TO JE LOGIKA Uvod: S

Uvod U svakodnevnom z ivotu i u znanosti, osobito kad dode do neslaganja i prepirke, c esto naglas avamo da je ono s to kaz emo logic no, a oponentu predbacujemo da to je ta logika na koju se tako rado pozivamo? u njegovu rasudivanju nema logike. S

Postanak i razvoj logike Kao ni druge grane filozofije i znanosti logika nije neki zaokruz eni izvanvremenski sistem apsolutne istine, nego jedna disciplina koja je povijesno nastala i povijesno se razvijala. Evropska logika nastala je u staroj Grc koj. Njezinim osnivac em opravdano se smatra veliki grc ki filozof Aristotel. U nizu opsez nih radova on raspravlja o gotovo svim osnovnim pitanjima logike. Osim Aristotela velike zasluge za logiku stekli su u staroj Grc koj filozofi megarsko-stoic ke s kole. Aristotel i filozofi megarsko-stoic ke s kole osobito su detaljno prouc ili deduktivne zakljuc ke. Deduktivna logika koju su u antici stvorili Aristotel i filozofi megarsko-stoic ke s kole kasnije se u toku stoljec a komentirala, dopunjavala i sistematizirala, ali se nije bitno mijenjala ni obogac ivala. Bilo je i filozofa koji su je os tro kritizirali i osudivali, ali kako na njezino mjesto nisu umjeli staviti nis ta bolje, ona je te napade uspjes no nadz ivljavala. Tako se bio stvorio dojam da se na podruc ju logike vis e ne moz e stvoriti nis ta bitno novo. Razvoj logike u 19. i 20. stoljec u potpuno je demantirao mis ljenje da je svaki napredak u logici nemoguc . Prije svega, u to vrijeme razvila se induktivna logika. Zamisao i prvu skicu takve logike nalazimo vec poc etkom 17. stoljec a u radovima engleskog filozofa F. Bacona F. Bejkn], ali su je temeljito razvili i afirmirali tek J. St. Mill Dz . St. Mil] i drugi engleski logic ari 19. stoljec a. S druge strane, u drugoj polovici 19. stoljec a i u 20. stoljec u razvila se simbolic ka logika, koja je u poc etku bila samo novi, razvijeniji oblik deduktivne logike, ali se kasnije prihvatila i toga da na nov nac in obradi induktivnu logiku. Premda neke ideje simbolic ke logike nalazimo mnogo ranije, te su ideje razvili tek engleski . Bul], G. Frege, B. Russell B. i njemac ki filozofi 19. i 20. stoljec a (G. Boole Dz Rasl] i drugi). Razvoj induktivne i deduktivne logike u 19. i 20. stoljec u potakao je z ive filozofske diskusije o predmetu i zadatku logike i o njezinom mjestu u sklopu filozofije
TO JE LOGIKA S

i u sklopu c ovjekove teorijske i praktic ne djelatnosti uopc e. Suvremena logika rascijepljena je na brojne pravce, koji vrlo razlic ito odreduju predmet i zadatak logike. (O razvoju logike, o njezinom mjestu u sklopu filozofije i znanosti i o osnovnim logic kim pravcima govori se ops irnije u Dodatku 1. Logika, filozofija i znanost i 2. Pregled povijesti logike.)

Sporovi medu logic arima i poc etna definicija logike

>Logika< je grc ka rijec kojom oznac avamo filozofsko uc enje o logosu. Ali, s to je to logos, nije lako rec i. U rjec nicima grc kog jezika kaz e se da >logos< znac i govor, rijec , um, boz anski um, razum, razlog, razbor, rac un, misao, mis ljenje, zakon itd. Kao primarno znac enje obic no se uzima >govor<. Logic ari se najc es c e slaz u da logiku ne zanima svaki >govor<, nego samo onaj koji ima neko znac enje ili smisao te moz e biti istinit ili neistinit. Ali razilaz enja medu njima poc inju vec od pitanja zanima li logiku samo valjano izvodenje jednog smisaonog govora iz drugog (takozvana formalna istina ili valjanost) ili slaganje govora s onim o c emu se govori (takozvana materijalna istina ili jednostavno istinitost). Veliki sporovi vode se i oko toga gdje je >mjesto< valjanosti i istinitosti, odnosno kojoj >sferi< one pripadaju. Neki smatraju da je apsolutna stvarnost isto s to i apsolutna istinitost i valjanost, pa je zadatak logike da tu apsolutnu stvarnost pojmovno izrazi. Za druge, valjanost i istinitost karakteriziraju samo mis ljenje, pa logika moz e biti samo dio ili praktic na primjena psihologije. Valjanost i istinitost nalaze trec i samo u jeziku. Za njih je zadatak logike da nezavisno od bilo koje druge filozofske ili znanstvene discipline gradi unutras nje koherentne simbolic ke etvrti se sisteme, koji mogu, ali ne moraju nac i primjenu u znanosti ili z ivotu. C slaz u da je logika potpuno autonomna, ali smatraju da >c ista logika< ne moz e biti slobodna konstrukcija mas te, nego samo opis intuitivno sagledanog >trec eg carstva<, idealnog carstva logic ke nuz nosti. Nasuprot spomenutim shvac anjima mi c emo, za poc etak, odrediti logiku kao filozofsku disciplinu o oblicima valjane misli. Tu poc etnu definiciju kasnije c emo dopuniti i pros iriti. Ali prije nego s to to uc inimo, moramo je objasniti. Moramo rec i s to je to misao, s to valjanost, a s to oblik valjane misli.

Mis ljenje i misao Za logiku se ponekad kaz e da je znanost o oblicima valjanog mis ljenja. Zas to smo je mi definirali kao filozofsku disciplinu o oblicima valjane misli? ljenje< upotrebljava se u svakodnevnom govoru vrlo c esto, ali ne Rijec >mis uvijek u istom znac enju. Ponekad se upotrebljava vrlo s iroko, c ak i kao skupni naziv za sve psihic ke procese, spoznajne, emocionalne i voljne. Kad djevojka pita to mislis momka: >S o meni?< (a z eljela bi c uti ne samo s to on misli nego takoder s to osjec a za nju i s to hoc e), ona tu rijec upotrebljava u tom najs irem znac enju.
10
TO JE LOGIKA S

U nes to uz em znac enju upotrebljavamo >mis ljenje< kao naziv za sve spoznajne psihic ke procese, od osjeta, opaz anja, predoc ivanja i pamc enja do poimanja, sudenja i zakljuc ivanja. Kad knjiz evnik kaz e da njegov junak >groznic avo misli<, a to mis ljenje opisuje kao brzo kaotic no smjenjivanje u pamc enju sac uvanih predodz benih slika, on upotrebljava taj termin u drugom, nes to uz em znac enju. U trec em, jos uz em znac enju >mis ljenje< znac i isto s to i apstraktno mis ljenje, tj. skup spoznajnih procesa c iji elementi nisu osjeti, percepcije i predodz be, nego pojmovi. To su dakle poimanje, sudenje, zakljuc ivanje i dokazivanje. U tom trec em smislu rijec se najc es c e upotrebljava u svakodnevnom govoru, kao i u psihologiji. Medutim, u svakodnevnom govoru ona se upotrebljava i u c etvrtom znac enju, koje nije jednostavno >uz e< od trec eg nego bitno drukc ije (>lez i u drugoj ravnini<). Pod mis ljenjem, naime, c esto ne mislimo sam proces mis ljenja, nego ono s to mislec i mislimo. Kad se z alimo da je >mis ljenje napornije nego kopanje<, onda pod mis ljenjem mislimo realan dus evni proces ili djelatnost. Ali kad se hvalimo da nas >nikakve prijetnje nec e natjerati da promijenimo mis ljenje<, onda tu oc ito nije rijec o mis ljenju kao realnom psihic kom dogadanju, nego o onom s to mislimo i smatramo istinitim. Dok mis ljenje u nas em >trec em< smislu zanima psihologiju, mis ljenje u c etvrtom smislu zanima spoznajnu teoriju i logiku. Mis ljenje u c etvrtom smislu naziva se ponekada i misao. Kako dvosmislenom upotrebom rijec i >mis ljenje< ne bismo stvarali zbrku, mi c emo u daljem izlaganju rijec >mis ljenje< upotrebljavati samo u njezinu trec em znac enju (u znac enju procesa mis ljenja), dok c emo za mis ljenje u c etvrtom znac enju upotrebljavati rijec >misao<. Ako prihvatimo tu terminologiju, moz emo rec i da psihologija prouc ava mis ljenje, a logika misli. Razliku izmedu mis ljenja i misli moz emo vidjeti i na ovom primjeru: Iduc i ulicom, sretnemo prijatelja. Stanemo i rukujemo se. On zabrinuto s uti i misli. ivot je gorak!< Pitamo ga: >O c emu mislis ?< On duboko uzdahne i odgovori: >Z Pogledamo ga iznenadeno, zamislimo se nad izrec enom mis lju i potvrdimo: >Imas pravo, z ivot je gorak!< Jedna ista misao da je z ivot gorak bila je u ovom sluc aju dvaput mis ljena i dvaput rijec ima glasno izraz ena. Kao s to postoje razlic iti oblici mis ljenja, postoje i razlic iti oblici misli. Poimanju odgovara pojam, sudenju sud, zakljuc ivanju zakljuc ak, dokazivanju dokaz. Poimanje, sudenje, zakljuc ivanje, dokazivanje jesu vrste ili oblici mis ljenja; pojam, sud, zakljuc ak, dokaz vrste ili oblici misli.

Valjanost i nevaljanost misli Svaka je misao nuz no valjana ili nevaljana. Razliku izmedu valjane i nevaljane misli objasnit c emo na primjeru zakljuc ka. Pretpostavimo dakle da netko glasno razmis lja: aran je riba. Dakle i s >Sve ribe dis u s krgama. S aran dis e s krgama.< Takvu sloz enu misao nazivamo zakljuc kom, a mis ljenje koje mu odgovara zakljuc ivanjem. Sudove od kojih zakljuc ivanje polazi (u ovom sluc aju to su >Sve ribe
TO JE LOGIKA S

11

 aran je riba<) nazivamo premisama, a sud do kojeg zakljuc dis u s krgama< i >S iva aran dis njem dolazimo (>S e s krgama<) konkluzijom. U nas em primjeru oc ito su i obje premise i konkluzija istiniti. Takoder jasno vidimo da konkluzija ovdje >slijedi< iz premisa, tj. da prihvac ajuc i premise, ne moz emo odbaciti konkluziju. Takav zakljuc ak u kojem konkluzija slijedi iz premisa u svakodnevnom govoru najc es c e nazivamo >valjanim<, >dobrim<, >ispravnim<, >pravilnim< i >toc nim<. Mi c emo ga konzekventno nazivati valjanim. Navedeno >glasno razmis ljanje< je, dakle, primjer valjanog zakljuc ka, i to takav primjer u kojem je iz istinitih premisa valjanim zakljuc ivanjem izvedena istinita konkluzija. Valjanim zakljuc ivanjem uvijek se iz istinitih premisa dobiva istinita konkluzija. Ali valjano zakljuc ivanje moz e poc i i od neistinitih premisa. Takvim zakljuc ivanjem najc es c e se dolazi do neistinite konkluzije. Tako se moz e c uti: >Tko laz e, taj krade. Tko krade, taj ubija. Dakle, tko laz e, taj i ubija.< U ovom sluc aju konkluzija je oc ito neistinita, ali osjec amo da je zakljuc ak valjan, tj. da konkluzija slijedi iz premisa. Kad bi bilo istina da svatko tko laz e krade, a svatko tko krade ubija, onda bi moralo biti istina da svatko tko laz e ubija. Medutim, niti je istina da bas svatko tko laz e krade, niti je istina da bas svatko tko krade ubija. Upravo zbog toga ne mora biti (i doista nije) istina da svatko tko laz e ubija. Drugim rijec ima samo zakljuc ivanje ovdje je valjano, ali su i premise i konkluzija neistinite. Valjano zakljuc ivanje koje polazi od neistinitih premisa moz e sluc ajno dovesti i do istinite konkluzije. Na primjer: >Svi krokodili su ljudi, a svi Japanci su krokodili. Prema tome svi Japanci su ljudi.< Za nekog tko bi tako umovao rekli bismo da je valjanim zakljuc ivanjem iz neistinitih, fantastic nih premisa pukim sluc ajem izveo istinitu konkluziju. U tom primjeru, kao i u dva prethodna, jasno osjec amo da konkluzija slijedi iz premisa. Medutim uzmimo ovakav primjer: >Neki Englezi su duhoviti, a neki Francuzi su pjesnici. Dakle, neki pjesnici su duhoviti.< I >premise< i >konkluzija< u ovom su sluc aju istiniti, ali je oc ito da konkluzija ne slijedi iz >premisa<. Drugim rijec ima, zakljuc ak nije valjan. Nevaljanim zakljuc ivanjem koje polazi od istinitih premisa ovdje smo sluc ajno dobili istinitu konkluziju. Ali, bez obzira na to je su li premise istinite ili neistinite, nevaljanim zakljuc ivanjem mnogo se c es c e dobiva neistinita konkluzija. Sve to pokazuje da pojmove valjanosti i istinitosti treba jasno luc iti i da odnos izmedu valjanosti i istinitosti nije tako jednostavan. Ovo razmatranje takoder pokazuje da izmedu valjanosti i istinitosti postoji tijesna veza. Iako sama valjanost zakljuc ka nije sigurna garancija istinitosti konkluzije, ona je jedan od dva nuz na i dovoljna uvjeta te istinitosti (drugi je istinitost premisa). Ako valjano zakljuc ujemo polazec i od istinitih premisa, konkluzija mora biti istinita.

Oblici valjane misli U prethodnom odjeljku naveli smo tri primjera valjanog i jedan primjer nevaljaamo< nog zakljuc ka. Navodec i primjere za valjan zakljuc ak, tvrdili smo da >osjec
12
TO JE LOGIKA S

da je zakljuc ak valjan. Dajuc i primjer za nevaljan zakljuc ak, rekli smo kako je >oc ito< da on nije valjan. Kad imamo pred sobom jednostavne primjere zakljuc ivanja, mi doista nekako amo< je li zakljuc ak valjan ili nevaljan. Medutim, neposredno >vidimo< ili >osjec kad imamo pred sobom nes to sloz enije primjere, onda, bar na prvi pogled, niti >osjec amo< niti >vidimo< je li zakljuc ak valjan. Uzmimo, na primjer, jos uvijek relativno jednostavno zakljuc ivanje na nogometne teme: >Ako Hajduk pobijedi Varteks, i ako zatim pobijedi Zagreb, on c e takoder pobijediti Rijeku i osvojiti prvenstvo. Hajduk c e pobijediti Zagreb, ali nec e pobijediti Rijeku. Prema tome, Hajduk nec e pobijediti Varteks.< Moz da c e netko odmah vidjeti da je taj zakljuc ak valjan, ali mnogima to vjerojatno nec e biti sasvim oc ito. Neki c e moz da i nakon duz eg >gledanja< biti nesigurni. ara, Uzmimo jedan jos kompliciraniji primjer, posuden od engleskog matematic filozofa i bajkopisca L. Carrolla L. Kerol]: >Nijedna maca koja voli ribu nije takva da je ne moz emo nes to nauc iti. Nijedna maca bez repa nec e se igrati s gorilom. Mace s brcima uvijek vole ribu. Nijedna maca koju moz emo nesto nauc iti nema zelene oc i. Nijedna maca nema rep ako nema brkove. Prema tome, nijedna maca sa zelenim oc ima nec e se igrati s gorilom.< Kad se susretnemo s takvim malo sloz enijim primjerom zakljuc ka, tes ko da c e bilo tko na prvi pogled moc i kazati je li on valjan. Vec ina prosjec no pronicljivih ljudi c ak ni nakon duz eg neposrednog >gledanja< nec e moc i u tom sluc aju vidjeti je li zakljuc ak valjan. Primarni je zadatak logike da nam pomogne upravo u takvim kompliciranijim da c ak ni na deseti ili stoti) pogled ne vidimo je sluc ajevima, kada na prvi (a moz li zakljuc ak valjan ili nevaljan. Medutim, da bismo otkrili nac in za razluc ivanje valjanog zakljuc ka od nevaljanog u kompliciranim sluc ajevima, moramo poc i od onih jednostavnih, u kojima jasno >vidimo< ili >osjec amo< da je zakljuc ak valjan ili nevaljan i upitati se gdje je osnova tog nas eg >osjec aja< ili >uvidanja<. Ako jos jednom pogledamo nas e primjere u kojima je rijec o ribama, s krgama, laz ljivcima, kradljivcima, Francuzima, Englezima, moglo bi nam se uc initi da valjanost i nevaljanost tih sudova lako vidimo zato s to je u njima rijec o nec em s to dobro poznajemo. Medutim, nije tes ko uvidjeti da sadrz aj nas eg zakljuc ka i njegova poznatost ili nepoznatost nisu vaz ni za razlikovanje valjanog zakljuc ka od nevaljanog. Uzmimo ovakav primjer: >Svi Lemuriformes su Prosimii. Svi Daubentonioidea su Lemuriformes. Dakle, svi Daubentonioidea su Prosimii.< Premda vjerojatno ne znamo (ukoliko se posebno ne zanimamo za zoologiju) s to su to Daubontonioidea, Lemuriformes i Prosimii, ni je li ono s to se o njima tvrdi u premisama i u konkluziji istina (sluc ajno jest), jasno vidimo da je zakljuc ak valjan. Medutim pretpostavimo da netko umuje: >Svi Lemuroformes su Prosimii. Svi Daubentonioidea su Lemuriformes. Dakle, nijedan Daubentonioideum nije Prosimius.<
TO JE LOGIKA S

13

Premda ne znamo o kakvim je tu z ivotinjama rijec (moz da c ak ni to da je tu rijec oz ivotinjama), jasno vidimo da je zakljuc ak nevaljan. anje< valjanosti ili nevaljanosti zakljuc ka ne zavisi, dakle, Uvidanje ili >osjec od poznavanja sadrz aja zakljuc ka. Ne zavisi iz jednostavnog razloga s to od sadrz aja zakljuc ka ne zavisi ni njegova valjanost ili nevaljanost. Nije se tes ko uvjeriti da valjanost ili nevaljanost zakljuc ka zavisi od njegova oblika (forme, sheme), i da se uvidanje valjanosti zakljuc ka sastoji u uoc avanju valjanosti njegova oblika. Ako u nas a dva prethodna primjera oznac imo Daubentonioidea velikim slovom A, Lemuroformes pomoc u B, a Prosimii pomoc u C, onda forme ili sheme tih dvaju zakljuc aka moz emo prikazati na sljedec i nac in: (i) >Svi B su C. Svi A su B. Dakle, svi A su C.< (ii) >Svi B su C. Svi A su B. Dakle, nijedan A nije C.< Svaki zakljuc ak oblika (i) nuz no je valjan; svaki zakljuc ak oblika (ii) nuz no je nevaljan. Razmotrimo li paz ljivo tri primjera valjanog zakljuc ka s to smo ih naveli u prethodnom odjeljku, vidjet c emo da u sva tri sluc aja imamo zakljuc ke oblika (i), tj. >Svi B su C. Svi A su B. Dakle svi A su C.< Razmotrimo li nevaljan zakljuc ak o Francuzima, Englezima i duhovitim pjesnicima, vidjet c emo da bi se on mogao shematski prikazati ovako: (iii) >Neki A su B. Neki C su D. Dakle, neki D su B.< Tako smo se dosad upoznali s jednim valjanim i s dva nevaljana oblika (forme, sheme) zakljuc ka. Kad bi postojali samo jedan valjan i dva nevaljana oblika zakljuc ka, bilo bi lako nauc iti valjano zakljuc ivati. Ali i valjanih i nevaljanih oblika zakljuc aka i misli uopc e ima bezbroj. Zato nam je potrebna posebna filozofska disciplina, logika. Ni logika, dodus e, ne moz e pobrojati sve valjane i nevaljane oblike misli. Ali ona nas moz e upoznati s nekim najjednostavnijim oblicima valjane misli i s nekim metodama za utvrdivanje valjanosti sloz enijih oblika.

Valjanost suda i pojma ka. Ali zakRanije smo objasnili razliku izmedu valjanog i nevaljanog zakljuc ljuc ak je samo jedna >vrsta< misli. Mogao bi netko upitati moz e li samo zakljuc ak biti valjan odnosno nevaljan ili se moz e govoriti i o valjanosti drugih vrsta misli (pojma, suda, itd.). Moz e se uc initi da se u vezi s pojmom i sudom ne moz e govoriti o valjanosti. ko uvjeriti da nije tako. Medutim, nije se tes ovjek je smrtan.< Taj sud je i valjan i istinit. Ali nisu svi Uzmimo sud: >C ovjek nije smrtan< oc valjani sudovi istiniti. >C ito je primjer valjanog suda koji, na z alost (ili na srec u?), nije istinit. Nekoga tko tvrdi da >c ovjek nije smrtan< pokus at c emo uvjeriti da nije u pravu, ali nec emo osporavati da on doista sudi i da nes to odredeno tvrdi. ovjek jest i nije smrtan<, najprije c emo ga Medutim, ako netko ustvrdi da >c upitati ne z eli li rec i da c ovjek u jednom smislu (recimo kao svojevrsno strukturirano prirodno bic e) jest, a u drugom (recimo kao c ista materija ili kao c ist duh) nije smrtan. Medutim, ako on ostane pri doslovnom smislu svojih rijec i, tj. pri tome da
14
TO JE LOGIKA S

c ovjek u istom smislu jest i nije smrtan, rec i c emo mu da ne shvac amo s to z eli rec i, jer on stvarno nis ta ne tvrdi. Za razliku od valjanog, ali neistinitog suda >c ovjek nije smrtan<, sud >c ovjek jest i nije smrtan< nije c ak ni valjan. ovjek< u navedenim sudovima zamijenimo slovom A, a rijec Ako rijec >c >smrtan< slovom B, moz emo navedena tri suda shematski prikazati ovako: (i) >A je B.< (ii) >A nije B.< (iii) >A jest i nije B.< Oblici (i) i (ii) su oblici valjanog suda, a oblik (iii) je nevaljan. O valjanosti i nevaljanosti moz e se govoriti i kod pojmova. Bez obzira na to z eli li biti realan ili fantastic an, pojam mora ispunjavati neke formalne zahtjeve da bi bio valjan. Iako vjerojatno nigdje ne postoji zlatno brdo, takvo brdo nije logic ki nemoguc e. Zato je pojam >zlatno brdo< valjan. Pojam >okrugli kvadrat<, naprotiv, nije valjan. Dvije >komponente< toga >pojma< medusobno se iskljuc uju, pa nes to tako kao >okrugli kvadrat< nije ni teorijski moguc e.

Valjanost upita i savjeta Neki su filozofi skloni pretpostavci da se misao svodi na tvrdnju. U skladu s tim logika se svodi na prouc avanje misli-tvrdnji (sudova), njihovih elemenata (pojmova) i sloz enih misli, c iji su elementi misli-tvrdnje (zakljuc aka i dokaza). e svakodnevno i znanstveno mis ljenje osim sudenja i na njemu Medutim, nas zasnovanog zakljuc ivanja obuhvac a i pitanje, savjetovanje, predlaganje, zapovijedanje, moljenje itd. Tim oblicima mis ljenja odgovaraju i odredeni oblici misli. Nas svakodnevni jezik ne provodi jasno razliku izmedu navedenih oblika mis ljenja i njima odgovarajuc ih oblika misli. Tako se i mis ljenje koje pita i misao koja pita obic no nazivaju >pitanjem<. U nekim drugim jezicima vec obic an govor provodi tu razliku. Tako Nijemci razlikuju >das Fragen< i >die Frage<. Ali ni nas jezik nije nemoc an da izrazi tu razliku. Mis ljenje koje pita moz emo zvati pitanje, a misao koja pita upit. Na slic an nac in moz emo rec i da savjetovanju, predlaganju, zapovijedanju, moljenju kao oblicima mis ljenja odgovaraju savjet, prijedlog, zapovijed, molba kao oblici misli. Mogao bi netko priznati, na primjer, upit i savjet kao oblike misli, pa ipak ko sumnjati u moguc nost i potrebu >logike upita< ili >logike savjeta<. Ali nije tes uvjeriti se da i >upit< i >savjet< mogu biti valjani i nevaljani, logic ni i nelogic ni. e li doc i do trec ega Upit: >Koliko je dva i tri?< vrlo je >lak<. Upit: >Hoc svjetskog rata?< vrlo je >tez ak<. Ali su oba upita valjana. Naprotiv, oc ito su nevaljani, >nelogic ni< upiti: >Koja je stranica jednakostranic nog trokuta najduz a?< >Koji je stogodis njak umro u svojoj pedesetoj godini?< Ljudi c esto savjetuju jedan drugome: >Nemoj piti ni pus iti!< Ma s to mislili o mudrosti takvog savjeta, on nije nelogic an. Nelogic no je naprotiv savjetovati: >Nemoj piti nikakva alkoholna pic a, nego pij s to c es c e rakiju prepec enicu!< Logika upita i savjeta umnogome je slic na logici sudova, ali ta analogija nije ovjek je smrtan< i ne moz e biti potpuna. Kao s to je nelogic no istodobno tvrditi >C
TO JE LOGIKA S

15

 ovjek nije smrtan<, tako je nelogic i >C no istodobno pitati: >Zas to je c ovjek smrtan?< i >Zas to c ovjek nije smrtan?< Ali nije nelogic no ako se istodobno pita: >Je li c ovjek smrtan?< i >Je li c ovjek besmrtan?< To pokazuje da se logika upita moz e temeljiti na logici sudova, ali se ne svodi na nju, te se mora posebno prouc avati. S obzirom na ogranic en opseg ovog udz benika mi u daljem izlaganju ipak nec emo moc i govoriti o logici upita, savjeta, zapovijesti, molbi i drugih ne-tvrdec ih misli, nego c emo ostati pri prouc avanju tvrdec e misli i njezinih elemenata i sloz enih tvorevina.

Formalistic ko i sadrz ajno shvac anje logike Polazec i od definicije logike kao znanosti o oblicima valjane misli, neki logic ari smatraju da je zadatak logike samo da te oblike pregledno opis e. Po njihovu mis ljenju nije zadatak logike da raspravlja o >biti< ili >sus tini< tih oblika ni o njihovu odnosu prema sadrz aju misli ili prema oblicima bivstvovanja, kao ni o njihovoj primjeni u praksi mis ljenja. Logic ar treba da opisuje valjane oblike misli bez obzira na to jesu li ti oblici primjenljivi. Takvo shvac anje logike, po kojem je oblike misli moguc e i potrebno promatrati potpuno izolirano od bilo c ega drugog, moz emo nazvati formalistic kim. Formalizmu se suprotstavlja pravac koji nema opc eprihvac en naziv, a moz emo ga nazvati pravcem sadrz ajne logike ili antiformalizmom. Tvrdec i da logiku mora zanimati ne samo valjanost nego i istinitost misli, neki, relativno >umjereni< predstavnici tog pravca, predlaz u da se logika definira kao znanost o oblicima valjane i istinite misli (ili mis ljenja). Radikalnije pristalice pravca tvrde da primarni interes logike nije valjana nego istinita misao, i da osim oblika istinite misli logika mora prouc avati i njezin sadrz aj, s to znac i da je ona znanost o sadrz aju i obliku istinite misli ili, krac e, znanost o istinitoj misli (ili mis ljenju). Najradikalniji predstavnici pravca tvrde c ak da nema opc enito valjanih oblika misli, i da logiku primarno zanima sadrz aj. Po njima je logika znanost o sadrz ajnoj misli (ili mis ljenju). Obje navedene koncepcije imaju velike nedostatke: Formalisti su u pravu kad smatraju da postoje neki oblici misli koji su valjani bez obzira na sadrz aj, i da se ti oblici mogu uc initi predmetom zasebnog prouc avanja. Ali oni suvis e suz avaju podruc je logike kada odbijaju svaki filozofski razgovor e bivstvuju) oblici o tim oblicima. U kojoj sferi bivstvovanja bivstvuju (ako uopc valjane misli, kakav je njihov odnos prema drugim oblicima bivstvovanja, kakva je njihova spoznajna vrijednost, na koji ih nac in otkrivamo i opravdavamo ta i slic na pitanja logic ar ne bi smio zaobic i. Logic ar takoder ne moz e biti ravnodus an prema pitanju o primjeni oblika valjane misli u praksi mis ljenja (u procesu spoznaje). Oblika valjane misli ima bezbroj, i logika ih nikad nec e moc i istraz iti do kraja. Zato je vaz no da logika ima na umu koji su oblici valjane misli najvaz niji u praksi spoznaje i da tim oblicima obrati posebnu paz nju. >Sadrz ajno< shvac anje logike takoder je neprihvatljivo. Toc no je da je valjanost samo jedan od uvjeta istinitosti, ali to ne znac i da se logika ne moz e koncentrirati bas na prouc avanje valjanosti. Prijedlog da se logika definira kao znanost o oblicima valjane i istinite misli promas en je jer ne postoje nikakvi posebni oblici
16
TO JE LOGIKA S

 to se tic istinite misli. S e definicije logike kao znanosti o oblicima i sadrz ajima istinite misli, po njoj bi logika progutala sve ostale filozofske i znanstvene discipline. Najzad, teza najradikalnijih antiformalista, po kojoj valjanost nije c ak ni samo jedan od nuz nih uvjeta istinitosti, jer toboz e i valjanim zakljuc ivanjem moz emo od istinitih premisa doc i do neistinitih konkluzija, najc es c e se i ne potkrepljuje nekim teorijskim argumentima, nego >primjerima<, koji samo pokazuju elementarno nepoznavanje tog istog sadrz aja, na koji se pristalice sadrz ajne logike pozivaju.

Dopunjena definicija logike Iz prethodnih razmatranja o formalizmu i antiformalizmu u logici slijedi da nas u poc etnu definiciju logike kao znanosti o oblicima valjane misli ne moramo mijenjati, ali da bi je bilo dobro dopuniti. Rekli smo naime da logika treba obuhvatiti ne samo opisivanje oblika valjane misli nego i pitanje o primjeni oblika valjane misli u procesu spoznaje. Nac ine primjene oblika valjane misli u spoznajnom procesu nazivamo >metodama spoznaje<. Prema tome moz emo rec i da je logika filozofska disciplina o oblicima valjane misli i o metodama spoznaje.

Podjela logike Moz da je najuoc ljivija razlika u okviru logic ke problematike razlika izmedu filozofsko-logic kih i uz e logic kih pitanja. >Filozofsko-logic kim< moz emo nazvati ona temeljna logic ka pitanja koja nisu samo logic ka, pitanja u kojima se bris e granica izmedu razlic itih filozofskih disciplina. To su npr. pitanja o prirodi i o modusu bivstvovanja logic kih tvorevina, o odnosu logike i stvarnosti, o izvoru vaz enja logic kih principa. >Uz e logic kim< moz emo nazvati ona logic ka pitanja c ije je rjes enje djelomic no (ali ne i potpuno) nezavisno od odredenih filozofskih koncepcija. To su npr. pitanja o vrstama pojmova i sudova, o figurama i modusima silogizma, o raznim induktivnim metodama. Mnogi suvremeni filozofi i logic ari skloni su da te dvije vrste pitanja striktno razdvoje u dvije zasebne discipline, filozofiju logike i logiku. Tako shvac ena filozofija logike bila bi sastavni dio filozofije, dok bi logika bila posebna znanost, bliska matematici ili c ak identic na s njom. Takvo razdvajanje filozofske i uz e logic ke strane logic kih pitanja djelomic no je opravdano jer produbljenije raspravljanje o kompleksnim logic kim pitanjima doista ponekad zahtijeva da se vis e koncentriramo bilo na opc efilozofsku bilo na na< strana logic kih uz e logic ku stranu tih problema. Medutim, filozofska i >struc pitanja ipak su toliko povezane da njihovo potpuno i sistematsko razdvajanje moz e biti s tetno i za razvoj logic ke >tehnike< i za cjelokupno shvac anje smisla logike. Zato u ovom udz beniku nec emo podijeliti materiju na filozofsku i uz e logic ku, nego c emo raspravljajuc i o pojedinim problemima uvijek obuhvac ati oba aspekta logike.
TO JE LOGIKA S

17

Druga vaz na distinkcija u okviru logic ke problematike je razlika izmedu pitanja o oblicima valjane misli i pitanja o primjeni tih oblika u procesu spoznaje i napose u procesu znanstvenog istraz ivanja. Te dvije grupe pitanja takoder su tijesno povezane. Ipak razlika izmedu oblika misli i njihove primjene mnogo je odredenija i laks e se moz e povuc i nego izmedu filozofsko-logic kih i uz e logic kih pitanja. Zato c emo je mi i uzeti kao osnovu za raspodjelu grade u ovom udz beniku. Uc enje o oblicima misli naziva se najc es c e formalnom ili elementarnom logikom, a uc enje o nac inima primjene oblika misli u procesu spoznaje metodologijom. U okviru uc enja o oblicima misli razmatrat c emo samo oblike tvrdec e misli, enje o osnovnim a podijelit c emo ga na uc enje o elementima misli (pojam), uc jedinicama tvrdec e misli (sud) i uc enje o izvodenju tvrdec ih misli jednih iz drugih (zakljuc ak). U dijelu o metodama spoznaje izloz it c emo metode formiranja i ekspliciranja pojma (definicija, divizija) i metode izvodenja i zasnivanja sudova (indukcija, dedukcija), a razmotrit c emo i pitanje o svrsi i smislu znanstvenih metoda i znanosti (objas njenje, predvidanje, otkric e, dokaz, istraz ivanje).

Znac enje logike za z ivot, znanost i filozofiju Kao filozofska disciplina koja prouc ava oblike valjane misli logika ima izvanredno znac enje za sve one vrste c ovjekove djelatnosti u koje je ukljuc ena njegova misao i u kojima je vaz no da njegova misao bude valjana. Kako je mis ljenje komponenta svake doista ljudske djelatnosti, to je i logika kao znanost o valjanoj misli vaz na sa svaku ljudsku djelatnost. Kad razgovaramo s prijateljem, kad opkopavamo vrt, kad se ukrcavamo u tramvaj, u svakom trenutku kada ma s to uc inimo vaz no je valjano misliti. Od posebnog je znac enja valjana misao u organiziranim oblicima spoznajne djelatnosti kao s to su znanost i filozofija. >Formalna logika< ne nudi nikakva pravila c ije bi pos tivanje osiguravalo vrs enje znanstvenih otkric a i progres spoznaje. Ali ona formulira pravila c ije je pos tivanje nuz an i dovoljan uvjet valjane misli i c ije je krs enje dovoljan razlog za eliminiranje nekih misli kao nevaljanih. Dok formalna logika formulira samo uvjete valjane misli, metodologija formulira i pozitivne upute za unapredivanje spoznaje. Samo dok je pos tivanje pravila formalne logike siguran znak da je neka misao valjana, pos tivanje >pozitivnih< uputa metodologije samo je vjerojatna indikacija da je po tim uputama otkrivena i provjerena misao istinita.

Svrha i znac enje prouc avanja logike u srednjoj s koli U trenutku kad je u s koli poc eo uc iti gramatiku, uc enik je vec znao govoriti. Isto tako prije nego s to je poc eo uc iti logiku, uc enik je vec uz ivotu i u s koli nauc io misliti. Prema tome nije svrha i zadatak nastave logike da uc enika tek nauc i misliti. Primarni je zadatak nastave logike da upozna uc enika s elementima logike
18
TO JE LOGIKA S

kao filozofske discipline, da ga upozna s onim oblicima valjane misli i metodama spoznaje koje on i sam spontano i nesavrs eno svakodnevno primjenjuje, a koje su veliki filozofi pros losti detaljno analizirali. Upoznajuc i se s logikom, uc enik c e se upoznati s filozofskom disciplinom, koja se razvila u vrijeme kad je evropska znanost i tehnika bila u povoju i koja je u toku vis e od dva tisuc ljec a uveliko utjecala na razvoj evropske filozofije, znanosti, tehnike i drus tvene prakse. Nastava logike promas ila bi svoj cilj kad bi ona samo upoznavala uc enika s tekovinama jednog oblika filozofskog stvaralas tva kao s nekim mrtvim >rezultatima<, o kojima treba nes to c uti i kojima se treba diviti. Upoznavanje oblika valjane misli treba omoguc iti uc eniku da bolje shvati sve s to je uc io i s to c e uc iti u drugim s kolskim predmetima. Svaka znanost je sistem logic no povezanih misli, pa razumijevanje njihove logike omoguc uje bolje razumijevanje njihove biti i smisla. Najzad, iako nije zadatak logike da nauc i uc enika misliti, njezin je zadatak da ga nauc i misliti bolje nego s to je dosad znao. Upoznavanje s oblicima valjane misli i s tipic nim logic kim pogres kama moz e pomoc i uc eniku da takve pogres ke laks e otkriva i ispravlja. esto se dogada da su uc enici koji su u s koli uc ili logiku jedno polugodis te C ini im se da nakon svega toga ipak ne umiju razoc arani konac nim >rezultatom<. C misliti nis ta bolje nego prije. Moz emo odgovoriti da to nije ni najmanje c udno. Za jedno polugodis te gramatika ne moz e nauc iti uc enika pravilno govoriti, a fizika ga ne moz e nauc iti da napravi televizor. Isto tako ni polugodis nja nastava logike ne moz e nauc iti uc enika da uvijek valjano misli. U tako kratkom vremenu uc enik moz e dobiti samo kratak pregled logic ke gra enim oblicima de i upoznati najjednostavnije oblike i zakone misli. O mnogim sloz zakljuc ka, kojima se svakodnevno sluz imo, u ovako elementarnom udz beniku ne moz e biti ni rijec i. Osim toga, z elimo li pomoc u logike nauc iti bolje misliti, treba ne samo nauc iti njezine zakone nego i vjez bati se u otkrivanju logic ke forme misli izrec enih svakodnevnim jezikom, u stvaranju valjanih zakljuc aka i u razlikovanju valjanih zakljuc aka od nevaljanih. U toku jednog polugodis ta uc enik ne moz e mnogo napredovati u vjes tini logic nog mis ljenja. Ali u izvjesnoj mjeri ipak moz e. Koliko c e napredovati, zavisi ponajprije od njega samog: od toga koliko c e paz nje posvetiti logici, koliko c e je ozbiljno studirati i koliko c e je c esto vjez bati.

PITANJA I ZADACI

1. Kada je nastala i kako se razvijala logika? Tko je njezin osnivac ? Koji su filozofi najvis e pridonijeli njezinom daljem razvoju? 2. Objasnite razliku izmedu: a) mis ljenja i misli, b) valjane i nevaljane misli, c) sadrz aja i oblika misli.
TO JE LOGIKA S

19

3. Navedite po jedan primjer za valjan zakljuc ak: a) s dvije istinite premise i istinitom konkluzijom, b) s jednom istinitom i jednom neistinitom premisom i s istinitom konkluzijom, c) s jednom istinitom i jednom neistinitom premisom i s neistinitom konkluzijom, d) s dvije neistinite premise i s neistinitom konkluzijom, e) s dvije neistinite premise i s istinitom konkluzijom. 4. Navedite po jedan primjer za nevaljan zakljuc ak: a) s dvije istinite premise i istinitom konkluzijom, b) s dvije istinite premise i s neistinitom konkluzijom, c) s jednom istinitom i jednom neistinitom premisom i s istinitom konkluzijom, d) s jednom istinitom i jednom neistinitom premisom i s neistinitom konkluzijom, e) s dvije neistinite premise i s istinitom konkluzijom, f ) s dvije neistinite premise i s neistinitom konkluzijom. 5. Navedite jedan primjer valjanog zakljuc ka s istinitim premisama i s neistinitom konkluzijom. Ako ne moz ete navesti takav primjer, objasnite zas to ne moz ete. iva bic a< moz emo prikazati izrazom: >Svi A su B<. Prikaz ite 6. Oblik suda >Svi ljudi su z na slic an nac in oblik sudova: a) Sva djeca su nestas na, b) Neke gljive su otrovne, c) Nijedan gavran nije bijel, d) Neki s portovi nisu zdravi. 7. Oblik zakljuc ka >Sve ribe dis u s krgama. Svi s arani su ribe. Dakle, svi s arani dis u s krgama< moz e se prikazati izrazom: >Svi B su C. Svi A su B. Dakle, svi A su C.< Prikaz ite na slic an nac in zakljuc ke: a) Nijedna z aba nije lijepa. Sve krastac e su z abe. Dakle, nijedna krastac a nije lijepa., b) Svi planeti se vrte oko Sunca. Neka nebeska tijela su planeti. Dakle, neka nebeska tijela se vrte oko Sunca., c) Nitko tko laz e nije pouzdan izvor informacija. Neke novine laz u. Dakle, neke novine nisu pouzdan izvor informacija. 8. Koji su od sljedec ih upita i savjeta valjani, a koji nevaljani: a) Kada c es nam doc i u posjetu? b) Hoc es li juc er ic i u kino? c) Razrez i ovu jabuku na tri polovice! d) Nemoj se previs e z alostiti! 9. Zanima li logiku sadrz aj ili oblik misli? Opisuje li logika samo oblike valjane misli ili nju zanima i pitanje o primjeni oblika valjane misli u procesu spoznaje? 10. U c emu je razlika izmedu uz e-logic kih i filozofsko-logic kih pitanja? U c emu je razlika izmedu formalne logike i metodologije? 11. Moz emo li se logikom koristiti u znanosti i u svakodnevnom z ivotu? Obrazloz ite odgovor. 12. Moz emo li prouc avajuc i logiku nauc iti valjano misliti? Obrazloz ite odgovor.

20

TO JE LOGIKA S

Aristotel i silogizam
U sredis tu Aristotelove logic ke teorije nalazi se uc enje o silogizmu, obliku deduktivnog zakljuc ka kojim iz dva suda ras c lanjena na pojmove (protaseis ili premise) izvodimo trec i (simp erasma ili konkluzija). Aristotel je detaljno prouc io strukturu i vrste silogizma. Osim asertoric kog silogizma, u kojem su obje premise asertoric ki sudovi (detaljno smo ga opisali u odjeljku >Deduktivan posredan zakljuc ak<), Aristotel je prouc avao i modalni silogizam, u kojem je bar jedna od premisa problematic ki ili apodiktic ki sud. Broj moguc ih kombinacija premisa ovdje je mnogo vec i, a problem pronalaz enja ispravnog zakljuc ka mnogo tez i. Sam Aristotel prouc io je 137 modusa modalnog silogizma! Aristotelovo otkric e silogizma jedno je od najznac ajnijih otkric a u povijesti logike. Otkrivajuc i silogizam, Aristotel je: a) otkrio jedan od osnovnih tipova logic ki nuz ne veze ivanja, koje na ovom tipu veze pomedu sudovima; b) analizirao osnovne forme zakljuc c ivaju, i c) uveo u logiku upotrebu slova kao znakova za pojmove, s to je znac ilo poc etak stvaranja logic ke simbolike, koja je snaz no orude za analizu logic kih formi mis ljenja.

Aristotel i aksiomi logike

Razvijajuc i uc enje o silogizmu, Aristotel naglas ava da nam znanstvenu spoznaju ne daje svaki silogizam, nego samo onaj c ije su premise istinite. Istinitost premisa takvog silogizma moz e biti dokazana nekim drugim silogizmom. Ali ako bismo pretpostavili da se premise tog drugog moraju dokazati nekim trec im itd., dobili bismo beskonac an niz silogizama i izgubili moguc nost da bilo s to doista dokaz emo. Dokazivanje je moguc e samo zato s to postoje neposredno oc evidni principi, kojima nije potreban nikakav dokaz i od kojih dokazivanje naposljetku i polazi. Ti oc evidni principi (aksiomi) moraju postojati u svim znanostima koje dokazuju svoje teze i u svakoj od njih moraju biti drukc iji. Novovjekovna aristotelovska logika obic no navodi c etiri osnovna principa mis ljenja: princip identiteta, princip proturjec nosti, princip iskljuc enja trec eg i princip dovoljnog razloga. Prva tri pripisuju se Aristotelu, a c etvrti Leibnizu. Kod Aristotela doista nalazimo nes to kao princip identiteta, a princip proturjec nosti i princip iskljuc enja trec eg formulirani su u vis e mahova vrlo jasno, iako ne uvijek posve jednako. U svojoj >Metafizici< Aristotel izric ito tvrdi da je princip proturjec nosti >najjac i od svih primjera<, te da se iz njega mogu ao pokazati kako je to moguc e. izvesti svi ostali. Medutim, on nijednom nije pokus Ali, Aristotel je pokazao kako se svi modusi asertoric kog silogizma mogu svesti na c etiri, pa c ak i na dva modusa prve figure (na moduse koji su kasnije nazvani Barbara i Celarent). To drugim rijec ima znac i da se sheme tih modusa mogu promatrati kao aksiomi na kojima se temelji c itav sistem asertoric ke silogistike. Na taj nac in od Aristotela, medu ostalim, potjec e i ideja aksiomatske izgradnje logike, i prvi pokus aj aksiomatizacije jednog dijela logike.

Opc a ocjena Aristotelove logike

Od renesanse do nas ih dana Aristotelova logika c esto je bila predmet os trih kritika. Bertrand Russell, jedan od najznac ajnijih predstavnika suvremene logike, nalazi u Aristotelovoj logici tri osnovne slabosti: 1. pojedine formalne defekte u samom sistemu, 2. precjenjivanje silogizama u odnosu na druge oblike deduktivnog zakljuc ka i 3. precjenjivanje deduktivnog zakljuc ivanja u odnosu na induktivno. Te su primjedbe u osnovi toc ne, ali one ne umanjuju Aristotelove zasluge koje smo istakli. Svojim otkric ima on je zaduz io logiku vis e nego bilo tko drugi prije ili poslije njega. Hegel je u pravu kad pis e: >Spoznaja i odredivanje oblika koje misao u nama uzima
2. PREGLED POVIJESTI LOGIKE

213

c ini besmrtnu zaslugu Aristotelovu... Ako se u znanstvenim radovima iz entomologije priznaje vaz nim otkric e nove vrste kakvog kukca, gmizavca, stjenice itd. mora se rec i da je vaz nije upoznati se s raznovrsnim oblicima kretanja misli.<

Megarsko-stoic ka logika
Uz Aristotela, velike zasluge za logiku stekli su u Grc koj filozofi megarsko-stoic ke s kole. Megarska s kola jedna je od takozvanih >sokratovskih s kola<, a stoic ka s kola pripada ajnije >postaristotelovske< s kole. Osnivac i stoicizma uc ili su filozofiju kod medu najznac Megarana, pa se pretpostavlja da su od njih preuzeli i osnovne logic ke koncepcije. Neki povjesnic ari logike zato i ne govore o dvije filozofske s kole, nego o jednoj megarsko-stoic koj. Pri tom se pretpostavlja da su osnovne logic ke ideje s kole megarske, a njihovo tehnic ko izvodenje stoic ko. Od brojnih predstavnika megarsko-stoic ke s kole za logiku su najznac ajniji Megarani Euklid, Diodor, Filon i stoic ar Hrizip. Najplodniji je medu njima bio Hrizip, autor 705 knjiga, od c ega 311 iz logike. Sva su ta djela na z alost propala; sve s to znamo o megarsko-stoic koj logici znamo iz djela njezinih protivnika. itavu filozofiju stoic C ari su podijelili na logiku, fiziku i etiku. Izraz >logika< tu je prvi put upotrijebljen otprilike u onom smislu koji ima danas. Razlika je u tome s to stoic ka logika uz logiku u uz em smislu obuhvac a spoznajnu teoriju i retoriku. Medu megarsko-stoic kim doprinosima logici najznac ajniji je stvaranje logike sudova, dijela logike c iji su element sudovi neras c lanjeni na pojmove, sudovi kao nosioci istinosne vrijednosti. Prve poc etke prouc avanja deduktivnih zakljuc aka te vrste nalazimo vec kod Aristotela i njegova uc enika Teofrasta. Medutim u sredis tu Aristotelovih logic kih istraz ivanja bio je silogizam, oblik deduktivnog zakljuc ka c iji su dijelovi sudovi ras c lanjeni na pojmove. Drugim rijec ima, Aristotelova logika je logika pojmova. Razvijenu logiku sudova stvorili su tek filozofi megarsko-stoic ke s kole. O pojedinim problemima logike sudova vodene su u toj s koli neobic no z ive diskusije. Osobito je sporan bio problem implikacije. Diskusije o ispravnoj interpretaciji implikativnog suda bile su toliko s iroke i burne da su, prema jednom piscu iz 2. stoljec a prije n.e., c ak i gavrani po krovovima graktali o tome koje su implikacije pravilne. Osim stvaranja logike sudova znac ajan je doprinos megarsko-stoic ke s kole logici pokretanje diskusije o logic kim paradoksima ili antinomijama. Megaranin Eubulid otkrio je ljivac< (izloz ili smo je ranije u najstariju logic ku antinomiju poznatu pod imenom >Laz dijelu >Logic ke pogres ke u zakljuc ku<), i o toj se antinomiji u megarsko-stoic koj s koli z ivo raspravljalo. I problematika logike stavova i problematika logic nih antinomija bila je zanemarena u novovjekovnoj aristotelovskoj logici, pa nije c udno s to tradicionalna logic ka historiografija nije mogla shvatiti vrijednost i znac enje megarsko-stoic ke s kole. Razvijajuc i logiku sudova kao jedan od svojih osnovnih dijelova i posvec ujuc i punu paz nju analizi logic kih antinomija, suvremena logika omoguc ila je pravedniju ocjenu megarsko-stoic kog doprinosa logici.

Srednjovjekovna logika
Kao na drugim filozofskim podruc jima Aristotel je u srednjem vijeku vrhovni autoritet i na polju logike. Njegovi logic ki spisi uvelike se prevode, prepisuju, prouc avaju, komentiraju, sistematiziraju. Da bi olaks ali uc enje logike, skolastic ari su uveli niz mnemotehnic kih naziva (naziva koji olaks avaju pamc enje). Tako od njih potjec u oznake za razlic ite vrste sudova po kvantitetu i po kvalitetu (a, i, e, o), imena silogistic kih modusa (Barbara, Celarent, Darii itd.), pjesmica koja omoguc uje da se sva ta imena laks e nauc e napamet itd. 214
DODATAK

Uz razradu, sistematizacije i pedagos ke obrade problematike antic ke (prije svega Arine probleme, kao s to stotelove) logike, u srednjovjekovnoj logici nalazimo i neke specific su problem supozicija, problem ampliacije, apelacije, analogije itd. Za dalji razvoj logike i filozofije uopc e veliko je znac enje imao srednjovjekovni spor o prirodi univerzalija, spor o pitanju postoji li opc e realno ili samo u rijec ima, odnosno u mislima. Pristalice realizma smatrali su da opc e postoji realno; prema jednima prije i nezavisno od individualnih stvari (ekstremni realizam), prema drugima u samim stvarima (umjereni realizam). Nasuprot realistima nominalisti su tvrdili da realno postoje samo individualne stvari. Prema ekstremnim nominalistima opc e je samo rijec , prazan i zvuk (flatus vocis), prema umjerenim nominalistima, koje neki uzimaju kao poseban trec pravac nazivajuc i ih konceptualistima, opc e postoji u duhu kao pojam (conceptus). Nominalistic ke ideje bile su u oc itoj suprotnosti s nekim osnovnim crkvenim dogmama, ali se s dogmama nije potpuno slagalo ni uc enje ekstremnih realista. Zato je kao sluz bena crkvena doktrina prihvac en umjereni realizam.

Novi organon F. Bacona

Usavrs avajuc i deduktivnu silogistic ku logiku, skolastic ari su je ujedno zloupotrebljavali, iskoris tavajuc i je kao sredstvo za dokazivanje nedokaz ljivih crkvenih dogmi. Zato nije c udno s to renesansni mislioci, ustajuc i protiv srednjovjekovne crkvene ideologije, podvrgavaju os troj kritici i srednjovjekovnu logiku. Previdajuc i razlike izmedu deduktivne logike i njezine zlouporabe, oni su c esto nepravedni i prema logici i prema njezinom osnivac u Aristotelu. Osim toga, os tro kritizirajuc i postojec u logiku, mnogi od njih nemaju sami nikakav pozitivan logic ki program. Medu mnogobrojnim kritic arima Aristotelove i skolastic ke logike osobito je znac ajan tre kritike silogiengleski filozof Francis Bacon Frensis Bejkn], (15611626). Osim os zma kod njega nalazimo i pozitivan prikaz jedne nove logike, koja po njegovu mis ljenju treba zamijeniti Aristotelovu. O toj velikoj Baconovoj ambiciji jasno svjedoc i vec i sam naslov njegova najznac ajnijeg djela >Novum organum scientiarium sive indicia de vera interpretatione naturae< (>Novi organon znanosti ili upute za istinito tumac enje prirode<). Cilj je znanosti po Baconu da otkrivajuc i prirodne zakone u Baconovoj terminologiji: >forme< jednostavnih svojstava tijela pomaz e svladavanju prirode i poboljs avanju ivota. Taj cilj ne moz ljudskog z e se postic i deduktivnim silogistic kim dokazivanjem, nego samo empirijskim istraz ivanjem. Pri tome tu ne pomaz e ni indukcija putem jednostavnog nabrajanja, nego samo nova forma postupne i sistematske indukcije, koja polazi od osjeta i pojedinac nih c injenica, te se neprekidno i postupno uzdiz e do najopc enitijih konkluzija. Indukcija za koju se zalaz e Bacon poc inje prikupljanjem pojedinac nih c injenica i sastavljanjem triju tablica (>tablica postojanja i prisutnosti<, >tablica odstupanja ili odsutnosti<, >tablica stupnjeva ili usporedenja<), a nastavlja se formuliranjem provizorne hipoteze i njezinim provjeravanjem pomoc u >prerogativnih instancija< (>povlas tenih sluc ajeva<). U svom >Novom organonu< Bacon je detaljno opisao 27 vrsta prerogativnih instancija. Time induktivno istraz ivanje nije zavrs eno, ali njegove dalje faze Bacon nije stigao opisati. Premda nedovrs eno i umnogome nesavrs eno, Baconovo uc enje o induktivnoj metodi odigralo je veliku ulogu u razvoju logike. On je otac induktivne logike, koju su razvili i usavrs ili engleski logic ari 19. stoljec a (J. Herschel Dz . Hers el], W. Whewell V. Vevel], J. St. Mill, A. Bain A. Bein] i drugi). Induktivna logika nije uc inila suvis nom deduktivnu, ali je stvaranje induktivne logike znac ilo pros irenje i obogac enje logic ke problematike.

2. PREGLED POVIJESTI LOGIKE

215

Empirizam i racionalizam
U 17. i 18. stoljec u, odnosno toc nije, u razdoblju od Bacona do Kanta, logic kim pitanjima u uz em smislu bave se pretez no filozofi drugog reda. Najpoznatiju logiku 17. stoljec a takozvanu Logiku Port Royala (>La Logique ou lArt de Penser<, 1662) napisali su Descartesovi uc enici P. Arnauld P. Arno] i P. Nicole P. Nikol]. Najutjecajnija logic ka djela u 18. stoljec u bile su knjige Leibnizova uc enika Chr. Wolffa. Od filozofa prvog reda logikom se intezivno bavio jedino G. W. Leibniz (16461716), kojega smatraju najznac ajnijim pretec om suvremene simbolic ke logike. Premda u tom razdoblju nema intenzivnijih diskusija o specijalnim logic kim pitanjima, ono je vaz no i za logiku, jer se vodi s iroka spoznajno-teorijska diskusija o ulozi razuma i iskustva u spoznaji, diskusija koja je od bitnog znac enja za osnovnu orijentaciju logike. Empiristi Locke Lok], Berkeley Barkli], Hume Hjum] tvrde da je izvor spoznaje emu pirija (iskustvo). Po Lockeu, na primjer, elementi su spoznaje >ideje<, a sve ideje potjec iz iskustva, vanjskog (osjetnost ili senzacija) ili unutras njeg (razmis ljanje ili refleksija). Takozvane >jednostavne ideje< razum pasivno prima iz iskustva pa se njegova aktivnost svodi na to da kombinirajuc i jednostavne ideje stvara >sloz ene<. Nasuprot empiristima racionalisti Descartes Dekart], Spinoza, Leibniz Lajbnic] smatraju da je izvor spoznaje um (ratio). To, naravno, ne znac i da u nastanku spoznaje ne smije sudjelovati iskustvo. R. Descartes, na primjer, smatra da je >jedini razum sposoban uoc avati istinu<, ali da on mora biti potpomognut mas tom, osjetilima i pamc enjem. Borba izmedu empirizma i racionalizma u 17. i 18. stoljec u dovela je do spoznaje o jednostranosti tih gledis ta. Svijest o neodrz ivosti jednostranog empirizma i racionalizma primjec uje se kod posljednjih velikih predstavnika tih pravaca Humea i Leibniza.

I. Kant: formalna i transcedentalna logika

Odlic an pokus aj sinteze empirizma i racionalizma je kriticizam Immanuela Kanta Prema Kantu moramo razlikovati empirijsku i c istu spoznaju, a empirijska spoznaja sadrz i dva faktora: empirijski ili aposteriorni i transcedentalni ili apriorni. Materija empirijske spoznaje potjec e od stvari, njezina forma od duha. Apriorne forme osjetnosti jesu prostor i vrijeme, apriorne forme razuma 12 kategorija. Te apriorne forme konstitutivni su elementi empirijske, a ujedno predmet c iste spoznaje. S osnovnim tezama Kantova kriticizma tijesno je povezano njegovo uc enje o formalnoj i transcedentalnoj logici. Logika se po Kantu dijeli na logiku opc e upotrebe razuma i na logiku specijalne upotrebe razuma. Prva sadrz i apsolutno nuz na pravila mis ljenja, bez kojih nije moguc a nikakva upotreba razuma, druga sadrz i pravila po kojima treba misliti o jednoj odredenoj vrsti predmeta. Opc u logiku moz emo dalje podijeliti na c istu i primijenjenu. U c istoj logici apstrahiramo od svih empirijskih uvjeta u kojima djeluje razum (od utjecaja osjetila, igre fantazije, zakona pamc enja, moc i navike itd.). Primijenjena logika bavi se naprotiv pravilima upotrebe razuma u subjektivnim empirijskim uvjetima koje prouc ava psihologija. Specijalna logika moz e se promatrati kao organon ove ili one znanosti, primijenjena logika kao dio psihologije. Logika u uz em smislu bila bi dakle >opc a c ista< logika. Kao opc a, ta logika apstrahira od svakog sadrz aja spoznaje i bavi se samo formama mis ljenja; kao c ista, ona nema nikakvih empirijskih principa i potpuno je nezavisna od psihologije. Drugim rijec ima, ona je apriorna formalna disciplina. Kao takva ona formulira samo negativne uvjete istinitosti, a nikako ne neki opc i materijalni kriterij istine, s to je, uostalom, contradictio in adjecto. Osim formalne logike Kant smatra prijeko potrebnom i transcendentalnu. Transcendentalnom naziva on opc enito spoznaju koja se ne bavi predmetima, nego moguc nos c u njihove spoznaje a priori. U skladu s tim, transcendentalna logika je znanost koja odreduje porijeklo, opseg i objektivnu vrijednost nas ih spoznaja a priori. Za razliku od opc e logike,
(17241804).

216

DODATAK

ta je logika >sadrz ajna< utoliko s to vodi rac una o razlici izmedu c istog i empirijskog mis ljenja predmeta, s to se bavi zakonima razuma i uma samo ako se oni odnose na predmete a priori. U uobic ajenoj terminologiji transcendentalna logika je zapravo spoznajna teorija. U Kantovim podjelama logike na formalnu i transcendentalnu, opc u i specijalnu, c istu i primijenjenu sadrz e se vaz ni problemi o kojima se z ivo raspravlja i u suvremenoj filozofiji. Osobito je jos uvijek aktualan problem moguc nosti i uzajamnog odnosa >formalne< i >sadrz ajne< logike.

Hegelova ontolos ka logika

Kant je u svojoj filozofiji pomirio barem dvije logike (formalnu i transcendentalnu); u Hegelovu filozofskom sistemu nas lo se mjesta samo za jednu. Filozofija je po G. W. F. Hegelu (17701831) apsolutna spoznaja apsolutne stvarnosti u njezinu totalitetu. U svojem dijalektic kom samorazvojnom procesu apsolutna ideja jedino s to postoji poprima tri osnovna oblika: ona je c ista ideja, koja se otuduje od sebe u prirodi da bi se ponovo vratila k sebi u konac nom (ljudskom) duhu. Tim osnovnim fazama u razvoju apsolutnog duha odgovaraju tri osnovne filozofske discipline: logika, filozofija prirode i filozofija duha. Kao s to je c ista ideja logic ka osnova prirode i duha, tako je i logika osnovna filozofska disciplina. Filozofija prirode i filozofija duha samo su >primijenjena logika<. Logika je znanost o >c istoj ideji<, odnosno o >ideji u apstraktnom elementu mis ljenja<. Medutim, mis ljenje nije samo c ovjekova >subjektivna< djelatnost, nego i >najunuto je stvarno, umno je, a tras njija unutras njost< cjelokupne objektivne stvarnosti. Sve s sve s to je umno, stvarno je. Logika kao znanost o mislima poklapa se s metafizikom kao znanos c u o stvarima shvac enim u mislima. Takozvane forme mis ljenja (pojam, sud i zakljuc ak) nisu neko >mrtvo, nedjelotvorno i indiferentno posude za predstave i misli<, nego >z ivi duh stvarnosti<. Takozvane pak >ontolos ke kategorije< (bitak, nebitak, postajanje, kvantitet, kvalitet, bit, pojava itd.) nisu samo objektivne odredbe stvarnosti nego i forme istinitog mis ljenja. Dijalektic kim procesom negacije, koji poc inje od najjednostavnije, sadrz ajno najsiromas nije >ontolos ke< kategorije, kategorije c istog bic a, postupno se razvija izvanredno bogat zaokruz en sistem filozofskih kategorija, koji u sebi sadrz i ne samo >ontolos ke< kategorije nego i one >spoznajnoteorijske< i >logic ke<. Sve te kategorije po Hegelu su logic ke kategorije, a znanost koja ih prouc ava, logika. Hegelova logika dakle je svojevrsna sinteza ontologije, spoznajne teorije i logike na osnovi ontologije. Takva logika naziva se obic no metafizic ka, ontolos ka ili sadrz ajna. Posljednji naziv dvosmislen je utoliko s to se njime moz e oznac iti i spoznajnoteorijska logika. Misao o nuz noj povezanosti ontologije, spoznajne teorije i logike u osnovi je toc na. Pitanje je samo iskljuc uje li tijesna povezanost cjelokupne filozofske problematike nuz no njezino unutras nje razlikovanje i ras c lanjivanje. Teorijski poric uc i svaku samostalnost tradicionalnoj logic koj problematici, Hegel joj je ipak i sam posvetio zasebni odjeljak (>Subjektivni pojam<) u trec em dijelu svoje >Logike<.

Hegelova kritika formalne logike

S pozicija svoje sadrz ajne, ontolos ke logike, Hegel je podvrgao os troj kritici tradicioal itav program formalne logike iz osnove je pogres nu formalnu logiku. C an: forma je uvijek forma odredenog sadrz aja, pa ni forme mis ljenja ne mogu biti prazne forme. Medutim, Hegel ne ostaje pri opc oj kritici formalizma formalne logike. Detaljnoj kritic koj analizi podvrgava on c etiri osnovna principa formalne logike, principe identiteta, proturjec nosti, iskljuc enja trec eg i dovoljnog razloga.
2. PREGLED POVIJESTI LOGIKE

217

Identitet, proturjec nost i dovoljan razlog imaju dodus e svoje mjesto i u Hegelovoj logici, ali ne kao >osnovni zakoni mis ljenja<, nego kao nesamostalne odredbe biti. S istim pravom s kojim se te kategorije izraz avaju u formi opc ih zakona mis ljenja mogle bi se u toj no samo sa sobom<, formi izraziti i sve druge kategorije. Kao s to se kaz e da je >sve identic moglo bi se rec i da >sve ima postojanje< ili da >sve ima neki kvalitet<. to je Princip identiteta za Hegela je samo prazna tautologija. Ako se na pitanje: >S e nitko poricati, ali c e se svatko biljka?< odgovori: >Biljka je biljka<, istinitost tog stava nec sloz iti da time nije rec eno nis ta. Princip proturjec nosti je negativan izraz principa identiteta. Taj princip je potpuno pogres an jer su sve stvari same po sebi proturjec ne. Proturjec nost je >korijen svakog kretanja i z ivota<. Princip iskljuc enja trec eg obic no se shvac a tako da od svih predikata nekoj stvari pripada ili samo ovaj predikat ili njegovo nebic e. Medutim, ako se, na primjer, o duhu emu kaz e da je sladak ili nesladak, zelen ili nezelen itd., onda je to >trivijalnost koja nic ne vodi<. U samom pak stavu iskljuc enja trec eg postoji trec e, koje je indiferentno prema suprotnosti, naime A. To nije ni +A ni ;A, a isto je tako i +A i ;A. Zakonom dovoljnog razloga izraz eno je da se sve stvari moraju sus tinski promatrati kao posredovane, s to je toc no. Ipak, i taj zakon ima svoje defekte. Tako, na primjer, uvijek se mogu nac i dovoljni razlozi za i protiv istog sadrz aja. Kad vojnik pobjegne iz borbe da spasi z ivot, postupa suprotno svojoj duz nosti, ali je razlog koji ga je naveo da tako postupi oc ito bio dovoljan jer bi on inac e bio ostao na poloz aju. Kao s to svi razlozi mogu biti dovoljni, tako, s druge strane, nijedan razlog nije dovoljan. Opc enito govorec i, princip formalne logike za Hegela su ili tautolos ki ili pogres ni. Kako smo to pokazali ranije (vidi dio >Osnovni zakoni misli i aksiomatizacija logike<), principi formalne logike doista su tautolos ki, ali bas zato ne mogu biti pogres ni. Oni postaju pogres ni samo ako se pogres no shvate. Premda pretjerana i nedomis ljena, Hegelova kritika formalne logike stimulirala je diskusije o temeljnim pitanjima logike i pozitivno utjecala na njezin dalji razvoj. U svojoj kritici formalne logike Hegelom su se uveliko inspirirali i neki marksisti.

Psihologizam i logicizam u logici

S razvojem empirijske psihologije u 19. i 20. stoljec u razvija se i psihologistic ka logika. Pristalice psihologizma u logici F. E. Beneke, Th. Lipps, Th. Ziehen T. Cien] i drugi smatraju da je logika samo dio ili praktic na primjena psihologije. Argumentacija je psihologista jednostavna: Logika je znanost o formama i zakonima mis ljenja, a mis ljenje je samo jedna od psihic kih funkcija. Buduc i da sve psihic ke djelatnosti prouc ava psihologija, logika je nuz no posebna disciplina psihologije. Na prigovor da logiku zanima samo valjano mis ljenje, Lipps odgovara da nevaljano mis ljenje uopc e nije mis ljenje. Drugi psihologisti priznaju da je moguc e nevaljano mis ljenje, ali odgovaraju da je i valjano mis ljenje vrsta mis ljenja. Pitanje kako treba da mislimo ako z elimo spoznati istinu svodi se na pitanje kako faktic ki mislimo kad je spoznajemo. Kao antiteza psihologizmu razvio se pravac koji se, zato s to inzistira na apsolutnoj autonomnosti logic kog podruc ja, obic no naziva logicizam. Najznac ajniji su predstavnici logicizma Bernard Bolzano Bolcano], (17811848) i Edmund Husserl Huserl], (1859 1938). Logicisti smatraju da je logika potpuno nezavisna i od ontologije i od psihologije jer njezin predmet nije ni objektivna stvarnost ni ljudsko mis ljenje, nego posebno >trec e carstvo<, carstvo izvanvremenskih, idealnih logic kih tvorevina. Po Bolzanu, na primjer, uz mis ljene i rijec ima izraz ene stavove postoje i >stavovi po sebi<, a elementi su tih posljednjih >predodz be po sebi<. >Stav po sebi< je svaki iskaz da nes to jest ili nije, bez obzira na to je li taj iskaz istinit i da li ga bilo tko izric e ili misli. >Stavovi po sebi< dakle nisu psihic ki doz ivljaji: to su idealne izvanvremenske tvorevine potpuno nezavisne od spoznajnog subjekta. Upravo te idealne tvorevine zanimaju logiku. Istu misao moz emo izraziti i tako 218
DODATAK

da psihologija prouc ava realne dus evne procese poimanja, sudenja i zakljuc ivanja, a logika idealne izvanvremenske tvorevine pojam, sud i zakljuc ak. Psihologistic ka koncepcija logike ima konzekvencije koje su oc ito neprihvatljive. O tome smo govorili u Dodatku I. (vidi odjeljak >Logika i psihologija<). Logicistic ka koncepcija logike izgleda prihvatljivija, ali i ona ima svoje tes koc e. Najtez i je problem za logiciste odrediti ontic ki status svojeg idealnog carstva logic ke nuz nosti, objasniti na koji nac in te idealne logic ke tvorevine ipak jesu.

Simbolic ka logika
Najznac ajnija je pojava u logici 19. i 20. stoljec a razvoj simbolic ke logike (nazivaju kom ili algoritmic kom). je takoder matematic Naziv >simbolic ka logika< ne znac i da samo ta logika upotrebljava simbole. Svaki je jezik sistem simbola, pa se prema tome svaka znanost nuz no sluz i simbolima. Karakteristika je simbolic ke logike univerzalna upotreba ideograma (simbola za pojmove) mjesto etak upotrebe ideograma u logici nalazimo jos kod fonograma (simbola za zvukove). Poc Aristotela, ali je simbolic ka logika stvorila neusporedivo bogatiju i savrs eniju ideografsku simboliku nego s to je ona kojom se sluz ila tradicionalna logika. Simbolic ka logika takoder nije, kako misle neupuc eni, oboz avanje logic kih simbola. Simboli su simbolic koj logici samo sredstvo za analizu logic kih odnosa. Kao s to je simbolika simbolic ke logike mnogo bogatija od tradicionalne, tako je i c itavo njezino logic ko uc enje mnogo bogatije i savrs enije. Medutim, to logic ko uc enje nema samo teorijsko nego i golemo praktic no znac enje. Mnoge vaz ne grane suvremene znanosti i tehnike ne mogu se zamisliti bez simbolic ke logike. Znac enje simbolic ke logike ipak ne treba precjenjivati. Naivno je mis ljenje nekih ka logika moz e rijes iti sve filozofske simbolic kih logic ara (danas vrlo rijetko) da simbolic injenica je, naprotiv, da se u krilu simbolic probleme. C ke logike nuz no javljaju problemi koje uspjes no rjes avaju samo ontologija i spoznajna teorija.

Razvoj simbolic ke logike

Premda neke osnovne ideje simbolic ke logike nalazimo vec kod G. W. Leibniza (1646 1716), njezin kontinuirani razvoj poc inje tek u 19. stoljec u, toc nije od 1847. godine, kada su objavljene dvije znac ajne knjige: >Matematic ka analiza logike< G. Boolea Dz . Bul] i >Formalna logika ili rac un nuz nog i vjerojatnog zakljuc ivanja< A. de Morgana. U tom razvoju moz emo razlikovati tri osnovne faze: 1. fazu algebre logike, 2. fazu logistike i 3. fazu metalogike i heterodoksnih (neklasic nih) logika. Algebra logike rada se u radovima G. Boolea, a dostiz e svoj vrhunac potkraj stoljec a reder]. Logistika poc u >Predavanjima o algebri logike< E. Schr odera E. S inje djelom G. Fregea >Begriffschrift< (>Pojmovno pismo< 1879), a kulminira u trotomnom djelu B. Russella i A. N. Whiteheada >Principia Mathematica< (19101913). Za posljednji period karakteristic no je veliko obilje najrazlic itijih teorija, kao s to su: logic ka sintaksa R. Carnapa Karnap], semantika A. Tarskog, modalna logika C. I. Lewisa Luis], polivalentne (ili plurivalentne) logike J. Lukasiewicza i E. L. Posta, oslabljene logike kao intuicionistic ka logika A. Heytinga Hajting], >prirodne< logike G. Gentzena Gencen] i St. Jakowskog itd. Glavna je teza algebre logike da je logika dio matematike i da se svi logic ki principi mogu izraziti pomoc u neznatno prilagodene tradicionalne matematic ke algebre. Sudovi se u algebri logike prikazuju pomoc u algebarskih jednadz bi i nejednadz bi (tako izrazi x (1 ; y ) = O, xy = O, xy 6= O, x (1 ; y ) 6= O prikazuju tradicionalne sudove A, E, I, O), a zakljuc ci pomoc u sistema takvih jednadz bi i nejednadz bi.
2. PREGLED POVIJESTI LOGIKE

219

Glavna je teza logistike da logika nije dio matematike, nego da je matematika dio logike. Toc nije rec eno, izmedu logike i matematike ne moz e se provesti stroga granica jer se c itava matematika moz e izvesti iz logike. Logic ki pojmovi i principi samo su opc enitiji od pojmova i principa matematike. Osnovna je ideja metalogike da treba razlikovati logiku kao deduktivan sistem od metalogike kao raspravljanja o karakteristikama tog sistema. Metalogika se moz e podijeliti na logic ku sintaksu, koja prouc ava internu strukturu logic kog sistema, semantiku, koja prouc ava odnos logic kog sistema prema onome s to on oznac ava, i pragmatiku, koja prouc ava odnos logic kog sistema prema onome tko ga upotrebljava. Medu heterodoksne ili neklasic ne logike pripadaju modalne, polivalentne i oslabljene logike. Modalne logike prouc avaju zakljuc ke u kojima se uz nemodalne (asertoric ke) sudove pojavljuju i modalni (apodiktic ki i problematic ki). Polivalentne ili plurivalentne su logike koje dopus taju da sud moz e imati vis e od dvije istinosne vrijednosti. Najc es c e e) i one s bessu polivalentne logike s tri istinosne vrijednosti (istinito, neistinito, moguc konac no mnogo (razni stupnjevi vjerojatnosti). Oslabljene su logike u kojima je napus ten neki od aksioma klasic ne logike. Najc es c e su one u kojima je napus ten princip iskljuc enja trec eg i koje su srodne trovalentnoj logici. Uc i u detaljnije izlaganje i analizu svih tih logika potpuno je nemoguc e u tako kratkom pregledu.

Autor je ove podatke napisao za I. izdanje Logike 1963. godine. U kasnijim izdanjima nisu nadopunjavani ni pros ireni.

220

DODATAK

3. ODNOSI MEDU POJMOVIMA

35

50

II. SUD

78

AK III. ZAKLJUC