BiH I Raspad Jugoslavije

Kr u i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m
REKONSTRUKCIJA ILI DE(KON)STRUKCIJA:
Izgledi Bosne i Hercegovine u svjetlu iskustva raspada Jugoslavije

Bez nacionalne drave nema ni civilnoga drutva ni liberalne demokracije, ili upravo je nacionalna drava ona politika posuda u kojoj je mogue natjecanje za drutvenu mo urediti po pravilima liberalne demokracije
Mladen Ani
ROCES RASPADA SFR JUGOSLAVIJE POSTAO JE TIJEKOM 90-ih godina jedan od najeksploatiranijih problema moderne historiograje, moda ak i vie u okolnom svijetu no u dravama koje su je naslijedile. injenica je, takoer, da je u sklopu toga procesa rat u BiH, voen od kraja 1991. do kraja 1995. godine, bio svakako najspektakularniji, propraen medijskom ekspozicijom dovedenom gotovo do razine izravnoga prijenosa. Stoga nije nikakvo udo to se o dotad tek relativno poznatoj zemlji i jednoj od njezinih republika, za koju je u svijetu do 1992. rijetko tko i uo, poelo pisati na svim stranama. Nedavno objavljena bibliograja N. Malcolma i Q. Hoarea, nastala kako bi se kako-tako sistematizirala produkcija, pokazuje da je u desetljeu izmeu 1990. i 1999. godine objavljeno preko 350 naslova (djela) koja se na ovaj ili onaj nain bave Bosnom i Hercegovinom, i to samo na zapadnim jezicima (Hoare-Malcolm, 2001). Tomu svakako treba pridodati veliki broj rasprava, reportaa, novinskih lanaka i slinog tiva, objavljenoga na stranicama periodinoga tiska, odnosno u posebnim zbornicima, i opet samo na zapadnim jezicima. Podigne li se potom pogled u ptiju perspektivu te sagleda i produkcija na podruju same bive Jugoslavije, odnosno u ostatku svijeta koji se ne koristi zapadnim jezicima, slika postaje zastraujuom. Ukratko, pod naslovima u kojima se spominju Jugoslavija i Bosna i Hercegovina pisali su svi i pisalo se o svemu to je u svezi i to nije u svezi s raspadom SFRJ i ratovima koji su iz njega proizali. Malcolmov i Hoareov kritiki pristup u izradi bibliograje to vrlo zorno pokazuje. Iz nje jasno proizlazi da veliki dio produkcije nastale tijekom 90ih godina 20. stoljea, formalno posveene bivoj Jugoslaviji i
BiH, zapravo malo, a ponekad i gotovo nita ne govori o onomu to se naslovom podrazumijeva. U takvoj situaciji veliki problem postaje ak i temeljna orijentacija ozbiljnijega itatelja, koji vrlo teko moe razabrati to se u toj golemoj produkciji isplati a to ne isplati itati. Problem, naime, proizlazi iz injenice da, zahvaljujui medijskoj eksponiranosti i iz nje izraslom prividu prema kojemu se u ratovima na podruju bive Jugoslavije iskazalo neuobiajene koliine i oblike nasilja, djela s Jugoslavijom i Bosnom i Hercegovinom u naslovu imaju dobre izglede na knjiarskom tritu. To je, s druge strane, ponukalo stanovit broj autora da pri izboru naslova svojih djela, koja na ozbiljan nain govore o uzrocima svega to se u Jugoslaviji i oko nje dogaalo krajem 80-ih i tijekom 90-ih, pokuaju izbjei izravno referiranje na medijski eksponirane odrednice. Upravo je to sluaj s knjigom amerikoga povjesniara i sociologa Victora Roudometofa, koja je izravni povod ovome tekstu. Roudometof, naime, u naslov svoje knjige (Nationalism, Globalization, and Orthodoxy. The Social Origins of Ethnic Conict in the Balkans), tiskane 2001. godine, stavlja pojmove koji precizno deniraju predmet rasprave, no istodobno izbjegava ak i natuknuti kako raspravlja velikim dijelom upravo o raspadu Jugoslavije, ocrtavajui duboke povijesne uzroke toga raspada. Oslanjajui se, dakle, na njegove rezultate pokuat u u ovoj prigodi pokazati to donosi multidimenzionalna ralamba kakvu Roudometof predlae i provodi. Temeljna je zamisao ovoga teksta pokazati koliko takva ralamba pomae u obrani ili obaranju teze po kojoj su Jugoslavija i Bosna i Hercegovina tek spojene posude, pri emu se
STATUS, BROJ 2, VELJAA/OUJAK 2004.
| 63
Kr u i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m u ovoj drugoj samo ponavlja sluaj one prve, samo u manjim razmjerima. Glavna teza koju ameriki autor zastupa djeluje na prvi pogled iznenaujue, pogotovu usporedi li se s korskim napjevima velike veine autora koji u raspadu Jugoslavije vide retrogradne procese. Ve je, naime, u literaturi postala ope mjesto tvrdnja prema kojoj se raspad jedne vienacionalne zajednice, u svijetu koji se sve dublje i vre integrira, pripisuje retrogradnoj ideologiji nacionalizma. Ideologiji se, dakle, nacionalizma u takvoj slici daje negativan predznak te se uspjehe nacionalizma promatra kao povratak na potroene ideoloke obrasce i politike diskurse. Taj nacionalizam, meutim, i to onaj koji se javlja u balkanskim drutvima proprie dictu (Turska, Grka, Bugarska, Rumunjska, Srbija, Albanija, Makedonija), Roudometof promatra kao loginu konzekvencu dugotrajnoga procesa modernizacije. Uoavajui da na Balkanu taj proces doista dugo traje, Roudometof ipak uoava i posebno istie onu fazu kojoj on poetak vidi u prvim desetljeima 19. stoljea. Kroz taj proces iz okvira starih shvaanja, izgraenih u sklopu milletskoga ureenja Otomanskoga carstva, raaju se, oblikuju i dozrijevaju u sekvencijalnome nizu prvo drave, a potom i iz nje, odreene su realnim iskustvom stvaranja i izgradnje dravnih organizama nastalih u pobunama. U tome je procesu, meutim, veliku ulogu odigrao i proces globalizacije, dakako onakav kakav je bio tijekom 19. stoljea. Tu svakako valja istaknuti prodor novih europskih ideja, meu kojima je ona o nacionalnoj dravi kao dijelu masovnoga drutva svakako najjasnije vidljiva. No, u domeni realnih odnosa najvanija posljedica uklapanja balkanskih politikih gibanja u globalizacijske tijekove onoga doba jest injenica da teritoriji drava nastalih na europskom dijelu Otomanskoga carstva nisu bili rezultat autohtonih procesa nacionalne integracije, nego volje velikih sila. Svaki, naime, ozbiljniji balkanski sukob rjeavan je u globalizacijskom okviru, za meunarodnim pregovarakim stolom. Pri tome su interesi onodobnih velikih sila igrali presudnu ulogu u iscrtavanju buduih granica. Kako je, meutim, Otomansko carstvo bilo stvarno multietniko, multikonfesionalno, pa susljedno tome i multikulturno, stvaranje bilo kakve (homogene) nacionalne drave na njegovu nekadanjem teritoriju nije bio jednostavan posao, ponajprije stoga to nijedna provincija nekadanjega Carstva nije imala etniki i konfesionalno, pa stoga ni kulturno homogenu populaciju. Izravna posljedica toga je ustaljivanje prakse etnikoga ienja (pri
Na nutarnjemu planu novih balkanskih drutava zadatak pravdanja, odnosno legitimiranja nasilja u okviru prakse etnikoga ienja, pripao je akademskoj nacionalnoj historiograji. Ona je, nancirana dravnim novcem u okvirima izgradnje masovnog nacionalnog obrazovnog sustava, poela stvarati sliku nacionalne povijesti
moderne nacionalistike ideje te iz njih izvedena praksa, koja, zasad, rezultira stvaranjem nacionalnih drava. Posebnost tome procesu, poglavito u odnosu na slian proces modernizacije u susjednoj regiji Srednje-istone Europe, koji je dosad najuspjenije analizirao i opisao M. Hroch (Hroch, 2000), daje uporaba pravoslavlja i tradicija izraslih iz njega u konstrukciji novih nacionalnih identiteta. Pojavu, pak, i ukorjenjivanje nacionalizma Roudometof vezuje uz proces globalizacije, odnosno sve veega uvlaenja Otomanskoga carstva u europske i svjetske gospodarske i politike tijekove 19. stoljea. Ono to se u sloenoj ralambi pojavljuje kao jedan od svjeijih ali i vanijih rezultata jest autorov stav sukladno kojemu se oslobodilakim ratovima voenim u Grkoj i Srbiji u prvim desetljeima 19. stoljea nikako ne moe pripisati znaajke nacionalne revolucije. To praktino znai da se s tih seljakih pobuna skida romantina koprena nacionalnih pokreta, a onda se prve pojave ideologije nacionalizma zapravo vezuju uz stvaranje i izgradnju dravnih organizama nastalih kao rezultat seljakih pobuna. Zakljuak, s dalekosenim posljedicama, jest da su oslobodilaki ratovi bili zapravo seljake pobune, u uspjehu kojih je vanu ulogu imalo i sudjelovanje profesionalnih bandita (hajduka) s vojnikim iskustvom. Nacionalistika, pak, ideologija, pa susljedno tomu i praksa izrasla emu su nasilje i humano preseljenje dva najvanija mehanizma) nakon iscrtavanja politikih granica. Ta je praksa, s temeljnim ciljem stvaranja etniki, konfesionalno i kulturno homogene populacije Nacije, postala integralnim dijelom procesa izgradnje nacionalne drave na balkanskome prostoru, za to Roudometof podastire brojne dokaze. No, razmatrajui i ralanjujui dvostoljetna gibanja, Roudometof ne zanemaruje ni pitanje kako su suvremenici, kako oni unutra (stanovnici pojedinih zemalja, odnosno njihove elite) tako i oni izvana (europsko i svjetsko javno mnijenje), gledali i ujedno predstavljali ta zbivanja. Rije je zapravo o tomu kako je izgraena suvremena slika Balkana, o emu je i inae u novije vrijeme puno toga s razliitih zrenika napisano (Todorova, 1999; Bijeli - Savi, 2003). Ostavljajui po strani pitanje postanka balkanizma kao jedne vrsti orijentalizma u javnome diskursu Zapada, valja ovdje u prvi plan izvui ono to ameriki povjesniar tek naznauje, ne uputajui se u detaljnu ralambu. Naime, na nutarnjemu planu novih balkanskih drutava zadatak pravdanja, odnosno legitimiranja nasilja u okviru prakse etnikoga ienja, pripao je akademskoj nacionalnoj historiograji. Ona je, nancirana dravnim novcem u okvirima izgradnje masovnog nacionalnog obrazovnog sustava, poela stvarati sliku nacionalne povijesti. Ta je slika dobila
64 | MAGAZIN ZA (POLITIKU) KULTURU I DRUTVENA PITANJA
To to nacija i nije Nacija (primordijalna i vjeito prisutna kategorija ije se podrijetlo gubi u tami neistraive pretpovijesti) moe za jedan dio ljudi predstavljati razoarenje, a za drugi dio razlog trijumfalnoga zadovoljstva i podsmjeha naciji kao izmiljenoj kategoriji. No, ini se da ni jedni ni drugi zapravo nisu u pravu
oblik teleolokog procesa kojemu je konani cilj i ishod upravo stvaranje nacionalne drave, a u konanici legitimiranje aktualnih struktura moi (u tome smislu valja itati primjerice djelo Jelavich, 1992). U takvu okviru, a u sklopu uvoza ideja kao dijela modernizacijskih i globalizacijskih procesa, dolo je do onoga to su svojedobno E. Hobsbawm i skupina drugih povjesniara opisali kao postupak izmiljanja tradicija. Rije je o postupku kojim se pojedinanim dogaajima i pojavama iz okvira povijesti odreenoga podruja pripisuje u nacionalnim razmjerima univerzalna vanost (Hobsbawm - Ranger, 2002). K tomu je stvoren i nacionalni povijesni Panteon (pojam je preuzet iz Assmann, 2002), u koji su smjeteni gotovo nasumce izabrani povijesni likovi kojima je pripisana kljuna uloga u povijesti, odnosno stvaranju Nacije. Cijeli je tako nastali konstrukt, dakako, podrazumijevao i sliku sila zla, u koju je strpano sve ono to je stajalo na putu ostvarenja tisugodinjega sna kako ga je zamislila i postavila nova elita. Pod tu je, pak, kategoriju podvedeno sve to se razlikovalo i to je remetilo projekciju homogenog drutva kako je ono sada zamiljeno sve je to valjalo ukloniti, a to je pripalo u zadatak dravi i njezinim slubenim i poluslubenim organima represije. I tako je zatvoren krug u kojemu je nastao i stoljee i pol se reproducirao obrazac ponaanja politikih i gospodarskih elita u novostvorenim nacionalnim dravama. goslavije ustvrdio kako je ovdanji nacionalizam smijean, i to stoga to stavlja jedne naspram drugih skupine koje su Slaveni (prema Vlaislavljevi, 2003, 227). To bi, zapravo, trebalo znaiti da je kategorija Slaveni stvarnija i nadreena kategorijama Bonjaci, Hrvati ili Srbi, da je rije o rasno istoj populaciji, koja onda valjda kao bratska ne bi smjela biti u meusobnom sukobu. No, sva relevantna novija istraivanja (Barford, 2001; Kurta, 2001; Pleterski, 1990) jasno pokazuju kako je i identitetska oznaka Slaveni, kao uostalom i sve sline, tipa Germani, Romani itd., tek situacijski konstrukt. Dodue, rije je o mnogo starijim konstruktima, nastalim u posve drugaijim okolnostima i za druge potrebe, no to u sutini i nije vano, ili moda jest? To bi znailo da drutveni konstrukti tek nakon odreenoga vremena stjeu legitimitet stvarnosti i objektivnosti, to se ipak ini smijenim! Ako, dakle, doista i jest nastala kao zamiljena zajednica (pojam je u uporabu uveo Anderson, 1998), nacija nije ostala na tome. Kao i mnotvo drugih drutvenih proizvoda i ona se reicirala, postala je stvarnom (sutinu procesa iskazuje u nas neprevodivi engleski izriaj make-belive), a skoro dvostoljetno funkcioniranje ovoga drutvenog konstrukta ostavilo je silnoga traga u povijesti (Wehler, 2002, 129 i d.). injenica da je zamiljena naciju ne ini manje stvarnim drutvenim fenomenom. Ono to, meutim, veina teoretiara koji su se bavili nacionalnim identitetom i nacionalizmom ne vidi, jer je samo po sebi razumljivo i tvori dio njihova dnevnoga iskustva (veina teoretiara potjee iz zapadnih drutava), jest zakljuak da je stvaranje nacionalne drave podrazumijevalo i stvaranje posebne, nove politike klime. Ta je klima sa svoje strane omoguila oblikovanje civilnog drutva i liberalne demokracije kao (sa zrenita kulturnoga obrasca kojemu pripada autor ovih redaka, najmanje loe) forme drutvenoga i politikoga ureenja. Drugim rijeima reeno, bez nacionalne drave nema ni civilnoga drutva ni liberalne demokracije, ili upravo je nacionalna drava ona politika posuda u kojoj je mogue natjecanje za drutvenu mo urediti po pravilima liberalne demokracije. S ovako formuliranim teorijskim premisama moemo se okrenuti jugoslavenskom sluaju, opskrbljeni oruima analize kako ih je denirao Roudometof. Tek uz pomo njegovih ralambi mogue je dublje i izravnije razumijevanje razlika (i slinosti) srpskoga i hrvatskog nacionalizma, odnosno razloga zbog kojih je njihov susret i pokuaj kohabitacije u politikom okviru nazvanom Jugoslavija zavrio tako kako je zavrio. Pri takvoj ralambi valja, dakako, voditi rauna i o nainu na koji
***
to, dakle, ovako predoena paradigma nudi za razumijevanje raspada Jugoslavije, odnosno za razumijevanje situacije nastale nakon toga? Prije odgovora na to pitanje valja se bar na trenutak zadrati na nekim teorijskim premisama koje, uostalom, izravno potvruju i rezultati predoeni u djelu amerikoga povjesniara. U prvome redu valja svakako naglasiti da ralambe Victora Roudometofa jasno podupiru zakljuak koji nacionalni identitet tretira kao situacijski konstrukt usmjeren na masovnu politiku mobilizaciju. Rije je, dakle, o drutvenoj tvorbi ija forma, ali i sadraj, presudno ovise o ukupnom drutvenom kontekstu, a koja se javlja kao posljedica europskih procesa modernizacije u 19. i 20. stoljeu (Smith, 1998; Jenkins, 2001). To, pak, to nacija i nije Nacija (primordijalna i vjeito prisutna kategorija ije se podrijetlo gubi u tami neistraive pretpovijesti) moe za jedan dio ljudi predstavljati razoarenje, a za drugi dio razlog trijumfalnoga zadovoljstva i podsmjeha naciji kao izmiljenoj kategoriji. No, ini se da ni jedni ni drugi zapravo nisu u pravu. Samo za ilustraciju valja se osvrnuti tako na stav uvenog teoretiara otvorenog drutva, Karla Poppera, koji je u povodu rata na podruju bive Ju-
| 65
Kr u i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m su se gibanja na prostoru bive Jugoslavije uklapala u globalizacijske i europske modernizacijske procese. U kratkome orisu koji ovdje namjeravam predoiti valja svakako poi od konstatacije da je srpski nacionalizam oblikovan u sklopu izgradnje nacionalne drave. Okolnosti u kojima je ta drava bila uspostavljena a onda i izgraivana bile su raspad Otomanskoga carstva i borba za njegovo naslijee. U toj je borbi i Srbija, kao i sve ostale drave-sljednice propadajuega Carstva, imala otvorenu perspektivu teritorijalnoga irenja (upravo je to kontekst u kojemu nastaje uveno Naertanije Ilije Garaanina, tekst koji se danas preesto razmatra izvan svoga povijesnog konteksta i uz negativan emocionalni naboj, kao da je njegov autor u najmanju ruku lan Miloevieve vladajue ekipe). Druga je vana okolnost koja e utjecati na oblikovanje srpske nacionalne ideologije injenica da se ona oslanja na shvaanje drutvene zajednice kao milleta, shvaanje naslijeeno iz otomanskoga svijeta, a prema kojemu drutvenu zajednicu tvore pristae jednoga vjerozakona. Iz takvih temeljnih odrednica jasno proizlazi glavni povijesni narativ nacionalne ideologije nova je drava zapravo sljednica srednjovjekovne Srbije; Srbi su svi oni koji pripadaju Srpskoj pravoslavnoj crkvi (to je, dodue, stara ideja slavenosrpstva, no prije 30-ih godina 19. stoljea ona nije imala stvarne drutvene teine jer nisu postojali komunikacijski kanali kroz koje bi se mogla iriti); iz tih premisa proizlazi da nova drava prirodno polae pravo na teritorije koji su pripadali srednjovjekovnoj Srbiji (pri tomu se zanemaruju razlike spram srednjovjekovnih shvaanja to je kraljevstvo, a to vlast pojedinoga vladara), ali i na one teritorije koje su u vrijeme otomanske vlasti naselili pravoslavni vjernici koji su u novome domicilu ostali uklopljeni u organizacijski okvir Srpske pravoslavne crkve. U tako stvorenoj slici koprenom zaborava se prikrivaju injenice koje stoje u suprotnosti s temeljnim postavkama zateeni muslimani koji se nisu mogli uklopiti u kategoriju Srbi, uz puno nasilja (opravdanog 400-godinjim ropstvom), protjerani su iz nastajue drave; zateeni pripadnici etnikih skupina (Grci, Cincari, Armenci, itd.) pravoslavnoga vjerozakona asimilirani su; u diskursu o podrujima na koja je nova drava reektirala nije se govorilo o populaciji koja se nije mogla podvesti pod kategoriju Srbi (a koja je posvuda tvorila veinu u odnosu na vjernike SPC), pa je stvoren dojam da na Kosovu, Bosni, Hercegovini, Vojvodini, ive samo Srbi koji jedva ekaju stresti jaram tuinske vlasti. U ovome je kljuu konstruirana slika nacionalne povijesti, da bi u njoj sredinje mjesto bilo dodijeljeno kosovskom mitu koji je trebao opravdati revindikacije na raun omraene Turske i Turaka koji su unitili srednjovjekovnu srpsku veliinu te time postali omraeni drugi (to ne znai da mitske slike kosovske bitke nije bilo i ranije; to samo znai da je tom motivu sredinje mjesto dala upravo nova nacionalna historiograja). Dakako, sve ovo nije bilo plod djelovanja nekoga zastraujueg zloinakog uma koji je samo ostvarivao unaprijed postavljeni grandiozni plan. Intelektualni konstrukti o kojima je rije bili su u svojim temeljima djelo male skupine loe i polovino obrazovanih ljudi, koji su samo nastojali dati prihvatljivo objanjenje i intelektualnu formu djelovanju elite (koju su, inae, tvorili trgovci svinjama i seoski knezovi) na vlasti. Dovoljno je ovdje samo navesti sluaj Vuka Stefanovia Karadia, jedva pismenoga seljaka, kojemu su kasnija nacionalna propaganda (ali i anti-propaganda) pripisale status velikoga jezikoslovca i vanog nacionalnog mislioca. Vuk je, sa svoje strane, do uvenoga zakljuka o Srbima govornicima tokavskoga narjeja doao svojom jednostavnom seljakom logikom, poduprtom onim to je u Beu nauo o njemakom i talijanskom sluaju: ako sam ja Srbin, onda su i svi koji govore mojim jezikom takoer Srbi. Njegov nain razmiljanja savreno ilustrira ve puno puta citirana (posljednji put u Stani, 2002, 82) epizoda o nacionalnoj anketi na Peljecu iz 1841. godine. Slina je situacija bila i s razvojem srpske historiograje, koja u doba stvaranja nacionalnoga identiteta nije imala nikakve tradicije, kao elementa koji bi nametao ogranienja i postavljao krajnje dosege zamiljanju. Snagu je, meutim, cijeli pothvat intelektualne konstrukcije nacije dobio zahvaljujui mehanizmima drave, prije svega njezina obrazovnog sustava. Kroz taj su se sustav konstrukti u svojim poetnim obrisima reproducirali i irili u dubinu drutva, dok nisu postali sastavni dio i kunoga odgoja, odnosno onoga to se modernim rijeima naziva primarni krug socijalizacije. Istodobno, taj je obrazovni sustav, dodue sporo i mukotrpno, stvarao i svoju autonomnu akademsku zajednicu, unutar koje e se vremenom, uz oslonac na ideje uvezene sa Zapada, konstrukti dotjerivati, iriti i dopunjavati, dobivajui akademsku uvjerljivost (nai uenjaci tako kau), potvrenu i dravnim autoritetom. ak ni uvoenje jugoslavenskoga elementa, koji je za Garaanina sredinom 19. stoljea bio toliko nerazumljiv da je bez ikakva komentara iz radne verzije Naertanija koju mu je podastro jedan poljski politiki emigrant brisao Hrvate, nije u tome smislu donijelo stvarnih promjena. Jugoslavenstvo se u srpske intelektualno-politike krugove probilo onog trenutka, nakon aneksije BiH a pred izbijanje Balkanskih ratova (o tomu vidi Jelavich, 1992, 54), kada je postalo jasno da bi se Srbija mogla iriti ne samo na raun Otomanskoga Carstva ve i na ra-
Stoga se doista moe smatrati prividom da su Jugoslaviji glave doli (nasilni) nacionalisti njezin je ivot okonan zbog nemogunosti prilagodbe jednoga nacionalizma, u danoj situaciji i najsnanijega, onoga srpskog, potrebama novoga vremena
Moe li se o Bosni i Hercegovini govoriti kao Jugoslaviji u malom, koja je osuena prijei isti put koji vodi k raspadu? Osim uopenoga odgovora po kojemu u povijesnome gibanju nema predodreenosti (i Jugoslavija se mogla odrati, pod uvjetom da su akteri birali drugaije dugorone ciljeve), odgovor bi ukratko glasio: poloaj i izgledi BiH loiji su od onih Jugoslavije, pa se susljedno tomu o njoj i ne moe govoriti kao Jugoslaviji u malome
un Austro-Ugarske, koju su iznutra poeli rastakati nacionalni problemi. No, kako je to jugoslavenstvo bilo samo ideoloki pokrov realnim politikim ambicijama, odnosno instrument preko kojega se pravdala tenja za teritorijalnim irenjem drave, tako e i odnos izmeu pojmova Jugoslavija i Srbija ostati trajno nedeniran. Zapravo, Jugoslavija e uvijek i gotovo bez izuzetka, bez obzira na sve druge intelektualne i ideoloke razlike, za srpsku humanistiku inteligenciju ostati jedna drava u kojoj ive svi Srbi. Status, pak, ostalih u toj dravi i nije bio predmet posebnoga interesa, a na neki se nain podrazumijevalo da e se ti ostali na kraju utopiti u Srbima/Jugoslavenima, jer, uostalom, veina njih i govori srpskim jezikom, a od srpske matice ih je odvojila tek njemako-vatikanska zavjera (samo kao primjer vidi Ivi, 1991). Takve su misli, u prvo vrijeme ucjepljivane generacijama kroz obrazovni sustav a onda i kroz kuni odgoj, postale i ostale temelj svakoga pristupa ralambama suvremenih prilika i novije povijesti. Moe ih se nai u djelima korifeja nacionalne historiograje (Ekmei, 1989; Samardi, 1991), ali i u onima modernoga europskog liberalnog intelektualca, kakvim se eli predstaviti Dejan Jovi (koji, samo ilustracije radi, hrvatski i slovenski nacionalizam naziva nasilnima, za Slobodana Miloevia dri da je u prvoj fazi bio jugoslavenski nacionalist te da nikada nije postao srpski nacionalist, dok etniki pokret Drae Mihajlovia vidi kao projugoslavenski - Jovi, 2003, 52, 65 bilj. 40, 141, bilj 25). Stoga nije nikakvo udo to glavni povijesni narativ srpskoga nacionalizma nikad nije doveden u pitanje, pa primjerice ak i Vesna Pei, ugledni sociolog s meunarodnim referencama ali i politiki oporbenjak Miloevievu reimu, moe napisati: Srpski narod, kao i svi ostali balkanski narodi, gradio je svoj identitet na resantimanu. On je vekovima bio podreen imperijalnoj upravi borei se da sauva svoj identitet (jezik i veru), sanjajui o obnovi svog izgubljenog srednjovekovnog carstva (Pei, 1996, 40 naglasio M.A.), kao da je srpski identitet trajna i nepromjenljiva injenica, odnosno kao da je on uvijek i na isti nain svjestan sebe i pod stalnom ugrozom sila zla. Na drugoj strani hrvatski je nacionalizam imao jednim dijelom bitno drugaiju razvojnu putanju, bar do vremena stvaranja Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. On je generiran u intelektualnim krugovima, kao odgovor na krizu multietnikog Habsburkoga imperija, izazvanu modernizacijom i novom ulogom masa u politikom ivotu, a posluio je kao ideologija otpora dravnoj vlasti. U deniranju svoga glavnog povijesnog narativa hrvatski je nacionalizma bio ogranien intelektualnom tradicijom, kako kritike historiograje (Lucius-Luci, Orbini, Rattkay, Kreli itd. vidi Antoljak, 1992) tako i jezikoslovlja (Kai), kao i utjecaja modernizacijskih procesa to su zraili sa zapada. Isto tako vano ogranienje proizlazilo je iz injenice da je i drutvo Habsburkoga Carstva, poput onoga u Otomanskom, bilo multietniko, multikulturno i multikonfesionalno. No, za razliku od drava sljednica Otomanskoga Carstva, Austro-Ugarska Monarhija nije ni mogla ni htjela provesti nasilni proces homogenizacije puanstva (za razumijevanje situacije od krucijalnoga su znaenja razmatranja u Bib, 1995). Uslijed takvih ogranienja glavni je oslonac novoj ideologiji naen u idejnom svijetu plemike natio Croatica, koji je posluio kao onaj element s kojim su se pripadnici drugih slojeva relativno lako mogli identicirati (Stani, 2002). Istodobno je, meutim, iz istoga idejnoga svijeta izrastala i tradicija prodravnih, ili bar neutralnih ideolokih stavova. To je kao posljedicu imalo stvaranje atmosfere dijaloga i jasnih ogranienja dosega zamiljanja, pa je, primjerice, Tomislav Mareti, kasniji predsjednik JAZU, mogao upozoravati ali i djelovati u smislu da se Andriju Kaia-Mioia, Nikolu Zrinskoga i Krstu Frankopana djeci u kolama ne smije predstavljati kao lanove Stranke prava (Jelavich, 1992, 65). U tako postavljenim okvirima prihvatljivima su se pokazali upravo mitovi plemike natio Croatica o dravnom kontinuitetu (ban kao prorex i Sabor kao nositelj dravnosti) i dravnom pravu (shvaanja Pacte convente), koji su mogli posluiti i u politikim okrajima s maarskim dravnim vlastima. Kao prihvatljivi, ti mitovi nalaze put i do obrazovnoga sustava, no oni e ostati ograniena drutvenog dosega, bez one neodoljive privlanosti jednostavnih i agresivnih postavki temeljnoga povijesnoga narativa srpskog nacionalizma. injenica, pak, da je hrvatski nacionalizam nastao u multietnikom, multikulturnom i multikonfesionalnom okruenju, ali i pod pritiskom gibanja u kojima su se te drutvene dimenzije vrlo lako i esto politiki instrumentalizirale, ostavila je u njegovu razvoju jasne i vane tragove. S jedne strane, sukob sa snanom dravom zahtijevao je traenje saveznika po svaku cijenu, to je rezultiralo izgradnjom i ukorjenjivanjem jugoslavenstva u intelektualnim krugovima. To je jugoslavenstvo tek na prvi pogled bilo posve opreno onom jugoslavenstvu kakvo je u Srbiji pustilo korijen od poetka 20. stoljea stvarno, meSTATUS, BROJ 2, VELJAA/OUJAK 2004.
| 67
U vanjskome obruu BiH postoji jedan vaan element koji njezinu situaciju ini neusporedivo teom od one u kojoj je bila Jugoslavija. Na vanjskim je, naime, granicama Jugoslavija imala neprijatelje, sile zla
utim, zemlju Junih Slavena hrvatska inteligencija nikad nije do kraja zamislila, pa se ona mogla ostvariti kako trijalistikim planovima u okviru Monarhije, tako i izvan njezinih okvira kroz ujedinjenje sa slobodnim (bratskim slavenskim) zemljama, Srbijom i Crnom Gorom. No, poput srpskih shvaanja, i hrvatska je intelektualna verzija zemlje Junih Slavena u najveem broju sluajeva bila kao zamisao zapravo tek instrument koji je vodio ka ostvarenju veega i vanijeg politikog cilja - hrvatske dravnosti. S druge strane, esto politiko instrumentaliziranje multietninosti sa strane dravnih organa (posebice izigravanje srpske karte protiv Hrvata u banskoj Hrvatskoj, ali i slian postupak s malobrojnim Srbima i Talijanima u Dalmaciji) rezultiralo je stvaranjem dojmljive i iroko rasprostranjene slike drugog (prije svega Srba) kao remetilakoga imbenika. Ono to proizlazi kao nedvojben zakljuak iz svega reenog jest da je hrvatski nacionalizam kakav je uoblien tijekom 19. stoljea kao svijet ideja bio pun protuslovlja i daleko od monolitnosti kakva je vladala u Srbiji, k tomu ograniena dosega glede recepcije u dubini drutva i, to svakako nije najmanje vano, tek u potrazi za dravom koja bi mu pruila podrku. Situacija se, meutim, promijenila s pojavom i politikim djelovanjem brae Radi, koji su poetkom 20. stoljea uspjeli kreirati doista masovni nacionalizam, utemeljen na pukoj seljakoj kulturi. U tradicionalne puke predodbe (izvrsno ih je ocrtala RihtmanAugutin, 1984) obrazovni je sustav do toga doba uspio ucijepiti neke elemente to su potjecali iz nacionalne ideologije, elemente koje su sada braa Radi koristila kao poluge u politikoj mobilizaciji masa. No, svakako je najvaniji rezultat djelovanja brae Radi bio modernizacijski pomak u demokratizaciji politike sfere u obliku shvaanja kako je upravo seljaki element bio temelj hrvatske nacije. Toj se novoj zamisli sada u svojim interpretacijama povijesti i stvarnosti postupno morala prispodobljavati i intelektualna elita (otuda dolazi, primjerice, znakovito odbijanje moderne hrvatske historiograje da prepozna jasno iskazanu socijalnu konotaciju u srednjovjekovnoj uporabi pojma Hrvati, pa stoga i danas vrlo ozbiljni povjesniari Raukar, 1997 koriste pojam hrvatski narod ak i u kontekstu ralambi ranosrednjovjekovne povijesti). promisa koji je bio potaknut i prihvaen pod utjecajem smjese ideologije i stvarnih interesa na strani sila pobjednica Prvoga Svjetskog rata (naelo samoopredjeljenja i zapreivanje irenja njemake sfere utjecaja). Taj sporazum elita, meutim, pokuavao je pomiriti dvije nepomirljive ideje prema njemu je trebalo stvoriti jednu dravu za sve Srbe, u kojoj bi Hrvati imali svoju dravnost. To je protuslovlje bilo tako snano da je svaki oblik njegova rjeenja izazivao nezadovoljstvo bar jedne od zainteresiranih strana u unitarnoj Jugoslaviji hrvatska elja za dravnou nikako nije mogla biti zadovoljena, dok je jedini pokuaj zadovoljavanja hrvatskih tenji kroz stvaranje Banovine Hrvatske 1939. godine izazvao lavinu srpskoga nezadovoljstva (usp. sumarni prikaz srpskih stavova prema Banovini Hrvatskoj u avoki, 1991, 101-5; ilas, 1991, 173). Dvadesetogodinju realnost pokuaja usklaivanja tih oprenih zahtjeva ponajbolje ilustriraju okolnosti ujedinjenja ostvarenoga 1. studenoga 1918. godine, dakle onoga sklopa dogaaja u kojima je Svetozar Pribievi na prijevaru potpisao akt ujedinjenja bez ikakvih pregovora i garancija nesrpskim sudionicima toga posla. Tim su inom inaugurirane manipulacija i prijevara kao instrumenti koji e, uz masovno ali i kontrolirano nasilje, trajno obiljeiti politiku kulturu Jugoslavije izmeu dva Svjetska rata. No, iako je srpska strana (pod ime podrazumijevam politiku ali i intelektualnu elitu) tijekom dvadeset i tri godine postojanja prve Jugoslavije bila nedvojbeno najsnanija, ipak nije mogla do kraja provesti svoje ideje. U prvome je redu na putu punoga ostvarenja ideje jedna drava za sve Srbe stajala injenica da na teritoriju te drave potencijalni Srbi nisu imali ak ni apsolutnu demografski veinu, pa su i sva nastojanja nasilne homogenizacije, po balkanskome receptu ustaljenom tijekom 19. stoljea, ostala bez realnoga uinka. Jedini je stvarni rezultat homogenizacijskih napora bio poluen na podruju obrazovnoga sustava, to je postavilo temelje za pretvaranje potencijalnih Srba u realnu politiku zajednicu srpski narod. S druge strane, uspostavljanje novoga politikoga okvira i modernizacija, u mjeri irenja temeljnih politikih prava na cijelo puanstvo, omoguili su zavretak procesa hrvatske nacionalne integracije po receptu brae Radi. Rije je o tomu da su se njihove ideje i djelovanje rairili i u onim krajevima gdje to prije rata nije bilo mogue zbog starijih administrativno-politikih granica (Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Vojvodina itd.). To je bilo ostvareno uz perpetuiranje tradicije oporbe hrvatskog nacionalnog identiteta i postojeega dravnog okvira, odnosno s projekcijom konanoga cilja u ostvarenju zasebne dravnosti za Hrvate. Nain, pak, vladanja centralistike elite iz Beograda i jasno vidljiva politika instrumentalizacija Srba (vjernika SPC izvan Srbije, one
***
S ovakvim ulaznim vrijednostima, zajednica Junih Slavena stvorena 1918. godine i nije mogla imati pred sobom neku blistavu budunost. Njezino je stvaranje bilo rezultat sklapanja kompromisa izmeu dijelova intelektualnih i politikih elita njezinih sastavnica (u prvome redu srpske i hrvatske), kom-
Kr u i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m u granicama pred balkanske ratove), posebice u krajevima gdje su ivjeli izmijeani s Hrvatima (svima koji su se sada identicirali s politikim pokretom S. Radia), imali su za rezultat sve snanije utiskivanje slike o srpskom remetilakom imbeniku. Reeno jednostavnim rijeima, na svim drutvenim razinama, od seljaka, preko inteligencije do buroazije, poklopile su se slike Srbina kao uivatelja privilegija u obliku lakega pristupa oskudnim resursima (radna mjesta u dravnoj administraciji i drugim dravnim slubama, povlateni poloaj u poslovima i uope dodiru s dravom i njezinim agencijama, itd.), sa slikom Srbina koji predstavlja glavnu prepreku na putu ostvarenje hrvatske dravnosti (koja bi, a to je bio novi i jo neizgovoreni dio misli, osiguravala isti poloaj Hrvatima). Iz toga je na kraju izala projekcija Jugoslavije kao drave Srba na jednoj, odnosno tamnice naroda na drugoj strani, koju su u veoj ili manjoj mjeri prihvatili pripadnici svih nesrpskih skupina. Ta je slika bitno doprinijela procesu samoidentikacije i integracije razliitih nesrpskih i nehrvatskih skupina, koje su se, potaknute hrvatskim primjerom i Radievim uspjesima, nastojanjima lokalnih elita poele oblikovati u zasebne nacije. Otvoreni u meuratnom razdoblju (u sluaju Slovenaca i znatno ranije, nakon to je za hrvatsku nacionalnu integraciju odabran tokavski jezini okvir), ti su procesi u poetnoj fazi potaknuti negativnim odreenjem nismo ni , a nismo ni . - da bi kasnije lokalne elite uobliile i misao o tome to jesmo. U takvim je uvjetima dakako bilo nemogue do kraja provesti modernizacijske procese izgradnjom politike kulture liberalne demokracije po ugledu na zapadni model, pa je tehnologija vlasti u Jugoslaviji tijekom cijeloga meuratnog razdoblja ostala obiljeena krajnje nasilnom diktaturom koja nije prezala od zike eliminacije politikih protivnika. Obzirom na injenicu da je Jugoslavija bila skrojena po volji i u interesu sila pobjednica Prvoga Svjetskog rata i da su one imale odluan utjecaj na njezinu vladajuu elitu, to se problem diktature uvijek sagledavao u tome kontekstu bolje da se takva drava odri u bilo kakvom obliku, no da se pritiskom za demokratizaciju i modernizaciju izazove njezin nutarnji raspad i fragmentacija, to bi otvorilo mogunost redeniranja zona utjecaja. U ideolokoj, pak, sferi drava unato svom nasilju nije mogla dokinuti nacionalistiki diskurs, koji je postupno osvajao podruje primarne socijalizacije. To je praktino znailo da se pojedinac ve u okrilju roditeljskoga doma odgajao kao pripadnik nacije sa znakovitom razlikom u odnosu spram drave kako je realno iskustvo pokazivalo da je ona doista u velikoj mjeri funkcionirala kao jedna drava za sve Srbe, tako je odanost ideji te drave usaivana u srpskoj kui, dok je istodobno u svim ostalim kuama prevladavao u najboljem sluaju neutralan, ili negativan odnos spram nje. Ono to su dravne agencije pokuavale propagirati kroz obrazovni sustav, u fazi sekundarne socijalizacije, kao domoljublje i neku vrst narodne sinteze s preteito srpskim elementima, jednostavno je ponitavano djelovanjem drugih imbenika koji su sudjelovali u tom istom procesu. Suprotne ideje, naime, dolazile su kroz vjersku poduku i praksu, ili pak kroz sudjelovanje u raznim udrugama (uglavnom nacionalistikoga predznaka i sutine), a potvrdu dobivale stjecanjem realnoga iskustva kroz drutvenu praksu koja je stalno oitovala srpsku prednost u veini situacija (to je u javnome diskursu pravdano pripadnou dravotvornoj naciji). Konani rezultat, nespremnost velikoga dijela dravljana Jugoslavije na rtvu u oruanom sukobu s vanjskim imbenikom, jasno se oitovalo u kratkotrajnom travanjskom ratu 1941. godine. Uslijedilo je dokidanje drave i njezina podjela, to je, meutim, izazvalo srpsku reakciju u onim krajevima koji su dospjeli u granice NDH, dravne tvorbe koja je u prvom trenutku svojim imenom uspjela emocionalno angairati i jedan (do danas se nije tono utvrdilo koliki) dio hrvatske populacije. U pukoj predaji u Hrvata, onomu to bi se moglo nazvati usmena i neslubena povijest, ta e dravna tvorba ostaviti duboki trag, to se kao fenomen moda i moglo istraivati pred tridesetak godina, no to je danas, taloenjem drugih iskustava, ve otilo u zaborav. U sklopu, pak, djelovanja te i takve drave Srbi su se prvi i jedini put u novijoj povijesti nali u ulozi koju su cijelo vrijeme namjenjivali pripadnicima drugih skupina postali su predmet nasilne i surove homogenizacije, pa je na njih bio primijenjen recept treinu prekrstiti, treinu protjerati a treinu pobiti koji je svojedobno, 1917. godine, Stojan Proti predoio Anti Trumbiu kao sudbinu to ju je srpska politika elita namijenila bosanskim muslimanima, a ve ranije tijekom 19. stoljea isprobavala na drugim skupinama u granicama Srbije (vrijedi ovdje citirati znakovite rijei S. Protia, prema kojima se u Bosni s Turcima ne e moi po evropsku, nego po nau - Metrovi, 1993, 63). Oruani i organizirani otpor takvom tretmanu postao je temeljem uspjeha J.B. Tita i njegova partizanskoga pokreta, no pri tomu se ne smije zaobii injenica da takva uspjeha nije moglo biti bez otpora i dijela Hrvata, motiviranoga razliitim ideolokim razlozima (kako socijalnim tako i nacionalnim). Titov se uspjeh iz dananje perspektive ukazuje kao grandiozan pothvat sa svega desetak tisua lanova svoje Komuni-
Od BiH se eli napraviti drava po uzoru na Jugoslaviju. Ona bi trebala postati redistributivna agencija preko koje bi se alimentirao povlateni poloaj Bonjaka, temeljnoga i dravotvornog naroda koji je konano nakon teke i mune borbe stekao pravo uivati u blagodatima svoje drave
| 69
Kr u i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m stike partije on je stavio pod svoj plat veliki dio otpora teroru NDH, a one koji nisu bili spremni prihvatiti njegovo vodstvo (etnici, razne lokalne milicije) potpuno je politiki marginalizirao. Tijekom etiri ratne godine Tito se uspio nametnuti silama pobjednicama Svjetskoga rata kao partner u poslu obnove predhitlerovske Europe. U tome je sklopu provedena i obnova Jugoslavije, koju je novi diktator gradio iskljuivo po mjeri odranja svoje osobne vlasti, rabei ideoloku manipulaciju kako bi se rijeio svakoga tko je mogao ugroziti njega osobno. No, Josip je Broz bio savreno svjestan da se krug njegovih komunistikih sljedbenika sastoji od pojedinaca koji su ispod svoje komunistike ideologije u najveem broju sluajeva jo uvijek bili pripadnici nacije u koju su socijalizirani ve u ranome djetinjstvu, a ega ni sami esto nisu bili do kraja svjesni. Sve dok mu je za uvrenje osobne pozicije trebala podrka dravnog terora, provoenog preko organa represije, oslanjao se na srpsku komponentu nove elite, koja je tako dobila ansu obnoviti koncept Jugoslavije kao jedne drave za sve Srbe. Kada se, meutim, osjetio osobno ugroen ambicijama svojih pouzdanika, i kada je njihova praksa poela sve vie podsjeati na predratnu Jugoslaviju, odnosno izazivati probleme te generirati sve glasnije nezadovoljstvo kod pripadnika drugih skupina i time ugroavati i njegovu uvijek osjetljivu poziciju arbitra, J. B. se odluio za promjene. Prvo je ispitao stanje duhova na sjednici Izvrnoga komiteta CK SKJ u oujku 1962. godine (vie no zanimljivi zapisnik je, u formi izvoda, dostupan u Bilandi, 1999, 417-432), kojom se prigodom ispostavilo kako ak i Jakov Blaevi, koji je stepozornice. Pokuaj da se ti sukobi interpretiraju kao posljedica ideolokih razlika (Jovi, 2003), pri emu se zanemaruje Titov diktatorski duh i samoljublje (rije je o ovjeku koji je, u najmanju ruku, ako to ve i nije sam smislio, pristao biti dvostruki doivotni Predsjednik i k tomu jo bio bonvivan nezasitnih prohtjeva) neminovno vodi u pogrenu projekciju razloga odranja, ali i kasnijega raspada Jugoslavije. Naime, nakon to je shvatio kako je upravo Jugoslavija pozornica na kojoj njegova osobna vlast dobiva neupitnu vanjsku (meunarodnu) podrku, J. B. se spretno koristio manipulacijom u dvije ideoloke sfere kako bi tu dravu organizirao i uredio po svojoj mjeri (ovime se ne iskljuuje mogunost da je J. B. i samoga sebe uspio uvjeriti u svoju veliku misiju, pri emu je bezgranina vlast i odanost podreenih bila sredstvo njezina ostvarenja a beskrajne ugodnosti tek neznatna utjeha i propratna pojava veliine zadatka). Odranje dravnoga okvira Jugoslavije kao vanoga pa i stabilizirajueg imbenika poratne arhitekture svijeta donosilo mu je oprost svih grijeha osobne diktature u meunarodnoj areni. Na domaoj su pozornici manipulacija i politiko instrumentaliziranje nacionalnih ideologija samo produbljivali proturjeja naslijeena iz prve Jugoslavije. Poetna premisa prema kojoj komunisti ne mogu biti i nacionalisti vrlo se brzo nasukala na realnosti uvjetovane povijesnim naslijeem tako je, primjerice, jedan od partijskih glaveina, Petar Stamboli, na spomenutoj sjednici u oujku 1962. iznenaeno komentirao slina shvaanja izmeu dananjih partijskih kadrova i bivih buruja, zakljuujui da su se stari misaoni obrasci nali u glavama mnogih
Savjeti, pak, i ideje prema kojima bi se trebalo boriti protiv zloudnoga i retrogradnog nacionalizma rezultat su potpunoga nepoznavanja stvarnosti i ideolokih predrasuda ljudi koji dolaze iz posve drugaijega drutvenoga konteksta
kao neporecivi ugled antinacionaliste ulogom tuitelja u procesu protiv nadbiskupa Stepinca, iskazuje nezadovoljstvo djelovanjem vladajue srpske/centralistike vrhuke. K tomu se na sjednici prilino jasno ocrtala podjela na one koji se podvrgavaju neporecivom autoritetu voe (E. Kardelj, V. Bakari i svi oni koje su njih dvojica predvodili), i one (A. Rankovi i skupina koju Bilandi oznauje kao vrstorukae) koje je sustav stvoren nakon 1945. uljuljkao u ideji da mogu i bez voe, pa su mu zaboravili iskazati lojalnost u prvoj reenici svojih istupa. Nove je protivnike, krug ljudi oko A. Rankovia (ovaj se naao u krajnje nelagodnoj poziciji u svakom osobnom reimu proglaen je nasljednikom voe, pri emu to nije bila designacija diktatora nego ideja interesnih skupina vezanih uz njega samog) na koje se dotad bezrezervno oslanjao, i koji su mislili da su na spomenutoj sjednici odnijeli pobjedu, J. B. polako poeo izolirati. Cijelim nizom manevara, oslanjajui se i na manipulaciju masama, postupno ih je marginalizirao a onda, nakon pune etiri godine, i formalno uklonio s politike komunista (Bilandi, 1999, 420). U takvim okolnostima Titov izbor Kardelja i Bakaria za glavne oslonce poetkom 60ih godina nije, dakle, bio uvjetovan bilo kakvim ideolokim, ve isto pragmatinim razlozima. Njih su dvojica bezuvjetno prihvaali njegovu ulogu voe, dok je dio srpske elite, predvoen Rankoviem, pomislio kako je stvaranje jedne (komunistike) drave za sve Srbe uz pomo dravnoga nasilja po isprobanom receptu (ne po evropsku, nego po nau - kako bi rekao S. Proti) ve gotov posao, pa im ni J. B. vie ne treba. Puna je osveta za takvu heretiku misao uslijedila ne sa smjenama iz 1966. godine, ve s Ustavom iz 1974. Njime je umjesto jedne stvoreno ak est (polu)drava, pri emu je u praksi Jugoslavija sve vie poela liiti na personalnu uniju, u kojoj su jedini objedinjujui imbenici ostali diktator (nakon 1980. godine njegov nasljednik, korporativno Predsjednitvo koje je on instalirao) i (jo uvijek dominantno srpska) vojska. Kao i u svakoj diktaturi, poraeni su gurnuti duboko na drutvenu marginu, s koje e se u sredite politike arene vratiti tek za pe-
Kr u i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m tnaestak godina u posve novim vanjskim i unutarnjim okolnostima. Duboka kriza koja je Jugoslaviju pogodila poslije diktatorove smrti, 80-ih godina, a koja e se okonati njezinim raspadom poetkom 90-ih, bila je kumulativni uinak svih loih poteza vuenih kako bi J. B. odrao svoju poziciju neprikosnovenoga voe, ali i globalizacijskih procesa koji vie nisu doputali funkcioniranje autistine drave (pravljene po mjeri jednog diktatora), makar ona bila i na margini Europe. Jugoslavija zbog svoje veliine i uloge koju je imala u svjetskom poretku jednostavno nije mogla ostati izvan svjetskoga trita ljudi, roba i ideja. S druge je strane njezino sve vee ukljuivanje u to trite zbog unutarnje neracionalnosti moralo izazvati gospodarsku, a onda lananom reakcijom i drutvenu krizu. Dok je vladajua elita smatrala da se iz krize moe izai punom i dosljednom primjenom ve zacrtanih (nesuvislih) rjeenja, kao prva alternativa tome putu ponuena je revitalizacija ideje o jednoj (komunistikoj) dravi za sve Srbe, koju je iz taktikih razloga prihvatio ovjek s ambicijama novoga voe, Slobodan Miloevi. Kalkulacija s tim obrascem nije, meutim, uzela u obzir mogunost kraha dotadanjega bipolarnog sustava moi u svijetu, kraha koji je sa svoje strane otvorio proces redeniranja globalne politike arhitekture. Amerika je, naime, pobjeda u hladnom ratu krajem 80-ih godina preusmjerila globalizacijske procese te je odjednom pred sve komunistike diktature stavila izazov prispodobljavanja zapadnom modelu liberalne demokracije i civilnog drutva. To, meutim, iz strukturalnih razloga nije bilo mogue ostvariti u multinacionalnim dravama. U tim se, naime, dravama na putu modernizacije i globalizacije isprijeila nemogunost konstituiranja civilnog drutva upravo zbog meunacionalnih suprotnosti i proturjeja (ilustrativan primjer o punoj svijesti to su mogue konzekvence demokratizacije pokazuje ponaanje srpske politike elite u odnosu spram kosovsko/albanskoga problema usp. elaboraciju problema u Jovi, 1995, 62). Pri donoenju odluka u velikim sreditima moi to initi s takvim dravama, dozvoliti da se odravaju pod nekim oblikom diktature ili ii na njihov raspad i fragmentiranje kako bi se u novim dravno-politikim okvirima drutvo moglo konstituirati na novi nain, prevagnula je ideja jednoobraznosti organizacijskog oblika. Susljedno tomu Jugoslavija je izgubila onaj vanjski obru, meunarodnu podrku vladajuoj eliti, koji ju je najvre uvao od raspada cijelo vrijeme postojanja. Njezin je opstanak od toga trenutka ovisio iskljuivo o volji njezinih stanovnika da je odre. Iako je proces njezina raspada, za koji su se lokalne elite odluile uz punu suglasnost veine nesrpskoga puanstva, ubrzo poprimio nasilne oblike, on je ipak cijelo vrijeme bio pod stalnim nadzorom. Cijelo vrijeme rata i na razne naine, pravac je gibanja korigiran vanjskim intervencijama (ovdje se samo treba prisjetiti amerike uloge u ratu u Hrvatskoj i BiH) kada god bi se za tim osjetila potreba. No, te su intervencije bile uvjetovane i odreene globalnim interesima jedine supersile, interesima koje nije uvijek jednostavno razaznati i denirati. Orisani politiki model poratne Jugoslavije nije, kako je ve pokazano, bitno utjecao na nacionalistiki diskurs naslijeen iz prve Jugoslavije, osim to je svojom socijalnom ideologijom naglaavao egalitarni element u njemu. Nedvojbeno se moe zakljuiti kako se ono to je u 19. stoljeu osmiljeno kao intelektualni konstrukt u razdoblju socijalizma posve uvrstilo i upilo u svaku poru drutva, dok je lepeza nacionalne identikacije u granicama drave Jugoslavije proirena pojmovima Makedonac, Crnogorac, Musliman. Prijeeni put moda ponajbolje ilustrira injenica da se tijekom ve spominjanje nacionalne ankete na Peljecu 1841. godine od seljaka nikako nije mogao dobiti jasan i precizan odgovor o nacionalnoj pripadnosti (seljak nije znao srpski jezik, a nije mu odmah palo na um da je Hrvat). Stopedeset godina kasnije, meutim, nacionalna je pripadnost postala temeljnom kategorijom osobne identikacije (kako je to izgledalo u oima jednog stranca izvrsno svjedoi Vulliamy, 1994). Dakako, s tom se svijeu o nacionalnoj pripadnosti sada moglo i manipulirati, u ovisnosti o drutvenome kontekstu isticati ju ili se pozivati na njezino prevazilaenje, no ona je u svakome sluaju imala teinu simbolikoga kapitala. ak se ni odnos nacionalne identikacije i osjeaja pripadanja Jugoslaviji nije kroz ovo vrijeme bitno mijenjao jugoslavenstvo se uvrstilo u bliskoj korelaciji sa srpstvom, do one toke u kojoj su se ti pojmovi jedva razlikovali. S druge strane, sve su ostale identikacije stajale na zamjetnoj (negdje vie, negdje manje) distanci od Jugoslavije, odnosno sve su se ue i preciznije povezivale s republikom pripadnou. Izuzetak su, dakako, bile dijaspore, od kojih su brojem i realnom drutvenom snagom doista bile relevantne samo srpska i hrvatska u Jugoslaviji a izvan Srbije ivjelo je izmeu 20 i 25% Srba, dok je istodobno izvan Hrvatske, u drugim jugoslavenskim republikama, ivjelo izmeu 15 i 20% Hrvata. Upravo je za ove Srbe Jugoslavija u punome smislu bila jedna drava za sve Srbe te su njihovi povlateni poloaj i drutveni izgledi i oekivanja stajali su u uskoj svezi s postojanjem sredinje vlasti. Susljedno tomu je i identikacija s dravnim okvirom u toj skupini bila najsnanija, pa je s njima, kako se to i dokazalo krajem 80-ih i poetkom 90-ih, bilo i najlake manipulirati u politike svrhe. S druge strane, najvei dio Hrvata koji su u Jugoslaviji ivjeli izvan Hrvatske ivio je u Bosni i Hercegovini. Sve do sredine 70-ih godina 20. stoljea veliki je dio te populacije, u Hercegovini ali i u sredinjoj Bosni, ivio pod stigmom grijeha iz razdoblja postojanja NDH, pa bi se moglo smatrati kako su upravo oni bili skupina u kojoj je nezadovoljstvo Jugoslavijom bilo i najsnanije (to je od pripadnika ove skupine takoer inilo materijal pogodan za politiku manipulaciju). Iako iz dijelom razliitih razloga i u razliitim okolnostima, tijekom 70-ih i 80-ih godina ove su dvije skupine praktino glasovale nogama protiv Jugoslavije kakva je bila, jer se za obje moe raspoznati trend migracija (Srbi iz Hrvatske i BiH, Hrvati iz BiH) prema matinim republikama. U kontekstu problema o kojemu se ovdje raspravlja vrijedno je obratiti pozornosti i na postojanje transnacionalnoga jugoslavenstva, obzirom na injenicu da je ono, po nekim projekcijaSTATUS, BROJ 2, VELJAA/OUJAK 2004.
| 71
Kr u i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m ma, moglo bitno utjecati na opstanak ili pak raspad Jugoslavije. Mora se, meutim, odmah naglasiti da je ono, u onom vidljivom segmentu koji se prikazivao javnosti, bilo domena rezervirana za politiku i intelektualnu elitu usko vezanu uz dravu. Pristae su toga koncepta kao pojedinci oekivali ali i dobivali, od inae slabo vidljive savezne drave, patronat i potporu u svojim umjetnikim, znanstvenim ili poslovnim pothvatima. Paradigmatian primjer za tu skupinu predstavlja Dejan Jovi, koji je prema podacima iz Biljeke o autoru i Bibliograje, priloenih uz ve citirano djelo (Jovi, 2003, 499), kao vrijedan omladinac s osamnaest godina intervjuirao partijske i drutvene tekae, poput Jakova Blaevia, Pepce Kardelj, Marije Bakari itd., da bi s dvadeset i dvije godine postao asistent na Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu (je li pri tomu pripadnost istoj, ali ne hrvatskoj naciji, kao i profesor/mentor bila samo igra sluaja). Svoj krug tadanjih sumiljenika Jovi vidi kao Jugoslavene u kulturi, ljude koji su se oduevljavali mijeanjem elemenata razliitih kultura u jedan zajedniki, jugoslavenski miks i prosvjedovali protiv novih vladara, njihovih beskrajnih parcijalizacija i zatvaranja jednih od drugih, protiv volje veine (Jovi, 2003, 42). Stvari su, meutim, bile daleko od toga jednostavnog i prilino uljepanoga prikaza. Jugoslavenska je drava, naime, nakon 1945. godine postala golema redistributivna agencija u kojoj su vrijedila vrlo precizna pravila o prvenstvu pri alokaciji prikupljenih sredstava, pravila koja su svakome odreivala njegovo mjesto i to upravo u nacionalnome kljuu. Ostavljajui po strani stanje iz razdoblja prije 1971. godine, o kojemu je ve i previe toga napisano, ovdje e biti dostatno upozoriti na nekoliko krupnih i vidljivih stvari iz razdoblja kada je Ustavom iz 1974. godine koliko toliko obuzdana jugoslavenska administracija, ali i onih sitnica koje su se pokazivale na svakom koraku dnevnoga ivota, kako bi se stvorila ira slika o jugoslavenskom miksu i nainu na koji ga se takoer moglo percipirati. Tako je cijela zemlja morala nancirati uvenu prugu Beograd Bar, ali istodobno nije bilo mogue podii auto-cestu ka Jadranu, iako su svi parametri isplativosti bili na strani ovoga drugog projekta. Golemi poslovi u klirinkoj trgovini sa zemljama SEV-a vodili su se preko dravnih agencija u Beogradu, koje su arbitrarno i uz masne provizije distribuirale ostvareni izvozni prihod. Isto su tako svi znali tko ima pravo prvenstva pri dobivanju dravnih slubi, pogotovu u onim za dravu osjetljivim (ali i dobro plaenim) agencijama diplomaciji, policiji, vojsci, slubama sigurnosti, itd. (samo u Zadru, gradu u kojemu je ivjelo izmeu 10 i 15% Srba, u policiji je jo krajem 80-ih godina sastav bio takav da su Srbi tvorili preko 90% osoblja sa slubenim ovlastima). Sa svim ovim zapravo ne treba previe duljiti, dovoljno je danas pogledati Hrvatsku i njezine gradove u ovih etrnaest godina otkako ima svoj vlastiti proraun, unato ratu, gospodarskoj krizi i svim drugim nepovoljnim trendovima, zemlja se preporodila i posve izmijenila izgled. to se sitnica koje deniraju kulturni ivot tie, bit e dostatno da autor ovih redaka poe od prisjeanja na neprijatno iznenaenje nakon pogleda na oglasnu plou odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Sarajevu (gdje je studirao), a gdje su 1975. godine bile izvjeene teme za seminarske radove iz srednjovjekovne povijesti. Na fakultetu na kojemu je glavnu rije imao bard jugoslavenske historiograje Milorad Ekmei, bilo je posve normalno da su teme poput Statutarnoga ureenja Splita ili Templarskoga samostana u Vrani ulazile u sklop Ope povijesti, dok su teme Zakonik cara Duana ili Vladavina kralja Milutina tvorile dio kurikuluma Nacionalne povijesti. Dio te dimenzije jugoslavenskoga kulturnoga miksa bila je i prisilna cjelogodinja proslava 2 veka Vuka, velianje rasistikih besmislica Jovana Cvijia ili ivot na adresi Trg X KNOUD (to u prijevodu znai: Deseta Krajika narodno-oslobodilaka udarna divizija). Dakako, ova panorama poiva na anegdotalnom pristupu koji nema ambicije cjelovita i preciznog prikaza, ve zajedno s citiranim stavovima D. Jovia pokuava predoiti dva oprena pogleda na Jugoslaviju i jugoslavenstvo. Ono kao koncept nije bilo u danom trenutku mogue to zbog naslijeenih, uvrenih ali i proirenih obrazaca nacionalistikoga diskursa, to zbog ivotnih realnosti koje su potvrivale percepciju Jugoslavije kao jedne drave za sve Srbe. Jugoslaviji, pak, kao dravi anse su se za odranje bitno umanjile od onoga trenutka kada je srpska politika i intelektualna elita odabrala Slobodana Miloevia za novoga voda. Onima koje je to zanimalo bilo je vrlo brzo jasno kako je njegov zadatak revitaliziranje i provedba upravo programa jedne drave za sve Srbe. Kljuni je, meutim, trenutak nastupio kada je Jugoslavija izgubila bezuvjetnu meunarodnu podrku, odnosno onoga trenutka kada je postalo jasno da globalizacija i modernizacija vie ne trae odreene granice, ve jednoobrazni oblik drutvene organizacije civilno drutvo i liberalnu demokraciju. Stoga se doista moe smatrati prividom da su Jugoslaviji glave doli (nasilni) nacionalisti njezin je ivot okonan zbog nemogunosti prilagodbe jednoga nacionalizma, u danoj situaciji i najsnanijega, onoga srpskog, potrebama novoga vremena. Srpski se nacionalizam nikako nije mogao otresti tradicionalnih orua, diktature i nasilja (to znai probleme rjeavati ne po evropsku, nego po nau - da jo jednom citiram S. Protia). U tome je smislu izgradnja nacionalnih drava u Sloveniji i Hrvatskoj doista bio iskorak u pravcu koji svijetu nameu dananji obrasci globalizacije i modernizacije, odnosno neophodni preduvjet za uspostavu civilnoga drutva i liberalne demokracije.
***
to, dakle, ovako predoena situacija govori glede problema s kojima se susree Bosna i Hercegovina nakon to je u procesu raspada i ona postala neovisnom dravom, odnosno moe li se o njoj govoriti kao Jugoslaviji u malom, koja je osuena prijei isti put koji vodi k raspadu? Osim uopenoga odgovora po kojemu u povijesnome gibanju nema predodreenosti (i Jugoslavija se mogla odrati, pod uvjetom da su akteri birali drugaije dugorone ciljeve), i uz ralambu koju je ovdje mogue tek ukratko predoiti, odgovor bi ukratko glasio: poloaj
Kr u i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m i izgledi BiH loiji su od onih Jugoslavije, pa se susljedno tomu o njoj i ne moe govoriti kao Jugoslaviji u malome. Elementi na kojima se takav zakljuak temelji odnose se u prvome redu na injenicu da BiH nikad nee imati tako vrst vanjski obru kakav je imala Jugoslavija. Od vremena stvaranja, pa preko obnove 1945. godine, Jugoslavija je, dijelom i zbog svoje veliine, uvijek bila vaan element svjetskoga poretka, pa se na raun toga dugo mogla odravati i kao diktatura. Bosna i Hercegovina, odnosno njezin dravni integritet, u ovome trenutku, dodue, uiva vrstu meunarodnu podrku, no razlozi za to nisu ni transparenti ni lako vidljivi, pa stoga ni predvidljivi (ljudi koji su 60-ih ili 70-ih zagovarali dezintegraciju Jugoslavije bili su tek marginalci bez ikakva utjecaja; danas se svako malo uju ozbiljni upiti o tome treba li i dalje odravati BiH ako ona doista nije samoodriva). injenica je da je tijekom rata upravo iz krugova meunarodne zajednice dolazilo mnogo naznaka o tomu da je ne treba sauvati, ali su u njezinu preivljavanju kljunu ulogu ipak odigrali interesi i politika jedine super-sile, SAD. Do kada e iz svojih razloga i interesa SAD podravati dravu koja ne moe iznutra sama funkcionirati ostaje, dakle, nejasno. No, u vanjskome obruu BiH postoji jedan vaan element koji njezinu situaciju ini neusporedivo teom od one u kojoj je bila Jugoslavija. Na vanjskim je, naime, granicama Jugoslavija imala neprijatelje, sile zla, od kojih su njezini sastavni dijelovi (Hrvatska i Slovenija) svojedobno na stanoviti nain i pobjegli u zagrljaj istorodne brae, odnosno koje su u sluaju Srbije bile stari suparnici s kojima se tijekom 19. stoljea vodila ilava i surova borba za teritorijalno irenje. BiH, pak, na granicama ima dvije drave koje, na ovaj ili onaj nain, kao svoje doivljava vie od polovice njezina puanstva, pa bi njezina dezintegracija i pripajanje dijelova tim susjednim dravama bili doivljeni kao ispunjenje najvanijega dugoronog politikog cilja. Bilo bi to ispunjenje klasinoga nacionalistikoga ideala o ivotu u jednoj dravi, koji jo uvijek i kod Hrvata i Srba u BiH ima veliku privlanu snagu. Na ovo se odmah vezuje i pitanje koliko su BiH verzije nacionalizma sline onim oblicima te ideologije koji su vladali u Jugoslaviji. Pitanje je u uskoj svezi s osobinom etnikoga identiteta koju naglauje R. Jenkins, a koja se odnosi na injenicu da je on uvijek i segmentaran i hijerarhijski (Jenkins, 2001, 73 i d.). Polazei, pak, u ralambi od hrvatskoga nacionalizma valja svakako primijetiti da njegova BiH verzija (segment) ne dijeli u potpunosti tradiciju s uom, hrvatskom verzijom. Taj je nacionalizam izgraen na Radievim temeljima, ali i u znakovitoj odsutnosti ogranienja u zamiljanju (potrazi za etnikim korijenim), zbog nedostatka tradicije ali i ukorijenjenosti lokalne intelektualne elite. Problem proizlazi iz injenice da se onaj dio intelektualne elite koji je formiran u Sarajevu, kao najveem sreditu BiH, uglavnom percipira kao odnaroeni element, to donekle stoji u svezi s injenicom da su se ti pojedinci iz ovih ili onih (ideolokih, egzistencijalnih, itd.) razloga nalazili i nalaze u vie ili manje vrstoj sprezi s dravom, i to dravom (Jugoslavija) koja je bila percipirana, odnosno koja se (Bosna i Hercegovina) jo uvijek percipira kao antihrvatska. S druge strane, vea se sredita u Hrvatskoj (Zagreb, Split) i dalje percipiraju kao naa sredita, ali se istodobno od onoga to kao intelektualna i duhovna strujanja dolazi od tamo u novo lokalno sredite (Mostar) pravi selekcija po kriteriju bliskosti folklornim zasadama (nai obiaji) nacionalne ideologije koja je u samoj Hrvatskoj ve na izdisaju (o tome jo uvijek ne postoje bilo kakva istraivanja, no nedvojbeno bi bilo zanimljivo istraiti recepciju tako disparatnih historiografskih djela kakva su Stani, 2002, s jedne, i Brkovi, 2002, s druge strane). Bez detaljnih studija hrvatskoga sluaja, poput one kakvu je o bosanskim Muslimanima (sadanjim Bonjacima) radila T. Bringa (Bringa, 1997), ostaje za prikaz puke razine nacionalizma i njegovih suvremenih trendova osloniti se na ture injenice koje donosi Bringa. Njezin glavni zakljuak, po kojemu je identitet na ovoj primarnoj razini graen na kontrastima uoljivim u drutvenoj interakciji (Bringa, 1997, 91 i d.), valja svakako dopuniti snanijim naglaskom na razlike koje se iskazuju kao rezultat ugledanja na prakse iz vanjskoga svijeta, a zapravo su posljedica modernizacijskih procesa. U tome je smislu za oekivati ak i produbljivanje postojeih razlika, jer je pod utjecajem nove politike i intelektualne elite u bonjakim (muslimanskim) krugovima sve rairenija navada ugledanja na prakse iz islamskoga svijeta i njihovo integriranje u nae obiaje. O tome govori i materijal koji donosi T. Bringa (T. Bringa, 1997, 207 i d.) raspravljajui ulogu obrazovanih vjerskih slubenika, koji ulau veliki trud u restrukturiranje bonjakoga (muslimanskog) simbolikog univerzuma u skladu s utjecajem integralnoga islama kakav se propagira kroz obrazovni sustav pod patronatom IVZ. Ovo nas vodi k pitanju bonjakoga nacionalizma i njegovih temeljnih znaajki. On je, naime, mnogo mlai od srpskoga i hrvatskoga nacionalizma, a injenica da se integracija bonjake nacije odigrava bez reference na stariji etniki korijen i pred naim oima, nasuprot tradicijom deniranim i uvrenim identitetima susjeda, stvara iluziju o njegovoj vjetakoj naravi. U deniranju svoga povijesnog narativa, prije svega u potrazi za starijim etnikim korijenom koji prua osjeaj legitimiteta, bonjaka intelektualna elita tijekom 90-ih godina 20. stoljea slijedi u velikoj mjeri srpski model, prije svega vezujui se na dravni okvir Bosne i Hercegovine kakav je deniran tek okupacijom iz 1878. godine. Taj se okvir nekritiki prenosi u daleku prolost, ponekad ak i antiko doba. Dio intelektualne elite (samo kao primjeri iz mnogo ire produkcije: Filipovi, 1996; Imamovi, 1995; Imamovi, 1997) ne priznaje nikakve okvire zamiljanju povijesti svoje zajednice, pri emu nadmauje svoje srpske uzore i pokazuje znakoviti prijezir ak i prema neupitnim injenicama, ulazei u podruje iste fantazije. Primjeri su za to izmiljanje plemena Bosna, diskurs o srodnosti katarske verzije kranstva s islamom, itd. itd. Iako se u novije vrijeme pojavljuju glasovi koji upozoravaju na ovakve distorzije povijesne percepcije, a koji dolaze kako iz redova samih Bonjaka (Kamberovi, 2003; Redi, 2000) tako i
| 73
Kr u i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m izvan njih (Daja, 2003; Kvrne, 2003), drutveni doseg onoga zamiljenog ve je sada na pragu sklopa narativa iz kruga primarne socijalizacije. O tome rjeito govori injenica da je do 2001. godine prodano 20.000 primjeraka Historije Bonjaka (Kvrne, 2003, 87), to praktino znai da svaka trea ili etvrta bonjaka kua ima po jedan primjerak knjige. Politiki su, pak, ciljevi koji se legitimiraju ovim narativom takoer vrlo slini onima koje je imala srpska elita od BiH se eli napraviti drava po uzoru na Jugoslaviju. Ona bi trebala postati redistributivna agencija preko koje bi se alimentirao povlateni poloaj Bonjaka, temeljnoga i dravotvornog naroda koji je konano nakon teke i mune borbe stekao pravo uivati u blagodatima svoje drave. No, u bonjakoj politikoj eliti postoji i jedan struja koja u svojim zamislima ide i korak dalje te u sklopu globalizacijskih procesa mjesto BiH vidi u okviru islamske umme, to dakako podrazumijeva i mijenjanje naravi dravnog i politikog sustava. Takve ideje, dakako, samo pothranjuju prijepore s druga dva nacionalizma, pri emu onaj srpski kao odgovor nudi svoju, vrlo slinu verziju zamiljanja vezanu na politiki okvir ustanovljen u Daytonu Republiku Srpsku. U ovome je trenutku bosanski segment srpskoga nacionalizma usmjeren na izgradnju legitimacije samoga postojanja Srpske kao zemlje, koja, dakako, nema nikakva povijesnoga uporita (u tome na zaprepaujui nain sudjeluju ak i vrhunski srpski akademski autoriteti primjer: irkovi, 1998), a u fazi je izgradnje prela istu putanju nasilne homogenizacije kao i Srbija. S druge strane, meutim, od BiH se eli napraviti drava po uzoru na Jugoslaviju. Ona bi trebala postati redistributivna agencija preko koje bi se alimentirao povlateni poloaj Bonjaka, temeljnoga i dravotvornog naroda koji je konano nakon teke i mune borbe stekao pravo uivati u blagodatima svoje draveU ovako ocrtanoj slici postaje razumljivo zato se za BiH doista moe rei kako nije samoodriva i kako su njezini izgledi za budunost loiji od onih koje je u oba trenutka konstituiranja imala Jugoslavija. Dananja BiH ak ni kroz obrazovni sustav ne moe ponuditi alternativu sukobljenom nacionalistikom diskursu koji potjee iz kruga primarne socijalizacije, a svaki pokuaj da se to uradi vie lii na karikaturu i u pravilu poluuje uinak suprotan predvienom. Savjeti, pak, i ideje prema kojima bi se trebalo boriti protiv zloudnoga i retrogradnog nacionalizma rezultat su potpunoga nepoznavanja stvarnosti i ideolokih predrasuda ljudi koji dolaze iz posve drugaijega drutvenoga konteksta. Kako to izgleda pokuat u ilustrirati tek jednim primjerom, koji poinje usporednim itanjem. U svom prilogu u ovdje ve citiranom zborniku Upotreba historijskih mitova na Balkanu S. Daja se na jednome mjestu osvre i na R. Mahmutehajia te citira dio njegova teksta iz 1999. godine u kojemu, izmeu ostaloga, stoji i ova misao: U osnovi je netona i esta tvrdnja o BiH kao multikulturnoj zemlji. Naprotiv, BiH je kulturno, povijesno, politiki homogenija od ijednoga svoga susjeda, te je mogue govoriti o multikulturnom sadraju Srbije, ak Hrvatske, ali ne i Bosne i Hercegovine (citirano prema Daja, 2003, 60 bilj. 46). Moe se uzeti da misao pokazuje ili autorovo neznanje i nerazumijevanje pojma multikulturnosti, ili pak pokuaj svjesnoga manipuliranja pojmom, to se obzirom na prol publikacije za koju je tekst raen (nije rije ni o kakvoj poetnici ili itanci, namijenjenoj publici koja ne razumije taj pojam) onda ini besmislenim trudom. No, mnogo je interesantnije da se ime autora ove misli nalazi na popisu lanova odbora koji je iste 1999. godine proglasio knjigu Davida Campbella, National Deconstruction: Violence, Identity, and Justice in Bosnia (Minneapolis London 1998) za knjigu godine u izboru Meunarodnog foruma Bosna. Moglo bi se moda pomisliti da je gospodin Mahmutehaji, kao lan Odbora, dao svoj glas nekoj drugoj knjizi, no nakon to se utvrdi da je on i lan urednitva asopisa Forum Bosn koji je 2003. godine odluio prijevod iste knjige tiskati kao broj 21 istoga asopisa (Campbell, 2003), postaje jasno da on ipak Campbellovu knjigu smatra vrijednom. E tu ve poinju ozbiljni problemi, jer David Campbell tretira BiH kao ogledni primjer, paradigmu multikulturnosti te ak smatra kako se perpetuiranjem te njezine dimenzije moe uiniti veliki (progresivni) korak za ovjeanstvo. Pri tomu ne treba zaboraviti ni injenicu da je gospodin Mahmutehaji jedan od utemeljitelja S(tranke) D(emokratske) A(kcije) (koja se za izbore 1991. biraima u promidbenom materijalu, prije svega na plakatima, ali i u istupima svojih elnika, predstavljala kao muslimanska stranka), odnosno da je kao takav bio i potpredsjednik Vlade BiH nakon tih izbora i nekoliko mjeseci nakon to je u BiH poeo rat. to, dakle, poeti s ovolikim proturjejima ovjek koji je jedan od utemeljitelja (po europskim standardima) klerikalne i nacionalistike stranke tvrdi kako BiH nije multikulturna zemlja ali istodobno podrava i na svaki nain promovira knjigu prema kojoj je ta zemlja zapravo uzorni obrazac multikulturnosti. Proturjeje se, meutim, ne zavrava na tome, jer D. Campbell u svojoj knjizi izravno zagovara de(kon)strukciju nacije u BiH u ime progresivne multikulturnosti, to bi znailo da se i gospodin Mahmutehaji (kao utemeljitelj jedne nacionalistike stranke) s time izravno ili neizravno slae. No, ostavimo za sada R. Mahmutehajia, kojemu emo se neto kasnije ipak vratiti, i pogledajmo to kao viziju budunosti napaenim stanovnicima BiH nudi D. Campbell. Pri tomu valja prvo ocrtati misaoni koordinantni sustav u kojemu se autor kree: po njegovu shvaanju, koje sam dri visoko etinim, nacije su neto retrogradno (regresivno), neto to upornim djelovanjem (i to, gle uda, upravo u BiH) moe biti dokinuto u korist radikalne multikulturnosti, koja nikad ne moe biti dosegnuta, ali kao ideal nadahnjuje ine u sadanjosti, ine to vode ostvarenju toga nikad uhvatljivoga cilja. Da bi dokazao svoju poetnu premisu, onu o retrogradnosti, pa i antidemokratskoj naravi nacije, Campbell se uputa u ralambu konstituiranja nacionalne drave u procesu raspada Jugoslavije i u tome sklopu naglauje performativne vrijednosti nasilja iskazanog tijekom rata koji je dio toga procesa. Njegova je ralamba zapravo dekonstrukcija nacije, kojoj se negira bilo kakav povijesni razvoj, kao to se uostalom posve negira znae-
Kr u i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m nje povijesti kao realnoga iskustva (ona se svodi samo na dimenziju zamiljanja povijesti). No, i sam je Campbell sklon zamiljanju povijesti, pa tako moe ispjevati cijelu odu otomanskome sustavu milleta kao naslijeu deteritorijaliziranih identiteta koje je on potakao (Campbell, 2003, 239), proputajui (gle uda) naznaiti njegovu hijerarhijsku strukturu i eksluzivnost koja iz nje proizlazi, ali i injenicu da je srpski identitet takoer obiljeen tradicijom milletskoga sustava (a unato tomu nije obiljeen deteritorijaliziranjem - oigledno neto s argumentom ne tima). U takvu zamiljanju povijesti na odreenim tokama njegova dekonstruktivna misao spaja u nove konstrukte posve disparatne injenice i objanjenja, stvarajui na takav nain paralelnu realnost, iluziju, iji je jedini cilj dokazati poetnu premisu. Jedan takav konstrukt poinje slikom hrvatskoga vojnika koji je na uniformu priio ustaki simbol (ne znamo koji, moda stari hrvatski grb, koji se u slinim tekstovima redovito tretira kao ustaki simbol), a nastavlja se tvrdnjom da je Hrvatska nakon proglaenja neovisnosti 1991. godine uvela mjere koje su rezultirale koniktom s drugima, a posebno sa Srbima koji su ivjeli na njenoj teritoriji. Ta se tvrdnja potvruje pozivom na opis svoje izloenosti tim strategijama u Hrvatskoj Slavenke Drakuli, koja pak tvrdi zajedno sa milion drugih Hrvata, zakaena sam na zid nacionalnosti ne samo putem izvanjskih pritisaka iz Srbije i Savezne Armije, nego i putem nacionalnog homogeniziranja u samoj Hrvatskoj (Campbell, 2003, 100). Pogledajmo sastavnice konstrukta: hrvatski vojnik s ustakim simbolom kada, gdje, i u kakvoj svezi s vlau u Hrvatskoj (to se, inae, zove kontekst), ne zna se! Mjere koje su nakon osamostaljenja 1991. izazvale konikt sa Srbima pa Srbi (onaj dio koji su organizirale i kontrolirale SDS, JNA i Miloevi) su prve barikade postavili jo u ljeto 1990. godine, u vrijeme kada su Miloevi i srpsko vodstvo ve postavili jasan cilj, stvaranje krnje Jugoslavije, zemlje od sedamnaest milijuna stanovnika sa srpskom veinom, koju je trebalo stvoriti kroz nasilni postupak centralne secesije (za postupak deniranja toga cilja vidi Jovi, 1995, 131-2, 161; strategiju kao centralnu secesiju karakterizira Conversini, 1998). Slavenka Drakuli (autorica koja je posve racionalno zakljuila da ono to je ona pisala do 1990. nema vie trite u Hrvatskoj, ali zato, ako se malo zaini disidentstvom i naznakama progona u nacionalistikoj Hrvatskoj, ima lijepih izgleda na svjetskom tritu) ipak ne tvrdi nita to bi se moglo dovesti u korelaciju s dva prethodna elementa konstrukta (osim, dakako, kao insinuacija) njoj je smetala homogenizacija, no ve je iz njene reenice posve jasno da ta homogenizacija stoji u jasnoj korelaciji s pritiskom koji dolazi iz Srbije i iz krugova vojne klike (ne samo nego). I tako od narativa naega vrlog (de)konstruktora na kraju ostade jedna zamiljena slika ali ne i pravilo, jedna notorna la i jedan krivo uporabljeni citat sve zajedno, pak, postupak koji se teko moe opisati rijeima primjerenim znanstvenom diskursu! Sklonost izmiljanju stvarnosti Campbell nadopunjuje metodolokim postupkom u kojemu kljuni dokaz postaje niz anegdota, prikupljenih neselektivnom uporabom jedne vrsti vrela i ignoriranjem svih ostalih. To je metodologija u kojoj se Jovana Zameticu diskvalicira kao glasnogovornika R. Karadia, ali se bez ikakvih ograda koriste tekstovi M. ame i S. Avdia, koji su bili profesionalni propagandisti Armije BiH i kao takvi tvorci niza dezinformacija, lai, podvala i slinih stvari (kojima su se u ratu sluile sve strane, u veoj ili manjoj mjeri). Iz toga proizlaze nebulozne kvalikacije o nekanjenoj aktivnosti muslimanskih bandi nasuprot zvanino organiziranom nasilju srpskih vlasti (Campbell, 2003, 117), o Sarajevu kao simbolu multikulturalnoga etosa u Bosni (Campbell, 2003, 113), to je kvalikacija s kojom se sigurno ne bi sloio jo uvijek nepoznati broj rtava Muana Topalovia Cace (ili je, moda, i Caco ubijao po multikulturnom kljuu), o Stranci za BiH, socijaldemokratima i liberalima kao multikulturnim grupama (Campbell, 2003, 252), koje, dodue, kao politike stranke ni na jednim izborima nisu dobile ni jednoga glasa tamo gdje ne ive Bonjaci (muslimani). Sve to, i jo jako mnogo toga slinog, dolazi otuda to je D. Campbell ostao oduevljen ahistorijskom ralambom identiteta bosanskih muslimana T. Bringe (autorica oito nije shvatila da je identitet koji je ona uoila i uobliila velikim dijelom rezultat politike prakse jugoslavenske drave od sredine 60-ih godina 20. stoljea, kada je u sklopu promocije politike nesvrstavanja Titu trebao i muslimanski izlog). Polazei od takve, dijelom invalidne ralambe, Campbell identitet bosanskih muslimana kvalicira kao identitet realiziran u zajednici bez biti (Campbell, 2003, 245)! Takav bi, dakle, identitet trebalo, nizom strategija, nametnuti i ostalima u BiH (a poslije, valjda, i u svijetu). Meu strategijama uz pomo kojih bi se to moglo ostvariti Campbell nudi i onu diskriminatorne nancijske pomoi u korist multikulturalnih politikih snaga i uskraivanje te pomoi ostalima (Campbell, 2003, 252 - to bi se moglo, ovo dalje je prijedlog M. A., nastaviti i strategijom diskriminatorne pomoi za preivljavanje, pa ako ni to ne pomogne moe se prei i na zatvaranje pa i ziku eliminaciju svih koji ne pristanu na zajednicu bez biti, tome smo ionako ve bili podvrgnuti etrdeset i pet godina). Nakon to je zabrinutost vlasti Federacije BiH oko nemogunosti utjerivanja poreza na trgovinu, u sklopu uvenoga vercerskoga raja pijace Arizone, proglasio birokratskom (ta tko je vidio ubirati porez od multikulturnoga komuniciranja, makar ono bilo i trgovina), Campbell na kraju, citirajui W.E. Conollya, iznosi viziju o dravi manjina u kojoj ivi generalni etos koji proistie iz mnotva kulturnih izvora u kojoj veina grupa priznaje spornu narav vjerovanja koja stoje u samoj osnovi njihova identiteta, a ujedno koristi takvo uzajamno priznanje kako bi premostila viestruke razlike (Campbell, 2003, 269). Dakako, lozorati na fonu nesreenih i gotovo nasumce izabranih dnevnih vijesti, bilo konstruktivno ili de(kon)struktivno, i to proglasiti progresivnom milju, stvar je osobnoga uvjerenja, mentalnih i duhovnih sklonosti. No, problem nastaje kada se takva lozoja u jednom trenutku pokua ostvariti u realnom vremenu i prostoru posljednja svima poznata takva epizoda bila je ona jugoslavenskoga uenika Pola Pota (kolovan na jednoj od visokih vojnih kola u
| 75
Kr u i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m SFRJ) i njegovih crvenih Kmera, koja je ostavila krvavi trag stotina tisua mrtvih koji se nisu sloili s radikalnim progresivnim iskorakom u drutvenom razvoju. Zbog vrlo akutne opasnosti da bi se u nestabilnom drutvu kakvo je ono u BiH ak i mogao nai netko tko bi sve ovo pokuao pretoiti u realnu politiku praksu, bilo bi vrlo uputno vrijednog mislioca Davida Campbella lijepo zamoliti da prestane skrbiti za BiH. Valja ga svakako upozoriti, jer ini se on to ne zna, da ima vrlo slinih problema i puno blie njegovoj kui, pa se on ne mora vui po bosanskim zabitim kako bi spasio svijet. Neka lijepo ostane doma i pozabavi se, primjerice, uvjeravanjem britanske vlade te protestanata i katolika u Sjevernoj Irskoj da bi i oni mogli spasiti svijet stvaranjem zajednice bez biti i organiziranjem drave manjina u kojoj ivi generalni etos (itd.). Siguran sam da e uspjeti! Otkud, meutim, u svemu ovomu R. Mahmuehaji? Odgovor je vrlo jednostavan i vidljiv iz ve reenoga - on je u D. Campbellu prepoznao ovjeka kojemu se moe prodati rog za svijeu, osobu koja vjeruje deklarativnom multikulturnom diskursu bonjake intelektualne i politike elite. To, pak, akademskoga istraivaa u trenutku pretvara u orue ostvarivanja odreenih politikih strategija, koje, po irokom uvjerenju kakvo vlada u BiH, uvelike ovise o meunarodnoj podrci. injenica da pri tomu samoga R. Mahmutehajia i njegovu zajednicu taj isti D. Campbell tretira kao egzotinu vrstu i na odreeni nain kao zamorce, s kojima i nad kojima bi trebalo provoditi pokus, to nema veze. Ili, kako se to moe proitati u jednoj anegdoti, ije univerzalno znaenje u diskursu Bonjaka D. Campbell oito nije shvatio: mi ne elimo muslimansku zemlju, ali trebamo glasati za SDA kako bismo dobili dravu Kasnije moda moemo imati razliite stranke, ali sada to mora biti SDA, inae emo ostati bez drave, kao Kurdi (Campbell, 2003, 253, gdje se iskaz tumai kao taktika podrka nacionalistima naglasio M.A.). Rije je, dakle, o tomu da mi Bonjaci trebamo dobiti svoju dravu, dravu koju neemo dijeliti ni sa kime i u kojoj e se ostali osjeati kao u naoj dravi, jer ako tu dravu budemo dijelili s drugima onda emo biti kao Kurdi. Na putu ostvarenja tako postavljenoga cilja sve valja pretrpjeti, i sumnjivu demokraciju SDA, ali i kojekakve D. Campbelle i njihov orijentalizam/balkanizam, ako oni osiguravaju ostvarenje ovoga par excellance nacionalistikoga (narod sa svojom dravom = nacija) cilja. Nacionalizmi, dakle, kakve smo ovdje tek orisali imaju u drutvenoj stvarnosti BiH duboki korijen, pa kljuno pitanje nije mogu li se oni prebrisati krpom zaborava, de(kon)struirati ili u kratkom roku zamijeniti nekim transnacionalnim bosanstvom, ve kako e i za koje svrhe politike elite koristiti taj duboko usaeni nacionalistiki diskurs (mogunost je izbora uvijek otvorena i stvar je osobnoga odbira). Predstojei, pak, procesi modernizacije (a u dananjemu svijetu to praktino znai vesternizacije u smislu izgradnje civilnoga drutva i liberalne demokracije) postavljaju pred lokalne elite jo vee izazove. Globalizacija i trenutna dostupnost informacija u tome sklopu otvaraju ve naznaeni i akutni problem identikacija s dijelovima vanjskoga svijeta prema naelu vjerske/civilizacijske opredijeljenosti, identikacija koje su daleko od toga da BiH donesu bilo kakvu korist. Zakljuujui, dakle, ova nevesela razmatranja moe se konstatirati da u ovome trenutku BiH treba posve novu garnituru politike i intelektualne elite koja bi bila u stanju odgovoriti na postavljene izazove, oslanjajui se na jo uvijek postojeu i potencijalnu vanjsku pomo. Njezin bi primarni zadatak bio upregnuti upravo nacionalizam, kao realnu drutvenu snagu i sredstvo masovne politike mobilizacije, za izgradnju procedura zajednikoga djelovanja, rjeavanja konikata i donoenja odluka, a kroz to i za pothvat ulaska, makar i na mala vrata, u krug modernih europskih drava.
DR. MLADEN ANI (SARAJEVO, 1959), ZAVOD ZA POVIJESNE ZNANOSTI HAZU U ZADRU / HRVATSKI STUDIJI SVEUILITA U ZAGREBU.
LITERATURA (citirana djela)

Anderson, 1998 = Nacija: zamiljena zajednica (izv. Imagined Communities. Reections on the Origin and Spread of Nationalism, 1983), Beograd 1998; Antoljak, 1992 = S. ANTOLJAK, Hrvatska historiograja do 1918, 1, Zagreb 1992; Assmann, 2002 = Rad na nacionalnom pamenju (izv. Arbeit am Nationalen Gedchtnis. Eine kurze Geschichte der deutschen Bildungsidee, 1993), Beograd 2002; Barford, 2001 = P.M. BARFORD, The Early Slavs. Culture and Society in Early Medieval Europe, Ithaca N.Y. 2001; Bib, 1995 = I. BIB, Bijeda istonoevropskih malih drava (izv. Vlogattot tanulmnyok, 1986), u: I. BIB - T. HUSZR J. SZCS, Regije evropske povijesti, Zagreb 1995; Bijeli Savi, 2003 = D. I. BJELI - O. SAVI (ur.), Balkan kao metafora: Izmeu globalizacije i fragmentacije, Beograd 2003; Bilandi, 1999 = D. BILANDI, Hrvatska moderna povijest, Zagreb 1999; Brkovi, 2002 = M. BRKOVI, Srednjovjekovna Bosna i Hum - identitet i kontinuitet, Mostar 2002; Bringa, 1997 = T. BRINGA, Biti musliman na bosanski nain (izv. Being Muslim the Bosnian Way: Identity and Community in a Central Bosnian Village, 1995), Sarajevo 1997; Campbell, 2003 = D. CAMPBELL, Nacionalna dekonstrukcija. Nasilje, identitet i pravda u Bosni (izv. National Deconstruction: Violence, Identity, and Justice in Bosnia, 1998), Forum Bosn 21/2003; Conversini, 1998 = D. CONVERSINI, Tko su bili secesionisti?, u: Hodge Grbin (ur.), Europa i nacionalizam, Zagreb 1998; irkovi, 1998 = S. IRKOVI, Naseljeni gradovi Konstantina Porrogenita i najstarija teritorijalna organizacija, Zbornik radova Vizantolokog institua 37/1998; avoki, 1991 = K. AVOKI, Jugoslavija i srpsko pitanje, u: A. ILAS (ur.), Srpsko pitanje, Beograd 1991; ilas, 1991 = A. ILAS, Hrvatsko-srpski sukob i liberalna demokratija, u: A. ILAS (ur.), Srpsko pitanje, Beograd 1991; Daja, 2003 = S.M. DAJA, Bosanska povijesna stvarnost i njezini mitoloki odrazi, u: Historijski mitovi na Balkanu. Zbornik radova, Sarajevo 2003; Ekmei, 1989 = M. EKMEI, Stvaranje Jugoslavije 1790-1918, 1-2, Beograd 1989; Filipovi, 1996 = M. FILIPOVI, Bonjaka politika, Sarajevo 1996; Hoare Malcolm, 2001 = Q. HOARE N. MALCOLM (ur.), Books on Bosnia, London s.a. (2001); Hobsbawm - Ranger, 2002 = E. HOBSBAWM T. RANGER (ur.), Izmiljanje tradicije (izv. The Invention of Tradition, 1983), Beograd 2002 Hroch, 2000 = M. HROCH, Social Preconditions of National Revival in Europe, New York 2000; Imamovi, 1995 = E. IMAMOVI, Korijeni Bosne i bosanstva, Sarajevo 1995; Imamovi, 1997 = M. IMAMOVI, Historija Bonjaka, Sarajevo 1997; Ivi, 1991 = P. IVI, Jezik i problemi oko njega, u: A. ILAS (ur.), Srpsko pitanje, Beograd 1991; Jelavich, 1992 = Ch. JELAVICH, Junoslavenski nacionalizmi (izv. South Slav Nationalisms Textbooks and Yugoslav Union before 1914, 1990), Zagreb 1992; Jenkins, 2001 = R. JENKINS, Etnicitet u novom kljuu (izv.: Rethinking Ethnicity, 1997), Beograd 2001; Jovi, 2003 = D. JOVI, Jugoslavija drava koja je odumrla, Zagreb 2003; Kamberovi, 2003 = H. KAMBEROVI, Turci i kmetovi mit o vlasnicima bosanske zemlje, u: Historijski mitovi na Balkanu. Zbornik radova, Sarajevo 2003; Kurta, 2001 = F. KURTA, The Making of the Slavs. History and Archeology of the Lower Danube Region c. 500-700, Cambridge 2001; Kvrne, 2003 = J. KVRNE, Da li je Bosni i Hercegovini potrebno stvaranje novih povijesnih mitova, u: Historijski mitovi na Balkanu. Zbornik radova, Sarajevo 2003; Metrovi, 1993 = I. METROVI, Uspomene na politike ljude i dogaaje, Zagreb 1993;
Pei, 1996 = V. PEI, Rat za nacionalne drave, u: N. POPOV (pr.), Srpska strana rata. Trauma i katarza u istorijskom pamenju, Beograd 1996; Pleterski, 1990 = A. PLETERSKI, Etnogeneza Slovanov, Ljubljana 1990; Raukar, 1007 = T. RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb 1997; Redi, 2000 = E. REDI, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontroverzama istorijske nauke, Sarajevo 2000; Rihtman-Augutin, 1984 = D. RIHTMANAUGUTIN, Struktura tradicijskog miljenja, Zagreb 1984; Roudometof, 2001 = V. ROUDOMETOF, Nationalism, Globalization, and Orthodoxy. The Social Origins of Ethnic Conict in the Balkans, Westport (Conn.) London 2001; Samardi, 1991 = R. SAMARDI, Istorijski karakter Srba, u: A. ILAS (ur.), Srpsko pitanje, Beograd 1991; Smith, 1998 = A. SMITH, Nacionalni identitet (izv. National Identity, 1991), Beograd 1998; Stani, 2002 = N. STANI, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb 2002; Todorova, 1999 = M. TODOROVA, Imaginarni Balkan (izv. Imagining the Balkans, 1997), Beograd 1999; Vlaisavljevi, 2003 = U. VLAISAVLJEVI, Junoslovenski identitet i suta stvarnost rata, u: Bijeli Savi, 2003; Vulliamy, 1994 = E. VULLIAMY, Seasons in Hell. Understanding Bosnias Wars, New York 1994; Wehler, 2002 = H.-U. WEHLER, Nacionalizam. Istorija - forme - posledice (izv. Nationalismus. Geschichte - Formen Folgen), Novi Sad 2002;
| 77

BiH I Raspad Jugoslavije

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

BiH I Raspad Jugoslavije

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Kr u i l i b a u k J u g o s l a v i j e B o s n o m i H e r c e g o v i n o m

REKONSTRUKCIJA ILI DE(KON)STRUKCIJA:

Izgledi Bosne i Hercegovine u svjetlu iskustva raspada Jugoslavije

64 | MAGAZIN ZA (POLITIKU) KULTURU I DRUTVENA PITANJA

68 | MAGAZIN ZA (POLITIKU) KULTURU I DRUTVENA PITANJA

70 | MAGAZIN ZA (POLITIKU) KULTURU I DRUTVENA PITANJA

72 | MAGAZIN ZA (POLITIKU) KULTURU I DRUTVENA PITANJA

74 | MAGAZIN ZA (POLITIKU) KULTURU I DRUTVENA PITANJA

76 | MAGAZIN ZA (POLITIKU) KULTURU I DRUTVENA PITANJA

LITERATURA (citirana djela)

You might also like