Praxis:Praxis 1969 1-2:Carstvo slobode i carstvo nunosti - Herbert Marcuse CARSTVO SLOBODE I CARSTVO NUNOSTI.

JEDNO PREISPITIVANJE Herbert Marcuse San Diego Bilo mi je vrlo drago kad sam uo da je moj prijatelj Norman Birnbaum u svom predavanju jutros govorio o utopijskim pojmovima i o nainu na koji su navodno utopijski pojmovi bili pretvoreni u stvarnost ili su bili bar u procesu pretvaranja u stvarnost dogaajima od marta i juna u Francuskoj. Ja sam isto tako radostan i poaen da vam govorim danas u prisutnosti Ernsta Blocha, ije je djelo Geist der Utopie, objavljeno prije vie od etrdeset godina, utjecalo bar na moju generaciju i pokazalo nam kako realistiki mogu da budu utopijski pojmovi, kako blizu akciji, kako blizu praksi. Ovdje elim proslijediti tim putem. Nee me odvratiti jedna od najpokvarenijih ideologija dananjice, naime, ideologija koja umanjuje, potkazuje i ismijava najpresudnije koncepcije i slike slobodnog drutva kao naprosto utopijske i samo spekulativne. Moe biti da upravo u onim aspektima socijalizma koji se danas ismijavaju kao utopijski lei odluujua razlika, kontrast izmeu jednog autentinog socijalistikog drutva i etabliranih drutava, ak najnaprednijih industrijskih drutava. Mislim da smo danas svjedoci pobune protiv tabu-aspekata i ideja socijalizma, pokuaja obnavljanja potisnutih aspekata i slika socijalizma koje opet dolaze u prvi plan i koje studentski pokreti oivljavaju i aktiviraju. Za moto mog govora elio bih uzeti jedan od natpisa na zidovima Sorbonne u Parizu, koji izgleda da obiljeava bit onoga to se danas zbiva. Natpis kae: Soyons realistes, demandons l'impossible! Budimo realistini, traimo nemogue. Vjerujem da taj natpis obiljeava prekretnicu u razvoju postojeih drutava, i moda ne samo u kapitalistikim zemljama, i vjerujem da s obzirom na tu injenicu danas nije mogue nikakvo preispitivanje marksistikih koncepcija bez pozivanja na studentske pokrete. Prije svega ne mislim da studenti sami po sebi sainjavaju revolucionarnu snagu. Nisam nikad tvrdio da studenti danas zamjenjuju radniku klasu kao revolucionarnu snagu, to je naravno glupost. Ono to studentski pokret danas predstavlja nije ak ni avangarda iza koje mariraju revolucionarne mase, ve vodea manjina, borbena manjina koja artikulira ono to je jo neartikulirano i potisnuto kod ogromne veine stanovnitva. I u tom smislu intelektualne i ne samo intelektualne avangarde, studentski pokret danas je vie nego jedan izoliran pokret; on je prije drutvena snaga koja je moda (a nadam se da e i biti) sposobna da artikulira i razvije potrebe i tenje eksploatiranih masa u kapitalistikim zemljama. Studentski pokreti u tim zemljama osvjetljavaju provaliju koja dijeli tradicionalne ideologije, ak i socijalistike ideologije (kako reformistike tako i radikalne ljeviarske ideologije) od realnosti u kojoj ivimo danas. Studentski pokret je otkrio neadekvatnost tradicionalnih koncepcija o prelazu iz kapitalizma u socijalizam i neadekvatnost tradicionalnog pojma socijalizma s obzirom na realne mogunosti socijalizma danas.
1

Studentski pokret je redefinirao socijalizam, i bilo bi bolje da se sloimo s tim redefiniranjem jer ono odgovara mogunostima izgradnje socijalistikog drutva na postignutom nivou materijalnog, tehnikog i kulturnog razvoja. Ta redefinicija socijalizma uzima u obzir snage i faktore razvoja kojima nije posveena odgovarajua panja u marksistikoj teoriji i strategiji. Ti faktori i snage nisu nebitni sluajevi, oni nisu povrinski ni povrni dogaaji ve naprotiv oni su tendencije koje su inherentne samoj strukturi razvijenog kapitalizma i iz nje proistjeu. One se moraju ukljuiti u marksistiku teoriju ako ona treba da nastavi svoj zadatak da vodi radikalnu i revolucionarnu akciju. Ja bih rado naglasio od poetka da ovo redefiniranje socijalizma, ovo preispitivanje marksizma nije adekvatno opisano kao socijalistiki humanizam. U studentskom pokretu postoji otra kritika poima humanizma, ak socijalistikog humanizma, kao buroaske ideologije, kritika koja se lako moe pogreno shvatiti. Humanizam, prema toj kritici, izraz je za jedan ideal koji jo uvijek mirie na represiju, mada rafiniranu i profinjenu represiju, na internalizaciju, sublimaciju slobode i jednakosti. Dananja borbena omladina osjea u ideji humanizma stupanj sublimacije koji oni vie ne ele trpjeti, jer nije vie potreban za ljudski napredak. On vie nije potreban ni za nastanak slobodnog drutva ni za nastanak slobodnih pojedinaca. Tim mladim borcima izraz humanizam je neodvojiv od afirmativne vie kulture buroaskog drutva. On je neodvojiv od represivne ideje o licu ili linosti koja moe da se ispuni a da ne postavlja pretjerane zahtjeve na svijet, ostvarujui drutveno traeni stepen rezignacije. Njima humanizam ostaje jedan idealistiki pojam koji potcjenjuje mo i teinu grube materije, mo i teinu tijela, osakaene biologije, ovjeka, njegovih osakaenih ivotnih instinkata. Ne treba ni rei da se ta kritika ne odnosi na onaj socijalistiki humanizam koji je postao politiko oruje u borbi protiv ugnjetakih naina socijalistike izgradnje. Tu se naravno socijalistiki humanizam moe pojaviti kao materijalna snaga osloboenja. Borcima Nove ljevice sadraj socijalizma je sauvan aufgehoben, u jednoj radikalnijoj, utopistikijoj i istovremeno realistikijoj koncepciji slobodnog drutva, viziji socijalizma koja se moda moe najbolje okarakterizirati novim odnosom izmeu carstva slobode i carstva nunosti, koji se razlikuje od klasine koncepcije tog odnosa u Marxovom Kapitalu. Podsjeam vas ukratko na klasinu marksovsku koncepciju. Ljudska sloboda je u pravom smislu mogua samo s onu stranu carstva nunosti. Carstvo nunosti samo ostaje zauvijek carstvo neslobode, i optimum koji se tu moe postii jest znatna redukcija radnog dana i visok stepen racionalnosti i racionalizacije. Sad, ta koncepcija svodi podjelu ljudske egzistencije na radno vrijeme i slobodno vrijeme, podjelu izmeu uma, racionalnosti na jednoj strani i zadovoljstva, veselja, ispunjenja na drugoj, podjelu izmeu otuenog i neotuenog rada. Prema toj klasinoj marksovskoj koncepciji carstvo nunosti ostalo bi carstvo otuenja, bez obzira na to koliko bi se smanjio radni dan. tavie ta koncepcija izgleda da ukljuuje da je slobodna ljudska aktivnost bitno razliita i da mora ostati bitno razliita od drutveno potrebnog rada. Isto tako izgleda da se ranija marksovska predstava o svestranom pojedincu koji moe initi danas jedno a sutra drugo ne moe primijeniti na visoko razvijeno industrijsko drutvo. Jer bilo bi na stotine i hiljade ljudi koji bi eljeli da idu u ribolov u isto vrijeme, ili u lov u isto
2

vrijeme, koji bi eljeli da piu pjesme ili bi eljeli kritizirati u isto vrijeme. Ti uslovi ne pruaju tano sliku slobode. Ja sam svjestan injenice da postoji jo jedna druga marksovska koncepcija o odnosu izmeu slobode i nunosti u slavnom i esto citiranom mjestu iz Grundrisse der Kritik der politischen Oekonomie. Ta koncepcija ima u vidu uslove pune automacije, gdje je neposredni proizvoa doista odvojen od materijalnog procesa proizvodnje i postaje slobodan subjekt u tom smislu da se on moe igrati, eksperimentirati s tehnikim materijalom, sa mogunostima stroja i stvari koje strojevi proizvedu i prerade. Ali koliko ja znam tu najnapredniju viziju slobodnog drutva napustio je ini se i sam Marx i ona se vie ne pojavljuje u Kapitalu ni u kasnijim spisima. Klasina koncepcija u Kapitalu je dio temeljne Marxove ideje prema kojoj je nesmetani razvitak proizvodnih snaga preduslov i obiljeje socijalizma. Ta pretpostavka podreuje slobodu produktivnosti, neprestano rastuoj proizvodnosti: sloboda, dostiiv stepen, opseg i nivo slobode zavisio bi o postignutom stupnju produktivnosti, postignutom nivou razvoja proizvodnih snaga. Ali koja vrsta, koji nain, koji smjer razvitka proizvodnih snaga? To nije problem, barem ne izgleda da je problem sve dok prevladavaju oskudica i siromatvo: njihovo ukidanje je glavni cilj. Ali tada, dostignua tehnikog napretka stvaraju jo jedan aspekt. U takozvanim drutvima obilja, tehniki razvijenim kapitalistikim drutvima mi vidimo dvostruk razvitak. Na jednoj strani kapitalistiki napredak neprestano poveava koliinu potrebnih roba koje su raspoloive na tritu za raspoloivu kupovnu mo. To znai u tim zemljama rastuu stopu proizvodnje takozvanih luksuznih predmeta, ukljuujui takozvanu obrambenu industriju i rastuu proizvodnju beskorisnih svatarija, dok se odravaju veliki sektori siromatva i bijede ak i unutar granica drutva. To znai nadalje proirenje carstva nunosti u carstvo slobode. Morate kupovati, sve vie sitnica za kuu, sve vie takozvanih luksuznih predmeta, sve vie roba i usluga za dokolicu, da biste postigli onaj nivo egzistencije gdje imate privilegij zahvaljujui vaoj kupovnoj moi, na bar neto malo slobode unutar okvira kapitalistikog drutva. U tom smislu moemo rei da je u razvijenom kapitalizmu, razvoj proizvodnih snaga jednak razvoju dobrovoljnog ropstva, dobrovoljnog naravno u ironinom smislu. Novi automobil koji morate nabaviti svake druge godine, novi TV aparat koji morate kupiti da biste bili u stanju da drite korak s vaim susjedima i vama ravnima, svi ti instrumenti i robe poveavaju i pojaavaju vau zavisnost od sve ireg aparata proizvodnje i raspodjele, koji kontroliraju vladajue snage. Ali postoji jo jedan aspekt tog razvitka. Rastua produktivnost rada tei da radni proces pretvori u tehniki proces u kojem ljudski faktor proizvodnje igra sve vie ulogu nadglednika, pronalazaa i eksperimentatora. Taj trend je inherentan rastuoj proizvodnosti rada i predstavlja njen izraz. On je proirenje carstva slobode, ili bolje carstva mogue slobode u carstvo nunosti. Sam radni proces, drutveno potrebni rad, postaje u svojoj racionalnosti podloan slobodnoj igri duha, imaginacije, slobodnoj igri s prijatnim mogunostima stvari i prirode. Ta dva trenda, jedan koji proiruje carstvo nunosti u carstvo slobode i drugi koji predstavlja mogue proirenje carstva slobode u carstvo nunosti, izraavaju osnovnu protivurjenost kapitalizma u stadiju konkurentnog tehnikog napretka: konflikt izmeu rastueg standarda ivota proirenjem robnog oblika ljudi i stvari, amerikog modela napretka na jednoj strani i, na
3

drugoj strani, rastueg potencijala slobode unutar carstva nunosti, naime, mogueg preobraaja carstva nunosti od strane mukaraca i ena koji odreuju svoje vlastite potrebe, odreuju svoje vlastite vrijednosti, odreuju svoje vlastite tenje. Drugim rijeima, ne samo skraenje radnog dana ve preoblikovanje samog rada, i ne samo putem osnovnih odnosa proizvodnje i institucija socijalizma (to ostaje preduslov za svako slobodno drutvo), ve takoer putem pojavljivanja i odgajanja jednog novog tipa ovjeka slobodnog od agresivnih i represivnih potreba i tenji i stavova klasnog drutva, ljudskih bia koja stvaraju, solidarno i na svovju vlastitu inicijativu, svoju vlastitu sredinu, svoj vlastiti Lebenswelt, svoje vlastito vlasnitvo. Potkraj prvog sveska Marxova Kapitala socijalizam se definira kao obnova individualnog vlasnitva na bazi podrutvljenih sredstava proizvodnje i tla. Mislim da bismo to udno i danas prilino zanemareno ponovno uvoenje pojma individualnog vlasnitva u samu definiciju socijalizma trebali shvatiti kao viziju jedne od najbitnijih crta socijalizma viziju novog naina ivota. Subjekt jednog socijalistikog drutva mora biti subjekt jedne nove senzibilnosti. Postoji tako neto kao instinktni korijen slobode u samom pojedincu, i ako taj instinktni korijen ne moe rasti, novo drutvo nee biti slobodno bez obzira na to kakve e institucije ono imati. Taj instinktni korijen slobode u pojedincu, na primjer, raao bi bioloku potrebu za tiinom, osamljenou, mirom; potrebu za lijepim i ugodnim ne kao za prolaznim momentima relaksacije, ve kao za kvalitetama ivota, koje treba inkorporirati u mentalni i fiziki prostor drutva. To, i samo to, bila bi definitivna negacija, raskid s itavim svijetom nasilja i eksploatacije i s represivnim razvitkom proizvodnih snaga. Socijalistiko drutvo kao kvalitativno razliito drutvo bilo bi ostvarenje mukaraca i ena koji su se oslobodili od materijalne i intelektualne kulture klasnog drutva, i koji su slobodni da razviju jezik, umjetnost i nauku koji odgovaraju slobodnom drutvu i koji ga projiciraju. Ne zaboravimo da se dominacija i eksploatacija ne odraavaju neprekidno samo u institucijama klasnog drutva, ve takoer u instinktima i nagonima i aspiracijama koje je oblikovalo klasno drutvo, takoer u onom to ljudi, to jest rukovoeni i upravljani ljudi, vole, mrze, za to se bore, to nalaze lijepim, ugodnim i tako dalje. Klasno drutvo nije samo u materijalnoj proizvodnji, nije samo u kulturnoj produkciji i reprodukciji, ono je takoer u duhu i tijelu subjekata i objekata sistema. Mi svi znamo taj truizam, ali samo pobunjeni student artikulirao ju je u teoriji i praksi, utjelovio je ideju da revolucija, od poetka, mora graditi i kvalitativno a ne samo kvantitativno razliito drutvo. Studentski pokret je artikulirao ono to je, na apstraktan nain, bilo poznato svima nama, naime, da je socijalizam prije svega novi oblik ljudskog postojanja. Rekao sam od poetka, ali smijemo li mi doista rei od poetka? Dodue, uklanjanje oskudice, odstranjenje nejednakosti, podizanje ivotnog standarda ostaju i moraju ostati primarni ciljevi svakog socijalistikog drutva, ali ja mislim da napor da se postignu ti ciljevi nee biti optereen teretom, mrtvim teretom amerikog modela industrijalizacije i modernizacije, amerikog modela podizanja drutvenog standarda. Industrijalizacija i modernizacija mogu se drati la mesure de l'homme, to jest one mogu izbjei masivne, bune, rune, alosne, takmiarske crte kapitalistike proizvodnje i potronje, i mogu izgraditi sredinu u kojoj ljudska osjetljivost, ljudsko tijelo, ivotni instinkti ovjeka mogu konano nai onaj svijet
4

koji postignuti i dostiivi nivo tehnikog napretka ini danas moguim. Na kraju, htio bih dati dvije napomene koje se odnose na diskusiju koja se ovdje ve vodila, i koja e se, nadam se, nastaviti. Govorio sam o samo-odreivanju kao kvalitativnoj razlici socijalistikog drutva; elio bih naglasiti: samo-odreivanje se ne opisuje adekvatno kao Selbsverwaltung, autogestion. Ti izrazi znae jedan drukiji oblik upravljanja; oni ne izraavaju jasno sadraj i ciljeve upravljanja. Puka promjena u obliku upravljanja jo nije kvalitativna razlika. ak ako promjena u upravljanju zamijeni jednu klasu nekom drugom, ili bolje reeno izvjesnim grupama neke druge klase, to jo nije kvalitativna promjena, sve dok nova klasa ovjekovjeuje aspiracije i vrijednosti postojeeg drutva, sve dok kapitalistiki napredak ostaje vie ili manje skriven uzor napretka. Odluujui, u prvoj fazi, nije toliko oblik upravljanja kao ono to e se proizvoditi, za kakav nain ivota e se proizvoditi, i kakvi su prioriteti postavljeni i provode se u ivot. Samo ako proizvodnju samu vode mukarci i ene s novim ciljevima i novim vrijednostima, samo tada moemo govoriti o nastanku jednog kvalitativno drukijeg drutva. Drugo, mora se postaviti pitanje da li razorna takmiarska koegzistencija izmeu socijalizma i kapitalizma koja obiljeava sadraj naeg perioda nije nesavladljiva zapreka za nastanak socijalizma kao kvalitativno razliitog drutva. Ne namee li ta takmiarska koegzistencija socijalistikim drutvima puteve i naine proizvodnje, puteve i naine upravljanja koje se suprotstavljaju prelazu u slobodno drutvo, pokretano novim ciljevima i novim tenjama? Ta takmiarska koegzistencija je osnovni faktor naeg doba. Ona se ne moe potcijeniti, ona se ne moe zanemariti, ona se ne moe izostaviti ni iz jednog razmatranja socijalistike strategije i socijalistike teorije. Ali tada moramo upitati ne moe li se to razorno takmienje, oteano uasnom prednou razvijenih kapitalistikih drutava, nekako prekinuti. I ja bih sugerirao da mogunost lei u drukijoj viziji socijalizma i u praksi koja nastoji da pretvori tu viziju u realnost. A ja zaista vjerujem da su dogaaji iji smo bili svjedoci posljednjih mjeseci pokazali da ta nada nije posve utopijska. Preveo B. P.