Korona

Korona
Korona (lat. corona - "kruna") obuhvaa zadnji - vanjski dio suneve "atmosfere", ali i atmosfere ostalih zvijezda koju inae ine tri sloja; kromosfera, fotosfera i sama korona. Ona je u biti plazma koja dosee temperature vie od nekoliko milijuna kelvina za razliku od fotosfere koja dosee temperature od oko 6000 K. Dio po dio korone se lagano otpuhuje u svemir tj. gubi masu i to u obliku sunevog vjetra. Sam oblik korone se neprestano mijenja, dok joj je sjaj do oko milijun puta manji od fotosfere pa je zbog toga i tee uoljiva. Koronu najvie zapaamo za vrijeme potpune pomrine Sunca ili posebnim teleskopom - koronagrafom koji blokira direktnu sunevu svjetlost, a slui za snimanje atmosfere zvijezda i promatranje objekata poput kometa i ekstrasolarnih planeta koji krue oko drugih zvijezda. Jako visoke temperature korone su zbunjivale znanstvenike i u 19. stoljeu, tako da su predlagali da ona sadri nepoznati element koronij. Ustvari, da korona ima temperature vee od 1 000 000 K otkrili su Gotrian 1939. i Bengt Edler 1941., otkrivi koronalne linije na spektru visoko ioniziranih metala (zelena Fe-XIV linija na 530,3 nm i crvena Fe-X linija na 637,4 nm). [1]

Suneva korona snimljena posebnim teleskopom - koronagrafom

Izbijanje pramenova korone 31. kolovoza 2012.

Svjetlo sa korone dolazi iz 3 razliita glavna izvora, koja se nazivaju razliitim imenima, iako dijele isti volume i prostor: K korona, oznaka K potjee od kontinuiranog spektra, a to je svjetlost rasprena brzim slobodnim elektronima. Spektralne linije gotovo ne postoje, zbog velike brzine elektrona, pa dolazi do Dopplerovog efekta i apsorpcijske linje se gotovo ne vide. F korona, oznaka dolazi od Josepha von Fraunhofera i Fraunhoferovih apsorpcionih linija na spektru svjetlosti. Ovdje dolazi do rasprenja svjetlosti na esticama praine, koje dolaze iz meuplanetarnog prostora i zauzimaju vrlo veliki prostor, a na velikoj udaljenostima se nazivaju i zodijak svjetlo.

Korona E korona, oznaka dolazi od spektralnih emisionih linija, koje stvaraju ioni, koji su prisutni u koronalnoj plazmi. Spektralne linije se nalaze u irokom zabranjenom podruju i toplom podruju, pa su glavni izvor podataka o sastavu korone. [2]

Fizikalna svojstva
Suneva korona ( 1 3 000 000 K) je toplija za oko 200 puta od vidljive povrine Sunca ili fotosfere (u prosjeku 5 800 K). Osim toga, korona je za 1 000 000 000 000 puta rjea od forosfere. Korona je odvojena od fotosfere sa relativno tankim slojem kromosfere. Pravi mehanizam kako dolazi do tolikog grijanja korone, jo nije sasvim poznat, ali se smatra da najvjerovatnije zbog induktivnog djelovanja Sunevog magnetskog polja na plazmu u koroni (vidi: Lorentzova sila). Prije se smatralo da to nastaje zbog pritiska zvunih valova iz Crte pokazuje oblike Sunevog magnetskog toka za vrijeme Sunevog ciklusa unutranjosti Sunca, ali se pronalo da i mlade zvijezde imaju koronu, gdje je prisutno jako magnetsko polje, pa se od te teorije sve vie odustaje. Vanjski djelovi korone stalno odlaze sa Sunca, du otvorenih magnetskih linija, u obliku Sunevog vjetra. Korona nije uvijek jednoliko rasporeena po povrini Sunca. Za vrijeme mirnog razdoblja, korona je vie ili manje rasporeena po ekvatorijalnom dijelu, sa koronalnim upljinama na polovima. S druge strane, za vrijeme Sunevog aktivnog razdoblja, korona je jednoliko rasporeena i po ekvatorijalnim i po polarnim podrujima, iako je najispupenija u podruju Sunevih pjega. Trajanje Sunevog ciklusa je u prosjeku 11 godina, od Sunevog minimuma do Sunevog maksimuma, kada se Sunevo magnetsko polje stalno uvija (zbog diferencijalne rotacije razliiti djelovi Sunca se okreu sa razliitim kutnim brzinama, ekvatorijalni pojasi se okreu bre od polova). Suneve pjege su aktivnije za vrijeme maksimuma Sunevog magnetskog polja. Sa Sunevim pjegama su povezani i koronalni lukovi, gdje se luk magnetskog polja uzdie iz Suneve unutranjosti. Magnetski tok gura topliju fotosferu u stranu, otkrivajui hladnije i tamnije djelove, koje zovemo Sunevim pjegama. Od vremena kada je korona bila fotografirana sa visokom rezolucijom uz pomo X-zraka, sa satelita Skylab 1973., i kasnije sa Yokhok i ostalih svemirskih instrumenata, vidjelo se da je struktura korone jako razliita i sloena i jo je novih razliitih zona zabiljeeno.[3] [4] [5] Astronomi obino razlikuju nekoliko podruja[6] :

Korona

Aktivna podruja
Aktivna podruja su podruja prikljuaka lunih struktura magnetskih polova na fotosferi, koje nazivamo koronalni lukovi. Uglavnom su rasporeeni u dvije zone aktivnosti, koje su paralelne sa ekvatorom. Prosjena temperatura je izmeu 2 i 4 milijuna Kelvina, dok je gustoa od 109 do 1010 estica po cm3. Aktivna podruja ukljuuju pojave koje su direktno povezane sa magnetskim poljem i pojavljuje se na razliitim visinama Suneve povrine: Suneve pjege i fakule (svijetle mrlje) se pojavljuju u fotosferi, spikule i H pramenovi u kromosferi, prominencije (protuberance) u kromosferi i prijelaznom podruju, te Suneve baklje i koronalni izbaaji masa, koji se deavaju u koroni i kromosferi (Suneve baklje su veoma snane i mogu poremetiti i fotosferu). S TRACE 171 koronalni lukovi druge strane, mirne prominencije su velike, hladnije strukture koje se opaaju kao tamni, zmijoliki H pramenovi na Sunevom disku. Njihova temperatura je 5000 8000 K, i obino se smatraju kao obiljeja kromosfere. Koronalni lukovi Koronalni lukovi (engl. coronal loops) su osnovna struktura magnetine Suneve korone. Ti lukovi su vrlo slini po svojstvima koronalnim upljinama sa otvorenim magnetskim tokom i Sunevom vjetru. Lukovi magnetskog toka se diu prilino sa tijela Sunca i pune su suneve plazme. Zbog poveanja magnetskih aktivnosti u podrujima sa koronalnim lukovima, oni esto mogu biti prethodnici Sunevim bakljama i koronalnim izbaajima masa. Suneva plazma punei tu strukturu, je i grije sa 6000 K na oko 1 000 000 K iz fotosfere, preko prijelaznog podruja, do korone. esto, Suneva plazma e puniti koronalni luk s jedne toke i izlaziti e s druge toke (sifon protok zbog razlike pritisaka, ili asimetrini protok zbog ostalih pogona). Kada plazma ide gore iz podnoja prema vrhu luka, kako se uvijek deava za vrijeme poetne faze kompaktne baklje, onda to nazivamo kromosfersko hlapljenje. Kada plazma se brzo hladi, padajui dolje prema fotosferi, onda je to kromosfersko ukapljavanje (kondenzacija). Ako se plazma hladi brzo u tom podruju (zbog toplinske nestabilnosti), stvara tamne pramenove na Sunevom disku ili prominencije sa krakovima. Koronalni lukovi mogu trajati sekundama (u sluaju pojave plamena), minutama, satima ili danima. Obino koronalni lukovi traju due vrijeme, pa ih znamo kao stabilni ili mirni koronalni lukovi, gdje postoji ravnotea izvora energije lukova i odvoenja. Koronalni lukovi su postali veoma vani za promatranje, u pokuaju da se razumije koronalni problem zagrijavanja. Oni su izvor plazme sa velikim zraenjem i mogu se lako promatrati.

Korona Strukture velikog opsega Strukture velikog opsega (engl. large-scale structures) su veoma dugi lukovi, koji mogu prekriti etvtinu Sunevog diska, ali sadre plazmu manje gustoe od koronalnih lukova na aktivnim podrujima. Ta pojava je primjeena prvi put 1968 godine. Strukture velikog opsega korone se mijenjaju u 11 godina periodu Sunevog ciklusa i postaju jednostavne za vrijeme minimuma, kada je magnetsko polje slino bipolnom magnetu. [7] Meupoveznice aktivnih podruja Meupoveznice aktivnih podruja (engl. interconnections of active regions) su lukovi koji spajaju podruja suprotnog magnetskog polja, ali iz razliitih aktivnih podruja. Znaajne razlike te strukture se esto vide nakon baklje. [8] Sline pojave su i kapne trake velike koronalne strukture koje lie na kape, sa dugim vrhovima, koji natkriju Suneve pjege i aktivna podruja. Koronalne trake se smatraju izvorima sporog Sunevog vjetra. Pramenove upljine Pramenove upljine (engl. filament cavities) su podruja koja izgledaju tamna u X-zrakama i nalaze se iznad podruja gdje H pramenovi se primjeuju u kromosferi. Primjeene su prvi puta 1970.
Koronalni lukovi spajaju podruja sa suprotnim magnetskim polovima (A) i magnetska polja sa jednim polom kod koronalnih upljina (B)

Pramenove upljine su hladniji oblaci plinova, koji lebde iznad Suneve povrine zbog magnetskih sila. Ta podruja hladnog magnetskog polja, izgledaju tamno na slikama, jer nemaju tople plazme u sebi. U stvari, magnetski pritisak i pritisak plazme moraju biti nepromjenjivi u heliosferi, da bi postojala ravnotea: gdje je magnetsko polje jae, plazma treba biti hladnija i rjea. Pritisak plazme p se moe izraunati iz jednadbe stanja za idealne plinove: p = nKBT, gdje je n - gustoa estica, KB Boltzmannova konstanta i T temperatura plazme. Iz jednadbe se vidi da e se pritisak plazme smanjiti, ako se temperatura plazme smanji ili gdje se podruja jakog magnetskog polja prazne. Isti fiziku pojavu moemo primjetiti kod Sunevih pjega u fotosferi.

Korona Svjetle toke Svjetle toke (engl. bright points)su mala aktivna podruja koja su rairena po cijelom Sunevom disku. One su otkrivene prvi puta 1969. i nazivamo ih fakule. Podruja Suneve povrine, pokrivena sa svjetlim tokama, se mijenjanju ovisno o Sunevom ciklusu. Temperature se mijenjaju od 1 100 000 K do 3 400 000 K. Temperature su povezane sa promjenama emisije X-zraka. [9]

Koronalne upljine
Koronalne upljine (engl. coronal holes) se pojavljuju na polovima Sunca i izgledaju tamno sa X-zrakama, budui da ne zrae puno.[10] To su velika podruja Sunca, gdje je magnetsko polje s jednim polom i otvara se prema meuplanetarnom prostoru. Sunev vjetar s velikim brzinama uglavnom izlazi iz tog podruja. UV slike koronalnih upljina, otkrivaju male strukture, sline izduenim malim balonima, koje esto lebde u Sunevom vjetru. Izgledaju kao koronalne perjanice ili kao duge vrpce koje izlaze sa Sunevih polova. [11]

Mirno Sunce
Podruja Sunca koja nisu dio aktivnih podruja i koronalnih upljina, se esto naziva mirno Sunce (engl. quiet Sun).
Slika sa Solar Dynamics Observatory, snimljena 16. listopada 2010. Veoma duge pramenove upljine se vide na Sunevoj junoj polutki

Ekvatorijalna podruja imaju veu brzinu rotacije od polarnih. Kao rezultat Suneve diferencijalne rotacije je da aktivna podruja se pojavljuju u dvije grupe, paralelno s ekvatorom i njihova jaina se poveava za vrijeme maksimuma Sunevog ciklusa, dok gotovo nestanu za vrijeme minimuma. Zato se mirno Sunce uvijek podudara sa ekvatorijalnim zonama i njegova povrina je manja za vrijeme maksimuma Suneve aktivnosti. Za vrijeme minimuma Suneve aktivnosti, mirno Sunce pokriva gotovo cijelo podruje, osim nekih svjetlih toaka i polova, gdje su koronalne upljine.

Promjenjivost korone
Pojave u koroni mogu biti od nekoliko sekundi do nekoliko mjeseci i moemo ih usporediti u tablici:

Korona

Koronalni dogaaj Aktivno podruje Sunevih baklji Svijetle toke u X-zrakama Prijelazi kod struktura velikog opsega

Tipino vrijeme

Tipina duina (x 1000 km)

od 10 do 10 000 sekundi 10-100 minute od minute do sati 1-10 ~100 ~100 100-1 000 100-1 000

Prijelazi kod meupoveznica aktivnih podruja od minute do sati Mirno Sunce Koronalne upljine od sati do mjeseci nekoliko rotacija

Suneve baklje
Suneve baklje se pojavljuju u aktivnim podrujima i iznenada poveavaju radioaktivni tok, na malim podrujima korone. To je veoma sloena pojava, vidljiva u razliitim valnim duljinama, prolazi kroz nekoliko podruja Suneve atmosfere i ukljuuje mnoge fizike pojave, toplinske i netoplinske, ponekad povezivanje magnetskih polja sa izbacivanjem materijala. To su veoma snane pojave, koje traju u prosjeku 15 minuta, a ponekad i jae baklje traju satima. One ukljuuju visoko i brzo poveanje gustoe i temperature.

Rijetko se primijete u vidljivom dijelu spektra, moemo ih vidjeti u ekstremnom UV zraenju i sa X-zrakama, i tipino kao kromosferska i koronalna emisija. Mogu se razlikovati dvije vrste:

Izbijanje pramenova za vrijeme pojave Sunevih baklji, vidljivo u ekstremnom UV zraenju (TRACE)

Zbijene Suneve baklje, povezane su sa koronalnim lukovima i obino odravaju svoj oblik. Emitirana energija je u rasponu 1022 - 1023 J. Suneve baklje dugog trajanja, povezane su sa prominencijama i mijenjaju svoj oblik. Emitirana energija je u rasponu 1025 J. Suneve baklje u svom nastajanju i nestanku imaju 3 razliite faze: poetna snana faza, koja traje nekoliko minuta. Snana emisija energije je vidljiva u mikrovalnom, ekstremnom UV i tvrdom X-zrake podruju maksimalna faza faza raspadanja, koja moe trajati satima [12]

Korona

Koronalno izbacivanje mase

Koronalno izbacivanje mase (engl. coronal mass ejection) je povezano sa Sunevim bakljama i prominencijama. To su golemi lukovi koronalnog materijala, koji naputaju Sunce, putujui vie od milijuna km/sat, sadre oko 10 puta vie energije od Sunevih baklji i prominencija.

Suneve oluje
Priloeni filmovi su snimljeni 2003., sa satelita SOHO. Prvi video je snimljen sa magnetogramima. Drugi video pokazuje fotosferu (uta boja) sa bijelom vidljivom svjetlou. Trei video je snimljen sa ekstremnim UV zraenjem i prikazuje naranastu plazmu kromosfere, dok etvrti video prikazuje koronu u zelenoj boji. Peti video prikazuje vanjsku koronu u plavoj boji.

Solar storm Halloween 2003 (SOHO-MDI, Magnetograms)

Solar storm Halloween 2003 (SOHO-MDI, Continuum)

Solar storm Halloween 2003 (SOHO-EIT, Ultraviolet 304 )

Solar storm Halloween 2003 (SOHO-EIT, Ultraviolet 195 )

Korona

Korone na ostalim zvijezdama

Korone na zvijezdama su svugdje prisutne, posebno u hladnoj polovici Hertzsprung-Russellovom dijagrama. Kod mladih zvijezda korone su jo svijetlije od nae. [13]

Fizika korone
Materija u koroni, vanjskom dijelu Suneve atmosfere, je u stanju plazme, sa vrlo velikim temperaturama (nekoliko milijuna K) i sa vrlo malom gustoom (reda veliine 1015 estica/m3). Po definiciji, plazma je kvazi-neutralni skup estica, koje izvode zajedniko ponaanje.

Snimljeno sa letjelice Hinode, 2007. Slika otkriva da korona ima uglavnom oblik pramenova

Sastav plazme je isti kao i unutranjost Sunca, uglavnom vodik, ali sasvim ioniziran, pa ima protona i elektrona, i mali udio ostalih atoma, sa istim postotkom kao u fotosferi. ak i tei metali, kao eljezo, imaju djelominu ionizaciju i izgubili su gotovo sve vanjske elektrone. Povijesno, upravo ionizirano stanje eljeza je omoguilo mjerenje temperature u koroni. Stanje ionizacije ovisi strogo o temperaturama. Korona se ponaa kao plin, koji je jako vru, ali ujedno i vrlo lagan; pritisak u fotosferi je obino 0,1 0,6 Pa (na Zemlji je oko 100 000 Pa). Ipak to nije plin, jer se sastoji od nabijenih estica, koje se kreu na sve strane i razliitim brzinama. Budui su elektroni oko 1800 puta laki od protona, zato imaju i puno veu brzinu. Metalni ioni putuju puno sporije od elektrona. Prisustvo elektriki nabijenih estica stvara elektrinu struju i jaka magnetska polja

Korona

Zraenje
Korona emitira uglavnom u podruju X-zraka, i moe se vidjeti samo iz svemira. Za zraenje iz jezgre Sunca je prozirna i rijetko dolazi do sudara estica iz jezgre i korone. Emisije zraenja u koroni nastaju uglavnom zbog sudaranja elektrona i protona, i jaina emisije ovisi o gustoi elektrona i protona. [14]

Toplinska vodljivost
Kondukcija (prijelaz) topline se javlja izmeu vanjske toplije atmosfere u koroni i hladnijih slojeva u kromosferi i fotosferi. Prijelaz topline se obavlja uglavnom preko elektrona, budui su najbri u koroni.

Koronalni problem zagrijavanja

Veliko nerjeeno pitanje je zato je korona toliko toplija od povrine Sunca? Velike temperature zahtijevaju energiju, koja e biti prenesena iz Suneve unutranjosti do korone, po drugom zakonu termodinamike. Jednostavni prijelaz topline se ne deava, jer je izmeu fotosfera, koja ima temperaturu u prosjeku 5 800 K i nije mogue da ona zagrije koronu, koja ima nekoliko milijuna K. Nekoliko je teorija prodloeno, ali samo Mozaik ekstremnih UV slika (snimljene sa letjelice STEREO 2006.). Lane boje dvije imaju vjerovatnost da su istinite.[15] prikazuju Sunevu atmosferu sa razliitim temperaturama: 1 000 000 K(171 plava), 1 500 000 K(195 - zelena), 60 000 80 000 K (304 - crvena) i 2 500 Jedna je teorija grijanja valovima, a druga 000 K(286 - uta) teorija ponovnog magnetskog povezivanja. Iako svaka teorija ima svojih nedostataka, znanstvenici misle da je rjeenje negdje izmeu te dvije teorije. [16]

Poveznice
Geomagnetska oluja Koronalna upljina Koronalni izbaaji masa Koronalni luk Prominencije Suneva baklja Sunev vjetar Zodijak svjetlo

Korona

10

Izvori
[1] [2] [3] [4] [5] [6] [7] Aschwanden M. J., 2004. "Physics of the Solar Corona. An Introduction", publisher=Praxis Publishing Ltd. Corfield Richard, 2007. "Lives of the Planets", publisher=Basic Books Vaiana, G.S., Krieger, A.S., Timothy, A.F., journal = Solar Physics, 1973. Vaiana, G.S., Tucker, W.H: "Solar X-Ray Emission in "X-Ray Astronomy" ed. by R. Giacconi and H. Gunsky, 1974. Vaiana, G.S., Rosner, R.: "Recent advances in Coronae Physics", journal = Ann. Rev. Astron. Astrophysics, 1978. Gibson E. G., 1973. "The Quiet Sun", publisher=National Aeronautics and Space Administration, Washington D.C. Giacconi Riccardo: "Proceedinds of Physics of Solar and Stellar Coronae: G.S. Vaiana Memorial Symposium, ed. by J. F. Linsky and S.Serio, 1992., publisher = Kluwer Academic Publishers [8] Ofman Leon: "Source regions of the slow solar wind in coronal streamers", journal= Geophysical Research Letters, 2000. [9] Kariyappa, R.; Deluca, E. E.; Saar, S. H.; Golub, L.; Dam, L.; Pevtsov, A. A.; Varghese, B. A.: "Temperature variability in X-ray bright points observed with Hinode/XRT", journal= Astronomy & Astrophysics, 2011. [10] Ito, Hiroaki; Tsuneta, Saku; Shiota, Daikou; Tokumaru, Munetoshi; Fujiki, Kenichi: "Is the Polar Region Different from the Quiet Region of the Sun?", journal = The Astrophysical Journal, 2010. [11] Del Zanna, G.; Bromage, B. J. I.; Mason, H. E.: "Spectroscopic characteristics of polar plumes", journal= Astronomy & Astrophysics, 2003. [12] Pallavicini, R., Serio, S., Vaiana, G.S., journal = The Astrophysical Journal, 1977. [13] Gdel M: "X-ray astronomy of stellar coronae", journal=Astron Astrophys Rev, 2004. (http:/ / astronomy. sci. ege. edu. tr/ ~rpekunlu/ GBDG/ papers/ XRayfromStellarCoronae. pdf) [14] Mewe R., journal = The Astronomy and Astrophysics Rev., 1991. [15] Ulmshneider Peter: "Heating of Chromospheres and Coronae in Space Solar Physics", publisher = Springer, 997. [16] Malara, F., Velli, M.: "Observations and Models of Coronal Heating in Recent Insights into the Physics of the Sun and Heliosphere: Highlights from SOHO and Other Space Missions, publisher = Astronomical Society of the Pacific, 2001.

Vanjske poveznice
NASA description of the solar corona (http://solarscience.msfc.nasa.gov/corona.shtml) Coronal heating problem at Innovation Reports (http://www.innovations-report.com/html/reports/ physics_astronomy/report-33153.html) NASA/GSFC description of the coronal heating problem (http://imagine.gsfc.nasa.gov/docs/science/ mysteries_l1/corona.html) FAQ about coronal heating (http://solar-center.stanford.edu/FAQ/Qcorona.html)

Izvori rabljeni u lanku i suradnici

11

Izvori rabljeni u lanku i suradnici

Korona Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3970724 Doprinositelji: Andrej alov, Dome, Ex13, Fraxinus, Jure Grm, Mmarre, Neno Perkovi, Orijentolog, 1 anonimne izmjene

Izvori, licencije i suautori slika

Datoteka:Suneva_korona.JPG Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Suneva_korona.JPG Licencija: GNU Free Documentation License Doprinositelji: Suradnik:Neno Perkovi Datoteka:Magnificent CME Erupts on the Sun - August 31.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Magnificent_CME_Erupts_on_the_Sun_-_August_31.jpg Licencija: Creative Commons Attribution 2.0 Doprinositelji: NASA Goddard Space Flight Center Datoteka:Twistedflux.png Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Twistedflux.png Licencija: Public Domain Doprinositelji: Cartoon created by Ian O'Neill and can be found in the thesis entitled Quiescent Coronal Loops Heated by Turbulence. Datoteka:Traceimage.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Traceimage.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: NASA Datoteka:Coronal Hole Magnetic Field Lines.svg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Coronal_Hole_Magnetic_Field_Lines.svg Licencija: Creative Commons Attribution-Sharealike 3.0,2.5,2.0,1.0 Doprinositelji: Sebman81 File:Crackling with Solar Flares.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Crackling_with_Solar_Flares.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: NASA Datoteka:Solar-filament.gif Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Solar-filament.gif Licencija: Public Domain Doprinositelji: Original uploader was Iantresman at en.wikipedia Datoteka:Solar storm Halloween 2003 (SOHO-MDI, Magnetograms).ogv Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Solar_storm_Halloween_2003_(SOHO-MDI,_Magnetograms).ogv Licencija: Public Domain Doprinositelji: NASA/Goddard Space Flight Center Scientific Visualization Studio Datoteka:Solar storm Halloween 2003 (SOHO-MDI, Continuum).ogv Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Solar_storm_Halloween_2003_(SOHO-MDI,_Continuum).ogv Licencija: Public Domain Doprinositelji: NASA/Goddard Space Flight Center Scientific Visualization Studio Datoteka:Solar storm Halloween 2003 (SOHO-EIT, Ultraviolet 304 ).ogv Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Solar_storm_Halloween_2003_(SOHO-EIT,_Ultraviolet_304_).ogv Licencija: Public Domain Doprinositelji: NASA/Goddard Space Flight Center Scientific Visualization Studio Datoteka:Solar storm Halloween 2003 (SOHO-EIT, Ultraviolet 195 ).ogv Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Solar_storm_Halloween_2003_(SOHO-EIT,_Ultraviolet_195_).ogv Licencija: Public Domain Doprinositelji: NASA/Goddard Space Flight Center Scientific Visualization Studio Datoteka:Solar storm Halloween 2003 (SOHO-EIT and SOHO-LASCO).ogv Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Solar_storm_Halloween_2003_(SOHO-EIT_and_SOHO-LASCO).ogv Licencija: Public Domain Doprinositelji: NASA/Goddard Space Flight Center Scientific Visualization Studio Datoteka:171879main LimbFlareJan12 lg.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:171879main_LimbFlareJan12_lg.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Hinode JAXA/NASA File:STEREO-A first images.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:STEREO-A_first_images.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: NASA's twin Solar Terrestrial Relations Observatories (STEREO)

Licencija
Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0 Unported //creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0/