1

ovjek koji je sadio drvee

Prie koje nadahnjuju Napomena: Autor: Jean Giono; Prevela i priredila: Alma Mirvi Prije mnogo godina, pjeaio sam visovima potpuno nepoznatim turistima, u ovom starom predjelu gdje se Alpe strmoglavljuju u Provansu. Zaputio sam se u tu dugu etnju ovim naputenim, ogoljenim i monotonim predjelima, na 1200 i 1300 metara nadmorske visine. Nita tu nije raslo, osim divlje lavande.Prelazio sam to podruje u najirem dijelu, i poslije tri dana pjeaenja naao sam se usred neuporedive pustoi. Podigao sam ator pored ostataka jednog naputenog sela. Ve prethodni dan mi je nestalo vode i trebalo ju je nai. Nagomilane kuice, iako u ruevinama poput starih osinjih gnijezda, navodile su na pomisao da je tu nekada morao biti izvor ili bunar. I zaista je i bio jedan izvor, ali je presuio. Pet ili est kua, bez krova, izudarane vjetrom i kiom, malena kapela s uruenim zvonikom, bijahu poredane kao kue i kapele u selima punim ivota. Ali ovdje sav ivot bijae ieznuo. Bio je to lijep junski dan, sjajan od sunevog svjetla, ali ovom nezatienom zemljom, bliskom nebu, bjesomuno je puhao vjetar. Urlao je iznad olupina kua poput lava kojeg su omeli u jelu. Morao sam pomjeriti ator. Poslije pet sati pjeaenja jo uvijek nisam pronaao vodu. Nita mi nije ulivalo nadu da u je uope i nai. Sve oko mene bila je ista suhoa, ista otra trava. Uinilo mi se da sam u daljini primijetio malu crnu siluetu, uspravnu. Zakljuio sam da je to stablo na osami. Kako bilo, uputio sam se tamo. Bijae to jedan obanin, a oko njega tridesetak ovaca odmaralo se na uarenoj zemlji. Dao mi je da popijem vode iz njegove mjeine, a malo kasnije, odveo me je i u svoju kolibu u uvali doline. Crpio je svoju vodu - odlinu vodu iz veoma dubokog prirodnog bunara iznad kojeg je on postavio primitivan ekrk. Malo je govorio. Tako se ponaaju oni koji ive sami, a moglo se osjetiti da je on bio zadovoljan time. Bilo je to neobino u ovom opustoenom kraju. Nije ivio u kolibi, ve u pravoj kui izgraenoj od kamena. Na njoj su bili vidljivi tragovi njegovog napora i kako je spasio ruevinu koju je zatekao po dolasku. Krov mu je bio jak i neprobojan. Vjetar je na crepovima zvuao kao more na obali. Unutra je sve bilo uredno namjeteno, pod obrisan, puka podmazana, a supa se krkala iznad vatre. Primijetio sam da je bio svjee obrijan, da su mu sva dugmad vrsto priivena, odjea tako

briljivo zakrpljena da se to nije moglo ni vidjeti. Podijelio je supu sa mnom, a kasnije, kada sam mu ponudio svoju kutiju duhana, rekao mi da ne pui. Njegov pas, utljiv poput njega, bijae dobronamjeran i bez podlosti. Od poetka se znalo da u tu provesti no; najblie selo bilo je udaljeno vie od jednog i pol dana hoda. Osim toga, u potpunosti sam poznavao odlike tih rijetkih sela u tom podruju. Bilo ih je etiri ili pet, ratrkanih, daleko jedna od drugih na planinskim stranama, u ikarama bijelog hrasta, daleko od puteva za motorna vozila. U njima su bili nastanjeni ugljari koji su pravili drveni ugalj. To su mjesta gdje se loe ivi. Porodice, stijenjene jedne na druge u klimi sa pretjerano tekom zimom i ljetom, pokazivahu egoizam u ovoj zatvorenoj posudi. Tamo je prebivala i nerazumna ambicija sa stalnom eljom za bijegom odatle. Mukarci su odvozili svoje vagone drvenog uglja u grad, i onda se vraali. I najjae vrline lomile su se pod stalnim mrvljenjem. ene su pripremale gorinu. Svugdje je vladalo rivalstvo, u cijeni drvenog uglja, kao i zbog klupe u crkvi, nad sukobljenim vrlinama, kao i nad sukobljenim porocima i za ope mijeanje poroka i vrlina, bez prestanka. Iznad svega, vjetar je bez prestanka dirao u nerve. Samoubistva su postala epidemija, bilo je estih sluajeva ludila koji su se obino zavravali ubistvom. obanin, koji nije puio, ode po malu torbu i iz nje istrese na stol gomilu ireva. Poeo ih je paljivo pregledati, jednog po jednog. Puio sam svoju lulu. Ponudih se da mu pomognem. Rekao mi je da je to njegov posao. Ustvari, kad sam vidio koliko se on tome posveivao, nisam dalje insistirao. Bijae to cijeli na razgovor. Poto je na stranu odvojio dovoljnu veliku hrpu zdravih ireva, prebrojao ih je u grupama od deset, vadei one manje ili one koji su bili malo puknuti, jer ih je sada jo paljivije pregledao. Poto je tako odabrao stotinu besprijekornih ireva, stao je i otili smo na poinak. Prisustvo ovog ovjeka ulivalo je mir. Sutradan, pitao sam ga mogu li se kod njega odmoriti tokom dana. Smatrao je to sasvim prirodnim ili, da budem taniji, ostavio je na mene utisak da ga nita nije moglo pomesti. Taj odmor mi je u potpunosti bio potreban, a bio sam i zaintrigiran da saznam vie.

Izveo je stado i poveo ga na ispau. Prije odlaska, zaroni svoju torbicu briljivo odabranih i prebrojanih ireva u abar s vodom. Primijetio sam da je umjesto tapa sa sobom nosio eljeznu ipku debljine palca, i dugu veliine metar i po. Pretvarao sam se da etam, a paralelno sam pratio njegovu putanju. Ispaa je bila u dolini. Ostavio je psa da se brine o malom stadu, i popeo se do mjesta gdje sam stajao. Bojao sam se da je doao da me izgrdi zbog nepristojnosti, ali uope to nije pomenuo: on je ovuda, inae, prolazio, pa me pozva da mu se pridruim, ako ve nemam preeg posla. Peo se 200 metara iznad, na uzvisinu. Stigavi do mjesta gdje je elio biti, poe zabadati svoju eljeznu ipku u tlo, pravei rupice u koje je sadio ir, a potom ih zatrpavati. Sadio je hrastove. Pitao sam ga da li mu je pripadala ta zemlja. Rekao je da nije. Da li je znao ija je? Nije. Pretpostavljao je da je to dravno vlasnitvo, ili je moda pripadala nekim ljudima koji se nisu o njoj brinuli. Nije mu bilo stalo da sazna ija je. Sa najveom panjom posadio je svojih stotinu ireva. Poslije ruka, nastavio je prebirati sjeme. Mora da sam bio isuvie nametljiv sa svojim pitanjima, jer mi je odgovorio. Ve tri godine sadi drvee u ovoj osami. Posadio je stotinu hiljada ireva. Od tih stotinu, 20 000 je izniklo. Od tih 20 000, raunao je da e izgubiti polovinu, zbog glodavaca ili svega to je nemogue predvidjeti u planovima Provienja. Ostaje 10 000 hrastova koji e nii u ovom mjestu, u kojem ranije nije bilo niega. Tada sam se poeo pitati koliko godina ima ovaj ovjek. Sigurno mu je bilo preko pedeset. Pedeset pet, rekao mi je. Zvao se Elzear Bufje. Nekad je imao imanje u nizinama. Tamo mu je bio ivot. Izgubio je jedinog sina, a onda i enu. Povukao se u samou gdje mu je zadovoljstvo pruao spori ivot s ovcama i psom. Zakljuio je da je ova zemlja umirala od elje za drveem. Dodao je da je odluio, poto nema nikakvog hitnog posla, da popravi to stanje. Mladost me je tjerala da budunost zamiljam prema sebi i u smislu potrage za sreom. Rekoh mu da e za trideset godina njegovih deset hiljada hrastova izgledati velianstveno. On mi je

jednostavno odgovorio, da ukoliko mu Bog podari jo ivota, za trideset godina e posaditi jo toliko mnogo, da e deset hiljada izgledati kao kap u moru. Osim toga, sada je prouavao razmnoavanje bukovog drvea, a imao je i mali rasadnik sadnica, kojeg je uzgojio od bukovih ireva blizu svoje kolibe. Sadnice, koje je od ovaca zatitio ianom ogradom, bile su prekrasne. Razmatrao je da sadi i breze u dolinama, gdje je bilo neto vlage ispod povrine tla. Sljedeeg dana smo se rastali. Naredne godine, 1914., izbio je rat, u koji sam bio ukljuen pet godina. Jedan vojnik u pjeadiji nije imao vremena da razmilja o drveu. Rat se je okonao, a ja sam dobio mali demobilizacijski bonus i ogromnu elju da konano udahnem isti zrak. S takvim ciljem sam se opet uputio u ogoljene predjele. Pejza se nije bio promijenio. Ipak, iza naputenog sela u daljini primijetio sam neto poput sivkaste izmaglice, koja je poput ilima pokrivala vrhove breuljaka. Ve dan ranije poeo sam misliti na obanina koji je sadio drvee. Deset hiljada hrastova, pomislio sam, stvarno zauzimaju prilino mnogo prostora". Vidio sam, tokom onih pet godina, isuvie umiruih mukaraca i pretpostavljao sam da je i Elzear Bufije umro. Pogotovo kada imate dvadeset godina ljude od pedeset smatrate starcima, kojima nije preostalo nita drugo ve samo da umru. Nije bio umro. Promijenio je zanimanje. Sada je imao samo etiri ovce, ali pored toga i stotinu pelinjih konica. Otarasio se ovaca, jer su ugroavale njegove sadnice. Nije se brinuo zbog rata. On je neprekidno nastavio saditi. Hrastovi iz 1910. godine sada su imali deset godina i bili vii nego ijedan od nas. Bio je do impresivan prizor. Ostao sam, doslovce, bez rijei, a kako on inae nije mnogo govorio, proveli smo cijeli dan, etajui umom u tiini. Iz tri dijela, uma je mjerila jedanaest kilometara u duini i tri kilometra u najiroj taki. Ako se sjetimo da je sve ovo izniklo iz ruku i due ovog ovjeka, bez tehnikih sredstava, moemo

razumjeti da ljudi mogu biti jednako djelotvorni kao i Bog i na drugim poljima, osim u unitavanju. On je proveo svoj plan, a bukovo drvee, koje mi je sada bilo do ramena, prostiralo se dokle god pogled dosee. Hrastovi su ve bili odebljali i nisu bili na milosti glodavaca; a to se tie samog Provienja, da bi se unitilo to djelo, trebala bi snaga ciklona. Pokazao mi je prekrasne gajeve breza, posaene prije pet godina to jeste, 1915. godine, kada sam se borio na Verdenu. Posadio ih je u svim onim dolinama gdje je pretpostavljao - s razlogom - da je tu bilo vlanosti, gotovo na samoj povrini tla. Bile su njene, poput adolescenata, ali i veoma tvrdoglave. inilo se da se stvaranje desilo u nekoj vrsti lanane reakcije. Nije se brinuo zbog toga; odluno je ustrajavao u svom zadatku i svoj njegovoj jednostavnosti. Kad smo se vraali prema selu vidio sam vodu kako tee u potocima, suhim od pamtivjeka. Ovo je bio najimpresivniji rezultat lanane reakcije, koji sam vidio. Ovi suhi potoci, nekada davno, bili su ispunjeni vodom. Neka od otunih sela, koja sam ranije pomenuo, bila su izgraena na mjestima starih galorimskih naselja, u ijim su ostacima arheolozi iskopali udice. Tu se u dvadesetom vijeku cisternom dovozila voda. I vjetar je raznosio sjeme. Kako se ponovo pojavila voda, pojavili su se vrbe, koarake vrbe, livade, vrtovi, cvijee i neki nain ivota. Ali, preobraenje se deavalo tako postepeno da je to postalo dio mozaika, a da se tome niko nije iznenadio. Lovci, penjui se u divljinu u potrazi za zeevima ili divljim svinjama, naravno da su primijetili iznenadni rast malog drvea, ali to su pripisali nekom prirodnom kapricu zemlje. Zato se niko nije ni mijeao u rad Elzeara Bufijea. Da su ga primijetili, sigurno bi mu se suprotstavili. Bio je neprimjetan. Ko je u selima ili u vlasti mogao i sanjati o takvoj upornosti u velianstvenom darivanju? Od 1920. godine, nije prolazila ni jedna godina, a da nisam posjetio Elzeara Bufijea. Nikad ga nisam vidio da slomljenog ili obeshrabrenog. Ipak, Bog sami zna koliko On pomae! Nisam predstavio sve potekoe sa kojima se Elzear suoavao. Zamiljamo da je za takav jedan uspjeh bilo potrebno pobijediti zlu kob, a da bismo osigurali trijumf takve predanosti, trebalo se
5

boriti i protiv oaja. Da bismo imali barem malo jasniju sliku ove izuzetne linosti, ne smijemo zaboraviti da je on radio u potpunoj samoi: tako potpunoj da je, potkraj ivota, izgubio naviku govora. Ili moda nije vidio potrebu za tim? U posjetu mu je 1933. godine doao zaprepateni umar. Taj ga slubenik obavijesti o naredbi protiv paljenja vatre u prirodi, da se ne bi ugrozio rast ove prirodne ume . Bilo je to prvi put, ree mu ova naivina, da je vidio kako uma sama od sebe raste. itava delegacija ispred Vlade stigla je 1935. godine, da ispita prirodnu umu. Bio je tu i visoki zvaninik iz ministarstva umarstva, jedan zastupnik u skuptini, tehniari. Rekoe se isprazni govori. Odlueno je da se neto mora uiniti i, sreom, nita nije uinjeno, osim jedne korisne stvari: itava uma stavljena je pod zatitu drave, a iskopavanje drvenog uglja zabranjeno. Bilo je nemogue odruprijeti se ljepoti tih mladih stabala u punom jeku, a ona su opinila i samog zastupnika. Jedan moj prijatelj bio je u delegaciji meu slubenicima ministarstva. Njemu sam objasnio misteriju. Naredne sedmice, zajedno smo otili pronai Elzear Bufijea. Nali smo ga predanog u radu, nekih dvadeset kilometara od mjesta gdje je uraena inspekcija. Ovaj inovnik iz ministarstva nije mi tek tako bio prijatelj. Poznavao je vrijednost stvari. Elzearu sam dao jaja koja sam donio na poklon. Podijelili smo uinu na troje, i proveli nekoliko sati u nijemom promiljanju o pejzau. Iz pravca iz kojeg smo doli, padine su bile pokrivene drveem, visokim est to sedam metara. Prisjetio sam se kako je to izgledalo 1913. godine; pustinja Miran, redovan rad, krepki planinski zrak, umjerenost i, iznad svega, smirenost duha podarili su ovom ovjeku odlino zdravlje. Bio je to jedan Boiji atleta. Pitao sam se koliko e jo hektara pokriti drveem. Prije odlaska, moj prijatelj je jednostavno i kratko predloio neke vrste drvea za koje je zemljite, izgleda, bilo pogodno. Nije insistirao na tome. Zbog veoma dobrog razloga, rekao mi je kasnije, ovaj ovjek zna vie od mene o ovome".

Na kraju jednog sata hoda poto je u njemu sazrela misao - dodade, "Zna vie od bilo koga. Naao je predivan nain da bude sretan"! Zahvaljujui ovom slubeniku, ne samo da je uma, ve je i srea ovog ovjeka bila zatiena. Ova tvorevina dola je u ozbiljnu opasnost tokom rata 1939. godine. Poto je tada vozila pokretao plin dobiven iz drvenog uglja, nikad nije bilo dovoljno ogrijeva. Poela je sjea meu hrastovima iz 1910., ali je podruje bilo toliko udaljeno od bilo kakve eljeznice da se je poduhvat uinio finansijski neisplativim. Na koncu se odustalo od toga. obanin to nije ni vidio. On je bio nekih trideset kilometara dalje, mirno nastavljajui svoj rad, zanemarujui rat 1939. godine, kao to je zanemario i onaj 1914. godine. Posljednji put sam sreo Elzer Bufijea, u junu 1945. godine. Tada mu je bilo osamdeset sedam godina. Krenuo sam putem kroz pustare; ali sada je, uprkos haosu u kojem je bila zemlja zbog rata, tuda prolazio autobus, vozei izmeu doline Durans i planine. Ovom sam, relativno brzom, prevoznom sredstvu pripisao to to vie nisam prepoznavao prizore iz mojih ranijih putovanja. I meni se inilo da me je put vodio kroz potpuno nove predjele. Trebalo je da negdje vidim ime sela da bih bio uvjeren da sam, ustvari, u tom podruju gdje su nekad bile ruevine i pusto. Autobus me je iskrcao u Vergonu. Ovaj zaseok, 1913. godine, od nekih deset ili dvanaest kua imao je tri stanovnika. Bila su to divlja stvorenja, koja su mrzjela jedno drugo. ivjeli su od lova na zamke. Njihovo stanje bilo je beznadeno. Sada je sve bilo drugaije. ak se i zrak promijenio. Umjesto grubih suhih vjetrova, koji su me neko doekivali, puhao je blagi povjetarac, natopljen mirisima. Zvuk poput ubora vode uo se iz planina: bio je to umski vjetar. I to je bilo najudnije, uo sam stvarni zvuk vode koja se uliva u bazen. Vidio sam da je izgraena i fontana. Voda je slobodno tekla a ono to me se najvie dojmilo - neko je pored fontane posadio lipu; taj neoporecivi simbol uskrsnua. Osim toga, Vergon je svuda odisao radovima, za ije je poduzimanje trebalo imati nade. Znai, nada se vratila. Ruevine su bile raiene, oteeni zidovi srueni. Nove kue, svjee ogipsane, okruivali su vrtovi u kojima je povre i cvijee raslo u ureenom neredu, kupus i rue, poriluk i zijevalice, celer i umarice. To je sada bilo mjesto gdje bi neko elio ivjeti.

Odatle sam nastavio pjeke. Tek okonani rat nije dozvolio potpuno cvjetanje ivota, ali je Lazar izaao iz groba. Na niim padinama vidio sam mala polja jema i rai meu travom; a duboko u uskim dolinama zelenjelo se nekoliko panjaka. Trebalo je da proe samo osam godina od onda, pa da cijeli taj predio zasjaji zdravljem i napretkom. Na mjestu ruevina, koje sam vidio 1913. godine, sada su stajala ureena imanja, lijepo ureena, svjedoei o sretnom i udobnom ivotu. Stari izvori, nahranjeni kiama i snijegom, koje uva uma, ponovo su tekli. Pored svakog imanja, fontane su se preplitale na pokrivaima svjee mente. Sela su se ponovo gradila, malo po malo. Ljudi iz ravnica, gdje je zemlja skupa, dolazili su ovdje da se nasele, donosei sa sobom mladost, dinaminost i poduzetniki duh. Na putu su se sretali uhranjeni mukarci i ene, djeaci i djevojice koji se znaju nasmijati i koji su iznova otkrili elju za seoskim zabavama. Ubrajajui ranije stanovnitvo, sad neprepoznatljivo u udobnom ivotu, vie od deset hiljada ljudi duguju svoju sreu Elzearu Bufijeu. Kad pomislim da je jedan ovjek, opremljen samo svojim fizikim i moralnim pomagalima, mogao uiniti da ova zemlja Kanana iznikne iz pustare, onda sam uvjeren da je, uprkos svemu, ljudska sudbina vrijedna divljenja. I kad svedem raun - koliko je upornosti trebalo u veliini duha i ustrajnosti u dobroinstvu, obuzet sam ogromnim potovanjem prema ovom starom i neukom seljaku, koji je uspio da zavri posao - dostojan Boijeg zadovoljstva. Elzear Bufije preminio je u miru 1947. godine, u bolnici u Banonu.