ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.

ORG

ANAGRAM

ZDRAVKO BLAEKOVI

Razvoj hrvatske glazbe u kontekstu kranstva (19. i 20. stoljee)

Prevela s talijanskog: Iva Hraste-Soo Poslije sredine 18. stoljea, u Habsburkoj je Monarhiji poduzeto nekoliko reformi, koje su stremile prekidom s tradicijom baroka. Godine 1749. papa Benedikt XIV Lambertini (1740-1758) izdao je encikliku Annus qui, namjeravajui suzbiti utjecaj napuljskog kazalita na crkvenu glazbu. Enciklika je zahtijevala da se vjerska glazba prilagodi direktivama Trentskog vijea koje su zabranjivale upotrebu truba i timpana te izvedbe kastrata tijekom slube. Odgovarajui na ovu encikliku, beki nadbiskup Johann Josef von Trautson je zatraio od Marije Terezije (vladala 1740-1780) da reformira crkveno pjevanje, to je ona i uinila 1754. godine. Umjesto svih drugih crkvenih pjesama za vrijeme mise, kongregacija je morala pjevati Mass Gesnge (Misne napjeve), jednostavne i kratke pjesme praene orguljama. Tekstovi ovih pjesama bili su uglavnom didaktiki, vjerni u karakteru i uvijek puki. Godine 1776. carica je naredila da se izdaju zbirke Singmessen (Pjevanih misa) Mass Gesnge (Misnih napjeva). Glazbeni dijelovi su opet bili jednostavni, u klasinom stilu i jednostavni za memoriranje. Godine 1783. Josip II (1780.- 1790.) potpisao je novi Gottesdienstordnung (Pravila za sv. misu) koji je propisivao da propovijed bude znaajno skraena i pjevanje unificirano u svim dijacezama u zemlji. Prisiljen ovom odredbom, zagrebaki biskup Josip Galjuf (biskup 1772.-1786. godine) izdao je prvu slubenu Hrvatsku pjesmaricu crkvenih pjesama, Popevke pod szv. Massum y pred prodechtvom z litaniami, y molitvami (Crkvene pjesme za sv. misu i prije propovijedi, s litanijama i molitvama; 1785., 1787., 1789.) koja je zamijenila sve prethodne pjesmarice, ukljuujui i Citharu octochordu koja se upotrebljavala irom Hrvatske od poetka 18. stoljea. 26. rujna 1787. godine car je izdao odredbu, Ordo cultus divini in regnis Hungariae , koja je regulirala liturgiju u kraljevstvu i nametnula rimski obred kroz sve dioceze. Kao reakciju na ovu odredbu, zagrebaki biskup Maksimilijan Vrhovac ( biskup 1787- 1827) izdao je 5. listopada 1788. godine svoju Regulatio Divinorum in ecclesia Cathedrali , kojom se ukida specifini zagrebaki obred koji je ovdje prakticiran od srednjeg vijeka. Kako bi osigurao novi repertoar crkvenih pjesama, izdao je molitvenik, Molitve koje duhovni paztiri z pobosnem lydoztvom zkerbi nyihovi duhovnoi zaufanem obchinzko moliti imaju ( Molitve koje sveenstvo mora izgovarati s pobonim pukom opredijeljenim njihovoj duhovnoj skrbi; 1804, 1807, 1825) i preporuio na upotrebu u Zagrebakoj biskupiji. U Molitvema je ukljuen hrvatski prijevod njemakih crkvenih pjesama i pjesama sa slobodno izvedenim tekstovima koji se tek openito odnose na dijelove mise. Nijedna od njih nije iz repertoara hrvatskih tradicionalnih crkvenih pjesama. Prva dva izdanja su bila na kajkavskom, dok je tree bilo na tokavskom narjeju hrvatskog jezika. Ova pjesmarica je znaajno utjecala na pjevanje irom Zagrebake biskupije do ranog XX stoljea, dok je cecilijanski pokret ponovo pribliio crkvene pjesme iz Cithare octochorde. Odredbom Ordo cultus iz 1787. godine sva su regionalna sjemenita zatvorena, ukljuujui i ono u Zagrebu, te su sjemenitarci morali svoje studije zavriti u centralnom sjemenitu u Peti. Broj kanona Zagrebakog Sabora je bio smanjen na osam. Poto je spomenuto uzrokovalo nedostatak pjevaa u zagrebakoj katedrali, biskup Vrhovac je 1785. godine doveo iz Bea est pjevaa vjetih u figuralnoj glazbi i gregorijanskom pjevanju koji su preuzeli odgovornost za izvedbe u ka-

Zdravko Blaekovi: Razvoj hrvatske glazbe u kontekstu kranstva (19. i 20. stoljee)

1/9

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

tedrali. Jedan od njih je, takoer, bio zaduen za sviranje pratnje na orguljama. Za vrijeme mise su pjevali sami, ali za vrijeme antifona, (Benedictus i Magnificat), pridruili su im se i kanonici. Njihove zadae su bile potvrene Katedralnim statutom iz 1794. godine. Tijekom XIX. stoljea neki su od najvjetijih glazbenika u sjevernoj Hrvatskoj pripadali ovoj skupini , aktivni takoer i kao skladatelji i uitelji koji su bili intenzivno ukljueni u glazbeni ivot Zagreba. Dva su posebice znaajna. Skladatelj, dirigent i uitelj Juraj Karlo Wisner von Morgenstern (1783.-1855.) bio je kljuna osoba u glazbenom ivotu Zagreba tijekom prve polovice XIX. stoljea, te orgulja i skladatelj Josip Juratovi (1796-1872) koji je bio regens chori Zagrebake katedrale od 1825. do 1871. godine. Nasljednici Josipa Juratovia u Zagrebakoj katedrali su bili Franjo Kostanjevac (1871.-1910.), Filip Hajdukovi (1910.-1942.), Albe Vidakovi (1942.-1964.), Marijan Miheli i Ljubomir Galetovi (1970.-1979.) i Miho Demovi (1964.-1970. i od 1980. godine do danas). Biskupa Vrhovca je naslijedio Aleksandar Alagovi (biskup od 1829.-1837. godine) koji je, takoer, bio veliki pokrovitelj glazbe i umjetnosti. Do tog vremena, enciklika Annus qui i reforme iz XVIII. stoljea su uglavnom bile zaboravljene, te su orkestri trubama i timpanima ponovo bili uvedeni u crkve. Za vrijeme stolovanja biskupa Vrhovca, ponovo su se pojavile izvedbe velikih vokalno-instrumentalnih djela, kao npr. Sieben letzten Worte unseres Erlsers am Kreuze (1816.) i Die Schpfung (1821.) Josepha Haydna ili Requiem (1819.) Wolfganga Amadeusa Mozarta. S Alagovievom potporom, Wisner von Morgenstern nastavio je s tom praksom i, kada je umro car Franjo I. 1835. godine, s ansamblom Societas Filharmonica Zagrabiensis (Zagreb Musikverein) osnovanim 1827. godine, izveo je Cherubinijev Requiem sa 112 glazbenika, a izvedbom je dirigirao Alagoviev roak Aleksandar Kovai. Prigodom Alagovieva sprovoda, Zagreb Musikverein je organizirao izvedbu Mozartovog Requiema s preko 200 glazbenika. Alagovievu povezanost s glazbenicima dokazuje, takoer, i postojanje velikog broja skladbi iz toga vremena koje su mu bile posveene (Wisner von Morgestern, Karl Engelmann, uro Arnold). Za vrijeme Alagovieva nasljednika Juraja de Varalya Haulika (biskup 1837.-1869.), glazbeni ivot je u njegovoj rezidenciji bio jednako snaan kao i u samoj katedrali. Haulik je i sam bio vrlo dobar pijanist koji je pomno pratio izdavanja novih skladbi u europskim glavnim gradovima tako da se u njegovoj kolekciji nalaze brojna prva izdanja za klavir i komornu glazbu koju je izvodio sam ili s komornim sastavom. Inventar glazbenih djela u vlasnitvu Zagrebake katedrale iz 1844. godine ne ukljuuju samo mise, offertorije, graduale i vespre skladatelja Jana Nepomuka Vitaseka, Carla Marie von Webera, oba brata Haydna, Wolfganga Amadeusa Mozarta i Anton Diabelija, nego i instrumente s pet ica majstora XVII. i XVIII. stoljea. Meutim, izvedbe figuralne glazbe na svakoj pontifikalnoj misi ponovno nisu naile na odobravanje u drugom dijelu stoljea iz istih razloga kao i ranije kad je papa Benedikt XIV izdao encikliku Annus qui. Ipak, 1872. godine odlueno je da figuralna glazba moe biti izvoena za vrijeme mise u samo osam prigoda godinje (Boi, Dan sv. Stjepana, Uskrs, Tijelovo, za roendan i Dan sveca zatitnika aktualnog kralja, Dan sveca zatitnika kraljice i za godinjicu smrti prijanjeg kralja). U svim drugim danima, izvedbe su bile ograniene na koralnu glazbu praenu orguljama. Izvedbe figuralne glazbe takoer su bile organizirane u drugim vanim crkvama, kao to su katedrale u akovu, Zadru, Splitu i Dubrovniku, u upnim crkvama u Subotici i Varadinu gdje su skladatelji, meusobno udrueni, skladali glazbu koja je bila potrebna za liturgiju. Juraj Karlo Wisner von Morgenstern je napisao sedam misa za soliste, zbor i orkestar, jedan requiem i varijacije drugih sakralnih skladbi za Zagrebaku katedralu. Orgulja varadinske upne crkve Leopold Ignaz Ebner (1769.-1830.) napisao je devetnaest misa s instrumentalnom pratnjom, jedan oratorij i mnoga manja djela. Od 1806. godine Johann Petrus Jakob Haibel (1762.-1826.), ija je ena Sophie bila sestra Mozartove ene Konstanze, nadgledao je izvedbe u akovakoj katedrali,

Zdravko Blaekovi: Razvoj hrvatske glazbe u kontekstu kranstva (19. i 20. stoljee)

2/9

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

te je esnaest njegovih misa ostalo sauvano i do danas. uro Arnold (1781.-1848.) je bio odgovoran za glazbu u katolikoj crkvi sv. Tereze u Subotici, ija je kongregacija bila uglavnom hrvatska i maarska; Arnold je napisao veliki broj misa, requiema, offertorija i ostalih skladbi. Pet papa je stolovalo u Crkvi sv. Petra za vrijeme njegovog ivotnog vijeka i on je svakom posvetio po jednu skladbu: Offertorium Solenne (1814.) papi Piu VII, Dialogus sacer seu Ecangelium Festi Cathedrae s. Petri (1825.) papi Leonu XII., nepoznate skladbe Piu VIII. (1829.) i Grguru XVI. kao i Offertorium de Beata Maria Vergine (1846.) Piu IX. U znak zahvalnosti papa Leon XII. ga je odlikovao zlatnom medaljom. U sklopu djela skladatelja toga vremena su i sveane skladbe za velike koralne i orkestralne ansamble, ali i djela namijenjena izvoenju komornih ansambala ili za orgulje solo prigodom manje vanih praznika i svakodnevnih liturgija. Orguljaka dionica povremeno upotrebljava basso continuo, ali ee ima do kraja skladan obligatni dio. Skladbe koje su izvodili manji ansambli su blie stilu jednostavnih bekih pastoralnih misa (Pastoralmessen) koje su se izvodile bez virtuoznih arija. Glazba koja je izvoena tijekom svakodnevne liturgije u manjim crkvama, daleko od katedrala u biskupijama, bila je drugaija. Od poetka XVIII. stoljea, orgulje su postavljene u veini gradskih crkava i, do kraja stoljea, veina je crkava posjedovala taj instrument. Du obale, instrumenti su bili graeni u talijanskom stilu i gradili su ih talijanski majstori; u sjevernom dijelu su uvoeni iz Maarske i june Austrije. Vei gradovi i samostani su podupirali otvaranje radnog mjesta stalnog orguljaa koji su esto bili dobri glazbenici s ponekim aspiracijama ka dopunjavanju lokalnog repertoara vlastitim skladbama, dok je u manjim mjestima mjesni uitelj bio odgovoran za pratnju na orguljama tijekom obrednog pjevanja. 26. lipnja 1813. godine biskup Maksimilijan Vrhovac je kleru dao zadau prikupljanja usmeno prenoene glazbe i literature. Njegov poziv nije poluio direktne rezultate, ali je openiti interes u skupljanju tradicionalne glazbe i poezije u tadanjim vremenima ipak postojao, te se nekoliko glazbenika potrudilo skupiti odreeni broj crkvenih pjesama. 1819. godine uro Arnold je u Osijeku izdao Pismenik iliti skupljenje pisama razlicsiti, za nediljne, svetscane, i ostale dneve priko godine podobni, za vechju slavu Boxju, i kreposti dushevne naroda illyricskoga ucsinjeno (Pjesmarica ili skup razliitih crkvenih pjesama za nedjelju, blagdane i druge dane tijekom godine). Ova antologija je ukljuivala tekstove crkvenih pjesama u hrvatskom ikavskom dijalektu koji je Arnold posvetio boljitku svog Ilirskog naroda. Pod Ilirskim narodom je podrazumijevao Hrvate koji ive u Vojvodini, istonoj Slavoniji i junoj Maarskoj. U predgovoru je objasnio svoju nakanu kompiliranja ovakve zbirke; sluei Ilirskom narodu ,primijetio je kako kongregacije nemaju standardnu pjesmaricu i svaki pjeva u crkvi koristi razliitu. Smatrao je da spomenuto moe biti razlogom za pad religioznosti. Pismenik je namjeravao korigirati takav trend i vratiti narod u crkvu. To je ureeno na tri naina: crkvene pjesme za misu; crkvene pjesme za crkvene praznike (Korizma, Veliki tjedan, Uskrs, Duhovi, Uzaae, Advent, Boi, Sveta tri kralja); i crkvene pjesme za slavljenje svetaca ija su imena najee bila davana djeci u Slavoniji i Vojvodini. Pjesmarica je bila dobro primljena ne samo u Bakoj, nego u cijeloj Slavoniji i Srijemu. U priblino isto vrijeme, Petar Jakob Haibel je kompilirao njegovu, sada izgubljenu, antologiju crkvenih pjesama koje su se pjevale u okolici akova. upni sveenik Ladislav Forko iz Zlatara u sjevernoj Hrvatskoj je 1823. godine prepisao etrnaest crkvenih pjesama koje su ostale neobjavljene. Oko 1830. godine franjevac Sebastian Frankovi (1800.-1864.) je prepisao nekoliko crkvenih pjesama iz dubrovake okolice i susjedne Hercegovine. Dva najvanija hrvatska skladatelja druge polovice stoljea bili su Ivan Zajc (1832.-1914.) i Gjuro Eisenhuth (1841.-1891.)- obojica su pisali sakralnu glazbu. Cijeli svoj ivot, Zajc je bio zaokupljen kazalitem ,a njegovo djelovanje u crkvenoj glazbi bilo je, takoer, tijekom cijelog ivota, iako

Zdravko Blaekovi: Razvoj hrvatske glazbe u kontekstu kranstva (19. i 20. stoljee)

3/9

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

sporadino. Napisao je oko petnaest misa i velik broj religioznih skladbi, ukljuujui znaajan oratorij Prvi grijeh i kantatu Oe na. Eisenhuth se, s druge strane, bavio glazbom u zagrebakim crkvama tijekom cijelog svog ivota, a veina njegovih skladbi je bila namijenjena odreenim ansamblima koje je vodio. Bio je orgulja u crkvi sv. Marije u Zagrebu, gdje je 1872. godine osnovao Crkveno glazbeno drutvo, koje je, na alost, bilo aktivno samo oko dvije godine. Osim nekoliko tuceta offertorija, moteta i drugih manjih glazbenih oblika, napisao je tri mise za zbor (op. 9,15 i 17), jo dvije s instrumentalnom pratnjom (op. 23 i 36), jedan requiem (op. 60) i Hrvatsku misu za muki zbor op. 137 koja je bila napisana povodom proslave obiljeavanja tisuljetne obljetnice irila i Metoda. Kada su 1776. godine jezuitski i pavlinski redovi ukinuti, franjevci (Franciscans de Observantia) su ostali jedini vaan red u Hrvatskoj do pred kraj XVIII. stoljea. Franjevci nikad nisu zapoljavali glazbenike koji nisu bili iz njihovih samostana, za razliku od isusovaca koji su to radili. Odgovornost za izvedbu u franjevakim crkvama su preuzimali moderators chori, koji su obuavani tijekom svojih sjemenitarskih godina kako savladati glazbeni aspekt crkvenog ivota. Sambourg ope udruenje (Constitutiones et Statuta Generalis Cismontaniae Familiae Ordinis S. Francisci de Observantia) osnovano u Veneciji 1658. godine je zahtijevao da samo gregorijansko pjevanje bude izvoeno u samostanskim crkvama. Cantus fractus ili cantus figuratus su bili zabranjeni, a orgulje su bile jedini instrument na kojem je bilo dozvoljeno svirati za vrijeme molitve i mise. Ipak, moderators chori nije iziao iz okvira kompozicija velikog raspona nego se radije prilagodio openitoj glazbenoj tradiciji franjevakog reda gdje isticanje nije bilo u raskonom stilu orkestralne glazbe nego u obliku jednostavne crkvene pjesme bliske tradicionalnom skupnom pjevanju i jednostavnim misama praenima solo orguljama. Dodatno, mnogi od ovih glazbenika nisu bili tako kolovani u skladanju kao njihovi talijanski kolege, te su se zbog toga jednostavne skladbe nenametljivo nosile sa zahtjevima Benediktove enciklike Annus qui i jozefinskim reformama. Kada je jozefinsko prosvjetiteljstvo uvelo narodnu rije u upne crkve, sluba u samostanskim crkvama je postala otvorenija i hrvatskom jeziku. Dok su kantuali iz venecijanskog samostana San Francesco della Vegna, koji su dugo ostali u upotrebi i u slijedeem stoljeu, nabavljeni za franjevake samostane irom Dalmacije, Slavonije i Srijema oko sredine XVIII. stoljea, ukljuivali mise za jedan ili dva glasa uz pratnju orgulja u stilu kasno-barokne monodije, glazba domaeg moderatores chori je bila jednostavnija. Njihovi stavci su krai, esto ne dui od petnaest do dvadeset taktova i openito su bili pod utjecajem austrijske instrumentalne glazbe. Ako neke od ovih skladbi nisu imale liturgijski tekst, bile bi jednostavno instrumentalno svjetovno djelo. Prieljkivani okvir za njih je za jedan ili dva glasa, obino duplirajui gornji dio homofone akordske strukture koja se svirala na orguljama. Najmanje uspjeli dio skladbi moderatores chori bilo je vezivanje ritma glazbe i metra stihova koji obino nije korespondirao. Tijekom ranih godina XIX. stoljea, najvaniji moderatores chori su bili Kristofor Kellerer Jakob Franiek Suppan (1734.-1810.), Mauritius Phm, Bennone Majer (1736.-1818.), Aleksandar Borkovi(1808.-1861.), Kamilo Szalanja (1811.-1849.) i, najtalentiraniji meu njima, Fortunat Pintari( 1798.-1867.). Pintarievi preludiji, fuge i pastorale za orgulje pruaju uvid u zanimljiv razvoj u stilu barokne polifonije, kao i fantazije, varijacije, plesovi i sonate za klavir; folklorni elementi sjevernih krajeva Hrvatske su bili temelj na kojima su se razvijale spomenute skladbe, oznaujui novi smjer u hrvatskoj glazbi. Godine 1849. u Beu izdao je molitvenik za mlade Knjiga bogoljubnosti karstjanske (Knjiga kranske vjernosti) s etrdeset i pet crkvenih pjesama, od kojih je on skladao trideset i dvije dok je za ostale napravio aranman za orguljsku pratnju. Godine 1860. kompletirao je, a godine 1867. revidirao antologiju Crkvena lira sa 378 crkvenih pjesama na latinskom i hrvatskom jeziku, kao i djela za orgulje. Ova antologija, koja je ostala neobjavljena, trebala je

Zdravko Blaekovi: Razvoj hrvatske glazbe u kontekstu kranstva (19. i 20. stoljee)

4/9

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

ispuniti glazbeni repertoar za cijelu crkvenu godinu. Veina napjeva je bila njegovo originalno djelo, za koje je naao inspiraciju u hrvatskoj tradicionalnoj glazbi i franjevakoj glazbenoj batini. Izgleda da je njegov stil utjecao ne samo na njegove suvremenike nego i na mnoge budue generacije. Dok se ini da je Pintariev utjecaj bio usredotoen vie na sjeverozapadnu Hrvatsku, sredinja osoba u istonoj regiji je bio franjevac Marijan Jai (1795-1858). Njegov molitvenik Vinac bogoljubnih pisamah (Kolekcija pobonih pjesama; 1827.), sa svojih deset izdanja, svaki u pet do est tisua kopija, postao je bestseller. Ovdje nalazimo crkvene pjesme koje su se izvodile meu Hrvatima u Slavoniji, Vojvodini i junoj Maarskoj. Jai je poslije izdao u Budimu svoju antologiju Napivi bogoljubnih cerkvenih pisamah (Napjevi pobonih crkvenih pjesama, 1850.), namijenjenih crkvenim orguljaima, ukljuivao hrvatske prijevode mnogih njemakih i austrijskih Singmessen ( pogotovo Haydnove), nekoliko prijevoda s latinskog, dok je ostali dio bio repertoar koji se izvodio u regiji nastanjenoj Hrvatima koja se pruala od Gradia do Bosne. Antologija je ukljuivala stavke za orgulje koji su se mogli svirati za vrijeme mise. Sve ove zbirke dokumentiraju glazbeni ivot u manjim crkvama gdje je glazbena produkcija bila iskljuivo na vjernicima, koji su zajedno pjevali crkvene pjesme praene orguljama to se izmjenjivalo s interludijima solo orgulja. Sve do kasnog XIX. stoljea, dominantan utjecaj na glazbu irom hrvatske obale je dolazio iz Italije, pod utjecajem mnotva skladatelja koji su stalno prelazili jadransku obalu u potrazi za poslom u hrvatskim katedralama. Oni su proizveli znatan broj skladbi, koje su nedavno izvuene iz arhiva. Svi su skladali crkvenu i svjetovnu glazbu, iako je prva bolje sauvana jer su se crkvene institucije bolje brinule za svoje glazbene zbirke. Meu njihovim skladbama, nalazimo mise za glas solo i orgulje kao i iroki raspon misa za glasove, zbor i orkestar; crkvene pjesme na hrvatskom i talijanskom, kao i pasije, kantate i motete na latinskom jeziku. Svaka od katedrala u Splitu, Dubrovniku, Zadru i Hvaru drala je svoj stalni vokalni ansambl i za vane praznike - Boi, Veliki tjedan i Dan sveca zatitnika grada-skupila i instrumentalni ansambl. Neki su pjevai u tim zborovima bili kolovaniji od drugih. Ovaj zbor kolovanih pjevaa je u Splitu 1840. godine zamijenio amaterski ansambl ija su zanimanja u 1872. godini bila slijedea: 6 radnika, 3 profesora, 2 inovnika, 2 studenta i jedan seljak. Orkestar je bio poznat po svojoj svirci u splitskoj katedrali u ranom XVIII. stoljeu, ali se ini da je poslije bio angairan samo za najvanije crkvene praznike (izmeu ostalih Veliki tjedan, Dan sv. Dujma). Takav je bio obiaj i u drugim dalmatinskim katedralama. Jedan od najbolje sauvanih glazbenih arhiva bilo koje hrvatske katedrale je u katedrali sv. Duje u Splitu koji potpuno dokumentira glazbeni ivot ove crkve i skladbe koje su tu izvoene. Nakon perioda 4 skladatelja koji potjeu iz Splita, Julija Bajamontija, Antonija Albertija, Ivana Jeliia i Agostina Galassa koji su bili maestri di cappella izmeu 1790. i 1817. godine, za mnoge je ostatak dogaaja u stoljeu bio planiran i nadgledan neprekinutom crtom talijanskih glazbenika. Marco Lamperini iz Arezza je bio postavljen za maestra di cappella 1817. godine. Do 1819. je napustio Split i naslijedio ga je njegov sin Giuseppe. U travnju 1826. godine stigao je napuljski glazbenik Tomaso Resti (umro 1830.). Bio je dobar glazbenik, koji je ranije djelovao u crkvama u Dubrovniku i Zadru. Njegov nasljednik , u lipnju 1833. godine, bio je Domenico Barocci ( roen 1805.), ranije angairan od opernih druina iz Bologne, Livorna, Genove, Torina, Venecije i Milana. Alberto Visetti, koji je prije svog dolaska u Zadar bio neuspjeni operni skladatelj i pjeva u Padovi i Firenzi, izabran je za maestra di cappella 1842. godine. Ostao je u Splitu 32 godine ,do 1874. godine, kada ga je zamijenio Giuseppe Antonio Vicentini. Prije svog dolaska u Split, Vicentini je sluio kao orgulja u makarskoj katedrali, u crkvama sv. imuna u Zadru i u Malom Loinju.

Zdravko Blaekovi: Razvoj hrvatske glazbe u kontekstu kranstva (19. i 20. stoljee)

5/9

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

Napokon, posljednji dirigent ovog perioda bio je Eligio Bonamici (1847.-1915.), roen u S. Agostinu blizu Ferrare, koji je ostao u Splitu do 1886. godine. Slian profil skladatelja radio je i u drugim katedralama uzdu obale. Sredinja glazbena osoba u Hvaru bio je Josip Raffaelli (1767.-1843.); u zadarskoj katedrali glazbena produkcija je bila obaveza Jerolima Alesanija (1776.-1823.), Antonija de Licinije (aktivan 1823.-36.), glazbenika iz Padove Giovannija Cigala (1805-57.) i Antonia Ravassia (1835.-1912.) iz Bergama. Osim djela ovih lokalnih skladatelja, repertoar dalmatinskih katedrala sastojao se veinom od djela suvremenih talijanskih skladatelja, kao to su bili Ferdinand Giuseppe Bertoni, Bonaventura Furlanetto, Luigi Basinello, Saverio Rafaele Mercadante, Nicola Antonio Zingarelli, Romano Guglielmi i Giacomo Fontemaggi. U crkvama ruralnih podruja sjevernog Jadrana i otoka, situacija je bila drugaija. U mnogim tamonjim upama, staroslavenski jezik se jo upotrebljavao u liturgiji, iako je postupno nestajao u XIX. stoljeu. Ipak, neovisno o tome da li su sveenici sluili misu na latinskom ili staroslavenskom, vjernici u tim ruralnim crkvama su normalno sudjelovali u slavlju mise, pjevajui ordinarij u dijalektu. Missa lecta je bila nepoznata do polovice XX. stoljea. S tiskanih misala sveenici su obiavali pjevati tekst Glorije, Creda i Sanctusa na hrvatskom jeziku, a preostali stavci, Kyrie eleison i Agnus Dei su se lako nauili napamet. Vano je spomenuti orguljaku glazbu koja se izvodila u crkvama uzdu obale. U prvoj polovici XIX. stoljea, tvrtka Serassi iz Bergama poveala je veliinu svojih orgulja i poela proizvoditi velike instrumente koji su imali 16 ili ak 32 glavne tipke,flaute i viole 8 i 4, pridodane mnogim mehanikim i zvukovnim dodacima (zvona, grmljavina, bubnjevi). Ovakvi instrumenti su omoguavali izvoenje opernih aranmana najizraajnijim nainima; ova glazba, u kojoj su vidljivi razni utjecaji, izvodila se i u Italiji i u dalmatinskim crkvama. Mnoge dalmatinske orgulje bile su opremljene dodacima kao to su bubanj i timbali. Bubanj, ija je osobitost bila kombinacija tri do est najniih cijevi koje u suzvuju proizvode zvuk bubnja, bio je tako uobiajen u Dalmaciji da ,od otprilike 70 instrumenata koji su proizvedeni izmeu XVII. i XIX. stoljea i sauvanih do danas, ak ih 49 imaju ugraene dodatke. Tamburi i timbali su bili obavezne osobitosti koje su se upotrebljavale u marevima sviranim za vrijeme odlaska iz crkve, a crkvena glazba XIX. stoljea u Dalmaciji nije bila imuna na talijanski operni stil. Vano je napomenuti da terezijanske i jozefinske reforme te talijanski operni stil nisu u potpunosti eliminirali gregorijansko pjevanje iz liturgije, te su svi sjemenitarci dobivali tu vrstu poduke. Najmanje etiri uitelja koji su poduavali klerike pojavili su se u Hrvatskoj u tom periodu. Mihajlo Silobod-Boli (1724.-87.) je 1760. godine uveo praksu uenja gregorijanskog pjevanja prirunikom, kao i Josip Pavievi (1734.-1803.) 1770. godine, a praksa je nastavljena izdavanjem prirunika Regole del canto fermo koji je Francesco Sabalich ( 1804-55) izdao oko 30- tih godina XIX. stoljea za svoje studente u zadarskom sjemenitu. Njegov tamonji nasljednik Mate Kurtovi (1804-75) izdao je svoj Manuale dei principi di canto fermo giusto le regole di S. Gregorio Magno 1884. godine u Veneciji na G.B. Merlo i sljedee godine njegov hrvatski prijevod na Battari u Zadru, pod naslovom Navunik poetnikah i upravah pivanja carkvenoga po stazam utemeljenim sv. Gargura velikoga. Ovakav, relativno veliki broj prirunika gregorijanskog pjevanja, pisan od domaih autora i publiciran u vrijeme kada je izdavano malo knjiga na ovom podruju, ne spominjui sve knjige koje su donesene iz Italije, a koje se mogu pronai u samostanskim knjinicama u jednakoj mjeri na jugu i sjeveru Hrvatske, upuuju na procvat gregorijanskog pjevanja. Danas ne obraamo, gotovo uope, panju na ovaj repertoar jer su se sve skladbe smatrale dijelom opeg repertoara crkvenog pjevanja i ne posebno specifine za Hrvatsku, iako ova praksa zasluuje potpuno priznanje.

Zdravko Blaekovi: Razvoj hrvatske glazbe u kontekstu kranstva (19. i 20. stoljee)

6/9

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

Prema kraju XIX. stoljea, cecilijanske ideje- promocija obnove stare a cappella glazbe u Palestrininom stilu, donesene su u Hrvatsku. Prvi pokuaji pri reformi crkvene glazbe primijeeni su kroz utemeljenje asopisa za crkvenu glazbu Sv. Cecilija (St. Cecilia, 1877-78), 1883-84), urednici Ivan pl. Zajc i Miroslav Cugvert. Bio je to prvi glazbeni asopis u Hrvatskoj. Program cecilijanskih ideja bio je izloen u prvom broju Sv. Cecilije: bolje pjevanje i sviranje trebalo je biti uvedeno u crkve u ruralnim podrujima; dobre stare crkvene pjesme su trebale biti sakupljene i zapisane; pokuavalo se ukljuivati sve vjernike u pjevanje i to postii s objavljivanjem pjesmarica; planiralo se uvrtavanje novoskladanih crkvenih pjesama u glazbeni dodatak Sv. Cecilije i irenje meu vjernicima; preko asopisa Sv. Cecilija, uitelji, odgovorni za crkvenu glazbu, bili su prisiljeni poboljati repertoar crkvene glazbe; glazba koja je objavljena u Sv. Ceciliji je, eventualno, trebala biti skupljena u pjesmaricu; primjerci stranih pjesama su trebali biti prevedeni i izdani; glazbeni dio Sv. Cecilije je, takoer, trebao ukljuivati djela za orgulje; povremeno su se trebala organizirati natjecanja za nove skladbe; u Sv. Ceciliji je zamiljeno da mjeseno izlaze pouni lanci o svim temama koje su bile povezane s glazbom, posebno crkvenom. Godine 1895. Karlo Kindlein i Vatroslav Kolander skupili su i izdali Kantual crkvene muzike, prvu zbirku hrvatskih crkvenih pjesama temeljenu na cecilijanskim idejama, ali pokret nije uhvatio korijena sve do 1907. godine, kada je Cecilijino drutvo bilo osnovano u Zagrebu i asopis Sv. Cecilija bio oivljen. Sv. Cecilija, koja je do tada neprekinuto izlazila do 1944. godine, imala je ogroman utjecaj ne samo na crkvenu glazbu nego i na cjelokupno podruje glazbe, te je bila najvanija glazbena publikacija tijekom prve polovice stoljea. 1918. godine, njena tiraa bila je 1300 kopija, a 1922. godine je dosegla ak 1600. Sv. Cecilija je imala znanstveni utjecaj na sve aspekte hrvatske glazbene povijesti, eseje o glazbenoj teoriji, gradnju orgulja i sviranje, kao i na vijesti o glazbenom ivotu u Hrvatskoj i izvan nje. Njeni glazbeni dodaci su ukljuivali ukupno 600 suvremenih djela pogodnih za izvoenje za vrijeme crkvenih slubi, kao i transkripcije iz hrvatskih baroknih izvora. Glazba koja se izvodila u crkvama irom Hrvatske tijekom ranih desetljea stoljea bila je neprilagoena i vrlo udaljena od prave umjetnosti. Lokalni uitelji, koji su vodili crkvene zborove, obiavali su izabirati samo pjesme kojima su sami pisali stihove pa njihov zvuk esto nije bio primjeren sakralnom okruenju. Stalni crkveni zborovi su bili rijetki u tom dobu ,a crkvene pjesme nedovoljne za vjernike. Obrazovanje uitelja i sjemenitaraca u njihovim kolama bilo je daleko od zadovoljavajueg. Jedno izvjee iz 1909. godine kae da je u dalmatinskim gradskim crkvama dominantna bila talijanska kazalina glazba, dok su u ruralnim sredinama vjernici obino pjevali iskrivljena djela gregorijanskog pjevanja. Po svom utemeljenju, Cecilijino drutvo je nastavilo pratiti standarde koji su postavljeni tri desetljea prije u inauguracijskom primjerku Zajcove i Cugvertove Sv. Cecilije. Historicizam - koji je bio zajednika nit cecilijanskog pokreta uope- nije bio stran u Hrvatskoj, ali nije uvodio gregorijansko pjevanje ili a cappella Palestrininu polifoniju. Fokus je bio na oivljavanju i pozicioniranju autentine hrvatske crkvene pjesme u dijalektu, posebno repertoarnih pjesmama iz Cithare octhochorde i ostalih starijih hrvatskih antologija ukinutih jozefinskim reformama, koje su trebale zamijeniti pjesme stranog porijekla. Na ovaj nain, cecilijanstvo je ovdje dobilo svojstven hrvatski biljeg, ve u zbirci iz 1912. godine, Hrvatski korali- 35 jednoglasnih melodija iz Cithare. Isti obiaj je slijedio u nadolazeim zbirkama koje su izdane pod paskom cecilijanaca. Hrvatska crkvena pjesmarica je sadravala 29 crkvenih pjesama iz Cithare, pjesmarica Virgini matri (1921.9 24 crkvene pjesme i ogromni Hrvatski crkveni kantual (1934.) 37. Posljednja pjesmarica je imala, vjerojatno, najvei znaaj za crkvenu glazbu prije II. svjetskog rata jer je izdana u velikoj nakladi i prihvaena za upotrebu u gotovo svim crkvama.

Zdravko Blaekovi: Razvoj hrvatske glazbe u kontekstu kranstva (19. i 20. stoljee)

7/9

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

Cecilijansko drutvo je ohrabrivalo skupljanje autentinih tradicionalnih vjerskih pjesama i izradu njihovih harmonizacija i aranmana, kao i skladanje novih pjesama temeljenih na stilu hrvatske tradicionalne glazbe i smjernica izreenih u enciklici pape Pija X. Moto proprio. Do poetka II. Svjetskog rata, mnogi hrvatski skladatelji i glazbenici putovali su ruralnim podrujima, drei predavanja i seminare za lokalne crkvene glazbenike i zborovoe o glazbi pogodnoj za izvoenje tijekom slubi. U to vrijeme osnovana je kola koja se posebno bavila obuavanjem crkvenih glazbenika. Izmeu 1932. i 1941. godine, Franjo Lui je vodio Polyhimnia glazbenu kolu koja je obrazovala crkvene orguljae. Situacija u Dalmaciji se takoer promijenila prema kraju XIX. stoljea. Pobjedom Hrvatske narodne stranke nad protalijanskom Autonomakom strankom na splitskim gradskim izborima 1882. godine, socijalna situacija u gradu se poela mijenjati i, umjesto talijanskih glazbenika koji su veinom zauzimali pozicije u glavnim crkvama, veina glazbenika je sada dolazila iz dijelova Austro-Ugarske monarhije, posebno sjevernih dijelova Hrvatske i eke. Ove politike i socijalne promjene su, takoer, znaile promjenu glazbenog stila, poto su glazbenicima sa sjevera bile blie ideje cecilijanskog pokreta. Cecilijanske reforme su uskoro bile uvedene du cijele obale. U socijalistikoj Jugoslaviji poslije II. svjetskog rata, vjerski obiaji su bili odstranjeni iz javnog ivota i postali striktno privatna stvar. Raskone procesije i slavlja na javnim mjestima bili su zabranjeni, a sve crkvene aktivnosti ograniene na sveta mjesta. Iako je Ustav Federativne Jugoslavije i Republike Hrvatske garantirao slobodu vjere, neke lokalne vlasti su zabranjivale pastoralni rad sveenstva, posebno nakon prekida diplomatskih odnosa izmeu Beograda i Svete Stolice 1952. godine. Vjersko pjevanje se, meutim, priviknulo na nove okolnosti. Za vrijeme prvih pet godina nakon rata, narod Sutomiice na otoku Ugljanu (Dalmacija), na primjer, u svojoj molitvi Bogu da blagoslovi sveenike i svjetovne vlasti, upotrebljavajui tekst star jedno stoljee, zamijenio je kraljevo ime imenom marala Tita. U prijevodu, je glasilo ovako: O dragi krani, skupljeni zajedno ovdje. Zazivamo svemogueg Boga I molimo od njega ... Isprui svoju desnu ruku svijetu I svojoj zarunici Crkvi I papinoj glavi, Zatitniku svete vjere. Daj im svoj blagoslov, Sveti Oe, dragi Oe, Drue i marale Tito, Dravnie nae zemlje Njemu, prui svoju desnu ruku, Daj mu svoj blagoslov. Svi biskupi, svi sveenici, Svi lanovi redova. Urbanizacijom ruralnih podruja i pojavom radija i televizije, mnogi stari obiaji su naputeni. Nestaju narativne izvedbe pjesama o Djevici Mariji i ivotu svetaca, nestaju tradicionalni rituali kao kolende ili boine pjesme Spominjanje Djevice Marije, Boga i svetaca nestaje iz tradicionalnih i svjetovnih pjesama.

Zdravko Blaekovi: Razvoj hrvatske glazbe u kontekstu kranstva (19. i 20. stoljee)

8/9

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

Odmah po svretku rata, asopis Sv. Cecilija pokuao se uklopiti u novo ozraje, ali je propao, nakon to je samo jedan primjerak izdan 1946. godine. Godine 1958. Zagrebaka nadbiskupija je obnovila svoj Odbor za crkvenu glazbu, koji je odmah poeo izdavati skroman asopis za crkvene glazbenike i orguljae pod imenom Upute crkvenim orguljaima. List je izlazio neredovito do 1964. godine, ali je informirao o zakonitostima u vezi s glazbom, kao i o uputama zagrebakog Ordinarijata, uputama o odravanju orgulja i uputama o osnovama glazbene teorije, a svaki broj je ukljuivao i skroman glazbeni dodatak. Situacija se postupno mijenjala u ezdesetim godinama, posebno nakon to je 1966. godine potpisan Protokol koji je ponovo uspostavio diplomatske odnose izmeu Jugoslavenske federacije i Vatikana. Na sastanku, odranom 13. rujna 1962. godine, Konferencija biskupa Jugoslavije odluila je osnovati, pod pokroviteljstvom Rimskog katolikog teolokog fakulteta, svoj Institut za crkvenu glazbu. Sacra Congregazione dei Seminari e della Universita degli Studi of the Holy See, sloila se s njegovim osnivanjem 15. oujka sljedee godine i Institut je osnovan 25. rujna 1963. godine. etverogodinji nastavni plan Instituta je organiziran kroz Odjel za crkvene glazbenike i Odjel za crkvene orguljae. ezdeset godina nakon to je Pio X u svom Moto proprio preporuio Crkvi da sama preuzme odgovornost za obrazovanje svojih uitelja glazbe, orguljaa i pjevaa, osnivanje Instituta omoguilo je kolovanje hrvatskih crkvenih glazbenika. Direktori Instituta bili su Albe Vidakovi (1963.-64.), Anelko Milanovi (1964.-88.) i Izak pralja ( od 1988.) Institut je preuzeo zadau koju je u prvoj polovici stoljea ispunjavalo Cecilijino drutvo. 1969. godine, Institut je oivio asopis Sv. Cecilija, koji je irio ideje Drugog vatikanskog koncila. Pod vodstvom Izaka pralje, Institut je publicirao Novu crkvenu pjesmaricu (1973-74) u kojoj su ponovo izdani originali skladbi koje su publicirane u Sv. Ceciliji i deset godina kasnije, pjesmaricu Pjevajte Gospodinu pjesmu novu ( 1983-85) koju je odobrila Konferencija biskupa Jugoslavije kao slubenu pjesmaricu. Institut je izdao Izbor hrvatskih pukih misa (1975-76), Pasiju za Veliki tjedan (1978/88), Sveeniku pjevaku slubu, 1978. i nekoliko udbenika o crkvenoj glazbi i glazbenoj teoriji. S tom znatnom aktivnou, Institut i danas ima veliki utjecaj na podruju sakralne glazbe u suvremenoj hrvatskoj crkvi, a njegovi napori su doveli do primjene legislative Drugog vatikanskog koncila u hrvatskom liturgijskom ivotu.

Zdravko Blaekovi: Razvoj hrvatske glazbe u kontekstu kranstva (19. i 20. stoljee)

9/9