Izvorni lanak UDK 179.3:591.

551Aristotel
Primljeno 16. 8. 2010.

eljko Kaluerovi
Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet, dr Zorana inia 2, RS21000 Novi Sad zeljko.kaludjerovic@gmail.com

Aristotelovo razmatranje logosa, volje i odgovornosti kod ivotinja

Saetak

U radu se analizira Aristotelovo razmatranje ivotinja, a u sreditu autorovog istraivanja su tri pitanja: prisustvo logosa kod ivotinja, mogu li ivotinje djelovati voljno i jesu li ivotinje odgovorne za ono to ine. Aristotelov generalni stav je da ivotinje nemaju vjerovanja, mnijenja, rasuivanja, miljenja, razuma i uma. Prouavanjem Stagiraninovih spisa utvreno je, zatim, da ivotinje mogu djelovati voljno. Odgovor na dilemu jesu li ivotinje odgovorne za ono to ine ovisi o razumijevanju pojma odgovornosti kod Aristotela. Ako se odgovornost razumije kao reguliranje svih onih aktivnosti koje su uinjene hotimino, tj. voljno, ivotinje se tada mogu smatrati odgovornima. S druge strane, ako se opseg odgovornosti ogranii na moralnu evaluaciju neijeg djelanja, u koju je ukljuena aktivnost logosa, ivotinje e biti izuzete iz ovako razumljenog pojma odgovornosti. Autor je, na Aristo telovom tragu, zakljuio da, budui da ivotinje mogu imati phantasiu da je ono to rade ispravno ili pogreno, one za svoje ine trebaju biti nagraene odnosno kanjene.
Kljune rijei

Aristotel, razmatranje, ivotinje, logos, volja, odgovornost, nagrada, kazna

Aristotelov generalni stav je da ivotinje nemaju vjerovanja (), mnijenja (), rasuivanja (), miljenja (), razuma () i uma (). Ovakvu tezu Stagiranin brani u mnogim svojim spisima: O dui, O dijelovima ivotinja, Eudemova etika, Politika, Nikomahova etika, Metafizika, Pamenje i sjeanje.1 Istina, u nekim drugim ili ak u istim Aristotelovim spisima mogu se pronai mjesta koja, na prvi pogled, relativiziraju prethodno izreeni stav. U 8. i 9. knjizi djela Historija ivotinja, na primjer, ivotinje se dovode u vezu s odreenim tehnikim znanjima i misaonim aktivnostima. U paragrafu 616a4 ovog djela kae se da je gnijezdo ptice sjenice napravljeno s velikim umijeem (). U HA620b1011 stoji da se kod bia koja ive u moru mogu uoiti mnoge domiljate tvorevine () koje su prilagoene njihovom nainu ivota. U HA612b20 Aristotel, zatim, pie da ptice koje grade gnijezda koriste razum (). Konano, u HA610b22, govorei o karakteristikama razliitih ivotinja, Stagiranin kae da se one razlikuju po plaljivosti, njenosti, hrabrosti, pitomosti, gluposti i umnosti (). Ne treba uriti sa zakljukom pa rei da ipak postoje mjesta u Historiji ivotinja u kojima Aristotel pripisuje odreene specifino ljudske sposobnosti ivotinjama, nego
1

De An.404b46, 414b1819 sa 3233 i 415a78, 428a1924, 433a12, 434a511;

PA641b7; EE1224a27; Pol.1332b5; EN1098a 34; Met.980b28; Mem.450a16.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 122 God. 31 (2011) Sv. 2 (311321)

312

. Kaluerovi, Aristotelovo razmatranje logosa, volje i odgovornosti kod ivotinja

ove tehnike termine radije treba sagledavati u kontekstu programatskih upozorenja koje Stagiranin daje na poetku osme i devete knjige samog spisa. Osim toga, Aristotel u Historiji ivotinja dodaje informaciju, izreenu u kondicionalu, da slini termini vrijede za delfine, ako oni uope raunaju ili razmiljaju () o tome koliko duboko trebaju udahnuti prije nego to zarone.2 Aristotelovo odreenje s poetka Metafizike jo ee je, od navedenih rijei iz Historije ivotinja, apostrofirano u smislu pripisivanja ivotinjama nekih logoskih3 sposobnosti. Stagiranin smatra da se ivotinje po prirodi raaju obdarene opaanjem, ali da jedne na osnovu njega ne dospijevaju do pamenja dok druge dospijevaju (Met.980b2125):
Upravo zato su te pametnije i lake ue od onih koje nisu sposobne da pamte: razumne su bez uenja one koje ne mogu da uju zvuke (kao na primjer, pela i moda jo neki drugi rod ivotinja), a ue | one koje pored pamenja imaju jo i to ulo.4 , , .

Sve ostale ivotinje, prema Aristotelu, ive po predodbama i sjeanjima i njihov udio u iskustvu je neznatan. Upotreba rijei na dva mjesta u Metafizici pobuivala je asocijacije na razboritost koja, na osnovu odlomka iz EN1140b2021, po nunosti mora biti sposobnost injenja ljudskih dobara, istinski i prema razumu. Phronesis je pojam koji se mnogostruko iskazuje ( ) pa se njegovo prisustvo kod ivotinja mora razmatrati u irem smislu, i on kod njih ne podrazumijeva nikakvo prisustvo logosa. Ovaj iri aspekt razmatranja razboritosti odreuje se u razlici njenog poimanja kod ljudi i ivotinja. U EN1141a2228 Aristotel napominje da svaka vrsta naziva razboritim onoga tko dobro razmatra ono to se tie nje same, pa stoga i neke ivotinje mogu biti razmatrane kao razborite, ukoliko imaju mo predvianja stvari koje se tiu njihovih ivota. Aristotelov gradualizam u biologiji paljivo je uspostavljen tako da omoguuje distingviranje izmeu ivotinja i ljudi. Ova postupnost u nastajanju najpotpunije je izraena u spisima O dijelovima ivotinja i Historija ivotinja. Kada se bolje promotri, u PA681a1228 se, u stvari, govori o liniji koja razdvaja biljke i ivotinje, dok u HA588a1831 Aristotel razmatra granicu izmeu ivotinja i ljudi. U prvom poglavlju osme knjige Historije ivotinja, postupnost u razvoju vrsta ne pripisuje se njihovom razumu, ve njihovoj prirodi i nainu ishrane. Kada se kae da veina ivotinja ima tragove () ljudskih karakteristika, to je ilustrirano primjerima njihove slinosti s ljudima u nekim duevnim svojstvima. Ali kada se prijee na govor o intelektualnim mogunostima, spominje se jedino slinost () ivotinja s razumijevanjem odnosno rasuivanjem. Dalje, dok su neke razlike izmeu ivotinja i ljudi samo kvantitativne prirode, druge su izraenije jer su povezane jedino po analogiji. Razlike po analogiji pokazane su na primjerima umijea, mudrosti i rasuivanja, koje su svojstvene ljudima, dok su srodne druge prirodne sposobnosti osobene odreenim ivotinjama. Ovo je standardno prikazivanje analogije kod Aristotela i ono u danom sluaju podrazumijeva da ivotinje imaju neke druge sposobnosti mimo umijea, mudrosti i rasuivanja. Postoji, drugaije reeno, kontinuitet u pitanju duevnih karakteristika izmeu ivotinja i ljudi, dok se u stvarima logosa moe govoriti jedino o analogiji.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 122 God. 31 (2011) Sv. 2 (311321)

313

. Kaluerovi, Aristotelovo razmatranje logosa, volje i odgovornosti kod ivotinja

Stanovite koje je izloeno na poetku devete knjige Historije ivotinja ima slinu konotaciju. Sposobnosti koje se pripisuju ivotinjama dovode se u vezu sa strastima () due. One, dakako, nisu logoske prirode, premda se spominje i razboritost () kao jedna od njih. Dodaje se takoer da neke ivotinje posjeduju mo primanja ili davanja instrukcija zbog toga to mogu razlikovati ne samo zvukove ve i znakove (). Veina ovoga reena je i u analiziranom odlomku iz Metafizike (980b2125), dok je o sposobnosti da se koriste znakovi posvjedoeno u spisima O dui (420b32) i Politika (1253a914). U spisu O dui glas se, naime, odreuje kao znaenjski () zvuk, dok se u Politici razgraniava govor (), koji je svojstven jedino ljudima, i glas (), koji je znak () bola, pa ga posjeduju sve ostale ivotinje i mogu ga oznaiti () jedne drugima. Poricanje spomenutih logoskih sposobnosti ivotinja nije nikakva usputna stvar u razliitim Aristotelovim spisima, nego injenica od krucijalne vanosti u njegovim razmatranjima.5 Ono je provedeno u Stagiraninovom corpusu na dvojak nain. Direktno, negiranjem ivotinjama da imaju bilo koju od ovih sposobnosti, i indirektno, naglaavanjem da se logoske sposobnosti mogu pripisivati iskljuivo ljudima. Prva verzija moe se pronai npr. u treem poglavlju tree knjige spisa O dui, gdje Aristotel, raspravljajui o razliitim aspektima predoavanja kae da predodba () nije opaanje (), nije znanje () i nije umovanje (). Da predodba nije ni mnijenje () obrazlae se u De An.428a1924:
2

HA631a27.
3

Kada je u pitanju , dovoljno je rei da bi bilo teko ak i nabrojati sva mogua znaenja ove imenice mukog roda u grkom jeziku, kao i varijacije njenih prijevoda na moderne jezike. Jedan obian kolski rjenik, Grkohrvatski rjenik koji je priredio S. Senc, sadri, poredano u dvije grupe, oko 80 znaenja logosa. Za ovaj kljuni pojam Heraklitovog miljenja i jedan od sredinjih pojmova grke filozofije uope, vanije je znati njegova specifina znaenja u djelima konkretnih autora nego neselektivno nabrajati sva mogua, kako nefilozofska tako i filozofska, znaenja. Na ovom mjestu bit e spomenuto samo da je logos u svom dugom misaonom hodu kroz antiku epohu evoluirao od rije, govor, uenje, preko razum, dokaz, definicija, pojam, iskaz, do boji um i boja rije.
4

kod Platona (Symp.207ac; Rep.441ab; Nom.963e) i nekih predsokratovaca. U Kratilu 399c Platon, etimologizirajui rije ovjek, kae da je od svih ivotinja jedino ovjek bio ispravno nazvan , budui da ono to je vidio, ovjek to pomno i ispituje ( ). Na poetku samog pasusa Atinjanin pie da su sve ostale zvijeri nesposobne da o vienom razmiljaju, da predmnijevaju i natenane razglabaju (anathoro). Prev. D. tambuk. Platon, Kratil. Teetet. Sofist. Dravnik, , Beograd 2000., str. 37, 399c. Predsokratovac Alkmeon iz Krotona u svom prvom fragmentu (DK24B1a) slino kae:
ovjek se od drugih (ivih bia) razlikuje po tome to on jedini razumije, dok druga (iva bia) primaju osjete, ali ne razumiju. , , .

Prev. S. U. Blagojevi. Aristotel, Metafizika, Paideia, Beograd 2007., str. 3, 980b2125. Blagojevi je preveo sa pametnije, a sa razumne. Premda ovakav prijevod nije netoan, autor je na stanovitu da je prikladnije prevesti sa razboritije, a sa razborite, kako sugerira i T. Ladan u svom prijevodu ovog mjesta iz Metafizike.
5

Prev. D. Novakovi. H. Diels, Predsokratovci: fragmenti I, Naprijed, Zagreb 1983., str. 190, B1a. Njem. izd. H. Diels, W. Kranz, Die Frag mente der Vorsokratiker I, Weidmann 1985., str. 215, B1a.

Tragove ovog poricanja Aristotel je mogao pronai i kod svojih prethodnika, recimo

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 122 God. 31 (2011) Sv. 2 (311321)

314

. Kaluerovi, Aristotelovo razmatranje logosa, volje i odgovornosti kod ivotinja

No s mnijenjem je spojeno uvjerenje (nije naime mogue da onaj koji misli ne vjeruje onome to misli). Nijedna ivotinja nema uvjerenja, a predodbu imaju mnoge. (I nadalje, svako mnijenje prati uvjerenje, a uvjerenje nagovor, a nagovor razum. U nekih ivotinja postoji predodba a razum ne.)6

( ), , . , , , .

Stagiranin u EN1095a1719 govori da formalno promatrano postoji jedno najvie dobro koje se zove blaenstvo (),7 dodajui da problemi nastaju onog trenutka kada se bude trebalo sadrinski odrediti to ono jest. I kod njega samog ostaje diskutabilno znai li sadrinsko odreenje blaenstva djelatno dobro ili dobro samodovoljnosti teorijskog ivota, premda se prednost uglavnom daje ovom potonjem. U svakom sluaju, bez obzira je li rije o razboritosti ili umnosti, za blaen ivot ovjeka potrebno je neto to je osobeno za njega samog, a ne neto to je zajedniko za sva iva bia. Voen ovom niti vodiljom, Aristotel u treem poglavlju druge knjige spisa O dui razgraniava due biljaka, ivotinja i ljudi i paralelno s tim pravi razliku izmeu sposobnosti da se koristi hrana, da se osjea, eli, kree u mjestu i misli. Da ne bi bilo mnogo dileme, odmah zatim on dodaje da jedino ljudi imaju sposobnost miljenja (), um (), rasuivanje () i razum ().8 Distinkcija koja je u prvoj glavi prve knjige Metafizike napravljena izmeu ljudskih i ivotinjskih sposobnosti dovela je u drugoj glavi prve knjige ovog spisa do tvrdnje da je jedino mudrost (filozofija) usporediva sa slobodnim ovjekom, a kako je slobodan jedino onaj ovjek koji je zbog sebe, a ne radi koga drugoga, tako je i mudrost jedina slobodna meu znanostima, jer jedina je ona zbog sebe same.9 Mudrost je i najdostojnija potovanja i boanska je u dvostrukom smislu: prvo jer je jedino bog, ili on ponajvie, moe posjedovati, i drugo, zato to je predmet ove znanosti bog, budui da se on, prema Aristotelu, svima ini nekakvim uzrokom i naelom. Filozofija, dakle, kao specifino ljudska djelatnost dovodi ovjeka u najveu moguu blizinu bogovima. Tvrdnjom da jedino ovjek ima govor meu [svim] ivotinjama, Aristo tel naglaava razliku izmeu ljudi i ivotinja i u segmentu organizirane zajednice za ivot.10 Odreenjem ovjeka kao jedinog ivog bia koje ima govor, Stagiranin je na poetku Politike, u stvari, izloio jedno od njegova tri poznata izvorna odreenja ovjeka. Drugo odreenje ovjeka je da je on jedino ivo bie koje je sposobno za razlikovanje dobra i zla odnosno pravednog i nepravednog. Tree, i svakako najpoznatije, Stagiraninovo odreenje ovjeka je da je on po prirodi drutvena ili politika ivotinja ( , Pol.1253a13). ovjek je po prirodi odnosno po svom izvornom ustrojstvu koje ga razlikuje od ostalih prirodnih vrsta, bie koje vlastitu ljudskost moe realizirati samo u zajednici s drugim ljudima. Ova zajedninost ljudi nije identina sa zajedninou mrava, pela ili nekih drugih ivotinja koje takoer ive u organiziranim formama ivljenja. Ljudi vlastitu zajedninost temelje na logosu u zajednici kao zajednici, ureujui je dogovorenim i prihvaenim pravilima, obiajima i zakonima. U paradigmatinom paragrafu iz jedanaeste glave osme knjige Nikomahove etike, Stagiranin pie da nema prijateljstva ni pravde izmeu onoga koji vlada i onoga nad kojim se vlada, a kao primjere navodi zanatliju i orue, duu i tijelo, gospodara i roba. Aristotel dodaje i da su orua, tijela i robovi od ko-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 122 God. 31 (2011) Sv. 2 (311321)

315

. Kaluerovi, Aristotelovo razmatranje logosa, volje i odgovornosti kod ivotinja

risti onima koji se njima slue, govorei da nema prijateljstva ni onoga to je pravedno prema neivim stvarima (EN1161b23):
I nema toga ni prema konju ili volu, niti pak prema robu kao robu.11 , .

Razlog zato nema pravde prema konjima i volovima, tj. prema ivotinjama, je zato to ljudi s njima nemaju nieg zajednikog.12 Proturjei li ovom izjavom Aristotel vlastitim rijeima iz Politike (1256b2326) da se u lovu na divlje ivotinje treba voditi pravedan rat protiv njih? Ne nuno, budui da on ne smatra da ovjek pravedno kanjava divlje ivotinje ratujui protiv njih, ve ljudi imaju pravo da love ivotinje jer su one po prirodi stvorene za ovjeka. Priroda je, prema Aristotelu, u osnovi hijerarhizirana prema stupnju prisustva odnosno odsustva logosa (Pol.1256b1522):
Tako te se bjelodano moe postaviti, poto se one rode, kako su biljke poradi ivotinja, i sve druge ivotinje poradi ovjeka, one pitome i za uporabu i zbog hrane, doim one divlje ako ve ne sve a ono barem veina i zbog hrane i drukije koristi, da bi se od njih izraivala odjea i razliita orua. Ako dakle narav nita ne ini ni nesavreno ni uzalud, onda je nudno narav sve to nainila poradi ljudi.13 , , , , , . , .

Aristotelovo miljenje je da pitome ivotinje imaju bolju prirodu od divljih ivotinja i da je za njih bolje da ovjek nad njima vlada, jer ih tako titi i odrava u ivotu. Ova nadreenost ljudi prema ivotinjama nije Aristotelu potrebna zbog uspostavljanja pravde, nego zbog toga to je takva dominacija ljudi prirodna i obostrano korisna. Dua vlada nad tijelom vlau gospodara, a um nad udnjom drugaijom vrstom vlasti, dravnikom i kraljevskom (Pol.1254b610):
6 8

Prev. M. Sironi. Aristotel, O dui, Naprijed, Zagreb 1987., str. 74, 428a1924. U nastavku paragrafa Stagiranin konstatira da predodba nije ni kombinacija opaanja i mnijenja (De An.428a24428b9), ali da ona pretpostavlja opaanje i da nastaje kao rezultat opaanja (De An.428b1017).
7

De An.414b1819, 415a78.
9

Met.982b2427.
10

Pol.1253a818.
11

Karakteristino je odreenje blaenstva iz X knjige Nikomahove etike (1177a1213):

Ako je blaenstvo dejstvo prema vrlini, razumno je da [e to biti dejstvo] prema najveoj [vrlini], a to bi bila [vrlina] najboljeg [u nama]. , .

Prev. T. Ladan. Aristotel, Nikomahova etika, 1161b23.

12

EN1161b3. Demokrit misli neto drugaije od Aristotela. U njegovim fragmentima 258 (DK68B258) i 259 (DK68B259) navodi se da ivotinje, kao i ljudi, mogu nepravedno nanositi tetu i da je zato stvar pravde ubijati ih po svaku cijenu.
13

Prev. . Kaluerovi. Aristotel, Nikomahova etika, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb 1992., str. 212, 1177a1213.

Prev. T. Ladan. Aristotel, Politika, Liber, Zagreb 1988., str. 16, 1256b1522.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 122 God. 31 (2011) Sv. 2 (311321)

316

. Kaluerovi, Aristotelovo razmatranje logosa, volje i odgovornosti kod ivotinja

Po tima je stvarima bjelodano kako je i prema naravi i probitana vladavina due nad tijelom, te uma i razumnog dijela nad uvstvenim dijelom, doim njihova jednaka ili obrnuta vladavina tetna je svima. A isto je tako i s ovjekom i ostalim ivotinjama.14

, , . .

Iako Aristotel rezonira da ivotinje nemaju logosa i da prema njima ne moe biti odnosa prijateljstva niti pravde, on ipak smatra da one mogu djelovati voljno (). Aristotel to utvruje u postupku osporavanja Platonove teze o protivvoljnosti onoga to je uzrokovano srdbom ili udnjom,15 budui da ona iskljuuje cjelinu motivacionog polja voljnosti (EN1111a2526):
Tako pak, prvo, ni jedno od drugih ivih bia ne bi djelovalo voljno, a ne bi ni djeca.16 , .

Na samom poetku rasprave o voljnosti u 3. knjizi Nikomahove etike Stagiranin naglaava da je razdvajanje voljnog i protivvoljnog17 () nuno za one koji prouavaju vrlinu, a da je korisno zakonodavcima pri odmjeravanju poasti ili kazne.18 Hipoteza koja se treba razmotriti je jesu li ivotinjski akti, budui da su okvalificirani kao voljni, samim tim i podloni odgovornosti, a da se pritom zadri ranije usvojeni stav da ivotinje nemaju logoskih sposobnosti. Ono to je evidentno je da Stagiranin smatra da za voljnost nije potreban logos, ve neke druge sposobnosti koje su nieg ontolokog ranga od samog logosa.19 Kada se proue Nikomahova i Eudemova etika, uoava se da Aristotel apostrofira nekoliko aspekata voljnosti. Najprije, Stagiranin podrazumijeva da arche nekog injenja treba biti imanentan initelju. To je mogue da bude i neija ljutnja ili udnja, ali uvijek svojstvena initelju, prije nego da je to nekakav vanjski uzrok.20 Drugi aspekt voljnosti tie se znanja odnosno neznanja. Naime, u razliitim definicijama voljnosti spominje se da onaj koji neto ini zna sve pojedinosti svog djelanja, tj. da ono to ini ini znajui a ne neznajui. U devetoj glavi druge knjige Eudemove etike u odreenju voljnosti kae se da je u neijoj moi, osim da ini neto, i da se suzdri od injenja, kao i da je voljno ono to je uinjeno ne-u-neznanju. U narednoj, desetoj, glavi druge knjige Eudemove etike Aristotel pie da, budui da netko ne-pomouneznanja ini ili apstinira od onoga to je u njegovoj moi da ini, on tada ini ili se suzdrava od injenja na voljan nain. Trei aspekt voljnosti koji Stagiranin istie ponekad je ukljuen u njeno odreenje,21 dok ponekad predstavlja implikaciju samog unutranjeg zahtjeva.22 To je zahtjev da injenje bude do onoga koji ini ili da jest u njegovoj moi ( , , ). Aristotel esto naglaava da je ovjek naelo ili roditelj onoga to ini jednako kao to je i roditelj svoje djece. On zakljuuje da inovi ije je naelo u ovjeku ne mogu biti svoeni na neka druga naela, nego da su oni u ljudskoj moi a samim tim i voljni. Aristotel ne kae da ova ovisnost o onome tko ini pretpostavlja racionalnog djelatnika. Naprotiv, Stagiranin smatra da injenje moe biti proizvedeno i od ne-racionalnih ivotinja, jer, kao to je navedeno, injenje ivotinja je voljno odnosno hotimino. Zakljuak koji se moe izvesti je da postoji izvorna mogunost za drugaije djelovanje ivotinja, i da ono ovisi o samim ivotinjama. Gdje onda, prema Aristotelu, logos stupa na scenu? Jedino s pojmom izbora (). Komentatorima Aristotela pojam zadavao je prilino

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 122 God. 31 (2011) Sv. 2 (311321)

317

. Kaluerovi, Aristotelovo razmatranje logosa, volje i odgovornosti kod ivotinja

potekoa, primarno zbog irine njegovog semantikog polja. Proairesis, osim izbor, moe znaiti i volja, odluka, sklonost, zapoet pravac, miljenje; namjera, uloga, razlozi, znaaj; tenja, zanimanje, uope put, smjer. Birati, prema Aristotelu, naravno ne znai naprosto izabrati izmeu postojeih mogunosti, nego birati ono to treba izabrati prije drugih stvari.23 Bliem odreenju pojma izbora pripada da je njegov genus proximum pojam voljnosti. Meutim, pojam voljnosti iri je od pojma izbora jer je voljnost ira od biranja. Izbor je uvijek voljan, ali voljnost ne znai uvijek izabrano djelanje, budui da je mogua kod djece i ivotinja. Aristotel to kae sljedeim rijeima (EN1111b69):
Izbor se ini neim voljnim, ali nije isto to i to, jer je voljno ono ire; naime, voljno je zajedniko djeci i ostalim ivotinjama, a izbor nije.24
14

, , , .

Prev. T. Ladan. Aristotel, Politika, 1254b610.

15

Nom.863b.
16

Prev. T. Ladan. Aristotel, Nikomahova etika, 1111a2526. U radu O kretanju ivotinja 703b34, Aristotel kae da je i kretanje ivotinja voljno.
17

krat nije shvatio da u njenom postizanju, osim znanja, djeluju i pathos i ethos. Aristotel smatra, drugaije reeno, da bez intelektualnog pregnua nije mogue ivjeti estito i da je spoznaja ono to uspostavlja vrlinu, ali da vrlina nije samo znanje, nego da je potrebno i djelovanje sklonosti i strasti (volje), kao i djelovanje obiaja.
18

Neto kasnije uvodi se i pojam nevoljnog ( ). Cjelokupna Aristotelova diskusija o voljnom, protivvoljnom i nevoljnom djelanju predstavlja direktan pokuaj usuglaavanja sa sokratovskim i platonovskim diktumom o izjednaavanju vrline i znanja i tezom da je neznanje uzrok loeg injenja. Aristotel na nekoliko mjesta ponavlja da je Sokrat rekao ili mislio da su vrline znanja, ili u singularu da je vrlina znanje, to je komentarano i na poznatom mjestu iz Nikomahove etike 1144b1821:
Pa je i Sokrat dijelom ispravno a dijelom pogreno istraivao: pogrijeio je mnijui kako su sve kreposti-razboritosti, ali je ispravno smatrao da ih nema bez razboritosti. , , , .

EN1109b3035, 1135a1923. U EE1223a11 Aristotel naglaava da se ne kanjavaju ini koji su se dogodili po nunosti, ili sluajno, ili naprosto po prirodi, ve jedino oni kojima je uzrok u initelju.
19

Koje poneto variraju od knjige od knjige, o emu treba konzultirati, osim prvih pet poglavlja tree knjige Nikomahove etike, i osmo poglavlje pete knjige EN, te tree poglavlje sedme knjige EN, kao i esto, sedmo, osmo i deveto poglavlje druge knjige Eudemove etike.
20

Aristotel navodi primjer snanog vjetra koji uzrokuje hotimino bacanje tereta s brodova (EN1110a89).
21

EN1135a24; EE1225b8, 1226b3133.

22

EN1110a1518, 1113b1923, 1114a1819.

23

Prev. T. Ladan. Aristotel, Nikomahova etika, 1144b1821. Aristotelova kritika ovog mjesta nije usmjerena protiv Sokratovog razumijevanja znanja kao nunog uvjeta vrline, odnosno uvjeta stjecanja pojma vrline, koje istovremeno predstavlja i sam pojam vrline. Ono to Stagiranin komentira je Sokratovo zapostavljanje uea alogike strane due u vrlini, jer odreujui vrlinu kao znanje, So-

EN1112a1617. Ova Aristotelova odrednica ima veze s injenicom da je povezano sa .

24

Prev. T. Ladan. Aristotel, Nikomahova etika, 1111b69. O ovoj temi Aristotel pie i u EE1223b371224a4, 1225a37, 1226b30.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 122 God. 31 (2011) Sv. 2 (311321)

318

. Kaluerovi, Aristotelovo razmatranje logosa, volje i odgovornosti kod ivotinja

U EN1111a2526 navedeno je da su ivotinje i djeca potaknuti na djelovanje srdbom i udnjom i da je njihovo djelovanje voljno. Razlog zato ivotinje i djeca ne mogu djelovati posredstvom izbora je u tome to oni ne promiljaju. Na Aristotelovom tragu moe se rei da ivotinje ne promiljaju ni mogu nou, pa samim tim ni djelatnou odnosno usvrhovljenou, dok djeca moda ne promiljaju djelatno, tj. usvrhovljeno, ali imaju mogunost za promiljanje, koja e se u danom ivotnom trenutku udjeloviti odnosno usvrhoviti. injenje i djelanje ivotinja i djece, stoga, nije usmjereno ka generalnim i relativno udaljenim ciljevima pretpostavljenim u promiljanju, ve ka neposrednim i samim tim bliim zadacima predstavljenim srdbom i udnjom. Preciznost pojma izbora Aristotel je utvrdio tako to ga je dodatno diferencirao od pojmova udnje (), srdbe (), elje () i mnijenja (). Izbor je, prema Aristotelu, par excellence ljudska stvar, dok udnja i srdba, maloas je napomenuto, pripadaju i ivotinjama i djeci. udnja se odnosi na ugodu i bol dok se izbor ne tie ni ugode ni bola. Izbor takoer nije ni srdba, tj. postupci u srdbi najmanje su prema izboru.25 Ni elja nije izbor, a ono to ih razdvaja je podatak da postoji elja za nemoguim stvarima poput besmrtnosti, dok se izbor ne odnosi na nemogunosti. elja se odnosi i na nekog drugog, kao to je elja da pobijedi neki glumac ili sporta na natjecanju, dok se kod izbora uvijek radi o stvarima koje su u samom ovjeku. elja se vie tie svrhe, a izbor sredstava koje slue svrsi, i onih stvari koje su u ljudskoj moi.26 Izbor konano nije ni mnijenje, jer se ono odnosi na sve stvari, kako vjene i nemogue tako i one koje su u ljudskoj moi. Mnijenje se razluuje po istini i lai, dok se izbor razluuje po dobrom i loem. Izbor se tie nastojanja i izbjegavanja i pohvaljuje se zbog onoga to treba uiniti, a mnijenje se odnosi na utvrivanja to je neka stvar, budui da ono trai sklad s istinom. Izbor nije mogu bez naglaene intelektualne komponente, bez onoga to Aristotel naziva miljenje () i razum (). Kao to je poznato, Stagiranin smatra da se o boanskim, fizikim i matematikim stvarima ne moe promiljati u smislu odluivati, jer su one pod zakonom nunosti ili sluajnosti, ali ni o svim praktikim stvarima, budui da ni one sve nisu u ljudskoj moi. Promiljanja moe biti o onome to jest u ljudskoj moi, odnosno o onome to moe biti i ne biti. Svako promiljanje je neko istraivanje, iako svako istraivanje nije promiljanje, a zakljuak koji iz njega proizlazi je odreujui u izboru: ono izabrano je promiljanjem uinjeno takvim, odnosno uspostavljeno je kao sinteza promiljanja i udnje. Aristotel dodaje (EN1113a912):
Budui je birano a po nama samima ono to promislivi udimo, i izbor e biti promiljena udnja za stvarima koje su u naoj moi. Jer sudei poto smo promislili, udimo u skladu s promiljanjem.27 , .

Izbor je mogu u cjelovitom korpusu vrlina i poroka, odnosno u onom praktikom i hotiminom. Izbor je Stagiraninu potreban i zato to je preduvjet za vrlinu, a u nekim sluajevima i za porok.28 U EN1105a3033 Aristotel pie da je za postupke koji nastaju u skladu s vrlinom potrebno, izmeu ostalog, da se ine s promiljenim izborom. U EN1106a34 zatim se eksplicitno kae da vrline jesu nekakvi izbori ili da barem one nisu bez izbora. U centralnoj definiciji vrline samo se potvruje ova duboka veza vrline i izbora (1106b36 1107a2):

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 122 God. 31 (2011) Sv. 2 (311321)

319

. Kaluerovi, Aristotelovo razmatranje logosa, volje i odgovornosti kod ivotinja

Dakle, krepost je stanje s izborom, zapravo srednost u odnosu prema nama, a odreena naelom, naime onim kojim bi je odredio razborit ovjek.29

, , .

Naelo djelatnosti je izbor, dok je naelo izbora udnja i logos, ali u vezi svrhe. Izbora, prema Aristotelu, osim bez onog misaonog, nema ni bez odgovarajueg karaktera (). Samo miljenje pritom nije ono pokreue, niti je to etiko stanje, nego je to ono to je u elji eljeno. Sve ljudsko, jednako kao i ivotinjsko, jest pokrenuto onim to je pathosko. Meutim, specifino ljudski karakter ljudskog ostvaruje se samo ako je ono pathosko posredovano svojevrsnom sintezom miljenja i karaktera. Pathosko mora biti promiljeno, tj. odlueno iz kultiviranog ljudskog karaktera da se ono to je u elji eljeno izrazi kao dobro djelanje, da bude djelatno izabrano i provedeno, i to u svakom posebnom sluaju. Naelo praxisa u punom smislu jest, dakle, izbor, za razliku od voljnih aktivnosti ivotinja.30 Ovo zapaanje je vano zato to oznaava da Aristotel poriui mogunost praktikog djelanja ivotinjama ne negira da one mogu biti nagraivane ili kanjavane za ono to ine. I obrnuto, doputajui da njihovo ponaanje bude voljno,31 on im ne doputa djelanje u punom smislu. Zato Aristotel i kae u EN1139a1720:
U dui postoji troje koje gospodari djelatnou i istinom: sjetilo, um, udnja. Od tih sjetilo nije poelo nikakve djelatnosti, to je bjelodano u zvijeri, koje posjeduju sjetilo, ali nemaju dionitva u djelatnosti.32 , . .

Moe li se, na koncu, rei, slijedei Aristotela, da su ivotinje odgovorne za ono to ine? Odgovor na ovo pitanje ovisit e o razumijevanju pojma od25

EN1111b1819.
26

O nekim nedoumicama u vezi ovakvih Aristotelovih tvrdnji pisao je Guthrie u svojoj knjizi. W. K. C. Guthrie, A History of Greek Philosophy VI, Cambridge, 1981, str. 358359.
27

mogao znaiti pravilo, razum, um, pamet. Rjee postoje nesuglasice oko prijevoda rijei , u smislu da li je treba razumjeti kao sposobnost ili, to je ee prihvaeno, kao stanje. Aristotel o vezi vrline i izbora pie i u EN1113b37, 1139a2223, 1144a19.
30

Prev. T. Ladan. Aristotel, Nikomahova etika, 1113a912.

28

EN1139a31; EE1224a2530, 1222b1820; Phys.197b18.

31

EE1234a25; EN1110b3132, 1135b25, 1148a17, 1150a20, 1150b30, 1151a7.

29

Prev. T. Ladan. Aristotel, Nikomahova etika, 1106b361107a2. Prevod . Kaluerovia glasi: Dakle, vrlina je stanje s izborom, koja se nalazi u sredini u odnosu na nas, odreena logosom, i to tako kako bi odredio razborit ovjek. Kod prevoditelja i tumaa postoji dilema kako prenijeti grku vieznanicu na moderne jezike. Osim prijedloga naelo, postoje i natuknice da bi na ovom mjestu

Premda ponaanje ne-racionalnih ivotinja nije bazirano na izboru, jer one nemaju izbora ba zato to nemaju logosa, ono to jest na njima i do njih je nesumnjivo voljnost. Filolog Klodije, ili moda Heraklid Pontski, drugaije od Aristotela, ideju pravednog rata protiv divljih zvijeri opravdava argumentom da one napadaju ovjeka (svoje)voljno (Ap. Porphyrium Abst. 1.14).
32

Prev. T. Ladan. Aristotel, Nikomahova etika, 1139a1720.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 122 God. 31 (2011) Sv. 2 (311321)

320

. Kaluerovi, Aristotelovo razmatranje logosa, volje i odgovornosti kod ivotinja

govornosti u Stagiraninovim spisima. Ako se protumai da se odgovornost kod Aristotela tie prvenstveno moralne evaluacije neijeg djelanja, u koju je ukljuena aktivnost logosa, nesumnjivo je da e onda ivotinje biti izuzete iz ovako razumljenog pojma odgovornosti. S druge strane, ako se odgovornost razumije kao reguliranje svih onih aktivnosti koje su uinjene hotimino, tj. voljno, ivotinje se tada mogu smatrati odgovornima. Nema razloga zato Aristotel ne bi smatrao npr. psa odgovornim za ujedanje ovjeka ili nekog drugog ivog bia. Budui da pas moe, u najmanju ruku, imati phantasiu da je ono to radi ispravno ili pogreno, on stoga treba za svoje ini biti nagraen odnosno kanjen. To bi se slagalo i s onim to je tvrdio Demokrit33 prije Aristotela ili Heraklid Pontski poslije njega. tovie, sam Stagiranin eksplicitno povezuje voljnost s nagraivanjem i kanjavanjem. Evo, za sam kraj, tog spominjanog mjesta s poetka tree knjige njegove Nikomahove etike (1109b3035):
Budui se krepost bavi uvstvima i djelatnostima, od kojih se oni voljni hvale i kude, dok se protuvoljni oprataju pa i ale, nuno je razluiti voljno i protuvoljno onima koji prouavaju krepost, a korisno je zakonodavcima pri dodjeli bilo poasti bilo kazne.34 , , , , , .

Literatura
Aristotel, Fizika, Paideia, Beograd 2006. Aristotel, Metafizika, Paideia, Beograd 2007. Aristotel, Nikomahova etika, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb 1992. Aristotel, O dui. Nagovor na filozofiju, Naprijed, Zagreb 1987. Aristotel, Politika, Liber, Zagreb 1988. Aristotel, Retorika, Naprijed, Zagreb 1989. Aristotelis Opera, ex. rec. Immanuelis Bekkeri, ed. Acad. Regia Borrusica, IV, Berlin 18311870. (Novo izdanje je pripremio O. Gigon, Berlin 19701987.) Svi Aristotelovi navodi usklaeni su s ovim izdanjem. Barnes, J., The Complete Works of Aristotle III, Princeton 1991. Bonjak, B., Logos i dijalektika, Naprijed, Zagreb 1961. Cifri, I., Bioetika ekumena, Pergamena, Zagreb 2007. ovi, A., Biotika zajednica kao temelj odgovornosti za ne-ljudska iva bia, u: A. ovi, N. Gosi, L. Tomaevi (ur.), Od nove medicinska etike do integrativne bioetike, Pergamena Hrvatsko bioetiko drutvo, Zagreb 2009. ovi, A., Gosi, N., Tomaevi L., (ur.), Od nove medicinske etike do integrativne bioetike, Pergamena Hrvatsko bioetiko drutvo, Zagreb 2009. Diels, H., Kranz, W., Die Fragmente der Vorsokratiker IIII, Weidmann 19851987. Diels, H., Predsokratovci: fragmenti III, Naprijed, Zagreb 1983. Dunayer, J., Specizam, D. D. akovec, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagrebakovec 2009. Guthrie, W. K. C, A History of Greek Philosophy I, Cambridge 1962.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 122 God. 31 (2011) Sv. 2 (311321)

321

. Kaluerovi, Aristotelovo razmatranje logosa, volje i odgovornosti kod ivotinja

Guthrie, W. K. C, A History of Greek Philosophy VI, Cambridge 1981. Milankov, V., Bioloka evolucija, PMF, Departman za biologiju i ekologiju, Novi Sad 2007. Platon, Ijon. Gozba. Fedar, Kultura, Beograd 1955. Platon, Kratil. Teetet. Sofist. Dravnik, , Beograd 2000. Platon, Zakoni, Dereta, Beograd 2004. Platon, Drava, BIGZ, Beograd 1993. Singer, P., Writings on an Ethical Life, Fourth Estate, New York 2001. Sober, E., Filozofija biologije, , Beograd 2006. Viskovi, N., Kulturna zoologija, Jesenski i Turk, Zagreb 2009. arden, D. R. de., Ekoloka etika, Slubeni glasnik, Beograd 2006.

eljko Kaluerovi

Aristotles Treatment of Logos, Will and Responsibility of Animals

Abstract

This paper analyzes Aristotles treatment of animals and the authors research focuses on three issues: the presence of logos in animals, if animals can act voluntarily and if animals are responsible for what they do. Aristotles general standing point is that animals do not have beliefs, opinions, calculations, thoughts, thinking and reason. By studying Stagirites volumes it has been determined, subsequently, that animals can act voluntarily. Resolution to the dilemma whether animals are responsible for what they do depends on the understanding of the Aristotles concept of responsibility. If responsibility is understood as regulating all of those activities which were undertaken on purpose i.e. voluntarily, animals can be considered responsible. On the other hand, if the scope of responsibility is limited to the moral evaluation of acts, including the activity of logos, animals will be excluded from thus understood concept of responsibility. The author has, following Aristotles footsteps, concluded that since animals can have phantasia that what they do is right or wrong, they should be either rewarded or punished for their acts.
Key words Aristotle, treatment, animals, logos, will, responsibility, reward, punishment

33

Rudimentarnu verziju ideje da su ivotinje odgovorne Aristotel je mogao pronai u Demokritovim fragmentima. U 257. fragmentu (DK68B257) Abderianin pie:
Kae takoer i ovo: A o tome koje se ivotinje mogu, a koje ne smiju ubijati, stvar stoji ovako: onaj koji ubija ivotinje koje nanose i hoe nanijeti tetu, (neka ostane) nekanjen. Dobru stanju vie pridonosi ako se to ini, nego ako se ne ini. . , .

B257. Njem. izd. H. Diels, W. Kranz, Die Fragmente der Vorsokratiker II, Weidmann 1985., str. 197, B257. Rije koja zasigurno zahtjeva najvie pozornosti u ovom fragmentu je . Grka imenica srednjeg roda ili enskog roda oznaava volju, zapovijest, elju, zadovoljstvo. U fragmentu se kazuje da e ostati nekanjen onaj koji ubija ivotinje koje nanose tetu i koje hoe () nanijeti tetu, to ukazuje da je Demokrit mislio da barem neke ivotinje imaju volju i da su odgovorne za ono to ine.
34

Prev. D. Novakovi. H. Diels, Predsokratovci: fragmenti II, Naprijed, Zagreb 1983., str. 182,

Prev. T. Ladan. Aristotel, Nikomahova etika, 1109b3035.