Muhammed Asad

PUT U MEKU

SADRAJ ASADOVO PUTOVANJE DO BISTRIH VODA .................................... 5 MUHAMMED ASAD .............................................................................. 9 NASTANAK JEDNE PRIE .................................................................. 11 E ........................................................................................................ 19 POETAK PUTA ................................................................................... 45 VJETROVI ............................................................................................. 63 GLASOVI ............................................................................................... 90 DUH I TIJELO .................................................................................... 116 SNOVI.................................................................................................. 138 NA POLA PUTA .................................................................................. 155 DINI .................................................................................................. 183 PERZIJSKO PISMO ............................................................................ 208 DEDAL .............................................................................................. 234 DIHAD .............................................................................................. 259 KRAJ PUTA ......................................................................................... 286

ASADOVO PUTOVANJE DO BISTRIH VODA Davno smo, kad se pojavilo prvo izdanje Puta u Meku Muhammeda Asada, istakli znaaj ovog djela za nae prilike. Nezavisno od toga to ono, evo, doivljava drugo izdanje, ne moe se rei da je imalo zasluen odjek i trag kod naih italaca. I danas smatramo da je Asadovo djelo (napisano 1952.) izvanredni primjer savremene islamske knjievnosti, snano, upeatljivo svjedoenje jednog zapadnog intelektualca o islamu i narodima koje je on kulturno i civilizacijski oblikovao. Pokuau u sljedeim redovima da pruim obrazloenje. Muhammed Asad preao je u islam kao mlad ovjek. Bio je dopisnik Frankfurter Zeitunga s Bliskog istoka. Jevrej, erudit, pronicljiva duha, islamu i muslimanskom svijetu prilazio je polahko i, to je najznaajnije, bez predrasuda. Ne treba insistirati na injenici to je Asad prelaznik u islam; stotine tzv. muslimanskih intelektualaca danas se odriu islama i vrijednosti koje je on neizbrisivo unio u ivot njihovih naroda. S druge strane, upravo je Asad, vrhunski intelektualac poznat u itavom islamskom svijetu, zagovornik dijaloga, stvarnog dijaloga izmeu muslimana i Ehlu-l-kitaba, sljedbenika Boanske Naredbe (Asadov izraz), Jevreja, krana i drugih monoteista, i nigdje nije porekao vrijednosti judaizma ili kranstva; istakao je sekularizaciju Zapada i njene posljedice. Jedan drugi, znamenitiji pisac, kranin Deni de Rumon, napisao je u svojoj uvenoj knjizi Ljubav i Zapad da Evropa ivi sam pod formalnim znakom kranstva. Ono to je na svom duhovnom putu naao Leopold Vajs bila je prirodna ovjekova vjera, kuranska al-trah (30:30). italac se prisjea .. Rusoa i njegove Vjeroispovijesti savojskog vikara. Radi se o istom traenju nepatvorenih i nikakvim posrednicima zatamnjenih istina vjere. Asadov put ili dio puta, prije i poslije njega, preli su, osim Rusoa, poznati slobodoumni Zapadnjaci: Kant, Tolstoj, Jaspers, Garodi itd. Oni su monoteizam shvatili i doivljavali kao istinsku slobodu ovjekova bia, ali nijedan o tome nije svjedoio kao Muhammed Asad. Asad zaista svjedoi. Naglaavam izraz svjedoenje zbog toga to je Put u Meku autobiograja u Frajevom znaenju ovog specinog oblika pripovjedake proze, oblika ispovijedi koji u zapadnoevropskoj knjievnosti vue svoje porijeklo od sv. Augustina. Put u Meku je autobiograja ovjeka koji je doao do islama i u njemu ostao iskreno i zauvijek. Ta autobiograja ima pejzae, kolorit i crtice putopisa,
5

napetost kriminalistikog romana i - to je najljepe u njoj - vrhunski uspjele, rasute eseje. Ali, zbog toga to svaka kultura ima pravo na vlastite knjievne vrste (Frye), radije bih ovo djelo svrstao u jo uvijek teorijski nedenisanu ali postojeu islamsku knjievnost. To znai da Put u Meku pripada porodici djela u kojima njihovi autori svjedoe o svom odnosu prema Bogu, islamu, muslimanima i njihovim sudbinama i, u tom kontekstu, o svijetu u kome ive. Muslimanski pisci ne ele da govore samo lijepo, kieno, ve i istinito i aktuelno. Razloge tome ovdje, dakako, ne moemo iznositi, ali mislim da je osnovni u karakteru islama, vjere koja toliko insistira na istini i realnosti i koja obuzima itavo ljudsko bie i njegov ivot. U slobodi u kojoj je napisano, i koju osvaja, djelo islamske knjievnosti rui ograde koje ga sputavaju, pa zbog toga islamski pisci ne pokazuju strast za pristajanjem niti za odustajanjem od oblikovnih konvencija vlastite ili tue knjievne tradicije. Istina, neki oblici (upotrebljavamo ovu rije radi jasnosti ostavljajui po strani strukturalistiku i semiotiku postavku o sraslosti oblika i sadraja knjievnog djela) nisu zaivjeli u islamskoj knjievnosti (tragedija npr.), to svoj razlog ima u islamskom svjetonazoru. Ako je, kao to jeste, djelo islamske knjievnosti angairano, ono je angairano, primarno, svojim predmetnim slojem. Ono je angairano na islamski (ne na danovistiki!) nain: budi i razvija islamski estetski ukus i metazike sutine i moralno uzdie. to je najvanije, junaci islamske knjievnosti ne ive u oputenom svijetu bez Boga (Luka), ve je Bog njihov prijatelj, prisutan u svakom trenutku i na svakom koraku. Sve gornje karakteristike ima Put u Meku, proza koja otkriva i uznosi, ponekad dovodi do tuge (pria o neustraivom Omeru Muhtaru i esej o tunim iranskim oima), a ponekad raduje. Muslimanski svijet kojim krstari Asad dvadesetih godina ovog stoljea uzburkan je, kao i uvijek. utljiva srea i gorki taksirati smjenjuju se s vremena na vrijeme, iz pokrajine u pokrajinu. Narod koji je zavolio Asada kao brata i u kojem je Asad odbacio munu ljuturu stranca i usamljenika, predstavljen je realistiki, bez idealiziranja. Zamolio bih nae itaoce da se ne srde na jedan opis plesaice, pijenje opijuma i araka i na neka druga mjesta. Asad bi pogrijeio da nam nije govorio i o tome. Moda je to trebalo da uini u veoj mjeri. Muslimanski svijet ne treba, i ne moe, da bjei od svoje slike i sudbine ukoliko eli da ouva svoju samosvijest.
6

Kako rekoh, najljepe stranice svoga Puta u Meku Asad je ispisao u esejima koji spontano prekidaju (ash-back) putopis. Pisac je naprosto zapanjen islamom koji ne razdvaja sveto i profano, duh i tijelo, individualno i drutveno, koji je stvorio ovjeanstvo koje ne uri, svijet potpuno zaokruen u sebi - a ipak otvoren na sve strane, islamom koji je organski sklad razuma i osjeaja - da pokae ovjeku ne samo kako da osjea nego isto tako kako da ivi pravedno. On je islam razumio kao kd: svi elementi su na svom, prirodnom mjestu i funkcioniu onako kako odgovara ovjekovoj prirodi. Islam je ovdje vjera duhovne slobode (odgovor zavrnom poglavlju Fromovog Bjekstva od slobode) i sinteze, za Asada lino put - a ne kraj. Zatim bih istakao nekoliko drugih eseja: Asadovo razmiljanje o poslaniku Muhammedu prilikom njegovog i Zejdovog dolaska u Medinu (ak i nakon trinaest vijekova Poslanikove duhovno prisustvo je ovdje gotovo isto tako ivo kao to je onda bilo. Samo zbog njega rasuta grupa sela, koja su se nekada zvala Jesrib, postala je grad kojeg vole svi muslimani sve do danas, kao to ni jedan grad nigdje na svijetu nije bio voljen... nikada nije ni jedan ovjek, mrtav ve preko trinaest vijekova, bio voljen tako lino i od toliko mnogo ljudi, kao on koji lei sahranjen pod velikim zelenim svodom - str. 204, 205), Asadovo razumijevanje odnosa Zapad - Bog (str. 119), politikog i kulturnog pada muslimana (str. 159) i, posebno, esej o Kabi kojim blistavo zavrava ovo djelo. Tu je nekoliko istorijskih linosti muslimanskog svijeta s kojima se pisac upoznao: Ibn Saud, tadanji kralj Saudi Arabije, Riza Kan, i najupeatljiviji i najdrai Seid Ahmed, Veliki senusi s rukavom koji se die kao orlovo krilo, tragini junak iz libijskih pustinja. Asad o njima govori korektno, ne predimenzionira ali i ne potcjenjuje njihove zasluge i njihove politiki nezrele, tetne, ponekad kobne poteze. Dodajmo jo nekoliko predanja koja su saivjela s muslimanskom duom (Harut i Marut, Dedal, Ibrahimov ovan, Hasan i Husejn) i to e biti skoro sav svijet Puta u Meku. Jedna metafora: voda koja tee pa je zbog toga stalno bistra, ponavlja se dva-tri puta. Predivna je i skladno se uklopila u strukturu djela. Njeno znaenje je iroko: bistre vode su: islam u kojem se ovjek stidno kree i napreduje (postati svjesni da smo dio kretanja u orbiti - str. 297), muslimani kojima je putovanje poboni in (Kuran, 6:11) i za koje je svaki kutak na Zemlji mjesto sedde, kulture islamskih naroda sa svojom statinom gramatikom i rotirajuim rjenikom, Kaba kao simbol tewhida, islamskog monoteizma, oko kojeg
7

se kree na Ruh i nae tijelo, namaz koji se sastoji od tjelesnog mirovanja i kretanja, a i Muhammed Asad je putovao do voda koje nisu obiljeene ni rasno, ni nacionalno, ni geografski, ve od iskona teku za ovjeka kao najuzvienije bie u neprekidnom stvaranju jedinog Boga, koji je milostiv. Demaludin Lati

MUHAMMED ASAD Muhammed Asad, prije prelaska u islam Leopold Weiss, roen je 1900. godine u Lavovu, koji je u to vrijeme ulazio u sastav bive Austro-Ugarske. U dvadeset i drugoj godini ivota, kao dopisnik njemakih listova, a posebno poznatog lista Frankfurter Zeitung, poeo je svoja duga putovanja po islamskim zemljama. U svojim dopisima, koji su bili visoko cijenjeni, istakao se izvanrednim darom zapaanja i originalnim nainom gledanja na probleme toga svijeta, bez onih estih evropskih predrasuda koje zamrauju zdravo rasuivanje. Upoznavi se s principima islama i stilom ivota u islamskim zemljama, prihvatio je islam i itav ivot povetio studiranju ove vjere aktivno uestvujui u mnogim dinaminim akcijama. Nakon osnivanja Pakistana imenovanje za direktora Odjeljenja za islamsku obnovu, a kasnije za pakistanskog predstavnika u Ujedinjenim nacijama. Nakon povlaenja s tih dunosti ivi u Maroku i posveuje se publicistikoj djelatnosti. Pie na engleskom, arapskom i njemakom jeziku. Njegova najvanija djela su Islam na raskru, Put u Meku i vanredno uspjeli prijevod Kur ana na engleski jezik pod naslovom The Message of the Quran (Poruka Kurana). Pored brojnih lanaka izdavao je i mjesenik Arafat. O svom prelasku u islam Muhammed Asad kae: Od mog prelaska u islam neprestano su mi postavljana pitanja: Zato ste prihvatili islam? ta vas je u njemu posebno privuklo? Moram priznati da nemam zadovoljavajueg odgovora. Nije to bilo nikakvo posebno uenje koje me privuklo, nego itava divna, neobjanjivo koherentna struktura moralnog uenja i programa praktinog ivota. Ne bih mogao rei ak ni sada koji me aspekt privlai vie od drugog. Islam mi izgleda kao savreno arhitektonsko djelo. Svi njegovi dijelovi su harmonino koncipirani da upotpunjuju i podravaju jedan drugog; nita nije suvino i nita ne manjka, to rezultira savrenom ravnoteom i smirenou. Moda je upravo ovaj osjeaj daje sve u uenjima i postulatima islama na svom mjestu uinilo najsnaniji utisak na mene. Moglo je uz to biti i drugih utisaka koje mije danas teko analizirati. Konano, to je pitanje ljubavi, a ljubav je sloena od brojnih stvari: naih elja i nae usamljenosti, naih uzvienih ciljeva i naih mana, nae snage i nae slabosti. Tako je bilo i sa mnom. Islam je uao u mene utke i potajno, ali - zauvijek. Starjeinstvo Islamske zajednice u SR Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji koristi ovu priliku da se gospodinu Muhammedu Asadu bratski i toplo zahvali na velikodunom odricanju od autorskog honorara za prijevod ovog njegovog djela na bosanski jezik.
9

10

POSVEENO NJEGOVOM VELIANSTVU FEJSALU, KRALJU SAUDI ARABIJE, KAO ZNAK SJEANJA NA ETRDESET PET GODINA PRIJATELJSTVA I UZ DUBOKO POTOVANJE ZA SVE TO JE UINIO ZA SVOJ NAROD I ZA NAU ZAJEDNIKU VJERU NASTANAK JEDNE PRIE

11

PRIA KOJU U IZNIJETI u ovoj knjizi nije autobiograja ovjeka istaknutog po svojoj ulozi u javnim poslovima; to nije pria o pustolovini - jer iako sam doivio mnoge udne pustolovine, one su uvijek bile samo pratnja onome to se u meni deavalo; nije to ak ni pria o namjernoj potrazi za vjerom - jer ta vjera mi je dola, tokom godina, bez bilo kakvog mog nastojanja da je naem. Moja pria je jednostavna ispovijest jednog Evropljanina o njegovom otkriu islama i ukljuenju u muslimansku zajednicu. Nikada nisam mislio da je piem, jer mi nije ni dola misao da bi moj ivot mogao biti naroito interesantan bilo kome drugom osim meni. Ali kad sam, dvadeset pet godina nakon to sam napustio Zapad, doao u Pariz, a onda u Njujork, poetkom 1952. godine, bio sam prinuen da promijenim ovo gledite. Radei kao pakistanski opunomoeni ministar u Ujedinjenim nacijama, bio sam prirodno izloen javnosti i susreo sam mnogo radoznalosti meu svojim evropskim i amerikim prijateljima i znancima. U poetku su na mene gledali kao na sluaj evropskog strunjaka zaposlenog kod neke istone vlade s posebnim zadatkom, koji se na odgovarajui nain bio prilagodio obiajima zemlje za koju radi, ali kad je moje djelovanje u Ujedinjenim nacijama pokazalo oigledno da se, ne samo funkcionalno, nego isto tako emocionalno i intelektualno slaem s politikim i kulturnim ciljevima muslimanskog svijeta openito, oni su prosto bili zapanjeni. Sve vie i vie, ljudi su poeli da me ispituju o mojim prolim iskustvima. Saznali su da sam rano poeo karijeru kao strani dopisnik evropskih novina i da sam, nakon nekoliko godina sveobuhvatnih putovanja po Srednjem istoku, 1926. godine, postao musliman, da sam nakon prelaska u islam ivio gotovo est godina u Arabiji i uivao prijateljstvo kralja Ibn Sauda, da sam, nakon naputanja Arabije, otiao u Indiju i tamo sreo velikog muslimanskog pjesnika, lozofa i duhovnog oca ideje o Pakistanu Muhameda Ikbala. Upravo me je on ubijedio da napustim planove o putovanju u istoni Turkestan, Kinu i Indoneziju i da ostanem u Indiji kako bih pomogao u objanjavanju intelektualnih pretpostavki budue islamske drave, koja je tada bila jedva neto vie od sna u Ikbalovoj vizionarskoj misli. Za mene, kao i za Ikbala, ovaj san je predstavljao put, u stvari jedini put ka ponovnom oivljavanju svih zaspalih nada islama, ka stvaranju politike zajednice naroda vezanog ne zajednikim porijeklom nego pripadnitvom zajednikoj ideologiji. Godinama sam se posvetio ovom idealu prouavajui, piui i drei predavanja iz kulture. Kad je 1947. godine osnovan Pakistan, vlada ove zemlje me je pozvala da organiziram i vodim Odjeljenje islamske obnove, to se sastojalo u razradi islamskih ideolokih koncepata dravnosti i zajednitva na kojima
12

bi mogla poivati novoroena politika organizacija. Nakon dvije godine ove vanredno stimulirajue djelatnosti, premjeten sam u pakistanske Ministarstvo vanjskih poslova i imenovan za naelnika Odjeljenja za Srednji istok gdje sam se posvetio jaanju veza izmeu Pakistana i ostalih dijelova muslimanskog svijeta; konano sam se, nakon nekog vremena, naao u pakistanskoj misiji pri Ujedinjenim narodima u Njujorku. Sve ovo je znailo znatno vie nego jednostavno vanjsko uklapanje Evropljanina u muslimansku zajednicu u kojoj ivi, to je vie ukazivalo na svjesno, potpuno iskreno prenoenje odanosti s jedne kulturne sredine na drugu, sasvim razliitu. Upravo ovo se uinilo udnim mojim prijateljima sa Zapada. Oni nisu mogli sebi blie predstaviti kako se mogao ovjek, roen i odgojen na Zapadu, tako potpuno i oigledno, bez bilo kakve duevne rezerve, identicirati s muslimanskim svijetom, kako je bilo mogue da zamijeni svoje zapadnjako kulturno nasljee islamskim i ta je bilo to to ga je navelo da prihvati religioznu i drutvenu ideologiju koja je - oni to, izgleda, uzimaju kao gotovu i dokazanu injenicu - znatno nia od svih evropskih pojmova. Pa zato bi, pitao sam se, moji zapadnjaki prijatelji morali ovo uzeti kao gotovu injenicu? Da li se iko od njih ikada zaista potrudio da dobije direktan uvid u islam ili su njihova miljenja bila bazirana samo na pregrti klieja i izoblienih pojmova koji su im bili preneseni od ranijih generacija? Nije li moda onaj stari grko-rimski nain miljenja, koji je dijelio svijet na Grke i Rimljane na jednoj, i barbare na drugoj strani, bio tako duboko ukorijenjen u zapadnjaki duh da on nije u stanju ak ni teoretski priznati pozitivnu vrijednost bilo emu to lei van njegove vlastite kulturne sfere? Sve od grkih i rimskih vremena evropski mislioci i historiari su skloni da posmatraju svjetsku historiju samo sa stanovita i pomou evropske historije i zapadnih kulturnih iskustava. Nezapadne civilizacije ulaze u igru samo ukoliko njihovo postojanje, ili posebni pokreti u njima, imaju ili su imali direktan utjecaj na zapadnog ovjeka; zato se, u oima zapadnjaka, svjetska historija i razliite kulture na kraju svode na neto vie nego to je proirena historija Zapada. Prirodno, tako suen ugao gledanja morao je dovesti do iskrivljenog promatranja stvari. Naviknut na pitanje koje prikazuje ili raspravlja probleme njegove vlastite civilizacije do najmanjih detalja i u ivim bojama, s jedva neto vie nego to je usputni letimini pogled tu i tamo na ostatak svijeta, prosjeni Evropljanin i Amerikanac lahko podlijeu iluziji da su kulturna iskustva Zapada ne samo nadmona nego van svih proporcija u odnosu na takva iskustva ostalog svijeta. Odatle slijedi da je zapadnjaki nain ivota jedina vrijedna norma
13

kojom se ostali naini ivota mogu mjeriti, podrazumijevajui, naravno, da bilo koja intelektualna zamisao, drutvena ustanova ili etika vrijednost koja se ne slae sa zapadnjakom normom ve samim tim pripada niem stupnju ivota. Slijedei stope Grka i Rimljana, zapadnjak rado misli da su sve one druge civilizacije bile samo pokuaji puni spoticanja na putu napretka koji Zapad nepogreivo slijedi, ili, u najboljem sluaju (kao kad se radi o civilizacijama predaka koje su u direktnoj liniji prethodile civilizaciji modernog Zapada) ne vie od poglavlja jedne te iste knjige u kojoj je, naravno, zapadnjaka civilizacija konano poglavlje. Kad sam ovo gledite izloio jednom amerikom prijatelju, ovjeku visokog intelektualnog obrazovanja i nauno orijentiranom, on je u poetku bio pomalo sumnjiav. Ako i uzmemo kao gotovu injenicu, ree on, da su stari Grci i Rimljani bili ogranieni u svom prilazu tuim civilizacijama, zar ova ogranienost nije bila neizbjean rezultat tekoa u komuniciranju izmeu njih i ostalog svijeta? Zar ova tekoa nije u velikoj mjeri svladana u moderno doba? Konano, mi zapadnjaci se zaista danas brinemo o onome ta se dogaa van nae kulturne sfere. ini mi se da zaboravljate mnoge knjige o orijentalnoj umjetnosti i lozoji koje su objavljene u Evropi i Americi u toku posljednjih dvadesetak godina., o politikim idejama koje zaokupljaju due istonih naroda? Ako elimo biti pravedni, nipoto ne moemo previdjeti ovu elju zapadnjaka da shvate ta bi druge kulture mogle ponuditi. U izvjesnom smislu mogli biste imati pravo, odgovorih. Nema sumnje da primitivni grko-rimski pogled vie nije potpuno praktian danas. Njegova prodornost je znatno otupljena - ako ne iz drugih razloga,onda zato to su se zreliji zapadni mislioci oslobodili iluzija i postali skeptini u mnogim aspektima svoje vlastite civilizacije i poeli da se okreu drugim dijelovima svijeta u potrazi za kulturnim inspiracijama. Nekima od njih je postalo jasno da moda ne postoji samo jedna knjiga i jedna pria o ljudskom progresu, nego vie njih: jednostavno zato to ovjeanstvo, u historijskom smislu, nije homogena cjelina, nego mnotvo grupa sa iroko divergentnim idejama u pogledu znaenja i svrhe ljudskog ivota. Ipak, ne mislim da je Zapad postao bolji prema starim kulturama nego to su bili Grci i Rimljani; postao je samo tolerantniji. Ali, pazite, ne prema islamu ve samo prema nekim drugim istonim kulturama koje nude neku vrstu duhovne atrakcije Zapadu eljnom duha, a u isto vrijeme su dovoljno udaljene od zapadnog pogleda na svijet da bi mogle predstavljati bilo kakav realan izazov njegovim vrijednostima.
14

ta mislite time rei? Pa, odgovorih, kad zapadnjak raspravlja, recimo, o hinduizmu ili budizmu, on je uvijek svjestan temeljnih razlika izmeu ovih ideologija i njegove vlastite. On se moe diviti ovoj ili onoj njihovoj zamisli, ali, naravno, nikad ne bi razmatrao mogunost da one zamijene njegovu vlastitu ideologiju. To je zato to on a priori usvaja tu nemogunost; on je kadar razmatrati takve stvarno tue kulture potpuno smireno i esto sa suutnim razumijevanjem. Meutim, ako je u pitanju islam, koji nije nipoto toliko tu zapadnim vrijednostima kao to je hindu ili budistika lozoja, ova zapadnjaka smirenost se gotovo obavezno poremeti emocionalnim predrasudama. Moda je to, ponekad pomislim, zato to su vrijednosti islama toliko bliske zapadnim da predstavljaju potencijalni izazov mnogim zapadnim pojmovima duhovnog i drutvenog ivota? Produio sam i iznio mu svoju teoriju od prije nekoliko godina, teoriju koja bi moda mogla pomoi da se bolje shvati duboko usaena predrasuda prema islamu koju tako esto nalazimo u zapadnoj literaturi i savremenoj misli. Da bismo nali zaista uvjerljivo objanjenje ove predrasude, rekao sam, moramo pogledati daleko nazad u historiju i pokuati shvatiti psiholoku pozadinu najranijih odnosa izmeu zapadnog i islamskog svijeta. Ono to zapadnjaci misle i osjeaju o islamu danas ukorijenjeno je u utiscima koji su stvoreni za vrijeme kriarskih ratova. Kriarski ratovi! uzviknu moj prijatelj. Ne mislite valjda rei da bi ono to se desilo prije skoro hiljadu godina moglo jo uvijek imati utjecaja na ljude dvadesetog stoljea? Ali zaista ima! Znam da to zvui nevjerovatno, ali zar se ne sjeate nevjerice s kojom su doekana prva otkria psihoanalitiara kad su pokuali da pokau kako se objanjenje dobrog dijela emocionalnog ivota zrele linosti moe nai u iskustvima njenog doba formiranja, tj. njenog ranog djetinjstva? Pa zar nacije i civilizacije nisu upravo kolektivne linosti? Njihov razvoj je isto tako vezan s iskustvima njihovog ranog djetinjstva. Kao kod djece, ta iskustva su mogla biti ugodna i neugodna; ona su mogla biti savreno racionalna, ali i suprotna tome uslijed djetinjski naivnog pogrenog tumaenja nekog dogaaja; modelirajui uinak svakog takvog iskustva ovisi prvenstveno o njegovom izvornom intenzitetu. Stoljee koje je neposredno prethodilo kriarskim ratovima, to jest kraj prvog milenija nove ere, moglo bi se sasvim dobro opisati kao rano djetinjstvo zapadne civilizacije... Produio sam podsjeajui svog prijatelja, koji je i sam bio historiar, da je to bio vijek u kojem je Evropa prvi puta nakon mranih stoljea to su slije15

dila iza raspada Rimskog carstva, poela da iznalazi svoj vlastitit kulturni put. Nezavisno od skoro zaboravljenog rimskog nasljea, upravo su se tada poele pojavljivati nove knjievnosti na evropskim jezicima; nadahnute religijskim iskustvom zapadnog hrianstva, postepeno su se budile likovne umjetnosti iz letargije prouzrokovane ratnikim seobama Gota, Huna i Avara; iz sirovih uvjeta ranog srednjeg vijeka izranjao je novi kulturni svijet. Upravo na tom kritinom, izuzetno osjetljivom stupnju svoga razvoja, Evropa je pretrpjela straan udar - govorei savremenim jezikom, traumu - u obliku kriarskih ratova. Kriarski ratovi su ostavili najsnaniji kolektivni utisak na civilizaciju koja je upravo postajala svjesna sebe. Historijski govorei, oni su predstavljali najraniji - i potpuno uspjean - pokuaj Evrope da sama sebe vidi kao kulturnu cjelinu. Nita od onog to je Evropa iskusila prije ili poslije ne moe se uporediti s oduevljenjem koje je dovelo do prvog kriarskog rata. Val oduevljenja preao je Kontinentom, radost i ponos su po prvi puta preli granice izmeu drava, plemena i klasa. Prije toga bili su Franci, Saksoni i Germani, Burgundijci i Sicilijanci, Normani i Lombardi - mjeavina plemena i rasa s jedva bilo im zajednikim osim injenice da je veina njihovih feudalnih kraljevstava i kneevstava predstavljalo ostatke Rimskog carstva i da su svi ispovijedali kransku vjeru; meutim, u kriarskim vojnama, i preko njih, religijska veza je podignuta na novu razinu, stvar zajednicu svim Evropljanima, politiko-religijski koncept kranstva, koji je doveo do kulturnog koncepta Evrope. Kada je papa Urban II, u svom uvenom govoru u Klermontu, u novembru 1095. godine, pozvao krane na rat protiv nevjernika koji dre Svetu Zemlju, on je proklamovao - vjerovatno ni sam to ne pretpostavljajui - povelju zapadne civilizacije. Traumatske iskustvo kriarskih ratova dalo je Evropi kulturnu svijest i jedinstvo, ali ovom istom iskustvu bilo je sueno da od tada daje lanu boju u kojoj se islam pojavljivao u oima Zapada. Ne jednostavno zato to su kriarski ratovi bili prolijevanje krvi. Toliko mnogo ratova izbilo je meu nacijama, a zatim zaboravljeno, a toliko mnogo neprijateljskih mrnji, koje su u svoje vrijeme izgledale neiskorjenjive, postupno su se okrenule u prijateljstva. teta koju su izazvali kriarski ratovi nije se ograniila samo na sudar oruja. To je bila prije svega intelektualna teta - trovanje zapadnog duha protiv muslimanskog svijeta namjernim pogrenim predstavljanjem uenja i ideala islama. Jer, da bi poziv na kriarski rat bio uspjean, Poslanik i muslimani trebalo je nuno da budu igosani kao Antikrist, a njegova religija prikazana najsumornijim izrazima kao izvor nemorala i perverzije. Upravo u vrijeme kriarskih ratova smijeno
16

shvaanje da je islam religija surove senzualnosti i brutalne sile, vrenje rituala umjesto ienja srca, ulo je u zapadni duh i tamo ostalo; upravo tada su Evropljani ime poslanika Muhammeda - onog istog Muhammeda koji je insistirao da njegovi sljedbenici potuju poslanike drugih religija - prezrivo pretvorili u Mahound. Vijek u kojem je duh nezavisnog istraivanja mogao dii svoju glavu bio je jo daleko u Evropi; bilo je lahko onima na vlasti posijati mrano sjeme mrnje prema religiji i civilizaciji koja je toliko razliita od religije i civilizacije Zapada. Zato nije nimalo sluajno to je vatrena Pjesma o Rolanu, koja opisuje legendarnu pobjedu kranstva nad muslimanskim paganima u junoj Francuskoj, sastavljena ne u vrijeme tih bitaka nego tri stoljea kasnije -naime, neposredno prije prvog krstakog rata - odmah postala neka vrsta nacionalne himne Evrope; isto tako, nije nimalo sluajno da ovaj ratoborni ep oznaava poetak evropske literature, za razliku od ranijih, lokaliziranih knjievnosti; oigledno, neprijateljstvo prema islamu stajalo je iznad kolijevke evropske civilizacije. Moglo bi izgledati kao ironija historije da ova prastara mrnja prema islamu, koja je religioznog porijekla, jo uvijek podsvjesno ne traje u doba kad je religija izgubila najvei dio svog utjecaja na duh Evropljana. Meutim, to nije iznenaujue. Znamo da neko moe potpuno izgubiti religiozna vjerovanja koja su mu data u djetinjstvu a da ipak neke naroite emocije vezane uz ta vjerovanja ostanu i racionalno na snazi kroz itav njegov kasniji ivot. ,,A ovo je upravo ono, zakljuio sam, to se desilo toj kolektivnoj linosti tj. zapadnoj civilizaciji. Sjena kriarskih ratova lebdi iznad Zapada i danas i sve njegove reakcije prema islamu i muslimanskom svijetu nose izrazite tragove ove sablasti, koja teko umire. Moj prijatelj je dugo utio. Jo uvijek mogu vidjeti njegovu visoku, vitku pojavu kako koraa tamo-amo po sobi, s rukama u depovima kaputa, klimajui glavom kao u uenju. Napokon ree: Moglo bi biti neto u tome to kaete... Zaista bi moglo biti, iako nisam u mogunosti da ocjenjujem vau teoriju nepripremljen... Ali u svakom sluaju, u svjetlu onoga to ste mi vi sami upravo rekli, zar ne shvaate da va ivot, koji vama izgleda tako jednostavan i nekompliciran, mora izgledati vrlo udan i neobian zapadnjacima? Zar ne biste moda mogli dijeliti neka svoja vlastita iskustva s njima? Zato ne napiete autobiograju? Siguran sam da bi to bilo privlano tivo! Smijui se, odgovorio sam; Pa, moda bih mogao ubijediti sam sebe da napustim Ministarstvo vanjskih poslova i napiem takvu knjigu. Konano, pi17

sanje je moje najranije zanimanje... U toku slijedeih sedmica i mjeseci moj aljivi odgovor neprimjetno izgubi izgled ale. Poeo sam ozbiljno misliti o pisanju prie o svom ivotu kako bih tako, makar i u maloj mjeri, pomogao da se ukloni teki veo koji razdvaja islam i njegovu kulturu od zapadnog duha. Moj put do islama bio je u mnogom pogledu jedinstven. Ja nisam postao musliman zato to sam dugo ivio meu muslimanima - naprotiv, odluio sam da ivim meu njima zato to sam prigrlio islam. Zar ne bih mogao, saopavajui ba svoja vlastita iskustva zapadnim itaocima, doprinijeti vie meusobnom razumijevanju izmeu islamskog i zapadnog svijeta nego to bih mogao nastavljajui rad na diplomatskom poloaju koji bi jednako dobro mogao popuniti neki moj drugi sunarodnjak? Konano, bilo koji inteligentan ovjek mogao bi biti pakistanski ministar pri Ujedinjenim narodima, ali koliko bi ih bilo u stanju da govore zapadnjacima o islamu kao to bih ja mogao? Bio sam musliman, ali sam isto tako zapadnog porijekla i zato bih mogao govoriti intelektualnim jezicima kako islama, tako i Zapada... I tako, koncem 1952. godine, povukao sam se iz pakistanskog Ministarstva vanjskih poslova i poeo pisati ovu knjigu. Da li je to privlano tivo kao to je pretpostavio moj ameriki prijatelj, ne mogu rei. Mogao sam samo da pokuam ponovo prei u mislima iz sjeanja - uz pomo samo nekoliko starih biljeki, nepovezanih upisivanja u dnevnik i nekih novinskih lanaka koje sam pisao u to vrijeme - zamrene linije razvoja koji je tekao vie godina u prostranim geografskim podrujima. I evo te prie; ne prie itavog mog ivota, nego samo onih godina prije nego to sam iz Arabije otiao u Indiju - onih uzbudljivih godina provedenih u putovanjima kroz gotovo sve zemlje izmeu Libijske pustinje i snijegom pokrivenih vrhova Pamira, izmeu Bosfora i Arapskog mora. Treba imati na umu da je ona ispriana u sklopu i na vremenskom nivou mog posljednjeg pustinjskog putovanja iz unutranjosti Arabije u Meku krajem ljeta 1932. godine, jer mi je upravo za vrijeme tih dvadeset tri dana slika mog ivota postala jasna. Arabija prikazana na slijedeim stranicama vie ne postoji. Njena usamljenost i neporonost raspale su se pod monim mlazom nafte i zlata koje je nafta donijela. Njena divna jednostavnost je nestala, a s tim i mnogo od onog to je bilo ljudski jednostavno. S bolom koji osjeam za neim dragocjenim, nepovratno izgubljenim, sjeam se toga posljednjeg dugog pustinjskog putovanja, kada smo jahali, nas dvojica, na kamilama kroz treperavo svjetlo...

18

I E JAEMO, JAEMO nas dvojica na devama. Sunani ar iznad naih glava. Sve je treperava, blistava i titrajua svjetlost. Crvenkasto i narandasto obojene pjeane humke, humke iza humki, usamljenost i uarena tiina, dva ovjeka na devama u tom Ijuljajuem hodu koji vas ini pospanim, tako da zaboravljate dan, sunce, vreli vjetar i dug put. bunje ute trave raste rijetko na vrhovima pjeanih humki, a tu i tamo kvrgavo grmlje hamda vijuga preko pijeska kao dinovske zmije. ula su pospana, ljuljate se u sedlu i jedva ujete bilo ta osim kripanja pijeska pod nogama deva i struganja sedla o vae koljeno. Lice vam je zamotano da se zatiti od sunca i vi se osjeate kao da nosite svoju vlastitu usamljenost, kao opipljivu stvarnost, kroz sve to, pravo kroz to... do bunarova Tajme ... do tamnih bunarova Tajme koji nude vodu ednim... ... Pravo kroz Nufud do Tajme... ujem glas i ne znam da li je to glas iz sna ili glas mog pratioca. Jesi li neto rekao, Zejde? Govorio sam, odvrati moj pratilac, kako bi se malo ljudi odvailo da krene kroz Nufud samo da bi vidjeli bunarove Tajme... ZEJD I JA se vraamo iz Kasr Atajmina na granici izmeu Nedda i Iraka, gdje smo ili na zahtjev kralja Ibn Sauda. Nakon to sam obavio svoj zadatak, a imajui dosta slobodnog vremena na raspolaganju, odluio sam da posjetim udaljenu, prastaru oazu Tajmu, oko trista kilometara prema jugozapadu (Temu iz Starog zavjeta o kojoj je Isaija rekao da stanovnici pokrajine Tema nude vodu onome ko je edan). Obilje vode u Tajmi, njeni ogromni bunarovi koji nemaju premca u itavoj Arabiji, uinili su da u predislamsko doba oaza postane centar karavanske trgovine i sjedite rane arapske kulture. Dugo sam elio da je vidim, i tako, zanemarujui zaobilazne karavanske puteve, udarili smo iz Kasr Atajmina pravo u srce Velikog Nufuda, crvenkaste pjeane pustinje koja se prua tako mono izmeu visoravni centralne Arabije i Sirijske pustinje. Nema tragova ni staza u ovom dijelu strahovite pustopoljine. Vjetar se brine o tome da nikakve stope ljudi i ivotinja ne ostave trajan trag u mehkom, podatnom pijesku, i da nikakav putokaz ne ostane dugo kao upozorenje oku putnika. Pod udarcima vjetra pjeane humke neprestano mijenjaju svoje oblike; prelijevajui se u lagahnom, neprimjetnom kretanju iz oblika u oblik, breuljci se pretvaraju u doline, a doline rastu u nove breuljke obiljeene suhom, mrtvom travom, koja nemono uti na vjetru, gorka kao pepeo ak i ustima deve.
19

Iako sam proao ovu pustinju nekoliko puta u mnogim pravcima, ne bih se mogao pouzdati u samog sebe da ne zalutam kroz nju i zato sam sretan to je Zejd sa mnom. Ova zemlja je njegova domovina; on pripada plemenu amar koje ivi na junim i istonim rubovima Velikog Nufuda, i kada obilate zimske kie iznenada pretvore pjeane humke u sone livade, oni napasaju svoje deve u njoj u toku nekoliko mjeseci godine. udi pustinje su u Zejdovoj krvi i njegovo srce kuca njima. Zejd je vjerovatno najzgodniji mukarac kojeg sam ikada poznavao: irokog ela i vitkog tijela, srednjeg rasta, lijepo graen, pun ilave snage. Preko uskog lica boje ita s otro oblikovanim kostima lica i otrim i u isto vrijeme ulnim usnama lebdi ona dostojanstvenost puna oekivanja, tako karakteristina za pustinjskog Arapa - dostojanstvo i smirenost spojeni u intimnu skladnost. On je sretna kombinacija iste beduinske rase i gradskog ivota iz Nedda, uz sauvanu beduinsku sigurnost instinkta, bez beduinske emocionalne nepostojanosti, uz poprimljenu praktinu mudrost graana bez podlijeganja njihovim izopaenostima. On, kao i ja, uiva u avanturama bez tranja za njima. Od najranije mladosti njegov ivot je bio ispunjen doivljajima i uzbuenjima: kao konjanik-djeak u neredovnom korpusu deva koji je digla turska vlada u kampanji na Sinajskom poluostrvu za vrijeme Velikog rata, kao branilac svoje domovine amara protiv Ibn Sauda, kao krijumar oruja u Perzijskom zalivu, arki ljubavnik mnogih ena u mnogim dijelovima arapskog svijeta (naravno, sa svima zakonski oenjen u ovo ili ono doba, a zatim isto tako zakonski razveden), trgovac konjima u Egiptu, plaenik u Iraku i, konano, u toku skoro pet godina moj pratilac u Arabiji. Sada, potkraj ljeta 1932. godine, mi jaemo zajedno, kao to smo tako esto ranije jahali, krivudajui naim samotnim putem izmeu pjeanih humki, zaustavljajui se na nekom od rijetkih bunarova a odmarajui se nou pod zvijezdama. Neprekidno kripanje vrelog pijeska pod nogama ivotinja; ponekad, za vrijeme mara, pjesma Zejdovog promuklog glasa u ritmu hoda kamila; nono kampovanje, kuhanje kafe i rie i poneka gruba igra; svjei dah vjetra preko naih tijela dok leimo nou na pijesku; iznad pjeanih humki izlazak Sunca, koje izbija crveno, naglo kao vatromet, a ponekad, kao danas, udo ivota koji se budi u biljci koja je sluajno zaljevana vodom. Bili smo se zaustavili da obavimo podnevni namaz. Dok sam prao ruke, lice i noge, iz mjeine se prolilo nekoliko kapi vode preko isuenog busena trave, bijedne male biljke, ute, isuene i beivotne pod nesmiljenim zrakama sunca. Ali kako voda pokapa po njoj, drhtaj joj proe kroz uvehle vlati i vidjeh
20

kako se one polahko, podrhtavajui, odvijaju. Jo nekoliko kapi i male vlati se pokrenue i savie a zatim ispravie polahko, oklijevajui, podrhtavajui... Zadrao sam dah dok sam polijevao jo vode preko busena trave. Sada se kretao bre, ivlje, kao da ga je neka skrivena sila budila iz njegovih samrtnih snova. Njegove vlati - kakvo uivanje je to pogledati! - skupljale su se i opruale kao kraci morske zvijezde, naoko nadvladane stidljivim ali neoukrotivim zanosom, prava mala orgija ulne radosti; i ivot pobjedonosno ponovno ude u ono to je trenutak ranije bilo mrtvo, ue vidljivo, strastveno, neodoljivo u svojoj veliini i van svakog razumijevanja. ivot u svojoj velianstvenosti... to uvijek os jecate u pustinji. Zato to je tako teak, to ga je teko odrati, on je uvijek kao dar, blago i iznenaenje. Jer pustinja je uvijek iznenaujua, ak ako ste je i godinama upoznavali. Ponekad, kad pomislite da je moete vidjeti u svoj njenoj okrutnosti i pustoi, ona se budi iz svog sna, otkriva svoj dah - njena, bijeda; zelena trava pojavljuje se iznenada tamo gdje je bio samo pijesak i ploice ljunka. Ona otkriva opet svoj dah - jato malih ptica zalepra kroz zrak - odakle? kuda? - vitkih tijela, dugih krila, smaragdno zelene; ili se jato skakavaca die iznad zemlje u nenadanom zamahu, sivo, sablasno i beskrajno zujei, kao horda gladnih ratnika... ivot u svojoj velianstvenosti, velianstvu oskudnosti, uvijek je iznenaujui. Ovdje lei sav bezimeni miris Arabije, pjeanih pustinja kao to je ova, i mnogih drugih promjenljivih pejsaa. Ponekad je tlo sastavljeno od lave, crne i nazubljene, ponekad pjeane humke bez kraja, nekad je to vadi, isueno rijeno korito, izmeu kamenih breuljaka pokrivenih trnjem iz kojeg iskoi poplaeni zec ispred vas, nekad je to rahli pijesak s tragovima gazela, i nekoliko od vatre pocrvenjelih stijena iznad kojih su davno zaboravljeni putnici kuhali svoju hranu u davno zaboravljenim danima. Ponekad naiete na selo ispod palma i drveni tokovi iznad bunarova sviraju vam i pjevaju bez prestanka. Rijetko naiete na usamljen bunar usred pustinjske doline, s beduinskim pastirima kako trkaraju oko njega da napoje svoje edne ovce i deve - oni pjevaju u horu dok izvlae vodu u velikim konim kablovima i lijevaju je u kona korita na zadovoljstvo uzbuenih ivotinja. Onda opet usamljenost u pustarama nad kojim vlada sunce bez milosti; uperci tvrde, ute trave i lisnato grmlje to pue preko tla zmijolikim granama nudei dobrodolu pau vaim devama; usamljeno drvo bagrema prua iroko svoje grane prema sivoplavom nebu; izmeu zemljanih humki i stijena pojavi se, pogledajui, lijevo i desno, a zatim nestane kao duh, guter zlatne koe za kojeg kau da nikada ne pije vodu. U dolini stoje crni atori od kozije dlake; stado
21

deva u popodnevnom povratku kui, pastiri jau na golim leima mladih deva, a kad dovikuju svojim ivotinjama, tiina kraja upija njihove glasove i guta ih bez odjeka. Ponekad vidite svjetlucave sjene na horizontu; jesu li to oblaci? Oni lebde nisko, esto mijenjajui boju i poloaj, sad liei na sivosmee planine - ali u zraku, malo iznad horizonta - a sad, da svako moe vidjeti, na sjenovite gajeve okamenjenih borova; ali - u zraku. A kada siu nie i pretvore se u jezera i tekue rijeke koje treperavo reektiraju planine i drvee u svojim primamljivim vodama, iznenada otkrivate ta je: izazovno laskanje dina, varke koje su tako esto vodile putnike prema lanim nadama a preko toga do pogibije; vaa ruka nehotino posee za mjeinom s vodom na vaem sedlu... Noi su pune drugih opasnosti, kad su plemena u ratnikom komeanju i putnik ne pali vatru dok kampuje kako gane bi zapazili iz daljine, dok sjedi budan duge sate s pukom meu koljenima. A onda dani mira kada, nakon dugog, samotnog lutanja, sretnete karavan i u predveerje sluate razgovor ozbiljnih, suncem opaljenih ljudi oko logorske vatre. Oni govore o jednostavnim vanim stvarima ivota i smrti, o gladi i sitosti, o ponosu, ljubavi i mrnji, o strasti tijela i njenom smirenju, o ratovima, o palmovim gajevima, u dalekom rodnom selu - a nikada ne ujete prazno brbljanje zato to se u pustinji ne moe brbljati... Vi osjeate zov ivota u danima ei, kada se jezik lijepi za nepce kao komad suhog drveta, a horizont umjesto spasa nudi vatreni vjetar samum i vrtlog pijeska. A onih drugaijih dana, kada ste gost u beduinskim atorima i ljudi vam donose zdjele pune mlijeka - mlijeka debelih deva poetkom proljea, kada su stepe i pjeane humke, nakon obilnih kia, zelene kao vrtovi, a vimena ivotinja teka i okrugla; iz kutka atora moete uti enski smijeh dok vama u ast kuhaju ovetinu na otvorenoj vatri. Kao crveni metal Sunce nestaje iza breuljaka; visoije nego igdje drugdje na svijetu je zvjezdano nebo nou, duboko i bez snova spavate pod zvijezdama; blijedosiva i svjea osviu jutra. Hladne su noi zimi, britki vjetrovi ibaju logorsku vatru oko koje ste se sa saputnicima uurili u potrazi za toplinom, uareni su dani ljeti kad jaete, jaete na devi koja se njie u beskrajnim satima, lica umotanog da ga zatitie od suhog vjetra, ula uspavanih, dok visoko iznad vas u podnevnoj jari krui grabljivica... POPODNE nam polahko izmie sa svojim pjeanim humkama, svojom tiinom i usamljenou. Uskoro usamljenost prekida grupa beduina koji presijecaju na put. etiri ili pet ljudi i dvije ene jau na devama, od kojih je jedna natovarena crnim ato22

rom, loncima za kuhanje i drugom opremom nomadskog ivota, a povrh svega toga i nekoliko djece. Kako nam se primiu, zaustavljaju ivotinje: ,,Es-selamu alejkum! Mir s vama! I odgovor: We alejkumus-selam ve rahmetullah. - Neka je i s vama mir i milost Allahova! Kuda ste krenuli, putnici? U Tajmu, ako Bog da. Iz Kasr Atajmina, brao, odgovorih. Zatim tiina. Jedan od njih, mrav, postariji ovjek otrih crta lica i crne otre brade, oigledno je voda. Njegov pogled je isto tako crn i otar dok prelazi preko Zejda i zastaje sumnjiavo na meni, strancu svijetle puti koji se tako neoekivano pojavio niodakle u ovoj besputnoj pustinji; stranac koji kae da dolazi iz smjera Iraka, kojeg dre Britanci, mogao bi sasvim lahko (gotovo da mogu itati misli otrog lica) biti neki nevjernik koji nedozvoljeno ulazi u arapsku zemlju. Stareva ruka igra se, kao u zbunjenosti, jabukom svog sedla dok njegovi ljudi, sada rastureno grupisani oko nas, oigledno ekaju na njega da progovori. Nakon nekoliko trenutaka, on kap da vie nije u stanju da podnese tiinu, pita me: Od kojih Arapa si ti? - mislei kojem plemenu ili podruju pripadam. Ali, ak i prije nego sam u stanju da odgovorim, uz osmijeh slijedi i prepoznavanje: Ah, sad te znam! Vidio sam te s Abd el-Azizom! Ali to je bilo davno - prije etiri duge godine... On prua ruku prijateljski prema meni i sjea se vremena kad sam ivio u kraljevom zamku u Rijadu, a on je stigao tamo u pratnji poglavara iz amara koji je doao da izrazi potovanje svog plemena Ibn Saudu, koga beduini uvijek zovu imenom Abd el-Aziz, bez ikakve formalne, poasne titule; u svom slobodnom ljudskom ponaanju oni vide u kralju samo ovjeka kojeg, be^ sumnje, treba poastiti, ali ne vie od onoga to ovjek zasluuje. I tako se neko vrijeme prisjeao, govorei o ovom ili onom, izmjenjujui anegdote o Rijadu, u kojem i oko koga do hiljadu gostiju dnevno ivi od kraljeve dareljivosti, primajui na odlasku darove u skladu s poloajem svakog ovjeka - od pregrti srebrnog novca ili abaje do tekih kesa zlatnika, konja ili deva koje esto dijeli poglavarima. Ali kraljeva dareljivost nije toliko pitanje kese koliko pitanje srca. Moda vie nego bilo ta drugo je toplina osjeaja, koja nagoni ljude oko njega da ga vole, ne iskljuujui ni samog mene. Za vrijeme svih godina koje sam proveo u Arabiji, Ibn Saudovo prijatelj23

stvo lebdjelo je kao toplo treperenje iznad moga ivota. On me naziva svojim prijateljem iako je on kralj a ja samo novinar. I ja njega nazivam prijateljem - ne samo zato to je u toku godina koje sam proivio u njegovom kraljevstvu pokazao mnogo prijateljstva, jer to on pokazuje mnogim ljudima; nazivam ga svojim prijateljem zato to mi u sluaju potrebe otkriva svoje najiskrenije misli, kao to otvara svoju kesu tolikim drugima. Volim da ga nazivam svojim prijateljem jer, uprkos svih svojih greaka - a one nisu malobrojne - on je izvanredno dobar ovjek. Ne jednostavno dobra srca, jer dobrota srca moe nekada biti jeftina stvar. Kao to biste s divljenjem rekli o staroj sablji dimiskiji da je dobro oruje zato to ima sva sovjstva koja moete oekivati od oruja takve vrste, tako ja zaista smatram Ibn Sauda dobrim ovjekom. On je zaokruen u sebi i uvijek slijedi svoj vlastiti put, pa ako esto i luta u svojim akcijama, to je zato to nikad ne pokuava da bude bilo ta drugo osim on sam. PRVI PUTA sam se susreo s kraljem Abd el-Azizom ibn Saudom u Meki poetkom 1927. godine, nekoliko mjeseci nakon to sam preao u islam. Nedavna iznenadna smrt moje ene, koja me je pratila na ovom mom prvom hadu, uinila me tunim i nedrueljubivim. Oajniki sam nastojao da se izvuem iz mraka i krajnje tuge. Najvei dio vremena provodio sam u svojoj sobi, odravao kontakt samo s nekoliko ljudi i sedmicama sam izbjegavao ak i uobiajenu posjetu Kralju iz utivosti. Jednog dana, dok sam bio u posjeti kod jednog od Ibn Saudovih stranih gostiju - sjeam se, to je bio hadi Agos alim iz Indonezije - bio sam obavijeten da je po Kraljevoj naredbi moje ime bilo uneseno u listu njegovih gostiju! Izgleda da je bio obavijeten o razlogu moje uzdranosti i da je to prihvatio s nijemim razumijevanjem. I tako, kao gost koji jo nikad nije vidio lice svoga domaina, poao sam prema krasnoj kui junom dijelu Meke, blizu kamenog klanca kroz koji prolazi put za Jemen. S terase sam mogao vidjeti veliki dio grada, munaru Velike damije, hiljade bijelih kupola kua s krovnim balustradama izraenim od obojene opeke i mrtve pustinjske breuljke iznad kojih bljeti nebo kao teni metal. Ipak, mogao sam jo produiti odgaanje svoje posjete Kralju da nisam sluajno susreo emira Fejsala, njegovog drugog sina, u biblioteci pod arkadama Velike damije. Bilo je ugodno sjediti u toj dugoj, uskoj sobi okruenoj starim arapskim, perzijskim i turskim knjigama, njena tiina i tama ispunjavale su me mirom. Meutim, jednog dana uobiajena tiina bila je prekinuta utavim ulaskom grupe ljudi kojima je prethodila naoruana tjelesna straa; to je bio emir Fejsal, sa svojom pratnjom na prolasku kroz biblioteku prema Kabi. Bio je visok
24

i vitak s dostojanstvom koje je daleko prelazilo njegove dvadeset i dvije godine i njegovo golobrado lice. Usprkos mladosti, bio mu je povjeren vaan poloaj vicekralja Hidaza, nakon to je njegov otac osvojio zemlju dvije godine radnije (njegov stariji brat, prijestolonasljednik Saud, bio je vicekralj Nedda, dok je sam kralj provodio pola godine u Meki, glavnom gradu Hidaza, a drugu polovinu u glavnom gradu Nedda, Rijadu). Bibliotekar, mladi mekanski uenjak s kojim sam se odnedavno bio sprijateljio, predstavio me princu. Rukovao se sa mnom, a kad sam mu se naklonio, on je lagahno podigao moju glavu prstom i njegovo lice je ozario topao osmijeh. Mi iz Nedda mislimo da se ovjek ne smije klanjati pred ovjekom, on se treba klanjati samo pred Bogom u namazu! Izgledao je prijazan, sanjarski i pomalo uzdran i stidljiv - utisak koji se potvrdio kasnijih godina naeg poznanstva. Njegovo plemenito dranje nije bilo namjeteno, izgledalo je kao da zrai iz njega. Dok sam razgovarao s njim toga dana u knjinici, iznenada sam osjetio jaku elju da se sretnem s ocem ovog mladia. Kralj bi bio zadovoljan da te vidi, ree emir Fejsal. Zato ga izbjegava? Slijedeeg jutra emirov sekretar je doao po mene automobilom i odvezao me do Kraljeve palae. Proli smo kroz trgovaku ulicu El-Mala polahko se provlaei kroz buni mete deva, beduina i glasnih prodavaa svih vrsta beduinskih roba - sedla za deve, abaja, ilima, mjeina za vodu, srebrom ukraenih maeva, atora i mesinganih posuda za kafu - onda irim, mirnijim i otvorenim putem dok konano nismo stigli do velike kue u kojoj je stanovao Kralj. Mnogo osedlanih deva ispunjavalo je otvoreni prostor ispred nje i brojni robovi i sluge vrtili su se oko ulaznog stubita. Uveli su me da ekam u prostranoj sobi sa stubovima, iji je pod bio pokriven jeftinim ilimima. iroke seije, prekrivene sivoutom tkaninom, bile su du zidova, a zeleno lie moglo se vidjeti kroz prozore: poetak vrta koji je uzgajan tekom mukom na suhom tlu Meke. Pojavi se crni rob. Kralj te poziva. Uao sam u sobu slinu prethodnoj, samo to je bila znatno manja i svjetlija, s jedne strane potpuno otvorena prema vrtu. Bogati perzijski ilimi pokrivali su pod; u velikom balkonskom prozoru okrenutom prema vrtu sjedio je Kralj podvijenih nogu na iltetu, a do njegovih nogu na podu sekretar je pisao po diktatu. Kad sam uao, kralj se podie, prui obje ruke i ree:
25

Ehlen ve sehlen - to znai Stigli ste sada u svoju porodicu i neka vam bude lagahno i ravno tlo pod nogama - najstariji i najprijazniji arapski izraz za dobrodolicu. Samo trenutak, pismo je skoro zavreno. Dok je mirno nastavio da diktira, zapoeo je razgovor sa mnom nikada ne mijeajui dvije teme. Nakon nekoliko formalnih reenica, predao sam mu pismenu preporuku. On ju je proitao - to znai, radei tri stvari u isto vrijeme - a zatim, ne prekidajui diktiranje niti svoje raspitivanje o mom stanju, porui kafu. Do tog trenutka ve sam imao priliku da ga poblie posmatram. Bio je tako skladno graen da su njegove ogromne dimenzije - morao je biti visok barem dva metra - postale vidljive tek kada je stajao. Njegovo lice, uokvireno tradicionalno crveno-bijelo kariranom kujom sa zlatom protkanim igalom na vrhu, bilo je upadno muevno. Nosio je bradu i brkove kratko podrezane po modi u Neddu; elo mu bijae visoko, nos snaan i orlovski, pune usne ponekad su se inile skoro enske u svojoj senzualnoj njenosti, a ipak nisu bile mehke. Dok bi govorio, njegove crte lica bi oivjele neuobiajenom pokretljivou, ali je u mirovanju njegovo lice bilo nekako tuno, kao da je povueno u neku unutarnju usamljenost; moda su njegove duboko postavljene oi imale neke veze s tim. Velianstvena ljepota njegovog lica bila je blago okrnjena mutnim izrazom njegovog lijevog oka u kojem se razabirala bijela mrlja. Kasnije sam saznao priu o ovoj ozljedi koju su veina neobavijetenih pripisivali prirodnim uzrocima. Meutim, u stvari, do toga je dolo pod traginim okolnostima. Prije nekoliko godina, jedna od njegovih ena, po nagovoru suparnike dinastije Ibn Raid, bila je stavila otrov u posudu s mirisom - malu mangalu kadionicu koja se koristi kod ceremonijalnih skupova u Neddu - s oiglednom namjerom da ga ubije. Kao i obino, mangalica je prvo ponuena Kralju, prije nego bi poela kruiti meu gostima. Kod prvog udisaja mirisa Ibn Saud je odmah osjetio da neto nije bilo u redu s mirisom i tresnuo je posudom o pod. Njegov oprez spasio mu je ivot, ali mu je ipak lijevo oko bilo oteeno i djelimino oslijepljeno. Ali, umjesto da se sveti nevjernoj eni, kao to bi mnogi drugi monici na njegovom mjestu sigurno uinili, on joj je oprostio - bio je uvjeren da je ona bila rtva neizbjenih utjecaja svoje porodice koja je bila u rodbinskim odnosima s kuom Ibn Raid. On se jednostavno s njom razveo i poslao je njenima u Hail, bogato je obdarivi zlatom i poklonima. NAKON tog prvog susreta, Kralj je poruivao po mene skoro svaki dan. Jednog jutra otiao sam s namjerom da ga molim, bez mnogo nade da e mi
26

odobriti, za dozvolu da putujem u unutranjost zemlje, jer Ibn Saud, po pravilu, nije dozvoljavao strancima da posjeuju Nedd. Ipak, upravo kad sam htio da iznesem problem, Kralj iznenada baci kratak, otar pogled prema meni - pogled koji kao da je prodirao do mojih neizgovorenih misli - nasmijei se i ree: Bi li ti, Muhamede, poao s nama u Nedd i ostao nekoliko mjeseci u Rijadu? Bio sam zabezeknut a, oigledno, i ostali prisutni. Tako spontan poziv strancu bio je gotovo neuven. On nastavi: elio bih da putuje sa mnom kolima slijedeeg mjeseca. Duboko sam uzdahnuo i odgovorio: Neka ti Bog produi ivot, imame, ali od kakve bi to koristi bilo za mene? ta bi mi koristilo da prohujim u pet ili est dana od Meke do Rijada, a da od zemlje vidim samo pustinju, nekoliko pjeanih humki i, moda, negdje na horizontu, ljude kao sjene... Ako se ne protivi, Dugovjeki, deva bi mi bolje odgovarala nego sva tvoja kola. I Saud se nasmija: Zar ba ima toliku elju da pogleda u oi mojim beduinima? Moram te unaprijed opomenuti: oni su zaostao narod, a moj Nedd je pusta zemlja bez ari; sedlo na devi e biti tvrdo, a hrana jednolina na putu - samo ria i hurme, a ponekad meso. Ali, neka ti bude. Ako ti to srce eli, jahae. Konano, moda i nee aliti to si upoznao moj narod: on je siromaan, ne zna nita i nije nita - ali njegovo srce je puno krajnje odanosti i vjere. Nekoliko sedmica kasnije, snabdjeven kraljevim devama, namirnicama, atorom i vodiem, krenuo sam obilaznim putem u Rijad gdje sam stigao nakon dva mjeseca. To je bilo moje prvo putovanje u unutranjost Arabije, prvo od mnogih: jer nekoliko mjeseci o kojima je govorio Kralj, pretvorilo se u godine kako se lahko pretvaraju u godine - provedene ne samo u Rijadu nego u gotovo svakom dijelu Arabije. A sedlo vie nije bilo tvrdo... NEKA Allah pozivi Abd el-Aziza, ree otro lice. On voli beduine, a beduini vole njega. A zato i ne bi - pitao sam se. Kraljeva dareljivost prema beduinima Nedda postala je trajno obiljeje njegove administracije: moda ne ba dostojno divljenja zato to su redovni pokloni u novcu koji Ibn Saud dijeli plemenskim poglavarima i njihovim drugovima uinili da su postali toliko zavisni od njegove dareljivosti da su poeli gubiti svaki podsticaj da poboljaju svoje ivotne uvjete vlastitim trudom, postepeno tonui u stanje primalaca milostinje, zadovoljnih da ostanu neznalice i lijentine. U toku cijelog mog razgovora s Otrim Licem. Zejd je izgledao nestrpljiv. Dok govori s jednim od ljudi, njegove oi esto skreu prema meni kao da me
27

eli podsjetiti da je dug put pred nama i da oivljavanje uspomena i razmiljanje ne ubrzava korake deva. Polazimo. amarski beduini jau prema istoku i uskoro nestaju iza pjeanih humki. Jo odatle moemo uti kako jedan od njih intonira neku nomadsku jednolinu pjesmu, kakvu pjeva jaha deva da bi podstakao ivotinju i razbio monotoniju svoga jahanja. Dok Zejd i ja nastavljamo na put prema zapadu, dalekoj Tajmi, melodija postepeno iezava i vraa se tiina. POGLEDAJ! Zejdov glas prekida tiinu. Zec! Okreem pogled prema pramenu sivog krzna koji je iskoio iz gomile bunja, dok Zejd klizi sa sedla i skida drveni tap. On skae za zecom i zamahuje tapom iznad svoje glave da bi ga bacio, ali upravo kad je htio da ga zavitla, noga mu zape za korijen hamda, on pade niice na zemlju - a zec ieze... Ode nam dobra veera!, smijem se, dok se on pridie tuno gledajui u svoj tap. Ali nije vano Zejde, taj zec oigledno nije bio naa nafaka... Ne, nije, odgovara on, nekako odsutno; tek onda vidim da on bolno epa. Jesi li se povrijedio, Zejde? Ah, nije to nita. Samo sam uganuo nogu. Bie uskoro bolje. Ali nije bolje. Nakon sata jahanja vidim grake znoja na Zejdovom licu, a kad sam pogledao njegovo stopalo, vidio sam da je gleanj opasno uganuo i jako otekao. Beskorisno je produiti ovako, Zejde. Logorujmo ovdje. Jedna no odmora e te oporaviti. INI SE da je Zejd cijelu no bio nemiran zbog bolova. Budi se znatno prije zore i njegovo iznenadno vrpoljenje budi i mene iz nemirnog sna. Vidim samo jednu devu, ree on, a kad pogledasmo okolo, otkrismo da je jedna ivotinja - Zejdova - zaista bila nestala. Zejd hoe da krene na mojoj u potrazi za njom,, ali njegovo povrijeeno stopalo jedva mu dozvoljava i da stoji, a da se i ne govori o hodanju ili uzjahivanju i sjahivanju. Odmaraj se, Zejde, a ja u ii umjesto tebe; nee biti teko cla se vratim pratei svoje vlastite tragove. U samo svanue sam odjahao slijedei tragove izgubljene deve koji krivudaju kroz pjeanu dolinu i nestaju iza humki. Jaem otprilike jedan sat, a zatim drugi, pa trei, ali tragovi izgubljene ivotinje odlaze i dolaze kao da je namjerno lutala. Jutro je ve dobro odmaklo pa se zaustavljani, sjahujem, jedem nekoliko hurmi i pijem vode iz male mjeine okaene o sedlo. Sunce je visoko ali je nekako izgubilo svoj bljesak. Tamnosi28

vi oblaci, neuobiajeni u ovo doba godine, lebde nepokretno na nebu; udno teak zrak obavija pustinju i ublaava obrise pjeanih humki vie nego to su obino ublaene. Neko tajanstveno gibanje na vrhu visokog pjeanog brijega preda mnom privlai moj pogled - je li to neka ivotinja? Moda izgubljena deva? Ali kad pogledam malo bolje, vidim da to gibanje nije iznad brijega nego u samom brijegu, pri vrhu. Vrh se kree, sasvim polahko, blistavo, naprijed - a zatim se ini kao da curi niz padinu prema meni kao vrh vala koji se polahko lomi. Tamno crvenilo uspinje se prema nebu iza brijega; pod ovim crvenilom njegovi obrisi gube svoju otrinu i postaju zamagljeni, kao da je iznenada navuen neki veo; crvenkasti suton poinje da se brzo iri preko pustinje. Oblak pijeska kovitla se prema mome licu i oko mene i odjedanput vjetar poinje da urla iz svih smjerova, uzdu i poprijeko doline, monim udarcima. Kretanje u obliku osipanja na prvom vrhu breuljka prelazi na sve pjeane breuljke u vidokrugu. Za nekoliko trenutaka nebo se natmuri i dobi tamnu, ravosmeu boju, a zrak se ispuni kovitlavom prainom koja, kao crvenkasta magla, zamrai sunce i dan. Ovo je pjeana oluja, nema sumnje. Moja deva, usplahirena, iz kleeeg poloaja hoe da se digne. Ja je vuem dolje, za uzde, borei se da se i sam odrim uspravno na vjetru koji je ve poprimio snagu oluje, i uspijevam da sputam njene prednje noge, da bih je uinio stabilnijom, pa onda i stranje. Onda se i sam bacim na tlo i navlaim svoju abaju preko glave. Pritiskujem svoje lice uz devino pazuho, kako me ne bi guio pijesak koji iba s mlazevima. Osjeam kako ivotinja pritie svoju njuku uz moje rame, bez sumnje iz istog razloga. Osjeam kako se pijesak gomila po meni sa strane gdje nisam zatien tijelom deve i treba da se pomjeram s vremena na vrijeme da bih izbjegao da budem zatrpan. Nisam bez razloga zabrinut, jer ovo nije prvi put da me zatie pjeana oluja u pustinji. Leei tako na tlu, vrsto umotan u svoju abaju, mogu samo ekati da se oluja stia, sluajui urlanje vjetra i lepranje mog ogrtaa - kao klepetanje otkaenog jedra. Ne, kao zastave na vjetru, kao lepranje plemenskih bajraka koje na visokim motkama nosi beduinska armija u maru: upravo kako su leprale . klepetale prije skoro pet godina iznad mnotva beduina-jahaa iz Nedda - hiljade njih a ja meu njima - vraajui se s Arefata u Meku nakon hada. To je bio moj drugi had. Bio sam proveo godinu u unutranjosti Poluotoka i uspio da se vratim u Meku upravo na vrijeme da uestvujem u zajednikom namazu hadija na Arefatu, istono od Svetog Grada. Na povratku s Arefata naao sam se usred mnotva bijelo ogrnutih beduina iz Nedda, jaui
29

u napetom galopu preko praljive ravnice - more u bijelo obuenih ljudi na medastoutim, zlatnosmeim i crvenosmeim devama - u galopu hiljada deva koje kao grmljavina potresaju zemlju jurei naprijed u neodoljivom valu - a plemenski bajraci lepraju na vjetru, plemenski povici kojima ljudi najavljuju svoja razna plemena i ratnika djela svojih predaka izbijaju u valovima iznad svake grupe. Jer, za ljude iz Nedda, ljude centralnih arabijskih visoravni, rat i had izlaze iz istog izvora... Brojne hadije iz drugih zemalja - iz Egipta i Indije, iz sjeverne Afrike i sa Jave - nenaviknuti na ovakav krajnji zaborav, rasturie se u panici pred naim nastupom, jer niko ko bi stajao na putu ovog olujnog vala ne bi mogao preivjeti - upravo kao to bi trenutna smrt snala i jahaa koji bi pao iz sedla usred hiljada jahaa u galopu. Koliko god to jahanje izgledalo ludo, ja sam i sam uestvovao u toj ludosti i prepustio se situaciji, juku, zamahu i tutnju, s divljom sreom u srcu - a vjetar koji je huio pored moga lica pjevao je: Nikad vie nee biti stranac... nikada vie, medu svojim narodom! Dok tako leim u pijesku ispod abaje koja klepee, rika pjeane oluje kao da ponavlja: Nikad vie nee biti stranac... Ja vie nisam stranac; Arabija je postala moja domovina. Moja zapadnjaka prolost je kao daleki san - ne dovoljno nestvaran da bi bio zaboravljen, niti dovoljno stvaran da bi bio dio moje sadanjosti. Nisam postao onaj koji se predaje lagodnom uivanju. Naprotiv, kad god se zadesim nekoliko mjeseci u gradu - kao, na primjer, u Medini, gdje imam enu Arapkinju i malog sina, i knjinicu punu knjiga o ranoj islamskoj historiji - postajem nemiran i poinjem eznuti za akcijom i pokretom, za suhim, otrim zrakom pustinje, za mirisom deva i za sedlom. udno, elja za lutanjem koja me je uinila toliko nemirnim u toku najveeg dijela moga ivota (sada imam jedva neto iznad trideset i dvije godine) i privlai me uvijek iznova svim vrstama opasnosti i iznenadnih susreta, ne izvire toliko iz ei za avanturama koliko iz enje da naem svoje vlastito mjesto mira na svijetu - da stignem do take gdje bih mogao nekako povezati sve ono to mi se moe desiti s onim to mislim, osjeam i elim. Ako to pravilno shvaam, upravo ova enja za unutarnjim otkriem godinama me je gurala u svijet potpuno razliit, kako po svojim shvaanjima tako i po vanjskim oblicima, od svega to je izgledalo da mi je dosueno mojim evropskim roenjem i odgojem. KAD JE OLUJA konano jenjala, otresao sam se i oslobodio pijeska koji se oko mene bio nagomilao. Moja deva je bila napola zatrpana u pijesku, ali to
30

nije najgore od onoga to je morala doivjeti mnogo puta. Sama oluja, reklo bi se na prvi pogled, nije nam priinila nikakvu tetu osim to mi je napunila usta, ui i nozdrve pijeskom i odnijela koicu sa sedla. Ali, uskoro otkrivam svoju zabludu. Svi breuljci oko mene su promijenili oblike. Moji vlastiti tragovi, kao i oni izgubljene deve, bili su izbrisani. Stojim na djevianskom tlu. Sada je preostalo samo da idem nazad u logor - ili barem da pokuam ii nazad - uz pomo sunca i opeg osjeanja smjera, to je gotovo instinkt kod onih koji su navikli na putovanja u pustinji. Ali, ova dva pomagala ovdje nisu sasvim pouzdana, jer vam pjeani bregovi ne dozvoljavaju da idete u pravoj liniji i tako odrite smjer koji ste odabrali. Oluja mi je izazvala e ali, ne oekujui da u biti van logora vie od nekoliko sati, ve sam davno bio popio posljednji gutljaj iz male mjeine za vodu. Meutim, ne moe biti daleko do logora, pa iako moja deva nije napojena od naeg posljednjeg zaustavljanja kod nekog bunara prije dva dana, ona je iskusan veteran i mogu se na nju osloniti da e me donijeti nazad. Okrenuo sam joj njuku u smjeru gdje sam mislio da mora biti logor i krenuli smo ustrim korakom. Prolazi sat, drugi, a zatim trei, ali ni traga od Zejda niti naeg logora. Nijedan od narandastih bregova ne predstavlja poznat izgled, zaista bi bilo teko otkriti bilo ta poznato u njima ak i da nije bilo oluje. Kasno poslijepodne stiem do nekih granitnih stijena koje vire iz tla, to je tako rijetko usred ovih pjeanih pustoi, i odmah ih prepoznajem; proli smo ih, Zejd i ja, juer poslije podne, ne mnogo prije nego smo se zaustavili da zanoimo. Osjeam veliko olakanje, jer, iako je oigledno da sam daleko od mjesta gdje sam se nadao da u nai Zejda - poto sam ga promaio vjerovatno za nekoliko kilometara - izgleda da mi sad ne bi trebalo biti teko da ga naem jednostavno idui u smjeru jugozapada, kao to smo uradili juer. Sjeam se, bilo je oko tri sata izmeu stijena i naeg nonog logora, ali sad kad ve jaem vie od tri sata, nema traga ni od logora ni od Zejda. Jesam li ga opet promaio? urim naprijed, uvijek u smjeru jugozapada, uzimajui paljivo u obzir kretanje Sunca; prolaze jo dva sata, ali niti ima logora niti Zejda. Kad je pala no, zakljuujem da bi bilo besmisleno nastaviti dalje, bolje se odmoriti i saekati jutarnje svjetlo. Sjaem, sputam devi noge i pokuavam pojesti nekoliko hurmi, ali sam suvie edan, pa ih dajem devi i lijeem glavom prislonjenom uz njeno tijelo. Padam u nepostojan drijeme, ni u potpuni san ni u potpunu budnost,
31

nego u slijed sanjivih stanja koje donosi umor, prekinutih eu koja postepeno postaje muna. Negdje u onim dubinama, koje ne elimo otkriti sami sebi, vrpolji se sivi, kukaviki strah: ta e se desiti sa mnom ako ne naem put do Zejda i naih mjeina s vodom? Jer, koliko znam, nema vode niti bilo kakve nastambe za vie dana hoda u bilo kom smjeru. U svanue poinjem opet. Za vrijeme noi preraunao sam da sam morao otii suvie prema jugu i da, zato, Zejdov logor treba da bude negdje prema sjever-sjeveroistoku od mjesta gdje sam proveo no. I tako idemo prema sjeversjeveroistoku, edni, umorni i gladni, uvijek se provlaei u valovitim linijama od doline do doline, zaobilazei pjeane humke sad lijevo, sad desno. U podne se odmaramo. Jezik mi se lijepi za nepce i osjeam ga kao staru, ispucalu kou; grlo me boli, a oi su upaljene. Prislonjen uz devin trbuh, s abajom navuenom preko glave, pokuavam zaspati, ali ne mogu. Popodne smo opet u pokretu, ovog puta u smjeru vie prema istoku - jer sada znam da smo ili suvie daleko prema zapadu - ali jo uvijek nema ni Zejda ni logora. Dolazi jo jedna no. e je postala muenje, a elja za vodom jedina, neodoljiva misao u mozgu koji vie ne moe da dri red u mislima. im zora osvijetli nebo, jaem dalje, cijelo jutro, podne i popodne jo jednog dana. Pjeane humke i jara. Humke iza humki bez kraja. Ili je moda ovo kraj - kraj svih mojih putova, svih mojih tenji i otkria? Mog dolaska u narod meu kojim vie ne bih bio stranac...? Boe, molim se, ne dozvoli da ovako stradam... Poslije podne penjem se na visoki breuljak, u nadi da dobijem bolji pregled okoline. Iznenada nazrijeh tamnu taku daleko na istoku i mogao bih vrisnuti od radosti, ali sam suvie slab za to: to mora biti Zejdov logor i mjeina s vodom, dvije velike mjeine pune vode! Koljena mi klecaju dok se ponovo penjem na devu. Polahko, paljivo, kreem se u smjeru te crne take koja sigurno moe biti samo Zejdov logor. Ovog puta, uz krajnji oprez, nastojim da ga ne promaim, jaem u pravoj liniji, uz pjeane breuljke, niz pjeare doline, na taj nain udvostruujui, utrostruujui na napor, ali podstaknut nadom da u ubrzo, najvie u toku dva sata, dostii svoj cilj. Konano, nakon to smo proli vrh posljednjeg pjeanog breuljka, cilj jasno vidim; drim devu na uzdi i gledam dolje na neto mrano, udaljeno manje od jednog kilometra, a moje srce zamire kao da e prestati da kuca. Ono to vidim pred sobom je tamno granitno stijenje to izbija iz tla, pored kojeg sam proao prije tri dana sa Zejdom i ponovno prije dva dana sam... Dva dana sam iao ukrug. KAD SAM KLIZNUO iz sedla, bio sam potpuno iscrpljen. Ne trudim se
32

ak ni da sputam devine noge, ali ivotinja je i suvie umorna da bi mislila na bjeanje. Plaem, ali suze ne teku iz suhih, nateklih oiju. Koliko je prolo otkako sam plakao... Ali, konano, zar nije ve sve odavno prolost? Sve je prolost i nema sadanjosti. Postoji samo e. I ar. I patnja. Ve sam gotovo tri dana bez vode, a pet dana kako je moja deva posljednji put napojena. Moglo bi vjerovatno ovako potrajati jo jedan dan, moda dva, ali ja ne mogu, to znam, izdrati tako dugo. Moda u poludjeti prije nego umrem jer je bol u mom tijelu isprepletena sa stravom u mojim mislima, a jedno drugo pojaava, prei, daui, razdirui... elim da se odmorim ali u isto vrijeme znam da, ako se sad odmorim, nikad vie neu biti u stanju da opet ustanem. Uspinjem se jedva na sedlo i silim devu udarcima da se digne. Zamalo da ne ispadnem iz sedla kad ivotinja posre naprijed dok se die na svoje zadnje noge i, opet, kad posre nazad, ispravljajui prednje noge. Poinjemo se kretati, polahko, muno, prema zapadu. Prema zapadu, kakva ironija! ta znai prema zapadu na ovom varljivom, valovitom moru pjeanih brteuljaka? Ali, ja elim da ivim. I tako idem dalje. S tekom mukom, s ostatkom snage, vuem se kroz no. Moralo je biti jutro kad sam pao sa sedla. Nisam pao na tvrdo, jer je pijesak mehak i prihvata me. Deva stoji neko vrijeme, zatim se s uzdahom sputa na koljena, onda na zadnje noge i lee zgurena pored mene, vrata ispruenog na pijesku. Leim na pijesku u uskoj sjenci devinog tijela, zamotan u svoju abaju protiv ara spolja i bola, ei i uasa u meni. Ne mogu vie da mislim. Ne mogu ni oiju zatvoriti. Svako kretanje onih kapaka je kao uareni metal na onim jabuicama. e i tiina koja satire, opora tiina koja vas uvija u svoj plat usamljenosti i oaja i dovodi do toga da um krvi u vaim uima i povremeni uzdah deve traju, prijetei, kao da su to posljednji zvukovi na zemlji, a vas dvoje, ovjek i ivotinja, posljednja iva bia, osuena bia na zemlji. Visoko iznad nas, u drhtavoj jari, polahko krui leinar, nikad ne stajui. Taka na okrutnom bljedilu neba. Slobodan i iznad svih horizonata... Grlo mi je oteeno, zgreno, a svaki dah pokree hiljade bolnih igala u korijenu mog jezika - tog velikog jezika koji se ne bi smio micati, ali ne moe da se ne mie u bolu, nazad, naprijed, kao turpija po suhoj upljini mojih usta. Sva mi je unutranjost vrela i zgrena u neprekidnom zagrljaju agonije. Na trenutak elino nebo postaje crno u mojim iroko otvorenim oima. Moja ruka se kree, kao sama od sebe, i dotie tvrdi kundak karabina objeena o sedlo. Ruka miruje dok s iznenadnom jasnoom misli vidim pet dobrih metaka u areru i brz kraj koji bi mogao donijeti pritisak na okida... Neto u
33

meni ape: Brzo, uzmi karabin prije nego bude u stanju da se vie ne mognepokrenuti! Zatim osjeam kako mi se usne miu i oblikuju bezglasne rijei koje dolaze iz nekog tamnog skrovita moga uma: Mi emo vas iskuati... zaista emo vas iskuati... I zamagljene rijei polahko poprimaju oblik - ajet iz Kurana: Zaista emo vas iskuati strahom, glau, nematinom i izostankom plodova rada. Ali, obraduj one koji ostanu ustrajni, i kad ih zadese nevolje, kau: Mi pripadamo Bogu i Njemu emo se zaista vratiti. Sve je vrelo i tamno, iz tame osjeam svjei dah vjetra i ujem ga kako umi - vjetar umi, kao u drveu - iznad vode - a voda je mali tihi tok izmeu travom obraslih obala, blizu doma iz moga djetinjstva. Leim na obali, deko od devet ili deset godina, grickam vlat trave zagledan u bijelu kravu to pase nedaleko od mene, s velikim sanjarskim oima i nevinou zadovoljstva. U daljini neke seljanke rade na polju. Jedna od njih nosi crvenu maramu na glavi i plavu suknju sa irokim crvenim prugama. Vrbe rastu na obali potoka, a preko njegove povrine klizi bijela patka pravei brazdu blistave vode. Mehki vjetar umi preko moga lica kao dahtanje ivotinje. Pa da, to je zaista dahtanje ivotinje, velika bijela krava sa smeim mrljama dola je sasvim blizu mene i sada me frkui gurka svojom njukom i ja osjeam kretanje njenih nogu pored sebe... Otvaram oi i ujem frktanje svoje deve i osjeam kretanje njenih nogu pored sebe. Ona se ve napola digla na zadnje noge, s ispruenim vratom i uzdignutom glavom, rairenih nozdrva kao da njui iznenadan, dobrodoli miris u podnevnom zraku. Dok ona frke, osjeam kako prolazi val uzbuenja niz njen dugi vrat prema ramenima i velikom, napola podignutom tijelu. Vidio sam deve kako ovako njue i frku kad osjete vodu nakon dugih dana pustinjskog putovanja, ali ovdje nema vode... Ili, moda, ima? Diem glavu i slijedim oima smjer prema kojem je deva okrenula svoju glavu. To je najblii pjeani breuljak, niski vrh prema elinom bljedilu neba, bez ikakvog pokreta ili zvuka. Ali, ima neki zvuk! Slabi zvuk kao treperenje neke stare harfe, vrlo njean i slab visoki glas: visoki, slabi glas beduina koji pjeva u hodu, u ritmu ljuljanja deve, upravo iza vrha pjeanog brijega, relativno sasvim blizu. Postajem svjestan toga u djeliu trenutka: Tamo su ljudi, ali ja ne mogu doprijeti do njih. Suvie sam slab ak i da ustanem. Pokuavam vikati, ali samo hrapavo krkljanje izlazi iz moga grla. Zatim moja ruka, kao sama od sebe, nailazi na tvrdi kundak karabina na sedlu... u mislima vidim pet dobrih metaka u areru... Krajnjim naporom uspijevam da otkaim oruje s jabuke na sedlu. Natezanje okidaa je kao podizanje planine, ali konano uspijevam. Postavljam kara34

bin na kundak i okidam vertikalno u zrak. Metak procia u prazninu, sa alosno slabim zvukom. Nateem okida opet i okidam, a zatim oslukujem. Pjevanje nalik na svirku harfe je prestalo. Za trenutak nita osim tiine. Iznenada se iznad vrha breuljka pojavljuje glava ovjeka a zatim njegova ramena, zatim jo jedan ovjek pored njega. Oni neko vrijeme gledaju dolje, zatim se okreu nazad i neto viu nekim, nevidljivim, drugovima. Onaj prvi se vere uz vrh, a zatim pola tri a pola klizi niz padinu prema meni. Nastaje komeanje oko mene: dva, tri ovjeka - koliko svijeta oko mene nakon one usamljenosti! Pokuavaju da me podignu, njihovi pokreti su neshvatljiva zbrka ruku i nogu... Osjeam kako neto ledeno, kao vatra i led, pri moje usne i vidim bradato lice beduina nagetog iznad mene, a njegova ruka pritiskuje prljavu mokru krpu na moja usta. Njegova druga ruka dri otvorenu mjeinu vode. Pravim instinktivan pokret prema njoj, ali beduin njeno odbija moju ruku, natapa krpu vodom i opet cijedi nekoliko kapi na moje usne. vrsto stiem zube kako bih sprijeio da voda ne opri moje grlo, ali beduin silom razdvaja moje zube i opet kapa malo vode u moja usta. To nije voda, to je rastopljeno olovo. Zato mi to rade? elim da pobjegnem od ove patnje, ali me oni, vragovi, pridravaju... Koa mi gori. Moje cijelo tijelo je u plamenu. Hoe li da me ubiju? Oh, kad bih samo imao snage da dohvatim svoju puku i da se branim! Ali mi oni ak ne daju ni da se dignem; dre me dalje na tlu i rastvaraju opet moja usta i kapaju vodu u njih, a ja moram da to progutam. I, zaista, udno: vie me ne ee tako estoko kao maloas, a mokra krpa na mojoj glavi mi godi, pa kad lijevaju vodu preko moga tijela, dodir mokrog odijela donosi mi drhtaj uitka... Zatim sve postaje tamno a ja padam, padam dolje u duboki bunar; brzina mog pada izaziva um zraka u mojim uima, um se pretvara u huku tame, crne, mrke... CRNILO, TAMA, mehka tama bez zvuka, dobra i prijateljska tmica, koja vas obavija kao topli pokriva i u vama izaziva elju da uvijek ostanete tako, tako divno umorni, pospani i lijeni. Zaista nema potrebe da otvorite svoje oi ili miete ruku, ali vi zbilja miete ruku i otvarate oi, samo da vidite mrak iznad sebe, vunasti mrak beduinskog atora napravljenog od crne kozje dlake, s uskim otvorom sprijeda koji vam pokazuje djeli zvjezdanog nonog neba i mehke obrise pjeane humke koja svjetluca na zvjezdanom sjaju... Zatim se otvor na atoru zamrauje, gura nekog ovjeka stoji u njemu, obrisi njegovog lepravog ogrtaa otro se ocrtavaju na nebu i ujem Zejda kako uzvikuje: Probudio se, probudio se! Njegovo ozbiljno lice prilazi sasvim blizu mome, a ruka me hvata
35

za rame. Jedan drugi ovjek ulazi u ator, ne mogu ga jasno vidjeti, ali im progovori lagahnim, sveanim glasom, znam da je amarski beduin. Opet osjeam vrelu, unitavajuu e i vrsto hvatam zdjelu mlijeka koju mi Zejd prua. Ali, vie ne osjeam nikakav bol gutajui ga, dok Zejd pria kako se ova grupica beduina sa svojim logorom nala blizu njega kad je naila pjeana oluja i kako su, kad se odlutala deva za vrijeme noi mirno sama vratila, svi postali zabrinuti i poli da me trae. I kako su, nakon gotovo tri dana, kad su ve bili izgubili svaku nadu, uli pucanj iz moje puke iza pjeanog brijega... Sada su podigli ator iznad mene i tu treba da leim noas i sutra. Nai prijatelji beduini nimalo ne ure; njihove mjeine su pune vode, ak su bili u stanju da daju tri puna kabla mojoj devi, jer znaju da e nas jedan dan putovanja prema jugu dovesti do oaze u kojoj je bunar. U meuvremenu deve e imati dosta hrane u grmlju hamda koje raste svuda naokolo. Nakon malo vremena, Zejd mi pomae da izaem iz atora, prostire pokriva po pijesku, a ja lijeem na njega i ostajem pod zvijezdama. NEKOLIKO SATI KASNIJE budim se na zveketanje Zejdovih posuda za kafu; miris svjee kafe je kao zagrljaj ene! Zejde! zovem ga, a prijatno sam iznenaen da je moj glas, iako jo umoran, izgubio svoju hrapavost. Hoe li mi dati malo kafe? Hou, bogami, daida! odgovara Zejd, prema starom arapskom obiaju, obraajui se tako ovjeku prema kome hoe da pokae potovanje, bez obzira da li je taj mlai ili stariji od njega (sluajno sam nekoliko godina mlai od Zejda). Imae je koliko ti srce eli! Pijem kafu i smijeim se na Zejdov sretni izraz lica. Zato mi, brate, izlaemo sebe ovakvim stvarima, umjesto da ostanemo u svojim domovima kao pametni ljudi? Zato to nije za takve kao to smo ti i ja, smijei se Zejd na mene da ekamo kod kue dok nam se udovi ne ukrute i starost nas ne pretekne. Osim toga, zar ljudi ne umiru isto tako i u svojim kugama? Zar ovjek uvijek ne nosi svoju sudbinu o svom vratu, gdje god da je? Rije koju Zejd upotrebljava za sudbinu je kisma - ono to je dodijeljeno - bolje poznata na Zapadu u svom turskom obliku kismet. Dok srcem drugu oljicu kafe, pada mi na um da ovaj arapski izraz ima i drugo, dublje znaenje: ono u emu imamo udio. Ono u emu imamo udio... Ove rijei kao da udaraju nejasne ice koje izmiu mome sjeanju... Bio je osmijeh koji ih je pratio... iji osmijeh? Osmijeh iza oblaka dima, otrog
36

dima, kao dim haia. Da, to je bio dim haia, a osmijeh je pripadao jednom od najudnijih ljudi koje sam ikada sreo - a sreo sam ga nakon jednog od najudnijih doivljaja u svom ivotu. Dok sam pokuavao da izbjegnem opasnost, koja je izgledala - samo izgledala - neposredna u svojoj prijetnji, jurio sam, ne znajui, u drugu opasnost, mnogo realniju, mnogo neposredniju od one koju sam pokuavao izbjei, a obje opasnosti, i stvarna i nestvarna, pomogle su mi da izbjegnem jednu treu... Sve se to desilo prije gotovo osam godina, kad sam putovao na konju, u pratnji svog sluge Tatara Ibrahima iz iraza u Kirman u junom Iranu - pust, slabo naseljen i besputan kraj pored jezera Niris. Tada, zimi, to je bila movarna, blatna pustara bez sela u blizini, omeena s juga Kuh - Gushneganom, Planinama gladi, a prema sjeveru se sve gubilo u movarama koje okruuju jezero. Poslije podne, dok smo obilazili neki usamljeni brijeg, jezero se iznenada ukaza. Nepokretna zelena povrina bez daha ili zvuka ivota, jer je voda bila tako slana da nikakve ribe ne bi mogle u njoj ivjeti. Pored nekoliko osakaenih stabala i pustinjskog bunja, slano tlo njegove obale nije dozvoljavalo nikakvu vegetaciju. Tlo je bilo lahko pokriveno blatnim snijegom, a iznad toga, na razmaku od oko dvjesta metara od obale, vodila je slabo oznaena staze. Pade no, a karavansaraja Khan-i Khet - naeg cilja za tu no - nigdje na pomolu. Meutim, trebalo je da doem do njega po svaku cijenu; nadaleko i nairoko nije bilo nikakvog drugog sklonita, a blizina movara inila je svako napredovanje u mraku krajnje opasnim. U stvari, tog jutra su nas opomenuli da ne idemo sami, jer samo jedan pogrean korak moe lahko znaiti iznenadnu smrt. Osim toga, nai konji su bili vrlo umorni nakon dugog dnevnog mara preko muljevitog tla i trebalo je da se odmore i nahrane. S dolaskom noi poe jaka kia. Jahali smo utke, mokri i mrzovoljni, oslanjajui se vie na instinkt konja nego na nae beskorisne oi. Prooe sati, a karavansaraj se ne pojavi. Moda smo ga u mraku proli pa emo sad morati da provedemo no vani, pod pljuskom koji se stalno pojaavao... Kopita naih konja gacala su kroz vodu, naa natopljena odjea teko je visila na naim tijelima. Tamna i neprozirna, lebdjela je oko nas no pod velovima mlazeva vode; bili smo promrzli do kosti, ali saznanje da je movara tako blizu unosilo je jo veu jezu. Ako konji samo jednom promae vrsto tlo - neka vam se onda Bog smiluje, opomenuli su nas toga jutra. Jahao sam naprijed, a Ibrahim me slijedio moda na desetak koraka. Sve ee se javljala zastraujua misao: nismo li, moda, ostavili Khan-i Khet iza nas u mraku? Kakva bi to zla srea bila provesti no pod hladnom kiom, a ako
37

bismo produili - ta je s movarom? Iznenada osjetih mehakan, pitav zvuk ispod kopita svoga konja; osjetih kako ivotinja klizi u blato, tone, povlai pomamno jednu nogu, klizi opet - i misao bijesnu: movara! Pritegnuh snano uzde i pritisnuh mamuzama bokove konja. On visoko zabaci glavu i poe bijesno poigravati. Hladan znoj me potpuno obli. No je bila tako tamna da nisam mogao razabrati svoje vlastite ruke, ali u grevitom trzanju tijela konja osjetio sam njegovu oajniku borbu protiv zagrljaja movare. Gotovo ne mislei, zgrabih bi koji je, obino neupotrijebljen, visio na mojim prstima i oinuh konja po sapima svom snagom, u nadi da ga tako podstaknem na krajnji napor, jer ako sada stane, bie usisan, a i ja s njim, sve dublje i dublje u blato... Nenaviknuta na tako okrutno bievanje, sirota ivotinja - kashagai pastuh izuzetne brzine i snage - podie se na zadnje noge, udari opet tlo sa sve etiri, i u grevitom naporu protiv blata skoi, okliznu se, podie se opet naprijed i opet se okliznu - a sve vrijeme njegova kopita su oajniki udarala o mehki , pitavi mulj... Nekakav tajanstveni predmet sa zvidukom prohuja iznad moje glave... Podigoh ruku i dobih jak i neshvatljiv udarac... Od ega? Vrijeme i misao ispreturae se jedno preko drugoga i pomijeae se... Kroz pljusak kie i dahtanje konja mogao sam uti, u sekundama koje su bile kao sati, nemilosrdan zvuk usisavanja movare... Kraj mora biti blizu. Olabavih svoja stopala u stremenima, spreman da skoim iz sedla i pokuam svoju sreu sam - moda bih se mogao spasiti ako legnem pljotimice na tlo, kad, iznenada, nevjerovatno, konjske kopite udarie opet o tvrdo tlo, jednom, dva puta... i, sa uzdahom olakanja, povukoh uzde i smirih uzdrhtalu ivotinju. Bili smo spaeni... Tek sada se sjetih svog pratioca i, sav u strahu, viknuh: Ibrahime! Nikakvog odgovora. Srce mi se sledi. Ibrahime...! Ali oko mene je bila samo tamna no i pljusak kie. Je li on bio u stanju da se spasi? Promuklim glasom viknuh opet: Ibrahime! Onda, gotovo nevjerovatno, zau se slab zvuk iz velike daljine: Ovdje... ovdje sam! Sad je bio red na moj razum da se smiri: Kako smo se toliko udaljili? Ibrahime! Ovdje... ovdje! I slijedei glas, vodei svoga konja za uzde i ispitujui svaki pedalj tla svojim nogama, iao sam polahko, vrlo paljivo prema udaljenom glasu; tamo je bio Ibrahim, sjedio je mifno u svom sedlu. ta ti se desilo, Ibrahime? Zar nisi i ti posrnuo u movari?
38

U movari...? Ne - jednostavno sam stajao kad ste vi iznenada, ne znam zato, odgalopirali. Odgalopirao... Tajna je bila rijeena. Borba s movarom bila je samo plod moje mate. Moj konj mora da je jednostavno nagazio na blatnjav dio puta, a ja, mislei da smo bili upali u movaru, oinuo sam ga i natjerao u bijesan galop i, prevaren tamom, pogreno sam shbatio njegovo kretanje naprijed kao oajniku borbu s movarom i slijepo sam jurio kroz no, nesvjestan da ima mnogo kvrgavog drvea rasutog po ravnici... Ovo drvee, a ne movara, bila je neposredna, stvarna opasnost: mala grana koja je udarila po mojoj ruci mogla je isto tako biti i vea grana, koja mi je mogla razbiti lobanju i tako dovesti moje putovanje do odlunog kraja, u neoznaenom grobu u junom Iranu... Bio sam bijesan na samog sebe, dvostruko bijesan, jer smo sada bili izgubili svaku orijentaciju i nismo vie mogli ui u trag stazi. Sad vie nikad neemo nai karavansaraj. Ali, ponovo nisam imao pravo. Ibrahim je s jahao da opipa teren rukama i tako moda pronae stazu, i dok je on tako puzao na sve etiri, njegova glava iznenada udari u zid - mrani zid karavansaraja Khan-i Khet! Da nije bilo mog zamiljenog spoticanja u movari, mi bismo produili, promaili karavansaraj i zaista se izgubili u movari koja poinje, kako smo uskoro saznali, jedva dvjesta metara ispred nas... Karavansaraj je bio jedan od mnogih oronulih ostataka epohe aha Abasa Velikog - moni blokovi zidova sa nadsvoenim hodfnicima, rastvorenim kapijama i razvaljenim ognjitima. Tu i tamo mogli ste nazrijeti tragove stare rezbarije na nadvratnicama i ispucale porculanske ploice; nekoliko upotrebljavanih soba bilo je zaputeno, sa starom slamom i konjskom balegom po podu. Kad Ibrahim i ja uosmo u glavni trijem, zatekosmo nadglednika karavansaraja kako sjedi uz otvorenu vatru na golom podu. Uz njega je bio i neki bosonogi ovjeuljak ogrnut odrpanim platem. Obojica skoie na noge kad mi uosmo, a mali neznanac pokloni se sveano ivahnim, skoro teatralnim pokretom, s desnom rukom iznad srca. Njegov ogrta bio je pokriven bezbrojnim viebojnim zakrpama; bio je prljav, potpuno zaputen, ali njegove oi su blistale, a lice mu je bilo vedro. Nadglednik izie iz sobe da se pobrine o naim konjima. Skinuh sa sebe natopljeni ogrta dok se Ibrahim odmah zabavio oko pripremanja aja na otvorenoj vatri. S Ijubaznou velikog plemia koji ne gubi nita od svoga dostojanstva ako je ljubazan prema niim od sebe, udni ovjeuljak prijazno prihvati
39

oljicu aja koju mu je ponudio Ibrahim. Bez imalo nepristojne radoznalosti, kao da poinje razgovor u salonu, on se okrenu prema meni: Vi ste Englez, danab-i-ali? Ne, ja sam Austrijanac. Da li bi bilo nepristojno ako vas upitam da li vas posao dovodi u ove krajeve? ,Ja sam dopisnik jednih novina, odgovorih. Putujem kroz vau zemlju da je opiem naim ljudima. Oni ele da saznaju kako drugi ive i ta misle. On klimnu glavom s osmijehom odobravanja na licu i utonu u tiinu. Nakon nekog vremena izvue malu glinenu nargilu i bambusov tapi iz nabora svoga ogrtaa, natae tap na glinenu posudu, zatim protrlja neto to je sliilo na duhan medu svojim dlanovima i stavi to paljivo, kao da je bilo vrednije od zlata, u udubljenje lule, pokrivajui ga eravom. S oiglednim naporom povue dim kroz bambusov tap, estoko kaljui i istei grlo. Voda u nargili je klokotala, a otar miris poe da ispunjava sobu. Tek tada sam shvatio: to je bio indijski hemp, hai, a tada sam shvatio i udnu izvjetaenost ovog ovjeka; on je bio haai, uivalac opojne droge. Njegove oi nisu bile zasjenjene kao oi puaa opijuma; one su sjale nekom vrstom ravnodune, bezline dubine, zurei u daljinu koja je beskrajna, udaljena od stvarnog svijeta oko njih. Gledao sam u tiini. Kad je konano popuio svoju lulu, upita me: Zar ne biste i vi pokuali? Odbio sam uz zahvalnost; kuao sam opijum jednom ili dva puta (bez ikakvog naroitog zadovoljstva), ali ovo s haiem inilo mi se suvie naporno i neukusno ak i da pokuam. Haai se smijao bezglasno, njegove mirkave oi klizile su preko mene s prijateljskom ironijom: Znam ta mislite, potovani prijatelju. Vi mislite da je hai avolji posao i bojite ga se. Besmislica! Hai je Boji dar. Vrlo dobar - naroito za duh. Vidite, hazreti, dozvolite da vam to objasnim. Opijum je lo - o tome ne moe biti sumnje - jer u ovjeku budi udnju za nedostinim stvarima, unosi u njegove snove poudu kao kod ivotinja. Hai, meutim, smiruje svaku poudu i ini nas ravnodunim prema svim stvarima ovog svijeta. To je to: ini nas zadovoljnim. Mogli biste staviti hrpu zlata pred haaija - ne samo dok on pui, nego bilo kad - a on ne bi ak pruio ni svoj mali prst za tim. Opijum ini ljude slabim i kukavicama, a hai ubija svaki strah i ini da ovjek bude hrabar kao lav. Ako biste traili da haai zaroni u ledenu rijeku usred zime, on bi jednostavno zaronio i smijao se... On je spoznao da biti bez udnje znai biti bez straha - i da, ako je ovjek iznad straha, on isto tako ide i iznad opasnosti, znajui, ma ta
40

mu se desilo, da je to njegov udio u onome to se deava... On se opet nasmija, tresui se onim kratkim, bezglasnim smijehom izmeu ruganja i dobrohotnosti; zatim prestade da se smije i samo je zurio iza svog oblaka dima, blistavih oiju uperenih u nepokretnu daljinu. MOJ UDIO u svemu to to se deava... Razmiljam dok leim pod prijateljskim arapskim zvijezdama. Ja - ova hrpa mesa i kostiju, osjeaja i opaanja - postavljen sam u orbitu Bia i u svemu sam to se deava... Opasnost je samo iluzija: ne moe me nikada nadvladati, jer sve to mi se deava pripada sveobuhvatnom toku iji sam dio i ja sam. Bi li, moda, moglo biti da su opasnost i sigurnost, smrt i radost, sudbina i ostvarenje samo razliiti oblici ove siune, velianstvene gomile koja sam ja? Kakvu si beskonanu slobodu, Boe, poklonio ovjeku... Moram zatvoriti oi, tako otar je bol sree pri ovoj pomisli, a krila slobode dotiu me tiho izdaleka, u dahu vjetra to prolazi preko moga lica. OSJEAM SE dovoljno jakim da sad mogu sjediti i Zejd mi donosi jedno devino sedlo da se na njega naslonim. Smjesti se udobno, daida. Moje srce se veseli kad vidim da si dobro nakon to sam te ve bio prealio. Ti si mi bio dobar prijatelj, Zejde. ta bih ja uradio bez tebe ovih godina da se nisi odazvao mom pozivu i doao? Nikad nisam alio ove godine s tobom, daida. Jo uvijek se sjeam dana kad sarn dobio tvoje pismo, prije vie od pet godina, kojim si me pozvao u Meku... Pomisao da u te opet vidjeti bila mi je draga, naroito zato to si u meuvremenu usreen blagoslovom islama. Upravo tada sam se bio oenio s djevojkom iz plemena Muntak, djevicom, a njena ljubav mi je izuzetno prijala. One irake djevojke imaju uzak struk i tvrda prsa, kao ovo - i, smijui se na uspomenu, on pritiskuje kaiprst u tvrdu jabuku sedla na koje sam naslonjen. - I teko se rastati od njihovog zagrljaja... Tada sam rekao sebi: Ii u, ali ne ba odmah, da saekam nekoliko sedmica. Ali sedmice su prole, i mjeseci, pa iako sam se uskoro razveo s tom enom - pasja ki je oijukala s nekim svojim daljim roakom - nisam mogao da se odluim da napustim svoju slubu u irakom dobrovoljakom korpusu, svoje prijatelje i uivanja Bagdada i Basre, i uvijek sam sebi govorio: Ne ba sad, malo kasnije... Jednog dana sam jahao iz logora gdje sam upravo bio primio mjesenu plau i mislio sam da provedem no s jednim prijateljem, kad mi iznenada ti naumpade i sjetih se to si mi rekao u svom pismu o smrti svoje drage supruge - neka joj se Bog smiluje - pa pomislih kako mora biti usamljen bez nje i odjedanput shvatih da moram k tebi. U tom asu i upravo tu strgoh iraku zvijezdu sa svog igala i bacih je; tada, a da nisam ak
41

otiao ni kui da pokupim svoju odjeu, okrenuh svoju devu prema Nufudu, prema Neddu i krenuh, zaustavivi se samo u prvom selu da kupim mjeinu za vodu i neto hrane. Tako sam jahao i jahao dok te nisam sreo u Meki, etiri sedmice kasnije... ,,A sjea li se, Zejde, naeg prvog putovanja u unutranjost Arabije, prema jugu do palmovih vrtova i itnih polja Vadi Bia, a zatim do pjeanih pustara Ranije, u koje nikada prije nije stupio ni jedan ne-Arap? I te kako se sjeam, daida! Ti si toliko elio da vidi pustinju Rubel-Kali, gdje dini ine da pijesak pjeva pod suncem... A oni beduini to ive na njenom rubu, koji nikad u svom ivotu nisu bili vidjeli staklo pa su mislili da su tvoje naoale napravljene od smrznute vode? Oni su sami bili kao dini, itajui tragove u pijesku kao to drugi itaju knjigu, a osjeajui po nebu i po zraku nadolazak pjeane oluje satima prije nego doe... A sjea li se, daida, onog vodia kojeg smo iznajmili u Raniji - vrajeg beduina kojeg si htio ubiti kad je namjeravao da nas ostavi usred pustinje? Kako je samo bio bijesan zbog aparata kojim si slikao! Obojica se smijemo doivljajima koji su tako daleko iza nas. Ali tada nam nije nimalo bilo do smijanja. Bili smo est do sedam dana puta juno od Rij ada kad je taj vodi, fanatini beduin iz nastambe ihvana zvane Er-Rajn, dobio straan napad bijesa kad sam mu objasnio emu slui moj foto-aparat. Htio je da nas onog asa tu ostavi zato to takvo neznaboako slikanje ugroava njegovu duu. Ne bih ba mnogo ni alio to u ga se otarasiti da nismo bili upravo u podruju koje ni ja ni Zejd nismo poznavali i gdje bismo se sigurno, preputeni sami sebi, zauvijek izgubili. Najprije sam pokuao da uvjerim naeg vraijeg beduina, ali bez uspjeha; on je ostao nepristupaan i okrenuo svoju devu nazad prema Raniji. Objasnio sam mu da bi ga to stajalo ivota da nas prepusti skoro sigurnoj smrti od ei. Kad je uprkos ovoj opomeni potjerao svoju devu, uperio sam na njega puku i zaprijetio da u pucati - sa stvarnom namjerom da to i uinim. Ovo je konano, izgleda, nadvladalo brigu naeg prijatelja o njegovoj dui. Nakon gunanja, pristao je da nas vodi do prve vee nastambe, udaljene oko tri dana, gdje na spor moemo iznijeti pred kadiju da on presudi. Zejd i ja smo ga razoruali i naizmjence nou pazili kako bismo ga sprijeili da nam ne pobjegne. Kadija u Kuvaiji, kojem smo se obratili nakon nekoliko dana, prvo donese presudu u korist naeg vodia, jer, ree on, sramota je slikati iva bia (bazirajui to na pogrenom tumaenju izreke Poslanika, jer uprkos vjerovanju, tako rasprostranjenom medu mnogim muslimanima sve dodanas, da je fotograsanje ivih bia zabranjeno, islamski zakon ne sadri nikakvu izriitu
42

zabranu u tom smislu). Na to sam kadiji pokazao otvoreno kraljevo pismo emirima zemlje i svakome ko ovo moe itati. Kadijino lice postajae sve kiselije dok je itao: Muhamed Asad je na gost i prijatelj i drag nam je, pa svako ko pokae prijateljstvo prema njemu pokazao ga je i prema nama, a svako ko ispolji neprijateljstvo prema njemu smatrae se da ga je pokazao i prema nama... Ibn Saudove rijei i peat imale su magian utjecaj na kadiju i on konano odlui da pod izvjesnim okolnostima moe biti dozvoljeno fotograsanje... Ipak smo otpustili naeg vodia i iznajmili drugog da nas vodi u Rijad. A sjea li se onih dana u Rijadu, daida, kad smo bili kraljevi gosti i kad si ti bio nesretan videi stare dvorske staje pune novih blistavih automobila? A sjea li se kraljeve milostivosti prema tebi? Sjea li se, Zejde, kako nas je poslao da ispitamo razloge pobune beduina i kako smo mnogo noi putovali i prokrali se u Kuvajt i konano ustanovili istinu o kutijama blistavo novih rijala i puaka koje su stizale do buntovnika preko mora...? Pa one druge misije, daida, kada te je Seid Ahmed - neka ga Bog pozivi - poslao u Sirenaiku - i kako smo tajno preli morem u Egipat na jedrenjaku - i kako smo stigli u Dabel Akdar, izbjegavajui talijanske strae - da Bog da bili prokleti - i pridruili se borcima koje je vodio Omer el-Muhtar? To su bili uzbudljivi dani! Tako nastavljamo da podsjeamo jedan drugog na mnoge dane, bezbrojne dane koje smo zajedno proveli i nae da li se sjea, sjea li se? odnosi nas duboko u no, dok se logorska vatra polahko stiava i jedva ostaje nekoliko komada drveta da tinja, a Zejdovo lice pomalo tone u sjene i samo postaje kao daleka uspomena mojim pospanim oima. U zvjezdanoj tiini pustinje, s njenim, mlakim vjetrom koji u valovima pomjera pijesak, slike prolosti i sadanjosti se prepleu, opet razdvajaju i dozivaju jedna drugu udesnim zvukovima sjeanja, nazad kroz godine, nazad do poetka mojih arapskih godina, do mog prvog hodoaa Meki i tame koja je zasjenila one prve dane: do smrti ene koju sam volio kao to nisam volio ni jednu drugu enu otada, a koja sada lei sahranjena u Meki, ispod jednostavnog kamena bez natpisa, koji oznaava kraj i poetak novog puta za mene: jedan kraj i jedan poetak, poziv i odjek, udno isprepleteno u kamenoj dolini Meke... ZEJDE, ima li jo malo kafe? Svakako, daida, odgovara Zejd. On podie bez urbe visoki, uski bakreni lonac za kafu u lijevoj i dvije siune oljice bez drke koje zveckaju u njegovoj desnoj ruci - jedna za mene a jedna za njega - nalijeva malo kafe u prvu oljicu
43

i prua mi je. Ispod sjene crveno-bijelo karirane kuje njegove oi me gledaju sveanom panjom, kao da je to mnogo ozbiljnije nego samo oljica kafe. Ove oi - duboko usaene i s dugim trepavicama, ozbiljne i tune u mirovanju, ali uvijek spremne da bijesnu iznenadnom veselou, govore o stotinama generacija ivota u stepama i slobodi: oi ovjeka ije pretke nikada nisu eksploatisali i koji nikada nisu eksploatisali druge. Ali najljepe u njemu su njegovi pokreti: vedri, svjesni svog vlastitog ritma, nikad u urbi a nikad ne oklijevajui: preciznost i ekonominost koja vas podsjea na sklad instrumenata u dobro voenom simfonijskom orkestru. Takve pokrete moete esto vidjeti kod beduina; oskudnost pustinje se odraava u njima. Jer, osim nekoliko gradova i sela, ivot u Arabiji je tako malo oblikovan ljudskim rukama da je priroda u svojoj ozbiljnosti silila ovjeka da izbjegava svaku razvuenost u ponaanju i da svede postupke diktirane njegovom voljom ili vanjskom nunou na nekoliko vrlo odreenih, osnovnih oblika koji su ostali isti kroz bezbrojne generacije i vremenom postigli glatku otrinu kristala. Reci mi, Zejde, kuda idemo sutra? Zejd me gleda s osmijehom: Pa, daida, naravno, prema Tajmi...? Ne, brate, htio sam da idem u Tajmu, ali sada to vie neu. Idemo u Meku...

44

II POETAK PUTA UPRAVO JE PADALO VEE, nekoliko dana nakon mog susreta sa eu, kad Zejd i ja stigosmo u neku malu usamljenu oazu gdje smo namjeravali zanoiti. Pod zracima zalazeeg sunca pjeani breuljci na istoku blistahu kao mase ahata koji se prelijeva u duginim bojama sa stalno promjenljivim pastelnim sjenama i ublaenim svjetlosnim odbljescima boja, tako njenih da ak i oko kao da ih oskrnavljuje dok prati jedva primjetne prijelaze sjena prema sivilu i tami koja osvaja. Jo uvijek moete jasno vidjeti peraste krune palmi i, napola skrivene iza njih, skromne, sive kue od ilovae i batenske zidove, a drveni tokovi iznad bunara jo sviraju. Putamo deve da legnu na izvjesnom odstojanju od sela, u palmovom vonjaku, rastovaramo nae teke vree i skidamo sedla s toplih ivotinjskih leda. Nekoliko derana skuplja se oko stranaca i jedan od njih, mali djeak krupnih oiju, u odrpanom ogrtau, nudi Zejdu da mu pokae gdje moe nai drva za loenje. Njih dvojica polaze tamo, a ja vodim deve na bunar. Dok sputam svoj koni kabao i izvlaim ga punog, nekoliko ena dolazi iz sela po vodu s bakrenim zdjelama i zemljanim vrevima koje nose slobodno na svojim glavama, s objema rukama ispruenim sa strane i savijenim prema gore - kako bi bolje balansirale svoje terete - drei rukama krajeve svojih velova koji lepraju kao krila. Es-selamu alejkum-m Mir s tobom, putnie, kau one. ,,Ve alejkumus-selam, ve rahmetullah - ja odgovaram. - Neka je i s vama mir i milost Allahova. Njihova odjea je crna, a lica - kao to je gotovo uvijek kod beduinskih i seoskih ena ovog dijela Arabije - su otkrivena, tako da se mogu vidjeti njihove krupne crne oi. Iako su bile nastanjene u oazi kroz mnogo generacija, jo nisu bile izgubile ozbiljni izraz lica iz nomadskih dana svojih predaka. Njihovi pokreti su jasni i odreeni, a njihova uzdranost je bez ikakva stida dok bezglasno uzimaju ue kabla iz mojih ruku i izvlae vodu za moje deve. Neka Allah blagoslovi vae ruke, sestre, i uva vas u sigurnosti. Neka i tebe uva Allah, putnie, odgovaraju one i vraaju se svojim vrevima i posudama da ih pune vodom za svoje domove. PO POVRATKU na mjesto naeg logoravanja, putam deve da legnu i sputavam im prednje noge kako nou ne bi odlutale. Zejd je ve zapalio vatru i pravi kafu. Voda vrije u dubokom bakrenom loncu s dugim, zakrivljenim grliem; manji lonac slinog oblika stoji spreman uz Zejda. U lijevoj ruci on dri
45

veliku, plitku eljeznu kaiku s drkom dugom preko pola metra, na kojoj pri pregrt kafe na tihoj vatri, jer se u Arabiji kafa svaki put svjee pri. im zrna postanu svijetlosmea, on ih stavlja u mjedeni havan i istuca ih. Zatim nalijeva malo vrele vode iz veeg lonca u manji, sipa smrvljenu kafu u njega i primie ga vatri da tiho provri. Kad je napitak skoro gotov, on dodaje nekoliko sjemenki kardamona da bude gori, jer, kako se kae u Arabiji, kafa, da bi bilo dobra, mora biti gorka kao smrt, a vrela kao ljubav. Ja, meutim, jo nisam spreman da uivam svoju kafu u zadovoljstvu. Umoran i znojan nakon dugih, vrelih sati u sedlu, s odjeom koja neprijatno prianja uz tijelo, eznem za banjom. Zato odlazim do bunara pod palmama. Ve je mrak. Palmovi vonjaci su opustjeli, samo u daljini, kod kua, laje neki pas. Skidam svoju odjeu i sputam se u bunar, drei se rukama i odupirui nogama o izboine i pukotine u zidovima, a pomaui se konopcima na kojima vise koni kablovi, sve dolje do tamne vode, i u nju. Hladna je i dopire mi do prsa. U tami pored mene vise konopci, vertikalno zategnuti teinom velikih, sada uronjenih konih kablova koji u toku dana slue za navodnjavanje vonjaka. Pod tabanima osjeam tanko rominjanje vode; ona probija prema gore iz podzemnog izvora, koji napaja bunar lagahnim mlazom vjene obnove. Podiem glavu i vidim krug neba iznad ruba bunara i zvijezde. Dok tako stojim nepokretan, vrlo dugo, ini mi se da vidim kako polahko mijenjaju svoj poloaj, kreui se, kako bi ispunile nizove i nizove miliona godina kojima nema kraja. Onda, ne htijui, moram da mislim o malom nizu godina koje sam ja proivio - o svim onim nejasnim godinama provedenim u toploj sigurnosti djetinjstva, u gradu gdje mi je bio poznat svaki kuti i svaka ulica; zatim u drugim gradovima punim uzbuenja, enje i nade kakve samo rana mladost moe poznavati; zatim u novom svijetu medu ljudima ija su mi lica i ponaanje bili najprije strani, ali vremenom donesoe novu bliskost i novi osjeaj da sam kod kue; zatim u udnim i sve udnijim predjelima, u gradovima starim kao pamenje ovjeka, u stepama bez horizonta, u planinama ija vas divljina podsjea na divljinu ljudskog srca, i u arkoj pustinjskoj samoi. I sporo narastanje novih istina - meni novih - pa onda onaj dan u snjegovima Hindu-Kua kada je, nakon dugog razgovora, jedan prijatelj, Afganistanac, zaueno uzviknuo: Pa ti si musliman, samo ti to jo i ne zna...! Onda onaj drugi dan, mjesecima kasnije, kad sam to i sam spoznao; moj prvi had, smrt moje ene i beznae koje je toga slijedilo. Ono vjeno vrijeme medu Arapima otada, godine dubokog prijateljstva s kraljem koji je svojim maem istesao za sebe dravu ni iz ega i zamalo da nije dostigao stvarnu veliinu; godine lutanja kroz pustinje i stepe;
46

riskantni izleti medu zaraene arapske beduine i u libijsku borbu za nezavisnost; dugi boravci u Medini gdje sam nastojao da upotpunim svoje znanje o islamu u Poslanikovoj damiji, ponovljeni had, enidbe s beduinkama, a zatim razvodi; topli ljudski odnosi i pusti dani usamljenosti; pronjene rasprave s obrazovanim muslimanima iz svih dijelova svijeta i putovanja kroz neistraena podruja; sve ove godine uranjanja u svijet daleko od misli i ciljeva zapadne egzistencije. Kako dug niz godina... Sve ove potonule godine sada izlaze na povrinu, otkrivaju svoja lica jo jednom i zovu me mnotvom glasova. Iznenada, u zapanjenom trzaju svoga srca, shvaam kako je dug, kako beskrajan bio moj put. Uvijek si samo iao i iao, kaem sam sebi. Nikad jo nisi izgradio svoj ivot na neem to bi se moglo uhvatiti rukama i nikada nije bilo odgovora na pitanje: kuda?... Uvijek si samo iao i iao, lutalica kroz mnoge zemlje, gost u mnogim srcima, ali enja nikada nije bila utiana, pa iako nisi vie stranac, jo nisi pustio korijena... Zato, ak i nakon to sam naao svoje mjesto medu ljudima koji vjeruju u ono to sam i sam prihvatio kao vjerovanje, ne mogu da pustim korijen? Prije dvije godine, kad sam uzeo za enu Arapkinju iz Medine, elio sam da dobijem sina. Preko ovog sina, Talala, koji nam se rodio prije nekoliko mjeseci, poeo sam osjeati da su Arapi moj rod, kao to su mi ve bili braa po vjeri. elio bih da on ima svoje korijenje duboko u ovoj zemlji i da odraste svjestan svog velikog nasljea, kako u krvi tako i u kulturi. Moglo bi se pomisliti da bi ovo moralo biti dovoljno da probudi u ovjeku elju da se smiri zauvijek, da izgradi za sebe i svoju porodicu trajan dom. Pa zato onda moja Imanja jo nisu zavrena i zato moram da nastavim svojim putem? Zato me ivot koji sam sam izabrao ne zadovoljava potpuno? ta je to to mi nedostaje u ovoj sudbini? Bez sumnje, to nisu intelektualne prednosti Evope. Ostavio sam ih iza sebe. One mi ne manjkaju. Zaista, ja sam toliko udaljen od njih da mi je postajalo sve tee da piem za evropske novine koje me opskrbljuju sredstvima za ivot; svaki put kad poaljem neki lanak, ini mi se kao da bacam kamen u bunar bez dna: kamen nestaje u tamnoj praznini, a ne stie ak ni odjek da mi kae da je dostigao svoj cilj... Dok tako razmiljam u nemiru i zbunjenosti, napola zaronjen u tamnu vodu bunara jedne oaze u Arabiji, iznenada ujem glas iz tame uspomena, glas starog nomada, Kurda: Ako voda miruje nepokretna u bari, ona postaje ustajala i blatna, ali ako se kree i tee, postaje bistra; isto tako i ovjek u svojim lutanjima. Nakon toga, kao nekom magijom, svaki nemir me naputa. Poinjem gledati na samog sebe iz daljine, kao to biste morali gledati stranice knjige da
47

biste itali priu iz nje; poinjem shvaati da moj ivot nije mogao imati drukiji tok. Jer, kad pitam samog sebe: ta je ukupna suma moga ivota? neto u meni kao da odgovara: Odluio si da zamijeni jedan svijet drugim - da dobije novi svijet u zamjenu za stari koji nikada nisi stvarno posjedovao. Spoznajem sa zapanjujuom jasnoom, da bi takav poduhvat, zaista mogao zahtijevati itav ivot. PENJEM SE iz bunara, oblaim istu, dugaku tuniku, koju sam bio donio sa sobom, pa odlazim do vatre, Zejda i deva, pijem gorku kafu koju mi nudi Zejd, a zatim lijeem, osvjeen i topao, na tlo, uz vatru. S RUKOM POD GLAVOM gledam, gledam u ovu arabljansku no koja se nadvila nada me, crna i zvjezdana. Blistava zvijezda prelijee u kolosalnom luku, a zatim eno druge, pa jo jedne: lukovi svjetla koji cijepaju tamu. Da li su one samo komadi razbijenih planeta, fragmenti neke svemirske katastrofe, koji sada besciljno lete kroz beskraje kosmosa? Ah, ne! Ako pitate Zejda, on e vam rei da su to plamena koplja kojim meleki tjeraju ejtane koji se u nekim noima penju prema nebu da otkriju Boije tajne... Je li to moda bio sam Iblis, kralj svih ejtana, koji je upravo prihvatio ono mono, plameno koplje tamo na istoku...? Legende vezane za ovo nebo i njegove zvijezde blie su mi nego dom moga djetinjstva... Kako bi i moglo biti drukije? Otkako sam doao u Arabiju, ivio sam kao Arap, oblaio se samo kao Arap, govorio samo arapskim jezikom, sanjao svoje snove na arapskom; arapski obiaji i slikovito izraavanje neosjetno su oblikovali moje misli, nisu me ometale duevne uzdranosti koje obino onemoguuju stranca - koliko god dobro bio upuen u ponaanje i jezik dotine zemlje - da nae pravi prilaz osjeajima njenog naroda i da njihov svijet usvoji kao svoj vlastiti. Iznenada moram da se smijem glasno smijehom sree i slobode - tako glasno da Zejd sa uenjem gleda u mene, a moja deva okree glavu prema meni lagahnim, pomalo prezrivim pokretom; tek sada vidim kako je jednostavan i prav, usprkos svojoj duljini, bio moj put - moj put iz svijeta koji stvarno nisam posjedovao, u svijet istinski moj. Nije li moj dolazak u ovu zemlju, u stvari, bio dolazak kui? Dolazak kui srca koje je otkrilo svoj stari dom preko niza hiljada godina i sada prepoznaje ovo nebo, svoje nebo s bolnom radou? Jer, ovo arabijsko nebo - toliko mnogo tamnije, vie, sveanije i bogatije zvijezdama nego bilo koje drugo nebo - nadvijalo se nad dugim nizom mojih predaka, onih lutalica pastira - ratnika, kada
48

su, prije hiljade godina, krenuli opsjednuti pohlepom za zemljom i plijenom, prema plodnoj zemlji Kaldeji i nepoznatoj budunosti; ono malo beduinsko pleme Jevreja, predaka onog ovjeka koji e biti roen u Uru u Kaldeji. Taj ovjek, Ibrahim, nije u stvari spadao u Ur. On je bio pripadnik samo jednog od mnogih arapskih plemena koja su u ovom ili onom vremenu nalazila svoj put iz gladnih pustara Poluotoka prema sjevernim zemljama snova, za koje se govorilo da u njima tee med i mlijeko - naseljenim zemljama Plodnog Polumjeseca, Siriji i Mesopotamiji. Ponekad su takva plemena uspijevala da nadvladaju stanovnike koje su tamo nalazili i nametnu im se kao njihovi gospodari, postepeno se mijeajui s pobijeenim narodom i izranjajui, zajedno s njim, kao nova nacija - kao Asirci i Babilonci, koji su podigli svoja kraljevstva na ruevinama ranije sumerske civilizacije, ili Kaldejci, koji su doli na vlast u Babilonu, ili Amoriti, koji su kasnije bili poznati kao Kanaanci u Palestini i kao Feniani na obalama Sirije. U neko drugo doba pridoli nomadi bili su suvie slabi da pobijede one koji su stigli ranije i bili su apsorbirani, ili su stanovnici odbacivali nomade nazad u pustinju, prisiljavajui ih da trae druge panjake i moda druge zemlje koje e pokoriti. Ibrahimovo pleme - ije je originalno ime, prema Knjizi Postanka, bilo Ab-Ram - to na starom arapskom jeziku znai Velika elja - bilo je oigledno jedno od onih slabijih plemena. Biblijska pria o njihovom boravku u Uru, na rubu pustinje, odnosi se na vrijeme kad su ustanovili da ne mogu osvojiti nove domove u zemlji Rijeka BUznakinja i upravo namjeravali da krenu prema sjeverozapadu du Eufrata prema Haranu, a odatle u Siriju. Velika elja, taj moj rani predak koga je Bog naveo da ide prema nepoznatim krajevima i tako otkrije samog sebe, mogao bi dobro shvatiti zato sam ovdje - jer ion je morao lutati kroz mnoge zemlje prije nego je mogao izgraditi svoj ivot u neto uhvatljivo, i morao je biti gost mnogih nepoznatih srca prije nego mu je bilo dozvoljeno da pusti korijen. Njegovom iskustvu, koje izaziva potovanje, moja sitna zbunjenost ne bi predstavljala zagonetku. On bi znao - kao to to ja sada znam - da smisao svih mojih lutanja lei u skrivenoj elji da sretnem samoga sebe, susreui svijet iji je pristup najskrovitijim pitanjima ivota, samoj stvarnosti, bio razliit od svega na ta sam bio naviknut u svom djetinjstvu i mladosti. KAKO JE TO DUG PUT, iz moga djetinjstva, mladosti u centralnoj Evropi, do moje sadanjosti u Arabiji, ali kako je to ugodan put za sjeanje da putuje nazad... Tu su one godine ranog djetinjstva u poljskom gradu Lavovu - tada pod
49

vlau Austro-ugarske - u kui koja je bila isto toliko mirna i dostojanstvena koliko i ulica u kojoj je stajala. Duga ulica poneto dosadne elegancije, oiviena kestenovima i poploana drvenim blokovima koji su priguivali topot konjskih kopita i pretvarali svaki trenutak dana u lijeno poslijepodne. Volio sam tu ljupku ulicu svijeu daleko van godina moga djetinjstva i ne samo zato to je to bila ulica moga doma; volio sam je, mislim, zbog izgleda plemenite pribranosti kojim je tekla iz veselog centra toga najveselijeg grada prema dubokoj tiini uma na rubu grada, i velikom groblju to lei skriveno u umi. Divne koije bi ponekad prole na tihim tokovima uz pratnju ustrog, ritmikog topota gizdavih kopita ili, ako bi to bila zima i ulica bila zabijeljena dubokim snijegom, sanjke bi klizile preko njega i para bi u oblacima izlazila iz konjskih nozdrva, a njihovi praporci zvonili su kroz ledeni zrak. A ako biste vi sjedili u sanjkama i osjeali ledeni um kako grize vae obraze, vae djetinje srce bi znalo da vas galopirajui konji nose u sreu koja nema ni poetka ni kraja. Tu su ljetni mjeseci na selu, gdje je majin otac, bogati bankar, drao veliko imanje za odmor i razonodu svoje velike porodice. Mirni potoi s nizom vrba du njegovih obala, staje pune spokojnih krava, sumrak misteriozno ispunjen mirisom ivotinja i sijena i smijehom seoskih djevojaka zauzetih u predveerje muom krava; napili biste se toplog pjenuavog mlijeka pravo iz kablova - ne zato to ste edni, nego zato to je uzbudljivo piti neto to je jo tako blizu svom ivotinjskom izvoru... Oni vreli avgustovski dani provedeni u poljima sa seljacima koji anju ito i sa enama koje ga kupe i veu u snopove, mlade ene, lijepa izgleda, teka tijela, punih prsa, tvrdih toplih ruku, iju vrstinu ste mogli osjetiti kad bi vas, igrajui se u podne, valjale u plastovima; naravno, bili ste tada suvie mladi da biste izvukli neke zakljuke iz onih nasmijanih zagrljaja... Tu su putovanja s mojim roditeljima u Be i Berlin, Alpe i eke ume, na Sjeverno more i Baltik; mjesta toliko daleko da su skoro izgledala kao novi svjetovi. Svaki put kad se krene na takvo putovanje, prvi zviduk lokomotive i prvo drndanje tokova zaustavlja kucanje srca u uzbudljivom oekivanju uda koja treba da se dese... Bili su i drugovi u igri, djeaci i djevojice, brat i sestra i mnogi roaci, prekrasne nedjelje slobode nakon jednolinosti - ali ne suvie nepodnoljive jednolinosti - dana u koli; pjeaenje kroz polja, prvi potajni sastanci s ljupkim djevojicama svoga uzrasta i bljesak prvog uzbuenja od kojeg se dolazi sebi tek nakon to prou sati i sati... To je bilo sretno djetinjstvo, koje me ispunjava zadovoljstvom i u sjeanju. Moji roditelji su ivjeli u ugodnim okolnostima, a ivjeli su uglavnom za svoju djecu. Spokojstvo moje majke i nepomuen mir mogli su imati neto s lahko50

om s kojom sam kasnije bio u stanju da se prilagodim neuobiajenim i, ponekad, sasvim suprotnim uvjetima; meutim, oev unutarnji nemir je vjerovatno odraen u mome vlastitom. AKO BI TREBALO da opiem svoga oca, rekao bih da ovaj krasni, vitki ovjek, srednjeg rasta, tamne puti i tamnih, strastvenih oiju, nije bio sasvim u skladu sa svojom okolinom. U svojoj ranoj mladosti matao je o tome da se posveti nauci, naroito zici, ali nikada nije bio u stanju da ostvari taj san i morao se zadovoljiti da bude advokat. Iako sasvim uspjean u ovoj profesiji, u kojoj je njegov otri duh morao nai dobrodoli izazov, on se nikada nije potpuno s tim pomirio; izgled usamljenosti koji ga je okruivao mogao je biti prouzrokovan stalno prisutnom svijeu da ga je pravi poziv mimoiao. Njegov otac je bio ortodoksni rabin u Czrenowitzu, glavnom gradu austrijske provincije Bukovine. Jo uvijek ga se sjeam kao draesnog starca, vrlo njenih ruku i lica uokvirenog dugom bijelom bradom. Pored svoga dubokog interesa za matematiku i astronomiju - koje je studirao u slobodnom vremenu itav svoj ivot - on je bio jedan od najboljih ahista cijele pokrajine. To je vjerovatno bila osnova njegovog dugotrajnog prijateljstva s grkim ortodoksnim arhiepiskopom koji je i sam bio znameniti ahista. Obojica bi proveli mnoge veeri zajedno nad ahovskm ploom, a zavrili bi svoja sijela raspravom o metazikim postavkama svojih religija. Moglo bi se pretpostaviti da bi, s takvom naklonou duha, moj djed rado doekao sklonost svoga sina - mogao oca prema nauci. Ali oigledno, on je ve bio odluio od samog poetka da njegov najstariji sin nastavi rabinsku tradiciju, koja se u porodici protezala kroz nekoliko generacija, i odbijao je da uope i razmatra bilo kakav drugi poziv za mog oca. U ovoj postojanosti on je mogao biti podran i sramotnom obiteljskom tajnom: sjeanjem na jednog svog ujaka - to jest moga pra-pra-ujaka - koji je na sasvim neuobiajen nain izdao obiteljsku tradiciju i ak napustio religiju svojih predaka. Taj skoro mitski pra-pra-ujak, ije ime nikad nije glasno spomenuto, izgleda da je bio odgojen u istoj strogoj porodinoj tradiciji. U ranim godinama je postao potpuno samostalan rabin, oenjen enom koju oigledno nije volio. Kako mu rabinsko zanimanje nije u to doba prualo dovoljnih prihoda, on ih je upotpunjavao trgovanjem krznom, to je svake godine zahtijevalo putovanje u evropsko centralno trite krznom, Lajpcig. Jednog dana, kad je imao oko dvadeset i pet godina, on krenu s konjskom zapregom - to je bilo u prvoj polovici devetnaestog vijeka - na jedno od tih dugih putovanja. U Lajpcigu prodade krzno kao i obino, ali, umjesto da se vrati kui, on prodade i kola i konje,
51

obrija bradu i solufe i, zaboravljajui svoju nevoljenu enu, ode u Englesku. Neko vrijeme se izdravao radei sluinske poslove, studirajui astronomiju i matematiku nou. Neki gazda izgleda da je otkrio njegovu umnu nadarenost i omoguio mu da nastavi svoje studije u Oksfordu, odakle je nakon nekoliko godina izbio kao uenjak koji mnogo obeava, preobraen u kranstvo. Uskoro nakon to je poslao svojoj eni idovki dokument kojim se s njom razvodi, oenio se s djevojkom od krivovjernika. Malo je bilo poznato naoj porodici o njegovom kasnijem ivotu, osim da je postigao znatan ugled kao astronom i univerzitetski profesor i da je zavrio kao vitez. Ovaj zastraujui primjer izgleda da je uvjerio moga djeda da zauzme vrlo strog stav u pogledu naklonosti moga oca prema studiranju nevjernikih znanosti; trebalo je da postane rabin i tako je moralo biti. Meutim, moj otac nije bio spreman da se preda tako lahko. Dok je u toku dana studirao Talmud, provodio je dio svojih noi prouavajui tajno, bez pomoi uitelja, program humanistike gimnazije. Ipak se kasnije povjerio svojoj majci. Iako su nedozvoljene studije njenog sina mogle opteretiti njenu savjest, njena plemenita priroda navela ju je da shvati da bi bilo okrutno liiti ga prilike da slijedi elju svoga srca. Sa dvadeset i dvije godine, nakon to je za etiri godine zavrio osmogodinji kurs gimnazije, moj otac je pristupio polaganju maturalnog ispita i poloio ga s izvanrednim uspjehom. S diplomom u ruci, on i njegova majka usudili su se sada da saope stranu vijest mome djedu. Mogu zamisliti dramatinu scenu do koje je dolo, ali ishod toga bio je da je moj djed konano popustio i sloio se da moj otac napusti rabinske studije i umjesto toga stupi na univerzitet. Finansijske okolnosti u porodici nisu mu, meutim, dozvolile da se posveti svom omiljenom studiju zike; morao je da se okrene unosnijoj pravnoj profesiji, i vremenom je posto advokat. Nekoliko godina kasnije nastanio se u Lavovu, u istonoj Galiciji, i oenio se s mojom majkom, jednom od etiri keri bogatog mjesnog bankara. Tamo sam, u ljeto 1900 godine, roen kao drugo od troje djece. Razoarana elja moga oca nalazi izlaz u njegovom itanju o znanstvenim predmetima i moda isto tako u njegovoj udnoj, iako krajnje uzdranoj, posebnoj naklonosti prema svom drugom sinu - menj _ koji je, ini se, isto tako bio vie zainteresiran za stvari koje nisu neposredno vezane za zaraivanje novaca i uspjenom karijerom. Ipak, njegove nade da od mene naini uenjaka bile su osuene da ostanu neispunjene. Iako ne glup, bio sam vrlo ravnoduan prema uenju. Matematika iprirodne nauke bile su mi naroito dosadne; nalazio sam beskrajno zadovoljstvo u itanju uzbudljivih historijskih romana
52

od Sjenkjevia, fantazija ila Verna, pria o Indijancima Dejmsa Fenimora Kupera i Karla Maja i, kasnije, stihova od Rilkea i zvunih ritmova Tako je govorio Zaratustra. Tajne Zemljine tee i elektriciteta, ne manje nego latinska i grka gramatika, ostavljale su me potpuno hladnim, tako da sam se uvijek jedva jedvice provlaio. Ovo je moralo izazivati duboko razoaranje moga oca, ali je mogao nai izvjesnu utjehu u injenici da su moji uitelji bili jako zadovoljni mojom sklonou prema literaturi - kako poljskoj tako i njemakoj - kao i prema historiji. U skladu s tradicijom u naoj porodici, primio sam, preko privatnih uitelja kod kue, temeljitu osnovu iz jevrejskih religioznih nauka. Ovo nije trebalo zahvaliti bilo kakvoj naglaenoj religioznosti mojih roditelja. Oni su pripadali generaciji koja, dok je praznim rijeima izraavala pripadnost ovom ili onom religioznom vjerovanju koje jeoblikovalo ivote njihovih predaka, nije nikada uinila ni najmanji pokuaj da uskladi svoj praktini ivot ili ak svoju etiku i misli s tim uenjima. U takvom drutvu i sama ideja religije bila je svedena na jednu od dvije stvari: dosadni ritual onih koji su se vezivali uz svoje religiozno nasljee navikom - i samo navikom -, ili ciniku ravnodunost onih liberalnih, koji su religiju smatrali zastarjelim praznovjerjem s kojim se moe ponekad, formalno, sloiti, ali kojeg se potajno stidjele kao neega intelektualno neodbranjivog. Po svemu sudei, moji roditelji su pripadali prvoj kategoriji, ali ponekad sam imao nejasnu slutnju da je moj otac barem naginjao prema drugoj. Ipak, za razliku od svog oca i punca, on je zahtijevao da provedem duge sate nad svetim spisima. Na taj nain u trinaestoj godini, ne samo da sam mogao s lahkoom itati hebrejski nego sam i govorio teno i uz to stekao pristojno poznavanje aramejskog jezika (emu vjerovatno mogu zahvaliti lahkou s kojom sam kasnije savladao arapski). Prouavao sam Stari zavjet u originalu. Misna i Gemara - to jest, tekst i komentari Talmuda - postali su mi bliski. Mogao sam raspravljati s mnogo samopouzdanja o razlikama izmeu babilonskog i jeruzalemskog Talmuda, udubljivao sam se u zamrenosti biblijskih tumaenja, nazvanih Targum, upravo kao da sam bio predodreen za rabinsku karijeru. Uprkos svom ovom rascvjetavanju religiozne mudrosti ili moda upravo zbog toga, uskoro se kod mene razvio osjeaj prezira prema mnogim postavkama jevrejskog vjerovanja. Dakako, ja nisam poricao uenja o moralnoj pravednosti tako jako naglaenoj u jevrejskim spisima, niti uzvienu svijest o Bogu jevrejskih poslanika, ali mi je izgledalo da je Bog, prema Starom zavjetu i Talmudu, pretjerano zaokupljen ritualima kojim Njegovi vjernici treba da Ga oboavaju. Isto tako mi je dola misao da je ovaj Bog udno zaokupljen sudbinom jednog
53

posebnog naroda, Jevreja. Sama graa Starog zavjeta, kao historije Ibrahimovih potomaka, tei da Boga predstavi ne kao onog ko stvara i odrava cijelo ovjeanstvo nego vie kao plemensko boanstvo koje sva stvaranja prilagoava zahtjevima odabranog naroda; nagraujui ga pobjedama ako je pravedan, a kanjavajui ga rukama nevjernika kad god bi skrenuo s propisane staze. Gledan u svjetlu ovih osnovnih nedostataka, ak i etiki ar kasnijih poslanika, kao Isaije i Jeremije, izgledao je lien univerzalne poruke. Iako je efekat onih mojih rasnih studija suprotan od onoga emu je bio namijenjen - udaljujui me od religije mojih predaka vie nego me pribliavajui njoj - esto mislim da su mi one u kasnijim godinama pomogle da shvatim osnovnu svrhu sutine religije, kakav god bio njen oblik. Meutim, u to doba, moje razoaranje judaizmom nije me vodilo ka potrazi za spiritualnim istinama u drugim smjerovima. Pod utjecajem agnostike okoline, okrenuo sam se, kao toliko mnogo djece moga doba, prema stvarnom odbacivanju institucionalnih religija; poto mi moja religija nije nikada znaila vie od niza ograniavajuih propisa, nisam se osjeao loije zato to sam se od nje udaljio. Teoloke i lozofske ideje jo me stvarno nisu znale; ono emu sam se radovao nije se mnogo razlikovalo od oekivanja veine drugih djeaka: akcija, avantura, uzbuenja. Krajem 1914. godine, kad je prvi svjetski rat ve bjesnio, prva velika ansa da ispunim svoje djeake snove izgleda da je bila nadohvat ruke. U etrnaestoj godini pobjegao sam iz kole i stupio u nekih od ranih pionira psihoanalize kao to je Alfred Adler, Hermann Steckl i Otto Gross. Ali, dok zaista nisam osporavao valjanost njenih analitikih principa, bio sam uznemiren intelektualnom arogancijom nove nauke, koja je pokuavala da svede sve tajne ovjekovog Ja na niz neurogenetskih reakcija. Filozofski zakljuci do kojih su doli njeni osnivai i sljedbenici izgledali su nekako suvie prikladni, samosvjesni i pojednostavljeni da bi mogli biti ak i blizu konanih istina, a oni zaista nisu ukazali ni na kakav novi put ka dobrom ivotu. Iako su takvi problemi esto zaokupljali moj duh, oni me, u stvari, nisu smetali. Nikada nisam suvie naginjao metazikim razmiljanjima ili svjesnom traganju za apstraktnim istinama. Moje interesiranje bilo je vie u smjeru stvari koje se vide i osjeaju: ljudi, aktivnosti i odnosi. Upravo tada sam poeo da otkrivam odnose sa enama. U opem procesu raspadanja ustaljenih drutvenih obiaja, to je slijedio iza svjetskog rata, mnoga ogranienja izmeu mukaraca i ena su popustila. Ono to se desilo bilo je, mislim, ne toliko pobuna pretjerane strogosti devetnaestog vijeka, koliko pasivno bjeanje od stanja stvari u kojem su izvjesni moralni
54

standardi bili smatrani vjenim i neospornim u drutvenim uvjetima u kojima je sve bilo osporavano: njihanje klatna od jueranjeg utjenog vjerovanja u neprekinutost ovjekovog uspona do gorkog razoaranja penglera, do Nieovog moralnog relativizma i do duhovnog nihilizma koji je podsticala psihoanaliza. Gledajui nazad na one rane poslijeratne godine, osjeam da su mladi ljudi i ene koji su govorili i pisali s toliko mnogo oduevljenja o slobodi tijela, bili zaista vrlo daleko od uzavrelog duha Pana kojeg su tako esto prizivali: njihovi su zanosi bili suvie samosvjesni da bi bili raskoni, a suvie lahkoumni da bi bili revolucionarni. Njihovi seksualni odnosi imali su, u pravilu, nekakav sluajan karakter - izvjesnu promiljenu blagost koja je esto vodila do promiskuiteta. ak ako sam se i osjeao vezanim ostacima konvencionalne moralnosti, bilo bi izvanredno teko ne biti povuen opim tokom koji je postao tako rasprostranjen. Kako su stvari stajale, ja sam se radije razmetao, kao toliki drugi iz moje generacije, onim to se smatralo pobunom protiv praznih konvencija. Glert je lahko prelazio u blie odnose, a oni u strasti. Ne mislim, meutim, da sam bio raskalaen, jer u svim onim mojim mladenakim ljubavima, koliko god da su bile povrne i kratkog vijeka, bio je uvijek prizvuk nade, nejasne ali postojane, da bi ona strana izoliranost, koja je tako oigledno razdvajala ovjeka od ovjeka, mogla biti razbijena spajanjem mukarca i ene. MOJ NEMIR JE RASTAO i za mene je postajalo sve tee da pratim svoje univerzitetske studije. Konano sam odluio da ih zauvijek napustim i pokuam svoju sreu u urnalizmu. Moj otac, vjerovatno s mnogo vie opravdanja nego to sam tada bio voljan da priznam, otro se usprotivio takvom postupku, smatrajui da treba da dokaem samom sebi da mogu pisati; a, u svakom sluaju, zakljuio je nakon jedne od naih estokih rasprava, titula doktora lozoje jo nikad nije sprijeila bilo koga da postane uspjean pisac. Njegovo rezonovanje bilo je zdravo, ali ja sam bio vrlo mlad, pun nade i vrlo nemiran. Kad sam shvatio da on nee izmijeniti svoje miljenje, izgledalo je da nema drugog izbora do poeti svoj vlastiti ivot samostalno. Ne govorei nikome o svojim namjerama, oprostio sam se s Beom jednog Ijetnjeg dana 1920. godine i krenuo vozom u Prag. Sve to sam imao, pored svojih linih stvari, bio je dijamantni prsten koji mi je ostavila majka, koja je umrla godinu dana ranije. Prodao sam ga preko nekog konobara u glavnoj prakoj literarnoj kafani. Vjerovatno je da su me u toj transakciji temeljito opljakali, ali suma novaca koju sam dobio inila mi se kao bogatstvo. S ovim imetkom u depu produio sam u Berlin, gdje su me neki beki prijatelji uveli u magini krug knjievnika i umjetnika u staroj Cafe des Westens.
55

Znao sam da u od sada morati dalje da se snalazim bez iije pomoi, neu vie nikada oekivati niti primiti fmansijsku pomo od svoje porodice. Nekoliko sedmica kasnije, kad se stiala ljutnja moga oca, on mi je pisao: Ve mogu vidjeti kako e jednoga dana zavriti kao propalica u jarku pored puta. Odgovorio sam mu: Nema pored puta jarka za mene - isplivau na vrh. Kako u isplivati na vrh nije mi ni najmanje bilo jasno, ali znao sam da elim pisati i bio, naravno, uvjeren da literarni svijet eka na mene iroko otvorenih ruku. Nakon nekoliko mjeseci moja gotovina se istopila i poeo sam da se osvrem za nekim poslom. Za mladog ovjeka sa urnalistikim aspiracijama, jedan od velikih dnevnih listova bio bi oigledan izbor, ali sam ustanovio da ja nisam bio izbor za njih. Nisam to ustanovio odmah. Trebale su mi sedmice zamornog potucanja po berlinskim plonicima - jer je ak i plaanje podzemne eljeznice ili tramvaja tada ve bilo postalo problem - i bezbroj poniavajuih intervjua s glavnim urednicima, urednicima novosti i pomonicima urednika, da shvatim da, iskljuujui udo, utokljunac bez ijednog tampanog retka i vlastitog iskustva nema nikakve anse da dobije pristup posveenom carstvu novina. Nikakvo udo mi nije dolo u susret. Umjesto toga, upoznao sam glad i proveo nekoliko sedmica odravajui se gotovo samo na aju i dvjema kiama koje bi mi izjutra posluila moja gazdarica. Moji literarni prijatelji u Caf des Vestens nisu mogli mnogo uiniti za neukog i neiskusnog koji bi htio biti neto; uostalom, veina njih ivjela je u okolnostima ne mnogo drugaijim od mojih vlastitih, ivotarei od danas do sutra na rubu nitavila i teko se borei za odranje golog ivota. Katkad, u naletu obilja izazvanog sretno primljenim lankom ili prodanom slikom, poneki od njih bi priredio gozbu s pivom i virlama i pozvao me da uivam u iznenadnoj dareljivosti; ili bi neki bogati snob pozvao grupu nas, udnih intelektualnih skitnica da veeramo u njegovom stanu, pa bi zurio u nas sa strahopotovanjem dok bismo mi trpali u nae prazne eluce kavijar canaps i ampanjac, nagraujui dareljivost naeg domaina pametnim govorom i pogledom u boemski ivot. Pravilo mojih dana bila je kruta glad - noi su mi bile ispunjene snovima o odrescima mesa, kobasicama i debelim krikama kruha namazanim maslacem. Nekoliko puta sam bio u iskuenju da piem ocu i molim ga za pomo, to on bez sumnje ne bi odbio, ali svaki put bi istupio moj ponos i umjesto toga pisao sam mu o krasnom poslu i dobroj plai koju imam... Konano doe sretni prelom. Bio sam predstavljen F. M. Murnau-u, koji se upravo tada dizao do slave kao lmski reiser (to je bilo nekoliko godina prije nego ga je Holivud povukao do jo vee slave i do prijevremene, tragine
56

smrti). Murnau, s onom hirovitom impulsivnou koja ga je inila milim svim njegovim prijateljima, odmah se zanio mladim ovjekom suoenim s nevoljom, koji je gledao tako eljno i s toliko mnogo nade prema budunosti. Pitao me da li bih elio da radim s njim na novom lmu koji upravo namjerava poeti. Iako je posao trebalo da bude samo privremen, vidio sam kako se preda mnom otvaraju vrata nebesa kad sam promucao: Da, elio bih... U toku dva slavna mjeseca, osloboen svih nansijskih briga i potpuno zaokupljen mnotvom blistavih iskustava razliitih od svega to sam ikada znao, radio sam kao Murnauov pomonik. Moje samopouzdanje je neizmjerno poraslo; ono bez sumnje nije bilo umanjeno injenicom da se vodea dama u lmu - dobro poznata i vrlo lijepa glumica - nije pokazala naklonom ert o van ju s reiserovim mladim pomonikom. Kad je lm zavren i Murnau trebalo da ide u inozemstvo na novi zadatak, oprostio sam se s njim u uvjerenju da su moji najgori dani proli. Uskoro poslije toga, moj dobar prijatelj Anton Kuh - beki novinar koji se nedavno bio istakao u Berlinu kao pozorini kritiar - pozvao me da saraujem s njim na lmskom scenariju ije mu je pisanje bilo povjereno. Prihvatio sam ideju s oduevljenjem i mislim da sam uloio dosta truda u rukopis; u svakom sluaju, producent koji ga je bio naruio rado je platio ugovoreni iznos, koji smo Anton i ja podijelili na jednake dijelove. Da bismo proslavili na ulazak u lmski svijet, priredili smo sijelo u jednom od najotmjenijih restorana u Berlinu; kad smo primili raun, ustanovili smo da je praktino itava naa zarada otila u jastoge, kavijar i francuska vina. Ali naa srea je potrajala. Odmah smo poeli pisati drugi scenario - fantaziju satkanu oko gure Balzaka i udnog, potpuo izmiljenog njegovog doivljaja - i nali kupca upravo onog istog dana kad je scenrio bio zavren. Ovaj put, meutim, odbio sam da slavim na uspjeh i umjesto toga otiao sam na vietjedni odmor na jezer u Bavarskoj. Nakon jo jedne godine pune pustolovnih uspona i padova u raznim gradovima centralne Evrope, ispunjene svakom vrstom kratkotrajnih poslova, konano sam uspio da se probijem u svijet urnalizma. OVAJ PROBOJ sam ostvario u jesen 1921, nakon jo jednog perioda novane krize. Jednog popodneva, dok sam sjedio u Cafe des Westens, umoran i razoaran, jedan prijatelj sjede za moj stol. Kad sam mu iznio svoje tekoe, on mi predloi: Moglo bi biti neke anse za tebe. Dammert pokree svoju vlastitu agenciju u saradnji sa United Press iz Amerike. Nazivae se United Telegraph. Siguran
57

sam da e mu trebati velik broj pomonih izdavaa. Ako eli, predstaviu te. Dr Dammert je bio dobro poznata linost u berlinskim politikim krugovima dvadesetih godina. Istaknut u redovima Katolike partije centra, bogat i samostalan, uivao je izvanredan ugled; ideja da radim kod njega privukla me. Sljedeeg dana moj prijatelj me povede do ureda dra Dammerta. Elegantan, sredovjeni ovjek bio je ljubazan i prijateljski kad nas je ponudio da sjednemo. Gosp. Fingai (to je bilo ime moga prijatelja) govorio mi je o vama. Da li ste ikada prije radili kao novinar? Ne, gospodine, odgovorio sam, ali imam mnogo drugog iskustva. Ja sam neka vrsta strunjaka za zemlje Istone Evrope i znam nekoliko jezika. (U stvari, jedini jezik Istone Evrope koji sam mogao govoriti bio je poljski, a imao sam samo nejasnu ideju o onome to se dogaa u tom dijelu svijeta, ali sam bio odluan da ne dozvolim da mi ansa bude pokvarena mojom pretjeranom skromnou). Ah, to je interesantno, primijeti dr Dammert s osmijehom. Ja imam smisla za strunjake. Ali, na alost, ne mogu upravo sada iskoristiti strunjaka za poslove Istone Evrope. Mora da je vidio razoaranje na mom licu jer je odmah nastavio: Ipak, mogao bih imati za vas neto za poetak - iako bi to moglo biti neto ispod vaih sposobnosti, mislim... A ta bi bio poetak, gospodine? raspitivao sam se eljno mislei o svojoj neplaenoj kiriji. Pa... trebam jo nekoliko telefonista... Ah, ne, ne, ne brinite, ne na telefonskoj centrali, mislim na telefoniste koji prenose vijesti provincijskim novinama... Ovo je zaista bilo srozavanje s visine mojih oekivanja. Gledao sam Dammerta, a on je gledao mene. Kad sam primijetio stezanje bora osmijeha oko njegovih oiju, znao sam da je moja hvalisava igra zavrena. Prihvatam, gospodine, odgovorio sam s uzdahom i osmijehom. Sljedee sedmice poeo sam raditi svoj novi posao. To je bio dosadan rad, daleko od urnalistike karijere o kojoj sam sanjao. Sav moj posao sastojao se u prenoenju telefonom, nekoliko puta dnevno, vijesti s umnoenih listova mnogim provincijskim novinama koje su bile pretplaene na takvu slubu; ali ja sam bio dobar telefonista, a i plaa je bila dobra. Ovo je potrajalo oko mjesec dana. Krajem mjeseca nepredviena prilika mi se ponudila sama od sebe.
58

U 1921. godini Sovjetski Savez je bio pogoen glau neuvenih razmjera. Milioni ljudi su skapavali od gladi, a stotine i hiljade njih su umirali. itava evropska tampa je bila prepuna stravinih opisa situacije; bilo je planirano nekoliko stranih akcija za pomo, medu njima i jedna od Herberta Hoovera, koji je bio mnogo uinio za centralnu Evropu poslije svjetskog rata. Akciju velikih razmjera vodio je u Rusiji Maksim Gorki; njegovi dramatini pozivi za pomo uskomeali su itav svijet; bilo je glasina da e njegova ena uskoro posjetiti glavne gradove centralne i zapadne Evrope, u pokuaju da mobilizira javno mnijenje za ekasniju pomo. Poto sam bio samo telefonist, nisam direktno uestvovao u pokrivanju ove senzacionalne epizode dok me primjedba jednog mog sluajnog poznanika (imao sam ih mnogo na najudnijim mjestima) nije povukla u samu njenu sredinu. Poznanik je bio noni vratar u hotelu Esplanadi, jednom od najelegantnijih u Berlinu, a primjedba je bila: Ova gospoda Gorki je vrlo prijatna dama, nikad se ne bi reklo da je boljevik... Gospoda Gorki? Pa gdje ste, zaboga, nju vidjeli? Moj informator stia glas do apata: Odsjela je u naem hotelu. Dola je juer, ali je registrirana pod krivim imenom. Samo direktor zna ko je ona stvarno. Ne eli da je salijeu reporteri. A kako to vi znate? Mi vratari znamo sve to se deava u hotelu, odgovori on kesei zube. Zar mislite da bismo mogli zadrati svoj posao dugo kad ne bismo znali? Kakva bi to samo pria bila dobiti ekskluzivni intervju s gospoom Gorki - tim vie to ni rije o njenom prisustvu u Berlinu nije jo bila prodrla u tampu... Najednom sam planuo. Biste li mi, upitah svoga prijatelja, nekako omoguili da je vidim? Pa, ne znam... Ona je oigledno vrsto odluna da ostane zatiena od javnosti... Ali bih mogao uiniti jedno: ako budete pred veer u predvorju, mogao bih vam je pokazati. To je bio dogovor. Odjurio sam u svoj ured u United Telegraph; gotovo svi su ve bili otili kui u to doba, ali, na sreu, urednik novosti je jo bio za svojini radnim stolom. Zadrao sam ga. Hoete li mi dati novinarsku iskaznicu ako obeam donijeti senzacionalnu priu? Kakvu vrstu prie? raspitivao se sumnjiavo. Dajte mi iskaznicu, a ja u vam dati priu. Ako ne donesem, jo uvijek moete dobiti svoju iskaznicu.
59

Konano stara novinarska hulja pristade, a ja izletjeh iz ureda kao ponosni posjednik iskaznice koja me oznaava kao predstavnika United Telegrapha. Sljedeih nekoliko sati proveo sam u predvorju Esplanade. U devet sati moj prijatelj stie na dunost. Namignu mi s ulaznih vrata, nestade iza pulta za recepciju i ponovo se pojavi za nekoliko minuta s obavjetenjem da je gospoa Gorki vani. Ako tu budete sjedili dovoljno dugo, sigurno ete je vidjeti kad se vrati. Oko jedanaest sati primijetih signal svoga prijatelja. Kradomice mi je pokazivao na neku gospou koja je upravo ulazila u okretna vrata: omalena, njena ena etdesetih godina, obuena u vanredno lijepo krojenu crnu haljinu, s dugim crnim svilenim ogrtaem koji se vukao po podu za njom. Njeno dranje bilo je toliko istinsko aristokratske da je bilo zaista teko zamisliti je kao enu radnikog pjesnika, a jo tee kao graanina Sovjetskog Saveza. Prepreujui joj put, naklonih se i obratih joj se to sam mogao ljubaznijim tonom: Gospoa Gorki... Samo za trenutak izgledala je zapanjena, ali odmah mehki osmijeh ozari njene lijepe, crne oi i ona odgovori na njemakom koji je imao samo slab trag slvenskog akcenta: ,Ja nisam gospoa Gorki... Vi grijeite - moje je ime tako i tako (dodajui neko rusko ime koje sam zaboravio). Ne, gospoo Gorki, ustrajao sam, znam da ne grijeim. Iste tako znam da ne elite da vas reporteri uznemiruju - ali bi znailo mnogo, strano mnogo za mene ako mi dozvolite da s vama razgovaram nekoliko minuta. Ovo je moja prva ansa da se potvrdim. Siguran sam da ne biste eljeli da tu ansu razorite...? Pokazao sam joj svoju novinarsku iskaznicu. Dobio sam je tek danas, a treba da je vratim ako ne pripremim intervju s gospoom Gorki. Aristokratska gospoa se i dalje smijeila. A ako bih vam dala asnu rije da ja nisam gospoa Gorki, da li biste mi tada vjerovali? Ako biste mi bilo ta rekli na svoju asnu rije, ja bih to vjerovao. Ona prasnu u smijeh. Vi ste, izgleda, zgodan mali deko. (Njena draesna glava jedva je dopirala do mojih ramena.) Neu vam vie lagati. Pobijedili ste. Ali ne moemo provesti ostatak veeri ovdje u predvorju. Da li biste mi uinili zadovoljstvo i popili aj sa mnom u mom apartmanu? I tako sam imao zadovoljstvo da popijem aj s gospoom Gorki u njenom apartmanu. U toku gotovo itavog sata ona je ivo opisala uase gladi, a kad sam se s njom rastao poslije ponoi, imao sam punu svesku biljeaka. Pomonici urednika u nonoj slubi u United Telegraphu zabezeknuti su se kad su me vidjeli u to neuobiajeno doba. Nisam se trudio da objanjavam jer
60

sam imao hitan posao da obavim. Piui svoj intervju to sam bre mogao, najavio sam, ne ekajui saglasnost urednika, hitne pozive svim novinarima koje smo opsluivali. Idueg jutra bila je eksplozija. Dok nijedan od velikih berlinskih dnevnika nije imao ak ni vijest o boravku gospoe Gorki u gradu, svi provincijski listovi koje opsluuje naa agencija imali su na prvim stranama ekskluzivni intervju s gospoom Gorki od specijalnog predstavnika United Telegrapha. Telefonista je pripremio prvoklasnu vijest. Toga popodneva odran je sastanak urednika u uredu Dammerta. Bio sam pozvan i, nakon uvodnog prijekora u kojem mi je objanjeno da nikakva vanija vijest ne smije biti poslana bez prethodne saglasnosti urednika vijesti, bio sam obavijeten da sam unaprijeen za reportera. Konano sam bio novinar. MEHKI KORACI U PIJESKU: to je Zejd koji se vraa s bunara s punom mjeinom. Ona bunu kad je on spusti na tle pored vatre, a on poe pripremanje nae veere: ria i meso mladog janjeta koje je kupio pred veer u selu. Nakon zadnjeg mijeanja kutljaom, on mi se obraa: Bi li sad jeo, daida? - i bez ekanja na moj odgovor, koji, on to zna, moe biti samo potvrdan, mee sadraj lonca na veliku zdjelu, stavlja je preda me i donosi mi jedna od naih bakrenih ledena, napunjen vodom da operem ruke: Bismillah i neka nas Allah poivi. Navaljujemo na jelo, sjedei prekrtenih nogu jedan nasuprot drugom, jedui prstima desne ruke. Jedemo u tiini. Ni jedan od nas nije nikada bio jako razgovorljiv. Osim toga, nekako sam upao u raspoloenje sjeanja, mislei o vremenu koje je prolo prije nego sam doao u Arabiju, ak prije nego sam sreo Zejda, tako da ne mogu da govorim glasno; govorim samo tiho u sebi i samom sebi, osjeajui raspoloenje svoje sadanjosti kroz mnoga raspoloenja svoje prolosti. Nakon objeda, dok sjedim naslonjen na svoje sedlo, igrajui se prstima pijeskom i zagledan u tihe arapske zvijezde, mislim kako bi bilo dobro imati nekoga pored sebe s kim bih mogao razgovarati o svemu to mi se desilo u onim dalekim godinama. Ali nema nikoga osim Zejda. On je dobar i poten ovjek i bio je moj saputnik za mnogih dana usamljenosti; on je otrouman, osjetljiv u opaanju i dobro upuen u muke postupke. Ali, dok gledam postrance njegovo lice - to lice otrih crta uokvireno dugakim kosama, sad nageto sa ozbiljnom udubljenou nad lonac za kafu, sad okrenuto prema devama koje se odmaraju
61

na tlu pored nas i spokojno preivaju - znam da mi treba sasvim drugaiji slualac: takav koji ne samo da nije uestvovao u toj mojoj ranoj prolosti nego koji bi isto tako bio daleko od pogleda, mirisa i zvuka sadanjih dana i noi: takav pred kojim bih mogao razvezati vorove svoga sjeanja jedan po jedan, tako da bi ih njegove oi mogle vidjeti, a i moje ponovno, i koji bi mi tako pomogao da uhvatim svoj vlastiti ivot u mreu svojih rijei. Ali nema nikoga osim Zejda. A Zejd je sadanjost.

62

III VJETROVI Jaemo, jaemo, nas dvojica na dvjema devama i jutro nam ve izmie. udno je toj vrlo udno, Zejdov glas prekida tiinu. ta je udno, Zejde? Zar nije udno, daida, da smo samo prije nekoliko dana ili prema Tajmi, a sada su glave naih deva okrenute prema Meki? Siguran sam, to ni ti sam nisi znao prije one noi. Ti si udljiv kao beduin... kao i ja sam. Je li to bio din, daida, koji me naveo na onu iznenadnu odluku, prije etiri godine, da doem tebi u Meku - i naveo sada tebe da ide u Meku? Putamo li mi sebi tako da nas nose vjetrovi zato to ne znamo ta hoemo? Ne, Zejde - ti i ja, mi putamo da nas vjetrovi gone zato to mi zaista znamo ta hoemo: naa srca to znaju, ak i ako su nae misli ponekad spore da to slijede - ali na kraju one ipak sustignu naa srca i onda mi mislimo da smo donijeli odluku... MODA JE to moje srce znalo ak i onog dana prije deset godina kada sam stajao na palubi broda koji me nosio na moje prvo putovanje na Bliski istok, prema jugu preko Crnog mora, kroz tamu bijele, beskrajne maglovite noi, kroz maglovito jutro, prema Bosforu. More je bilo olovno tamno, ponekad bi pjena zapljusnula palubu, udaranje strojeva bilo je kao kucanje srca. Stajao sam uz ogradu gledajui u blijedu tamu. Ako biste me pitali ta sam tada mislio, ili kakve sam nade u sebi nosio na ovoj prvoj pustolovini prema Istoku, jedva da bih bio kadar dati bilo kakav jasan odgovor. Radoznalost, moda: ali to je bila radoznalost koja nije samu sebe shvaala suvie ozbiljno zato to je izgledalo da tei ka stvarima neznatne vanosti. Magla moga nemira, koja kao da je imala neke veze s maglom to se povijala iznad mora, nije bila usmjerena prema stranim zemljama i ljudima u danima koji dolaze. Slike bliske budunosti, nepoznati gradovi i izgledi, strana odjea i ponaanje koje je trebalo da se tako skoro otkrije mom pogledu, jedva da je zaokupljalo moje misli. Smatrao sam ovo putovanje kao neto sluajno i uzeo sam ga, kao to je bilo, u mom hodu, kao prijatan, ali ipak ne suvie vaan interludij. U tom trenutku moje misli tu bile smetene i zbunjene onim to sam smatrao zaokupljenou svojom prolou. Prolost? Da li sam imao ikakvu prolost? Imao sam dvadeset i dvije godine... Moja generacija - generacija onih koji su bili roeni na prekretnici stoljea - ivjela je moda bre nego bilo koja druga prije nje i izgledalo mi je kao da
63

gledam nazad u dugi tok vremena. Sve tekoe i doivljaji tih godina stajali su pred mojim oima, sve one enje, pokuaji i razoaranja - i ene - i moji prvi jurii na ivot... One beskrajne noi pod zvijezdama, kad nismo sasvim znali ta hoemo i kad smo etali s prijateljem pustim ulicama, govorei o krupnim stvarima a sasvim zaboravljajui kako su nam prazni depovi i kako je nesiguran dan koji dolazi... Sretno nezadovoljstvo koje samo mladost moe osjetiti i elja da se promijeni svijet i izgradi nanovo... Kako zajednica treba da bude oblikovana da bi ljudi mogli ivjeti ispravno i u izobilju? Kako treba da budu ureeni njihovi odnosi da bi oni mogli razbiti usamljenost koja okruuje svakog ovjeka, i stvarno ivjeti u zajednici? ta je dobro, a ta zlo? ta je sudbina? Ili, izraeno drugaije: ta treba raditi da bismo postali stvarno, a ne samo prividno, identini sa svojim vlastitim ivotom tako da moemo rei: ,Ja i moja sudbina smo jedno? Rasprave koje se nikada nisu zavrile... literarne kafane u Beu i Berlinu sa svojim beskrajnim raspravama o formi, silu, i izrazu, o znaenju politike slobode, o susretu ovjeka i ene... Gladni shvaanja a ponekad i hrane... Noi provedene u strastima bez ogranienja: neuredna postelja u zoru, kad je uzbuenje noi splasnulo i polahko postajalo sivo, kruto i pusto. Ali kad bi dolo jutro, zaboravljalo se na pepeo zore i opet hodalo poletnim koracima i osjealo se kako zemlja radosno podhrtava pod naim stopalima... Uzbuenje nove knjige ili novog lica, traenje i nalaenje poluodgovora, pa oni vrlo rijetki trenuci kada svijet iznenada, za trenutak, izgleda kao da je stao, osvijetljen bljeskom shvaanja koje obeava da otkrije neto to jo nikada nije bilo dotaknuto, odgovor na sva pitanja. TO SU BILE udne godine, one prve dvije decenije u centralnoj Evropi. Opa atmosfera drutvene i moralne nesigurnosti podsticala je oajniku nadu koja se ispoljavala u odvanim eksperimentima u muzici, slikarstvu i pozoritu, kao i u traenju, esto revolucionarnom istraivanju morfologije kulture. Ali, ruku pod ruku s ovim naglaenim optimizmom, ila je duhovna praznina, nejasan, ciniki relativizam, roen iz rastueg beznaa u pogledu budunosti ovjeka. Uprkos moje mladosti, nije mi ostalo skriveno da nakon katastrofe svjetskog rata stvari vie nisu bile kako treba u slomljenom, nezadovoljnom, emocionalno napetom i uzvienom evropskom svijetu. Njegovo stvarno boanstvo, vidio sam, nije vie bilo duhovne vrste: to je bio Komfor. Bilo je bez sumnje jo dosta onih koji su osjeali i mislili na religiozan nain i inili oajnike napore da pomire svoja moralna vjerovanja i duh svoje civilizacije, ali oni su bili samo iznimke. Prosjeni Evropljanin - bio on demokrata ili komunist, ziki radnik
64

ili intelektualac - izgleda da je poznavao samo jedno pozitivno vjerovanje: oboavanje materijalnog napretka, vjerovanje da u ivotu ne moe biti drugog cilja osim da se sam taj ivot neprestano pravi lakim ili, kako se tada govorilo, nezavisnim od prirode. Hramovi te vjere bili su gigantske tvornice, kina, kemijske laboratorije, plesne dvorane, hidroelektrane; njeni sveenici bih* su bankari, inenjeri, politiari, lmske zvijezde, statistiari, industrijski rukovodioci, zrani asovi i komesari. Izigravanje etikog bilo je oito u sveopem nedostatku saglasnosti o znaenju Dobra i Zla i u potinjavanju svih drutvenih i ekonomskih zakljuaka pravilu svrsishodnosti - te naminkane dame s ulice, spremne da se poda bilo kome, u bilo koje doba, kad god je pozvana... Nezasita udnja za moi i zadovoljstvom nuno je vodila do razbijanja zapadnog drutva u neprijateljske grupe naoruane do zuba i odlune da unite jedna drugu kad ogd i gdje god se njihovi interesi sukobe. A na kulturnoj strani ishod je bio stvaranje tipa ovjeka ija moralnost kao da je bila ograniena samo na pitanje praktine koristi i iji je najvii kriterij o tome ta je pravo a ta nije materijalni uspjeh. Vidio sam kako je na ivot postao zbunjen i nesretan, kako je malo bilo zajednitva izmeu ovjeka i ovjeka, uprkos vritavom, gotovo histerinom insistiranju na zajednici i naciji; kako smo daleko odlutali od naih instinkata, a kako uske, kako pljesnive su postale nae due. Vidio sam sve ovo, ali nekako mi nikada nije ozbiljno pak) na pamet - kao to izgleda da nije palo na pamet nikome oko mene - da bi se odgovor, ili barem djelimini odgovori na ove nevolje, moda mogli dobiti iz vanevropskih kulturnih iskustava. Evropa je bila poetak i kraj svakog naeg miljenja, pa ak ni moje otkrie Lao Tsea, kad sam bio sedamnaestogodinjak, nije izmijenilo moj pogled u ovom smislu. TO JE BILO pravo otkrie; nikad prije nisam bio uo za Lao Tsea niti sam bilo ta nauio o njegovoj lozoji kad jednog dana naioh na njemaki prijevod Tao-te-kinga na pultu jedne beke knjiare. udno ime i naslov izazvae u meni zanesenjaku radoznalost. Otvarajui knjigu nasumice, letimice pogledah jedno od njegovih kratkih aforistikih poglavlja i osjetih iznenadno ushienje, kao navalu sree, to je uinilo da zaboravim sve oko sebe i dralo me prikovanog tamo gdje sam stajao, opinjenog, s knjigom u rukama; vidio sam u njoj ljudski ivot u svoj njegovoj vedrini, bez bilo kakvih rascjepa i sukoba, uzdiui se u onoj tihoj radosti koja se uvijek otvara ljudskom srcu kad god se ono potara da se poslui svojom vlastitom slobodom... Ovo je bila istina, znao sam to: istina koja je uvijek bila istinita, iako smo je bili zaboravili, a sad sam je prepoznao s radou s kojom se vraa davno izgubljenom domu... Otada, u toku nekoliko godina, Lao Tse je za mene bio prozor kroz koji
65

sam mogao gledati u kristalno ista podruja ivota, koji je daleko od svake uskosti i straha, slobodan od djetinje manije koja nas neprekidno sili da uvijek iznova osiguravamo nau egzistenciju pomou materijalnog napretka po svaku cijenu. Nije mi materijalni napredak izgledao pogrean ili ak nepotreban; naprotiv, i dalje sam ga smatrao dobrim i potrebnim, ali sam u isto vrijeme bio uvjeren da on nikada ne moe postii svoj cilj - poveati ukupnu ljudsku sreu - osim ako je praen preusmjeravanjem naeg duhovnog stava i novom vjerom u apsolutne vrijednosti. Kako se moe postii takvo preusmjeravanje i kakve vrste bi trebalo da bude to novo odreivanje vrijednosti, nije mi bilo sasvim jasno. Bilo bi svakako uzaludno oekivati da e ljudi promijeniti svoj cilj - i na taj nain i smjer svoga nastojanja - im im neko pone propovijedati, kao to je radio Lao Tse, da se moramo otvoriti prema ivotu umjesto da pokuavamo da ga gradimo za sebe i tako mu inimo nasilje. Samo propovijedanje, samo intelektualno izlaganje oito ne moe dovesti do promjene u duhovnom stavu evropskog drutva; trebala je nova vjera srca, strastveno predavanje vrijednostima koje ne trpe nikakvo ako ni ali. A odakle dobiti takvu vjeru...? Nikako mi nije dolo do svijesti da taj moni izazov Lao Tsea nije bio usmjeren samo prema prolaznom i zato promjenljivom intelektualnom stavu, nego prema jednom od najosnovnijih pojmova iz kojih stav izbija. Da sam to znao, bio bih prinuen zakljuiti da Evropa moda ne bi ni mogla postii onu lagahnu vedrinu due o kojoj je govorio Lao Tse, ako ne bi smogla hrabrosti da posumnja u svoje vlastite duhovne i etike korijene. Naravno, bio sam suvie mlad da bih svjesno doao do takvog zakljuka; suvie mlad da bih shvatio izazov kineskog mudraca sa svim njegovim dubljim smislom i u punoj njegovoj veliini. Istina, njegova poruka me najdublje potresla; otkrila mi je pogled na ivot u kojem bi ovjek mogao postati jedno sa svojom sudbinom i tako sa samim sobom, ali kako nisam jasno vidio kako bi takva lozoja mogla nadmaiti isto razmiljanje i biti prevedena u stvarnost u sklopu evropskog naina ivota, postepeno sam poeo sumnjati da li je ona uope ostvariva. Jo nisam bio dostigao taku gdje bih ak pitao sam sebe da li je evropski nain ivota, u svojim osnovama, jedini mogui nain. Drugim rijeima, kao i svi drugi oko mene, bio sam potpuno utonuo u evropski egocentrini kulturni pogled. I tako, iako njegov glas nije nikada bio sasvim uutkan, Lao Tse se povukao, korak po korak, u pozadinu misaonih sanjarija i konano je ostao samo nosilac draesne poezije. Nastavio sam da ga itam ponekad i svaki put bih osjetio val sretne vizije, ali svaki put bih odloio knjigu sa sjetnim aljenjem da je to samo sanjalaki poziv u neku kulu od slonovae. Pa iako sam bio jako u
66

zavadi s neskladnim, gorkim, gramzljivim svijetom kome sam i sam pripadao, ipak nisam elio ivjeti u kuli od slonovae. Ipak, nisam bio zagrijan ni za jedan od onih ciljeva i stremljenja koja su tada strujala evropskom intelektualnom atmosferom i punila njenu literaturu, umjetnost i politiku bukom ustrih sporova; jer, koliko god da su veina tih ciljeva i stremljenja bili u meusobnoj suprotnosti, oni su oigledno imali jedno zajedniko: naivnu pretpostavku da se ivot moe izvui iz svoje sadanje zbunjenosti i poboljati ako se samo njegovi vanjski - ekonomski i politiki - uvjeti poboljaju. Jasno sam ak i tada osjeao da materijalni napredak, sam po sebi, ne moe pruiti rjeenje, nikada nisam bio u stanju u sebi otkriti ono oduevljenje koje su imali moji savremenici za progres. Ne mogu rei da sam bio nesretan. Nikada nisam bio uvuen u sebe a upravo tada sam, u veoj mjeri nego obino, uivao uspjeh u svojim praktinim poslovima. Mada nisam bio sklon da pridajem mnogo vanosti karijeri kao takvoj, rad u United Telegraphu - gdje sam, zahvaljujui svom poznavanju jezika, sada bio redaktor zaduen za slubu vijesti za skandinavsku tampu - izgledalo je da otvara mnoge mogunosti u iri svijet. Cafe des Westens i njen duhovni nasljednik, Romanisches Cafe - sastajalite najistaknutijih pisaca, umjetnika, novinara, glumaca, producenata tog doba - predstavljala je za mene neku vrstu doma. Bio sam u prijateljskim, a ponekad ak i vrlo bliskim odnosima s ljudima uvenih imena i smatrao se - barem naizgled ako ne po uvenosti - jednim od njih. Imao sam duboka prijateljstva i prolazne ljubavi. ivot je bio uzbudljiv, pun obeanja i pun arenila u raznovrsnosti svojih utisaka. Ne, ja zaista nisam bio nesretan - samo duboko ozlovoljen, nezadovoljan, ne znajui emu stvarno teim, a istovremeno uvjeren, s apsurdnom osorou mladosti da u to jednoga dana znati. Tako sam se klatio tamo-amo prema tome da li mi je srce bilo zadovoljno ili ne, upravo kao to su radili i mnogi drugi mladii u onim udnim godinama; jer, mada niko od nas nije bio stvarno nesretan, samo rijetki izgledali su svjesno sretni. Nisam bio nesretan, ali moja nesposobnost da uestvujem u raznim drutvenim, ekonomskim i politikim nadama onih oko mene - prerasla je vremenom u nejasan osjeaj da im ne pripadam sasvim, popraen, opet nejasnom eljom da pripadam - kome? - da budem dio neega - ega? A ONDA, JEDNOG DANA, u proljee 1922, primih pismo od svog ujaka Doriana. Dorian je bio najmlai brat moje majke. Na odnos je uvijek bio vie odnos prijatelja nego ujaka i neaka. On je bio psihijatar - jedan od prvih Frojdovih uenika - i u to doba vodio je bolnicu za duevne bolesti u Jerusale67

mu. Kako on sam nije bio cionist, a nije se naroito slagao s ciljevima cionizma - niti je, zbog toga, bio privuen Arapima - osjeao se usamljen i izoliran u svijetu koji nije imao ta da mu ponudi osim rada i zarade. Poto je bio neoenjen, mislio je o svom neaku kao o moguem drugu u svojoj usamljenosti. U svom pismu podsjetio me na one uzbudljive dane u Beu kad me uvodio u novi svijet psihoanalize. Zakljuio je: Zato ne doe i ostane nekoliko mjeseci sa mnom ovdje? Platiu ti povratnu kartu za putovanje a bie slobodan da se vrati u Berlin kad god zaeli. Dok bude ovdje, ivjee u prijatnoj, staroj arapskoj kamenoj kui koja je svjea ljeti (a avolski hladna zimi). Provodiemo dane prijateljski zajedno. Ovdje imam mnogo knjiga, pa kad se umori posmatranjem fantastinih prizora oko sebe, moe itati do mile volje... Donio sam odluku bez kolebanja, to je uvijek karakteriziralo moje vane postupke. Idueg jutra obavijestih dra Dammerta u United Telegraphu da me vani poslovni razlozi sile da idem na Bliski istok i da u zato morati da napustim agenciju nakon sedam dana. Da mi je iko tada rekao da e moje prvo poznanstvo sa svijetom islama ii daleko van izletnikog doivljaja i, u stvari, postati prekretnica u mom ivotu, ismijao bih tu pomisao kao krajnje besmislenu. Ne bi se moglo rei da sam bio nepristupaan za ar zemalja vezan u mojim mislima - kao i u mislima veine Evropljana - za romantinu atmosferu arabljanskih noi; ja sam svakako oekivao kolorit, egzotine obiaje, slikovite susrete, ali mi nikada nije palo na pamet da oekujem doivljaje i u duhovnom podruju, a novo putovanje nije izgledalo da nudi ikakvo posebno obeanje line prirode. Sve zamisli i utisci koje sam ranije imao instinktivno sam povezivao sa zapadnjakim pogledom na svijet, u nadi da u postii iru sposobnost osjeanja i shvaanja u krugu jedne kulturne sredine koju sam znao. A ako o tome razmislite, kako bih i mogao osjeati drukije? Bio sam samo vrlo, vrlo mlad Evropljanin, odgojen u uvjerenju di je islam i sve to on predstavlja samo romantina sporedna staza ovjekove historije, koja nije ak ni sasvim pristojna s duhovnog i etikog gledita, pa zato ne treba ni da bude spominjana zajedno, a jo manje uporeena, s jedinim dvjema vjerama koje Zapad smatra dostojnim da budu uzete ozbiljno: kranstvom i jevrejstvom. S ovom nejasnom, evropskom predrasudom prema islamu (iako naravno ne prema romantiziranom vanjskom izgledu muslimanskog ivota) krenuo sam u ljeto 1922. na put. Ako, da budem pravedan prema samom sebi, ne mogu rei da sam bio zaokupljen samim sobom u linom smislu, bio sam ipak, ne znajui to, duboko utonuo u onaj sobom zaokupljen, kulturno egocentrini mentalitet,
68

tako karakteristian za Zapad u svako doba. TAKO SAM sada stajao na palubi broda na putu za Istok Udobno putovanje dovelo me do Konstance, a zatim u ove maglovito jutro. Crveno jedro izroni iz maglenih koprena i promae sasvim blizu broda. Poto je postalo vidljivo, moglo se znati da e sunce uskorc probiti maglu. Nekoliko blijedih zraka, tankih kao konci, padoe m izmaglicu preko mora. Njihova bljedoa imala je neto od tvrdoe metala. Pod njihovim pritiskom mlijene mase magle smirie se polahko i teko iznad vode, zatim se rascijepie i konano digoe i lijevo i desno od sunanih zraka, u iroko razvijenim lukovima to su se dizali kao krila. Dobro jutro. Okrenuli se i prepoznah crnu sveeniku odoru svog pratioca od prole veeri i prijateljski osmijeh na licu koje mi se svidjelo u toku nekoliko sati naeg poznanstva. Jezuitski sveenik bio je pola Poljak, pola Francuz, i predavao je historiju na nekom koledu u Aleksandriji; sad se tamo vraao s odmora. Nakon ukrcavanja proveli smo vee u ivahnom razgovoru. Iako je uskoro postalo oevidno da se jako razlikujemo u mnogim zakljucima, imali smo ipak mnogo taaka od zajednikog interesa, a bio sam ve dovoljno zreo da prepoznam da se ovdje ispoljava sjajan, ozbiljan i u isto vrijeme vedar duh. Dobro jutro, oe Feliks, pogledajte more... Dnevno svjetlo i boje izbile su sa suncem. Stajali smo na pramcu broda pod jutarnjim vjetrom. Izazvan, pokuavao sam da odredim za samog sebe kretanje boje u valovima to se lome. Plavo? Zeleno? Sivo? To je u meni izazvalo gotovo ziki osjeaj uznemirenosti to nikako ne mogu da shvatim ovu igru boja u njenom vjeno promjenljivom ritmu. Iz ove neprilike, ove udne razdraujue zabune, javi se jedna misao s velikom jasnoom - ili se meni barem tada tako uini - pa rekoh, gotovo ne htijui: Ko bi bio u stanju obuhvatiti sve ovo svojim ulima taj bi bio u stanju da ovlada sudbinom. Znam ta mislite, odgovori otac Feliks, ali zato bismo eljeli da ovladamo sudbinom? Da bismo izbjegli trpljenje? Zar ne bi bilo bolje osloboditi se sudbine? Vi govorite skoro kao budist, oe Feliks. Da li i vi smatrate nirvanu za cilj itavog bia? Ah ne, nipoto ne... Mi krani ne teimo gaenju ivota i osjeaja - mi samo elimo da uzdignemo ivot iz materijalnog i senzualnog u duhovno carstvo. Ali zar to nije odricanje? To nije odricanje, mladi prijatelju. To je jedini put ka pravom ivotu, ka miru...
69

Bosfor se otvarao pred nama, iroki vodeni put okruen s obje strane kamenim bregovima. Ovdje-ondje moglo se vidjeti prozrane palate na stubovima, vrtove na terasama, emprese to se uzdiu u svojoj tamnoj visini i stare janiarske tvrave; teke kamene mase nadnesene nad vodom kao gnijezda ptica grabljivica. Kao iz velike daljine, ujem glas oca Feliksa kako nastavlja: Vidite, najdublji simbol enje - enje svih ljudi - je simbol raja; nalazite ga u svim religijama, uvijek u razliitom prikazu, ali je znaenje uvijek isto - naime, elja da se oslobodi sudbine. Ljudi raja nisu imali sudbine; oni su je dobili tek nakon to su popustili pred iskuenjem tijela i tako pali u ono to nazivamo prvi grijeh: pokleknue duha pred porivima tijela, koji su zaista samo ivotinjski ostaci u ljudskoj prirodi. Bitni, ljudski, Ijudsko-boanski dio ovjeka je samo njegova dua. Dua tei prema svjetlu, koje je duh, ali radi prvog grijeha njen put je preprijeen preprekama koje se izdiu iz materijalnog, neboanskog sastava tijela i njegovih potreba. Ono emu tei kransko uenje je zato osloboenje ovjeka od nebitnih, prolaznih ulnih vidova njegovog ivota i vraanje njegovom duhovnom nasljeu. Pojavi se drevna tvrava Rumeli hisar sa svoja dva tornja; jedan od njenih zidova s pukarnicama strmo se sputao gotovo do ruba vode; na kopnu, izmeu polukrugova formiranih zidovima tvrave, lei sanjalako malo tursko groblje s polomljenim nianima. To moe biti tako, oe Feliks. Ali ja osjeam - a to osjeaju mnogi iz moje generacije - osjeam da ima neto pogreno u pravljenju razlike izmeu bitnog i nebitnog u strukturi ovjeka i u razdvajanju duha i tijela... ukratko, ne mogu se sloiti s vaim nijekanjem svake opravdanosti zikih potreba, ljudske naravi, sudbine vezane za zemlju. Moja elja ide negdje dublje: ja sanjam o obliku ivota - iako moram priznati da to jo jasno ne vidim - u kojem bi ovjek, duhom i tijelom, teio prema sve dubljem i dubljem ispunjenju svoga Ja - u kojem duh i ula ne bi bili neprijatelji jedno drugom i u kojem bi ovjek mogao postii jedinstvo u samom sebi i sa smislom svoje sudbine, kako bi na kraju svojih dana mogao rei: Ja sam svoja sudbina. To je bio helenski san, odgovori otac Feliks, a gdje je on odveo? Prvo do orfejskih i dionizijskih misterija, zatim do Platona i Plotinusa i tako, opet, do neizbjenog shvaanja da su duh i tijelo suprotstavljeni jedan drugom... Osloboditi duh prevlasti tijela: to je smisao kranskog spasenja, smisao naeg vjerovanja u Gospodovu vlastitu rtvu na Kriu... Ovdje on prekide i okrenu se prema meni pronicljivo me gledajui: Oh, ja nisam uvijek misionar... oprostite mi ako vam govorim o svojoj vjeri, koja nije vaa...
70

Ali ja nemam nikakve, uvjeravao sam ga. Da, ree otac Feliks, znam, nedostatak vjere, ili bolje reeno, nesposobnost vjerovanja, osnovna je bolest naeg vremena. Vi, kao i mnogi drugi, ivite u obmani koja je stara hiljade godina: obmani da sam razum moe dati smjer ovjekovoj tenji. Ali razum ne moe dostii slm po sebi duhovnu spoznaju zato to je on suvie zaokupljen dostizanjem materijalnih ciljeva; vjera, i samo vjera, moe nas osloboditi takve zaokupljenosti. Vjera...? upitah. Vi opet spominjete tu rije. Ima jedna stvar koju ne razumijem: kaete da je nemogue samo razumom doi do spoznaje i pravednog ivota; kaete, treba vjera. Slaem se s vama potpuno. Ali kako da postignemo vjeru ako nikakve nemamo? Ima li ikakav put do nje - mislim otvoren put po naoj volji? Dragi prijatelju - volja sama nije dovoljna. Put se otvara samo Bojom milou. Ali on je uvijek otvoren onome ko iz dubine svoje due moli za prosvjetljenje. Moliti! Ali ako smo to u stanju, oe Feliks, onda ve imamo vjeru. Vi me vodite u krugu, jer ako neko moli, on ve mora biti uvjeren u postojanje Onoga kome se moli. Kako je on doao do ovog uvjerenja? Svojim razumom? Zar ovo ne bi znailo priznati da se vjera moe postii razumom? A osim toga, moe li milost znaiti ita nekome ko nije nikada imao takvog iskustva? Sveenik slee ramenima sa aljenjem, kako mi se uini: Ako neko nije bio u stanju da doivi Boga sam, on treba da dopusti da ga vode oni koji su Ga doivjeli... NEKOLIKO DANA KASNIJE pristali smo u Aleksandriji i isto popodne otiao sam u Palestinu. Voz je jurio pravo kao strijela kroz popodnevni blagi, vlani pejsa Delte. Nilski kanali, zasjenjeni jedrima mnogobrojnih teretnih amaca, presijecali su nam put. Gradii, praijivo sive gomile kua i vitkih munara, nailazili su i odlazili. Promicala su sela sastavljena od koliba u obliku kutija od ilovae. Obrana pamuna polja, polja proklijale eerne trske, bujno izrasle palme iznad seoske damije; bivoli, crni, tekih udova, idu sada bez vodia kui s blatnih lokvi u kojim su se valjali u toku dana. U daljini, ljudi u dugim odorama: izgledalo je kao da lebde, tako je svijetao i jasan bio zrak pod visokim, plavim, staklastim nebom. Na obalama kanala trske su se povijale pod vjetrom; ene u crnim ogrtaima od tila nosile su vodu u zemljanim vrevima: divne ene, vitke, dugih nogu; u svom hodu podsjeale su me na biljke dugih stabljika to se njiu njeno na vjetru a ipak pune snage. Mlade djevojke i udate ene imale su isti lepravi hod.
71

Padao je suton i strujao kao dah nekog ogromnog ivog bia to poiva. Dok su ljudi ili s polja kui, njihovi pokreti izgledali su otegnuti i u isto vrijeme uzdignuti iz polahko nestajueg dana; svaki korak, izgledalo je, ima svoj vlastiti ivot, izmeu vjenosti i vjenosti uvijek taj jedan korak. Ovaj izgled lahkoe i blagosti mogao se moda pripisati razveseljavajuem veernjem svjetlu nilske delte - moda isto tako mome vlastitom nemiru pri pogledu na toliko mnogo novih stvari - ali to god da je uzrok, iznenada osjetih u samom sebi svu teinu Evrope, teinu smiljenog cilja u svim naim akcijama. Pomislih u sebi: Kako nam je teko dostii stvarnost. Mi uvijek nastojimo da je zgrabimo, ali, ona ne voli da bude zgrabljena. Samo tamo gdje ona nadvlada ovjeka, ona mu se sama predaje. Korak egipatskih zemljoradnika, ve izgubljenih u daljini i tami, i dalje se njihao u mojim mislima kao himna svih velikih stvari. Doli smo do Sueskog kanala, okrenuli pod pravim uglom i neko vrijeme klizili prema sjeveru du sivo-pustog nasipa. Ova duga linija kanala u noi djelovala je kao razvuena melodija. Mjeseeva svjetlost pretvorila je ovaj vodeni put u neto nalik na iroki put iz snova, tamnu traku blistavog metala. Zasiena zemlja nilske doline sa zauujuom brzinom ustupila je mjesto nizovima pjeanih dina koje s obje strane zatvaraju kanal s bljedilom i otrinom kakve se rijetko mogu vidjeti u bilo kojem drugom nonom pejsau. U gluhoj tiini stajao je ovdje-ondje skelet bagera. S one strane, na drugom nasipu, projuri jaha na devi, promae - jedva ga se moglo vidjeti i ve ga proguta no... Kakav ogroman, jednostavan tok: od Crvenog mora, kroz Gorka jezera, do Sredozemnog mora - pravo kroz pustinju - kako bi Indijski ocean mogao zapljusnuti evropske obale... U Kantari je putovanje bilo za neko vrijeme prekinuto i spora skela je prevela putnike preko tihe vode. Bilo je jo gotovo itav sat do polaska voza za Palestinu. Sjeo sam ispred stanine zgrade. Zrak je bio vru i suh. Bila je pustinja i desno i lijevo. Treperavo sivilo prelazilo je u tamu kroz koju se probijao povremen lave - moda su to bili akali, moda psi. Neki beduin, teko natovaren naprtnjaama napravljenim od ilimskog tkanja, pristie sa skele i ode prema grupi u daljini, koju sam tek sada raspoznao kao nepokretne ljude i uee deve, osedlane i spremne za polazak. Izgledalo je da su novopridolog oekivali. On prebaci svoje naprtnjae preko jedne od ivotinja, razmijenjae nekoliko rijei, svi uzjahae i, istog asa, deve se podigoe, prvo na zadnje, zatim na prednje noge - jahai se Ijuljnue naprijed, pa nazad - zatim odjahae uz mehke zvidave zvukove. Jo neko vrijeme se moglo slijediti svijetla, njihajua tijela ivotinja i
72

iroke, smede-bijele prugaste ogrtae beduina. Neki eljezniar doeta do mene. Bio je sav u plavom i izgledao je sakat. On pripali svoju cigaretu o moju, a zatim me upita na loem francuskom: Idete u Jerusalem? Kad odgovorih potvrdno, on nastavi: Prvi put? Klimnuh glavom potvrdno. Upravo je htio da ode, zatim se okrenu i ree: Jeste li tamo vidjeli veliki karavan iz Sinajske pustinje... Ne? Onda doite da ih posjetimo. Imate vremena. onovi naih cipela kripali su u pijesku dok smo se penjali kroz tihu prazninu uskom, dobro utrtom stazom koja je vodila ka pjeanim dinama. Neki pas lajao je u tami. Dok smo ili, spotiui se o nisko trnovito bunje, doprijee do mene glasovi - izmijeani, prigueni, kao da dolaze od mnogo ljudi - i otri a ipak blagi miris mnogih tijela ivotinja to se odmaraju, pomijean sa suhim pustinjskim zrakom. Iznenada - upravo kao to moete vidjeti u gradu, za vrijeme maglovite noi, treperenje neke dotad nevidljive lampe kako se pojavljuje iza ugla ulice i osvjetljava samo maglu - uski traak svjetla pojavi se odozdo, kao iz tla, i die se strmo u tamni zrak. To je bio sjaj vatre koji je dolazio iz dubine klanca izmeu dviju pjeanih dina, tako gusto pokrivenog trnovitim bunjem da se nije moglo vidjeti njegovo dno. Sada sam mogao jasno uti glasove onih koji su jo bili nevidljivi. uo sam disanje deva i kako se eu jedna o drugu u uskom prostoru. Velika, crna ljudska sjena pade preko svjetla, preletje na suprotnu padinu, a zatim se opet spusti. Nakon jo nekoliko koraka mogao sam to sve vidjeti - veliki krug deva to klee s gomilama sedala i vrea svuda okolo, a medu njima gure ljudi. Miris ivotinja bio je sladunjav i teak kao vino. Ponekad bi neka deva pomjerila svoje tijelo koje je gubilo svoje obrise u tami, podigla bi vrat i protegla ga u noni zrak, frkui kao da uzdie; tako sam prvi put uo uzdisanje deva. Neka ovca je tiho blejala, neki pas je reao, a svuda van klanca no je bila crna i bez zvijezda. Bilo je ve kasno, trebalo je da idem nazad na stanicu. Ah sputao sam se polahko stazom kojom smo doli, zbunjen i udno potresen, kao nekim tajanstvenim doivljajem koji je zgrabio ugao moga srca i ne puta me... VOZ ME NOSIO kroz Sinajsku pustinju. Bio sam iscrpljen, bez sna od hladnoe pustinjske noi i drndanja voza preko tranica poloenih po rahlom pijesku. Preko puta mene sjedio je neki beduin u prostranoj smeoj abaji. I njemu je bio hladno pa je bio umotao svoje lice u prekriva za glavu. Sjedio je prekrtenih nogu na klupi, a na njegovim koljenima leala je kriva sablja u koricama ukraenim srebrom. Jutro je bilo blizu. Mogli ste gotovo raspoznati vani obrise dina i grmlje kaktusa.
73

Jo uvijek se sjeam kako je osvanula zora - sivocrno ocrtavajui oblike, polahko iscrtavajui obrise - i kako je postepeno izvukla iz tame pjeane dine i od njih oblikovala skladne mase. U rastuem polusvjetlu pojavi se grupa atora i promae, a pored njih, srebrnosiva, kao maglena zavjesa na vjetru, suila se ribarska mrea razapeta vertikalno izmeu stubova; ribarske mree u pustinji - njiui se na jutarnjem vjetru - valovi sna, prozirni, nestvarni, izmeu noi i dana. S desne strane bila je pustinja, s lijeve more. Na obali usamljeni jaha na devi; moda je jahao cijelu no. Sada je izgledalo kao da je usnuo, oputen na sedlu pa se oboje ljuljaju, ovjek i deva, u zajednikom ritmu. Opet crni beduinski atori. Ve su bile napolju ene sa zemljanim krazima na svojim glavama, spremne da idu na bunar. Iz sumraka koji je prelazio u svjetlo izranjao je prozirni svijet, pokretan nevidljivim impulsima, udo vee od svih zato to je jednostavno i ne moe mu nikada biti kraja. Sunce izbi preko pijeska sa sve irim i irim zrakama, a sivilo i suton pretvori se u naranasto-zlatni vatromet. Jurili smo kroz oazu El-Ari, kroz kolonade velianstvenih palmi s hiljadama otrih lukova palmovog lia i smeezelenom mreom svjetla i sjene. Vidjeh enu s punim kragom na glavi kako se vraa s bunara i ide polahko stazom pod palmama. Nosila je dugaku crnoplavu haljinu i bila je kao visoka dama iz legende. Palmovi vonjaci El-Aria nestadoe iznenada kao to su se i pojavili. Sada smo putovali kroz mlijenoblistavo svjetlo. Vani, iza prozorskih okana to su podrhtavala, duboka tiina kakvu nikada nisam mogao ni zamisliti. Svi oblici i pokreti bili su lieni i juer i sutra - bili su jednostavno tu, u opojnoj jednostavnosti. Fini pijesak, koji je vjetar oblikovao u njene humke koje su se pod suncem arile blijedonaranasto, kao vrlo stari pergament; samo meke, blae u svojim prelomima i krivinama, talasajui se u otrim, odlunim zavojima na vrhovima, beskrajno njeni na bokovima, s prozirnim pastelnim sjenama - purpurno, ljubiasto i riecrveno - u plitkim udubljenjima i ulegnuima. Oblaci to se prelijevaju poput opala, bunje kaktusa ovdje-ondje, i ponekad visoka, tvrda trava. Jednom ili dvaput vidjeh rijetke, bosonoge beduine i karavan deva natovaren palmovim granjem koje su odnekle negdje nosili. Osjetih se obuhvaen divnim pejsaem. Nekoliko puta stali smo na malim stanicama, obino samo nekoliko baraka od brvna i lima. Smei odrpani djeaci trali su okolo s korpama i nudili na prodaju smokve, tvrdo kuhana jaja i svjee, pljosnate hljepie na prodaju. Beduin preko puta mene se polahko die, odmota svoj pokriva za glavu i otvori
74

prozor. Njegovo lice bilo je mravo, smee, otrih crta, jedno od onih to podsjeaju na jastreba koji uvijek napeto gleda naprijed. On kupi kola, okrenu se i upravo je htio sjesti kad mu pogled pade na mene; tada, bez rijei, prelomi svoj kola na dvoje i ponudi mi pola. Kad vidje moje oklijevanje i uenje, on se nasmijei - da, vidjeh da taj blagi osmijeh pristaje njegovom licu isto tako dobro kao i napetost od malo prije - i ree neku rije koju nisam mogao razumjeti tada, ali sad znam da je to bila tefeddal - uinite mi zadovoljstvo. Uzeh kola i zahvalih mu klimanjem glave. Jedan drugi putnik - nosio je, osim svog crvenog fesa, evropsko odijelo i mogao je biti sitni trgovac - umijea se kao prevodilac. Zastajkujui, ree na engleskom: On kae, vi putnik, on putnik; va put i njegov put zajedno. Kad sada mislim o ovoj maloj zgodi, izgleda mi da je sva moja kasnija ljubav za arapski karakter morala biti pod utjecajem ovog beduina koji je, preko svih barijera nepoznavanja, osjetio prijatelja u sluajnom saputniku i podijelio s njim kruh. Morao sam ve osjetiti dah t korak ljudskosti bez optereenja. Uskoro doe stara Gaza, kao tvrava od blata, koja ivi svoj zaboravljeni ivot na pjeanom brijegu izmeu zidova od kaktusa. Moj beduin pokupi svoje naprtnjae, pozdravi me dostojanstvenim osmijehom i klimanjem glave i izie iz vagona, briui pod iza sebe dugim skutom svoga ogrtaa. Dva druga beduina stajala su vani na peronu i pozdravie se s njim rukovanjem i poljupcem u oba obraza. Trgovac to je govorio engleski stavi svoju ruku na moju: Doi, jo etvrt sata vremena. Iza stanine zgrade bio je ulogoren karavan; to su bili, obavijesti me moj pratilac, beduini iz sjevernog Hidaza. Imali su preplanula, pranjava, surovotopla lica. Na prijatelj bio je meu njima. Ispalo je da je on bio osoba od neke vanosti, jer su svi stajali u polukrugu oko njega i odgovarali na njegova pitanja. Trgovac im se obrati, a oni se okrenue prema nama, prijateljski - i, pomislih, nekako prezirno - prema naem gradskom ivotu. Okruivala ih je atmosfera slobode i osjetih jaku elju da upoznam i shvatim njihov ivot. Zrak je bio suh, treperav i izgledalo je da prodire u tijelo. On je ublaavao svaku usiljenost, oslobaao sve misli i pravio ih tromim i tihim. Bilo je neega bezvremenskog u tome to je sve to se vidi, uje i mirie poprimalo posebnu vrijednost, na svoj nain. Poelo mi je postajati jasno da ti ljudi koji dolaze iz pustinjskog podruja moraju osjeati ivot na nain sasvim razliit od onoga kako ga osjeaju ljudi iz svih drugih podruja; oni moraju biti slobodni od svih manija - moda isto tako i od mnogih snova - svojstvenih stanovnicima
75

hladnijih, bogatijih zemalja i svakako mnogih njihovih ogranienja; a poto se moraju prisnije oslanjati na svoja vlastita opaanja, ovi pustinjski stanovnici moraju ustanoviti sasvim razliitu skalu vrijednosti stvari na svijetu. Moda je upravo bio neki predosjeaj nadolazeeg preokreta u mom vlastitom ivotu koji me zahvatio tog prvog dana u arapskoj zemlji pri pogledu na beduine: predosjeaj svijeta koji je bez odredujuih granica ali, uprkos tome, nije nikada bezoblian; koji je potpuno zaokruen u samom sebi - a ipak otvoren na sve strane: svijet koji je trebalo da uskoro postane moj vlastiti. Ne moe se rei da sam tada bio svjestan onoga to je budunost imala pripremljeno za mene; naravno ne. Bilo je to vie kao kad uete u nepoznatu kuu prvi put i neki neobjanjiv miris u ulaznom trijemu nejasno vam nagovijesti stvari koje e se desiti u toj kui a koje e se desiti vama. Pa ako to treba da budu radosne stvari, vi osjeate navalu ushienja u svom srcu - i sjetiete se toga mnogo kasnije, kad se svi ti dogaaji ve dese i rei ete sami sebi: Sve sam ja ovo davno naslutio; tako i nikako drukije, onog prvog trenutka u onom trijemu. JAK VJETAR pue pustinjom i neko vrijeme Zejd pomilja da emo opet imati pjeanu oluju. Ali iako nikakva pjeana oluja ne dolazi, vjetar nas ne naputa. Slijedi nas u stalnim zamasima, a zamasi se stapaju u jedinstven, neprekinut huk dok silazimo u pjeanu dolinu. Palmovo selo u njegovoj sredini, sastavljeno od nekoliko izdvojenih naselja, a svakako okrueno zemljanim zidom, obavijeno je maglicom uskovitlane pjeane praine. Ovo podruje je neka vrsta vjetrene jazbine: svaki dan od zore do zalaska sunca vjetar ovdje iba otrini krilima, smirujui se nou, da bi se opet uzdigao sljedeeg jutra s obnovljenom snagom; a palmova stabla, vjeno pritisnuta prema dolje njegovim udarcima, ne mogu uzrasti do svoje pune visine ve ostaju patuljasta i zakrljala, sa iroko rastvorenim liem, uvijek u opasnosti od nadiruih pjeanih dina. Selo bi ve odavno bilo sahranjeno u pijesak da stanovnici nisu zasadili nizove tamariski oko svakog vonjaka. Ovo visoko drvee, otpornije nego palme, oblikuje svojim snanim stablima i vjeno zelenim utavim granjem, ivi zid oko plantaa, pruajui im neizvjesnu sigurnost. Sjahali smo pred zemljanom kuom seoskog emira, s namjerom da se ovdje odmorimo za vrijeme podnevne ege. Zgrada sa strane bez ikakvog je namjetaja, sirotinjska, i nudi samo malu hasuru ispred kamenog ognjita za kafu. Ali, kao i obino, arapska gostoljubivost nadlvadava svako siromatvo. Jer, tek to smo sjeli na hasuru, prijateljska vatra od granica pucketa na ognjitu; zvonki zvuk mjedenog havana u kojem se tuca svjee prena kafa stvara osjeaj ugodnosti u prostoriji; veliki posluavnik pun svijetlosmedih hurmi utoljuje glad putnika.
76

Na domain - mali mravi starac otrih, mirkavih oiju, obuen samo u pamunu haljinu s pokrivaem za glavu - poziva nas da se posluimo: Neka vas Bog pozivi; ovaj dom je va dom, jedite u ime Boga. Ovo je sve to imam - i on se izvinjava pokretom ruke, jedinstvenim pokretom u kojem je izraena sva teina njegove sudbine, s onom neizvjetaenom snagom izraza tako svojstvenom ljudima koji ive sasvim blizu svojih instinkata - ali hurme nisu loe. Jedite, putnici, od onoga to vam moemo ponuditi... Hurme su zaista medu najboljim koje sam ikada jeo, a domain je oigledno zadovoljan to moe utoliti nau glad. On nastavlja: Vjetar, vjetar, on nam oteava ivot; ali to je Boja volja. Vjetar razara nae nasade. Uvijek se moramo boriti da ih sauvamo da ih ne zatrpa pijesak. Nije uvijek bilo tako. Nekada nije bilo ovdje tako mnogo vjetra, a selo je bilo veliko i bogato. Sada se smanjilo; mnogi nai mladii odlaze, jer svako ne moe podnijeti takav ivot. Pijesak nas potiskuje iz dana u dan. Uskoro nee vie biti mjesta za palme. Ovaj vjetar... Ali mi se ne alimo... Kao to znate, Boji Poslanik - neka ga Bog blagoslovi - rekao nam je: Bog kae, ne krivi sudbinu, jer, pazi, Ja sam sudbina... Mora da sam se trgnuo, jer starac zastade u govoru i pogleda me paljivo; i, kao da shvaa zato sam se trgnuo, nasmijei se gotovo njenim osmijehom, koji je bilo udno vidjeti na tom umornom, iscrpljenom licu i ponovi tiho, kao za sebe: ... pazi, Ja sam sudbina - i u klimanju glavom kojim prati svoje rijei lei ponosno, tiho prihvatanje svog vlastitog mjesta u ivotu. Nikada nisam vidio, ak ni kod sretnih ljudi, Da reeno s toliko spokojstva i uvjerenja. Sa irokim, neodreenim, gotovo ulnim pokretom svoje ruke on opisuje krug u zraku, krug koji obuhvata sve to pripada ovom ivotu: siromanu sumranu sobu, vjetar i njegov vjeni huk, nemilosrdno napredovanje pijeska; enju za sreom, predanost onome to se ne moe izmijeniti; posluavnik pun hurmi; vonjake u vjenoj borbi iza njihovog zaklona od tamariski; vatru na ognjitu; smijeh mlade ene negdje u dvoritu iza sobe. U svim tim stvarima, i u gestu kojim ih je iznio i sastavio, izgleda mi da ujem pjesmu snanog duha koji ne poznaje zapreka okolnosti i koji je u spokojstvu sa samim sobom. Prenesen sam u prolost, u ono davno vrijeme, u onaj jesenski dan u Jerusalemu prije deset godina - kada mi je jedan drugi siromani starac govorio o predanosti Bogu, koji jedini moe uiniti da ovjek bude u miru s Njim i tako u miru sa svojom vlastitom sudbinom. TE JESENI ivio sam u kui svog ujaka Doriana upravo u Starom gradu Jerusalema. Kia je padala gotovo svaki dan i, kako nisam mogao mnogo izla77

ziti, esto sam sjedio na prozoru koji je gledao na prostrano dvorite iza kue. To dvorite je pripadalo nekom starom Arapu kojeg su zvali hadija zato to je hodoastio Meku; iznajmljivao je magarce za jahanje i tako je dvorite pretvorio u neku vrstu karavansaraja. Svakog jutra, uskoro iza zore, tovari povra i voa su donoeni na devama iz okolnih sela i na magarcima odailjani u uske ulice gradskog bazara. Danju bi se mogla vidjeti teka tijela deva kako se odmaraju na tlu; ljudi su se uvijek buno starali oko njih i magaraca, ukoliko ih pljusak kie ne bi natjerao da potrae zaklon u stajama. To su bili siromani, odrpani ljudi, ti gonii deva i magaraca, ali su se ponaali kao velika gospoda. Kad bi sjedili zajedno i jeli pljosnate penine hljepie s malo sira ili nekoliko maslina, nisam mogao a da se ne divim plemenitosti i lahkoi njihovog ponaanja a i unutarnjeg spokojstva; mogli ste vidjeti da imaju potovanja prema samima sebi i svakodnevnim stvarima svoga ivota. Hadija, hramljui okolo sa tapom - jer je patio od upale zglobova i imao oteena koljena - bio je neka vrsta poglavara meu njima; izgleda da su mu se pokoravali bez pogovora. Nekoliko puta na dan on bi ih sakupio na molitvu i, ako ne bi padala suvie jaka kia, oni bi se molili vani: svi u jednom, dugakom redu, a on kao njihov imam ispred njih. Bili su kao vojnici u tanosti svojih pokreta - saginjali bi se zajedno u smjeru Meke, opet dizali, a zatim kleali i dodirivali tlo svojim elima. Izgleda da su slijedili neujne rijei svoga voe, koji je izmeu padanja na koljena stajao bosonog na svojoj serdadi, zatvorenih oiju, ruku sklopljenih na prsima, bezvuno miui usnama i oevidno izgubljen u dubokoj zaokupljenosti: mogli ste vidjeti da se moli iz dubine svoje due. Nekako mi je smetalo da vidim tako stvarnu molitvu kombiniranu s gotovo mehanikim pokretima tijela, pa jednoga dana upitah hadiju, koji je neto razumio engleski: Da li vi zaista vjerujete da Bog od vas oekuje da Mu iskazujete svoje potovanje ponovljenim pregibanjem, kleanjem i padanjem niice na zemlju? Zar ne bi bilo bolje samo gledati u sebe i moliti Mu se u tiini svoga srca? emu svi ovi pokreti vaeg tijela? im sam izgovorio ove rijei, osjetio sam kajanje, jer nisam imao namjeru da povrijedim stareve vjerske osjeaje. Ali hadija nije izgledao ni najmanje uvrijeen. On se nasmijei svojim bezubim ustima i odgovori: Kako bi onda drukije trebalo da robujemo Bogu? Zar On nije stvorio oboje, i duu i tijelo, zajedno? A poto je to tako, zar ovjek ne treba da se moli i svojim tijelom, isto kao i duom? ujte, rei u vam zato se mi muslimani molimo onako kako se molimo. Okreemo se prema Kabi, svetom Bojem hra78

mu u Meki, znajui da su lica svih muslimana, gdje god da su, okrenuta prema njoj u molitvi i da smo kao jedno tijelo, s Njim kao sreditem naih misli. Najprije stojimo i recitiramo iz svetog Kurana, sjeajui se da su to Njegove rijei, koje je uputio ovjeku da bude estit i postojan u ivotu. Zatim kaemo Bog je Najvei, podsjeajui sami sebe da niko ne zasluuje da mu se klanja osim On; povijamo se duboko jer Ga slavimo iznad svega i veliamo Njegovu milost i mo. Zatim padamo niice na zemlju zato to osjeamo da smo samo praina: nita ispred Njega, i da je On na Stvoritelj i Hranitelj. Zatim diemo lica sa tla i ostajemo sjedei, molei da nam On oprosti nae grijehe i obdari nas Svojom milou, vodi nas pravim putem i prua nam zdravlje i potporu. Zatim opet padamo niice na tle i dodirujemo prainu svojim elom ispred moi i slave Jedinog. Nakon toga, ostajemo sjedei i molimo da On blagoslovi poslanika Muhameda koji nam je donio Njegovu poruku, upravo kao to je blagoslovio i poslanike prije njega; i da blagoslovi isto tako i nas i sve one koji slijede pravu uputu; molimo Ga da nam da dobro na ovom svijetu i dobro na svijetu koji slijedi. Na kraju okreemo glavu desno i lijevo, izgovarajui Neka vam Bog podari mir i blagoslov - i tako pozdravljamo sve koji su pravedni gdje god oni bili. Upravo tako se molio i na Poslanik i pouavao je svoje sljedbenike da se tako mole za sva vremena, kako bi se rado predali Bogu - to upravo znai islam - i tako bili u miru s Njim i sa svojom vlastitom sudbinom. Starac, naravno, nije upotrijebio upravo te rijei, ali to je bilo njihovo znaenje i tako ih se ja sjeam. Godinama kasnije shvatio sam da mi je hadija ovim jednostavnim objanjenjem otvorio prva vrata ka islamu; ali ak i tada, mnogo prije bilo kakve pomisli da bi islam mogao postati moja vlastita vjera, poeo sam osjeati nesvjesnu skruenost kad god bih vidio, a to je esto bilo, ovjeka kako stoji bosonog na svojoj serdadi, ili na hasuri, ili na goloj zemlji, s rukama sklopljenim na prstima, pognute glave, potpuno utonutog u samog sebe, zaboravljajui ta se oko njeta deava, bilo da je to u damiji ili na ploniku prometne ulice: ovjek u miru sa samim sobom. ARAPSKA KAMENA KUA o kojoj je pisao Dorian bila je zaista prijatna. Stajala je na kraju Starog grada blizu Jafanske kapije. Njene prostrane sobe, s visokim stropovima, kao da su bile zasiene uspomenama plemikog ivota koji je proao kroz njih u ranijim generacijama, a zidovi su odjekivali ivom sadanjou to izvire iz susjednog bazara - prizori, zvukovi i mirisi koji ne lie ni na ta to sam dotad iskusio. S terase na krovu mogao sam vidjeti otro ocrtano podruje Starog grada s
79

njegovom mreom nepravilnih ulica i prolaza isjeenih u kamenu. Na drugom kraju, naizgled blizu u svom monom prostranstvu, bilo je mjesto Solomonovog hrama. Damija El-Aksa - najsvetija poslije onih u Meki i Medini - stajala je na njegovom najdaljem kraju, a Kupola na Stijeni u samom centru. Iza toga, zidovi Starog grada padali su prema dolini Kidron; tamo dalje dolina se blago okruivala golim breuljcima ije su padine proarane maslinama. Prema istoku bilo je neto plodnije i tamo ste mogli vidjeti vrtove koji se koso sputaju prema putu, tamonzeleni, ograeni zidovima: Vrtovi Getsemane. Usred njih blistale su meu muslimanima i empresima zlatne kupole Ruske crkve. Kao uzavreli pjenuavi napitak iz alkemiarove retorte, svijetla a ipak puna hiljada neodredivih boja, van domaaja rijei, ak i van dohvata misli: takvom ste sa Maslinovog brda mogli vidjeti dolinu Jordana i Mrtvo more. Valoviti breuljci, jedni iza drugih ocrtani, kao daak, na mlijenom zraku, s tamnoplavom trakom Jordana i oblinom Mrtvog mora u daljini - a jo dalje iza toga, jedan drugi svijet sam za sebe, tamni bregovi Moaba: pejsa takve neshvatljive, raznolike ljepote da vam srce zadrhti od uzbuenja. Jerusalem je bio potpuno novi svijet za mene. Bilo je historijskih uspomena koje su izvirale na svakom koraku drevnog grada: ulice koje su ule Isaijine propovijedi, kaldrma kojom je hodio Krist, zidovi koji su bili stari jo onda kad se od njih odbijala jeka tekih koraka rimskih legionara, svodovi nad kapijama koje nose natpise iz Salahudinovog doba. Bilo je tu duboko plavetnilo nebesa, koje nije moralo biti strano nekome ko je poznavao druge mediteranske zemlje; ali meni, koji sam odrastao u daleko neprijateljskijoj klimi, ovo plavetnilo bilo je kao poziv i kao obeanje. Kue i ulice kao da su bile pokrivene njenom, titravom glei; ljudi su bili puni spontanih kretnji i velianstvenih gestova. Ljudi - to jest Arapi, jer upravo su se oni od samog poetka nametnuli mojoj svijesti kao narod te zemlje, narod koji je izrastao iz njenog tla i njene historije i bio jedno s okolnim zrakom. Njihova nonja bila je raskonih boja i biblijskih nabora, a svaki od njih, felah ili beduin (jer mogli ste esto vidjeti beduine koji su doli u grad da kupe ili prodaju neku robu), nosio ju je na sasvim svojstven nain, makar i malo razliit od drugih, kao da je bio pronaao linu modu, slijedei nenadnu pobudu trenutka. Ispred Dorianove kue, na udaljenosti od moda tridesetak metara, uzdizale su se strme, trone zidine Davidovog dvorca, koji je bio dio bedema Starog grada - tipine srednjovjekovne arapske tvrave, vjerovatno podignute na Herodijanskim temeljima, s vitkom osmatranicom nalik na munaru. (Iako on nema neposredne veze sa kraljem Davidom, Jevreji su ga uvijek zvali prema
80

njemu zato to je ovdje na brdu Gon, kako kau, stajala kraljeva palaa). Na strani Starog grada bio je niski, iroki toranj u kojem je bila kapija, a kameni most je u luku premotavao stari jarak prema kapiji. Taj luni most bio je oigledno uobiajeno mjesto sastanka beduina kad bi dolazili u grad. Jednog dana primijetih nekog visokog beduina kako tamo stoji nepokretno, kao silueta prema srebreno sivom nebu, gura iz neke stare legende. Njegovo lice, otrih jagodica, uokvireno kratkom, crveno smeom bradom, imalo je izraz duboke ozbiljnosti; bio je sjetan, kao da je neto oekivao a ipak nije izgledao kao onaj koji oekuje. Njegov iroki, smeebijeli prugasti ogrta bio je iznoen i odrpan - i doe mi neobina misao, ne znam zato, da je on bio otrcan u toku mnogih mjeseci opasnosti i bijega. Je li on, moda, bio jedan od one aice ratnika koji su pratili mladog Davida u njegovom bijegu od mrane ljubomore Saula, njegova kralja? Moda je David upravo sad usnuo, krijui se negdje u nekoj peini judejskih bregova, a ovaj ovjek ovdje, ovaj vjerni i hrabri prijatelj, potajno je bio doao s pratiocem u kraljevski grad da izvidi kako je Saul raspoloen prema njihovom voi i da li mu je sigurno da se vrati. I sada, ovaj Davidov prijatelj je ovdje ekao svoga druga, pun mranih slutnji: nije bilo dobrih vijesti koje bi odnio Davidu... Iznenada se beduin pokrenu, poe hodati niz kosinu a moje matanje se prekide. Tada se iznenada sjetih: ovaj ovjek je Arap, dok su oni drugi, oni likovi iz Biblije - bili Jevreji! Ali moje uenje bilo je samo kratkog trajanja; jer odmah shvatih, s onom jasnoom koja ponekad bljesne u nama kao munja i osvijetli svijet tek toliko koliko traje otkucaj srca, da su David i Davidovo doba, kao i Ibrahim i Ibrahimovo doba, blii svom arapskom korijenu - a tako isto i dananji beduini - nego dananji Jevreji koji tvrde da su njihovi potomci. esto sam sjedio na kamenoj obali Jafanske kapije i posmatrao mnotvo ljudi kako ulaze u Stari grad ili izlaze iz njega. Ovdje su se oeavali jedni o druge, gurali jedni druge, Arapi i Jevreji, sve mogue varijacije i jednih i drugih, bilo je koatih felaha s njihovim bijelim ili smeim pokrivaima za glavu ili naranastim turbanima. Bilo je beduina s otrim, jasno oblikovanim i, gotovo bez izuzetka, mravim licima, koji su nosili svoje ogrtae na udno samouvjeren nain, esto s rukama na kukovima a razmaknutih laktova, kao da prihvataju kao gotovu injenicu dae im se svako skloniti s puta. bilo je seljanki u crnim ili plavim cicanim haljinama s bijelim vezom preko prsa, esto nosei korpe na glavi i kreui se gipkom, neusiljenom Ijupkou. Gledano straga, mnoga ena od ezdeset mogla bi se smatrati mladom djevojkom. Njihove oi izgledalo je da isto tako ostaju bistre i netaknute godinama - osim ako se desilo da su napa81

dnute trahomom, tom opakom egipatskom onom boleu, koja je nesrea svih zemalja istono od Mediterana. Bilo je i Jevreja: domaih Jevreja, koji nose tarbu i iroki, prostrani ogrta, u licu veoma slinih Arapima; Jevreja iz Poljske i Rusije, koji kao da su sa sobom nosili tako mnogo siunosti i uskosti svog prolog ivota u Evropi da je bilo iznenaujue pomisliti da oni tvrde o sebi da su iste loze kao i ponosni Jevreji iz Maroka ili Tunisa u svojim bijelim burnusima. Ali, iako su evropski Jevreji bili tako oigledno u disharmoniji sa slikom koja ih je orkuivala, upravo su oni odreivali ton jevrejskog ivota i politike i tako izgleda bili odgovorni za gotovo vidljivo trvenje izmeu Jevreja i Arapa. ta je prosjean Evropljanin znao o Arapima tih dana? Praktiki nita. Kada je doao na Bliski istok, donio je sa sobom neke romantine i pogrene pojmove. Ako je bio dobronamjeran i intelektualno poten, morao je priznati da uope nije imao pojma o Arapima. Ni ja, prije dolaska u Palestinu, nisam nikada mislio o njoj kao arapskoj zemlji. Neodreeno sam, naravno, znao da tamo ivi neto Arapa, ali sam ih zamiljao samo kao nomade u pustinjskim atorima i stanovnike idilinih oaza. Poto su veinu onoga to sam ranije bio proitao o Palstini napisali cionisti - koji su naravno vodili rauna o svojim vlastitim problemima - ja nisam shvaao da su i gradovi puni Arapa - da je, u stvari, 1922. god. ivjelo u Palestini gotovo pet Arapa na svakog Jevreja i da je to, zato, arapska zemlja daleko vie nego jevrejska. Kad sam to rekao gosp Usikinu, predsjedniku Cionistikog komiteta, s kojim sam se sreo u to doba, imao sam utisak da cionisti nisu skloni da uzimaju u razmatranje injenicu arapske veine; niti je izgledalo da pridaje ikakvu stvarnu vanost arapskoj opoziciji cionizmu. Odgovor gosp. Usikina pokazao je samo prezir prema Arapima: Nema stvarnog arapskog pokreta protiv nas ovdje; to jest, nikakvog pokreta ukorijenjenog u narodu. Sve to vi smatrate kao opoziciju, u stvari je samo vika nekoliko nezadovoljnih agitatora. To e se slomiti u sebi za nekoliko mjeseci ili najvie nekoliko godina. Ovaj argument bio je daleko od toga da me zadovolji. Od samog poetka imao sam osjeaj da je itava ideja jevrejskog naseljavanja u Palestini neprirodna, a, to je jo gore, ona prijeti da se prenesu sve komplikacije i nerjeivi problemi evropskog ivota u zemlju koja je mogla biti sretnija bez njih. Jevreji u nju stvarno nisu dolazili kao to se vraa u svoju domovinu; oni su vie bili zaokupljeni time da od nje naprave domovinu zamiljenu prema evropskim uzorima i s evropskim ciljevima. Ukratko, oni su bili stranci unutar kapija. Tako nisam
82

vidio nita pogreno u arapskom odlunom otporu ideji jevrejske domovine u njihovoj sredini; naprotiv, odmah sam shvatio da su upravo Arapi bili prevareni i s pravom se branili od takve prevare. U Balfourovoj deklaraciji iz 1917. god., koja je obeavala Jevrejima nacionalnu domovinu u Palestini, vidio sam okrutan politiki manevar smiljen da podstakne stari princip, zajedniki svim kolonijalnim silama: zavadi pa vladaj. U sluaju Palestine ovaj princip bio je najoitiji kada su 1916. Britanci bili obeali tadanjem vladaru Meke, erifu Huseinu, kao cijenu za njegovu pomo protiv Turaka, nezavisnu arapsku dravu koja je trebalo da obuhvati sve zemlje izmeu Sredozemnog mora i Perzijskog zaliva. Oni ne samo da su prekrili svoje obeanje samo godinu kasnije, zakljuujui s Fracncuskom tajni Sykes-Picot sporazum (kojim je utvren francuski dominion u Siriji i Libanu), ve su isto tako, preutno, iskljuili Palestinu iz obaveza koje su bili preuzeli u pogledu Arapa. Iako sam i sam jevrejskog porijekla, od poetka sam se otro protivio cionizmu. Pored mojih linih simpatija prema Arapima, smatrao sam nemoralnim da doseljenici, uz pomo strane velike sile, dolaze sa strane s oitom namjerom da postignu veinu u zemlji i tako izvlaste narod kome je ta zemlja pripadala od pamtivijeka. Prema tome, bio sam sklon da stanem na stranu Arapa kad god je dolo do rasprave o jevrejsko-arapskom pitanju - to se, naravno, deavalo vrlo esto. Ovo moje dranje bilo je neshvatljivo gotovo svim Jevrejima s kojima sam dolazio u dodir u toku onih mjeseci. Nisu mogli razumjeti ta sam vidio u Arapima koji su, po njihovom miljenju, samo masa zaostalog naroda na koji su oni gledali s osjeajem ne mnogo razliitim od onog koji imaju evropski doseljenici u centralnoj Africi. Nisu bili ni najmanje zainteresovani za ono to Arapi misle; gotovo niko od njih nije se potrudio da naui arapski; svaki je prihvatio bez ikakva ispitivanja naelo da je Palestina zakonito nasljee Jevreja. Jo uvijek se sjeam kratke rasprave koju sam zbog ovog imao s drom Chaimom Weizmannom, stvarnim vodom cionistikog pokreta. Bio je doao u jednu od svojih periodinih posjeta Palestini (njegovo stalno boravite bio je, mislim, London), a sreo sam ga u kui jednog prijatelja, Jevreja. ovjek je morao biti impresioniran njegovom neizmjernom energijom - energijom koja se ak ispoljava u njegovim tjelesnim pokretima, u dugakim, elastinim koracima kojima odmjereno koraa gore-dolje po sobi - kao i snagom uma koja se otkriva u irokom elu i prodornom pogledu njegovih oiju. Govorio je o novanim potekoama koje mue san o jevrejskoj nacional83

noj domovini i o nedovoljnom odzivu za ovaj san medu ljudima u inostranstvu; imao sam uznemirujui utisak da je ak i on, kao i veina drugih cionista, sklon da prebaci moralnu odgovornost za sve to se deava u Palestini na vanjski svijet. To me natjeralo da prekinem smjernu tiinu u kojoj su ga svi prisutni sluali i da upitam: A ta je s Arapima? Mora da sam postupio netaktino, unosei tako neskladnu notu u razgovor, jer se dr Weizmann polahko okrenu prema meni, spusti au koju je drao u ruci i ponovi moje pitanje: ta je s Arapima...? Pa kako se ikako moete nadati da od Palestine napravite svoju domovinu uprkos otrom protivljenju Arapa, koji su, ipak, veina u ovoj zemlji? Cionistiki voda slee ramenima i odgovori suho: Oekujemo da nee biti u veini nakon nekoliko godina. Moda je to tako. Vi se bavite tim pitanjima godinama i morate poznavati stanje bolje nego ja. Ali, sasvim neovisno o politikim tekoama koje arapska opozicija moe ili ne mora predstavljati na vaem putu - zar vas nikada ne uznemirava moralni aspekt toga pitanja? Zar ne mislite da je nepoteno s vae strane prognati narod koji je oduvijek ivio u ovoj zemlji? Pa to je naa zemlja, odgovori dr Weizmann, podiui obrve. Mi samo uzimamo nazad ono ega smo bili nepravedno lieni. Ali, vi ste van Palestine skoro dvije hiljade godina! Prije toga vladali ste ovom zemljom, i to jedva ikada itavom, manje od pet stotina godina. Zar ne mislite da bi Arapi mogli, s jednakim opravdanjem, traiti za sebe paniju - jer, konano, oni su vladali u paniji skoro sedam stotina godina i potpuno je izgubili tek prije pet stotina godina? Dr Weizmannje postao vidljivo nestrpljiv: Besmislica. Arapi su samo pokorili paniju; ona nikada nije bila njihova stvarna domovina, pa je konano bilo i pravo da budu protjerani iz panije. Oprostite, uzvratih, ali izgleda mi da je tu u pitanju historijska omaka. Uostalom, Jevreji su isto tako doli u Palestinu kao osvajai. Dugo vremena prije njih bilo je mnogo drugih semitskih i nesemitskih plemena nastanjenih odje - Amorita, Edomita, Filistina, Moabita, Hitila. Ta plemena ivjela su ovdje ak i u doba kraljevstva Izraela i Jude. Oni su nastavili da ive tu nakon to su Rimljani protjerali nae pretke. Oni ive tu i danas. Arapi, koji su se nastanili u Siriji i Palestini nakon njihovog osvajanja u sedmom vijeku, bili su uvijek samo mala manjina stanovnitva; ostatak onoga to danas nazivamo palestinskim i
84

sirijskim Arapima su u stvari samo arabizirani autohtoni stanovnici zemlje. Neki od njih su postali muslimani tokom vijekova, drugi su ostali krani. Muslimani su se naravno enili sa svojim istovjernicima iz Arabije. Ali zar moete nijekati da je veina naroda u Palestini, koji govori arapski, bez obzira da li su muslimani ili krani, direktni potomci izvornih stanovnika, izvornih u smislu da su ivjeli u ovoj zemlji prije dolaska Jevreja u nju? Dr Weizmann se uljudno nasmijei na moj ispad i skrenu razgovor na drugu temu. Nisam bio zadovoljan ishodom svoga posredovanja. Naravno, nisam oekivao da bilo ko od prisutnih - a najmanje sam dr Weizmann - pristane uz moje uvjerenje da je cionistika ideja jako ranjiva s moralnog gledita; ali sam se nadao da e moja odbrana arapske stvari barem izazvati neku vrstu neugodnosti kod cionistikih voda - neugodnosti koja bi mogla dovesti do malo vie razmiljanja i na taj nain, moda, do vee spremnosti da se prizna postojanje mogueg moralnog prava u suprotstavljanju Arapa... Nije bilo nita od ovoga. Umjesto toga, naao sam se pred bezizraajnim zidom iskolaenih oiju: otro osuivanje moje drskosti, da sam se usudio da posumnjam u neosporno pravo Jevreja na zemlju njihovih predaka... Kako je bilo mogue, pitao sam se, da ljudi nadareni takvom stvaralakom inteligencijom kao to su Jevreji misle o cionistiko-arapskom sukobu samo s jevrejskog gledita? Zar nisu shvaali da problem Jevreja u Palestini moe na koncu biti rijeen samo prijateljskom saradnjom s Arapima? Jesu li bili tako beznadno slijepi prema bolnoj budunosti koju njihova politika mora donijeti - prema borbama, gorini i mrnji kojoj e jevrejsko ostrvo, ak ako privremeno bude i uspjeno, ostati zauvijek izloeno usred neprijateljskog arapskog mora? I tako je udno, pomislih, da je nacija koja je trpjela tako mnogo nepravdi u toku svoje duge i nesretne dijaspore sada spremna, da u uskogrudnoj tenji ka svom vlastitom cilju, nanese teku nepravdu drugoj naciji - a uz to naciji koja je neduna u svim prolim jevrejskim stradanjima. Takva pojava, znao sam, nije bila nepoznata historiji; ali to je, ipak, izazvalo u meni tugu videi da se to deava pred mojim oima. U TO DOBA moje udubljivanje u politiku scenu u Palestini bilo je osnovano ne samo na mojoj simpatiji prema Arapima i mojoj zabrinutosti oko cionistikog eksperimenta, nego isto tako i mojim urnalistikim zanimanjem: bio sam postao specijalni dopisnik lista Frankfurter Zeitung, tada jednog od najstarijih listova u Evropi. Do ove veze dolo je gotovo sluajno. Jedne veeri, dok sam sreivao stare papire u jednom od svojih kovega,
85

nadoh novinarsku iskaznicu koja mi je bila izdata u Berlinu prije godinu dana kao predstavniku United Telegrapha. Upravo sam htio da je poderem, kad Dorian zgrabi moju ruku i u ali uz viknu: Ne! Ako pokae tu iskaznicu u kancelariji Visokog komesara, nekoliko dana kasnije primie poziv na ruak u Upravnoj zgradi... Novinari su vrlo poeljni u ovoj zemlji. Iako sam poderao beskorisnu iskaznicu, Dorianova ala imala je odjeka u mom duhu. Nisam, naravno, bio zainteresiran za poziv na ruak u Upravnoj zgradi - ali zato ne bih iskoristio rijetku priliku to sam na Bliskom istoku u vrijeme kad tako malo novinara iz centralne Evrope moe tamo putovati? Zato ne bih ponovo poeo svoj urnalistiki rad - ali ne kod United Telegrapha nego kod nekog od velikih dnevnih listova? I, kao to sam ve bio uobiajio da iznenada donosim vane odluke, sada odluih da uem u pravi urnalizam. I pored moga jednogodinjeg rada kod United Telegrapha, nisam imao neposredne veze ni s jednim vanim listom, a kako nikad nisam nita objavio pod svojim imenom, ono je bilo potpuno nepoznato dnevnoj tampi. Ovo me, meutim, nije obeshrabrilo. Napisao sam lanak o nekim mojim dojmovima iz Palestine i poslao njegove kopije na adrese deset njemakih listova s prijedlogom da napiem niz lanaka o Bliskom istoku. Ovo je bilo posljednjih mjeseci 1922. godine - u vrijeme katastrofalne inacije u Njemakoj. Njemaka tampa se teko borila da preivi i samo nekoliko listova moglo je platiti strane dopisnike u vrstoj valuti. Tako nije bilo nimalo iznenaujue da su jedan za drugim od onih deset listova, kojima sam bio poslao uzorak lanka, odgovarali manje ili vie uljudnim frazama negativno. Samo jedan od njih prihvatio je moj prijedlog i, oigledno impresioniran onim to sam napisao, imenovao me za svog specijalnog putujueg dopisnika na Bliskom istoku, prilaui uz to i ugovor za knjigu koju treba da napiem po svom povratku. Taj jedini list bio je Frankfurter Zeitung. Gotovo da nisam mogao da se snaem kad sam vidio da sam ne samo uspio da uspostavim vezu s jednim listom - i to kakvim listom! - nego da sam ve prvim udarcem postigao status na kojem bi mi pozavidio mnogi stari urnalista. Bila je, naravno, u tome jedna zakaka. Radi inacije Frankfurter Zeitung me nije mogao plaati u vrstoj valuti. Honorari koje su mi uz izvinjenje nudili bili su u njemakim markama; a ja sam znao isto tako dobro kao i oni da e to jedva biti dovoljno da platim marku na kovertama koje e sadravati moje lanke. Ali, biti specijalni dopisnik Frankfurter Zeitunga bila je ast koja je prevagnula privremeni hendikep da za to nisam plaen. Poeo sam pisati lanke
86

o Palestini, nadajui se da e mi prije ili kasnije neki sretni obrat sudbine omoguiti da putujem svuda po Bliskom istoku. SADA SAM IMAO mnogo prijatelja u Palestini, i Jevreja i Arapa. Cionisti su me, istina, gledali s nekom vrstom zbunjene sumnje radi simpatija prema Arapima koje su bile tako oigledne u mojim napisima Frankfurter eitungu. Oevidno nisu mogli odluiti da su me Arapi kupili (jer u cionistikoj Palestini ljudi su se ve bili navikli da gotovo sve to se deava objanjavaju novcem) ili sam jednostavno hiroviti intelektualac zaljubljen u egzotiku. Ali, nisu svi Jevreji koji su ivjeli u Palestini u to vrijeme bili cionisti. Neki od njih su bili doli tamo, ne u elji za politikim ciljem nego iz religiozne enje za Svetom zemljom i njenim biblijskim asocijacijama. Ovoj grupi pripadao je i moj holandski prijatelj Jacob de Haan, nizak, zdepast ovjek etrdesetih godina, plave brade, koji je ranije predavao pravo na jednom od vodeih univerziteta u Holandiji a sada bio specijalni dopisnik amsterdamskog Handelsbada i londonskog Daily Expressa. ovjek dubokog religioznog uvjerenja - ortodoksan kao bilo koji Jevrej iz Istone Evrope - on nije odobravao ideju cionizma jer je vjerovao da povratak njegovog naroda u Obeanu zemlju treba da eka dolazak Mesije. Mi Jevreji, govorio mi je u vie prilika, protjerani smo iz Svete zemlje i razasuti po svijetu zato to nismo izvrili zadatak koji nam je Bog bio povjerio. On nas je bio izabrao da propovijedamo Njegovu rije, ali smo mi u svojoj tvrdoglavoj obijesti poeli vjerovati da nas je On uinio svojim izabranim narodom radi nas samih - i tako smo Ga izdali. Sada nam ostaje samo da se kajemo i istimo naa srca; a kad opet postanemo dostojni Njegove Poruke, On e nam poslati Mesiju da vodi Njegove sluge u Obeanu zemlju... Ali zar ta mesijanska ideja nije osnova i za cionistiki pokret? upitah ga. Vi znate da se s tim ne slaem, ali zar nije prirodna elja svakog naroda da ima svoju vlastitu, nacionalnu domovinu? Dr de Haan me pogleda podrugljivo: Zar mislite da je historija samo niz dogadja? Ja ne. Nije to bilo bez svrhe kad je Bog uinio da izgubimo nau zemlju i kad nas je rasturio; ali cionisti to nee da priznaju sami sebi. Oni trpe od istog duhovnog sljepila koje je dovelo do naeg pada. Dvije hiljade godina jevrejskog izgnanstva i nesree nisu ih nauile niemu. Umjesto da pokuaju shvatiti najskrivenije uzroke nae nesree, oni sada pokuavaju da to, takorei, zaobidu izgradnjom nacionalne domovine na temeljima koje im prua politika zapadne sile, a u procesu izgradnje nacionalne domovine oni vre zloin liavanja drugog naroda njegove domovine.
87

Politiki pogledi Jacoba de Haana prirodno su ga uinili vrlo nepopularnim meu cionistima (u stvari, uskoro nakon to sam napustio Palestinu, bio sam zaprepaen kad sam saznao da su ga teroristi jedne noi ustrijelili). Kad sam ga upoznao, njegovo druenje bilo je ogranieno na vrlo mali broj Jevreja koji su mislili kao i on, nekoliko Evropljana i Arapa. Izgledalo je da je prema Arapima osjeao veliku naklonost, a oni, sa svoje strane, visoko su ga cijenili i esto ga pozivali u svoje domove. U stvari, u to doba oni jo nisu imali openitih predrasuda prema Jevrej ima kao takvim. Tek nakon Balfourove deklaracije - to jest, nakon vijekova dobrosusjedskih odnosa i svijesti o rasnom srodstvu - Arapi su poeli gledati na Jevreje kao na politike neprijatelje. ak i u izmijenjenim okolnostima onih ranih dvadesetih godina, oni su jo uvijek jasno razlikovali cioniste i Jevreje koji su im prijatelji kao dr Haan. TI SUDBONOSNI MJESECI moga prvog boravka meu Arapima pokrenuli su itav niz utisaka i razmiljanja; neke nejasne nade line prirode probijale su se do moje svijesti. Suoio sam se sa ivotnim smislom koji mi je bio sasvim nov. Topao, ljudski dah kao da je strujao iz krvi ovih ljudi u njihove misli i kretnje, bez ijednog od onih bolnih rascjepa duha, onih fantoma straha, gramzivosti i zapreka koje su uinile evropski ivot tako runim i s tako malo nade. Kod Arapa sam poeo nalaziti neto to sam uvijek nesvjesno traio: emocionalnu lahkou prilaza svim ivotnim pitanjima - vrhovni zdravi smisao osjeaja, ako bismo to tako mogli nazvati. Vremenom mi je postalo vanredno vano da shvatim duh ovog muslimanskog naroda; ne zato to me privlaila njihova religija (jer sam u to doba znao vrlo malo o njoj!) nego zato to sam kod njih otkrio onaj organski sklad razuma i osjeaja koji smo mi Evropljani izgubili. Ne bi li, moda, bilo mogue boljim razumijevanjem ivota Arapa otkriti skrivenu vezu izmeu naeg zapadnjakog trpljenja - nagrizajueg nedostatka unutarnje cjelovitosti - i njegovih korijena? Moda pronai ta je bilo ono to je nas zapadnjake udaljilo od sveane ivotne slobode koju, izgledalo je, imaju Arapi, ak i u svom drutvenom i politikom propadanju, a koju smo i mi ranije morali imati? Ili, kako smo inae mogli dati velike umjetnosti nae prolosti, gotske katedrale srednjeg vijeka, raskonu radost renesanse, Rembrantov chiaroscuro, Bahove fuge i vedre Mocartove snove, ponos paunovog repa u umjetnosti naih seljaka i Betovenovu grmljavinu, eznutljivi uspon prema maglovitim, jedva shvatljivim vrhuncima na kojima bi se moglo rei ja i moja sudbina smo jedno... Poto nismo svjesni njihove prave prirode, vie nismo mogli ispravno ko88

ristiti nae duhovne moi; nikada vie nee se izmeu nas uzdii jedan Betoven ili jedan Rembrant. Umjesto toga, sada smo znali samo ono oajniko traenje novih oblika izraavanja u umjetnosti, sociologiji, politici i onu ogorenu borbu izmeu suparnikih parola i sitniavo zasnovanih principa; sve nae maine i neboderi ne mogu nam nita pomoi da ponovno uspostavimo cjelovitost naih dua... Pa ipak, da li je ta izgubljena duhovna slava evropske prolosti stvarno zauvijek izgubljena? Nije li bilo mogue ponovno osvojiti neto od nje iznalaenjem odgovora ta se s nama desilo? Ono to je u poetku bilo jedva neto vie od naklonosti za politike ciljeve Arapa, za vanjski izgled arapskog ivota i emocionalnu sigurnost koju sam zapazio kod njih, neprimjetno se mijenjalo u neto to je liilo na lino traganje. Sve vie sam postojao svjestan neodoljive elje da saznam ta je to to lei u korijenu ove emocionalne sigurnosti i to ini arapski ivot tako razliitim od evropskog; a ta elja kao da je bila tajanstveno vezana za moje vlastite, najintimnije probleme. Poeo sam traiti priliku koja bi mi dala bolji uvid u karakter Arapa, u ideje koje su ih oblikovale i uinile ih duhovno tako razliitim od Evropljana. Poeo sam intenzivno itati o njihovoj historiji, kulturi i religiji. U revnosti koju sam osjetio za otkrivanjem ta je to to pokree njihova srca, ispunjava njihove due i daje im smjer, kao da sam osjetio revnost da otkrijem skrivene sile koje pokreu mene samog, ispunjavaju me i obeavaju da e mi dati smjer...

89

IV GLASOVI JAEMO, A ZEJD PJEVA. Pjeane dine su sada nie i rjee. Ovdje-ondje pijesak ustupa mjesto pojasevima ljunka i lomljivog bazalta, a ispred nas, daleko prema jugu, diu se sjenoviti obrisi breuljkastih lanaca: brda Debel amar. Stihovi Zejdove pjesme prodiru maglovito u moju sanjivost, ali ba tako da mi rijei izmiu, kao da dobivaju iri, dublji znaaj sasvim nevezano za njihovo vanjsko znaenje. To je jedna od onih pjesama jahaa deva koju tako esto ujete u Arabiji - jednolina pjesma koju ljudi pjevaju da bi svoje ivotinje odrali u pravilnom, brzom koraku a da sami ne bi zaspali - pjev pustinjskih ljudi naviklih na prostranstva koja ne poznaju ni granice ni odjeka: uvijek u dur ljestvici na jednom tonskom nivou, slobodan i pomalo hrapav, dolazei duboko iz grla, njeno nestajui u suhom zraku; dah pustinje uhvaen u ljudskom glasu. Niko ko je putovao kroz pustinjske zemlje nee nikada zaboraviti ovaj glas. On je uvijek isti gdje je zemlja pusta, zrak vreo i iroko otvoren, a ivot tvrd. Mi jaemo, a Zejd pjeva kako je, mora biti, pjevao njegov otac prije njega i svi drugi ljudi iz njegovog plemena i mnogih drugih plemena hiljadama godina; jer trebalo je hiljade godina da se oblikuju ove intenzivne, monotone melodije i da im se di njihov konaan oblik. Suprotno od polifone zapadne muzike, koja gotovo uvijek tei da izrazi individualna osjeanja, ove arapske melodije, sa svojim vjeno ponavljanim tonskim slijedom, izgledaju samo kao tonski simbol za emocionalno saznanje zajedniko mnogim ljudima - zamiljene ne da izazovu raspoloenje nego da vas podsjete na vaa vlastita duhovna iskustva. One su roene vrlo davno iz pustinjske atmosfere, ritmova vjetra i nomadskog ivota, osjeanja irokih prostranstava, razmiljanja o vjenoj sadanjosti; i kao to osnovne stvari ljudskog ivota uvijek ostaju iste, ove melodije su trajne i nepromjenljive. Takve melodije su teko zamislive na Zapadu, gdje je polifonija vid ne samo muzike nego i ovjekovih osjeaja i elja. Hladna klima, tekue vode, slijed etiri godinja doba; ovi elementi daju ivotu tako raznoliko znaenje i tako mnogo smjerova da zapadni ovjek mora imati vie tenji i, prema tome, jaku potrebu da neto radi samo da bi to uradio. On mora uvijek stvarati, graditi i svladavati da bi se uvijek iznova potvrivao u zamrenosti svojih ivotnih oblika; ova stalno promjenljiva sloenost odraava se i u njegovoj muzici. Iz milozvu90

nog zapadnog pjevanja, glasom koji dolazi iz prsa i uvijek u vie nivoa, govori ona faustovska priroda koja ini da zapadni ovjek mnogo sanja, mnogo eli, tei za svim s voljom da pokori - ali moda i da izgubi mnogo, i izgubi bolno. Jer, svijet zapadnjaka je svijet historije; vjeno nastajanje, deavanje, nestajanje. Nedostaje mu spokojstvo mirovanja; vrijeme je neprijatelj, kojeg uvijek treba gledati sa sumnjom, a Sada ne nosi nikada zvuk vjenosti... Arapa iz pustinje i stepe, s druge strane, njegov pejsa ne navodi na snove: on je otar kao dan i ne poznaje nikakav suton osjeaja. Vanjsko i Unutarnje, Ja i Svijet nisu mu suprotne i meusobno suprotstavljene cjelovitosti, nego samo razliiti oblici nepromjenljive sadanjosti; njegovim ivotom ne vladaju tajne bojazni, a kad god neto radi, on to ini iz vanjske nude a ne zato to elja za unutarnjom sigurnou zahtijeva akciju. Kao rezultat, on nije napredovao u materijalnim dostignuima tako brzo kao zapadnjak - ali je sauvao svoju duu cjelovitom. KOLIKO DUGO e, upitah se sa gotovo zikim trzajem, Zejd i Zejdov narod biti u stanju da zadri svoju duu jedinstvenom u susretu s opasnou koja se tako podmuklo, tako bezduno nadvija nad njima? ivimo u vremenu u kojem Istok ne moe vie ostati pasivan u susretu sa nadiruim Zapadom. Hiljade sila - politikih, drutvenih i ekonomskih - kucaju na vrata muslimanskog svijeta. Hoe li ovaj svijet podlei pritisku zapadnog dvadesetog stoljea i u tom procesu izgubiti ne samo svoje vlastite tradicionalne oblike nego i svoje duhovno korijenje? U TOKU GODINA koje sam proveo na Srednjem istoku - kao dobronamjeran stranac od 1922. do 1926. a sve otada kao musliman sa ciljevima i nadama islamskog svijeta - bio sam svjedok stalnog evropskog pritiska na muslimanski kulturni ivot i politiku nezavisnost; a kad bi god muslimanski narodi pokuali da se brane od ovog pritiska, evropsko javno miljenje bi bez izuzetka oznailo njihov otpor, s izgledom povrijeene nevinosti, kao ksenofobiju. Evropa je dugo bila naviknuta da na ovako grub nain upropatava sve to se deava na Srednjem istoku i da gleda njegovu tekuu historiju samo sa stanovita zapadnih interesnih sfera. Dok je svugdje na Zapadu (van Britanije) javno miljenje pokazivalo mnogo razumijevanja prema irskoj borbi za nezavisnost ili (van Rusije i Njemake) za poljski san o nacionalnom uskrsnuu, nikakvo razumijevanje nije nikada pokazano prema slinim tenjama meu muslimanima. Glavni argument Zapada je uvijek politiki razdor i ekonomska zaostalost Srednjeg istoka, a svaku aktivnu zapadnu intervenciju njeni autori licemjerno opisuju kao da ima cilj ne samo zatitu legitimnih zapadnih interesa
91

nego isto tako i osiguranje napretka za same domae narode. Zaboravljajui da svaka neposredna, ak i dobronamjerna, intervencija spolja moe samo omesti razvoj nacije, zapadnjaci koji prouavaju stanje na Srednjem istoku uvijek su spremni da ignoriu takvo polaganje prava. Oni vide samo nove eljeznike pruge koje izgrauju kolonijalne sile, a ne razaranje drutvenog tkiva zemlje; oni broje kilovat-sate nove elektrine energije, ali ne i udarce nacionalnom ponosu. Isti ljudi koji nikada ne bi prihvatili civilizatorsku misiju austrijske imperije kao valjan izgovor za njenu intervenciju na Balkanu, popustljivo prihvataju slino opravdanje u sluaju Britanaca u Egiptu, Rusa u centralnoj Aziji, Francuza u Maroku ili Italijana u Libiji. Nikada im nije palo na pamet da su mnoga od drutvenih i ekonomskih zala od kojih trpi Srednji istok neposredna posljedica upravo toga zapadnog interesa; i da, uz to, zapadna intervencija neizostavno tei da ovjekovjei i produbi ve postojee unutarnje razdore i tako onemogui da ti narodi nau svoj vlastiti put. OVO SAM prvo poeo shvaati u Palestini 1922. god. posmatrajui dvolinu ulogu britanske administracije u odnosu na sukob Arapa i cionista; to mi je postalo potpuno oito poetkom 1923, kada sam nakon mjeseci putovanja po Palestini doao u Egipat, koji je u to vrijeme bio u gotovo stalnoj pobuni protiv britanskog protektorat. Bombe su esto bacane na javna mjesta koja posjeuju britanski vojnici, a odgovori su bile razne represivne mjere - prijeki sud, politika hapenja, progonstva voa, zabrana listova. Ali ni jedna od ovih mjera, koliko god stroga, nije mogla uguiti elju naroda za slobodom. Kroz itavu egipatsku naciju kao da je prolazio val strastvenog jecanja. Ne u oajanju; to je vie bio jecaj oduevljenja to su se otkrili korijeni svoje vlastite mogue snage. Samo bogate pae, vlasnici ogromnih imanja, bili su tih dana pomirljivi prema britanskoj upravi. Mase, ukljuujui bijedne felahe kojima je jedno jutro zemlje izgledalo kao veliki imetak za cijelu porodicu, potpomagale su pokret za slobodom. Jednog dana bi ulini prodavai novina izvikivali: Sve voe Vafda uhapene po nalogu vojnog guvernera, ali bi ve sljedeeg dana nove voe zauzele njihova mjesta. Praznine su bile uvijek nanovo popunjavane; glad za slobodom i mrnja su rasli. A Evropa je imala za to samo jednu rije - ksenofobija. Moj dolazak u Egipat onih dana bio je posljedica moje elje da proirim podruje svoga rada za Frankfurter Zeitung na druge zemlje osim Palestine. Dorianove mogunosti nisu mu dozvolile da nansira takvo putovanje, ali kad je vidio kako to jako elim, pozajmio mi je manji iznos dovoljan za putovanje vozom od Jerusalema do Kaira i za dvonedjeljni boravak tamo.
92

U Kairu sam naao namjetenu sobu u nekoj uliici, u etvrti gdje su stanovali uglavnom arapske zanatlije i sitni grki trgovci. Gazdarica je bila neka stara Tranka, visoka, gojazna, nezgrapna, tmurna; pila je od jutra do veeri teko grko vino i prelazila iz jednog raspoloenja u drugo. Narav joj je bila nagla, strastvena, a izgledalo je da nikada nije nala samu sebe; ali je bila usluna prema meni i inila da se osjeam dobro u njenom prisustvu. Nakon otprilike jedne sedmice, moja gotovina je poela ponestajati. Poto nisam htio da se tako uskoro vratim u Palestinu i sigurnost doma moga ujaka, poeo sam se ogledati za nekim drugim sredstvima za opstanak. Moj jerusalemski prijatelj dr Haan bio mi je dao pismenu preporuku za nekog poslovnog ovjeka u Kairu. Otiao sam kod njega u potrazi za savjetom. Pokazalo se da je on velikoduan, srdaan Holananin s intelektualnim interesovanjem koje daleko prelazi njegovu vlastitu oblast aktivnosti. Iz pisma Jacoba Haana saznao je da sam dopisnik Frankfurter Zeitunga; a kad sam mu, na njegov zahtjev, pokazao neke od svojih skoranjih lanaka, on podie obrve od uenja: Recite mi, koliko vam je godina? Dvadeset i dvije. Onda mi, molim vas, recite jo neto: ko vam je pomagao kod ovih lanaka? Haan? Nasmijao sam se. Naravno ne. Pisao sam ih slm. Ja uvijek radim svoj posao slm. Ali zato u to sumnjate? On zatrese glavom kao da je zbunjen: Ali to je udno... Gdje ste stekli zrelost da piete takve stvari? Kako uspijevate da u polovici reenice pridate gotovo mistini znaaj stvarima koje su oevidno tako svakidanje? Bio sam neizmjerno polaskan, a moje samopotovanje je poraslo u skladu s tim. U toku naeg razgovora pokazalo se da moj novosteeni poznanik nema slobodnog mjesta u svom vlastitom poslu, ali da bi moda bio u stanju da me smjesti kod neke egipatske rme s kojom radi. Ured gdje me on poslao bio je u jednoj od starijih etvrti Kaira, nedaleko od mog smjetaja; prljava uska uliica omeena nekadanjim plemikim kuama sada pretvorenim u urede i jeftine stanove. Moj budui poslodavac, stariji, elav Egipanin, s licem vremenom sazrelog gulikoe, imao je potrebu za honorarnim slubenikom koji bi vodio njegovu francusku korespondenciju; uspio sam ga uvjeriti da u moi izvriti zadatak i pored mog krajnjeg poslovnog neiskustva. Brzo smo se nagodili. Radio bih samo tri sata dnevno; plaa bi bila odgovarajue niska, ali dovoljna da platim kiriju i ivim neodreeno dugo na
93

kruhu, mlijeku i maslinama. Izmeu moga stana i ureda bio je kairski dio grada s mnogo bordela - zamren labirint uliica u kojem su velike i male prostitutke provodile svoje dane i noi. Poslije podne, kad sam iao na posao, uliice su ubile prazne i tihe. U sjeni neke loe moglo se vidjeti nehajno isprueno ensko tijelo; za malim stolovima ispred ove ili one kue djevojke su mirno pile kafu u drutvu s ozbiljnim bradatim ljudima i priale, s izgledom pune ozbiljnosti, o stvarima za koje bi se reklo da su daleko van svih uzbuenja i zikog zaborava. Ali uveer, kad sam se vraao kui, kraj je bio budniji nego bilo koji drugi, odjekivao je njenim akordima arapskih lutnji i bubnjeva i smijehom ena. Kad biste ili pod bljeskom mnogobrojnih elektrinih svjetiljki i raznobojnih fenjera, na svakom koraku bi vam se obavila mehka ruka oko vrata; ruka bi mogla biti tamna ili bijela - ali ona je uvijek zveckala zlatnim i srebrnim lancima i narukvicama i uvijek namirisana mousom, jednostavnim parfemom i toplim ljudskim tijelom. Trebali ste biti vrlo odluni da biste se oslobodili svih ovih nasmijanih zagrljaja i poziva ja habibi (ah dragi) i sadatak (tvoja srea). Trebalo je da se provuete izmeu treperavih udova koji su bili veinom poudni i privlani za pogled i uzbuivali vas svojim izazovnim oblinama. itav Egipat se sudarao s vama; Maroko, Alir, kao i Sudan i Nubija, pa Arabija, Armenija, Sirija, Iran... Ljudi u dugoj, svilenoj nonji sjedili su jedni do drugih na klupama du kunih zidova, prijatno uzbueni, smijui se, dobacujui djevojkama ili tiho puei svoje nargile. Nisu svi oni bili muterije: mnogi su doli jednostavno da provedu ugodan sat-dva u razveseljavajui nekonvencionalnom raspoloenju sredine... Ponekad ste morali ustuknuti pred odrpanim derviem iz Sudana, koji je pjevao svoje prosjake pjesme s licem u zanosu i pravo ispruenim rukama. Oblaci tamjana iz kadionika to ga njie ulini prodava mirisa zapahnu vam lice. Ponekad ujete pjevanje u horu i poinjete shvaati znaenje nekih lepravih arapskih zvukova... Opet iznova sluate mehki ubor glasova zadovoljstva - ulnog zadovoljstva ovih djevojaka (jer one su bez sumnje uivale) u njihovim svijetloplavim, utim, crvenim, zelenim, bijelim, zlatnoblistavim haljinama od tanke svile, tila, platna ili damasta-a njihov smijeh kao da je skakutao malim majim koracima preko kaldrmisanog plonika, uzdiui se i sputajui, a zatim rastui opet s drugih usana... Kako su se samo mogli smijati ti Egipani! Kako su veselo oni ili ulicama Kaira koraajui poletno u svojim dugim, na koulje nalik galabijama, prugastim u svim duginim bojama, bezbrino, prostoduno - tako da se moglo
94

pomisliti da se sve siromatvo, nezadovoljstvo i politika uznemirenost uzimaju ozbiljno samo u relativnom smislu. Naprailo, eksplozivno uzbuenje ovih ljudi kao da je uvijek bilo spremno da, bez ikakvog vidljivog prijelaza, ustupi mjesto savrenoj vedrini i ak ravnodunosti, kao da se nita nije nikada desilo i da nita nije loe. Zbog ovoga, mnogi Evropljani su smatrali (a vjerovatno smatraju i sada) Arape povrnim. ak i tada, u poetku, shvatio sam da je ovaj prezir prema Arapima izrastao iz nastojanja Zapada da precijeni uzbuenja koja izgledaju duboka, a da oglasi povrnim sve to je lahko, ivahno, nepromiljeno. Arapi su, osjeao sam, ostali slobodni od onih unutarnjih napetosti i pritisaka tako svojstvenih Zapadu. Kako, onda, moemo primijeniti naa mjerila na njih? Ako su izgledali povrni, to je moda zato to se njihova uzbuenja bez tekoa prelijevaju u njihovo ponaanje. Moda e i oni, pod pritiskom pozapadnjaenja, postepeno izgubiti blaenu neposrednost svoga dodira sa stvarnou; jer iako je taj zapadni uticaj djelovao na mnogo naina kao podsticaj i oploavajui element na savremenu arapsku misao, on je neizbjeno teio da kod Arapa izazove iste mune probleme koji su vladali duhovnom i drutvenom scenom Zapada. PREKO PUTA MOJE KUE, toliko blizu da ste je gotovo mogli dotai, bila je damijica s malom munarom s koje je pet puta dnevno odjekivao poziv na namaz. ovjek s bijelim turbanom pojavio bi se na galeriji, podigao svoje ruke i poeo: Allahu ekber - Bog je najvei. Svjedoim da je Muhamed Boji poslanik... Kako se polahko okretao prema etiri strane svijeta, ton njegovog glasa se uspinjao, rastao u jasnu melodiju, njiui se na dubokim, grlenim glasovima arapskog jezika, uzmahujui, napredujui i povlaei se. Glas je bio duboki bariton, njean i snaan, sposoban za velike raspone; ali moglo se zapaziti da ga je zanos, a ne umjetnost inio tako lijepim. Ovaj pjev mujezina bio je motiv mojih dana i veeri u Kairu - upravo kao to je bio i u Starom gradu Jerusalema i bio odreen da ostane u svim mojim kasnijim putovanjima kroz muslimanske zemlje. Zvuao je jednako svugdje, uprkos svih razlika dijalekta i intonacije koji su mogli biti oevidni u svakidanjem govoru ljudi; jedinstvo glasa koje me navelo da shvatim, onih dana u Kairu, kako je duboko unutarnje jedinstvo svih muslimana, a kako su umjetne i beznaajne granine linije izmeu njih. Oni su bili jedno u svom nainu miljenja i prosuivanja ta je pravo a ta krivo, i jedno u svom shvaanju o tome u emu se sastoji dobar ivot. Izgledalo mi je da sam prvi put sreo zajednicu u kojoj srodstvo meu ljudima nije posljedica sluajnosti zajednikih rasnih i ekonomskih interesa, nego neeg daleko dubljeg i daleko stabilnijeg; srodstvo zajednikog pogleda koje je
95

uklonilo sve barijere usamljenosti izmeu ljudi. U LJETO 1923, obogaen boljim razumijevanjem srednjoistonog ivota i politike, vratih se u Jerusalem. Preko svog dobrog prijatelja Jacoba Haana upoznah se s Emirom Abdulahom iz susjedne Transjordanije, koji me pozvao da posjetim njegovu zemlju. Tamo sam prvi put vidio pravu beduinsku zemlju. Glavni grad, Aman, izgraen je na ruevinama Filadelje, grke kolonije Ptolomeja Filadelfusa koja je u to doba bila gradi od jedva neto vie od est hiljada stanovnika. Njegove ulice bile su pune beduina, pravih beduina iz slobodne pustinje, koje se rijetko vidjelo u Palestini, slobodnih ratnika i odgajivaa deva. Divni konji galopirali su ulicama; svaki ovjek je bio naoruan, nosei bode za paom i puku na leima. Volovske zaprege starosjedilaca koji su tamo doselili nakon to su Rusi pokorili njihovu domovinu u devetnaestom stoljeu, teko su se vukle bazarom, koji je, iako dosta malen, bio pun vreve i komeanja dostojnog mnogo veeg grada. Kako nije bilo odgovarajuih zgrada u gradu, Emir Abdulah je tada ivio u kampu pod atorom, na breuljku s kojeg se prua pogled na Aman. Njegov ator bio je neto vei nego ostali i sastojao se od nekoliko prostorija formiranih pomou pregrada od atorskog platna, krajnje jednostavnih. U jednoj od njih crno medvjee krzno predstavljalo je postelju na podu u uglu; u prijemnoj prostoriji nekoliko divnih devinih sedala sa srebrom ugraviranim jabuicama sluilo je kao naslon kad bi se sjedilo na ilimu. Kad sam uao sa drom Riza Teuk-bejom, emirovim glavnim savjetnikom, u atoru sam zatekao samo slugu crnca, bogato obuenog u brokat, sa zlatnim bodeom za pojasom. Riza Teuk-be j je bio Turin, neko univerzitetski profesor, a bio je u toku tri godine, prije Kemala Atatiirka, ministar za odgoj u turskoj vladi. Emir Abdulah, ree mi on, e se vratiti za nekoliko minuta; upravo sada je vijeao s nekim beduinskim poglavarima o posljednjem upadu iz Nedda u junu Transjordaniju. One vehabije iz Nedda, objasni mi dr Riza, igraju u islamu ulogu slinu ulozi puritanskih reformatora u kranskom svijetu, budui da se otro protive svakom oboavanju svetaca i mnogim mistinim praznovjericama koje su se uvukle u islam u toku vijekova; oni su isto tako nepomirljivi neprijatelji erifske porodice, iji je poglavar bio Emirov otac, kralj Husein iz Hidfaza. Prema miljenju Riza Teuk-beja, religiozni pogledi vehabija ne mogu se olahko odbaciti; oni su se, u stvari, vie pribliili duhu Kurana nego gledanja koja preo vladu ju u masama veine drugih muslimanskih zemalja, pa bi zato mogli vremenom imati povoljan uticaj na kulturni razvoj islama. Krajnji fanatizam ovih ljudi, meutim, poneto je oteao drugim muslimanima da potpuno
96

ocijene pokret vehabija, a ovaj nedostatak, istakao je on, mogao bi dobro doi nekim, za koje je mogue ujedinjenje arapskih naroda straan izlaz. Neto kasnije ue Emir - ovjek etrdesetih godina, srednjeg rasta, kratke plave brade - koraajui mehko u malim, crnim papuama od lakirane koe, obuen u leernu arapsku nonju od utave bijele svile s gotovo prozirnom bijelom vunenom abajom preko nje. On ree: Ehlen ve sehlen - i to je bilo prvi put da sam uo ovaj draesni arapski pozdrav. Bilo je neto privlano i gotovo oaravajue u linosti Emira Abdulaha, ovjeka vidnog smisla za humor, topline u izrazu i spremnosti za duhovitost. Nije bilo teko vidjeti zato je bio tako omiljen u to vrijeme u svom narodu. Iako mnogi Arapi nisu bili zadovoljni njegovom ulogom u pobuni protiv Turaka koju je vodila porodica erif, a podstakli Britanci, pa su to smatrali izdajom muslimana, on je ipak postigao izvjestan ugled svojim zauzimanjem za stvar Arapa protiv cionizma; tek je trebalo da doe dan kad e zaokreti i izopaenja u njegovoj politici uiniti njegovo ime omraenim u cijelom arapskom svijetu. Srui kafu iz malih oljica koje nam je ponudio crni sluga, razgovarali smo - uz povremenu pomo dr Rize, koji je teno govorio francuski - o administrativnim tekoama u ovoj novoj zemlji Transjordaniji, gdje je svako naviknut da nosi oruje i pokorava se samo zakonima svog vlastitog plemena. Ali, ree Emir, Arapi imaju dosta zdravog razuma; ak i beduini sada poinju shvaati da moraju napustiti stare svojevoljne puteve ako ele da budu slobodni od strane dominacije. Meuplemenska neprijateljstva o kojima si morao tako esto uti sada se postepeno stiavaju. Nastavio je da opisuje nepokorna, nemirna beduinska plemena koja se tuku meusobno pod najmanjim izgovorom. Njihova krvna neprijateljstva trajala su esto generacijama, a ponekad, prenoena s oca na sina, ak i vijekovima, vodei do novih prolijevanja krvi i novih ogorenosti nakon to je prvobitni uzrok bio zaboravljen. Bio je samo jedan put da se doe do mirnog rjeenja: ako mladi iz plemena i porodice posljednje rtve otme djevojku iz plemena i porodice krivca i oeni se s njom. Krv brane noi - krv plemena ubice - simbolino, i konano, osveuje krv koja je bila prolivena u ubistvu. Deavalo se da se dva plemena gotovo zatru krvnom osvetom koja je trajala generacijama iscrpljujui snagu obiju strana. U takvom sluaju otmicu je esto udeavao posrednik iz treeg plemena. Ja sam uradio ak bolje od toga, ree mi Emir Abdulah. Ustanovio sam prave ,komisije za krvno neprijateljstvo sastavljene od pouzdanih ljudi koji putuju po zemlji i udeavaju simbolina kidnapovanja i enidbe izmeu neprija97

teljskih plemena. Ali - ovdje njegove oi zasjae - uvijek naglaavam lanovima komisija da budu vrlo paljivi u izboru djevica, jer ne bih elio da doe do unutarnjih porodinih neprijateljstava radi mogueg razoaranja mladoenje... Djeko od dvanaestak godina pojavi se iza pregrade, projuri kroz sumranu atorsku sobu brzim, beumnim koracima i skoi bez stremena na konja to se propinjao, van atora, dok ga je sluga pridravao spremnog; bio je to Talal, najstariji Emirov sin. U njegovom vitkom tijelu, u njegovom hitrom skoku na konja, u njegovim blistavim oima vidjeh opet onu neposrednu vezu sa svojim vlastitim ivotom koja toliko izdvaja Arapa od svega to sam znao u Evropi. Primjetivi moje neskriveno divljenje njegovom sinu, Emir ree: On, kao i svako drugo arapsko dijete, raste samo sa jednom milju: sloboda. Mi Arapi ne smatramo da smo bez mane i greaka; ali mi hoemo da priznamo svoje greke pred samim sobom i tako nauimo da ih izbjegavamo - upravo kao to drvo raste rastui ili kao to proricanjem voda nalazi svoj pravi tok. Mi ne elimo da nas ka mudrosti vode oni koji je sami nemaju - oni koji imaju samo mo, topove, novac i samo znaju kako da izgube prijatelje koje su tako lahko mogli zadrati... NISAM IMAO NAMJERU da ostanem trajno u Palestini; opet mi je pomogao Jacob Haan. Budui da je i sam bio novinar priznatog ugleda, imao je poznanstva irom Evrope. Njegova preporuka osigurala mi je ugovor s dva mala lista; jednim u Holandiji, a drugim u vicarskoj, za niz lanaka koji bi bili plaeni u holandskom odnosno vicarskom novcu. Kako su ovo bili pokrajinski listovi bez velikog ugleda, oni nisu mogli sebi priutiti da plate veliki honorar; ali za mene, ije su potrebe bile jednostavne, novac koji sam primio od njih bio je sasvim dovoljan da nansira moje planirano putovanje po Bliskom istoku. Prvo sam htio da idem u Siriju; meutim, francuska vlast, tek nedavno tamo uspostavljena usred neprijateljskog naroda, nije bila voljna da izda vizu Austrijancu, bivem neprijatelju. Ovo je bio teak udarac, ali nisam mogao nita uraditi; tako sam odluio da idem u Haifu i tamo se ukrcam na brod za Istanbul, koji je svakako bio ukljuen u moj program. U vozu od Jerusalema do Haife zadesi me velika nevolja; izgubih kaput s novanikom i pasoem. Sve to mi je ostalo bilo je neto sitnog srebrenog novca u hlaama. O putovanju u Istanbul, pod takvim okolnostima, nije moglo biti ni govora bez pasoa i bez novca. Ostalo je samo da se autobusom vratim u Jerusalem; kartu za prijevoz morao bih platiti po dolasku pozajmljenim novcem, kao i obino, od Doriana. U Jerusalemu bih morao ekati sedmicama da dobijem drugi paso od austrijskog konzulata u Kairu (jer ga tada nije bilo u Palestini) i
98

budue mrvice novca iz Holandije i vicarske. Tako se desilo da sam se idueg jutra naao na autobuskoj stanici u predgrau Haife. Pregovori oko plaanja karte bili su okonani. Bilo je jo jedan sat do polaska autobusa, i da bih utroio vrijeme, hodao sam gore-dolje du puta, duboko ojaen samim sobom i sudbinom koja me tjerala na tako poniavajue povlaenje. ekanje je uvijek loa stvar, a pomisao na povratak u Jerusalem, pobijeen, s podvijenim repom, bila je vrlo bolna - tim vie to je Dorian uvijek bio sumnjiav u pogledu moje sposobnosti da ostvarim svoje planove s tako oskudnom sumom novca. Osim toga, sada ne bih vidio Siriju, a Bog sami zna da li bih ikad opet doao u ovaj kraj svijeta. Naravno, bilo je uvijek mogue da kasnije Frankfurter Zeitung nansira drugo putovanje na Srednji istok, a da bi jednoga dana Francuzi mogli ukloniti zabranu bivim neprijateljima; ali to nije bilo sigurno a u meuvremenu ja ne bih vidio Damask... Zato je, pitao sam se ogoreno, meni Damask zabranjen? A da li je stvarno bio? Naravno - nema pasoa, nema para. Ali, da li bi bilo apsolutno neophodno imati paso i pare...? Stigavi dovde u svojim mislima, iznenada zastadoh. Moglo bi se, ako bi se imalo dovoljno hrabrosti i koristei se gostoprimstvom arapskih seljaka, putovati pjeke; moda bi se moglo nekako prokrasti preko granice ne brinui se o pasoima i vizama... Prije nego sam i bio sasvim svjestan toga, odluka je bila donesena: idem u Damask. Bilo je dovoljno nekoliko trenutaka da onima iz autobusa objasnim da sam se predomislio i da ipak ne idem u Jerusalem. Trebalo mi je jo toliko da se presvueni u plavo radno odijelo i arapsku kuju (najbolju moguu zatitu od arapskog sunca); da potrpam ono najnunije u ranac i da sredim da moj kofer bude pouzeem isporuen Dorian. Zatim krenuh na svoje dugo putovanje u Damask. Neodoljivi osjeaj slobode koji me ispunjavao nije se mogao razlikovati od sree. Imao sam samo nekoliko novia u depu. Krenuo sam na ilegalan poduhvat koji me mogao odvesti u zatvor. Problem prelaska granice bio je preda mnom u nejasnoj neizvjesnosti; sve sam stavljao na kartu svoje dovitljivosti, ali svijest da sam sve stavio na jednu kartu inila me sretnim. IAO SAM PUTEM prema Galileji. Poslije podne Esdrelonska ravnica leala je desno ispod mene, proarana svjetlom i sjenom. Proao sam kroz Nazaret i prije noi stigao u neko arapsko selo u sjeni biberovog drvea i empresa. Pred vratima prve kue sjedilo je nekoliko mukaraca i ena. Zastao sam, pitao
99

da li je to Ar-Rajna i nakon potvrdnog odgovora upravo htio da krenem kad me jedna ena pozva: Gospodine, zar se nee osvjeiti? - i, kao da pogaa da sam edan, prui mi vr hladne vode. Kad sam se napio do mile volje, jedan od mukaraca - oito njen mu - upita me: eli li da podijeli kruh s nama i prenoi kod nas? Nisu me pitali ko sam, kuda idem ili ta radim, a prenoio sam kod njih kao njihov gost. Biti gost nekog Arapa - ak i kolska djeca uju o tome u Evropi. Biti gost nekog Arapa znai ui na nekoliko sati, na neko vrijeme, stvarao i potpuno, u ivot ljudi koji ele da budu vaa braa i sestre. Nije to samo plemenita tradicija koja omoguuje Arapima da budu gostoljubivi na tako srdaan nain; to je njihova unutarnja sloboda. Oni su tako slobodni od sumnjiavosti prema samim sebi da mogu lahko otvoriti svoje ivote drugom ovjeku. Nije im potrebna nikakva lana sigurnost zidova koje na Zapadu svako gradi izmeu samog sebe i svog susjeda. Veerali smo zajedno, mukarci i ene, sjedei prekrtenih nogu na hasuri oko ogromne zdjele napunjene kaom od grubo mljevenog ita s mlijekom. Moji domaini su otkidali male komade od velikih, kao papir tankih lepinja kruha kojima su vjeto grabili kau ak i ne dodirujui je svojim prstima. Meni su dali kaiku; ali ja sam odbio i pokuao, ne bez uspjeha, i na oito zadovoljstvo mojih prijatelja, da oponaam njihov jedinstveni, a ipak otmjeni nain jela. Kad smo legli da spavamo - nas dvanaestak u jednoj jedinoj sobi - zurio sam iznad sebe u drvene grede o kojima su visile niske suhog bibera i crnih patlidana, u mnogobrojne nie u zidovima s bronzanim i zemljanim kuhinjskim potreptinama, u tijela zaspalih ljudi i ena i pitao se da li bih se i u svom domu ikada mogao osjeati vie kod kue. Sljedeih dana, kao ra smea judejska brda, sa svojim plavkastosivim i ljubiastim sjenama, postepeno su prela u veselije i bogatije breuljke Galileje. Izvori i potoii iznenada su se pojavljivali. Vegetacija je postala bogatija. U grupama su se pojavljivale masline bogatih kronji i visoki, tamni empresi; posljednji ljetni cvjetovi mogli su se jo uvijek vidjeti na padinama breuljaka. Ponekad sam iao, s goniima deva i uivao u njihovoj jednostavnoj toplini; pili bismo vodu iz moje uture, puili zajedno cigaretu, zatim bih produio slm. Provodio sam noi u arapskim kuama i jeo s njima kruh. Danima sam gazio kroz vrelo mrtvilo oko jezera Hule koje je kao metalno ogledalo. Srebrnasta maglica, blago porumenjela od posljednjih zraka veernjeg sunca, lebdjela je povrh vode. Uz obale su ivjeli arapski ribari u kolibama izgraenim od tranih
100

hasura labavo obavljenih oko kostura od grana. Bili su vrlo siromani - ali nije izgledalo da im treba neto vie od njihovih prozranih koliba, neto izblijedjele odjee na njihovim leima, pregrti ita da naprave kruh i ribe koju sami ulove; a ipak su, izgleda, imah* dovoljno da ponude putniku da ue i jede s njima. NAJSJEVERNIJA TAKA PALESTINE bite je jevrejska kolonija Metulla koja je, kako sam saznao ranije, bila neka vrsta granine krajine izmeu britanske Palestine i francuske Sirije. Na temelju sporazuma izmeu dviju vlada, ova i dvije susjedne kolonije trebalo je uskoro da budu ukljuene u Palestinu. Za vrijeme onih nekoliko prijelaznih sedmica Metullu nije nadzirala ekasno ni jedna uprava pa mi se zato inila idealno mjesto s kojeg se mogu provui u Siriju. Tek kasnije sam saznao da pasoe od putnika trae samo na glavnim putevima. Rekli su mi da je sirijska kontrola vrlo stroga; bilo je praktiki nemogue stii daleko a da vas ne zaustave andari. Kako je Metulla zvanino jo uvijek smatrana dijelom Sirije, svi odrasli stanovnici imali su, kao i drugdje u zemlji, legitimaciju koju izdaju francuske vlasti. Moj najhitniji posao bio je da pribavim takav papir za sebe. Oprezno sam se raspitao i konano me dovedoe do kue nekog ovjeka koji bi mogao biti spreman da se odrekne svoje legitimacije za odreenu naknadu. Bio je krupan, tridesetih godina i tako opisan u zguvanom i zaprljanom dokumentu koji je izvukao iz depa na prsima; ali poto na njemu nije bilo fotograje, problem nije bio nerjeiv. Koliko trai za to?, upitah ga. Tri funte. Uzeo sam iz depa sav metalni novac to sam imao i izbrojao ga: bilo je pedeset i pet pjastera, to jest neto vie od pola funte. Ovo je sve to imam, rekoh, a poto moram neto zadrati za ostatak putovanja, ne mogu vam dati vie od dvadeset pjastera (to je bilo tano petnaestina od onoga to je on traio). Nakon nekoliko minuta cjenjkanja pogodili smo se za trideset i pet pjastera i dokument je bio moj. Sastojao se od tampanog lista s dvije kolone - jedna francuska a druga arapska - gdje su bili uneseni odgovarajui podaci crnilom na crtkanim Unijama. Lini opis me nije mnogo brinuo jer, kao to je obino kod takvih opisa, on je bio sjajno neodreen. Ali, godine su bile unesene: trideset i devet - dok sam ja imao dvadeset i tri, a izgledao sam kao da imam dvadeset. ak i vrlo nepaljiv policajac bi odmah primijetio neslaganje; zato je trebalo promijeniti upisane godine. Da je barem bilo upisano samo na jednome mjestu, izmjena ne bi bila tako teka; ali na nesreu bilo je napisano i na
101

francuskom i na arapskom. Usprkos najveoj panji postigao sam neubjedljivo krivotvorenje; bilo kome ko ima oi u glavi bilo bi oito da su podaci u obje kolone izmijenjeni Ali nije se imalo kud. Morao sam se osloniti na svoju sreu i nemarnost andara. Rano sljedeeg jutra moj poslovni prijatelj odvede me do klanca iza sela, pokaza na neke stijene udaljene nekoliko stotina metara i ree: Tamo je Sirija. Proao sam kroz klanac. Iako je bilo rano, bilo je vrlo vrue. Moralo je biti vrue i staroj Arapkinji koja je sjedila pod drvetom blizu stijena iza kojih je bila Sirija; pozva me slabim, promuklim glasom: Bi li dao, sinko, gutljaj vode starici? Odnio sam svoju svjee napunjenu uturu i dao joj. Napila se pohlepno a zatim mi je vratila govorei: Neka te Bog blagoslovi, neka te On uva i vodi te kud ti srce eli. Hvala, majko, ne elim vie od toga. Kad sam se okrenuo i pogledao na nju, vidjeh kako se usne starice miu kao pri molitvi i osjetih udno ushienje. Doao sam do stijena! proao ih; sad sam bio u Siriji. Prostrana, gola nizija leala je preda mnom; daleko na horizontu vidio sam obrise drvea i neega to lii na kue; mora da je to grad Benijas. Nije mi se sviao izgled ove ravnice koja ne prua ni drvee ni bunja iza kojeg bi se moglo skriti, a to bi, tako blizu granice, lahko moglo biti potrebno. Ali nije bilo drugog puta. Osjeao sam se kao to se nekad osjeamo u snu u kojem treba da idemo goli niz ulicu punu svijeta... Bilo je skoro podne kad sam stigao do nekog potoia koji je presijecao ravnicu. Kad sam sjeo da skinem cipele i arape, vidjeh u daljini etiri konjanika kako idu prema meni. S pukama preko sedla, izgledali su zloslutno kao andari. Bili su andari. Nije bilo nikakvog smisla da pokuam bjeati; tako sam tjeio sebe da e se desiti ono to mora da se desi. Ako bi me sad uhvatili, vjerovtno bih primio samo nekoliko udaraca kundakom puke i bio sproveden nazad do Metulle. Pregazio sam potok, sjeo na suprotnu obalu i poeo polahko brisati noge oekujui andare da priu blie. Oni dooe i gledali su prema meni sumnjiavo, jer, iako sam nosio arapsku odjeu, bilo je oigledno da sam Evropljanin. Odakle? - upita me otro jedan od njih na arapskom. Iz Metulle. A kuda? U Damask.
102

Zato? Pa, tako, putovanje iz zabave. Ima li kakve papire? Naravno... Izvukoh svoju legitimaciju, a srce mi se pope u grlo. andar otvori papir i pogleda ga - a moje srce se vrati na svoje mjesto i poe ponovno kucati; vidio sam da dri dokument naopako, oito nesposoban da ita... Dva ili tri velika slubena peata oito su ga zadovoljila jer ga on s dosadom savi i vrati meni. Da, u redu je. Idi. Na trenutak osjetih elju da se s njim rukujem, ali onda pomislih da je bolje da nai odnosi ostanu strogo slubeni. Sva etvorica okrenue konje i odjahae, a ja nastavih svoj hod. Kod Benijasa zalutah. Ono to je na mojoj karti bilo opisano kao put za vozila pokazalo se kao jedva vidljiva staza koja je krivudala preko pustare, movarnog tla i preko potoia, te konano potpuno ieznu kod nekih breuljaka prekrivenih ljunkom. Obilazio sam oko ovih breuljaka nekoliko sati, gore-dolje, dok konano, poslije podne, ne sretoh dva Arapa s magarcima, koji su nosili groe i sir u Benijas. Preostali dio puta preli smo zajedno; dali su mi groa da jedem a rastali smo se kad smo stigli do prvih baa pred gradom. Bistri, uski, brzi potok uborio je pored puta. Legao sam potrbuke, zaronio glavu do uiju u ledenu vodu i pio, pio... Iako sam bio vrlo umoran, nisam imao namjeru da ostanem u Benijasu, koji, kao prvi grad na sirijskoj strani, mora da ima policijsku stanicu. Moj susret sa andarima me umirio u pogledu obinih sirijskih policajaca jer se moglo pretpostaviti da je veina nepismena i zato nije kadra da otkrije moj falsikat; ali policijska stanica sa svojim slubenikom bila bi druga pria. Zato sam krenuo brzim korakom uskim ulicama i prekama obilazei glavnu trgovaku ulicu gdje bi takva stanica najvjerovatnije mogla biti. U jednom od sokaka zauh zvuke lutnje i ljudski glas kako pjeva uz pratnju pljeskanja. Udubljen u to, okrenuh iza ugla i zastadoh: upravo nasuprot mene, na udaljenosti od jedva deset koraka, bila su vrata s natpisom Policijska stanica, s nekoliko sirijskih policajaca, meu njima ocir, koji su sjedili na stolicama na popodnevnom suncu i uivali u muzici jednog od svojih drugova. Bilo je prekasno da se povuem, jer su me ve bili vidjeli, a ocir - oito i on Sirijac - pozva me: Hej, doi ovamo! Ostalo mi je samo da se pokorim. Krenuo sam polahko, a onda mi bijesnu misao. Vadei svoj foto-aparat, uljudno pozdravih ocira na francuskom
103

i nastavih, ne ekajui njegova pitanja: Dolazim iz Metulle u kratku posjetu ovom gradu, ali ne bih se rado vratio a da ne napravim ovdje va i snimak vaeg prijatelja, ija me je pjesma tako oarala. Arapi vole da im se laska, a uz to su oduevljeni kad ih slikate; tako je ocir pristao s osmijehom i traio da mu poaljem sliku (to sam kasnije i uinio s pozdravima). Nije mu vie ni na um palo da trai moja dokumenta. Umjesto toga ponudio mi je oljicu slatkog aja i zaelio mi sretan put kad sam konano ustao da idem nazad u Metullu. Vratio sam se putem kojim sam doao, napravio krug oko grada i produio svojim putem prema Damasku. TANO DVIJE SEDMICE nakon to sam ostavio Haifu, stigao sam u veliko selo, gotovo grad, Madal Aams, nastanjeno uglavnom Druzima i malobrojnim kranima. Izabrao sam kuu koja se inila prilino bogata i rekoh mladiu koji je otvorio na moje kucanje da bih bio zahvalan za prenoite. Sa uobiajenim ehlen ve sehlen vrata se irom otvorie i za nekoliko trenutaka bio sam prihvaen u malo kuanstvo. Poto sam sada bio duboko u Siriji, s nekoliko moguih putova koji vode u Damask, odluio sam da se povjerim svome domainu Druzu i da traim njegov savjet. Znajui da ni jedan Arap ne bi nikada izdao svoga gosta, sve sam mu otvoreno iznio ukljuujui i injenicu da putujem s lanom legitimacijom. Reeno mi je da bi bilo krajnje rizino da idem glavnim putem zato to odavde nadalje patroliraju francuski andari, koji me ne bi pustili da proem tako lahko kao to su to uinili Sirijci. Mislim da u poslati svoga sina s tobom, ree moj domain pokazujui prema mladiu koji mi je otvorio vrata, a on e te voditi preko planina i pomoi ti da izbjegne puteve. Nakon veere sjeli smo na otvorenu terasu ispred kue i raspravljali o putu kojim da krenemo idueg jutra. Na mojim koljenima bila je rairena njemaka karta Palestine i Sirije u malom mjerilu koju sam donio iz Jerusalema i pokuavao sam da na njoj pratim put koji mi je pokazivao moj prijatelj Druz. Dok smo tako bili zaokupljeni kartom, neki ovjek u uniformi policijskog ocira oito Sirijac - prie idui seoskom ulicom. Pojavio se tako iznenada iza ugla da sam jedva imao vremena da presavijeni kartu ali ne i da je sakrijem od njegovog pogleda. Izgleda da je prepoznao u meni stranca jer, nakon to je proao nau terasu kimnuvi mom domainu, okrenu se kod sljedeeg ugla i polahko krenu prema nama. Ko ste vi?, upita na francuskom, ne sasvim ljubaznim glasom. Ponovih svoju uobiajenu priu o tome kako sam kolonista iz Metulle na
104

putovanju iz zabave. Kad je zatraio da vidi moju legitimaciju, morao sam mu je dati. Gledao je papir paljivo, a njegove usne se iskrivie u smijeak. A ta je to to imate u ruci? nastavi on pokazujui na previjenu njemaku kartu. Rekoh mu da to nije vano, ali on je bio uporan da je vidi, razvi je vjetim prstima ovjeka vinog u rukovanju kartama, pogleda je nekoliko trenutaka, presavi paljivo i vrati mi je s osmijehom. Zatim ree na loem njemakom jeziku: Za vrijeme rata sluio sam u Turskoj armiji rame uz rame s Nijemcima. Pozdravi na vojniki nain, osmjehnu se jo jednom i ode. Misli da si Nijemac. Oni mu se sviaju, a mrzi Francuze. On te nee uznemiravati. Sljedeeg jutra, u pratnji mladog Druza, krenuh na najtei mar u svom ivotu. Ili smo preko jedanaest sati, s jednim jedinim prekidom od oko dvadeset minuta u podne, preko kamenitih brda, kroz duboke klance, suhim koritima rijeka, opet uz brda, preko ljunka; po otrom kamenjaru, uzbrdo, nizbrdo, uzbrdo, nizbrdo, dok nisam osjetio da vie ne mogu da hodam. Kad smo popodne doli do grada Al-Katane u ravnici pred Damaskom, bio sam potpuno izmoren, cipele su mi bile poderane, a stopala oteena. Htio sam tu da prenoim, ali moj mladi prijatelj se otro tome usprotivi; bilo je u blizini suvie mnogo francuskih policajaca, a kako je to bio grad a ne selo, ne bih mogao tako lahko nai prenoite a da ne privuem panju. Jedina mogunost bila je da osiguram prijevoz u nekom od automobila to se nude na iznajmljivanje odatle do Damaska. Jo uvijek sam imao svojih dvadeset pjastera (za vrijeme cijelog puta od Haife nisam imao potrebe da potroim ni pare); dvadeset pjastera bila je sluajno upravo cijena karte za prijevoz do Damaska. U tronom uredu prevoznika, na glavnom gradskom trgu, obavijeten sam da u morati da ekam oko pola sata do polaska sljedeih kola. Rastao sam se sa svojim prijateljskim vodiem, koji me zagrlio kao brata i odmah krenuo nazad kui. Sjedei, s rancem pored sebe, pored vrata ureda, zadrijemao sam pod zracima kasnog popodnevnog sunca kad me iznenada neko probudi grubim drmanjem ramena: sirijski andar. Padoe uobiajena pitanja a slijedili su i uobiajeni odgovori. Ali, oigledno on nije bio sasvim zadovoljan pa mi ree: ,,Poi sa mnom u policijsku stanicu i objasni tamo deurnom ociru. Bio sam tako umoran da mi je bilo svejedno da li e me otkriti ili ne. Pokazalo se da je ,,ocir u stanici krupan, zdepast narednik, koji je, raskopane bluze, sjedio za stolom na kojem je stajala skoro prazna boca araka (istonjako alkoholno pie) i prljava aa. Bio je potpuno pijan, ljut i bnljio je
105

zakrvavljenim oima na policajca koji me doveo. ,,ta je sad? Policajac je objasnio na arapskom da je vidio mene, stranca, kako sjedim na glavnom trgu, a ja sam objasnio na francuskom da nisam stranac nego poten gradanin. Poten gradanin! vrisnu narednik. ,,Vi ste propalica i skitnica koja luta tamo-ovamo zemljom samo da bi nam dosaivala. Gdje su vam dokumenta? Dok sam nespretno ukoenim prstima pipao da naem svoju legitimaciju u depu, on lupi pesnicom po stolu i zaurla: Nije vano, gubi se odavde! - i dok sam iza sebe zatvarao vrata, vidio sam ga kako posee za aom i bocom. Nakon dugog, dugog marSa, kakvo olakanje, kakva lagodnost voziti se - ne, gotovo klizati - u kolima od Al-Kantare po irokom atitoputu u ravnicu Damaska pokrwenu vonjacima! Na horizontu se nazirao moj cilj: beskrajno more kronji drvea, s nekoliko blistavih kupola i munara jedva vidljivih prema nebu. U daljini, neSto nadesno, stajao je usamljen goli brijeg, vrha jo osvijetljenog suncem, dok su mehke sjene ve bile dopuzale do njegove osnove. Iznad brijega, jedan jedini oblak, uzak, dug, taman; visoko, daleko blijedoplavo nebo; iznad ravnice crvenkastosiva, zlatna boja, prema planinama lijevo i desno od nas; lagahan zrak. Zatim: visoki vonjaci okrueni zidovima od ilovae; jahai, taljige, kola , vojnici (francuski vojnici). Suton je postao zelen kao voda. Neki policajac projuri na motociklu, sa svojim ogromnim naoarima liei na neku ribu s puine mora. Zatim: prva kua, Damask, udar buk> nakon tiine u ravnici. Prva svjetla su se palila na prozorima i ulicama. Osjetio sam radost kakvu ne pamtim. Moja radost naglo nestade kad se kola zaustavie iza policijske stanice na prilazu grada. ,,ta je to?, upitah vozaa pored sebe. ,,Ah, nita. Sva kola koja ulaze moraju se pri dolasku javiti policiji... Sirijski policajac izide iz stanice i upita: ,,Odakle dolazite? ,,Samo iz Al-Kantare, odgovori voza. Ah, onda moete ii (jer ovo je oito bio lokalni saobraaj). Voza ukljui spojku s osmjehom. Podosmo, i ja jo jednom slobodno odahnuh. Ali u tom asu neko povika s ulice: ,,Poklopac je otvoren! - i nekoliko koraka iza plicijske stanice voza zaustavi stara kola da se pobrine o otvorenom poklopcu koji je visio s jedne strane. Dok se on time bavio, policajac nam se opet lijeno priblii,
106

oito zainteresiran samo vozaevim mehanikim problemom. Medutim, njegov pogled pade na mene i ja vidjeh, uz grenje svog cijelog tijela, da njegov pogled postade budan. Pogleda me od glave do pete, pride blie i baci pogled na pod gdje je leao moj ranac. Ko si ti? upita sumnjiavo. Ja poeh: ,,Iz Metulle..., ali policajac je zatresao glavom ne vjerujui. On zatim apnu neto vozau; mogao sam razumjeti rijei ,,engleski vojnik, dezerter. Prvi puta mi sinu da su moje plave vojnike pantalone, moja smeda kuja sa svojim zlatom protkanim iglom i moj ranac vojnikog tipa (to sam ga kupio u staretarnici u Jerusalemu) stvarali sliku vrlo slinu izgledu irskih policajaca koje je u to doba zapoljavala vlada u Palestini; tada se prisjetih i sporazuma izmedu francuskih i britanskih vlasti o uzajamnom izruivanju bjegunaca... Na svom loem arapskom jeziku pokuah da objasnim policajcu da nisam bjegunac; ali on odbi moje objanjenje: ,,Objasni ti to sve inspektoru. Tako sam bio prisiljen da idem u policijsku stanicu a voza, promrmljavi izvinjenje to me ne moe ekati, pokrenu kola i nestade... Inspektor je, rekoe mi, bio vani i moe se svakog trenutka vratiti. Morao sam ekati u nekoj sobi u kojoj je bila samo klupa i, osim glavnog ulaza, jo druga dvoja vrata. Iznad jednih bilo je napisano uvar zatvora, a iznad drugih jednostavno ,,zatvor. U ovoj vrlo neprijatnoj sredini ekao sam viSe od pola sata, svakog asa sve vie i viSe uvjeren da je ovo kraj moga putovanja; jer Minspektor je zvualo mnogo zloslutnije nego jednostavno nocir. Ako bih sad bio otkriven, morao bih provesti neko vrijeme, moda sedmice, u zatvoru pod istragom. Zatim bih dobio uobiajenu kaznu od tri mjeseca; nakon odsluenja morao bih ii pjeke - u pratnji andara na konju - nazad do palestinske granice, a, povrh svega, mogao bih oekivati i protjerivanje iz Palestine radi krenja pasokih propisa. Sumornost u ekaonici bila je nita u poredenju s potitenou u meni. Iznenada zauh zvuk kola. Zaustavie se ispred ulaza u stanicu. Trenutak poslije toga neki ovjek u civilnom odijelu s ,,tarbuom na glavi ude u sobu brzim koracima, u pratnji policajca koji je uzbuden pokuavao da mu neto objasni. Inspektoru se oigledno jako urilo. Ne znam tano kako se to desilo, ali pretpostavljam da je ono to sam uradio u tom presudnom trenutku posljedica jednog od onih rijetkih bljesaka genija koji u razliitim okolnostima - i moda kod drukijih ljudi - dovode do dogadaja koji mijenjaju historiju. U jednom skoku prioh inspektoru, sruih na njega bujicu pritubi na francuskom protiv uvredljive nespretnosti policajca
107

koji je mene, nevinog gradanina, smatrao za bjegunca i skrivio da propustim vonju u grad. Inspektor je nekoliko puta pokuao da me prekine ali mu za to nisam dao prilike i zaguio sam ga bujicom rijei od kojih je, pretpostavljam, bio jedva u stanju da shvati jednu desetinu - moda samo imena HMetulla i MDamask, koje sam ponavljao bezbroj puta. Bio je oigledno u nevolji to je sprijeen da uradi neSto Sto je bilo hitno; ali ja mu nisam dopustio da govori i nastavio sam, bez predaha, sa svojom paljbom rijeima. Napokon on die ruke u oajanju i povika: Stanite, za ime Boga! Imate li ikakve papire? Moja ruka automatski ude u dep i, jo uvijek sipajui reenicu za reenicom u neprekidnom toku, gurnuh lanu legitimaciju u njegove ruke. Jadnik je morao imati osjeaj da se gui, jer on samo brzo okrenu ugao presavijenog papira, vidje slubeni peat i vrati mi ga: Dobro, dobro, idite, samo idite! - a ja nisam ekao da to ponovi. PRIJE NEKOLIKO MJESECI, u Jerusalemu, sreo sam nekog uitelja iz Damaska koji me pozvao da budem njegov gost kad god doem u Damask i upravo sam se sada raspitivao za njegovu kuu. Neki djeko ponudi se za vodia i uze me za ruku. Duboko vee. Stari grad. Uske uliice koje su istureni doksati inili mranijim nego to bi ih mogla uiniti i sama no. Ovdje-ondje mogao sam vidjeti u utom svjetlu petrolejki prodavnicu voa s brdom lubenica i korpama groda. Ljudi kao sjenke. Ponekad, iza reetkastih prozora, visok enski glas. A onda djeko ree: ,,Ovdje. Pokucah na vrata. Neko iznutra odgovori i ja podigoh zasun i udoh u poploano dvorite. U tami sam mogao razabrati drvee grejpfruita povijeno pod tekim zelenim plodovima i kameni bazen s fontanom. Neko povika odozgo: Izvolite, gospodinc - i ja sc uspeh uskim stepenitem uz jedan od vanjskih zidova, prodoh kroz otvorenu lodu i nadoh se u naruju svog prijatelja. Bio sam mrtav-umoran, potpuno iscrpljen, i bacih se bez opiranja na postelju koju mi ponudie. Vjetar je umio u kronjama drvea u dvoritu ispred i u vrtu iza kue. Iz daljine su dopirali mnogi prigueni zvukovi: glas velikog arapskog grada koji se sprema na poinak. S UZBUENJEM, oiju otvorenih za stvari o kojima prije nisam ni slutio, lutao sam onih Ijetnih dana uskim ulicama starog bazara u Damasku i otkrio duhovno spokojstvo u ivotu njegovih Ijudi. Njihova unutarnja sigurnost mogla se zapaziti u nainu na koji su se ponaali jedan prema drugom, u toplom dostojanstvu s kojim su se sretali i razilazili; u nainu na koji bi dvojica Ijudi ili zajedno, drei se za ruke kao djeca - jednostavno zato to su osjeali prija108

teljstvo jedan prema drugom; u nainu na koji su prodavai postupali jedan s drugim. Ti prodavai u malim duanima, ti nepopustljivi vikai prolaznika, kao da nisu imali pohlepnog straha niti zavisti u tolikoj mjeri da bi vlasnik ostavio svoj duan na uvanje svom susjedu i konkurentu kad god bi mu bilo potrebno da se udalji praznim duanom, oito u nedoumici da li da eka na povratak prodavaa ili da se pomjeri do sljedeeg - i uvijek bi susjedni trgovac, konkurent, priao da ustanovi ta muterija eli i prodao mu traenu robu - ne svoju, nego robu svog odsutnog susjeda - i ostavio bi novac na susjedovom pultu. Gdje bi se u Evropi moglo biti svjedok sline transakcije? Neke ulice bazara vrvile su krepkim likovima beduina u njihovoj irokoj, leprSavoj nonji; Ijudi koji su uvijek izgledali kao da nose svoje ivote sa sobom i da idu uvijek svojom vlastitom koloteinom. Visoki Ijudi, ozbiljnih, vatrenih oiju stajali su ili sjedili u grupama ispred duana. Oni nisu mnogo govorili medusobno - rije, kratka reenica, paljivo izgovorena i isto tako paljivo primljena bila je dovoljna za dugi razgovor. Ovi beduini, osjeao sam, ne znaju za brbljanje, onaj razgovor ni o emu, bez ikakvog sadraja, znak istroenih dua; podsjetili su me na rijei iz Kurana kojim se opisuje ivot u raju: ,,...i tamo nee uti praznog brbljanja... Izgledalo je da je utnja beduinska vrlina. Oni se umotaju u svoje iroke, bijelosmede ili crne ogrtae i ute; produ pored vas sa utljivim pogledom djeteta, ponosni, skromni i razboriti. Kad im se obratite na njihovom jeziku, njihove crne oi bljesnu iznenadnim osmijehom, jer oni nisu sobom zaokupljeni i vole da ih stranci shvate. Oni su velika gospoda, potpuno uzdrani, a ipak otvoreni prema svim stvarima ivota... Petkom se mogla zapaziti promjena u ivotnom ritmu Damaska - mali vihor sretnog uzbudenja i, u isto vrijeme, sveanosti. Mislio sam o naim nedjeljama u Evropi; o tihim gradskim ulicama i zatvorenim radnjama; sjeao sam se svih onih praznih dana i tjeskobe koju je ta praznina donosila. Zato je to moralo biti tako? Sad sam poeo da to svhaam; zato to je veini Ijudi na Zapadu njihov svakidanji ivot teak teret od kojeg ih samo nedjelje mogu osloboditi, a nedjelja vie nije dan odmora nego postaje bijeg u nerealno, varljivi zaborav iza koga, dvostruko teSki i prijetei, vire ostali dani sedmice. S druge strane, petak za Arape kao da nije bio prilika da zaborave svoje radne dane. Nisu plodovi 2ivota lahko i bez napora padali u krilo ovih Ijudi, nego jednostavno njihovi poslovi, ak i oni najtei, ne dolaze u sukob s njihovim linitn eljama. Nema vjetine radi same nje; umjesto toga postoji prisna veza izmedu radnika i njegovog rada; tako odmor postaje neophodan samo ako se umori. Takav sklad izmedu ovjeka i njegovog rada morao je islam imati u vidu
109

kao prirodno stanje stvari i, zato, za petak nije bio propisan obavezni odmor. Zanatlije i mali trgovci u bazaru u Damasku radili bi nekoliko sati, naputali svoje radnje nekoliko sati, u tom vremenu bi otili u damiju na podnevnu molitvu, a zatim se nali sa svojim prijateljima u kafani; onda bi se opet vratili u svoje radnje i radili opet nekoliko sati u radosnoj oputenosti, svako upravo onako kako mu se vida. Samo neke radnje bile bi zatvorene, a osim u vrijeme namaza kad se svi skupe u damijama, sve ulice bi bile pune vreve kao i drugim danima. Jednog petka otiao sam sa svojim prijateljem i domainom u Emevijsku damiju. Brojni mramorni stubovi koji nose svod blistali su pod sunevim zracima koji su padali kroz gornje prozore. U zraku je lebdio miris mousa, a pod je bio prekriven crvenim i plavim ilimitna. U dugim, pravilnim redovima stajale su stotine Ijudi iza imama koji je vodio molitvu; oni su se pregibali, sjedili, dodirivali tlo svojim elima, a zatim se opet dizali; sve u discipliniranom skladu, kao vojnici. Vladala je tiina. Dok je skup stajao, mogao se uti glas starog imama, iz daleke dubine ogromne dvorane, kako izgovara stihove iz Kurana, a kad bi se on pogeo ili pao na seddu, cijeli skup bi ga slijedio kao jedan ovjek, poginjui se i padajui na seddu pred Bogom kao da je On prisutan pred njihovim oima... Upravo u tom trenutku sam postao svjestan kako je ovim Ijudima blizu njihov Bog i njihova vjera. Njihova molitva nije izgledala razdvojena od njihovog radnog dana; ona je bila dio toga - ne zamiljena da im pomogne da zaborave ivot nego da ga se bolje sjete sjeanjem na Boga. ,,Kako je to udno i divno, rekoh svom prijatelju dok smo naputali damiju, ,,da vi osjeate da vam je Bog tako blizu. elio bih da i ja mogu osjeati tako. ,,Kako bi drugaije moglo biti, brate? Zar ti nije Bog, kao to kae naa Sveta knjiga, blii nego tvoja ila kucavica? PODSTAKNUT svojim novim saznanjem, provodio sam mnogo vremena u Damasku itajui sve vrste knjiga o islamu koje su mi dole do ruku. Moj arapski, iako dovoljan za korwerzaciju, bio je sasvim nedovoljan za itanje Kurana u originalu, tako da sam morao pribjei prijevodima - francuskom i njemakom - kojc sam pozajmio iz knjinice. Za ostalo sam se morao osloniti na djela evropskih orijentalista i na objanjenja svoga prijatelja. Koliko god fragmentarna, ova prouavanja i razgovori bili su kao dizanje neke zavjese. Poeo sam da razabirem svijet ideja o kojima do tada nisam imao pojma.
110

Islam nije izgledao toliko religija u popularnom smislu rijei koliko nain ivota; ne toliko sistem teologije koliko program linog i drutvenog ponaanja temeljen na svijesti o Bogu. Nigdje u Kuranu nisam mogao nai pozivanje na potrebu ,,spasenja. Nikakav prvi, nasljedeni grijeh nije stajao iztnedu linosti i njegove sudbine - jer se ,,nita ne moe pripisati ovjeku osim onoga to je on sam zasluio. Nije zahtijevan nikakav asketizam da bi se otvorila skrivena kapija ednosti; jer ednost je ovjekovo pravo dobiveno s rodenjem, a grijeh znai samo skretanje od prirodenih, pozitivnih svojstava kojima je Bog obdario svako Ijudsko bie. Nije bilo traga bilo kakvog dualizma u posmatranju Ijudske prirode: tijelo i dua izgleda da su uzimani kao jedinstvena cjelina. U poetku sam bio poneto zapanjen brigom Kurana ne samo za duhovne stvari nego isto tako i za mnoge naizgoled beznaajne, svjetovne vidove ivota; ali vremenom sam poeo da shvaam da, ako je ovjek zaista jedinstvena cjelina tijela i duha - kao to islam tvrdi da jest - nikakav vid njegovog ivota ne bi mogao biti suvie nbeznaajanH da ne dode u domaSaj religije. Uza sve to, Kuran nije nikada dozvolio da njegovi sljedbenici zaborave da je ivot ovoga svijeta samo jedan stupanj na ovjekovom putu ka vioj egzistenciji i da je njegov konani cilj sl duhovne prirode. Materijalni napredak, reeno je, poeljan je ali ne kao cilj amom sebi; zato ovjekovi apetiti, iako opravdani sami po sebi, treba da budu obuzdani i kontrolirani moralnom svijeu. Ova svijest treba da se odnosi ne samo na ovjekov odnos prema Bogu, nego isto tako na njegov odnos prema Ijudima; ne samo na duhovno usavr$avanje linosti nego isto tako i na stvaranje takvih drutvenih uvjeta koji bi mogli pogodovati duhovnom razvoju svih kako bi svi mogli ivjeti punim 2ivotom. Sve je ovo intelektualno i etiki bilo daleko Mprihvatljivije nego sve ono Sto sam ranije uo ili itao o islamu. Njegov prilaz problemima duha izgledao je dublji ncgo onaj iz Starog zavjeta, a uz to nije imao nikakve naklonosti ni za jednu posebnu naciju. Njegov prilaz problemima tijela bio je, za razliku od Novog zavjeta, izrazito pozitivan. Duh i tijelo stajali su, svaki na svoj nain, kao dvostruki vidovi Ijudskog ivota kojeg je stvorio Bog. Nije li moda ovo uenje, pitao sam se, temelj onoj emocionalnoj sigurnosti koju sam tako dugo osjeao kod Arapa? JEDNE VEERI moj domain pozva me da podem s njim na sijelo, u kuu bogatog prijatelja koji je pravio sveanost povodom rodenja svoga sina. ProSli smo kroz krivudave uliice sredinjeg dijela grada, koje su toliko uske da istureni doksati i reetkasti zatvoreni balkoni sa suprotnih strana ulice
111

gotovo dodiruju jedan drugog. Duboke sjene i mirna tiina drijemale su izmedu starih kamenih kua; ponekad bi pored nas proSla poneka ena s crnim velom, brzim, sitnim koracima, ili bi se neki bradati ovjek, obuen u dugaki kaftan, pojavio iza jednog ugla i polahko nestao iza drugog. Uvijek isti oSkovi i nepravilni uglovi, uvijek iste uske uliice koje presijecaju jedna drugu u svim smjerovima, uvijek obeavaju da dovedu do zapanjujuih otkria a uvijek se otvaraju prema drugoj, slinoj uliici. Ali otkrie je zaista na kraju dolo. Moj prijatelj i vodi stade pred jednim drvenim vratima, bez natpisa, postavljenim u istom, obukanom zidu i ree: Stigli smo, kucajui akom na vrata. Vrata se otvorie sa kripom, neki starac zaeli nam bezubim mrmljanjem nehlen, ehlen ve sehlen i kroz kratki hodnik s dva zaokreta nadesno udosmo u dvoriSte kue koja je spolja jedva liila na ilovaom oblijepljenu kolibu. DvoriSte je bilo iroko i zrano, poploano kao ogromna ahovska ploa bijelim i crnim mramornim ploama. U niskom, osmokutnom bazenu u sredini pljutao je u veseloj igri vodoskok. Limunova stabla i bunje oleandera posadeno u otvore u mramornom podu pruali su svo)e ocvale i plodovima oteale grane svuda po dvoritu i du zidova kue, koji su od vrha do dna bili prekriveni reljema u alabasteru najfmije izrade, pokazujui zamrene geometrijske oblike i lisnate arabeske, prekinute samo prozorima sa irokim ipkastim okvirima u mramoru. Na jednoj strani dovrita zidovi su bili udubljeni tako da je, na visini od jednog metra iznad tla, formirana duboka niSa veliine prostrane sobe, do koje se pristupa irokim mramornim stepenicama. Du triju zidova ove nie-nazvane livan - postavljena je niska seija prekrivena brokatom, a pod je bio zastrt skupocjenim ilimom. Zidovi niSe bili su obloeni ogromnim ogledalima do visine od oko pet metara, tako da se itavo dvorite sa svojim drveem, svojim crno-bijelim podom, okvirima prozora i rezbarenim vratima koja vode u unutranjost kue, kao i areno mnoStvo gostiju koji su sjedili na seiji ili etali oko vodoskoka, udvostruavalo u ogledalima livana. A kad pogledate u njih, otkrivate da je suprotni zid dvoriSta pokriven slinim ogledalima po itavoj svojoj irini tako da se itav prizor ogledao dva puta, etiri puta, stotinu puta i pretvarao u maginu, beskrajnu traku mramora, alabastera, vodoskoka, bezbrojnog mnotva Ijudi, uma limunovih stabala, grmlja oleandera - beskrajna zemlja snova to blista pod veernjim nebom jo rumenim od zraka zalazeeg Sunca... Takva kua - jednostavna i neukraena s uline strane, bogata i divna iznutra - bila je za mene neto sasvim novo; ali vremenom sam saznao da je to tipi112

an nain stanovanja bogatih ne samo u Siriji i Iraku nego isto tako u Iranu. Ni Arapi ni Perzijanci nisu u poetku vodili brigu o fasadama; kua je bila namijenjena da se u njoj ivi i njena funkcija je bila ograniena na njenu unutraSnjost. Ovo je bilo neto sasvim razliito od iznudenog nfunkcionalizma za kojim se toliko juri u modernoj zapadnoj arhitekturi. Zapadnjaci, sputani nekom vrstom obrnutog romantizma, nesigurni u svoje vlastite osjeaje, i dan-danas grade probleme; Arapi i Perzijanci grade - ili su bar do juer gradili - kue. Domain me posadi sa svoje desne strane na seiju, a bosonogi sluga tne poslui kafom na malom mesinganom posluavniku. Dim iz nargila to su uborile mijeao se sa zrakom namirisanim ruinim mirisom i plovio u oblaiima prema zasjenjenim svijeama koje su se palile, jedna za drugom, du zidova i izmedu tamnog zelenila drvea. DruStvo - sve mukarci - bilo je vrlo raznovrsno: Ijudi u kaftanima od prugaste, utave damaske svile ili kineske sirove svile boje slonove kosti, u prostranim dubama od pastelno obojene ne vune, sa zlatom izvezenim bijelim turbanima preko crvenih tarbua; Ijudi u evropskom odijelu ali oigledno potpuno udobno i neusiljeno u poloaju s podvijenim nogama na seiji. Nekoliko beduinskih poglavara iz stepe sa svojim pratnjama bili su tu; oiju crnih i divno ivahnih, s malim crnim bradama oko mravih, smedih lica. Njihova nova odjea utala je kod svakog pokreta, a svi su nosili maeve sa srebrnim koricama. Oni su bili nehajni i potpuno neusiljeni; prave aristokrate - samo to njihova neusiljenost, za razliku od one evropskih aristokrata, nije bila mehkani sjaj odgajan generacijama paljivog nastojanja i dobrog Mjenja, nego kao topla vatra koja proizlazi iz sigurnosti njihovog opaanja. Dobar zrak, suha i ista atmosfera - isti zrak koji sam jednom stvarno osjetio na rubu pustinje; grli vas u svojoj ednosti, ali se ne namee. Oni su bili kao daleki prijatelji, kao prolazni posjetioci na ovome mjestu; njihov slobodni ivot, ivot bez cilja, ekao ih je negdje drugdje. Plesaica izide iz nekih vrata i lagahno ustra stepenicama u livan. Bila je vrlo mlada, sigurno ne starija od dvadeset godina, i vrlo lijepa. Obuena u nabrane pantalone od nekog utavog, bljetavo svilenog materijala, par zlatnih papua, biserom izvezen prsluk koji je vie naglaSavao nego skrivao njena visoka, uspravna prsa. Kretala se sa senzualnom draeu, navikla da joj se divi i da je se eli; mogli ste skoro uti val ushienja kako prode skupom Ijudi pri pogledu na njeno vitko tijelo i njenu privlanu put boje slonovae. Uz pratnju defa na kojem je svirao neki sredovjean ovjek, koji je uSao u livan neposredno iza nje, ona je plesala jedan od onih tradicionalnih, pohotnih
113

plesova toliko omiljenih na Istoku - plcsova namijenjenih da izazovu dremljive elje i da obeaju ispunjenje Sto dah zaustavlja. 0 ti divna, o ti udesna, promrmlja moj domain. Zatim me lagahno pljesnu po koljenu i ree: ,,Zar ona nije kao mehletn koji ranu lijei...? Plcsaica nestade isto tako brzo kao Sto se bila pojavila; nita od nje ne ostade osim nejasnog bljeska u oima veine Ijudi. Njeno mjesto na ilimu u livanu zauzeSe etvorica sviraa - jedni od najboljih u itavoj Siriji, kako mi ree jedan od gostiju. Jedan od sviraa je drao lutnju dugog vrata, drugi pljosnati bubanj s opnom samo s jedne strane - kao def bez zvonia - trei neki instrument koji lii na citru, a etvrti egipatski bubanj - neto nalik na vrlo Siroku mesinganu bocu s dnom od napete koe. Oni poee svirati i bubnjati njeno, najprije 2ivahno, bez ikakvog primjetnog sklada, naizgled svaki za sebe, kao da podeavaju svoje instrumente u pripremanju za zajedniki poetak. Onaj sa citrom povue svojim prstima nekoliko puta preko ica, od visokih do niskih s priguenim efektom kao na har; bubnjar je bubnjao tiho, zastao i bubnjao opet; onaj s lutnjom udari, kao da je odsutan duhom, nekoliko niskih,, otrih zvukova koji kao da se sasvim sluajno slau sa suhim, monotono ponavljanim udarcima defa i da uvlae bubanj u oklijevajui odziv na zvuk ica, sad lutnje, sad citre - i prije nego ste postali sasvim toga svjesni, zajedniki ritam poveza etiri instrumenta skladno i melodija dobi oblik. Melodija? Ne bih mogao rei. Vie mi je izgledalo da sam svjedok nekog uzbudljivog zbivanja nego da sluam muziciranje. Iz cvrkutavih tonova ianih instrumenata izrastao je novi ritam, uspinjui se u napetoj spirali a zatim, iznenada, padajui - kao ritmiko dizanje i padanje nekog metalnog predmeta, bre i sporije, njenije i jae; u spokojnoj ustrajnosti, u beskrajnim varijacijama, ovo neprekidno zbivanje, ovaj akustiki fenomen to treperi u suzdranom zanosu, rastao je, irio se mono, osvajao. A kad se iznenada prekinu usred kreenda (kako rano, kako suvie rano!), znao sam: bio sam zarobljen. Napetost ove muzike me je neosjetno zahvatila; bio sam uronjen u ove zvukove koji su svojom oiglednom jednolinou dozivali u sjeanje ono vjeno ponovno pojavljivanje svega to postoji, i kucali na vrata vaih vlastitih osjeanja i dozivali, malo po malo, sve to se u vama kretalo a da niste ni znali... otkrivali ncto to je uvijek bilo prisutno a sad vam postalo oigledno s takvom jasnoom da vam srce uzdrhti... Bio sam naviknut na zapadnu muziku u kojoj je itava emocionalna pozadina kompozitora, ukljuena u svaku pojedinanu kompoziciju odraavajui u svakom njegovom raspoloenju sva druga mogua raspoloenja; ali ova arapska
114

muzika kao da je tekla iz jednog jedinog nivoa svijesti, iz jedne jedine napetosti koja je bila samo napetost i mogla je zato izazvati lina raspoloenja u svakom sluaocu... Nakon nekoliko trenutaka tiine bubanj zatutnja opet, a drugi instrumenti prihvatie. Meki zamah, njeniji ritam nego prije; pojedinani tonovi podesie se blie jedan drugom, toplo obuhvatie jedan drugog i, kao da su vezani zajedno nekom arolijom, postajahu sve uzbudeniji; sudarali su se medusobno, tekli jedan oko drugog u mehkim, valovitim linijama koje su se najprije sudarale, nekoliko puta, s tutnjavom kao s nekom tvrdom preprekom, ali postepeno postadoe agresivniji, nadvladae bubanj i zarobie, povlaei ga sa sobom u zajednikom zavojnom usponu; a bubanjj, u poetku nevoljko, uskoro postade plijen opeg zanosa i pridrui se, omamljen, drugima; valovita linija izgubi svoju ensku mehkou i pojuri s rastuom neobuzdanou, bre, vie, otrije, u hladniji furiozo svjesne strasti koja se oslobodila svih stega i sad postala ditirampski uspon do nevidenih vrhunaca snage i vlasti; iz dosada krunog toka tonova jednog oko drugog izbi velianstveno kruenje u jednozvuju - um tokova iz beskraja u beskraj, bez mjere ili granice ili cilja, bezbrian i bez daha trk preko konopca nategnutog iznad bezdanih ponora, kroz vjenu sadaSnjost, prema svijesti koja je sloboda i mo, van svega to se moe pomisliti. Zatim, iznenada, usred uzbudenog poleta, stanka i mrtva tiina. Brutalno. Poteno. isto. Kao um lia, dah se vrati sluaocima, a otegnuti amor: Ja Allah, ja Allah, prode njima. Bili su kao razborita djeca koja igraju svoje igre u kojima su se odavno sloili i koje ih uvijek iznova mame. Smijeili su se u srei... Mi jaemo, a Zejd pjeva: uvijek isti ritam, uvijek ista monotona melodija. Jer duSa je Arapima monotona - ali ne u smislu siromatva mate; on toga ima napretek; ali njegov instinkt ne tei, kao kod zapadnjaka, za irinom, trodimenzionalnim prostorom i istovremenou mnogih nijansi osjeaja. Kroz arapsku muziku govori elja da se, svaki puta, dovede jedan jedini osjeajni doivljaj do krajnosti svoga dometa. Upravo ovoj istoj monotoniji, ovoj gotovo senzualnoj elji da se doive osjcanja pojaana u neprekidnoj, uzlaznoj liniji, arapski karakter duguje svoju snagu i svoje slabosti. Njegove slabosti: svijet treba da bude doivljen, emocionalno, i u prostoru. A njegova snaga: vjera u mogunost beskrajnog ravnog uspona emocionalnog saznanja moe u podruju duha voditi samo do Boga. Samo na osnovi ove urodene tenje, toliko svojstvenc narodu pustinje, mogao je niknuti monoteizam starih Jevreja i njegovo trijumfalno ispunjenje, Muhamedova vjera. Iza ovoga stajala je majinska pustinja.
115

V DUH I TIJELO DANI PROLAZE, noi su kratke, a mi jaemo prema jugu otrim korakom. Nae deve su u izvrsnoj formi - nedavno su napojene, a posljednja dva dana imale su obilnu pau. Ima jo etrnaest dana odavde do Meke, a moda ak i vie ako, to je vjerovatno, provedemo neko vrijeme u gradovima Hailu i Medini, koji lee na naem putu. Zawatilo me neobino nestrpljenje: urba za koju ne znam objanjenje. Dosad sam uivao u dokonom putovanju, bez ikakvog posebnog poriva da dodem na svoj cilj brzo; dani i sedmice provedeni na putovanju imali su svaki svoje vlastito ispunjenje, a cilj je uvijek izgledao sluajan. Ali sada sam poeo da osjeam neto to nikada ranije nisam osjetio za svih ovih godina u Arabiji; neko nestrpljenje da dodem na kraj puta. Koji kraj? Da vidim Meku? Bio sam tako esto u Svetom gradu i upoznao njegov ivot tako temeljito da mi vie ne prua obeanje nikakvih novih otkria. Ili je to, moda, nova vrsta otkria koju nasluujem? Mora biti tako - jer me Meki privlai udno, lino iekivanje, kao da jc ovaj duhoVni centar muslimanskog svijeta, sa svojim viSenacionalnim skupom Ijudi iz svih zemalja, neka vrsta obeanja, kapije prema svijetu irem od onoga u kojem sada ivim. Ne mogu rei da mi je dosadila Arabija; ne, ja volim njene pustinje, njene gradove, obiaje njenih Ijudi kao to sam ih i dosad volio; onaj prvi nagovjctaj arapskog ivota u Sinajskoj pustinji prije desetak godina nije me nikada razoarao, a godine koje su nailazile samo su potvrdilo moja poetna oekivanja. Meutim, od one moje noi na bunaru prije dva dana, u meni je raslo uvjcrenje da mi je Arabija dala sve to je imala da da. ja sam mlad, zdrav. Mogu jahati mnoge sate bez prekida a da ne budem pretjerano utnoran. Mogu putovati - i inim to ve godinama - kao bcduin, bez atora i bez bilo kakvog sitnog komfora koji stanovnici gradova u Neddu esto smatraju ncophodnim na dugim pustinjskim putovanjima. Vian sam svim malim umijeima beduinskog ivota a usvojio sam, gotovo neosjetno, manire i obiaje Arapa iz Nedda. Ali, da li je to sve to treba da bude? Da li sam tako dugo ivio u Arabiji samo zato da postanem Arap? ili je to moda priprema za neto to tek treba da dode? NESTRPLJENJE koje sada osjeam nekako je srodno nemirnom nestrpljenju koje sam doivio kad sam se vratio u Evropu nakon mog prvog putovanja na Bliski istok; osjeaj da sam bio prisiljen da prekinem ogromno otkrie koje bi mi se ponudilo da je samo bilo vie vremena...
116

Prvi utisak prelaska iz arapskog svijeta nazad u Evropu bio je poneto ublaen mjesecima provedenim u Turskoj nakon to sam napustio Siriju u jesen 1923. Turska Mustafe Kemala jo nije bila tih dana ula u svoju Mreformistiku fazu oponaanja; bila je jo uvijek nepatvorena Turska u svom ivotu i tradicijama i prema tome, usljed ujedinjujuh spona svoje islamske vjere, jo uvijek bliska opem toku arapskog ivota; ali unutarnji ritam Turske izgledao je nekako tei, manje proziran, manje ivahan - i vie zapadnjaki. Kad sam putovao od Istanbnla do Soje i Beograda nije bilo naglog prijelaza s Istoka na Zapad; slike su se mijenjale postepeno, jedan element se povlaio a drugi neprimjetno zauzimao njegovo mjesto - bilo je sve manje munara, dugi kaftani mukaraca ustupili su mjesto opasanim seoskim bluzama, rijetko drvee i bunje Anadolije prelo je u srpske jelove Sume - dok se iznenada, na italijanskoj granici, ne nadoh nazad u Evropi. Dok sam sjedio u vozu koji me nosio od Trsta do Bea, moji ncdavni utisci iz Turske poeli su da gube svu svoju ivost i jedina stvarnost koja je ostala bila je onih osamnaest mjeseci koje sam proveo u arapskim zemljama. Bio sam zapanjen kad sam shvatio da na tako poznate evropske predjele gledam oima stranca. Ljudi su izgledali tako runi, njihovi pokreti usiljeni i nezgrapni bez neposrednog odnosa s onim to swarno osjeaju i ele; odmah sam shvatio da, uprkos vanjskom izgledu svrhe u svemu to rade, oni ive, a nisu ni svjesni toga, u svijetu privida... Oigledno, moj kontakt s Arapima je potpuno, nepovratno promijenio moj pristup svemu to sam smatrao bitnim u ivotu. S neim nalik na udenje sjetio sam se da su i drugi Evropljani doivljavali arapski ivot prije mene, pa kako je bilo mogue da oni nisu doivjeli ovaj isti potres otkria? Ili - jesu li? Da li je moda iko od njih bio tako duboko potresen kao to sam sada ia...? (Tek godinama kasnije, u Arabiji, dobio sam odgovor na ovo pitanje; doao je od dra Van der Meulena, tadanjeg holandskog diplomatskog predstavnika u Didi. ovjek iroke i svestrane kulture, bio je privren svojoj kranskoj vjeri s takvim arom koji je danas rijedak medu zapadnjacima i zato, razumljivo, nije bio prijatelj islama kao religije. Ipak, priznao mi je da voli Arabiju vie nego ikoju drugu zemlju ne izuzimajui ni svoju vlastitu. Kad mu se sluba u Hidazu bliila kraju, on mi jednom ree: ,,Vjerujem da ni jedna osjeajna osoba ne moe nikada ostati imuna na ari arapskog ivota ili ga iupati iz svoga srca nakon nekog vremena ivljenja medu Arapima. Kad odlazite, zauvijek ete u sebi nositi atmosferu ove pustinjske zemlje i gledati na nju s enjom - ak ako vam je dom u bogatijem i Ijepem podruju...)
117

Zadrao sam se nekoliko sedmica u Beu i slavio pomirenje sa svojim ocem. Ve ga je bila prola Ijutnja zbog mog prekidanja studija i necermonijalnog naina naputanja oinskog doma. Sada sam, ipak, bio dopisnik Frankfurter Zeitunga - ime koje su Ijudi centralne Evrope tada izgovarali gotovo sa strahopotovanjem - i tako opravdao svoje hvalisavo tvrdenje da u ,,isplivati na vrh. Iz Bea sam produio pravo u Frankfurt da se osobno predstavim listu za koji sam pisao vie od jedne godine. Radio sam to s velikim samouvjerenjem, jer je po pismima iz Frankfurta bilo oigledno da cijene moj rad; s osjeajem da sam konano ,,stigao, uao sam u sumranu, staromodnu zgradu Frankfurter Zeitunga i poslao svoju posjetnicu glavnom uredniku, u svijetu uvenom dru Heinrichu Simonu. Kad sam uao, on me na trenutak pogleda s udenjem, bez glasa, gotovo zaboravljajui da ustane sa stolice; ali uskoro se pribra, ustade i rukova se sa mnom: S|edite, sjedite. Oekivao sam vas. Medutim, nastavio je da zuri u mene bez rijei dok se nisam poeo osjeati nelagodno. ,,Neto nije u redu, dr Simone? Ne, ne, sve je u redu ili, bolje reeno, nije nita u redu... Zatim se nasmija i produi: ,,Nekako sam oekivao da u sresti sredovjenog ovjeka sa zlatnouokvirenim naoarima - a sada nalazim dejka... oh, oprostite, pa koliko godina imate? Iznenada se sjetih prijaznog trgovca Holandanina u Kairu koji mi je postavio isto pitanje prije godinu dana. Prasnuh u stnijeh: ,,Imatn preko dvadeset i tri, gospodine - skoro dvadeset etiri. Zatim dodadoh: ,,Mislite li da sam suviSe mlad za Frankfurter Zeitung? Ne..., odgovori polahko Simon, wne za Frankfurter Zeitung, nego za svoje lanke. Nekako sam smatrao samo po sebi razumljivim da bi samo mnogo stariji ovjek bio kadar da nadvlada svoju prirodnu elju za isticanjem i da ostavi svoju linost, kao to ste vi radili, potpuno u sjenci svoga teksta. To je, kao to znate, tajna zrelog urnalizma: pisati objektivno o onome Sto vidite, ujete i mislite, bez povezivanja tih iskustava direktno sa svojim vlastitim, linim iskustvima... S druge strane, kad sada o totne mislim, samo vrlo mlad ovjek je mogao pisati s toliko mnogo oduSevljenja, toliko mnogo - kako da kaem - toliko mnogo ushienja... Zatim uzdahnu: ,,Nadam se da to nee izblijediti i da neete postati tako samozadovoljni i prazni kao ostali... Otkrie da sam jako mlad kao da je ojaalo uvjerenje dra Simona da je u
118

meni pronaao dopisnika koji mnogo obeava; sasvim se sloio da se moram to prije vratiti na Srednji istok - to prije to bolje. Finansijski, nije vie bilo nikakve prepreke za takav plan, jer je njemaka inacija konano bila nadvladana a stabilizacija novca je skoro odmah donijela val napretka. Frankfurter Zeitung je opet bio u mogunosti da hnansira putovanja svojih specijalnih dopisnika. Medutim, prije nego sam opet mogao ii, trebalo je da napiem knjigu za koju sam sa ovim listom ranije bio sklopio ugovor; bilo je odlueno da za to vrijeme budem pridruen urednitvu kako bih se temeljito upoznao s radom velikog lista. Uprkos mom nestrpljenju da opet idem, oni mjeseci u Frankfurtu bili su silno podsticajni. Frankfurter Zeitung nije bio samo veliki list; to je bio gotovo istraivaki institut. Zapoljavao je oko etrdeset i pet vrlo sposobnih urednika, ne raunajui mnogobrojne ppmone urednike i pomonike. Uredniki posao bio je visoko specijaliziran tako da je svako podruje svijeta i svaki vei politiki i ekonomski predmet bio povjeren istaknutom strunjaku na tom polju; sve je to bilo u skladu sa starom tradicijom da lanci i vijesti Frankfurter Zeitunga treba da budu ne samo prolazan odraz zbivanja nego vie dokumentirana evidencija na koju se mogu osloniti i politiari i historiari. Bilo je opepoznato da su u Ministarstvu inozemnih poslova u Berlinu uvodnike i politike analize Frankfurter Zeitunga biljeili s istim uvaavanjem kao i verbalne note stranih vlada. (U stvari, navodi se da je Bizmark jednom rekao o tadanjem efu berlinskog ureda lista: Dr Stein je ambasador Frankfurter Zeitunga na Berlinskom dvoru.) Biti lan takve organizacije bilo je stvarno vrlo prijatno za ovjeka moje dobi, tim vie to su moji pogledi o Srednjem istoku naiSli na ozbiljnu panju urednika i esto bili predmet dnevnih urednikih konferencija; konaan trijumf doSao je onog dana kad su zatraili da napiem uvodnik o tekuim problemima Srednjeg istoka. MOJ RAD kod Frankfurter Zeitunga bio je jak podsticaj mome svjesnom miljenju. S jasnoom veom nego ikada ranije, poeo sam povezivati svoja iskustva s Istoka sa zapadnim svijetom iji sam dio opet postao. Upravo kao to sam prije nekoliko mjeseci bio otkrio vezu izmedu emocionalne sigurnosti Arapa i vjere koju su ispovijedali, poelo mi je sada dolaziti do svijesti da bi nedostatak unutarnje cjelovitosti Evrope i kaotino stanje njene etike moglo biti posljedica njenog gubitka veza s religioznim vjerovanjem koje je oblikovalo zapadnu civilizaciju. Ovdje je, vidio sam, bilo jedno drutvo u potrazi za novom duhovnom orijentacijom nakon to je napustilo Boga; ali oigledno malo je zapadnjaka
119

shvaalo o emu se tu radi. Veina je, izgleda, mislila, svjesno ili nesvjesno, manje-vie ovako: Poto na razum, nai znanstveni eksperimenti i nai prorauni ne otkrivaju nita konano o porijeklu Ijudskog ivota i njegovoj sudbini nakon tjelesne smrti, mi treba da usredsredimo svu energiju na razvoj naih materijalnih i intelektualnih potencijala. Ne smijemo dozvoliti da nas otneta transcendentalna etika i moralne postavke bazirane na pretpostavkama, koje se opiru znanstvenoj provjeri. Na taj nain, iako zapadno drutvo nije izriito negiralo Boga, ono jednostavno vie nije imalo mjesta za Njega u svom intelektualnom sistemu. Ranije, nakon Sto sam se razoarao u religiju svojih predaka, pomiSljao sam na kranstvo. U mojim oima, kranski pojam Boga bio je beskonano superiorniji od onog u Starom zavjetu u totne to nije ograniavao brigu Boga na bilo koju grupu Ijudi, nego je pretpostavljao Njegovo Oinstvo za cijelo ovjeanstvo. Bio je, medutim, jedan element u kranskom religioznom gledanju koji je odstupao od univerzalnosti njegovog prilaza: razlika koju je pravio izmedu due i tijela, svijeta vjere i svijeta praktinih poslova. Zahvaljujui svom ranom razdvajanju od svih tendencija koje streme armaciji ivota i ovosvjetskih tenji, kranstvo je, osjeao sam, odavno prestalo da prua moralni podsticaj zapadnoj civilizaciji. Njegovi sljedbenici su se ve navikli na pomisao da religija ne treba da se mijea u praktini ivot. Zadovoljavali su se da religiozno vjerovanje smatraju za ublaavajuu konvenciju ija je namjena tek da podstie nejasni smisao line moralnosti - naroito seksualne moralnosti - kod pojedinaca, mukaraca i ena. U ovom im je pomagao prastari stav Crkve, koja je, slijedei princip podjele izmedu onoga Sto pripada Bogu i onoga to pripada Cezaru, ostavila skoro netaknutim cijelo podruje drutvenih i ekonomskih aktivnosti - Sto je dovelo do razvoja kranske politike i poslova u smjeru potpuno suprotnom od svega to je Krist bio zamislio. Ne pruajui svojim vjernicima konkretan putokaz u svjetovnim stvarima, religija koju ispovijeda zapadni svijet je promaila u onome to mi se ini da je prva misija Krista i, zaista, glavni zadatak svake religije: da pokae ovjeku ne samo kako da osjea nego isto tako kako da ivi pravedno. S instinktivnim osjeanjem da ga je njegova religija nekako ostavila na cjedilu, zapadni ovjek je ve vijekovima bio izgubio svu svoju stvarnu vjeru u kr$anstvo. Gubjenjem ove vjere, on je izgubio i uvjercnjc da je svemir izraz jednog Panerskog Uma i da prema tom obrazuje organsku cjelinu; a poSto jc izgubio to uvjerenje, sada je ivio u duhovnom i moralnom vakuumu. U zapadnjakom postepenom udajavanju od kr$anstva vidio sam bunt
120

protiv prezira prema ivotu kojim je sv. Pavlc tako rano, i tako temeljito, zamaglio Kristova uenja. Kako, onda, zapadno drutvo moe jo uvijek smatrati da je kransko drutvo? Kako se moe nadati, bez konkretne vjere, da c nadvladati svoj sadaSnji moralni kaos? Svijet u pobuni i trzavicama, to je bio na zapadni svijet. Knroprolie, razaranje, nasiljc nevidenih razmjera; slom tolikih drutvenih konvencija, sudar ideologija, na sve strane ogorene borbe za nove ivotne putcve: to su bile oznake naeg vremena. Iz dima i klaonicc svjetskog rata, bezbrojnih malih ratova i mnoStva revolucija i proturevolucija, iz ekonomskih kriza koje su nadilazile sve dotada zabiljeeno, iz svih ovih stranih zbivan)a izranjala je istina da sadaSnja zapadna koncentracija na materijalni, tehniki napredak nikada ne moe sama po sebi rijeiti postojei kaos i dovesti do neega nalik na red. Moje instinktivno, mladenako uvjerenje da novjek ne ivi samo od kruha izraslo je u intelektualno uvjerenje da je sadaSnje oboavanje nprogresa samo slab, blijed nadomjcstak za raniju vjeru u apsolutne vrijednosti - lana vjera Ijudi koji su izgubili svu unutarnju snagu da vjeruju u apsolutne vrijednosti i sada zavaravaju sami sebe vjerovanjem da e ovjek nekako, pukim impulsom evolucije, savladati svoje sadanje tekoe... Nisam vidiokakobi bilokoji od novih ekonomskih sistema to se radaju iz ove varljive vjere mogao predstavljati neto vie od privremenog lijeka za bijedu zapadnog drutva; oni bi mogli, u najboljem sluaju, izlijeiti neke od njegovih simptoma, ali nikada uzrok. DOK SAM RADIO u uredni$tvu Frankfurter Zeitunga, esto sam odlazio u Berlin, gdje je ivjela veina mojih prijatelja; upravo na jednom od tih putovanja sreo sam enu koja e kasnije postati moja supruga. Od trenutka kad sam bio predstavljen Elzi usred amora Romanske kafane, snano me je privikla ne samo pojava njene njene ljepote - njeno usko, lijepo oblikovano lice, s ozbiljnim tamnoplavim oima i njenim usnama koje su izricale humor i prijaznost - nego ak i viSe unutarnji, osjeajni intuitivni kvalitet njenog prilaza Ijudima i stvarima. Bila je slikar. Njen rad, koji sam kasnije upoznao, nije moda bio istaknut, ali je nosio isto obiljeje vedrog intenzitcta koji se isticao u svim njcnim rijeima i pokretira?. lako je bila petnaestak godina starija od mene - to jcst u drugoj pok>vid svoje tree decenijc - njcno njeno Ikc i vitko, gipko tijelo davalo joj je maogo mladi izgled. Ona je vjerovatno bia najaiji prcdstavnik istog nnordijskogM tipa koji sam ikada sreo, sa svom svojom vedrinom i jasnoom crta ali bez ijedne oStrine i neskladnosti koje ga tako esto prate. Potjecala je iz jcdne od onih starih Hobtein porodica koje bi se mogle opisati kao sjeverogermanski ekvivaknt cngleskih maloposjednika.
121

Nekonvencionalna sloboda njcnih manira brisala je sve tragovc seljakog porijekla koji su ustupili mjesto sasvim ne-nordijskoj toplini i pronicljivosti. Bila je udovica i imala je SestogodiSnjeg sina kojem je posveivala svu svoju panju. Privlanost je morala biti uzajamna od samog poetka, jer smo se nakon tog prvog susrcta vidaii vrlo esto. Pun svojih nedavnih utisaka iz arapskog svijeta, prirodno jc da sam ih saopavao Elzi; a ona je, za razliku od ostalih mojih prijatelja, pokazivala izvanredno razumijevanje i simpatiju za jake ali jo uvijek nerazvijene osjeaje i ideje koje su ovi utisci bili izazvali u meni, i to u tolikoj mjeri da sam, kad sam pisao neku vrstu uvoda za knjigu u kojoj sam opisivao svoja putovanja s Bliskog istoka, osjeao kao da se obraam njoj: Kad Evropljanin putuje u bilo koju zemlju Evrope koju prije nije vidio, on se i dalje kree u svojoj vlastitoj, iako moda neto proirenoj okolini i moe lahko shvatiti razliku izmedu stvari koje mu je navika uinila bliskim i novih koje sada susree. Jer, bilo da smo Nijemci ili Englezi, bilo da putujemo kroz Francusku, Italiju ili Madarsku, evropski duh nas sve sjedinjuje. ivei u jasno deniranom podruju asocijacija, mi smo u stanju da shvatimo jedan drugog i da nas drugi razumiju preko tih asocijacija kao preko zajednikog jezika. Ovaj fenomen nazivamo zajednica kulture. Njeno postojanje je bez sumnje prednost; ali kao i sve prednosti koje izviru iz navike, ova je ponekad i nedostatak; ponekad otkrivamo da smo obavijeni tim univerzalnim duhom kao vatom, da smo time uljuljkani u lijenost duha, da nas je to dovelo do toga da zaboravimo hodanje po konopcu iz naSfh ranijih, kreativnijih vremena - ono posezanje za neuhvatljivim stvarnostima. U tim ranijim vremenima one bi moda bile nazvane ,,neuhvatljivim mogunostima, a Ijudi koji su uli u potragu za njima - bilo pronalazai, bilo avanturisti ili kreativni umjetnici - uvijek su traili samo najskrovitije izvore svojih vlastitih ivota. Mi koji smo doSli kasnije isto tako traimo nac vlastite ivote - ali mi smo opsjednuti eljom da osiguramo na vlastiti 2ivot prije nego se on sam otkrije. A mi nejasno slutimo grijeh skriven u takvom nastojanju. Mnogi Evropljani to poinju danas da osjeaju: stranu opasnost izbjegavanja opasnosti. U ovoj knjizi opisujem putovanje u podruje ije su ,,razlike od Evrope suvie velike da bi se mogle lahko premostiti; a razlika je na neki nain srodna opasnosti. Naputamo sigurnost nae suvie jednolike okoline, u kojoj je malo onoga to je nepoznato, a nita to je iznenadujue i ulazimo u strahovitu neobinost jednog ,,drugog svijeta. Ne zavaravajmo se; u tom drugom svijetu moda emo shvatiti ovaj ili onaj od mnogobrojnih ivopisnih utisaka koje doivimo, ali ne moemo nikada
122

- kao to bismo mogli u sluaju neke zapadne zemlje - svjesno pojmiti cjelovitu sliku. Ono to nas razdvaja od toga ,,drugog svijeta je mnogo vie od prostora. Kako komunicirati s njima? Nije dovoljno govoriti njihov jezik; da bismo shvatili njihov osjeaj ivota, trebalo bi potpuno ui u njihovu sredinu i poeti ivjeti u njihovim zajednicama. Da li je to mogue? I - da li bi to bilo poeljno? Mogla bi to, konano, biti loa pogodba da se nae stare, poznate navike miljenja razmijene za strane, nepoznate. Ali, da li smo stvarno iskljueni iz toga svijeta? Ne mislim tako. Na osjeaj iskljuenosti lei uglavnom na greci neobinoj za na zapadni nain miljenja; navikli smo da potcjenjujemo stvaralaku vrijednost nesvakidanjeg i uvijek u iskuenju da ga silujemo, prisvojimo, preuzmemo, na svoj vlastiti nain, u na vlastiti intelektualni svijet. ini mi se, medutim, da nae doba nemira vie ne doputa takve ohole pokuaje; mnogi od nas poinju shvaati da kulturna razlika moe, i treba, da bude premoena drugim sredstvima, a ne intelektualnom grabei; moda moe biti savladana preputanjem naih ula toj kulturi. Poto je ovaj nesvakidanji svijet tako temeljito razliit od svega to znate kod kue; poto nudi tako mnogo napadno nepoznatog u slici i zvuku, ponekad vas zahvati, ako sebi dopustite da budete paljivi, trenutnim sjeanjem stvari davno znanih a odavno zaboravljenih, onih neuhvatljivih stvarnosti vaeg vlastitog ivota. A kad vas zahvati ovaj dah sjeanja s one strane ponora koji razdvaja va svijet od onog drugog, onog nesvakidanjeg, pitate se da li moda u tome - i samo u tome - lei smisao svih lutanja: postati svjestan neobinosti svijeta oko vas i tako ponovno probuditi svoju vlastitu, linu, zaboravljenu stvarnost... Poto je Elza intuitivno swatila ono to sam pokuavao tako neadekvatno, kao neko ko tapka u mraku, da prenesem ovim zamuckivanjem, jasno sam osjeao da bi ona, i samo ona, mogla razumjeti ta hou i pomoi mi u mom traganju. JO JEDAN dan lutanja je proSao. U meni je tiina, a tiha je i no oko mene. Vjetar klizi mehko preko dina i pravi sitne valove pijeska na njihovim padinama. U uskom krugu svjetla oko vatre vidim Zejdov lik zabavljen oko lonaca i tava, nae bisage tu u blizini gdje smo ih zbacili kad smo se zaustavili da prenoimo i naa sedla s njihovim visokim drvenim jabuicama. Neposredno iza toga, ve uranjajui u tamu, zgurena tijela naih dviju deva, umornih nakon dugog mara, s vratovima ispruenim na pijesku; a jo dalje, jedva zamjetljiva pod zvjezdanim svjetlom, ali toliko blizu kao otkucaji naeg srca, prazna pustinja. Ima mnogo Ijepih krajolika na svijetu, ali, mislim, nijedan koji moe obli123

kovati Ijudski duh na tako suveren nain. U svojoj krtosti i oskudnosti, pustinja liava ivot svih izgovora, svih raznovrsnih zabluda kojima neka dareljivija priroda moe zavarati ovjekov duh i navesti ga da prenese svoja vlastita prividenja u svijet oko sebe. Pustinja je gola i ista i ne poznaje kompromisa. Ona brie iz Ijudskog srca sve Ijupke fantazije koje bi mogle posluiti kao maska za poudno miljenje i tako ga ini slobodnim da se preda Apsolutnom koje nema lika; koje je dalje od svega to je daleko, a ipak blie od svega to je blizu. Otkad je ovjek poeo da misli, pustinja je bila kolijevka svih vjerovanja u Jednoga Boga. Istina, ak i u prijatnijoj sredini i ugodnijoj klimi imali su Ijudi, u mnogim prilikama, neku slutnju Njegovog postojanja i jedinstva kao, na primjer, u starom grkom pojmu Moira, neodredive Moi iza i iznad olimpijskih bogova; medutim, takvi pojmovi nisu nikada bili vie od nekog nejasnog osjeaja - dok saznanje nije dolo, s blistavom izvjesnou, pustinjskim Ijudima i iz pustinje. Iz gorueg trnovitog bunja u pustinji Midian zagrmio je Boji glas Mojsiju; u divljini Judejske pustinje Isus je primio poruku o Kraljevstvu Bojem; a upravo u peini Hira, u pustinjskim brdima blizu Meke, doao je i prvi poziv Muhamedu iz Arabije. Dolo mu je u tom uskom, suhom drijelu izmedu kamenih breuljaka, toj goloj dolini sprenoj pustinjskim suncem - sveobuhvatno. Da ivotu, i duhovnom i tjelesnom; poziv kojem je bilo dosudeno da dade oblik i svrhu bezoblinoj masi plemena a, preko nje, da se za nekoliko decenija proiri kao plamen i obeanje, na zapad ak do Atlantskog oceana, a na istok do Velikog kineskog zida; bilo mu je dosudeno da ostane velika duhovna snaga do danaSnjeg dana, nakon vie od trinaest vijekova, nadivljujui svaku politiku propast, nadivljujui ak i veliku civilizaciju koju je stvorio; poziv koji je doSao Poslaniku iz Arabije. SPAVAM I BUDIM SE. Mislim o danima koji su proli, a ipak jo nisu mrtvi. Opet spavam i sanjam; opet se budim i sjedam; san i sjeanje teku njeno zajedno u polusvjetlu moga buenja. No se blii kraju. Vatra se potpuno ugasila. Zamotan u svoje ebe spava Zejd; nae deve lee nepomino, kao dvije humke zemlje Zvijczde su jo5 vidljive i mogli biste pomisliti da ima jo vremena za spavanje; ali nisko na istonom nebu pojavljujc se, nejasno roden iz tame, blijed traak svjetla iznad druge, tamnije pruge koja lei iznad horizonta: blizanci vjesnici zore, vremena jutarnje molitve. Koso iznad sebe vidim jutarnju zvijezdu, koju Arapi zovu Az-Zuhra, ,,Blistava. Ako ih pitate o njoj, rei e vam da je Blistava nekad bila ena...
124

Bila su nekad dva andela, Harut i Marut, koji su zaboravili da budu ponizni, kao to prilii andelima, pa su se hvalisali svojom nedostinom istoom: ,,Mi smo stvoreni od svjetla; mi smo izna svakog grijeha i elje, razliiti od slabih sinova Covjeka, sinova tamne enine utrobe. Ali, oni su zaboravili da njihova nevinost nije proizlazila iz njihove vlastite snage, jer su bili isti samo zato to nisu poznavali elje i nikada nisu bili pozvani da joj se odupru. Njihova oholost nije se svidjela Gospodaru i On im ree: ,,Sidite na Zemlju i izdrite svoje iskuenje tamo. Oholi andeli sidoe na Zemlju i lutahu, u Ijudskim tijelima, medu Ijudima. Ba prve noi sretoe enu ija je Ijepota bila tako velika da su je Ijudi nazivali Blistava. Kad dvojica andela pogledae na nju Ijudskim oitna i s osjeanjima koja su sad imali, oni se zbunie i, upravo kao da su sinovi ovjeka, probudi se u njima elja da bude njihova. Svaki od njih ree joj: ,,Budi moja; ali Blistava odgovori: ,Ja pripadam drugom; ako me elite, morate me od njega oteti. ,,Oni ubie ovjeka i, ruku jo krvavih od nepravedno proljevene krvi, zadovoljiSe svoju probudenu strast za enom. Ali, im ih elja napusti, dva biva andela postadoe svjesni da su u svojoj prvoj noi na Zemlji zgrijeili dva puta - u ubistvu i bludu - i da njihov ponos nije imao nikakvog smisla... A Gospodar ree: ,,Odluite se izmedu kazne na ovom i kazne na buduem svijetu. U svom gorkom kajanju, pali andeli izabrae kaznu na ovome svijetu i Gospodar naredi da budu objeeni na lancima izmedu neba i Zemlje i ostanu tako visei do Sudnjeg dana kao opomena andelima i Ijudima da svaka vrlina razara samu sebe ako izgubi skromnost. Ali kako nijedno Ijudsko oko ne moe vidjeti andele, Bog pretvori Blistavu u zvijezdu na nebesima kako bi je Ijudi uvijek mogli vidjeti i, sjeajui se njene prie, sjetiti se i sudbine Haruta i Maruta. Skica legende je mnogo starija od islama; izgleda da je potekla iz jednog od mnogih mitova koje su stari Semiti ispleli oko svoje boginje Itar, grke Afrodite iz kasnijih dana, a obje se izjednauju s planetomkoju danas nazivamo Venerom. Medutim, pria o Harutu i Marutu, u obliku u kojem sam je ja uo, tipian je proizvod muslimanskog duha, ilustracija ideja da apstraktna istoa, ili sloboda od grijeha, ne moe imati moralnog znaaja sve dok se temelji na istom odsustvu poriva i elja; zar nije stalno isticanje potrebe da se bira izmedu pravog i krivog pretpostavka svake moralnosti? Jadni Harut i Marut nisu ovo znali. Zato Sto, kao andeli, nikada nisu bili izlocni iskuenju, oni su sebe smatrali istim i moralno daleko iznad ljudi, ne shvatajui da bi odricanje ,,legitimnosti tjelesnih prohtjeva indircktno podrazumijevalo odricanjc svakc moralne vrijednosti ljudskih nastojanja: samo prisustvo poriva, iskuenja i sukoba - mogunost izbora - pretvara ovjeka, i samo
125

njega, u moralno bie, bie obdareno duom. Upravo na temelju ove zamisli islam, jedini izmedu vie religija, smatra duu ovjeka slikom njegove Mlinosti a ne nezavisnim fcnomenom. Prema tome, za muslimana, ovjekov duhovni rast je nerazdvojno vezan sa svim drugim oblicima njegove prirode. Fiziki nagoni su sastavni dio ove prirode; ne rezultat nekog ,,prvog grijeha - pojam stran etici islama - nego pozitivnih, Bogom datih sila, da bi bili prihvaeni i razumno koriSteni kao takvi; odatle, problem za ovjeka nije u tome kako da potisne potrebe svoga tijela nego kako da ih uskladi s potrebama svoga duha na takav nain da mu ivot postane pun i pravedan. Korijen ovog gotovo monistikog potvrdivanja ivota nalazi se u islamskom shvaanju da je izvorna ovjekova priroda u sutini dobra. Suprotno kranskoj ideji da je ovjek roden grijean, ili uenju hinduizma da je on u ishoditu nizak i neist i da mora s tnukom proi kroz dugi niz utjelovljenja prema konanom cilju savrenstva, Kuran kae: ,,Zaista smo stvorili ovjeka u savrenom obliku - stanje istoe koje moe biti razoreno samo loim postupkom - ,,a zatim smo ga sveli na najnie, osim onih koji vjeruju u Boga i ine dobra djela. PALMOVI VONJACI Haila lee pred nama. Zaustavljamo se pored nekog starog, razorenog straarskog tornja da se pripremimo za ulazak u grad; stari arapski obiaj, koji uvijek vodi rauna o linom izgledu, zahtijeva od putnika da ude u grad u svom najboljem odijelu, svje i ist kao da je tek uzjahao svoju devu. Tako koristimo nau preostalu vodu da operemo ruke i lice, podrezujemo zaputene brade i izvlaimo najbjelje ogrtae iz bisaga. Otresamo pustinjsku prainu sa svojih abaja i sa ivopisnih resa naih bisaga, prekrivamo deve njihovim najboljim ukrasima i spremni smo da se pojavimo u Hailu. Ovaj grad je mnogo vie arapski nego, recimo, Bagdad ili Medina; on nema nikakvih elemenata iz ne-arapskih zemalja i naroda; on je ist i nepatvoren kao vr svjee pomuenog mlijeka. Nikakva strana odjea ne moe se vidjeti u bazaru; samo iroke arapske abaje, kuje i igali. Ulice su mnogo istije nego u bilo kojem drugom gradu Srednjeg istoka - istije ak nego u bilo kojem gradu u Neddu, koji je poznat po svojoj ne-istonoj istoi (vjerovatno zato to je narod ovog kraja, jer je uvijek bio slobodan, zadrao veu mjeru samopotovanja nego drugdje na Istoku). Kue, gradene od horizontalnih slojeva zbijene ilovae, u dobrom su stanju osim poruSenih gradskih zidina koje svjedoe o zadnjem ratu izmedu Ibn Sauda i porodice Ibn Raida i Ibn Saudovom osvajanju grada 1921. godine. ekii kujundija oblikuju sve vrste posuda, pile stolara sa zvidukom za126

diru u drvo, cipelari prikucavaju donove sandala. Deve natovarene gorivom i mjeinama punim maslaca probijaju se kroz gomilu; druge deve, koje su beudini doveli na prodaju, ispunjavaju zrak svojim mukanjem. Iskusne ruke opipavaju ivopisne bisage iz Al-Hasa. Aukcioneri, neizbjeno prisutni u svakom arapskom gradu, idu gore-dolje po bazaru i, uz glasne povike, nude svoju robu na prodaju. Tu i tamo moete vidjeti lovake sokole kako skau gore-dolje na drvenim prekama, vezani tankim konim kaiima. Lovaki psi saluki, boje meda, proteu lijeno svoje skladne udove na suncu. Vitki beduini u iznoenim abajama, dobro obuene sluge i tjelesni uvari emira - skoro svi iz junih pokrajina - mijeaju se s trgovcima iz Bagdada, Basre i Kuvajta i s domaim iz Haila. Ovi domai - to jest mukarci, jer od ena jedva moete vidjeti bilo ta osim crne abaje koja pokriva glavu i tijelo - pripadaju jednoj od najljepih rasa na svijetu. Sva gracioznost pojave i pokreta koiu je postigla arapska nacija kao da je utjelovljena u ovom plemenu Samar, o kojem predislamski pjesnici pjevaju: ,,Na visoravnima ive ljudi vini mau i ponosne, estite ene. Stiemo do emirovog dvorca, gdje namjeravamo provesti sljedea dva dana, i zatiemo naeg domaina kako sudi pred ulaznom kapijom. Emir Ibn Musaad pripada Diluv ogranku porodice Ibn Sauda i kraljev je urjak. Jedan od najmonijih kraljevih namjesnika, nazvan je Emir Sjevera zato to dri ne samo pokrajinu Debel amar, nego cijeli sjeverai Nedd sve do granica Sirije i Iraka - podruje veliko gotovo kao Francuska. Emir (koji je moj stari prijatelj) i nekoliko beduina eika iz pustare sjede na dugoj, uskoj klupi izgradenoj od opeke du zida dvorca. U drugom redu, podno njihovih nogu, ue Ibn Musaadovi radadili, konjanici s pukama i krivim sabljama u srebrnim koricama, koji su s njim po itav dan, ne toliko radi zatite koliko radi prestia; do njih sokolari sa svojim pticama posadenim na ruke u rukavicama, sluge, beduini, mnotvo pratilaca, velikih i malih, sve do konjuara - svi se osjeaju jednakim kao ljudi uprkos razlika u svom poloaju. A kako bi drukije i moglo biti u ovoj zemlji gdje se nikome ne obraate sa ,,gospodine osim Bogu u namazu? Okrenuti njima licem, ue u irokom polukrugu beduini i gradani koji iznose svoje pritube i preporuke cmiru za poravnanje. Putamo deve da legnu van toga kruga, predajemo ih na brigu pratiocima koji nam ure u susret i idemo prema emiru. On ustaje, a s njim i svi koji su sjedili pored njega na klupi i na zemlji ispred njega. On prua ruku prema nama: ,,Ahlan ve sahlan - Neka vas Bog poivi! Poljubio sam emira u vrh nosa i u elo, a on tnene u oba obraza i posadio
127

me na klupu ppred sebe. Zejd se smjestio medu radadilima. Ibn Musaad me predstavlja svojim ostalim gostima; neka su mi lica nova, a neka poznata iz ranijih godina. Medu ovima je Gadban ibn Rimal, vrhovni ejh Sindara amara - taj prekrasni stari ratnik kojeg uvijek zovem daida. Niko ne bi, po njegovom skoro pohabanom izgledu, rekao da je on jedan od najmonijih poglavara na sjeveru, a toliko je okitio svoju mladu enu zlatom i draguljima da, prema opem miljenju, dvije sluavke treba da joj pomognu kad hoe da izide iz svoga ogromnog atora postavljenog na esnaest stubova. Namiguje dok me grli i ape mi na uho: ,Jo nema nove ene? - nato ja jedino mogu odgovoriti osmijehom i slijeganjem ramena. Emir ibn Musaad je morao uti ovo zadirkivanje jer se glasno nasmija i ree: ,,Umornom putniku nisu potrebne ene nego kafa, i on uzvikuje: Kahva! ,,Kahva! ponavlja sluga do emira; onaj na samom kraju reda preuzima povik ,,kahva! - i tako dok konano ceremonijalni nalog nije dostigao kapiju dvorca i odziv iznutra. Uskoro se pojavljuje sluga nosei tradicionalni mesingani sud za kafu u lijevoj i nekoliko malih oljica u desnoj ruci, nalijeva prvo emiru, zatim meni, a onda posluuje druge goste prema njihovom rangu. oljica se puni jednom ili dvaput, a kad gost pokae da mu je dosta, ponovo se napuni i doda sljedeem. Emir je oito radoznao da sazna rezultate moga putovanja do granice Iraka, ali on otkriva svoju zainteresiranost samo kratkim pitanjima o tome ta mi se desilo na putu ostavljajui potpuno ispitivanje za trenutak kad budemo sami. Zatim nastavlja sudsko sasluanje koje je moj dolazak prekinuo. Takvo neformano sudenje bilo bi nezamislivo na Zapadu. Emir, kao vladar i sudija, naravno uiva svako po$tovanje - ali nema ni traga poltronstva u ponaanju beduina prema njemu. Svaki tuilac i otpucni ponosno ostaje svjestan svoje slobodne linosti; oni u svojim gestima ne oklijevaju, njihov glas je esto povien i siguran, a svako se obraa emru kao starijem bratu nazivajui ga - kako je beduinski obiaj i u odnosu na samog kralja - njegovim imenom, a ne titulom. Nema ni traga bahatosti u ponaanju Ibn Musaada. Njegovo lijepo lice, s kratkom, crnom bradom, njegov srednji stas, pomalo zdepasta gura govori o onoj neprostudiranoj samouzdranosti i spontanom dostojanstvu koje u Arabiji tako esto ide ruku pod ruku s velikom moi. On je ozbiljan i vrst. Autoritativnim rijeima odmah rjeava jednostavnije sluajeve, a zamrSenije, koji zahtijevaju strunog sudiju, upuuje okrunom kadiji. Nije lahko biti vrhovni autoritet u velikom beduinskom podruju. Duboko
128

poznavanje raznih plemena, porodinih odnosa, vodeih linosti, plemenskih paSnjaka, prolih zbivanja i sadanjih reagiranja je neophodno da bi se dolo do ispravnog rjeenja u uzbudenoj zamrenosti beduinske pritube. Obazrivost u postupku je ovdje isto tako vana kao i otrina u rasudivanju, a oboje mora djelovati skladno s izvanrednom tanou kako bi se izbjegla greka; jer, kao to beduini nikada ne zaboravljaju uslugu koju itn uinite, oni nikada ne zaboravljaju ni sudsku odluku koju smatraju nepravednom. S druge strane, pravednu odluku gotovo uvijek prihvaaju dobrovoljno ak i oni protiv kojih je uperena. Ibn Musaad odmjerava u skladu sa svim ovim uvjetima vjerovatno bolje nego bilo koji drugi Ibn Saudov emir; on je tako staloen, tako miran i toliko bez unutarnjih suprotnosti da mu njegov instinkt gotovo uvijek pokazuje pravi put kad god njegov razum dode u or-sokak. On pliva u ivotu; on puta da ga vode nose i vlada njima prilagodavajui im se. Upravo dva odrpana beduina iznose svoju svadu pred njega uzbudenim rijeima i pokretima. Po pravilu, s beduinima je teko izii na kraj; ima uvijek neto nepredskazivo u njima, uvstvena uzbudljivost koja ne poznaje kompromisa - uvijek nebo i pakao neposredno jedno uz drugo. Sad mogu vidjeti kako Ibn Musaad ralanjuje njihove uzavrele strasti i smiruje ih tihim rijeima. Moglo bi se pomisliti da e narediti jednome da uti dok drugi iznosi ono to smatra da je njegovo pravo; ali ne - on ih puta da govore oba u isto vrijeme, da nadvikuju jedan drugog, a samo ponekad upadne s ponekom rijei ili pitanjem - da bi odmah bio preplavljen njihovim strastvenim argumentima; on poputa i naizgled se povlai i samo upada opet malo kasnije odgovarajuom primjedbom. To je zanosan prizor, ovo prilagodavanje sudijinog vlastitog duha stvarnosti koju tumae dva ljutita ovjeka; ne toliko traganje za istinom u pravnikom smislu, koliko sporo otkrivanje skrivene objektivne stvarnosti. Emir se primie ovom cilju postepeno, izvlai istinu, kao pomou tanke niti, polahko i strpljivo, gotovo neprimjetno i za tuioca i za tuenog - dok oni iznenada ne zastanu, zbunjeno pogledaju jedan drugog i shvate: presuda je izreena - presuda tako oigledno pravedna da ne trai nikakvo daljnje objanjenje... Na to jedan od njih ustaje oklijevajui, popravlja svoju abaju i povlai svoga dosadanjeg protivnika za rukav na gotovo prijateljski nain: ,,Dodi - i obojica se povlae, jo uvijek pomalo zbunjeni i u isto vrijeme rastereeni, mrmljajui blagoslov Emiru. Prizor je izvanredan, pravo umjetniko djelo: prototip, ini mi se, one plodne saradnje izmedu pravosuda i pravde koja je na zapadnim sudovima i skuptinama jo u povojima, a ovdje se pojavljuje u svom potpunom savrcnstvu na
129

pranjavom trgu ispred dvorca jednog arapskog emira... Ibn Musaad, naslanjajui se ravnoduno na zid, uzima sljedei sluaj. Njegovo lice, snano, naborano, s duboko postavljenim oima to griju i prodiru, lice je stvaraog ljudskog voe, pravi predstavnik najviih osobina svoje rase: zdravog razuma i srca. Neki od prisutnih oito osjeaju slino divljenje. Jedan od njih to sjedi na tlu ispred mene - on je beduin iz plemena Harb i jedan od emirovih straara - krivi svoj vrat prema meni s osmijehom na licu: ,,Zar nije kao onaj sultan o kome Mutanabi kae: Sretoh ga, svijetli ma mu bi u toku, Vidjeh ga kad s maem krvavim juria, I uvijek od svih mi bolji se prikaza, Al najbolji od sveg je um mu plemeniti..? Ne izgleda mi nevjerovatno da ujem nepismenog beduina kako navodi stihove velikog arapskog pjesnika koji je ivio u desetom vijeku - svakako ne toliko nevjerovatno kao Sto bi bilo uti bavarskog seljaka da citira Goethea ili engleskog lukog radnika da recituje Villiama Blakea ili Shellya. Jer, uprkos rasprostranjenijem opem obrazovanju na Zapadu, vrhunska dostignua zapadne kulture u stvari ne dijeli prosjeni Evropljanin ili Amerikanac - dok, s druge strane, vrlo irok sloj neobrazovanih, a ponekad ak i nepismenih muslimana, zaista svjesno dijeli, u svakodnevnom ivotu, dostignua svoje prolosti. Upravo kao 5to je ovaj beduin ovdje bio kadar da se sjeti odgovarajuih stihova Mutanabija da bi ilustrirao situaciju u kojoj je uestvovao kao svjedok, mnogi odrpan i nekolovan Perzijanac - vodonoa, nosa u bazaru, vojnik na zabaenoj graninoj postaji - nosi u svom pamenju bezbrojne stihove Haza ili Damija ili Firdevsija i unosi ih s oitim zadovoljstvom u svoj svakodnevni razgovor. Iako su u velikoj mjeri izgubili onu stvaralaku mo koja je njihovo kulturno nasljede uinila tako velikim, ovi muslimanski narodi imaju i sada neposredan, iv dodir sa svojim velikanima. JO UVIJEK se sjeam dana kad sam ovo otkrio u bazaru u Damasku. Drao sam u rukama posudu, neki veliki vr od peene gline. Imao je udno dostojanstven oblik: veliki i okrugao, kao neto spljotena lopta skoro muzikih proporcija. Iz zaobljenosti njegovih stjenki, koja je u sebi imala njenost lida ene, izbijale su dvije ruke savijene u savrenim lukovima koji bi mogli biti na ast grkoj amfori. Bile su oblikovane rukom; jo uvijek sam mogao razaznati otiske prstiju skromnog grnara u glini. Oko unutra povijenog ruba vra bio je urezao mehkim, sigurnim pokretima pera njenu arabesku kao nagovjetaj rui130

njaka u cvatu. Radio je brzo, gotovo nemarno dok je stvarao ovu velianstvenu jednostavnost koja nas je podsjeala na svu slavu selduke i perzijske grnarije kojoj se toliko divimo u evropskim muzejima; a on nije namjeravao da stvori umjetniko djelo. Sve to je on pravio bio je lonac za kuhanje - nita drugo osim takav lonac, kakav bilo koji felah ili beduin moe kupiti na bazaru bilo kojeg dana za nekoliko novia... Znao sam da su Grci stvorili slina ili vea savrenstva, moda isto tako u loncima za kuhanje; jer i oni su - vodonoe, nosai na trgu, vojnici i grnari - istinski uestvovali u kulturi koja nije poivala samo na stvaralakom uzbudenju nekoliko odabranih, na nekoliko vrhova koje mogu dostii samo genijalni ljudi, nego je bila zajednika svima. Njihov ponos u lijepim stvarima, stvarima koje su bile dio te kulture, bio je sastavni dio i njihovog svakidanjeg rada; neprekidno uestvovanje u zajednikom, ivom posjedovanju. Dok sam drao tu posudu u rukama znao sam: blagoslovljeni su ljudi koji kuhaju u takvim loncima svoju svakodnevnu hranu; blagoslovljeni su oni ije je pravo na kulturno nasljede vie od praznog hvalisanja... ,,ZAR MI NEE pruiti zadovoljstvo da rua sa mnom, Muhamede? Glas emira Ibn Musaada prekida moje sanjarenje. Pogledam - a Damask se povlai u prolost, gdje i pripada, a ja sjedim opet na klupi pored ,,Emira sa Sjevera. Sudska sjednica oito je zavrena; jedan po jedan odlaze parniari. Ibn Musaad ustaje a s njim i njegovi gosti i pratioci. Grupa radadila se razdvaja da nam napravi prolaz. Kako mi prolazimo kroz kapiju, njihovi redovi se zatvaraju i slijede nas u dvorite dvorca. Neto kasnije, emir, Gadban ibn Rimal i ja sjedamo zajedno za objcd koji se sastoji od ogromne zdjele rie sa itavim peenim jajetom na njoj. Osim nas u sobi su samo jo dva emirova pratioca i par zlatnih saluki lovakih pasa. Stari Gadban stavlja ruku na moje rame i kae: Jo nisi odgovorio na moje pitanje - jo nema nove ene? Smijem se njegovoj upornosti: Imam enu u Medini, kao to zna. Zato bih uzeo drugu? Zato? Da me Bog sauva! Jcdna ena - a ti si jo mlad ovjek! Da zna, kad sam ja bio tvojih godina... uo sam, upada emir Ibn Musaad, da ti ak ni sada ne stoji tako loe, eik Gadban. Ja sam stara olupina, emire, neka te Bog poivi; ali ponekad mi treba mlado tijelo da zagrije moje stare kosti... Ali reci mi, okreui se opet meni, ta je s onom Mutajri, djevojkom s kojom si se oenio prije dvije godine? ta
131

si s njom uradio? Pa, nita; o tom se upravo i radi, odgovaram. Nita...?, ponavlja starac irom otvorenih oiju. ,,Zar je bila tako runa? Ne, naprotiv, bila je vrlo lijepa... O emu se radi?, pita Ibn Musaad. ,,O kojoj Mutajri djevojci govorite vas dvojica? Objasni mi, Muhamede. Tako mu objanjavam tu enidbu koja nije dovela ni do ega. ivio sam u Medini, bez ene i usamljen. Neki beduin iz plemena Mutajr, po imenu Fahad, provodio bi sate svaki dan u mojoj kafani zabavljajui me fantastinim priama o svojim podvizima pod Lawrencom za vrijeme svjetskog rata. Jednog dana on mi ree: Nije dobro za ovjeka da ivi sam kao ti jer e ti se krv zgruati u venama; treba da se eni. Kad sam u ali traio da mi pribavi buduu nevjestu, on odgovori: wTo je lahko. Kerka moga zeta Mutrika je upravo prispjela za udaju, a ja, kao brat njene majke, mogu ti rei da je izvanredno lijepa. Jo uvijek u aljivom raspoloenju, rekoh mu da ispita da li bi otac bio voljan. I eto, sljedeeg dana Mutrik lino doe do mene, oito zbunjen. Nakon nekoliko oljica kafe i dugog skanjivanja, on mi konano ree da mu je Fahad govorio o mojoj tobonjoj elji da se oenim njegovom kerkom. Bila bi mi ast da te imam za zeta, ali Rukija je jo uvijek dijete - ona ima tek jedanaest godina... Fahad je bio bijesan kad je uo o Mutrikovoj posjeti. Lopua! La1jiva lopua! Djevojka ima petnaest godina. Ne svia mu se da je uda za ne-Arapa, ali s druge strane, on zna kako si blizak s Ibn Saudom i ne eli da te uvrijedi otvorenim odbijanjem; zato krivo tvrdi da je ona jo dijete. Ali mogu ti rei, njena prsa su ovakva i on opisa svojim rukama grudi zavodljive veliine - nupravo kao ipci zreli za branje. Oi starog Gadbana zablistae kod ovog opisa: Petnacst godina, lijepa a djevica... a onda, on kae, nita! ta bi mogao vie od toga htjeti? Pa, ekaj dok zavrim priu... Moram priznati da sam postajao sve vie i vie zainteresovan, a moda malo i podstaknut Mutrikovim otporom. Darovao sam Fahadu deset zlatnika i on je uinio sve to je mogao da ubijedi djevojine roditelje da je udaju za mene; slian dar je dat i njenoj majci, Fahadovoj sestri. ta se stvarno desilo u njihovoj kui ne znam; sve to znam to je da je Mutrik konano pristao na enidbu... Taj Fahad, ree Ibn Musaad, izgleda da je bio lukav. On i njegova sestra su oigledno oekivali od tebe jo vee darove. A ta se desilo onda? Produujem sa svojom priom kako je enidba bila sveano obavljena na132

kon nekoliko dana bez prisustva nevjeste, koju je, u skladu s obiajima, predstavljao njen otac kao njen pravni zastupnik i nosilac njenog pristanka koji potvruju dvojica svjedoka. Slijedila je raskona svadba, s uobiajenim darovima mladoj (koju jo nisam bio vidio), njenim roditeljima i nekim drugim bliim roacima - meu kojima je, naravno, Fahad bio najistaknutiji. Iste veeri nevjestu je u moju kuu dovela njena majka i neke druge ene pod velom, dok su sa krovova susjednih kua ene pjevale svadbene pjesme uz pratnju defova. U zakazano vrijeme uao sam u sobu gdje me je ekala moja nevjesta sa svojom majkom. Nisam bio u stanju da razlikujem jednu od druge, jer su obje bile pokrivene crnim velovima; kad sam izgovorio rijei koje trai obiaj: ,,sad se moe povui, jedna od dviju pobuljenih gospoda se die i tiho napusti sobu; tako sam znao da je ona koja je ostala bila moja ena. A onda, sinko, ta se desilo onda?, podstie me Ibn Rimal kad sam tu zastao u svojoj prii; emir gleda u mene objeenjaki. Onda... Sjedila je tu, sirota djevojka, oito strano zastraena to je tako bila izruena nepoznatom ovjeku. A kad sam je molio, to sam njenije znao, da otkrije svoje lice, ona je samo jo vre stegla abaju oko sebe. ,,One to uvijek ine!, uzviknu Ibn Rimal. One su uvijek zastraene u poetku svadbene noi; a, pored toga, mladoj djevojci i doikuje da bude stidljiva. Ali kasnije one su obino radosne - zar tvoja nije bila? Pa, ne sasvim. Morao sam ukloniti veo s njenog lica, a kad sam to uinio, ugledao sam djevojku vanredne ljepote, sa ovalnim licem boje zrelog ita, krupnih oiju i dugih pletenica koje su visile do jastuka na kojem je sjedila; ali to je stvarno bilo lice djeteta - nije mogla imati vie od jedanaest godina, upravo kako je govorio njen otac... Fahadova i njegove sestre gramzivost navela ih je da mi je prikau kao da je za udaju, dok je jadni Mutrik bio potpuno nevin. ,,Pa ta?, pita Ibn Rimal, oigledno ne shvaajui na ta mislim. ,,ta stneta jedanaest godina? Djevojka raste, zar ne? Ona raste bre u muevoj postelji... Emir Ibn Musaad kae: ,,Ne, eik Gadbani; on nije iz Nedda kao ti. On ima vie mozga u svojoj glavi. Smijui se prema meni, on nastavlja: ,,Ne sluaj Gadbana, Muhamede. On je iz Nedda, a veina nas imamo mozak ne ovdje - pokazuje svoju glavu - ,,nego ovdje - i pokazuje na sasvim drugi dio svoga tijela. Svi se smijemo, a Gadban mrmlja u svoju bradu: ,,Onda ja zaista imam vie mozga nego ti, emire. Na njihovo nagovaranje nastavljam priu i kaem im da, bez obzira kakvi
133

su pogledi starog Gadbana o tome, pretjerana mladost moje nevjeste - djeteta nije za mene prcdstavljala nikakvu posebnu nagradu. Mogao satn osjeati samo saaljenje za djevojku koja je postala rtvom niskog lukavstva svoga daide. Postupao sam s njom kao s djetetom, uvjeravajui je da ne treba da me se boji; ona nije izustila ni rijei a njeno drhtanje odavalo je njenu prestraenost. Preturajui po polici, nadoh komad okolade koji joj ponudih; ali ona, poto nije nikada u ivotu vidjela okoladu, odbi naglim klimanjem glave. Pokuao sam da je smirim priajui joj zabavnu priu iz ,,Hiljadu i jedne noi, ali ona kao da je nije ni shvatila, a kamoli smatrala smijenom. Konano je izgovorila prve rijei: ,,Boli mi glava... Uzeh tablete aspirina i dadoh joj ih s aom vode. Medutim, ovo izazva samo jo jai nastup straha (tek kasnije sam saznao da su joj neke njene prijateljice bile rekle da stranci iz tudih zemalja ponekad drogiraju svoje ene prve brane noi kako bi ih lake osvojili). Nakon nekoliko sati uspio sam je uvjeriti da nemam agresivnih namjera. Konano je zaspala kao dijete to je i bila, a za sebe sam napravio postelju na ilimu u uglu sobe. Izjutra sam poruio majci da djevojku vodi kui. ena je bila zaprepatena. Nikada nije ula da je mukarac odbio tako biran zalogaj - jedanaestogodinju djevicu - i morala je misliti da sa mnom stvarno neto ozbiljno nije u redu. ,,A onda?, pita Gadban. ,,Nita - razveo sam se s njom, ostavivi je u istom stanju u kojem mi je i dola. To nije bio lo posao za porodicu koja je zadrala i djevojku i miraz, zajedno sa svim mnogobrojnim darovima. to se mene tie, govorkalo se okolo da u meni nema mukosti, a nekoliko dobrodunih pokuali su me uvjeriti da me je neko opinio, moda moja ena, a da se mogu osloboditi jedino protu-inima. ,,Kad pomislim na tvoju sljedeu enidbu u Medini, Muhamede, i na tvog sina, kae emir smijui se, ,,siguran sam da si dobio jake protu-ine. KASNIJE NOU, dok sam se spremao na spavanje u sobi koju su mi dali, nalazim Zejda utljivijeg nego obino. Stoji pored vrata vidljivo izgubljen u dalekim mislima, s bradom na prsima a oiju uprtih u plavi i mahovinastozeleni medaljon na horosanskom ilimu koji pokriva pod. ,,Kako se osjea, Zejde, kad si opet u gradu svoje mladosti nakon toliko godina? - jer ranije je uvijek odbijao da ude u Hail kad god sam imao priliku da tamo odem. ,,Nisam siguran, daida, odgovara polahko., Jedanaest je godina kako sam ovdje bio posljednji put. Ti zna da mi srce nije dalo da ovdje ranije dodem i
134

gledam narod s Juga kako vlada u dvorcu Ibn Raida. Ali u posljednje vrijeme govorim sebi rijeima Knjige: O Boe, Gospodaru vlasti! Ti daje vlast kome Ti se svida a oduzima je od onoga od koga eli. Ti uzdie koga eli a poniava koga hoe. U Tvojoj ruci je svako dobro i Ti ima vlast nad svim stvarima. Nema sumnje, Bog je dao vlast kui Ibn Raid, ali oni nisu znali kako da je ispravno upotrijebe. Bili su dareljivi prema svojim ljudima, ali tvrdi prema svojim vlastitim srodnicima i bezobzirni u svojoj oholosti; prolijevali su krv, brat ubijajui brata; tako im je Bog oduzeo vlast i predao je opet Ibn Saudu. Mislim da ne treba vie da alim - zar nije napisano u Knjizi: ,,Ponekad vi volite neto, a to moe biti najgore za vas - a ponekad mrzite neto, a to moe biti najbolje za vas. Ima neke slatke smirenosti u Zejdovom glasu, smirenosti koja sadri samo prihvatanje neega to se ve desilo i zato ne moe biti promijenjeno. Upravo ovo predavanje muslimanskog duha neizmjenjljivosti prolosti - saznanje da se sve to god se desilo moralo desiti upravo tako i nije se moglo desiti drukije - esto su zapadnjaci pogreno uzimali kao ,,fatalizam svojstven islamskom pogledu. Medutim, muslimansko predavanje sudbini odnosi se samo na prolost, a ne na budunost; to nije odbijanje da se djeluje, da se nada i pobolja, nego odbijanje da se prola stvarnost smatra bilo im drugim osim Bojim djelom. A osim toga, nastavlja Zejd, ,,Ibn Saud se ne ponaa loe prema amaru. Oni to znaju.Zar ga nisu maevima podrali prije tri godine kad se onaj pas AdDavi digao protiv njega? Stvarno jesu, s velikodunou pobijedenih koja je tako karakteristina za prave Arape. Te sudbonosne godine 1929., kad su se ljuljali temelji Ibn Saudovog kraljevstva pod udarcima velike beduinske pobune koju je vodio Fejsal Ad-Davi, sva amarska plemena koja ive u Neddu zaboravila su svoje nekadanje neprijateljstvo prema kralju, zbila se oko njega i u velikoj mjeri doprinijela njegovoj pobjedi nad pobunjenicima. Ovo izmirenje je bilo stvarno izvanredno, jer jedva nekoliko godina prije toga Ibn Saud je bio silom oruja osvojio Hail i tako ponovno uspostavio prevlast Juga nad Sjeverom. To je tim znaajnije u svjetlu vjekovnog medusobnog neslaganja - koje je dublje od dinastike borbe za vlast - izmedu plemena amar i naroda junog Nedda iz kojeg potie Ibn Saud. U velikoj mjeri, ovo neslaganje (koje ak ni nedavno izmirenje nije potpuno iskorijenilo) izraz je tradicionalnog suparnitva izmedu Sjevera i Juga koje se protee kroz cijelu historiju Arapa, a slino je i kod mnogih drugih naroda. esto se deava da mala razlika u unutarnjem rittnu ivota izaziva vie
135

neprijateljstva izmedu tijesno srodnih plemena nego to rasna neobinost moe izazvati izmedu potpuno razliitih susjednih nacija. Pored politikog suparnitva, jo jedan faktor igra znaajnu ulogu u emocionalnim neslaganjima arapskog Sjevera i Juga. Upravo na jugu Nedda, u blizini Rijada, prije gotovo dvjesta godina puritanski reformator Muhamed ibn Abd el-Vehab podigao se i podstakao plemena - onda muslimane samo po imenu - na novo vjersko oduevljenje. Upravo u tada beznaajnoj kui Ibn Saud, kod poglavara malog podruja Darija, reformator je dobio oruje koje je dalo snagu akcije njegovoj nadahnjujuoj rijei i nakon nekoliko decenija obuhvatio veliki dio Poluotoka onim oduevljenim, beskompromisnim vjerskim pokretom poznatim kao ,,vehabizam. U svim vehabijskim ratovima i pobjedama u toku posljednjih sto i pedeset godina, upravo narod Juga je visoko nosio zastave puritanizma, dok je Sjever samo mlako iao s njim; iako su amari u teoriji usvajali vehabijska uenja, njihova srca su ostala daleko od vatrenog, nepopustljivog religioznog uvjerenja Juga. ivei blizu graninih zemalja Sirije i Iraka, a uvijek vezani s njima trgovinom, Samari su tokom vijekova postigli blagu popustljivost u pogledima i spremnost na kompromise potpuno nepoznatu izoliranim junjacima. Ljudi s Juga znaju samo za ekstreme, a u posljednjih sto pedeset godina znali su samo za snove o dihadu - ponosni, uznositi ljudi koji sebe smatraju jednim pravim predstavnicima islama, a sve druge muslimane hereticima. Uza sve to, vehabije zaista nisu posebna sekta. ,,Sekta bi pretpostavljala postojanje nekih posebnih doktrina koje bi njene sljedbenike razlikovale od ogromne mase svih drugih sljedbenika iste vjerc. Medutim, u vehabizmu nema posebnih doktrina - naprotiv, ovaj pokret je pokuao da ukine sve novotarije i doktrine koje su se u toku mnogih vijekova nagomilale oko izvornih uenja islama i da se vrati nekadanjoj poruci Poslanika. U svojoj beskompromisnoj jasnoi, ovo je svakako bio veliki pokuaj, koji je vremenom mogao dovesti do potpunog oslobodenja islama od svih predrasuda koje su zamraile Poruku. U stvari, svi renesansni pokreti u modernom islamu - ehli-hadis pokret u Indiji, senusi pokret u sjevernoj Africi, rad Demal ed-Din el-Afganije, i Egipanina Muhameda Abduhua - mogu se neposredno vezati za duhovni impuls koji je u osamnaestom stoljeu dao Muhamed ibn Abel el-Vehab. Medutim, razvoj njegovih uenja u Neddu ima dva nedostatka koji su vehabije sprijeili da postanu sudbonosna duhovna sila. Jedan od ovih nedostataka je sputanost kojom pokret nastoji da ogranii gotovo svako religiozno pregnue na doslovno pridravanje propisa, previdajui potrebu za prodiranje u njiHov duhovni sadraj. Drugi
136

nedostatak je ukorijenjen u samom arapskom karakteru - u onoj fantastioj kreposnoj usmjerenosti osjeaja koja nikotne ne daje pravo da bude drukiji; stav toliko svojstven pravom Semitu koliko njegova dijametralna suprotnost - potpuna nemarnost u stvarima vjere. To je tragina osobina Arapa da uvijek moraju oscilirati izmedu dva pola i nikad ne mogu nai srednji put. Nekada - jedva prije dva stoljea - Arapi iz Nedda bili su u sutini dalji od islama ncgo bilo koja druga grupa u muslimanskom svijetu; od dolaska Muhameda ibn Abd el-Vehaba oni sebe smatraju ne samo braniocima Vjere nego njenim gotovo jedinim nosiocima. Duhovno znaenje vehabizma - tenja za unutarnjom obnovom muslimanskog drutva - bilo je iskvareno gotovo u istom trenu kad je njcgov vanjski cilj - postignue druwene i politike moi - bio ostvaren uspostavljanjem Saudi Kraljevine koncem osamnaestog, i njenim proirenjem preko vecg dijela Arabije poetkom dcvctnaestog stoljea. Cim su sljedbcnici Muhameda ibn Abd el-Vehaba dobili vlast, njegova ideja se okamenila jer duh ne moe biti sluga vlasti - a vlast nee da bude sluga duha. Historija vehabijskog Nedda je historija religiozne ideje koja se prvo digla na krilima oduevljenja i enje, a zatim se spustila u nizije licemjerne samouvjerene kreposti. Svaka vrlina razara samu sebe im prestane da bude enja i skromnost: Harut i Marut!

137

VI SNOVI AKO STE PRIJATELJ i gost vclikog arapskog emira, onda to znai da e vas prijateljem i gostom smatrati i tako prema vama postupati svi njegovi slubenici, njegovi radadili, vlasnici duana u njegovom glavnom gradu pa ak i beduini iz pustare pod njcgovom vlau. Gost jedva da moe spomenuti neku elju a da odmah ne bude ispunjena, kad god je to mogue; iz sata u sat obasipa ga topla, neradoznala dobrota koja ga obavija na gradskom trgu ne manje nego u prostranim holovima i hodnicima dvorca. Kao tako esto ranije, ovo mi se dogada i za vrijeme ovih dvaju dana u Hailu. Kad zaelim kafu, melodiozni zvuk mjedenog havana odmah zazvoni u mojoj privatnoj prijemnoj sobi. Ako, izjutra, sluajno spomenem Zejdu na domaaj glasa nekog od emirovih slugu, divno scdlo koje sam upravo vidio na bazaru poslije podnc mi jc ve doneseno na poklon. Nekoliko puta dnevno stiu darovi: duga haljina od kamirske vune ukraena mustrom mangoa, ili izvezena kuja, ili bijela bagdadska ovija koa za sedlo, ili krivi bode iz Ncdda sa srebrnom rukom... A ja, poto putujem s lagahnom spremom, nisam u stanju da ponudim Ibn Musaadu zanzvrat bilo ta osim engleske karte Arabije u velikom mjerilu, na kojoj sam, na njegovo veliko zadovoljstvo, briljivo oznaio arapska imena mjesta. Ibn Musaadova velikodunost veoma lii na onu kralja Ibn Sauda, 5to, uostalom, i nije tako iznenadujue kada se uzmu u obzir njihovi bliski odnosi. Ne samo da su rodaci nego su isto tako dijelili - sve od vremena kad je Ibn Saud bio mladi a Ibn Musaad jo djeko - veinu tekoa, kobi i snova Kraljevc rane vladavine. Pored toga, njihove line veze su bile uvrene prije vie godina Ibn Musaadovom sestrom - enom koja je Kralju znaila vie nego bilo koja s kojom se oenio prije ili poslije nje. IAKO SU MNOGI bili njegovi prijatelji, samo je mali brpj odabranih mogao posmatrati najintimniju i, moda, najznaajniju stranu Ibn Saudove prirode, njegovu veliku sposobnost za ljubav, koja ga je mogla, da joj je bilo dozvoljeno da se razvije i potraje, voditi daleko viim visinama od onih koje je dostigao. Toliko je mnogo naglaavano da se enio i razveo s brojnim enama da ga mnogi neupueni smatraju kao nekog razvratnika zaokupljenog beskrajnom trkom za zikim zadovoljstvom; samo su rijetki svjesni da je gotovo svaka Ibn Saudova enidba - osim onih diktiranih politikim razlozima - bila posljedica nejasne, nezasitne elje da ponovo uhvati trag izgubljene ljubavi.
138

Devahira, majka njegovih sinova Muhameda i Halida, bila je Ibn Saudova velika ljubav; ak i sad, nakon to je mrtva trinaestak godina, Kralj nikad ne govori o njoj a da mu rije u grlu ne zapne. Ona je tnorala biti izvanredna ena - ne samo lijepa (jer Ibn Saud je poznavao i imao mnogo lijepih ena u svojoj izuzetno bogatoj enidbenoj karijeri) nego isto tako nadarena onom instinktivnom enskom mudrou koja spaja zanos duha sa zanosom tijela. Ibn Saud ne doputa esto svojim emocijama da duboko djeluju u njegovim odnosima sa enama i ovo, moda, objanjava lahkou s kojom se eni i razvodi. Medutim, s Devahirom je, ini se, naao ostvarenje koje se nije nikada ponovilo. lako je ak i za njena ivota imao drugih ena, njegova stvarna ljubav bila je rezervirana za nju toliko iskljuivo kao da je ona bila njegova jedina ena. Pisao joj je ljubavne pjesme, a u jednom od svojih najizuzetnijih trenutaka rekao mi je: ,,Kad god bi svijet oko mene bio mraan i nisam vidio izlaza iz opasnosti i tekoa koje me pritjenjuju, sjeo bih i napisao odu Devahiri; kad bi bila zavrena, svijet bi se iznenada rasvijetlio i znao bih ta da radim. Devahira je umrla za vrijeme velike epidemije gripe 1919., koja je odnijela i Ibn Saudovog prvorodenog i najdraeg sina Turkia; ovaj dvostruki gubitak ostavio je neizljeiv oiljak u njegovom ivotu. Nisu bili samo ena i sin kojima je mogao dati svoje srce tako potpuno; volio je svoga oca kao to rijetki ljudi vole svoje oeve. Otac, Abd er-Rahman, kojeg sam upoznao prvih dana u Rijadu, iako prijazan i poboan ovjek, svakako nije bio istaknuta linost kao njegov sin i nije igrao nikakvu naroitu ulogu za vrijeme svog dugog ivota. Ipak, ak i nakon to je Ibn Saud bio osvojio kraljevstvo svojim vlastitim naporom i bio neosporni vladar zemlje, on se ponaao prema svom ocu s takvom poniznou da ne bi nikada pristao da stupi u sobu dvorca ako bi Abd er-Rahman bio u donjoj sobi - jer, rekao bi, kako mogu sebi dozvoliti da hodam iznad glave svoga oca? Nikada ne bi sjeo u prisustvu starca ako ne bi bio izriito pozvan da to uradi. Jo uvijek se sjeam nelagodnosti koju sam osjetio zbog ove kraljevske poniznosti jednog dana u Rijadu (mislim da je to bilo u decembru 1927. godine). Bio sam u uobiajenoj posjeti Kraljevom ocu u njegovom stanu u kraljevom dvorcu; sjedili smo na podu na iltetima, stari gospodin je razglabao neku od svojih omiljenih vjerskih tema. Iznenada ude u sobu sluga i najavi: eik dolazi. U sljedeem trenu Ibn Saud je stajao na vratima. Naravno, htio sam da ustanem, ali me stari Abd er-Rahman zgrabi za zglavak i povue dolje, kao da kae: ,,Ti si moj gost. Bio sam neizrecivo zbunjen ostajui tako sjedei, dok je Kralj, nakon
139

to je izdaleka pozdravio oca, ostao stojei na vratima, oigledno ekajui dozvolu da ude u sobu. Mora da je bio naviknut na sline hirove svoga oca jer mi je namignuo, s osmijehom, da bi me smirio. U meduvremenu, Abd er-Rahman je produio raspravu kao da prekida nije ni bilo. Nakon nekoliko minuta on poglcda gore, klimnu svome sinu i ree: Prii, moj djeko, i sjedi. Kralj je u to doba imao etrdeset sedam ili etrdeset osam godina. Nekoliko mjeseci kasnije - u to vrijeme smo bili u Meki - stigla je Kralju vijest da mu je otac umro u Rijadu. Nikad neu zaboraviti neshvatljivo ukoen pogled kojim je nekoliko trenutaka posmatrao Vjesnika i oaj koji je polahko i vidljivo zamraivao crte lica koje su inae tako vedre i smirene; kako je skoio sa stranim krikom: Moj otac je mrtav! i dugakim koracima istrao iz sobe dok mu se abaja vukla po podu iza njega; kako je ustrao uza stepenice, proao pored prestraenih lica svojih straara, ne znajui ni sam gdje ide i zato, viui, vui: Moj otac je mrtav! Moj otac je mrtav! Dva dana nakon toga odbijao je da vidi bilo koga, nije ni jeo ni pio i provodio je dan i no u molitvi. Koliko bi sinova srednjih godina, koliko bi kraljeva koji su za sebe izborili kraljevstvo svojom vlastitom snagom, tako alili smrt oca koji je umro mirnom smru u dubokoj starosti? ABD EL-AZIZ IBN SAUD dobio je svoje prostrano kraljevstvo samo svojim vlastitim naporima. Jo dok je bio dijete, njegova porodica je ve bila izgubila posljednje ostatke svoje vlasti u centralnoj Arabiji, a naslijedili su je njihovi nekadanji vazali, dinastija Ibn Raid iz Haila. To su bili gorki dani za Abd el-Aziza. Ponosni i uzdrani djeak morao je gledati tudeg emira kako upravlja njegovim oinskim gradom Rijadotn u ime Ibn Raida; jer sad je porodica Ibn Saud - koja je nekada vladala gotovo cijelom Arabijom - ivjela od pomoi porodice Ibn Raida koja ih je samo podnosila, ali ih se vie nije bojala. Konano, ovo je postalo nepodnoljivo ak i njegovom miroljubivom ocu Abder-Rahmanu i on je napustio Rijad sa cijelom porodicom, u nadi da preostale dane provede kod svog starog prijatelja, vladara Kuvajta. Ali, on nije znao ta budunost nosi jer nije slutio ta je u srcu njcgovog sina. Od svih lanova porodice bio je samo jedan koji je slutio ta se deava u ovom strastvenom srcu: mlada sestra njegovog oca. Ne znam mnogo o njoj; samo znam da bi je Kralj, kad god se sjeao svojih mladih dana, uvijek spominjao s velikim potovanjem. ,,Ona me, mislim, ak voljela vie nego svoju vlastitu djecu. Kad smo bili sami, ona bi me uzela na krilo i govorila mi o velikim stvarima koje treba da uradim kad odrastem: ,,Ti mora oivjeti slavu porodice Ibn Saud, ponavljala
140

bi mi uvijek iznova, a njene rijei bile su kao milovanje. ,,Ali hou da zna, azajizc (deminutiv od Aziz), govorila bi, nda ak ni slava porodice Ibn Saud ne smije biti kraj tvojih stremljenja. Ti mora teiti za slavom islama. Tvoj narod treba vodu koji e ga voditi putem Poslanika, a ti e biti taj voda. Ove rijei su uvijek ostale ive u mom srcu. Da li su, stvarno? Cijelog svog ivota Ibn Saud je voio da govori o islamu kao o misiji koja mu je bila povjerena; ak i kasnije, kad je ve odavno postalo oito da mu kraljevska vlast vrijedi vie od njegovog nekadanjeg zauzimanja za ideal, njegova velika rjeitost je esto uspijevala da uvjeri tnnoge -moda ak i samog njega - da je ovaj ideal jo uvijek njegov cilj. Takva sjeanja iz djetinjstva esto su oivljavana u toku intimnih skupova u Rijadu, koji su obino odravani nakon jacije. im bi bio zavren namaz u damiji u dvorcu, skupili bismo se oko Kralja u jednoj od manjih soba i sluali oko jedan sat itanje Poslanikovih hadisa ili komentara Kurana. Nakon toga bi Kralj pozvao dvojicu ili trojicu od nas da ga pratimo do njegove sobe u njegovoj privatnoj nastambi. Jedne veeri, sjeam se, dok smo naputali skup pratei Kralja, bio sam jo jednom iznenaden njegovim velianstvenim stasom kojim je daleko nadisivao one koji ga okruuju. Moda je uwatio moj zadivljen pogled jer se osmjehnuo onim svojim neopisivim armom, uzeo me za ruku i upitao: Zato me tako gleda, Muhamede? Mislio sam, Dugovjeki, kako svako moe u tebi prepoznati kralja im vidi tvoju glavu tako visoko iznad glava gomile. Ibn Saud se nasmija i, jo uvijek me vodei za ruku pri sporom hodu kroz hodnik, ree: ,,Da, ugodno je biti tako visok. Ali bilo je vrijeme kad mi je tnoja visina zadavala samo jad. Bilo je to prije mnogo godina, kad sam bio djeko i ivio u dvorcu eika Mubareka u Kuvajtu. Bio sam vitak i izvanredno visok, mnogo vii nego to je odgovaralo mojim godinama, i drugi djeaci u dvorcu - oni iz eikove porodice, pa ak i moje vlastite - uzeli su me na metu u svojim alama kao da sam udovite. To me je mnogo rastuivalo, a ponekad sam i ja pomiljao da sam stvarno udovite. Toliko sam se stidio svoje visine da bih uvukao glavu u ramena kako bih izgledao manji kad sam iao sobama palae ili ulicama Kuvajta. Uto ve stigosmo do Kraljevog stana. Njegov najstariji sin, prijestolonasljednik Saud, ve je tamo ekao na oca. Bio je mojih godina i, iako ne tako visok kao njegov otac, sasvim impozantna pojava. Njegove crte lica bile su mnogo mranije nego Kraljeve i nisu imale njegove pokretljivosti i ivosti. Ali on je bio
141

prijazan ovjek i o njemu su ljudi imali lijepo miljenje. Kralj sjede na ilte prostrto du zidova i ponudi i nas da sjednemo. Zatim naredi: ,,Kahva! Naoruani sluga na vratima odmah viknu u hodnik Kahva! - nato ovaj tradicionalni zov preuzee i ponavljae u brzom slijedu druge sluge du cijelog hodnika, jedan za drugim Kahva! - Kahva! - u prekrasnoj ceremoniji ponavljanja, dok nijc stigao do Kraljeve ajne kuhinje nekoliko soba dalje; u tren oka sluga sa zlatnim bodeom za pojasom pojavi se nosei mesinganu dezvu u jednoj, a male oljice u drugoj ruci. Kralj primi prvu oljicu, a druge prihvatie gosti po redu kako su sjedili. U takvim neformalnim prilikama, Ibn Saud bi govorio slobodno o bilo emu to bi mu palo na pamet - o onome to se deavalo u dalekim krajevima svijeta, o udnitn novim pronalascima na koje su ga upozorili, o Ijudima, obiajima i ustanovama; ali iznad svega, volio je da govori o svojim vlastitim iskustvima, a podsticao bi i druge da uestvuju u razgovoru. Upravo te vceri emir Saud je poeo razgovor kad se smijui obratio meni: Neko mi je danas, Muhamede, izrazio sumnju u tebe. Rekao je da nije sasvim siguran da ti nisi engleski pijun pod maskom muslimana... Ali ne brini, bio sam u stanju da ga uvjerim da si ti zaista musliman. U nemogunosti da uzvratim smijehom, odgovorio sam: ,,To je vrlo Ijubazno od tebe, emiru, neka te Bog poivi. Ali kako moe biti siguran u to? Zar nije Bog jedini koji zna ta je u Ijudskom srcu? To je tano, odvrati emir Saud, ,,ali u ovom sluaju dat mi je poseban znak. Jedan san prole sedmice dao mi je ovaj znak... Stajao sam pred nekom damijom gledajui na munaru. Iznenada se na erefetu munare pojavi neki ovjek, sastavi svoje ake ispred usta i poe pozivati na namaz: Bog je najvei, samo je Bog velik i nastavi do kraja ,,Nema drugog Boga osim Allaha - a kad sam pogledao blie, vidio sam da si taj ovjek ti. Kad sam se probudio, znao satn sigurno, iako u to nisam nikada sumnjao, da si ti iskreni musliman, jer san u kojem se velia Boje ime nije mogao biti varka. Bio sam veoma ganut ovim netraenim dokazivanjem moje iskrenosti od strane Kraljevog sina i ozbiljnou klimanja glavom kojim je Kralj potvrdio iznenadujuu priu emira Sauda. Preuzimajui rije, Ibn Saud nastavi: Stvarno se esto deava da Bogh prosvijetli naa srca preko snova koji ponekad predskau budunost, a ponekad objasne sadanjost. Jesi li ti, Muhamede, ikada doivio takav san? ,,Stvarno jesam, itname, davno, mnogo prije nego sam i pomislio da u postati musliman - ak prije nego sam ikad stupio u muslimansku zemlju. Mo142

rao sam tada imati oko devetnaest godirra i ivio sam sa svojim ocem u Beu. Bio sam duboko zainteresiran naukom o ovjekovom unutranjem ivotu (to je bila najblia denicija psihoanalize koju sam Kralju mogao dati) i bio sam uobiajio da pored kreveta drim papir i olovku kako bih pribiljeio svoje snove u trenutku budenja. Radei tako, naao sam da sam u stanju sjetiti se uvijek snova, ak ako ih nisam ni drao stalno u pamenju. U takvom jednom snu, naao sam se u Berlinu, putujui podzemnom eljeznicom koju tamo imaju - vozom koji nekad ide kroz tunel pod zemljom a nekad preko mostova visoko iznad ulica. Kupe je bio krcat Ijudima tako da se nije imalo gdje sjesti i svi su stajali nabijeni, bez mogunosti da se pokrenu; bilo je samo blijedo svjetlo jedne jedine elektrine arulje. Nakon nekog vremena voz izade iz tunela; nije doao ni na jedan od onih visokih mostova nego je izbio na prostranu, pustu ravan od gline, tokovi voza se zaglibie u glinu i voz stade, ne mogavi da se kree ni nazad ni naprijed. Svi putnici, a i ja s njima, napustie kola i poee gledati oko sebe. Ravnica oko nas bila je beskrajna, prazna i gola - nije na njoj bilo ni bunja ni kue, ak ni kamena - i tjeskoba obuze srca Ijudi; sad kad smo ovdje bespomoni, kako etno nai put nazad tamo gdje drugi Ijudi ive? Sivi suton lei preko ogromne ravnice, kao u doba rane zore. Ali, na neki nain ja nisam osjeao tjeskobu kao drugi. Probio sam se kroz gomilu i opazio, na udaljenosti od moda deset koraka, osedlanu devu, - upravo onako kako sam vidio da sedlaju u tvojoj zemlji, - a u sedlu je sjedio neki ovjek obuen u abaju, kratkih rukava s bijelim i smedim prugama. Njegova kuja bila je navuena preko njegovog lica tako da nisam mogao razabrati njegove crte. U dui sam odmah znao da deva eka mene, a da nepoznati jaha treba da bude moj vodi; tako, bez rijei, bacio sam se na leda deve iza sedla onako kako u arapskim zemljama jae rad (saputnik -jaha). U sljedeem trenutku deva se die i krenu naprijed dugakim, lagahnim hodom, a ja osjetih kako u meni raste bezimena srea. Takvitn mehkim hodom putovali smo, kako mi se u poetku inilo, satima, onda danima, zatim mjesecima, dok nisam izgubio svaku mjeru vremena; sa svakim korakom deve moja srea je rasla, dok nisam osjetio kao da plivam kroz zrak. Konano, horizont na naoj desnoj strani poe crveniti pod zracima sunca koje tek to nije izalo. Ali na horizontu daleko ispred nas ja ugledah neko drugo svjetlo; odlazilo je iza ogromne otvorene kapije koja je poivala na dva stuba - zasljepljujue bijelo svjetlo, ne crveno kao svjetlo izlazeeg sunca s nae desne strane - hladno svjetlo koje je stalno postajalo svjetlije kako smo se pribliavali, a sreu u meni
143

uveavalo iznad svega to se rijeima moe opisati. Kako smo prilazili blie kapiji i njenom svjetlu, zauh neki glas kako odnekle najavi: Ovo je najzapadniji grad - i ja se probudih. Subhanallah - Slava Bogu! uzviknu Ibn Saud kad sam zavrio. Pa zar ti taj san nije rekao da si odreen za islam? Potresao sam glavom: Ne, Dugovjeki, kako sam to mogao znati? Nikada nisam mislio o islamu, a nikad nisam ak ni poznavao nekog muslimana... Tek sedam godina kasnije, dugo nakon to sam bio zaboravio taj san, prihvatio sam islam. Sjetio sam ga se tek nedavno kad sam ga naao meu svojim papirima, upravo onako kako sarn ga bio zapisao one noi nakon buenja. Pa to je bila tvoja prava srea koju ti je Bog pokazao u tom snu, sinko! Zar je nisi jasno prepoznao? Dolazak mnotva svijeta, a ti meu njima, na pusto bespue i njihova zbunjenost: zar to nije stanje onih koje uvodna sura Kurana opisuje kao one koji su zalutali? A deva koja je, sa svojim jahaem, ekala na tebe: zar to nije prava uputa o kojoj Kuran esto govori? A utljivi jaha ije lice nisi mogao vidjeti: ko drugi je to mogao biti ako ne Poslanik, Bog mu dao mir i blagoslovio ga? On je rado nosio ogrta kratkih rukava... a zar nama mnoge nae knjige ne govore da, kad god se on pojavi u snovima ne-muslimanima ili onima koji jo nisu muslimani, njegovo lice je uvijek pokriveno? Pa ono bijelo, hladno svjetlo na obzorju ispred tebe: ta je to moglo biti osim obeanje svjetlosti vjere koja svijetli bez gorenja? Ti je nisi dostigao u svom snu zato to si tek godinama kasnije, kao to si nam rekao, upoznao islam kao pravu istinu... Ti bi mogao imati pravo, Dugovjeki... Ali ta je s najzapadnijim gradom kome je trebalo da me dovede kapija na obzorju? Jer, konano, moje prihvatanje islama nije me vodilo na zapad: ono me je prije vodilo dalje od Zapada. Ibn Saud je za trenutak utio i razmiljao; zatim die glavu i, s onim slatkim osmijehom koji sam zavolio, ree: ,Je li to moglo znaiti, Muhamede, da e tvoje dostizanje islama biti najzapadnija taka u tvom ivotu, a da e poslije toga tvoj zapadnjaki ivot prestati da bude tvoj...? Nakon nekog vremena Kralj opet progovori: Samo Bog zna budunost. Ali ponekad On odlui da nam, u snu, da slutnju onoga to e nam se desiti u budunosti. I ja sam imao takvih snova dva-tri puta i uvijek su se obistinili. Jedan od njih, u stvari, uinio me onim to sam... Tada sam imao sedamnaest godina. ivjeli smo kao izgnanici u Kuvajtu, ali nisam mogao podnositi pomisao da mojom domovinom vladaju Ibn Raidi. Cesto bih molio oca, neka mu se Bog smiluje: Bori se, oe, i istjeraj Ibn Raida! Niko nema vie prava na prijestolje u Rij adu nego ti! Ali, moj otac bi odbio moje plahovite molbe kao
144

fantaziju i podsjetio me da je Muhamed ibn Raid najmoniji vladar u arapskim zemljama i da vlada kraljevstvom koje se protee od Sirijske pustinje na sjeveru do pijeska Praznog predjela na jugu, te da sva beduinska plemena drhte pred njegovom eljeznom pesnicom. Meutim, jedne noi sam imao udan san. Vidio sam sebe na konju u usamljenoj pustinji nou a ispred mene, isto tako na konju, bio je stari Muhamed ibn Raid, uzurpator kraljevstva moje porodice. Obojica smo bili nenaoruani, ali je Ibn Raid drao visoko u svojoj ruci veliku, blistavu svjetiljku. Kad je vidio da mu se pribliavam, prepoznao je u meni neprijatelja, okrenuo se i podbo konja u bijeg; ali ja sam jurio za njim, dohvatio kraj njegovog ogrtaa, zatim njegovu ruku pa svjetiljku - i ugasio sam svjetiljku. Kad sam se probudio, znao sam sigurno da sam odreen da otmem vlast od porodice Ibn Raida... GODINE TOGA SNA, 1897, umro je Muhamed ibn Raid. To se Abd elAzizu ibn Saudu uinilo kao povoljan trenutak da napadne; ali Abd er-Rahman, njegov otac, nije bio sklon da ugrozi miran ivot u Kuvajtu, u tako sumnjivom poduhvatu. Meutim, sinovljev ar bio je uporniji od oeve tromosti, tako da je otac konano popustio. Uz pomo svog prijatelja, eika Mubareka iz Kuvajta, on podie nekoliko beduinskih plemena koja su bila ostala vjerna njegovoj porodici, poe borbu protiv Ibn Raida u starom arapskom stilu, s devama, konjima i plemenskim zastavama, bi brzo pobijeen nadmonim neprijateljskim snagama i - u dui vjerovatno vie s olakanjem nego razoaranjem - vrati se u Kuvajt, rijeen da nikada vie ne pometa vee svoga ivota ratnim avanturama. Ali sin se nije predao tako lahko. Uvijek se sjeao svoga sna o pobjedi nad Muhamedom ibn Raidom; kad je njegov otac odustao od svih prava na kraljevstvo u Neddu, upravo onaj san je podsticao mladog Abd el-Aziza da poduzme svoj lahkomisleni pokuaj i uzme vlast. Dopro je do nekoliko prijatelja - meu njima do svojih roaka Abdulaha Ibn Diluvija i Ibn Musaada - prikupio nekoliko odvanih beduina, dok ih se nije skupilo etrdeset. Odjahali su iz Kuvajta kao hajduci kriomice, bez zastava, bubnjeva i pjesama; izbjegavajui jako posjeene karavanske putove i, krijui se danju, stigli su u blizinu Rijada i ulogorili se u nekoj zabaenoj dolini. Istog dana, Abd el-Aziz je odabrao petoricu od etrdeset i ovako im se obratio: Nas estorica stavljamo sada nae sudbine u Boije ruke. Mi idemo u Rijad - da ga osvojimo ili izgubimo zauvijek. Ako ujete zvukove borbe iz grada, doite da nam pomognete; ali ako do sutranjeg zalaska sunca ne ujete nita, onda znajte da smo mrtvi i neka nam Bog prihvati due. Ako se ovo desi, vi ostali vratite se potajno, to bre moete, u Kuvajt.
145

Tako est ljudi krenue pjeke. Kad je pao mrak, stigoe do grada i uoe u njega kroz jedan od otvora koje je prije nekoliko godina bio napravio Muhamed ibn Raid u zidovima pobijeenog grada da bi ponizio njegove stanovnike. S orujem skrivenim ispod ogrtaa, otili su pravo do kue raidovskog emira. Bila je zakljuana, jer je emir, bojei se neprijateljskog stanovnitva, uobiajio da provodi noi u tvravi nasuprot kue. Abd el-Aziz i njegovi pratioci zakucae na vrata; otvorio je neki sluga kojeg su odmah svladali, vezali i zaepili mu usta; isto se desilo i ostalim stanovnicima kue - u to doba samo nekoliko sluga i ena. est avanturista posluili su se hurmama iz emirove smonice i proveli no itajui naizmjenice Kuran. Izjutra su se otvorila vrata tvrave i iziao je emir, okruen naoruanom tjelesnom straom i robovima. S uzvikom Boe, Ibn Saud je u tvojim rukama! Abd el-Aziz i njegovih pet drugova jurnue s golim maevima na iznenaenog neprijatelja. Abdulah Diluvi baci svoje kratko koplje na emira; on se, meutim, na vrijeme ukloni i koplje se abi u zid tvrave - tamo se i danas moe vidjeti. Emir se u panici povue u kapiju; dok ga je Abdulah progonio bez iije pomoi u unutranjosti tvrave, Abd el-Aziz i preostala etvorica drugova napadoe tjelesnu strau koja je, usprkos brojne nadmonosti, bila suvie zbunjena da bi se uspjeno branila. Sljedeeg trenutka emir se pojavi na ravnom krovu, molei Abdulaha ibn Diluvija za milost koju mu ovaj nije poklonio; kad je on pao na ogradu krova i primio sudbonosni udarac maem, Abd el-Aziz je odozdo uzviknuo: Doite, graani Rijada! Ovdje sam ja, Abd el-Aziz, sin Abd er-Rahmana iz porodice Ibn Saud, vaeg zakonitog vladara! Graani Rijada, koji su mrzili svoje sjeverne tlaitelje, dotrali su s orujem u pomo svom Princu; na devama su dogalopirali njegovih trideset i pet drugova kroz kapije grada, briui svaki otpor ispred sebe kao oluja. U roku jednog sata Abd el-Aziz ibn Saud bio je neosporan vladar grada. Bilo je to 1901. godine. Imao je dvadeset i jednu godinu. Njegova mladost je sazrijevala, on je ulazio u drugi period svoga ivota, ivota zrelog ovjeka i vladara. Korak po korak, provinciju po provinciju, Ibn Saud je otrgao Nedd od porodice Ibn Raid, potiskujui ih nazad prema njihovoj domovini, Debel amaru i glavnom gradu Hailu. Ova ekspanzija bila je tako proraunata kao da je bila zamiljena u glavnom tabu s geografskom kartom, po principima vojne nauke i geopolitikim analizama - iako Ibn Saud nije imao glavnog taba, a vjerovatno nije nikad ni vidio geografsku kartu. Njegova su osvajanja slijedila spiralno, s Rijadom kao vrstim sreditem; a sljedei korak nije nikad napra146

vljen dok prethodno osvojeno podruje nije bilo temeljito potinjeno i sreeno. Najprije je zadobio podruje istono i sjeverno od Rijada, zatim je proirio svoje kraljevstvo na istone pustinje. Njegovo napredovanje prema sjeveru bilo je postepeno, jer su Ibn Raidovi jo imali znatnu mo a bili su, uz to, potpomognuti od Turaka, s kojima su u proteklim decenijama bili ostvarili tijesnu saradnju. Ibn Saud je isto tako bio spreavan i svojim siromatvom; juna podruja Nedda nisu mu mogla pruiti dovoljno prihoda za snabdijevanje veih grupa boraca za due vrijeme. U jedno vrijeme, ree mi on jednom, bio sam tako siromaan da sam morao kod nekog Jevreja u Kuvajtu zaloiti draguljima ukraeni ma koji mi je bio poklonio eik Mubarek. Nisam mogao nabaviti ni ilim za sedlo - ali prazne vree ispod ovije koice bile su isto tako dobre. Bio je jo jedan problem koji je jako oteavao ranu karijeru Ibn Sauda: stav beduinskih plemena. I pored svih svojih gradova i sela, centralna Arabija je prije svega zemlja beduina. Upravo njihova podrka ili otpor su odluivali ishod sukoba izmeu Ibn Sauda i Ibn Raida u gotovo svakoj fazi. Oni su bili kolebljivi i promjenljivi i obino su se priklanjali onoj strani koja bi trenutno izgledala uspjenija ili bi nudila nadu u vei plijen. Najvjetiji u takvoj dvostrukoj igri bio je Fejsal adDavi, vrhovni poglavar monog plemena Mutair, ija je odanost mogla uvijek biti presudna u korist jedne ili druge rivalske dinastije. Doao bi u Hail da bi se natovario darovima Ibn Raida; napustio bi Ibn Raida i doao u Rijad da se zakune na vjernost Ibn Saudu - da bi ga mjesec dana kasnije izdao; bio je nevjeran svima, hrabar i lukav i opsjednut strahovitom pohlepom za vlau; mnogo je besanih noi imao Ibn Saud zbog njega. Pritijenjen takvim tekoama, Ibn Saud je zamislio plan - u poetku vjerovatno samo kao politiki manevar, ali predodreen da se razvije u sjajnu ideju sposobnu da promijeni lice cijelog Poluotoka: plan o naseljavanju nomadskih plemena. Bilo je oigledno da bi beduini, im bi se negdje nastanili, napustili svoju dvostruku igru izmeu zaraenih strana. Dok ive kao nomadi, bilo im je lahko u svakom trenutku smotati atore i krenuti sa svojim stadima bilo gdje, s jedne strane na drugu; meutim, ustaljen nain ivota bi to onemoguio jer bi poklanjanje odanosti neprijatelju nosilo sobom opasnost da izgube svoje kue i nasade, a nita nije beduinu tako drago kao njegova imovina. Ibn Saud je naseljavanje beduina postavio kao najvaniju taku svoga programa. U ovome su mu mnogo pomogla uenja islama, koja su uvijek naglaavala nadmonost ustaljenog ivota u nastambama nad nomadskim nainom
147

ivota. Kralj je izaslao vjerske uitelje koji su beduine pouavali u vjeri i propovijedali novu ideju s neoekivanim uspjehom. Organizacija ihvana (bratstva) - kako su nastanjeni beduini poeli da se nazivaju - poprimala je oblik. Prva ihvan-nastamba bila je upravo Alva-Mutair, rod ad-Davia; njihova nastamba, Artavija, narasla je za nekoliko godina u grad od oko trideset hiljada stanovnika. Mnoga druga plemena su ih slijedila. Vjersko oduevljenje za ihvane i njihov ratniki potencijal postali su moan instrument u rukama Ibn Sauda. Otada su njegovi ratovi poprimili novi oblik: roeni u vjerskom aru ihvana, oni su prerasli svoj prvobitni karakter dinastike borbe za vlast i postali vjerski ratovi. Za ihvane je barem ponovo roenje njihove vjere bilo vie od linog isticanja. U svojoj beskompromisnoj odanosti uenjima velikog reformatora iz osamnaestog stoljea, Muhameda ibn Abd el-Vehaba (koji je teio obnovi islama u strogoj istoi njegovih poetaka i odbacivao sve kasnije novotarije), ihvani su, bez sumnje, esto bili ispunjeni pretjeranim smislom line kreposti, ali ono to je veina od njih eljela iznad svega ostalog bilo je ne samo lino potovanje nego uspostavljanje novog drutva koje bi se s pravom moglo nazvati islamskim. Istina, mnoge njihove zamisli su bile primitivne, a njihov ar je esto graniio s fanatizmom; uz ispravno voenje i odgoj, njihova duboka vjerska odanost mogla im je omoguiti da proire svoj pogled i vremenom postanu jezgra istinskog drutvenog i duhovnog preporoda cijele Arabije. Na nesreu, Ibn Saud je propustio da shvati izvanredan znaaj takvog razvoja i zadovoljio se da ihvanima prui samo gole osnove vjerskog i svjetovnog odgoja - u stvari, samo onoliko koliko je izgledalo potrebno da odri njihov revnosni ar. Drugim rijeima, Ibn Saud je u pokretu ihvana vidio samo instrument vlasti. Kasnije je ovaj njegov promaaj vratio udarac njegovoj vlastitoj politici i u jednom trenutku ugrozio i sami opstanak kraljevstva koje je stvorio; to je moda bila i najranija indikacija da mu je nedostajala ona unutarnja veliina koju je njegov narod od njega oekivao. Ali, razoarenje ihvana s Kraljem i njegovo s njima dolazilo je postepeno... 1913, sa strahovitom udarnom snagom ihvana na raspolaganju, Ibn Saud se konano osjetio dovoljno snanim da pokua osvajanje pokrajine Al-Hasa u Perzijskom zalivu, koja je nekada pripadala Neddu, ali su je Turci bili okupirali prije pedeset godina. Ratovanje protiv Turaka nije nipoto bilo novo iskustvo za Ibn Sauda; ovdaonda on je susretao turske jedinice, naroito poljsku artiljeriju, u armijama Ibn Raida. Meutim, napad na Al-Hasa, kojom su neposredno upravljali Turci, bio je sasvim drugi poduhvat; to bi ga dovelo u neposredan sukob s jednom veli148

kom silom. Ibn Saud nije imao izbora. Ako ne stavi Al-Hasu i njene luke pod svoju kontrolu, uvijek e ostati odsjeen od vanjskog svijeta, bez mogunosti da dobije neophodne poiljke oruja, municije i mnogih potreptina za ivot. Potreba je opravdavala rizik; ali rizik je bio tako velik da je Ibn Saud dugo oklijevao prije nego je poduzeo napad na Al-Hasu i njen glavni grad El-Hufuf. Sve do danas on rado pria o okolnostima pod kojim je donio konanu odluku: Bili smo ve na dogled Al-Hufufa. S pjeane dine na kojoj sam sjedio mogao sam jasno vidjeti zidove mone tvrave koja je dominirala nad gradom. Srce mi se stezalo od neodlunosti dok sam odmjeravao prednosti i opasnosti ovog poduhvata. Osjeao sam se umornim; eznuo sam za mirom i domom; pri pomisli na dom, lice moje ene Devahire doe mi pred oi. Poeh misliti o stihovima koje bih joj mogao rei kad bi bila pored mene - i prije nego sam to shvatio, bio sam zaokupljen sastavljanjem pjesme njoj, potpuno zaboravljajui gdje sam i kako teku odluku treba da donesem. im je pjesma bila gotova u mislima, napisao sam je, zapeatio, pozvao jednog od svojih kurira i naredio mu: Uzmi dvije najbre deve, jai do Rijada bez zaustavljanja i predaj ovo Muhamedovoj majci. Dok je kurir nestajao u oblaku pjeane praine, iznenada sam shvatio da je moj duh ve bio donio odluku u pogledu rata: napau ElHufuf i Bog e me voditi do pobjede. Njegovo povjerenje se pokazalo opravdanim. U neustraivom juriu, njegovi ratnici su osvojili tvravu; turske trupe su se predale i dozvoljeno im je da se povuku sa svojim orujem i opremom do obale gdje su se ukrcali za Basru. Osmanska vlada, meutim, nije bila spremna da tako lahko napusti svoj posjed. U Istanbulu su odluili da poalju kaznenu ekspediciju protiv, Ibn Sauda. Ali prije nego su je mogli poduzeti, izbio je svjetski rat, koji je prisilio Tursku da svu svoju vojnu silu potrijebi drugdje; a kad je doao kraj rata, Osmansko Carstvo vie nije postojalo. Lien turske podrke i okruen sa sjevera teritorijama kojim su sada upravljale Britanija i Francuska, Ibn Raid nije vie mogao pruiti uspjean otpor. Predvoene Fejsalom ad-Daviom sada jednim od najhrabrijih Ibn Saudovih ljudi - kraljeve snage su zauzele Hail 1921, a porodica Ibn Raid je izgubila svoje posljednje uporite. Vrhunac Ibn Saudove ekspanzije doao je 1924-1925. godine, kada je pokorio Hidaz, ukljuujui Meku, Medinu i Didu, i protjerao erifsku dinastiju koja je tamo bila dola na vlast nakon pobune erifa Huseina kojeg su pomogli Britanci protiv Turaka 1916. Upravo ovim osvajanjem Svete zemlje islama Ibn Saud, sada etrdesetpetogodinjak, potpuno je izbio u javnost u vanjskom svijetu.
149

Njegov neuveni uspon na vlast u vrijeme kad je najvei dio Srednjeg istoka podlegao prodoru Zapada, ispunio je arapski svijet nadom da se konano pojavio voda koji e cijelu arapsku naciju osloboditi ropstva; mnoge druge muslimanske grupe osim Arapa oekivale su od njega da donese obnovu islamske ideje u njenom punom smislu ureenjem drave u kojoj e nadmono vladati duh Kurana. Ali ove nade su ostale neispunjene. Kako je njegova vlast rasla i uvrivala se, postajalo je jasno da je Ibn Saud samo kralj koji ne tei niem viem nego mnogi drugi autokratski istoni vladari prije njega. Dobar i pravedan u svojim linim poslovima, lojalan prema svojim prijateljima i pristaama a velikoduan prema svojim neprijateljima, intelektualno obdaren daleko iznad nivoa veine svojih drugova, Ibn Saud ipak nije ispoljio onu irinu vizije i nadahnutog vodstva koje se od njega oekivalo. Istina, on je uspostavio uvjete javne sigurnosti u svom prostranom kraljevstvu koji se nisu mogli sresti u arapskim zemljama, od vremena ranog hilafeta prije hiljadu godina; ali, za razliku od prvih halifa, on je ovo postigao pomou strogih zakona i kaznenih mjera a ne usadivanjem u narod smisla za graansku odgovornost. Poslao je u inostranstvo grupicu madih ljudi da studiraju medicinu i beinu telegraju, ali nije uinio nita da usadi svom narodu kao cjelini elju za odgojem i tako ga izvue iz neznanja u kojem je vijekovima amio. On uvijek govori - sa svim vanjskim znakovima uvjerenja - o veliini islamskog naina ivota, ali nije uinio nita da izgradi ravnopravno, napredno drutvo, u kojem bi taj nain ivota mogao nai svoj kulturni izraz. On je jednostavan, skroman i vrijedan radnik, ali u isto vrijeme on priuuje sebi, a doputa i onima oko sebe, najekstravagantniji i besmisleni luksuz. On je duboko religiozan i izvrava doslovno svaku formalnu odredbu islamskog prava, ali izgleda da rijetko pomilja na duhovnu bit i svrhu tih odredaba. On izvrava pet dnevnih obaveznih namaza s krajnjom redovitou i provodi nou duge sate u dubokoj pobonosti, ali kao da mu nikada nije palo na um da je molitva samo sredstvo, a ne sama sebi cilj. On rado govori o odgovornosti vladara prema svojim podanicima i esto navodi Poslanikovu izreku: Svaki ovjek je pastir s odgovornou prema svom stadu. Ipak, on je zanemario odgoj ak i svojih vlastitih sinova i tako ih ostavio loe pripremljene za poslove koji ih oekuju. Kad su ga jednom upitali zato ne pokua organizirati svoju dravu ne na linoj bazi, kako bi njegovi sinovi mogli naslijediti organiziranu strukturu vlasti, on je odgovorio: Ja sam svoje kraljevstvo izvojevao svojim vlastitim maem i svojim vlastitim naporima; neka moji sinovi uine svoj vlastiti napor nakon mene.
150

Sjeam se jednog razgovora s Kraljem u kojem se njegova lahkomislenost i nedostatak upravljake vizije potpuno pokazala. Bilo je to u Meki, krajem 1928, kad je uveni voa sirijskog pokreta za nezavisnost Emir ekib Arslan posjetio Kralja. Ibn Saud me predstavio rijeima: Ovo je Muhamed Asad, na sin. Upravo se vratio iz junih podruja. On rado odlazi meu moje beduine. Emir ekib, koji je bio ne samo politiki voa nego i ovjek viestranog interesovanja i uenjak visokog obrazovanja, odmah je pokazao radoznalost da uje moje dojmove im je saznao da sam Evropljanin koji je primio islam. Opisao sam mu neke oblike toga putovanja na jug, a naroito svoje iskustvo u Vadi Bii, koju prije toga nije nikada posjetio nijedan Evropljanin. Velike agrikulturne mogunosti toga podruja, njegovo bogatstvo u vodi i plodno tlo palo mi je u oi kao izvanredno obeavajue; u toku prianja, orkenuh se Kralju i rekoh: Siguran sam, voo, da bi Vadi Bia mogla lahko postati itnica koja bi snabdijevala itom itav Hidaz ako bi se nauno planirala i razvila. Kralj nauli ui jer je uvoz ita za provinciju Hidaz troio mnogo prihoda zemlje - a nedostatak prihoda je uvijek bila Ibn Saudova najvea briga. Koliko dugo bi trebalo, upita me on, da se Vadi Bia razvije na takav nain? Poto nisam strunjak, nisam mogao dati nikakav jasan odgovor; sugerisao sam da bi komisija stranih tehnikih strunjaka trebalo da obie podruje i preporui konkretne planove za njen razvoj. Odvaio sam se da kaem da bi trebalo najvie pet do deset godina da se cijelo podruje privede punoj proizvodnji. Deset godina! uzviknu Ibn Saud. Deset godina je vrlo dugo vrijeme. Mi beduini znamo samo jednu stvar: ono to imamo u svojim rukama to stavljamo u usta i jedemo. Planirati deset godina unaprijed je suvie dugo za nas. uvi ovu zauujuu izjavu, Emir ekib me pogledao zabezeknuto, kao da ne vjeruje svojim vlastitim uima. Ja sam mu samo mogao uzvratiti na isti nain... Upravo tada sam se poeo pitati: da li je Ibn Saud velik ovjek kojeg je komfor i kraljevstvo skrenulo s puta veliine - ili je samo ovjek velike hrabrosti i otroumnosti koji nije nikada teio niem vie osim linoj vlasti? Do danas ne mogu na zadovoljavajui nain odgovoriti na ovo pitanje; jer, iako ga poznajem godinama, a znam ga dobro, dio Ibn Saudove prirode mi je ostao neobjanjiv. Ne moe se rei da je tajnovit na bilo koji nain; on slobodno govori o samom sebi i esto iznosi svoja iskustva, ali njegov karakter ima suvie mnogo strana da bi se mogao lahko shvatiti, a njegov vanjski izgled jednostavnosti sakriva srce nemirno kao more a isto toliko bogato u raspoloenjima i unutranjim proturjenostima.
151

Njegov lini autoritet je ogroman, ali on ne poiva toliko mnogo na stvarnoj moi koliko na sugestivnoj snazi njegovog karaktera. On je krajnje skroman u rijeima i ponaanju. Njegov zaista demokratski duh omoguuje mu da razgovara s beduinima koji mu dou u prljavoj, poderanoj odjei, kao da je jedan od njih i da im dozvoli da ga nazivaju njegovim imenom - Abd el-Aziz. S druge strane, on zna biti nabusit i pun prezira prema visokim slubenicima kad god u njima otkrije servilnost. On prezire svaki snobizam. Sjeam se jednog sluaja u Meki kad se, za vrijeme veere u kraljevskoj palai, poglavar jedne od najuglednijih mekanskih porodica namrgodio na beduinsku sirovost nekih iz Nedda koji su s uitkom jeli riu akama; kako bi pokazao svoju vlastitu prenjenost, mekanski aristokrat je paljivo rukovao svojim jelom vrhovima prstiju - kad iznenada zagrmi Kraljev glas: Vi ni ljudi oijukate sa svojim jelom tako paljivo! Je li to zato to ste navikli da kopate svojim prstima po prljavtini? Mi iz Nedda se ne bojimo svojih ruku; one su iste i zato jedemo uslast punom akom! Ponekad, kad je potpuno oputen, njean osmijeh lebdi oko Ibn Saudovih usta i daje skoro spirutalni kvalitet ljepoti njegovog lica. Siguran sam, ako muzika ne bi bila smatrana pokuenom prema strogom vehabijskom zakonu, on bi se u njoj izraavao; ali poto jeste, on pokazuje svoju muziku naklonost samo u svojim malim pjesmama, svom ivopisnom opisivanju svojih doivljaja i svojim borbenim i ljubavnim pjesmama koje su se proirile u itavom Neddu, a pjevaju ih ljudi dok jau na devama kroz pustinju, i ene u osami svojih soba. To se otkriva u nainu na koji njegov svakodnevni ivot slijedi pravilan, elastian ritam prilagoen zahtjevima njegove kraljevske dunosti. Kao Julije Cezar, on posjeduje u visokom stepenu sposobnost da slijedi nekoliko tokova misli u isto vrijeme, ni najmanje ne umanjujui intenzitet s kojim napada svaki pojedini problem; upravo ovaj izvanredni dar mu dozvoljava da lino upravlja svim poslovima svog prostranog kraljevstva ne padajui pri tome u konfuziju niti se slamajui od pretjeranog rada, i jo uvijek nae vremena i naklonosti da tako obilato njeguje drutvo ena. Otrina njegovog shvaanja je esto zapanjujua. Ima gotovo nepogreivu, instinktivnu pronicljivost u motive ljudi s kojim ima posla. Nerijetko - kao to sam i sam imao priliku da vidim - on je u stanju da ita misli ljudi prije nego su izgovorene i kao da osjea stav ovjeka prema njemu u samom trenutku kad ulazi u sobu. Upravo ova sposobnost je omoguila Ibn Saudu da osujeti nekoliko vanredno pripremljenih pokuaja da ga ubiju i da donese na licu mjesta mnoge sretne odluke u politikim stvarima. Ukratko, Ibn Saud ini se posjeduje mnoga svojstva koja bi ga mogla ui152

niti velikim ovjekom, ali on nikada nije uinio stvarni pokuaj da postigne veliinu. Po svom temperamentu nije sklon da sim sebe promatra, a uz to ima ogroman talenat za racionalizaciju, da uvjeri samog sebe u svoju vlastitu ispravnost u odnosu na najoitije propuste, a lahko izbjegava svako samoispitivanje. Oni koji ga okruuju - njegovi dvorjani i mnogobrojni ankolizi koji ive od njegove dareljivosti - ne ine ba nita da bi suzbili ovu nesretnu tendenciju. Odrekavi se blistavog obeanja svojih mlaih dana, kad se inilo da snuje uzbudljive snove, on je slomio - moda sam i ne shvaajui to - duh jedne uzbuene nacije koja je bila voljna da ga prihvati kao vou kojeg Bog alje. Oni su od njega oekivali suvie da bi ravnoduno podnijeli razoaranje u svojim oekivanjima; neki od najboljih iz Nedda govore s gorinom o onome to oni smatraju izdajstvom njihovog povjerenja. Nikada neu zaboraviti izraz bola i beznaa na licu jednog prijatelja iz Nedda - ovjeka koji je nekada najvatrenije vjerovao u Ibn Saudovo vodstvo i slijedio ga kroz vatru i vodu u najteim godinama njegove kraljevske karijere - kad mi je, govorei o Kralju, rekao jednog dana: Kad smo jahali s Ibn Saudom protiv Ibn Raida onih prvih dana, i kad smo jahali s njim pod zastavom na kojoj je napisano La ilahe illAllah - Nema drugog Boga osim Allaha - protiv onog izdajnika islama, Huseina, mislili smo da je Ibn Saud novi Mojsije, odreen da izvede svoj narod iz ropstva neznanja i zaostalosti u obeanu zemlju islama. Ali kad je zasjeo u svoj novoosvojeni komfor i luksuz, zaboravljajui svoj narod i njegovu budunost, otkrili smo na na uas da je on faraon... Moj prijatelj je, naravno, bio suvie strog, ak nepravedan u svojoj osudi Ibn Sauda, jer on nije ni faraon ni tlaitelj; on je prijazan ovjek i nimalo ne sumnjam da voli svoj narod. Ali on nije ni Mojsije. Njegova greka lei vie u tome to je propustio da bude onoliko velik koliko su ljudi mislili da jest - a, moda, onoliko koliko je mogao da je slijedio zov svoje mladosti. On je orao koji, u stvari, nikada nije poletio. On je jednostavno ostao dobrohotan plemenski starjeina u ogromno poveanim razmjerama...* ONOG JUTRA kad sam odlazio iz Haila probudila me glasna muzika koja je dopirala kroz otvoren prozor moje sobe u dvorcu; pjevanje, cvrkutanje, drndanje, kao da se hiljadu violina i limenih instrumenata podeavaju prije sveanog izvoenja velike opere: ona nepozvana polifonija kratkih, neskladnih udaraca koji, zato to ih je tako mnogo i to su tako prigueni, kao da se stapaju u tajanstveno, gotovo sablasno jedinstvo tona... Ali ovo zaista mora biti ogro153

man orkestar, tako su moni valovi zvukova koje on proizvodi... Kada sam pristupio prozoru i pogledao u jutarnje sivilo, preko i iza praznog trga, iza zemljanih kua grada, prema breuljcima gdje rastu tamariske i palmovi vonjaci - prepoznao sam to: to je muzika bunarova s kablicama za grabljenje vode u vonjacima, a koji upravo poinju svoj dnevni rad. Stotine bunarova. U velikim konim vreama vodu izvlae deve; uad za vuu idu preko grubo izraenih drvenih kolotura, a svaka kolotura se tare o drvenu osovinu i pjeva, zvidi, kripi i stenje u mnotvu visokih i dubokih tonova dok se konopac ne odmota i kolotura ne stane; to daje zvuk kao uzvik, a on postepeno nestaje u uzdiuim akordima, sada snano popraenim pljuskom vode u drvena korita; zatim se deva okree i ide polahko nazad prema bunaru - kolotura opet izvodi muziku dok se konopac namotava na nju a kona vrea tone u bunar. Poto ima toliko mnogo bunarova, pjevanje ne prestaje ni za trenutak; tonovi se as stapaju u akorde, as se razdvajaju jedni od drugih - zavijajui, kripei, zvidei, pjevajui - kakav velianstven orkestar! On nije voen ljudskom rukom i zato gotovo dostie veliinu prirode ija je volja nedostina. * Uskoro nakon dovrenja ove knjige (1953), kralj Ibn Saud je umro u sedamdeset i treoj godini ivota, a njegovom smru zavrila se jedna epoha arapske historije. Kad sam ga vidio posljednji put u jesen 1951. (prilikom slubene posjete Saudi Arabiji ispred pakistanske vlade), uinilo mi se da je konano postao svjestan traginog rasipanja svoga ivota. Njegovo lice, nekada tako snano i ivo, bilo je ogoreno i povueno; kad je govorio o sebi, bilo je kao da govori o neemu to je ve mrtvo i sahranjeno, bez opoziva.

154

VII NA POLA PUTA NAPUSTILI SMO Hail i jaemo prema Medini; sad smo trojica jahaa, jer jedan od Ibn Musaadovih ljudi, Mensur al-Asaf, prati nas dio puta kao emirov vjesnik. Mensur je tako zgodan da bi se sve ene okrenule da ga pogledaju kad bi se pojavio na ulicama nekog grada na Zapadu. On je vrlo visok, snanog, muevnog lica i zauujue pravilnih crta lica. Njegova koa je bjelkastosmea - nepogreiv znak dobrog roda meu Arapima - a dva crna oka gledaju prodorno na svijet ispod dobro oblikovanih obrva. Nema u njemu nita od Zejdove njenosti ili Zejdove mirne povuenosti; crte njegovog lica govore o estokim iako kontroliranim strastima i daju njegovoj pojavi dojam sjete, sasvim razliit od vedre ozbiljnosti moga amarskog prijatelja. Ali Mensur je, kao i Zejd, vidio mnogo svijeta i predstavlja ugodnog saputnika. U sivoutom, ljunkovitom tlu koje je sad nadomjestilo pijesak Nufuda moemo razabrati oskudan ivotinjski svijet koji ga ispunjava: siuni sivi lizardi prelijeu izmeu nogu naih deva nevjerovatnom brzinom, sakrivaju se pod trnovito bunje i gledaju nas blistavim oima; mali sivi poljski mievi s kitnjastim repovima slie na vjeverice; pa njihovi roaci, marmoti, ije meso visoko cijene beduini iz Nedda, i zaista je jedna od najukusnijih poslastica koje sam ikada kuao. Ima isto tako i jestivih, oko stope dugakih gutera zvanih dab koji ive na korijenu biljaka, a imaju ukus izmeu pileta i ribe. Crni etverononi kukci veliine malog kokoijeg jajeta mogu se vidjeti kako s dirljivim strpljenjem valjaju suhu kamilju balegu; gurajui je nazad snanim zadnjim nogama dok se tijelo oslanja na prednje, oni kotrljaju dragocjeni teret muno prema svojim domovima, padaju na lea ako im ljunak preprijei put, s tekoom se prevrnu na svoje noge, kotrljaju svoj posjed koji pedalj dalje, padaju opet, diu se i rade neumorno... Ponekad sivi zec iskoi u dugakim skokovima ispod sivog bunja. Vidimo i gazele ali suvie daleko da bismo na njih pucali; one nestaju u plavosivim sjenama izmeu dva breuljka. Reci mi, Muhamede, pita Mensur, kako se desilo da si doao da ivi meu Arapima? A kako si prigrlio islam? Ja u ti rei kako se to dogodilo, upada Zejd. On je prvo zavolio Arape, a zatim njihovu vjeru. Zar nije tako, daida? Istina je to to kae Zejd, Mensure. Prije mnogo godina, kad sam prvi put doao u arapske zemlje, privukao me nain vaeg ivota. Kad sam poeo da se
155

pitam ta mislite i u ta vjerujete, upoznao sam islam. A jesi li odmah, Muhamede, otkrio da je islam istinska rije Boija? Pa, ne, to se nije dogodilo tako brzo. Prvo, ja nisam tada vjerovao da je Bog ikada neposredno govorio ovjeku ili da su knjige za koje ljudi tvrde da su Njegova Rije ita drugo osim djelo mudrih ljudi... Mensur je zurio u mene s krajnjom nevjericom: Kako je to moglo biti, Muhamede? Zar nisi ak vjerovao ni u Svete spise koje je donio Mojsije ili u Isusovo Jevanelje? Ja sam uvijek mislio da narodi Zapada vjeruju barem u njih? Neki da, Mensure, a drugi ne. Ja sam bio od onih drugih... Objasnio sam mu da mnogi ljudi na Zapadu ve odavno ne smatraju svete knjige - niti svoje vlastite niti tue - kao pravu Objavu Boiju, nego vie u njima vide historiju razvoja ovjekovih religioznih tenji kroz vijekove. Ovo moje gledanje bilo je uzdrmano im sam neto saznao o islamu, dodadoh. To se desilo kad sam otkrio da muslimani ive sasvim drukije nego to Evropljani misle da treba; svaki put kad sam saznao neto vie o uenju islama, inilo mi se kao da otkrivam neto to sam oduvijek znao i ne znajui... I tako nastavljam, priajui Mensuru o svom prvom putovanju na Srednji istok-kako sam na Sinajskoj pustinji dobio prve dojmove o Arapima; o onom to sam vidio i osjetio u Palestini, Egitpu, Transjordaniji i Siriji; o tome kako sam u Damasku imao prvi predosjeaj da se neki novi, dotada neslueni put ka istini polahko otkriva preda mnom; i kako sam se, nakon posjete Turskoj, vratio u Evropu i otkrio da mi je teko opet ivjeti u zapadnom svijetu jer, s jedne strane, elio sam da postignem dublje shvaanje udnog nemira koji je u meni izazvalo moje prvo poznanstvo s Arapima i njihovom kulturom, nadajui se da e mi to pomoi da bolje razumijem ta ja sam oekujem od ivota, a, s druge strane, bio sam doao do take gdje mi je postajalo jasno da vie nikada neu biti u stanju da se poistovjetim s ciljevima zapadnog drutva. U PROLJEE 1924. Frankfurter Zeitung me poslao na moje drugo putovanje na Srednji istok. Knjiga koja opisuje moja ranija putovanja konano je bila zavrena. (Objavljena je nekoliko mjeseci nakon mog odlaska pod naslovom Neromantini Istok, ime sam elio rei da to nije knjiga o romantinom, egzotinom vanjskom izgledu muslimanskog Istoka, nego vie nastojanje da se prodre u njegovu svakodnevnu stvarnost. Iako su njen anticionistiki stav i neuobiajene naklonosti prema Arapima izazvali izvjesno komeanje u njemakoj tampi, mislim da se nije dobro prodavala.) Jo jednom sam preao Mediteran i ugledao egipatsku obalu pred sobom. Putovanje eljeznicom od Port Saida do Kaira bilo je kao okretanje listova po156

znate knjige. Izmeu Sueskog kanala i jezera Manzale prostiralo se egipatsko popodne. Divlje patke su plivale po vodi, a tamariske su njihale svoje no izrezuckane grane. Sela su izrastala iz ravnice, koja je u poetku bila pjeskovita i pokrivena oskudnom vegetacijom. Tamni bivoli, esto upregnuti zajedno s devama, vukli su plugove lijenim nogama kroz proljetno tlo. Kako smo skretali na zapad od Sueskog kanala, obavijalo nas je egipatsko zelenilo. Kad sam opet ugledao vitke, visoke ene kako se u neopisivom ritmu njiu, koraajui preko polja i slobodno nosei zemljane vreve na glavama, pomislio sam: Nita na cijelom svijetu - ni najsavreniji automobil, ni najponosniji most niti najumnija knjiga - ne moe nadomjestiti ovu draest koja je na Zapadu izgubljena a ve je ugroena i na Istoku - ovu draest koja je samo izraz magine skladnosti izmeu Ja ljudskog bia i svijeta koji ga okruuje... Ovaj put sam putovao prvim razredom. U kupeu su, osim mene, bila jo samo dva putnika: Grk iz Aleksandrije, poslovan ovjek koji me, s lahkoom tako karakteristinom za sve Levantince, uskoro uvue u ivahan razgovor uz duhovite primjedbe na sve to smo vidjeli, i egipatski umda, seoski starjeina, koji je - sudei po njegovom skupocjenom svilenom kaftanu i debelom zlatnom lancu za sat koji mu je virio iza pasa - oito bio bogat ali kao da se zadovoljio da ostane potpuno neobrazovan. U stvari, im se pridruio naem razgovoru, odmah je priznao da ne zna ni itati ni pisati; ipak, i on je ispoljio otar zdrav razum i esto se suprotstavljao Grku. Govorili smo, sjeam se, o nekim socijalnim principima u islamu koji su u to doba jako zaokupljali moje misli. Moj saputnik Grk nije se potpuno slagao s mojim divljenjem drutvenoj jednakosti u islamskom zakonu. Nije to tako pravino, prijatelju, kako vi mislite - i, prelazei s francuskog, u koji smo bili upali, opet na arapski radi naeg saputnika Egipanina, sad se obrati njemu: Vi kaete da je vaa vjera tako pravina. Moe li mi onda moda rei zato islam doputa muslimanu da se oeni krankom ili Jevrejkom, ali ne doputa vaim kerima i sestrama da se udaju za kranina ili Jevreja? Da li to naziva pravdom? Svakako, odgovori naoiti umda bez imalo oklijevanja, a ja u ti rei zato je na vjerski zakon tako odredio. Mi muslimani ne vjerujemo da je Isus - Bog mu dao mir i blagoslovio ga - Boji sin, nego ga smatramo, kao to smatramo Mojsija i Abrahama i sve ostale biblijske poslanike, pravim Bojim poslanikom; svi su oni poslati ovjeanstvu na isti nain kao i posljednji poslanik, Muhamed - Bog mu dao mir i blagoslovio ga; tako, ako se Jevrejka ili kranka uda za muslimana, ona moe biti sigurna da se ni o jednoj osobi koja joj je sveta
157

nee nikad govoriti bez potovanja u njenoj novoj porodici; s druge strane, ako se muslimanka uda za nemuslimana, izvjesno je da onog koga ona smatra Bojim Poslanikom nee potovati... Moda ak ni njena vlastita djeca; zar djeca obino ne slijede vjeru svoga oca? Misli li da bi bilo poteno izloiti je takvom bolu i vrijeanju? Grk nije imao drugog odgovora na ovo osim to je zbunjeno slegao ramenima; meni je izgledalo da je ovaj jednostavni, nepismeni umda, s onim zdravim razumom tako svojstvenim njegovoj rasi, dotakao jezgru vrlo vanog pitanja. Jo jednom, kao s onim starim hadijom u Jerusalemu, osjetio sam da mi se otvaraju nova vrata prema islamu. U SKLADU s mojim izmijenjenim nansijskim okolnostima, bio sam u stanju da sad ivim u Kairu stilom koji je bio nezamisliv prije nekoliko mjeseci. Nisam vie morao brojati penije. Dani kad sam, za vrijeme svog prvog boravka u ovom gradu, morao ivjeti na kruhu, maslinama i mlijeku, bili su zaboravljeni. U jednom pogledu ostao sam vjeran tradiciji svoje prolosti; umjesto da stanujem u nekom od modernih kvartova Kaira, iznajmio sam sobe u kui moje stare prijateljice, one debele ene iz Trsta, koja me je primila rairenih ruku i s majinskim poljupcem u oba obraza. Treeg dana nakon mog dolaska, u zalazak sunca, uo sam priguen zvuk topa sa Tvrave. U isto vrijeme svjetla planue na najviim galerijama dviju munara na bokovima tvrdavske damije; sve munare svih damija u gradu preuzee iluminaciju i ponovie je: na svakoj munari slian vijenac svjetala. Kroz stari Kairo proe udna ivahnost; korak ljudi postade bri i u isto vrijeme veseliji, pplifona buka na ulicama postade glasnija; mogli ste osjetiti i gotovo uti novu napetost kako treperi na svim uglovima. Sve se ovo dogodilo zato to je novi mlaak najavio novi mjesec, (jer je islamski kalendar lunarni) a taj mjesec je ramazan, najsveaniji mjesec u islamskoj godini. On podsjea na vrijeme, prije vie od trinaest vijekova, kada je, prema predanju, Muhamed primio prvu objavu Kurana. Muslimanima je u ovom mjesecu, mukarcima i enama, osim onih koji su bolesni, zabranjeno da jedu i piju (ak i da pue) od trenutka kad prvi trak svjetla na istonom horizontu najavi zoru, do zalaska sunca, trideset dana. Za vrijeme ovih trideset dana stanovnici Kaira su se kretali zaarenih oiju, kao da su uzdignuti u sveta podruja. Tih trideset noi uli ste topovsku paljbu, pjevanje i uzvike radosti, dok su sve damije blistale u svjetlu do zore. Saznao sam da je dvostruka svrha ovog mjeseca posta. Uzdrava se od jela i pila da bi se na vlastitom tijelu osjetilo ta osjea siromani i gladni; tako se
158

usauje drutvena odgovornost u ljudsku svijest kao religiozna pretpostavka. Druga svrha posta za vrijeme ramazana je samodisciplina - vid individualne moralnosti jako naglaen u svim islamskim uenjima (kao, na primjer, potpuna zabrana svih opojnih sredstava, koja islam smatra suvie lahkim bjekstvom od svijesti i odgovornosti). U ova dva elementa - u bratstvu ljudi i individualnoj samodisciplini - poeo sam da nazirem obrise islamskog etikog pogleda. U svojim nastojanjima da dobijem potpuniju sliku o tome ta islam stvarno znai i predstavlja, veliku korist sam imao od objanjenja koja su mi mogli da prue neki od mojih kairskih prijatelja muslimana. Posebno istaknut medu njima je bio ejh Mustafa el-Meragi, jedan od najznaajnijih islamskih uenjaka toga vremena, a bez sumnje najbriljantniji meu ulemom Univerziteta El-Azhar (nekoliko godina kasnije postao je rektor). U to doba je morao biti etrdesetih godina, ali njegovo zdepasto, miiavo tijelo imalo je ustrinu i ivahnost dvadesetogodinjaka. Uprkos njegovom obrazovanju i ozbiljnosti, smisao za humor nije ga nikada napustio. Uenik velikog egipatskog reformatora Muhameda Abduhua, a budui da je u svojoj mladosti imao veze s onom zanosnom bakljom, Demal ed-Din el-Afganijem, ejh el-Meragi je i sam bio dubok i kritian mislilac. Nikada nije propustio da mi naglasi da dananjim muslimanima zaista nedostaju ideje njihove vjere i da nita ne bi bilo tako pogreno kao mjeriti mogunosti Muhammedove poruke ivotom i mislima dananjih muslimana. Upravo kao to bi, ree on, bilo pogreno u kranskom ponaanju jednih prema drugima bez ljubavi gledati pobijanje Kristove poruke ljubavi... S ovim upozorenjem, ejh el-Meragi me uveo u El-Azhar. Iz vreve Muki ulice, najstarijeg trgovakog centra Kaira, stigli smo na mali, zabaeni trg, iju jednu stranu zauzima iroko, ravno lice aharske damije. Kroz dvostruku kapiju i zasjenjeno predvorje uli smo u dvorite same damije, prostrani kvadrat okruen starim lukovima. Studenti odjeveni u duge, tamne dube i s bijelim turbanima sjedili su na hasurama i tiho itali knjige i rukopise. Predavanja su drana u ogromnoj, pokrivenoj damijskoj dvorani iza dvorita. Nekoliko profesora je sjedilo, isto tako na hasurama, pod stubovima koji su presijecali dvoranu u dugim redovima, a u polukrugu ispred svakog profesora sjedila je grupa studenata. Predava nije nikada podizao glas, tako da je oito bila potrebna velika panja i koncentracija da ne bi promakla koja njegova rije. Moglo bi se pomisliti da je takva panja korisna pravom uenjaku, ali ejh el-Meragi uskoro razbi moje iluzije: Vidi li one uenjake tamo? upita me. Oni su kao one svete krave u
159

Indiji koje, kako mi rekoe, pojedu svaki tampani papir koji nau na ulicama... Da, oni gutaju sve tampane stranice iz knjiga koje su pisane prije nekoliko stoljea, ali oni ih ne probavljaju. Oni vie ne misle svojom glavom; oni itaju i ponavljaju, itaju i ponavljaju, a studenti koji ih sluaju naue samo itati i ponavljati, generacija iza generacije. Ali, ejh Mustafa, upadoh ja, El-Azhar je, ipak, centralno sjedite islamskog uenja i najstariji univerzitet na svijetu! Njegovo ime se susree na gotovo svakoj stranici muslimanske kulturne historije. ta je sa svim onim velikim misliocima, teolozima, historiarima, lozoma, matematiarima koje je on dao u toku posljednjih deset vijekova? On je prestao da ih daje prije nekoliko stoljea, odgovori on tuno. Pa, moda ne sasvim; tu i tamo, ponekad, nezavisan mislilac bi nekako uspijevao da izroni iz El-Azhara ak i u dananje doba. Ali u cjelini, El-Azhar je pao u sterilnost od koje trpi itav muslimanski svijet, a njegov stari podsticaj je ugaen. Oni stari islamski mislioci koje si spomenuo ne bi nikada ni sanjali da se nakon toliko vijekova njihove misli, umjesto da se nastavljaju i razvijaju, samo ponavljaju bez kraja, kao da su to konane i nepogreive istine. Ako bilo ta treba da se promijeni nabolje, treba ohrabriti miljenje, umjesto sadanje imitacije miljenja... ejh el-Meragijeva otra karakterizacija El-Azhara pomagala mi je da shvatim jedan od najdubljih uzroka kulturnog pada koji je vidljiv svugdje u muslimanskom svijetu. Zar nije skolastika okamenjenost ovog starog univerziteta odraena u raznim stepenima, u drutvenoj sterilnosti muslimanske sadanjosti? Zar se odgovarajui dodatak ovoj intelektualnoj stagnaciji ne moe nai u pasivnom, gotovo ravnodunom prihvatanju od strane mnogih muslimana nepotrebnog siromatva u kojem ive, nijemog trpljenja mnogih socijalnih nepravdi kojima su podvrgnuti? Pa zar je onda udno, pitao sam se, da na Zapadu, pod dojmom tako opipljivih dokaza muslimanskog pada, prepvladavaju tako brojna pogrena gledanja na sam islam? Ova popularna gledanja mogla bi se ovako izraziti: pad muslimana moe se uglavnom pripisati islamu koji je, daleko od toga da bude religiozna ideologija uporediva s kranstvom ili judizmom - vie bezbona mjeavina pustinjskog fanatizma, grube senzualnosti, praznovjerja i tupog fatalizma koji spreava njegove sljedbenike da uestvuju u napretku ovjeanstva prema viim drutvenim oblicima; umjesto da oslobaa ljudski duh od okova mranjatva, islam ih jo vie stee; prema tome, to se prije muslimanski narodi oslobode svoje podlonosti islamskim vjerovanjima i drutvenoj praksi te pota160

knu na prihvatanje zapadnog naina ivota, to bolje za njih i za ostali svijet... Moje vlastito posmatranje bilo me dotada ve uvjerilo da prosjeni Zapadnjak ima strahovito izoblienu sliku o islamu. Ono to sam vidio na stranicama Kurana nije bio grubi materijalistiki pogled na svijet nego, naprotiv, intenzivna svijest o Bogu koja se ispoljava u racionalnom prihvatanju itave prirode koju je stvorio Bog; skladna uporednost intelektualnih i ulnih poticaja, duhovnih potreba i drutvenih zahtjeva. Bilo mi je jasno da pad muslimana nije posljedica nijednog nedostatka islama nego upravo njihov propust da ive prema njemu. Jer, zaista, upravo islam je vodio prve muslimane do kolosalnih kulturnih uspona, usmjeravajui njihovu energiju prema svjesnom miljenju kao jedinom sredstvu za shvaanje prirode Bojeg stvaranja i, prema tome, Njegove volje. Od njih se ne zahtijeva da vjeruju u dogme koje je teko ili ak nemogue shvatiti; u stvari, nikakva dogma se ne moe nai u objavi Poslanika pa, prema tome, e za znanjem kojim se odlikovala rana muslimanska historija nije morala, kao drugdje u svijetu, da vodi munu borbu protiv tradicionalne vjere. Naprotiv, ona je izbijala upravo iz te vjere. Arapski Poslanik je objavio da je traenje znanja najsvetija dunost svakog muslimana i muslimanke, a njegovi sljedbenici su shvatili da samo sricanjem znanja mogu potpuno sluiti Bogu. Razmiljajui o Poslanikovoj izreci da Bog nije stvorio bolesti a da nije stvorio i lijek protiv nje, oni su shvatili da e traenjem nepoznatih lijekova doprinijeti ispunjenju Boje volje na Zemlji; tako je nastalo medicinsko istraivanje kao sveta vjerska dunost. U Kuranu su itali ajet Stvorili smo sve ivo iz vode - a u svom nastojanju da prodru u znaenje ovih rijei oni su poeli da studiraju ive organizme i zakone njihovog razvoja i tako su osnovali biologiju. Kuran je ukazao na sklad zvijezda i njihovog kretanja kao svjedoke slave njihovog Tvorca, a muslimani su preuzeli astronomiju i matematiku sa arom koji je u drugim religijama rezerviran samo za molitvu. Kopernikov sistem, koji ustanovljuje rotaciju Zemlje oko svoje osi i obrtanje planeta oko Sunca, razvio se u Evropi poetkom esnaestog vijeka (doekan s bijesom od strane crkvenih otaca, koji su u tome vidjeli proturjenost s bukvalnim tumaenjem uenja Biblije); temelji ovog sistema su u stvari bili poloeni est vijekova ranije u muslimanskim zemljama - jer su ve u devetom i desetom vijeku muslimanski astronomi doli do zakljuka da je Zemlja okrugla i da se okree oko svoje osi, izveli su tane proraune geografskih irina i duina, a mnogi od njih su smatrali - a da nikad nisu bili optueni za jeres - da Zemlja rotira oko Sunca. Na isti nain oni su preuzeli kemiju, ziku i ziologiju kao i sve druge znanosti u kojima je muslimasnski genije postavio
161

svoj najtrajniji spomenik. Kod izgradnje toga spomenika oni su samo slijedili savjet svoga Poslanika da e svakome ko krene u potragu za znanjem Bog olakati put u raj; da uenjaci idu Bojim putem; da je nadmo uenjaka nad onim ko je samo poboan kao nadmo punog Mjeseca nad svim drugim zvijezdama; da je tinta uenjaka vrednija od krvi muenika. Kroz itav stvaralaki period muslimanske historije - to jest, za vrijeme prvih pet vijekova nakon Poslanikova vremena - nauka i uenje nije imalo veeg branitelja od muslimanske civilizacije, niti sigurnijeg doma od zemalja u kojima je preovladavao islam. Drutveni ivot je takoe bio pod uticajem uenja Kurana. U doba kad je u kranskoj Evropi epidemija smatrana Bojom pokorom kojoj ovjek treba samo da se skrueno potini - u to doba, i davno prije toga, muslimani su slijedili preporuku svoga Poslanika koja ih je upuivala da se bore protiv epidemija izoliranjem zaraenih gradova i podruja. U vrijeme kad su ak i kraljevi i plemii Zapada smatrali kupanje kao gotovo nepristojan luksuz, ak i najsiromanija muslimanska kua imala je barem jednu banju, dok su usavrena javna kupatila bila normalna pojava u svakom muslimanskom gradu (na primjer, u devetom stoljeu Kordoba ih je imala tri, stotine), a sve ovo kao odziv na uenje Poslanika da je istoa dio vjere. Musliman nije dolazio u sukob sa zahtjevima duhovnog ivota ako bi uivao u lijepim stvarima materijalnog ivota jer, prema uenju Poslanika, Bog voli da vidi na svojim robovima dokaze svoje dareljivosti. Ukratko, islam je dao ogroman podsticaj kulturnim dostignuima koja predstavljaju jednu od najponosnijih stranica povijesti ovjeanstva; on je taj podsticaj dao potvrujui razum, a negirajui mranjatvo, potvrujui akciju, a odbijajui mir u pobonom razmiljanju, prihvatajui ivot, a odbacujui asketizam. Nije onda nikakvo udo to je islam, im je izbio van granica Arabije, pridobijao nove pristalice silnom brzinom. Roeni i odgojeni u krpanstvu Pavla i Augustina, stanovnici Sirije i sjeverne Afrike, a neto kasnije i vizigotske panije, nali su se iznenada suoeni s uenjem koje negira dogmu Prvog grijeha i naglaava prirodno dostojanstvo zemaljskog ivota; tako su oni u stalno rastuem broju pristupali novom vjerovanju koje im je omoguilo da shvate da je ovjek Boji namjesnik na Zemlji. Ovo, a ne legendarno preobraanje maem, objanjenje je zauujueg trijumfa islama u slavnom jutru njegove historije. Nisu muslimani uinili islam velikim; naprotiv, islam je njih uinio velikim. Ali, im je njihova vjera postala navika a prestala da bude ivotni program, koji treba svjesno sprovoditi, stvaralaki podsticaj koji lei u osnovi njihove
162

civilizacije je iezao i postepeno ustupao mjesto indolenciji, sterilnosti i kulturnom padu. NOVO SAZNANJE do kojeg sam doao i napredak koji sam inio u arapskom jeziku (udesio sam da mi jedan student sa El-Azhara daje lekcije svaki dan) dali su osjeaj da sad konano imam neto nalik na klju za muslimanski duh. Nisam vie bio toliko siguran da Evropljanin ne moe nikada svjesno dobiti cjelovitu sliku, kako sam pisao u svojoj knjizi samo nekoliko mjeseci ranije; sada ovaj muslimanski svijet nije vie izgledao tako potpuno tu zapadnim asocijacijama. Palo mi je na um da, ako bi neko bio u stanju da postigne izvjestan stepen odvajanja od svojih vlastitih prolih navika miljenja i da dozvoli mogunost da, moda, oni nisu jedini valjani, nekad tako udni muslimanski svijet mogao bi stvarno postati shvatljiv... Iako sam naao mnogo toga to je privlailo moj razum kao i moje instinkte, nisam smatrao opravdanim da inteligentan ovjek uskladi sve svoje miljenje i cio svoj pogled na ivot sa sistemom koji nije smislio on sm. Reci mi, ejh Mustafa, upitah jednom prilikom svog uenog prijatelja El-Meragiju, zato bismo morali da se ograniimo na neko odreeno uenje i neki odreeni sistem propisa? Zar ne bi bilo bolje prepustiti sva etika nadahnua naem unutarnjem glasu? Ono to ti u stvari pita, moj mladi brate, jeste zato mora postojati bilo kakva institucionalna religija? Odgovor je jednostavan. Samo malo ljudi - samo poslanici - stvarno su u stanju da shvate unutarnji glas koji im govori. Veina nas smo sputani svojim osobnim interesima i eljama - pa kad bi svaki trebalo da slijedi samo elje svoga vlastitog srca, imali bismo potpun moralni kaos i ne bismo se nikada mogli sloiti ni o kakvom nainu ponaanja. Naravno, mogao bi pitati da li postoji ikakva iznimka opeg pravila - prosvijeeni ljudi koji osjeaju da niko ne treba da ih vodi u onome to oni smatraju da je pravo ili krivo; ali onda, pitam te, zar ne bi mnogo, vrlo mnogo ljudi zahtijevalo to izuzetno pravo za sebe? A kakav bi bio rezultat? VE SAM BIO u Kairu gotovo est sedmica kad dobih ponovni napad malarije, koji sam prvi puta imao u Palestini prethodne godine. Poelo je s glavoboljom, vrtoglavicom i bolovima u svim udovima; potkraj toga dana leao sam na leima, nemoan, bez snage i ruku da podignem. Gospoda Viteli, moja gazdarica, trkarala je oko mene kao da uiva u mojoj bespomonosti; ali njena briga bila je iskrena. Dala mi je toplog mlijeka i stavljala hladne obloge na glavu - ali kad sam predloio da bi moda trebalo pozvati lijenika, ona je odvratila srdito:
163

Doktor - pih! ta ti kasapi znaju o malariji! Znam o njoj vie nego bilo koji od njih. Moj pokojni drugi mu umro je od nje u Albaniji. ivjeli smo u Duracu (Drau) nekoliko godina i on, jadnik, esto je patio od bolova jaih nego to su vai, ali je uvijek imao povjerenja u mene... Bio sam suvie slab da se prepirem i pustio sam je da me kljuka snanom mjeavinom jakog grkog vina i kinina, ne onim zaslaenim pilulama nego stvarnom kaom koja me je svojom gorinom tresla gotovo vie nego i sama groznica. Ali, na neki nain, udno je to rei, imao sam puno povjerenje u gospou Viteli, uprkos njenom zloslutnom podsjeanju na svog pokojnog drugog mua. Te noi, dok mi je tijelo gorjelo u groznici, iznenad zauh njenu, ivahnu muziku s ulice: zvuk orgulja. Nisu to bile one obine orgulje sa kripavim mjehovima i pucketavim sviralama, nego vie neto to vas podsjea na krhke, stare klavikorde koji su, poto su bili suvie njeni i suvie ogranieni u nijansama, u Evropi ve davno bili odbaeni. Viao sam i ranije takve orgulje u Kairu: ovjek nosi kutiju na leima, a djeko ga prati i okree ruku i tonovi padaju pojedinano, kratki i isti, kao strijele koje pogaaju svoj cilj, kao zveanje stakla, s razmacima izmeu njih. Poto su bili tako nepomijeani i tako odvojeni jedan od drugog, ovi tonovi nisu doputali sluaocu da uhvati itavu melodiju, nego su ga umjesto toga vukli, u trzajima, kroz njene, napete taktove. Oni su bili kao tajna koju pokuavate otkriti, ah ne moete; oni su vas muili svojim vjenim ponavljanjem u vaoj glavi, uvijek iznova kroz no, kao zakovitlani krug iz kojeg nema bijega, kao kruni ples dervia to ste ih vidjeli u Skutariju - je li to bilo prije nekoliko mjeseci, prije nekoliko godina? - nakon to ste proli kroz najguu umu empresa na svijetu... Bila je to najneobinija uma, to tursko groblje u Skutariju, upravo s one strane Bosfora od Istanbula: aleje i staze izmeu bezbrojnih empresa a pod njima bezbrojni uspravni i povaljani nadgrobni niani s izlizanim arapskim natpisima. Groblje je ve odavno prestalo da se koristi, njegovi mrtvi bili su ve jako dugo mrtvi. Iz njihovih tijela izrasla su mona debla, dvadeset do trideset metara visine, rastui u promjenljivom vremenu i u dubokoj tiini koja je u tom gaju tako velika da nema mjesta za tugu. Nigdje se tako jako ne osjea kao ovdje da mrtvi spavaju. To su mrtvi svijeta koji je dozvolio svojim ivim da ive mirno; mrtvi ovjeanstva koje ne uri. Nakon kratkog lutanja grobljem, zatim uskim, breuljkastim uliicama Skutarija, naioh na malu damiju koja mi se otkrila divnim ornamentalnim arabeskama iznad vrata. Kako su vrata bila odkrinuta, uoh i naoh se u mranj
164

prostoriji nasred koje je sjedilo nekoliko gura na ilimu u krugu oko nekog jako starog ovjeka. Svi su nosili dugake ogrtae i visoke, smee putane kape bez oboda. Stari imam je recitirao odsjeak iz Kurana monotonim glasom. Du jednog zida sjedilo je nekoliko sviraa: bubnjara, autista i sviraa na kamandi, instrumentu nalik na violinu s dugini vratom. Palo mi je na um da ovaj udni skup moraju biti rotirajui dervii o kojima sam toliko mnogo uo; mistiki red koji ima za cilj da, pomou izvjesnih ritmiki ponavljanh i pojaavanih pokreta, padne u ekstatiki trans za koji upueni kau da im omoguuje da postignu neposredni i osobni doivljaj Boga. Tiinu koja je slijedila iza imamovog recitiranja iznenada prekinu tanki, visoko ugoeni zvuk aute i poe monotona, gotovo tuna svirka. Kao jedan digoe se dervii, zbacie sa sebe ogrtae i ostadoe u bijelim, lepravim tunikama koje su im dopirale do glenjeva, a u struku su bile vezane alovima na vor. Zatim svaki od njih napravi poluokret, tako da su, stojei u krugu, u parovima, bili okrenuti jedan drugom; onda skrstie ruke na prsima i duboko se poklonie jedan drugom (morao sam pomisliti na stari menuet i na vitezove u izvezenim kaputima kako se klanjaju pred svojim damama). Idueg trenutka svi dervii ispruie svoje ruke na stranu, desnim dlanom okrenutim dolje, a lijevim gore. Kao aputava pjesma, rije Huve - On (to jest, Bog) doprije s njihovih usana. S ovim tihim glasom na usnama, svaki se poe polahko okretati oko sebe, ljuljajui se u ritmu muzike koja kao da je dolazila iz velike udaljenosti. Zabacie nazad glave zatvorivi o,i a blaga ozbiljnost obuze njihova lica. Sve bre i bre postajalo je kruno kretanje; prostrane tunike se digoe i formirae iroke krugove oko rotirajuih gura, koje slie na vrtloge u moru; njihova lica pokazivala su veliku zadubljenost... Kruenje je preraslo u vrtlono rotiranje, uzbuenje i zanos rasli su oito u svakome od njih. U bezbrojnom ponavljanju, njihove poluotvorene usne izgovarale su rije Huve... Huve... Huu-ve...; njihova tijela su se vrtjela i vrtjela, stalno ukrug, a muzika kao da ih je uvlaila u svoje priguene, vrtlone, monotone akorde, monotono rastui - a vi osjeate kao da i vas neodoljivo uvlai u rastui vrtlog, strme, spiralne vrtoglave stepenice, vie, vie, uvijek vie, uvijek iste stepenice, ali uvijek vie, u stalno rastuim spiralama, prema nekom nedokuivom, neshvatljivom kraju... dok velika, prijateljska ruka gospode Viteli poloena na elo ne smiri vrtloenje i prekinu vrtoglavu aroliju i vrati vas iz Skutarija u svjeinu kamenom poploane sobe u Kairu... Ipak je gospoa Viteli imala pravo. Njeno lijeenje mi je pomoglo da svladam napad malarije, ako ne prije, onda barem isto tako brzo kao to bi uinio bilo koji profesionalni lijenik. Za dva dana gotovo sam se oslobodio groznice,
165

a treeg dana krevet sam mogao zamijeniti udobnom stolicom. Ipak sam bio suvie iscrpljen da bih mogao izlaziti, a vrijeme je sporo prolazilo. Jednom ili dva puta moj uitelj-student s El-Azhara me posjetio i donio mi nekoliko knjiga. Moje nedavno, groznicom izazvano, sjeanje na dervie iz Skutarija uzbuivalo me. Ono je iznenada dobilo zagonetni znaaj koji nije bio oigledan kod originalnog iskustva. Ezoterini ritual ovog religioznog reda - jednog od mnogih koje sam sreo u raznim muslimanskim zemljama - nije izgledalo da se uklapa u sliku islama koja se polahko oblikovala u mom duhu. Traio sam od mog prijatelja sa El-Azhara da mi donese nekoliko orijentalnih djela o tom predmetu; preko njih, moja instinktivna sumnja da se ezoterizam ove vrste uvukao u muslimanski svijet iz ne-islamskih izvora, potvrdila se. Spekulacije suja, kako se nazivaju ovi muslimanski mistici, otkrivale su gnostike, indijske, a ponekad ak i kranske uticaje koji su unijeli asketske koncepte i prakse potpuno strane poruci arapskog Poslanika. U njegovoj poruci razum je naglaen kao jedini stvarni put ka vjeri. Mada valjanost mistikog iskustva nije nuno iskljuena iz ovog prilaza, islam je primarno intelektualni, a ne emocionalni pothvat. Iako je, sasvim prirodno, proizvelo jaku emocionalnu privrenost kod svojih sljedbenika, Muhammedovo uenje nije pridavalo emociji kao takvoj bilo kakvu nezavisnu ulogu u religioznim shvaanjima, jer emocije su, koliko god duboke, daleko vie podlone uticaju subjektivnih elja i strahovanju nego to ikada moe biti razum, uprkos svojoj pogreivosti. Tako mi se, Mensure, islam pomalo otkrivao: traak ovdje, bljesak ondje, kroz razgovor, knjige, posmatranje - polahko, gotovo da nisam bio ni svjestan toga... KAD SMO ZASTALI da prenoimo, Zejd poinje pei kruh. On mijesi tijesto od grubog peninog brana, s vodom i solju, i oblikuje ga u pljosnat, okrugao hljepi debljine oko tri centimetra. Zatim pravi rupu u pijesku, puni je suhim granama i potpaljuje ih; kad se plamen, nakon iznenadnog izbijanja, stia, on stavlja hljepi na ar, pokriva ga vrelim pepelom i pali novu gomilu granja navrh toga. Nakon nekog vremena on vadi kruh, prevre ga, pokriva ga kao i prije i pali novu vatru iznad njega. Nakon jo pola sata kruh se vadi iz pepela i lupa tapom da bi se uklonio preostali pepeo i pijesak. Jedemo ga s maslacem i burmama. Nema slaeg ni ukusnijeg kruha od ovoga. Mensurova, kao i Zejdova i moja glad je utoljena, ali njegova radoznalost nije zadovoljena. Dok leimo oko vatre, on me i dalje zasipa pitanjima o tome kako sam konano postao musliman - i dok sam pokuavao da mu to objasnim, pade mi na pamet, uz neto nalik na uenje, kako je teko rijeima opisati moj
166

dugi put u islam. Jer, Mensure, islam mi je doao kao nezvan gost koji nou ue u kuu, potajno, bez galame i vike; s ciljem da ostane zauvijek. Ipak mi je trebalo godina da otkrijem da moram biti musliman... Mislei sada o onim danima mog drugog putovanja na Srednji istok - kad je islam sasvim ozbiljno poeo zaokupljati moj duh - izgleda mi da sam ak i tada bio svjestan da je to putovanje otkrie. Svakog dana nailazili su novi dojmovi; svakog dana javljala su se u meni nova pitanja i novi odgovori. Oni su probudili odjek neega to je bilo skriveno negdje u pozadini moga duha, a kako sam napredovao u svom upoznavanju islama, osjeao sam, svaki puta iznova, da se neka istina koju sam uvijek znao a da nisam bio ni svjestan toga, postepeno otkriva i potvruje. Poetkom ljeta 1924. krenuo sam iz Kaira na dugo putovanje koje je trajalo gotovo dvije godine. Cijelo to vrijeme polahko sam se kretao kroz zemlje stare po mudrosti svoje tradicije ali vjeno svjee po svom odrazu na moj duh. Putovao sam bez urbe, s dugim zaustavljanjima. Ponovno sam posjetio Transjordaniju i proveo nekoliko dana s emirom Abdulahom uivajui u toploj krepkosti te beduinske zemlje koja jo nije bila prisiljena da prilagoava svoj karakter zapadnim uticaj ima. Kako mi je ovog puta vizu obezbijedio Frankfurter Zeitung, mogao sam opet vidjeti Siriju. Damask je doao i otiao. Levantinska ivahnost Bejruta zagrlila me kratko vrijeme da bi uskoro bila zaboravljena u zabaenoj sanjivosti Tripolija s njegovim izgledom tihe sree. Mali, staromodni brodii ljuljali su se na svojim sidritima u otvorenoj luci, a njihovi latinski jarboli su tiho pucketali. Na niskim stolicama pred kafanom na keju sjedili su graani Tripolija, uivajui u oljici kafe i nargili na popodnevnom suncu. Svugdje mir i zadovoljstvo i oigledno izobilje hrane; ak i prosjaci inilo se da uivaju na toplom suncu kao da kau: O, kako je dobro biti prosjak u Tripoliju! Doao sam u Halep. Njegove ulice i zgrade podsjetile su me na Jerusalem i stare kamene kue koje kao da su izrasle iz tla, mrani, zasvoeni prolazi, tihi trgovi i dvorita, izrezbareni prozori. Meutim, unutranji ivot Halepa bio je potpuno razliit od onoga u Jerusalemu. Preteno raspoloenje Jersualema bila je uporednost suprotstavljenih nacionalnih strujanja, kao bolni, sloeni gr; neposredno uz svijet razmiljanja i dubokog religioznog uzbuenja rasla je, kao otrovni oblak, neka gotovo mistina mrnja preko ljudi i stvari. Halep, meutim - iako mjeavina arapskog i levantinskog, i s trgovima bliske Turske - bio je harmonian i vedar. Kue s kamenim fasadama i drvenim balkonima bile su ive ak i u svojoj tiini. Mirna marljivost zanatlija starog bazara; dvo167

rita mnogih starih karavansaraja s njihovim arkadama i loama punim robe; tedljivost zajedno s veselom gramzivou, a oboje slobodno od zavisti; odsustvo svake urbe, spokojstvo koje obuzima stranca i izaziva kod njega elju da njegov vlastiti ivot bude ukorijenjen u spokojstvu: sve ovo teklo je zajedno u snanoj, privlanoj melodiji. Iz Halepa sam kolima otiao u Dajr ez-Zor, gradi na krajnjem sjeveru Sirije, odakle sam namjeravao produiti starim karavanskim putom uporedo s Eufratom; upravo na tom putovanju sam prvi put sreo Zejda. Za razliku od puta Damask - Bagdad, kojim su kola prolazila ve nekoliko godina, put du Eufrata bio je malo poznat; u stvari, samo jedna kola su njim prola nekoliko mjeseci prije mene. Moj voza, Jermen, ni slm nije nikada iao dalje od Dajr ez-Zora, ali je bio uvjeren da moe nekako nai put. Ipak, osjeao je potrebu za bliim informacijama; tako smo zajedno otili na bazar u potrazi za njima. Hazarska ulica ila je cijelom duinom Dajr ez-Zora, koji je bio neki krianac izmeu sirijskog provincijskog grada i beduinske metropole, s naglaskom na ovoj drugoj. Svjetovi su se tu sretali u udnoj prisnosti. U jednoj radnji prodavale su se moderne, loe tampane razglednice a neposredno uz nju nekoliko beduina je govorilo o padanju kie u pustinji i o nedavnim neprijateljstvima izmeu sirijskog plemena Bir-Anaza i amara iz Iraka; jedan od njih spomenu smioni upad to ga je, u juni Irak, prije kratkog vremena, izvrio beduinski poglavar iz Nedda, Fejsal ad-Davi; esto je spominjao ime velikog ovjeka iz Arabije, Ibn Sauda. Stare puke nabijae s dugim cijevima i srebrom ukraenim kundacima - puke koje vie niko nije kupovao zato to su moderne bile mnogo ekasnije - sanjarski i sumorno su ivotarile izmeu polovnih uniformi s tri kontinenta, sedla za kamile iz Nedda, Goodvear guma za kola, fenjera iz Lajpciga i smeih beduinskih ogrtaa iz Al-Davfa. Meutim, zapadnjaka roba nije izgledala kao uljez meu starom; njena korisnost dala joj je njeno prirodno mjesto. Sa svojim irokim smislom za stvarnost, beduini izgleda lahko prihvataju sve ove nove stvari, koje su jo juer bile van njihovog vidokruga, i uine ih svojim ne izdajui svoje stare. Ova unutarnja stabilnost, razmiljao sam, mora da im daje snagu da podnesu nalet novog doba i da, moda, ne podlegnu - jer ono se pribliavalo ovom narodu koji je do nedavno bio tako povuen i tako skriven; ali to nipoto nije bilo neprijateljsko kucanje na njihova vrata; oni su primili sve te novine s nevinom radoznalou i, takorei, opipavali ih sa svih strana, razmiljajui o njihovoj moguoj korisnosti. Kako sam malo tada shvaao ta zapadne novine mogu uiniti jednostavnim nepismenim beduinima...
168

Dok se moj voza Jermen raspitivao kod grupe beduina, osjetih da me neko povue za rukav. Okrenuh se. Preda mnom je stajao ozbiljan, pristao Arap tridesetih godina. Ako dozvoli, efendija, ree on tihim, promuklim glasom. ujem da ide kolima u Bagdad i da ne poznaje put. Pusti me da poem s tobom; mogu biti od pomoi. Svidio mi se odmah i upitah ga ko je on. Ja sam Zejd ibn Ghanim, odgovori on, sluim kao agajl u Iraku. Tek tada zapazih sivoutu boju njegovog kaftana i sedmokraku zvijezdu, amblem irake pustinjske policije, na njegovom crnom igalu. Ova vrsta trupa, meu Arapima nazvanim agajl, postojala je ve u tursko doba: korpusi dobrovoljaca, regrutovanih gotovo iskljuivo iz centralne Arabije - ljudi kojima je pustinja dom a deva prijatelj. Njihova pustolovna krv povukla ih je iz njihove krte domovine u svijet u kojem ima vie novca, vie pokreta, vie promjene izmeu danas i sutra. Zejd mi ree da je doao u Dajr ez-Zor s jednim od svojih ocira u vezi s kontrolom sirijsko-irake granice. Dok se ocir ve vratio u Irak, Zejd je ostao da posvrava neke privatne stvari; sad bi se radije vratio sa mnom nego poao vie uobiajenim ili obilaznim putem preko Damaska. Iskreno je priznao da nije nikada putovao du Eufrata, ali je znao isto kao i ja da se zbog njegovih mnogobrojnih petlji i zavoja ne moemo uvijek osloniti na rijeku da nas vodi - ali, dodade on, pustinja je pustinja, sunce i zvijezde su iste i mi emo, inallah, nai put. Svidjelo mi se njegovo ozbiljno samopouzdanje i rado pristadoh da poe sa mnom. Sljedeeg jutra napustili smo Dajr ez-Zor. Velika pustinja Hamada prostrla se pod tokovima naeg forda modela T: beskrajna ravnica pijeska, nekad glatka i ravna kao asfalt a nekad valovita od horizonta do horizonta. Ponekad se Eufrat pojavljivao s nae desne strane, muljevit, tih, niskih obala; pomislili biste: tiho jezero, dok va pogled ne privue komad drveta ili amac u brzom pokretu i ne otkrije monu struju. Bila je to iroka, kraljevska rijeka, nije odavala zvuka, nije bila nestana, nije jurila, nije pljuskala. Ila je, klizila, traka rasprostranjena na daleko i na iroko, nesputana, birajui svoj nezavisan put u bezbrojnim zavojima niz neprimjetni nagib pustinje, ravna sa sebi ravnom, ponosna u ponosnom, jer pustinja je bila isto tako rasprostranjena i mona i tiha kao i rijeka. Na novi saputnik, Zejd, sjedio je uz vozaa s koljenima povuenim gore i s jednom nogom koja je visila preko vrata; na njegovim nogama blistale su nove
169

izme od crvene marokanske koe koje je kupio prethodnog dana na bazaru u Dar ez-Zoru. Ponekad bismo sreli jahae deva koji su se pojavljivali niodakle usred pustinje, zastali za trenutak i zurili u kola, a zatim opet potjerali svoje ivotinje i nestali. Oito su bili pastiri; sunce je opalilo njihova lica koja su tamno bronzana. Kratki odmori u osamljenim, tronim karavansarajima smjenjivali su se s beskrajnim prostranstvima pustinje. Eufrat je nestao iza horizonta. Pijesak iban otrim vjetrom, prostrane plohe ljunka, tu i tamo poneki uperak trave i trnovito bunje. S nae desne strane izraste iznenada lanac niskih brda, golih i ispucalih, mrvei se pod otrim suncem, i prekinu beskraj pustinje. ta bi moglo biti iza tog uskog niza brda? pita se ovjek u uenju. Iako smo znali da ista ravna ili breuljkasta pustinja lei iza njih, isti pijesak i isti tvrdi ljunak nudi svoju djeviansku tvrdou suncu, dah neobjanjive tajne bio je u zraku: ta li bi moglo biti tamo? Atmosfera je bila bez odgovora ili jeke, treperava tiina popodneva znala je samo za brujanje naeg motora i um guma preko ljunka. Je li kraj svijeta upao tamo u iskonski bezdan? Zato to nisam znao, nepoznato je bilo tamo, a zato to moda nikada neu znati, to je bilo nesaznatljivo nepoznato. Poslije podne na voza otkri da je u posljednjem karavansaraju zaboravio da uzme vode za motor. Rijeka je bila daleko; nije bilo bunara na milje okolo; svuga oko nas, do valovitog horizonta, prostirala se uarena, poput krede bijela ravnica. Mehki, vrui vjetar puhao je iznad nje, dolazei niodakle i odlazei nigdje, bez poetka i kraja, prigueni um iz same vjenosti. Voza, ravnoduan kao svi Levantinci (osobina koju sam kod njih cijenio ali ne upravo tad), ree: Ah, ak i ovako emo stii do sljedeeg karavansaraja. Ali, izgledalo je da ne moemo stii ak i ovako. Sunce je eglo, a voda u motoru kljuala kao u ajniku. Opet sretosmo pastire. Vode? Ne, nigdje vode na petnaest sati hoda deve. ,,A ta vi pijete? upita u oajanju Jermen. Oni se nasmijae. Pijemo devino mlijeko. Morali su se u sebi uditi ovim smijenim ljudima u brzo pokretnim avoljim kolima, koji pitaju za vodu - kad im je svako beduinsko dijete moglo rei da u tom podruju nema vode. Neprijatni izgledi: ostati ovdje u pustinji s motorom u kvaru, bez vode i hrane i ekati dok naiu neka druga kola - moda sutra ili prekosutra - ili moda sljedeeg mjeseca... Uskoro voza izgubi svoju veselu bezbrinost. On zaustavi kola i podie poklopac radijatora; bijeli gusti mlaz pare iknu u zrak. Imao sam malo vode
170

u termosici i rtvovah je za dobro motora. Jermen dodade malo ulja i hrabri ford nas ponese neko vrijeme. Mislim da bismo mogli nai vode tamo desno, ree optimist. Oni bregovi izgledaju tako zeleni - izgleda da tamo ima svjee trave, a tamo gdje raste trava u ovo doba godine, kad nema kie, mora biti vode. Ako tamo ima vode, zato ne bismo otili po nju? U logici uvijek ima neto neodoljivo; bilo je ak i ovdje, iako Jermenova logika kao da je ila na takama. Napustismo put i otandrkasmo nekoliko milja prema bregovima: nema vode... Padine nisu bile pokrivene travom nego zelenkastim stijenjem. ulo se pitanje u motoru, klipovi su potmulo tukli, dim je u sivim oblacima sukljao ispod poklopca motora. Jo samo nekoliko minuta i neto bi puklo: lom radilice ili slina sitnica. Ali sad smo ve bili daleko od karavanskog puta; ako se ita sada desi, ostali bismo bespomoni u ovoj pustoi. Gotovo itava naa rezerva ulja otila je u radijator. Jermen je postao histerian; on je traio vodu, vozio lijevo, zatim desno, izvodei okuke kao na cirkuskoj areni, ali voda je uporno odbijala da se pojavi. Boca konjaka koju sam s uzdahom ustupio nije mnogo pomogla vrelom radijatoru, osim to nas je obavila oblakom alkoholne pare od koje Zejd (koji, naravno, nije nikada pio) zamalo da nije povratio. Ovaj posljednji eksperiment trgnu ga iz ukoene letargije u koju je odavno bio zapao. Ljutitim pokretom navue svoju kuju nie na oi, nage se preko vrelog ruba kola i poe razgledati pustu ravnicu - gledajui onom preciznom, paljivom koncentracijom tako svojstvenom ljudima koji mnogo ive uglavnom u prirodi i naviknuti da se oslanjaju na svoja ula. ekali smo zabrinuto, bez mnogo nade - jer, kao to nam je ranije rekao, on nikada prije nije bio u ovom dijelu zemlje. Ali on pokaza rukom prema sjeveru i ree: Tamo. Rije je pala kao naredba; voza, sretan da ima nekoga ko e ga osloboditi odgovornosti, odmah se pokori. Povezosmo se prema sjeveru, s motorom koji je teko brektao. Ali iznenada Zejd se malo podie, stavi svoju ruku na vozaevo rame i ree mu da stane. Sjedio je neko vrijeme glave pognute naprijed, kao pas koji njui; oko njegovih stisnutih usana lebdjela je mala, jedva primjetna napetost. Ne - vozi tamo! uzviknu on i pokaza prema sjeveroistoku. Brzo! Voza se pokori opet bez rijei. Nakon nekoliko minuta, Stoj! i Zejd lahko iskoi iz kola, pokupi svoj dugi ogrta objema rukama i potra pravo naprijed, zastade, okrenu se nekoliko puta kao da trai ili napeto oslukuje - zadugo zaboravih motor i nau nevolju, toliko sam bio privuen izgledom ovjeka koji napinje sve svoje nerve da bi se orijentirao u prirodi... Iznenada on otra dugakim sko171

kovima i nestade u udubljenju izmeu dvije humke. Uskoro iza toga pojavi se njegova glava i on mahnu rukama: Voda! Dotrasmo do njega - i bila je tamo: u upljini zatienoj od sunca, natkrivenoj stijenama, blistala je mala lokva vode, ostatak zadnjih zimskih kia, ukasto-smea, muljava, ali ipak voda, voda! Neki neobjanjivi pustinjski instinkt otkrio je njeno prisustvo ovjeku iz Nedda... Dok smo Jermen i ja zahvatili u prazne benzinske limenke i nosili do strano zloupotrijebljenog motora, Zejd, tihi heroj, osmijehom se klatario oko kola. U PODNE treeg dana stigli smo do prvog irakog sela Ana na Eufratu - i jahali satima izmeu njegovih paunovih vonjaka i zemljanih zidova. Bilo je tamo mnogo agajla, veina od njih, kako nam je rekao Zejd, iz njegovog plemena. U sjeni palmi oni su etali meu blistavim konjima na kojima je bljeskalo zelenkasto svjetlo: kraljevi puni gracioznosti i prijaznosti. Nekima od njih Zejd je u prolazu kimnuo glavom a njegove duge, crne kose zatresle su se na objema stranama njegovog lica. Uprkos svom tekom ivotu u pustinji i estokoj vruini, on je bio toliko osjetljiv da je za vrijeme naeg brzog prolaska seoskim ulicama omotao svoj ogrta oko usta kako bi se zatitio od praine - praine koja nije smetala ak ni nama razmaenim graanima. Kad smo opet naili na ljunak i vie nije bilo praine, on smaknu svoju kuju pokretom punini gotovo djevojake gracioznosti; iznenada otvori usta i zapjeva, s iznenadnou planinskog bedema to izbije u ravnici. To je bila kasida iz Nedda, neka vrsta ode - njihanje otegnutih melodija u nepromjenljivom ritmu, tekui kao pustinjski vjetar, niodakle, nigdje. U sljedeem selu on zatrai od vozaa da stane, iskoi iz kola, zahvali mi za vonju, prebaci svoju puku preko ramena i nestade meu palmama; u kolima ostade miris koji nema imena - miris ljudskog lika zaokruenog u samog sebe, treperavo sjeanje na davno zaboravljenu a nezaboravnu nevinost duha. Toga dana u Ani nisam mislio da u ikada opet vidjeti Zejda; ali to se desilo na drugi nain. SLJEDEEG DANA stigoh u Hit, gradi na Eufratu, na mjestu gdje stari karavanski put od Damaska do Bagdada izbija iz pustinje. Kao kruna vrha brda sa svojim zidovima i bastionima, grad je liio na staru, poluzaboravljenu tvravu. Nikakav ivot nije bio vidljiv ni u njemu ni oko njega. Vanjske kue kao da su urasle u zidove; na njima nije bilo prozora, samo nekoliko uskih otvora, kao pukarnice. Munara se dizala iz unutranjosti grada. Stao sam da prenoim u nekom karavansaraju blizu rijene obale. Dok su
172

za vozaa i za mene pripremali veeru, odoh u dvorite da na bunaru operem ruke i lice. Dok sam uao, neko uze ibrik s vodom koji sam bio stavio na tlo i paljivo poli vodu preko mojih ruku. Pogledah gore i vidjeh pred sobom jako koatog, tamnoputog ovjeka s krznenom kapom na glavi; bez traenja, pomogao mi je kod pranja. Oito, nije bio Arap. Kad ga upitah ko je, on odgovori na loem arapskom jeziku; Ja sam Tatar, iz Azarbejdana. Imao je tople oi a njegova, nekad vojnika, bluza bila je gotovo u ritama. Poeh s njim razgovor, malo na arapskom a neto natucajui perzijski od kojeg sam poneto uhvatio od jednog iranskog studenta u Kairu. Pokazalo se da je Tataru ime Ibrahim. Vei dio svog ivota - sad je imao blizu etrdeset godina - proveo je na iranskim putevima; godinama je tjerao teretna kola iz Tabriza u Teheran, iz Meheda u Birdand, iz Teherana u Isfahan i iraz, a jedno vrijeme je imao i svoje vlastite konje; sluio je kao konjanik u iranskoj andarmeriji, kao lini tjelohranitelj turkmenskog poglavice i kao konjuar u karavansaraju u Isfahanu; sada, doavi u Irak kao goni mule u karavanu iranskih hadija prema Kerbeli, bio je izgubio posao nakon prepirke s voom karavana i bio bespomoan u tuoj zemlji. Kasnije, te noi legao sam na drvenu klupu da spavam u palmama ukraenom dvoritu karavansaraja. Zaparna vruina i oblaci komaraca, tekih i debelih od sisanja ljudske krvi. Nekoliko svjetiljki bacalo je svoje tuno, mutno svjetlo u tamu. Neki konji, koji su moda bili gazdini, bili su vezani uz jedan zid. Ibrahim, Tatar, etkao je jednoga od njih; po nainu na koji je to radio moglo se vidjeti da on ne samo poznaje konje nego ih i voli; njegovi prsti milovali su upavu grivu kao to bi ljubavnik milovao svoju dragu. Iznenada mi doe misao. Bio sam na putu za Iran i dugi mjeseci putovanja na konju bili su preda mnom. Zato ne bih poveo ovoga ovjeka sa sobom? Izgledao je dobar i miran, a ja u bez sumnje trebati nekoga poput njega, koji poznaje gotovo svaki drum u Iranu i u svakom je karavansaraju kao kod kue. Kad sam mu sljedeeg jutra predloio da ga uzmem kao svog slugu, skoro da zaplaka od zahvalnosti i ree mi na perzijskom: Hazrat, to nikada neete poaliti... BILO JE PODNE petog dana putovanja kolima iz Halepa kad prvi puta ugledah prostranu oazu Bagdada. Izmeu kronji bezbrojnih palmi blistala je pozlaena kupola damije i visoke munare. Na objema stranama puta lealo je prostrano, prastaro groblje s polomljenim nadgrobnim kamenjem, sivim, jadnim i naputenim. Fina, siva praina nepomino je leala na njima, a u arkom podnevnom svjetlu ovo pranjivo sivilo bilo je kao srebreno izvezeni maleni veo
173

- nejasna granica izmeu mrtvog svijeta prolosti i ive sadanjosti. Tako treba da bude uvijek, pomislih u sebi, kad se pribliavate gradu ija je prolost tako potpuno razliita od njegove sadanjosti da misao ne moe zapaziti razliku... Onda zaronismo usred palmi - kilometri i kilometri golemih stabala i povijene paprati - dok iznenada palmovi gajevi nestadoe na obali Tigrisa. Ova rijeka nije bila kao Eufrat: muljavozelena, teka i klokotava - kao egzotini stranac nakon tihog kraljevskog toka one druge rijeke. Kad smo preli preko pontonskog mosta, poklopi nas jarka vruina Perzijskog zaliva. Nita u Bagdadu nije ostalo od njegove nekadanje veliine i sjaja. Mongolska invazija u srednjem vijeku razorila je grad tako temeljito da nije ostalo nita to bi nas podsjetilo na staru prijestolnicu Haruna er-Raida. Ono to je ostalo bio je tuan grad nasumce izgraenih nastambi od opeke - privremeni raspored, skoro bi se reklo, u oekivanju mogue promjene. Zaista, takva promjena je ve bila u toku u obliku nove politike stvarnosti. Grad je poeo da se komea, pojavljivale su se nove zgrade; iz uspavanog turskog provincijskog sredita polahko je izranjala arapska metropola. Ogromna vruina utisnula je svoj znak na svaku pojavu i uinila sve pokrete tromim. Ljudi su polahko ili ulicama. Izgledalo je da im je krv teka, bez vedrine i gracioznosti. Lica su im izgledala mrana i neprijateljska pod crnobijelim kariranim kujama, prekrivaima za glavu; kad god biste vidjeli lijepo arapsko lice s izrazom ponosa, samozadovoljnog dostojanstva, gotovo bez izuzetka bila je iznad njega crvena ili crveno-bijela kuja - to je znailo da taj ovjek nije odatle, nego sa sjevera, iz Sirijske pustinje ili iz centralne Arabije. Ipak je velika snaga bila oigledna kod ovih ljudi, i snaga mrnje - mrnje na tuu vlast koja im uskrauje njihovu slobodu. Narod Bagdada je uvijek bio opsjednut enjom za slobodom kao demonom. Moda je to upravo bio taj demon to je tako mrano sjenio njihova lica. Moda su ova lica imala potpuno drugaiji izgled kad bi sretala svoje blinje u uskim sokacima i zidom ograenim dvoritima u gradu. Jer, ako biste ih pogledali malo blie, ona nisu bila bez ikakvog arma. Nasmijali bi se ponekad kao to i drugi Arapi ine. Oni bi ponekad, kao i drugi Arapi, vukli skute svojih ogrtaa s aristokratskim nehajem po praini iza sebe, kao da etaju po poploanim podovima mramornih palaa. Njihove ene su etale ulicama u ivopisno obojenim brokatnim ogrtaima; divne ene, umotane u crnocrveno, plavosrebreno i tamnocrveno - grupe gura u brokatu to prolaze beumnim korakom... NEKOLIKO SEDMICA nakon mog dolaska u Bagdad, dok sam lutao kroz Veliki bazar, odjeknu vrisak iz jednog sumranog, natkrivenog prolaza.
174

Iza ugla protra neki ovjek; zatim drugi, pa trei. Ljudi u bazaru poee trati kao da su zahvaeni strahom kojem su znali razlog, ali ja ga nisam znao. Topot konjskih kopita; jaha prestraena lica dogalopira u gomilu koja se pred njim rascijepi. Jo mnogo ljudi je tralo, svi dolazei iz istog smjera i povlaei sa sobom kupce u bazaru. Gurajui se i sudarajui, itava gomila poe da se tiska naprijed. Trgovci su u grozniavoj urbi stavljali drvene poklopce na svoje duane. Niko nije nita govorio. Niko nije zvao nikoga. Samo ovdje-ondje mogli su se uti krici ljudi koji su padali; neko dijete je ganutljivo plakalo... ta se desilo? Nikakvog odgovora. Svugdje samo blijeda lica. Teka teretna kola, jo uvijek napola natovarena, bez koijaa, progalopirae kroz usku ulicu. Negdje u daljini srui se hrpa zemljanih posuda i jasno sam mogao uti njihovo kotrljanje po zemlji. Osim ovih izoliranih zvukova i tapkanja i dahtanja ljudi, vladala je duboka, napeta tiina, kakva ponekad nastaje u poetku zemljotresa. Samo tapkanje nogu to tre; ponekad vrisak ene ili djeteta izbije iz mase to se gura i tee. Opet neki jahai. Panika, bijeg i tiina. Luda zbrka na raskrima zakrenih ulica. Uhvaen u gomili na jednom od ovih raskra, nisam mogao ni naprijed ni nazad, a u stvari nisam ni znao kuda da idem. U tom asu osjetih da me neko zgrabi za ruku; bio je to Zejd koji me vukao prema sebi iza niza buradi izmeu dvaju duana. Ne mii se, proapta on. Neto zajuka pored mene - puani metak? Nemogue... Izdaleka, negdje duboko iz bazara, doprijee prigueni krici mnogih glasova. Opet neto zajuka i zviznu, ali ovaj put nije moglo biti sumnje: to je bio metak... U daljini nejasan, tektav zvuk, kao da neko sipa suh grah po tvrdom podu. Postepeno se pribliavalo i pojaavalo to pravilno, ponovljeno tektanje; onda prepoznadoh: mitraljez... Jo jednom, kao toliko puta ranije, Bagdad se pobunio. Prethodnog dana, dvadeset devetog maja 1924. godine, Iraki parlament je ratikovao, potpuno protiv volje naroda, ugovor o prijateljstvu s Velikom Britanijom; nacija je sada u oajanju pokuala da se brani protiv prijateljstva velike evropske sile... Kao to sam kasnije saznao, britanske trupe su bile blokirale sve ulaze u bazar kako bi suzbile demonstracije i mnogo ljudi je bilo pobijeno toga dana bezobzirnim pucanjem u bazaru. Da nije bilo Zejda, vjerovatno bih utrao pravo u mitraljesku vatru. To je bio stvarni poetak naeg prijateljstva. Zejdova istaknuta. utljiva mukost jako mi se svidjela; njemu se opet oito svidio mladi Evropljanin koji je
175

imao tako malo predrasuda prema Arapima i njihovom nainu ivota. Ispriao mi je jednostavnu priu o svom ivotu; kako je, kao i njegov otac prije njega, odrastao u slubi vladara iz Haila, amarske dinastije Ibn Raida; kako su, kad je 1921. Ibn Saud osvojio Hail i kad je posljednji emir kue Ibn Raid postao zarobljenik Ibn Sauda, mnogi mukarci plemena Samar, i Zejd medu njima, napustili svoje domove, prihvatajui radije neizvjesnu budunost nego potinjenost novom vladaru. Sad je bio tu, nosei sedmerokraku iraku zvijezdu i igal i eznui za zemljom svoje mladosti. Za nekoliko sedmica moga boravka u Iraku dobro smo se upoznali i ostali smo u kontaktu godinama koje su slijedile. Pisao sam mu ponekad, a jednom ili dva puta godinje poslao bih mu neki mali dar nabavljen na nekom iranskom ili afganistanskom bazaru; svaki puta on bi odgovorio svojim nezgrapnim, gotovo neitkim rukopisom, sjeajui se dana koje smo proveli zajedno jaui du obala Eufrata ili posjeujui krilate lavove u ruevinama Babilona. Konano, kad sam 1927. doao u Arabiju, molio sam ga da mi se pridrui, to je i uinio sljedee godine. Otada je bio moj pratilac, vie drug nego sluga. POETKOM DVADESETIH GODINA automobili su jo uvijek bili relativno rijetki u Iranu i samo nekoliko kola sluilo je za iznajmljivanje izmeu glavnih centara. Ako ste htjeli skrenuti s ona tri-etiri glavna puta, morali ste se osloniti na vozila sa zapregom; ak ni ona nisu mogla ii svugdje, jer je bilo mnogo dijelova Irana gdje uope nije bilo putova. Za mene, eljnog da sretnem ljude iz te zemlje u njihovim izvornim ivotnim uvjetima, putovanje na konju bilo je jedino mogue. Tako, u toku moje posljednje sedmice u Bagdadu, uz pomo Ibrahima, posjeivao sam svakog jutra pijacu za konje izvan grada. Nakon viednevnog cjenkanja, nabavio sam konja za sebe i mulu za Ibrahima. Moj jahai konj bio je divan kestenjasti pastuh junoiranske rase, dok je mula ivahna, tvrdoglava ivotinja, s miiima kao elina uad ispod sive barunaste koe - oito poticala iz Turske; mogla je, kao od ale, pored svog jahaa, nositi i velike vree u kojima sam drao sve svoje osobne potreptine. Jaui moga konja a vodei mulu za uzde, Ibrahim krenu jednog jutra prema Kanikinu, zadnjem irakom gradu na iranskoj granici i krajnjoj stanici ogranka Bagdadske eljeznice; ja sam krenuo dva dana kasnije vozom, kako bih se tamo sreo s njim. Ostavili smo Kanikin i arapski svijet iza sebe. Pred nama su stajali uti bregovi, kao strae prema viim planinama; planine Iranske visoravni, novi svijet koji eka. Granina postaja bila je usamljena mala zgrada i na njoj zastava, zeleno-bijelo-crvena sa simbolom lava s maem i izlazeim suncem. Nekoliko
176

carinskih slubenika u bezbojnim uniformama i bijelim papuama na nogama, crne kose i bijele puti, pregledae moju oskudnu prtljagu uz prijateljski podsmijeh. Jedan od njih mi se obrati: Sve je u redu, danabi-ali. Vaa milostivost je iznad naih pustinja. Da li biste nas poastili Ijubaznou i popili au aja s nama? Dok sam se jo uvijek udio neobinoj, staromodnoj utivosti ovih fraza, pade mi na um kako je perzijski jezik, uprkos mnotva arapskih rijei, razliit od arapskog. Bilo je u njemu melodiozne, kultivirane skladnosti, a neka otvorena intonacija njegovih vokala zvuala je udno zapadnjaki nakon izrazitog konsonantskog jezika Arapa. Mi nismo bili jedini putnici; nekoliko tekih kola prekrivenih atorskim platnom, u koja su bila upregnuta po etiri konja, stajalo je pred carinarnicom, a karavan mula bio se ulogorio u blizini. Ljudi su kuhali hranu na otvorenim logorskim vatrama. Izgledalo je da su napustili svaku pomisao da idu naprijed iako je tek bilo rano popodne pa smo i mi, ne sjeam se zato, odluili da uradimo isto. Proveli smo no vani spavajui na tlu na svojim pokrivaima. U ranu zoru sva kola i karavani poee da se kreu prema golim brdima; mi smo jahali s njima. Kako se put stalno uspinjao, uskoro smo prestigli spora kola i jahali sami, sve dublje i dublje u brdovitu zemlju Kurda, zemlju visokih, plavih pastira. Prvog sam od njih vidio kad je, na jednoj okuci puta, iziao iz kolibe nainjene od prua i ponudio nas, bez rijei, drvenim ankom prepunim mlaenice. Bio je to djeko sedamnaestih godina, bos, odrpan, neopran, s ostacima pustene kape na raupanoj glavi. Dok sam pio rijetko, blago posoljeno i divno svjee mlijeko, vidio sam preko ruba anka plave oi koje su zurile u mene. Bilo je u njima neto od krhke, vlano-slatke maglovitosti to lebdi iznad tek roenih ivotinja - iskonske dremljivosti, jo potpuno neprekinute... Poslije podne stigosmo do nekog kurdskog sela formiranog od atora to su leali mirno zbijeni izmeu breuljkastih padina. atori su liili na one beduinskih polunomada u Siriji ili Iraku; grubo crno platno od kozije dlake razastrto preko nekoliko stubova, sa zidovima od hasura. U blizini je tekao potoi, ije su obale bile zasjenjene umom bijelih topola; na stijeni, s druge strane vode, porodica roda uzbueno je tukla kljunovima i lupala krilima. Neki mukarac u indigoplavoj bluzi koraao je dugim lahkim koracima prema atorima; iz njegovih, za zemlju vezanih, ali ipak vrlo slobodnih pokreta govorila je stara nomadska krv. Neka ena, u grimiznocrvenoj dugakoj haljini, s dugakim zemljanim vrem na ramenu, polahko se primicala potoku; njena bedra su se jasno ocrta177

vala pod platnom njene haljine; bila su duga i napeta kao strune violine. Ona kleknu uz obalu i nage se da zahvati vode u vr; njena kosa, formirana u obliku turbana, rasu se i, kao crveni mlaz krvi, dotaknu blistavu povrinu vode - ali samo za trenutak da bi bila podignuta i opet omotana oko glave jednim jedinim skladnim pokretom koji je pripadao njenom kleanju i bio dio istog pokreta. Neto kasnije sjedio sam uz obalu u drutvu jednog starca i etiri mlade ene. Sve etiri su bile pune savrenog arma i prirodnosti to je izvirala iz ivota u slobodi: ljepota koja je bila svjesna sebe a ipak edna; ponos koji se nije skrivao a ipak se jedva mogao razlikovati od stida i skromnosti. Najljepa od njih imala je cvrkutavo ime Tu-Tu (sa samoglasnicima izgovorenim kao u francuskom jeziku). Njeno cijelo elo bilo je pokriveno, sve do njenih obrva, alom jarkocrvene boje; trepavice su bile podvuene surmom, a ispod ala virili su crvenkastosmei uvojci s malim srebrenim laniima upletenim u njih; kod svakog pokreta glave oni su zveckali o njeni, ovalni vrat. Svi smo uivali u razgovoru iako je moj perzijski jezik jo uvijek bio nespretan. (Kurdi imaju svoj vlastiti jezik, ali veina njih razumije i perzijski.) One su bile otroumne, ove male ene koje nisu nikada napustile sredinu svoga plemena i, naravno, nisu znale ni pisati ni itati; one su s lahkoom shvaale moje mucave izraze i esto nalazile rije koju sam traio i stavljale mi je, s punom sigurnou, u usta. Pitao sam ih o onome ta rade, a one su mi odgovarale nabrajajui mnotvo sitnih a ipak tako velikih stvari koje ispunjavaju dan nomadske ene: mljevenje ita izmeu pljosnatih kamenih ploa, peenje kruha u uarenom pepelu, muenje ovaca, mukanje mlijeka u konim mjeinama dok se ne dobije maslac, prea ovije vune runim vretenima, tkanje tepiha i ilima sa arama starim skoro koliko i njihova rasa, noenje djece, pruanje spokojstva i ljubavi njihovim muevima... Nepromjenljiv ivot: jue, danas i sutra. Za ove pastire vrijeme ne postoji, osim smjene dana, noi i godinjih doba. No je napravljena tamnom za san; dan je svijetao za ivotne potrebe; zima se otkriva porastom hladnoe i prorijeenom ispaom na planinama: tada oni odlaze sa svojim stadima i atorima dolje u tople ravnice, u Mezopotamiju, do Tigrisa; kasnije, kad nastane ljeto sa svojim sparnim i vrelim vjetrovima, nazad u planine, bilo ovdje, bilo na neko drugo mjesto u tradicionalnim podrujima plemena. Zar nikada ne poelite ivjeti u kamenim kuama? pitao sam starca, koji jedva da je progovorio i rije i smjekajui se sluao na razgovor. Zar vi nikada ne poelite da imate svoja vlastita polja? Starac polahko klimnu glavom: Ne... Ako voda stoji nepokretna u bari, po178

stane ustajala, muljava i prljava; samo kad se kree i tee, ona ostaje bistra... VREMENOM je Kurdistan nestao u prolosti. Skoro osamnaest mjeseci lutao sam uzdu i poprijeko tom najudnijom od svih zemalja, Iranom. Upoznao sam narod koji je u sebi kombinirao mudrost kulture stare trideset stoljea i nestanu nepredvidivost djece; narod koji moe s lijenom ironijom gledati na samog sebe i na sve to se deava oko njega - a trenutak kasnije moe drhtati od divljih, vulkanskih strasti. Uivao sam u kulturnoj neusiljenosti gradova i u razveseljavajuim pustinjskim vjetrovima; spavao samu dvorcima provincijskih guvernera, uz mnotvo sluga na raspolaganju, a i u poluporuenim karavansarajima u kojima se nou trebalo pobrinuti da se pobiju korpioni prije nego oni prevare vas. astio sam se na ranju peenom ovcom kao gost plemena Bahtiari i Kagai i urkom punjenom kajsijama za trpezom bogatih trgovaca; gledao sam neobuzdanost i zanos praznika muharema i sluao njene stihove Haza koje su uz pratnju lutnje pjevali nasljednici stare slave Irana. Lutao sam pod topolama Isfahana i divio se stoljetnim portalima, sjajnim fajansnim fasadama i pozlaenim kupolama njegovih velikih damija. Perzijski jezik mi je postao gotovo isto tako blizak kao i arapski. Raspravljao sam s obrazovanim ljudima u gradovima, vojnicima i nomadima, trgovcima u bazarima, ministrima i vjerskim voama, derviima-lutalicama i mudrim puaima opijuma u usputnim krmama. Boravio sam u gradovima i selima, putovao kroz pustinje i pogibeljne slane movare i potpuno se izgubio u bezvremenskom zraku te istroene udesne zemlje. Upoznao sam iranski narod, njegov ivot i njegove misli gotovo kao da sam bio roen meu njima; ali ova zemlja i ovaj ivot, kompleksan i oaravajui kao neki stari dragulj to blijedo svjetluca mnogobrojnim fasetama, nikada nije postao tako blizak mome srcu kao kristalno isti svijet Arapa. U toku vie od est mjeseci jahao sam kroz divlje planine i stepe Afganistana; est mjeseci u svijetu gdje oruje to ga nosi svaki mukarac nije namijenjeno ukrasu i gdje treba paziti na svaku rije i na svaki korak ako ne elite da metak zazvidi kroz zrak. Ponekad smo Ibrahim, ja i nai sluajni saputnici morali da branimo svoje ivote od razbojnika, kojih je Afganistan tada bio pun; ali, ako se desilo da bude petak, banditi nisu prijetili, jer su smatrali sramnim da pljakaju i ubijaju na dan odreen za slavlje Gospodara. Jednom prilikom, kod Kandahara, zamalo nisam bio ubijen zato to sam nenamjerno pogledao otkriveno lice zgodne seljanke koja je radila na polju, dok se meu seljacima Mongolima, u visokim klancima Hindukua - potomcima ratnika Dingis kana - nije smatralo neprijatnim da spavam na podu jednosobne kolibe neposredno uz domainovu mladu enu i sestre. Sedmicama sam bio gost Amanullah kana, kralja Afgani179

stana, u njegovom glavnom gradu Kabulu; u dugim noima raspravljao sam s njegovim uenjacima nauku Kurana; za vrijeme drugih noi raspravljao sam sa patan-kanovima u njihovim crnim atorima kako da najbolje izbjegnem podruja zahvaena meuplemenskim sukobima. Sa svakim danom onih dviju godina provedenih u Iranu i Afganistanu u meni je rasla izvjesnost da se pribliavam nekom konanom odgovoru. TAKO SE DOGODILO, Mensure, da me je razumijevanje naina ivota uslimana vodilo svaki dan blie boljem shvaanju islama. Islam mi je uvijek bio prije svega na umu... Vrijeme je za jaciju, ree Zejd gledajui u nono nebo. Stajemo u red za posljednju dnevnu molitvu, sva trojica okrenuti prema Meki; Zejd i Mensur stoje jedan pored drugog, a ja ispred, vodei skupnu molitvu (jer je Poslanik opisao svaki skup od dvojice ili vie kao demat). Diem ruke i poinjem: Allahu ekber - Bog je najvei - a zatim recitujem, kao to muslimani uvijek ine, uvodnu suru iz Kurana: U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo, Milostivog, Samilosnog, Vladara Dana sudnjeg. Tebi se klanjamo i od Tebe pomo traimo! Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si milost svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdbu izazvali, niti onih koji su zalutali/ Nastavio sam sa sto dvanaestom surom: U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Reci: On je jedini Bog! Allah je utoite svakome! Nije rodio i roen nije, i niko Mu ravan nije! Malo je stvari koje pribliuju ovjeka jednog drugome kao zajednika molitva. Ovo je, vjerujem, istinito za svaku religiju, ali naroito za islam koji se osniva na vjerovanju da nikakav posrednik nije potreban, niti je stvarno mogu, izmeu ovjeka i Boga. Odsustvo svakog sveenstva, klera, pa ak i organizirane crkve ini da svaki musliman osjea kako stvarno uestvuje, a ne samo prisustvuje, zajednikom aktu molitve kad se moli u skupu. Poto u islamu nema nikakvih sakramenata, svaki odrastao i zdrav musliman moe obavljati svaku vjersku funkciju, bilo da je to voenje skupne molitve, obavljanje enidbene ceremonije ili pokopne slube. Niko ne treba da bude zareen za slubu Bogu, i religiozni uitelji i voe muslimanske zajednice su jednostavno ljudi koji uivaju ugled (ponekad zasluen, a ponekad ne) zbog poznavanja teologije i vjerskog prava.
180

BUDIM SE u zoru, ali moji oni kapci su teki od sna. Preko mog lica vjetar klizi mehkim mrmljajuim zvukom iz nestajue noi u dan to se tek raa. Diem se da sperem san sa svoga lica. Hladna voda je kao dodir dalekih krajolika - planina pokrivenih tamnim zelenilom i potoka to se kreu i teku i uvijek ostaju bistri... Sjedam i zabacujem glavu nazad kako bi mi lice ostalo dugo vlano; vjetar miluje njegovu vlanost, pogaa ga njenim sjeanjem na svjee dane, davno zaboravljene zimske dane... na planine i tekue vode... na jahanje kroz snijeg i svjetlucavu bjelinu... bjelinu onog dana prije mnogo godina kad sam jahao preko snijegom pokrivenih bespua iranskih planina kreui se polahko naprijed, svaki korak konja - upadanje u snijeg, a sljedei muno izvlaenje iz snijega... U podne toga dana, sjeam se, zaustavili smo se u selu nastanjenom udnim narodom koji lii na Cigane. Deset ili dvanaest rupa u tlu, natkrivenih niskim svodovima od iblja i zemlje, davale su usamljenoj nastambi izgled grada krtica. Bilo je to u jugoistonom Iranu, u pokrajini Kirman. Kao podzemna bia iz bajki, ljudi su puzali iz tamnih otvora da se ude rijetkim strancima. Na vrhu jednog zemljanog svoda sjedila je mlada ena i eljala svoje duge, crne, razbaruene kose; njeno maslinastosmee lice sa zatvorenim oima bilo je okrenuto prema blijedom podnevnom suncu, a ona je pjevala tihim glasom pjesmu na nekom neobinom jeziku. Metalne narukvice zveckale su oko njenih zglavaka a oni su bili uski i vrsti kao kod divljih ivotinja drevne ume. Da bih zgrijao svoje ukoene udove, pio sam aja i arak - podosta - sa andarom koji je pratio mene i Ibrahima. Kad sam ponovo uzjahao konja i poao u galop, itav svijet se iznenada otvorio prostran i proziran pred mojim oima kao nikada prije; vidio sam njegove unutarnje oblike i osjetio otkucaje njegovog pulsa u bijeloj usamljenosti i vidio sve to mi je bilo skriveno samo maloas prije; znao sam da sva pitanja samo ekaju na nas; dok mi, jadne lude, pitamo i ekamo na Boije tajne da nam se otvore, one cijelo vrijeme ekaju na nas da se otvorimo prema njima... Visoravan se otvarala pred nama i ja podbodoh konja i poletjeh kao duh kroz kristalno svjetlo, a snijeg, uskovitlan kopitama mog konja, vio se oko mene kao ogrta od varnica; kopite mog konja tutnjale su preko zaleenih potoka... Mislim da sam upravo tada doivio, i ne shvaajui to jo potpuno, otvaranje milosti - one milosti o kojoj mi je davno govorio otac Feliks kad sam polazio na put koji je trebalo da promijeni itav moj ivot, objavljenje milosti koje vam kae da ste upravo vi onaj oekivani... Vie od godine trebalo je jo da proe izmeu tog ludog jahanja preko leda i snijega i mog prelaska u islam; ali ak i
181

tada sam jahao ne znajui to, pravo kao strijela prema Meki. SAD MI JE lice suho, a taj iranski zimski dan prije vie od sedam godina pada u prolost. On pada nazad - ali ne da nestane, jer je ta prolost dio ove sadanjosti. Svje povjetarac, dah jutra to dolazi, izaziva drhtanje bunja. Zvijezde poinju da blijede. Zejde! Mensure! Ustajte, ustajte! Raspalimo vatru i ispecimo kafu; onda emo osedlati deve i jahati jo jedan dan, kroz pustinju koja eka na nas otvorenih ruku.

182

VIII DINI SUNCE bijae upravo na zalasku kad velika, crna zmija iznenada kliznu preko naeg puta; debela je skoro kao djeija ruka a duga oko jedan metar. Zaustavlja se i podie svoju glavu prema nama. Sa gotovo reeksnim pokretom, sputam se sa sedla, skidam svoju puku, kleknem i nanianim - u istom asu ujem Mensurov glas iza sebe: Ne pucaj - ne...! - ali ve sam pritisnuo obara; zmija se trgnu, zgri - i ve je mrtva. Mensurovo lice sa izrazom protesta pojavljuje se iznad mene. Nije je trebalo ubiti... Svakako ne barem kad Sunce zalazi; jer to je vrijeme kada iz podzemlja izlaze dini i esto poprimaju oblik zmije... Smijem se i odgovaram. Mensure, zar vjeruje u one prie starih ena o dinima u obliku zmije? Naravno da vjerujem u dine. Zar ih Boija knjiga ne spominje? Sto se tie oblika u kojem nam se ponekad prikazuju - ne znam... Cuo sam da mogu poprimiti najudniji i najmanje oekivan oblik... Ti bi mogao imati pravo, Mensure, mislim u sebi, jer, zaista, zar bi bilo pretjerano pretpostaviti da, osim bia koja naa ula mogu zapaziti, ima i drugih koja izmiu naem zapaanju? Zar to nije neka vrsta intelektualne arogancije koja modernog ovjeka navodi da odbaci mogunost ivotnih oblika razliitih od onih koje on moe opaziti i procijeniti? Postojanje dina, bez obzira ta bi oni mogli biti, ne moe se dokazati naunim sredstvima. Ali, isto tako, nauka ne moe pobijati mogunost postojanja ivih bia iji bioloki zakoni mogu biti toliko razliiti od naih, naa vanjska ula mogu uspostaviti s njima kontakt samo u vrlo izuzetnim okolnostima. Zar nije mogue da je takvo sluajno ukrtanje staza izmeu ovih nepoznatih svjetova i naeg dovelo do udnih pojava koje je primitivna mata protumaila duhovima, demonima i slinim drugim natprirodnim pojavama? Dok se ponovo penjem na devu, preturajui ova pitanja s poluosmijehom nevjerovanja ovjeka kojeg je odgoj uinio debelokocem mnogo vie nego to su ljudi koji su uvijek ivjeli blie prirodi, Zejd se s ozbiljnim izrazom lica okree prema meni: Mensur ima pravo, daida. Nije trebalo ubiti tu zmiju. Jednom, prije mnogo godina kad sam napustio Hail nakon to je Ibn Saud osvojio grad ustrijelio sam na putu za Irak zmiju kao to je ova. Desilo se to isto tako pri zalasku Sunca. Uskoro iza toga, kada smo se zaustavili da klanjamo akam, izne183

nada osjetih olovnu teinu u nogama i vatru u glavi; u glavi mi poe buati kao vodopad, a udovi mi se upalie tako da vie nisam mogao stajati ve padoh na tle kao prazna vrea, a sve oko mene postade tama. Ne znam koliko dugo sam ostao u toj tami, ali se sjeam da sam konano opet ustao. Neki nepoznat ovjek stajao je s moje desne strane, a drugi s lijeve, i oni me povedoe u neki veliki, sumrani hol pun ljudi koji su uzbueno etali tamo-amo i razgovarali. Uskoro postadoh svjestan da su ovo dvije razliite stranke kao pred sudom pravde. Neki siuni starac sjedio je na uzdignutom podiju u pozadini; izgledalo je da je on sudija ili poglavica ili neto slino. Iznenada shvatih da sam ja optueni. Neko ree: Ubio ga je upravo pred zalazak Sunca pucnjem iz svoje puke. Kriv je. Jedan od suprotne strane odgovori: Ali on nije znao koga ubija; pored toga spomenuo je Boije ime kad je povukao obara. Oni sa strane optube povikae: Nije ga spomenuo! nato druga strana ponovi, svi skupa u horu: Jeste, stvarno je slavio ime Boije! Tako se to nastavi neko vrijeme, optuba i obrana, dok se konano nije inilo da je obrana nadvladala i sudija u pozadini odlui: On nije znao koga ubija, a spomenuo je Boije ime. Vodite ga nazad! Dvojica onih koji su me bili doveli u sudsku dovranu uzee me opet pod ruke, povedoe me nazad istim putom u veliku tamu iz koje sam bio doao i poloie me na tle. Otvorih oi - i naoh se leei izmeu nekoliko vrea ita koje su bile sloene s obje moje strane; preko njih bio je pruen komad atorskog platna da me zatiti od sunanih zraka. Izgleda da je bilo rano prijepodne, a moji saputnici su se oito bili ulogorili. U daljini sam mogao vidjeti nae deve kako pasu na padini breuljka. Htio sam podii ruku, ali su mi udovi bili krajnje izmoreni. Kad se neki od mojih saputnika nadvi nada me, ja rekoh, Kafe... - jer sam u blizini uo zvuk havana za kafu. Moj prijatelj skoi: On govori, on govori! Doao je sebi! - i oni mi donesoe svjee, vrele kafe. Upitah ih jesam li bio u nesvijesti cijelu no. Oni odgovorie: Cijelu no? Puna etiri dana nisi se micao! Uvijek smo te tovarili kao vreu na devu, a nou te opet skidali; mislili smo da emo te morati ovdje sahraniti. Neka je slava Onome koji daje i uzima ivot, ivom, koji nikada ne umire... Eto vidi, daida, ne treba ubijati zmiju u zalazak sunca. Iako je polovica moje svijesti nastavila da se osmjehuje na Zejdovu priu, druga polovica kao da je osjeala tkanje nevidljivih sila u sumraku to je padao, neko tajanstveno kretanje zvukova tako nih da ih uho jedva moe zamijetiti, a u zraku kao da lebdi dah neprijateljstva; imam nejasan osjeaj kajanja to sam ubio zmiju u zalazak sunca... PO PODNE TREEG DANA naeg odlaska iz Haila zaustavismo se da
184

napojimo deve na bunarima Arde, u gotovo krunoj dolini zatvorenoj izmeu niskih breuljaka. Dva bunara, velika i puna slatke vode, lee usred doline i oba su zajedniko vlasnitvo plemena - zapadni pripada Harbu, a istoni Mutajru. Tlo oko njih je golo kao dlan jer oko podne dotjeraju stotine deva i ovaca sa dalekih panjaka da se tu napoje, pa one svaku i najmanju travku to izbije iz tla odgrizu ak prije nego to dahne. Kad smo stigli, dolina je ve bila puna ivotinja, a sve nova stada i krda su se pojavljivala izmeu suncem obasjanih breuljaika. Oko bunarova je velika vreva i komeanje, jer nije lahko ugasiti e tolikih ivotinja. Pastiri izvlae vodu u konim kablovima na dugim konopcima i prate svoj rad pjesmom kako bi se uskladili viestruki pokreti; jer kablovi su vrlo veliki, a kad su napunjeni vodom, tako teki da treba mnogo ruku da ih izvlai iz dubine. Od bunara koji nam je najblii - onog to pripada plemenu Mutajr - dopire pjesma devama: Pijte i ne tedite vodu, Bunar je pun milosra i nema dna! Polovina ljudi pjeva prvi stih, a druga polovina drugi, ponavljajui nekoliko puta u brzom ritmu dok se kabao ne pojavi na rubu bunara; onda preuzimaju ene i lijevaju vodu u kona korita. Bezbroj deva se gura naprijed, riui i fkrui, drui od uzbuenja, gurajui se oko korita, a da ih vidljivo ne smiruju povici ljudi: Hu-ojh,... huu-ojh! Sad jedna, sad druga prua svoj dugaki, gipki vrat naprijed, izmeu ili preko ostalih, kako bi to prije ugasila svoju e; to je ljuljanje i guranje, njihanje i tiskanje svijetlosmeihi tamnosmeih, utobijelih, crnosmeih i kao med utih tjelesa, a otar, jedak zadah ivotinjskog znoja i mokrae osjea se u zraku. U meuvremenu kabao je opet napunjen i pastiri ga izvlae uz brzu pratnju drugog kupleta: Nita ne moe ugasiti e deve Osim Boije milosti i pastirovog truda! - a prizor izlivanja vode, pijenja, dozivanja i pjevanja ponovo poinje opet. Neki starac koji sjedi na rubu bunara podie ruke prema nama i pozva nas: Neka vas Bog pozivi, putnici! Primite nau dareljivost! - nato se nekoliko drugih ljudi izdvoji iz gomile oko bunara i potra prema nama. Jedan od njih pridrava uzde moje deve i polijee je na koljena kako bih lahko mogao sjahati. Brzo se pravi put za nae ivotinje prema koritu, a ene lijevaju vodu za njih; mi smo putnici i zato imamo prednost. Zar nije lijepo vidjeti, mudruje Zejd, kako Harb i Mutajr sada odrava185

ju mir, a nedavno su ratovali jedni protiv drugih? (Jer tek su prole tri godine otkako je pleme Mutajr bilo u pobuni protiv Kralja, dok je Harb bio meu njegovim najvjernijim pomagaima.) Sjea li se, daida, kad smo posljednji put bili ovdje? Kako smo obili Ardu u irokom luku nou, ne usuujui se prii bunarima - ne znajui da li su tamo prijatelji ili neprijatelji...? Zejd podsjea na veliku beduinsku pobunu 1928-1929. - kulminaciju politike drame koja je uzdrmala i same temelje kraljevstva Ibn Sauda a, za neko vrijeme, uvukla i mene u to. POETKOM 1927. mir je vladao u prostranom kraljevstvu Saudi Arabije. Ibn Saudova borba za vlast bila je prola. Njegovu vlast u Neddu nije vie osporavala ni jedna rivalska dinastija. Njegove su bile pokrajine Hail i amar, a njegov je, isto tako, bio i Hidaz nakon to je 1925. godine protjerao dinastiju erifa. Meu Kraljevim ratnicima isticao se onaj isti strani beduinski poglavar, Fejsal ed-Davi, koji mu je ranije bio donio toliko mnogo briga. Ed-Davi se naroito istakao u Kraljevoj slubi i uvijek iznova dokazivao svoju vjernost: 1921. godine osvojio je Hail za Kralja; 1924. vodio je smioni upad u Irak, odakle je erifova porodica, pod zatitom Britanaca, intrigirala protiv Ibn Sauda; 1925. on je zauzeo Medinu i odigrao odluujuu ulogu u osvajanju Dide. Sada, u ljeto 1927., odmarao se na lovorikama u svojoj ihvan-nastambi Artavija, nedaleko od granice Iraka. U toku mnogih godina ta granica je bila scena gotovo neprekidnih beduinskih upada usljed plemenskih seoba u potrazi za paom i vodom; u nizu sporazuma izmeu Ibn Sauda i Britanaca - koji su bili odgovorni za Irak kao mandatska sila - dogovoreno je da nikakve zapreke ne treba stavljati takvim neophodnim seobama, a nikakve tvrave ne smiju se podizati ni s jedne strane granice izmeu Nedda i Iraka. Meutim, u ljeto 1927. iraka vlada je izgradila i zaposjela tvravu u blizini graninih bunara Bisaja i zvanino najavila namjeru da izgradi i druge tvrave du granice. Val uznemirenosti proao je plemenima sjevernog Nedda. Oni su osjetili da je ugroen i sam njihov opstanak i da e tako biti odsjeeni od bunarova o kojima potpuno ovise. Ibn Saud ja protestovao protiv ovog otvorenog krenja sporazuma, ali je primio samo - nakon nekoliko mjeseci - negativan odgovor od britanskog visokog komesara u Iraku. Fejsal ed-Davi, ovjek uvijek spreman na akciju, ree sam sebi: Moda nije povoljno za Kralja da poinje svau sa Britancima - ali ja se na to usuujem. Posljednjih dana oktobra 1927. on krenu na elu svojih ihvana, napade i razori tvravu Bisaju, ne potedivi ni njen iraki garnizon. Britanski avioni se
186

pojavie na sceni, izvidie stanje i povukoe se - mimo svog obiaja - ne bacivi ni jednu jedinu bombu. Bilo im je lahko da odbiju napad (akcija na koju su bili ovlateni prema ugovorima s Ibn Saudom), a zatim da rijee pitanje tvrava diplomatskim pregovorima. Ali da li je britansko-iraka vlada stvarno bila zainteresovana za brzo, mirno rjeenje spora? Delegacije plemena iz sjevernog Nedda pojavie se kod Ibn Sauda i zahtijevahu kampanju protiv Iraka. Ibn Saud energino odbi sva takva traenja, proglasi Ed-Davia prestupnikom i naredi emiru iz Haila da budno nadzire granina podruja. Finansijska pomo koju je Kralj davao veini ihvana privremeno je uskraena plemenima pod Ed-Daviovom kontrolom; njemu je nareeno da ostane u Artaviji i tamo eka Kraljevu presudu. Iraka vlada je zvanino obavijetena o svim ovim mjerama i najavljeno je da e Ed-Davi biti strogo kanjen. Meutim, u isto vrijeme, Ibn Saud je zahtijevao da Irak u budunosti vie potuje granine sporazume. Prema tome, ovaj novi sukob mogao se lahko izgladiti. Ali kad su stvari dole do ove take, britanski visoki komesar obavijesti Ibn Sauda da alje zranu eskadrilu da kazni Ed-Daviove ihvane (koji su se ve odavno bili vratili u svoje rodne krajeve) i da ih natjera na pokornost njihovom kralju. Poto u to doba nije bilo u Rijadu telegrafa, Ibn Saud hitno posla kurira u Bahrejn, odakle je poslat telegram u Bagdad s protestima protiv predloenih mjera i podsjeanjem na odgovore koji zabranjuju bilo kojoj strani da progoni prekritelje preko granice. On je naglasio da mu nije potrebna britanska pomo u nametanju njegovog autoriteta Ed-Daviu; konano, on je upozorio da takve britanske akcije na podruju Nedda mogu imati opasne posljedice kod ihvana koji su ve dosta uznemireni. Upozorenje je ostalo nazapaeno. Koncem januara 1928. - tri mjeseca nakon sukoba u Bisaji - britanska eskadrila preleti preko granice, bombardova podruja Nedda, izazivajui pustoenje u logorima Mutajri beduina i bezobzirno ubijajui ljude, ene, djecu i stada. Svi sjeverni ihvani poee se pripremati za kampanju osvete protiv Iraka; zahvaljujui samo velikom ugledu Ibn Sauda kod svih plemena, pokret je na vrijeme zaustavljen i ogranien na nekoliko manjih pograninih okraja. U meuvremenu, Britanci su mirno ponovno izgradili unitenu tvravu Bisaja i jo dvije nove tvrave bile su podignute na irakoj strani granice. FEJSAL ED-DAVI, pozvan u Rijad, odbi da doe i opravda akciju koja je, po njegovom miljenju, bila poduzeta u Kraljevom vlastitom interesu. Lina ozlojeenost dodata je na njegovu ogorenost. On, Fejsal Ed-Davi, koji
187

je sluio Kralja tako vjerno i tako dobro, bio je samo emir Artavije - koja je, i pored velikog broja svojih stanovnika, bila samo izraslo selo. Njegovo vodstvo bilo je odluujue u osvajanju Haila - ali Kraljev roak, Ibn Musaad, a ne on, bio je imenovan za emira u Hailu. Za vrijeme kampanje u Hidazu, upravo on, Ed-Davi, opsjedao je Medinu mjesecima i konano je prisilio na predaju - ali nije on postavljen za njenog emira. Njegova strastvena, razoarana elja za vlau nije mu dala mira. Rekao je sebi: Ibn Saud pripada plemenu Anaza, a ja plemenu Mutajr. Mi smo ravni jedan drugom u plemenitosti naeg porijekla. Zato bih ja morao priznati Ibn Saudovu nadmonost? Takvo rezonovanje je uvijek bilo nevolja u arapskoj historiji: niko ne eli priznati da je drugi bolji od njega. Jedan po jedan, drugi nezadovoljni poglavari ihvana poee zaboravljati koliko mnogo duguju Ibn Saudu. Meu njima je bio Sultan ibn Badad, eik monog plemena Atajba i emir Gatgata, jedne od najveih nastambi ihvana u Neddu, pobjednik u bitki na Tarabi 1918. protiv snaga erifa Huseina, osvaja Taifa i Meke 1924. Zato bi on morao biti zadovoljan da bude samo emir Gatgata? Zato nije on, nego jedan od Kraljevih sinova, bio imenovan emirom Meke? Zato, konano, on nije bio imenovan emirom Taifa? On je, kao Fejsal ed-Davi, mislio da je prevaren u onome to je smatrao svojim pravom; a poto je bio Ed-Daviov zet, izgledalo je sasvim logino da se zajedno bore za istu stvar protiv Ibn Sauda. U jesen 1928. Ibn Saud sazva sastanak poglavara i uleme u Rijadu s ciljem da rijei sve ove sporove. Dodue, gotovo sve plemenske voe osim Ibn Badada i Ed-Davia. Postojani u svojoj opoziciji, njih dvojica proglasie Ibn Sauda heretikom - pa zar nije sklapao sporazume s nevjernicima i uveo u arapske zemlje takve avolje instrumente kao to su motorna vozila, telefoni, radio-aparati i avioni? Ulema sakupljena u Rijadu jednoglasno izjavi da takve tehnike novotarije ne samo da su dozvoljene nego su ak veoma poeljne s vjerskog stanovita, poto one poveavaju znanje i mo muslimana, a da su prema Poslaniku islama ugovori s nemuslimanskim silama isto tako poeljni ako donose mir i slobodu muslimanima. Ali dvojica buntovnih poglavara nastavie svoje proteste i naioe na spreman odziv kod mnogih neobrazovanih ihvana, koji nisu imali dovoljno znanja da vide ita drugo osim utjecaja avola u Ibn Saudovim akcijama. Njegov raniji promaaj da prui obrazovanje ihvanima i da njihov vjerski ar pavilno usmjeri, poe da nosi svoje tragine plodove... U pustarama Nadda sad je brujalo kao u konici. Tajanstveni glasnici ja188

hali su na brzim devama od plemena do plemena. Tajni sastanci poglavara odravani su pokraj udaljenih bunarova. Konano, rovarenje protiv Kralja izbi u otvoreni revolt, povukavi mnoga druga plemena osim Mutajra i Atajbe. Kralj je bio strpljiv. Pokuao je da pokae razumijevanje. Slao je glasnike tvrdoglavim plemenskim voama i pokuao da ih urazumi, ali uzalud. Srednja i sjeverna Arabija postale su poprite na daleko i iroko rasprostranjenog gerilskog rata; gotovo poslovina javna sigurnost zemlje nestala je i zavladao je potpun haos u Neddu; druine pobunjenih ihvana harale su u svim smjerovima napadajui sela, karavane i plemena koja su ostala vjerna Kralju. Nakon bezbrojnih lokalnih okraja izmeu pobunjenikih i kralju vjernih plemena, odluna bitka se odigrala na ravnici Sibila, u centralnom Neddu, u proljee 1929. Na jednoj strani bio je Kralj s velikim snagama; na drugoj strani Mutajr i Atajbe, potpomognuti savezom drugih plemena. Kralj je bio pobjednik. Ibn Badad se predao bezuvjetno i odveden je u lancima u Rijad. Ed-Davi je bio teko ranjen i bilo je javljeno da umire. Ibn Saud, najblai od svih arapskih kraljeva, posla mu svog linog lijenika da ga lijei - a taj doktor, mladi Sirijac, ustanovi ozbiljnu ranu na jetri, ocjenjujui da Ed-Davi moe ivjeti jo najvie sedmicu dana. Kralj na to odlui: Pustiemo ga da umre u miru; primio je kaznu od Boga. On naredi da se ranjeni neprijatelj odnese nazad njegovoj porodici u Artaviju. Ali Ed-Davi je bio daleko od umiranja. Njegova rana nije bila ni priblino tako opasna kako je to pretpostavio mladi lijenik; nakon nekoliko sedmica ve se oporavio dovoljno da pobjegne iz Artavije, vie nego ikada spreman na osvetu. ED-DAVIOV BIJEG iz Artavije dao je novi podsticaj pobuni. Govorkalo se da se on lino nalazi negdje u blizini kuvajtske granice okupljajui nove plemenske saveznike uz svoje vlastite, jo uvijek znaajne snage Mutajra. Medu prvim koji su mu se pridruili bilo je malo ali hrabro pleme Adman koje ivi u pokrajini El-Hasa blizu Perzijskog zaliva; njihov eik, Ibn Hadlajn, bio je daida po majci Fejsala Ed-Davia. Osim ovoga, nije bilo ljubavi izmeu Ibn Sauda i Admana. Prije vie godina oni su ubili Kraljevog mlaeg brata Saada i, bojei se njegove osvete, emigrirali u Kuvajt. Ibn Saud im je to kasnije oprostio i dozvolio im da se vrate u svoje pradjedovske krajeve, ali je stara mrnja i dalje tinjala. Ona je izbila u otvoreno neprijateljstvo kada je, za vrijeme pregovora oko izmirenja, poglavar Admana s nekoliko svojih pratilaca bio izdajniki ubijen u logoru Ibn Saudovog roaka, najstarijeg sina emira El-Hasa.
189

Savez Admana s Mutajrom podstakao je novi plamen meu plemenima Atajba u centralnom Neddu. Nakon zarobljavanja nihovog emira, Ibn Badada, oni se ponovno okupie pod novim poglavarom; sada se opet digoe protiv Kralja prisiljavajui ga da usmjeri svoje sile sa sjevernog prema centralnom Neddu. Borba je bila otra, ali postupno Ibn Saud nadvlada. Atajbe je svladavao grupu po grupu dok, konano, ne ponudie predaju. U selu na pola puta izmeu Rij ada i Meke njihovi eikovi se zaklee Kralju na vjernost - i Kralj im opet oprosti, nadajui se da e konano imati slobodne ruke protiv Ed-Davia i ostalih buntovnika na sjeveru. Ali jedva to se vratio u Rijad, Atajbe po drugi put pogazie zakletvu i obnovie borbe. Sada je to bila borba do kraja. Po trei put Atajbe bijahu pobijeene i skoro desetkovane, a sa potpunim razaranjem nastambe ihvana Gatgata, grada veeg od Rijada, Kraljeva vlast se ponovo uspostavi u centralnom Neddu. U meuvremenu, borba na sjeveru je nastavljena. Fejsal ed-Davi i njegovi saveznici bili su sada dobro uaneni u blizini granice. Ibn Musaad, emir Haila, stalno ih je napadao u ime Kralja. Dva puta je javljeno da je Ed-Davi ubijen; oba puta se pokazalo da su vijesti lane. On je nastavio da ivi, tvrdoglavo i beskompromisno. Njegov najstariji sin i sedam stotina njegovih ratnika pali su u borbi; ali on se borio i dalje. Pojavilo se pitanje odakle Ed-Davi prima novac koji je ak i Arabiji potreban za voenje rata. Odakle mu oruje i municija? Sve ei su bili udni izvjetaji da buntovnik, nekada tako ogoreni kritiar Ibn Saudovih ugovornih odnosa sa nevjernicima, sada i sam paktira sa Britancima. Govorkalo se da esto posjeuje Kuvajt; bi li on tako mogao raditi, pitali su se ljudi, bez znanja britanskih vlasti? Nije li, naprotiv, bilo mogue da nemiri u zemljama Ibn Sauda suvie dobro slue njihovom vlastitom cilju? JEDNE VEERI u Rijadu., u ljeto 1929, poao sam ranije na spavanje i, prije nego sam zaspao, zabavljao sam se nekom starom knjigom o omanskim dinastijama, kad Zejd iznenada ue u moju sobu: Tu je neki ovjek od eika. eli da te odmah vidi. urno se obukoh i pooh u dvorac. Ibn Saud me ekao u svom privatnom stanu, sjedei prekrtenih nogu na divanu s gomilom arapskih novina oko sebe a u rukama s jednim iz Kaira. On odgovori kratko na moj pozdrav i, ne prekidajui itanje, pokaza mi na mjesto pored sebe na divanu. Nakon nekog vremena podie pogled, obazrije se na slugu koji je stajao pored vrata i pokretom ruke pokaza mu da eli da nas ostavi same. im je sluga zatvorio vrata za sobom, Kralj odloi novine i pogleda me za trenutak iza blistavih naoala kao da me nije vidio dugo vremena (iako sam proveo nekoliko sati s njim upravo toga jutra).
190

Zauzet pisanjem? Ne, Dugovjeki, sedmicama nisam nita napisao. Ono su bili interesantnni lanci to si ih napisao o naim graninim problemima s Irakom. Oito je mislio na niz dopisa koje sam pisao za svoje evropske novine dva mjeseca ranije; neki od njih su se pojavili i u kairskim novinama gdje su, da polaskam sebi, pomogli da se razjasni vrlo zamrena situacija. Poznajui Kralja, bio sam siguran da ne govori nasumce nego da ima neto odreeno na umu; zato sam utio ekajui da nastavi. On produi: Moda bi htio pisati neto vie o onome to se deava u Neddu - o ovoj pobuni i o onome to ona nagovjeuje. Bilo je uzbuenja u njegovom glasu kad je dodao: erifova porodica me mrzi. Oni Huseinovi sinovi koji sada vladaju u Iraku i Transjordaniji e me uvijek mrziti, jer oni ne mogu zaboraviti da sam im uzeo Hidaz. Oni bi eljeli da se moje kraljevstvo slomi jer bi se tada mogli vratiti u Hidaz... a njihovim prijateljima koji se pretvaraju da su i moji prijatelji, moda bi se to i svidjelo... Oni nisu izgradili one tvrave naprazno; oni ele da mi prave smetnje i da me otjeraju sa svojih granica... Iza Ibn Saudovih rijei mogao sam uti zbrkane, sablasne zvukove - kotrljanje i jurnjavu eljeznikih vozova koji bi, iako jo samo zamiljeni, mogli postati sutra stvarni: prizor britanske eljeznice od Haife do Basre. Glasine o takvom planu irile su se ve godinama. Bilo je dobro poznato da je Britancima mnogo stalo do osiguranja suhozemnog puta do Indije, a ovo je, u stvari, i bio smisao njihovih mandata u Palestini, Transjordaniji i Iraku. eljeznika pruga od Mediterana do Perzijskog zaliva formirala bi ne samo novu, vrijednu vezu u britanskim imperijalnim komunikacijama, nego bi isto tako pruala veu zatitu naftovodu koji je trebalo da bude poloen od Iraka kroz Sirijsku pustinju do Haife. S druge strane, direktna eljeznika veza izmeu Haife i Basre presjekla bi Ibn Saudove najsjevernije pokrajine - a Kralj nikada ne bi podrao takav prijedlog. Zar nije bilo moge da izgradnja tvrave du granice Irak - Nedd, u jasnoj suprotnosti sa svim postojeim sporazumima, predstavlja prvi stepen u briljivo smiljenom planu da stvori dovoljno nemira u tom kritinom podruju da bi se opravdalo stvaranje male, polunezavisne tampon drave podlonije Britancima? Fejsal ed-Davi bi mogao posluiti za ovu svrhu isto tako dobro, ili moda ak i bolje, nego neki lan erifove porodice, jer je on i sam bio iz Nedda i imao jake sljedbenike meu ihvanima. Da je njegov poboni vjerski fanatizam bio samo maska bilo je oigledno svakome ko je poznavao njegovu prolost; ono to je on stvarno htio bila je samo vlast. Nije bilo sumnje da on,
191

preputen sam sebi, ne bi mogao izdrati tako dugo protiv Ibn Sauda. Ali - da li je on bio preputen sam sebi? Nakon due stanke, Kralj nastavi: Mislio sam, kao i svako drugi, o snabdijevanju orujem i municijom koje Ed-Davi izgleda ima na raspolaganju. Ima ih dovoljno - a ima dovoljno i novaca, kako mi je javljeno. Pitam se bi li ti elio pisati o ovim stvarima - mislim, onim tajanstvenim izvorima snabdijevanja EdDavia. Ja imam svoje vlastite sumnje o njima; moda ak vie nego sumnje - ali bih volio da ti sam istrai sve to moe, jer ja moda nemam pravo. Dakle, to je bilo to. Iako je Kralj govorio skoro ravnoduno, uobiajenim tonom, bilo je oito da je izvagao svaku rije prije nego ju je izgovorio. Pogledah ga vrsto. Njegovo lice, tako ozbiljno samo trenutak prije, obasja irok osmijeh. Stavi ruku na moje koljeno i prodrma ga: elim da ti, sinko, iznae sam - ponavljam, sam za sebe - odakle Ed-Davi dobiva svoje puke, municiju i novac koji razbacuje tako rasipniki. Jedva da ima imalo sumnje u mojim mislima, ali elim da neko kao ti, ko nije direktno ukljuen, kae svijetu o iskrivljenoj istini iza Ed-Daviove pobune... Mislim da bi ti bio u stanju pronai istinu. Ibn Saud je znao ta radi. Uvijek je znao da ga volim. Iako se esto nisam slagao s njegovom politikom, a nikad nisam krio svoje neslaganje, on mi nije nikada uskratio svoje povjerenje i esto me pitao za savjet. On ima povjerenje u mene tim vie to je, vjerujem, svjestan da ne oekujem nikakvu linu dobit od njega i ne bih ak prihvatio ni mjesto u njegovoj vladi, jer elim ostati slobodan. I tako, te nezaboravne veeri u ljeto 1929., on mi mirno predloi da treba da idem i istraim mreu politikih intriga iza pobune ihvana - misija koja vjerovatno ukljuuje lini rizik i svakako se moe izvriti samo uz cijenu krajnjih napora. Ali eik nije bio razoaran mojim reakcijama. Pored moje naklonosti prema njemu i njegovoj zemlji, posao koji mi je sada povjerio izgleda da je obeavao uzbudljive doivljaje, a da i ne govorim o moguoj novinarskoj senzaciji. Neka tvoja zapovijed, Dugovjeki, vodi moje oi i moju misao, odgovoriti odmah. Svakako u uiniti ono to mogu. U to, Muhammede, nemam sumnje; oekujem da tvoj zadatak bude tajna. Moglo bi biti opasnosti u tome - ta je s tvojom enom? ena je bila iz Rijada, djevojka s kojom sam se bio oenio prethodne godine; ali u ovom pogledu bio sam u stanju da umirim Kralja: Ona nee plakati, Imame; upravo sam danas mislio da se s njom razvedem. Mi izgleda ne odgovaramo jedno drugom.
192

Ibn Saud se znalaki nasmijei, jer razvoenje sa enom za njega nije bila nepoznata stvar. Ali ta je s drugima - tvojom rodbinom? Nema nikoga, mislim, ko bi alio da mi se bilo ta desi - osim, naravno, Zejda; ali on e me svakako pratiti i ono to se desi meni desie se i njemu. To je sve dobro, odgovori Kralj. I, da, prije nego zaboravim: bie ti potrebno neto sredstava za poduhvat - i zavue ruku pod jastuk iza sebe, izvue kesu i gurnu mi je u ruku; po teini sam odmah pogodio da je puna zlatnika. Sjeam se kako sam pomislio u sebi: kako je on siguran morao biti, ak prije nego me i pitao, da u prihvatiti njegov prijedlog...! PO POVRATKU KUI pozvah Zejda, koji je ekao na moj dolazak. Ako bih traio, Zejde, da me prati na jednom poduhvatu koji bi mogao biti opasan - da li bi iao sa mnom? Zejd odgovori: Pa zar misli, daida, da bih te pustio samog, kakva god da je opasnost? Ali gdje to idemo? Idemo da istraimo odakle Ed-Davi dobiva svoje oruje i novac. Ali Kralj eli da niko nita ne zna o tome ta radimo dok ne bude uraeno; zato mora biti paljiv! Zejd se ak nije potrudio ni da me umiri, nego umjesto toga pree na praktinije pitanje: Mi svakako ne moemo pitati Ed-Davia ili njegove ljude. Kako emo onda to poeti? Vraajui se iz dvorca ve sam o tom problemu razmiljao. Izgledalo mi je da bi najbolja polazna taka bio jedan od gradova centralnog Nedda, gdje je bilo dosta trgovaca koji imaju prisne veze s Irakom i Kuvajtom. Konano sam se zaustavio na akri, glavnom gradu pokrajine Vam, oko tri dana putovanja od Rijada, gdje bi moj prijatelj Abder-Rahman es-Sibai mogao biti u stanju da mi pomogne. Sljedei dan bio je ispunjen pripremama za nau ekspediciju. Kako nisam htio da privuem suvie panje na moje kretanje, upozorio sam Zejda da potreptine ne uzima, kao to smo bili uobiajili, iz Kraljevog skladita, nego da sve to nam treba nabavi u trgovini. Do noi Zejd je bio sakupio potreban izbor hrane: desetak kila rie, priblino istu koliinu brana za kruh, malu mjeinu masla, hurmi, kafe i soli. Kupio je isto tako dvije nove mjeine za vodu, koni kabao i konopac od kozije dlake dovoljno dug za vrlo duboke bunarove. Ve smo bili dobro snabdjeveni orujem i municijom. U vree smo smjestili po dva kompleta odjee, a svaki od nas je nosio teku abaju koja e nam, zajedno s pokrivaima preko naih sedala, sluiti kao pokriva u svjeim noima. Nae deve, koje su bile provele nekoliko sedmica na pai, bile su u izvrsnom stanju;
193

ona koju sam nedavno bio dao Zejdu bila je vanredno brzi trka iz Omana, dok sam ja jahao lijepu staru istokrvnu sjevernu pasminu koja je nekada pripadala posljednjem raidskom emiru Haila, poklon Ibn Sauda. Kad je pala no, izjahasmo iz Rijada. Pred zoru stigosmo do Vadi Hanife, dubokog, golog rijenog korita izmeu strmih bregova - mjesta odlune bitke koja se odigrala prije vie od trinaest vijekova izmeu muslimanskih snaga Ebu Bekra, Poslanikovog nasljednika i prvog halife islama, i onih lanog poslanika, Musejlime, koji se vie godina opirao muslimanima. Bitka je znaila konanu pobjedu islama u centralnoj Arabiji. Mnogi od prvih drugova Poslanikovih pali su u njoj, a njihovi grobovi su vidljivi do danas na kamenim padinama doline. Za vrijeme prijepodneva proli smo ruevine grada Ajajne, nekada prostrane naseljene nastambe, koja se pruala du obiju obala Vadi Hanife. Izmeu nizova tamariski lee ostaci prolosti; porueni kuni zidovi, oboreni stubovi damije ili ruevine raskone zgrade diu se tu i tamo govorei o viem, gracioznijem arhitektonskom stilu nego to su one jednostavne zemljane graevine koje se sada vide u Neddu. Pria se da je do pred sto pedeset ili dvjesta godina itav tok Vadi Hanife od Darije (izvorni glavni grad dinastije Ibn Sauda) do Ajajne - razdaljina od preko osamdeset kilometara - bio jedan jedini grad; i da su vijest o roenju sina emira Darije prenijele ene s krova kue na krov za nekoliko minuta do najdaljeg kraja Ajajne. Pria o propasti Ajajne toliko je zamagljena legendama da je teko razabrati historijske injenice. Najvjerovatnije je da je grad razorio prvi Saudi vladar kad je odbio da prihvati uenje Muhammeda ibn Abdel-Vehaba; ali vehabijska legenda kae da su, kao znak Boije kazne, svi bunarovi Ajajne presuili u jednoj jedinoj noi prisiljavajui stanovnike da napuste grad. U podne treeg dana ugledali smo zemljane zidove i bastione akre i visoke palme to nadvisuju njene kue. Jahali smo izmeu praznih vonjaka i kroz puste ulice; tek tada se sjetismo da je petak i da su svi u damiji. Ovdje-ondje susretosmo enu odjevenu od glave do pete u crnu abaju; ona bi se trgnula na pojavu stranaca i navukla svoj veo preko lica brzim stidljivim pokretom. Tu i tamo igrala su se djeca, u sjeni kua; teka vruina lebdjela je nad krunama palmi. Poosmo pravo prema kui moga dobrog prijatelja Abd er-Rahmana es-Sibaia, koji je tada bio zaduen bejt el-malom, tj. blagajnom pokrajine. Sjahasmo ispred otvorene kapije, a Zejd viknu u dvorite: ,Ja veled! - (Djeko!) - i dok je sluga trei izlazio iz kue, Zejd najavi: Imate goste! Dok su se Zejd i djeko bavili rasedlavanjem deva u dvoritu, ja sam se
194

smjestio u Abd ar-Rahmanovu kahvu, gdje je jedan drugi odmah potpalio vatru pod bakrenim posudama za kafu na ognjitu. Tek to sam popio prvi gutalj, zaue se glasovi iz dvorita - pitanja i odgovori: gospodar kue se bio vratio. Ve sa stepenica, jo nevidljiv, dovikivao mi je pozdrave dobrodolice, i zatim se pojavi na vratima s rairenim rukama; njean omalen ovjek kratke, svijetlosmee brade i duboko usaenih, veselih oiju na nasmijeenom licu. Uprkos vruini nosio je dugaki krzneni ogrta ispod svoje abaje. Ovaj krzneni ogrta bio je najdragocjenije to je imao. Nikad mu nije bilo teko da uvijek iznova ispria onome ko ne zna njegovu historiju da je nekada pripadao bivem kralju Hidaza, erifu Huseinu, i da je pao u njegove, Abd er-Rahmanove, ruke pri osvajanju Meke 1924. Ne sjeam se da sam ga ikada vidio bez tog ogrtaa. On me zagrli toplo i, propinjui se na prste, poljubi me u oba obraza: Ehlen ve sehlen ve merhaba! Dobro doao u ovaj skromni dom, brate moj! Sretan je sat koji te donosi ovdje! Sad dooe uobiajena pitanja: odakle, kuda, kako je Kralj, da li je bilo kie na putu - ili da li si barem uo o kiama? - sve tradiconalna razmjena arapskih novosti. Rekoh mu da je Anajza, u centralnom Neddu, moj cilj - to nije bilo sasvim istina, ali je isto tako i moglo biti. Ranije se Abd er-Rahman intenzivno bavio trgovinom izmeu Nedda i Iraka i dobro je poznavao i Basru i Kuvajt. Nije ga bilo teko navesti da govori o ovim mjestima i ljudima koji su moda nedavno stigli otuda, jer mi se inilo da bi, poto javljaju da je Fejsal ed-Davi tako blizu granice Kuvajta, to mjesto ili Basra mogli pruiti neke indikacije o njegovom izvoru snabdijevanja. Saznadoh da je jedan lan uvene El-Basam porodice iz Anajza - moj stari znanac - nedavno bio u Kuvajtu na povratku iz Basre i, ne elei da se izloi opasnostima putovanja kroz podruje zahvaeno pobunom, vratio se u Nedd preko Bahrejna. Sada je bio u akri i ako elim, Abd er-Rahman e poslati po njega; prema starom arapskom obiaju, posjeuje se onoga ko je doputovao, a on obino ne posjeuje druge. Uskoro iza toga El-Basam nam se pridruio u Abd er-Rahmanovoj kahvi. Abdullah, iako je pripadao moda najvanijoj porodici poslovnih ljudi u itavom Neddu, sam nije bio bogat. Njegov ivot bio je pun uspona i padova - uglavnom padova - doivljenih ne samo u Neddu nego isto tako i u Kairu, Bagdadu, Basri, Kuvajtu, Bahrejnu i Bombaju. Znao je svakoga ko je bilo ta znaio u tim mjestima i nosio u svojoj pronicljivoj glavi itavo skladite informacija o svemu to se dogaa u arapskim zemljama. Rekoh mu da me neka njemaka rma zaduila da ispitam mogunost uvoza poljoprivrednih maina u
195

Kuvajt i Basru; poto mi je bila ponuena dobra provizija, elio sam da saznam koji od lokalnih trgovaca u ovim gradovima ima izgleda da prihvati takav prijedlog. El-Basam spomenu nekoliko imena, a onda dodade: Siguran sam da e neki Kuvajani biti zainteresirani za tvoj plan. Oni uvijek uvoze raznu robu, a ovih dana trgovina izgleda naroito iva - tako iva da velike poiljke srebrenih rijala stiu svaki dan neposredno iz kovnica u Trstu. Spominjanje srebrnih rijala zagolica me. Ova posebna vrsta rijala, talir Marije Terezije, predstavljao je, uporedo sa slubenim arapskim novcem, glavno sredstvo plaanja na itavom Poluotoku. Kovan je u Trstu i prodavan po svojoj vrijednosti srebra, uz malu naplatu za kovanje, raznim vladama, a isto tako i nekolicini istaknutih trgovaca s velikim trgovakim vezama s beduinima, jer beduini ne prihvataju papirne novanice i uzimaju samo zlato i srebro - najradije talire Marije Terezije. Velik uvoz ovog novca od strane kuvajtskih trgovaca izgleda da je ukazivao na bogate poslove izmeu njih i beduina. Zato bi, upitah El-Basama, kuvajtski trgovci upravo sada uvozili rijale? Ne znam, odgovori on s trakom zbunjenosti u glasu. Oni govore o kupovanju deva za klanje od beduina blizu Kuvajta za prodaju u Iraku, gdje su cijene sada visoke; iako mi nije sasvim jasno gdje misle nai tolike deve u stepama oko Kuvajta u ova nemirna vremena... Mislim, dodade s osmjehom, da bi bilo unosnije kupovati deve za jahanje u Iraku i prodavati ih Ed-Daviu i njegovim ljudima - ali, naravno, Ed-Davi ne bi imao novca da ih plati... Zar ne bi, stvarno? Te noi, prije polaska na spavanje u sobu koju nam je domain dodijelio, povukoh Zejda u ugao i rekoh mu: Idem u Kuvajt. To nee biti tako lahko, daida, odgovori Zejd, ali bljesak u njegovim oima govorio je rjeitije od njegovih rijei o njegovoj spremnosti da se upusti u neto to ne samo da nije bilo lahko, nego je i krajnje opasno. Bila bi, naravno, djeija igra putovati kroz podruja koja kontroliraju snage i plemena lojalna Kralju, ali barem sto i pedeset kilometara prije nego se dopre do granice Kuvajta biemo potpuno preputeni sami sebi usred neprijateljskog podruja kroz koje tumaraju pripadnici buntovnih plemena Mutajr i Adman. Mogli bismo, naravno, putovati u Kuvajt morem preko Bahrejna, ali za to bi trebala dozvola britanskih vlasti i to bi podvrglo sve nae pokrete najstroijoj kontroli. Isto bi se moglo rei i za putovanje preko El-Davfa i Sirijske pustinje u Irak, a odatle u Kuvajt, jer bi bilo suvie optimistiki pretpostaviti da bismo mogli promai mnogobrojnim kontrolnim takama u Iraku. Tako je preostao samo
196

neposredniji suhozemni put u Kuvajt. Kako neotkriven prodrijeti u sam grad, bilo je pitanje na koje se u tom trenutku nije moglo lahko odgovoriti; to smo ostavili za budunost, oslanjajui se na nau sreu i nadajui se nepredvienim mogunostima. Abd er-Rahman es-Sibai elio je da ostanem kod njega nekoliko dana, ali kad sam istakao hitnost posla, pusti nas da idemo sljedeeg jutra, nakon to je poveao nae zalihe hrane suhim devinim mesom - ukusan dodatak prilino monotonoj ishrani koja nas oekuje. Isto tako je navaljivao da ga moram posjetiti na povratku, nato sam doista mogao odgovarati samo: Inalah! - (Ako Bog da). OD AKRE smo putovali etiri dana prema sjeveroistoku ne susrevi nita neobino. Jednom prilikom nas je zaustavio odred lojalnih Avazin beduina koji su pripadali snagama emira Ibn Musaada, ali moje otvoreno pismo od Kralja ih je odmah smirilo i, nakon razmjene uobiajenih pustinjskih vijesti, nastavismo na put. Prije zore petog dana pribliismo se podruju na kojem se vie nije protezala ruka Ibn Sauda. Odatle dnevno putovanje vie nije dolazilo u obzir; naa jedina sigurnost bila je u tmici i tajnosti. Ulogorismo se u pogodnom klancu nedaleko od glavnog toka velike Vadi er-Ruma, starog, suhog rijenog korita koje presijeca sjevernu Arabiju prema vrhu Perzijskog zaliva. Klanac je bio gusto natkriven bunjem arfada, koje nam je prualo izvjesnu zatitu sve dok se drimo neposredno uz gotovo vertikalne obale. Sputismo noge devama, nahranismo ih mjeavinom grubog jemenog brana i hurminih kotica - tako izbjegavajui potrebu da ih putamo na pau - i smjestismo se da ekamo no. Nismo se usudili loiti vatru jer bi nas dim ak i danju mogao odati; tako smo se morali zadovoljiti objedom od hurmi i vode. Koliko je na oprez bio pametan, postalo je jasno kasno po podne kad iznenada do nas doprijee zvui pjesme beduina koji jau. Uhvatismo njuke naim devama kako ne bi frkale i rikale, a mi se pribismo, s pukama u ruci, uz zatitni zid klanca. Pjevanje je postajalo glasnije kako su se nepoznati jahai pribliavali; mogli smo ve raspoznati rijei: La ilahe ili Allah la ilahe ili Allah - Nema drugog Boga osim Allaha. Nema drugog Boga osim Allaha, - uobiajeni nadomjestak ihvana za svjetovnije putne napjeve nereformiranih beduina. Nije bilo nikakve sumnje da su to ihvani, a u ovom podruju oni mogu biti samo neprijateljski ihvani. Uskoro se pojavie iznad sljemena brda, upravo iznad obala klanca - grupa od osam ili deset jahaa na devama to se polahko kreu u jednom nizu
197

otro ocrtani na popodnevnom nebu, svako od njih nosei bijeli turban ihvana preko crveno-bijelo karirane kuje, dva redenika preko prsa i puku objeenu o sedlo iza sebe: mrana i opasna povorka jahaa to se ljuljaju naprijed-nazad, naprijed-nazad, u ritmu koraka deva i velikih, sada toliko zloupotrijebljenih rijei La ilahe ili Allah... Prizor je bio impresivan i u isto vrijeme patetian. Ovo su bili ljudi kojima je njihova vjera oito znaila vie nego ita drugo u ivotu; mislili su da se bore za njenu istou i za veu slavu Boga, ne znajui da su njihov ar i njihova enja bili upregnuti u ambicije beskrupuloznog vode u potrazi za linom moi... Oni su bili na pravoj strani klanca to se nas tie, jer da su jahali na suprotnoj strani, oni bi nas vidjeli tako jasno kao to smo mi njih mogli vidjeti sada ispod zatitno nadnesenog bunja. Kad su, sa pjesmom na usnama, nestali s vidokruga niz brijeg, s olakanjem smo uzdahnuli. Oni su kao dini, proaputa Zejd. Da, kao dini koji ne znaju ni ivotne radosti ni straha od smrti... Oni su hrabri i jaki u vjeri, niko to ne moe porei - ali jedino o emu oni sanjaju je krv, smrt i raj... Kao uprkos mranom puritanizmu ihvana, on poe pjevati, poluglasno, sasvim svjetovnu sirijsku ljubavnu pjesmu: Oj, djevojko zlatnosmede puti... im se sasvim smrailo, nastavismo potajni put u smjeru dalekog Kuvajta. Pogledaj, daida! iznenada povika Zejd. Vatra! Bila je to suvie mala vatra za beduinski logor; moda usamljeni pastir? Ali koji bi se pastir usudio da zapali vatru ovdje osim ako ne pripada pobunjenicima? Ipak, bilo bi bolje istraiti. Ako je to samo jedan ovjek, moemo se lahko o njemu pobrinuti, a isto tako, moda, prikupiti dragocjene informacije o kretanju neprijatelja u tom podruju. Tlo je bilo pjeskovito i kopita naih deva nisu pravila gotovo nikakav um dok smo se oprezno primicali vatri. Na njenom svjetlu mogli smo razabrati zgurenu guru usamljenog beduina. Izgledalo je da uri u mrak prema nama, a onda, kao da je zadovoljan onim to je vidio, die se bez urbe, prekrsti ruke na prsima - moda da pokae da nije naoruan - i mirno, bez i najmanje straha, ekae na dolazak. Ko si ti? viknu otro Zejd uperivi svoju puku na odrpanog stranca. Beduin se polahko nasmijei i odgovori dubokim, zvunim glasom: Ja sam Sulubi... Razlog za njegov mir sad je postao oit. udno, na Cigane nalik pleme (ili bolje rei grupa plemena) kojem je on pripadao nije nikada uestvovala u gotovo neprekidnim beduinskim sukobima u Arabiji; nisu niiji neprijatelji niti ih ko napada.
198

Sulubi su ostali sve do danas zagonetka svim istraivaima. Niko stvarno nije znao njihovo porijeklo. Da oni nisu Arapi to je izvjesno: njihove plave oi i svijetlosmea kosa ne slau se s njihovom suncem opaljenom koom i podsjeaju na sjeverna podruja. Stari arapski historiari nam kau da su oni potomci kriara koje je bio zarobio Salahudin i doveo u Arabiju, gdje su kasnije postali muslimani; i, zaista, ime Sulubi ima isti korijen kao i rije salib, to jest kri, a salibi znai kriar. Da li je ovo objanjenje tano, teko je rei. U svakom sluaju, beduini Sulube ne smatraju Arapima i postupaju s njima s nekom vrstom tolerantnog prezira. Oni objanjavaju ovaj prezir, koji je u otrom kontrastu sa inae jako naglaenim smislom Arapa za ljudsku jednakost, tvrdnjom da ovi ljudi nisu stvarno muslimani iz uvjerenja i da ne ive kao muslimani. Oni naglaavaju da se Sulubi ne ene nego ive u zajednitvu kao psi, ne obazirui se ak ni na blisko krvno srodstvo, i da jedu strvine koje muslimani smatraju neistim. Ovo bi, meutim, mogla biti i naknadna racionalizacija. Ja sam vie naklonjen miljenju da je svijest o rasnoj neobinosti navela krajnje rasno svjesne beduine da povuku magini krug prezira oko njih - instinktivna obrana protiv mijeanja krvi, koje je moralo biti vrlo primamljivo u sluaju Suluba; jer oni su, gotovo bez izuzetka, lijep narod, vii od veine Arapa, i velike pravilnosti crta; ene su, naroito, vrlo ljupke, pune privlane gracioznosti tijela i pokreta. Ali kakav god da je razlog, beduinski prezir Suluba uinio im je ivot sigurnim; svakoga ko ih napadne ili im nanese tetu njegovi saplemenici gledaju kao da je izgubio svoju ast. Pored ovoga, svi stanovnici pustinje visoko cijene Sulube kao veterinare, sedlare, kotlokrpe i kovae. Runi rad, iako ga beduin prezire suvie da bi se njime bavio, ipak mu je potreban. Oni su i uspjeni pastiri a, iznad svega, neosporni majstori lovake vjetine. Njihova vjetina da prate tragove je skoro legendarna i jedini koji se u tom pogledu mogu s njima uporediti su beduini El-Mura, na sjevernim rubovima Praznih krajeva. Umiren saznanjem da je na novi poznanik Sulubi, rekoh mu otvoreno da smo mi Ibn Saudovi ljudi - to je bilo sasvim sigurno u odnosu na potovanje koje ovi ljudi imaju prema vlasti - i zatraih da ugasi vatru. Nakon to je to uraeno, smjestismo se na tle i zapoesmo dugi razgovor. Nije nam mogao rei mnogo o rasporedu Ed-Daviovih snaga, jer, ree on, oni su uvijek u pokretu, kao dini, nikada ne miruju dugo na jednome mjestu. Pokazalo se, meutim, da nikakvih veih skupina neprijateljskih ihvana nema u naoj neposrednoj blizini upravo sada, iako male grupe neprestano krstare pustinjom u svim smjerovima.
199

Iznenada mi pade na um misao: da li bismo mogli iskoristiti lovaki i tragaki instinkt ovog Sulubije da nas vodi u Kuvajt? Jesi li ikada bio u Kuvjatu? upitah ga. Sulubi se nasmija. Mnogo puta. Prodavao sam tamo gazeline koe, maslo i devinu vunu. Pa, tek je deset dana od kako sam se otuda vratio. Onda bi nas moda ti mogao voditi do Kuvajta? - Mislim, voditi nas na takav nain da izbjegnemo na putu susrete s ihvanima? Nekoliko trenutaka Sulubi je razmiljao o ovome pitanju, a onda, oklijevajui, odgovori: Mogao bih, ali bi bilo opasno za mene ako me uhvate ihvani s tobom. Ipak bih mogao, ali... ali to bi te mnogo stajalo. Koliko? Pa... - mogao sam razaznati drhtaj gramzivosti u njegovom glasu - pa, gospodaru, ako bi mi dao sto rijala, mogao bih dodvesti tebe i tvog prijatelja u Kuvajt na takav nain da bi nas mogle vidjeti samo ptice s neba. Jedna stotina rijala odgovaralo je iznosu deset zlatnih funti - smijeno mali iznos prema onome ta bi to za nas znailo; ali Sulubi vjerovatno nikada u ivotu nije imao tako mnogo gotovog novca u rukama. Dau ti sto rijala - dvadeset sada, a ostatak kad doemo u Kuvajt. Na budui vodi oito nije oekivao da e njegov zahtjev biti tako spremno prihvaen. Moda je alio to nije traio veu cijenu jer, kao naknadno razmiljanje, on dodade: Ali, ta je s mojom devom? Ako jaem s vama do Kuvajta, a onda nazad, sirota ivotinja e biti potpuno iscrpljena, a ja imam samo jednu... Ne elei da produujem nagaanje, spremno odgovorih: Kupicu tvoju devu. Ti e je jahati do Kuvajta, a tamo u ti je pokloniti - ali nas mora voditi i nazad. To je bilo vie nego to se on mogao nadati. S velikom ivahnou on se die, nestade u mraku i ponovo se pojavi nakon nekoliko minuta vodei staru ali lijepu i oito snanu ivotinju. Nakon cjenkanja pogodismo se za sto i pedeset rijala, uz uvjet da mu sada platim pedeset a ostatak, zajedno s njegovom nagradom, u Kuvajtu. Zejd dohvati kesu napunjenu rijalima iz jedne od naih vrea na sedlu i ja poeh brojati novac na krilo Sulubije. Iz dubine svoje prljave tunike on izvue komad krpe u kojoj je bio vezan njegov novac; kako je poeo da dodaje moje rijale svojoj uteevini, bljesak novog novca privue moj pogled. ekaj! uzviknuh, stavljajui svoju ruku na njegovu. Da vidim taj tvoj sjajni rijal.
200

Oklijevajui, kao da se boji da ne bude opljakan, Sulubi poloi oprezno novac na dlan moje ruke. Bio je otrog ruba, kao nov, ali da bih bio siguran, zapalih ibicu i pogledah ga poblie. Bio je to stvarno novi talir Marije Terezije - nov kao da je tek iziao iz kovnice. Dok sam drao ibicu iznad ostatka Sulubijevog novca, otkrih jo pet ili est novia isto tako blistavo novih. Gdje si dobio ove rijale? Doao sam poteno do njih, gospodaru, kunem se... Nisam ih ukrao. Neki Mutajri mi ih je dao prije nekoliko sedmica blizu Kuvajta. Kupio je od mene novo sedlo jer je njegovo bilo slomljeno... Neki Mutajri? Jesi li siguran? Siguran sam, gospodaru, i neka me Bog ubije ako laem... On je bio EdDaviov ovjek, jedan od grupe koja se nedavno borila protiv emira iz Haila. Svakako nisam pogrijeio to sam uzeo novac za sedlo...: Pa nisam mogao odbiti a siguran sam da e eik, neka ga Bog pozivi, to razumjeti... Uvjerih ga da Kralj nee biti ljut na njega i njegov nemir se stia. Ispitujui ga dalje, saznadoh da su mnogi Sulubi primali takve nove rijale od raznih pristaa Ed-Davia u zamjenu za robu ili male usluge... NA SULUBI se stvarno pokazao izvanrednim vodiem. Tri noi on nas je vodio stranputicama kroz pobunjeniko podruje, preko bespua koja ak ni Zejd, koji dobro poznaje ovu zemlju, nije nikada prije vidio. Dane smo provodili u zaklonu; Sulubi je stvarno bio strunjak da pronae izvanredna mjesta za skrovite. Jednom prilikom doveo nas je do bunara koji je, kako nam ree, nepoznat caki beduinima iz toga podruja; njegova ustajala, smea voda ugasila je e naih deva i omoguila nam da napunimo nae mjeine. Samo dva puta smo vidjeli grupe ihvana u daljini, ali im nijedanput nije bilo mogue da nas vide. etvrtog jutra nakon naeg susreta sa Sulubijem stigli smo na dogled grada Kuvajta. Nismo mu prili sa jugozapada, kako bi uradili putnici iz Nedda, nego sa zapada, du puta iz Basre, tako da bi svako ko bi nas sreo pomislio da smo iraki trgovci. Kad smo stigli u Kuvajt, smjestili smo se kod trgovca kojeg je Zejd poznavao iz vremena kad je bio u irakoj policiji. Vlana, teka vruina lebdjela je nad pjeskovitim ulicama i kuama graenim od opeka suenih na suncu; naviknut na otvorene stepe Nedda, uskoro sam bio sav mokar od znoja. Ali nije bilo vremena za odmor. Ostavljajui Sulubija da se pobrine o devama - sa strogim upozorenjem da nikome ne spomene odakle smo doli - Zejd i ja krenusmo u ariju da izvrimo prva izvianja. Poto nisam bio upoznat s Kuvajtom, a ne elei da Zejda uinim sumnji201

vijim svojim prisustvom, ostao sam gotovo itav sat sam u kafani, pijui kafu i puei nargilu. Kad se Zejd konano vratio, bilo je oito po njegovom izrazu likovanje da je pronaao neto vano. Idemo van, daida! Lake je razgovarati na trgu da nas niko ne uje. A evo sam donio neto za tebe - a isto tako i za sebe - i ispod svoje abaje izvadi dva iraka igala od debele, rastresito pletene smee vune. Ovo e od nas napraviti Iraane. Diskretnim ispitivanjem Zejd je saznao da njegov bivi partner - drug iz njegovih ranijih dana krijumarenja u Perzijskom zalivu - sada ivi u Kuvajtu, oito jo uvijek se bavei svojom uobiajenom trgovinom. Ako ima iko ko nam moe rei neto o prometu pukama u ovome gradu, to je Bandar. On je Samar kao i ja - jedna od onih tvrdoglavih luda koje se nikad ne mogu potpuno gomiriti s vladavinom Ibn Sauda. Ne smije saznati da radimo za Seika - i, mislim, ak ni odakle smo doli, jer Bandar stvarno nije lud. On je vrlo lukav ovjek - u stvari, on me varao suvie esto u prolosti da bih smio imati povjerenje u njega sada. Konano ga naosmo kod kue u uskoj uliici sasvim blizu glavnog bazara. Bio je visok i mrav, star moda etrdeset godina, tijesno postavljenih oiju i kiselog, neraspoloenog izraza, ali njegovo lice se iskreno razvedri kad ugleda Zejda. Zbog moje svijetle koe, predstavljen sam kao Turin nastanjem u Bagdadu i zaposlen oko izvoza arapskih konja iz Basre u Bombaj. Ali se sada ne isplati izvoziti konje u Bombaj, dodade Zejd. Oni trgovci iz Anajza i Burajde potpuno su zaguili trite ovdje. Znam, odgovori Bandar, oni prljavi junjaci Ibn Sauda nisu zadovoljni s tim to su nam oduzeli zemlju; oni su vrsto odluili da nam oduzmu i na kruh svakidanji... A ta je s prometom pukama, Bandar? upita Zejd. Trebalo bi da bude dosta posla ovdje sa svim onim Mutajr i Adman eljnim da slome vrat Ibn Saudu? Eh! Bilo je dosta prometa, odgovori Bandar, slegnuvi ramenima. Sve do pred nekoliko mjeseci sasvim dobro sam zaraivao kupujui puke u Transjordaniji, a prodajui ih Ed-Daviovim ljudima. Ali sada je sve to svreno, potpuno svreno. Ne biste sada prodali ni jednu jedinu puku. Kako to? Ja bih pomislio da ih Ed-Davi treba vie nego ikada prije. Da, odvrati Bandar, svakako da treba. Ali on ih dobiva po cijeni po kojoj ih neko kao ti i ja nikada ne bismo mogli prodati... On ih dobiva u sanducima, preko mora - engleske puke, gotovo nove - a plaa deset rijala za puku sa dvije stotine metaka.
202

Hvala Bogu! uzviknu Zejd s iskrenim uenjem. Deset rijala za gotovo novu puku sa dvije stotine metara! Ali to je nemogue...! Stvarno je izgledalo nemogue, jer su u to doba upotrebljavane Lee-Eneld puke stajale u Neddu oko trideset do etrdeset i pet rijala, bez municije; ak ako se uzme u obzir da su cijene u Kuvajtu mogle biti nie nego u Neddu, ogromna razlika je jo uvijek bila neobjanjiva. Bandar se podrugljivo nasmijei. Pa, izgleda da Ed-Davi ima mone prijatelje. Vrlo mone prijatelje... Neki kau da e on jednog dana postati nezavisan emir u sjevernom Neddu. To to kae, Bandar, upadoh ja, sasvim je dobro. Moda e Ed-Davi stvarno postati nezavisan od Ibn Sauda. Ali on nema novaca, a bez novca ak ni Aleksandar Veliki nije mogao izgraditi kraljevstvo. Bandar prasnu u glasan smijeh: Novac? Ed-Davi ga ima napretek - puno novih rijala, koji mu dolaze u sanducima, kao puke, preko mora. Sanduci rijala? Ali to je vrlo udno. Odakle bi beduin mogao dobiti sanduke novih rijala? To ne znam, odgovori Bandar. Ali zaista znam da gotovo svaki dan neko od njegovih ljudi preuzme nove rijale koji im pristiu preko raznih trgovaca u gradu. Pa, eto, juer sam vidio Farhan ibn Mahura u luci kako nadzire istovar takvih sanduka. Ovo su stvarno bile novosti. Znao sam Farhana dobro. On je bio sin neaka onog uvenog sirijskog beduinskog princa, Nuri e-alana, koji se nekada borio sa Lorensom protiv Turaka. Prvi put sam sreo mladog Farhana 1924. u Damasku, gdje je bio poznat po svojim pijankama na svim sumnjivim mjestima za zabavu. Nakon nekog vremena on se posvadio sa svojim daidom, emigrirao s grupom svoga plemena Ruvala u Nedd, gdje je iznenada postao poboan i pridruio se pokretu ihvana. Opet sam ga sreo 1927. u dvorcu Ibn Musaada u Hailu. Tada je ve imao na glavi veliki bijeli turban ihvana kao simbol svoje novopronaene vjere i uivao dareljivost Kralja; kad sam ga podsjetio na nae ranije susrete u Damasku, on je brzo skrenuo razgovor na drugi predmet. Glup i ambiciozan kakav je bio, on je u Ed-Daviovoj pobuni vidio priliku da dobije nezavisan emirat za sebe u Al-Javfu, oazi sjeverno od Velikog Nufuda, jer u Arabiji, kao i drugdje, pobunjenici slijede starostavnu praksu da dijele lavlju kou prije nego je lav ubijen. To znai da je Farhan ovdje u Kuvajtu? upitah Bandara. Naravno. On dolazi ovdje isto tako esto kao i Ed-Davi i ide slobodno u eikov dvorac. eiku se on, kau, mnogo svia.
203

Ali zar se Britanci ne protive dolasku Ed-Davia i Farhana u Kuvajt? ini mi se, sjeam se, da su prije nekoliko mjeseci izjavili da nee dozvoliti Ed-Daviu i njegovim ljudima da dolaze u ovo podruje... Bandar se opet grohotom nasmija. Pa i jesu, pa i jesu. Ali, rekao sam ti: Ed-Davi ima vrlo mone prijatelje... Nisam siguran da li je on upravo sada u gradu; ali Farhan jest. Oni idu svake veeri u Veliku damiju na akam; moe ga vidjeti tamo vlastitim oima ako mi ne vjeruje... I stvarno smo ga vidjeli. Kad smo, slijedei Bandarovu napomenu, Zejd i ja u rano predveerje odetali u blizinu Velike damije, umalo da smo se sudarili s grupom beduina, po nonji bez sumnje iz Nedda, koji izbie iza ugla ulice. Na njihovom elu bio je ovjek tridesetih godina, neto nii od visokih beduina koji su ga okruivali i pratili, lijepog lica, okruenog kratkom, crnom bradom. Odmah sam ga prepoznao. Ni danas ne znam da li je on prepoznao mene; njegove oi su za trenutak srele moje, prele preko mene sa zbunjenim izrazom, kao da je pokuavao da se neega sjeti, a onda se okrenuo; trenutak kasnije on i njegova pratnja se izgubie u gomili ljudi koji su ili prema damiji. Odluili smo da na tajni boravak u Kuvajtu ne produujemo nepotrebno ekajui priliku da vidimo i Ed-Davia. Bandarova otkria bila su potvrena Zejdovim vjetim ispitivanjem drugih poznanika u gradu. Ed-Daviovo tajanstveno snabdijevanje Lee-Eneld pukama - samo povrno maskirano kao nabavke - jasno je vodilo do jednog kuvajtskog trgovca koji je uvijek bio istaknut kao uvoznik oruja; veliki iznosi novih rijala Marije Terzije direktno iz kovnice koji su kruili u bazarima Kuvajta gotovo u svakom sluaju vodili su do EdDavia i ljudi oko njega. Nemajui mogunosti da vidimo njegova skladita i otpremnice - to je jedva bilo u granicama vjerovatnosti - imali smo dovoljno dokaza da potvrdimo Kraljeve sumnje koje je izrazio za vrijeme razgovora sa mnom. Moj zadatak je bio zavren i sljedee noi mi napustismo Kuvajt kriomice kao to smo i doli. Dok smo ja i Zejd istraivali u bazarima, na Sulubi je saznao da nema trenutno pobunjenikih skupina juno od Kuvajta. Tako mi krenusmo na jug - prema pokrajini El-Hasa, koja je bila vrsto pod kontrolom Kralja. Nakon dva napregnuta nona mara, sretosmo, nedaleko od obale, odjeljenje beduina Benu Hadar koje je bio izaslao emir El-Hasa da utvrde posljednje poloaje pobunjenika; u njihovom drutvu ponovo uosmo na lojalnu teritoriju. Kad smo ve bili sigurni u podruju Ibn Saudovom, rastasmo se s naim Sulubi vodiem koji, zadovoljno stavivi svoju dobro zaraenu nagradu u dep, odjaha
204

prema zapadu na devi koju sam mu poklonio, dok mi nastavismo prema jugu u smjeru Rijada. NIZ LANAKA koje sam nakon toga napisao prvi put je jasno pokazao da pobunjenike pomae jedna velika evropska sila. U njima je naglaeno da je glavni cilj ovih spletki da potisnu granice Ibn Sauda prema jugu i, konano, pretvore njegove najsjevjernije pokrajine u nezavisnu kneevinu izmeu Saudi Arabije i Iraka, koja bi dozvolila Britancima da izgrade eljezniku prugu kroz njeno podruje. Osim ovoga, Ed-Daviova pobuna je pruila dobrodolu pomo da se u Ibn Saudovom kraljevstvu stvori toliko pometnje da on ne bude u stanju da se vie opire, kao to je dotad inio, britanskim zahtjevima za dvije vane koncesije: jedna od njih je da im iznajmi luku Rabigh na Crvenom moru, sjeverno od Dide, gdje su Britanci odavno eljeli da uspostave pomorsku bazu, i druga, kontrola onog sektora eljeznike pruge Damask - Medina koji prolazi kroz Saudi podruje. Poraz Ibn Saudau borbi s Ed-Daviom pribliio bi ove planove mogunosti njihovog ostvarenja. Objavljivanje mojih lanaka u evropskoj i arapskoj (uglavnom egipatskoj) tampi bilo je senzacija; moda je upravo to prerano otkrivanje tajnih planova neto doprinijelo njihovom osujeivanju. U svakom sluaju, plan o britanskoj eljeznici od Haife do Basre puten je da padne u zaborav uprkos velikim sumama novca koje su, izgleda, bile potroene na pripremna premjeravanja i o njemu se vie nikada nije ulo. Ono to se desilo poslije toga stvar je historije: te iste jeseni 1929. Ibn Saud je protestovao kod Brtitanaca protiv slobode pruene Ed-Daviu da nabavlja oruje i municiju u Kuvajtu. Poto on nije imao opipljivog dokaza da ovo oruje isporuuje neka strana sila, Kralj je mogao potestirati samo protiv same prodaje. Britanske vlasti su odgovorile da trgovci iz Kuvajta snabdijevaju orujem buntovnike, a da Britanija ne moe nita uraditi da to sprijei, poto je sporazumom u Didi od 1927. uklonjena zabrana na uvoz oruja u Arabiju. Ako Ibn Saud eli, rekoe oni, i on moe uvoziti oruje preko Kuvajta... Kad je Ibn Saud prigovorio da taj isti sporazum obavezuje i Britaniju i Saudi Arabiju da na svom podruju sprijee sve aktivnosti usmjerene protiv sigurnosti druge strane, primio je odgovor da se Kuvajt ne moe smatrati britanskim podrujem poto je to nezavisni eikat koji sa Britanijom ima samo ugovorne odnose... I tako se graanski rat nastavio. Kasno u jesen 1929. Ibn Saud lino povede borbu, ovaj put rijeen da progoni Ed-Davia ak u Kuvajt ako to podruje - kao to je uvijek u prolosti bio sluaj - ostane otvoreno pobunjenicima kao sklonite i baza za daljnje operacije. Suoeni s ovim odlunim stavom, za koji
205

se Ibn Saud pobrinuo da bude javljen britanskim vlastima, oni oito shvatie da bi bilo riskantno nastaviti dalje igru. Britanski avioni i oklopna kola su poslata da prijee Ed-Daviu ponovno povlaenje na podruje Kuvajta. Buntovnik je shvatio da je njegova stvar izgubljena; on nikada nee biti kadar da se suprotstavi Kralju u otvorenoj bitki i tako poe pregovarati. Kraljevi uvjeti su bili otri i jasni: pobunjena plemena se moraju predati; oruje, konji i deve bi im bili oduzeti; ivot bi Ed-Daviu bio poteen, ali bi morao da provede ostatak ivota u Rijadu. Ed-Davi, uvijek tako aktivan i pun pokreta, nije mogao osuditi sebe na neaktivnost i nepokretnost; on odbi ponudu. Borei se oajniki s nadmonim kraljevim snagama, pobunjenici su bili potpuno razbijeni. Ed-Davi i jo nekoliko drugih voa meu njima Farhan ibn Mahur i Naif ibn Kilab, poglavar Admana, pobjegoe u Irak. Ibn Saud je traio izruenje Ad-Davia. Neko vrijeme je izgledalo da e iraki kralj Fejsal odbiti njegov zahtjev pozivajui se na stari arapski zakon gostoprimstva i utoita, ali je konano popustio. Poetkom 1930. Ed-Davi, ozbiljno bolestan, bio je predat Kralju i doveden u Rijad. Kad je nakon nekoliko sedmica postalo oito da ovaj put stvarno umire, Ibn Saud, sa svojom uobiajenom velikodunou, naredio je da ga vrate njegovoj porodici u Artaviju, gdje se okonao njegov burni ivot. Jo jednom je opet zavladao mir u kraljevstvu Ibn Sauda... I JO JEDNOM opet vlada mir oko bunara Arde. Neka vas Bog pozivi, putnici! Primite nau dareljivost! uzvikuje stari Mutajri beduin, a njegovi ljudi nam pomau da napojimo nae deve. Sve mrnje i neprijateljstva tako skore prolosti izgledalo je da su bile zaboravljene kao da ih nikada nije bilo. Jer beduini su udna rasa: spremni da planu nekontrolisanom strau ak i na zamiljeni izazov, a upravo isto tako spremni da se brzo vrate stalnom ritmu ivota u kojem prevladavaju umjerenost i ljubaznost: uvijek raj i pakao u neposrednoj blizini. I dok izvlae vodu naim devama u svojim ogromnim konim kablovima, Mutajri pastiri pjevaju u horu: Pij i ne ali vode, Bunar je pun milosra i nema dna... Pete noi nakon naeg odlaska iz Haila ulazimo u ravnicu Medine i vidimo tamne obrise brda Uhud. Deve se kreu umornim korakom; imamo dug mar iza nas, od ranog jutra do duboko u no. Zejd i Mensur su utljivi, a i ja utim. Na mjeseini se pred nama pojavljuje grad opasan zidom s pukarnicama i vitka, prava munara Poslanikove damije.
206

Stiemo do kapije koja je, poto gleda prerria sjeveru, nazvana Sirijska kapija. Deve se plae pred sjenama njenih tekih bastiona i moramo upotrijebiti tapove da ih natjeramo da uu u kapiju. Sada sam opet u Poslanikovom gradu, kod kue nakon dugog putovanja, jer ovaj grad je bio moj dom nekoliko godina. Duboka, prisna tiina vlada zaspalim, praznim ulicama. Tu i tamo poneki pas lijeno se die pred stopama deva. Neki mladi prolazi pjevajui; njegov glas se njie u mehkom ritmu i gubi se u nekoj pokrajnjoj ulici. Lode i zatvoreni balkoni kua nadvijaju se, tamni i utljivi, nad nas. Mjeseinom obasjan, zrak je mlak kao svjee mlijeko. Eto i moje kue. Mensur se oprata da bi otiao kod nekih prijatelja, dok nas dvojica polijeemo nae deve pred vratima. Zejd ih bez rijei sputava i poinje rastvarati vree. Kucam na vrata. Nakon nekog vremena ujem iznutra glasove i korake. Pojavljuje se svjetlo lampe u prozoru iznad vrata, svlae se zasuni i moja stara kuna pomonica, Sudanka Emira, uzvikuje radosno: ,,Oh, moj gospodar se vratio kui!

207

IX PERZIJSKO PISMO POSLIJEPODNE JE. Sjedim s prijateljem u njegovom palmovom vrtu neposredno iza june kapije Medine. Mnotvo palmovih stabala u vrtu prelijeva se u sivozelenom sumraku njegove dubine inei ga da izgleda beskrajan. Stabla su jo mlada i niska; sunevo svjetlo plee iznad debala i iljastih lukova paprati. Njihovo zelenilo je poneto praljivo zbog pjeanih oluja koje se javljaju gotovo svaki dan u ovo doba godine. Samo debeli tepih djeteline pod palmama je blistav, istozelen. Nedaleko preda mnom diu se gradske zidine, stare, sive, graene od kamena i opeke, s bastionima tu i tamo isturenim naprijed. Iza zida vide se raskone palme nekog drugog vrta u gradu i kue s potamnjelim prozorskim kapcima i zatvorenim balkonima; neke od njih su ugraene u gradski zid i postale su dio njega. U daljini vidim pet munara Poslanikove damije, visokih i vitkih kao zvui aute, veliki zeleni svod koji nadvisuje i skriva malu kuu Poslanikovu - njegov dom dok je ivio a njegov grob kad je umro - a jo dalje, iza grada, kameni lanac brda Uhud: smeecrvena pozadina za bijele munare Svete damije, krune palmi i mnotvo gradskih kua. Nebo, zasljepljujue osvijetljeno popodnevnim suncem, lei kristalnoisto iznad opalnih oblaka, a grad se kupa u plavim i zlatnozelenim prugama svjetla. U visinama se vjetar igra s mehkim oblacima, koji u Arabiji mogu biti tako varljivi. Ovdje nikada ne moete rei: Sada je oblano; uskoro e kia, jer ak i kad se nagomilaju teki oblaci, kao da prijeti olujom, esto se dogaa da iz pustinje iznenada zahuji vjetar i rasturi ih; lica ljudi koji su oekivali kiu okrenu se u tihoj rezignaciji i mrmljanju: Niko nema snage ni moi osim Bog - dok se nebo opet blista svjetloplavom vedrinom bez milosti. Opratam se sa svojim prijateljem i idem nazad prema gradskoj kapiji. Neki ovjek prolazi tjerajui dva magarca natovarena djetelinom, a sam jaui na treem. On die svoj tap za pozdrav i kae Selamun alejkum! - Neka je mir s tobom, a ja odgovaram istim rijeima. Onda dolazi mlada beduinka; njena crna haljina vue se iza nje, a donji dio lica joj je pokriven velom. Njene blistave oi su tako crne da se zjenice i arenice stapaju u jedno, a njen korak ima neto od neodlune ritmine napetosti mladih stepskih ivotinja. Ulazim u grad i prelazim preko ogromnog, otvorenog skvera El-Menaka do unutarnjeg gradskog zida; ispod tekog luka Egipatske kapije, pod kojom sjede mjenjai zveckajui svojim zlatnim i srebrnim noviima, ulazim u glavni
208

bazar - ulicu iroku jedva etiri metra, tijesno nabijenu duanima oko kojih kuca malen, ali ustar ivotni ritam. Prodavci hvale svoju robu veselim pjesmama. ivahni pokrivai za glavu, svileni alovi i haljine od slikane kamirske vune privlae poglede prolaznika. Srebrari ue iza malih staklenih kutija s beduinskim nakitom - halkama za ruke, narukvicama, ogrlicama i naunicama. Prodavci mirisa izlau zdjele pune hene, male crvene boice antimona za bojenje trepavica, arene boice ulja i parfema i gomile zaina. Trgovci iz Nedda prodaju beduinsku opremu, sedla za deve i plave i crvene vree za sedlo iz istone Arabije, ukraene dugim resama. Jedan prodava tri ulicama, viui iz svega glasa, s perzijskim ilimom i abajom od devine dlake preko ramena a s mjedenim samovarom pod rukom. Rijeka ljudi u oba smjera, ljudi iz Medine i cijele Arabije i - poto je had tek nedavno zavren - iz svih zemalja izmeu stepa Senegala i Kirgizije, izmeu istone Indije i Atlantskog oceana, izmeu Astrahana i Zanzibara; ali uprkos mnotvu ljudi i uskih ulica, ovdje nema lude urbe, niti guranja i metea: u Medini vrijeme ne jae na krilima poslovne jurnjave. Ali ono to se moe uiniti ak jo udnijim je da i pored velike raznovrsnosti ljudskih tipova i kostima koji pune ulice Medine, nema na njima nita od egzotine mjeavine; raznovrsnost vanjtine otkriva se samo oku rijeenom da analizira. ini se da svi ljudi koji ive u ovome gradu, ili ak privremeno u njemu borave, uskoro padaju u neto to bi se moglo nazvati zajednicom raspoloenja i prema tome i ponaanja i, gotovo, ak i izraza lica; jer svi padaju pod ar Poslanika, iji grad je to jednom bio i iji su gosti oni sada... ak i nakon trinaest vijekova njegovo duhovno prisustvo je ovdje gotovo isto tako ivo kao to je onda bilo. Samo zbog njega rasuta grupa sela, koja su se nekada zvala Jesrib, postala je grad kojeg vole svi muslimani sve do danas, kao to ni jedan grad nigdje na svijetu nije bio voljen. On ak nema ni svoga vlastitog imena; vie od trinaest vijekova nazivan je Medinet en-Nebi, Poslanikov grad. Za vie od trinaest vijekova, toliko mnogo ljubavi se stjecalo ovdje da su svi oblici i svi pokreti postigli neku vrstu bliske slinosti, a sve razlike vanjtine se u tonskim prelazima slijevaju u jedinstven sklad. Ovo je srea koja se uvijek ovdje osjea - ovaj ujedinjujui sklad. Iako ivot u Medini danas ima samo formalnu, daleku vezu s onim emu je Poslanik teio, iako je duhovna svijest o islamu ovdje oslabila, kao i u mnogim drugim dijelovima muslimanskog svijeta, neka neopisiva emocinalna veza s njegovom velikom duhovnom prolou ostala je iva. Nikada ni jedan grad nije bio toliko
209

voljen zbog jedne jedine linosti; nikada nije ni jedan ovjek, mrtav ve preko trinaest vijekova, bio voljen tako lino i od toliko mnogo ljudi, kao on koji lei sahranjen ispod velikog zelenog svoda. Pa ipak, on nikada nije polagao pravo da je ita drugo osim obini smrtnik, a nikada mu ni muslimani nisu pripisivali boanska svojstva, kao to su toliki sljedbenici drugih poslanika inili nakon njihove smrti. U stvari, Kuran sam obiluje tvrdnjama koje naglaavaju ljudsku prirodu Muhameda: Muhamed je samo poslanik; svi poslanici prije njega su umrli; ako on umre ili bude ubijen, zar ete se okrenuti? Njegova potpuna beznaajnost pred velianstvom Boga ovako je izraena u Kuranu: Reci (Muhamede): Ja nemam nikakve moi da vam dopustim dobro ili zlo... Ja ak nemam nikakve moi ni da samom sebi pruim neku povlasticu ili uinim neku tetu, osim kako to Bog eli; a kad bih znao Nesaznatljivo, postigao bih mnogo dobra, a nikakvo zlo ne bi me nikada snalo. Ja samo opominjem i nosim radosne vijesti onima koji vjeruju u Boga... Upravo zato to je on bio samo ovjek, zato to je ivio kao i drugi ljudi, uivajui radost i trpei zla ljudskog postojanja, mogli su ga oni oko njega okruiti svojom ljubavlju. Ova ljubav je nadivjela njegovu smrt i dalje ivi u srcima njegovih sljedbenika kao lajtmotiv melodije izgraene od mnogobrojnih tonova. Ona ivi u Medini. Ona vam govori iz svakog kamena drevnog grada. Moete je gotovo taknuti svojim rukama, ali je ne moete izraziti rijeima... DOK PROLAZIM BAZAROM u smjeru Velike damije, mnogi stari znanci me pozdravljaju. Javim se ovom ili onom trgovcu i konano poputam pred navaljivanjem svog prijatelja Ez-Zugajbije da sjednem s njim na mali epenak na kojem prodaje platno beduinima. Kad si se vratio, Muhamede, i odakle? Ve mjesecima nisi bio ovdje. Dolazim iz Haila i iz Nufuda. A zar nee ostati kod kue neko vrijeme? Ne, brate, odlazim u Meku prekosutra. Ez-Zugajbi poziva djeaka iz kafane preko puta i uskoro male oljice zveckaju pred nama. Ali zato, Muhamede, sada ide u Meku? Sezona hada je prola... Nije elja za hadom to to me vodi u Meku. Konano, zar nisam hadija ve pet puta? Ali nekako imam osjeaj da neu dugo ostati u Arabiji i hou jo jednom da vidim grad u kojem je poeo moj ivot u ovoj zemlji... A onda dodajem sa smijehom: Pa, brate - da ti pravo kaem, ja ni sam ne znam zato idem u Meku, ali znam da moram...
210

Ez-Zugajbi klima glavom u uenju: Ti bi napustio ovu zemlju i svoju brau? Kako moe tako govoriti? Poznata gura prolazi dugim, urnim korakom; to je Zejd, oito trai nekoga. Hej, Zejde, kuda? On se naglo okree prema meni, ozbiljnog lica: Tebe traim, daida; bio je snop pisama na poti to je ekao tvoj povratak. Evo ih. Selamun alejkum! - Neka je mir s tobom, eih Ez-Zugajbi! Sjedei prekrtenih nogu ispred Az-Zugajbijeve radnje, pregledam snop pisama; ima nekoliko pisama od prijatelja iz Meke; jedno od urednika Neue Ziiricher Zeitung-a iz Svajcarske iji sam dopisnik bio u toku posljednjih est godina; jedno iz Indije s pozivom da doem tamo i upoznam se s najveom muslimanskom zajednicom na svijetu; nekoliko pisama iz raznih dijelova Bliskog istoka; jedno s potanskom markom iz Teherana - od moga dobrog prijatelja Ali-age, od kojeg nisam imao vijesti vie od godinu dana. Otvaram ga i prelazim preko stranica prekrivenih Ali-aginim elegantnim perzijskim rukopisom: Naem voljenom prijatelju i bratu, svjetlu naeg srca, potovanom Asadagi, neka mu Bog produi vijek i zatiti ga na njegovom putu. Amin. Neka je zauvijek s vama mir i milost Boja. Molimo Boga da vam podari zdravlje i sreu, znajui da e vas radovati da ujete da smo i mi u dobrom zdravlju, hvala Bogu. Nismo vam pisali dugo vremena zbog neobinih dogaaja u naem ivotu posljednjih mjeseci. Na otac, neka mu se Bog smiluje, preminuo je prije godinu dana i mi, budui najstariji sin, morali smo provesti dosta vremena, i imali smo dosta briga oko sreivanja porodinih stvari. Isto tako, bila je Boja volja da su poslovi njegovog skromnog sluge napredovali iznad oekivanja, poto ga je Vlada unaprijedila u in potpukovnika. Uz to, nadamo se da emo se uskoro u braku sjediniti s draesnom i lijepom gospoom, naom daljom rodicom irin - i na taj nain e naim starim nesreenim danima doi kraj. Kao to je dobro poznato vaem prijateljskom srcu, mi nismo bili bez grijeha i greke u naoj prolosti - ali zar nije Haz rekao: Boe, bacio si dasku usred mora Zar si mogao eljeti da ostane suha? Tako, stari Ali-aga e se konano smiriti i postati potovan i ugledan! On nije bio tako potovan kad sam ga sreo prvi put, prije neto vie od sedam godina, u gradu Bam, u koji je bio prognan. Iako je tada imao samo dvadeset i est godina, njegova prolost je bila puna aktivnosti i uzbuenja; uestvovao je
211

u politikim pobunama nakon kojih je vlast preuzeo Riza-kan i mogao je igrati znatnu ulogu u Teheranu da nije ivio malo suvie raskalaeno. Njegovo prisustvo u zabaenom Bamu u jugoistonom uglu Irana bio je udesio njegov brini i utjecajni otac, u nadi da e mu se sin popraviti ako bude udaljen od uivanja u Teheranu. Meutim, Ali-aga je izgleda naao kompenzaciju ak i u Bamu ene, arak i slatki otrov opijum, kojim se odao. U to doba, 1925. godine, on je bio zapovjednik andarmerije u inu porunika. Poto sam se upravo spremao da proem kroz veliku pustinju Dati-Lut, potraio sam ga s preporukom od guvernera pokrajine Kirman - koja je opet bila bazirana na pismu od Rize-kana, predsjednika vlade i diktatora. Naao sam Ali-agu u sjenovitom vrtu narani, oleandera i palmi kroz ije kronje su se probijale zrake sunca. Bio je u koulji. Na travi je bio prostrt ilim, na kojem su bile zdjele s ostacima hrane i poluprazne boce araka. Ali-aga se izvinjavao: Nemogue je nai vina u ovoj prokletoj rupi, i silio me da pijem domai arak - uasno pie koje je nemilosrdno udaralo u glavu. Sa suznim oima sjevernog Perzijanca pogledao je pismo iz Kirmana, odloio ga i rekao: ak da ste doli i bez preporuke, ja bih vas pratio na putu kroz Dati-Lut. Vi ste moj gost. Nikada vas ne bih pustio da sami jaete kroz pustinju Balui. Neko ko je dotad sjedio napola skriven u sjeni drveta polahko se die: mlada ena u haljini do koljena od svijetloplave svile i irokim, bijelim Balui pantalonama. Imala je senzualno lice koje kao da je iznutra gorjelo, velike crvene usne i lijepe, ali udno mutne oi; trepavice su bile podvuene surmom. Ona je slijepa, proapta mi Ali-aga na francuskom, ,,a divno pjeva. Divio sam se velikoj njenosti i potovanju s kojim se obraao djevojci koja, kao javna pjevaica, pripada kategoriji koja se u Iranu manje-vie izjednaava s kurtizanama; nije se mogao ponaati bolje prema bilo kojoj velikoj gospoi iz Teherana. Sjeli smo, sve troje, na ilim i, dok se Ali-aga bavio eravicom i lulom za opijum, razgovarao sam sa Balui djevojkom. Uprkos sljepilu, mogla se smijati kako mogu samo oni koji ive duboko u unutarnjoj radosti; stavljala je otroumne i duhovite primjedbe kakvih se ne bi stidjela ni bilo koja gospoa iz visokog drutva. Kad je Ali-aga pripremio svoju lulu, uze je njeno za ruku i ree: Ovaj stranac, ovaj Austrijanac, bi svakako rado uo neku od vaih pjesama; on nije nikada jo uo pjesme Baluija. Na njenom slijepom licu lebdjela je daleka, sanjiva srea dok je uzimala lutnju koju joj je pruio Ali-aga. Poe da prelazi preko struna. Pjevala je dubokim, promuklim glasom Balui pjesmu koja je s njenih toplih usana zvuala kao
212

odjek ivota pod atorom... Vraam se pismu: Pitam se da li se jo uvijek sjeate, brate i potovani prijatelju, kako smo onih dana zajedno putovali kroz Dati-Lut i kako smo se morali boriti za svoje ivote s nim Balui odmetnicima...? Da li se sjeam? U sebi se smijem na Ali-agino nepotrebno pitanje i vidim se s njim u pustoj Dati-Lut, Goloj pustinji, koja svoju ogromnu prazninu iri od Baludistana duboko u srce Irana. Upravo je trebalo da je preem kako bih stigao do Seistana, najistonije pokrajine Irana, a odatle da produim do Afganistana; kako sam doao iz Kirmana, nije bilo drugog puta. Zastali smo, zajedno s naom pratnjom Balui andarma, u zelenoj oazi na rubu pustinje da bismo iznajmili deve i kupili potreptine za dugi put to nam je predstojao. Na privremeni smjetaj bio je u zgradi Indo-evropskog telegrafa. Upravnik stanice, visok, koat ovjek, otrih oiju, gotovo me nije isputao iz vida i kao da me je procjenjivao svojim pogledima. uvajte se ovog ovjeka, priapta mi Ali-aga, on je bandit. Znam ga i on zna da ga znam. Do pred nekoliko godina on je bio pravi razbojnik, ali sada je ve utedio dovoljno novca i postao ugledan - a zarauje jo snabdijevajui orujem svoje bive kolege. ekam samo pogodan trenutak da ga u tome uhvatim. Ali on je lukav i teko je dokazati bilo ta. Poto je uo da ste Austrijanac, vrlo je uzbuen. Za vrijeme svjetskog rata neki austrijski i njemaki agenti pokuavali su da u ovim krajevima pobune plemena protiv Britanaca; imali su vree zlatnika pa na prijatelj misli da je svaki Nijemac ili Austrijanac slino opremljen. Ali lukavstvo upravnika stanice nam je koristilo jer je u stanju da mi nae dvije najbolje deve za jahanje u tom kraju. Ostatak dana protekao je u cjenkanju oko mjeina za vodu, konopaca od devine dlake, rie, masla i mnogih drugih sitnica potrebnih za putovanje kroz pustinju. Krenuli smo poslije podne sljedeeg dana. Ali-aga je odluio da krene ranije s etvoricom andara kako bi pripremio nae prenoite, i razvuena linija njihovih deva uskoro nestade iza horizonta. Mi ostali - Ibrahim, ja i peti andar - slijedili smo ih sporijim korakom. Njihali smo se (kako mi je tada to bilo novo!) udnim ritmom kaskanja tankonogih deva, najprije kroz pjeane dine, ute, rijetko obiljeene busenjem trave, zatim dublje i dublje u ravnicu - u beskrajnu, gluhu, sivu ravnicu, ravnu i praznu - tako praznu da je izgledalo ne da tee nego da pada prema horizontu, jer vae oi ne mogu da nau nita na emu bi se zaustavile, ni brazde na tlu, ni kamena, ni buna, ak ni travke. Nikakav ivotinjski zvuk, nikakav cvrkut ptica
213

niti zujanje kukaca nije prekidalo tu prostranu tiinu, a ak i vjetar, lien svih zapreka, brisao je nisko, bez glasa, preko praznine - ne, padao je u nju, kao to kamen pada u bezdan... Ovo nije bila tiina smrti, nego vie tiina neeg neroenog, onoga to jo nikada nije oivjelo, tiina prije Prve Rijei. A onda se to desi. Tiina se prekinu. Ljudski glas izbi njeno, cvrkutavo, u zrak, i kao da ostade tamo visei; izgledalo vam je kao da ga moete ne samo uti nego i vidjeti, kako usamljeno i neskriveno lebdi iznad puste ravnice. Bio je to na Balui vojnik. Pjevao je pjesmu svojih nomadskih dana, rapsodiju pola pjevanu a pola izgovaranu, brzi slijed otrih i njenih rijei koje nisam mogao razumjeti. Njegov glas je zvonio u samo nekoliko tonova, na jednom jedinom nivou, sa upornou koja je postepeno prelazila u neto nalik na velianstvenost dok je obavijao krhku melodiju u nijemu igru grlenih zvukova i, istim ponavljanjem i variranjem iste teme, razvijao nesumnjivo bogatstvo u svojim ravnim tonovima - ravnim i beskrajnim kao zemlja u kojoj je bio roen... Dio pustinje kojim smo sada putovali zvao se Pustinja Ahmedovih zvona. Prije mnogo godina, karavan koji je vodio neki Ahmed, izgubio se ovdje i svi, ljudi i ivotinje, pogiboe od ei; sve do danas, kako kau, ponekad uju zvona koja su nosile Ahmedove deve oko vrata - sablasne, tune zvukove koji zavode neoprezne s puta i vode ih u pustinjsku smrt. Uskoro nakon zalaska sunca sustigli smo Ali-agu i prethodnicu i ulogorili se usred nekog oskudnog bunja - posljednjeg to smo ga mogli vidjeti. Vatru smo naloili od suhog granja i pripremili neizbjeni aj - dok je Ali-aga puio svoju lulu s opijumom. Deve smo nahranili kaom od grubo mljevenog jema i polegli ih ukrug oko nas. Tri andara su postavljeni na strau na isturenim dinama jer je podruje u kojem smo se nali, u to doba, bilo poprite stranih napada pustinjskih vragova, Balui plemenskih jahaa s juga. Ali-aga je bio popuio svoju lulu i popio aj i upravo je pio arak - sam, jer ja nisam bio raspoloen da mu se pridruim - kad puani pucanj prekinu tiinu noi. Drugi pucanj jednog od naih straara odgovori, a onda se zau krik negdje u tami. Ibrahim, s velikim prisustvom duha, odmah prekri pijeskom vatru. Zau se jo nekoliko pucnjeva sa svih strana. Straare vie nismo vidjeli, samo se moglo uti kako jedan drugog dozivaju. Nismo znali koliko ima napadaa jer su bili neugodno utljivi. Samo katkada slab bljesak svjetla iz puke otkrivao je njihovo prisustvo; jednom ili dvaput mogao sam razaznati u bijelo obuene prilike kako promiu u tami. Nekoliko nisko opaljenih metaka prozuja iznad naih glava, ali nas ni jedan ne pogodi. Komeanje se postepeno stia, jo nekoliko hitaca proguta no i jahai, oito zbunjeni naom budnou, nestadoe
214

neujno kao to su bili doli. Ali-aga pozva strae i odrasmo kratko savjetovanje. U poetku smo imali namjeru da no provedemo ovdje; ali kako nismo imali pojma o snazi napadaa, niti da li e se vratiti s pojaanjem, odluili smo da odmah prekinemo logorovanje i krenemo. No je bila mrana; teki, niski oblaci sakrivali su Mjesec i zvijezde. Ljeti je, u pravilu, bolje putovati pustinjom nou; ali u normalnim prilikama ne bismo se izloili opasnosti da idemo po takvom mraku i zalutamo, jer tvrdi ljunak Dati-Luta ne dri nikakve tragove. U davna vremena iranski kraljevi su oznaavali karavanske putove u takvim pustinjama zidanim stubovima, ali kao i mnoge druge dobre stvari iz starih vremena, ovi znakovi su ve odavno bili nestali. U stvari, oni ve odavno nisu bili potrebni; ice Indo-evropskog telegrafa, koje su poloili Britanci poetkom stoljea od indijske granice kroz Dati-Lut do Kirmana, sluile su isto tako dobro, ili ak i bolje, kao putokaz; ali u noi, kao to je ova, ni ice ni telegrafski stupovi nisu se vidjeli. Ovo smo otkrili na na uas kad nakon otprilike pola sata andar zastade i posramljeno javi Ali-agi: Hazret, ne mogu vie da vidim icu... Za trenutak smo svi ostali bez rijei. Bilo je bunarova, znali smo, samo du puta oznaenog telegrafskom linijom, a ak i ovi su bili na velikim razmacima. Izgubiti se ovdje, znailo bi stradati kao Ahmedov legendarni karavan... Iznenada Ali-aga progovori na nain sasvim razliit od uobiajenog; moglo se slobodno pretpostaviti da su arak i opijum za to odgovorni. On izvue pitolj i zaurla: Gdje je ica? Zato si izgubio icu, pasji sine? Ah, znam - ti si u dogovoru s onim razbojnicima i pokuava da nas zavede kako bismo pomrli od ei i tako postali lagahan plijen! Ovaj prigovor je svakako bio nepravedan, jer Balui ne bi nikad izdao ovjeka s kojim je jeo kruh i so. Nai andari, oito uvrijeeni optubom svoga porunika, uvjeravali su nas o svojoj nevinosti, ali Ali-aga upade: Tiina! Naite odmah icu ili u vas sve poubijati, sinovi pobjenjelih oeva! Nisam mogao vidjeti njihova lica u mraku, ali sam mogao naslutiti kako duboko oni, slobodni Balui, osjeaju ovu uvredu; nisu se vie ak ni trudili da odgovore. Onda iznenada jedan od njih - donedavno na vodi - odvoji se od grupe, osinu svoju devu biem i u galopu nestade u mraku. Kuda? povika Ali-aga, ali kao odgovor primi nekoliko nerazgovijetnih
215

rijei. Nekoliko trenutaka moglo se uti mehki topot devinih koraka, a onda zvukovi utonue u no. Uprkos svom uvjerenju, trenutak ranije, o nevinosti Balui andara neodluna pomisao probi se u moju svijest: sada je otiao razbojnicima; Ali-aga je ipak imao pravo... uh kako Ali-aga otkoi svoj pitolj, a ja uinih isto. Ibrahim polahko skinu svoj karabin. Sjedili smo nepomini u sedlima. Jedna od deva tiho frknu, a kundak puke nekog andara udari o sedlo. Prooe duge minute. Gotovo se moglo uti disanje ljudi. Onda, iznenada, doprije povik iz velike daljine. Meni je zvualo samo kao Ooo, ali Balui kao da su to razumjeli i jedan od njih, skupljajui svoje ake pred ustima, uzbueno uzvrati neki povik na brahui jeziku. Opet onaj udaljeni uzvik. Jedan od andara okrenu se prema Ali-agi i ree na perzijskom: ica, hazret! Naao je icu! Napetost popusti. S olakanjem, slijedili smo glas nevidljivog izviaa koji nas je s vremena na vrijeme usmjeravao. Kad smo doli do njega, on se ispravi u sedlu i pokaza u tamu: Eno ice. I stvarno, nakon nekoliko trenutaka gotovo se sudarismo s telegrafskim stubom. Prva stvar koju je Ali-aga uinio bila je vrlo karakteristina za njega. On zgrabi vojnika za pojas, privue ga sebi i, naginjui se preko sedla, poljubi ga u oba obraza: Ja sam, a ne ti, pasji sin, brate moj. Oprosti mi... Saznali smo da je Balui, dijete divljine, jahao po cik-cak liniji dok iz udaljenosti od pola milje nije uo zujanje ice na vjetru; zujanje koje je ak i sada, kad sam prolazio ispod nje, bilo gotovo nezamjetno mojim evropskim uima... Produili smo polahko, oprezno, kroz tamnu no, od jednog do drugog nevidljivog telegrafskog stuba, jedan od andara uvijek jaui naprijed i uzvikujui svaki put kad bi rukom dotakao stub. Nali smo svoj put i bili smo rijeeni da ga vie ne izgubimo. BUDIM SE iz sanjarenja i vraam se Ali-aginom pismu: Unapreenjem za potpukovnika, ova skromna linost je namjetena u General-tabu; ovo nam se, voljeni prijatelju i brate, svia vie nego garnizonski ivot u provincijskom gradu... Siguran sam u to; Ali-aga je uvijek imao smisla za ivot u glavnom gradu i njegove intrige - naroito za politike intrige. I stvarno, u svom pismu on opisuje politiku atmosferu Teherana, one beskrajne svae ispod povrine, one
216

zapletene manevre kojim strane sile tako dugo uspijevaju da dre Iran u stanju uznemirenosti koja ne da udnoj, obdarenoj naciji da stane na svoje noge. Upravo sada imamo neprilika s engleskom naftnom kompanijom; vri se veliki pritisak na vau vladu da produi ugovor O koncesiji i tako produi nae ropstvo. Bazari su uznemireni i Bog sami zna kuda e sve to dovesti... Bazar je uvijek igrao najvaniju ulogu u politikom ivotu istonih zemalja; ovo posebno vrijedi za teheranski bazar u kojem skriveno srce Irana kuca s ustrajnou koja prkosi svakoj nacionalnoj nesrei i svoj prolaznosti vremena. Izmeu redova Al-aginog pisma ovaj ogromni bazar, gotovo grad sam za sebe, ponovo se pojavljuje pred mojim oima tako ivo kao da sam ga tek juer vidio: iroko razvedeni sumrani labirint holova i prolaza natkrivenih svodovima sa iljatim lukovima. U glavnoj ulici, neposredno uz male, mrane epenke pune jeftinih triarija, nalaze se natkriveni trijemovi s prozorima na stropu, duani u kojima se prodaju najskuplje evropske i azijske svile; tik uz radionice uara zastakljeni boksovi puni njenog ligranskog rada; areni tekstil iz buhare i Indije izmijean s rijetkim perzijskim ilimima - lovaki ilimi s gurama vitezova na konjima, lavovi, leopardi, pauni i antilope; ogrlice od staklenih perli i automatski upalja uz ivae maine; crni nezgrapni kiobrani neposredno uz uto izvezene haljine od ovije koe iz Horosana: sve skupljeno u ovom vanredno dugakom holu kao u nekom ogromnom i ne sasvim paljivo araniranom izlogu. U bezbrojnim sporednim uliicama ovog zamrenog runog rada i trgovine, duani su grupirani prema zanatima. Ovdje vidite dugi niz sedlara i koarskih radnika, pretena boja je crvena, a kiselkasti miris obojene koe proima zrak. Tu su krojai; iz svake nie - jer veina duana sastoji se od jedne jedine nie sa oko tri ili etiri kvadratna metra povrine - uje se zujanje ivaih strojeva; dugake halje su izvjeene za prodaju, uvijek iste halje - tako da dok etate ponekad pomislite da se ne kreete. Slian utisak imate i u mnogim drugim djelovima bazara; ipak, obilje istovrsnosti na svakom pojedinom mjestu nema nita zajednikog s monotonijom; to truje stranca i ispunjava ga neugodnim osjeajem zadovoljstva. ak ako posjetite bazar i hiljaditi put, vi uvijek nalazite oko sebe isto raspoloenje, naizgled nepromijenjeno - ali to je ona neiscrpna, treperava nepromjenljivost morskog vala koji uvijek mijenja svoj oblik, ali zadrava svoju sutinu neizmijenjenom. Bazar kujundija: to je orkestar bronzanih zvona, poletnih ekia koji iz bakra, bronze i mesinga izbijaju najraznovrsnije oblike, pretvarajui bezobline metalne ploe u zdjele, vreve i pehare. Kakva akustina sigurnost u ovom ku217

canju s promjenljivim tempom du cijelog bazara - svaki ovjek se prilagoava ritmu drugih tako da ne smije biti nikakve disonance u uhu: stotinu radnika kuca na raznim predmetima u raznim duanima - ali u cijeloj ulici bazara samo jedna melodija... U ovoj dubokoj, vie nego samo muzikoj, gotovo drutvenoj elji za skladom pojavljuje se skrivena draest iranske due. Bazar zaina: utljive aleje glava bijelog eera, vrea rie, humki badema i pistacija, ljenika i sjemenki, zdjela punih suenih kajsija i umbira, mesinganih tepsija punih cimeta, karija, bibera, afrana i makovog sjemena, mnotva malaih zdjela anisovog sjemena, vanile, kumina, klinia i bezbrojnih udnih trava i korijenja koje isputa teki, opojni miris. Iza blistavih mesinganih vaga sjede, podvijenih nogu, vladari ovoga uda, kao lude, s vremena na vrijeme pozivajui poluglasno prolaznika i pitajui za njegove elje. Sav govor ovdje je samo apat; ne moe se biti buan tamo gdje se eer lagahno presipa iz vree u zdjelu na vagi i ne moe se biti buan tamo gdje se vag sjeme majine duice i anisa... To je ono isto prilagoavanje udi materijala koje omoguuje Irancu da tka plemenite ilime od bezbrojnih obojenih vunenih konia - konac po konac, dio centimetra po dio centimetra - dok se itav ne pojavi u svom razigranom savrenstvu. Nije sluajno da perzijski ilimi nemaju sebi ravnih na svijetu. Gdje se moe nai ovaj duboki mir, ova paljivost i udubljenost u svoj rad? - gdje drugdje takve tamne dubine oiju kojima vrijeme i prolazak vremena znai tako malo? U niama, neto veim nego obino, sjede utljivi slikari minijatura. Oni kopiraju stare minijature iz rukom pisanih knjiga koje su ve odavno poderane, crtajui vanredno nim linijama i bojama velike stvari ivota: borbe i lov, ljubav, sreu i tugu. Njihove etke su ne i tanke kao konii; boje se ne povjeravaju beivotnim zdjelicama nego se mijeaju na ivom dlanu slikara i rasporeuju u siunim kuglicama i kapljicama na prste lijeve ruke. Na novim stranicama, bijelim i bez mrlje, stare minijature doivljuju ponovno raanje, potez po potez, sjenka po sjenka. Uporedo sa zlatnim pozadinama originala koje se ljute izranjaju blistave kopije. Izblijedjela stabla narani u kraljevskom vrtu opet beharaju u novom proljeu; njene ene u svili i krznu jo jednom ponavljaju svoje ljupke pokrete; ponovo se raa Sunce iznad stare viteke polo igre... Potez po potez, sjenu po sjenu, ovi utljivi ljudi slijede stvaralaki doivljaj mrtvog umjetnika, a u njima je isto toliko ljubavi koliko je bilo oduevljenja u njemu; ova ljubav vas tjera da gotovo zaboravite nesavrenost kopija... Vrijeme prolazi, a slikari minijatura sjede nad svojim radom, ne primjeujui dan. Vrijeme prolazi; u bazarske ulice prodire zapadnjaka bezvrijedna
218

roba, prodire u duane s upornom postepenou; petrolejske svjetiljke iz ikaga, tampano pamuno platno iz Manestera i ajnici iz ehoslovake napreduju pobjedonosno; ali slikari minijatura sjede podvijenih nogu na svojim pohabanim slamnatim hasurama udubljujui se njenim oima i vrhovima prstiju u stare radosti i daju njihovim kraljevskim lovakim podvizima i zanesenim ljubavnicima novo buenje, dan za danom... Mnotvo je naroda u bazaru: otmjena gospoda s evropskim okovratnikom i esto vukui arapsku abaju preko evropskog ili poluevropskog odijela, konzervativni graani u dugim kaftanima i svilenim pojasevima, seljaci i zanatlije u plavim ili smeesivim kaputima. Dervii to pjevaju - aristokratski prosjaci Irana - u bijeloj, lepravoj odjei, ponekad s leopardovom koom preko lea, dugom kosom i veinom no graeni. ene srednje klase su, u skladu sa svojim mogunostima, obuene u svilu ili pamuk, ali uvijek u crno, sa tradicionalnim kratkim teheranskim velom koji kruto stoji ispred njihovih lica; siromanije nose pamune ogrtae svijetlih boja sa cvjetiima. Stare mule jau na velianstveno ukraenim magarcima i mazgama i na stranca upravljaju fanatian pogled kao da ga pitaju: ta ti ovdje radi? Jesi li ti jedan od onih koji rade na ruenju nae zemlje? Iransko dugo iskustvo sa zapadnim intrigama uinilo je narod sumnjiavim. Nijedan Iranac stvarno ne oekuje nikakvo dobro koje bi njegovoj zemlji dolo od stranaca. Meutim, Ali-aga kao da nije pretjerani pesimist: Iran je star - ali nipoto jo nije spreman da umre. esto su nas tlaili. Mnogi narodi su nas pregazili i svi su oni ieznuli, a mi smo ostali ivi. Siromani i potlaeni, u neznanju i tami, ali ostajemo ivi. Ovo je zato to mi Iranci uvijek idemo svojim vlastitim putem. Koliko puta je vanjski svijet pokuao da nam nametne novi nain ivota - i nije nikada uspio. Mi se ne suprotstavljamo vanjskim silama nasiljem i zato ponekad moe izgledati kao da smo se predali. Ali mi smo pleme murjune - onog malog, beznaajnog mrava koji ivi pod zidovima. Vi, svjetlo moga srca, morali ste nekada u Iranu vidjeti kako se dobro graene kue s jakim zidovima iznenada rue bez ikakvog oitog razloga. ta je tome uzrok? Samo oni siuni mravi koji su godinama, s nesmanjenom marljivou, rovali prolaze i upljine u temeljima, uvijek napredujui tek za debljinu dlake, polahko strpljivo, u svim smjerovima - dok konano zidovi izgube ravnoteu i srue se. Mi Iranci smo takvi mravi. Mi se ne suprotstavljamo svjetskim silama bunim i beskorisnim nasiljem, nego im doputamo da rade najgore to mogu, a u tiini kopamo svoje prolaze i upljine dok se jednoga dana njihova zgrada iznenada ne srui...
219

Jeste li vidjeli ta se deava kad bacite kamen u vodu? Kamen potone, nekoliko krugova se pojavi na povrini, proire se i postepeno nestanu dok voda ne postane mirna kao i prije. Mi Iranci smo takva voda. ah, neka ga Bog pozivi, mora nositi teak teret, s Englezima s jedne, a s Rusima s druge strane. Ali mi ne sumnjamo da e, s Boijom milou, nai put da spasi Iran... Ali-agina slijepa vjera u Riza-aha ne izgleda, na prvi pogled, neumjesna. On je bez sumnje jedna od najdinaminijih linosti koje sam ikada sreo u muslimanskom svijetu, a od svih kraljeva koje znam, samo se Ibn Saud moe s njim uporediti. Pria o usponu Riza-aha na vlast lii na fantastinu bajku, moguu samo na Istoku gdje lina hrabrost i snaga volje moe ponekad uzdii ovjeka iz krajnje anonimnosti do vrhunca vodstva. Kad sam ga upoznao za vrijeme mog prvog boravka u Teheranu u ljeto 1924., on je bio predsjednik vlade i neosporni diktator Irana, ali ljudi jo nisu bili sasvim savladali zaprepatenje videi da se pojavljuje tako iznenada, tako neoekivano na kormilu dravnih poslova. Jo uvijek se sjeam uenja s kojim mi je jedan stari Iranac, slubenik u Njemakoj ambasadi u Teheranu, jednom rekao: Znate li da je samo prije deset godina ovaj na predsjednik vlade uvao strau kao obini vojnik pred vratima upravo ove ambasade? I da sam mu i sam ponekad davao pismo da ga preda ministru vanjskih poslova i opominjao ga Pouri, pasji sine, i ne lunjaj po bazaru...! Da, nije bilo davno kad je Riza - vojnik uvao strau pred ambasadama i javnim zgradama Teherana. Mogu ga zamisliti kako stoji tamo u pohabanoj uniformi iranske konjike brigade, naslanjajui se na svoju puku i zurei u ivot na ulicama oko sebe Gledao bi Perzijance kako se vuku ulicama kao sanjive sjene ili sjede u svjeini predveerja du kanala za navodnjavanje kao to sam ih i ja gledao. Iz Engleske banke iza njega uo bi kucanje pisae maine, jurnjavu poslovnih ljudi, sve ono buno komeanje koje je daleka Evropa bila donijela u tu teheransku zgradu s njenom fasadom u plavim keramikim ploicama. Moglo je to biti tada da se prvi put javi (niko mi to nije rekao ali nekako mislim da je to moralo biti tako) u nekolovanoj glavi vojnika Rize misao s uenjem i pitanjem: Mora li to biti tako...? Mora li biti da ljudi drugih nacija rade i trude se, dok na ivot tee kao san? Moda je ba u tome trenutku elja za promjenom - pokreta svih velikih djela, otkria i revolucija - poela da bljeska u njegovom mozgu, da nijemo trai izraz... Drugom prilikom on je mogao uvati strau pred kapijom vrta neke ve220

like evropske ambasade. Kronje dobro njegovanog drvea njihao je vjetar, a poljunane staze kripale su pod stopama u bijelo obuenih sluga. U toj kui usred parka kao da je boravila neka misteriozna mo; ona je zastraivala svakog I ranca koji bi proao kroz kapiju i tjerala ga da, u neprilici, poravna svoju odjeu i da u nespretnoj zbunjenosti, ne zna kud e sa svojim rukama. Ponekad bi elegantne koije prilazile, a iranski politiari bi izlazili iz njih. Vojnik Riza je znao mnoge od njih iz vienja:, ovaj je ministar vanjskih poslova, onaj je ministar nansija. Gotovo uvijek su imali napeta, zabrinuta lica kad su ulazili na kapiju i bilo je zabavno posmatrati njihov izraz kad su naputali ambasadu: ponekad blijeda i potitena, kao da im je upravo bila izreena smrtna presuda. Vojnik Riza se pitao: Mora li to biti tako...? Ponekad bi iranski inovnik istrao iz zgrade pred kojom je Riza straario, gurnuo mu pismo u ruku i rekao: Nosi brzo tu i tu. Ali pouri, pasji sine, jer e se inae ambasador ljutiti! Riza je bio navikao da mu se tako obraaju, jer ni njegovi vlastiti ociri nisu bili nimalo izbirljivi u epitetima. Ali vjerovatno - ne, rijei pasji sine osjeao je kao ubod ponienja, jer je znao: on nije bio pasji sin nego sin velike nacije koja je znala imena kao to su Rustam, Darius, Nairvan, Kej Kosru, ah Abas, Nadir-ah. Ali ta su oni unutra znali o tome? ta su oni znali o silama koje se kreu kao tamni, nijemi tok u prsima etrdesetgodinjeg vojnika i ponekad prijete da mu raskinu rebra i natjeraju ga da grize svoje pesnice u bespomonom oaju. Oh, samo kad bih mogao...? elja za samopotvrivanjem koja s jecanjem obuzima svakog Iranca ponekad se podie s bolnom, neoekivanom estinom u vojniku Rizi, bistri njegov um i otkriva mu udne oblike u svemu to vidi... Veliki rat je zavren. Nakon boljevike revolucije, ruske trupe, koje su ranije bile okupirale sjeverni Iran, povukle su se; ali odmah iza toga izbio je komunistiki ustanak u iranskoj pokrajini Gilan na Kaspijskom moru, predvoen utjecajnim Kuuk-kanom i potpomognut redovnim ruskim jedinicama na kopnu i moru. Vlada je poslala trupe protiv pobunjenika, ali nedisciplinirani i slabo opremljeni iranski vojnici trpjeli su poraz za porazom; ni bataljon u kojem je bio narednik Riza, tada ve gotovo pedesetgodinjak, nije bio izuzetak. Ali, jednom, kad je njegova jedinica bila nagnana u bijeg nakon jednog nesretnog okraja, Riza se vie nije mogao suzdrati. On istupi iz razbijenih redova i povika kako bi svako mogao uti: Zato bjeite, Iranci - hej, Iranci! Mora da je osjeao isto to i Karlo XII vedski kad je ranjen leao na polju kod Paltave i vidio svoje vojnike kako bezglavo bjee i pozvao ih oajnim glasom: Zato bjeite, veani - hej, veani! Ali razlika je u tome to je kralj Karlo krvario iz
221

mnogih rana i nije imao na raspolaganju nita osim svoga glasa, dok je vojnik Riza bio neozlijeen i imao u ruci napunjen pitolj mauzer - a njegov glas je bio snaan i prijetei dok je opominjao svoje drugove: Ko god pokua bjeati, ubiu ga - makar bio i moj vlastiti brat! Takav nastup bio je neto novo iranskim trupama. Njihovu zabunu smijenilo je uenje. Postali su radoznali: ta bi ovaj ovjek mogao imati na umu? Neki ociri su protestovali ukazujui na beznadnost njihovog poloaja; jedan od njih se naruga: Da nas nee, moda, ti voditi pobjedi? U tom trenutku Riza se moda oslobodio svih razoarenja svojih ranijih godina, a sve njegove pritajene nade iznenada bljesnue. Vidio je kraj maginog ueta pred sobom i zgrabio ga je. Prihvaam! uzviknuo je i okrenuo se prema vojnicima: Prihvatate li me za svoga vou? Ni u jednoj naciji nije kult heroja tako duboko ukorijenjen kao u iranskoj, a ovaj ovjek ovdje je izgledao heroj. Vojnici zaboravie svoj strah i bijeg i oduevljeno povikae: Ti e biti na voa! - Neka tako bude, odgovori Riza, ja u vas voditi i ubiu svakoga ko pokua bjeati! Ali niko vie nije mislio o bjeanju. Oni odbacie nezgrapne rance, natakoe bajonete na svoje puke i pod Rizinim vodstvom cijeli bataljon se okrenu i u iznenadnom juriu zarobi rusku bateriju, povue druge iranske jedinice sa sobom, pregazi neprijatelja - tako da je bitka nakon nekoliko sati bila odluena u korist Iraaaca. Nekoliko dana iza toga telegram iz Teherana unaprijedio je Rizu u in kapetana, tako da je sada mogao uz svoje ime dodati titulu kan. On je bio uhvatio kraj ueta i njime se penjao. Njegovo ime je iznenada postalo uveno. U brzom slijedu on je postao major, pukovnik, brigadir. 1921. godine izveo je, zajedno sa mladim novinarom Zija ed-Dinom i trojicom ocira dravni udar, uhapsio korumpirani kabinet i, uz pomo svoje odane brigade, prinudio slabog i mlakog mladog aha Ahmeda da imenuje novi kabinet: Zija ed-Din je postao predsjednik vlade, a Riza-kan ministar rata. Nije znao ni itati ni pisati. Ali on je bio kao demon u svom pohodu na vlast. Postao je idol armije i naroda, koji je sada, prvi put nakon vijekova, vidio ovjeka pred sobom: vodu. U politikoj historiji Irana scene se mijenjaju brzo. Zija ed-Din nestaje s pozornice i pojavljuje se kao izbjeglica u Evropi. Riza-kan ostaje - kao predsjednik vlade. Bilo je tih dana govorkanja u Teheranu da su Riza-kan, Zija ed-Din i ahov mladi brat, prijestolonasljednik, kovali zavjeru da uklone aha s prijestolja; aputalo se - niko do danas ne zna da li je to tano - da je u posljednjem trenutku Riza-kan izdao svoje prijatelje ahu kako ne bi ugrozio svoju vlastitu
222

budunost u tako sumnjivom poduhvatu. Ali, bilo da je to istina ili ne, uskoro iza toga predsjednik vlade Riza-kan savjetovao je mladom ahu Ahmedu da otputuje u Evropu. Otpratio ga je s velikom pompom automobilima do granice Iraka i pria se da mu je rekao: Ako se Vae velianstvo ikada vrati u Iran, moi ete rei da Riza-kan ne razumije nita od ovoga svijeta. Nije vie morao dijeliti vlast ni s kim; bio je stvarni iako neimenovani, jedini gospodar Irana. Kao gladan vuk bacio se na posao. itav Iran trebalo je reformirati od vrha do dna. Dotada labava administracija je centralizirana; stari sistem iznajmljivanja cijelih pokrajina najpovoljnijem ponuau u svrhu prikupljanja prihoda, ukinut je; guverneri su prestali da budu namjesnici i postali su inovnici. Armija, diktatorovo mjezime, reorganizirana je po zapadnjakim uzorima. Riza-kan je poeo kampanju protiv samovoljnih plemenskih poglavara koji su se ranije smatrali malim kraljevima i esto odbijali da se pokore vladi u Teheranu; obraunao se okrutno s razbojnicima koji su decenijama terorizirali stanovnitvo van gradova. Uspostavljen je izvjestan red u dravnim nansijama uz pomo nekog amerikog savjetnika; prihodi od poreza i carina poeli su da redovno pritiu. Rodio se red iz kaosa. Kao odjek turskog kemalistikog pokreta, pojavila se u Iranu republikanska ideja, prvo kao aputanje, zatim kao zahtjev progresivnijih elemenata stanovnitva i, konano, kao otvoren cilj samog diktatora. Ali, ovdje je izgleda Riza-kan napravio greku u procjeni; pojavio se snaan protest iranskih masa. Protivljenje naroda republikanskim tenjama nije bilo posljedica bilo kakve ljubavi prema vladajuoj kui, jer niko u Iranu nije mnogo osjeao prema dinastiji Kadar koja je uvijek - zbog svog turkmenskog porijekla - bila smatrana tuinskom; nije to bilo ni posljedica bilo kakve sentimentalne naklonosti prema okruglom, djetinjem licu aha Ahmeda. Bilo je to neto sasvim razliito: strah naroda da ne izgubio svoju vjeru kao to su Turci bili izgubili svoju u Ataturkovoj revoluciji. U svom neznanju, Iranci nisu odmah shvatili da bi republikanski oblik vladavine mnogo vie odgovarao islamskom shvaanju nego monarhija; voeni konzervativnou svojih vjerskih voa - a moda opravdano zastraeni Riza-kanovim otvorenim divljenjem prema Kemalu Atatiirku - Iranci su u njegovom prijedlogu osjetili samo prijetnju islamu kao glavnoj sili u zemlji. Veliko uzbuenje je zahvatilo gradsko stanovnitvo, naroito u Teheranu. Bijesna gomila, naoruana tapovima i kamenjem, sakupila se ispred zgrade u kojoj je bio ured Riza-kana i poela psovati i prijetiti diktatoru koji je jo juer bio polubog. Riza-kanovi pomonici su mu savjetovali da ne izlazi prije nego
223

se stia uzbuenje, ali on je preao preko toga i, praen samo jednim vojnikom, potpuno nenaoruan napustio ured u zatvorenoj koiji. im se koija pojavila na kapiji, gomila je zgrabila uzde i zaustavila konje. Neki otvorie vrata koije. Izvuci ga, izvuci ga ovamo na ulicu! Ali on je ve sam izlazio, lica sivog od bijesa, i poeo tui po glavama i ramenima one oko sebe svojim biem: Pasji sinovi, odbijte dalje! Kako se usuujete! Ja sam Riza-kan! Idite svojim enama i svojim posteljama! I razbjenjela gomila, koja je samo prije nekoliko minuta prijetila smru i razaranjem, uuti se u susretu s linom hrabrou; svi se povukoe, rasturie, jedan po jedan, i nestadoe u pokrajnim ulicama. Jo jednom je veliki voa progovorio svom narodu; on je govorio u ljutnji i narod se prestraio. Moda je upravo u tom trenutku osjeaj prezira slomio Riza-kanovu ljubav za njegov narod i zauvijek je zamraio. I pored Riza Kanovog uspjeha, republika se nije ostvarila. Slom njegovog plana oito je pokazao da vojna mo sama ne moe dovesti do reformatorskog pokreta protiv otpora naroda. To ne znai da su Iranci bili protiv reforme kao takve, ali su oni instinktivno osjeali da bi uvezena, zapadna politika doktrina znaila kraj svim nadama da e se ikada postii zdrav razvoj u kontekstu njihove vlastite kulture i religije. Riza-kan ovo nije shvatio, ni tada ni bilo kada, i zato se otuio od svoga naroda. Njegova ljubav prema njemu je nestala i postepeno ju je zamijenila mrnja puna straha. Poeli su se pitati: ta je, u stvari, taj heroj uinio za svoju zemlju? Prebrojavali su Riza-kanova dostignua: reorganizacija armije - ali uz cijenu strahovitih trokova koji su prebaeni kao nepodnoljiv teret poreza na ve osiromaeni narod; suzbijene plemenske pobune - ali suzbijeni i patrioti; upadljiva graevinska aktivnost u Teheranu - ali i stalno rastua bijeda medu seljacima. Narod se poeo prisjeati da je samo prije nekoliko godina Riza-kan bio obini vojnik - sada je bio najbogatiji ovjek u Iranu, s bezbrojnim jutrima zemlje u svom vlasnitvu. Jesu li to reforme o kojima se toliko govorilo? Da li su nekoliko blistavih slubenih zgrada u Teheranu i luksuzni hoteli to su se pojavili tu i tamo pod uticajem diktatora stvarno predstavljali ikakvo poboljanje sudbine naroda? UPRAVO U OVOM TRENUTKU njegove karijere upoznao sam Rizukana. Kakva god bila govorkanja o njegovim linim ambicijama i navodnoj sebinosti, nisam mogao da ne priznam veliinu ovjeka od trenutka kad me prvi put primio u svom uredu ministra rata. To je bio moda najjednostavniji ured koji je imao neki predsjednik vlade bilo kad i bilo gdje. Sto, sofa prekrivena votanim platnom, par stolica, malo polica sa knjigama, lijep ali skroman ilim
224

na podu bilo je sve to je sadravala ta soba; visok vrsto graen ovjek pedesetih godina koji ustade iza stola bio je obuen u jednostavnu sivozelenu uniformu, bez ikakvih medalja, vrpci ili oznaka svoga ina. Predstavio me njemaki ambasador, grof fon ulenberg (jer iako sam bio Austrijanac, predstavljao sam veliki njemaki list). ak i za vrijeme tog prvog, formalnog razgovora postao sam svjestan mranog dinamizma prirode Rizakana. Ispod sijedih, jakih obrva gledao me par otrih, smeih oiju - perzijskih oiju koje obino pokrivaju teke vjee: udna mjeavina melankolije i strogosti. Oko njegovog nosa i usta bile su gorke crte, ali izraz vrstog, koatog lica odavao je neobinu snagu volje koja je usne drala stisnutim, a vilicu napetom. Kad ste sluali njegov duboki, dobro moduliran glas - glas ovjeka naviklog da govori vane rijei i da vaga svaku od njih na jeziku prije nego joj dopusti da postane zvuk - pomislili biste da sluate ovjeka s trideset godina iskustva tabnog ocira i po porijeklu visokog dostojanstva; jedva biste povjerovali da je samo prije est godina Riza-kan bio narednik, a da je nauio itati i pisati tek prije tri godine. Mora da je on osjetio moje zanimanje za njega - a moda i moju naklonost prema njegovom narodu - jer je insistirao da taj intervju ne bude posljednji i pozvao me, kao i ulenberga, na aj idue sedmice u svoju ljetnu rezidenciju erman, usred divnih vrtova, nekoliko kilometara van Teherana. Dogovorio sam se sa ulenbergom da prvo doem do njega (kao veina stranih predstavnika, i on je ljeto provodio u ermanu) i da zajedno idemo u rezidenciju predsjednika vlade. Ali, desilo se da nisam bio u stanju stii na vrijeme. Nekoliko dana ranije bio sam nabavio malu lovaku koiju na etiri toka sa dva ivahna konja. Koliko su vatreni bili postalo je potpuno jasno nekoliko kilometara van Teherana kada oni, slijedei neku zlu ud, odbie da idu naprijed i stalno nastojae da se vrate kui. Oko dvadeset minuta sam se borio s njima; konano, ostavio sam Ibrahima da odvede konje i koiju kui, a krenuo pjeke u potrazi za nekim drugim sredstvom prijevoza. Pjeaenje od tri kilometra dovede me do nekog sela gdje sreom naoh jednu dvokolicu, ali kad sam stigao u njemaku ambasadu, ve je bilo prolo vie od sat i po od zakazanog vremena. Naao sam ulenberga kako koraa gore-dolje po svom uredu kao bijesan tigar, bez svoje uobiajene ljubaznosti; za njegov pruski ambasadorski osjeaj discipline, takva povreda tonosti bila je pravo svetogre. Na moju pojavu eksplodirao je ogoreno: Ne moete - vi ne smijete to uiniti jednom predsjedniku vlade! Zar ste zaboravili da je Riza-kan diktator i da je, kao svi diktatori, krajnje osjetljiv?
225

Moji konji su izgleda predvidjeli tu vanu okolnost, grofe ulenberg, bio je moj jedini odgovor. ak da se radilo i o kineskom caru, ne bih bio u stanju stii nimalo ranije. Na to se grofu vrati njegov smisao za humor i prasnu u glasan smijeh: Bogami, tako ta nije mi se nikada prije desilo! Idemo sada - i nadajemo se da nam nee zalupiti vrata red nosom... I nije. Kad smo stigli u palau Riza-kana, ajanka je ve davno bila prola i svi gosti su bili otili, ali nije se inilo da je diktator imalo uvrijeen mojim krenjem protokola. Nakon to je uo razloge za moje zakanjenje, on uzviknu: Pa, ja bih elio vidjeti te vae konje! Mislim da oni moraju pripadati opozicionoj stranci. Ne znam da li bi bilo mudro smjestiti ih u zatvor! Moje kanjenje je vie pomoglo nego otealo uspostavljanju lahkog, neformalnog odnosa izmeu svemonog predsjednika vlade Irana i mladog novinara, to mi je kasnije omoguilo da se po zemlji kreem s veom slobodom nego to je pruena veini drugih stranaca. MEUTIM, Ali-agino pismo ne odnosi se na Rizu-kana onih ranih dana, ovjeka koji je ivio gotovo nevjerovatnom jednostavnou u Iranu gdje se tako voli razmetanje; ono se odnosi na Riza-aha Pahlavija, koji je naslijedio prijestolje 1925. godine; ono se odnosi na kralja koji je odustao od svakog privida skromnosti i sada eli da se ugleda na Kemala Atatiirka u izgradnji tate zapadne fasade na staroj istonjakoj zemlji... Dolazim na kraj pisma: Iako ste, voljeni prijatelju, sada u svetom Gradu Poslanika, vjerujemo da niste zaboravili niti da ete ikada zaboraviti svoga bezvrijednog prijatelja i njegovu zemlju... O, Ali-aga, prijatelju mojih mladih dana - svjetlo moga srca, kako bi ti to sam rekao - tvoje pismo me opilo sjeanjima: opijen Perzijom kakav sam bio kad sam poeo upoznavati tvoju zemlju, taj stari, tamni dragulj postavljen u okvir starog zlata i naprslog mramora, praina i sjena - sjena svih dana i noi tvoje melankoline zemlje i tamnih, snenih oiju tvoga naroda... Jo uvijek se sjeam Kirmanaha, prvog iranskog grada koji sam vidio nakon to sam napustio planine Kurdistana. udna izblijedjela, neprozirna atmosfera lei oko njega, priguena, ublaena - da ne kaem jadna. Bez sumnje, u svakom istonjakom gradu siromatvo lei sasvim na povrini, mnogo vidljivije nego u bilo kojem evropskom gradu - ali na to sam ve bio naviknut. Nije to bilo samo siromatvo u ekonomskom smislu koje me pogodilo, jer Kirmanah je bio, kau, napredan grad. Bila je to vie neka vrsta potitenosti to pritiskuje
226

narod, neto to je bilo neposredno vezano s njim i izgleda da jedva ima bilo ta s ekonomskim okolnostima. Svi ovi ljudi imaju velike, crne oi, pritisnute tekim vjeama kao velom, pod gustim, crnim obrvama koje se esto spajaju iznad nosa. Veina mukaraca su vitki (jedva se sjeam da sam u Iranu vidio debela ovjeka); nikada se ne smiju glasno, a u njihovom utljivom osmijehu skriva se blaga ironija koja kao da vie prikriva nego to otkriva. Nikakve pokretljivosti crta lica, nikakve gestikulacije, samo mirni odmjereni pokreti: kao da nose maske. Kao u svim istonjakim gradovima, ivot u gradu je bio koncentriran u bazaru. On se otkrivao strancu kao priguena mjeavina smeeg, zlatnosmedeg, i kao ilim crvenog, sa svjetlucavim bakrenim ploama i zdjelama tu i tamo i moda plavim porculanskim slikama iznad vrata karavansaraja, s gurama crvenookih vitezova i krilatih zmajeva. Ako biste pogledali paljivije, mogli biste otkriti u ovom bazaru sve boje svijeta - ali nijedna od ovih arenih boja ne bi se nikada mogla samo istai u sjedinjujuim sjenama svodova koji pokrivaju bazar i povlae sve zajedno u sanjivi sumrak. iljasti lukovi zasvoenog krova bili su u pravilnim razmacima probijeni malim otvorima koji proputaju dnevno svjetlo. Kroz ove otvore suneve zrake padaju unutra; u aromatinom zraku ovih prostora oni dobivaju svojstvo supstance i lie na neprozirne, kose stubove svjetla; i ne da ljudi prolaze kroz njih, nego oni, blistavi stubovi, kao da prolaze kroz ljude u obliku sjena... Jer ljudi u ovom bazaru bili su njeni i tihi kao sjene. Ako bi trgovac pozvao prolaznike, on bi to uinio tihim glasom; nijedan od njih nije hvalio svoju robu uzvicima i pjesmom, kao to je obiaj u arapskim bazarima. ivot je ovdje tekao tiho. Oni su bili uljudni - s noom koja kao da se naginjala prema vama, ali vas je u stvari drala na odstojanju. Oni su oito bili pronicljivi i nisu odbijali da ponu razgovor sa strancem - ali su samo njihove usne govorile. Njihova dua stajala je negdje u pozadini, ekajui, odmjeravajui, ravnoduna... U nekoj ajdinici nekoliko radnika sjedi na hasurama - moda zanatlije, ziki radnici, gonii karavana - uureni oko eljezne mangale pune uarenog uglja. Dvije porculanske lule s dugakim drcima idu od jednog do drugog. Sladunjavi miris opijuma u zraku. Oni pue bez rijei; svaki od njih povlai samo nekoliko dubokih dimova, dodajui nakon toga lulu svom susjedu. I tada sam vidio ono to nisam prije zapazio: mnogo, vrlo mnogo ljudi je puilo opijum, neki vie a drugi manje javno. Trgovac u svojoj nii, besposliar pod zasvoenom kapijom karavansaraja, kujundija u svojoj radionici u vrijeme odmora: svi su puili s istim izugubljenim, pomalo umornim licem, zurei sjetnim oima u prazninu...
227

Svjee zelene makove s debelim pupoljcima prodavali su prodavai svugdje po bazaru i oigledno na taj nain, u blaem obliku uivali opijum. ak su i djeca jela sjemenke u prolazima i na skrovitim mjestima. Dvoje-troje njih bi dijelili izmeu sebe poslasticu s primjernom tolerancijom jednog prema drugom, bez djeijeg egoizma - ali isto tako i bez djetinje radosti i ivahnosti. Ali kako bi oni i mogli biti drukiji? U poetku njihovog ivota davali su im teki napitak od makovog sjemenja da piju kad god bi plakali i smetali svojim roditeljima. Kad su odrasli i poeli tumarati ulicama, osnovne crte ravnodunosti i prijaznosti ve su bile prisutne na njima. Tada sam saznao ta me je tako snano dirnulo kad sam prvi put opazio melankoline oi Iranaca: znak tragine sudbine u njima. Osjetio sam da opijum pripada njima na isti nain kao to patniki osmijeh pripada licu paenika; on je pripadao njihovoj blagosti, njihovoj unutarnjoj ravnodunosti - on je pripadao ak i njihovom velikom siromatvu i velikoj tedljivosti. On, ini se, nije bio toliko porok koliko izraz - i moda isto tako pomo. Pomo protiv ega? Zemlja udnih pitanja... MOJA MISAO se tako dugo zadrava na mojim dojmovima iz Kirmanaha, prvog iranskog grada koji sam upoznao, zato to su ti dojmovi nastavili u raznim oblicima, ali uvijek neizmijenjeni u sutini, u toku cijele godine i po, koliko sam ostao u Iranu. Mehka, neodoljiva melankolija bila je dominantna nota svugdje. Bila je zamjetljiva u selima i gradovima, u svakodnevnim poslovima ljudi i u njihovim mnogim vjerskim sveanostima. Zaista, i sam njihov vjerski osjeaj, toliko razliit od arapskog, nosio je jak trag tuge i alosti: plakanje nad traginim zbivanjima od prije trinaest vijekova - plakanje nad smru Alije, Poslanikovog zeta, i Alijinih dvaju sinova, Hasana i Huseina - izgleda da im je vanije nego razmatranje onoga emu islam tei i kako eli dausmjeri ivot ljudi... Mnogih veeri, u mnogim gradovima, moete vidjeti grupe ljudi i ena na ulici okupljene oko lutajueg dervia, religioznog prosjaka obuenog u bijelo, s panterovom koom preko leda, s dugako nasaenom sjekirom u desnoj ruci i prosjakom zdjelicom izdubljenom u kokosovom orahu u lijevoj. On recitira, napola pjevajui, napola govorei baladu o borbama za nasljee hilafeta do kojih je dolo poslije Poslanikove smrti u sedmom stoljeu - alobnu priu o vjeri, krvi i smrti - a uvijek ide nekako ovako: Posluajte, narode, ta se dogodilo Bojim odabranicima i kako je po zemlji prolivena krv Poslanikovih potomaka. Bio je jednom Poslanik kojeg je Bog uporeivao s Gradom Znanja, a kapi228

ja toga Grada bio je najpouzdaniji i najhrabriji od njegovih sljedbenika, njegov zet Alija, Svjetlo Svijeta, uesnik u Poslanikovoj Objavi, nazvan Lav Boji. Kada je Poslanik preselio, Lav Boji je bio njegov zakoniti nasljednik. Ali zli ljudi su prigrabili Lavlje, Bogom dato pravo, i postavili drugog nasljednika Poslanika; nakon smrti prvog uzurpatora, drugi, iste zle vrste, naslijedio ga je, a nakon njega jo jedan. Tek nakon to je poginuo i trei uzurpator, Boja volja se ispoljila i Lav Boji je dostigao zakonito mjesto kao Zapovjednik vjernih. Ali neprijatelji Alije i Boga bili su mnogobrojni i jednoga dana, kada je bio na seddi pred svojim Gospodarom, ma ubice ga je poslao u smrt. Zemlja se potresla od bola zbog bogohulnog djela, a planine su proplakale i stijenje je prolilo suze. O, neka Boje prokletstvo stigne zloince i neka ih kazna vjeita uniti! Opet je zli uzurpator preuzeo vodstvo i porekao sinovima Lava Bojeg, Hasanu i Huseinu, sinovima blagoslovljene Fatime, njihovo pravo nasljea Poslanikovog prijestolja. Hasana su okrutno otrovali, a kad je Husein ustao u odbranu Vjere, njegov divni ivot je ugaen na polju Kerbela dok je kleao kod vode da ugasi e nakon bitke. Oh, neka Boje prokletstvo stigne zloince i neka aneoske suze zauvijek natapaju sveto tlo Kerbele! Glavu Huseinovu - glavu koju je Poslanik nekada ljubio - okrutno su odsjekli i njegovo bezglavo tijelo je odneseno do atora gdje su njegova djeca plaui ekala povratak svoga oca. Sve otada vjernici prizivaju prokletstvo Boje na prestupnike i plau nad smru Alije, Hasana i Huseina; a vi, vjernici, dignite svoj glas i oplakujte njihovu smrt - jer Bog oprata grijeh onih koji plau za potomcima Poslnika... I balada bi izazvala srtrastvene jecaje ena koje sluaju, dok bi se tihe suze kotrljale niz lica bradatih ljudi... Takve pretjerane jadikovke zaista su vrlo daleko od prave, historijske slike onih ranih zbivanja koja su dovela do nikad zalijeenog rascjepa u islamskom svijetu: podjele muslimanske zajednice na sunije, koji formiraju glavninu muslimanskih naroda i stoje vrsto na principima izbornog hilafeta, i na iije, koji smatraju da je Poslanik oznaio Aliju, svoga zeta, kao zakonitog nasljednika i batinika. Meutim, u stvari, Poslanik je umro a da nije imenovao nikakvog nasljednika, nakon ega je jedan od njegovih najstarijih i najvjernijih drugova, Ebu Bekr, bio izabran za halifu velikom veinom zajednice. Ebu Bekra je naslijedio Omer, a njega Osman; tek nakon smrti Osmana Alija je izabran za halifu.
229

Nije bilo niega, kao to sam dobro znao ak i tada u Iranu, zlog niti grijenog u pogledu trojice Alijinih prethodnika. Oni su bez sumnje bili najvee i najplemenitije linosti u islamskoj historiji poslije Poslanika i bili su u toku mnogih godina meu njegovim najbliim drugovima; oni zaista nisu bili uzurpatori tim prije to ih je narod izabrao, ispoljavajui slobodno pravo koje im daje islam. Nije to bilo njihovo prisvajanje vlasti nego vie nesklonost Alije i njegovih sljedbenika da iskreno prihvate rezultate narodnih izbora, to je dovelo do borbi za vlast, do Alijine smrti i do pretvaranja - pod petim halifom Muavijom - originalne, republikanske forme islamske drave u nasljedno kraljevstvo i, konano, do Huseinove smrti na Kerbeli. Da, znao sam to sve prije nego sam doao u Iran, ali ovdje sam bio zapanjen beskrajnim emocijama koje ta stara, tragina pria od prije trinaest stoljea jo uvijek moe izazvati kod iranskog naroda kad god se spomenu imena Alije, Hasana ili Huseina. Poeo sam se pitati: Je li to bila uroena melankolija Iranaca i njihov smisao za dramatiziranje to ih je navelo da prihvate doktrinu iija? - ili je to bila tragina crta njenog poetka koja je dovela do ove intenzivne iranske melankolije? Postepeno, u toku nekoliko mjeseci, zapanjujui odgovor poeo se formirati u mom duhu. Kada su, sredinom sedmog stoljea, armije halife Omera pokorile staro Sasanidsko Carstvo, donosei sobom islam, iranski Zaratustrin kult bio je ve odavno sveden na kruti formalizam i zato nije bio kadar da se ekasno suprotstavi dinaminoj novoj ideji koja je dola iz Arabije. Ali u doba kada su Arapi osvajali Iran, on je prolazio kroz period drutvenog i intelektualnog vrenja koje kao da je obeavalo nacionalnu obnovu. Ova nada unutarnjeg, organskog preporoda bila je unitena arapskom invazijom, a Iranci su se, naputajui svoju vlastitu historijsku liniju razvoja, otada prilagoavali kulturnim i etikim konceptima koji su bili doneseni spolja. Dolazak islama predstavljao je u Iranu, kao i u mnogim drugim zemljama, ogroman drutveni napredak; on je razorio stari iranski kastinski sistem i doveo do stvaranja nove zajednice slobodnih, jednakih ljudi; otvorio je nove puteve za kulturne energije koje su dugo leale uspavane i neizraene. Ali, sa svim ovim ponosni potomci Darija i Kserksa nisu nikada mogli zaboraviti da je historijski kontinuitet njihovog nacionalnog ivota, organska veza izmeu njihovog juer i danas, iznenada bila prekinuta. Narod iji je najskriveniji karakter bio naao svoj izraz u neobinom dualizmu zand religije i njenom gotovo panteistikom oboavanju etiri elementa - zraka, vode, vatre i zemlje - bio je sada suoen
230

sa strogim, beskompromisnim monoteizmom islama i njegovom tenjom ka Apsolutnom. Prijelaz je bio suvie otar i bolan da bi dozvolio Irancima da svoju duboko ukorijenjenu nacionalnu svijest potine nadnacionalnom konceptu islama. Uprkos njihovom brzom i oigledno dobrovoljnom prihvatanju nove religije, oni su podsvjesno izjednaavali pobjedu islamske ideje sa iranskim nacionalnim porazom, a osjeaj da su poraeni i neopozivo iupani iz konteksta svoga starog kulturnog nasljea - osjeaj oajniki jak uprkos svoj maglovitosti - morao je potkopati nacionalno samopouzdanje u stoljeima koja su dolazila. Za razliku od toliko drugih nacija kojima je prihvatanje islama dalo gotovo odmah najpozitivniji impuls za daljnji kulturni razvoj, iranska prava - i, na neki nain, najtrajnija - reakcija na to bila je osjeaj dubokog ponienja i potisnutog negodovanja. Taj osjeaj morao je biti potisnut i ublaen u mranom krilu podsvijesti, jer je u meuvremenu islam postao vjera i samog Irana. Ali u svojoj mrnji prema arapskoj pobjedi, Iranci su instinktivno pribjegli onome to psihoanaliza opisuje kao prekompenzaciju: oni su poeli smatrati vjeru koju su im donijeli arapski osvajai kao neto to je iskljuivo njihovo vlastito. Oni su to postigli pretvarajui postepeno racionalnu, nemistinu svijest o Bogu Arapa u njenu suprotnost: mistiki fanatizam i mrane emocije. Vjera koja je Arapima bila prisustvo, stvarnost i izvor spokojstva i slobode, preobratila se u iranskom duhu u tamnu enju za natprirodnim i simbolinim. Islamski princip neshvatljive transcendentnosti Boga pretvorio se u mistinu doktrinu (za koje je bilo mnogo primjera u predislamskom Iranu) zike manifestacije Boga u posebno odabranim smrtnicima koji e prenijeti ovu boansku bitnost svojim potomcima. Takvoj tenji , pristajanje uz doktrinu iija nudilo je najpovoljniji put; jer nije moglo biti sumnje da iijsko potovanje, gotovo oboavanje Alije i njegovih potomaka, skriva klicu ideje Boje inkarnacije i neprekidne reinkarnacije - ideje potpuno strane islamu, ali vrlo bliske iranskom srcu. Nije bilo sluajno da je poslanik Muhamed umro a da nije imenovao nasljednika i, u stvari, odbio da ga imenuje kada mu je to bilo predloeno prije njegove smrti. Ovim je postupkom on namjeravao saopiti, prvo, da spiritualni kvalitet poslanstva nije nita to se moe naslijediti i, drugo, da budue vodstvo zajednice mora proizii iz slobodnog izbora samog naroda a ne odredbom Poslanika (to bi, naravno, bilo implicirano njegovim oznaavanjem nasljednika); zato je on namjerno odbacio ideju da vodstvo zajednice bude ikada bilo ta drugo osim svjetovno, prema tome nikakvo apostolsko nasljee. Ali ovo je bilo upravo ono emu je teila iijska doktrina. Ona ne samo da je insistirala - u
231

jasnoj kontradikciji s duhom islama - na principu apostolskog nasljea, nego je i rezervirala to nasljee samo za potomke Poslanika, to jest, za njegovog roaka i zeta Aliju i njegove izravne potomke. Ovo je bilo potpuno u skladu s mistinim naklonostima Iranaca. Ali, kada su oni oduevljeno prili taboru onih koji su smatrali da Muhamedova spiritualna bitnost nastavlja da ivi u Aliji i njegovim potomcima, Iranci nisu samo zadovoljili jednu mistinu elju; bila je jo jedna druga, podsvjesna motivacija u njihovom izboru. Ako je Alija zakoniti nasljednik i batnik Poslanika, trojica halifa koji su mu prethodili morali su oigledno biti uzurpatori - a meu njima je bio i Omer, onaj isti Omer koji je pokorio Iran! Nacionalna mrnja prema pobjedniku Sasanidskog Carstva mogla je sada biti racionalizirana pomou religije - religije koja je postala vlastita iranska; Omer je liio Aliju i njegove sinove Hasana i Huseina njihovog boanski datog prava nasljea hilafeta u islamu i na taj nain se suprotstavio Boijoj volji; prema tome, pokoravajui se Boijoj volji, treba pomoi Alijinu stranku. Iz nacionalnog antagonizma rodila se religiozna doktrina. U iranskom ustolienju iijske doktrine raspoznao sam latentni protest protiv arapskog osvajanja Irana. Sada sam shvatio zato Iranci proklinju Omera s mrnjom mnogo veom od one koja je rezervirana za drugu dvojicu uzurpatora, Ebu Bekrai Osmana; sa doktrinarnog gledita, prvi halifa, Ebu Bekr, morao bi se smatrati glavnim prestupnikom - ali Omer je pobijedio Iran... To je, prema tome, bio razlog za udni intenzitet kojim se potuje Alijina porodica u Iranu. Taj kult predstavlja simblian akt iranske osvete arapskom islamu (koji se tako beskompromisno protivi svakom oboavanju bilo kojeg ljudskog bia ukljuujui i linost Muhameda). Istina, iijska doktrina nije nastala u Iranu. Bilo je iijskih grupa i u drugim muslimanskim zemljama, ali nigdje drugdje nije ona tako potpuno ovladala osjeajima i matom naroda. Kada Iranci daju strastveno oduka svojoj alosti zbog smrti Alije, Hasana i Huseina, oni ne plau samo nad unitenjem Alijine porodice nego isto tako i nad samim sobom i gubitkom svoje stare slave. IRANCI SU BILI melankolian narod. Njihova melankolija se odravala ak i u iranskom krajoliku - u beskrajnim plohama crvenkastoute zemlje, usamljenim planinskim stazama i glavnim cestama, rijetko razbacanim selima s kuama od ilovae, stadima ovaca to ih u predveerje u smeesivim kolonama gone na bunar. U gradovima ivot je kapao u sporim, neprekidnim kapljicama, bez urbe i veselosti; sve je izgledalo kao da je prekriveno sanjarskim velom, a svako lice imalo je izraz ravnodunog ekanja. Nikada se nije ula muzika po
232

ulicama. Ako bi uveer neki konjuar, Tatar, zapjevao iznenada u karavansaraju, ovjek bi i nehotice naulio ui u uenju. Javno su pjevali samo mnogobrojni dervii, a oni su uvijek pjevali iste stare, tragine balade o Aliji, Hasanu i Huseinu. Smrt i suze proimale su te pjesme i udarale kao teko vino u glavu sluaocima. Strahovita tuga, ali dragovoljna, gotovo udno prihvaena tuga, kao da je pritiskivala te ljude. U ljetna predveerja u Teheranu ste mogli vidjeti mukarce i ene kako nepomino ue pored vode koja, s obje strane ulice, tee u sjeni ogromnih brijestova. Oni su sjedili i buljili u tekuu vodu. Nisu razgovarlai meusobno. Oni su samo sluali ubor vode i putali da se utave grane njiu iznad njihovih glava. Kad god sam ih vidio, morao sam misliti na Davidov psalm: Pored babilonskih rijeka, tamo smo sjedili, zaista, i plakali... Oni su sjedili uz vodeni tok kao ogromne, nijeme, mrane ptice, izgubljene u utljivom posmatranju tekue vode. Jesu li oni mislili o neemu davno zaboravljenom to pripada njima i samo njima? Jesu li oni ekali?... Na ta? A David je pjevao: Objesili smo svoje harfe o vrbe usred vrbika... DOI, ZEJDE, idemo - stavljam Ali-agino pismo u dep i diem se da se oprostim s Ez-Zugajbijem. Ali on klima glavom: Ne, brate, neka Zejd ovdje sa mnom ostane neko vrijeme. Ako si ti suvie krt da mi kae ta ti se dogodilo za vrijeme proteklih mjeseci, neka mi on kae priu umjesto tebe. Ili, moda misli da tvoji prijatelji vie ne mare za ono to ti se deava?

233

X DEDAL ULAZIM U KRIVUDAVE ULICE najstarijeg dijela Medine; kameni kuni zidovi u sjeni, zastakljene loe i blakoni vise nad sokacima koji lie na klance i mjestimino su tako uski da se dvoje jedva moe mimoii; dolazim pred sivu, kamenu fasadu biblioteke koju je prije stotinjak godina izgradio neki turski uenjak. U njenom dvoritu, iza bronzane reetke kapije, primamljiva tiina. Prolazim preko kamenom poploanog dovrita, pored osamljenog drveta to sa svojim nepokretnim granama stoji usred njega i ulazim u nadsvoenu dvoranu s vitrinama za knjige - hiljade rukom pisanih knjiga; meu njima neki najrjei rukopisi za koje se zna u islamskom svijetu. Upravo knjige poput ovih, dale su slavu islamskoj kulturi, slavu koja je prohujala kao jueranji vjetar. Dok gledam ove knjige u konim povezima, nesklad izmeu muslimanskog juer i danas pogaa me kao bolan udarac... ta te titi, sinko? Zato taj gorki izraz na tvome licu? Okreem se prema glasu - i gle, sjedei na ilimu u jednom prozoru, s knjigom na koljenima, siuna gura mog starog prijatelja, eika Abdullaha ibn Bulejhida. Njegove otre, ironine oi pozdravljaju me toplim svjetlucanjem dok ljubim njegovo elo i sjedam pored njega. On je najvei meu ulemom u Neddu i, uprkos izvjesnoj doktrinarnoj skuenosti svojstvenoj pogledu vehabija, jedan je od najdubljih umova koje sam sreo u muslimanskim zemljama. Njegovo prijateljstvo prema meni mnogo je doprinijelo da mi ivot u Arabiji bude lagahan i prijatan, jer u Ibn Saudovom kraljevstvu njegova rije se potuje vie nego bilo ija osim Kraljeve. On zatvara svoju knjigu i privlai me k sebi gledajui me ispitivaki. Mislio sam, eie, koliko smo se mi muslimani udaljili od ovoga - i ja pokazah prema knjigama na policama - ,,i doli do nae sadanje bijede i degradacije. Sinko moj, odgovori starac, mi samo anjemo ono to smo posijali. Nekada smo bili veliki, a islam nas je uinio velikim. Bili smo nosioci Objave. Sve dok smo ostali vjerni toj Objavi, naa srca su bila inspirisana, a nai umovi rasvijetljeni; ali im smo zaboravili sa kakvim ciljem nas je Svemogui bio obdario, pali smo. Mnogo smo se udaljili od ovoga - i eik ponavlja moj pokret rukom prema knjigama. - Zato to smo se udaljili od onoga to nas je uio Poslanik - neka ga Bog blagoslovi i da mu mir - prije trinaest vijekova...
234

A kako ide tvoj rad?, ispituje on nakon stanke, jer zna da se bavim studijama u vezi s ranom islamskom historijom. Moram priznati, eie, ne sasvim dobro. Ne mogu da naem mira u svom srcu, a ne znam zato. Tako sam se opet odao lutanju pustinjom. Ibn Bulejhid gleda u mene nasmijeenim oima - onim mudrim, prodornim pogledom - i usukuje svoju naknivenu bradu: Duh treba da ima svoje, a tijelo treba da ima svoje... Ti se mora oeniti. Ja, naravno, znam da se enidba u Neddu smatra rjeenjem za gotovo sve nevolje i tako ne mogu da se suzdrim od smijeha: Ali, eie, ti dobro zna da sam se ponovo oenio tek prije dvije godine i da mi se ove godine rodio sin. Starac slijee ramenima: Ako je srce mukarca u miru s njegovom enom, on ostaje kod kue koliko god moe. Ti nisi mnogo kod kue... A, osim toga, nikada jo nije mukarac bio povrijeen ako se oenio drugom enom. (On sam, usprkos svojih sedamdeset godina, ima sada tri, a kau da najmlaa, s kojom se oenio tek prije nekoliko mjeseci, ima jedva esnaest godina.) Moda to, dodajem, ne vrijea mukarca da uzme drugu enu, ali ta je sa prvom enom? Zar to ne vrijea nju? Moj sinko, ako ena dri itavo srce mukarca, on nee misliti o drugoj enidbi, niti mu to treba. Ali ako njegovo srce nije potpuno s njom - hoe li ona ita dobiti drei ga tako s pola srca samo za sebe? Na to vjerovatno nema odgovora. Islam preporuuje, bez sumnje, jednoenstvo, ali doputa da mukarac uzme do etiri ene u izuzetnim okolnostima. Mogli bismo se upitati zato takva sloboda nije data i eni, ali odgovor je jednostavan. Uprkos spiritualnoj injenici ljubavi koja je ula u ljudski ivot u toku razvoja ovjeka, osnovni bioloki razlog za seksualni nagon je, kod obaju polova, raanje; dok ena moe, u isto vrijeme, zaeti dijete samo od jednoga mukarca i treba da ga nosi devet mjeseci prije nego to bude u stanju da zane drugo, mukarac je tako graen da moe zaeti dijete svaki put kad obljubi enu. Odatle, dok bi priroda bila samo rasipnika ako bi dala poligamni instinkt eni, mukareva nesumnjiva poligamna naklonost je, sa stanovita prirode, bioloki opravdana. Naravno, oito je da je bioloki faktor samo jedan - i nipoto uvijek najvaniji - aspekt ljubavi; ipak, on je osnovni faktor i, zato, odluujui u drutvenom ustanovljenju enidbe kao takve. S mudrou koja uvijek potpuno uzima u raun ljudsku prirodu, islamski zakon samo titi drutveno-bioloku funkciju enidbe (to, naravno, ukljuuje i brigu za potomke), doputajui da mukarac ima vie od jedne supruge a ne dozvoljavajui eni da ima vie od
235

jednog mua u isto vrijeme; spiritualni problem enidbe, poto se ne moe mjeriti, van je odredaba zakona i preputen je nahoenju partnera. Kad god je ljubav puna i potpuna, pitanje druge enidbe se naravno ne pojavljuje ni kod jednog od njih; kad god mu ne voli svoju enu svim svojim srcem, ali jo uvijek dovoljno da je ne eli izgubiti, on moe uzeti drugu enu, uz uvjet da se prva slae s takvim dijeljenjem osjeaja; ako ona ne moe da se s tim sloi, moe dobiti razvod i slobodna je da se opet uda. U svakom sluaju - poto enidba u islamu nije sakrament nego graanski ugovor - pribjegavanje razvodu je uvijek otvoreno bilo kojem branom partneru, tim vie to sramote, koja se drugdje vezuje uz razvod s veim ili manjim intenzitetom, nema u muslimanskom drutvu (s mogunou izuzea indijskih muslimana, na koje je u ovom pogledu uticao vjekovni kontakt s hinduskim drutvom u kojem je razvod potuno zabranjen). Sloboda koju islamski zakon doputa i mukarcu i eni da ugovori ili raskine brak, objanjava zato blud smatra jednim od najodvratnijih zlodjela, jer za takvu slobodu nikakav emocionalni niti senzualni zaplet ne moe nikada posluiti kao izgovor. Tano je da su u vijekovima muslimanskog nazadovanja drutveni obiaji esto oteavali eni da ostvari svoje pravo razvoda onako slobodno kako je to zakonodavac namjeravao; za ovo, meutim, ne treba kriviti islam nego obiaje - upravo kao to obiaje, a ne islamsko pravo, treba okriviti za izoliranost u kojoj se dri ena tako dugo u mnogim muslimanskim zemljama, jer niti Kuran niti ivotni primjer Poslanika ne prua nikakvu osnovu za ovu praksu, koja je kasnije nala svoj put u muslimansko drutvo iz Bizantije. EIK IBN BULEJHID prekida moje razmiljanje znalaki: Nema potrebe da uri s odlukom. Ona e ti doi, sinko, kad god bude trebalo da doe. BIBLIOTEKA JE TIHA; stari eik i ja smo sami u zasvoenoj dvorani. Sa male damije u blizini ujemo poziv na akamski namaz, a samo trenutak kasnije isti poziv odjekuje sa pet munara Poslanikove damije koja, sada nama nevidljiva, dominira tako sveano i s tako puno skladnog ponosa nad zelenom kupolom. Mujezin na jednoj munari poinje svoj poziv: Allahu ekber... u dubokoj, tamnoj mol ljestvici, polahko diui i sputajui u dugim lukovima zvuka: Bog je najvei, Bog je najvei... Prije nego to je zavrio svoju prvu izreku, mujezin na drugoj munari najblioj nama, upada, s neto viim tonom... najvei, Bog je najvei! I dok na treoj munari isti zov raste polahko, prvi mujezin je ve zavrio prvi stih i poinje - sada praen dalekim kontrapunktnim glasovima prve izreke sa etvrte i pete munare - drugi stih: Svjedoim da nema drugog Boga osim Allaha! - dok se glasovi sa druge a zatim sa tree munare sputaju na mehkim krilima... i svjedoim da je Muhammed Boji poslanik! Na isti nain,
236

dok svaki od mujezina ponavlja stih dva puta, poziv se nastavlja: Do ite na namaz, do ite na namaz! Pourite vjenoj srei! Svaki glas kao da budi druge i privlai ih blie sebi, samo da bi se on sam povukao i preuzeo melodiju na drugom mjestu, nosei je tako do zakljunog stiha: Bog je najvei, Bog je najvei! Nema drugog Boga osim Allaha! Ovo zvuno sveano mijeanje i razdvajanje glasova ne lii ni na kakvo ljudsko pjevanje. I dok mi se srce die u uzbuenoj ljubavi prema ovome gradu i njegovim zvukovima, poinjem osjeati da su sva moja lutanja uvijek imala jedan smisao: da shvatim znaenje ovoga poziva... Doite, kae eik Ibn Bulejhid, hajdemo u damiju na akamski namaz! HAREM, ILI SVETA DAMIJA, u Medini dovedena je u svoje sadanje stanje sredinom prolog stoljea, ali njeni dijelovi su mnogo stariji - neki ak iz vremena egipatske mameluke dinastije, a neki jo i stariji. Centralna dvorana, u kojoj se nalazi grob Poslanika, zahvata tano isto tlo kao zgrada koju je podigao trei halifa, Osman, u sedmom stoljeu. Iznad nje se die velika zelena kupola, ukraena s unutranje strane ornamentima raskonih boja. Mnogobrojni redovi tekih mramornih stubova nose krov i skladno dijele unutranjost. Mramorni pod je prekriven skupocjenim ilimima. Izvanredno oblikovani bronzani kandelabri ukraavaju sva tri mihraba, polukrune nie usmjerene prema Meki i ukraene nim keramikim ploicama u plavom i bijelom: jedan od tih mihraba je uvijek mjesto za imama koji vodi demaat u molitvi. Na dugim mesinganim lancima vise stotine staklenih i kristalnih kugli; nou su one osvijetljene iznutra pomou malih lampi s maslinovim uljem i ire mehko svjetlucanje preko redova ljudi na namaz. Danju zelenkasti sumrak ispunjava damiju i ini je slinom dnu nekog jezera; kao kroz vodu ljudske prilike promiu bosih nogu preko ilima i mramornih ploa; kao razdvojen zidom vode, glas imama zvui u vrijeme namaza s kraja prostrane dvorane, priguen i bez odjeka. Sami grob Poslanikov se ne vidi, jer je pokriven tekim brokatnirn zavjesama i zatvoren bronzanom reetkom koju je u petanestom vijeku poklonio egipatski mameluki sultan Kait-bej. U stvari, i nema nikakve grobne strukture, jer je Poslanik sahranjen ispod zemljanog poda u samoj sobi male kue u kojoj je ivio i umro. Kasnije je sagraen zid bez vrata oko kue, zatvarajui je tako od vanjskog svijeta. Dok je Poslanik bio iv, damija je bila neposredno uz njegovu kuu; u toku vijekova, meutim, ona je proirivana iznad i iza groba. Dugi redovi prostiraa postavljeni su iznad ljunka otvorenog pravokutnika u damiji; nizovi ljudi sjede na njima itajui Kuran, razgovarajui me237

usobno, razmiljajui ili jednostavno odmarajui se u oekivanju akamskog namaza. Ibn Bulejhid kao da je izgubljen u tihoj molitvi. Iz daljine dolazi glas koji recitira, kao uvijek prije akamskog namaza, odlomak iz Svete Knjige. Danas je to devedeset i esta sura - prva objavljena Muhammedu - koja poinje rijeima: itaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara... Ovim rijeima Boji poziv doao je prvi put Muhammedu u peini Hira blizu Meke. On je molio u samoi, kao i esto ranije, molio za svjetlo i istinu, kad se iznenada pred njim pojavio melek i naredio mu: itaj! A Muhammed, koji, kao veina ljudi iz njegove sredine, nije nikada uio da ita a, povrh svega, nije znao ta se od njega oekuje da ita, odgovori: ,Ja ne znam itati. Na to ga melek uze, pritisnu uza se tako da je Muhammed osjetio da ga sva snaga naputa; onda ga pusti i ponovi svoju naredbu: itaj! Opet Muhammed odgovori: Jane znam itati. Tada ga melek opet pritisnu dok nije klonuo i pomislio da e umrijeti; jo jednom doe gromki glas: itaj! A kad, po trei put, Muhammed proapta u strahu ,Ja ne znam itati..., melek ga pusti i progovori: itaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara ovjeka od zakvaka! itaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji pouava peru, pouava ovjeka onome to ne zna... I tako, aluzijom na ovjekovu razum, svijest i znanje, poe objava Kurana, koja e se nastaviti u toku dvadeset i tri godine do Poslanikove smrti u Medini u njegovoj ezdeset i treoj godini. Ova pria o njegovom prvom doivljaju Objave podsjea, na neki nain, na Jakobovo hrvanje s anelom kako je opisano u Knjizi stvaranja. Ali dok se Jakob opirao, Muhammed se prepustio anelovom zagrljaju sa strahom i zebnjom dok ga sva snaga nije napustila i u njemu nije ostalo nita osim sposobnosti da slua glas o kojem se vie nije moglo rei da li dolazi spolja ili iznutra. On jo nije znao da e otada morati da bude pun i prazan u isto vrijeme: ljudsko bie s ljudskim tenjama i eljama i svijeu o svom vlastitom ivotu - a, u isto vrijeme, pasivni instrument za prijem Objave. Neviena Knjiga vjene istine - koja jedina daje smisao svim zamjetljivim stvarima i zbivanjima - otvarala se pred njegovim srcem, ekajui da bude shvaena; a bilo mu je reeno da ita iz nje svijetu kako bi drugi ljudi mogli razumjeti ono to ne znaju i, zaista, ne mogu znati sami. Silne posljedice ove vizije svladale su Muhammeda: on, kao Musa pred goreim bunom, smatrao se nedostojnim uzvienog poloaja poslanstva i drhtao je pri pomisli da je Bog mogao njega izabrati. Kau da se vratio u grad svojoj
238

kui i pozvao svoju enu Hatidu: Pokrij me, pokrij me! - jer se tresao kao grana na oluji. Ona ga je zamotala u pokriva i njegovo drhtanje se postepeno smiri. Onda joj on ispria ta mu se desilo i ree: Zaista, bojim se za sebe. Ali Hatida, otroumnou koju samo ljubav moe dati, znala je odmah da ga je bilo strah veliine zadatka koji je pred njim, i onda odgovori: Ne, Boga mi! Nikada ti On ne bi nametnuo zadatak koji nisi u stanju da izvri i nikada te On nee poniziti! Jer, vidi, ti si dobar ovjek; ispunjava svoje dunosti prema svom rodu, pomae slabe, daruje siromahe, dareljiv si prema gostima i pomae onima u pravoj nevolji. Da bi ga utjeila, ona povede svog mua do Vereke, svog uenog roaka koji je ve dugo godina bio kranin i, u skladu s tradicijom, itao je Bibliju na hebrejskom; u to doba on je ve bio starac i slijep. Hatida ree: ,,O sine mog ujaka, posluaj ovog svog roaka! Kad je Muhammed ispriao ta je doivio, Vereka podie svoje ruke sa strahopotovanjem i ree: To je bio Aneo Objave, onaj kojeg je Bog slao svojim ranijim poslanicima. Oh, da mi je biti mlad! Da mi je doekati i biti u stanju da ti pomognem kada te tvoj narod bude progonio! Na to Muhammed upita u uenju: Zato bi me oni progonili? Mudri Vereka odgovori: Da, progonie te. Nikada jo nije doao svome narodu ovjek s porukom slinom tvojoj a da nije bio progonjen. I stvarno su ga progonili, u toku trinaest godina, dok nije napustio Meku i otiao u Medinu. Mekelije su uvijek bili tvrda srca... ALI, KONANO, zar je tako teko shvatiti okrutnost srca veine Mekelija koju su ispoljili kada su prvi put uli Muhammedov poziv? Lieni svih spiritualnih potreba, oni su znali samo za praktine tenje, jer su vjerovali da se ivot moe poboljati samo poveanjem sredstava pomou kojih se moe ostvariti vanjska udobnost. Takvom narodu pomisao da se mora bez kompromisa predati moralnom zahtjevu - jer islam, doslovno, znai samopredanost Bogu - mogla je izgledati sasvim nepodnoljivom. Uz to, Muhammedovo uenje je ugroavalo ustaljeni red stvari i plemenske obiaje tako drage Mekelijama. Kad je on poeo propovijedati Boju jedinost i proglasio oboavanje idola za najvei grijeh, oni su u tome vidjeli ne samo napad na svoja tradicionalna vjerovanja nego isto tako i pokuaj razaranja drutvene slike njihovog ivota. Naroito im se nije svidjelo mijeanje islama u ono to su oni smatrali isto svjetovnim predmetima van domaaja religije - kao ekonomija, pitanja drutvene jednakosti i ponaanja ljudi openito - jer ovo mijeanje se nije sasvim slagalo s njihovim poslovnim navikama, njihovom razuzdanou i njihovim pogledima o plemenskoj koristi.
239

Za njih, religija je bila lina stvar - vie pitanje stava nego ponaanja. Ovo je bilo upravo suprotno od onoga ta je arapski Poslanik imao na umu kad je govorio o religiji. Po njegovom miljenju, drutveni obiaji i ustanove i te kako ulaze u podruje religije, a on bi se sigurno jako zaudio ako bi mu neko rekao da je religija stvar same line savjesti i da nema nita s drutvenim ponaanjem. Upravo ova osobina njegove Objave, vie nego ita drugo, uinila ju je tako neugodnom paganskim Mekelijama. Da nije bilo njegovog mijeanja u drutvene probleme, Poslanik bi vjerovatno bio manje odbojan. Bez sumnje, islam bi im smetao utoliko to se njegova sutina sukobljava s njihovim vlastitim vjerskim pogledima, ali bi ga oni najvjerovatnije podnosili nakon malo poetnog gunanja - upravo kao to su podnosili, malo ranije, sporadina propovijedanja kranstva - samo da je Poslanik slijedio primjer kranskih sveenika i ograniio se na to da ljude upuuje da vjeruju u Boga, da Mu se mole za spas i da se poteno ponaaju u linom pogledu. Ali on nije slijedio kranski primjer i nije se ograniio na pitanja vjerovanja, ritualnog i linog morala. Kako je mogao? Zar mu nije Bog naredio da moli: Gospodaru na, daj nam dobro na ovome svijetu kao i dobro na onom svijetu koji e doi? U samoj strukturi kuranske reenice dobro na ovome svijetu prethodi dobru na onom svijetu koji e doi; prvo, zato to je ovjek tako graen da prvo mora traiti zadovoljenje svojih zikih, svjetovnih potreba, da bi mogao sluati poziv duha i traiti dobro na drugom svijetu. Muhammedova Objava nije postavljala spiritualnost kao neto razdvojeno i suprotstavljeno zikom ivotu; ona je poivala potpuno na shvaanju da su duh i tijelo samo razliiti aspekti jedne te iste stvarnosti - ljudskog ivota. Po prirodi stvari, on se nije mogao zadovoljiti samo brigom o moralnom stavu pojedinca, nego je morao teiti da ovaj stav prenese u odreeni drutveni oblik koji e osigurati svakom lanu zajednice najevu moguu mjeru zikog i materijalnog blagostanja i, tako, najveu priliku za spiritualni rast. On je poeo govorei narodu da je akcija dio vjere, jer Boga se ne tie samo ta neko vjeruje nego i ta radi - naroito ako se to tie i drugih, a ne samo Njega. On je propovijedao, u najivljim slikovitim prikazima koje mu je Bog stavio na raspolaganje, protiv tlaenja slabih od strane jakih. On je iznio neuvenu tezu da su mukarci i ene jednaki pred Bogom i da se sve vjerske dunosti i nade primjenjuju podjednako na njih; on je ak iao tako daleko da izjavi, na uas svih paganskih Mekelija, da je ena linost sama po sebi, a ne samo preko svoga odnosa s mukarcem kao majka, sestra, supruga ili kerka, i da je zato ovlatena da ima svoje vlasnitvo, da vodi poslove za svoj raun i da raspolae
240

svojom linou kod udaje! On je osudio sve hazardne igre i sve oblike opijanja, jer, prema rijeima Kurana, veliko je zlo i neto dobra u njima, ali je zlo vee od dobra. Povrh svega, on je ustao protiv tradicionalnog iskoriavanja jednih od strane drugih, portiv prota koji donose kamate na zajam, bez obzira na kamatnu stopu, protiv privatnog monopola i ucjenjivanja, protiv poigravanja sa potrebama drugih ljudi - ono to mi danas nazivamo pekulacijom, protiv prosuivanja pod uticajem plemenskih grupnih osjeaja - u modernom jeziku, nacionalizma. U stvari, on je porekao bilo kakvo moralno pravo plemenskim osjeajima i obzirima. U njegovim oima jedini zakonit, to jest etiki dopustiv motiv za lokalno grupiranje, nije sluajnost zajednikog porijekla nego slobodno, svjesno prihvatanje zajednikog pogleda na ivot i zajedniko mjerilo moralnih vrijednosti. U stvari, Poslanik je traio temeljitu reviziju gotovo svih drutvenih shvaanja koja su dotad smatrana nepromjenljivim i zato, kako bi se danas reklo, on je unio religiju u politiku; sasvim revolucionarna novost u ono doba. Upravljai paganske Meke bili su uvjereni da su drutveni obiaji, navike, miljenja i dogovori u kojima su odgojeni najbolje to se moe zamisliti. Naravno, zato su odbijali Poslanikov pokuaj da unese religiju u politiku, to jest da svijest o Bogu uini polaznom takom drutvene promjene - i osudili ga kao nemoralnog, buntovnikog i protivnog svim zakonima pristojnosti. I kada je postalo oigledno da on nije samo sanjar nego da zna kako da podstakne ljude na akciju, branitelji ustanovljenog poretka pribjegli su otroj protuakciji i poeli progoniti njega i njegove sljedbenike... Na ovaj ili onaj nain, svi poslanici su pobijali ustanovljeni poredak svoga doba, pa nije iznenaujue da su gotovo sve njih progonili i ismijavali njihovi sunarodnici - a da posljednjeg od njih, Muhammeda, na Zapadu ismijavaju jo i danas! ODMAH POSLIJE AKAMSKOG NAMAZA, eik Ibn Bulejhid postaje centar paljivog kruga beduina iz Nedda i graana eljnih da iskoriste neto od njegove uenosti i mudrosti, dok je on sam uvijek eljan da uje ta mu ljudi mogu rei o svojim doivljajima i putovanjima po dalekim krajevima. Duga putovanja nisu nita neobino meu Neddancima; oni sebe nazivaju ehl aidad, ljudi na devinom sedlu, i mnogima od njih je sedlo blie nego postelja kod kue. Ono bez sumnje mora biti mnogo blie i mladom beduinu Harbu koji je upravo ispriao eiku ta mu se desilo na nedavnom putovanju u Irak, gdje je, prvi put, vidio farandi - to jest, Evropljanina (koji ovaj naziv mogu zahvaliti Francuzima s kojima su Arapi doli u dodir za vrijeme krstakih ratova).
241

Reci mi, Seie, zato farandi uvijek nose eir koji zasjenjuje njihove oi? Kako onda mogu vidjeti nebo? To je upravo ono to oni nee da vide, odgovara eik mirkajui prema meni. Moda se boje da ih pogled na nebo ne bi podsjetio na Boga, a oni nee da ih se radnim danima podsjea na Boga... Svi se smijemo, ali mladi beduin je uporan u svom traenju znanja. Pa zato je onda Bog tako dareljiv prema njima i daje im bogatstva koja uskrauje vjernicima? Ah, to je jednostavno, sinko. Oni oboavaju zlato i tako je njihovo boanstvo u njihovim depovima... Ali ovaj moj prijatelj - i on stavlja ruku na moje koljeno - zna vie o farandima nego ja, jer on potjee od njih; Bog - neka je slavljeno Njegovo ime - izveo ga je iz mraka u svjetlo islama. Je li to tako, brate? pita me eljni mladi beduin. Je li istina da si ti bio farandi? - i kad ja klimnih glavom, on proaputa: Neka je hvaljen Bog, neka je hvaljen Bog, koji vodi onoga koga On hoe... Reci mi, brate, zato farandi tako malo potuju Boga? To je duga pria, odgovaram, i ne moe se ukratko objasniti. Sve to ti mogu sada rei je da je svijet faranda postao svijet Dedala, blistavog, varljivog. Jesi li ikada uo za predskazanje naeg Poslanika da e u neko kasnije doba veina narod na svijetu slijediti Dedala vjerujui da je on Bog? I dok on, s pitanjem u oima, gleda u mene, ja priam, s vidljivim odobravanjem eika Ibn Bulejhida, predskazanje o pojavi toga apokaliptikog bia, Dedala, koji e imati jedno oko, ali e biti obdaren tajanstvenom snagom koju e mu Bog podariti. On e uti ta se govori u najudaljenijem kutku Zemlje, a onim jednim okom vidjee stvari koje se deavaju na beskrajnim udaljenostima; on e letjeti oko Zemlje danima, postizae da se riznice zlata i srebra iznenada pojavljuju ispod Zemlje, kia e padati i biljke rasti po njegovoj zapovijesti, ubijae i opet oivljavati, tako da e svi oni ija je vjera slaba vjerovati da je on sam Bog i klanjae mu se u oboavanju. Ali onaj ija je vjera vrsta, itae ono to je zapisano platnenim slovima na Dedalovom elu: Poricatelj Boga - i tako e znati da je on samo varka da se ovjekova vjera stavi na kunju... Dok moj prijatelj beduin gleda u mene iroko otvorenih oiju i mrmlja Utjeem se Bogu, ja se okreem Ibn Bulejhidu: Zar ova parabola, eie, nije prikladan opis moderne tehnike civilizacije? Ona je jednooka, to jest, posmatra samo jednu stranu ivota - materijalni napredak - a nije svjesna njegove duhovne strane. Pomou svojih mehanikih uda ona omoguuje ovjeku da vidi i uje daleko iznad svog prirodnog domaaja i
242

da pokrije beskrajne udaljenosti nezamislivom brzinom. Njena nauna saznanja omoguuju padanje kie i rast biljaka i otkrivaju neoekivana bogatstva ispod zemlje. Njena medicina donosi ivot onima koji su ve osueni na smrt, dok njeni ratovi i nauni uasi razaraju ivot. Njen materijalni napredak je tako moan i tako blistav da oni slabe vjere poinju vjerovati da je ona samostalno boanstvo, ali oni koji su ostali svjesni svoga Tvorca jasno raspoznaju da oboavati Dedala znai nijekati Boga... Ima pravo, Muhammede, ima pravo! uzvikuje Ibn Bulejhid, uzbueno me lupkajui po koljenu. Nikada mi nije naum palo da na predskazanje o Dedalu gledam u tom svjetlu, ali ti ima pravo! Umjesto da shvatimo da je napredovanje ovjeka i porast bogatstva dareljivost naeg Gospodara, sve vie ljudi u svojoj ludosti poinje misliti da je to samo sebi cilj i dostojno oboavanja. DA, MISLIM U SEBI, zapadnjak se stvarno predao oboavanju Dedala. On je ve odavno izgubio svaku nevinost, svaku unutarnju integraciju s prirodom. ivot mu je postao zagonetka. On je sumnjiav i zato izoliran od svoga brata, usamljen. Da ne bi propao u ovoj usamljenosti, on mora nastojati da vanjskim sredstvima ovlada ivotom. injenica da je iv ne moe mu vie, sSma po sebi, pruiti unutarnju sigurnost; on se uvijek morao za nju boriti, muno, od trenutka do trenutka. Poto je izgubio svaku metaziku orijentaciuju i odluio da ivi bez nje, on mora stalno za sebe iznalaziti mehanike saveznike; odatle bjesomuna, oajnika jurnjava njegove tehnike. On svaki dan iznalazi nove maine i svakoj od njih daje neto od svoje due da bi se one borile za njegov opstanak. To one zaista rade, ali u isto vrijeme one stvaraju za njega nove potrebe, nove opasnosti, nove strepnje i neugasivu e za novim, ipak umjetnim saveznicima. Njegova dua gubi se u sve smionijem, sve fantastinijem, sve monijem radu stvaralake maine, a maina gubi svoju pravu svrhu - da titi i obogauje ljudski ivot - i razvija se u boanstvo samo za sebe, u prodrljivog elinog Moloha. Sveenici i propovjednici ovog nezasitog boanstva izgleda da nisu svjesni da je brzina modernog tehnikog progresa rezultat ne samo pozitivnog rasta znanja nego isto tako i duhovnog oaja i da velika materijalna dostignua u svjetlu kojih zapadnjak proklamira svoju volju da ovlada prirodom su, u sutini, defanzivnog karaktera; iza njihove blistave fasade vreba strah od Nepoznatog. Zapadna civilizacija nije bila u stanju da uspostavi ravnoteu izmeu ovjekovih tjelesnih i drutvenih potreba i njegovih duhovnih tenji; ona je napustila svoju prvobitnu etiku a da pri tome nije bila kadra sama da izgradi bilo kakav drugi moralni sistem, makar teoretski, koji bi se nametnuo razumu. Upr243

kos svim svojim dostignuima u obrazovanju, ona nije bila u stanju da savlada naivnu spremnost ovjekovu da bude lahak plijen bilo kakve parole, koliko god apsurdne, koju spretni demagozi mogu da zamisle. Ona je podigla tehniku organiziranja do nivoa ne umjetnosti - pa ipak nacije Zapada svakodnevno ispoljavaju svoju krajnju nesposobnost da kontroliraju sile koje njihovi uenjaci oslobaaju, i ve su dostigli taku gdje oigledno neograniene znanstvene mogunosti idu ruku pod ruku sa iroko rasprostranjenim haosom. Bez bilo kakve prave religiozne orijentacije, zapadnjak ne moe imati moralne koristi od svjetla znanja koje njegova - bez sumnje velika - nauka zrai. Na njega se mogu primijeniti rijei Kurana: Slini su onima koji potpale vatru, i kad ona osvijetli njihovu okolinu, Allah im oduzme svjetlo i ostavi ih u mraku, i oni nita ne vide! Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste. Pa ipak, u osornosti svoje sljepoe, zapadnjaci su uvjereni da e upravo njihova civilizacija donijeti svjetlo i sreu svijetu... U osamnaestom i devetnaestom stoljeu oni su mislili da proire Evanelje kranstva po itavom svijetu; ali sada kad se njihov religiozni ar ohladio toliko da religiju smatraju samo smirujuom muzikom podlogom - kojoj je doputeno da prati ali ne da ima uticaj na stvarni ivot - oni su poeli umjesto toga da ire materijalistiko Evanelje zapadnjakog naina ivota, vjerovanje da se svi ljudski problemi mogu rijeiti u tvornicama, laboratorij ama i za statistikim stolovima. Tako je Dedal doao do izraaja... DUGA UTNJA. Onda opet progovara eik: Je li te, sinko, shvaanje ta znai Dedal navelo da prigrli islam? Na neki nain, mislim, da je to moralo biti, ali to je bio samo posljednji korak. Posljednji korak... Da, ti si mi jednom priao o svom putu u islam - ali kada i kako ti je, u stvari, postalo jasno da bi islam mogao biti tvoj cilj? Kada? Da se prisjetim... Mislim da je to bilo jednog zimskog dana u Afganistanu, kad mi je konj izgubio potkovicu pa sam morao traiti kovaa u nekom selu van moga puta; tamo mi je jedan ovjek rekao: Pa ti si musliman, samo ti to sam jo ne zna... Bilo je to oko osam mjeseci prije nego sam prihvatio islam... Bio sam na putu od Herata u Kabul... BIO SAM na putu od Herata u Kabul i jahao sam, u pratnji Ibrahima i jednog afganistanskog konjanika, kroz snijegom zametene planinske doline i prijelaze Hindukua, u centralnom Afganistanu. Bilo je hladno i snijeg je blistao, a na sve strane uzdizale su se strme planine, crne i bijele.
244

Bio sam tuan i, u isto vrijeme, udno sretan toga dana. Bio sam tuan zato to su ljudi s kojima sam ivio u nekoliko posljednjih mjeseci izgledali razdvojeni neprozirnim velovima svjetla i snage to im ih je njihova vjera mogla dati; bio sam sretan zato to su svjetlo i snaga vjere bili tako blizu mojih oiju kao bijele i crne planine - gotovo da se rukama mogu taknuti. Moj konj poe hramati i neto zveknu na njegovom kopitu; eljezna potkovica je olabavila i drala se samo na dva klinca. Ima li negdje u blizini selo gdje bismo mogli nai kovaa? upitah naeg afganistanskog pratioca. Selo Deh-Zangi je jedva nekoliko kilometara odavde. Tamo ima kova a Hakim Hazradata ima svoju kulu tamo. I tako odjahasmo u Deh-Zangi preko blistavog snijega, polahko kako ne bismo umorili moga konja. Hakim, guverner pokrajine, bio je mlad ovjek niskog stasa i vesela lica - prijazan ovjek koji je bio radostan da ima stranog gosta u usamljenosti svoje skromne kule. Iako bliski roak kralja Amanullaha, on je bio jedan od najskromnijih ljudi koje sam sreo u Afganistanu. Prinudio me da ostanem kod njega dva dana. Uveer drugoga dana sjeli smo kao i obino za obilnu veeru, a poslije toga nas je zabavljao neki ovjek iz sela baladama koje je pjevao uz pratnju lutnje s tri ice. Pjevao je na pata jeziku - jeziku koji nisam razumijevao - ali neke perzijske rijei koje je upotrebljavao ivo su se isticale u toploj, ilimima zastrtoj sobi i hladnom bljesku snijega koji je dopirao kroz prozore. On je pjevao, sjeam se, o Davidovoj borbi sa Golijatom - o borbi protiv grube sile - pa iako nisam mogao sasvim slijediti rijei pjesme, tema mi je bila jasna; poinjala je u poniznosti, zatim se dizala u silovitom usponu strasti do zavrnog, trijumfalnog uzvika. Kad se balada zavri, Hakim primijeti: David je mali, ali je njegova vjera bila velika... Ne mogoh se suzdrati da ne dodam: ,,A vas je mnogo, ali je vaa vjera mala. Moj domain me pogleda sa uenjem i, zbunjen onim to sam gotovo nehotino rekao, poeh se opravdavati. Moje objanjenje poprimi oblik bujica pitanja: Kako se desilo da ste vi, muslimani, izgubili samopouzdanje koje vam je nekad omoguilo da proirite svoju vjeru, za manje od sto godina, od Arabije na zapad do Atlantika i na istok duboko u Kinu - a sada se predajete tako lahko, tako nemono, mislima i obiajima Zapada? Zato ne moete vi, iji su preci
245

osvijetlili svijet znanou i umjetnou u vrijeme kada je Evropa leala u mraku, dubokom barbarizmu i neznanju, skupiti toliko hrabrosti da se vratite svojoj vlastitoj, blistavoj vjeri? Kako to da je onaj Atatiirk, taj beznaajni maskarader koji porie sve vrijednosti islama, postao za vas muslimane simbol muslimanskog preporoda? Moj domain je ostao bez rijei. Vani je poeo padati snijeg. Opet osjetih onaj val pomijeane tuge i sree koji sam osjetio primiui se Deh-Zangiju. Osjeao sam minulu slavu i sadanji sram koji je obuzimao ove kasne sinove jedne velike civilizacije. Reci mi - kako je dolo do toga da je vjera vaeg Poslanika i sva njena jasnoa i jednostavnost sahranjena pod krom jalovih mudrovanja i cjepidlaenja vaih skolastika? Kako se desilo da vai prinevi i veliki zemljoposjednici uivaju u bogatstvu i luksuzu dok toliko njihove brae muslimana trpi neizrecivo siromatvo i prljavtinu - iako je va Poslanik nauavao da niko ne moe sebe nazvati vjernikom ako obilato jede, a njegov susjed ostaje gladan? Moete li mi objasniti zato ste odgurnuli enu u pozadinu svog ivota - iako su ene oko Poslanika i njegovih ashaba imale tako velikog uea u ivotu svojih mueva? Kako je dolo do toga da su mnogi od vas muslimana neznalice, a tako mali broj zna jedva itati i pisati - iako je va Poslanik objavio da je tenja za naukom najsvetija dunost svakog muslimana i muslimanke i da je nadmonost uenjaka nad onim koji je samo poboan kao nadmonost punog Mjeseca nad ostalim zvijezdama? Jo uvijek je moj domain zurio u mene bez rijei i ja poeh misliti da ga je moj ispad duboko uvrijedio. ovjek s lutnjom, ne razumijevajui dovoljno perzijski da bi me mogao slijediti, gledao je sa uenjem stranca koji sa toliko strasti govori Hakimu. Konano, Hakim privi uza se svoj iroki, uti ogrta od ovijeg krzna, kao da mu je hladno, pa proapta: Pa - vi ste musliman... Ja se nasmijan i odgovori: Ne, ja nisam musliman, ali sam vidio toliko mnogo ljepote u islamu da me ponekad ljuti kad vas gledam kako je rasipate... Oprostite mi ako sam govorio otro. Nisam govorio kao neprijatelj. Ali moj domain zatrese glavom. Ne, tako je kako sam rekao! Vi ste musliman, samo vi to ni sauni ne znate... Zato ne izgovorite, sada i ovdje: Ehedu en la ilahe illallah, we ehedu enne Muhammeden abduhu vveresuluhu - Svjedoim da nem drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Boiji rob i Boiji poslanik i postanete musliman stvarno, kao to ste ve u svom srcu? Recite to, brate, recite to sada, i ja u sutra ii s vama u Kabul i povesti vas do emira, a on
246

e vas primiti otvorenih ruku kao jednog od naih. On e vam dati kue, vrtove i stado, a mi emo vas voljeti. Recite to, brate... Ako to ikada stvarno izgovorim, to e biti radi mira moga duha, a ne za ljubav emirovih kua i vrtova. Ali, insistirao je on, vi ve znate mnogo vie o islamu nego veina nas! ta je to to vi jo niste shvatili? To nije pitanje shvaanja. To je vie pitanje uvjerenja; uvjerenja da je Kuran stvarno Boija rije, a ne samo briljantna tvorevina velikog ljudskog uma... Ali rijei mog afganistanskog prijatelja nikada me potpuno nisu napustile u sljedeim mjesecima. Iz Kabula sam jahao sedmicama kroz juni Afganistan - kroz stari grad Gaznu, iz kojega je prije gotovo hiljadu godina veliki Mahmud krenuo na svoje osvajanje Indije; kroz egzotini Kandahar, gdje ste mogli vidjeti najee ratnike na itavom svijetu; kroz pustinje afganistanskog jugozapadnog podruja; nazad do Herata, gdje je poelo moje afganistansko putovanje. Bila je 1926. godina, potkraj zime, kada sam napustio Herat na prvom koraku svog drugog putovanja kui, koje me je trebalo dovesti vozom od afganistanske granice do Marva u ruskom Turkestanu, do Samarkanda, Buhare i Takenta, a odatle kroz turkmenske stepe do Urala i Moskve. Moj prvi (i najtrajniji) dojam iz sovjetske Rusije - na eljeznikoj stanici Marv - bio je ogroman, lijepo izveden plakat koji prikazuje mladog proletera u plavom radnom odijelu kako nogom gura nekog smijenog gospodina bijele brade, obuenog u lepravu odjeu, iz oblacima prekrivenog neba. U legendi na ruskom ispod plakata pisalo je: Ovako su radnici Sovjetske Unije istjerali boga iz njegovog neba! Izdanje Udruenja bezbonika Saveza Sovjetskih Socijalistikih Republika. Tako slubeno sankcionirana antireligiozna propaganda isticala se svugdje; na javnim zgradama, na ulicama i, naroito, u blizini bogomolja. U Turkestanu, to su, naravno, veinom bile damije. Iako zajednike molitve nisu bile izriito zabranjene, vlasti su inile sve da odvrate od uestvovanja u njima. esto su mi govorili, naroito u Buhari i Takentu, da policijski agenti zapisuju imena svih koji ulaze u damiju; primjerci Kurana se plijene i unitavaju, a omiljena zabava mladih bezbonika je da bacaju svinjske glave u damije; zaista draesan obiaj. S osjeanjem olakanja preao sam poljsku granicu nakon nekoliko sedmica putovanja kroz azijsku i evropsku rusiju. Otiao sam pravo u Frankfurt i
247

pojavio se u sada ve mi bliskoj sredini svoga lista. Nije mi trebalo dugo da ustanovim da je za vrijeme moga odsustva moje ime postalo uveno i da su me sada smatrali jednim od najsitaknutijih dopisnika centralne Evrope. Neki od mojih lanaka, naroito oni u vezi sa zamrenom religioznom psihologijom Iranaca, privukli su panju istaknutih orijentalista i dobili vie nego prolazno priznanje. Na osnovu tih dostignua bio sam pozvan da odrim niz predavanja na Geopolitikoj akademiji u Berlinu, gdje mi rekoe da se nikada ranije nije desilo da se ovjeku moje dobi (nisam jo imao ni dvadeset i est godina) prui takva ast. Drugi lanci od openitog interesa bili su objavljeni, uz dozvolu Frankfurter Zeitunga, u mnogim listovima; jedan lanak, saznao sam, bio je objavljen gotovo trideset puta. Sve u svemu, moja iranska lutanja bila su izvanredno unosna. U TO VRIJEME sam se oenio sa Elzom. Dvije godine moga odsustva iz Evrope nisu oslabile nau ljubav nego ak ojaale i sa sreom koju nikada prije nisam osjeao odbijao sam njena strahovanja o velikoj razlici u naim godinama. Ali kako se moe oeniti sa mnom? prepirala se ona. Nema jo ni dvadeset i est, a ja imam preko etrdeset godina. Razmisli o tome: kada ti bude imao trideset, ja u imati etrdeset i pet, a kada ti imadne etrdeset, ja u biti stara ena... Smijao sam se: Sta to smeta? Ja ne mogu zamisliti budunost bez tebe. Konano je popustila. Nisam pretjerivao kada sam rekao da ne mogu zamisliti budunost bez Elze. Njena ljepota i njena instinktivna draest toliko su me neodoljivo privlaile da nisam ak mogao pogledati ni jednu drugu enu, a njeno osjeajno razumijevanje onoga to traim od ivota osvjetljavalo je moje vlastite nade i elju i inilo ih stvarnijim i uhvatljivijim nego to bi ih moglo ikada uiniti moje vlastito miljenje. Jednom prilikom - moralo je to biti nekoliko dana nakon to smo se uzeli - ona primijeti: Kako je udno da ti potcjenjuje misticizam u religiji... Ti si sSm mistik - ulna vrsta mistika, prua svoje prste prema ivotu oko sebe, vidi zamrene, mistine oblike u svakodnevnim stvarima - u mnogim stvarima koje drugim ljudima izgledaju sasvim obine... Ali onoga trenutka kada se okrene religiji, ti si sami mozak. Kod veine ljudi to je upravo obratno... Ali Elza nije bila stvarno zbunjena. Ona je znala za im teim kad sam joj govorio o islamu, pa iako ona nije, moda, osjeala istu potrebu kao ja, njena ljubav je nagonila da uestvuje u mom traganju. Cesto bismo itali Kuran zajedno i raspravljali o njegovim idejama; Elza je, kao i ja, bivala sve vie impresionirana unutarnjom povezanou njegovih
248

moralnih uenja i praktinih uputa. Prema Kuranu, Bog nije pozivao ovjeka na slijepu pokornost nego se vie obraao njegovom razumu; On nije stajao po strani ovjekove sudbine nego je bio blie nego vaa ila kucavica na vratu, On nije povlaio nikakvu graninu liniju izmeu vjere i drutvenog ponaanja a, to je moda bilo najvanije, On nije poinjao s aksiomom da je ivot optereen sukobom izmeu materije i duha i da put prema Svjetlu zahtijeva oslobaanje due od okova tijela. Svaki oblik nijekanja ivota i samouguivanja strasti muenjem tijela Poslanik je osudio u izrekama kao: Asketizam nije za nas i Nema odricanja ovog svijeta u islamu. Ljudska elja da ivi ne samo da je priznata kao pozitivan, koristan instinkt nego je isto tako obdarena svjetou etike postavke. ovjek se, u stvari, ui: Ti ne samo da moe potpuno koristiti svoj ivot, nego si obavezan da tako radi. Cjelovita slika islama pojavljivala se s takvom konanou i odlunou koja me ponekad zapanjivala. Ona je poprimala oblik nekim procesom koji se gotovo mogao opisati kao neka vrsta duevne osmoze - to jest, bez ikakvog svjesnog napora s moje strane da sastavim i sistematiziram mnoge fragmente znanja na koje sam naiao za vrijeme protekle etiri godine. Vidio sam pred sobom neto kao savreno arhitektonsko djelo, sa svim njegovim elementima skladno zamiljenim da upotpune i potpomognu jedan drugog, bez iega suvienog, bez ikakvog nedostatka - ravnotea i mir to vam daje osjeaj da je sve u shvaanjima i postavkama islama na svom pravom mjestu. Prije trinaest stoljea jedan ovjek je ustao i rekao: Ja sam samo smrtnik; ali On koji je stvorio svemir zapovjedio mi je da vam donesem Njegovu Objavu. Da biste mogli ivjeti u skladu s planom Njegovog stvaranja, On mi je naredio da vas podsjetim na Njegovo postojanje, svemo i sveznanje i da vam pruim program ponaanja. Ako prihvatite ovo podsjeanje i ovaj program, slijedite me. Ovo je bila sutina Muhamedove poslanike misije. Drutvena ema koju je on iznosio takve je jednostavnosti da ide zajedno samo sa stvarnom velianstvenou. Ona poinje od postavke da su ljudi bioloka bia, s biolokim potrebama, i da ih je Tvorac tako uvjetovao da moraju ivjeti u skupinama da bi mogli potpuno zadovoljiti svoje psihike, moralne i intelektualne zahtjeve; ukratko, oni su ovisni jedni od drugih. Stalnost uspona duhovnog rasta linosti (osnovni cilj svake religije) (zavisi od toga da li ga pomau, ohrabruju i tite ljudi oko njega koji, naravno, oekuju istu saradnju od njega. Ova ljudska meuzavisnost je bila razlog zbog koga u islamu religija nije mogla biti odvojena od ekonomije i politike. Da uredi praktine ljudske odnose
249

na takav nain da svako nade to je mogue manje prepreka a to je mogue vie ohrabrenja u razvoju svoje linosti - to i nita drugo je islamska zamisao prave funkcije drutva. Tako je bilo samo prirodno da se sistem koji je proglasio poslanik Muhammed u dvadeset i tri godine svoga poslanstva odnosi ne samo na duhovne stvari nego prua i okvir za sve individualne i drutvene aktivnosti. On nudi koncept ne samo individualnog potenja, nego isto tako i uravnoteenog drutva koje treba da izazove takvo potovanje. On prua osnovne linije politike zajednice - samo obrise, poto su detalji ovjekovih politikih potreba vremenski uslovljeni i zato promjenljivi -kao i emu linih prava i drutvenih dunosti kod kojih je injenica historijske evolucije kako treba predviena. U ivotu i svim njegovim vidovima, moralnim i zikim, individualnim i zajednikim; problemi tijela i duha, seksa i ekonomije imaju, zajedno s problemima teologije i oboavanja, svoje legitimno mjesto u Poslanikovim uenjima i nita to se odnosi na ivot ne izgleda beznaajno a da ne bi bilo uvueno u sferu vjerske misli - ak ne ni takva svjetovna pitanja kao to je trgovina, nasljee, pravo vlasnitva ili posjedovanja zemlje. Sve odredbe islamskog prava su zasnovane s ciljem jednake koristi za sve lanove zajednice, bez obzira na roenje, rasu, spol ili raniju drutvenu pripadnost. Nikakva posebna prava nisu rezervirana za osnivae zajednice ili njegove potomke. Vii i nii su, u drutvenom smislu, nepostojei izrazi, a niti postoji koncept klase. Sva prava, dunosti i mogunosti primjenjuju se jednako na sve koji pripadaju islamu. Nije potreban sveenik da posreduje izmeu ovjeka i Boga jer On zna ta lei otvoreno u njihovim rukama kao i ono to skrivaju iza svojih le da. Ne priznaje se druga odanost osim odanosti Bogu, Njegovom Poslaniku, roditeljima i zajednici koja, ima za cilj uspostavljanje Boje milosti na Zemlji; to iskljuuje onu vrstu odanosti koja kae bilo pravo, bilo krivo, moja zemlja ili moja nacija. Da bi objasnio ovaj princip, Poslanik je vrlo naglaeno rekao u vie prilika: Ne pripada nama onaj koji proglaava dobro plemenske pripadnosti; ne pripada nama onaj ko se bori za stvar plemenske pripadnosti; ne pripada nama onaj ko umre za ljubav plemenske pripadnosti. Prije islama, sve politike organizacije - ak i one na teokratskoj ili poluteokratskoj bazi - bile su ograniene uskim konceptima plemena i plemenske homogenosti. Odatle boanski kraljevi starog Egipta nisu nita mislili van horizonta Nilske doline i njenih stanovnika, a u ranoj teokratskoj dravi Jevreja, kad je bilo zamiljeno da Bog vlada, neizbjeno je to bio bog Djece Izraela. U strukturi kuranske misli, s druge strane, razmatranju porijekla ili plemenske pripadnosti nije bilo mjesta. Islam je pretpostavljao cjelovitu politiku zajednicu koja
250

rui konvencionalne podjele na osnovu roda, plemena i rase. U ovom pogledu, islam i kranstvo, moglo bi se rei, imali su isti cilj: zastupaju meunarodnu zajednicu ljudi ujedinjenih njihovom pripadnou zajednikom idealu; meutim, dok se kranstvo zadovoljilo samo moralnim zastupanjem ovoga principa i, savjetujui svojim sljedbenicima da caru daju njegovo, ograniilo svoj univerzalni poziv na duhovnu sferu, islam je iznio pred svijet viziju politike organizacije u kojoj bi svijest o Bogu bila glavni izvor ovjekovog praktinog ponaanja i jedina osnova svih drutvenih ustanova. Zato - ispunjavajui ono to kranstvo nije ispunilo - islam je otvorio novo poglavlje u razvoju ovjeka: prvi sluaj otvorenog, ideolokog drutva, nasuprot zatvorenim, rasno ili geografski ogranienim drutvima prolosti. Poruka islama zamislila je i ostvarila u praksi civilizaciju u kojoj nije bilo nikakva mjesta za nacionalizam, nikakvih posebnih interesa, nikakve klasne podjele, nikakve crkve, nikakvog sveenstva, nikakvog nasljednog plemstva, u stvari, nikakvih nasljednih funkcija uope. Cilj je bio uspostavljanje teokratije u odnosu na Boga i demokratije izmeu ovjeka i ovjeka. Najvanije svojstvo te nove civilizacije - svojstvo koje je razlikuje od svih drugih pokreta u ljudskoj historiji - bila je injenica da je ona bila koncipirana pomou voljnog pristanka i izrasla na voljnom pristanku zainteresiranih ljudi. Ovdje drutveni progres nije bio, kao u svim drugim zajednicama i civilizacijama poznatim u historiji, rezultat pritiska i protupritiska suprotstavljenih interesa, nego sastavni dio izvornog ustava. Drugim rijeima, iskren drutveni ugovor lei u korijenu stvari; ne kao govorna fraza koju su formulirale kasnije generacije vlastodraca u obranu svojih privilegija, nego stvarni, historijski izvor islamske civilizacije. Kuran kae: Gle, Bog je kupio od vjernika njihove linosti i imovinu, nudei im raj za uzvrat... Radujte se, zato, pogodbi koju ste napravili, jer to je sjajna pobjeda. Znao sam da je ova sjajna pobjeda - jedini primjer stvarnog drutvenog ugovora zabiljeen u historiji - bila ostvarena samo za vrijeme vrlo kratkog perioda, ili, bolje rei, samo za vrijeme vrlo kratkog perioda uinjen je irok pokuaj da se to ostvari. Manje od stoljea nakon Poslanikove smrti, politiki oblik nekadanjeg islama poeo je da se kvari i, u sljedeim stoljeima, originalni program je postepeno potiskivan u pozadinu. Nastupile su plemenske borbe za vlast umjesto slobodnog ugovora slobodnih ljudi i ena; nasljedno kraljevstvo, toliko suprotno politikom konceptu, islama koliko i mnogobotvo njegovom teolokom konceptu uskoro se pojavilo - a s njim dinastike borbe i intrige, plemenske povlastice i ugnjetavanja i uobiajena degradacija religije na status sluavke politike vlasti; ukratko, mnotvo posebnih interesa tako poznatih
251

historiji. Neko vrijeme veliki mislioci islama pokuavali su odrati njegovu pravu ideologiju uzvienom i istom, ali oni koji su doli iza njih bili su manje vrijednosti i poeli su zapadati nakon dva-tri stoljea u movaru intelektualnih konvencija, prestali su da misle samostalno i zadovoljili se ponavljanjem mrtvih fraza ranijih generacija - zaboravljajui da je svako ljudsko miljenje vremenski uslovljeno, pogreno, i zato mu je potrebna stalna obnova. Prvobitna pokretaka snaga islama, tako ogromna u svom poetku, bila je dovoljna za neko vrijeme da nosi muslimansku zajednicu naroda do velikih kulturnih visina - do onog velianstvenog nivoa naunih, literarnih i umjetnikih dostignua koja historici opisuju kao zlatni vijek islama; ah u toku jo nekoliko vijekova ova pokretaka snaga se gasila usljed nedostatka duhovne hrane, i muslimanska civilizacija je sve vie stagnirala liena stvaralake moi. NISAM IMAO nikakvih iluzija u pogledu sadanjeg stanja stvari u muslimanskom svijetu. etiri godine koje sam proveo u tim zemljama pokazale su mi da, dok je islam jo iv, zamjetljiv u pogledu na svijet svojih pripadnika i u utljivom priznavanju njegovih etikih postavki, oni sami su kao paralizirani ljudi, nesposobni da svoja vjerovanja prevedu u plodonosnu akciju. Ali ono to me se ticalo vie od neuspjeha dananjih muslimana da primijene sistem islama , bile su mogunosti samog tog sistema. Za mene je bilo dovoljno da znam da je za kratko vrijeme, u samom poetku islamske historije, bio uinjen uspjean pokuaj da se taj sistem primijeni u praksi i to je izgledalo mogue jednom, moe realno postati mogue ponovo. Zar je bilo vano, rekoh sebi, to su muslimani skrenuli s puta prvobitnog uenja i upali u indolenciju i neznanje? Zar je vano to oni ne ive prema idealu koji im je pruio arapski Poslanik prije trinaest stoljea - ako sam ideal jo uvijek lei pristupaan svima koji ele da sluaju njegovu Objavu? A sasvim je mogue, mislio sam, da je nama, koji kasnije dolazimo, ta Objava daleko potrebnija nego ljudima iz Muhammedovog doba. Oni su ivjeli u okolini mnogo jednostavnijoj nego to je naa, pa je njihove probleme i tekoe bilo mnogo lake rijeiti. Svijet u kojem sam ja ivio - itav taj svijet - ljuljao se usljed nedostatka bilo kakvog sporazuma o tome ta je duhovno dobro i zlo i, zato, drutveno i ekonomski isto tako. Nisam vjerovao da ovjek pojedinac treba spasenje, ali sam vjerovao da moderno drutvo treba spas. Vie nego ikada ranije, osjeao sam s rastuom izvjesnou, da nae vrijeme treba ideoloku osnovu za novi drutveni sporazum: ono treba vjeru koja bi nam omoguila da shvatimo prazninu materijalnog napretka samo radi toga napretka - a da pri tome ipak daje ivotu na ovome svijetu ono to mu pripada; to bi nam pokazalo
252

kako da uspostavimo ravnoteu izmeu duhovnih i zikih zahtjeva i tako nas spasilo od propasti u koju nesmotreno srljamo. NE BI BILO pretjerano rei da je u tom periodu moga ivota problem islama - jer to je bio za mene problem - obuzimao moj duh u tolikoj mjeri da je potiskivao sve ostalo. Moja zaokupljenost je ve tada bila prerasla poetni stepen, kada je bila samo intelektualna zainteresiranost za udnu, iako privlanu, ideologiju i kulturu; postala je strastveno traenje istine. U poreenju s ovim traganjem, ak i pustolovna uzbuenja prolih dviju godina putovanja izblijedila su do beznaajnosti toliko da mi je bilo teko koncentrirati se na pisanje nove knjige koju je izdava Frankfurter Zeitung s pravom od mene oekivao. U poetku je dr Simon popustljivo gledao na moje oigledno skanjivan je da produim rad na toj knjizi. Konano, upravo sam se bio vratio s dugog putovanja i zasluio sam neku vrstu odmora; moja nedavna enidba izgleda da je isto tako i opravdala odgaanje pisanja. Ali kad je odmor i odgaanje poelo da se produuje preko onoga to je dr Simon smatrao razumnim, on mi napomenu da bi bilo vrijeme da se spustim na zemlju. Kad se sada sjeam, izgleda mi da je on bio vrlo uviavan, ali mi se to nije inilo tako u to doba. Njegovo esto i uporno ispitivanje o napredovanju s knjigom imalo je efekat suprotan od onog to je namjeravao; osjeao sam se prevarenim i poeo sam osjeati odvratnost i pri samoj pomisli na knjigu. Vie mi je bilo stalo do onoga to jo treba da otkrijem nego do opisivanja onoga to sam dotada bio naao. Konano, dr Simon ogoren primijeti: Ne mislim da ete vi ikada napisati tu knjigu. Ono od ega vi trpite je horror libri. Pomalo razdraen, odgovorili: Moda je moja bolest ak i ozbiljnija od toga. Moda trpim od horror scribendi. Pa, ako trpite od toga, odvrati on otro, zar mislite da je Frankfurter Zeitung pravo mjesto za vas? Jedna rije izazvala je drugu i nae neslaganje preraste u svau. Istog dana dao sam otkaz Frankfurter Zeitungu i nakon sedmice dana otputovao s Elzom u Berlin. Naravno, nisam namjeravao da napustim urnalizam jer, osim udobnog ivota i zadovoljstva (privremeno pokvarenog knjigom) koje mi je pisanje prualo, on mi je nudio jedini nain da se vratim muslimanskom svijetu, a u muslimanski svijet htio sam se vratiti po svaku cijenu. S ugledom koji sam postigao posljednje etiri godine nije bilo teko stupiti u nove kontakte sa tampom. Uskoro nakon mog raskida s Frankfurtom, zakljuio sam vrlo povoljne ugovore
253

s druga tri lista: Neue Ziiricher Zeitung iz Ciriha, Telegraf iz Amsterdama i Kolnische Zeitung iz Kelna. Otada su moji lanci o Srednjem istoku trebalo da se pojavljuju u ova tri lista koji su - iako moda neuporedivi s Frankfurter Zeitungom - bili medu najvanijim u Evropi. Za neko vrijeme Elza i ja smo se nastanili u Berlinu, gdje sam namjeravao zavriti seriju predavanja na Geopolitikoj akademiji, a nastaviti svoje islamske studije. Moji stari literarni prijatelji bili su radosni da sam se vratio, ali nikako nije bilo lahko povezati konce naih ranijih odnosa tamo gdje su bili potrgani kada sam otiao na Srednji istok. Bili smo se otuili; vie nismo govorili istim intelektualnim jezikom. Posebno ni kod jednog od mojih prijatelja nisam mogao izazvati bilo ta nalik na razumijevanje za moju zaokupljenost islamom. Gotovo svi do jednoga zatresli bi glavom zbunjeno kada sam pokuavao da im objasnim da se islam, kao intelektualna i drutvena zamisao, moe povoljno uporediti s bilo kojom drugom ideologijom. Iako bi ponekad i dopustili razumnost ovog ili onog islamskog prijedloga, veina je bila miljenja da su stare religije stvar prolosti i da nae vrijeme zahtijeva novi, humanistiki prilaz. Ali ak ni oni koji nisu tako odluno poricali svaku vrijednost institucionalnoj religiji, nisu nipoto bili skloni da napuste popularno zapadnjako shvaanje da islamu, poto se preteno bavi svjetovnim stvarima, nedostaje mistika koju s pravom oekujemo od religije. Posebno me iznenadilo kad sam otkrio da upravo onaj aspekt islama koji me u prvi mah privukao - odsustvo podjele realnosti na ziki i duhovni dio i naglasak na razumu kao putu vjeri - tako malo privlai intelektualce koji inae pripisuju razumu dominantnu ulogu u ivotu; upravo su samo u religioznoj sferi instinktivno odstupali od svoje tako uobiajene racionalne i realistike pozicije. U ovom pogledu nisam mogao opaziti nikakve razlike izmeu malog broja onih mojih prijatelja koji su religiozno naklonjeni i onih mnogobrojnih kojima je religija prestala da bude bilo ta vie od demodirane konvencije. Vremenom, meutim, shvatio sam gdje lei njihova tekoa. Poeo sam zapaati da u oima ljudi odgojenih u podruju kranske misli - sa naglaskom na nadnaravnim, to je navodno svojstveno svakom pravom religioznom iskustvu - preteno racionalan pristup izgleda da udaljava od duhovne religiozne vrijednosti. Ovaj stav nije nipoto bio ogranien na krane vjernike. Usljed dugotrajne, gotovo iskljuive povezanosti Evrope s kranstvom, ak i Evropljani agnostici podsvjesno su nauili da gledaju na svako religiozno iskustvo kroz leu kranskih shvaanja i smatrali bi ga valjanim samo ako je popra254

eno uzbuenjem tajanstvenog strahopotovanja pred stvarima skrivenim i van intelektualnog shvaanja. Islam nije ispunjavao ovaj zahtjev; on je naglaavao saradnju zikih i duhovnih oblika ivota na savreno prirodnom stupnju. U stvari, njegov pogled na svijet bio je toliko razliit od kranskog, na kojem je veina zapadnjakih etikih koncepata bila bazirana, da je prihvatanje valjanosti jednoga neizbjeno vodilo do osporavanja valjanosti drugog. to se mene tie, sada sam znao da se priklanjam islamu, ali krajnje skanjivanje je odgaalo konani, neopozivi korak. Pomisao na prihvatanje islama bila mi je kao pustolovina preko mosta iznad ponora izmeu dvaju razliitih svjetova; mosta tako dugog da se mora dostii taka s koje nema povratka prije nego drugi kraj postane vidljiv. Bio sam sasvim svjestan da u, ako postanem musliman, morati da se odvojim od svijeta u kojem sam odrastao. Nikakav drugi izlaz nije bio mogu. Stvarno se nije moglo slijediti poziv Muhammeda a pri tome zadrati svoje unutarnje veze s drutvom u kojem vladaju dijametralno suprotni koncepti. Ali - da li je islam stvarno Boija objava ili samo mudrost velikog, ali ipak - ovjeka...? JEDNOGA DANA - bio je septembar 1926. - Elza i ja naosmo se u berlinskoj podzemnoj eljeznici. Bilo je odjeljenje vie klase. Moj pogled sluajno pade na dobro obuenog ovjeka nasuprot meni, oito imunog poslovnog ovjeka, s divnom konom torbom na koljenima i velikim dijamantnim prstenom na ruci. Dokono pomislih kako se naoita gura ovoga ovjeka dobro uklapa u sliku prosperiteta koji se susretao svuda u centralnoj Evropi tih dana; prosperiteta koji tim vie pada u oi to je doao nakon godina inacije, kada je sav ekonomski ivot bio, po pravilu, potpuna zbrka i bijeda. Veina ljudi bili su sada dobro obueni i uhranjeni, a ovjek nasuprot meni nije zato bio nikakav izuzetak. Ali kada sam pogledao u njegovo lice, nije mi se inilo da gledam sretnu osobu. Izgledao je zabrinut, ali ne samo zabrinut nego jako nesretan, s oima koje zure u prazno i uglovima usana sputenim kao u bolu - ali ne tjelesnom bolu. Ne elei da budem neuljudan, okrenuh oi i vidjeh do njega neku elegantnu gospou. I ona je imala udno nesretan izraz lica kao da proivljava ili doivljava neto to joj izaziva bol; ipak, njene usne su bile stisnute u neto nalik na osmijeh koji je, siguran sam, morao biti namjeten. Tada poeh gledati okolo u sva ostala lica u odjeljenju - lica bez izuzetka dobro obuenih i dobro hranjenih ljudi i na gotovo svakom od njih mogao sam zapaziti izraz skrivene patnje, tako skrivene da vlasnik lica kao da je nije bio ni svjestan. Ovo je zaista bilo udno. Nikada prije nisam vidio tako mnogo nesretnih
255

lica oko sebe; ili moda nikada prije nisam traio ono to je sada tako glasno iz njih progovaralo? Dojam je bio tako snaan da to spomenuh Elzi; i ona poe gledati oko sebe paljivim oko slikara vinog studiranju ljudskih crta lica. Onda se okrenu meni, zaueno, i ree: Ima pravo. Oni svi izgledaju kao da trpe paklene muke... Pitam se da li oni sami znaju ta se deava s njima? Znao sam da ne znaju - jer inae ne bi mogli rasipati svoj ivot kao to to ine, bez ikakve vjere u istine koje obavezuju, bez ikakvog cilja osim elje da podignu svoj vlastiti ivotni standard, bez ikakve nade osim da pribave vie materijalnih prednosti, vie stvari i moda vie moi... Kad smo se vratili kui, sluajno pogledah na svoj stol na kojem je leao otvoren Kuran koji sam ranije bio itao. Mehaniki uzeh knjigu da je odloim, ali ba kad sam htio da je zatvorim, pogled mi pade na otvorenu stranicu i proitah: Oposjednuti ste gramzivou za sve vie i vie dok ne odete u grob. Ali, vi ete saznati! Ali, vi ete saznati! Pa, kad biste samo to znali sigurno, vi biste zaista vidjeli pakao u kojem ste. U svoje vrijeme, zaista, vi ete vidjeti sigurno svojim oima: toga Dana biete pitani ta ste uradili s blagoslovom ivota. Za trenutak sam zastao bez daha. Mislim da mi je knjiga zadrhtala u rukama. Onda sam je pruio Elzi: itaj ovo. Zar to nije odgovor na ono to smo vidjeli u podzemnoj eljeznici? To je bio odgovor; tako odluan da sve sumnje iznenada nestadoe. Sada sam znao, van svake sumnje, da je Bog inspirisao tu knjigu koju drim u ruci; jer iako je pruena ovjeku prije trinaest stoljea, ona je jasno predviala neto to moe postati istinito samo u ovom kompliciranom, mehaniziranom naem vijeku to ga slabosti opsjedaju. U svim vremenima ljudi su poznavali gramzivost; ali nikada prije toga gramzivost nije bila prerasla puku udnju da se neto postigne i postala opsesija koja zamagljuje pogled na sve ostalo, neodoljiva udnja da se dobije, uradi, ostvari sve vie i vie - vie danas nego juer i vie sutra nego danas, demon to jae na vratu ljudi i biuje njihova srca naprijed prema ciljevima koji izazovno
256

blistaju u daljini ali se rasplinjuju u nitavilo vrijedno prezira im ih dostignu, uvijek pruajui obeanje novih ciljeva naprijed - ciljeva jo blistavijih, izazovnih sve dok su na horizontu, ali odreenih da nestanu u novom nitavilu im dou na dohvat; a ta glad, ta nezasita glad za uvijek novim ciljevima koji razjedaju ljudsku duu: Pa, kad biste to samo znali, vidjeli biste pakao u kojem ste... Ovo, vidio sam, nije bila samo ljudska mudrost ovjeka iz daleke prolosti u dalekoj Arabiji. Koliko god je on mogao biti mudar, takav ovjek nije mogao sam predvidjeti nevolje tako svojstvene dvadesetom stoljeu. Iz Kurana je govorio glas vei od Muhammedovog glasa... MRAK JE obavijao dvorite Poslanikove damije i ublaavale su ga samo uljane svjetiljke objeene na dugim lancima izmeu stubova arkada. eik Abdullah ibn Bulejhid sjedi oborene glave i zatvorenih oiju. Ko ga ne pozna mogao bi pomisliti da je zaspao; ali ja znam da je moje prianje sluao s velikom panjom pokuavajui da ga uskladi sa svojim irokim iskustvom o ljudima i njihovim srcima. Nakon duge stanke on podie glavu i otvori oi: ,,A onda? ta si onda uradio? Oitu stvar, eie. Potraio sam jednog prijatelja muslimana iz Indije koji je u to doba bio na elu male muslimanske zajednice u Berlinu i rekao mu da elim prihvatiti islam. On isprui desnu ruku prema meni i ja je prihvatiti te u prisustvu dva svjedoka izjavih: Svjedoim da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik.* Nekoliko sedmica kasnije uinila je to i moja ena. A ta su tvoji rekli na to? Pa, nije im se to svidjelo. Kada sam obavijestio svog oca da sam postao musliman, on ak nije ni odgovorio na moje pismo. Nakon nekoliko mjeseci sestra mi je pisala da me smatra mrtvim... Na to sam mu pisao drugo pismo, uvjeravajui ga da moje prihvatanje islama ne mijenja nita u mom ponaanju ili mojoj ljubavi prema njemu; da, naprotiv, islam zahtijeva da volim i potujem svoje roditelje vie nego sve druge ljude... I to pismo je ostalo bez odgovora. Tvoj otac je zaista morao biti jako privren svojoj religiji. Ne, eie, nije, a to je najudnija strana prie. On me, mislim, smatra otpadnikom, ne toliko od njegove vjere (jer on nikada do nje nije mnogo drao) koliko od zajednice u kojoj je odrastao i kulture kojoj je privren. ,,I nikada ga otada nisi vidio? Ne, uskoro nakon preobraanja moja ena i ja smo napustili Evropu; nismo mogli izdrati da tamo due ostanemo. A ja se nikada nisam vratio...**
257

* Ovakva izjava je jedini ritual potreban da se postane musliman. U islamu su izrazi poslanik i profet meusobno zamjenjivi kad se primjenjuju na velike profete koji donose novu Objavu, kao Muhammed, Isa, Musa, Ibrahim. ** Nai odnosi su se ponovno uspostavili 1935, nakon to je moj otac konano shvatio i ocijenio razloge moga prelaska na isalm. Iako se nikad vie nismo sreli, stalno smo se dopisivali sve do 1942. godine kada su njega i moju sestru nacisti deportirah iz Bea u koncentracioni logor, gdje su i umrli.

258

XI DIHAD DOK IZLAZIM iz Poslanikove damije, neko me hvata za ruku; okreem se i susreem oi Sidi Muhammeda ez-Zuvaje, senusiju. ,,O, sinko, kako sam radostan da te opet vidim nakon toliko mjeseci. Neka te Bog blagoslovi u ovom blagoslovljenom Gradu Poslanika. Ruku pod ruku, etamo polahko kaldrmisanom ulicom koja vodi od damije do glavnog bazara. U svom bijelom sjevernoafrikom burnusu, Sidi Muhammed je poznata pojava u Medini, gdje ivi ve godinama i mnogi ljudi prekidaju na hod da bi ga pozdravili s potovanjem ne samo zbog njegovih sedamdeset godina nego i zbog glasa o njemu kao jednom od voa libijske herojske borbe za nezavisnost. elim da ti kaem, sinko, da je Seid Ahmed u Medini. Nije sasvim zdrav i bilo bi mu veliko zadovoljstvo da te vidi. Koliko dugo e ostati ovdje? Samo do prekosutra, odgovaram, ali svakako neu otii a da ne vidim Seida Ahmeda. Idemo sad kod njega. U cijeloj Arabiji nema nikoga koga volim vie od Seida Ahmeda, jer nema nikoga ko se rtvovao tako potpuno i tako nesebino za neki ideal. Uenjak i borac, on je posvetio itav svoj ivot duhovnoj obnovi muslimanske zajednice i njenoj borbi za politiku nezavisnost, znajui dobro da jedno ne moe bez drugoga. Kako se dobro sjeam svog prvog susreti sa Seid Ahmedom, prije mnogo godina, u Meki... Sjeverno od Svetoga Grada uzdie se brdo Ebu Kubajs, centar mnogih starih legendi i predaja. S njegovog vrha, okrunjenog malom, bijelo okreenom damijom s dva niska minareta, prua se divan pogled dolje, u dolinu Meke gdje se na njenom trgu vidi Kaba i ivopisni amteatar nemarno rasutih kua to se uspinju uz gole, stjenovite padine, na sve strane. Malo ispod vrha brda Ebu Kubajs, kompleks kamenih zgrada visi iznad tijesnih terasa kao grozd orlovih gnijezda, mekansko sjedite bratstva senusija. Starac kojeg tamo sretoh - izgnanik kojem su svi pute vi do njegovog doma u Cirenaiki zatvoreni nakon tridesetogodinje borbe i njegove sedmogodinje odiseje izmeu Crnog mora i jemenskih planina - imao je ime uveno u itavom muslimanskom svijetu: Seid Ahmed, Veliki Senusi. Nijedno drugo ime nije donijelo mnogo besanih noi kolonijalnim vladarima sjeverne Afrike, ak ni ime velikog Abd el-Kadira iz Alira u devetnaestom stoljeu, ili marokanskog Abd el-Kerima koji je bio
259

tolika neprilika Francuzima neto kasnije. Ta imena, koliko god nezaboravna kod muslimana, imala su samo politiki znaaj - dok je Ahmed i njegov red bio u toku mnogih godina i velika duhovna snaga. Upoznao nas je moj javanski prijatelj hadi Agos alim, koji je bio u vodstvu indoneanske borbe za politiku emancipaciju i bio doao u Meku na had. Kad je Seid Ahmed uo da sam nedavno primio islam, on prui ruku prema meni i ree prijazno: Dobro doao medu svoju brau, moj mladi brate... Patnja je bila utisnuta na lijepom licu ostarjelog borca za vjeru i slobodu. Njegovo lice, s malom sijedom bradom i senzualno ocrtanim usnama izmeu bolnih crta, bilo je umorno; oni kapci teko su padali preko oiju i davali im izgled pospanosti; boja njegovog glasa bila je mehka i proeta tugom. Ali ponekad bi se u njima pojavio bljesak. Oi bi poprimile blistavu otrinu, glas bi postao jasniji, a iz nabora njegovog bijelog burnusa podigla bi se ruka kao orlovo krilo. Batinik ideje i misije koja je mogla, da je postigla svoje ostvarenje, donijeti renesansu modernog islama; ak ni u iznemoglosti, starosti i bolesti, i u slomu svoga ivotnog djela, sjevernoafriki heroj nije bio izgubio svoj ar. Imao je pravo da ne oajava; znao je da tenja za religioznim i politikim preporodom u istinskom duhu islama - za koji se zalagao pokret senusi - nikada ne moe biti izbrisana iz srca muslimanskih naroda. SEID AHMEDOV DJED, veliki alirski uenjak Muhammed ibn Ali esSenusi (tako nazvan prema plemenu Benu Senus, kojem je pripadao) bio je taj koji je u prvoj polovini stoljea iznio ideju islamskog bratstva koje bi moglo utrti put osnivanju istinskog islamskog komonvelta. Nakon niza godina putovanja i studiranja u mnogim arapskim zemljama, Muhammed ibn Ali je osnovao prvu zemlju, ili logor, senusijskog reda na brdu Ebu Kubajs, u Meki, i brzo dobio jaku podrku meu beduinima Hidaza. Meutim, on nije ostao u Meki, nego se vratio u sjevernu Afriku, da bi se konano smjestio u Dagbubu, oazu u pustinji izmeu Cirenaike i Egipta, odakle se njegova poruka rairila kao munja preko cijele Libije i daleko van nje. Kad je umro 1859, senusije (kako su se zvali svi lanova reda) ovladale su prostranom dravom od obala Mediterana duboko u ekvatorijalnu Afriku i u podruje Tuareg u alirskoj Sahari. Izraz drava ne opisuje tano ovu jedinstvenu tvorevinu, jer Veliki Senusi nije nikada imao za cilj uspostavljanje vlasti, bilo svoje line, bilo svojih nasljednika; ono to je on htio to je da pripremi organizacionu osnovu za moralni, drutveni i politiki preporod islama. U skladu s ovim ciljem on nije uinio
260

nita da poremeti tradicionalnu plemensku strukturu toga podruja, niti je osporavao nominalnu vrhovnu vlast turskog sultana nad Libijom - kojeg je on i dalje priznavao kao halifu - ve je sve svoje napore posvetio odgajanju beduina u nauci islama, od kojeg su se u prolosti bili udaljili, i buenju kod njih svijesti o bratstvu koje je predvieno Kuranom, ali je bilo znatno razoreno stoljetnim plemenskim neprijateljstvima. Iz mnogih zavija koje su nikle po sjevernoj Africi senusije su prenosile svoju poruku do najudaljenijih plemena i u toku nekoliko decenija doveli do gotovo udesne promjene meu Arapima, a isto tako i meu Berberima. Stara meuplemenska anarhija se postepeno smanjivala i nekad neobuzdani pustinjski ratnici postali su proeti dotad nepoznatim duhom saradnje. Njihova djeca su u zavijama sticala obrazovanje - ne samo u uenjima islama nego isto tako u mnogim praktinim vjetinama i zanatima koje su ranije prezirali ratniki nomadi. Bili su potaknuti da bue vie boljih bunarova u podrujima koja su stoljeima leala gola, a pod vodstvom senusija poee da se u pustinji pojavljuju napredne plantae. Potpomognuta je trgovina, i mir, koji su senusije donijeli, omoguio je putovanje u podrujima gdje u prolim godinama nikakav karavan nije mogao proi neuznemiren. Ukratko, uticaj reda je bio snaan podsticaj za civilizaciju i napredak, dok je njegova stroga pravovjernost podigla moralne norme nove zajednice daleko iznad svega to je taj dio svijeta ikada iskusio. Gotovo svi do posljednjeg, plemena i njihovi poglavari, drage volje su prihvatili duhovno vodstvo Velikog Senusija; ak i turske vlasti u libijskim priobalnim gradovima ustanovile su da im je moralni autoritet reda znatno olakao odnose s nekada tako tvrdokornim beduinskim plemenima. Zato, mada je red usmjeravao svoje napore na napredni preporod domaeg stanovnitva, njegov uticaj se gotovo nije mogao razlikovati od stvarne upravne moi. Ova mo je poivala na sposobnosti reda da podigne proste beduine i Tuarege sjeverne Afrike iz njihovog dotadanjeg jalovog formalizma u vjerskim stvarima, da ih ispuni eljom da istinski ive u duhu islama i da im dade osjeaj da svi rade za slobodu, ljudsko dostojanstvo i bratstvo. Nikad od vremena Poslanika nije bilo nigdje u muslimanskom svijetu masovnog pokreta tako bliskog islamskom nainu ivota kao to je pokret senusija. Ovo mirno razdoblje bilo je prekinuto u posljednjoj etvrti devetnaestog stoljea, kada je Francuska poela napredovati juno od Alira u ekvatorijalnu Afriku, i okupirati, korak po korak, podruja koja su ranije bila nezavisna pod duhovnim vodstvom reda. U obrani svoje slobode, osnivaev sin i nasljednik, Muhammed el-Mahdi, bio je prinuen da se lati maa i vie ga nikada nije bio
261

u stanju odloiti. Ova duga borba bila je pravi islamski dihad - rat samoobrane, kako je deniran u Kuranu: Borite se na Bojem putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi sami ne budite agresori; jer, zaista, Bog ne voli agresore... Borite se protiv njih sve dok vie ne bude ugnjetavanja i svi ljudi neka budu slobodni da oboavaju Boga. Ali, ako oni odustanu, sva neprijateljstva moraju prestati... Ali, Francuzi nisu odustali; oni su nosili svoju trobojnicu na svojim bajonetama sve dublje i dublje u muslimanske zemlje. Kada je Muhammed el-Mahdi 1902. umro, njegov neak Seid Ahmed preuzeo je vodstvo reda. Od svoje devetnaeste godine, za vrijeme ivota svog daide i kasnije kada je on sam postao Veliki Senusi, on je bio u borbi protiv francuskog prodiranja u podruja koja se sada nazivaju Francuska Ekvatorijalna Afrika. Kada su Italijani nasilno prisvojili Tripolitaniju i Cirenaiku 1911., naao se u borbi na dva fronta; ovaj novi i neposredniji pritisak prinudio ga je da svoju glavnu panju usmjeri na sjever. Rame uz rame s Turcima, a nakon to su ovi napustili Libiju, sam, Seid Ahmed i njegovi senusijski mudahidi - kako su ovi borci za slobodu sami sebe nazivali - vodili su rat protiv osvajaa s takvim uspjehom, da su Italijani, uprkos svom nadmonijem naoruanju i broju, jedva mogli drati samo nesigurna uporita u nekoliko priobalnih gradova. Britanci, tada ve solidno utvreni u Egiptu i oigledno nimalo voljni da vide kako se Italijani ire u unutranjosti sjeverne Afrike, nisu bili neprijateljski raspoloeni prema senusijama. Njihov neutralan stav bio je od bitne vanosti za red, poto je sve snabdijevanje mudahida dolazilo iz Egipta, gdje su uivali simpatije praktino itavog stanovnitva. Sasvim je vjerovatno da bi ova britanska neutralnost u duem trajanju omoguila senusijama da potpuno istjeraju Italijane iz Cirenaike. Ali 1915. Turska je ula u rat na strani Njemake, a osmanski sultan, kao halifa islama, pozva Velikog Senusiju da pomogne Turcima napadom na Britance u Egiptu. Britanci, naravno, vie nego ikada eljni da sauvaju zatitnicu svoga egipatskog posjeda, nagovarali su Seida Ahmeda da ostane neutralan. U zamjenu za njegovu neutralnost, bili su spremni da prue politiko priznanje reda senusi u Libiji i ak da mu ustupe neke egipatske oaze u Zapadnoj Pustinji. Da je Seid Ahmed prihvatio ovu ponudu, on bi samo slijedio ono to zdrav razum izriito trai. On nije dugovao nikakvu naroitu vjernost Turcima, koji su se bili odrekli Libije u korist Italijana nekoliko godina prije toga, ostavljajui senusije da se bore sami; Britanci nisu ispoljili nikakav neprijateljski postupak protiv senusija nego su im, naprotiv, dozvolili da se snabdijevaju iz
262

Egipta - a Egipat je bio njihov jedini izvor snabdijevanja. Stavie, dihad koji je objavio osmanski slutan pod uticajem Berlina, nipoto nije ispunjavao uvjete koje je postavio Kuran; Turci se nisu borili u samoobrani nego su se pridruili nemuslimanskim silama u agresivnom ratu. Zato je i religiozno i politiko razmatranje upuivalo samo na jedan put Velikog Senusiju - da ne ulazi u rat koji nije bio njegov. Neki od najuticajnijih senusijskih voda - medu njima je bio i moj prijatelj Sidi Muhammed ez-Zuvaj - savjetovali su Seida Ahmeda da ostane neutralan. Ali njegov egzotini smisao za vitetvo prema hali islama konano je prevagnuo nad zahtjevima razuma i naveo ga da donese pogrenu odluku; izjasnio se za Turke i napao Britance u Zapadnoj Pustinji. Ovaj sukob savjesti i njegov konaan ishod bili su tim traginiji to u sluaju Seida Ahmeda to nije bilo samo pitanje linog gubitka ili dobitka nego, isto tako, vjerovatno i nanoenje nepopravljive tete velikoj stvari kojoj je bio posveen itav njegov ivot i ivoti dviju generacija prije njega. Ko ga poznaje tako dobro kao ja, ne moe imati nimalo sumnje da je on bio podstaknut sasvim nesebinim motivom - eljom da sauva jedinstvo muslimanskog svijeta; ali ja isto tako malo sumnjam da je, sa politikog gledita, njegova odluka bila najgora koju je ikada donio. Vodei rat protiv Britanaca, on je rtvovao, ne shvaajui to potpuno u to doba, itavu budunost reda senusija. Otada je bio prinuen da se bori na tri fronta: na sjeveru protiv Italijana, na jugozapadu protiv Francuza i na istoku protriv Britanaca. Britanci, teko pritisnuti njemako-turskim napredovanjem prema Seuskom kanalu, evakuirae u Zapadnoj Pustinji oaze, koje je odmah zaposjeo Seid Ahmed. Vrlo pokretne kolone senusija na devama, predvoene Muhammedom ez-Zuvajom (koji se u svojoj mudrosti tako otro protivio ovom poduhvatu), prodrle su do blizu Kaira. Meutim, u tom trenutku ratna srea se naglo okrenula; brzo napredovanje njemako-turskih armija bilo je zaustavljeno na Sinajskom poluostrvu i pretvorilo se u povlaenje. Uskoro poslije toga Britanci su izvrili protunapad na senusije u Zapadnoj Pustinji, ponovo okupirali granine oaze i bunare i taklo presjekli jedini put snabdijevanja mudahida. Unutranjost Cirenaike nije mogla sama prehraniti stanovnitvo u borbi na ivot i smrt, a nekoliko njemakih i austrijskih podmornica, koje su potajno iskrcale oruje i municiju, donijele su samo simbolinu pomo. Godine 1917. turski savjetnici nagovorie Seida Ahmeda da se podmornicom uputi u Istanbul i tamo osigura ekasniju pomo. Prije odlaska povjerio je vodstvo reda u Cirenaiki svome roaku Seidu Muhammedu el-Idrizu.* Budui pomirljivijeg raspoloenja nego Seida Ahmed, Idriz gotovo odmah pokua da se
263

nagodi sa Britancima i Italijanima. Britanci - kojima se od samog poetka nije sviao sukob sa senusijama - lahko pristadoe na mir; oni izvrie pritisak na Italijane da urade isto. Uskoro poslije toga, italijanska vlada je slubeno priznala Seida Idriza kao emira senusija i on je bio u stanju da odri nesigurnu nazovi nezavisnost u unutranjosti Cirenaike do 1922. godine. Kada je postalo oito da Italijani nisu stvarno mislili da se pridravaju ugovora, ve su bili rijeeni da cijelu zemlju potine svojoj vlasti, Seid Idriz je u znak protesta otiao u Egipat poetkom 1923., predajui vodstvo senusija starom vjernom sljedbeniku Umeru el-Muhtaru. Oekivani prekid ugovora od strane Italijana slijedio je gotovo neposredno poslije toga i rat u Cirenaiki,je opet poeo. U meuvremenu je Seid Ahmed u Turskoj doivljavao razoaranje za razoaranjem. Njegova namjera bila je da se vrati u Cirenaiku im postigne svoj cilj; ali cilj nije nikada postigao. Jer, dok je bio u Istanbulu, udne spletke prisiljavale su ga da odgaa svoj povratak iz sedmice u sedmicu, iz mjeseca u mjesec. Gotovo se inilo da oni oko sultana nisu stvarno eljeli da senusije uspiju. Turci su se uvijek bojali da jednoga dana Arapi, koji se ponovo bude, ne preuzmu vodstvo muslimanskog svijeta; pobjeda senusija bi nuno najavila takvo ponovno buenje Arapa i dovela do toga da Veliki Senusi, ija je slava bila gotovo legendarna ak i u Turskoj, postane oiti nasljednik hilafeta. To to on sSm nije imao takvih ambicija, nije otklanjalo sumnju Visoke porte, pa iako se prema njemu postupalo s krajnjim potovanjem i svim poastima koje pripadaju njegovom poloaju, Seid Ahmed je bio oito ali ekasno zadran u Turskoj. Osmanski slom 1918. i okupacija Istanbula od strane saveznika navijestili su kraj njegovih promaenih nada - a u isto vrijeme zatvorili sve putove povratka u Cirenaiku. * Libijski kralj poslije 1952. godine. Ali elja da radi za stvar muslimanskog jedinstva nije dozvolila Seidu Ahmedu da ostane neaktivan. Dok su se saveznike trupe iskrcavale u Istanbulu, on je preao u Malu Aziju da se pridrui Kemalu Atatiirku - tada jo poznatom kao Mustafa Kemal - koji je upravo bio poeo da organizira turski otpor u unutranjosti Anadolije. Treba se sjetiti da je, u poetku, herojska borba Kemalove Turske bila u znaku islama i da je upravo samo religiozno oduevljenje dalo turskoj naciji u onim mranim danima snagu da se bori protiv nadmone snage Grka, koje su saveznici pomagali svim raspoloivim izvorima. Stavljajui svoj veliki duhovni i moralni autoritet u slubu turske stvari,
264

Seid Ahmed je neumorno putovao kroz gradove i sela Anadolije, pozivajui narod da pomogne Gaziju, ili Branitelja vjere, Mustafu Kemala. Napori Velikog Senusije i ugled njegovog imena doprinijeli su neizmjerno uspjehu kemalistikog pokreta meu jednostavnim seljacima Anadolije, kojima nacionalistike parole nisu znaile nita, ali koji su u bezbrojnim generacijama smatrali povlasticom da poloe svoj ivot za islam. Ali ovdje je opet Veliki Senusi poinio greku u ocjeni - ne u odnosu na turski narod kojeg je religiozni ar stvarno vodio do pobjede protiv viestruko jaeg neprijatelja, nego u odnosu na namjere njihovog voe, jer tek to je Gazija postigao pobjedu, postalo je oigledno da se njegovi ciljevi jako razlikuju od onoga na to je njegov narod bio naveden da oekuje. Umjesto da svoju drutvenu revoluciju temelji na obnovljenom i osnaenom islamu, Atatiirk naputa snagu religije (koja ga je jedino dovela do pobjede) i, sasvim nepotrebno, odbacivanje svih islamskih vrijednosti uzima za temelj svojih reformi. Nepotrebno ak i sa Atatiirkovog gledita, jer je lahko mogao iskoristiti ogromno religiozno oduevljenje svoga naroda kao pozitivan podsticaj za napredak, ne odsijecajui ga od onoga to je oblikovalo njegovu kulturu i uinilo ga velikom rasom. Gorko razoaran Ataturkovim antiislamskim reformama, Seid Ahmed se potpuno povukao od svake politike aktivnosti u Turskoj, i konano, 1923. godine, dolazi u Damask. Tamo, uprkos svom protivljenju Atatiirkovoj unutranjoj politici, pokuavao je da poslui stvari musHmanskog jedinstva nastojei da ubijedi Sirijce da se ujedine s Turskom. Francuska mandatna uprava gledala ga je, naravno, s krajnjim nepovjerenjem, i kada su njegovi prijatelji, koncem 1924. godine, saznali da neposredno predstoji njegovo hapenje, on je pobjegao kolima kroz pustinju do granice Nedda, a odatle produio u Meku gdje ga je toplo primio kralj Ibn Saud. Seid Ahmed, Veliki senusija KAKO SU MUDAHIDI, Sidi Muhammede? pitam, poto skoro godinu dana nisam imao novosti iz Cirenaike. Okruglo, bijelom bradom uokvireno lice Sidi Muhammeda ez-Zuvaje se smrauje: Loe su vijesti, sinko. Borbe su zavrene prije mjesec dana. Mudahidi su slomljeni, posljednji metak je potroen. Sada je samo Bozi ja milost izmeu naeg nesretnog naroda i osvete njegovih tlaitelja... ,,A ta je sa Seidom Idrizom? Seid Idriz, odgovara Sidi Muhammed s uzdahom, Seid Idriz je jo uvi265

jek u Egiptu, nemoan, ekajui - na ta? On je dobar ovjek, neka ga Bog blagoslovi, ali nikakav ratnik. On ivi sa svojim knjigama, a ma ne stoji vrsto u njegovoj ruci... Ali Umer el-Muhtar - on se svakako nije predao? Je li pobjegao u Egipat? Sidi Muhammed zastaje i gleda u mene s uenjem: Umer...? Pa ti ak ni to nisi uo? uo, ta? Moj sinko, kae on mirno, Sidi Umer, da mu se Bog smiluje, mrtav je ve gotovo godinu dana... Umer el-Muhtar - mrtav... Taj lav Cirenaike, kojeg njegovih sedamdesetak godina nisu sprijeile da se bori, do posljednjeg daha, za slobodu svoje zemlje mrtav... Deset dugih, okrutnih godina on je bio dua otpora svog naroda protiv ogromne nadmoi - protiv italijanskih armija deset puta brojnijih od njegove - armija opremljenih najmodernijim orujem, oklopnim kolima, avionima i artiljerijom - dok Umer i njegovi napola skapali mudahidi nisu imali nita osim puaka i neto konja da vode oajniki gerilski rat u zemlji koja je bila pretvorena u ogromni koncentracioni logor... Jedva da vjerujem svom glasu dok govorim: U toku posljednje godine i pol dana, otkako sam se vratio iz Cirenaike, znao sam da su on i njegovi ljudi osueni. Koliko sam ga samo pokuavao navesti da se povue u Egipat s ostacima svojih mudahida, kako bi mogao ostati iv za svoj narod... a kako je mirno on otklonio sve moje pokuaje nagovaranja, znajui dobro da ga samo smrt, i nita drugo osim smrt, oekuje u Cirenaiki; i sada, nakon stotine bitaka, ta dugo oekivana smrt ga je konano stigla... Ali, reci mi, kad je on pao? Muhammed ez-Zuvaj polahko klima glavom i dok izlazimo iz uske bazarske ulice na otvoreni, mrani skver El-Menaka, on kae: Nije pao u borbi. Bio je ranjen i iv uhvaen. A onda su ga kao obinog lopova... Pa kako su mogli! uzvikujem. ak ni Gracijani se ne bi usudio da uradi tako stranu stvar! Ali on jeste, jeste, odgovara s gorkim osmijehom: Upravo general Gracijani je naredio da ga objese. Sidi Umer i grupe njegovih ljudi bili su duboko u podruju koje dre Italijani kad su odluili da posjete grob Sidi Raje, Poslanikovog druga, koji je bio u blizini. Italijani su nekako saznali za njegovo prisustvo i zatvorili dolinu mnotvom vojnika s obje strane. Nije bilo nikakvog izlaza za bjekstvo. Sidi Umer i mudahidi branili su se sve dok nisu ostali ivi samo on i jo dvojica. Konano je pod njim ubijen konj i, padajui, pritisnuo
266

ga je zemlji. Ali stari lav je nastavio da puca dok mu metak nije razmrskao jednu ruku, a onda je nastavio da puca drugom rukom dok mu nije nestalo municije. Tada su ga uhvatili i odnijeli, vezanog, u Suluk. Tamo su ga izveli pred generala Gracijani ja koji ga upita: ta bi ti rekao ako bi ti italijanska vlada, od svoje velike dobrote, dozvolila da ivi? Bi li bio spreman obeati da e preostali dio ivota provesti u miru? Ali Sidi Umer odgovori: Neu prestati da se borim protiv tebe i tvog naroda sve dok ili vi ne napustite moju zemlju ili ja svoj ivot. I kunem ti se Onim koji zna to je u ljudskim srcima, da mi samo ruke sada nisu vezane, da bih se borio s tobom golim rukam, koliko god sam star i slomljen... Na to se general Gracijani nasmijao i naredio da Sidi Umer bude objeen na trgu u Suluku, to su i uradili. I oni su dotjerali vie hiljada muslimana i muslimanki iz logora, u kojima su bili zatvoreni, i prisilili ih da budu svjedoci vjeanja svoga vode...* JO UVIJEK s rukom pod ruku, Muhammed ez-Zuvaj i ja idemo u smjeru senusijske zavije. Mrak obavija prostrani trg, a buka bazara ostala je iza nas. Pijesak kripi pod naim sandalama. Tu i tamo mogu se razabrati tovarne deve kako spavaju i niz kua na dalekom rubu trga kako se nejasno ocrtavaju na oblanom nonom nebu. To me podsjea na rub udaljene ume - kao one borove ume na visoravni Cirenaike gdje sam prvi put sreo Sidi Umera el-Muhtara; i sjeanje na to uzaludno putovanje izranja u meni sasvim svojim traginim okusom tajnosti, opasnosti i smrti. Vidim mrko lice Sidi Umera nad malom treperavom vatrom i ujem njegov snani, sveani glas: Mi se moramo boriti za svoju vjeru i slobodu dok ne otjeramo zavojevae ili umremo... Mi nemamo drugog izbora... BILA JE to udna misija koja me dovela u Cirenaiku potkraj januara 1931. godine. Nekoliko mjeseci ranije - tanije u jesen 1930. - Veliki Senusi doe u Medinu. Proveo sam nekoliko sati u drutvu s njim i Muhammedom ez-Zuvajem, raspravljajui o oajnom kripcu mudahida koji vode borbu u Cirenaiki pod vodstvom Umera el-Muhtara. Bilo je oito da ako ne prime brzu i ekasnu pomo spolja, nee biti u stanju da dugo izdre. * Ovaj akt italijanskog vitetva desio se 16. septembra 1931. godine. Situacija u Cirenaiki bila je uglavnom ova: sve gradove na obali i nekoliko taaka u sjevernom dijelu Debel Akbara - Velikih planina centralne Cirenaike - vrsto su drali Italijani. Izmeu ovih utvrenih taaka oni su odravali stalne patrole oklopnim kolima i brojnom pjeadijom, veinom eritrejskih askera,
267

potpomognutih zranim eskadrilama koje vre este upade u unutranjost. Beudini (koji su sainjavali jezgru senusijskog opotra) nisu se mogli kretati a da ne budu odmah zapaeni i napadnuti iz zraka. esto se deavalo da izviaki avion javi o prisustvu plemenskog logora najblioj stanici; i dok su mitraljezi iz aviona spreavali ljude da se rasture, dolo bi nekoliko oklopnih kola, vozei pravo kroz atore, preko deva i ljudi, bezbzirno ubijajui svakoga na dohvatu - ljude, ene, djecu i stado; ono to bi od ljudi i ivotinja preivjelo bilo bi skupljeno i potjerano na sjever u ogromne, bodiljikavom icom ograene logore koje su Italijani bili osnovali uz obalu. U to doba, koncem 1930. godine, oko osamdeset hiljada beduina, zajedno s nekoliko stotina hiljada grla stoke, bilo je zajedno satjerano u podruje koje nije prualo dovoljno hrane ni za etvrtinu toga broja. A posljedica - smrtnost je meu ljudima i ivotinjama bila strana. Uz to su Italijani podizali ogradu od bodljikave ice du egipatske granice od obale prema jugu do Dagbuba, kako bi onemoguili svako snabdijevanje gerilaca iz Egipta. Hrabro pleme Magaribe pod vjetim vodstvom El-Atajvia - Umer el-Muhtarovom desnom rukom - jo je prualo ilav otpor blizu zapadne obale Cirenaike, ali je veina plemena ve bila savladana nadmonim brojem i opremom Italijana. Duboko na jugu pleme Zuvaja, predvoeno devedesetogodinjim Ebu Karajimom, jo se oajniki borilo uprkos gubitku svog plemenskog centra, oaze Dalu. Glad i bolesti desetkovali su beduinsko stanovnitvo u unutranjsoti. Sve borbene snage koje je Sidi Umer mogao upotrijebiti u isto vrijeme jedva da su brojale neto vie od hiljadu ljudi. Ovo, meutim, nije bilo samo posljedica nedostatka ljudi. Vrsta gerilskog rata koji su mudahidi vodili nije omoguavala velika okupljanja boraca nego je vie ovisila o brzini i pokretljivosti malih udarnih grupa koje bi se iznenada pojavljivale niodakle, napadale italijanske kolone ili isturene stanice, zarobljavale njihovo oruje i nestajale bez traga u gustim borovim umama i tjesnacima visoravni Cirenaike. Bilo je oigledno da takve male grupe, koliko god hrabre i pune prezira prema smrti, ne mogu nikada postii odlunu pobjedu nad neprijateljem koji raspolae gotovo neogranienim izvorima ljudstva i naoruanja. Pitanje je, zato, bilo kako poveati snagu mudahida kako bi bili u stanju ne samo da nanose sporadine gubitke zavojevaima nego i da od njih preotmu poloaje na kojim su oni utvreni te da ih odre i odbrane od novih neprijateljskih napada. Takvo poveanje snage senusija zavisilo je od nekoliko faktora: redovnog snabdijevanja neophodnom hranom iz Egipta i orujima pomou kojih se moe suprotstaviti pokoljima iz aviona i oklopnih kola, naroito protivtenkovskim pukama i tekim mitraljezima, obuenog tehniko osoblje da koristi ta oruja i
268

obuava mudahide u njihovoj upotrebi, i, konano, od uspostavljanja pouzdane bazine veze izmeu raznih grupa mudahida u Cirenaiki i tajnih skladita za snabdijevanje na egipatskoj teritoriji. Gotovo cijelu sedmicu, no iza noi, Veliki Senusi Sidi Muhammed i ja raspravljali smo o tome ta bi se moglo uraditi. Sidi Muhamed je mislio da prigodno ojaan je mudahida u Cirenaiki ne bi rijeilo problem. Njegovo uvjerenje je bilo da oazu Kufra, daleko na jugu u Libijskoj pustinji, koja je bila glavno sjedite senusijskog reda pod Seidom Ahmedom, treba ponovo uiniti aritem svih buduih ratnih poduhvata; jer Kufra je jo uvijek bila van dohvata italijanskih trupa. Pored toga, ona lei na direktnom, iako vrlo dugom i tekom karavanskom putu do egipatskih oaza Bahrija i Farafra i zato bi mogla biti ekasnije snabdijevana nego bilo koja druga taka u zemlji. Ona bi, isto tako, mogla biti pretvorena u sabirni centar za mnoge hiljade izbjeglica iz Cirenaike koji su ivjeli u logorima u Egiptu i tako formirati stalni rezervoar ljudstva za Sidi Umerove gerilske snage na sjeveru. Dobro utvrena i opremljena modernim naoruanjem, Kufra bi mogla odbiti mitraljeske napade niskoleteih aviona, dok bombardiranje iz velike visine ne bi stvarno uzgrozilo iroko rasturene grupe nastambi. Veliki Senusi je predloio, ako bi takva reorganizacija borbe bila mogua, da se i sam vrati u Kufru i odatle rukovodi sljedeim operacijama. Ja sam, sa svoje strane, insistirao da je za uspjeh takvog plana neophodno da Seid Ahmed ponovo uspostavi dobre odnose s Britancima, s kojima je bio doao u tako ogoreno a tako nepotrebno neprijateljstvo svojim napadom na njih 1915. godine. Takvo poboljanje odnosa ne bi trebalo biti nemogue, jer Britanci nisu bili nimalo oduevljeni italijanskim ekspanzionistikim raspoloenjem, osobito sada kad je Musolini trubio itavom svijetu svoje namjere o ponovnom uspostavljanju Rimskog Carstva na objema obalama Mediterana i bacao pohlepne poglede i na Egipat. Moj duboki interes za sudbinu senusija nije bio samo posljedica moga divljenja krajnjem heroizmu u pravednoj stvari; ono to me zanimalo jo vie bile su mogue posljedice pobjede senusija za itav arapski svijet. Kao i mnogi drugi muslimani, godinama sam se zanosio nadom da bi Ibn Saud mogao biti voa islamskog preporoda; sada, kad su se te nade pokazale jalovim, mogao sam u itavom muslimanskom svijetu vidjeti samo jedan pokret koji je iskreno teio ispunjenju ideala islamskog drutva: senusi pokret koji je vodio posljednju bitku za opstanak. Upravo zato to je Seid Ahmed znao kako sam snano emocionalno bio
269

vezan za stvar senusija, on se okrenu meni i, gledajui me pravo u oi, upita: Bi li ti, Muhammede, otiao u nae ime u Cirenaiku i ispitao ta se moe uiniti za mudahide? Moda e ti biti u stanju da vidi stvari jasnije nego to mogu moji ljudi... Gledao sam ga i klimnuo glavom bez rijei. Iako sam bio svjestan njegovog povjerenja u mene, i zato ne potpuno iznenaen njegovim prijedlogom, to mi je ipak oduzelo dah. Izgled na doivljaj takve vrste oduevio me preko svih granica; ali ono to me uzbuivalo jo vie, bila je pomisao da u biti u stanju da neto doprinesem stvari za koju su mnogi drugi dali svoje ivote. Seid Ahmed prui ruku prema polici iznad svoje glave i dohvati Kuran zamotan u svileno platno. Stavljajui ga na svoja koljena, on uze moju desnu ruku meu obje svoje i poloi je na Knjigu: Zakuni se, Muhammede, Onim koji zna ta je u ljudskim srcima, da e uvijek biti vjeran mudahidima... Zakleh se i nikada u svom ivotu nisam bio sigurniji u ono to obeavam kao u tom trenutku. MISIJA koju mi je povjerio Seid Ahmed zahtijevala je krajnju tajnost. Poto su moji odnosi s Velikim Senusijom bili dobro poznati i nisu mogli izbjei panji stranih poslanstava u Didi, nije bilo preporuljivo otvoreno putovati u Egipat i izlagati se riziku da tamo budem otkriven. Moje nedavno otkrivanje intriga iz Fejsal ed-Daviove pobune bez sumnje nije poboljalo moj poloaj kod Britanaca i bilo je sasvim vjerovatno da e me budno pratiti od trenutka kad stupim na egipatsko tlo. Zato smo odluili da ak i moj odlazak u Egipat bude u potpunoj tajnosti. Prijei u Crveno more u jednom od arapskih jedrenjaka i iskrcati se potajno, bez pasoa i vize, na nekom zabaenom mjestu na obali gornjeg Egipta. U Egiptu bih bio u stanju da se slobodno kreem preruen u trgovca iz Hidaza, jer su mnogi Mekanci i Medinjani koji tamo dolaze radi trgovine ili u potrazi za moguim hodoasnicima, bili sasvim obina pojava u egipatskim gradovima i selima - a poto sam govorio hidaski dijalekat savreno teno, mogao sam svugdje proi kao neko iz jednog od ovih dvaju svetih gradova. Nekoliko sedmica bilo je potrebno da se izvre sve pripreme to je ukljuivalo tajnu razmjenu pisama sa Sidi Umerom u Cirenaiki kao i sa senusijama u Egiptu; tako smo tek u prvoj sedmici mjeseca januara 1931. Zejd i ja krenuli iz hidaskog lukog mjesta Janbu na slabo prometnom mjestu obale. Bila je no bez mjeseine, a hodanje po neravnom putu bilo je vrlo neugodno. Jednom, kad sam se spotakao, drak mog revolvera skrivenog pod mojim hidaskim kaftanom, udari o moja rebra; to me je ivo podsjetilo na opasnost avanture u
270

koju sam se upustio. Bio sam tu, idui u susret nekom prikrivenom arapskom kapetanu koji je trebalo da me na svom brodiu preveze preko mora i iskrca tajno negdje na egipatskoj obali. Uza se nisam imao nikakvih isprava koje bi mogle otkriti moj identitet i tako, ako bih bio uhvaen u Egiptu, ne bi bilo lahko dokazati ko sam ja. Ali ak i rizik da provedem nekoliko sedmica u egipatskom zatvoru nije nita u poredenju s opasnostima koje su me dalje ekale. Bie potrebno da proem itavom irinom Zapadne pustinje, izbjegavajui da me otkriju italijanski izviaki avioni, a moda i patrole oklopnih kola, u srce zemlje gdje govori samo oruje. Zato sam to inio? - pitao sam se. Iako mi opasnost nije bila strana, ipak je nikada nisam traio radi mogueg uzbuenja. Kad god sam u nju upadao, to je uvijek bilo kao odgovor na neki podsticaj, svjestan ili nesvjestan, povezan na sasvim osoben nain s mojim vlastitim ivotom. Pa to je onda s ovim sadanjim poduhvatom? Da li sam stvarno vjerovao da moja intervencija moe okrenuti tok stvari u korist mudahida? elio sam da to vjerujem, ali sam intimno znao da polazim na donkihotski posao. Pa zato sam onda, za ime Boje, stavljao na kocku svoj ivot kao to nisam nikada ranije, a s tako malo izgleda na uspjeh? Ali odgovor je postojao prije nego je pitanje ak i bilo svjesno formulirano. Kad sam upoznao islam i prihvatio ga kao svoj ivotni put, mislio sam da je svim mojim pitanjima i traenjima doao kraj. Samo postepeno, vrlo postepeno, postojao sam svjestan da to nije kraj, jer prihvatiti ivotni put koji nas obavezuje bilo je, barem za mene, nerazdvojno vezano sa eljom da slijedim taj put s ljudima istog miljenja - ne samo da ga slijedim u osobnom smislu nego i da radim za njegovo drutveno ivljenje u zajednici koju izaberem. Za mene, islam je bio put, a ne kraj - a oajniki gerilci Umera el-Muhtara borili su se krvavo svojim ivotima za slobodu da idu tim putem, upravo kao to su radili drugovi Poslanikovi prije trinaest vijekova. Biti im od pomoi u njihovoj tekoj i ogorenoj borbi, koliko god neizvjestan bio ishod, bilo mi je osobno isto toliko potrebno koliko i molitva... A tu je bila obala. Na mehkim valovima to su zapljuskivali ljunak ljuljao se amac na vesla koji treba da nas donese do broda usidrenog u tamnoj daljini. Dok se usamljeni vesla uspravljao u amcu, ja se okrenuh prema Zejdu: Zejde, brate, ti zna da idemo u pustolovinu koja se moe pokazati opasnijom i tebi i meni od svih Ed-Daviovih ihvana zajedno? Zar ne gleda sa enjom na mir u Medini i na svoje prijatelje? Tvoj put je moj put, daida odgovori on. Pa zar mi ti sam nisi rekao da
271

voda koja stoji nepokretna postaje ustajala i smrdljiva? Idemo - neka voda tee dok ne postane bistra... Brod je bio jedan od onih velikih, nezgrapnih, to plove svuda oko obala Arabije; izgraeni potpuno od drveta, miriu na suenu ribu i morsku travu, s visokom krmom, dva latinska jarbola i velikom kabinom niskog stropa izmeu njih. Reis (kapetan) bio je mrav stari Arap iz Muskata. Male, blistave oi koje su me radoznalo gledale ispod nabora ogromnog, arenog turbana odavale su izraz opreza koji govori o dugim godinama provedenim u nedoputenim pothvatima i avanturama; krivi, srebrom ukraeni bode za njegovim paom nije liio samo na ukras. Merhaba, merhaba, prijatelji! povika on dok smo se mi pentrali na brod. Ovo je as dobrih znakova! Koliko puta je on, razmiljao sam, pruio istu srdanu dobrodolicu siromanim hadijama koje je potajno ukrcao na brod u Egiptu i, bez ikakve daljnje brige o njima, iskrcavao ih na obalama Hidaza, kako bi mogli izbjei plaanje velikih hadijskih poreza koje je saudijska vlada bila nametnula onima koji ele hodoastiti Boiju kuu? A koliko je samo puta uputio potpuno iste rijei trgovcima robija koji su, grubo krei islamski zakon, bili uhvatili nekoliko nesretnih Etiopljana da ih prodaju na tritima robova u Jemenu? Ali onda, tjeio sam se, iskustvo koje je na reis morao stei - bez obzira kako sumnjivo bilo njegovo porijeklo - moglo nam je samo pruiti prednost, jer on je poznavao svoj put po Crvenom moru kao malo koji drugi mornar i moglo se osloniti na njega da e nas iskrcati na sigurnu obalu. I ZAISTA, etiri noi nakon to smo se bili ukrcali, pristali smo opet u malom amcu na vesla, sjeverno od luke Kusajr na obali gornjeg Egipta. Na nae uenje, reis odbi da primi plau, jer, ree s osmijehom, moje gazde su me platile. Neka vas Bog prati. Kao to sam oekivao, nije nam bilo teko da budemo neupadljivi u Kusajru, jer je grad bio naviknut da vidi ljude u odjei iz Hidaza. Sljedeeg jutra nakon dolaska rezervisali smo sjedite u rasklimanom autobusu koji vozi za Es-Sijut na Nilu; i tako, prignjeeni izmeu zastraujue debele ene koja je u svom irokom krilu drala korpu punu pilia i nekog starog felaha koji se odmah, nakon to je zapazio nau odjeu, poeo prisjeati hada koji je obavio prije deset godina, Zejd i ja smo poeli nae afriko putovanje. Uvijek sam mislio da svako ko se upusti u potajan i opasan pothvat mora osjeati kao da je sumnjiv svakome koga sretne i da se njegova maska moe lahko prozrijeti. Ali, udno, taj osjeaj sada nisam imao. Za vrijeme prolih godina u Arabiji uao sam u ivot njenog naroda tako duboko da mi se nije deavalo da
272

se smatram iim osim dijelom njih. Iako nikada nisam uestvovao u poslovnim interesima Mekanaca i Medinelija, sada sam se u tolikoj mjeri bio uivio u ulogu propagatora hada da sam se bez oklijevanja ukljuio u gotovo profesionalnu raspravu s nekoliko drugih putnika o vrlinama obavljanja hada. Zejd je prihvatio igru s velikim zadovoljstvom i tako prvi sati naeg putovanja prodoe u ivahnom razgovoru. Nakon prelaska u voz u Es-Sijutu, konano stigosmo u gradi Beni Seuf i odosmo pravo u kuu nae senusijske veze, Ismaila ed-Dibija - oniskog, snanog ovjeka, veselog izraza lica, koji govori zvunim arapskim jezikom gornjeg Egipta. Poto je bio samo skromni trgovac suknom, nije bio posebno ugledna osoba u gradu, ali je njegova odanost senusijskom redu bila dokazana u mnogim prilikama a njegova osobna privrenost Seidu Ahmedu inila ga je dvostruko povjerljivim. Iako je bilo kasno, on probudi slugu da nam pripremi veeru, i dok smo na nju ekali, on nam je priao o pripremama koje je bio obavio. Prvo, odmah nakon to je primio poruku od Seida Ahmeda, stupio je u vezu s poznatim lanom egipatske kraljevske porodice koji je godinama bio vatren i aktivan pristalica stvari senusija. Princ je bio potpuno obavijeten o svrsi moje misije; spremno je prihvatio da mi stavi na raspolaganje potrebna novana sredstva kao i da mi pribavi jahau stoku i dva pouzdana vodia za putovanje pustinjom do granice Cirenaike. Na domain nas je obavijestio da nas oni ekaju u jednom od palmovih vrtova izvan Beni Seufa. Zejd i ja sada odbacismo nau hidasku odjeu, koja bi mogla izazvati nepotrebnu radoznalost na putovima Zapadne pustinje. Umjesto nje dobili smo pamune pantalone i tunike skrojene na sjevernoafriki nain kao i vunene burnuse kakvi se nose u zapadnom Egiptu i Libiji. Iz prizemlja svoje kue Ismail donese dvije kratke konjanike puke italijanske proizvodnje - jer e biti lake pribaviti municiju za tu vrstu puke kod mudahida. Sljedee noi, uz pomo naeg domaina, krenusmo iz grada. Nai vodii su bili beduini iz egipatskog plemena Evlad Ali, u kojem su senusije imali mnogo pristaa; jedan od njih, Abdulah, bio je ivahan mladi koji se prethodne godine borio u Cirenaiki i zato nam je mogao dati dosta obavjetenja o onome to tamo moemo oekivati. Drugi, ije sam ime zaboravio, bio je mrav, mrzovoljan momak koji je rijetko govorio, ali se pokazao ne manje dostojan povjerenja od naoitijeg Abdullaha. etiri deve koje su imali sa sobom - snane, brze deve biarinske rase - oito su bile posebno odabrane; imale su sedla ne mnogo razliita od onih na koja sam bio navikao u Arabiji. Kako je trebalo da se kreemo brzo, bez dugih zadravanja, kuhanje hrane nije dolazilo u obzir na
273

najveem dijelu puta; prema tome, nae namirnice su bile jednostavne: velika vrea puna hurmi i manja vrea prepuna grubog peninog brana i hurmi; na trima devama bile su o sedlima objeene mjeine s vodom. Malo prije ponoi Ismail nas zagrli i poeli nam Boiji blagoslov u naem pothvatu Mogao sam lahko zapaziti da je duboko uzbuen. Pod Abdullahovim vodstvom napustismo palmov vrt i uskoro smo, po svjetlu blistavog mjeseca, kaskali ustrim korakom preko pjeskovite, puste ravnice prema sjeverozapadu. Poto smo morali izbjegavati bilo kakav susret s egipatskim pograninim vlastima - iji su straari, u kolima ili na kamilama, po svemu to smo znali, mogli patrolirati ovim dijelom Zapadne pustinje - nastojali smo da se drimo to dalje od glavnih karavanskih putova; ali poto se gotovo sav promet izmeu Bahrije i Nilske doline odvijao preko Fajuma, daleko na sjeveru, rizik nije bio suvie velik. U toku prve noi preli smo oko pedeset kilometara i zaustavili se da predanimo u umarku tamariski; druge i tree noi preli smo znatno vie, tako da smo prije zore etvrtog dana stigli na rub duboke depresije u kojoj lei oaza Bahrija. Dok smo bili smjeteni u sjeni velikih stijena van oaze - koja se sastojala od nekoliko izdvojenih naselja i nasada, od kojih je glavno selo Baviti - Abdullah je poao pjeke niza strmu, stjenovitu padinu obraslu palmama, da uspostavi vezu s naim ovjekom u Bavitiju. Poto nee biti u stanju da se vrati prije noi, legli smo da odspavamo u sjeni ispod stijena: ugodan odmor nakon napora i hladnoe noi koju smo proveli u jahanju. Ipak nisam dugo spavao jer je suvie mnogo misli zaokupljalo moj um. Razmiljajui o naim planovima, izgledalo mi je da ne bi bilo teko odravati stalnu liniju komuniciranja izmeu Beni Suefa i Bahrije; ak i veliki karavani bi bili u stanju, bio sam siguran, da se kreu izmeu ovih dviju taaka neotkriveni ako bi se postupalo s dovoljno opreza. Uprkos injenici da je stanica pograninih vlasti bila smjetena u Bavitiju (mogli smo vidjeti njene bijele zgrade iz naeg skrovita iznad oaze), bilo bi mogue postaviti tajni beini odailja u jednom od vie izoliranih sela na jugu Bahrije. U ovo sam se uvjerio nekoliko sati kasnije u razgovoru s Abdullahom i starim Berberom - naom vezom - koji ga je dopratio. Pokazalo se da vlada oazu nadzire samo povrno a, to je bilo jo vanije, stanovnitvo je preteno naklonjeno senusijama. Jo pet noi napornog jahanja; prvo preko ljunkovitog i rastrganog tla, a onda preko ravnih pjeanih dina: proli smo nenaseljenu oazu Sitra i njeno beivotno, tamnoplavo slano jezero okrueno trskom i gustiem divljih palmi:
274

zatim preko ulegnua Ard s njegovim fantastinim, krevitim krenim hridinama, kojima je mjeseev sjaj davao avetinjski izgled s nekog drugog svijeta, a potkraj pete noi na prvi pogled na oazi Siva... Godinama sam gajio nadu da u posjetiti ovu udaljenu oazu koja je nekada bila sjedite Amonovog hrama i proroita uvenog irom starog svijeta, ali nekako moja elja nije nikada bila ispunjena. Sada je leala preda mnom u svitanju zore: prostrana zaravan palmovih uma koje okruuju usamljeni brijeg na kojem se gradske kue, usaene u stijenu kao peinske nastambe, diu u nizovima jedan iznad drugog prema visokoj koninoj munari koja se uzdie na samom vrhu. Bila je to udna hrpa ruevnih zidina kakve se mogu vidjeti u snu... Obuze me elja da uem u njihove tajanstvene granice i da lutam ulicama koje su bile svjedoci vremena faraona i da vidim ruevine hrama u kojem je Krezus, kralj Libije, uo proroanstvo o svojoj sudbini, a Aleksandar Makedonski dobio obeanje o osvajanju svijeta. Jo jednom je moja elja ostala neispunjena. Iako tako blizu, grad Siva mora ostati za mene zatvoren. Posjetiti mjesto tako daleko od veza s vanjskim svijetom i tako nenaviklo na strance da ni jedno novo lice ne bi moglo proi nezapaeno, bila bi zaista drskost; jer, smjetena gotovo na libijskoj granici, Siva je bila pod posebnom kontrolom, a isto tako, van svake sumnje, puna plaenih italijanskih dounika. Tako, sa aljenjem se tjeei pomilju da mi nije sueno da je vidim ni ovaj put, odagnah Sivu iz svojih misli. Obili smo grad u irokom luku prema jugu i konano zastali u umarku divljih palmi. Ne dozvoljavajui sebi odmor - jer nismo imali namjere da se zaustavljamo tako blizu granice due nego to je bilo neophodno - Abdullah odmah odjaha do susjednog sela da nae ovjeka kojem je Seid Ahmed povjerio da nas otprati preko granice. Nakon nekoliko sati on se vrati s dvojicom novih vodia i sa etiri odmorene deve koje su nas imale dalje sluiti. Vodii, Berasa beduini iz Debel Ekbara, bili su ljudi Omera el-Muhtara, koje je posebno poslao da nas provedu kroz klanac, izmeu oazaDagbub i Dalu koje dre Italijani, na visoravan Cirenaike, gdje je trebalo da se sastanem s Omerom. Abdullah i njegov prijatelj se oprostie od nas da bi se vratili u svoje selo u Egiptu; predvoeni dvojicom mudahida, Halilom i Abd er-Rahmanom, krenusmo na na sedmicu dana dug put kroz gotovo bezvodnu pustu ravan koja se polahko sputa prema Debel Ekbaru. To je bilo najtee pustinjsko putovanje koje sam ikada doivio. Iako nije bilo mnogo opasnosti da nas otkriju italijanske patrole ako se pobrinemo da se danju krijemo a putujemo samo nou, potreba
275

da se obilaze rijetki bunarovi pretvorila je dugi mar u pravu moru. Samo jednom smo bili u stanju da napojimo deve i napunimo mjeine vodom iz zaputenog bunara u Vadi el-Mra, a i to je bila gotovo naa propast. Stigli smo na bunar kasnije nego to smo oekivali - u stvari, upravo je svitalo kada smo poeli zahvatati vodu za ivotinje, a Sunce je ve bilo odskoilo kad smo zavrili. Jo uvijek smo imali, kako nam Halid ree, dva dobra sata hoda pa da stignemo do kamenite uvale koja nam je trebalo da bude skrovite za taj dan. Ali tek to smo krenuli kad zlokobno brujanje aviona prekide pustinjsku tiinu; nakon nekoliko minuta pojavi se iznad naih glava mali monoplan, naglo se nage i poe kruiti u sve niim spiralama. Nije se imalo gdje sakriti i tako poskakasmo s deva i rasturismo se. U tom asu pilot otvori na nas vatru iz mainke. Dolje, leite! povikah. Ne miite se, pretvarajte se da ste mrtvi! Ali Halid, koji je morao iskusiti vie takvih susreta u toku dugih godina sa mudahidima, nije se pravio mrtav. On lee na lea, nosloni glavu na stijenu i, poloivi puku na uzdignuto koljeno, poe pucati na avion koji je upravo dolazio - ne nasumce nego paljivo gaajui kao da je na vjebi nianjenja. Bilo je to krajnje odvano jer je avion iao pravo na njega u blagom obruavanju, rasipajui pijesak mecima. Neki od Halidovih hitaca morao je pogoditi avion jer on iznenada skrenu u stranu, uspravi se i poe se naglo uspinjati. Pilot je vjerovatno odluio da ne bi bilo vrijedno pucati na etvoricu ljudi ugroavajui svoju vlastitu sigurnost. On napravi jo jedan ili dva kruga iznad nas, a onda ieznu prema istoku u smjeru Dagbuba. Oni italijanski pasji sinovi su kukavice, ree mirno Halid kad smo se sakupili. Oni vole ubijati, ali ne vole suvie izlagati svoju vlastitu kou. Niko od nas nije bio ranjen, ali je Abd er-Rahmanova deva bila mrtva. Prenijeli smo njegove stvari na Zeidovu devu i odsada je jahao zajedno sa Zejdom. Nakon tri noi stigosmo do borovih uma Debel Ekbara i zahvalno zamijenismo nae iscrpljene deve konjima koji su nas ekali na skrivenom mjestu pod nadzorom grupe mudahida. Odsad je pustinja leala iza nas; jahali smo preko breuljkaste, stjenovite zaravni ispresijecane suhim koritom potoka i proarane borovima koji su mjestimino formirali gotovo neprohodne gutare. Ovo divlje bespue usred podruja pod italijanskom okupacijom bilo je lovite mudahida. NAKON jo etiri noi stigosmo do Vadi et-Taban - Doline Umornog, kako je sasvim prikladno nazvana - gdje je trebalo da se naemo sa Omer elMuhtarom. Sigurno skriveni u gusto poumljenom klancu, s konjima sklonje276

nim iza hridina, ekali smo dolazak Lava Debel Ekbara. No je bila hladna, bez zvijezda i ispunjena umnom tiinom. Trebalo je da proe jo nekoliko sati dok doe Sidi Umer, a poto je no bila potpuno mrana, dvojica naih Barasa beduina nisu vidjeli razloge da ne popune nae zalihe vodom iz bunara Bu Sfaja, nekoliko kilometara prema istoku. Istina, bila je na oko pola kilometra od Bu Sfaja italijanska utvrda - ali, ree Halid, oni prokletnici se nee usuditi da napuste svoje zidine u tako mranoj noi. Zato se Halid, u pratnji Zejda, uputi sa dvjema praznim mjeinama na konjima kojima su prethodno krpama zamotana kopita kako bi se izbjegao svaki um na kamenitom tlu. Oni se izgubie u mraku dok smo se Abd er-Rahman i ja uurili uz nisko stijenje da se zagrijemo. Bilo bi suvie riskantno zapaliti vatru. Nakon otprilike jednog sata, nekoliko granica zapucketa meu smrekama. Sandala mehko udari o stijenu. Moj pratilac, odmah na oprezu, uspravi se, s pukom u rukama, i poe piljiti u mrak. Priguen zov, slian jauku akala, doprije iz gustia i Abd er-Rahman, zaokruujui ake pred ustima, odgovori slinim zvukom. Pred nama se pojavie dvojica ljudi. Ili su pjeke i nosili puke. Kad prioe blie, jedan od njih ree: Boji put, a Abd er-Rahman odgovori, Samo Njemu pripada snaga i mo - to je izgleda bila neka vrsta lozinke. Jedan od dvojice pridolica - obojica su bili odjeveni u otrcane darde, odjeu libijskih beduina - oito je poznavao Abd er-Rahmana, jer on zgrabi obje njegove ruke i srdano se s njim pozdravi. Predstavie me i oba mudahida se rukovae sa mnom. Jedan od njih ree: Neka te Bog uva. Sidi Omer dolazi. Stajali smo oslukujui. Nakon moda deset minuta, granice opet zapucketae u smrekovom bunju i jo trojica ljudi izronie iz mraka, svaki iz drugog smjera kreui se prema nama s pukama na gotovs. Kada su se uvjerili da smo mi zaista oni koje su oekivali da e sresti, oni odmah nestadoe u gustiu, opet u raznim smjerovima, oito s namjerom da dobro bdiju nad sigurnou svoga voe. Zatim se pojavi on, jaui malog konja ija su kopita bila omotana krpama. Dvojica ljudi su ili sa svake strane, a jo nekoliko njih ga je slijedilo. Kada je doao do stijena kod kojih smo ekali, jedan od njegovih ljudi mu pomoe da sjae i ja zapazih da se teko kree (kasnije sam saznao da je prije desetak dana bio u nekom okraju ranjen). U svjetlu izlazeeg Mjeseca mogao sam ga sada jasno vidjeti: ovjek srednjeg rasta, snanih kostiju; kratka snjenobijela brada
277

okruivala je njegovo tamno, duboko izbrazdano lice; oi su leale duboko u dupljama; po borama oko njih moglo se naslutiti da se one rado u razliitim okolnostima mogu i smijati, ali sada je u njima bila samo tama, patnja i hrabrost. Pooh mu u susret i osjetih snaan stisak njegove koate ruke. Dobro doao, sinko - i dok je to govorio, njegove oi preoe preko mene, prodorno, ocjenjujui; oi ovjeka kome je opasnost svakodnevna hrana. Jedan od njegovih ljudi prostorije pokriva po tlu i Sidi Omer se teko spusti na njega. Abd er-Rahman se poge da mu poljubi ruku, a onda, nakon to je traio dozvolu od voe, poe paliti malu vatru u zaklonu ispod nadnesene hridine. Uz slabi sjaj vatre, Sidi Omer proita pismo od Sejida Ahmeda koje sam donio sa sobom. On ga proita paljivo, savi ga, podra ga za trenutak iznad svoje glave - gest potovanja i odanosti koji se gotovo nikada ne susree u Arabiji, ali esto u sjevernoj Africi - a zatim se s osmijehom okrenu prema meni: Seid Ahmed, neka ga Bog pozivi, govori o tebi sve najbolje. Ti si spreman da nam pomogne. Ali ja ne znam odakle bi pomo mogla doi osim od Boga, Svemogueg, Milostivog. Mi smo zaista pri kraju vremena koje nam je dosueno. Pa zar ovaj plan koji je Seid Ahmed pripremio ne bi mogao biti novi poetak? Ako bi se moglo osigurati neprekidno snabdijevanje i Kufru pretvoriti u bazu za budue operacije, zar se ne bi moglo zadrati Italijane? Nikada nisam vidio tako gorak, tako beznadan osmijeh kao onaj s kojim mi je Sidi Omer odgovorio: Kufra...! Kufra je izgubljena! Italijani su je okupirali prije dvije sedmice... Ova novost me zaprepastila. U toku svih proteklih mjeseci Seid Ahmed i ja smo gradili nae planove na pretpostavci da bi se Kufra mogla pretvoriti u polaznu taku za pojaan otpor. S gubitkom Kufre senusijama nije ostalo nita osim jedne zaravni Debel Ekbara - nita osim stalnog stezanja obrua italijanske okupacije, gubitka jednog uporita iza drugog, lagahnog, neumoljivog guenja... Kako je Kufra pala? Umornim pokretom Sidi Omer pozva jednog od svojih ljudi da prie blie: Neka ti on ispria... On je jedan od malobrojnih koji su izbjegli iz Kufre. Stigao je tek juer. ovjek iz Kufre sjede s podvijenim nogama preda me i povue svoj otrcani burnus oko sebe. Govorio je polahko, bez imalo uzbuenja u glasu, ali njegovo ispijeno lice kao da je odravalo sve uase koje je doivio.
278

Udarili su na nas u tri kolone, sa tri strane, s mnotvom oklopnih kola i tekih topova. Njihovi avioni su nadlijetah u niskom letu i bombardovali kue, damije i palmove vonjake. Imali smo jedva nekoliko stotina ljudi kadrih da nose oruje; ostatak su bile ene, djeca i starci. Branili smo kuu po kuu, ali oni su bili suvie jaki za nas i konano nam je ostalo samo selo El Havari. Nae puke su bile nemone protiv njihovih oklopnih kola i oni su nas nadvladali. Samo su malobrojni izbjegli. Ja sam se sakrio medu palmama ekajui priliku da se provuem kroz italijanske linije i cijelu no sam sluao vriske ena koje su silovali italijanski vojnici i eritrejski askeri. Sljedeeg dana jedna starica je dola u moje skrovite i donijela mi vode i kruha. Ona mi je rekla da je italijanski general sakupio sve preivjele na grobu Seida Muhammeda el-Mehdije, pred njihovim oima poderao Kuran, pobacao ga na tle i zgazio svojom izmom viui: Neka vam sada pomogne va beduinski prorok, ako moe! Zatim je naredio da se posijeku sve palme u oazi, porue zidine i spale sve knjige iz Seid Ahmedove knjinice. Sljedeeg dana naredio je da neke od starijih i alime potrpaju u avion i pobaaju s velike visine i tako pobiju... Cijelu sljedeu no uo sam opet iz svoga skrovita vriske naih ena i smijeh vojnika i pucanje iz njihovih puaka... Konano sam otpuzao do pustinje pod okriljem noi, naao jednu odlutalu devu i od jahao... Kada je ovjek iz Kufre zavrio svoju jezivu priu, Sidi Omer me njeno privue sebi i ponovi: Tako moe vidjeti, sinko ,da smo zaista pri kraju vremena koje nam je dosueno. I kao odgovor na neizgovoreno pitanje u mojim oima, on dodade: Mi se borimo zato to se moramo boriti za svoju vjeru i svoju slobodu sve dok ne otjeramo nasilnike ili sami ne umremo. Mi nemamo drugog izbora. Mi pripadamo Allahu i Njemu se vraamo. Poslali smo svoje ene i djecu u Egipat, tako da se ne moramo brinuti o njihovoj sigurnosti kada Bog bude htio da umremo. Prigueno brujanje zau se negdje na mranom nebu. Gotovo reeksnim pokretom jedan od Sidi Omerovih ljudi baci pijesak na vatru. Avion, gotovo nejasna sjena prema mjeseinom obasjanim oblacima, proe dosta nisko iznad nas u svom letu prema istoku i zvuk njegovog motora polahko utihnu. Ali, Sidi Omer, rekoh, zar ne bi bilo bolje da se ti i tvoji mudahidi povuete u Egipat dok je put jo uvijek otvoren? U Egiptu biste moda mogli sakupiti mnoge izbjeglice iz Cirenaike i organizirati ekasniju snagu. Borbu bi ovdje trebalo privremeno obustaviti kako bi narod mogao prikupiti snagu... Znam da se Britanci u Egiptu ne mire lahko s pomilju da imaju jak italijanski
279

poloaj na svom boku; Bog zna, oni bi moda mogli gledati kroz prste tvoje pripreme ako biste ih mogli uvjeriti da ih ne smatrate neprijateljima... Ne, sinko, suvie je kasno za to. To o emu ti govori bilo je mogue prije petnaest, esnaest godina, prije nego je Seid Ahmed, neka ga Bog pozivi, poduzeo napad na Britance da bi pomogao Turcima - koji nisu pomogli nama... Sada je suvie kasno. Britanci nee ni prstom maknuti da olakaju nau sudbinu, a Italijani su odluili da nas dotuku i skre mogunost budueg otpora. Ako bismo ja i moji sljedbenici sada otili u Egipat, nikada ne bismo bili u stanju da se vratimo. A kako bismo mogli ostaviti svoj narod bez vodstva, da ga prodiru Boiji neprijatelji? ta je sa Seid Idrizom? Da li on dijeli tvoje poglede, Sidi Omer? Seid Idriz je dobar ovjek, dobar sin velikog oca. Ali Bog mu nije dao srce da izdri takvu borbu... Bilo je duboke ozbiljnosti ali ne i oajanja u Sidi Omerovom glasu dok je tako sa mnom raspravljao neizbjean ishod ove duge borbe za slobodu; on je znao da ga ne eka nita drugo osim smrt. Smrt ga nije plaila; on je nije traio, ali nije ni pokuavao da je izbjegne. A, siguran sam, ak i da je znao kakva ga smrt oekuje, ne bi pokuao da je izbjegne. Izgledalo je da je nje, smrti, bio svjestan itavim svojim tijelom i duhom u sebi, bilo gdje da ide, bilo ta da radi. Tiho kretanje zau se iz bunja, tako tiho da bi prolo nezapaeno u obinim okolnostima; ali ovo nisu bile obine okolnosti. U punoj napetosti iekivanja svake vrste opasnosti s neoekivane strane, jasno sam mogao razabrati umove prikradanja koji bi naglo prestali, da bi se ponovo javili nakon nekoliko trenutaka. bunje se razdvoji i izbie Zejd i Halid u pratnji dvojice straara; konji koje su vodili bili su natovareni mjeinama punim vode. Ugledavi Sidi Omera, Halid pouri da poljubi ruku vode, nakon ega ja predstavih Zejda. Otre oi Sidi Omera zastadoe s neksrivenim zadovoljstvom na Zejdovom ozbiljnom licu i vitkoj pojavi; stavljajui svoju ruku na Zejdovo rame, on ree: Dobro doao, brate, iz zemlje mojih predaka. Od kojih si ti Arapa? A kada mu Zejd ree da je iz plemena amar, Omer, smijeei se, kimnu glavom: ,,Oh, onda si ti iz plemena Tajj kojem je pripadao i Hatim, jedan od najvelikodunijih ljudi...* Nekoliko hurmi zamotanih u krpu stavi pred nas jedan od Sidi Omerovih ljudi i on nas ponudi tom jednostavnom hranom. Kad smo jeli, stari ratnik ustade. Vrijeme je da krenemo, brao. Suvie smo blizu italijanske stanice Bu Sfaja da bismo dozvolili da nas zora ovdje zatee!
280

Napustismo svoj improvizirani logor i odjahasmo iza Sidi Omera dok nas je ostatak njegovih ljudi slijedio pjeke. im smo izbili iz klanca, vidio sam da je Sidi Omerova pratnja mnogo vea nego sam mislio; jedna po jedna, tamne sjene su se pojavljivale iza stijena i drvea i prikljuivale se naoj koloni dok su drugi ostajali rastureni lijevo i desno od nas. Povran posmatra ne bi mogao ni naslutiti da oko nas ima tridesetak ljudi, jer se svaki od njih kretao tiho i neujno kao indijanski izviai. Prije zore stigli smo do glavnog logorita gerilske ete Omera el-Muhtara, koja je tada brojala jedva neto vie od dvjesta ljudi. Bila je sklonjena u dubokom, uskom klancu i nekoliko malih vatri gorjelo je ispod nadnesenih stijena. Neki su spavali na tlu; drugi, nejasne sjene u sivilu rane zore, bili su zaokupoljeni raznim poslovima - ienjem svoga oruja, noenjem vode, kuhanjem objeda ili brigom oko malobrojnih konja vezanih ovdje-ondje za drvo. Skoro svi su izgledali odjeveni u dronjke i ni tada a niti kasnije nisam vidio ni jedan jedini itav dard ili burnus u itavoj grupi. Mnogi od njih nosili su zavoje koji su govorili o nedavnim susretima s neprijateljem. Na svoje iznenaenje, zapazih dvije ene u logoru - jednu stariju i jednu mlau; sjedile su uz vatru, oito zadubljene u krpljenje sedla grubim ilom. Ove nae dvije sestre idu s nama gdje god krenemo, ree Sidi Omer kao odgovor na moje nijemo uenje. Odbile su da potrae utoite u Egiptu s ostalim naim enama i djecom. To su majka i kerka. Svi njihovi mukarci su izginuli u borbi. U toku dva dana i noi - za koja se lagor pomjerio na drugo mjesto u umama i klancima platoa - Sidi Omer i ja smo razmotrili sve mogunosti osiguranja redovnijeg snabdijevanja mudahida. Poneto je jo pristizalo iz Egipta. Otkako se Seid Idris sporazumio s njima za vrijeme svog primirja s Italijanima, britanske vlasti su, ini se, bile voljne da jo jednom s izvjesnom tolerancijom gledaju na aktivnosti senusija u Egiptu sve dok su one ograniene na lokalne pokrete. Tako, na primjer, oni nisu obraali panju na male grupe boraca koji bi povremeno uspijevali da se probiju kroz italijanske linije i dou u Salum, najblii egipatski grad na obali, da tamo prodaju svoj ratni plijen - veinom italijanske mazge - u zamjenu za toliko potrebnu hranu. Meutim, takvi pothvati su bili vrlo riskantni za mudahide i esto su bili neizvodivi tim prije to su Italijani brzo napredovali s postavljanjem bodljikave ice du egipatske granice. Sidi Omer se sloio sa mnom da bi jedina alternativa mogla biti snabdijevanje du puta kojim sam doao, s tajnim skladitima u egipatskim oazama Bahrija, Farafra i Siva, ali je jako sumnjao da to moe zadugo izbjei panji Italijana.
281

(Omerova sumnja se pokazala sasvim opravdanom. Nekoliko mjeseci kasnije jedan takav karavan je zaista stigao do mudahida ali su ga Italijani zapazili dok je prolazio kroz rupu izmeu Dagbuba i Dalua. Uskoro poslije toga uspostavljena je utvrena italijanska postaja na Bir Tarfavi, na oko pola puta izmeu dviju oaza i to je, uz gotovo neprestane zrane patrole, uinilo daljnje pothvate ovakve vrste suvie riskantnim.) * Predislamski arapski ratnik i pjesnik, uven po svojoj velikodunosti. Njegovo ime je postalo sinonim za ovu vrlinu kojoj Arapi pridaju najveu vanost. Pleme amar, kojem pripada Zejd, vue svoje porijeklo iz Hatimovog plemena Tajj. Trebalo je sada da mislim o svom povratku. Kako nisam bio jako oduevljen da ponovo proem dugi, naporni put kojim sam bio doao, raspitivao sam se kod Sidi Omera da li je mogu neki krai put. Postoji, ree mi on, ali opasan: kroz bodljikavu icu do Saluma. Kako je upravo grupa mudahida bila spremna da se odvai na ovakav pothvat kako bi dopremila brano iz Saluma, ako elim, mogu im se pridruiti. Odluih da krenem tim putem. Zejd i ja se oprosti mo od Omera el-Muhtara - da ga vie nikada ne vidimo; neto manje od osam mjeseci kasnije Italijani su ga uhvatili i objesili. NAKON SEDAM DANA HODA, samo nou, preko tekog podruja i kroz smrekov gusti istonog Debel Ekbara, naa druina od dvadesetak ljudi stie do granice izmeu Egipta i Cirenaike, blizu take gdje smo naumili da napravimo proboj. Ova taka nije bila sluajno odabrana. Iako je barijera bodljikave ice ve pokrivala vei dio granice, tada jo nije bila sasvim zavrena. Na nekim mjestima, kao ovdje, bio je samo jedan zid visok oko dva i pol metra, a irok oko metar i pol, dok su na drugim mjestima ve bila tri posebna niza bodljikave ice spletene u teke viestruke zavoje preko stubova uvrenih u betonska postolja. Mjesto koje smo odabrali bilo je oko pola kilometra udaljeno od utvrene postaje u kojoj su, znali smo, bila i oklopna kola; ali, trebalo je birati izmeu ovog sektora granice i nekog drugog koji je moda manje utvren, ali uvan dvostrukom ili ak trostrukom ianom barijerom. Bilo je dogovoreno da nas nekoliko kilometara unutar egipatskog podruja doekaju pristae senusija sa jahaim konjima. Zato nije bilo potrebno da izlaemo opasnosti nae konje; poslali smo ih nazad u pratnji nekoliko mudahida, dok smo mi ostali oko ponoi krenuli prema granici. Mrak je bio jedina naa zatita, jer su Italijani bili sasjekli sva stabla i bunje du granice.
282

Uz predstrae postavljene na nekoliko stotina metara prema sjeveru i prema jugu, estorica naih ljudi - naoruani klijetima i debelim konim rukavicama zaplijenjenim u ranijim prepadima na italijanske radne jedinice - puzali su naprijed etveronoke; mi ostali pokrivali smo ih napetim pukama. Bio je to dramatian trenutak. Napinjui ui na najslabiji zvuk, mogao sam uti samo kripu ljunka pod teinom tijela to su se kretala naprijed i povremeni krik none ptice. Onda doprije zvuk prvih klijeta koja zagrizoe icu - zvualo je kao eksplozija u mojim uima - a zatim je slijedilo isprekidano kljocanje metalnih niti... kljoc, kljoc, kljoc... kripanje i kljocanje sve dublje i dublje u iani splet... Jo jedan krik ptice propara no, ali ovaj put to nije bila ptica nego znak koji je dolazio od predstrae sa sjevera najavljujui pribliavanje opasnosti... i gotovo u istom asu zausmo brujanje motora koji je dolazio prema nama. Reektor bijesnu koso u zrak. Kao jedan bacismo se na tle, osim sjekaa koji nastavie rad u oajnikoj urbi, ne brinui se vie da to rade potajno nego sijekui, udarajui u icu klijetima i kundacima puaka, kao opsjednuti. Nakon nekoliko trenutaka odjeknu pucanj! Na straar na sjeveru! Posada oklopnih kola mora da ga je opazila, jer mlaz reektora naglo skrenu prema dolje i zausmo zloslutno tektanje mitraljeza. Brujanje motora se pojaa i crna silueta krenu na nas dok nas je mlaz reektora hvatao na tlu. Uslijedi odmah mitraljeski rafal, ali je mitraljezac oito gaao suvie visoko; mogao sam uti juk i zviduk metaka dok su prelijetali iznad naih glava. Leei potrbuke, odgovorismo vatrom iz svojih puaka. Reektor, reektor! povika neko. Gaajte reektor! - i reektor ugasnu, oito razbijen mecima naih strijelaca. Oklopna kola naglo stadoe, ali mitraljezac nastavi da puca naslijepo. U tom asu zau se povik ispred nas najavljujui da je proboj zavren - i jedan po jedan se provukosmo kroz uski otvor cijepajui odjeu i tijelo o bodljikavu icu. Zaue se koraci u trku i jo dvije gure odjevene u dard bacie se u otvor izmeu bodljikavih ica; to nam se pridruie nae strae. Italijani oigledno nisu bili voljni da napuste kola i uu u otvorenu borbu s nama... I tada smo bili na egipatskom tlu - ili, bolje, nastavili smo da trimo praeni jo neko vrijeme pucnjevima preko granice, zaklanjajui se iza stijena, pjeanih humki i ponekog buna. Zora nas je zatekla duboko u egipatskom podruju i van opasnosti. Od naih dvadesetak ljudi petorice nije bilo, vjerovatno su poginuli, a etvorica su ranjeni iako nijedan ozbiljno.
283

Bog je bio milostiv prema nama, ree jedan od ranjenih mudahida. Ponekad izgubimo polovicu dok proemo kroz icu. Ali dakako, niko ne umire ako Bog, neka je hvaljeno Njegovo ime, tako ne zaeli... I zar Sveta knjiga ne kae! Ne govori o onima koji su pali na Boijem putu da su mrtvi jer oni ive...? Nakon dvije sedmice, vraajui se putom od Marsa Matruha i Aleksandrije do gornjeg Egipta, a odatle, kako je ranije pripremljeno, brodom do Janbua, Zejd i ja se naosmo opet u Medini. itav pothvat je trajao oko dva mjeseca i naa odsutnost iz Hidaza jedva da je bila zapaena. DOK SA Sidi Muhammedom ez-Zuvajjom prelazim preko skromne zavije senusija u Medini, ona nejasna sjeanja na smrt i beznae obuzimaju moj duh, a zatim miris borovine, zebnja oko srca na zviduk metaka iznad moje glave i bol zbog beznadnog traganja; sjeanje na moj pothvat u Cirenaiki blijedi, a ostaje samo bol. OPET STOJIM pred Velikim Senusijom i gledam umorno lice starog ratnika; opet ljubim tu ruku koja je drala ma tako dugo da ga vie ne moe drati. Bog te blagoslovio, sinko, i uvrstio tvoj put... Ve je prola godina otkako smo se sreli posljednji put, a upravo ta godina je vidjela kraj naih nada. Ali neka je hvala Bogu, kakva god da je Njegova odluka... Zaista je to morala biti tuna godina za Seida Ahmeda; bore oko njegovih usta su dublje, a njegov glas tii nego ikada prije. Stari orao je skrhan. On sjedi zguren na ilimu, s burnusom vrsto omotanim oko sebe kao da eli da se zgrije, zurei bez rijei u beskrajnu daljinu. Da sam barem mogao spasiti Omera el-Muhtara, apue. Da smo ga samo mogli nagovoriti da se skloni u Egipat dok je jo bilo vremena... Niko nije mogao spasiti Sidi Omera, tjeim ga. On nije htio da se spasi. Vie je volio da umre kad ve nije mogao biti pobjednik. Znao sam to kad sam se rastao s njim, Sidi Ahmede. Seid Ahmed polahko klima glavom: Da, i ja sam to znao, i ja sam to znao... Prekasno sam to saznao. Ponekad mi pada na um da sam pogrijeio to sam uputio poziv iz Istanbula, prije sedamnaest godina... Nije li to moda bio poetak smrti ne samo za Omera nego za sve senusije? Na ovo nemam odgovora, jer sam uvijek mislio da je Seid Ahmedova odluka da pone svoj nepotrebni rat protiv Britanaca bila najfatalnija greka u njegovom ivotu. Ali, dodaje Seid Ahmed, kako sam mogao postupiti drugaije kad je
284

islamski halifa traio da pomognem? Da li sam imao pravo ili sam bio nerazborit? Ali ko, osim Boga, moe rei da li je ovjek u pravu ili ne kad slijedi zov svoje savjesti? Zaista, ko to moe rei? Glava Velikog Senusije njie se lagahno lijevo-desno u zbunjenosti od bola. Klonule vjee prekrivaju njegove oi i sa iznenadnom izvjesnou shvatih da one vie nikada nee bljesnuti plamenom nade.* * Seid Ahmed je umro u Medini sljedee godine (1933).

285

XII KRAJ PUTA NAPUTAMO MEDINU kasno u no, slijedei istoni put - onaj kojim je iao Poslanik na svoj Oprotajni had u Meku, nekoliko mjeseci prije svoje smrti. Jaemo u preostalom dijelu noi i u zoru to se pomalja. Nakon kratkog zastoja radi sabah-namaza produujemo pod sivilom oblaka. Pred podne poinje kia i uskoro smo mokri do koe. Konano primjeujemo mali beduinski logor, daleko s desne strane, i odluujemo da se sklonimo pod jedan od crnih atora. To je mali logor i pripada skupini beduina Harb, koji nas doekuju glasnim Neka vas Bog pozivi, putnici, dobro doli. Prostirem svoj pokriva preko hasura od kozije dlake u eikovom atoru ija ena - pokrivena kao i veina beduinki u ovom podruju - ponavlja ljupku dobrodolicu svoga mua. Nakon neprospavane noi, uskoro me svladava san uz bubnjanje kie po atorskom krovu. Kia je jo uvijek bubnjala kad sam se probudio nakon nekoliko sati. Nona tama lei iznad mene - oh, ne, to nije no nego tamno atorsko platno; a ono mirie na mokru vunu. Opruih ruke i upravo dotiem kamilje sedlo na tlu iza mene. Glatkoa starog drveta je prijatna kad se takne; godi mi igrati se prstima sve do sedlene jabuke dok ne naiu na eljeno tvrdu oputu od kamiljih crijeva kojom je spojeno. Nema nikoga u atoru; sam sam. Uskoro ustajem i izlazim na otvor atora. Kia izbija rupe u pijesku - bezbroj siunih rupa koje se iznenada pojavljuju i isto tako iznenada nestaju da bi napravile mjesto za nove rupice - a raspruje se u maglicu o sivoplave granitne oblutke s moje desne strane. Nema nikoga u blizini jer u ovo doba dana mukarci su ve morali otii da pripaze na kamile; brojni crni atori blizu bagrema, dolje u dolini su u tiini kinog popodneva. Iz jednog od njih uzdie se sivi uperak dima - vjesnik skore veere; suvie je tanak i skroman da bi se suprotstavio kii i povija se na stranu, vihorei bespomono kao enska kosa na vjetru. Iza pokretnog vela srebrno-sivih vodenih traka breuljci kao da se njiu; zrak je pun mirisa vode, divljeg bagrema i vlanih vunenih atora. Postepeno pljuskanje i rominjanje prestaje i oblaci se poinju cijepati pod zracima veernjeg sunca. Polazim prema jednoj od niskih granitnih stijena. U njoj je udubljenje veliko, kao zdjela u koju moe stati itavo peeno janje i ria to se nude gostima u sveanim prilikama; sada je napunjeno kinicom. Kad stavim ruke u nju, ona dosee do laktova, mlaka, udno milujui, i dok miem ruke u njoj izgleda kao da je moja koa pije. Iz jednog atora izlazi ena s
286

velikom bakrenom zdjelom na glavi, oito s namjerom da je napuni vodom iz neke od brojnih lokvi u stijenama; ona dri ruke opruene, hvatajui skute svoje prostrane crvene odjee kao krila i njiui se mehko dok se pribliava. Ona se njie kao voda kada polahko tee niz stijenje, pomislih; ona je lijepa kao voda... Iz daljine ujem mukanje kamila koje se vraaju; i evo ih tu, pojavljuju se rasturene iza stijena, sveano vukui oputene noge. Pastiri ih gone otrim, kratkim povicima prema sredini doline, a zatim ih uzvicima Grr... grr... nagone da kleknu; i mnotvo smeih lea se povija prema tlu u valovitim pokretima. U sumraku koji ve pada ljudi sputavaju kamilama prednje noge, a zatim se rasturaju prema atorima, svaki prema svom. Evo i noi s njenom mehkom tamom i svjeinom. Pred veinom atora bljete vatre; klopotanje lonaca i tava i smijeh ena mijea se s povremenim uzvicima ljudi i dijelovima njihovog govora to ih vjetar donosi do mene. Ovce i koze koje su dole iza kamila bleje jo neko vrijeme i ponekad zalaje pas - upravo onako kako laje svih noi u svim atorskim logorima Arabije. Zejda nigdje na pomolu; vjerovatno jo spava pod nekim atorom. Polahko etam prema kamilama koje se odmaraju. Svojim golemim tijelima iskopale su sebi udubljenja u pijesku i sad lee udobno, neke od njih preivajud, a druge ispruivi vratove po tlu. Poneka die glavu i frke dok prolazim mimo njih i nestano grize svoju debelu grbu. Sasvim mlado deve se tijesno pribilo uz svoju majku; poplaeno mojim rukama, ono skae dok mu majka okree glavu prema meni i mirno mue iroko otvorenih usta. Obuhvatam deve rukama oko vrata, drim ga vrsto i pritiem svoje lice u toplu vunu njegovih leda; i najednom, ono se smiruje i kao da je izgubilo svaki strah. Toplina mlade ivotinje proima moje lice i moja prsa, pod dlanom osjeam kako bije krv u njenoj vratnoj ili; to se stapa s bilom moje vlastite krvi i budi u meni neodoljiv osjeaj prisnosti sa samim ivotom i enju da se izgubim u njegovoj cjelini. JAEMO i svaki korak deva nosi nas blie kraju naeg puta. Jaemo danima preko suncem obasjanih stepa; spavamo nou pod zvijezdama i budimo se u svjeini zore; polahko se primiem kraju svoga puta. Nikada nije bilo drugog puta za mene; iako to godinama nisam znao, Meka je uvijek bila moj cilj. Zvala me, davno prije nego je moj duh postao svjestan toga, monim glasom: Moje Kraljevstvo je na ovome svijetu kao i na onome buduem. Moje Kraljevstvo eka na ovjekovo tijelo kao i na njegovu duu i prostire se preko svega to on misli, osjea i radi - njegove trgovine kao i njegove molitve, njegove spavae sobe kao i njegove politike; moje Kraljevstvo ne zna kraja ni granica.
287

I kada mi je, nakon niza godina, sve to postalo jasno, znao sam gdje pripadam; znao sam da je islamsko bratstvo ekalo na mene sve od mog roenja, i prihvatio sam islam. elja moje rane mladosti da pripadam odreenom krugu ideja, da budem dio zajednice bratstva, konano je bila ispunjena. udno - ali moda i ne toliko udno ako se uzme u obzir ono za ta se islam zalae - moje prvo iskustvo kao muslimana meu muslimanima bilo je doivljaj bratstva... Prvih dana januara 1927. god., krenuo sam opet, ovaj put u pratnji Elze i njenog sinia, na Srednji istok i ovaj put, osjeao sam, to e biti zauvijek. Danima smo putovali preko Sredozemlja, kroz svjetlucavi krug mora i neba, ponekad pozdravljani dalekim obalama i dimom brodova to klize pored nas. Evropa je nestala daleko iza nas i bila je gotovo zaboravljena. esto sam silazio iz udobnosti nae kabinske palube u zaguljivo potpalublje s nagomilanim redovima eljeznih postelja. Kako je brod plovio na Daleki istok, veina ovih putnika su bili Kinezi, sitne zanatlije i trgovci koji se vraaju u Srednje Kraljevstvo nakon godina tekog rada u Evropi. Osim njih bila je i mala grupa Arapa iz Jemena, koji su se ukrcali u Marseju. I oni su se vraali kui. Zvukovi i mirisi zapadnih luka jo uvijek su lebdjeli oko njih; jo su ivjeli u rumenilu smiraja dana kad su njihove tamne ruke lopatale ugalj u loionice engleskih, amerikih ili holandskih parabroda; jo uvijek su govorili o udnim stranim gradovima: Njujorku, Buenos Airesu, Hamburgu. Nekad, uhvaeni iznenadnom enjom za blistavim nepoznatim, bili su unajmljeni u adenskoj luci kao loai i slagai uglja; bili su otili van svoga uobiajenog svijeta i mislili su da nadilaze same sebe u zagrljaju neshvatljive neobinosti svijeta, ali uskoro brod e stii u Aden i ta vremena e utonuti u prolost. Zamijenie zapadnjaki eir turbanom ili kujom, zadrati juer samo kao sjeanje i svaki od njih e se vratiti svome seoskom domu u Jemenu. Da li e se vratiti isti kao to su krenuli - ili izmijenjeni? Da li je Zapad uhvatio njihove due - ili je samo dotakao njihova ula? Problem ovih ljudi produbljivao se u mom duhu u problem ireg znaenja. Nikada prije, razmiljao sam, nisu zemlje islama i Zapada dole tako blizu jedne drugim kao danas. Ova bliskost je borba, vidljiva i nevidljiva. Pod pritiskom zapadnjakih kulturnih uticaja due mnogih muslimana i muslimanki polahko se gre. Oni doputaju da budu odvraeni od svog prvobitnog vjerovanja da poboljanje ivotnog standarda treba da bude samo sredstvo za unapreenje ovjekovog duhovnog poimanja; oni padaju u isto oboavanje progresa u koje je pao zapadni svijet nakon to je sveo religiju samo na melodioznu
288

zvonjavu negdje u pozadini zbivanja; time postaju stasom manji, a ne vei, jer svako oponaanje kulture, u suprotnosti sa stvaralatvom, neminovno umanjuje vrijednost naroda... Ne elim rei da muslimani ne bi mogli mnogo nauiti od Zapada, naroito na polju znanosti i tehnologije. Ali, dakako, usvajanje znanstvenih pojmova i metoda u stvari nije oponaanje, a posebno ne u sluaju naroda ija vjera nareuje da trae nauku gdje god je mogu nai. Znanost nije ni istona ni zapadna, jer su sva znanstvena otkria samo karike u beskrajnom lancu intelektualnog nastojanja koje obuhvata ovjeanstvo kao cjelinu. Svaki uenjak gradi na temeljima koje su pripremili njegovi prethodnici, bili oni iz njegove vlastite nacije ili iz neke druge; ovaj proces gradnje, ispravljanja i poboljanja nastavlja se od ovjeka do ovjeka, iz vijeka u vijek, iz civilizacije u civilizaciju, tako da se ne moe nikada rei da nauna dostignua odreenog doba ili civilizacije pripadaju tome dobu ili civilizaciji. U jednom vremenu neka nacija, krepkija od drugih, u stanju je da vie doprinese opem fondu znanja, ali u dugim periodima svi s pravom uestvuju u njemu. Bilo je doba kada je civilizacija muslimana bila snanija od evropske civilizacije. Ona je prenijela Evropi brojne tehnoloke pronalaske revolucionarne prirode i jo vie od toga, same principe znanstvenog metoda na kojem je izgraena savremena znanost i civilizacija. Ipak, Dabir ibn Hajjanova fundamentalna otkria u kemiji nisu uinila kemiju arapskom znanou, niti algebra i trigonometrija mogu biti opisane kao muslimanske znanosti iako je jednu razvio El-Havarizmi, a drugu El-Battani, obojica muslimani, upravo kao to se ne moe govoriti o engleskoj teoriji gravitacije, iako je onaj ko ju je formulirao bio Englez. Sva takva dostignua su zajedniko vlasnitvo ljudske rase. Zato, ako muslimani usvoje, kao to moraju usvojiti, savremene metode u nauci i tehnologiji, oni e samo slijediti evolucioni instinkt koji tjera ljude da se koriste iskustvima drugih ljudi. Ali ako oni usvoje - a za to nema potrebe - zapadne ivotne oblike, zapadne manire i obiaje i drutvene koncepcije, oni time nee nita dobiti, jer ono to im Zapad u tom pogledu moe dati nee biti nadmonije onom to im je dala njihova vlastita kultura i na ta upuuje njihova vlastita vjera. Ako muslimani ouvaju bistrim svoje glave i prihvate progres kao sredstvo, a ne kao cilj samom sebi, oni mogu ne samo sauvati svoju vlastitu unutarnju slobodu nego isto tako, moda, prenijeti zapadnjacima izgubljenu tajnu ivotne slasti... MEU JERMENCIMA na brodu bio je i neki suhonjavi, omanji ovjek orlovskog nosa i tako izraajnog lica kao da plamti, ali njegovi pokreti bili su
289

smireni i odmjereni. Kad je saznao da sam tek primio islam, ispoljio je posebnu naklonost prema meni; satima bismo sjedili zajedno na palubi dok bi mi govorio o svom selu u jemenskim brdima. Zvao se Muhammed Salih. Jedne veeri posjetio sam ga na donjoj palubi. Jedan od njegovih prijatelja leao je bolestan u groznici na svom eljeznom leaju i rekoe mi da brodski doktor nije htio da sie na tu palubu. Poto se pokazalo da boluje od malarije, dadoh mu kinina. Dok sam se bavio oko njega, drugi Jemenci se sakupie u uglu oko malog Muhammeda Saliha i, pogledajui na mene, saaptavahu se. Na koncu jedan od njih, visok ovjek maslinastosmeeg lica i toplih crnih oiju, prie mi i ponudi smotak zguvanih novanica: Sakupili smo ovo izmeu sebe. Na nesreu, nema mnogo; za nau ljubav primi ovo. Ja ustuknuh, iznenaen, i objasnih da lijek njihovom prijatelju nisam dao za novac. Ne, ne, znamo to, ali ipak primi ovaj novac. To nije plaa nego poklon - dar od tvoje brae. Mi smo sretni zbog tebe i zato ti nudimo novac. Ti sdi musliman i na brat. Ti si ak bolji od nas, jer mi smo se rodili kao muslimani, nai oevi su bili muslimani kao i nai djedovi, a ti si prihvatio islam svojim vlastitim srcem... Primi novac, brate, radi Bojeg Poslanika. A ja, jo uvijek vezan svojim evropskim obiajima, branio sam se: >,Pa, ja ne mogu primiti poklon kao uzvrat za uslugu bolesnom prijatelju... Osim toga, ja imam dovoljno novca; vama je sigurno potrebniji nego meni. Meutim, ako ba elite da ga date, dajte ga siromanim u Port Saidu. Ne, govorili su Jemenci, ti ga primi od nas, a ako ga ne eli zadrati, daj ga u svoje ime siromanim. Nagovarali su me i, pogoeni mojim odbijanjem, konano se rastuie i uutie kao da sam odbio ne njihov novac nego njihova srca. Ja iznenada shvatih: tamo odakle sam doao ljudi su navikli da grade zidove izmeu Ja i Vi, a ovo je zajednica bez zidova... Dajte mi novac, brao. Prihvatam ga i zahvaljujem vam. SUTRA emo, inallah, biti u Meki. Vatra koju pali, Zejde, bie posljednja; nae putovanje se pribliava kraju. Ali sigurno, daida, bie jo vatri koje treba paliti i bie uvijek jo neko putovanje pred nama? To moe biti tako, Zejde, brate; ali nekako osjeam da ta druga putovanja nee biti u ovoj zemlji, toliko srna dugo lutao po Arabiji da mi je to ulo u krv i bojim se ako ne odem sada, neu nikada... A ja moram ii, Zejde. Zar se
290

ne sjea izreke da se voda mora kretati i tei kako bi ostala bistra? elim, dok sam jo mlad, da vidim kako ive naa muslimanska braa u drugim dijelovima svijeta - u Indiji, u Kini, na Javi... Ali, daida, odgovara Zejd sa zaprepatenjem, ti nipoto nisi prestao da voli ovu arapsku zemlju? Ne, Zejde, volim je isto toliko koliko i ranije; moda ak malo previe - toliko da me boli kad pomislim na ono ta joj budunost moe donijeti. uo sam da Kralj namjerava otvoriti svoju zemlju strancima kako bi od njih dobio novac; dozvolie im da istrauju naftu u El-Hasi i zlato u Hidazu - a Bog sami zna ta e to sve donijeti beduinima. Ova zemlja vie nikada nee biti ista... Iz tiine pustinjske noi zau se topot kamile u galopu. Neki usamljeni jaha juri iz mraka u svjetlo nae logorske vatre dok mu vihore rese na sedlu i lepra njegova abaja; naglo zaustavlja devu i, ne ekajui da ona klekne, skae iz sedla. Nakon kratkog Esselamu alejkum on poe, ne izgovorivi vie ni rijei, da odsedlava ivotinju, zbacuje vree kod logorske vatre i sjede na tle, jo uvijek utljiv, okreui lice od nas. Neka te Bog pozivi, Ebu Seide, kae Zejd, koji oigledno poznaje neznanca. Ali on ostaje utljiv, nato se Zejd okree prema meni: On je jedan od Ibn Saudovih radadila, vrag. Mrzovoljni Ebu Seid je vrlo crn; njegove debele usne i kovrdava kosa, paljivo ispruena u dvije duge pletenice, odaje afrike pretke. On je vrlo lijepo obuen; bode za pojasom - vjerovatno Kraljev poklon - optoen je zlatom, a njegova deva je divne medaste boje, sjeverne, vitkih nogu, uske glave, snanih ramen, a sapi kao kod srne. ta ti je, Ebu Seide? Zato ne razgovara sa svojim prijateljima? Je li te din opsjeo? Nura... proapta Ebu Seid - i nakon nekog vremena, kad mu je vrua kafa odvezala jezik, govori nam o Nuri, djevojci iz mjesta Er-Ras (on spominje ime njenog oca i sluajno sam ga dobro poznavao). On ju je potajno posmatrao preko baenskog zida dok je zahvatala vodu u pratnji drugih ena - i osjetio sam kao da je uareni ugalj pao u moje srce. Volim je, ali njen otac, pas, ne da mi svoju ker da se s njom oenim, bijednik - i ree da me se ona boji. Ponudio sam mnogo novaca kao njen miraz i jo komad zemlje; ali on je uvijek odbijao i konano je udao za njenog roaka, da Bog da bili prokleti, i on i ona! Njegovo snano, tamno lice osvijetljeno je s jedne strane logorskom vatrom, a sjene to po njemu pleu su kao sjene paklenih muka. Ne moe dugo
291

da izdri sjedei; gonjen svojim nemirom, skae, neko vrijeme neto petlja oko sedla, vraa se vatri i, iznenada, odjuri u mrklu no. ujemo ga kako u irokim krugovima tri oko naeg logora i vie; Nurina vatra me izgara! Nurina vatra gori u mojim prsima! - i opet, s jecajem: Nura, Nura! Primie se logorskoj vatri i tri u krugovima oko nje, a njegov kaftan lepra kao avetinjska nona ptica u svjetlu i tami treperave vatre. Da li je lud? Ne mislim da je. Ali moe biti da se iz tamnih dubina njegove due bude neke iskonske, atavistike emocije - pradjedovska sjeanja afrike praume, sjeanja naroda koji je ivio usred demona i nadzemaljskih tajni, jo uvijek vrlo blizu vremena kada je boanska iskra svijesti pretvorila ivotinju u ovjeka, a iskra jo nije dovoljno jaka da vee osloboene nagone i preobrati ih u vie emocije... Na trenutak mi se ini da zaista vidim Ebu Seidovo srce pred sobom, komad mesa i krvi kako se pui u vatri strasti kao u stvarnoj vatri - i nekako mi izgleda sasvim prirodno da mora plakati tako strano, plakati i trati u krugovima kao lud dok se sputane kamile, uplaene, uzdiu, na tri noge... Onda nam opet prilazi i baca se na tle. Razabirem protest na Zejdovom licu pri pogledu na takvu neobuzdanu provalu - jer za aristokratsku narav prvog Arapa nema nita to zasluuje vei prezir od takve neobuzdanosti emocija. Ali Zejdovo dobro srce uskoro se pokazuje u boljem svjetlu. On povlai Ebu Seida za rukav i, dok ovaj die glavu i gleda u nj bezizraajnim oima, Zejd ga njeno privlai sebi: Ebu Seide, kako se moe tako zaboraviti? Ti si ratnik, Ebu Seide... Ti si ubijao ljude i esto bio u prilici da te ubiju - a sada te ena obara? Ima i drugih ena na svijetu osim Nure... Ebu Seide, ratnice, ludo... I dok Afrikanac lagahno jei i pokriva lice rukama, Zejd nastavlja: Smiri se, Ebu Seide... Pogledaj gore! Vidi li onu svijetlu stazu na nebesima,, Ebu Seid pogleda gore zaueno, a ja, i ne htijui, slijedim prst kojim Zejd pokazuje i skreem pogled na blijedu nepravilnu stazu to ide preko neba od jednog horizonta do drugog. Nazvali biste je Mlijeni put, ali beduini u svojoj pustinjskoj mudrosti znaju da je to samo trag nebeskog ovna koji je bio poslat Ibrahimu kada je, u pokornosti Bogu i u oajanju svog srca, podigao no da rtvuje svog prvorodenog sina. Putanja ovna ostala je vidljiva na nebesima za vjena vremena, simbol milosti i blagoslova, sjeanje na spasenje poslato da ukloni bol jednog ljudskog srca - i utjeha onima koji e kasnije doi; onima koji su usamljeni ili izugubljeni u pustinji i onima koji posru, uplakani i oajni, kroz divljinu svojih vlastitih ivota.
292

I Zejd nastavlja ruke pruene prema nebu, govorei sveano, a ipak nenametljivo kako samo Arap moe govoriti: To je putanja ovna kojeg je Bog poslao naem uitelju Ibrahimu kad je upravo htio da ubije svoga prvorodenog sina; tako je Bog ukazao milost Svome robu... Zar misli da e tebe zaboraviti? Pod djelovanjem Zejdovih smirujuih rijei Ebu Seidovo tamno lice se razvedrava u djetinjem uenju i postaje vidljivo mirnije; on gleda paljivo, kao uenik koji prati svog uitelja, prema nebu, pokuavajui da u njemu nae utjehu svom oajanju. IBRAHIM i njegov nebeski ovan; takve slike lahko padaju na um u ovoj zemlji. udno je kako je ivo sjeanje na tog asnog poslanika kod Arapa - mnogo ivlje nego kod krana na Zapadu, koji, uostalom, temelje svoje religiozne predstave u prvom redu na Starom zavjetu, ili ak kod Jevreja kojima je Stari zavjet poetak i kraj Boije rijei ovjeku. Duhovno prisustvo Ibrahima se uvijek osjea u Arabiji, kao i u itavom muslimanskom svijetu, ne samo u uestalosti kojom se njegovo ime daje muslimanskoj djeci (Abraham - u arapskom obliku Ibrahim), nego isto tako i u stalno obnavljanom podsjeanju, kako u Kuranu tako i u svakodnevnim molitvama muslimana, na ulogu toga poslanika kao prvog svjesnog propovjednika Boije Jedinosti, to objanjava i veliku vanost koju islam daje godinjem hodoau Meki, koja je od najranijih vremena usko vezana s predajom o Ibrahimu. Njega nije - kao to mnogi zapadnjaci pogreno pretpostavljaju - u arapski misaoni svijet unio Muhammed u pokuaju, tako rei, da pozajmi elemente religiozne tradicije od judaizma, jer je istorijski utvreno da je Ibrahimova linost bila poznata Arapima davno prije pojave islama. Svako spominjanje toga poslanika u samom Kuranu tako je izraeno da ne ostavlja nikakve sumnje da je on zauzimao istaknuto mjesto u arapskom duhu vijekovima prije Muhammedovog doba; njegovo ime i opis njegovog ivota su uvijek spomenuti bez ikakvih uvoda ili objanjenja - kao neto to je, ak i najranijim sluaocima Kurana, moralo biti dobro poznato. Zaista, veu predislamsko doba Ibrahim je imao istaknuto mjesto u rodoslovlju Arapa kao praotac, preko Ismaila, Haderinog sina, sjeverne arapske skupine koja danas obuhvata vie od polovine arapske nacije, a kojoj pripada i Muhammedovo pleme Kurej. Samo poetak prie o Ismailu i njegovoj majci spomenut je u Starom zavjetu jer njen daljnji razvoj nema neposrednog uticaja na sudbinu jevrejske nacije, kojoj je uglavnom posveen Stari zavjet; ali predislamska predaja Arapa ima mnogo vie da kae o toj stvari.
293

Prema toj predaji, Ibrahim je Haderu i Ismaila ostavio na mjestu gdje je danas Meka, to nije nipoto nevjerovatno ako se sjetimo da nomadima na kamilama putovanje od trideset ili vie dana nije bilo niti je danas neto neobino. U svakom sluaju, arapska predaja kae da je upravo u ovu dolinu Ibrahim doveo Haderu i svoga sina - u ovaj klanac izmeu kamenitih brda, golih i pustih pod arabijskim suncem, brda koja ibaju vreli pustinjski vjetrovi i koja izbjegavaju ak i ptice grabljivice. ak i danas, kada je mekanska dolina puna kua i ulica i ljudi brojnih jezika i rasa, pustinjska samoa vapi s mrtvih padina oko nje, a iznad mnotva hadija koji padaju na seddu pred Kabom lebde duhovi onih davno minulih tisuljeta u tiini prazne doline liene svakog ivota. To je bila prava sredina za oajanje one egipatske ropkinje koja je rodila sina svome gospodaru i tako postala predmet takve mrnje ene svog gospodara da su ona i njen sin Ismail morali biti otjerani. Praotac je stvarno morao biti vrlo ojaen kad je to morao uiniti da bi umirio svoju neumoljivu enu, ali se moramo sjetiti da je on, koji je bio tako blizak Bogu, bio uvjeren da je Njegova milost bez granica. Reeno nam je u Knjizi postanja da ga je Bog ovako utjeio: Neka ne bude tuge u tvom pogledu zbog djeteta i tvoje ropkinje... Od njenog sina u proizvesti narod jer je on tvoj potomak. I tako Ibrahim ostavi uplakanu enu i dijete u dolini, ostavivi im mjeinu s vodom i vreu hurmi pa ode na sjever kroz Midian u zemlju Kanan. U dolini je bilo usamljeno stablo divlje sarhe. U njegovoj sjeni sjedila je Hadera s djetetom u svom krilu. Oko nje je bila samo ustreptala, arka vruina, zasljepljujue svjetlo na pijesku i stjenovite padine. Kako je dobra bila sjena drveta... Ali tiina, ova strana tiina bez daha bilo kakvog ivog stvorenja! Dok je dan polahko prolazio, Hadera je mislila; kad bi barem neto ivo dolo ovdje, ptica, neka ivotinja, pa ak i grabljiva zvijer, kakva bi to radost bila! Ali nita ne doe osim no, okrepljujua kao sve pustinjske noi, osvjeujui svod mraka i zvijezda koji ublai gorinu njenog beznaa. Hadera osjeti novu hrabrost. Ona nahrani svoje dijete hurmama i oboje se napie vode iz mjeine. No proe, i jo jedan dan i jo jedna no. Ali kad doe trei dan s uarenim dahom, vie nije bilo vode u mjeini, a oajanje preraste svaku sngu i nada se pretvori u razbijen vr. I dok je dijete uzalud plakalo, sve slabijim glasom traei vodu, Hadera, izvan sebe zbog patnje svog umirueg djeteta, trala je s uzdignutim rukama tamo-amo kroz dolinu uvijek istom stazom izmeu dvaju breuljaka; upravo kao sjeanje na njen oaj hadije koji sada dolaze u Meku tre sedam puta izmeu ovih dvaju breuljaka, uzvikujui kao to je ona nekda
294

uzvikivala: ,,O Ti Dareljivi, koji si pun milosra! Ko e nam se smilovati ako se Ti ne smiluje! A onda doe odgovor: gle, iknu voda i poe tei preko pijeska. Hadera vrisnu od radosti i zaroni lice djeteta u dragocjenu tenost da se napije; i ona je pila s njim, uzvikujui, preklinjui izmeu jecaja Zummi, zummi - to je rije bez znaenja, jednostavno oponaanje uma vode dok izvire iz zemlje, kao da hoe da kae! Teci, teci! Da se ne bi razlila i izgubila u tlu, Hadera ogradi izvor pijeskom; nato voda prestade da se razlijeva i postade bunar koji se otada naziva Zemzem-vrelo i postoji i danas. Oboje su sada bili spaeni od ei, a hurme su trajale malo due. Nakon nekoliko dana grupa beduina, koji su sa svojim porodicama i svom imovinom bili napustili svoj kraj u junoj Arabiji i bili u potrazi za novim ispaama, sluajno je naila pored ua doline. Kad vidjee jata ptica kako krue iznad nje, zakljuie da tamo mora biti vode. Neki od njih odjahae u dolinu da je istrae i naoe usamljenu enu s djetetom kako sjedi pored izdanog bunara. Miroljubivi kakvi su bili, zatraie od Hadere dozvolu da se nastane u njenoj dolini. Ona im to i dozvoli uz uvjet da vrelo Zemzem zauvijek ostane u vlasnitvu Ismaila i njegovih potomaka. to se tie Ibrahima, predaja kae da se vratio u dolinu nakon nekog vremena i naao Haderu i njenog sina ive, kao to mu je Bog bio obeao. Otada ih je esto posjeivao i doekao da Ismail odraste i oeni se s djevojkom iz junoarabijskog plemena. Znatno kasnije bilo mu je u snu nareeno da u blizini vrela Zemzem izgradi hram svome Gospodaru; nakon toga, uz pomo svoga sina, on je izgradio svetite koje i danas postoji u Meki, a poznato je pod imenom Kaba. Dok su klesali stijene za ono to je trebalo da bude prvi hram ikada podignut u slavu jednog Boga, Ibrahim je okretao svoje lice prema nebesima i uzvikivao: Lebbejk, allahumme, lebbejk! - Za Tebe sam spreman, Boe, za Tebe sam spreman!: zato za vrijeme hodoaa Meki - hodoaa prvom hramu Jedinom Bogu - muslimani uzvikuju: Lebbejk, allahumme, lebbejk! kad se primiu Svetom Gradu. LEBBEJK, ALLAHUMME, LEBBEJK... Koliko puta sam uo ovaj uzvik za vrijeme mojih pet hodoaa Meki. ini mi se kao da ga ujem i sada dok leim pored Zejda i Ebu Seida kod vatre. Zatvaram oi i Mjesec i zvijezde nestaju. Stavljam ruku preko lica pa ak ni svjetlo vatre ne moe prodrijeti kroz moje one kapke; svi pustinjski zvui zamiru i ujem samo taj zvuk lebbejk u svom duhu i kucanje i um krvi u uima; kuca i umi i tutnji kao udaranje morskih valova o trup broda i kao lu295

panje maina. ujem lupanje maina i osjeam podrhtavanje brodskih bokova poda mnom i miris njegovog dima i ulja i ujem uzvik Lebbejk, allahumme, lebbejk kako je odjekivao iz hiljada grla na brodu koji me je nosio na moj prvi had, prije gotovo est godina, iz Egipta u Arabiju preko mora to se naziva Crvenim, a niko ne zna zato. Jer voda je bila siva sve dok smo brodili kroz Suecki kanal, zatvoren s desne strane planinama afrikog kontinenta, a sa lijeve planinama Sinajskog polutooka - obje gole, kameni lanci bez rastinja to se, dok brodimo sve dalje, postepeno razmiu i gube u magliastoj daljini nejasnog sivila koje vas navodi da zemlju vie osjeate nego vidite. A kada smo, u kasno popodne, klizili otvorenom irinom Crvenog mora, ono je bilo plavo kao Sredozemlje pod naletima vjetra koji miluje. Na brodu su bili samo hodoasnici, toliko mnotvo da su jedva mogli stati na brod. Brodska kompanija, gramzljiva za zaradom od kratke sezone hada, doslovno ga je natrpala do vrha ne brinui se o udobnosti putnika. Na palubama, u kabinama, u svim hodnicima, na svakom stubitu, u restoranima prvog i drugog razreda, u svim skladitima koja su bila ispranjena za tu svrhu i opremljena privremenim ljestvama, u svakom raspoloivom prostoru i svakom kutku ljudska bia su bila muno nabijena. To su bili veinom hodoasnici iz Egipta i sjeverne Afrike. U velikoj skromnosti, jedino s ciljem puta pred oima, oni su bez gunanja podnosili sve te nepotrebne tegobe. Ko god ih je vidio kako ue na palubama, u zbijenim skupinama, ljudi, ene i djeca, i jedva uspijevaju da podmire svoje potrebe (jer kompanija nije obezbjeivala nikakvu hranu); kako se snabdijevaju vodom u limenkama i uturama, a svaki pokret je muenje u ovoj ljudskoj stisci; kako se okupljaju pet puta na dan oko slavine s vodom - a bilo ih je suvie malo za tako mnogo ljudi - da bi uzeli abdest prije namaza; kako su trpili u zaguljivom zraku dubokih skladita dva kata ispod palube, gdje inae putuju samo bale i sanduci robe - ko god je to vidio taj mora priznati snagu vjere u ovim hodoasnicima. Jer oni zaista kao da nisu ni osjeali svoju patnju, toliko su bili obuzeti mislima o Meki. Govorili su samo o hadu, a uzbuenje koje su oekivali u skoroj budunosti davalo je njihovim licima blistav sjaj. ene su esto u horu pjevale pjesmu o Svetom Gradu i uvijek iznova dopirao je refren: Lebbejk, allahumme, lebbejk! Oko podne sljedeeg dana oglasi se brodska sirena; to je bio znak da smo stigli naspram Rabiga, male luke sjeverno od Dide gdje, u skladu sa starom tradicijom, hodoasnici koji dolaze sa sjevera odbacuju svoju svakodnevnu odjeu i oblae ihram, hadijsku odjeu. Ona se sastoji od dva nesaivena komada
296

bijelog vunenog ili pamunog platna, od kojih se jedan omota oko struka i dopire do ispod koljena, dok se drugi slobodno prebacuje preko jednog ramena, pri emu glava ostaje otkrivena. Razlog za ovakvo oblaenje, a on potie jo od Poslanika, je da za vrijeme hada ne smije biti osjeaja otuenosti izmeu vjernika koji se skupljaju sa svih strana svijeta da posjete Boiju kuu, nikakve razlike izmeu rasa i nacija, izmeu bogatih i siromanih, visokih i niskih, kako bi svi znali da su braa, jednaki pred Bogom i ljudima. Uskoro na naem brodu ieznu arolika odjea mukaraca. Vie se nisu mogli vidjeti crveni tunianski tarbui, raskoni marokanski burnusi ili ivopisne galabije egipatskih felaha; svugdje oko vas samo skromno bijelo platno, bez ikakvih ukrasa, omotano oko tijela koja su se sada kretala s veim dostojanstvom, oito izraenim ovim prelaskom u stanje hada. Poto bi ihram pokrio premalo, hodoasnice ostaju u svojoj uobiajenoj odjei; meutim, kako je ova na naem brodu bila samo bijela ih crna - crne haljine Egipanki i bijele sjeveroafrikanki - ona nije unosila nikakvu boju u sliku. U svanue treeg dana brod baci sidro pred obalom Arabije. Veina nas stajali smo uz ogradu na palubi i gledali prema kopnu koje je polahko izranjalo iz jutarnje maglice. Na svim stranama moglo se vidjeti siluete drugih hodoasnikih brodova, a izmeu njih i kopna blijedoute i smaragdnozelene pruge u vodi: podvodni karolni grebeni, dio onog dugog, negostoljubivog lanca koji se prostire ispod istone obale Crvenog mora. Iza njih, prema istoku, bilo je neto kao brijeg, nizak i taman; ali kada se Sunce iza njega die, to iznenada prestade da bude brijeg i pojavi se uz more grad to se penje od ruba prema centru sa sve viim i viim kuama, mala i prijatna struktura ruiastog i utosivog koralnog kamena: luki grad Dida. Malo pomalo mogli ste razabrati izrezbarene prozore s muepcima i drvene pregrade balkona, kojim je vlaan zrak vremenom dao jednolinu sivozelenu boju. U sredini je strila munara, bijela i prava kao ispruen prst. Opet uzvik Lebbejk, allahumme, lebbejk! - radostan poklik ? imoprednosti i oduevljenja to poleti od uzbuenih, u bijelo obuenih hadija na brodu, preko vode, prema zemlji njihovih najveih nada. Njihovih i mojih nada, jer je za mene pogled na obalu Arabije bio vrhunac godina traganja. Pogledah u Elzu, svoju enu, koja je bila moj pratilac na ovom hadu i proitah u njenim oima isti osjeaj... Tada ugledasmo mnotvo bijelih krila kako jure prema nama sa kopna: arapski priobalni amci. Sa latinskim jedrima oni su klizili po glatkoj povrini mora, mehko i beumno nalazei put u dubinama izmeu nevidljivih koralnih
297

sprudova - prvi izaslanici Arabije spremni da nas prime. Prilazili su nam sve blie i blie i, konano, sakupljeni uz bok broda, s jarbolima to se njiu, spustie svoja jedra jedan za drugim uz um, zviduk i klepet kao da se jato orijakih aplji spustilo da jede, a iz maloprijanje tiine podie se vriska i povici; to su bili povici onih sa amaca koji sada poskakae sa amca na amac i jurnue na brod da se doepaju prtljaga hodoasnika, a hodoasnici su bili toliko uzbueni pri pogledu na Svetu zemlju da su sve preputali i ne branei se. amci su bili teki i prostrani; nezgrapnost njihovih trupova bila je u udnom kontrastu s ljepotom i vitkou njihovih visokih jarbola i jedara. Mora da se na takvom amcu, ili moda na neto veem iste vrste, otisnuo hrabri moreplovac Sindbad u neeljene avanture i pristao na nekom otoku koji je u stvari - kakva strahota! - bio samo lea nekoga kita... A na slinim brodovima plovili su, davno prije Sindbada, Feniani prema jugu preko ovog istog Crvenog mora pa preko Arapskog mora, traei zaine, tamjan i izgubljena blaga... A sada smo mi, slabani nasljednici onih herojskih putnika, jedrili preko koralnog mora, obilazei podzemne grebene u irokim lukovima; hadije u bijeloj odjei, nabijeni izmeu kofera i zaveljaja, nijemo mnotvo to strepi u iekivanju. I ja sam bio pun iekivanja. Ali kako sam mogao predvidjeti, dok sam sjedio na pramcu amca s rukom svoje ene u svojoj ruci, da e ovaj jednostavni poduhvat hada tako duboko, tako potpuno izmijeniti nae ivote? Opet sam prisiljen da mislim o Sindbadu. Kad je napustio obale svoje domovine, on - kao ni ja - nije imao pojma o onom ta e budunost donijeti. On nije predvidio, niti elio, sve one udne pustolovine koje treba da doivi, nego je samo htio da trguje i da zaradi novaca; ja sam htio samo da obavim had, ali kad se ono to nam se trebalo desiti stvarno desilo, ni jedno od nas nije vie bilo u stanju da gleda na svijet svojim starim oima. Istina, nisam sreo nita tako fantastino kao to su dini, zaarane djevojke ili divovska ptica Rok s kojima se morao nositi moreplovac iz Basre; ali ipak, bilo je sueno da se taj moj prvi had ureze dublje u moj ivot nego to su se sva njegova putovanja urezala u njegov. Jer Elzu je ekala smrt a ni jedno od nas nije imalo nikakve slutnje kako je ona blizu. to se mene tie, znao sam da sam ostavio Zapad da ivim meu muslimanima, ali nisam znao da iza sebe ostavljam itavu svoju prolost. Bez ikakve nagovijesti moj stari svijet se okonavao; svijet zapadnjakih ideja i osjeaja, stremljenja i predstava. Vrata su se tiho zatvarala iza mene, tako tiho da toga nisam ni bio svjestan; mislio sam da e to biti putovanje kao i sva druga ranija, kada se luta kroz strane zemlje, da bi
298

se uvijek vratilo svojoj prolosti. Ali, dani su se morali promijeniti potpuno, a s njima i smjer svih elja. DOTADA sam ve bio posjetio mnoge zemlje Istoka. Poznavao sam Iran i Egipat bolje nego bilo koju zemlju u Evropi; Kabul mi ve odavno nije bio stran; bazari Damaska i Isfahana bili su mi bliski. Zato sam mogao pomisliti. Beznaajno! Kada sam prvi put proao kroz bazar u Didi i vidio neodreenu mjeavinu i bezoblino ponavljanje onog to se drugdje na Istoku moglo vidjeti u daleko veem savrenstvu, bazar je bio pokriven daskama i tkaninom za vree kao zatita od zaparne vruine; kroz rupe i pukotine probijali su se tanki, ublaeni sunevi zraci i pozlaivali sumrak otvorene kuhinje ispred kojih djeaci - crnci peku male komade mesa na tapiima iznad uarenog drvenog uglja; kafane s uglaanim mesinganim posuem i ukrasnim sitnicama napravljenim od palmovog lia; besmisleni duani puni triarija iz Evrope i s Istoka. Svugdje zapara i miris ribe i koralne praine. Svugdje gomile ljudi - bezbrojne hadije u bijelom i ivopisno odjeveni graani Dide na ijim se licima, odjei i ponaanju susreu sve zemlje muslimanskog svijeta; moda otac iz Indije, dok se majin otac - moda sSm mjeavina Malajca i Arapa - mogao oeniti s onom koja je s oeve strane potjecala od Uzbeka, a s majine strane moda iz Somalije; ivi tragovi vijekova hada i islamske sredine koja ne poznaje granice po boji niti razlike izmeu rasa. Uz ovu domau i hodoasniku vrevu, Dida je tada (1927) bila jedino mjesto u Hidazu gdje je bilo doputeno da borave nemuslimani. Ponekad ste mogli vidjeti natpise na duanu latinicom i ljude u bijelom tropskom odijelu s tropskim ljemom ili eirom na glavi; iznad konzulata su leprale strane zastave. Sve ovo je pripadalo, tako rei, ne toliko kopnu koliko moru; zvukovima i mirisima luke, brodovima usidrenim iza blijedih koralnih pruga, ribarskim amcima s bijelim trokutnim jedrima - svijetu ne mnogo razliitom od Sredozemlja. Ipak, kue su ve bile malo drugaije, otvorene povjetarcu, s bogato oblikovanim fasadama, izrezbarenim drvenim prozorskim okvirima i pokrivenim balkonima, najnjenijim zaslonima od drveta koji omoguuju ukuanima da gledaju van bez smetnje, ali spreavaju prolaznike da vide unutranjost; svi ovi drveni dijelovi leali su kao sivozelena ipka na zidovima od ruiastog koralnog kamena, njeni i krajnje harmonini. Ovo vie nije bilo Sredozemlje, ali jo ne sasvim ni Arabija; bio je to priobalni svijet Crvenog mora, koje prua slinu arhitekturu na objema svojim stranama. Meutim, Arabija se ve najavljivala elinosivim nebom, golim, kamenitim bregovima i pjeanim dinama prema istoku te u onom dahu veliine i onoj
299

oitoj oskudici koje su uvijek tako udno izmijeane u arapskom pejsau. POSLIJE PODNE sljedeeg dana na karavan krenuo je putem prema Meki, krivudajui kroz gomile hodoasnika, beduina, kamila s nosiljkama i bez njih, jahaih kamila, magaraca prekrivenih arolikim pokrivaima, prema istonoj kapiji grada. Pokatkad prolo bi mimo nas poneko motorno vozilo - prva kola u Saudi Arabiji - natrpano hodoasnicima, buno trubei. Kamile kao da su osjeale da su ta nova udovita njihovi neprijatelji, jer bi se svaki put pomamno pribijale uz zidove kua, maui tamo-amo svojim dugim vratovima, zbunjene i bespomone. Novo doba se prijetei nadvijalo nad ove visoke, strpljive ivotinje, ispunjavajui ih strahom i tajanstvenim slutnjama. Uskoro su bijeli gradski zidovi ostali iza nas i odjednom se naosmo u pustinji - u prostranoj ravnici, svikastosmeoj, pustoj, proaranoj trnovitim bunjem i mrljama stepske trave, s niskim, izoliranim breuljcima to izranjaju iz nje kao otoci u moru, a omeenoj na istoku neto viim, kamenitim lancima, plavkastosivim, lienim svakog ivota. Svuda preko te opasne ravnice gmizali su karavani, mnotvo njih, u dugim nizovima - stotine i hiljade kamila - ivotinja iza ivotinje u jednom jedinom redu, natovarene nosiljkama, hodoasnicima i prtljagom, ponekad iezavajui iza breuljaka, a zatim se opet pojavljujui. Postepeno su se sve njihove staze slijevale u jedan jedini, pjeani put stvoren od tragova slinih karavana u toku dugih vijekova. U tiini pustinje, koju je vie naglaavalo nego prekidalo tapkanje kamiljih stopala, povremeni uzvik beduina-gonia i ovdje-ondje prigueno pjevanje nekog hadije, iznenada me obuze udan osjeaj - tako nedoljiv osjeaj da ga se gotovo moglo nazvati vizijom: vidio sam sebe na nekom mostu koji je premotavao nevidljivi ponor; most tako dug da mu se kraj s kojeg sam doao ve gubio u magliastoj daljini dok se drugi jedva poeo da nazire. Stajao sam u sredini, a moje srce se stezalo od straha dok sam se gledao tako na pola puta izmeu dvaju krajeva mosta - ve suvie daleko od jednog, a jo ne dovoljno blizu drugog - i izgledalo mi je, u dugim trenucima, da u uvijek morati tako ostati izmeu dvaju krajeva, uvijek iznad strahovitog ponora - kad se iznenada neka Egipanka na kamili ispred mene oglasi starim hadijskim Lebbejk, allahumme, lebbejk! - i moj san se razbi. Sa svih strna mogli ste uti ljude kako govore i mrmljaju na raznim jezicima. Ponekad bi nekoliko hodoasnika uzvikivalo u horu Lebbejk, Uahumme, lebbejk! - ili bi neka Egipanka pjevala pjesmu u slavu Poslanika, nato bi se neka druga oglasila gatrafom, tim radosnim uzvikom arapskih ena (on se u Egiptu zove zagruta), otrim, vrlo visokim trilerom koji isputaju ene u svim
300

sveanim prilikama, kao to su enidba, roenje djeteta, obrezivanje, vjerske povorke bilo koje vrste i, naravno, had. U vitekoj Arabiji ranijih vremena, kada su kerke poglavica obiavale jahati u rat s mukarcima svoga plemena da bi ih podstakle na veu hrabrost (jer se smatralo stranom sramotom dopustiti da neka od ovih djevojaka pogine ili, jo gore, da je neprijatelj zarobi), gatrafase mogla esto uti na bojnom polju. Veina hadija putovali su u nosiljkama - po dvojica na svakoj kamili - i neprestano ljuljanje i njihanje postepeno bi ih omamljivalo i nerviralo. Onoga ko bi, iscrpljen, za trenutak zadrijemao, probudilo bi iznenadno drmanje, da bi opet zaspao i opet se probudio. S vremena na vrijeme gonii kamila, koji su pratili karavan pjeke, dozivali bi svoje ivotinje. Poneki od njih bi ponekad zapjevao u ritmu s razvuenim korakom kamila. Pred jutro smo stigli do Bahre, gdje karavan zastade da predani jer je vruina bila takva da je putovanje bilo mogue samo nou. Ovo selo - u stvari samo dvostruki niz kuica, kafana, nekoliko koliba od palmovog lia i jedna sasvim mala damija - bilo je uobiajeno odmorite za karavane na polovici puta izmeu Dide i Meke. Pejsa je bio isti kao to je bio cijelim putom otkako smo napustili obalu: pustinja s usamljenim breuljcima tu i tamo i visokim, plavkastim planinama na istoku koje su odvajale priobalnu niziju od platoa centralne Arabije. Sada je ova pustinja oko nas sliila na ogroman vojniki logor s bezbrojnim atorima, kamilama, nosiljkama, svenjevima i meteom brojnih jezika - arapskog, malajskog, hindustanskog, perzijskog, somalskog, turskog, patu, amhara i Bog zna koliko drugih. Ovo je bio pravi sastanak nacija, ali kako su svi nosili isti ihram, razlike u porijeklu su bile jedva primjetne i sve brojne rase izgledale su gotovo kao jedna. Hadije su bile umorne nakon nonog mara, ali su samo malobrojni meu njima znali kako da iskoriste ovo vrijeme odmora; veini njih putovanje je moralo biti sasvim neuobiajen poduhvat, a mnogima je to bilo prvo putovanje u ivotu - i to takvo putovanje, prema takvom cilju! Morali su biti nemirni, morali su se vrtiti naokolo, njihove ruke su traile da neto rade, ak ako nita drugo onda barem da otvaraju i ponovno zavezuju svoje vree i zaveljaje; inae se ovjek poinje osjeati izgubljenim, potpuno izgubljenim u nezemaljskoj srei kao u moru... Ovo se, ini se, desilo porodici u atoru neposredno uz moj, oigledno hadije iz nekog bengalskog sela. Jedva bi progovorili koju rije, sjedili su podvijenih nogu na tlu i zurili nepomino prema istoku, u smjeru Meke, prema pu301

stinji ispunjenoj treperavom vruinom. Bio je takav sanjarski mir na njihovim licima da ste osjeali kako su oni ve pred Boijom kuom i skoro u Njegovom prisustvu. Ljudi su bili izvanredno lijepi, mravi, dugih kosa i sjajnih crnih brada. Jedan od njih je leao bolestan na vunenom prostirau; do njega su uale dvije mlade ene, kao ivopisne ptiice u svojim prostranim crvenoplavim pantalonama i srebrom izvezenim tunikama, gustih crnih pletenica koje su padale niz lea; mlaa od njih imala je tanki zlatni prsten u jednoj nosnici. Poslije podne bolesnik umrije. ene nisu ni jadikovale kako to esto ine u istonim zemljama, jer ovaj ovjek je umro na hadu, na svetom tlu, i tako posveen. Mukarci oprae tijelo i zamotae ga u isto bijelo platno koje je nosio kao svoju posljednju odjeu. Nakon toga jedan od njih stade pred ator, sastavi svoje ruke pred ustima i oglasi se ezanom: Bog je Najvei, Bog je Najvei! Nema drugog Boga osim Allaha, a Muhammed je Boiji poslanik!... Namaz za mrtvog! Neka nam se svima Bog smiluje! I sa svih strana sakupie se ljudi obueni u ihrame i svrstae u redove iza imama kao vojnici velike armije. Nakon denaze-namaza, iskopae grob, neki starac proui nekoliko odlomaka iz Kurana, a oni onda zatrpae pijeskom umrlog hadiju, koji je bio poloen na stranu, licem okrenut prema Meki. PRED IZLAZAK SUNCA drugog jutra pjeana ravnica se poe suavati, breuljci se primakoe; proosmo kroz klanac i u blijedom svjetlu zore ugledasmo prve kue u Meki; zatim uosmou ulice Svetog Grada dok se Sunce ve dizalo. Kue su bile nalik na one u Diddi s izrezbarenim prozorima s muepcima i zatvorenim balkonima, ali kamen od kojeg su izgraene izgledao je tei, masivniji od svijetloobojenog koralnog kamena Didde. Bilo je jo vrlo rano izjutra, ali je ve poela pritiskivati teka jara. Pred mnogim kuama bile su klupe na kojim su spavali iscrpljeni ljudi. Sve ue i ue postajale su nepoploane ulice kroz koje se, ljuljajui se, probijao na karavan prema sreditu grada. Kako nas je samo nekoliko dana dijelilo od sveanosti hada, mnotvo svijeta je bilo na ulicama. Bezbrojne hadije u bijelim ihramima i drugi koji su opet privremeno obukli svoju svakidanju odjeu - odjeu iz svih krajeva muslimanskog svijeta; nosai vode povijeni pod tekim mjeinama za vodu ili pod jarmom sa dvije stare petrolejske kante mjesto kablova; gonii i jahai magaraca s blistavim zvoniima i ivahnim ukrasima; konano, da bi mete bio potpun, kamile koje dolaze iz suprotnog smjera, natovarene praznim nosiljkama, a svaka mue razliitim glasom. Bio je takav mete na uskim ulicama da biste mogli pomisliti da had nije dogaaj koji se ve vijekovima ponavlja svake godine nego neko
302

iznenaenje na koje ljudi nisu bili spremni. Konano na karavan prestade da bude bilo kakav karavan i pretvori se u neurednu zbrku kamila, nosiljki, prtljaga, hadija, gonia kamila i buke. Ve u Diddi sam bio sredio da odsjednemo u kui dobro poznatog vodia hadija, po imenu Hasana Abida, ali je bilo malo izgleda da u tom kaosu naem bilo njega bilo njegovu kuu. Ali iznenada neko povika: Hasan Abid! Gdje su hadije za Hasana Abida? - a, kao duh iz boce, neki mladi se pojavi pred nama i, uz duboki naklon, ree da ga slijedimo; poslao ga je Hasan Abid da nas vodi do njegove kue. Nakon obilnog doruka kojim nas je poastio, izaoh u pratnji istog mladia koji nas je bio doekao, i krenuh prema Svetoj damiji. Ili smo kroz vrevu bunih ulica, proli pored mesnica s redovima objeenih zaklanih ovaca ispred njih; pored prodavnica povra s robom izloenom na hasurama prostrtim po tlu; kroz rojeve muha i miris povra, praine i isparenja; zatim kroz uski, natkriveni bazar u kojem se prodaje samo platno: festival boja. Kao i drugdje u bazarima zapadne Azije i sjeverne Afrike, radnje su samo male nie izdignute oko jedan metar iznad tla, s vlasnikom duana koji sjedi podvijenih nogu, okruen komadima platna svih vrsta i boja dok iznad njega vise u redovima sve vrste odjee za sve nacije muslimanskog svijeta. I opet, tu su ljudi svih rasa, nonji i izraza, neki sa turbanima, neki gologlavi; neki to tiho idu oborene glave, moda s tespihom u ruci, a drugi to lahko tre probijajui se kroz svjetinu; gipka, smea tijela Somalijaca to se sjaje kao bakar izmeu nabora njihove odjee nalik na togu; Arapi s visoravni iz unutranjosti, vitka stasa, uskog lica, ponosna dranja; spori, zdepasti Uzbeci iz Buhare, koji su se ak i u ovoj mekanskoj vruini drali svojih variranih kaftana i dubokih konih izama; u sarong odjevene javanske djevojke otvorenih lica i bademastih oiju; Marokanci, sporog hoda i dostojanstveni u svojim bijelim burnusima; Mekanci u bijelim tunikama, sa smijeno malim bijelim kapcima priljubljenim uz glavu; egipatski felasi uzbuenih lica; u bijelo obueni Hindusi crnih oiju to gledaju ispod velikih, snjenobijelih turbana i njihove ene tako nedokuivo umotane u svoje bijele burkase da izgledaju kao pokretni atori; krupni crnci iz timbuktua ili Dahomeja u plavoljubiastim haljama i crvenim, tijesno pripijenim kapcima; njene Kineskinje, kao izvezeni leptiri, poskakuju na siunim stopalima kao gazele. Buno uzavrele komeanje u svim smjerovima tako da osjeate kao da ste usred valova koji se lome i od kojih moete sagledati samo neke detalje ali nikada cjelovitu sliku. Sve je lebdjelo u brujanju bezbrojnih jezika, ivih kretnji i uzbuenja - dok se iznenada ne naosmo pred
303

jednom od kapija Harema, Svete damije. Bila je to kapija s tri luka i kamenim stepenicama koje vode do nje; na pragu je sjedio poluobuen prosjak Indijac, pruajui svoju mravu ruku prema nama. I tada prvi put ugledah unutranji kvadrat svetilita koje lei ispod razine ulice - mnogo nie od praga - i tako se otvara pogledu kao kakva zdjela, ogroman kvadrat okruen sa svih strana trijemovima formiranim od brojnih stubova s polukrunim lukovima, a u njihovoj sredini kocka visoka oko petnaest metara, zastrta crnim platnom, sa irokom trakom zlatom izvezenih stihova iz Kurana oko gornjeg dijela pokrivaa: Kaba... To je bila ta Kaba, cilj enje tolikih miliona ljudi kroz tolike vijekove. Da bi dostigli taj cilj, bezbrojne hadije su godinama podnosile teke rtve; mnogi su umrli na putu; mnogi su stigli tek nakon velikih odricanja; a svima njima ova mala, etvrtasta graevina bila je vrhunac njihovih elja, a dostii je znailo je njihovo ispunjenje. Stajala je tamo, gotovo savrena kocka (to i jeste na arapskom njeno ime) potpuno pokrivena crnim brokatom, spokojno ostrvo usred prostranog kvadratnog dvorita damije, mnogo spokojnije od bilo kojeg drugog arhitektonskog djela bilo gdje na svijetu. Izgleda kao da je onaj ko je prvi gradio Kabu - jer od vremena Ibrahima originalna graevina je bila ponovo izgraena vie puta u istom obliku - elio da stvori parabolu ovjekove poniznosti pred Bogom. Graditelj je znao da nikakva ljepota arhitektonskog ritma, niti savrenost linija, ma kako velika, ne moe nikada izraziti ideju o Bogu; tako se on ograniio na najjednostavniji trodimenzionalni oblik koji se moe zamisliti - kamenu kocku. Vidio sam u raznim muslimanskim zemljama damije koje predstavljaju inspirativna umjetnika djela ruku velikih umjetnika. Vidio sam damije u sjevernoj Africi, blistave bogomolje od mramora i bijelog alabastera; Kupolu na Stijeni u Jerusalemu, monu, savrenu kupolu nad njenom strukturom, san lahkoe i teine sjedinjenih bez kontrasta; velianstvene graevine Istanbula: Sulejmaniju, Jeni - Valide, Bajazidovu damiju; zatim one u Bursi, u Maloj Aziji; safavidske damije u Iranu - kraljevski sklad kamena, raznobojnih keramikih ploica, mozaika, ogromnih stalaktitnih portala iznad srebrom izrezbarenih vrata, vitkih munara s alabasternim i tirkiznoplavim erefetima, mramorom poploanim etvrtastim dvoritima s vodoskocima i prastarim platanima; mone ruevine Tamerlanovih damija u Samarkandu, blistave ak i u njihovom propadanju. Sve sam to vidio - ali nikada nisam osjetio tako snano kao sada, pred Kabom, da je ruka graditelja dola tako blizu njegove religiozne zamisli. U savrenoj jednostavnosti kocke, u potpunom odricanju svake ljepote linije i oblika,
304

govorila je njegova misao: Kakvu god ljepotu da je ovjek u stanju stvoriti svojim rukama, ona e samo biti privid uvjerenja da je dostojna Boga; zato je ono najjednostavnije to ovjek moe zamisliti - najvee to moe uiniti da izrazi veliinu Boiju. Slian osjeaj morao je biti uzrok matematikoj jednostavnosti egipatskih piramida - iako je tamo ovjekova zamisao nala oduka u ogromnim dimenzijama koje je dao svojim graevinama. Ali ovdje, u sluaju Kabe, ak i veliina je govorila o ovjekovom samoodricanju i predaji, a ponosna skromnost ove male graevine nema sebi ravne na Zemlji. IMA SAMO JEDAN ULAZ U KABU - srebrom okovana vrata na sjeveroistonoj strani, oko dva metra iznad tla, tako da se do njih moe doi samo pomou pokretnog drvenog stepenita koje se stavi ispred vrata u neke dane godine. Unutranjost, obino zatvorena (vidio sam je tek jednom drugom prilikom), vrlo je jednostavna: mramorni pod sa nekoliko tepiha, bronzane i srebrene svjetiljke objeene na strop koji nose teke drvene grede. U stvari, ova unutranjost nema posebnog znaaja sama po sebi, jer se svetost Kabe odnosi na cijelu zgradu, koja je Kibla - to jest smjer za molitvu itavog islamskog svijeta. Upravo prema ovom simbolu Boije Jedinosti stotine miliona muslimana irom svijeta okreu svoja lica u namazu pet puta dnevno. U istoni ugao zgrade ugraen je i ostavljen nepokriven kamen tamne boje optoen irokim srebrenim okvirom. Ovaj crni kamen, kojeg su poljubile mnoge generacije hadija, esto je bio povod nesporazumu kod ne-muslimana, koji misle da je to feti koji je Muhammed preuzeo kao ustupak paganskim Mekancima. Nita ne moe biti dalje od istine. Upravo kao to je Kaba predmet potovanja a ne oboavanja, tako je i crni kamen. On se potuje kao jedini ostatak Ibrahimove originalne graevine; zato to su ga usne Muhammedove takle prilikom njegovog Oprotajnog hada, sve hadije otada rade isto to. Poslanik je bio potpuno svjestan da e sve kasnije generacije vjernika uvijek slijediti njegov primjer; kada je poljubio kamen, znao je da e usne buduih hadija za sva vremena sretati uspomenu na njegove usne u simbolinom zagrljaju koji je tako ponudio cijeloj svojoj zajednici, iznad vremena i iznad smrti. A hadije, kada poljube crni kamen, osjeaju da grle Poslanika i sve ostale muslimane koji su tu bili prije njih i one koji e doi iza njih. Ni jedan musliman ne porie da je Kaba postojala davno prije poslanika Muhammeda; zaista, njen znaaj je upravo u toj injenici. Poslanik nije nikada polagao pravo da je osniva nove religije. Naprotiv, predanost Bogu - islam bio je, prema Kuranu, ovjekova prirodna naklonost od zore ljudske svijesti; upravo to su nauavali Ibrahim, Musa, Isa i svi drugi Boiji poslanici, a poruka
305

Kurana je samo posljednja Boanska Objava. Ni jedan musliman nee porei da je to svetite bilo puno idola i fetia prije nego ih je Muhammed polupao, upravo kao to je Musa razbio zlatno tele na Sinaju, jer, davno prije nego su idoli bili uneseni u Kabu, tamo je oboavan Istinski Bog i tako je Muhammed samo vratio Ibrahimov hram njegovoj prvotnoj namjeni. STAJAO SAM tu pred hramom Ibrahimovim i gledao u udo ne mislei (jer misli i razmiljanja su dola tek mnogo kasnije), a iz nekog skrivenog, vedrog jezgra u meni, polahko je rastao zanos kao pjesma. Glatke mramorne ploe, sa sunanim odbljeskom koji je po njima poigravao, pokrivale su tlo u irokom krugu oko Kabe, a po ovim mramornim ploama hodalo je mnotvo naroda, ljudi i ena, oko crno zaodjevene Boije kue. Meu njima ih je bilo koji su polahko, drugih koji su glasno dozivali Boga u molitvi, a mnogo onih koji nisu vie imali ni rijei ni suza i mogli su samo hodati oborenih glava... Dio hada je obilazak oko Kabe sedam puta; ne samo da se pokae potovanje glavnom svetitu islama nego da se ovjek podsjeti na osnovne zahtjeve islamskog ivota. Kaba je simbol Boije Jedinosti, a tjelesno kretanje hadija oko nje je simbolian izraz ljudske aktivnosti, podrazumijevajui da ne samo nae misli i osjeaji - sve to obuhvata unutarnji ivot - nego isto tako i na aktivni, vanjski ivot, naa djela i praktina nastojanja moraju imati Boga kao svoj centar. I ja sam se, isto tako, polahko kretao naprijed i postao dio krunog toka oko Kabe. Povremeno postao bih svjestan mukarca ili ene Autorova supruga Elza (umrla u Meki) i sin joj Ahmed pored sebe; izdvojene slike pojavljivale su se prolazno pred mojim oima i nestajale. Bio je neki ogroman crnac u bijelom ihramu, s drvenim tespihom objeenim kao lanac oko snanog, crnog runog zgloba. Neki stari Malajac tapkao je neko vrijeme pored mene, a ruke su mu se pokretale kao u beznadnoj zabuni. Sivo oko ispod gustih obrva - kome je pripadalo? - sad je izgubljeno u gomili. Meu mnoStvom ljudi ispred crnog kamena mlada Indijka, oito bolesna; na njenom uskom, njenom licu leala je udno izraena enja, vidljiva oku posmatraa kao ivot riba i algi u dubini kristalno istog ribnjaka. Njene ruke sa blijedim, gore okrenutim dlanovima bile su ispruene prema Kabi, a njeni prsti drhtali su kao da prate molitvu bez rijei... Hodao sam dalje, minute su prolazile, a sve to je bilo malo i gorko u mom srcu poe da ga naputa; postao sam dio krunog toka - oh, da li je to smisao svega to radimo, postati svjesni da smo dio kretanja u orbiti? Nije li to, moda,
306

kraj svake neizvjesnosti? I minute se rasplinue, samo vrijeme stade, i to je bilo sredite svemira... NAKON devet dana Elza umrije. Umrla je iznenada, nakon manje od sedmice bolesti koja je u poetku izgledala samo kao neraspoloenje usljed vruine i neuobiajene ishrane, ali se uskoro ispolji kao neko nejasno tropsko oboljenje pred kojim su sirijski doktori u bolnici u Meki stajali bespomoni. Tama i neizrecivi oaj sklopie se oko mene. Sahranjena je u pjeanom groblju Meke. Iznad njenog groba postavljen je kamen. Nisam na njemu elio nikakav natpis jer misliti o natpisu bilo je kao misliti o budunosti, a ja nisam sada mogao zamisliti nikakvu budunost. Elzin mali sin, Ahmed, ostao je sa mnom vie od godinu dana i pratio me na mojim prvim putovanjima u unutranjosti Arabije - smion desetogodinji pratilac. Ali nakon nekog vremena morao sam se oprostiti i s njim jer me je porodica njegove majke konano uvjerila da ga treba poslati u kolu u Evropu; tada nije ostalo nita od Elze osim uspomene na nju, kamena u mekanskom groblju i tame koja se razila tek znatno kasnije, dugo nakon to sam se predao bezvremenskom zagrljaju Arabije. NO JE ve dobro poodmakla, a mi i dalje sjedimo oko logorske vatre koja jo tinja. Ebu Seidova olujna strast ve se stiavala; njegove oi su tune i nekako umorne; govori nam o Nuri kako bismo govorili o nekoj dragoj osobi koja je davno umrla. Ona nije, znate, bila lijepa, ali ja sam je volio... Mjesec iznad nas je pun punoom ivoga bia. Nikakvo udo da su predislamski Arapi mislili da je kerka boice - dugokose El-Lat, boice plodnosti za koju se govorilo da alje svoje tajanstvene moi raanja zemlji i tako stvara novi ivot u ljudima i ivotinjama. U njenu slavu mladii i djevojke negdanje Meke i Taifa slavili su noi punog Mjeseca vani u raskalanim gozbama, slobodnoj ljubavi i pjesnikim takmienjima. Iz zemljanih vreva i konih boca teklo je crveno vino i zato to je ono bilo tako crveno i tako puno uzbuenja, pjesnici su ga u svojim divljim hvalospjevima usporeivali s krvlju ena. Ova ponosna i strastvena mladost rasipala je svoje izobilje u krilo El-Lata ija draest je kao sjaj punog Mjeseca i ija dostojanstvenost je kao let crnih aplji - drvene, mladenaki mone boice koja je rairila svoja krila od june Arabije do sjevera i dostigla ak daleku Grku u liku Lete, majke Apolona. Od rasplinutog, nejasnog oboavanja prirode u obliku boanstva El-Lat i mnotva drugih boanstava do uzvienog pojma o jednom Bogu u Kuranu bio je dug put kojim su Arapi morali proi. Ali, konano, ovjek je uvijek volio
307

putovati daleko putevima svoga duha, ovdje u Arabiji ne manje nego u ostalom svijetu; on je to toliko volio da bi se itava historija zaista mogla opisati kao historija traenja vjere. Kod Arapa je ovo traenje uvijek teilo Apsolutnom. ak i u najranija vremena, kad je njihova mata punila svijet oko njih mnotvom bogova i demona, oni su uvijek bili svjesni Jednoga koji je u svojoj uzvienosti boravio iznad svih boanstava - nevidljivi, neshvatljivi Svemogui, daleko van ljudski zamislivog - Vjeni Uzrok svega. Boica El-Lat i njene boanske sestre Menat i Uza, bile su samo boije kerke, posrednici izmeu Nesaznatljivog Jedinog i vidljivog svijeta, simboli neshvatljivih sila koje su okruivale djetinjstvo ovjeka; ali duboko u pozadini arapske misli saznanje o Jednome bilo je uvijek prisutno, uvijek spremno da se razbukta u svjesnu vjeru. Kako je drugaije moglo biti? Oni su narod izrastao u tiini i samoi izmeu surovog neba i okrutne zemlje; teak je bio njihov ivot usred ovih neprijaznih, beskrajnih prostranstava; tako nisu mogli izbjei enju za Moi koja bi obuhvatila sve to postoji s nepogreivom pravdom i dobrotom, strogou i mudrou: Bogom Apsolutnim. On se nalazi u beskonanosti i prostire se u beskonanosti - ali zato to si ti unutar Njegovog stvaranja, On ti je blii nego tvoja ila kucavica... LOGORSKA VATRA se ve ugasila. Zejd i Ebu Seid su zaspali, a u blizini lee nae tri kamile na mjeseinom obasjanom pijesku i preivaju uz mehke, hrskave zvuke, umirujui se s vremena na vrijeme. Dobre ivotinje... Ponekad neka od njih promijeni poloaj i protrlja o tle ronu povrinu svojih prsa, a ponekad frkne kao da uzdie. Dobre ivotinje. One su bez odreenog izraza, sasvim razliite od konja, koji su uvijek tako jasno odreeni u svom karakteru; da, razliite od svih drugih ivotinja koje upotrebljava ovjek - upravo kao to je pustinjska stepa kojoj pripadaju drugaija od svih drugih krajolika: bez odreenog izraza, kolebajui se izmeu proturjenosti, udljiva a ipak beskrajno skromna. Ne mogu da spavam pa etam i penjem se na jedan od bliskih breuljaka. Mjesec visi nisko iznad zapadnog horizonta i obasjava niske, kamenite breuljke koji se uzdiu kao aveti iz mrtve ravnice. Odavde dalje priobalna nizina Hidaza blago se uspinje prema zapadu; niz dolina isprekidanih mnogim zavojima, suhih rijenih korita lienih svakog ivota, bez sela, bez kua, bez drvea - okrutnih u svojoj ogoljenosti pod mjeseevim sjajem. A ipak je iz ove puste, beivotne zemlje, iz ovih pjeanih dolina i golih bregova izbila ona vjera koja najvie potvruje ivot u cijeloj ovjekovoj historiji... No je topla i tiha. Polusvjetlo i daljina ine da se bregovi povijaju i nji308

u. Pod mjeseevim sjajem blijedoplavo svjetlucanje treperi, a kroz ovo blijedo plavilo klizi neki opalno blistavi trag - nagovjetaj, sablasno sjeanje na sve boje na Zemlji; ali nezemaljska plavost sve ih ublaava, stapajui ih bez prelaza u neto to treba da bude horizont, a slii na poziv nedokuivim, nepristupanim stvarima. Nedaleko odavde, skrivena od mojih oiju usred ove beivotne divljine dolina i bregova, lei dolina Arefat, u kojoj se jednom godinje sastaju sve hadije koje dolaze u Meku kao sjeanje na Posljednji sastanak kada e ovjek morati da odgovara svome Tvorcu za sve to je uradio u ivotu. Koliko puta sam tamo i sam stajao, gologlav, u bijeloj hadijskoj odjei, meu mnotvom u bijelo obuenih, gologlavnih hadija sa svih kontinenata, lica okrenutih prema Debel er-Rahma - Brdu milosti - koje se uzdie iz prostrane ravnice; stajao i ekao do poslije podne, razmiljajui o onome neizbjenom Danu kada ete biti izloeni pogledu i nikakva vaa tajna nee ostati skrivena... I dok stojim na vrhu breuljka i gledam dolje prema nevidljivoj ravnici Arefata, mjeseinom obasjana plavost krajolika preda mnom, tako mrtva malo prije, iznenada oivljava tokovima svih ljudskih ivota koji su njim proli i ispunjava se tajanstvenim glasovima miliona mukaraca i ena koji su pjeaili ili jahali izmeu Meke i Arefata u hiljadu i trista hodoaa u toku proteklih trinaest stoljea. Njihovi glasovi i koraci, glasovi i koraci njihovih ivotinja bude se i ponovo odjekuju; vidim ih kako hodaju i jau i sakupljaju se - bezbroj u bijelo obuenih hadija; ujem zvukove njihovih prolih dana; krila vjere koja ih je sastavila u ovoj zemlji stijena, pijeska i prividnog mrtvila opet razmahuju toplinom ivota nad lukom stoljea, a moni zamah krila povlai i mene i moje prole dane u sadanjost i jo jednom opet jaem preko ravnice - jaem u olujnom galopu preko ravnice, usred hiljada i hiljada beduina u ihramima, vraajui se s Arefata u Meku - siuna estica onog neizmjernog, neodovoljivog vala bezbrojnih kamila i ljudi u galopu, pod kojim zemlja podhrtava, njihovim plemenskim zastavama na dugakim kopljima, zastavama koje biju kao bubnjevi na vjetru i njihovim ratnikim povicima koji paraju zrak: Ja Ravga, ja Ravga! kojim oni iz plemena Atajba dozivaju ime svoga pretka, a odgovaraju sa Ja Avf, ja Avf! oni iz Harba, dok gotovo izazovno odjekuje , ja amar, ja amar! sa krajnjeg desnog krila kolone. Jaemo, jurei, letei preko ravni, a meni se ini da letimo s vjetrom, predani srei koja ne pozna ni kraja ni granica... a vjetar pjeva divlju pobjedonosnu himnu u mojim uima: Nikada vie, nikada vie, nikada vie nee biti stranac!
309

Moja braa s desna i moja braa s lijeva, svi nepoznati ali ni jedan stranac; u neobuzdanom ushienju nae jurnjave, mi smo jedno tijelo u potrazi za jednim ciljem. Prostran je svijet pred nama a u naim srcima svjetluca iskra plamena to je gorio u srcima Poslanikovih ashaba. Oni znaju, moja braa s lijeva i moja braa s desna, da su daleko od onoga to se od njih oekuje i da su u toku vijekova njihova srca postala mala; pa ipak, obeanje ispunjenja nije povueno od njih... od nas... Neko iz ustalasalog mnotva napusti plemenski povik i zamijeni ga uzvikom vjere: Mi smo braa onoga ko se predao Bogu! - a drugi upade sa: Allahu ekber! - Bog je najvei! - Samo Bog je velik! I sve plemenske grupe prihvatie ovaj jedini uzvik. Oni vie nisu beduini Nedda koji se razmeu svojim plemenskim ponosom; oni su ljudi koji znaju da tajne Boije samo ekaju na njih... na nas... Iznad topota hiljada kamiljih kopita i Iepranja stotina zastava, njihov uzvik izrasta u trijumfalnu grmljavinu: Allahu ekber! Ona tee u monim valovima iznad glava hiljada ljudi u galopu, iznad prostrane ravnice, do svih krajeva zemlje: Allahu ekber! Ovi ljudi su izrasli iznad svojih vlastitih malih ivota i sad ih njihova vjera nosi naprijed, u jedinstvu, prema nekim nepoznatim vidicima... enja ne treba vie da bude mala ni skrivena, ona je nala svoje osvjeenje, zasljepljujui izlazak sunca ispunjenja. U ovom ispunjenju ovjek koraa u svoj svojoj Bogom datoj velianstvenosti; njegov korak je radost, njegovo znanje sloboda, a njegov svijet svemir bez granica... Miris kamiljih tjelesa, njihovo dahtnje i frkanje, grmljavina njihovih bezbrojnih kopita; uzvici ljudi, udaranje puanih kundaka o sedla, praina i znoj i krajnje uzbuena lica oko mene; i iznenadan radostan mir u meni. Okreem se u sedlu i vidim iza sebe talasanje, valovito mnotvo hiljada bijelih jahaa, a iza njih - most preko kojeg sam doao; njegov kraj je neposredno iza mene dok se njegov poetak ve gubi u maglici daljine. (Kraj)

310