Aristotel: NIKOMAHOVA ETIKA 6.

knjiga

Aristotel - openito Aristotel, najvei grki filozof, roen je 384. pr. Kr. u Stagiri u Trakiji. Sa sedamnaest godina stupio je u Platonovu Akademiju gdje provodi 20 godina (do Platonove smrti). Na poziv Filipa Makedonskog, Aristotel dolazi na njegov dvor gdje tri godine poduava Filipova sina Aleksandara Velikog. Osniva je peripatetike (etajue) kole u Ateni. O Aristotelu kao osobi, vrlo se malo zna. Dolazi iz bogate obitelji. Bio je dobar govornik, lucidan u svojim predavanjima, uvjerljiv u razgovoru. esto se za njega moe uti da je bio izrazito drzak i bahat. U svoje vrijeme vie je bio cijenjen nego omiljen. itav svoj ivot posvetio je jednom cilju traganjem za znanjem. Najvanije mu je bilo otkrivanje istine i poveanje koliine ljudskog znanja. Aristotel definitivno spada meu najvee filozofe svih vremena, najznaajniji je um i uope najsveobuhvatniji duh antike. Kritiki preispitujui filozofiju svoga uitelja Platona, on razvija, u nizu kapitalnih djela, novu originalnu filozofiju i istovremeno sustavno sabire sve znaajnije rezultate starogrke filozofije i posebnih znanosti. Sva do tada poznata, kao i niz novih podruja misaone aktivnosti, ljudskog znanja i filozofskih disciplina (logika, metafizika, fizika, psihologija, etika, politika, astronomija, meteorologija, zoologija, poetika i dr.) predmet su genijalnih Aristotelovih istraivanja. Aristotelovi spisi su kratki. Argumenti su mu koncizni, a jezik je tur i ilav. Obiljeje svih njegovih djela je jednostavnost koju je pokuavao slijediti tijekom cijelog svog ivota. Njegovi tekstovi nikako nisu jednostavni za tumaenje niti uenje jer ima mnogo brzih prijelaza i aluzija koje je izuzetno teko pratiti. Ovaj veliki grki mislilac svoj je ivot skonao u Halkidi 322. godine. Svojim je pogledom na svijet zaduio itavu civilizaciju, a njegova su djela neiscrpan izvor rasprava i argumenata te na neki nain i temelj itavoj modernoj zanosti, kao takvoj. Najvanija djela moemo podieliti u nekoliko kategorija:

Logiki spisi sakupljeni su pod zajednikim nazivom Organon ( tj . orue ) koji sadri ove spise; O kategorijama, O tumaenju, Prva analitika, Druga analitika, Topika, O sofistikim pobijanjima. Prirodoznanstveni spisi: Fizika, u 8 knjiga; O nebu, u 4 knjige; O postojanju i propadnju, u 2 knjige; O dui kao i neki drugi spisi koji nisu filozofski relevantni (Meteorologija, ivotinjstvo i sl.) ili ija autentinost nije dokazana. Metafiziki spis je Metafizika (ili prva filozofija koja se po mjestu u Andronikovu zborniku tako nazvala), u l4 knjiga. Etiki spisi: Nikomahova etika u 10 knjiga (nazvana po Aristotelovu sinu Nikomahu); Eudemova etika u 7 knjiga (nazvana po Eudemu Rodaninu, Aristotelovu ueniku) ; Velika etika u 2 knjige ( izvod iz prva dva djela, ali veim dijelom iz drugog); O vrlinama i porocima ( za koji se ne zna da li je autentian). Politiki mu je najznaajniji spis Politika u 8 knjiga ( nedovren ) i Ustavi dravni (Politike, u 158 knjiga u kojima je prikazao ustave 158 drava (sauvan i u nas preveden Ustav Atenski). Retoriki spisi: Retorika u 3 knjige ( ali se o autentinosti 3. knjige sumnja ). Poetika (koja je najvjerojatnije imala 2 knjige, no nije se u cijelosti sauvala)

NIKOMAHOVA ETIKA (6.knjiga) esta knjiga Aristotelove Nikomahove etike poinje Aristotelovim govorom o ispravnom naelu (orthos logos). Ispravno naelo nam nalae da izmeu dva ekstrema (primjerice suviak i manjak) uvijek treba izabrati sredinu. Iako bi nam se naprvi pogled moglo initi da je ispravno naelo glavni predmet rasprave ove knjige, to nije tono. Aristotel se u VI. Knjizi fokusirao na razumske kreposti te je to osnovni predmet. U knjigama od II do V Aristotel se bavi moralnim krepostima, dok u ovom poglavlju obrauje one intelektualne (razumske). Po Aristotelu o rasporedu razumskih kreposti i njihovom redoslijedu ovisi i najbolji nain ivota, odnosno posljednja svrha etike. Postoje dva dijela due razuman i nerazuman. Razumski dio ljudske due se dijeli na znanstveni dio (epistemonikon) i rasudbeni (logistikon). Kao i inae kad govori o dijelovima due, misli na sposobnosti due i to sposobnosti prema predmetu na koji se odnose. Te predmete Aristotel dijeli na dvije vrste: one na kojima poela ne mogu biti drugaija i ona kojima to mogu. Znanstveni dio due je onaj dio u kojem poela ne mogu biti drukija, a rasudbeni je onaj dio koji se odnosi na to da poela mogu biti drukija. U dui postoje tri gospodara djelatnosti i istine: sjetilo, um i udnja. Od tih gospodara sjetilo nje poelo nikakve djelatnosti. Kako je moralna krepost izborno stanje, kako kae Aristotel, a izbor je promiljena udnja, zbog toga razum treba biti istinit, a udnja ispravna, kako bi izbor valjao ... Poelo djelatnosti je izbor, a dobra inidba ne postoji bez spoja miljenja i znaaja. Aristotel, imajui na umu jedinstvo teorije i prakse, istie da postoje pet naela kojma dua posie istinu: umijee, znanost, razboritost, umnost i mudrost. Znanost je dokazna mo koja se bavi stvarima koje ne mogu biti drukije. Ona se bavi onim nunim, vjenim i nepropadljivim. Umijee odreuje kao tvorbu, ne kao inidbu. Razboritost se odnosi napojedinane (ope) stvari. Ona je mo promiljanja stvari za dobar ivot. Aristotel smatra da je sama razboritost etiki spoznajni organ, odnostno dobra inidba. Razboritost je sposobna povezati moralne i razumske kreposti u djelovanju ovjeka. Kako je ovjek, za Aristotela, umno-voljno bie, a razboritost je odlika takvog jednog bia, Aristotel smatra da je razboritost najvanija odlika ovjeka. Posao razborita ovjeka je promiljanje.

Dravnitvo se moe shvatiti poput razboritosti, ali im bit nije ista. I dravnitvo se brine oko opih stvari kao to se i razboritost brine oko pojedinanih, slinost je u tome to je i za jedno i za drugo potrebno iskustvo to obino nedostaje mladima. No, pitanje je kako se dolazi do razboritosti? Postoje dva odgovora: a) iz ivotnog iskustva b) iz odgoja nagrada kazna (moralne kazne / sankcije)

Aristotel smatra da se o etici s malom djecom i sa starim ljudima ne isplati razgovarati. Mala djeca nemaju dovoljno ivotnog iskustva, a stari ljudi imaju previe te su zbog toga najpametniji na svijetu Glavni cilj razboritosti je povezati moralne i razumske kreposti u jednu cjelinu. Samo razboritost dobra ovjeka moe uiniti mudrim, naravno uz dozu domiljatosti. Savjest je, takoer, oblik razboritosti. Um je sposobnost spoznaje poela iz kojih znanost zakljuivanjem sve izvodi jer znanost najvia poela ne posjeduje, ve dobiva od uma. Um je oprean razboritosti. Budui da se razboritost tie ljudskih stvari, a umnost najuzvienijih, netko tko je razborit ne mora nuno biti i mudrac. Ba zbog ovog razloga Aristotel Talesa i Anaksagoru naziva mudracima, ali ne i razboritima (oni se nisu brinuli za ljudska, ve za uzvienija dobra i mnogo boanskije stvari no to je ovjek) Mudrost je najvia spoznaja koja nadmauje i umnost jer u sebi sjedinjuje umijee i znanost. Ona se tie najuzvienijih stvari i ukljuuje duboko raspoznavanje prirodnog svijeta. Mudrost je najvia od svih vrijednosti jer se samo pomou nje moe spoznati tajnu svega oko nas. Ono to je vjerojatno najvanije u itavoj VI. Knjizi je promiljanje. Promiljanje, proces donoenja razumskih odluka (izbora), tie se stvari koje mugu biti drukije nego to jesu stvari i situacije koje moemo promijeniti naim djelovanjem (to spominje jo u knjizi III i, naravno, u knjizi VI.). No i tu se postavlja pitanje: Kakva e ta promjena biti? Hoe li biti iz temelja ili samo povrinska? Moemo li mi uiniti ita da se ovjek promjeni? Drugim rijeima, ako smo sposobni promiljati dobro, bilo bi dobro da znamo o emu moemo promiljati. U protivnom moemo promiljati o stvarima koje ne moemo promijeniti

Intelektualne vrline pomau razotkriti to je pravedno i vrijedno divljenja, dok nam moralne vrline pomau initi ta moralna i vrijedno divljenja djela. Moemo se pitati koju vrijednost intelektualne vrline imaju budui da je znaje bezvrijedno bez djelovanja. Prvo, intelektualne kreposti vode k srei i zato su same sebi svrha. Drugo, intelektualne vrline nam pomau odrediti najbolja sredstva za postizanje ciljeva kojima nas moralne vrline ue da teimo. Bez razboritosti i uma dobro promiljena osoba ne moe biti istinski kreposna jer nam ove vrline pomau prepoznavanju pravih naela (odrednica) djelovanja. Aristetel istie da je za normalan i kvalitetan ivot ovjeka izuzetno vanan balansirani omjer i razumskih i moralnih kreposti. Bez razumskih (intelektualnih) kreposti ovjek ne bi znao djelovati, a bez moralnih vrlina ne bi znao slijediti ispravno djelovanje. Etika, po Aristotelu, ne slui samo da bismo znali, ve da bismo po nekim pravilima /normama/ vrijednostima djelovali.

Marko Kovai