Nikola Lopii IMANJE I Petkom u tri sata popodne gradska je bolnica otvorena. Seljak je prispio tano u odreeno vrijeme.

Proao je preko poploanog hodnika i plaljivo obzirui se gledao dolje, zadubljen u misli. Sunano posljepodne blijetalo je iza otvorenih prozora. U bolnikim sobama i hodnikom strujao je dnevni sunani dah natopljen tekim mirisom jodoforma, etera i lizola. Tekim korakom seljak je proao pored reda kreveta i zaustavio se na dnu. Blijeda, duboko upalih uagrenih oiju, enska glava sa kreveta zaueno se okrenu put njega: - Za ime Boga, Marko, zato doe danas? On sjede pravo pored nje, skrsti ruke i ne govorei ni jedne rijei zagleda se pravo u nju. Ona je kratko disala i, prebacujui duge mrave ruke preko pokrivaa, opet ponovi: - Zato nijesi doekao neelju, nego u radni dan? Seljak zavue ruku u dep i izvadi pomorandu. Mirno poe da je guli, zagledan u njenu utu koru. - A ti,- ree on,- ti svaki dan gore? Ona pokua malo da se poispravi, pa nemogui pokrenuti nogom, ostade opet u istom poloaju, poluzatvorenih oiju. - to ti je doktor reka'?... odvrati on, ostavljajui pomorandu pokraj nje na jastuku... Ona kratko uzdahnu, pokrenu glavu i bolno se zagleda u seljaka. - Ne pitaj, Marko,- poe ona,- nego zato te avo donosi ovamo u radni dan, zna li da imanje propada, vidi vrijeme je bez kie, moe da pogleda oko doline i da je ve jednom pregradi za stoku. On prebaci nogu preko noge pa se samo osmijehnu. - Ne smijem da tiem u meu; zna li za Boga, Janica, da je suvomea i da bi kua pala. - A kakvo e nam biti ito?- upade ena brzo. - ita e biti,- odvrati seljak,- ako ga skakavac ne nagrdi. - A groa?- zapita seljanka radoznalo. - Ni zrna,- ree seljak,- ako ostane ova maa. Ona zavre glavom i gotovo ga prijekorno pogleda. - Znam ja,- ree ona,- nema nita bez mene, nita; a ja ti ve neu nikad. Seljak se namrti. Obrve mu se naglo svedoe i utueno crno seljako lice kao zemlja dobi udan i alostan izraz. To imanje je njegova mora. Moe mu biti i radost, ali je i velika rana. Godine svoga ivota uloio je da ga stekne. I savijen da ga odri, on osjea kako mu snaga nestaje. Udri, radi, sij i kosi, a opet ta ima? Osjeao je kako od njega sve vie i vie ima teret, kako je nekako jae i vie od njega. - Stanica je imala zaunice,- ree seljak,- kao da bi htio da prekine da vie misli o imanju. - Jadno dijete moje,- ree seljanka,- jeste li je lijeili? - Vunom i rakijom- odvarti seljak. ena opusti suve bolesnike ruke i pogleda u njega: - A ja sam se ueljela Stanice. ela bih da je vidim. Bolijest se ote, a eljade svata misli. - Bojao sam se za nju,- odvrati seljak,- ali mi je Kristinja Savieva pomogla da je lijeimo, pomogla mi je i na livadu oko luka. - A kakav je luk?- zapita ena. - Sua ga mladog ote, ali se glavica zavija. Ona pokrenu glavom, popravi se i poe kratko da die. I sasvim nemarno okrenu oi na seljaka i pogleda ga blago. - Krstinja je dobra i radna, ali vodi ti o tome brigu: niko se oko tueg imanja ne savija kao oko svojega. Seljak zauta. Bilo mu je teko odgovoriti, pa kao da se predomisli gotovo ljutito odvrati: - Ti zna to je imanje, a jedne ruke su ka' nijedne, to e sam ovjek da otme? Treba raditi sve vrijeme i dok je lijepo i toplo na dolinu; treba trati po njoj kao maniti pas. Da dri struk, da podigne drau, da oprai dolinu, da pokropi lozu; a mogu li ja to sve sam? I da nije bilo Kristinje Savieve da te odmijeni dok se ti ne digne i ne mogne raditi, bio bih kraj imanja bez imanja. Zna Bogu fala, kako je nama: ako nijesi vazda pri dolini i samo se sjeme zakameni. Janica samo prevrnu oima i poe da mie blijede prozrane ruke preko pokrivaa. Seljak je gledao ispod oka. I, ne treperei, pogled mu se zadrao na njenom blijedom bolesnom elu, gdje je seljako utilo potpuno izgubilo svoju boju, pa pravo do ulupljenih obraza, koji su gotovo doli da se sastave. - A ja,- ree Janica,- ve ti visim nogama u grob. Juer su mi izvadili trn iz noge. Rekli su mi da mi se potetila krv. I zna to,- produi ona utueno,- mene nita nije a', samo se bojim da mi se dijete ne poskita, a imanje ne proe. - A to su ti rekli doktori?- zapita seljak kao pretrnuo. - to su rekli... odvrati ona otro.- Zlo su mi rekli, Marko, te veliko zlo. Rekli su mi da mi kidaju nogu. - Nogu?- zaueno navali seljak- nogu! to zbori, Janica?- nagnu se on nad njom.

Ona se samo oprui, pa kao da joj oi zasuzie odgovori: - Ako je ne otkinem, umrijeu... a ja sam tvrda... ne bojim se niega. Eto, pa sad reci. Ja u kako ti zbori. Ti gledaj kako je bolje. Ja sam tvoja ena, tvoja je volja moja. Ti malo promisli. Nikad ti nijesam rekla: ne tako, Marko. Bilo je po tvojoj volji. Pa ti ni sad neu rei: kidaj mi, ili ne kidaj nogu. Neka bude po tvome, a ti e kako bude najbolje za nau kuu, za ono zato se muimo cijeli ivot. ena se na potonje gotovo zagrcnu, ali se brzo tre, zatrepta oima i podie ruku kao da e da zakloni elo. I seljak, koji je stalno vodio brigu o tome da jednom bude naisto s tim da mu je ena za grob ili za kuu, koji je toliko puta, ostavljajui rad, govorio da bi bio najsreniji da enu mrtvu zatekne, da se oslobodi brige da zbog njene bolestine robuje imanje, osjeti kako mu se dua otvori i kako navali nekakva velika tuga kao rijeka, i ustavi mu svaku rije. - Nije ni to sve zlo,- produi Janica,- nego da mi kida nogu treba ti blago, blago. Danas je dolo tako da ne znam bi li podmirio da proda livadu, stog i sve ono iza kue. A ni s tim ti imanje nije nita, a da ti ne reem kako je bez toga. A ja, opet, da sve to uini, ostajem da se muim ka' crv, gola trupina, osakaena za svakakav rad. Pa se i sama pitam: to u ti takva, to e ti ena sa po ivota. 'Ljeb ti moe i Stanica ugotoviti, a za kakav sam ti ja drugi rad? Seljak se die da pribere poslednju snagu. Nije mogao da se odri na nogama. I sami ga potiljak bolio; i onako prostran i crn zavre nervozno glavom i udari se akom posred ela, kao da je sve propalo. - I ja,- produi Janica- ve dugo nemam sna. I sama mislim to treba uinjeti, ali nita, nita da smislim. Ja sam, pravo rei, jo zalud mlada; meni ivot nije dosadio. Ali znam i to da me ti nijesi uzeo da ti dubim kao dijete, nego da ti ouvam i radim. Zaputeno seljako imanje nije nikakvo imanje, treba ga ouvati, jer ni mi nijesmo sami. A opet ujednu raunam: ako Bog 'oe da me vue u grob, ti me zalud otima. Eto da umrem, da me nema, ostaje ti imanje, livada, stog i sve iza kue. Jo ti ree da ti je Kristinja Savieva pomagala; ako ona ima iste ruke, odri. Ja mnogo o tome mislim, ja se po itave noi Bogu molim, pa to on da! Meni esto proe kroz glavu: to u sa po ivota, je li bolje da ne ivim?... Stojei tu kao ukopan i potpuno savladan eninom priom seljak nije znao da li je ovo to doivljuje java ili san. Takvoj nagloj i stranoj promjeni nije se nadao. Poeo je da trlja oi kao da mu ih je ko pepelom napunio; grake znoja cijedile su mu se preko lica. On naglo, kao pijan, obrie znoj zamazanim suknenim rukavom i jedva mogade rei: - Umukni vie, eno, Bog te ubio, putaj ovjeka da mirno die!... II Kad je seljak doao kui, opet nije znao to da ree. U jedan mah obuzimalo ga je ovakvo osjeanje: neka ena umre, zvaemo popa, oaliti je i zakopati. Za itav dan mogao je ostati smiren s tim osjeanjem, radio je i izgledao potpuno spokojan. Drugoga dana ve se sve mijenjalo, obuzimalo ga je drugo osjeanje i to sasvim suprotno.- Ni eni se ne mre, govorio je nespokojni glas iz due... a ja, zar ja mogu poeljeti smrt svom vjernom drugu? ta je mogao da uini seljak? Jo rano u zoru uzeo je kosu i poao u dolinu. Ovu dolinu bilo mu je najtee prodati, jer je triput godinje kosio. Obiao je rano, pa kad je ugazio u travu, nadvio se nad kosu i poeo da misli: - ena je, drug je, od Boga je grehora! Ali za as, kosa je zapitala kroz travu i onaj mlad zadah pokoene trave obuzimao ga je i opominjao: prodaj dolinu, baci kosu. Kad mu je pri jakom sunanom aropeku dijete donijelo doruak, nalo ga je kako sjedi u goloj koulji ispod grmena.. Bezazleno dijete je sjelo do oca, poelo da razgre otkose i trai cvijet. Marko je neprestano razmiljao, gledajui na dijete otro i ispod oka: - Ako pustim,- mislio je usebi,- da se eni odree noga, i ako dam sve to se za to trai, ta mi onda ostaje? Ostajem sam, ili jo gore nego sam, ena bez ivota, a imanje na mojim leima. A treba orati, sijati, svaki struk ljuljati rukom, i to ne jedne nego svake godine. Ako pustim da ena umre, imanje ostaje, sve ostaje, samo nje nema. Istina, on je bio ve i navikao bez ene, naroito otkako mu je Kristinja u kuu dola i poela da radi i otima, radna i zdrava kao vuk. On bi s Kristinjom odrao imanje, a osim toga ona nema nikoga i dobro bi mu dola da zamjeni enu. Ali nije bilo sve tako jednostavno. U dui ga je najvie stazalo pri pomisli na dijete. Osjeao je kako je vezan debelim uetom i za enu i za imanje. Pa ma kako potegao noem da prekine boljelo ga jednako. utei tako kraj doline, on se naglo okrenu djetetu i, kao ovjek koji zna to da ini, sasvim mirno zapita: - Stanice, bi li ti a' bilo da majka umre? Dijete, koje je u tom trenutku stavljalo poljski cvijet u kosu, naglo opusti ruke i nekako se preplaeno zagleda u zemlju. - Ona nee umrijeti- produi Marko vie za sebe- ako prodamo sve to imamo... a onda e ti majka ostat' sakata. 'Oemo li prodat'? Dijete drzo okrene glavu: - 'Oemo... Marko osjeti kao da ga neko usijanim iljkom probode ispod samog pasa. 'Oemo... zijalo mu je u uima.- Hajdemo, prodajmo, dajmo sve, dovedimo mrtvu trupinu kui, sjedimo do nje pokraj gomile draa i jedimo korijenje. On se naglo die, uze kosu i poe da otri. - 'Ajde- oslovi dijete- uzmi vagan i nosi doma.

Dok je Stanica kupila drveno posue, Marko se znojio kosei. Najedanput zastane i zagleda se gore. Otro sunano koplje bilo ga je u samo elo. U oima mu se mutilo. I on se zagleda u iroko nebesko plavetnilo, odakle je usijano sunce hiljadama kopalja udaralo na dolinu. Marko je bio poboan seljak, ali on nikada nije razmiljao o veliini mudrog starca iznad sedam nebesa. To je bila za njega prosta pria: ljudi su sitna krljava bia, Bog upravlja sudbinom svega. I ena mu je rekla da se moli svake noi Bogu. I zagledan tako tupo u nebesa, on nije ni pokuavao da misli o pomoi koju ena oekuje odozgor. I izvan svega toga, on se sad dvoumio: hoe li sakato imanje i sakatu enu ili e sve imanje, a enu u grob. I ukoliko ga je vie bijes spopadao od tuge da ne moe nita da kae, on je samoga sebe prekorijavao. Pa to da alim to imanje, tu navaljenu meu, tu dolinu prebijenu nerodicom, taj moj uzaludni vjeiti trud, zbog ega da alim, neka ide sve!... I povukao nervozno kosom kroz travu, zasijecajui otro, udarajui vrhom u samu zemlju, kao da je htio ba nju da izranjavi, nalazei da mu ona smeta. Uvee, kasno, kad se vraao kui, presrete ga na putu seljak. Iao je brzim koracima prema njemu. Marko ga prieka jo jednako zamiljen. - Marko,- ree seljak sav zaduvan,- ujem za tebe zlo, 'oe da ti ena umre, je li istina? Marko nije znao ta da mu odgovori i zagleda ga alostivo. - 'Oe da joj kidaju nogu,- procijedi jedva kroz zube. - Pa? - Treba kidati od imanja. Seljak mahnu glavom i poslije kratkog utanja odvali: - Reci mi kako 'oe, ali pravo da ti kaem: razmisli, ovjee Boji, to e ti u kuu gola trupina. e je put da dolinu oprai, e je s proljea da se ore, e je da se voda donosi s ublova, e je da se ito vre; hoe li sve sam? Ima li sedam ivota? Stanica je dijete, a ti e prije izdat' nego te ona odmijeni. A onda, moj Marko, imanje propada, propada, nadnice vie nema, a prosjacima niko ne daje. Drugo je da ti ima imanje, pa da ovjek veli: kidalo se ne kidalo, ne poznaje se. Nego ti jedva i s tim to ima 'vata kraj. Marku se jo vie smrailo. Htio je rei: neka sve propada, neka sve ide u zemlju! Ali ga je ipak potajno boljelo i titilo. Ue natmuren u kuu. I tako zlovoljan i umoran sjede na stolac. Kristinja je ve spremala veeru. Krupna i razvijena seljanka nosila je u rukama pun vagan mlijeka, plaei se da pogleda u Marka. Ta ena je i nenadano doletjela u njegovu kuu, i to upravo onoga dana kad se Markovoj eni dogodila nesrea. Ona je prva kazala Marku za zlo, i na zapomaganje priskoila eni u pomo da joj trn debeo kao palac izvadi iz bose pete. I ve tako, kako se za prve dane nala markovoj eni upomo, ostala je i nadalje, poto su enu prenijeli u bolnicu. I vina svemu, radna i ista, ostala je sve potrebnija kui. I sasvim svjesna da nema nita osim svoje ogromne radne snage, ova ena trebalo je svakim svojim postupkom da dokae svoju ropsku potinjenost i dobar posao. A to je ono to je Marko traio. Zato je on esto u mislima raunao ovako: ako bi Janica umrla, uzeo bih Kristinju, ona bi mi ouvala imanje. I ta je odluka bila odreenija ukoliko se vie pred njegovim oima lelujao snaan, golemi lik opaljene bose seljanke. Od svega ovoga Kristinja je poneto nasluivala, ali je ekala to joj sluaj dosudi. Jednoga dana, kad je Marko doao iz grada, Kristinje je mijesila hljeb. Nagnuta nad navama, seljanka je pravila novu peninu pogau, posipljui tijesto branom. Borila se u sebe da li da pita seljaka kako je Janica. Ali se plaila da je pitanje ne oda. Umoran, otkopan, Marko je sjedio u stolovau i skidao opanke. U isto vrijeme dola je bila i Stanica da mu opere noge. - Je li, Marko,- ree mu Kristinja u jedan mah,- to je s Janicom? - Zlo,- odgovori Marko.- Navalila je otok, itava joj je noga buknula kao potoina. Uhvatila joj je ve i stegna. Kristinja ostade zabezeknuta. - Pa to misli sad, Marko? - Nita,- odvrati on.- Oboje ekamo to e Bog re'. U razgovoru se mirimo sa svijem to e da doe, a u dui kako nam je, to mi najbolje znamo... A ona ve kao da je i spremna. - Da umre?- ustuknu Kristinja. - Jo,- odgovori Marko zlovoljno,- trai da se enim, da uzmem zdravu i radnu enu, koja e mi uvat' imanje i dijete. I japrodui on utueno- gotovo da je posluam. Kristinju prome neka tiha drhtavica od koje joj i sami podbradak zadrhta. Sasvim skriveno osjeti kako bi najrae sada Marka obasula rijeima. Ali umjesto svega sagnu se da mu skine opanka. I dok je drijeila oputu i skidala opanak, drhtavica se povea; ona osjeti kako ne moe ni da stegne rukom. Savladana nekom udnom tugom i radou, ona podie pogled i zagleda se u Marka. Njegov desni brk bio je malo pokrenut i sasvim ispod njega vidio se na grubij i peenoj seljakovoj usni dobroduan i mio osmijeh. Njoj zaigra u samim oima i kad se njihov pogled srete, ona osjeti da i jedno i drugo isto misle. Radost da e imati krova toliko ovlada njenom duom, da se ona sagnu kao da e poljubiti Markov opanak... Ali ipak, ustuknu i zagleda se stidno u zemlju. Marko se die iz stolovae i nemarno zatrese glavom: - Bie- proguna on- kako Bog 'oe. - A on je za sirotinju dobar- upade Kristinja. Te noi Marko je bezbrino, gotovo mirno spavao.

III I dok je Marko prolazio dane sasvim pomiren s onim toje sad neminovno i smatrao svoju enu ve mrtvom, potajno i duboko nagrizao ga je crv. Postoji toliko mnogo doivljaja, uspomena, zajednikoh napora i nada koje ga veu za enu. Raskinuti te veze tako odjedanput i sasvim mirno da ne zaboli ni malo duu, bilo je nemogue. I nenadano ga tada zagrija nova misao: ena umire, neka doe kui da umre. Navaliemo travama na nogu, moda emo joj vratiti ivot. Pa ipak je i tu oklijevao. Meutim vrijeme je prolazilo. Ve je ito poelo rumeniti na dolini. Penini klas visoko iznad plota podigao glavu. Iza kue polijegao sparueni luk, krompir sav uao u zemlju, njegovi izgorjeli okrajci ostavili su samo utilo. Iza mea naslonila se tikva. Nikada srenije i zadovoljnije nije Marko osjetio onaj vreo zadah koji puni sokom zrijevanja. Poela je kod njega tiha radost da e da jede novi kola od peninog zrna iz svoje doline. Trebalo je da poe kod ene i da joj ree: Janice, sve zrijeva i ti ne treba da umre, odnijeemo te na selo, lijeiemo te travama, bie kraj livade. Sunce i trave izvidae ti svaku bolest, ne treba nita sa po ivota, moi e i sama da otme poneto motikom. Bio je do tihog ushienja radostan.- Eto,- mislio je,- kako je pod suncem svako zrno dalo dah i sve proklijalo, sve bujno raste, rod e nas odrati. ena e i sama uvidjeti da nema ni lijeka ni sree bez svoje kue, tu kraj doline. Prostrijee joj slamu, Kristinja e joj kuvati trave, vratie joj se ivot. I bilo je neega praznikog i udnog u seljakovoj dui. Grabio je da to prije dotri i da joj kae ono to joj je toliko puta govorio: doktori, oni nita ne znaju, oni samo znaju da reu i da trae novaca. A ti e kod nas, zna gdje je pravi ivot, nita rukom dirnuti nee, a smrad te kao ovdje nee guiti. to e mu na to odgovoriti ena?... Da li e sve to radosno prihvatiti, ili e kao uvijek odmahnuti glavom? Te su ga misli takvom estinom obuzimale, da nije ni osjeao kako juri, i gotovo se zaudio kako je brzo stigao u grad pred bolnicu. Kad je doao pred prostranu salu, u kojoj su ekali bolesnici, osjeao je u dui potajnu radost da je imanje sauvano, i to sad kad sve zrijeva i donosi rod. I nekako udno, ulazei u veliku bolniku sobu, poeo je da se okree okolo gledajui na sav bolesniki svijet koji je tu leao, kao da im je htio rei: izvadiu ja enu iz eljusti ove nemani, i imau je zdarvu, a da imanje ne dirnem. Ali najedanput kao da ga ledena kia probi. Njen krevet je bio prazan, pokrivai uguvani; a jastuk na kome joj je bila glava, ulupljen. Kao da ga namah obuze vrtoglavica, poe zbunjeno da se okree, gledajui izbezumljenim oima. Za momenat prie mu bolniarka. Stupi tiho na prstima i dade mu znak da izie. Tupo i zaueno gledao je Marko u nju. - Dobro je da si doao,- izusti ona tihim glasom,- jo bi bolje bilo da si jue doao... Ali sad svejedno... -A to?- jedva se ote njemu s kraja usana... - Ona je umrla... umrla- odvrati bolniarka. Oko Marka se okrenu sve. Krv mu pojuri u mozak, kao da ga munja oinu. Naglo ustuknu korak nazad, i uzdra se uz zid da ne bi pao. - Umrla?- procijedi on zaueno... - Jo jutros u samu zoru... odvrati bolniarka. Marko se svom teinom nasloni na zid i poe uurbano teko da die. Osjetio je kako mu se postepeno sui grlo i kako je tu suvino da kae i jednu rije. - Mi smo istog trenutka,- ree mu bolniarka,- javili na optinu. Seljak samo zavre glavom... - Pa to prebrzo bi?... upade on jedva ujno. Bolniarka mu prie i potapa ga po ranemenu. - A zar ti nije rekao ljekar da e umrijeti, ako joj ne odreu nogu? On se potpuno slomljen odmae od zida. Drao se jedva na nogama. A onda, kao da se sve pred njegovim oima pokrenu, on osjeti kako vri krv u uima i kako za as i ona, bolniarka, promijeni svoj lik i kao da se istanji kao sjenka, jedva vidljiva pred njegovim oima. Ramena mu se naglo, gotovo mehaniki podigoe, i on ne vidje nita pred sobom sem bijeli mantil bolniarke, koji je treperio kao pramen magle. - Moe da je vidi,- ree mu bolniarka. On se plaljivo povue i drei se za zid spusti oprezno nogu na stepenice. - A e je?- zapita kao da se trza iz misli. - U mrtvanici,- odgovori bolniarka.- Ujutro treba da je nosi, ako e je tamo sahraniti. Na posljednju rije njemu kao da bljesnu pred oima. Ledena jeza proe itavim njegovim tijelom, i tada, umjesto rijei, osjeti da ga stee u grlu. itave su mu se grudi nadimale, a unutra je osjeao kako ga pritisnulo i boli do suza. Kad doe pred mrtvanicu, stade kao ukopan. Bolniarka ga zagleda u oi, i vidjei da mu je lik nevjerovatno snuden, ona mu gotovo tuno prie. - ivot je nita, nita. Danas ih je troje umrlo. On nije mogao na to oddgovoriti ni rijei, ve samo poe da isti rukavom znoj sa ela. I sasvim nepouzdano, kao krivac ue u mrtvanicu. Troja nosila, krstovi, polupan prozor u dnu, pauina preko zida, mrak i zadah trulei u mrtvanici- sve

ga to uzbudi. On pogleda ljeeve. U sredini bila mu je ena. Votano lice, nos izotern, usta polu otvorena, zubi uti i nagnjili, oi uvuene toliko da ih nema, prsti blijedi i tanki. Njega spopade strah. On polako i sasvim oprezno prie njenom ljeu. I gledajui je u nosilima kako je snudena i napaena nala vjeiti mir, on ne mogade nikako da se pomiri s tim osjeanjem da je ovo rastanak za uvijek. Njegov se pogled zaustavi na njenoj utoj umazanoj kosi, koja je onako rasuta trala gore pokraj oka i bacala sjenku preko mrtvog, od bola unakaenog lica. I znajui da je taj pramen kose uvijek navikao da tako stri, i da je ostao i sad tako kad nje nema vie, on osjeti kako neto bolno dodirnu njegovu duu i gotovo ga raznjei. Hiljade zajednikih dana bolova i patnje, hiljade raznih slika i svega onoga to ih je u ivotu sjedinjavalo, kao da uskrsnu u njemu, i kao da sa ogromnom drhtavicom potrese itavu njegovu snagu. On se sae polako i plaljivo, kao da e da je zove. Truljenje je bilo ve poelo i gorak, kiseo zadah napuni mu usta. Tada on podie glavu i prvi put, poslije toliko godina, osjeti da treba da zadri suze. I stojei tako, kao prikovan nogama za tle, on nije ni primijetio da ga je bolniarka ostavila samoga. I u momentu ta potpuna samoa, tu u blizini njegove ene, kojoj vie ne moe nita da ree, napuni ga nekim udnim strahom. Umjesto rijei, on poe da se odmie, pa podiui ruku kao da e od neega da se spase i drei jo uvijek uperen pogled na opruenom enskom tijelu, na mrtvim, ukoenim, sklopljenim oima i njenim poluistrunulim zubima to su crni izbijali iz vilice i podigli kao bijelu hartiju tanke i prozrane usne, on tiho procijedi: - Janica je umrla!... Ona je umrla...- poe mehaniki da ponavlja tu misao, kao da se ne moe naviknuti na nju. I tako, odvajajui se sve vie od nosila vratima, on prosto prestraen iskoi napolje, kao da je htio da bjei,,, Svjetina, koja je vrvjela ulicom, ne odagna njegove misli. Lica koja je sretao gubila su mu se u magli. Izgledalo mu je kao da se sve nekako vrti oko njega. Odjedanput kao da mu mrak pade. I gle, kroz taj mrak bljesnu mu sasvim jasno ponovo misao: imanje! Tada se osjeti do dna slomljen. I kao da silno arenilo igra pred njegovim oima, a izvie svega toga spua se crn i veliki oblak, Marko u toj zbrkanoj mjeavini vidje jasno: nosila, gruba seljaka nosila, napravljena od grabovine. On ustuknu. Poe ulicom gotovo posrui. A onda nanovo obrisa rukavom znoj sa ela. I kao da se u trenutku pribra, poe da se napree da o svemu misli. Janica je umrla... otre mu se nesvjesno iz due... Nikada on nije imao s njom ni jednog srenog dana... Sad, u trenutku oajanja, vidio je on otro, nemilosrdno: vezani su za imanje, kao paad o kolac pred tenarom. A ta na kraju od toga ostaje? Poreze, dugovi, tereti, mrnja, sukobi, nijedan ist i nepomuen trenutak. I koliko god je njegova misao mogla duboko da prodre, on je osjeao strah i alost zbog svega ovoga to se desilo. Znao je da pred samim sobom moe biti jedino miran ako vidi krivca. Ali da li je on krivac, da li je on onako bolovima iznakazio tijelo svoje ene, da li joj je on uzeo ivot?... Trenutak optube nije mogao podnijeti. I nejasno i maglovito javljalo se u njegovoj dui: cijeloga ivota radio je oko imanja, hranio ga briljivo kao malog kuia. I gle, kui je odrastao, postao vuk, osilio, podivljao i skoio svom roditelju za vrat. I jasno uviajui da je ba to imanje bilo jedini smisao njihovog zajednikog ivota, da su oni bili sreniji ukoliko se njihov dlan zemlje irio, on se sada udio otkuda to imanje da stane kao neprijatelj meu njih. I osjeajui se nekako kao prevaren, on je zurio nesvjesno u lica prolaznika, kao da je htio da ih pita: ko je to moj roeni znoj ustremio na mena? Cijelim putem su ga proganjale ovakve misli. I nezadovoljan i nespokojan uletio je u kuu mraan kao vuk. I kako nije zatekao nikoga, sio je za sto, savio glavu i poeo da se bori da zadri suze. Koliko je ostao tako ni sam nije znao. Tek kad je podigao oi, sunce je bilo na zalasku. I tu, prema brijegu, sva vesela, trala je Stanica i, videi otvorena vrata, sasvim srena da joj je otac tu, naletjela je preko praga kao ptica. Za njom je ula Kristinja. Ona nije primijetila ni Markove plane oi, ni njegov krvav lik. Gotovo bez daha Kristinja poe da vadi iz njedara klasove i ostavlja ih pred njim. - Marko, ovo je prije vremena, prije,- govorila mu je radosno. Pa, poto mu se primae, uze mladi klas, oljuti ga hitro rukom i pokaza mu zrno. - Gledaj, Marko, svako zrno tvrdo i zdravo ka' konjski zub. Ali u taj mah pogled im se srete. Ona vidje kako je Marko duboko utuen. Seljak uze klas, oproba zrno noktom, onda zavitla njim i tresnu o zemlju. - Marko, ta ti je, Marko?- viknu Krstinja. - Nita... odgovori seljak. Krstinja, duboko negdje u dnu due osjeti to se moglo dogoditi i, sva drhtei od pomisli da za nju u ovom trenutku svie, zapiza ga: - A to je bilo, Marko? - Umrla je Janica,- ree seljak i odmahnu rukama.