MORTALIUM ANIMOS

Enciklika o crkvenome jedinstvu Naoj asnoj brai Patrijarsima, Primasima, Nadbiskupima, Biskupima i ostalim mjesnim Ordinarijima u miru i jedinstvu s Apostolskom stolicom. asna brao, pozdrav Vam i apostolski blagoslov. 1. Moda nikada u prolosti nismo vidjeli, kao u ovim naim vremenima, da je ljudski duh toliko zaokupljen eljom jaanja bratskih odnosa koji nas povezuju i sjedinjuju, a koji proizlaze iz naega zajednikoga podrijetla i naravi, te njihova irenja prema opemu dobru ljudskoga drutva. Naime, budui da razliiti narodi jo uvijek ne uivaju u potpunosti plodove mira - naprotiv, stare i nove razmirice na raznim mjestima prerastaju u pobune i graanske metee - i budui da, s druge strane, mnoge rasprave glede mira i napretka meu narodima ne mogu biti rijeene bez djelatnoga zajednikog zauzimanja i pomoi onih koji upravljaju dravama i promiu njihov interes, moe se lako razumjeti - to vie to sada nitko ne osporava jedinstvo ljudskoga roda - zbog ega mnogi ele da razliiti narodi, nadahnuti ovim sveopim srodstvom, svakim danom budu sve tjenje meusobno sjedinjeni. 2. Neki imaju pred sobom slinu nakanu i u onome to se odnosi na Novi zakon koji je proglasio Krist na Gospodin. Naime, budui da smatraju sigurnim kako se vrlo rijetko mogu nai ljudi bez ikakvoga vjerskog osjeaja, ini se da na takvome vjerovanju utemeljuju nadu kako e razni narodi - premda se meusobno razlikuju u stanovitim vjerskim pitanjima - bez veih potekoa ostvariti bratski sporazum ispovijedajui odreene vjerske istine koje oblikuju neto poput zajednikoga temelja duhovnoga ivota. Zbog toga razloga te osobe esto prireuju zasjedanja, sastanke i govore kojima prisustvuje velik broj sluatelja, i gdje svi bez razlike bivaju pozvani pridruiti se raspravi - kako nevjernici svake vrste, tako i krani, ak i oni koji su nesretno otpali od Krista ili koji tvrdokorno i uporno nijeu Njegovu boansku narav i poslanje. Naravno, katolici ni na koji nain ne mogu odobriti ovakve pokuaje, budui da se temelje na krivome miljenju koje smatra sve vjere vie-manje dobrima i hvalevrijednima, jer svaka od njih na svoj nain oituje i oznaava onaj osjeaj koji nam je svima uroen te nas dovodi k Bogu i poslunome priznavanju Njegove vlasti. Oni koji imaju takvo miljenje su ne samo u zabludi i obmanjeni, nego tovie, iskrivljujui ideju istinite vjere oni je odbacuju, te malo-pomalo upadaju u naturalizam i ateizam, kako se naziva. Otuda jasno proizlazi da tkogod podrava one koji zastupaju te teorije i pokuavaju ih ostvariti, potpuno naputa od Boga objavljenu vjeru. 3. No neki bivaju jo lake zavedeni izvanjskim izgledom dobra kad je rije o promicanju jedinstva meu svim kranima. 4. Nije li pravo - esto ponavljaju - dapae, nije li u skladu s dunou da se svi koji zazivaju Kristovo ime uzdre od uzajamnih predbacivanja, te da se na koncu sjedine u meusobnoj ljubavi? Tko bi se mogao usuditi rei da ljubi Krista ako svim silama ne radi na ostvarenju elje Njega koji je molio Oca da njegovi uenici budu "jedno"? (Iv 17, 21). I nije li sm Krist elio da se Njegovi uenici odlikuju i raspoznavaju ovom osobinom - da ljube jedni druge: "Po ovome e svi znati da ste

moji uenici, ako jedni druge ljubite"? (Iv 13, 35). Svi krani - dodaju oni - trebaju biti "jedno": jer tada bi bili daleko snaniji u iskorjenjivanju kuge bezvjerstva koje svednevice gmie poput zmije te se sve vie iri, spremajui se obeskrijepiti Evanelje. Ove i druge stvari neprestano ponavlja i proiruje taj sloj ljudi koji su poznati kao svekrani; i ti ljudi, daleko od toga da su malobrojni i ratrkani, uzrasli su do razmjera itavoga sloja, te su se grupirali u nadaleko rairena drutva, kojima veinom ravnaju nekatolici, premda su nadahnuta razliitim naukama koje se tiu vjere. Ovaj pothvat se tako zauzeto promie na mnogo mjesta da dobiva pristanak prilinoga broja graana, te ak osvaja umove vrlo mnogo katolika te ih primamljuje nadom da bi ostvarivanje takvoga jedinstva bilo u skladu sa eljama Svete Majke Crkve, kojoj zapravo nita tako ne lei na srcu kao pozvati natrag svoje zalutale sinove i privinuti ih nazad svome krilu. No ustvari, iza ovih zamamnih rijei i laskanja krije se najtea zabluda koja posve unitava temelje katolike vjere. 5. Stoga, opomenuti svijeu o svojoj apostolskoj dunosti kako ne smijemo dopustiti da Gospodinovo stado bude zavedeno pogubnim laima, zazivamo, asna brao, Vau gorljivost u izbjegavanju ovoga zla; jer uzdamo se da e po Vaemu pisanju i govorima ljudi lake upoznati i shvatiti naela i argumente koje elimo ovdje iznijeti, te da e katolici odatle nauiti kako moraju razmiljati i postupati kad su u pitanju pothvati ija je svrha jedinstvo u jednome tijelu - na bilo koji nain - sviju onih koji se nazivaju kranima. 6. Stvorio nas je Bog, Stvoritelj svemira, kako bismo ga upoznali i sluili mu; stoga na Tvorac ima potpuno pravo na nae sluenje. Bog je dodue mogao propisati za ljudsko vladanje samo naravni zakon koji mu je, dok ga je stvarao, utisnuo u duu, i mogao je upravljati hod toga istoga zakona svojom redovitom providnou; no On je ipak htio dati zapovijedi kojima se moramo pokoravati, te je tijekom vremena, to jest od poetaka ljudskoga roda sve do dolaska i propovijedanja Isusa Krista, On sm pouavao ovjeka dunostima koje razumsko stvorenje ima prema svome Stvoritelju. "Bog koji vie puta i na vie naina neko govorae ocima po prorocima, konano u ove dane progovori nama u Sinu" (Heb 1, 1ss). Otuda slijedi da ne moe postojati istinita vjera osim one koja je utemeljena na Bojoj objavljenoj rijei: tu je objavu, zapoetu od postanka i nastavljenu pod Starim zakonom, sm Krist Isus dovrio pod Novim zakonom. Dakle, ukoliko je Bog govorio (a povijesno je sigurno da je uistinu govorio), svi moraju uvidjeti da je ovjekova dunost potpuno vjerovati Bojoj objavi i bezuvjetno vriti Njegove zapovijedi; a da bismo ispravno mogli initi i jedno i drugo, na Boju slavu i za nae spasenje, Jedinoroeni je Sin Boji utemeljio svoju Crkvu na zemlji. Nadalje, drimo da oni koji se nazivaju kranima mogu jedino vjerovati da je Crkva, i to jedna Crkva, ustanovljena od Krista; meutim, ako se nadalje pita kakve naravi ta Crkva treba biti u skladu s voljom svojega Utemeljitelja, tada se svi ne slau. Prilian ih broj, primjerice, nijee da Kristova Crkva mora biti vidljiva i oigledna, barem do te mjere da je vidljiva kao jedno vjerniko tijelo, slona u jednom te istom nauku pod jednom nauiteljskom vlau i vodstvom; naprotiv, oni shvaaju vidljivu Crkvu samo kao jedan savez, sastavljen od razliitih kranskih zajednica, premda se dre razliitih nauka, koji ak mogu biti nespojivi jedan s drugim. Nasuprot tome, Krist na Gospodin utemeljio je svoju Crkvu kao savreno drutvo, izvanjsko po naravi i dostupno osjetima, koje treba nastavljati u budunosti djelo spasenja ljudskoga roda pod vodstvom jedne glave (Mt 16, 18ss; Lk 22, 32; Iv 21, 15-17) s vlau koja nauava usmenom rijeju (Mk 16, 15) i posluujui sakramente, izvore nebeske

milosti (Iv 3, 5; 6, 48 - 59; 20, 22ss; usp. Mt 18, 18 itd.), zbog ega je On prispodobom posvjedoio slinost Crkve s kraljevstvom (Mt 13), s kuom (usp. Mt 16, 18), s ovinjakom (Iv 10, 16) i sa stadom (Iv 21, 15-17). Ova Crkva, nakon to je tako divno ustanovljena, nije mogla - zbog odlaska u smrt svojega Utemeljitelja i Apostola koji su je prvi irili - biti posve ugaena i prestati postojati, budui da joj je zapovijeeno privesti sve ljude, bez obzira na vrijeme i mjesto, k vjenome spasenju: "Poite dakle i uite sve narode" (Mt 28, 19). Moe li u neprestanome izvravanju toga zadatka Crkvi nedostajati ijedan element snage i uinkovitosti, ako je sm Krist trajno u njoj prisutan, u skladu s Njegovim sveanim obeanjem: "Evo ja sam s vama u sve dane sve do svretka svijeta" (Mt 28, 20)? Iz toga onda slijedi da Kristova Crkva ne samo postoji danas i uvijek, nego i da je potpuno ista kao to je bila u vrijeme Apostola, osim ako bismo trebali rei - od ega nas ouvao Bog - da Krist na Gospodin nije mogao ostvariti svoj cilj, ili da je pogrijeio kad je rekao da vrata pakla ne e Crkvu nadvladati (Mt 16, 18). 7. Ovdje se pak ini prikladnim izloiti i odbaciti odreeno pogrjeno miljenje o kojemu ovisi cijelo ovo pitanje, kao i onaj sloeni pokret kojim nekatolici pokuavaju uspostaviti jedinstvo kranskih Crkava. Naime, autori koji zastupaju ovo stanovite uobiavaju gotovo bezbroj puta navoditi ove Kristove rijei: "Da svi budu jedno... I bit e jedno stado i jedan pastir" (Iv 17, 21; 10, 16) - meutim sa sljedeim znaenjem: da je Krist Isus izrazio tek elju i molitvu koja jo nije ispunjena. Oni su naime mnijenja da jedinstvo vjere i uprave - koje je oznaka jedne istinite Kristove Crkvi - do sada gotovo nije postojalo, te da niti danas ne postoji. Oni dre da se to jedinstvo doista moe eljeti te da se ak jednoga dana moe i ostvariti posredstvom volj usmjerenih k istome cilju - no da se u meuvremenu moe smatrati jedino pukim idealom. Dodaju da je Crkva u sebi, odnosno po svojoj prirodi, podijeljena u odsjeke; to znai da je sastavljena od nekoliko crkava ili razliitih zajednica koje jo uvijek ostaju odijeljenima, te premda imaju neke zajednike lanke vjere, ipak se razlikuju u ostalima; da sve one uivaju ista prava; i da je Crkva bila jedna i jedinstvena od, uglavnom, apostolskoga doba sve do prvih sveopih sabora. Stoga treba, kau oni, posve ostaviti na stranu sporove i velike razliitosti miljenja, koje sve do danas razdvajaju lanove kranske obitelji, te sastaviti od preostaloga nauka zajedniki oblik vjere i predloiti ga za vjerovanje; po takvoj bi vjeroispovijesti svi mogli ne samo znati, ve i osjeati da su braa. Mnotvo crkava i zajednica, ukoliko bi se ujedinile u svojevrsni opi savez, bile bi u stanju snano i uspjeno se suprotstaviti napredovanju bezvjerstva. Obino se, asna brao, govori ovako. Ima dodue nekih koji priznaju i tvrde da je protestantizam, kako ga nazivaju, vrlo nepromiljeno odbacio odreene lanke vjere i neke vanjske obrede koji su ustvari privlani i korisni, i koje Rimska Crkva jo uvijek zadrava. Meutim, uskoro nastavljaju s tvrdnjom da je i Crkva pogrijeila te iskvarila izvornu vjeru dodajui i predlaui za vjerovanje odreene nauke koji su ne samo strani Evanelju, nego mu se dapae protive. Meu najznaajnije od tih nauka ubrajaju onaj koji se odnosi na prvenstvo jurisdikcije, udijeljeno Petru i njegovim nasljednicima na rimskoj stolici. Izmeu njih postoje neki, premda malobrojni, koji priznaju Rimskome Prvosveeniku prvenstvo asti ili ak stanovitu jurisdikciju ili vlast; no ipak smatraju da to ne proistjee iz boanskoga zakona ve iz sporazuma vjernik. Drugi opet idu ak dotle da ele da sm Papa predsjeda nad njihovim, takorei, arolikim zborovima. No uprkos tome, premda se mogu pronai mnogi nekatolici koji glasno propovijedaju bratsko zajednitvo u Kristu Isusu, ipak se ne moe pronai niti jedan jedini kome bi ikada palo na pamet podvrgnuti se i sluati Namjesnika Isusa Krista, bilo u njegovu

svojstvo uitelja ili upravitelja. Tvrde meutim da bi se drage volje nagodili s Rimskom Crkvom, ali na istoj razini, to jest, kao jednaki s jednakim: no ak i kad bi mogli tako nastupiti, nema sumnje da ih nijedan savez u koji bi mogli ui ne bi primorao da se okane onih miljenja koja su jo uvijek razlogom njihove zablude i lutanja izvan jednoga Kristova stada. 8. Budui da je tome tako, jasno je da Apostolska stolica ni na koji nain ne moe sudjelovati u njihovim skuptinama, i da katolicima nipoto nije doputeno bilo podravati bilo raditi za takve pothvate; jer ako tako ine, poduprijet e lano kranstvo, posve strano jednoj Kristovoj Crkvi. Zar da trpimo - to bi doista bilo nepravedno - da istina, i to od Boga objavljena istina, postane predmetom kompromisa? Jer ovdje se radi o obrani objavljene istine. Isus Krist je poslao svoje Apostole u cijeli svijet kako bi proeli sve narode evaneoskom vjerom; te da ne bi zapali u zabludu, unaprijed je htio da ih poui Duh Sveti (Iv 16, 13): je li onda ovaj apostolski nauk posve ieznuo ili ponekad bio zastrt u Crkvi iji je voa i branitelj sm Bog? Ukoliko je na Otkupitelj jasno rekao da se Njegovo Evanelje treba nastaviti ne samo u apostolsko vrijeme nego i u buduim razdobljima, je li mogue da predmet vjerovanja tijekom vremena postane toliko nejasnim i nesigurnim da bi danas bilo potrebno priputati miljenja koja su ak meusobno nespojiva? Kad bi to bila istina, morali bismo priznati da je silazak Duha Svetoga nad Apostole i trajno nastanjenje istoga toga Duha u Crkvi, pa i samo propovijedanje Isusa Krista prije nekoliko stoljea izgubilo svu svoju uinkovitost i korist - a tvrditi tako to bilo bi bogohulno. Meutim, jedinoroeni je Boji Sin, zapovijedivi svojim namjesnicima da nauavaju sve narode, obvezao sve ljude da povjeruju svemu to im je obznanjeno "svjedoanstvom koje Bog predodredi" (Dj 10, 41) te je potvrdio svoju zapovijed sljedeom odredbom: "Tko povjeruje i krsti se, spasit e se; a tko ne povjeruje, osudit e se" (Mk 16, 16). Ove dvije Kristove zapovijedi koje se moraju izvriti - jedna, naime, da nauavaju, a druga da vjeruju - nije mogue ni razumjeti ukoliko Crkva ne predlae cjelovit i jednostavno razumljiv nauk, te ako tako nauavajui nije zatiena od opasnosti zablude. U ovoj stvari zastranjuju takoer oni koji misle da je polog istine tako naporna tegoba i da zahtijeva tako dugo izuavanje i raspravu da je ovjeji ivot jedva dostatan da ga pronae i usvoji; kao da je premilostivi Bog govorio po prorocima i jedinoroenome Sinu samo zato da bi nekolicina, i to u poodmakloj dobi, mogla shvatiti to je On po njima objavio; a ne da bi usadio vjerski i udoredni nauk koji treba voditi ovjeka u svemu njegovu moralnome ivotu. 9. ini se kako ovi svekrani, koji usmjeravaju svoja razmiljanja prema ujedinjenju Crkava, doista tee prema najplemenitijoj zamisli u promicanju ljubavi meu svim kranima; pa ipak, kako se moe dogoditi da ova ljubav tei za povredom vjere? Svatko znade da je sm Ivan, Apostol ljubavi - koji u svome Evanelju otkriva otajstva Presvetoga Srca Isusova, i koji nikada nije prestao utiskivati u pameti svojih sljedbenika novu zapovijed "Ljubite jedni druge" - uza sve to zabranio bilo kakav doticaj s onima koji ispovijedaju okrnjenu i iskrivljenu inaicu Kristova nauka: "Ako vam itko doe i ne donosi ovoga nauka, ne primajte ga u kuu i ne pozdravljajte ga" (2 Iv 10). Zbog toga, budui da se ljubav temelji na potpunoj i iskrenoj vjeri, Kristovi uenici moraju prvenstveno biti ujedinjeni vezom jedne vjere. Tko onda moe zamisliti kranski savez iji lanovi zadravaju svaki svoje miljenje i osobne prosudbe, ak u stvarima koje se odnose na predmet vjerovanje, pa i onda kada se protive miljenjima ostalih? I na koji nain, pitamo, mogu ljudi koji slijede suprotna miljenja pripadati jednome te istom savezu vjernik? Na primjer, oni koji

tvrde i oni koji nijeu da je sveta Predaja istinski izvor boanske Objave; oni koji dre da je crkvena hijerarhija, sastavljena od biskupa, sveenika i sluitelja, boanski utemeljena, te oni koji tvrde da je uvedena malo-pomalo u skladu s uvjetovanostima vremena; oni koji se klanjaju Kristu stvarno prisutnome u Presvetoj Euharistiji po onoj udesnoj pretvorbi kruha i vina koja se naziva transupstancijacijom, i oni koji kau da je Krist prisutan samo po vjeri ili po oznaavanju ili snazi sakramenta; oni koji u Euharistiji prepoznaju i sakramentalnu i rtvenu narav, i oni koji vele da ona nije nita vie od uspomene ili spominjanja Gospodnje veere; oni koji vjeruju da je dobro i korisno molitvom zazivati svete koji kraljuju s Kristom, osobito Majku Boju Mariju, i astiti njihove slike, i oni koji uporno tvrde da se takvo aenje ne smije iskazivati, budui da se protivi asti koja se duguje Isusu Kristu, "jedinome posredniku Boga i ljudi" (usp. 1 Tim 2, 15). Kako tako velika raznolikost miljenja moe osloboditi put k ostvarenju jedinstva Crkve, nije nam poznato; to jedinstvo moe nastati jedino iz jedne uiteljske vlasti, jednoga zakona vjerovanja i jedne vjere kran. Ali poznato nam je da je odatle malen korak do zanemarivanja vjere ili do indiferentizma i modernizma, kao to ga nazivaju. Oni koji su nesretno zaraeni ovim zabludama smatraju da dogmatska istina nije apsolutna nego relativna, to jest, podudara se s raznolikim potrebama vremena i mjesta te s razliitim misaonim usmjerenjima, budui da nije sadrana u nepromjenjivoj objavi, nego se moe prilagoavati ljudskome ivotu. Osim toga, u vezi sa stvarima koje treba vjerovati, nije ni na koji nain doputeno initi razliku - koju su neki smatrali prikladnom uvesti - izmeu onih lanaka vjere koji su temeljni i onih koji nisu temeljni, kao to oni vele, kao da bi prve morali svi prihvatiti, dok bi drugi mogli biti preputeni slobodnome pristanku vjernik: budui da nadnaravna krijepost vjere ima svoj formalni uzrok, naime, autoritet Boga koji daje objavu - a to ne doputa ovakvo razlikovanje. Zbog toga razloga, svi koji su istinski Kristovi vjeruju, na primjer, u Zaee Majke Boje bez ljage istonoga grijeha jednakom vjerom kojom vjeruju u otajstvo Presvetoga Trojstva, te u Utjelovljenje naega Gospodina jednako kao u neprevarljivu uiteljsku vlast rimskoga Prvosveenika, na nain definiran na Vatikanskome ekumenskom saboru. Nisu li ove istine jednako sigurne, nije li ih potrebno na jednak nain vjerovati, budui da ih je Crkva sveano proglasila i definirala, jedne u jednome razdoblju, druge u drugom, dapae, u vremenima koja su neposredno prethodila naemu vremenu? Nije li ih Bog sve objavio? Naime, uiteljska vlast Crkve, koja je u boanskoj mudrosti uspostavljena na zemlji da bi objavljeni nauk ostao zauvijek netaknutim i da bi na lagan i siguran nain mogao biti obznanjen ljudima, i koju svakodnevno vri Rimski Prvosveenik i biskupi koji su s njime u zajednitvu, ima takoer slubu obrane kada se to ini prikladnim - bilo koje vjerske istine sveanim proglasom i odredbom, kadgod je to nuno, bilo zbog suzbijanja zabluda ili napada krivovjeraca, bilo zbog jasnijeg i podrobnijeg posvjeivanja vjernicima lanaka svetoga nauka koji su protumaeni. No vrenjem ovoga izvanrednoga uiteljstva ne uvodi se nikakav novoizmiljeni predmet vjere, niti se dodaje ita novo broju onih istina koje su barem ukljuno sadrane u pologu Objave od Boga predane Crkvi: jedino se proglaava da pripada vjeri ono to je razjanjeno, ono to je moda jo uvijek nekima moglo izgledati nejasnim, ili ono to su neki ranije stavili u pitanje. 10. Jasno je, stoga, asna brao, zato ova Apostolska Stolica nikada nije dopustila svojim vjernicima sudjelovanje u okupljanjima nekatolika: budui da se jedinstvo krana moe promicati jedino promicanjem povratka u jedinu istinitu Kristovu Crkvu onih koji su od nje odijeljeni, jer su je u prolosti nesretno napustili. Jedinoj istinitoj Kristovoj Crkvi, kaemo, onoj koja je svima vidljiva i koja treba ostati,

u skladu s voljom svojega Utemeljitelja, tono jednakom kako ju je On utemeljio. Tijekom stolje otajstvena Zarunica Kristova nikada nije bila iskvarena, a niti u budunosti moe ikada biti iskvarena, kao to svjedoi sv. Ciprijan: "Kristova Zarunica ne moe se iznevjeriti svojemu Zaruniku: ona je nepokvarljiva i edna. Njoj je poznata samo jedna postojbina, ona uva svetost brane lonice u istoi i ednosti" (De Catholicae Ecclesiae unitate, 6). Isti je sveti Muenik s potpunim pravom odluno otklanjao mogunost da netko pomisli kako "ovo jedinstvo Crkve koje potjee od njezinoga boanskog utemeljenja, i koje je isprepleteno nebeskim sakramentima, moe biti rastrgano i rascjepljeno snagom protivnih volja" (isto). Naime, budui da Kristovo otajstveno tijelo, na jednak nain kao i njegovo fiziko tijelo, jest jedno (1 Kor 12, 12), skladno povezano i sraslo (Ef 4, 16), bilo bi ludo i neumjesno rei da je otajstveno tijelo sastavljeno od udova koji su razjedinjeni i raspreni; stoga, tkogod nije sjedinjen s tijelom, nije njegov ud, niti je u jedinstvu s Kristom, njegovom glavom (usp. Ef 5, 30; 1, 22). 11. Nadalje, u ovoj jednoj Kristovoj Crkvi ne moe biti ili ostati nitko tko ne prihvaa, priznaje i slua vlast i poglavarstvo Petra i njegovih zakonitih nasljednika. Nisu li i prethodnici onih, koji su sada uronjeni u zablude Focija i reformator, sluali Rimskoga biskupa, vrhovnoga pastira du? Ali jao, njihova su djeca napustila svoj oinski dom; no ovaj nije posrnuo i propao dovijeka, budui da ga podrava Bog. Neka se dakle vrate svojemu zajednikom Ocu, koji e ih, zaboravljajui premnoge prijanje uvrede nanesene Apostolskoj Stolici, prihvatiti na najljubazniji nain. Jer ako zaista - kako neprestano tvrde - eznu sjediniti se s Nama i naima, zato ne hrle ui u Crkvu, "Majku i uiteljicu svih Kristovih vjernik"? (IV. lateranski sabor, kan. 5). Neka pouju Laktancija gdje vie: "Katolika Crkva jedina uva istinito bogotovlje. Ona je izvor istine, ona je kua vjere, ona je hram Boji: ako itko ovamo ne ue, ili ako itko odavde otie, njemu je strana svaka nada ivota i spasenja. Nitko neka ne zavarava sama sebe tvrdoglavim prepiranjem. Ovdje se naime radi o ivotu i spasenju, koji e biti izgubljeni i posve uniteni, ukoliko se na njih ne pazi svom brigom i marljivou" (Divinae Institutiones 4, 30; 11-12). 12. Stoga neka odijeljena djeca priu k Apostolskoj Stolici, postavljenoj u gradu koji su Apostolski prvaci Petar i Pavao, posvetili svojom krvlju; onoj, velimo, Stolici, koja je "korijen i utroba iz koje proistjee Crkva Boja" (Sv. Ciprijan, Epistola 48 ad Cornelium, 3) - i to ne s namjerom i nadom da e "Crkva Boga ivoga, stup i temelj istine" (1 Tim 3, 15) odbaciti cjelovitost vjere i trpjeti njihove zablude, nego, naprotiv, da se oni pokore njezinu nauavanju i upravljanju. O kad bismo imali sretnu sudbinu da moemo uiniti ono to tako mnogo naih prethodnika nije moglo - prigrliti bratskom ljubavlju onu djecu iju nesretnu odijeljenost od nas sada oplakujemo. O da Bog, na Spasitelj, "koji eli da se svi ljudi spase i dou do spoznanja istine" (1 Tim 2, 4), uslii Nau poniznu pronju, te se udostoji pozvati sve one koji lutaju nazad k crkvenome jedinstvu! U ovome prevanom pothvatu molimo, i elimo da i drugi mole, zagovor Blaene Djevice Marije, Majke Boje milosti, pobjednice sviju krivovjerja i Pomonice krana, da nam izmoli brzi dolazak toliko iekivanoga dana kad e svi ljudi posluati glas Njezina boanskoga Sina i "uvati jedinstvo Duha svezom mira" (Ef 4, 3). 13. Vi, asna brao, razumijete koliko nam je stalo do ovoga pitanja; i elja nam je da to znaju i Naa djeca - ne samo ona koja pripadaju Katolikome zajednitvu, nego i ona koja su od nas odijeljena: ako ova posljednja ponizno zamole

nebesko prosvjetljenje, nema sumnje da e prepoznati jedinu istinitu Crkvu Isusa Krista te da e najzad ui u nju, ujedinjeni s nama u savrenoj ljubavi. Iekujui taj dogaaj, najljubaznije udjeljujemo, kao zalog Svoje oinske dobre volje, apostolski blagoslov Vama, asna brao, kao i vaemu kleru i narodu. Dano u Rimu kod sv. Petra, 6. dana sijenja, na Svetkovinu Bogojavljanja Gospodina naega Isusa Krista, godine 1928., i este godine Naega pontifikata.
PIO XI