robert mari

PRAZNINE

ROBERT MARI

PRAZNINE

robert mari

PRAZNINE

Robert Mari PRAZNINE

ROMAN

LIBRO Pula, 2003.

robert mari

PRAZNINE

PREDGOVOR

Zbunjeni etrdesetogodinjak koji misli da je jo uvijek tridesetogodinjak, izgleda kao pedesetogodinjak, osjea se kao ezdesetogodinjak. Zapoinjem ovu kratku biljeku o Prazninama Roberta Maria ovom autorovom reenicom ne samo zato jer se u trenutku kad sam je proitao moja ve postojea simpatija spram autora pretvorila u otvoreno oijukanje, budui da sam se u njoj odmah prepoznao, ve i stoga jer mi se ini da je u njoj u biti sadrana sva ona autorova surova autoironija koja je osnovni pokreta ovog njegovog djela. Shvativi, dakle, da se nalazi u navedenoj egzistencijalnoj situaciji, Mari ju je stao nemilice (po sebe, ali i po druge) ralanjivati, a tu je postupnu ralambu i zapisao u obliku psihoterapijskog bolesnikog dnevnika, kao to je to, na primjer, prije stotinjak godina uinio Italo Svevo, odnosno njegov alter ego Zeno Cosini. Dnevnik je to o triavoj svagdanjici nenormalno poludjelog ovjeka koji ivi u drutvu normalno poludjelih ljudi, kako to bez okolianja kae sam autor, i koji iskustveno spoznaje vie no trivijalnu istinu kako nita u ivotu nije tako loe a da ne bi moglo biti jo i gore. Ovo zdravorazumsko ope mjesto Mari varira u osamnaest poglavlja, osamnaest psihoterapijskih tretmana, tijekom kojih u dijalogu s bezlinim i neodreenim terapeutom, dottoreom, napokon mora sebi priznati odsutnost Logosa. Svoenje duhovnog ivota na korporalnost, na tjelesne (uvelike koprolaline) funkcije neumitna je posljedica tog egzistencijalnog kraha. Ono to preostaje jest bujica nepovezanih, isprekidanih rijei i reenica koje bi htjele biti suvisle, ali im to nije sueno. One su tek ljuske kojima se poigrava olujno more besmisla, a Mari je dovoljno iskusan moreplovac da ne pokuava besmislu dati smisao. Naprotiv, on ga ironino, gotovo sarkastino prihvaa kao temeljnu ivotno naelo, a svoju autorsku ulogu pojmi upravo u njegovu krenju. Besmisao je kaos, a kaos je preduvjet slobode. U toj toci zapoinje Marievo razorno anarhoidno poigravanje referencijalnim odsjecima stvarnosti i jezikom, njegovo opiranje sveopoj maskerati normalno poludjelih ljudi. U tom su smislu Praznine moda i pohvala besmislu, nesuvislosti. Jer, smisao, racionalnost valja raskrinkati kao onaj ustrojbeni element zbilje koji sputava autentinost ljudskog bivanja, makar ono bilo naizgled svedeno na osnovne tjelesne funkcije. A to Mari preputa itateljima. Mr.sc. Sra Orbani

robert mari

PRAZNINE

Umjetnik koji radi iz potpunog oaja nasuprot represivnim, otuujuim snagama svijeta, ali bar nikada ne gubi izvjesno vienje dugo izgubljene trajne radosti. Po definiciji je djelo umjetnosti revolucionarno utoliko ukoliko destruira normalne, otuene sustave opaanja u sreditu svoje stvaralake dijalektike. David Cooper Jezik IudiIa

( . . . ) a traganje za istinom nuno izlae onog tko mu se preputa ba opasnosti od izolacije. Istina i razum ne idu s javnim mnijenjem i konvencionalnim zdravim razumom. Veina ljudi je sklona prihvatiti umirujua lana objanjenja i gledita koja se nameu na prvi pogled. Erich Fromm Misija S. Frojda

robert mari

PRAZNINE

UVOD?! Aaaa, ne, nee ovaj put biti po vaemu. ujete liii, vi dolje! Ja sam sitna muha, muhica, muiica, kukac, mrav, mravac, mravi, buba, bubica... Vlani mrak sve je strmiji. Disanje je napregnuto do boli, do rasprsnua grudnog koa, preuskog da primi svu tu navalu razrijeenog zraka. Zdrav planinski zrak, kojemu su nepoznate sve one sitne prljavtine nataloene u tvojoj mlohavoj i smeuranoj cjelovitosti. Previe je strmo, mislio si da e ii lake... Od silna napora ne primjeuje ni prekrasnu modru tiinu, koja je toliko tiha da se i ne uje. I moda je zgodan trenutak, dok traje ta tiina, toplo preporuiti eventualnom nesretnom itatelju bez kondicije i neke osobite psihike stabilnosti, da se ve na samom poetku potedi zamornog uspona na brdo i tkoznaega jo to slijedi, te bez imalo grinje savjesti napusti itav taj muni ambijent i prebaci se u neko drugo poglavlje... ili pak jednostavno odloi knjigu i prepusti je pranjavom zaboravu, kamo i spada. Jer, ako se ve nekakav luak ili veseljak, ili veseli luak, dragovoljno izloio samomuenju neizvijesnosti, poteno je od njega upozoriti ostale moebitne supatnike na vrijeme. No ako je odluio unato svemu, krenuti dalje, ne znajui to ga eka, mora biti svjestan da to radi na vlastitu odgovornost i nema nikakva prava kriviti ludog pisca za nelagodu u elucu ili lagano krvarenje hemeroida ili glavobolju ili... Gr u desnoj nozi. Polako, uspori malo. Stii e. itava no je pred tobom . Tamni trenutak, trenutki vjenosti u kojemu svi poteni i polupoteni i nepoteni i pametni i polupametni i nepametni i glupi i poluglupi i trietvrtglupi i veseli i poluveseli i neveseli i svakakvi jo u raznim kombinacijama svega toga i ostaloga, ve odavno sanjaju u svojim toplim krevetima sigurnosti kako ih neka nepoznata, a opet nekako magliasto prepoznatljiva spodoba proganja crvenkasto osvijetljenom umom koja nestaje pod ubrzanim ritmom igre onih kapaka; sanjaju kako im umire voljena osoba, dok se gue u plau i jecajima i slanim suzama i ostalim padajuim pizdarijama; ugodno se stapaju s drugim golim tijelom, glatkim i zbunjujue stvarnim, elei da taj trenutak, taj neponovljivi svr traje vjeno, da umru s tim svrom; pa bjee pred udovitima iz jo nenapisanih glupih filmskih scenarija, skrivaju se, padaju u beskonanu dubinu, bore se sa zmijama s dvije do tri glave, tre u mjestu, prazne se, pune se... Stii gore, gotovo na sam vrh, da bi mogao odletjeti dolje, na dno kojeg - tako kau - nema. A ako ga doista nema, moda izleti kroz neku drugu rupu i nae se u Japanu. Sajonara, dragi uti biznismeni! Pa to i ne bi ba bio pad prema dolje, ve pad prema gore. Ili, kad napokon skoi u tu jamu, naleti negdje dolje duboko na mudrog starca dobriinu, kojega je pohlepna rodbina bacila unutra da im napravi mjesta u preuskom stanu, koji e te uputiti u tajne hodnike jame, labirint u kojemu trae jedni druge i same sebe svi oni baeni i skoeni u nju. Moda ak i vidi kako izgleda to uveno dno kojeg nema. U svakom sluaju, bit e to gotova stvar; nita od spektakla, od sveanog sprovoenja, gospodo nekrofilci. Gospodo ivi. Predahnuti. Samo nekoliko minuta, dok popusti gr u nozi. Loe si pripremljen za ovo, iako si potajno radio sklekove i razne vjebe. Kondicioni trening za Veliki Skok. Zavaljuje se na vlanu travu i naslanja svoju zapuhanost na hladan kamen. Kako ti se samo spava. Bilo bi lijepo, krasno, prekrasno, usnuti duboko unatrag, pa da te u zoru probudi kripavi glas niskog starog grbavca. Na portu ribeee!

robert mari

PRAZNINE

Prekrasno buenje, smirujuom kretavou koja zaudnim skladom plovi viestoljetnim kamenim uskim tradama. Na portu ribeee ! Ti, sretno dijete, pobjeglo iz tame dubokih podonjaka, daleko jo od starosti i puno dalje od mladosti. Zaahuriti se u magliastu zoru davnog grbavca; ostati vjeno u tom trenutku. Zvuk valova e te njeno, majinski, njihati...njihati...njihati. I to je sve to ti treba, to ti je ikada trebalo, tvoja posljednja elja: biti dijete koje sneno uje hrapavi zov da su ribari stigli s obilatim ulovom na porat. Ajmo, svituuu, frike ribeee! Iz polusna te prenuo um u blizini. Preplaena ivotinjica kojoj si poremetio san, koju si otrgnuo iz njezina djetinjstva. Naporom bolesnog starca, stenjui, ustaje i ide dalje, visoije, prema mirisu kadulje, majine duice, bora, matinjaka, vrijeska, ovjeg i kravljeg i kozjeg i konjskog govna...svega onog nenabrojivog, nepoznatog samoizolantu poput tebe. Ipak si, kao nekim udom, odmakao, unato napornoj strmini i divljem pulsiranju svega to je u stanju pulsirati. Uzbrdice ti nikada nisu bile jaa strana. Ni nizbrdice, koje su uzbrdice, a ove opet nizbrdice. Ni ravnine. Zastaje. Gleda dolje u usnuli mravinjak. Siuna, treperava svjetla kua i ulica pretvaraju se u daleke zvijezde sjevernjae i junjae i zapadnjae i istonjae. Dolje je nebo, gore je zemlja. Gdje je zapravo granica izmeu neba i zemlje? to ih dijeli? Sama zemlja po kojoj gazi? Stratosfera? Hemisfera? Ludosfera? Nitasfera? Snujte, samo vi snujte, dragi moji, dolje u ozvijeenom gradiu koji je nebo. Nita od sprovoda, gospodo. Od slika po novinama - sve si ih spalio; nita od kiom namoene i suncem izblijedjele osmrtnice na drvenom stupu, koji icama povezuje ostale mokre i blijede osmrtnice na drugim stupovima umiranja. Nita od posjeta bolesniku s naranama i limunima. I zato uvijek bolesnom i nikakvom i mogueumiruem i napaenom ovjeku nose voe? to e njemu voe, kad ne moe ni usta otvarati? Zato mu ne donesu neku igraku, djeji bicikl, mali vlak s tranicama koji vozi u krug ili tako neto, za ime je jadnik udio cijeloga ivota, a nije si mogao priutiti? Ili mu netko popui, zato ne? Voe. Radi obiaja. Jebite se vi i obiaji! Nije to potivanje obiaja. To vama, gospodo, odgovara. I to su to obiaji? Zato ih se mora potivati? Jer je netko nekada davno umiruem donio narane i limune? Uivate u tome na neki udan, tuan i uplakan nain. Posjet bolesniku. I onda ti bude lake, kad na samrtnoj postelji - samrtna postelja, kakve li gluposti, postelja je postelja, ne proizvode se samrtne - i bude ti lake, padne ti smrtni kamen sa srca kad na toj postelji vidi nekog drugog, a ne sebe. Jadnik, nee jo dugo. Pa onda sutra s gorkom nasladom pria kako je jadnik propao, kako je blijed i zelen i siv i nema mu spasa. teta, bio je tako dobar i fin ovjek. Sjeam ga se kad smo ono...ma, sjea li se...? A to e, ivot ide dalje. Moda. Isplati se kupiti kilogram voa za tako veliko zadovoljstvo utjehe i tuge i nade da ipak umiru samo drugi. Intenzivni miris vlane tame nadolazeeg proljea prodire u nosnice, povezujui te s itavim univerzumom, stvarajui ugodu konane spoznaje, ugodu apsolutnog. Disanje je sve mirnije, gotovo potpuno nesvjesno. Kao da te to fiziko uspinjanje uzdie iznad svega ovosvjetovnog i materijalnog; to se vie uspinje, slike iz podsvijesti se tope u bezgraninu duhovnost blaenog smiraja. Sve rjee kue i kuice ostaju za tobom, padaju dolje, u osvijetljeni bezdan zajedno s iezlim slikama, uz prateu kakofoniju lajanja pasa, koji koriste no da bi se izlajali na miru, napriali se, odlajali jedan drugome probleme pasjeg ivota.

robert mari

PRAZNINE

Nadolazi malo groblje. Tamni krievi i kameni spomenici zasjenjuju jedan drugog u besmislenom pokuaju oivljavanja pokopane materije. Gospodo pokojnici, ja idem dalje, ali ne brinite, uskoro u biti dolje, duboko ispod vas, ispod vaih obitavalita vjenosti. Ne dajte se smetati, potovani mrtvaci. Evo, idem ja. Idem u nestajanje, u neko drugo postojanje, moda. Bez traga. Nita od sprovodnog cirkusa, od rituala. Ali ionako e, kau, smak svijeta. Svijeta?! Ljudskog svijeta. Svijeta Velikog ovjeka. Zemlja e i dalje postojati. Svijet nee nestati. Od samih poetaka poetka taj svijet smaka je promatran i shvaan i promiljan s ovjekova prozora, ime se on sam, potujui Boga i bogove, stavio u poloaj besmrtnog Boga. Puhnuo si i mala muha je odletjela, udarila u mutno staklo zahoda i uginula. Nita strano se nee dogoditi, ako se i dogodi To strano. Moda ovjek i nestane, ali to nije ni blizu kraja svijeta. Ostat e kukci. Ili moda nee ni oni. Pa sve da Zemlja i eksplodira i raspri se u pitajboga koliko komadia i estica, ostat e Galaktika...i druge galaktike. Nema kraja svijeta. Ima ga samo ako je ovjek taj svijet. Ali nije. ovjek nije nita pametniji, uzvieniji, osjeajniji...od mrava, od kukaca svih vrsta, od gmizavaca, sisavaca, ptica, riba... On gazi mravinjak i uzrokuje smak mravljeg svijeta. Neki drugi mrav, veliki mrav, gazi takozvano ovjeanstvo i to je sve, itava ta pizdarija oko koje se die toliko buke i panike. ovjek je nita...ili gotovo nita. Ne pie samo on poeziju, nema samo on smisao za alu, ne plae samo on. Konji, abe, muhe, zmije, make, mievi, orlovi... Svinja je puna straha pred klanje. Svinja, prljavo roktea i masna, je velianstveni pjesnik, ali ovjeka njezina poezija ne zanima...jer je u zabludi koja mu se tisuama godina taloila u malom i velikom mozgu i primozgu i pleksusu solarisu, stvorivi tako od samog sebe jednu veliku i neizbrisivu zabludu. Zabludni, razbludni, bludni ovjek. A tek lijenici! Kako li e biti razoarani, zajedno s prateim osobljem, kad i ako doznaju da si im uskratio profesionalno zadovoljstvo pretraga, sjeckanja, krvi, hladnjae s brojem, saopavanja rodbini tunih vijesti. I zato bi to bile tune vijesti? Zatoooo? Nita od svega toga. Ovo je praktinije. Potedjeti rodbinu silnih trokova koje ionako ne mogu platiti. No oni bi se i zaduili, samo da to ide normalnim, umiruim putem, puteljkom. Pla, naricanje, alost, alovanje, utjeha, povraanje, nesvjestice, padavice...spektakularna povorka, glazba, oprotajni govor, misa zadunica, tone i tone bezrazlono ubranog cvijea... Nebeske kapljice poinju padati po ve smirenom elu, i ima osjeaj kao da ti peru, skidaju sve, i najmanje utore s koe. Kako isprati bore s ela - javite se na telefon taj i taj. udna slika kiice koja pada po treperavim i sve sitnijim zvijezdama, po nebu koje je dolje, sve ti je manje udna. Nita, ba nita vie nije udno; izraz udno ne postoji. Jo jedna zabluda. udno. Mogao bi se prehladiti na toj kiici. Ha, ha, ha ...prehladiti. Groblje je ostalo dolje. Strmina je sve strmija. Pola sata autom, rekli su. Ovako pjeice, mogao bi stii pred svanue do tog uvenog otvora, ulaza u krvavi i smrdljivi organizam Zemlje. U tu jamu svatko je svakoga bacao, u svim ratovima kroz povijest koja ne postoji, a i u mirnim vremenima, koja nikad nisu bila mirna. Neki su se sami bacali, pretpostavlja se, jer jo nikog od njih, tih pretpostavljajuih skakaa, nisu nigdje pronali. Ima li dna ili nema, to je potpuno nevano u ovom sluaju...i svim sluajevima prije tebe, prije tvojeg sluaja, namjernog i smiljenog sluaja, sluaja namjere. Vano je jedino da nitko ne naie i vidi te tako pokislog u starim prnjama. Odjenuo si najstarije

robert mari

PRAZNINE

i najneupotrebljivije to si mogao. Ono to nikomu i niemu vie nee biti od koristi. Ba kao i ti. I tu si mislio na praktinu stranu. Samoubojice obino odjenu neto sveano, da izgledaju lijepo kad ih pronau; da se uklope u spektakl. A tek sve one ene s tabletama i vjenanicama. Da su znale kako e sve to izgledati groteskno, nikada se ne bi ubile, barem ne u vjenanicana. I...ono najvanije - mora biti ist, besprijekorno ist kada te pronau, jer prvo o emu te babe govore je kako je ona - ili on - bila ista kao snijeg. To je najnajvanije, biti ist; ak vanije i od samog razloga samoubojstva. Oooo, jebao vas Snjegovi! Jasno moe zamisliti jadnu Ninu kako slua prijekore njezine majke, kako te je mogla pustiti onako prljava da se ubije, da se osramoti pred ljudima. Ali tebe nee pronai. Kad se probude, bit e ve daleko, daleko...duboko, duboko...ako stigne pronai jebenu jamu. A to ako je ne pronade?! Molim?! Upitati nekoga?! Oprostite, znate li moda gdje je ona jama? Ma, znate koja, ona u koju se bacaju, ona bez dna. Kako to e mi?! Pa, skoit u, zar je to zabranjeno? Svakakve gluposti se mogu dogoditi ivu ovjeku...pa i neivu. STOOOJ !!! Jebi ga. to sad? Ba kao da si osjeao, kako se to lijepo kae, kao da ti je neto govorilo da e krenuti po zlu...ili dobru, ovisno kako se gleda na stvar. Da nisu kakvi odmetnici, banda, samo su ti oni jo trebali. A evo, stao sam. Koji si ti? Ma...nije vano, vjerujte mi. I da vam kaem, to vam nee nita znaiti. Ako me namjeravate opljakati, nemam ba nita kod sebe, ali mogu vam dati adresu i napisati na komadu papira...imate li komad papira?...da vam daju sve to sam ostavio...im se spustite dolje...kaite im da sam vas ja poslao; ima kvalitetne robe, ionako sam je namijenio nezahvalnoj sirotinji, pa... Imam samo vodu i jednu, evo vidite, bananu banane si stalno tamanio dok si bio iv...vidi sad, iv... ma, dok si bio dolje, a jednu si uzeo prije nego si krenuo, za svaki sluaj, ako ti ponestane snage ili se izgubi. Netko ti je uperio otro i bolno svjetlo u oi, dok se stare slike podsvijesti poinju polako vraati na svoje staro mjesto. to sad? Kako im objasniti? Nee povjerovati. Dakako da nee. Ne bi ni ti. Kako to izgleda? Tko si? Odakle? Izgledam prilino loe, pretpostavljam. Tu dolje, iz mjesta sam. A tko sam, kaem vam, to nema nikakve veze ni sa vama, niti bilo s kime ili ime - zaboravio sam koji je to pade. Samo me pustite da proem, najljubaznije i najuljudnije vas molim, pa i preklinjem. Prii blie! Vojska? Vojska, moj gospodine. A tko bi drugi. to trai u ovo doba tu gore? I jo takav...pogledajte ga... Ma, to je duga pria, kako se ono kae, i doista ne bi imalo nikakva smisla da... Samo vi mene pustite dalje i... Nemoj ti meni nema smisla! Da nisi i ti jedan od njih, a? Kojih ? Zna kojih, ne pravi se lud. Ne znam, doista, i...ve due vrijeme sam, kako se to kae, izvan dogaaja, pa ne znam o emu se tu...

robert mari

PRAZNINE

Dosta! Da nisi vie progovorio! Usred noi, po kii, pa nam jo nudi nekakvu robu. I to tebi nema smisla, je li? I ti bi sad tu neto nama muljao, nismo ni mi ba tako naivni. Ajde, stavite mu lisice. Ide dolje s nama. Isuse! Pa ovo se samo tebi moe dogoditi - ma ne Isusu, da ne bi bilo zbune - da te uhapse. A koliko si samo pripremao itavu akciju. Planirao kako e se iskrasti iz kue kad svi budu zaspali, to e napisati na papiru koji si ostavio na radnom stolu... A nesretna li ovjeka! A nesposobnog li pizduna! Ma, vojnie dragi, ovjee mili, meni nema spasa, iako jo medicinski nije dokazano, ali svejedno...mislim...prije ili kasnije...dobro sam prouio stvar i...i bio ja metastaziran ili ne, potpuno je nevano...o tomu se radi... Stari Marko je doivio duboku starost, a ja sam ga gledao kako bespomono hoda oslanjajui se o komad drva; ni pristojan tap nije imao, dok su mu se djeca rugala, vukla ga za hlae, udarala ga nogama, bacala kamenje po njemu, a samo zato jer je bio zdrav i dugovjean ovjek...i...i o tomu se radi, mislim, znam da je moda teko razumjeti, ali...ufff, to se znojim, kao da sam trao, a zapravo ja... Ma, jeste li uli to je sve ovaj nadrobio! Ili se pravi lud, ili je skroz lud. Ajd, vodite ga! Ali, ne razumijete, dragi vojnie, ja sam otpuhnuo svoje i to je sve. Adio bella Napoli - razumijete li? Samo me pustite iz ovog vrajeg vozila. Samo me pustite da idem dalje i nikome nita. Nita ja tebe ne razumijem, dragi moj gospodine. Idemo kod porunika, pa ti sve to njemu objasni, a ja svejedno mislim da si njihov. iji? uj, ti! Nemoj mi, molim te, dizat tlak, ionako nisam naspavan, pa bi moglo biti vraga. Vodite ga vie, to ekate! Ubaen u mrak nepoznatog vozila. Idete dolje. Sputate se u nebo i zvijezde koje si bio napustio i nadao se da nema povratka. Jebi ga, vie sree drugi put. Molimo jedan veliki pljesak za naeg gubitnika! Dobro se drao. Hvala, hvala, a sada prelazimo na drugu toku...

robert mari

PRAZNINE

JADI UMOBOLNIKE SESTRE Posljednji mokrani dan ovjeka-ribe, uenika humanistike groteske . U mirisu ranog proljea punog patetike. Stvarnog umiranja i ljudoderstva. Tamo negdje - u ulici prijeko. Sve metafore su mrtve! U srdanom i osmijehnutom stisku ruke. Kao da je ikada itko ita znao! O svemu. I ni o emu. Samo reakcija na reakciju reakcije. S jednog utorka na srijedu u jednom svibnju. Evolutivni kamion za odvoz smea. U odrazu kristalne suze koja nikome nita ne znai. Velika, sveta suza. I tuga je mrtva pred praznom uiteljskom ploom. Pozitivni besmisao. Organska izluevina ovjeka-ribe. Izgubljeni mladii etaju ostatke svojih misli usmrenom obalom, okupanom mjeseevim ludilom beznaa. Crni i bijeli i uti i ostali tamane se na najmatovitije naine. Rudari uredno ginu u svojim jamama. Koliko vrijedi misao - u dolarima? Ne plai, luda eno. Sve je to nita u odnosu na skvrenu duu naputenog psa. Sestro! Sestrooo! Pojavi se, ti, sestro umobolnika! Kurvooouuuooo! to je? to se dere? Tko mi je dirao papire i papirie? Ovdje ne moe ni zaspati, a da te netko ne zajebe. to je tebi? Pitaj odgovorne. Ti! Ti si to uradila. Stalno se neto mota tu. Gledaj, sve si pomijeala. I sad se ti ovdje snai. Jedva sam uspio sve to sloiti. Misli da je lako biti veliki pjesnik kojega nitko ne razumije. Ma, pogledaj... ma, ubit u te! Ti si lud! Nisam ja nita tu... Dakako da sam lud, kad sam ovdje, glupao jedna umobolnika. Glupaetino! Zna li ti, ima li uope pojma - dakako da nema - koliko mi je samo vremena trebalo, koliko sam se namuio oko svih tih rijei, reenica, toki i zareza. A tek sam poeo, ti, nepostojei stvoru. Ja...ja u te ubiti! Ubiti, pa silovati. Oooo, ja brat, ti sestra! Dolo je vrijeme za naplatu grijeha. Tvoj sudnji dan je danas. Pomoli se! Doktore! Doktoreee! Kamo e? Vrati se, sestretino jedna najneobinija! alio sam se. Samo u te silovati. to je bilo? to se to ovdje dogodilo? Uznemirili ste sestru. Ja nju? Pa, tko koga ovdje ne smije uznemiravati? Nitko nikoga. Osim toga, ja nemam sestru. Nemojte me sad opet... Opet to vae sad opet. to ja to vas stalno sad opet? Samo kaem da sam ja ovdje zvanino u ulozi rtve...ili muterije...ili kako vi to ve nazivate, a ona je tu nekakva ili neija sestra koja mora znati da je muterija uvijek u pravu. Ta glupaetina... Nemojte tako. Nego kako?! Razbucala mi je cijeli roman tijeka nesvijesti. Ja nju uznemirio. A koga ste onako mengeleovski bili svezali za krevet? Nju ili mene? I kome ste utrcavali sve one divne koktele od kojih ti se ini...od kojih ti se ini...od kojih ti se ak nema to initi. Ako je ta moja rtva, moje svetako muenitvo imalo pomoglo bespomonoj i zbunjenoj znanosti, unato svemu u biti ponosan na sebe. Nemojmo sad o tome. Nego, ako je sestra to i uradila, to zato je optuujete, vjerujem da je bilo nehotino. Iako ona tvrdi da te vae papire nije ni taknula.

10

robert mari

PRAZNINE

Te moje papire!? Te moje papire!? Nisu to nikakvi ti moji papiri, to je savrenstvo poetskog izriaja. A tko bi drugi dirao te moje papire? Da nije ovaj dadaist tu?! A? Da nije on? Zato mu se rugate? Ne rugam mu se. Je li dadaist ili nije? Evo, izvolite se uvjeriti na svoje une koljke. Ma znam, ovjek je bolestan. Ne! Ne budite ga! Pust... Dada, budi se! ovjek je bolestan!? Tko bi rekao, obzirom na mjesto radnje ove drame. No ja i nadalje tvrdim da bolesnih nema. Ima samo ljudi s rakom, ljudi bez raka, s manjim ludilom - po krivim normama, prihvaenih od bolesne znanosti - s veim ludilom, s irom na elucu, irom na guzici, kamencem, ugrucima, kurjim oima... ali nema bolesnih - ili su svi bolesni. Dadaaaa! Budi se! Daaa??? Kai neto. Daa-daaa-daa? Eto, vidite! Kakvo ruganje? Vi mu se rugate, jer ga protiv njegove volje drite tu ve mjesec dana, a on je jo uvijek u da-da fazi. To je prilino teak sluaj. Proces izljeenja moe biti dugotrajan i mukotrpan. Kod takvih sluajeva nikad se ne zna. Teak sluaj? Mislite li doista da ga je potrebno prisiliti da govori bilo to osim dada, i da e tada biti izlijeen? A? A? Moe biti. Jednoga blesavo sunanog dana, kada izae - ako izae - govorit e ne-ne. Od dadista napravit ete neneista. I to je neto. Ozdravljenje ak, ako znamo - znamo li? - da je suprotnost bolesti zdravlje, a njegovo da-da je bolest. Poznato mi je vae miljenje o nama i va cinizam, no ne morate vrijeati. Vrijeati?! Koga ja to vrijeam? to je uvreda? Ne postoji definicija uvrede. to je za jednog uvreda, za drugoga je tek nita, samo izgovorene rijei zbog kojih ne postoji ni najmanji razlog za uznemirenost, a o nekakvoj uvredi da i ne govorimo. Kako dokazati uvredu? A to emo s uvrijeenima? Nita. Ne vjerujem da je to ba tako jednostavno, a vjerujem da ni vi... Vjerujte i ne vjerujte u to hoete, samo mi kaite koga ste u posljednjih pet ili est ili petstoest godina izlijeili; dakako, ako se ne uputamo u raspravu o postojanju bolesti i izljeenja. Nedavno smo otpustili ovjeka koji je doveden u tekom depresivnom stanju, bio je pred samoubojstvom. Depresije, depresije. A tko ih danas nema. uje li ga, Dada? Da-da? Pa to ako je bio pred samoubojstvom! I vi mislite da ste tog jadnika koji uope nije jadnik, spasili samo zato to ste mu odagnali depresiju koja je mogla biti povod - ne uzrok - njegovu samoubojstvu. Tu je stvar jednostavna. ovjek je u depresiji, i to tu pomae? Antidepresivi, dakako. Nakljukate jadnika tabletama, doe doma, najede se i kae da se osjea dobro, i pola sata nakon toga baci se kroz prozor. Ili ga rodbina baci, svejedno - a kau da je to sam uradio. Tko im nee povjerovati. Lijee ga farmakolozi, ili kako se ve zovu, a ne vi. Ali to emo s dadaistom? to tu pie u malom priruniku za snalaenje u drutvu bez prirode? Ima li tu neki antidadaistik?

11

robert mari

PRAZNINE

Nije to ba tako. Mislim da se olako i naivno uputate u neka podruja koja ne poznajete. Oito ne shvaate neke bitne stvari. Volite obrati stvari. Kurac ne shvaam! Morate li biti tako vulgarni? Dakako da ne moram, ali elim. I... I to u tome ima vulgarno, ako sam vulgaran? Vi ste taj koji oito ne shvaa neke stvari. Raistimo jednom s tim kurcem. To se jednostavno mora raistiti, ta glupost zaahurena u podsvijesti, taj osjeaj krivnje i stida i jada. Eto, to su te vae depresije i samoubojstva, svi ti stidovi i sramovi. Zar kurac nije organ kao i bubreg? A da vas netko poalje u bubreg, ne biste mu rekli da je vulgaran. Ipak, postoji neto to se zove pristojnost. A to je? Dobro znate, kultura ophodenja. A kultura ubijanja? to emo s njom? Nju nitko ne spominje. Kultura silovanja, kultura masovnih pokolja, kultura pohlepe... Jeste li ikada pokuali istraiti, ili se barem upitati o moguoj uzrono posljedinoj vezi izmeu nepristojnosti i sputavanja samog izgovaranja nekih rijei i svih ratova i ubijanja? Dakako da niste, a vi meni tu o nekakvoj pristojnosti, o tome kako mora stisnuti mar u drutvu, ako ti doe za prdnuti. Ili se ne razumijemo, ili vi ne elite da se razumijemo. Ne razumijemo se, niti emo se ikada razumjeti, jer vi ste normalni, a ja nisam. Nisam tako mislio. Ali se tako ponaate. Osim toga, nemojte vi mene sada vrijeati, jer iznimna mi je ast i zadovoljstvo biti nenormalan. To je krasan osjeaj, zato i vi jednom ne pokuate, bit e vam lake. Da-da-da. Vidite, i on se slae. Opet vi... to? Nita. Kaite slobodno, osjeajte se kao u svojoj ludnici. Nema vie ludnica. A to je ovo? Zabavite? Zabavite za vas i nas, pa ak i dadaista... I za sestru koja mi to nije, i njoj je to zabavite, ma koliko ona o tome ne imala pojma. Nemojte, molim vas, opet zapoinjati. Vi ste pametan ovjek i... Kako sam pametan, kad sam lud?! Odluite se ve jednom. Ili je doista istinit onaj stereotip da su pametni na ovakvim mjestima, a ludi na ulicama, ustanovama, kolama, gradskim upravama, bolnicama, savjetovalitima za lude, dobrotvornim organizacijama, na elu drava... Vidim da ste danas raspoloeni za raspravu, i to je dobro. Pametni ste, ali malo preosjetljivi, pa esto zapadate u krize, to je kulminiralo onim vaim inom, pa...iako je to bilo normalno za vae tadanje stanje i... Ako je bilo normalno, zato sam ovdje? Jer ste htjeli skoiti u onu jamu, uvjereni da ste neizljeivo bolesni. Da ste se samo mogli vidjeti kad su vas doveli, ne biste sad govorili takve stvari. Lako je teoretizirati, sad kad... Vidio sam se u tom i u svakom stanju, dakako, osim lica, koje nitko bez ogledala ne vidi. I, ako je to bilo najnormalnije, kao to ste sami rekli, da ja u takvom stanju, ma to to znailo, elim skoiti, zato me niste pustili da skoim?

12

robert mari

PRAZNINE

Jer to ne bi ba bilo u redu od nas. Zato? Ma, ovako vas molim, nemojte opet poinjati, kad znam da i sami dobro znate o emu se radi. Vi sve znate, ak i to da je moje nenormalno stanje bilo potpuno normalno... I nije istina da sam bio umislio teku bolest, kad znate moj stav prema pojmu bolest, ve sam jednostavno bio tada tako odluio - a i sada tako mislim i nee vam pomoi svi lijekovi svijeta, pa ni oni koje e tek izmisliti, da me odgovorite od moje plemenite, zdravorazumske i pragmatine zamisli. Jesam li vam spomenuo starog Marka, devedesetogodinjaka, koji se rasapadao mjesec dana prije nego je umro? Nisam?! Borio se za ivot, kako biste vi kazali. A nita nije napravio. A ja sam, to sam u ivotu bio zacrtao, to i uradio, ispunio svoj zemaljski zadatak i osjetio da je doao trenutak beskonane praznine preda mnom, i da moram krenuti dalje, ili moda nestati, s najmanjom moguom boli i patnjom i svim to to donosi i odnosi. U redu, to je vae miljenje. Svatko ima pravo na svoje... Nemam ja pravo na svoje miljenje! Ne laite! Vi mi branite pravo na miljenje. Jer, ako imam pravo na njega, onda moram imati pravo i realizirati to jebeno miljenje. Ili vi doista mislite da je sloboda miljenja kada ovjek moe slobodno misliti u svojoj glavi to hoe, ali da to nitko ne uje, ili jo gore, da to ni na koga ne utjee? to je vama? Vi doista mislite da sam lud i... Nisam tako mislio, vidim da ste se uznemirili, pa bi bilo najbolje da za danas prekinemo. Jeste li uzeli lijek? Lijek?! Lijek?! Nije to lijek nego tableta, barem to dobro znate. Da...da...da... Tako je, Dada, a sad spavaj. Spavaj!!! Zato tog jadnog ovjeka ...? Zajebavam?! Ne, vi ga, kao to ve rekoh, zajebavate ve dulje vrijeme. Sami kaete da je jadan. On to nikada nije rekao, a niti moe.Vi ste ti koji ste ga napravili jadnikom. to ga ne pustite doma, neka ovjek dadaizira do mile volje. Kome to smeta? Ili moda doista smeta. Vama? Njima? Njima doma? Ide im na ivce svaki put deifrirati to hoe tim svojim da-da. No moda ipak doma progovori jo poneko slovo, ili ak slog. Ovdje samo spava od silnih tableta kojima ga punite. Kako e progovoriti, kad spava. Jadan. Zato bi netko tko dadaizira bio jadan? I zato je on za vas jadan? To je poniavajue za njega. Osim toga, i njegovo dadaiziranje spada u nekakvu jebenu slobodu, slobodu izraavanja. Nije istina! Niste u pravu. to vi uope znate o tome! Stalno mi neto tu pametujete, vi...vi... A da mu iknete jednu simpatinu humanu lobotomijicu? To se ve odavno ne radi. I onda je to bilo rijetko, samo preagresivnima, opasnima za okolinu. Tko je opasan za okolinu? Ubojica? Kako biti siguran da e ubojica opet ubiti? I...i kako biti siguran da neubojica nee ubiti? Ubojica je ve ubio, pa stoga najvjerojatnije vie nije opasan za okolinu, pogotovu ako je ubio nekoga koga je trebalo ubiti. Koga treba ubiti? Ne znam, ja nisam nikoga ubio. Zato to pitate mene? No, neubojice su najopasniji. A najopasniji za okolinu su oduvijek bili oni koji su opasni za one koji nas

13

robert mari

PRAZNINE

vode, za one velike, glavne, glavonje, mudonje; mudonje koji su imali muda pregaziti sve, pa i roenu maehu, da bi bili glavni. Opasni su za njih opasni, a time i za drutvo. Uglavnom se razumijemo, dottore, zar ne? Teki ste. Kao da uivate biti rtvom, pa vam to daje povod za kritiku svega i svaega. Ipak mislim da ste pomalo naivni u svemu tome. Teak jesam, to i grane na mrtvim pticama pjevaju, ali ipak u svom svojom teinom povaliti onu sestretinu, pa neka bude rodoskvrnue. Ha, ha, ha! Ludi ste do daske. To mi je neto poznato. A gdje je ona sad? Naa draga sestrica, seka. Plakala je u mojem uredu. Zacijelo je jo tamo. Nego, kad smo ve kod toga, je li istina ono o doktorima i sestrama i nonim deurstvima, pa i dnevnim i tako to? Ma, znate ve... Da ...da ...da ... Izgleda da je istina, kad on kae, a? Moda je neto i vidio, ali ne moe kazati. A da niste njega zloupotrijebili ili dobroupotrijebili u te svrhe? Gledali ste previe filmova, osim toga to nema nikakve... Doktore! Doktore! Brzo! Onaj iz sobe pet opet pokuava pregristi kaiprst. Brzo! ekaj, ljubavi, sestro, sestrinska ljubaviii!... Otila. Eto vidi, dragi moj Dada, ne daju ovjeku ni da se pojede. Da...daaa... Ma, idi u kurac! Da? Nita, ne ljuti se. Vidi ga sad. Tako mi je dolo. uo si doktora, u krizi sam. Daj, nemoj mi sad tu cmizdriti, ne podnosim suze. A zna li tko je otac dadaizma, barem su nas tako uili u koli? Ma, ne zajebavam te. Smiri se. Neki Tristan i Izolda Tzara. Daaa? Da, on je prvi to plasirao...ili moda nije. Svejedno, ne mora se sramiti, nisi prvi koji to ne zna. Daaa??? Oooo, jebem ti prozu u poeziji! Jebem ti poeziju u tri ina! Jesmo li mi ludi, Dada? Kome je stalo do nas? Lijenicima? Drutvu? Dravi? Statistici? Zato bi nekome moralo biti stalo do nas...do bilo koga. Priat u ti jednom o dadaizmu...ili neu, jer nemam pojma o njemu. Da? Da. A sad spavaj, pokuat u pisati. Vidi to mi je ona glupaa uradila od svih tih neprocjenjivo vrijednih papira. Spavaj!!! Nogom u te u tu ludu glavu.

14

robert mari

PRAZNINE

PREKRIJE U SNU DIVA Gospodin Mjesec zavukao se u polumrak dnevne sobe gospoe Magdalene. I stoji, ne mie. Pod stropom. Ne, nije to Mjesec iz djejih pria, onaj kifliasti, perecasti Mjesec sa simpatinom nosinom, koji se veselo smjeka. To je okrugli, opaki Mjesec: prijatelj ubojstava, samoubojstava, pljaki, silovanja, milovanja, infarkta, pucanja ira, shizofrenije, katastrofe, pasje pjesme, neobjanjive euforije ovjeka koji pada s desetog kata, vukodlaka... uveni Gospodar ludila. Luna. Lunatik. Ludilo mukle svjetlosti. Mlada maka igra se ahurom, tko zna gdje i kada i na koga ispaljenom, na asfaltu koji odzvanja. Istog trena, ovog nepostojeeg, posljednji Gandhi leti u tri tisue komadia, koji e biti sakupljeni i spaljeni i raspreni u tri milijarde komadia praha diljem miroljubive Indije, prepune svetih ljudi. Politika je udan i zanimljiv zanat zbog toga to nikad ne zna kada e te neki fanatini lakovjernik raznijeti zajedno sa samim sobom. Ali to je cijena jeftine pohlepe. Postoji li skupa pohlepa?! Raskona dnevna soba ugodno je plaviasta od mjeseaste intime koja razbludno osvjetljava nono prekrije gospoe Magdalene. Stanje je besteinsko. Lebdee. Lagane presvlake celulita na gospoinim listovima istodobno srameljivo i pohotno te gledaju, iako ti nije ba najjasnije kako ih uspijeva vidjeti pod prekrijem nogu. Ali emu razmiljati o tome! emu razmiljati o bilo emu! Pluta u plavosti sobe bez razmiljanja. Kako je ponekad malo potrebno da se potenu ovjeku digne. Ne mora ak biti ni poten. Primite izraze mojeg najdubljeg estitanja u vezi smrti vaeg ne ba omiljenog supruga, a povodom vae tuge za istim. Crnina vam dobro stoji. Pa vi ste roena udovica! Da samo znate kako vam stojiii! Pa, bili biste ga odavno ubili, samo da navuete crninu. Ali, mi se gotovo i ne poznajemo. Pa...niste mi se ni javljali na ulici. Ne znam zato. Doista ne znam zbog ega se ljudi jedni drugima ne javljaju na ulici. Jo manje mi je jasno zato bi se uope javljali bez nekog potenog ili nepotenog razloga, razlogtine, razlogine, razloginine. Moje iskrene, suutne, estitke jo jednom. Ali crnina vam...pa to je stani pa gledaj. Muk. Samo se Mjesec uje, to bi pjesnik rekao. Na zidu iznad gospoina prekrija i zakrvavljenih oiju ulja, akvareli, pasteli poznatih umjetnika, u skupim, glomaznim okvirima. A da nema potpisa na svim tim slikama? Koliko bi koja vrijedila? Ona najskuplja bi moda bila najjeftinija. Kad se ne bi kupovali, kad se ne bi prodavali potpisi umjesto djela, to bi bilo neto posve drugo, potenije. to bi bilo kad se ne bi ba nita potpisivalo, ni slike, ni knjige, ni skulpture, ni drame, ni... Umjetnik, pa jo s titulom, napravi nekoliko istinski vrijednih stvari - dakako, pod pretpostavkom da smo definirali to je to umjetnost i to je to vrijedna umjetnost, a nismo - i nakon toga pone raditi bezobrazna sranja, ali ih debelo potpisivati i jo deblje naplaivati. A da nema potpisa na svemu tome? Ne bi bilo zajebancije i podvala snobovima, ne bi se stvarao kult imena, tako da je najmanje vano to je napravljeno, ve tko je to napravio. Ukinuti potpise, gospodo, na svemu; neka sve bude anonimno. Ne bi tada bilo povlaenja dviju crta olovkom na papiru, i tako dvadesetak puta, pa o tomu vrli poznavatelji umjetnosti naprave itave studije, jer nitko ne moe tako umjetniki povui te jebene dvije crte. Bez imena, molim. Radite bez potpisa, pa emo vidjeti svu tu vau veliinu.

15

robert mari

PRAZNINE

Vjerujete li vi, mladiu, u Boga? Vjerujete li vi u Mjesec, gospoo? Kakvo vam je to sad pitanje? Pitala sam vas vjerujete li u Boga, a vi tu meni o Mjesecu... Ne znam. Moda. Vjerujete ili ne vjerujete? Nema moda. Jo nisam na istu s time. Mislim da nitko nije. Mislite li da je moj Stjepan sad na sigurnom? Je li mu dobro? Uvjerena sam da nas odnekud gleda...i slua. Osjeam to. Ne moe biti na sigurnijem, to su ipak dva metra ispod zemlje. A kako mu je, to samo on zna, ili moda ne zna. Ajde, maimo mu, smjekajte se, da vidi kako je sve u redu, kad nas ve gleda. Oooo, Boe, pa vi mi se rugate! Tko ste zapravo vi? I kako ste uli? O, sveta Marijo, daj mi snage... Ne plaite, nisam mislio nita loe, samo sam pokuao biti iskren, ili moda nisam...ili sam moda skrivao strah iza cinizma. Pa, pitali ste me za miljenje. A uao sam kroz prozor. I to ste me pitali, je li? Gleda crne arape i pita se to dalje, dok divlji trnci drae kraljenicu i prijete da ti ono nabreknue dolje dobije napadaj epilepsije, kurcolepsije. Da se raspukne. Stavlja ruku na toplo i ucviljeno crno koljeno i ini ti se da e izgubiti svijest. Je li mogue da jedno obino, ak preobino koljeno moe izazvati nesvjesticu? Kako je malo potrebno... to to radite? Ja... Ja... Smirujem vas. Ali...ja vam mogu biti majka! Moete i otac, to se mene tie. Ide polako rukom ka nutrini toplog prekrija. Ljepi ste od sestre. Nemam sestru. To mi je brat. Doista?! A uvijek sam mislio da vam je sestra. Zacijelo zbog utog neba i plave trave i crvenog mora i mrtve prirode. Jesu li vam dali sedative? Moe biti. Sve se od tih luaka moe oekivati. Ne moe biti. Nita se od tih luaka ne moe oekivati. Oni su iznad svakog oekivanja. U...U pravu ste. Ne moe biti. Ni...nita ne moe biti. Jad...jadni moj Stjepan. Ali...t...to vi mislite o meni! Pa, ja... Nita. Poeo sam vjerovati. U to? Nemojte...molim vas...jer... Poeo sam vjerovati u va cijenjeni i precijenjeni i besmisleni meunoni organ, organi, sa svim ostalim prateim sadrajima, kako bi se to lijepo novinarski reklo. Dobro se drite za svoje godine. Lijepu predstavu ste napravili od njegova sprovoda. Bilo je vrlo uspjelo. Kritike e biti pozitivne. Kakvu...kakvu predstavu? Pa, rekao sam, lijepu predstavu. Ako nije predstava, zato ste nakon svega pitali je li sve ispalo dobro? Svi prave predstave od sprovoda, ne morate se pravdati. To im je jedina prilika, nakon vjenanja da ih svi gledaju, da budu u centru panje uplakanih luaka.

16

robert mari

PRAZNINE

O...o emu vi to? Kakva predstava...ja sam samo htjela...samo sam htjela da to bude kako Bog zapovijeda i... Samo ste potivali tradiciju, tono. Zato biste vi odstupili od lijepih obiaja. Bog je tako zapovjedio i to mi tu moemo, nego napraviti cirkus. Umukla je. Izgubila se. Napustila je ovaj trenutak i otila tko zna kamo, moda kod Stjepana, tek na tren, da ga pita kako je sve ispalo. Uzdaaahhh. Mjesec pokvarenjaki namiguje. Crni korzet. Tijelo dvadesetogodinjakinje. Film snova. Gospoa hvata ritam utjehe. Oooooo! Gospoa plae i jeca i stenje. Ti jeca i stenje i ne plae. Izvanzemaljski miris dopire ti do centra za ludilo, za bludilo...negdje duboko ispod kore velikog mozga, skriven zbog silna stida koji mu je unutra uvaljen. Vi...ste, gospoo...ooo...uzimali, krali...iiihhh...ooo...od bolesnih i bespomonih...hhhhaaa...godinama...od ooo, Boe...od onih jadnika koji...iii su vaaam...vjerova...vjerovali...vali...uhhh... Nnnn...nisam...mmm...tako, tako...nisam, tako mi Bo... ohogaa...ja...aaaufff...o...oni su mi sami davali...iiiuu hhh...ja... ja...mmmmph... Nisu vam...umh...nisu vam imali to...ooo davati...uuu kurac...uh...to je bila ubonica...ubibonicahhh...a ne bolni...bolnica...pa to svi...svi znaju...dajte, dajteeee...sve ste...sve ste odnosili doma...aaa...a ni djece nemate...eeeh...va Stjepan...dok jo nije bio...mmmpfff...dok jo nije bio na sigurnom...bio je...bio jeee peder...sveder...uuuuh, biseksualac i...i ba me zani...o jebemtiii...kako je izgledao va seksualni ivot...aaa...to...tooo...ali oni bi umrli ovako ili onako...ooo...te stvari im...immmm nisu trebale...taaako...tako ste se opravdavali pred Bogom...mmm...pred sobom...udoviteeee jedno kurvinskooooo... evoooo... Dobar dan. Oprostite, gospoo Magdalena... I vi, mladiu, to vas prekidam, dola sam, mislim, ako vam neto treba...ja... Oprostite na smetnji, navratit u kasnije.

Tata! Ej, tata! Mmmm... to...to je? Tata, probudi se, uje li! Gdje je Mjesec? Ja... Koji Mjesec, tata? Ma, nita. to je? to ti je? ini mi se da u prdnuti. Isuse! Zna li koliko je sati! Zato pita dragoga Isusa koliko je sati? Ne pitam dragoga Isusa, tebe pitam koliko je sati. Zna li ti koliko je sati! Bit e deset... Ili dvadeset... ini mi se da u prdnuti zaozbiljno. Ma kojih deset, kojih dvadeset, koji prdac...i to se uope tu... Ali, dolazi mi za prdnuti. Pa, prdni, boga ti! Ne mogu. Onda nemoj. Ali, sve mi se ini da...

17

robert mari

PRAZNINE

Prdni ili ne prdni, to ti se ima tu initi i ne initi, bar je tu stvar jednostavna. Ajd, spavaj, vidi koje je doba noi. Koje? to koje? Koje je doba noi? O, bogovi crijevnih ispuha, pomozite! Pa, nono, ili tako nekako. Spavaj. Ali... Nema ali. Spavaj. Zna li koliko je sati! Bit e deset ili dvad... Dat u ti deset i dvadeset po guzici. Sad je dosta! to joj je? Pun Mjesec? Isuse, pa ti si, pa ti si vlaan...i ljepljiv. Gospoa Magdalena. Kako li je samo to izvela? I zato ba ona? To bezizraajno, hladno lice. Ipak e joj oprostiti. Moda ak biti i zahvalan. To velianstveno ovlaenje nevinosti, davne pubertetske prolosti, nikada ne moe ostvariti u ivo, kao ni mnoge odsanjane krasote i divote. I je li to bio samo san...ili neto izmeu, na rubu. Ako si sve to sanjao, zato je ljepljivost stvarna? Ili je upravo ta ljepljivost veza izmedu sna i budnosti, i jo jednom ti potvruje da te dvije stvari nisu odvojene, barem ne onoliko koliko tvrde poznavatelji ove materije. Za one pametnije i racionalnije, to je samo reakcija na san koja se materijalizirala, i tu stavljaju toku - iako je to tek poetak reenice. Ali zar je potrebno tumaenje toga...tumaenje bilo ega? Dogodilo se i gotovo. Prolebdio si malo kroz etvrtu ili petu dimenziju, svrio u pubertetskom stilu i vratio se u takozvani i takomisleni stvarni, budni ivot. Trebao bi se oprati prije nego li se to nesueno bie skori i pretvori u, tko zna zato, ljudskom oku gadljive slijepljene dlake, ljudske dlake. Pokuava ustati. Ne ide ba. Pregazio te mali kamion zelene ili ute boje, koji si sino ubacio u sebe, u krvotok, u mozak. Mali zeleni kamion, koji te je odveo na besteinsko putovanje sa sretnim svretkom. Previe si mamuran i jo pod dojmom sna. Mora iz kreveta. Slijepit e se. Daj, operi se, gomilo mlohava mesa! Bolna grimasa podbuhla lica - i ustaje. Uspio si podignuti usnulu gromadu u propadanju. Sebe. Jesi li to Ti? to je to Ti? Brod. Soba-brod se ljulja. Da, kapetane! Zanosi te. Valovi su sve vei. Hvata se za neto vrsto i stabilno. Samo da ti je doplutati do zahoda. Kakve li oluje! Jedra sputaj! Polaaako! Bez panike! Prvo ene i djeca i svi oni koji se osjeaju kao djeca! Ogledalo. Ranojutarnji portret pregaena ovjeka. Odvratne li face! Nisi ni slutio da podonjaci mogu biti tako pristojno uhranjeni bezrazlono izmuenom nutrinom. Hladna voda polako skida ostatke zbunjujue polucije, koju si zaradio poteno i savjesno u besteinskom uitku. Ne osjea hladnou. Voda je mogla biti i vrela. Svejedno. Dogaalo ti se to ve nekoliko puta; kao da gleda odnekud sa strane neije tijelo pod mlazom, kao oni koji su preivjeli takozvanu kliniku smrt - samo je medicina mogla izmisliti tako glup pojam - i nakon toga priali kako su lebdjeli iznad sebe i gledali svoje beivotno tijelo, iz kojega su bili za nekoliko trenutaka izili. Trenutak? Koliko traje trenutak? Tata! Tata! to je sad opet? Ovo dijete noas - ili je ovo sad jutros - nema namjeru zaspati. Na brzinu se brie i napola mokar, ogrnut runikom hita u sobu koja vie nije brod. Bonaca je.

18

robert mari

PRAZNINE

Noge su jo uvijek teke poput due koja pritie sve fiziko u tebi i blioj ti okolini, kako bi to opet kazao veliki pjesnik. Tata! to je, mala? Ne mogu prdnuti. Opet! A to ti je ba sad udarilo u tu malu glavicu da mora prdnuti? Nemoj, ako ne moe. Tko te sili! Ali, dolazi mi. to ti dolazi? Za prdnuti. To si ti, duo, zacijelo samo sanjala. Ajde, pajki. Daj mi piti. Donijet u ti mlijeka, ako bude. Ako ne, moe i voda, je li? Moe. Evo ga, tata je donio mlijeko, pomuzao sam zadnje zalihe iz jadnog friidera. Je li sad bolje? Ne znam. Ajde, sklopi te lijepe okice i misli na neto lijepo, pa e zaspati, a i prdnut e. Tata! Mama! Zato zove mamu? A zato ti cijelo vrijeme tu meni tata, tata, tata, tataaaa? to? Koji me kurac stalno zivka? to ti je? Jesi li runo sanjala? Smiri se malo. Je li mi postojimo? Molim? Je li mi postojimo? Kako to misli? to ti je sad to? Pa, je li mi postojimo - sad? Oho, nakon neuspjelog putanja vjetra, bacili smo se na nonu filozofiju. Ne prdim, dakle, mislim. Pa kad emo postojati, ako ne sad! Barem se tako ini. I pitanje ti mora glasiti postojimo li, a ne je li mi... Ja mislim da je sve ovo san jednog ooogromnog diva. On nas sve sanja. Odakle ti to? Ne znam. Mislim da je tako. Mi smo u njegovu snu. U ijem snu? Pa rekla sam ti, u divovu snu. Zanimijivo. Da ovo nekome pria... Sanja nas div u divovskom snu. Moda je mala u pravu. Nas sanja div, div postaje manji, pa njega sanja drugi div, pa opet tog diva sanja jo vei div... I tako u beskonanost. Eto o emu se tu zapravo radi, dame i gospodo doktori. Zaspala je. Iznenada, kao to se i probudila. Zato mi se jebeni Mjesec okomio na dijete? Evo, uhvati se sa mnom u kotac, ako smije. Ne bojim te se, plimo i oseko i krvni tlaku! Doi, navali! Prdac. Bravo, mala! Lijepe li i smirujue slike usnula djeteta. Kao zaklana. Kakva li je to nakaza morala biti koja je prva izrekla tu usporedbu - pa jo za dijete! Kao zaklana. O, koljau jebeni! Kako te usnulo dijete moe podsjeati na zaklano? Spavanje djeteta

19

robert mari

PRAZNINE

je - iskljuuje traumatizirane, silovane, isprebijane, odbjegle... - osmijehnuto, vedro, nevino, isto, istinito. Nema uasa na mlijenim obrazima sigurnosti. A zar je takav izraz kod nekoga tko je zaklan? A? A? I...i zato bi netko bio zaklan??? Da nisu s vremenom izokrenuli tu duhovitu usporedbu. udovite je doista nekoga zaklalo, pa bi njegova mudrost mogla glasiti: Gledaj, zaklan je, a kao da spava! Ne, ni to nema smisla. Zaklan je zaklan, a spava onaj koji spava. No bez obzira na sve, smee ljudsko, nesvjesno morbidnosti, izgovara to s osmijehom i uzdahom simpatije na njuci. I ni jedan jebeni moralist nee kazati da je to vulgarno. A to ti radi budan usred noi...ili jutra...ili dana, to li je ve to? Trebao bi zaspati, usnuti gospou Magdalenu koja to nije...ili neku drugu gospou, gospoicu...ili bilo to...ili uope ne usnuti. Nestati na par sati. Oduzeti ih ivotu...ili smrti. Loe si krenuo, a jo nije ni svanulo. Progutaj mali zeleni kamion i pokuaj skrenuti negdje drugdje ili tree. Ako ovako nastavi, opet bi se mogao nai na na onoj stazi prljavog ljunka, pseeg govna, praznih konzervi, pedera, iznutih, frustriranih, prezrenih, odbaenih i samoodbaenih koji nemaju nikakva izgleda da budu dio sna Velikog spavaa. Nemoj! To ne vodi nikamo, kao to ni jedan put ne vodi nikamo, ali ostali putevi su manje bolni. U tome je, izgleda, cijeli smisao besmisla - pronai najlaki nain, najmanje napornu stazu. Upitao si jednom prijatelja iz djetinjstva, razmilja li ikada o smislu ivljenja, umiranja, prolaznosti, nitavnosti, nepobjedivu vremenu koje raspada materiju... Koji ti je kurac? Jesi li lud? - rekao je i posvetio se zgrtanju novca, uvjeren da e ivjeti vjeno ili barem onoliko koliko treba, a treba, treba ivjeti vjeno. Moda je bio u pravu. Moda bi tako i trebalo proivjeti, odivjeti ovu stanku izmeu dviju smrti, ili dvaju ivota, svejedno. Ali, na alost, ili na radost, ili ni na jedno ni na drugo, postoje jo face poput tebe koje oplakuju sebe same i mole se Bogu Besmislu, nemaju hrabrosti ili kukaviluka okonati sve to. Bijeli oblaci. Nebeski portreti. Vidi oblik psa koji se pretvara u poznatu ti osobu. Nebeska igra metamorfoze umrlih tijela, poznatih lica. A onda se sve rasplinjuje, nestaje brzinom kojom se i pojavilo. I moda je zgodan trenutak za jednu kratku, ali doista kratku, stanku, stanku od svega nekoliko neurotino potegnutih crta.

20

robert mari

PRAZNINE

Prdac usnula djeteta. Ali, ako je sve to besmisleno, pa i pisanje - to raditi? Kako ivjeti dalje? Skonati? Unesreiti stvorenja koja te, koliko god se to tebi inilo nestvarnim i povrnim, ipak vole - ma to to znailo - i koja vjeruju u ivot, u rad, u pjesmu, plakanje, radost voljenja, mrnju, ruenje, prianje, dobar dan i dobra veer i kako ste i kako su vai, vjeruju u molitve Svevinjemu koji je pravedan, u psovke, tjelesnu teinu, temperaturu, godinja doba, Nove i Stare godine... Kako njih uvjeriti da suzama nema mjesta? Jer, ostavlja za sobom tugu i pla, predstavu za javnost bacanja biveg tebe u kontejner polaganog zaborava. Javnost? Jaaavnooost?! Ljudi doista od smrti znaju napraviti happening. Boe, koji li je pizdun odvalio da je ovjek najsavrenije bie, a odmah potom da nitko nije savren? Po emu je savren? Po tomu to nitko nije savren?! A kako bi i znao tko je savren, ako to nitko nije? Ako ne postoji kriterij savrenstva, neki savreni model, pa bio on i od plastike. Kamo si odlutao? Vrati se, ovjee, inae...inae... I to znai to inae? Neka ti netko objasni rije inae...inae je nee vie upotrebljavati. Poinje te boljeti glava, i zna da sve ivo boli ona nepristojna stvar to tebe boli pristojna glava, isto kao to zna da tebe boli glava ba zato jer sve ivo boli ona nepristojna stvar to tebe boli glava. Opet petlja. Gubi se. Bit e od onog zelenog sranja koje guta. Manja psihika kriza. Kakve li su tek one velike? Hipersenzibilitet. Da ti se jezik slomi dok izgovori. Pokuao si sve baciti, ali ne ide. Ide, ali je jo gore. Gore...gore... Sam si sebi stvorio to neko tvoje veliko Loe, veliko Grozno, i kojeg vraga sad tu cmizdri nad samim sobom, razmaeno derite jedno najobinije. Pravo je udo kako nisi zavrio u nekoj prljavoj ulici s iglom u veni, prljavom iglom. Moda te je upravo taj tvoj veliki strah, koji uporno odbija od sebe i ne priznaje da postoji, moda te je ba to potedjelo raznih heroina, kokaina i igala. Iglu ne moe ni vidjeti. Ne, nikako niste ovisni. To ne stvara naviku. A kako ih se onda ne mogu otresti? Pa, ba to je znak da vam pomau te male tabletice. Vidite da ne moete bez njih. A to to vam se ini da ne moete bez njih, stvar je vae uzburkane podsvijesti. No, no, od toga nitko nije umro. Pa to je lagano, djeci ih dajemo; ne znate vi to sve ljudi gutaju. Ako se mora, mora se; bolje i to, nego... I sad ti shvati. Prdac. Jo jedan. Sveti prdac. Neka, mala, samo ti prdi. A ti lijepo progutaj tu stvar, kad se ve mora...i pokuaj zaspati. Moda su ta gospoda doista u pravu, to kad su u pitanju i odgovoru sve te zelene i ute i crvene i previe nabrajanja, je li - bijele tabletice. To je dolo s vremenom, neto kao pesticidi kod biljaka. Biljke su nekada mogle rasti i davati plodove bez ikakvih dodataka proizvedenih u laboratorijima, ali danas ne ide; ako ih ne isprska svim moguim pesticidima, insekticidima i ostalim cidima, nee pojesti jabuku. Tako je i s ovjekom, nekada je mogao rasti i ostarjeti - iako je tada nekada bio starac ve kada bi preao tridesetu, ali to je sad neto drugo...ili moda nije - a danas mu mora prskati organe, izvana i iznutra raznim cidima, kako bi barem izgledao zdrav, ba kao i ona velika, crvena jabuka, otrovna i mirisna, krasna i bolesna, bolesnija nego bi bila bez svih pesticida i...i sad se stvar poprilino zamrsila, gotovo je nemogue izvui se iz svega toga, pa je najpametnije potraiti spas u novom pasusu.

21

robert mari

PRAZNINE

Zavaljivanje na krevet, krevetac. Jedan od najugodnijih izuma bezgrenog ovjeanstva. Spasonosni uzdah, kao da si kopao, a ne leao. Od nerada, kako bi to lijepo svi radini ljudi rekli. Veliki protivnici opeosuenog spavanja do podneva. Spavanja bez budilice. Jo samo treba sklopiti okaca i zaspati. Nee, nee. Kad ti jednom prekinu san, gotovo je, treba ti dugo vremena za povratak - ako uope uspije, a gotovo nikada ne uspije. A da zaviri malo u novine, datum nije vaan. Osim redovitih tiranih uasa, koji upravo zbog svoje tiranosti ve odavno i nisu neki uasi, nae se i prilian broj zabavnih gluposti koje uspavljuju. Vidi sad ovo. Znanstvenici su doli do otkria - oni uvijek neto otkrivaju, to im je posao - da se dananji leevi sporije raspadaju od onih prijanjih, jer jedemo hranu s mnogo konzervansa. ime li se sve ti znanstvenici ne bave! I tko ih samo plaa za takve luposti? Konzervirani smo u vlastitoj masti. Kako zaspati od toga? Glupo jest, ali ne uspavljuje. Zamilja ih kako pretrauju nadgrobne ploe, pomno odabiru datume, otkopavaju grobove, otvaraju sanduke... A da napie pjesmu. Prdac. Prdac. Prdac. Tri komada. Samo se ti, mala, oslobaaj otrova, i ne crveni se zbog toga. Radi to slobodno, iako znam da nikada nee. Sredit e te pristojno drutvo, ono e te dresirati poput najboljeg njemakog ovara da radi samo ono to se, tko zna zato, smije raditi. Gdje si ono stao? Kod pjesme? Moda ipak ne bi bila uzaludnija i besmislenija od jednog tipino obinog i prosjenog, uigranog radnog dana na sveopoj traci proizvodnje plastike, gume, papira - opet nabrajanje - eljeza, tupila, mrtvila, tekuih vrpci i pjesama. Ma, jebe pjesmu! Poezija je mrtva. I proza je na umoru, ako i ona ve nije... Kome je do pisanja? Kome je do itanja? Nita od spavanja, sad si siguran u to. Trebalo bi neto brojiti. Ovce? Zvijezde? Ljude? Ljudske odore napunjene mesom? Konzerviranim mesom. Ljudske konzerve. Broji radnike i ratnike i jadnike, koji e se uskoro sliti po umornim ulicama. Broji izgubljene i prevarene poglede koji s naporom izlaze iz izoblienih zbunjenih lica, neprepoznatljivih samima sebi. Nateene usne, oi, nosevi. Promukli glasovi. Mrnja jutra, novog jutra, budnog jutra koje im je otelo san; polusmrt koja ih oputa, odmara, a ponekad se smiluje i priuti im slike koje ih toliko uzbude, da kad iziu iz tog maglenog svijeta i uu u ranojutarnju obinost, ne vjeruju da su bile stvarne poput svitanja pred giljotinom. Ponedjeljak je najgore godinje doba. Zastraujue i mrgodno. Napeto iekivanje ponedjeljka. Ve u petak prisjedne ti nedjelja, koja je jo uz to i sveta - jer razmilja o neminovnom prokletom ponedjeljku i tekuoj vrpci, koji se takvom brzinom ponavljaju, da te jednostavno mora hvatati panika. Do kada jo ovako? Je li mogue da se tu nita ne da napraviti? Je li mogue da je Zemlja ubrzala vrtnju? I ne moe spavati, ni misliti, ni itati, ni biti budan, ni nita skroz i posve. Ponedjeljak ponitava nedjelju. Vrijeme ide dalje, preko tvojih podonjaka. Veina je s vremenom postala ravnoduna. Odbacili su svaku pomisao na slobodu slobode kao iluziju, a iluzije su besmislene. Sve je to sad tako normalno: borba za odjeveni, goli ivot, kako bi to rekao normalni, osamsatni ojaeni ovjek. Zaboravili su na sve one filmove mladosti i energije, koji su im se svojedobno odvrtali u nekad skupocjenim upljinama. Bilo im je zabranjeno da ih ugrabe. Moda su nekada i mislili

22

robert mari

PRAZNINE

kako je nasilan prekid sna neka vrsta zloina, uvoda u traumatsku frustraciju. Zloina koji izvrava budilica-ludilica, ili pak smeurano lice ene koja se budi ranije - nju ne treba nitko vie buditi, njezin sat je odavno navijen i budi je, iznutra, tono u minutu svakoga jutra, bez zvona - ena, navijena dugogodinjim jutrima, odavno ve liena ugodnog, usnulog bijega, koji se pretvorio u praznost i okotalost svakog, pa i najmanjeg ivca koji bi trebao reagirati na podraaj. Ali, ne, njoj se vie ne bjei. I tako ona budi runog i smeuranog mua...ili brata...ili sina... Pokuaj ih prebrojiti. Daj, potrudi se, nije to ba tako teko. Uzalud. Kao da broji zvijezde. Beskonanost normalne prosjenosti koja proklinje ponedjeljak. Najnormalniji ponedjeljak, radni dan bez kojega bi sve bilo nekako nenormalno. Ne, ovo je jo vie pogoralo stvar. Zar si se ovime mislio uspavati? A tko ti je kriv! Imao si i ti priliku, mogao si se i ti uvaliti u tu gustu rijeku i pustiti da te nosi, nosi, nosi...sve do u ua u Veliko more beskonanosti. Nema spavanja. Moda mala opet prdne.

NESPUTANI OK PRIAONICE Pakao, ako nije metafora ili samo figura, je nepromiljena, brzopleta i naivna izmiljotina. Vjene muke. Kako itko normalan moe nasjesti na to, vjerovati, pa se jo i bojati? Peku te tamo na laganoj vatrici kroz itavu vjenost, cijelog tvojeg zagrobnog ivota. Mogu li muke trajati vjeno? Moe li ita trajati vjeno osim vjenosti? Ako to

23

robert mari

PRAZNINE

krckanje na eravici i velike muke peenja i traju godinu, pet, deset ili ak stotinu - iako je i to prilino upitno, jer kakva to mora biti eravica, a da za nekoliko sati ne bude peen i prepeen? - ma koliko te muke trajale, one moraju jednog dana ili trena, ili koji li ve mjerni sustav vrijedi u paklu, one moraju postati obina stvar, neto na to e se prije ili kasnije naviknuti, i to onda vie nisu muke, ve dosada, monotonija. Izgorjeti posve ne moe, umrijeti ne moe. Dosadna svakodnevica, svakopaklenica. Ali to emo s mazohistima? Zar emo im priutiti vjeni uitak? Kako srediti pitanje tih osoba?... Pa, ako ne postoje vjene muke, nema ni pakla. Nema li pakla - ravnotee radi, kad je ve ona, tko zna zbog ega, neminovnost - nema ni raja. Nema zla - nema dobra. Bio sam zadovoljan, ona ba i nije. Uvjeravao sam je kako u tome nema nieg nenormalnog, mislim, to da ona radi, a ja ne. Samo smo obrnuli uobiajene uloge sretnih suprunika i to je tu strano? I to je jedan vid ravnopravnosti meu spolovima, je li. I... Sluate li vi mene, dottore? Samo nastavite. Samo nastavite. Dakle, ona uzdrava obitelj, a ja domaica. Iako moda i nije bilo ba tako, jer ona je uzdravala obitelj i bila domaica - zamislite mene kao domaicu, to ba ne bi ilo, je li, ja pojma nemam o kuhanju, peglanju, pranju sua i posua - a ja sam se bio posvetio onome za to sam stvoren, pisanju i itanju. Istina, vie itanju nego pisanju, ali netko mora i itati. to bi bilo s poznatim statistikim podatkom da svaki poteni ovjek proita jednu knjigu godinje i da je to poraavajue, da ja nisam itao! itao sam za sve one koji nemaju vremena, nemaju volje, knjige su im dosadne i sve to. To su, dakle, uglavnom bile moje knjige, mislim, ne moje vlasnitvo, ve proitane i... Buuuummm! ok! Elektrook! Poaaar! Buuuuummm! to...to je bilo? Gdje...? Ipak spavate, dottore. Ni govora, samo sam stisnuo oi da vas bolje pratim...ja... Svakako, svakako. Nastavite. Sluam vas vrlo pozorno. Nita mi nije promaklo. Samo nastavite. Ma, nisam, ako emo iskreno, ba toliko toga ni proitao. Uglavnom sam spavao i izleavao se. Ali zar je to vano? Zar mi se to moe zamjeriti? Ona je solidno zaraivala, dovoljno da moemo pristojno skapavati do kraja mjeseca. Nisam se bunio, a i ona se, izgleda, bila pomirila s bolnom injenicom da od mojega zaposlenja nema nita. Nitko me nije htio i to se tu moglo, nego spavati i drijemati. A vi me, kaete, pratite? Pratim, pratim. Samo vi... Nisu me htjeli samo zato jer sam iz objektivnih razloga, kako se to lijepo kae, samovoljno napustio nekoliko poslova. To birokratsko smee nije se ni potrudilo da me barem pokua shvatiti. Koje smee? Birokratsko. Zar me ne sluate? Koje birokratsko? Kako, koje birokrat... pa valjda znate to elim rei? Ah, da, da, shvaam...mislim da shvaam. Nastavite. Istina, slao sam molbe jo neko vrijeme, vie da umirim Ninu, nego da uistinu naem posao, jer sam znao da od toga nema nita. U poetku su to bile opirne

24

robert mari

PRAZNINE

biografije, s detaljima iz samog djetinjstva, kako bi se bolje razumjelo s kim se ima posla, pisao bih po dvadesetak stranica; ali uviavi polako da to oni tamo ne itaju i da su prezaposleni da bi se bavili potpunim psiholokim profilom potencijalnog djelatnika, molbe su mi bile sve krae. Na kraju sam slao samo ime i prezime i adresu. Jednom su me ak bili pozvali na razgovor, za koju mi je priliku, sva sretna, Nina bila kuplia nove arape, zelene. Ali nita. Odbili vas i oni? Ne, ja sam njih odbio. Nisu ispunili uvjete. Neto su se gospoda kao zaudila kad sam im to rekao. Ako ja odgovaram vama, vi meni nikako. Razgovor je obostran, zar ne? Ninu sam uvjeravao kako ti tipovi pojma nemaju to i tko im treba. Njihovi uvjeti, njihovi kvocijenti inteligencije, njihovo ponaanje, ophoenje, nita mi od toga nije odgovaralo i morao sam ih odbiti. A najgore od svega je to se ponavljala uvijek ista pria, svim tim provjeriteljima znanja i sposobnosti smetala je ista stvar, osim onih mojih otkaza: zato ste bili svega dva mjeseca u vojsci? Zbog ega ste osloboeni? A zato ste bili samo dva mjeseca u vojsci? Eto, sad i vi! Kako im objasniti da je sve to bila zabuna. Izgubio sam psa, pa su me poslali doma - i to je sve. Ali oni to ionako ne bi shvatili. Psa? Psia. Ali polako. Polako ste izgubili psia? Kaem, polako, mislim, doi emo do psia. A gdje je on sada? Tko? Pa taj psi? Koji psi? Va psi!!! Nemam ja psia. A zato onda kaete da ste ga izgubili? Izgubio sam ga, tamo, u vojsci. elite li vi da ja priam ili ete me cijelo vrijeme prekidati nekakvim pitanjima o nekakvom tamo psiu? No, dobro, priajte. Sve u svemu i nita u niemu, tamo mi je uglavnom bilo dobro. Osim to nisam nita jeo, pa sam izgubio tridesetak suvinih kilograma u prvih mjesec dana. Zato niste jeli? Vidi sad. Pa nisam jeo jer nisam jeo. Nema tu objanjenja. Molim, ne cjepidlaite. U redu, samo ipak... to ipak? Nita, nita, samo vi nastavite. Doma sam prestao pisati nakon dva vraena pisma s naznakom primalac nepoznat. Bio sam prilino ljut to mi nisu javili da su odselili i poslali novu adresu. Zloasti porunik bio je uvjeren da sam zbog nedostatka bjelanevina u mozgu zaboravio vlastitu adresu. Ali bilo je i zlatnih ljudi. Odmah sam stekao odanog prijatelja u liku i karikaturi Peera Gunttera Juuhansena, koji u sebi nije imao ni kapi krvi, ni alkohola, nordijskog, ve je bio isti prljavi Balkanac. Izuzetno smo se zbliili. On je izgubio dva kilograma vie od mene, zacijelo stoga to je jeo i svoje i moje obroke. Bili smo ludi jedan za drugim. Ni on se nije javljao eni s petero djeice. Rekao je, ve nakon prvog mog pojedenog obroka, da sam mu ja sve: i majka i pokojni otac - to za

25

robert mari

PRAZNINE

pokojnog oca mi nije bilo ba jasno - i sin i Duh sveti i ena (to nisam ni pokuavao biti) i djeca. Svake veeri smo u zahodu punom mokrae, gotovo do koljena, plakali jedan drugome na ramenu. A onda sam se jedne hladne noi...a kako su noi tek bile hladne, pa to je bilo za plakati, a imali smo svatko samo po jednu deku, pa sam s vremenom usavrio vlastiti nain preivljavanja pod pet do est toplih deka; priekao bih, nesanici mojoj hvala, da svi zaspu, pokupio bih nekoliko deka s usnulih kolega patnika i pokrio se, a kako sam se budio prije slubenog buenja, u zoru bih vratio deke na njihove vlasnike, a oni bi cvokotali zubima i glavama i rukama i nogama i zgraali se kako im je nou hladno, kao da su otkriveni... A onda sam se, dakle, jedne noi probudio u plau i prodrmao ga - spavao je na krevetu iznad mene. Sluate li? Sluam, sluam. Vrlo zanimljivo. Vama je ovo zanimljivo? Svata. I tako sam se...a vidi sad ovoga! Dada, to to radi! Baci to! Hou rei, ostavi to! Spremi! Daaaa...daaaaa... Idem po sestru. Jeste li poludjeli! Silovat e je. Vidite kako je uspaljen. Moda ste u pravu. Pomozite mi da ga smirim, molim vas. Dada, to ne smije raditi, razumije li? Nemoj se praviti da... Da? Da! To je nepristojna stvar, a ti se uz to jo i nepristojno igra s njom. Je li vi to mene opet neto...? Ni govora. Vidite da spaavam to se spasiti dade - barem plahtu. Ha, imate pravo. Ha, ha, ha... to je smijeno? Nita, nita...sve to skupa... Pogledajte kako se umirio. Tako, Dada. To se ne radi u drutvu, osim ako ti drutvo ne dopusti, a drutvo u pravilu te stvari ne doputa. Jer, ne samo da je to nepristojno, ve je i nita manje nego grijeh, a grijeh te vodi u pakao, pa e te tamo pei na laganoj eravici i tako to. Postoje neki klubovi koji se bave tim stvarima, ali ovo nije takvo mjesto. Drugi put poi lijepo u zahod i obavi to kako i prilii civiliziranom i moralnom i normalnom licemjernom ovjeku. Da? Daaa?! Da, da. Nije li tako, dottore? Gotovo da ste u pravu. Gotovo?! emu to gotovo? Tako. Tek toliko da znate da niste u pravu. Nisam u pravu?! Umalo da jeste. Tk...tko tu koga sad, je li? Ha, ha, ha. Naletio sam, priznajem. A da vi malo odete u... Nismo se tako dogovorili. Nismo se nikako dogovorili. Nastavit emo veeras, a sad malo odspavajte. Spavajte vi, ja ionako ne mogu. Razvrstavat u rukopis, dodavati opaske, praviti biljeke...ima tu posla. Ne dobija se tek tako Nobelova. U svakom sluaju. Dovienja do veeras...i pripazite na kolegu.

26

robert mari

PRAZNINE

Kolegu? Popravljate se, svaka ast. Skinuo bih kapu da je imam, ali mogu vam skinuti samo ove arape, ionako su za pranje. Ma, nosite se... Hvala, ja sam se ve odnio. Laku dan i mirno more, to jest, sanak pust. Ajd, vidimo se.

SIMFONIJA IZGUBLJENE RIJEKE Zbunjeni etrdesetogodinjak koji misli da je jo uvijek tridesetogodinjak, izgleda kao pedesetogodinjak, osjea se kao ezdesetogodinjak... Odvrni radio. Noni program. Jutarnji program. Neka voditeljeva glupost ili pak glazba mogli bi ti pomoi. Vano je da bude tupost. Tupost koja e ti sklopiti oi, koja e te baciti u tupi bezdan tupog sadrja. Malo glazbe, one ozbiljne, koja se loe uje ako na sebi nema frak... enskast glas nekog doktora uvjerava te da je penis nastao od klitorisa, a ne, kako se do sada vjerovalo (Tko je to vjerovao? Tko je uope o tomu razmiljao, da bi mogao vjerovati? Zar ima i takvih?), da je klitoris nastao zakrljavanjem penisa. Dakle, kurac nije kurac, a to smo mislili, nego narasli, produeni klitoris, pa sad znanstveno dokazano moe kazati prvome koga sretne da se goni u tvoj krasni produeni klitoris, da ti je pun klitoris svega i sve tako, klitoris po klitoris. Otkrie i pol. Kako li je samo doao do toga? Jadnik. Ili moda sretnik? Koliko neprospavanih noi. A sve to za kurac. Za klitoris. Ali ljudi moraju raditi neki klitoris u ivotu. Ali...to e mu sve to? to e ikomu to simpatino otkrie? Dame i gospodo, drago nam je da ste se odazvali u tako velikom broju na simpozij Od kurca do klitorisa i natrag. I to sad? to dalje s tim revolucionarnim otkriem? Ma, glup si ti za sve te genitalno-znanstvene stvari. Pa to jo na radiju, pa u rane sate... A, doktore moj dragi...

27

robert mari

PRAZNINE

Mora malo odspavati. Mora! Barem pola sata. Sutra, tonije danas, ima posla. Istina, nije to onaj pravi posao - to je to pravi posao? - za koji si morao tono tad i tad zaspati, da bi se mogao tono tad i tad probuditi i odmamurlati ono to neki nazivaju potenim radom, a da ne padne u depresiju i oaj i histeriju i kako li se to ve zove. To je taj rad koji je stvorio ovjeka. To je ono to su ti prigovarali kad bi se vratio doma ve u osam ujutro i sveano izjavio da si dao otkaz jer ti je puna kapa svega. To je doivotna sigurnost, nakon koje mirne savjesti ode u zasluenu mirovinu, odavno ve zaboravivi se ponaati slobodno - slobodno u granicama prihvatljivog. I kad doe doma nakon tisuljea robovanja nasilnom ustajanju, brzom oblaenju, urbi, strahu da ne zakasni, to e rei ef, to e rei podef, podpodef, ne zna gdje si to bio, kamo ti je ii, to ti je raditi. Plae, jer osjea da ti je mjesto tamo, na traci, da te nitko nije smio skidati s nje, da si daleko pobjegao, pobjegli su te od negdanjih ideja i zanosa kako e jednog dana sve biti dobro, kako e biti krasno i lijepo, kako e neto uraditi, napraviti karijeru uspjena ovjeka. Nita od svega, slijepio si se s trakom i sad te, sad, kada vie ni ulicom poteno ne zna hodati, sad te putaju doma. Osjea se prevareno. Usrano. A ba to je bila stalna tema rasprava. Nina ti je stalno neto dokazivala i bila je u pravu. Svi su bili u pravu. Moda si doista nitko i nita, najlijeniji udak kojeg poznaje, nula, beskorisni izmet. Ni sama ne zna kako je sve ove godine izdrala s tobom. Moda nisi trebao itati sve one knjige lijenih tipova kojima si vjerovao. Upao si u loe drutvo i sad nema natrag. Kad jednom proe kroz vrata ravnih linija i ude u svijet ludih, prezrenih, samoprezrenih, prevarenih samomuenika, povratka nema. I jedno ti postane kristalno porculanski jasno - ne trai ni od koga razumijevanje. Prihvati sva pljuvanja, ma koliko se u poetku inila bolnima, i mirno, rupiem ili bilo ime, brii lice i hodaj dalje. Ali hodaj! Jer ti nju i sve njih razumije do korijena, i ne pada ti na pamet uvlaiti ih s one strane vrata, ali oni svim snagama nastoje ubiti tebe, a da su pri tome uvjereni kako to rade za tvoje dobro, kako te ele unormaliti. A samo si bio iskren. Rekao si da e se zaposliti jer mora raditi, ali da ne oekuju da zbog toga bude sretan. Onda je poela paljba. Istina, ton nije bio povien kao u mnotvu prijanjih sluajeva. Naprotiv, govorila je mirno i ubojito. Ti si skroz lud! Ba lud. Mislila sam da e se s godinama promijeniti, ali vidim da si beznadan suaj. Neu ti vie nita govoriti - to bi svaki put rekla, ali nije ba bila od rijei - etaj, ne radi! Ljenari! Ali sjetit e se ti mojih rijei, no bit e kasno. Promijenit e miljenje, ali bit e ti kasno, vjeruj mi. Kasno? Za to? A miljenje neu promijeniti, jer Ja sam to Miljenje, pa doista ne vidim kamo sve ovo vodi i... Misli li na budunost? Misli li ti uope? - eto ga sad! - Umjetnost. Koga je briga za tu tvoju umjetnost! to si dobio onim jebenim izlobama? Ha, kai mi! Samo trokovi i meni gnjavaa i dugovi. A tvoju veliku knjigu da i ne spominjem. U redu, slaem se, sve je tako kako kae, a sad, molim te, umukni! Neu i neu! I to tebi zapravo fali, a! eta, jede, spava do podne... Rekao sam da u raditi, ali da zbog toga neu biti ba najsretniji i to u tomu ima loe? Aaaaa, ne, nee ti nikada raditi. Predugo te poznajem. Gospodin je nervozan, gospodin spava, pazi kako hoda po kui da ga ne probudi, boli ga glava, boli ga ovo, boli ga ono, radio je - zamisli - radio je itave noi. Boli ga kurac!!! Eto to ga boli za sve nas. Ti bi bio dobar jedino za proizvodnju prirodnog gnojiva. Da jede i sere, jer nita drugo i ne radi, a i onda bi te, bojim se, speklo. Gospodin umjetnik. Ma

28

robert mari

PRAZNINE

zamisli. ak je i tvoja stara, koja te je toliko razmazila, priznala da mi se divi kako mogu na kraj s takvim. E oslobodi ga vojske, nije za nju, ne podnosi uniformu, ne podnosi oruje, ne podnosi nadreene jer su glupi sadisti i idioti, a samo je gospodin umjetnik pametan i plemenit; ne moe ni u ured jer su i tamo svi idioti praznog pogleda; ne moe na visinu zbog straha - kakva je to samo prilika bila, tri dana sam plakala i povraala od glavobolje, a ti kao da se nita nije dogodilo. Ne moe mi gospodin ni po kui pomoi. Pa, jebemti, kakav si ti to ovjek? Nikad te neu razumjeti. Zavrit e, ako se meni neto dogodi pod stare dane, u nekom starakom domu ubonici, kao posljednji bijednik. Zato posljednji? Zar ih nee biti jo? Evo, opet on. Pa tebe doista treba...treba te...o, Boeeeee... Bit e gori od onog starog to je zavrio dva fakulteta - on je barem to, a ti ni jedan - i govori sedam jezika, pa da se ne bi morao ustajati svakog jutra, pa jo uz to i raditi, namjesti se pred katedralom kad dou turisti i tumai im, a onda prui ruku kao najjadniji prosjak (Kako joj objasniti da prosjaci nisu najjadniji? Da joj dovede nekog budista? Ne, ni to ne bi pomoglo.). Sam je, a kad se razboli, nitko ne zna da je bolestan. Doe ga sestra tu i tamo posjetiti, da vidi je li iv. Jednoga dana e ga nai ukoena kao one starce po stanovima. Samo, ti si oenjen i ima dijete, a to nikako nije bilo za tebe. Trebao si ostati sam i ivjeti od jadnih honorara za one pizdarije koje ti ponekad objave. Imao bi za kavu i cigarete. A to je tebi dovoljno, je li? A tko bi gospodinu umjetniku kupovao banane, dobru ribu, odjeu, a? to sve ljudi rade jer moraju! Misli li da je njima lako, da meu njima nema umjetnika? Pa ja to i govorim. Rekao sam da u ra... Radit e. Koliko dugo? Dva dana, dva mjeseca, a onda e jednog dana doi ranije s posla i kazati da ti je dosta svega, neka se nose oni i njihov ured. Je li tako? Nije ba. Nije ba?! Kako nije? Nikada ti nee raditi. etaj svojom plaom, tamo meu onim udacima i bolesnicima, moe im ruku dati, ali budi siguran, ovo ti sad najozbiljnije govorim, bit e gol i bos. Ja i mala emo se oblaiti, a ti nee ni hlaa imati. Hodaj odrpan, a jedi kruha...samog kruha, ionako ti ne bi kodilo da skine koji kilogram; samo se goji kao pravi prasac. Nije ni to najgore, to s kruhom. Ali, radit u, boga ti, koliko ti jo puta to moram kazati! Ba me zanima kako to namjerava izvesti. To bih voljela vidjeti. Znam da bi. Lijepo, fino, kulturno, kao i svi normalni i radini ljudi, eto kako u izvesti. Prisiljen sam. Ne elim da me mala proklinje kad odraste, da nita nisam uradio za nju, da joj nisam osigurao uvjete za budunost, kako se to lijepo i normalno kae. Sve me je neto strah da e tako biti. Strah, nestrah, kako hoe, a sad te doista molim, dok sam jo raspoloen za brisanje ispljuvaka s lica, da prestanemo s ovim. Evo, sad se on jo i ljuti! Ne ljutim se, samo te molim da prekinemo. Ne daj mi jesti, ne daj mi hlae, nita mi ne daj, samo me pusti na miru. Otili ste na spavanje. ak te je i poljubila za laku no. Tko bi to sve razumio!

29

robert mari

PRAZNINE

Novi uspjeli prdac male budi te iz pospanog razmiljanja koje ti je stvorilo onaj toliko poznati neugodni bijes u utrobi, za koji ponekad pomisli da e te natjerati da nekome, bilo kome, polomi sve kosti, onako iz ista nemira. Pet i etrdeset. Sklupan u majinoj utrobi toplog kreveta, zatien od svega: od pogleda, od dodira, od telefonske zvonjave, od vraga, od sluajnih i nesluajnih uurbanih prolaznika zaguljivom ulicom, od sama sebe. Usnuti... Usnutiiiii... Jedini nain za bijeg od svega, bijeg u nadrealistike slike besprostornosti i bezvremenosti. Bijeg. Ali nikako ne ide, ne polazi ti za onim kapcima. No, sada bi, ini se, ionako bilo glupo, suvino, da zaspe. Ne gutaju ti se vie ni zeleni, ni crveni kamioni. Samo te nokautiraju, oteaju ti ionako ve teke pokrete, a sna nema. Ni prva, ni posljednja no - i jutro - provedeno otvorenih oiju. A i to e ti sve te omamljujue boje i bojice? to one tu mogu popraviti? Moda i mogu. Lano? Pa neka je i lano, ako je to uistinu lano. Bolje i ugodna, pospana i omamljena la, nego dobro vidljiva, suluda i neshvatljiva, nepotrebna istina; ako je to istina. Morao bi onaj glupi tekst predati u Gradske. No to bi mogao oko deset ili kasnije. Skuhaj kavu, napii pjesmu, uradi neto. Moda ti bude lake, samomuenie patetini. Dvije velike alice vodnjikave kave izlijevaju se u presahlu i okamenjenu nutrinu i magla se polako razilazi. Buka jo jednog prevarenog radnog dana najavljuje poetak koncerta u kojemu su svi instrumenti, svaka ispuna cijev, svaka psovka, svaki koraaj, svaki umorni treptaj oka, usklaeni do savrenstva. Svaki ton upada u milimetarski tono odreenom vremenu. Nema odstupanja. Koncert identian onom prolojutarnjem ...onom sutranjem. Mala prdi rafalno. Nikada je nee uspjeti uvjeriti da to radi i kada je budna, u Drutvu, da je to normalno, jer u suprotnom je licemjerje, opeprihvaeno i tetno u svakom pogledu. Ni ti to nikada nisi uspio, iako si pokuao izboriti pravo javnom prenju. Nije ti uspjelo. Nita ti nije uspjelo. Sam si sebe odgurnuo s trake, jo ne zna je li to bilo svjesno, ili je tako moralo biti, a to zna biti vrlo bolno, barem u poetku, ak toliko da preraste u groznicu, koja traje i traje i nikad joj kraja. I onda ti preostanu jedino vrata svetogra i ljudogra, izopenosti. Ne, nee joj savjetovati nita to bi poremetilo vietisuljetni ritam normalnosti dogaanja. Manje je bolno, gotovo se i ne osjeti. Potrebno je dodati jo samo jedan ton toj svetoj i nesavladivoj simfoniji jutra, stopiti se s ostalim tonovima i sve e protei glatko i neosjetno; tako da i ne primijeti kada doe kraj i bude siguran da je cijela ta dugogodinja iscrpljujua egzekucija imala neki svoj Boji smisao. Ne baca te u groznicu i gr. Vano je ne opirati se, prepustiti se. I to je Civilizacija. Demokracija. Bogati Zapad. Siromni Istok. Jo siromaniji Jug. Sve je ista igra. I ne moe biti drugaija. I nema tu nieg negativnog, to je jednostavno tako ili nikako. To mora biti tako. Igra koju je stvorio ovjek od prapoetka, samo su se oblici mijenjali; jo davno prije visokih vjerodostojnika, vjerskih visokodostojnika, dostojnih visokovjernika... Jo prije Isusa Krista koji je shvatio Sve, a njega malo tko, iako svi kau da jesu. ovjek, najvei paradoks univerzuma, do groteske. Pet i etrdesetpet. Oajniki krik s neprobuene ulice. Odmah uz tvoje obitavalite, uz ono neto to se zove dom. Ne vidi nikoga. uju se samo psovke mlade ene, koje su neto novo u harmoniji jutarnjeg koncerta. Uklapaju se polako. Sve se uklapa u bunovno i ubrzano jutro. kripa konica. Automobil se zaustavlja protiv svoje

30

robert mari

PRAZNINE

volje. ena izlazi. Mukarac iznutra je dri za ruku i eli je uvui unutra. Ona vie, jaue. Ne mijeaj se. Neka ivot ide svojim tijekom. Tako mora biti. Mora li tako biti? Umijea li se, nee vie morati tako biti nego nekako drugaije. Ipak se ne mijea. Previe si mamuran da bi utjecao na neiju sudbinu. A da ipak napie tu pjesmu? Da, ali pod uvjetom da je nitko ne proita. Ali emu onda prenoenje na papir? A tko je rekao da e je zapisati! Napisat e je bez olovke, samim sobom u samome sebi. Ti sam postat e pjesma. Pjesma koju i nije ba nemogue proitati, ako ti se ovjek, ili neovjek, ili pas, ili konj ili bilo tko ili to priblii dovoljno da ti se moe paljivo zagledati u lice, u svaku pukotinu, u oi, u uzdah, u zadah...razumjet e pjesmu, proitati je bez muke. Ne treba nikakav papir, nikakva olovka. Sve moe biti jasno i bez toga, no siguran si da nikoga ne zanima tvoja tjelesna pjesma. A i zato bi? Ne, nije to samosaaljenje, mazohizam. To je injenica. I mazohizam je injenica, dakako. Ali ne ta, to je neto drugo. Nikome ne treba ni ti, ni tvoja pjesma, kao to ni tebi ne treba niija eluana krabotina nenapisana. To je kao da napie posthumno pjesmu. Tko to moe? Napisati pjesmu posthumno. Nitko iv. A samo ive budale piu pjesme. Posthumno?! Da se ovjek nasmije. to sve ne prolazi neispavanim mozgom. Fenomen nespavanja. Ispituju ga psihohozi...i zatvorski muitelji. Ti si ga na svoj nain spoznao. Usnuli trenuci kroz koje prolaze najljepe i najoriginalnije i najudnije stranice knjige koju nikada nee napisati, jer ti je tijelo obamrlo; a kad se ponovno vrati meu ive, pokua sve to vratiti kroz budnost, ali ne ide. Proza koja ostaje u tebi. I ba zbog toga nikada nee napisati savrenu knjigu, jer ona se moe samo odsanjati, jer ona spava duboko u tebi - dok prolazi svim onim, jo nepostojeim bojama; putuje polumranim tunelima podsvijesti. Kia. Jedno od najljepih godinjih i dnevnih doba. Uiva u svome skrovitu, sluajui je kako pada, ili pak izie na praznu ulicu, a ako i naleti na nekoga poznatog, pravi se da ga ne vidi od kiobrana. Kiobran je krasna stvar. Ljudobran, gnjidobran, svebran. titi te od pogleda. Ne vidi nikoga i nita, samo svoje dvije noge kako gackaju mokrinom asfalta, i ne pokuavajui preskakati lokve. emu ih preskakati? Postoji li znanstveno objanjenje zato ljudi preskau lokve? Da ne smoe cipele? Moda. Ali...uvijek to ali...ali to e biti cipelama ako se malo smoe? to e biti glavi ako okisne? Pa to onda ako si mizantrop! Iako te neki uvjeravaju da je obrnuto. Dovoljno si ih volio, potroio si sve zalihe ljubavi na njih i sad je gotovo. Gotovo je jer vie nema pojma to je ljubav... Prije si to znao, pa si se tako i ponaao, ljubavno. Zapravo ih i ne mrzi. Samo ih ne eli sretati i zato bi ti netko na tomu zamjerao. Spopadne te munina. Samo pokuava biti praktian, izbjegava muninu. Jedino ovu malu prdeinku jo podnosi. Ne vidi razloga zato bi ih volio...ni zato bi ih mrzio. Kao da su ti nekada davno, moda dok si jo bio fetus, nanijeli neizbrisivu bol. Ne optuuje ih, ali dri se podalje. To ne znai da i gubavcu ne bi dao ruku - barem tako misli, a kad bi dolo do toga, tek bi onda vidio jesi li u pravu - i pomogao mu da ustane s vlanih stepenica na koje ga je odgurnuo neki zdravi stub drutva. Stub od bukovine. Munina postaje sve munija i prikazuje ti ne tako davni dogaaj. Najpaklenijeg ljeta u ivotu bio si odluio... Uffff, dosadna li i naporna poglavlja! Ali to se tu moe, ima ih u svim knjigama... Dakle, toga ljeta si bio odluio Nini i svima ostalima dokazati i pokazati da moe raditi i zaraditi. Prihvatio si posao

31

robert mari

PRAZNINE

usred ljeta, na sveope iznenaenje i nevjericu ukuana. ak su se i kladili, ozbiljno, za novac, koliko e izdrati. Trebalo je promijeniti dva autobusa do tamo, a za povratak na veer prijevoza nije bilo, pa si se snalazio svakako; uglavnom stopiranjem a nikada prije toga nisi to radio, bilo ti je neugodno, a nisi ni dolazio u situacije koje bi te nagnale na to. Toga ljeta postavio si bez sumnje svjetski rekord u stopiranju i psovkama za onima koji te nisu htjeli ukrcati, a samo zato jer si izgledao poput najjeftinije plaenog ubojice. Kako im objasniti da izgled vara, da si ti moda skupo plaeni ubojica. Tog popodneva vozio si se onim drugim, dakle ve blizu cilja, autobusom oko tri sata popodne, na ubitaan posao. Ljudi su teko disali, slijepljeni za same sebe i svoj umor i bijes. Ali ba tog trena bio si nekako najblii Budhi - hvatala su te ponekad ta stanja, nevezano s proteklim dogaajima, nevezano s bilo ime, jednostavno te hvatalo - i mirno si stajao u stranjem dijelu, ba kao Budha pod stablom, gledajui razgoliene kupae uz cestu, ne mislei ni o emu. Ili si samo mislio da ne misli ni o emu. Naprijed, tik do ulaza, ili izlaza, svejdeno, sjedio je obian, najobiniji obinik, mrav do kostiju, poput upravo osloboena logoraa, drei dvije plastine vreice s hranom u rukama. Zadrijemao je. A onda - bufff, pafff! Malo otriji zavoj i obinik se opruio po autobusnom dnu. Sadraji obiju vreica su se prosuli po stepenicama ulazu-izlazu. Ostali poteni i umorni putnici, bilo ih je dvadesetak, i dalje su zadihano i nezainteresirano blenuli u vlastite brige i planove, uz tek poneki bezvoljni komentar da je obinik vjerojatno pijan poput majice Zemlje. Ali ovjek se nije micao. Lei stisnutih oiju. Nitko nita. Potrao si, cijelom duljinom autobusa vjenosti (jeste li primijetili koliko se puta samo do ove stranice spominje rije vjenost u raznim oblicima; to postaje, priznali vi ili ne, prilino dosadno), podigao laganog ovjeka okrvavljene glave - bio je udario o nekakav rub neega, vidjelo se to po rani - koji je tek tada poeo dolaziti k svijesti. Izvadio si rupi i brisao mu elo, pitajui ga kako se osjea. Rekao je da mu je dobro i kao da mu je bilo nelagodno, kao da je uradio neto to nije smio. Ponadao si se da e jo netko priskoiti, da si im ti dao onaj prvi signal koji je esto potreban da pokrene masu; barem jedno od njih, ali ne, nijemo su promatrali, a neki se s uitkom smjekali kao da si im unio malo zabave u umornu i znojnu monotoniju putovanja. Pridravao si iscrpljenog i izraenog ovjeka, koji ak nije bio ni pijan, nego samo umoran - a da je i bio, pa to onda! - jednom rukom, dok si drugom pokuavao skupiti konzerve i kruh i rajice s poda i nespretno ih, uz sve jae drmusanje autobusa, potrpati u vreice. Ali, dok bi jedno ugurao, drugo bi ispalo i otkotrljalo se dalje od tebe - i to im je bilo smijeno - (a jeste li priomijetili koliko samo ovih povlaka ima, a tek smo na poetku romana) a ako bi malo popustio pridravati obinika, ispadao je i on, sve dok nisi vozau povikao gotovo na samo uho: Stani, majmune!!! Za divno udo, majmun je ostao bez rijei. Nije te ak pokuao ni udariti, nije posegnuo ni za najobinijim francuskim kljuem da ti razbije tu tikvu bezobrazniku i neodgojenu, da ti pizda materina. Nita. Potrpao si, jo uvijek bez iije pomoi, stvari u vreice i dao znak glavom vozau, koji te nije ubio, da moe krenuti. Ostatak puta brisao si krv sa ela umorna i gladna ovjeka, koja je polako prestajala tei, a na njezinu izvoritu se ukazivati crvenkasti rez. Izali ste. Pomogao si mu da se spusti, drei ga za lakat i upitavi ga moe li dalje sam. Moe. Zastao je, kao da se eli zahvaliti, ali mu je i to nekako neugodno, ali tebi se urilo na posao. I nije to bilo ono Daj, vratit e ti se!- ne, ispravno je Daj da bi dao! Obina kolegica te je upitala to ti se dogodilo, jer tek si se tada poeo tresti i zacijelo problijedio. Nita joj nisi odgovorio. Otiao si u zahod i zaplakao, a bio si uvjeren da si zaboravio kako to izgleda. Drhtao si i plakao. To je boljelo, boljelo i

32

robert mari

PRAZNINE

prijalo istodobno. Na brzinu si se umio i iziao. Uao. Obinoj kolegici bilo je jasno da neto nije u redu, ali se nije usuivala pitati, ugledavi te onako mokrog i nateklog. Bilo je to teko za nju, za njezinu najnormalniju bolesnu radoznalost. Nita osobito, rekao je jedan tvoj prijatelj. Ti sve to uzima preozbiljno. Marginalije. ivot. Sitnice. Sitnice??? Munina ne prestaje. Kia je prekrasna. ini ti se da e opet zaplakati, previe si se pribliio ondanjem dogaaju. Zaurlati u praskozorje, poput ljutita psa. Oooo, ukljuite te vae jebene naprave i iskljuite me... ISKLJUITE MEEEEEE...IZ SISTEMA!!! Bog?! Tko mu je dao pravo da se proglasi Bogom? Da napie zapovijedi; da bude Glavni; da postavi hijerarhiju kojom samoga sebe ponitava. Jer Bog ne bi smio biti diktator - ako ve onima dolje ugrauje mozak, pa u taj mozak jo i emocije. Bog bi trebao biti sloboda svega i svaega. Apsolutna iskrenost, s iskljuenim mehanizmom za destrukciju. Oprosti mi, Boe! Razmiljanje maloga Ivice, naivnog kakav ve jest, o Bogu. Nita. Samo eluani bijes. to ti je ovo trebalo? Onaj obinik i sve to. Samo bijes. Smiri se! Misli na neto lijepo, to bi rekao psihijatar. Zar doista nema nieg lijepog o emu bi mogao misliti? Ili ti ne zna to je lijepo. Ovog trena nema. Misli na usnulo dijete. Pogledaj kako je lijepa i nevina i ista. Istina je, ali ne pomae. Gdje ste sad, gospoo Magdalena? Gdje je vaa uzbuujua tuga prekrienih nogu i odebljalih celulitiziranih listova? O, sveta polucijo, jedino u tebe vjerujem! iroka, smea mrlja na jastuku. Tek si je sad primijetio. to je to? Odakle je iscurilo? Opipava nos, lijevo uho, desno: nita to bi objasnilo taj, po svemu sudei, gnoj koji je iscurio tokom noi iz tebe, iz tvoje glave na jastuk. Da nije kroz usta? Moda je poela napokon curiti sva gadljivost i prljavtina koju si nakupio potenim i vrijednim radom i neradom. No, gnoj je izletio, a to je najvanije. Gnoj due, gnoj drutva...

LUDILO MALOG USPAVANOG PSIA Miris vrelog, peenog, prepeenog volka upravo skinutog s vatre. Razbijanje njegove tvrde kuice kamenom, kameninom. Meso je ukusno, malo tvrdo, ali prija, stvara prekrasan ugoaj u suhim ustima. Gorasto pri kraju - taj dio smo zvali guzicom, volkovom guzicom, ija gorina je najslai komadi. Ni peeni komad plua neke nepoznate ivotinje nije bio nita manje ukusniji, prava sveanost za usta nakon iscrpljujueg kupanja i izgorene koe na leima koja se gule; glave pune osuene morske soli i pospanosti. Dali bi nam ak i malo vina, nakon ega bismo sretno umorni zaspali na deki u hladu. Predveer bismo se vratili doma karom, kako bismo i doli rano ujutro.

33

robert mari

PRAZNINE

Jedne subote - jedine - si prenoio kod njih. Vas dvojica u maloj sobi. Svaki na svome otomanu. Ujutro ste morali popiti bijelu kavu prije polaska. im ste stigli, pojurili ste u vau uobiajenu, svakonedjeljnu, malu uvalu, okruenu s nekoliko velikih kojeva, ali su matere ili tko li je to ve bio, vikale za vama da ne ulazite u more naglo, puna eluca - ili prazna - ne sjea se vie. Misli da se ipak radilo o punom elucu. Nedjeljna vrua ljeta dvojice sretnih djeaka. Moemo li ? A to? Nastaviti s priom . A, da! A to ete mi priati? Vi meni priate, ono o vojsci, probudili ste vaeg prijatelja, onog Juuhansena, ili kako li se ve zvao... A, tooo! Pa to odmah ne kaete! A gdje mi je sestra? Vaa sestra? Ne moja sestra. Vaa sestra, ali moja sestra . Moja? Aaahahaha...sestra, da. Nema je, tek sutra radi. Nego, da krenemo s priom, nemam ba puno vremena, moram jo otii...nije vano... Moe. Kaete, probudio sam...probudio...da, da, probudio sam Guntera; nego, je li to ono kad sam izgubio psia i to? Upravo to. Moe li? Sve za znanost. - Poi sa mnom kod deurnoga, zamolio sam ga kroz pla i jecaj i naricanje. to ti se dogaa, stari moj? I bili smo najstariji u cijeloj toj zgradurini, ili kako li se ve ti vojni objekti i subjekti zovu. Poi sa mnom, sad mi je zbilja dosta. Doli smo kod deurnoga. Ja sam plakao. Vojnie, to se dogodilo, rekao je pospani deurni porunik ili admiral - nikada nisam nauio inove, previe ih je za moj mozak oinski, gotovo djedovski, iako je bio mlai od mene itavo jedno malo stoljee. Ukrali su mi psa! Ukrali su mi psaaaa! Kakvog psa, vojnie?Smeeg, kudravog. Daj, smiri se, vojnie! Kako u se smiriti, kad su mi ukrali psa? General je upitno pogledao mog vjernog prijatelja, a ovaj njega usklino, pa je rekao porunie, kako e se smiriti kad su mu...ali, ali, ti nisi imao psa! Doista, primijeti kontrageneral, odakle vojniku pas?! ekaj, pogledat u ovdje, tu sve pie i... Ne, nema nita o ivotinjama, ne spominju ak ni pse. Iako ih ne spominju, siguran sam da vojnik ne smije drati ivotinje. uje li, ree moj odani, vojnik, ne smije...ali ti nisi imao... Oooo, zar i ti, brate budalo! Plakao sam poput uniformiranog djeteta koje je izgubilo voljenog psia. Hou svog psa! Zovite moju mamuuuuuu! Hoemo, hoemo, a ti ga, vojnie, sad odvedi u stacionar...ili ne, ja u vas obojicu odvesti... Ma, vidi ga! Daaa-daaa-daaa! to hoe? Moje tablete. Dam mu ponekad koju. Svia mu se boja. Ne smijete mu ih davati, ima on svoje, ne bi smio mijeati... A kad ih voli. Drim ih podalje, da ne prekorai doputenu dozu. Sve je pod kontrolom, vjerujte mi, dottore. Evo ti, Dada. Ne, ne, samo dvije, a sad spavaj. Vidi da doktor i ja imamo ozbiljne razgovore. Ne biste smjeli...

34

robert mari

PRAZNINE

to e mu biti od dvije tabletice? Nemojte kazati da mi zamjerate, ja to da ga oraspoloim...i uspavam. U redu, ali nemojte vie. A kad navali. Ne mogu mu odoljeti, kao malo dijete je. Vidite kako je sad sretan. Ipak nemojte. Neu. Hoemo li? to? Nastaviti s priom. A to ete mi pri...ah, da, oprostite. Stacionar, je li? Stacionar. Tamo su bili vrlo ljubazni. Dali su mi est tableta da... Da, da, daaaa, daaaa. Ne moe vie od dvije i dosta. uo si doktora. Spavaj, Dada! Spavaj, ubit u te, tako mi Manitua! Morate li tako s njim? A kako bih? Ajde, recite vi meni, molim vas, kako u! Ma, dobro, neemo se sad opet prepirati, samo mislim da nije u redu da tako s njim... Znai, trebam ga pustiti da mi podere sve tablete, pa kad umre, onda ete me okriviti da sam ga eutanazirao. Dobro, dobro, neemo sad... Ajde, nastavite vi s priom. Ufff, evo sam se uznemirio! Gdje sam ono stao? Dakle, dali su mi est tableta da odmah progutam, a mome odanom Guntteru etiri, nije mu bilo ba pravo, i poslali nas natrag, obeavi da e pod hitno pozvati moju staru. Spavao sam tono trideset i devet sati. Budili su me na smjene. Gunttera su uspjeli probuditi ve nakon dvadeset i sedam sati, ali sa mnom je ilo malo tee. Kad sam otvorio oi, ugledao sam nekoliko faca nada mnom. Skoio sam. Pokraj kreveta je stajao Guntter, do njega onaj admiralisimus, do admiralisimusa nepoznati ovjek u bijelom, a do njega sredovjena uplakana ena. Gospoo, zar su i vama ukrali psa? Rekao sam i zaplakao. O, Boe moj! O, Boe moj! Jecala je ena, a onda odluila izgubiti svijest; bila bi se sruila na mene da je nisu pridrali onaj porunik i bijeli ovjek. Uvijek u im biti zahvalan na tomu, moda su mi spasili ivot, jer bi ena bila pala, kako mi se tada inilo, taman meni na glavu, a bila je prilino teka. Onda se Guntter suznih oiju nagnuo nad krevet i apnuo da mi je to majka, pozvali su je hitno i ona je dola hitno preporueno. teta, mislim, stare, tko je da je, pa bila ona i neija majka. I psia. Uputili su me u bolnicu i kao pratnju mi dodijelili, a koga bi drugog, mog odanog Gunttera. Njemu su dali nekakve papire i objasnili mu kako e najlake pronai bolnicu, kad se iskrcamo iz vlaka. to je bilo s majkom? Kojom majkom? ijom majkom? Pa, vaom majkom! Rekli ste da je bila dola, da su je pozvali. to je bilo nakon to se osvijestila? Nju ste preskoili. Nisam ja nikoga preskoio. I da sam htio, nisam mogao, bio sam kompletno umrtvljen od onih tableta, drven. Ne pitam to, nego to je bilo s njom. Preskaete dogaaje. Iz kreveta ste odmah uskoili u bolnicu. Vratite se malo natrag. Dakle, majka. Opet vi s preskakanjem i uskakanjem! Ako niste zadovoljni kako priam, obratite se nekome drugom, evo vam Dada, pa neka vam on ispria ostatak. Meni

35

robert mari

PRAZNINE

nikako nije jasno to vi zapravo hoete od mene. Najprije me gnjavite da vam priam sve te gluposti, a onda se odjednom raspitujete o mojoj majci. to ja znam to je bilo s njom! Nemam pojma kad se i je li se osvijestila. I...i jo tvrdite da sam izravno iz kreveta uskoio u bolnicu. Pa, ovjee dragi, nismo u crtanom filmu, kako mislite da sam mogao tek tako... Nisam to mislio kad sam rekao da ste uskoili, ve da ste prekinuli tijek prie i... Ma, nastavite odakle hoete, priajte to god hoete, samo se smirite. A kako u nastaviti, kako u se smiriti, kad me prekidate! Sad nemam pojma vie ni o emu sam priao, gdje sam stao...nita vie ne znam...potpuno ste me smeli... Ajde, smirite se, pa emo nastaviti. Samo polaaako. Poslali su vas u bolnicu i... Dakako da su me poslali u bolnicu, zar mislite da sam toliko skrenuo da ne znam gdje se nalazim, jo ete me optuiti...ne optuiti, mislim, dijagnosticirati kako sam i pamenje izgubio, jo ete me i protiv toga poeti kljukati tabletama. Ma, nisam mislio na ovu bolnicu, nego ste priali da su vas u vojsci, dok ste bili u vojsci, razumijete li vi mene, tamo su vas poslali u bolnicu, a majku emo za sada zaboraviti. Majka se nikada ne zaboravlja. Je li tako uite svoje muterije, da zaboravljaju roene majke, a? Daleko emo tako stii! Pa ovo prelazi svaku granicu dobrog neukusa. Uffff! Ajmo ispoetka! Priali ste mi kako vas je Guntter vodio u bolnicu. Je li tako ili nije? Evo, da malo doem k sebi. Dobro, smirimo se. Ja sam miran. ekam da se vi smirite. Opet vi meni! Pa, ovjee, pustite me da se koncentriram na bitno, koje je u biti nebitno, ali vama je bitno, pa neka vam bude. Progutajte jednu tabletu . Neu! Gutajte vi to smee! Dobro mi je i ovako. Hoete li da vam, dakle, nastavim priati ili poite doma, odspavajte malo, pa se vratite, ili ne morate, to se mene tie. Evo, dobro je, ja sam spreman za sluanje, a vi nastavite kad vi budete spremni. Sluam vas bez upadica. Tako je ve bolje. Rekao sam vam da je muterija uvijek u pravu. Bolnica, dakle. Dok smo bauljali gradom, traei tu velebnu zgradu, ljudi su nas udno zagledali, kao da smo dva luaka. Ili moda nisu vjerovali da netko, osim dobrog starog Gandija, moe biti tako mrav i hodati. Manje od deset sati lutanja, zahvaljujui Guntterovoj snalaljivosti u prostoru i vremenu, trebalo nam je da pronaemo bolnicu. Sva srea da smo u grad stigli ve u zoru, prvim vlakom, pa je bolnica jo radila. Doli smo tik pred kraj radnog vremena. I to e bolnicama radno vrijeme? To e ostati vjena tajna, koju e pacijenti nositi u grob. Jo sat vremena nam je trebalo da se snaemo po svim tim pustim hodnicima, da naemo Odjel psihijatrije, iako nismo pooojma imali zato su nas poslali ba na taj odjel. ekao sam, dok je Guntter predao papire jednoj zgodnoj sestri. Zato se tako palim na sestre? Jesam li incestuozan? Niste i... Pa, rekli ste da me neete prekidati! A kad me ve pitate... Ne pitam vas nita. Sebe pitam, onako bez veze. Nakon pola sata su me pozvali preko malog zvunika i Guntter je rekao da su me pozvali preko zvunika. Uli smo zajedno. Kako se zove? Guntter mu je rekao svoje i moje ime, za svaki sluaj, jer nije bilo jasno kome je pitanje namijenjeno. Ti si simulant! Izderao se krupni bijeli ovjek.

36

robert mari

PRAZNINE

Ne, ja sam pisac, oito ste pogreno obavijeteni. Izgubio sam psia. Ja ipak mislim da si ti simulant i glumi onim naivcima gore nekakvo ludilo, kako bi te otpustili iz vojske. Rasplakao sam se. uje li ti ovo! Rekao sam Guntteru. Smiri se! Opet se izderao bijeli ovjek i pruio mi tri tablete. Mogu li i ja dobiti jednu? Upitao je uplaeni Guntter. Dobio je dvije. A sad mi lijepo reci... Ali bilo je kasno, spavao sam na Guntterovu ramenu, a on uspravno, irom otvorenih usta i hrkao. Probudio sam se u nepoznatoj prostoriji, u udobnu krevetu. Peer Guntter Juuhansen je leao u krevetu do moga i drhtao u groznici subotom ujutro, znojei se kao da je pretrao tri tisue dvjesto i etrnaest metara. to ti je, Guntteru, prijatelju moj? Zato se tako trese? Umiri bar vilicu, popucat e ti zubi. Moramo pronai tvoga psa! Moramooo! Hoemo, smiri se. Pronai emo ga, im nas puste odavde. Ne vjerujem da je daleko odlutao. Pronai e on mene po njuhu, nita ti ne brini. Sve e biti u redu. Napravit emo mu i malu lijepu kuicu. I tada je netko ili neto prilo naim krevetima i dalo Guntteru i meni po nekoliko tableta da progutamo u toj neijoj ili nekoj nazonosti. Opet smo zaspali i...i je li se to i vama spava, dottore? Uspavala vas pria? Ne, ne, samo...ja... A moda vi i dolazite kod mene na priice da bi vas uspavale, moda patite od teke nesanice, pa vam bude dosadno, pa vas ja lijepo uspavam. Ne, imam ja svoje tablete. Kad ne mogu zaspati, progutam dvije i... I zaspete? Ne ba. Ne djeluju mi, moda bih trebao promijeniti neke druge. Hoete li probati ove, vidite kako Dada odmah zaspe. Ne, neka, neka, lako emo za to, nego gdje smo stali? U autobusu. Ah, da, u autobusu...i...ma, kakvom autobusu... Bilo bi najbolje da nainimo jednu stanku, stanicu. Otiite vi lijepo doma, ili posjetite nekog drugog pacijenta ili rodbinu, ili pacijenta koji vam je rodbina ili...svejedno. Dobro, nastavit emo drugi put. Idem ja. Samo vas molim, nemojte tog jadnika zlostavljati...i ne dajite mu vae tablete. Mogu li vam vjerovati? Povjerenje prije i poslije svega. Samo vi idite. Sretnooo! Sve najbolje!

37

robert mari

PRAZNINE

INCESTUOZNI GNJEV BIJELIH GAICA Koja je funkcija muhe u atmosferi ljudskog razumijevanja? Da zasere zidove? Da zuji i grize i nervira? Da je pretvori u mrlju na zidu? Da je pojede pauk; da pauka pojede guter; da gutera pojede maka; da maku pojede... Ne moe vie ni etati svojom stazom smiraja. Oblijeu je udni, novopridoli tipovi. Odakle se samo stvaraju? udni. Ali na neki novi, udan nain udni; nisu to oni udaci otprije. Jo e te neki od njih i silovati ili ubiti. Ne moe vie ovako. Ne moe nikako. Mora nekako. Neoprani majkojeba. Svaki put te napadne i vrijea. Kae da bi tebe i sve takve trebalo zatvoriti, strijeljati, povjeati, da pie sve same gadarije, da ti je knjiga bolesna kao i ti. On! On, gadarija osobno to tebi! I ba svaki put naleti na njega ili pijanu mu staru koja te proklinje i proklinje, a to je najalosnije - ili najveselije - izgleda da joj kletve idu za jezikom. A kako i ne bi, kad je tako uporna. A on psuje i pljuje za tobom. I tko je sad tu bolestan? Ti, koji pie bolesne knjige i vie ili manje pokuava zdravo odivjeti to do kraja, kad si ve tu, ili oni? Opijaju se do besvijesti i redovito obavljaju takozvani incest. A ti se u njihov incest ne mijea, to je njihova stvar. Bijes. Bijes. Osveta. Opsesija osvete. Mora neto uraditi. Mora sve to privesti kraju. Ne, ne smije se spustiti na njihovu razinu, kako bi se to popularno malograanski reklo. Bjei! Bjei u neki drugi dan, u neto ugodnije, toplije, ljepeg mirisa. Uao si u autobus, pokisao, uznemiren, panian, depresivan, to se, kau, nikad po izgledu ne bi reklo, je vi ste tako smiren ovjek, blago vama. Ugledao si je, u stranjem dijelu autobusa. Bijela mini suknja, ne pretjerano kratka. Viao si je ve i prije, ali ne na ovaj nain. Namjetala je noge i samo za tren su se ukazale bijele, besprijekorno iste gaice. Mrava, kovrave kose, neto veeg nosa. Ali ima neto fatalno u njoj, fatalno u tom napetom trenutku, moda samo tada i nikada vie. Pogledala te je nezainteresirano, a onda se uinilo da e zaspati, glave naslonjene na osunani kasnopopodnevni prozor ueglog autobusa. A ti si zaboravio sve; gledao je, okretao glavu da ne bude previe upadljiv, opet je gledao, pa malo kroz prozor, pa opet nju... Ima neki opojni vrag u njoj. Ima li nekoga? Je li udana? Ima li djecu? Nije vano. Nita nije vano. itavog dana mislio si na nju. eludac je plesao izluujui ples radosti i tuge, omamljen nekom gluposti koja se otapala u njemu. elucu. To je bilo lijepo. Nivo divljaka. Jesu li oni divljaci? Ako jesu, zato jesu? I to je to divljak? I mora li divljak nuno biti neto negativno? I to je to negativno? Mora li negativno biti neto negativno? Je li to sputanje na nekakav nievrijedni nivo? Moda je i podizanje. Postoje li uope svi ti nivoi? Razine? Postoje li doista Raskoljnikovljeve dvije vrste ljudi: oni koji imaju pravo ubiti u svrhu nekakvih viih ciljeva - to su to vii ciljevi? - i oni drugi, koji imaju pravo biti ubijeni sjekirom od onih prvih, jer ive iskljuivo od kisika i hrane i vode, bez ikakve duhovnosti? to je to duhovnost? to je to plemenitost, pamet...? Je li to vrjednije od onog drugog? Ipak, mora ih ignorirati. To je jedino razumno rjeenje. Zato bi te pogaale rijei takvih osoba - i bilo kakvih osoba - za koje si oduvijek drao da su one jednostavno takve i da drugaije ne mogu biti? Da je to zlo, ako je to zlo, koje je u njima njihovo

38

robert mari

PRAZNINE

normalno stanje i da nema ni najmanjeg razloga za uzbuenje, a jo manje za njihovu osudu. Znao si otii jo dalje i uvjeriti sebe kako te ne bi pogaali ni pravi, fiziki udarci. Doista si se ponekad tako osjeao, iako nikada nisi bio u prilici uvjeriti se u to. Koji ti je jutros vrag? Na nespavanje si naviknut, pa to ne bi trebao biti razlog uznemirenosti. Obuzdaj se. Uskladi ponaanje sa svojim smirujuim teorijama. Lezi pokraj slatke usnulosti, itaj, sanjaj budan, bjei iz toga, moe ti to. To su ipak samo rijei jednog obinog, svakodnevnog, prljavog i alkoholiziranog incestoida. Nisi posegnuo u oramari za kemikalijama, jasno ti je da oajniki pokuaji tih spojeva ne bi umrtvili svu zahuktalost nadraaja i podraaja i neizdraja u sivobijelim mislima. Mislima koje su dua, duh, veselje, radost, ratovi, pokolji, uzburkanost valova na pustinjski praznoj morskoj puini. Dekom pokriva glavu. Sebe. Pokuava umrijeti nakratko, ali...ali, ali...tko je smislio taj ali, jednu od rijetkih istina ili ega ve...ali umjesto smiraja, drhtanje, znoj se sve bre slijeva niz tvoju budunost. Moda bi ipak trebalo zaustaviti tog gadljivca i izudarati ga do krvi, do besvijesti, do kome, razbiti mu jaja. Moda bi to bio najnormalniji odgovor na njegove rijei. To i jest najnormalniji, opeprihvaeni odgovor na uvredu - ako ve vjeruje da uvreda postoji. Udarci, udarci. Grozio si se udaranja. Ponekad bi se naivno djeje upitao kako onaj koji udara ne osjea vlastite udarce na sebi, istu onu bol koju osjea izudarani. Zabole li ga bilo kada svi ti udarci, sve te suze. Kad ti je bilo pet ili est godina, udario si bez naroitog razloga svog dobrog kolskog ili predkolskog prijatelja, a onda si zaplakao zajedno s njime i poeo ga ljubiti po licu, po suzama, po glavi... Plakao si i kad je on prestao, pa je on tebe umirivao i govorio da nije to nita, nema veze, sve je dobro. To je zakon. Fizika uvreda kao odgovor na verbalnu. I tu si imao svoju teoriju koja je dovodila uvredu pod znak pitanja i pretvarala je u izgovorenu besmislicu. Trebalo bi biti smijeno i neshvatljivo neije histerino reagiranje na teke rijei, koje su kroz povijest razvitka ovjekove naravi postale teke, jer su u suprotnom nevidljive, nesluljive. Nema lakih i tekih rijei. One su samo sredstvo komuniciranja koje olakava fiziko postojanje i nita vie. Nikakva teina. Samo sporazumijevanje; da moe kazati u duanu koliko ti kruha treba, da moe izgovoriti svoju oznaku pod kojom si zaveden u vrlo, vrlo vanim spisima; oznaka kojom se neki ponose, a neki stide, koju su poistovijetili s osobom koja je nosi. Oznaka postaje osoba - i obrnuto. Ponos. Jo jedna u nizu uroenih...ne, ne uroenih, usaenih gluposti koja reagira na uvredu, a zapravo ne slui niemu, osim izazivanju probavnih i cirkulatornih tegoba...ili smrti. ak smrti. Ponos ubija. Suvian i beskoristan dio poput slijepog crijeva. Ali ne moe ga odstraniti. Moe, ali to se ne radi. No sad ti je jasno da poputa, da nema snage potvrditi sve to. Nije to ba tako jednostavno kako si zamiljao u svojim komfornim teorijama. Odgoj, kola, Crkva, Bog, bogovi... Ne moe prijei tek tako preko svega to ti ta spodoba, taj neuspjeli pobaaj izgovara, i to glasno, uivajui pri tom u samome sebi, u tvojemu bijesu. Nina je govorila, pusti ga, vidi da ne zna za sebe. Pijan je. Aaaa, ne! Zna on vrlo dobro za sebe i tebe i sve ostale. Pijanstvo ga samo ini odvanijim da istrese iz sebe svu otrov koja mu se nakuplja, tko zna zbog koga ili ega. Nitko ti nikada tako neto nije izgovorio. Nisi naviknut na to. Moda su ba zbog toga i nastale sve one flegmatine teorije - jer nitko do tada nije dotaknuo u tebi ono to si ti u svojim komotnim mislima ponitavao. Jo jedan dokaz da treba biti oprezan pri postavljanju takvih, olakih, teorija. One su ipak za znanstvenike. Ne moe se tek tako tvrditi to je tako i tako, a da nisi sve to probao. A o onim rijeima koje ne znae nita da i ne govorimo. I to ti, ti koji pie...i

39

robert mari

PRAZNINE

upravo rijeima pokuava dati daleko vei znaaj od pukog sporazumijevanja. Samome sebi odgriza jezik. Nemir na vrhuncu. ini se da e svriti u tebi, u utrobi ti, da e te raspuknuti. Munina tjera na uzaludni, suhi kaalj. Da barem moe povratiti sve to iz sebe. Glatka nutrina zahodske koljke bolno te gleda, kao da te ali, suosjea s tvojim bespomonim elucem. Samo kaalj. Veliki kuhinjski no koji nikada nisi podnosio. Nina ga je zbog tvoje izriite elje - ili je to bila naredba - stalno morala sklanjati s vidokruga; znao si da si ubojica, ba kao i svako bie; znao si da si i rtva. Zbog ega proizvode takve noeve? To nije kuhinjski no, on ne slui za rezanje. To je no za klanje. Pa to se vidi. Ogroman je, otar, preotar, s uskim vrhom.

Radnika rijeka gotovo je presuila. Tek poneka zaostala, usnula kapljica juri ka odreditu. Svi su na svojim mjestima. Rade i ekaju. ekaju ono Neto, ne znajui to. ekaju da sve to zavri, pa da se upute dosadnom, umornom i gustom rijekom svojim kuama, svojim domovima, gdje e opet neto raditi, ili odmarati i ekati ono Neto koje se nikada nee dogoditi, uvjereni kako su izvan domaaja tekue vrpce, ne znajui da postoji i kuna tekua vrpca. Ulica.Veliko hodalite, pritisnuto niskim, prljavim zranim tlakom i junim vjetrom punim gnjilosti, koju je nemogue sprati s koe, ispljunuti. Stara, sklerotina i umrla susjeda moli te da joj pokae gdje stanuje. Blijeda koa visi u pokidanoj spavaici, staroj preko tisuu godina i tri mjeseca. Smiluj se! Smiluj se starosti i nemoi. Smiluj se sklerozi vjekova uzaludnosti. emu milost? to je to milost? Odgurni je od sebe! Daj, ne boj se, slobodno je odgurni, vidjet e kako je to lako. Probaj! Mr u kurac, stara! Umri! Vrijeme ti je. Kako te nije sram kad vidi sve one mlade osmrtnice po stupovima i novinama! Proklinje dan kad si se rodio, ne znajui da si se odavno ve prokleo. Samoga sebe. Ne htijui, ali tako se dogodilo. Ostarit e i ti, kurvin sine, neradnie, bezobraznie. Vidjet e kako je to... Stoko jedna neodgojena! I ba kao u vicu, a moda je od toga i nastao onaj vic, prije nekoliko dana, sklerotini, jedvahodajui stariin mu se bio vratio sa svoje redovne jutarnje etnje od dvadeset metara i sedamdesetetiri centimetra ispred kue, po zapianoj travici; i poto je, to je najnormalnije, zaboravio klju, pokucao je na vrata. Otvorila je i upitala ga tko je on, a on u udu odgovorio protupitanjem tko je ona i to radi u njegovu stanu. Nesporazum su izgladili susjedi, koji su ih, istina nakon podueg prepiranja dvoje staraca, ipak uspjeli uvjeriti da su oni jo uvijek mu i ena. Djece nemaju, pa se sve ee pojavljuju leinarski sraunati, nikad prije vieni daljnji roaci, ne bi li od neizbjeno skore smrti staraca ugrabili stan...ili barem hladnjak...ili barem neki komad namjetaja... I neka sad opet tu negdje doe do male stanke, malog odmora u kojemu je mogue neto nacrtati, oi, nos i usta...ili bilo to...

40

robert mari

PRAZNINE

Kree se prema naprijed. Glupe li reenice! Zar se netko kree prema natrag?! Netko moda i ne, ali ima neto, ima vie toga neto to se kree prema natrag. Rak ide prema natrag, kad ga ovjek gleda. Inae ide naprijed, ali ovjek o tomu pooojma nema. Ne hoda. Ne osjea noge, ni ruke, ni trup. Ima samo oi, opkoljene nejasnou koja lebdi ka staroj, izgrienoj etverokatnici. Ti si oi. Ti si pogled...i nita vie. Nema ni onog poznatog jutarnjeg umora i tekog disanja. Stari epavac ti mae da stane, da ti ima neto rei. Kad god te sretne, pone priati o uima, gnjidama, oharima za vrijeme rata, u njegovo doba, prije stotinjak godina. Pria tako i gleda te kako hini zgraanje kroz polusmijeh odobravanja, dok ti se utroba prevre. Sve ti to ispria, siguran, unato tvojemu polusmijehu, da te je poteno zgadio, i ode osmijehnut. I ba svaki put. Ali sad ga samo prelijee. Nema ga. Razoarano i zaueno te gleda. Upropastio si mu dan, jer ti nije uspio upropastiti dan. etverokatnica, stara i zaputena i neugledna i ruevna. Ulazi. Penje se bez ikakva napora. Kuca. Vrata se otvaraju. Ne osjea se vie onaj posebni miris, za koji si drao da je posmrtni. Kad im je umro djed, taj miris se pojavio istoga dana i trajao nekoliko godina. Odlazio si kod njih, kao dijete, nekoliko puta. I naao si se tu ba u trenu kad je umro djed. Moda je to bio miris neeg drugog, ali ti si bio siguran da je to smrtni zadah koji je ostao za starcem. Dio njega, koji se rasplinjavao godinama. Na vratima je majkojebaeva majka. Raupana, podbuhla i mamurna zemaljska neman. Zbunjeno te gleda. to je?

41

robert mari

PRAZNINE

Nita. Ba nita. Zabada kuhinjski no namijenjen za klanje u mesnate grudi pospane izbezumljenosti. udno. esto si se pitao kako je to probosti nekoga. Tehniki. Je li teko. Treba li dosta snage za ubod, za probod. Zadre li rebra no, ili pak proe kroz sve to mu je na putu, bez puno muke. A nikada nisi doao u priliku upitati nekog strunog, nekog kriminalista, forenziara...ili pak samog ubojicu. Ali ni sad nisi doznao odgovor. Ne moe ocijeniti koliko si snage unio u udarac...i je li no proao izmeu rebara ili ih je probio. Jauk. Pogled nevjerice, krkljanje. Rui se na pod...a gdje bi drugdje. Pokraj nogu ti je. Odmie lijevu nogu, da ti krv ne isprlja cipelu. Ubiti ovjeka. Nita naroito - tehniki. A onda trbuh, brada, pidama, smrad. Majkojeba osobno i zbunjeno i okirano. Udarac u vrat, struno i rutinski. Kao da te stvari radi svakodnevo po osam sati, a ponekad i prekovremeno. I opet nita nisi osjetio. A tako te je to zanimalo. Ruka, iju teinu jo uvijek ne osjea, obavila je posao sama. Bez tebe. Bez svjesnog upravljanja centra u mozgu, centra za ubadanje. Podsvijest ili nadsvijest ili neto tree preuzelo je kontrolu nad noem koji nije kuhinjski. Ni rijei, ni jauka. Samo smrad. Pere li se ikad to udovite? Sporo, presporo, kao u ponovljenoj televizijskoj snimci, rui se na objekt incesta. I sad, ovako izbuljenih oiju, djeluje jo gadljivije nego dok je bio iv i podao i nikakav. Ili je samo mislio da je iv i podao i nikakav. Ili si ti mislio da je iv i podao i nikakav. Istom onom lakoom i nezapuhanou, kao i kad si dolazio, bez olovnih nogu, sputa se dolje. Sputa li se netko gore?! Mogue. Izlazi. Bez noa u ruci. Gdje li je? Ne zna gdje si ga bacio i jesi li ga bacio ili je sam nekamo odplutao. Nestao je, dok si naputao dva usmrena trupla. Zaklani, a kao da spavaju...i sanjaju teke sne. Ulica je ostala ista, ona od maloprije. Nita se nije promijenilo. A to bi se trebalo promijeniti?! Kapljice kie? ak ni savjest ne osjea, a za koju si drao da si vrsto, pretjerano vrsto vezan. Nita lake od ubiti. I to ba ti da izgovori! Ti, koji si se zgraao svakog ubijanja. I ivotinja. I cvijea. Pokuava se okriviti za ubojstvo, za zloin. Ne ide ti. Napree se, kao na zahodu, ali ne izlazi. Nije to zloin, ve normalan slijed dogaanja. Kako radikalan zaokret razmiljanja uzrokovan lakim i bezbolnim klanjem. Kafi. to e ti ovako rano tu? Otkad ti radi ovdje? Radim, radim. Vidim da radi, pizdo jedna. Pitao sam te otkad! to ti je? to si nervozan? Dugo sam ve tu, nekoliko mjeseci. ula sam da rijetko izlazi, samo kad kii ili tako nekako su mi rekli. Daj mi kavu. Tko ti je nadrobio te gluposti? Duplu. Daj mi duplu, veliku i laganu. U redu, smiri se. to ti je glava tako nateena? Antibiotici i analgetici. Boli me zub. Jesi li sad zadovoljna? Daj mi vie tu kavu. Duplu! Dobro, dobro. Boe! Nisam ti ja Bog. Nekad si mi bio. Je li to krv? Gdje? Na rukavu. to ti se dogodilo? Jesi li se udario? Meni nita. Zaklao sam dvije nakaze. Koje nakaze?

42

robert mari

PRAZNINE

Majkojebaa i majku. Zato njih? Nisu mi bili ba simpatini, ali... Postaje dosadna. To je jednostavno netko morao uraditi. Osim toga, vrijeali su me. Tebe?! Moje pisanje...i mene.. i sve to skupa... Prestani me ispitivati, jer u te... Zaklati? Glupao! Nikada me nisi ni pokuavala shvatiti. A tko tebe moe shvatiti? Tvoje pisanje? Pa ti se barem nisi na to obazirao. A ini mi se da i pie tako da bi te vrijeali. Kao da izaziva ljude. I to onda drugo moe oekivati, nego da te vrijeaju. Jesi li se zapitao vrijea li ti njih svojim pisanjem? Prestani! Evo ti, je li dovoljno? Uzmi to, ja astim. Ne treba. Jesi li prijavio? to? Pa...ono...to s tim nakazama... Prijavit u kad doem doma. I to se to tebe tie! Ajd. Navrati. Neu.

Tek sada poinje osjeati svu tu silnu teinu gomile mesa koju nosi na sebi. Jo ni traga krivnji, saaljenju, ili bilo emu to bi probudilo barem nelagodu pri pomisli na zaklane koji kao da spavaju. Nita. Ravnina. Najravnija ravnina. Suhi prijatelj i drutvo. Kako je? Bodete se? Ha, ha, ne. Nema vie boenja. Preskupo je. Sve je preskupo, otilo u piku materinu. Uzimamo sve ivo smee, tablete i ostala sranja, sve to nabavimo. Ne zna je li bolje poginuti od metka ili od igle. Ma, jebe, na isto mu doe. Ne valja. Vidimo se. Moe biti. Ne viam te. Ni ja tebe. Ja sam ti uvijek tu okolo. I ja sam tu negdje. Ajd. Ajd. Stara sklerotiarka pred zgradom jo uvijek ne uspijeva shvatiti gdje se nalazi i kamo bi se trebala zaputiti. teta to si izgubio no, mogao si tri muhe s tri poteza. Gospodine, molim vas... Mr u kurac! Proklinje ti rod i porod. Prepoznala je ona tebe, nakazo bezobrazna, ti si onaj od maloprije, ostarit e i ti, pa e vidjeti... Zna ona dobro tko si, aha, prijavit e ona tebe. Vidjet e ti kad ti dou, pokupit e oni tebe, aha... Bog e te kazniti, luae jedan... Pu! Pu! Eto ti na! Vrela voda tee jakim mlazom po rukama i postaje crvena, pa blago crvenkasta, tek s naznakama negdanjeg, maloprijanjeg crvenila, a zatim toplina opet postaje bezbojno zamuena parom koju ne osjea. Nita ne osjea. Mala spava snom pravednika koji ponekad prdne. Dobro je. Munina i bijes i osvetnitvo su nestali. Tko bi rekao da se tako lako lijee te neurotske stvari. Ubode i proe. Divota. Grozota.

43

robert mari

PRAZNINE

Halo! Ja sam. Zaeljela sam te se. Mogu li doi? Zna li koje je doba! Koji ti je najranije! Pa zna da u ovo doba spavam. to te je snalo? Da te nije opet prebio onaj slatki doktor? Jesam li te probudila? Nisi. Priat u ti kad doem. Ne dolazi! A kako to da si budan? Ima drutvo? Ne, samo ne mogu spavati. Ubio sam dvoje. Ubio? To mi ba ne nalikuje na tebe. Koga si ubio? Nije vrijedno spomena. Neki smrdljivci. Tek tako? Nije to tek tako! Pusti me sad, mokar sam, tuiram se...vidi, sve sam oko sebe smoio... Moram se odmoriti, a imam i posla, neki glupi tekst. Javi se sutra...ili prekosutra...ili nikad... Mlaka voda miluje kou. Ugoda. Demonstracije, pobune, revolucije - nita od toga ne donosi rjeenje. Sve opet ide dalje. Svaka revolucija raa kontrarevoluciju, koja opet sebe proglaava revolucijom, i sve tako u krug...u circus, to bi rekli Englezi. Nijedan bogata nee pomoi siromahu i to je dobro. Dugo si razmiIjao o tomu to e mu tri, ako ve ima dvije milijarde dolara, i jo se zbog toga nervira, ne spava, ide redovito na posao, dobija aritmiju srca, lupanje srca. A stvar je u igri. ovjek se igra. Lova tu nije toliko vana. Lova kao bogatstvo. On, da pokupi sve novce ovoga svijeta, i da sve, do zadnjeg centivosa bude njegovo, ubio bi se istog trena, ba kao to se ubije kad izgubi svu tu pustu lovu. Eto, to ti je bogata, i nikad od njega ne oekuj da ti udijeli. Pokvarit e mu igru. Tuiranje zavreno, ali ostao je slijepljen smrad onih tjelesa. Je li mogue da se nikada nisu prali? Barem noge. Halo? Da? elim prijaviti dva lea. Zaklani su, a kao da spavaju. Kako tko?! Pa, ja! Tko bi drugi! Lee pred ulazom. Lako ete ih nai. Pokupite ih, da ne smrde onim ljudima tamo okolo. Strano zaudaraju. Ne, ne treba vam moje ime. Samo vi njih odnesite. Koje sam vjere? to e vam to? emu vam to slui? Moda za statistiku? Koliko osoba ove ili one vjere godinje zakolju usmrene nakaze. Ne, nemam vjere. Jasno da sam siguran! Zato bih je morao imati? Ne, nisam ni komunist! Ni anarhist! Sigurno. Najsigurnije! Hoete napismeno? E, znam da biste htjeli. Ne, nita po definiciji. to je tu sad vama udno? Ne, u redu sam, nikad bolje. Neu doi na te vae glupe razgovore. O emu bismo razgovarali? O kii? O ozonskim rupetinama? Najbolje da malo prilegne, a onda e pokuati napisati onaj glupi tekst. A moe i sutra. A ona glupaa? Kako to da je konobarica? Kako to da je iva? Zar nije pokojna? Nita vie ne zna. Pie da bi te vrijeali. Svata. Kako je mala krasna. Nekako je narasla ovo...od maloprije.

44

robert mari

PRAZNINE

DADAIZIRANA UEGLOST PLAVE TROMOSTI Stari Josip vue se putem pomou dva tapa. Lijeva noga mu je malo savijena i njome ne dotie tlo. Ba kao stari, izudarani, maak nakon naporne veljae. Stari Josip je umro nedugo nakon to se vukao putem pomou dva tapa. inilo se da je vjean i da nikada nee umrijeti. Ima tako ljudi za koje, tko zna zato, nikada ne bi pomislio da e umrijeti, dok za neke gotovo zna, siguran si, da e im se dogoditi neto prije vremena. Stari Josip je bio od onih koji ne umiru. Malo te ipak pogodilo. Ako ne moe pobijediti protivnika, barem ga porazi! Bila je to, meu ostalima, jedna od velikih misli mojega odanog Gunttera. A zato ja sve ovo moram vama priati? Ne morate, ali je poeljno. Poeljno?! Za koga? Za to? Za vas, uglavnom. Za mene? Ako je tako, onda, molim...nastavimo, iako ne vjerujem ba u sve to... Ali...ne ini li vam se da ovdje neto zaudara gore nego u dravi Danskoj? Da, ini se da... Dada!!! Budi se! Neto je trulo u dravi Dadadanskoj. Daaa ? Opet si to uradio, a? Srami se! I, znaj, nema vie mojih lijepih tabletica. Aha. Daaaaaa...daaaaaa...

45

robert mari

PRAZNINE

to si se sad uscendrao! Pripazi malo, tako mu Tzare. Te stvari se takoer obavljaju u zahodu...ili u prirodi, ali poto mi nismo u prirodi... Pa ti si sve te zahodske potreptine odluio obavaljati na licu mjesta! Sestro! Sestro! Aaaaa, moja vaa sestra; moja prekrasna vaa sestra. Hoete li joj vi kazati veselu vijest da sam se zaljubio ili da joj to ja apnem na ono prekrasno ueso bez resice? Uozbiljite se, molim vas. Nemojte je sad opet izazivati. Ali, moram je...ufff, koji smrad...moram je izazivati, jer je moja ljubav prema njoj beskrajna i nikad se nee ugasiti. Da, doktore? Draga, draga, dragaaa! Ovaj se gospodin uneredio, pa, molim vas... Ne ja, glupao! Dadaist se usrao. Ne ja! On mene opet, doktore. Kao da ja ne znam tko se... Uozbiljite se, ovo vie nema nikakva smisla. Zar neto ima ikakva smisla? Ali ona je doista krenula prema meni i morao sam se braniti. Ona me voli, ak toliko da se ponadala da e imati priliku promijeniti me i tako upoznati moju malenkost. Stoko bezobrazna! Doktore, ako on ovako nastavi, ja vie neu... Doista ste pretjerali. Pustite tu enu vie na miru. Zar ne vidite kakav joj je posao? Nita loe nisam mislio. Ja nju najozbiljnije namjeravam uzeti za enu...ili mua, svejedno. Uivaj, Dada. Nego, kad smo ve kod malenkosti, napomenite mi da vam neto ispriam u vezi toga. Moda je i to vano za mene. Ali tek kad gospoa sestra ode. Neugodno mi je. Vama neugodno? udno? udno. Hoemo li? Moramo li? Ve sam vam rekao da ne moramo. Onda moemo kad ne moramo, jer da moramo, tada bi... A gdje sam ono bio stao? U bolnici ste. Znam da sam u bolnici. Zato mi to stalno ponavljate? Nisam jo... Ne to. Zavrili ste u bolnici i... Dakako da sam zavrio u bolnici, kad su me silom tu doveli. Vi i va prijatelj Guntter, govorim o vaoj prii. Ne piem ja takve prie, o bolnicama. Priali ste mi o tome. Znam da se prenemaete, pa ako ne elite, potovat u vau volju. Nisam danas raspoloen za sve te vae... Ha, oprostit ete mi, zaljubljen sam. Moe, moe... Dakle, leali smo u bolnici moj odani i ja petnaest ili dvadesetpet ili nijevanokoliko dana. Vidite kako sam se odmah sjetio, a! to kaete na memoriju? Dakle, spavanje uglavnom. Tablete i spavanje. Ba kao i ovdje. Onda su mi jednog vizitnog jutra doli i rekli da idem kui, da nisam sposoban i to se tu moe. Guntteru nita nisu rekli, jer je nestao preko noi. Sve su pretraili i nita. Zalutao je nekamo, traei mojeg izgubljenog psia. Dobri stari Guntter. Po mene su dole, poto ih je netko iz bolnice zacijelo obavijestio - ja nisam,

46

robert mari

PRAZNINE

toga se dobro sjeam - jer kako bi drugaije znale da izlazim, moja stara i Nina. Plakale su, a ja sam ih tjeio da e se psi ve vratiti, ili e ga Guntter pronai. One su na te moje umirujue rijei jo urnebesnije zaplakale i povele me kui. A tek kad sam staroj rekao da me neodoljivo podsjea na sredovjenu enu koja je nada mnom plakala u stacionaru, jer je i ona, koliko se sjeam, bila izgubila psia. Tada su ve poele urlikati, tako da mi nita nije bilo jasno. Kua, sweet dom. Prilino brzo sam se oporavljao. Nina je, kao i do tada, radila, a ja itao i pisao. A onda sam jednog veselog dana primio pismo koje me je toliko obradovalo i uzbudilo, da nisam mogao ni itati ni pisati tri dana. Moj Guntter osobno, bez glave i brade, ali pisanom rijei. Dragi moj i jedini prijatelju, esto se u stankama izmedu traenja tvog milog psia preputam matanjima o nama dvojici. Zamiljam da smo u vikendici moje punice, koju sam prethodno utopio. Pobjegli smo od svega. Dakako, tu je i tvoj psi - mislim, nije sad tu, nego kad matam. On je opruen na kamenu pred vikendicom, suna se i gloe sonu bizonovu kost. Ulazimo u brodi. Cigareta ti se gasi po tko zna koji put, ba kao i moje lijevo i tvoje desno pluno krilo. Pogled ti je armantno degenerian. Lijevo oko besciljno koluta i nikako ne uspijeva uhvatiti ritam kolutanja desnoga. Maestralnim potezom vadi obje zubne proteze i pere ih u moru, ribajui ih etkom za ienje broda. Zanesen poslom, usljed duge nagnutosti, ostaje skvren i veslom moram ispravljati tvoj corpus. Mozak ti je djevianski ist, netaknut. To je mozak zdravog trogodinjaka bez mane; mozak naprednog trogodinjaka. Meni polako pjena izlazi iz usta. Brie me spuvom koju si pronaao na dnu brodia. A onda slono zapjevamo: Plooooviiii maaalaaaaa baaarkaaaa. Na ovo barkaaaa, gui me napadaj uznapredovale bronhijalne astme za koju zlobnici, da bi me utjeili, tvrde da je to samo obini karcinom i nita vie, a ja umiljam nekakvu astmu. Uzima respirator i panino me tue njime po glavi. Oprosti, ali ukoila mi se ruga, ba ne mou dajle. PS. Podraga sa tvoji psaiem je szve gea, ali anganjirao zam kneke doble lude koji zu mi obeali pomo. Pudi bozdravljen. Tvoj Gnutt...Guntt...u gurac. Evo, dottore, to je to pisamce koje uvam kao neto najdragocjenije i uvijek ga nosim sa sobom. itam ga kad god sam neraspoloen. Hoete li pogledati? Ne? Dobro, vaa volja. Uglavnom, to bi bilo to, to se tie toga... Evo ga! Jebemu, evo ga! Koga? Sjetio sam se. Kako sam to mogao zaboraviti! Preutio sam vam nehotice, vjerujte. to ste mi preutjeli? Da sam ipak bio dobio posao. To sam bio zaboravio. Kakav posao? Ne sjeam se o kakvu se poslu radilo, ali mislim da mi je uglavnom odgovarao. Primili su me neki dobri ljudi koji nisu provjeravali vojno stanje moje psihe. Jesam li vam moda to ve priao? Mislim da niste. Mislite? A biljeke? Pa, vodite biljeke, je li? Ili samo neto crtkarate po tom vaem notesu? Piete telefonske brojeve ljubavnica, zapisujete poloaje koji su im najdrai? Piem, piem, ali ima toga puno i...je li...da sad ne kopam po tome...razumijete, je li? Ja... Svakako, svakako. Kopanje je teko, pogotovu ako ovjek nema kondicije.

47

robert mari

PRAZNINE

I, to je bilo to s vaim zaposlenjem? Da ne duljimo... Vama se nekamo uri? Ne, samo tako kaem. Eto, bio sam primljen, i kao to rekoh, odgovaralo mi je. Ne znam to, ali sigurno nije bilo teko. I sve je teklo kao po svinjskoj masti. Namjeravao sam, ako mi tako nastavi goditi taj posao, ostati moda i vie od mjesec dana. No, ubrzo su uvedena nekakva deurstva izvan radnog vremena, a to mi se ba nije svialo. Za sve, bez iznimke. Rekli su da se nikada ne zna kada e neprijatelj udariti. To su kazali smrknuti i ozbiljni ljudi, zadueni za mir u sluaju rata, ili tako nekako su sebe nazivali. Imali su ak i slubene iskaznice s potpisom i peatom. Onda mi dajte oruje! to u ja goloruk, ako Oni dou? Vikati? Karate sam napustio ve nakon prvog treninga, jer im se nije sviao moj stil, pa sam morao spremiti no natrag u dep. To je malo nezgodno, rekli su ozbiljni ljudi, odakle nam oruje? Pa kako u ih svladati bez oruja, ako dou, ako napadnu? Ma, nema tu nikakva svladavanja neprijatelja, to je samo deurstvo - da ne upadne neprijatelj. Nitko nee upasti, budite sigurni. Ali, emu onda deurstvo? Pa, rekli smo vam, da netko ne upadne. Bilo kako bilo, ja bez oruja neu deurati. Osim toga, ja i ne smijem baratati orujem, pie mi u otpusnici iz vojske. Ne znam zato, navodno zbog onog psia kojega sam bio izgubio. A oni paf, otkaz. Tko nije za vojsku, nije ni za borbu. I kako da takvoj osobi povjerimo oruje. Pa, vi ga i nemate! to se to vas tie? Ionako ga ne smijete imati u rukama. I eto, opet ta nesretna vojska. udna li svijeta! Daaa...daaa...aaaa... Pogledajte ga kako uiva. Je li ti sestra oprala i piu, Dada? Dobro ti je, je li? Daaaa...daaaa... Opet vi. Nikad ozbiljan luak od mene. U pravu ste. Ali to se tu moe. Kakav sam, takav sam, nikakav sam svakakav. Apropo pie, sad bih vam mogao ispriati ono o malenkosti. Kojoj malenskosti? Mojoj malenkosti! Ali neka najprije sestra napusti prostoriju. Neugodno mi je. Ne razumijem, ali ako elite... Nita ja ne elim. Vi ste rekli da je to poeljno za mene i moje stanje koje je nikakvo. Samo izvolite. Bilo je to prilino davno, u ljudskim relacijama s prosjenim trajanjem ivota. Upoznao sam jednu malu, sitnu Parianku, vrlo lijepu, onako minijaturno, mislim, ali doista lijepu. A, da stvar bude traginija, s njom sam prvi put u ivotu iao raditi one nepristojne kretnje nekamo u grmlje pokraj mora. Ona se nije bunila, bila je nekoliko godina starija od mene, ali sam ja ionako izgledao nekoliko godina stariji od nje. I, tako, skinuli smo se, ja navalio, ona pomogla da sve te stvari legnu na svoje mjesto - ali nita. Nema trenja, nema niega. U nekoliko navrata sam provjeravao je li stvar na pravom mjestu. A kao da sam ga u lonac od pet litara stavio. Nakon debelog sata upiranja i upiranja u prazno, potpuno iznemogao, lipsao sam na nju i na solidno loem engleskom, od kojeg je ona poznavala tek nekoliko rijei, rekao da vrlo sorry, ali no finish. Ona je natuknula neto to se moglo protumaiti da nije vano, nema veze. Sutra smo ponovili, i kad sam ve pomislio da u ivot provesti u celibatu, jer itav taj napor nema smisla, ipak se nakako dogodio finish, moj, a ona je dahtala vie zbog moje teine na njoj, nego

48

robert mari

PRAZNINE

od uitka. Kad sam je otpratio u hotel i vratio se doma, u svoju sobu, ozbiljno sam se zamislio nad svojom buduom seksualnom karijerom; jer, tu neto nije bilo kako treba: ili je moja nepristojna stvar bila preprepremala, ili njezina preprevelika - a tako mala enska. Kakve li su tek u onih krupnih, mislio sam razoarano. No, na sreu, pokazalo se da je Pariankicu ipak Bog, ili njegov ministar za te stvari, malo puno i previe obdario, ime je nije osobito usreio, u to sam se uvjerio ve kod sljedeeg seksualnog poznanstva, odahnuvi i sebe, to jest tu nepristojnu stvar, svrstavi u nekakav zadovoljavajui prosjek, nadodavi jo dva centimetra. Zanimljivo, vrlo zanimljivo. Je li? Da. Jer, da ste kojim nesretnim sluajem naletjeli nakon Parianke na sljedeu enu s prilinom...s prilinim kapacitetom, moglo je biti prilino kobno po va daljnji spolni ivot. To znam i bez vas. No, dobro, dobro, te stvari smo svi, vie ili manje, proli. To je najnormalnije sazrijevanje. Nego, zanima me to je bilo s vaim prijateljem? Kojim prijateljem? Nemam ja prijatelja, svi su me zajebali, svi su me izdali...i to je to, tko je to prijatelj? Mislio sam na Gunttera, onog iz vojske. Aaaa, tooo! Guntter. Pronala ga je vojna policija u nekoj kanti za smee. Tu se skrivao, a mnogi su ga bili ve upoznali i donosili mu hranu. Netko ga je izdao. Vratili su ga meu vojsku. Bilo mu je teko. Nazivao me je kad god je mogao, a ja sam mu obeavao da u ga posjetiti, pa emo se poteno napriati i najesti i napiti. Nikad ga nisam posjetio, jer mi Nina nije doputala, navodno iz zdravstvenih razloga, da bi susret s njim mogao samo pogorati moje stanje, koje se tek bilo poelo popravljati. Tako su ona i stara i lijenik govorili, a ja nisam ni najmanje osjeao to poboljanje. U naim razgovorima, psia nismo spominjali, da se ne rastuimo. Zbog njegova krhka zdravlja, nekoliko puta su ga putali na kunu njegu, da njeguje bolesnu enu i petero djece, ali ni to mu nije pomagalo. ak je bio i on svojega psia izgubio jedne veeri i poeo plakati da mu dovedu mamu. No ni to mu nije pomoglo. Optuili su ga da je simulant i da kopira jednog istinskog luaka kojega su otpustili. Umalo nije i u zatvoru zavrio. Unato svemu, uspio je odleati itav vojni rok. Po njegovu izlasku, ostali smo u kontaktu, telefonskom, uglavnom. Nekoliko puta smo se i sreli, ali to vie nije bio moj odani Guntter, niti sam ja bio onaj ja iz vojske. Gotovo da i nismo imali o emu priati. Guntter je nastavio pisati prvorazredne kazaline komade, a ja prozu. Njegov komad Pronaite psa! nakon pet godina napokon je postavljen na scenu i doivio je zavidan neuspjeh. Moja knjiga Kako jebati jea, a ne ubosti se, kojoj sam pod pritiskom izdavaa morao promijeniti naslov u Jeevi priobalnog podruja, tiskana je nakon est godina i doivjela jo zavidniji neuspjeh. Kritika nije bila otra, nije uope reagirala i to mi se dopalo. Neki koji su je ak i proitali, pokuali su samoubojstvo, pa su je prodavai, navodno za ope dobro - pa to ako se netko objesi! kao da je propast svijeta! - morali povui iz prodaje, a osim toga, kako su mi neki poznavatelji prilika rekli, smetala je pristojnim gradskim ljudima jer je bila nepristojna i pesimistina. A pristojno drutvo u propadanju ne podnosi nepristojne knjige o drutvu u propadanju. Ne udim se. Ni ja. emu? to emu?

49

robert mari

PRAZNINE

emu se ne udite? Ne udim se to se vi ne udite...i emu se zapravo to vi ne udite? Ne udim se to su ljudi tako mislili o vaoj knjizi. Previe je vulgarna, ali to nije ono najgore. Jo vie je deprimirajua i, da se tako izrazim, suicidarna. I to je loe?! Dakako da je loe, ako tjera ljude da se bacaju kroz prozore, da se vjeaju i slino, je li. To samo govori o snazi djela koje malo tko doista razumije, iako nije ni pisano da se razumije, mislim, nije primarno pisana da se razumije, hou rei, tko je uao uao je. Ipak, neke je potresla, a to je dobar znak. Ovisno s koje se strane promatra. Oho! to vam sad to znai? Nita, samo oho. Ako uzmemo da je vaa knjiga uspjela nekoga deprimirati i ponukati ga da pone ozbiljno razmiljati o samoubojstvu, onda doista moemo kazati da ona ima veliku snagu; ali, s druge strane, suoimo li se s tunom istinom da su ljudi doista pokuali, pod dojmom knjige, napustiti ovaj svijet, e, onda je to ve problem, i tako gledajui - zdravorazumski, dakle - tada je bolje da je ne itaju. udnih li ljudi! Ja sam se najprije htio ubiti - to je bilo prvi put, to nema veze s onim mojim neuspjelim usponom do spasonosne jame - dakle, najprije sam se htio ubiti, pa sam se predomislio i napisao knjigu. Da, to je vama bilo neto poput unutarnjeg proienja, katarza, i po meni, najpozitivnija stvar svega toga bila bi da je niste ni objavili, da ste je ostavili kao dokument kroz koji ste se suoili sa samim sobom i kroz to uspjeli preboljeti neke traume. Ba ste pametni. Uivam vas sluati. Je li vam to ve netko rekao? Ne rugajte mi se. Ne rugam. Najozbiljnije mislim. Ako ikada zavrim ovu knjigu koju mi ona vaa sestra, a moja ljubav, uporno opstruira i destruira, dat u vam je da mi napiete recenziju - pozitivnu i objektivnu, dakako. Pruit u vam tu ast. Dakle, poastit u vas. Dobro, dobro, vidim da sa vama nikad kraja u tim vaim...ne znam ni sam vie kako bih ih nazvao... No, moemo li nastaviti? Za vas, uvijek. Samo mi napomenite gdje smo sada. Izlazak iz vojske, knjiga i to... A, da...dakle...kao to ve rekoh...gdje sam ono...aha, kao to ve rekoh, prepustio sam se okrutnoj sudbini i spavao do podne, kad bi Nina radila do podne, a ostalih dana morao sam ustajati oko devet, jer me je mala budila. Oblaio bih je i spremao joj mlijeko. Nita gore od ustajanja u devet, za jednog solidno nepoznatog umjetnika. Pokuavao sam Ninu nagovoriti da isposluje kod efa stalni poslijepodnevni rad, kako bih ja mogao svaki dan spavati barem do podne i tako izbjei mamurluk i razdraIjivost koji me pogaaju tako rano ujutro. A znala je da mi je preporuen miran ivot bez uzbuenja. Nakon to me je samo neka dobra vila spasila od vaze koju je bacila prema mojoj dragocjenoj glavi, rekla je da devet sati ujutro i nije ba tako rano za nekoga tko ne radi nita po itav dan. Srea da nikada nije doznala za moj telefonski poziv njenom efu u kojemu sam ga pokuao uvjeriti da joj je neophodan rad iskljuivo popodne, jer ima teko bolesnog mua kojemu treba jutarnja njega, a popodne dolazi posebna medicinska sestra koja ga njeguje. ef je rekao da e vidjeti to moe uraditi i

50

robert mari

PRAZNINE

preporuio mi da preporuim supruzi da sve to napie u tri primjerka i preda njemu osobno, a on e ve dalje to... Ona o tomu nikada nita nije saznala, osim to je jednog dana, kada se vratila, rekla da je bio ef u nekakvoj kontroli i raspitivao se o zdravlju njezina mua, pa me je pitala odakle se mi poznajemo. Rekao sam da je to sigurno neka zabuna i da kae efu neka gleda svoja posla, a ne da se dira u tue privatne ivote. Nije me pogodila toliko ona vaza koja me nije pogodila, ve me je uvrijedilo ono da nita ne radim po itav dan. Ja? Ja ne radim nita?! Aha, dakle, opet smo poeli. Najvanije je raditi od sedam do tri i svi e te potovati, a mi neka krepamo. A zna li ona - dakako da ne zna - koliko znai dobar san jednom vrhunskom piscu kakav sam ja...a moda ima i jo neki, iako sumnjam. Samo se zlobno nasmijala i prosiktala da vidi da mi san pomae jedino u apetitu i zato sam juer ujutro pojeo naribanu mrkvu koja je bila namijenjena maloj, koju je ona najranije naribala. Kao da sam ja znao da tako sitna djeca smiju jesti mrkvu. Mislio sam da je to za mene i emu sad oko toga dizati galamu - mrkva vie ili manje, a bila je i neukusna, nekako bljutava. Nije ba pokazala razumijevanje za moju prirodno uroenu smuenost genija, pa je prosula nekoliko zavidno matovitih psovki, zaprijetivi mi najodlunije da e me zaposliti. I, vidi vraga, jednoga kobnog dana se vratila s posla izuzetno totalno vesela. Juhuuuu, razdragano je vikala ve s vrata, dok sam pio svoju jutarnju kavu, vesele vijestiiii. to se dogodilo? Poeo Trei svjetski? Samo ti izvaljuj, poinje raditi. Raditi!!! to??? Malo je nedostajalo da izgubim ono malo svijesti, jer jo kava nije bila poela djelovati. Kakav posao? Zato posao? to e meni posao? Pa ja sam zdrav! Kad sam u onom poduzeu polagao nekakav glupi test inteligencije, psiholog je rekao da sam izuzetno uspjeno rijeio taj listi, ali da... i tako dalje; a ja sam mu odgovorio da i to potvruje pravilo da tu rade sami glupani. Radit e u jednoj maloj simpatinoj poti. Posao nikakav. Vidjet e, bit e ti dobro. Ali, dolazi ljeto, vruine, ozonske rupetine su sve ire, a do tamo moram promijeniti dva autobusa, pa jo dva natrag. To su etiri dnevno. Dovoljno da me ubije, da ne moram vie nita raditi; samo to putovanje e me ubiti. Ma nije to ba tako daleko. Ako zakasni na onaj drugi, poto sljedei kree tek za dva sata, moe pjeice, sve obalom. Zlobno se smijeila. Nema ni etrdeset minuta hoda do tamo, brzog hoda. Vidjet e, bit e to sve u redu. Ali, meni je sve u redu ovako, ne treba mi nekakvo drugaije sve u redu, i imam blagi osjeaj da neu izdrati, ne mogu ja to. Zna da ne podnosim vruinu, a jo manje vruinu u autobusu. Ne, hvala najljepe, ali nije to za mene. Ovo ti je jedinstvena i posljednja prilika. A da je preskoimo i priekamo da zahladi? Da, da zahladi, a hladnoa ti smeta vie od vruine, je li, kralju lijenosti. Evo ti bolji dani! Opet je bacila onu vazu s prekrasnim karanfilima na mene, Spasili su me moji izvrsni refleksi. Pristao sam, uz kiseli osmijeh, uz napomenu da e ona biti kriva ako me jednoga dana donesu iz nekog usmrenog autobusa i izraze joj suut. Ako je jednom umjetniku mojega kalibra sueno da krepa u nekom uzavrelom autobusu, neka joj bude. Neka barem ona... i ira drutvena zajednica...budu zadovoljni. Spavate li, sinjor dottore? Mo...molim? Ja? Ne, ne, samo vi nastavite. Dakle, bili ste u bolnici i... I ini se da je nikada neu ni napustiti! to? Kako? Zato je ne biste napustili? Zato biste je napustili? Zar vam je ovdje loe? Ja...ovaj...sigurno vi sad... U redu je, sve me je ovo malo zamorilo, a vi mi djelujete nekako posr... pospano, pa bi bilo najbolje da za danas zavrimo. A ja u se uhvatiti slaganja ovih papiria. Vidite li koliko toga ima. Pa to je brdo umjetnosti, lijepe knjievnosti u itavoj svojoj runoi.

51

robert mari

PRAZNINE

Kako hoete. to se mene tie... Znam da se vas nita ne tie, no ipak poite malo odspavati, koristit e vam. Kad ste navalili...ja...ja doista...doista sam zbunjen i nekako se loe...neto mi je udno...da nije ono vino... Ajd, onda se vidimo i pozdravite...mislim, vidimo se... Dakako, ja se neu micati odavde. Samo vi odspavajte, dottore, a ja u malo pokuati raditi, kao to smo ve rekli, je li...

LOBOTOMIRANA OBALA JEDNOSTAVNOSTI I am sailing... I am sailing... Otploviti u blaenost prokletstva. Ubiti vrijeme. Pobacati satove. Pokidati kazaljke. Razbiti ogledala i sve to se zrcali. Zatvoriti se u etvrtu dimenziju, bez dana i noi Klinika smrt. Kau da su vidjeli sebe pod sobom, da su lebdjeli pod stropom, jurili raznobojnim tunelima. Ali to jo uvijek nije dokaz da je to Smrt. Konana smrt, ako takva postoji. Bili su spojeni na aparate koji su pokazivali da im je mozak mrtav. A kako biti siguran da im nije nedostajala jo samo jedna iica, jo neizumljena, koja bi kazivala suprotno. Tko e te uvjeriti da je mozak doista bio mrtav? Nesavreni stroj nesavrenog ovjeka? Nita u svemu tome ne dokazuje da tako izgleda smrt.

Ej, ej, probuuudi se! Tata, budi se! Mmmm... to je sad? Zar sam... Spavao sam?

52

robert mari

PRAZNINE

Spavao si. Hrkao. Nikad ne hrem. Hre. A to ti je sad? Ne mogu podrignuti. Ne podriguj. Tko te tjera! Muka mi je. I meni. Udahni duboko, zadri zrak u pluima i nagni se. Ne tako. Ovako, gledaj. Eto, tako. Je li sad bolje? Ne znam, boli me ovdje. Je li? I ovdje. Oho, i gdje jo? Hou li ja umrijeti od svega ovoga? Nee ti, nego ja. Kako? Ma, alim se, nitko nee umrijeti ni od ega. Ajd, poljubac. Taaaako. Smee, sasuene mrlje na jastuku. emu ih analizirati? Mogu biti od bilo ega, zar je to vano, sad kad su ve tu, kad je neto iscurilo. Tata! Moliiim! Zato si tako oznojan? Jesam li?! Bit e da mi je toplo. Ali, nije toplo! Onda sam zacijelo sanjao da mi je toplo. Moe li se znojiti, ako sanja da ti je toplo? Ne znam, vjerojatno moe. A sad... Opet mi je muka. A ako sanja da si mrtav? Jesi li onda mrtav? Nisi, dakako da nisi. Kako to, znojiti se moe, umrijeti ne moe? Ne znam, duo. Ako bi ti jo malo odspavala, bilo bi dobro, pa emo o tomu nekom drugom zgodom. Ne mogu prdnuti. O, prdac mu svemirski, pa prdi itavo vrijeme u snu, pa ti to, zlato, i ne zna. to ne znam? To, da prdi. Eto, vidi da moe, ali u snu. Pokuaj zaspati, pa e i prdnuti i podrignuti i sve to ne moe ovako budna. A zato ja to nisam sanjala? Moda si i sanjala, ali se ne sjea, a moda i nisi sanjala. Ne moramo ba sve sanjati, a ne moramo ba uvijek ni prditi, ni podrigivati, a moemo ponakad sanjati da prdimo, a ne prditi, ili ak... Isuse, to sam ja sad sve tu zamrsio. Mala, da budem iskren, spizdila si me noas...ili jutros, ali nije vano. Uhhhhhh. Sve mi se ini... Ma to ti se ini? Moda ti se samo ini da ti se ini i...i to sam ja to skrivio, pa me ovako kanjavaju? Karmo moja jadna.

53

robert mari

PRAZNINE

Tko te kanjava? Karma jadna? to je to karma jadna? Ne znam, nemam pojma. A kako onda zna da te kanjava karma jadna? Nisam rekao da me kanjava karma jadna. A tko te onda kanjava, ako ne karma jadna? Gestapo! Gepstapo? Ne Gepstapo, ve Gestapo, bez onog prvog p, ali nije vano. A tko je taj Geps...Gesta...taj...taj... Nebeski Gestapo, tko bi drugi! Ne ljuti se, tata moj najdrai. Ne ljutim se. Kako se ja mogu na tebe ljutiti. Pa ti si moje malo zlato najdrae i najljepe. A sad lijepo... A zato te kanjava taj tvoj Nebeski? Eto ga sad. A, kanjava me...ne znam, to se i sam esto pitam. Bit e da nisam bio dobar. Jesam li ja dobra? Hoe li mene taj Nebeski...? Neeee! Ti si najbolja djevojica od svih djevojica. I najdobrija? I najdobrija, svakako! Nema dobrije od tebe. Onaj veliki div to nas sanja, je li on jai i vei od Nebeskog? Koji div? Onaj to nas sanja! Onaj veeeliki. Ah, taj. Jai je, puno je jai od Nebeskog. Moe li ga on pobijediti? Moe. Nema tog diva koga na veliki div ne bi mogao pobijediti. Zato ga onda ne pobijedi, pa te vie nee muiti? Ne znam, to bi trebalo pitati diva. Ja u zamoliti naega diva da ubije Nebeskog, pa te vie nee muiti. Hvala ti, zlato. Zaspala. Iz ista mira, kao i uvijek. Djeja usnulost. Kako samo dijete moe zaspati. U kakvim sve poloajima. Ali...zato ti se mala uinila veom i starijom kad si se vratio? Kako to da je sad opet mala kao i prije nego si krenuo ubiti ono dvoje? Bit e ti se priinilo, od umora i nenaspavanosti. Simpatinih li slika. Ta djeca. Trebalo bi to snimiti, a i to ti je bilo teko. Zaspala bi za veerom, na pola obroka, ili na kauu, u pola razgovora. Poela bi neto priati, a onda je odjednom vie ne uje. Pogleda, a ona spava u komino slatkom poloaju kakav se ne moe namjestiti ni uz najbolju volju i napor u budnu stanju. Tvoj mali prdac. A mislio si da je nee toliko voljeti - vie od svega...ili moda samo nju i voli. Kad ti je Nina radosno i sveano i ponosno izjavila da je u drugom stanju, ona poznata knedla u grlu samo to te nije uguila. Urlao si histerino, tvrdei da ni u kojem sluaju nisi jo spreman za ulogu oca, da ne zna hoe li ikada biti. To je doista bilo neto novo u tvom ravnom ivljenju. Taj mali crv od dva kilograma. Nedonoe iz inkubatora, iji je daljnji opstanak na ovom glupom svijetu punih mjesec dana bio upitan. Svakodnevno telefoniranje i panino raspitivanje o dobivenim ili izgubljenim gramima. Tek kad ste je donijeli doma, uvjerili ste se da je to dijete izgladnjelo. Nisu se ba razbacivali mlijekom tamo. Slatki mali prdac. Zato se pristojni ljudi uvrijede kad

54

robert mari

PRAZNINE

netko prdne pred njima. Kako moe odgoditi za kasnije, kad ti ba tada doe da prdne - i prdne. To je zdravo, normalno i bezopasno. emu toliko skanjivanja oko toga? Dakako, kad sitno dijete prdne, ti isti zlatni ljudi mu pljeu i smiju mu se. Kad nekoga poalje u pizdu materinu, i to im je simpatino, pa mu i tu znaju pljeskati. Da im se posere na glavu, oni bi mu pljeskali. Ali kad malo podraste, tada mu brane sve ono za to su mu prije pljeskali. Pa kako dijete, dijete-ovjek, moe biti na istu, to valja, a to ne? to bi ti isti ljudi mislili i govorili o tebi kad bi se jednog dana pojavio u najfrekventnijoj ulici, u najfrekventnije vrijeme u suknji. Rekli bi da si lud, da si peder, transvestit, vidi ga, do nekidan je bio normalan, i odjednom je pukao, tko e znati zato se to ljudima dogaa, a miran, povuen, tih, pametan. A zato si lud ako nosi suknju umjesto hlaa? Da im ide objanjavati kako je potpuno svejedno nosi li suknju ili hlae ili bilo to, ne bi imalo smisla. I nadalje bi bili uvjereni da si iz ista mira pukao. Dakako, nikada nee odjenuti suknju, jer ti je posve ugodno i u hlaama; jer si u hlaama odrastao, jer si tako dresiran od roenja. emu se izlagati nelagodi, da bi nekome neto pokuao protumaiti, a istodobno zna da nee shvatiti. Moe ih zamisliti kako se smiju i urlaju za tobom Pederu, pederu! Pa im ti dokazuj. Ma, nisam, ljudi, majke mi! Nisam peder, samo sam ovim inom htio pokazati kako je svejedno to nosimo, kako se oblaimo...ili moda nije svejedno... Ne, emu komplicirati stvar, emu drmati temelje odavno ve postavljene i vrsto ukopane, tako vrsto da im ni jedan potres ne moe nita. Naivna li i dosadna razmiljanja, nerazraena, nesreena, kazat e pametni itatelj. Pa to onda! Neka ne ita dalje. Evo mu opet stanka, praznost. Evo mu nita. Neka bude prazno prazno prazno prazno nita bjelina praznooooo Eto, nita, pa to! Prazno...razno...azno...zno...no...o...i nema niega. Ali ovo ide dalje, hoe naprijed i pisac je tu nemoan. Ljubi rumene obraze nevinosti. Dijete. Mora ga pripremiti za ivot, za budunost. Zar ovo sada nije ivot? Zato na djecu gledaju kao na djecu, a ne kao na Ljude? Ljude koji upravo sada, ovog trenutka, sudjeluju u svemu tome to se zove ivot. Pripremati dijete za budui ivot, na tetu njega samoga. Na njegovu traumu do smrti; traumu, polako i sraunato stvaranu stoljeima, da se ne bi aktivirao onaj veliki, uspavani dio mozga, onaj mrtvi dio iz kojega bi moglo tko zna to iskoiti i odagnati Veliki strah koji ga je toliko dugo uspio drati pokornog, pokunjenog, zbunjenog, isprepadanog i pristojnog. Previe ste vezali dijete za sebe. Ljubav. U redu. Ali ipak pretjerujete. Pedagogija, psihologija, psihijatrija, pedijatrija... Odvojite to dijete od sebe.

55

robert mari

PRAZNINE

Osamostalite ga. Odbacite ga. Kao da sve one okrutnosti i sadizam prema djeci ne znae nita, jer to je elienje, priprema za ono to nadolazi, za ono to ga oekuje. Zato bi mu neto nadolazilo? Zato bi ga oekivale tekoe? Moe li to nekako drugaije, tako da ga oekuju lakoe? Tko mu stvara sve te tekoe? Tko mu zagorava ivot? Djeca? Odrasla djeca? Djeca. Kao da jo nisu iva. ivaaaa!!! Kao da je pred tobom bukovina, pa udaraj sa svih strana, da bi iz te sirove bukovine nastalo udo, faj superotporni ovjek. Otporno govno! Treba ih nauiti, istrenirati, izdresirati, da ih ne pogaaju neke stvari i neki ljudi. Treba ih nauiti da oni pogaaju druge, da nikada ne pruaju ruku gubavcu, da ga zaobiu, zgaze, jer ba taj gubavac moe i njih povui dolje, to mu je jedini nain da se podigne. Pad. Skok. Gore. Dolje. Zna se, zna se to je pad, a to skok. Dogmatski se zna. To su oni uveni temelji nenapisanog. Pad je uvijek loe, to, dijete moje drago, nije istina i ne vjeruj im. Neka padaju i uspinju se svi oni koji tako misle i umiru zbog toga. Pusti ih s njihovim uspjesima i neuspjesima. Toga nema, mala moja, u naem snu velikog diva. Moda jedino kao igra koja se lako moe pretvoriti u ruski rulet. Dragi gospodine, ipak moraju postojati neke norme koje ograniavaju emocije i ne daju im van. To je socijalizacija. U suprotnom, vae dijete moe postati depresivno, ili, nedajboe, neto jo gore. Znamo mi takve osobe koje ostanu bez oslonca kad narastu, kad se formiraju. Formiraju za to??? Vjerujte nam, potrebno je malo okrutnosti, malo suza, par radikalnih poteza, a to e se kasnije isplatiti, budite sigurni. Isplatiti?! Dakle, moe ga i na kri razapeti...jer e ti se isplatiti. Kakva investicija! Bit e posluno. Nosit e ak i papue u zubima, dok ti bude bezbrino zavaljen u fotelji, gledao TV i izdavao naredbe - a sve to da ga ne zaboli kasnije kad odraste, da moe i on svoje dijete istrenirati bez suza. Donesi! Na! Doi! Socijalizacija ili nita. Muerte. Stei e samopouzdanje. Sigurnost u svakom pogledu. Moi e se ophrvati s nedaama koje nosi ivot. Lake e preboljeti neke stvari. Ono mora (ono?!) shvatiti da e prije ili kasnije ostati bez vas i vae zatite. Nemojte tu grijeiti. To doista moe skupo kotati. Kotati? Isplatiti? Kakva se to jebena trgovaka terminologija upotrebljava za djecu koja su ljudi? Istina je da poznaje dobar broj osoba koje su se osamostalile, tonije, koji gotovo nisu ni znali da imaju oca i majku...ili samo oca...ili samo, pogodili ste, majku. Nitko ih nikada nije ni pokuao poljubiti ili pomaziti, niti se zapitati kako im je. A i njihovi su obrazi bili slatki i krasni i pelijepi. Roeni su samo radi normalnosti ivota u braku, da institucija svetoga braka ne bude oskrnavljena. Ali nema dojam da su sretni, jo manje stabilni, izuzevi trenutke kad su vrsto oslonjeni o ank. A ini se da su jo manje sretni njihovi vrsti roditelji, koji uzalud pokuavaju izvui neto novca od svoje samostalne i na vrijeme odbaene djece koja napokon neto zarauju, opet se ne upitavi na koji nain. Dakako, na to, kao i na bilo to, ne gleda uopeno. Nijansi ima barem dva milijuna. Mala bi te uistinu ponekad dovodila do ludila svojim normalnim, djejim, ponaanjem. Izbjegavao si svako nasilje, koliko god je to bilo mogue...ili si samo mislio da ga izbjegava. Nisi joj govorio ni nemoj ovo, nemoj ono, a da joj prethodno nisi objasnio radi ega se ne smije razbiti ovo i ono, osim u iznimnim sluajevima. A sluajeva je bilo. Zapravo, ini ti se, da se oni jednostavno s vremena na vrijeme moraju dogoditi. Da ti trenuci ak obogauju svu onu pravocrtnost. I tu je, izgleda, podli Mjesec umijeao svoje svjetlosne prste.

56

robert mari

PRAZNINE

Najgori, najpotresniji takav sluaj zbio se dok si telefonski razgovarao s jednim od urednika Gradskih. Na diraj telefon! Vidi da razgovaram... Ma, piz...ma, udarit u te, majke mi... Ne, ne govorim vama...samo trenutak. Gleda te u oi, zlobno - da, zlobno, najzlobnije se smjekajui i ne isputajui slualicu. Poziv na udarac. Kako drugaije to protumaiti. Nekoliko puta je ve tako neto uradila i dobila udarac, ne jaki udarac, vie onako neka zna da je to udarac, kazna. Mali sadist, mazohist, oboje? Ili je samo u pitanju igra koju odrasli ne shvaaju, a i oni su je igrali kad su bili mali. Najprije te pozove, gotovo preklinje da je udari, a onda uiva, gledajui te kako se grize zbog toga...i eka da je pone ljubiti i maziti, moliti da ti oprosti, da si bio grub prema njoj, malo prenagao, ali ni njoj to nije trebalo, na takav nain... Sve unaprijed zna. Tko je tako okrutan u obitelji? Na koga li je potegla? Ne hvata je esto, ali kad je uhvati... iji su geni prevagnuli? Konkurencija je prilino velika. I ti si unutra. Posljednji put ti govorim, ne akaj mi po slualici! uje li me!!! Morao sam prekinuti razgovor zbog tebe. uje li! Nita. Samo slatko-zlobni pogled. Gleda je bijesno. Ona kristalno jasno vidi blisku budunost udarca. U oima joj se pojavljuje, tek u blagim naznakama, uas pred oekivanim, pred nadolazeim. Udarac. ini se da je to ovoga puta ipak bilo neodmjereno jako...i ne po guzici, ve po licu. Dlan ti je poeo oticati. Snaga udarca te je iznenadila. okirala. Napuhana ruka. Nikada u ivotu ti se dlan nije tako napuhao. Maloj je izletio komadi vate iz uha. Tek to te je prenulo i skrenulo panju s ruke koja je rasla. Pla. Urlik. Jebe urednika, neka eka, ionako ih je previe u odnosu na one koji rade za njih i umjesto njih. Nek se nosi on i tekst. I za koji kurac te je morao ba sad nazvati? Sve je on kriv, pizda jedna najobinija. Juer je u prostorijama Drutva za zatitu... Osueno je neodgovorno ponaanje pojedinaca koji zapiavaju starine... ne, koji unitavaju vrijednosti kulturne batine... Potrebno je hitno poduzeti korake za sanaciju bla...bla...bla...naglasio je predsjednik Drutva gospodin magistar taj i taj, jer da ga nismo spomenuli, grdno bi se uvrijedio, on i njegova tatina...i nadodao kako je potreban angaman ire drutvene zajednice kao i svih ostalih...bla...bla...sra...sra... Ionako ti tu glupost nee objaviti. Ako i objave, skratit e je i oglupiti jo vie, a platit e ti s prvim lanjskim snijegom, u iznosu jedne espresso kave. Znate, na list je u nezavidnom materijalnom poloaju, pa ako ponekad s malim zakanjenjem...malo zakanjenje od nekoliko mjeseci, a kao da sam ja u zavidnom poloaju...s malim zakanjenjem dobijete honorar, a uz to vam se uini da je malen, nije to naa krivnja, jer... Ma vi to razumijete. to ja tu vama, je li, pametan ste vi ovjek. Samo tako nastavite, pa jednog dana, kad se ukae prilika, mogu vam sigurno obeati, bit ete prvi primljeni za stalno i...ser...ser...prc... Da, pametan i gladan. to gluplje i sirovije, to bolje. Sigurniji si da e objaviti. Ako se u tekstu potkrade imalo due, duha, bogovi ga bace u ko, ili pak bez imalo takta izvade duu, duh, nemilosrdno i sterilno kako samo oni to znaju, skrate stvar do besmisla i takvu puste u stroj. Nema tu velike filozofije, mladiu, fakta, samo fakta, nita drugo nije potrebno. Zacijelo tako mora biti, ako je ve tako. Na mekanom, svilenom, licu pojavljlije se udan duguljasti oiljak, ruiasti oiljak koji raste, otie. O, mala moja! Zadrava suze, dok ona urlie i gura te od sebe. Pokuava je obgrliti, stisnuti uza se, poljubiti taj prokleti oiljak, kleknuti, uraditi bilo to - vratiti film unatrag. Napokon poputa. Prua ruke prema tebi. Grli je, ljubi.

57

robert mari

PRAZNINE

Oiljak se polako povlai, barem onaj vanjski. Ali to joj je to trebalo? Pa, znala je to e se dogoditi, vidjela je da si nervozan. Ipak, tu neto nije kako treba. Betijo! Manijaeee! Izdire se histerino Nina. Pa, vidjela si, sama je traila. I to je ti nisi prihvatila kad si vidjela da razgovaram? Bila ti je u krilu, luae! Kako sam mogla? Ako je traila, ne mora je ubiti. Pogledaj, divljae jedan! Koa, koja joj je uroeno preosjetljiva, polako se vraa u normalu. Napuhanosti nestaje. Ostaje samo mokri ruiasti obraz. Oprosti, molim te! Tata... Pobjedniki zagrljaj i poljubac. Plae ti se. Osjea se jadno, jadnije nego onog dana kad si se oenio. Mala je postigla svoj cilj. Sve bi nekako lake prebolio da nije bilo onog oiljka...i pamuka. Scena komadia pamuka koji leti iz bolesna uha nikako da se makne. to joj je to trebalo? A to je tebi to trebalo? Zato nisi pustio jebeni telefon i jebenog urednika? Ali ni to ne bi pomoglo. Izmislila bi ona ve neto. Do toga je moralo doi. Taj trenutak je traio taj dogaaj. Zna ona svoj posao. Ima takta. Ipak, slomljen si. Stoko huliganska! Pusti me na miru, eno! Vidjela si da je izazivala. Sad je ionako gotovo. Evo, vidi da joj nije nita, je li tako, sunce? Nita nije gotovo! Zato je nisi po guzi, nego odmah po licu. Mogao si je osakatiti, ubiti. Majmune! Ti i tvoje humanistiko pisanje. Humanistiki razgovori. Kad te ovjek slua, predloio bi te za sveca s odlijem za posebne zasluge na podruju pravednosti i dobrote. A ovamo ubija jadnu djecu. Jednog e je dana doista ubiti...ili mene, kad te uhvati, sveti umjetnie. Tebe u ubiti sigurno, ne umukne li, pizdo jedna! Oho, sad bi malo mene. Ajd sad malo mene. Ma, nosi se! Prigrlio si malu i vrsto je stisnuo uza se. Ba kao da ste oboje znali da je to trebalo obaviti...i obavili ste. Sad ste zadovoljni. Barem se tako ini. Nina podie prilino teku stolicu i kree prema tebi. Mala izlijee iz zagrljaja, brzinom ovjeka koji je napokon ugledao javni zahod na razdaljini od stotinjak metara i stisnutih nogu pokuava doi do njega, a da se ne usere. To znaju biti nezgodne situacije, to, kad te snae usred grada, a nema kamo. esto ti se to dogaalo, a u pomanjkanju upravo tih svetih ustanova, javnih zahoda, uletio bi u prvi kafi, naruio kavu i odjurio u zahod. Toaletni papir si stalno nosio u depu, jer po tim kafiima uglavnom ga nije bilo, jer kafii, po miljenju njihovih vlasnika i ne slue za sranje. I taman kad si pomislio Zbogom usrani svijete, nisi mi mnogo dao, a ja tebi jo manje, stolica se spustila pokraj tvojih nogu. Nina plae i sjedi na nesuenom ubojitu predmetu koji te je trebao osloboditi teke svakodnevice i nesanice. Sve je to previe za tvoje slabane i tanane ivce. Otiao si u sobu i odjenuo druge hlae, one nepokrpane. Nina je plakala. Iziao si u toplu no, kako bi to pjesnik lijepo... Uputio si se blesavom obalom, a etai su blesavo etali i blesavo blenuli u tue blesavosti i haljine i cipele i noge i guzice i frizure i vizure...i u blesavo usmreno more. Neki su ti se javljali. Nekima si odzdravljao, ali trudio si se, kao i svaki puta, ostati neprimjetan, nevidljiv. Sve promatrati iz skrovita. Ti si skrovite. Iznenauju broj osamljenih fakalica. Iz godine u godinu si se pitao to je uzrok tako naglom porastu osamljenih ena koje vape za drutvom, zabavom, seksom. Nisi pronaao odgovor. Osim nekolicine, uglavnom te nisu ni primjeivale. Kao da je tuga, pomijeana s bijesom virila iz tebe i bila vidljiva na dva metra i ezdeset i tri centimetra.

58

robert mari

PRAZNINE

Pokuao si razmiljati o emu razmiljaju svi ti etai. Tek toliko da ne razmilja ni o emu, da se izgubi. Uglavnom su svi po posljednjoj modi, Proljee-ljeto to i to. Zajebancija s modom je otila toliko daleko da nekog tipa kreatora nazivaju Kraljem nabora. Isuse! Postati kralj nabora - i biti pun love! Pederski kralj nabora pun love. Face se sporo izmjenjuju...kao da prolaze kroz tebe, a ti sebi postavio bolesno pitanje: koga od njih jebati, a koga ubiti. Mladac s uroenom lobotomijom oduevljeno promatra svjetlucanje plangtona u daljini, na puini, a zatim die pogled k nebu. To je srea. To je vrhunac vrhunaca. Nirvana. On je samim roenjem postao ono za to su nekima potrebni deseci godina odricanja i mudrovanja. Mudrac. Brdo je za njega brdo, more je more, a plangtoni samo mala svjetla, ugodna za odmor oiju, za odmor pogleda. Najjednostavnija jednostavnost. Bit svega. Smijeak ne silazi s usana, nema trauma, nema ekaonica, psihijatara i njihovih tableta...nema niega, sve je tu. Savrenstvo bez mode i nabora. Istina Bogova. Osmijeh Mona Lise prema njegovu je sranje. Osmijeh Mona Lise - uz duno potovanje Leonardu - i jest sranje. Tko sve nije nasjeo na tu razvikanu pizdariju. Prazna i bezizraajna, malo punaka, ena. Djeluje ak pomalo glupasto, tupasto, i nikad ti nee biti jasno emu sva ta buka oko nje. Zagonetni osmijeh. Prati boanskog lobotomca, gleda plangtone, zatim nebo. Mali medvjed, Veliki medvjed, razne svemirske betije i betijice. Beskonanost. Dok ne pogleda gore, osjea se barem donekle sigurnim, statinim, ali sve te daleke svjetlucavosti koje izmjenjuju mjesta, izluuju te...od silne vrtnje. Kao da se boji - zato bi se toga bojao?! - da napukla kugla na kojoj stoji ne pone ubrzavati kretanje, svoju kosu vrtnju, a ti e pri tome izgubiti ravnoteu. Pasti. Odletjeti u besprostornost tame i svjetla. I dok si tako gledao gore - opet malo mijenjamo vrijeme u prolo - okliznuo si se, ne na koru banane, to bi nekako bilo normalno, okliznuo si se na aj. aj! Nagazio na mokru vreicu aja. Odakle se samo stvorilo to udo tehnologije? Poznato ti je da ljudi znaju u etnji derati svata, ali tko je bio tako komodan da pije aj i eta? Ne, netko je iao baciti smee u more, kako i pristoji kulturno-civilizirano-evoluiranom biu, a vreica popijena aja je ispala i ostala na obali. Ali to je to smee? to je to hrana? Kuha aj u filter-vreici. I tu najmanje ima aja, jer uz to kuha jo i papir, pa ljepilo, pa konopi, pa onu limenu kopicu... I oni to nazivaju ajem! Doista, to je to smee? Kako e to doznati ako popije takav aj, nakon to si s uitkom pojeo obilan obrok hrenovki, kobasica i tristo vrsta salame, za ije sastojke nikada nee, a ne bi ba ni elio, doznati, jer ih tada nikada ne bi ni primirisao. Izgubio si ravnoteu i pomislio da e pasti. Neuravnoteen si, to je istina, ali da si i na aj osjetljiv... Instinktivno ili moda namjerno i zlobno, uhvatio si se za svetog lobotomca koji je uz blaeni osmijeh, poput klade pao u more...meu vesele plangtone. U pliak. Mudrac je samo njemu svojstvenom elegancijom iziao iz mora, bez iije pomoi, iako su neki hrabri momci ve bili priskoili da mu pomognu, a usput i da operu noge, te opet usput fasciniraju svoje drage cure i curice. Ti nisi imao koga impresionirati, pa nisi ni skakao. A i da jesi, isto bi bilo. Ultraneprimjetno si se izvukao iz kruga okupljene gomile radoznalih etaa i nastavio etnju, kao da se nita nije dogodilo. I nije se nita dogodilo. Nastavio si bez cilja. Vano je bilo jedino da proe to vie vremena, da Nina popizdi, da se zabrine, da postane ljubomorna, ljutita ili bilo to. Vano je da se kod nje izrode negativne emocije, da je dotuku, rasplau, rastue...ubiju. ule su se glasne psovke nepravilno izgovorene, a onda opi smijeh itavog etalita. Izgleda da lobotomac i nije ba toliki mudrac za kojeg si ga drao. Razoarao te. No u svakom sluaju, vei je od svjetine koja mu se smijala. Njihov

59

robert mari

PRAZNINE

smijeh je to potvrivao. Nastavio si etnju i razmiljanje. Sranje je ivot. Ne ivot je sranje, u onom prenesenom smislu. Sranje je doista ivot. Znanstvenici su - opet zakljuili kad bi ovjek srao svakih pola sata, ivio bi dvjestotinjak godina. Ali to e ti dvjesto godina, kad sve moe lijepo i kristalno mutno vidjeti ve u svojoj tridesetoj...ili se moda vara...svjesno. Opojni smrad usranog mora draio ti je ostatke sluzokoe, ono malo to nije uspio unititi nikotin. Prijeteljev prijatelj ti je pomalo histerikus i u udu priao o danu kad ga je oborila depresija, iako on ba nije tip koji lako zapada u ta stanja, i doao kod prijatelja da mu pomogne, da ga malo razvedri, a on mu je, zamisli, dao tvoju knjigu da je ita. Kad ju je proitao, rekao je izbeenih oiju, dolo mu je da skoi s prijateljeva balkona. Ogavna knjiga. Uasna. Jezivo istinita. Ostavi se toga. Izii iz toga filma, za tvoje dobro. Sloio si se da je knjiga moda jeziva. Ali film. Kako izii iz filma u koji su te tako duboko uvalili redatelj i scenarist, ma tko oni bili! Nije on jedini koji tako misli. Prodano je par komada. Uspjeh. Bolje je tako. Bit e manje tunih. Ipak si se morao nasmijati, zamiljajui svojeg dragog prijatelja koji mu je dao tvoju knjigu da se smiri. To samo on moe i zato ga voli. To su rijetki ljudi. Trinaestogodinji Cigani proveo dvije godine u zloglasnom zatvoru za odrasle. Birokratska greka, kau. Nitko se nije sjetio, ili se nije htio ni elio sjetiti ili priznati da je tog jadnika tamo strpao birokrat faistike vjeroispovijesti. VAAN POMAK UNATRAG Masa... Histerija mase, jaa od svih morskih valova, rui sve pred sobom i oblikuje kamenje do sljedee oluje. A zakae kad je najpotrebnije. Masa. Kad je onako masovno vode na klanje. Ide mirno, svjesna kraja, umjesto da svojom razornom snagom razbije nekolicinu nauoruanih pratilaca...koji prijete da e ih pobiti, itavu kolonu, ako mirno ne dou do mjesta gdje e ih pobiti. Koliko li se samo pameti i mudrosti izgubi u moru bespomone mase! Plangtoni individualnosti se stapaju u bezbroj svjetlucanja na puini. Molim? Nita, nita...svata. Spomenuli ste masu? Nisam, priinilo vam se, dottore. Ipak ste neto rekli. Ma, spomenuli ste, nisam gluh... Nisam ni rekao da ste gluhi. Pustimo sad to...tu masu koju nisam ni spomenuo, a vi ste uli da sam je spomenuo i tako to. elite me zbuniti? Opet se rugate sa mnom? Ja jesam malo rastresen u zadnje vrijeme, ali ne morate zato... Nemojte se ljutiti na mene, dottore. Moda sam se alio na svoj raun, tko zna? Nego, doista mi djelujete nekako izgubljeno i nesvijesno u zadnje vrijeme. Da nisu ene u pitanju? Ljubavnica? Izvanmaterina neplanirana trudnoa? A? Dajte, to ste me se najranije uhvatili! Pustimo sad to, to je da je. Hoemo li priati ili neemo? Nisam ba od neke prie danas, ali ako se mora... Koliko vam jo puta moram rei da se ne mora. Ovdje se nita ne mora, nita na silu.

60

robert mari

PRAZNINE

A kad ste mi zaprijetili da ete me svezati za krevet i lijek ubaciti u mene injekcijom, ako ne progutam dvije ute tabletice?! to je to? Na milu?! A?! A?! U iznimnim prilikama prisiljeni smo poduzimati i takve mjere. To mi za vae dobro...ili tako nekako...doista sam nekako smuen ovih dana. Ne znam to mi je. A da za promjenu ispitujete malo ovog dadaista. On daje puno jednostavnije i jednoslonije odgovore. Moda bi vam to dovelo misli u red. Vi me opet zafrkavate, a vidite da nisam ba...i...i siguran sam da ste spomenuli nekakvu masu i to... Pa sve da sam i spomenuo tu prokletu masu i ubrzanje i silu teu, vjerujte mi na rije, kao to mi obino ne vjerujete, to nema nikakve veze s mojom priom. Kojom...kojom priom? Nisam znao da piete priu o masi i... Dajte se malo smirite, dottore. Progutajte jednu moju utu, ako ih Dada ve nije...da pogledam...aha, nije...progutajte jednu utu i vidjet ete da pomau. A ovaj Dada, nikad mu dosta. Eto, on vam je jamstvo kvalitete. Mogao bi ih i reklamirati na televiziji. Neka, neka, hvala. Imam ja svoje, koje samo u izuzetnim prilikama, razumije se, uzmem. Samo u krajnjoj nudi. Moda bih doista trebao... A to mojima nedostaje! Pa vi ste mi ih dali! Evo, ima jo, samo se posluite. Ma, slobodno. Vidi se da ste u neredu. Uostalom, kakva je razlika izmeu mojih utih i vaih zelenih. Da vidim vae! Zelene, je li. Znao sam. Po izgledu pogodim kakve ovjek uzima, koje boje. Uzmite dvije, dobro e vam doi. Bit e vam bolje. Zapravo, nee vam biti bolje, ali ete misliti da vam je bolje, a i to je neto. Ne smijemo tako gledati na to. Vi imate negativan stav prema svemu i to je loe. Zato bi to bilo loe? Zato netko ne smije imati negativan stav prema svemu, pa i svaemu? ak mislim da je to pozitivno. Mogu li se posluiti vaom aom? Ne mogu ih progutati ovako na suho. Ima ljudi koji to kao od ale, samo ubace u usta, izdue vrat poput guske i progutaju. Samo izvolite, ako se ne gadite ili bojite da se ne zarazite negativnim stavovima. He, he, he. Ne gadim se. Po prirodi nisam gadljiv. Moda vas malo uspavaju, omame, ali ja sam ionako navikao da zaspete usred seanse, ili kako se ovi nai razgovori zovu. Ja?! Kad se to dogodilo?! Ajd, molim vas, kaite mi, navedite tono dan, datum i sat, kada sam ja to zaspao usred seanse. Ne uzbuujte se, samo se alim. To se dogodi obino pri kraju...mislim, ne zaspete u cijelosti, samo vam se malo prispe, onda je kraj, je li...i to... To je ve neto drugo. Mislite li da je lako sluati, koncentrirano sluati, to iscrpi, uspava... Evo, ve djeluje. Ovo su...aha... Nisam znao da ovako brzo djeluju. Pa, rekao sam, vi ste mi ih dali, odnosno moja sestra. Imate i sestru? Niste mi priali o njoj. Priajte mi malo o sestri. Mislio sam na vau sestru. Nemam ja sestru. Da to nisu opet oni vai mali prljavi trikovi? Govorim o sestri koja ovdje radi. Sestra po zanimanju. Ona koja je luda za mnom. Oenit u je. Aaaahaaa, tooo. Ha,ha,ha...ove tablete...haaahahaaa... Kontracep... koncentracija popusti, he, he, he... Znam da ste smueni od tableta, a i sami po sebi, je li, kao to smo ve rekli, ali pitao bih vas neto ozbiljno, ako ste u stanju odgovoriti. Moe?

61

robert mari

PRAZNINE

Pa zbog toga i jesam tu, da me vi neto pitate, je li. Dakako da sam u stanju...u potpunom sam stanju... izvanrednom stanju. Shoot!!! Molim? Kaem Shoot! Pucajte! Tako kau u amerikim filmovima. Za...zato bih pucao? U koga? Iz ega?... Ma ne da pucate, ve da ispucate ono to vas titi! Pitajte! Aha, to. Mogu, dakle? Eto, esto mi se dogodi da osjetim nostalgiju prema nekim tekim trenucima iz ivota. Budu to ponekad ak i najtei, najmuniji trenuci koje sam proivio. Ti nostalgini bljeskovi dogode se kroz neko udno zadovoljstvo. Kao da ih se sa radou sjeam. ak kao da ih prieljkujem da se vrate. I? to i? Pa, je li to normalno? To da gotovo uivam u vizualiziranju tekih trenutaka. Dakako da je normalno! to god vas pitam, sve je normalno. Pa zato sam ja uope ovdje? Normalno je da ste ovdje. Normalno je da sam nenormalan, iako je sve to kaem normalno??? Bilo bi nenormalno da ste normalni. Kako? Htio sam rei, oprostite, ove tablete doista djeluju. Pravi grom. Kako ja to nisam znao. Uvijek ja posljednji saznam. Rekao sam vam, a niste vjerovali. Pogledajte samo kako Dada blaeno spava. Zna on zato mi ih krade. Nije on lud. Nego, to ste ono htjeli rei? Ono...normalan i nenormalan. Htio sam rei da ne znai ako ste ovdje, da ste nenormalni. I sama definicija normalnosti je sumnjiva. Koja je definicija normalnosti? Mislim da i ne postoji. Bilo bi glupo da postoji, iako sam gotovo siguran da postoji. Odlino! Te su mi definicije najdrae. Rastezljive su, iako nepostojee. Uvijek se mogu prilagoavati trenutnom raspoloenju drutva, sustava na vlasti, modi ili bilo komu i emu. To su prave i mudre definicije, a ne one postojee i utvrene...iako se i one u odreenim trenucima povijesti... I meni se ini da je tako. Izgleda da se poinjemo nalaziti. Da, nalazimo se. Mi se nalazimo... Samo, tu neto nedostaje. Ne postoje takve reenice. Kakve reenice? Mi se nalazimo. Moramo znati gdje se nalazimo...ako se ve nalazimo. Nije to To! To je upravo To! Ne slaem se. Ne mogu se sloiti s neime s ime...evo su mi kapci naglo oteali, ali izdrat u. Idemo raditi! to se eka? Vi ovdje radite, ja sam samo materijal. Jeste li sigurni da neete zaspati...iz objektivnih razloga? Ni u snu! Samo vi priajte. Ako je tako, onda... Nego, odakle bih trebao? Moe li ono s potom, ljeto, sparina i to? Moe. Sve moe. to god poelite, moe.

62

robert mari

PRAZNINE

Moe li sladoled? Moe. I to moe. Znate, vi ste straan ovjek. Poinjete mi se sviati, unato mojoj podsvijesnoj mrnji i gadljivosti prema vama, za koje i ne znam da postoje. Izvolite...samo naprijed! Hvala, iako nisam kucao... Dakle, dok su svi poteni ljudi toga ljeta, unato upozorenjima ozonskih strunjaka da ultraljubiaste zrake izazivaju rak koe, plua, eluca i svega, hvatali kaki boju, prei se i znojei na ueglom kamenju, ja sam hvatao blijedosivu, pod utjecajem kombinacije neonske rasvjete i depresivno plave boje zidova moje samice, koju su neki neupueni nazivali potom. S vremenom sam poeo prouavati rad za alterom, usporedo propadanja i vidne atrofije mojih ionako miniranih ivaca; i doao do zakljuka da ovjek prosjene inteligencije i vie manje prosjene, da tako kaem, emocionalne snage, mora biti presretan ako uspije izdrati pet godina u takvom okruju - a i takvi su pomalo sumnjivi - a onda, s laganim oduzeem lijeve strane zavidno omlitavljela tijela, ukoene vilice, izbori invalidsku mirovinu, ode kui i u miru blaenome umre. Sve sam mogao raditi - sve sam i radio: konobar, izbaciva, uredski takor, fotoreporter, novinari-izvjestitelj nogometne lige, fotograf, prodava graevinskog materijala, igolo...i svata jo u iznimno kratkim vremenskim intervalima - konobar sam bio dva dana - sve sam to probao, ali da u raditi za alterom, to ni u najrunijem snu. ak ni u vaem snu. Iako znam da postoje i takvi koji sanjaju tu vrstu posla i pojebali bi se, popuili bilo kome i bilo emu, samo da se doepaju altera. Nikada nisam bio tako blijed. Izbjegavao sam znance, jer bi me svaki, ba svaki od njih, kad god bi me sreli, nakon duljeg vremena, pitali je li mi dobro, da nisam sluajno bio u bolnici, kako to oni nisu znali i sve tako. Blijed, siv, propao. Ni sanjao dakle nisam da... Ne spavam! Ma, budite sigurni... Nisam ni rekao da spavate. Da vas nisam probudio? Ni govora! Nikako! Samo nastavite. Svejedno, spavali vi ili ne, ja u ovo odpriati, da ne moram drugi put. Stanke. Najvie su me ubijale stanke. Imao sam zakonsko pravo na njih, ali nikada ih nisam mogao poteno iskoristiti. Previe je ljudi bilo u toj maloj prostoriji, a da bi ih se tek tako moglo izbaciti i rei da si ogladnio i oednio i da si umoran i da te puste barem pola zakonskog sata, samo petnaest minuta da ih ne gleda i ne slua i ne smjeka im se servilno i profesionalno. Talijani su bili najgori. ekali su u redovima pred telefonskim kabinama i nisu me ni pokuavali uti kad bih rekao Pauza. Nitko ni makac. Onda bih neto glasnije: Sinjori e sinjore, una pauza! Nitko nita. Pauza! Dijei ore, jebemti! Prego! Nita. Pauzaaa!!! Jebem vam Italiju! Da su me barem pogledali, osvrnuli se. Pokuavao sam i na fin nain. Kari sinjori e bele sinjore, una bela pauzeta! Nita. Njente. Ostajao sam raditi, proklinjui sve pote na svijetu, proklinjui Italiju, pagete, pizzu, Ninu, sunce, more, ljeto. Potar je lokao pivo na bave, i nita ga nije uzbuivalo. Veina pisama i razglednica nikada nije stigla na odredite. To su ionako samo glupi ljetni pozdravi, drao je on i nije se uzbuivao ni kada mu je podruni inspektor pronaao u jednom sanduiu stotinjak razglednica od prole godine. Jedino se uzbudio onoga dana kad je upao u potu krvav, uvjeravajui me kako mu je, dok je savjesno raznosio potu puteljkom uz plau punu toplesa, pred motor izletjelo stablo. Pomalo uvrijeeno, zbog moje sumnjiavosti, uvjeravao me je da je tako i nikako drugaije. Kad je iao, stablo je bilo na mjestu, sa strane, ali kad se vraao, stajalo je nasred puta. A tko se mogao nadati da su za tako kratko vrijeme neki napueni manijaci

63

robert mari

PRAZNINE

presadili stoljetno stablo nasred puta, koji je jo uz to i asfaltiran. Sva srea, uspio je spasiti zalihe piva koje je usput kupio. Dottore! Dottoreee!!! Da? Ja... to vas mui? Ja... Imam blagi osjeaj da ste malo prispali. Ni govora! Moda vam se inilo da spavam...istina, one vae tablete su me malo oamutile, ali da sam zaspao... Sluao sam pozorno svaku vau rije...i ono o neboderu. Neboderu?! Da, da. Daaaaaa, daaaaaa, daaaaaa... Evo ga, probudio se. to je, Dada? Daaaa, daaa. U zahod? Pa to obavi kao svaki normalan ovjek, to smo ve rekli, zar ne. Pa vi razumijete to on... Nije ba da razumijem, ali nagaam. S vremenom, kad se ovjek navikne na njega, pone neke stvari shvaati. Bitan pomak naprijed! iji? Njegov! Va! Na! to se tu pomaklo naprijed? Sve. Ovo je uspjeh. Moe ga se razumjeti. O, Boe, moe ga se razumjeti. Uspjeli smo! Uspjeli smo! to ste uspjeli? to smo uspjeli? Nije mi ba... Zar ne vidite?! Napredujemo. Mogue ga je razumjeti neke stvari. To je samo poetak. Tko zna, moda uem u medicinske asopise kao...je li... Znao sam da e moja metoda prije ili poslije upaliti. Znao sam. Dada!!! to to radi? Jesam li ti rekao da ide u zahod, majmune jedan dadistiki! Tebe treba obeskuriti! Sestroooo! To si, dakle, htio! Sestru. Dottore, nemojte je zvati, molim vas, pa da vidimo to e onda ovaj manijak. Svinjo! Zato mi govorite da sam svinja? Ja vama nita nisam... Ne govorim vama. Njemu govorim. Ostavi to, Dada! Ovo ti je posljednje upozorenje u zrak, a onda nastupam. Da? Da! Nita, sestro! Oprostite to sam vas zvao. Lana uzbuna. Vratite se vi, slobodno. ekaaaaj! Ljubaviiii! Ostani! Ostani! Rastrgni me, siluj me, radi od mojeg krhkog tjeleca to god hoe. Upotrijebi matu. Mr, betijo! Ukopit u te jednog dana! Moe li noi? Sad je dosta! Idite, molim vas, i skuhajte mi jau kavu. Neto mi se prispavalo. A vi doista ne mislite tu enu pustiti na miru. Ve sam rekao, a i sami znate, s kakvim se sve ljudima ovdje susree i koliko je rtve i odricanja tu potrebno, a vi i dalje po starome. Pustite jednom tu jadnu enu na miru. Nemoan sam. Nemoan i zaljubljen. To je jae od mene. Daaa, daaaa. I on je zaljubljen. To je valjda zbog napretka u lijeenju. Svaka vam ast! Imate metodu i po, metodetinu, metodietinu.

64

robert mari

PRAZNINE

Ali, doista je izgledalo da ga razumijete. Razumio sam ga, uistinu. Pa, rekao sam mu da ode u zahod, a to to on nije posluao... Znai, ipak ima napretka? Bez uvrede, karo dottore, ali ima vraga, a ne napretka. Nije mu potrebno ni ovo da-da, da bi se shvatilo neke njegove namjere. Pa to i vi, ak i vi znate. Za to ne treba govor. I mimika dosta govori, kad su ovakve stvari u pitanju. To vi zacijelo dobro znate. Da...da, dakako da znam. Bio sam mamuran...i jo sam...pa sam, u velikoj elji da tom ovjeku pomognem, donio brzoplet zakljuak, iako bi mi bilo drago... Moe vam i ovako biti drago. Mislim da njemu i ne treba neka osobita pomo lijenika, koliko zgodne medicinske sestrine. Je li, Dada? Ti bi neto povalio? Da? Da! Vidite, sve je jasno. Ne bih se sloio. Nego, prilino je kasno, i ako mi ne zamjerite, popio bih kavu i...i molio bih vas, da ono...znate, ono moje...onu moju zabludu...pa bio sam pospan...molio bih vas da ono nikome ne spominjete. Ma, kao da se nije ni dogodilo. To e ostati naa vjena javna tajna. Samo idite. Sve je u redu. Ja u pripaziti na dadaista i njegovu posteljinu. Dobar je on, samo treba strpljenja i dobar udarac nogom. Ne pratim vas ba...one tablete...idem ja. Ne trebate me pratiti. Ako ja vas trebam pratiti, samo kaite. Nisam mislio na to praenje. Ma vi mene stalno... Ajd! Ajd!

65

robert mari

PRAZNINE

SLADUNJAVA BOL NAPUTENOG ZAGRLJAJA est i petnaest. Tek!!! Nemogue! Sporog li ivota! Prduckanje i gnjavaa, rijeka tijela, incestoid s majkom, krv, klanje a kao da je uspavljivanje, besteinski no, sve... Tako malo vremena, a tako puno prolosti. Ali...za tako kratko vrijeme nije bilo mogue sve ono obaviti. Obaviti. Simpatine li zamjene za ubiti. Ipak, olakano disanje prolazi krvotokom sivog jutra i olakava ti misli. Moda si sve to sanjao, zajedno s velikim divom. Ako je tako, bolje da je tako; neka ive sve lude majke i njihovi pijani sinovi. I, zar su ti oni neto skrivili? Zar su ikomu ita skrivili? No, ako se doista sve to dogodilo u tako kratkom vremenskom periodu, ma kako nemogue bilo, dobro si ih ubio. Svejedno je, potpuno, najpotpunije svejedno, jesi li ih odsanjano ubio ili pak stvarno. Vlana toplina proima umor nepokretnosti. Velika uta mrlja. O, ne! Zar opet! Mala, mala, sve si natopila. Mala! Mala spava u udobnoj mokrini. Ne pomae ni aj protiv nonog mokrenja koji si kupio od prolog honorara. im si uao u banku, ena koja je ekala ispred tebe, histerino se okrenula i dreknula. Jeste li vi tu po zadatku? Svi su se, a bilo je prilino bezlinih ekaa, ne bezlinih jer ih podcjenjuje, ve jer su ti svi isti, i nikad ne zna tko je bio u tvojoj blizini. Ne pamti ljude, ni imena, ni prostore, nita. Svi su se oni okrenuli i zagledali u tebe i tvoju blijedu zateenost. Kakvom, zaboga, zadatku?! Upitao si, lagano okiran, nepoznatu enu, ali tako da si se obratio svima. Zbunila se. Pa, ne znam, ima ih, ima svakakvih na zadatku. Svata. Zato ba na tebe nalete svi ti normalno poludjeli ljudi? A rijetko izlazi. Privlai ih neime, tko bi znao ime. Iziao si i vratio se pola sata kasnije. Lude ene vie nije bilo. Kad si doao na red, slubenica te je, nakon to ti je rekla iznos koji ima na raunu, prezreno upitala zar e to podii. Visina honorara se nije ni mogla drugaije nazvati, nego To. Uvijek iste, dobre stare Gradske. Kao da iz depa daju, to bi se ono reklo. Da to nee moda ostaviti njoj ili banci na koritenje, a? Je li? iji je to novac? Tko ga je zaradio, pa ma kako malo ga bilo? Vi? Vai roaci? Je li? Za tebe je u tom trenutku taj sitni bio bogatstvo, vie od bogatstva. Slubenica se blago zarumenjela na tvoje primjedbe i isplatila ti lovu, otprativi te pogledom kojim se gleda pasje govno na putu. I daju iz depa, to si tek puno, puno kasnije shvatio. I ostali su te slino pogledali. Bezobrazni idiot koji se usuuje podizati svoj jadni honorar. Ipak se nisi ni ovoga puta bacio pod auto. Potedio si nedunog vozaa sudskih trokova i pritvora i oka i bolnice i nedajboe grinje savjesti. Molio si Svevinjega zajedno sa svim Njegovim suradnicima, posebno onima zaduenim za financije, da ti To zalegne barem za aj protiv mokrenja, koji su ti preporuili za malu. Upitao si imaju li aj protiv nekontroliranog mokrenja. Bijeli mantil poodmakle ivotne dobi udno te je pogledao i kao da ne shvaa tvoju neupuenost u farmakologiju, upitao radi li se moda o aju protiv nonog mokrenja. Nonog. Radi se o nonom i danjem mokrenju, ali to je zacijelo to, poto aj protiv danjeg mokrenja,

66

robert mari

PRAZNINE

pretpostavljam, ne postoji; pa e, ako zaustavlja nono, vjerojatno zaustaviti i danje, iako ti nije jasno zato se naglaava samo nono. Zbunjeni mantil odsluao te je uz blago kiselkast osmijeh svatko-se-danas-u-sve-razumije, dao ti aj i rekao cijenu, koja je dopustila i jednu espreso kavu luksuza. ivot na visokoj i pokrpanoj nogavici zna biti iznenaujue lijep. Bez ikakva samosaaljenja. Pa, to je ve reeno. Otkad ga pije, mala pia jo vie i jo nekontroliranije. Natopila je sve plahte i najlonske podstavljae pod sobom, pa si poeo pomalo sumnjati u taj aj. Da nije to za one koji ne mogu piati. Pa, raspast e se tramac, gospodine bijeli! Upropastili ste mi tramac! Hoete li mi vi kupiti novi? Doista gubi osjeaj o vremenu. O prolaenju vremena. O odnosima izmeu dogaaja i drugog dogaaja, o razlici meu njima, o trajanju samog dogaaja. Moda je to dobro, nemati nikakve veze s vremenom. Manja psihika kriza, to bi rekao voza autobusa, ili sam autobus, ili prodava novina u treoj ulici zdesna. Ustani, zlato! Doi da te tata presvue. Mmmmm... to je? Samo asak, duo. Lijenici ni uz najbolju i najgoru volju nisu uspjeli pronai nikakav upalni proces. I zna se to onda preostaje. Psiha. Djeja nervoza. Nita zabrinjavajue. Je li pretrpjela kakav ok ili slino? ok, koliko zna, nije, iako ne zna sigurno to je to djeji ok i kad ga ono doivi. A to drugo, to neto slino oku, o tomu jo manje ima pojma. Jeste li je ostavili nekad samu u mraku, a ona se probudila? Ne, ostavio sam je na svjetlu i ona je zaspala. Je li je netko jae udario ili se izderao na nju. Ne. Lae. Dakako da lae. Jo e pustiti tamo nekom lijeniku da svali krivnju na tebe za djeje mokrenje. Ipak, sve govori da se radi o djejoj nervozi. Nita opasno, ni trajno, vjerujte mi. Vjeruje mu, to ti drugo preostaje. Teka li si. Uffff! Soba smrdi po javnom zahodu. Kad bi te netko doveo s povezom preko oiju u tu nekontroliranu piaonicu, zakleo bi se da si u javnom zahodu. A javni zahodi znaju biti vrlo neugodna i neugledna mjesta. Uao si unutra. Ispred je bio sredovjenik koji je zakopavao lic, kao da je upravo obavio svoje i iziao. A onda je, kad te je ugledao, opet uao i izvadio ga. Bio si mu okrenut leima i spremao se petom desne noge, to ti je tada prilino dobro ilo, udariti ga u trbuh ili jaja, ili gdje ga ve pogodi. Ako neto pokua. Nita nije pokuao. Zakljuio je da nije tvoj tip, ili da danas nisi ba neto od volje. Tko zna zato. Moda mu je kratak pogled oi u oi rekao sve. Kad si odlazio, tuno je gledao za tvojom sonom guzicom. Doista bi te netko, jednog lijepog sunanog dana, mogao silovati a da ne trepne, da ne prdne. Ne pomae uvijek peta desne noge. Mala je na suhu. Pod njom, je ve pripremljena suha deka. Taaako, sad je sve u suhom redu, barem se ini. A onaj aj treba baciti, u smee, da se netko ne oklizne. Tko zna zato, moda zbog klizajueg aja, vraa se nonoj etnji prolosti, koja te je poela zabavljati i smirivati. Prolosti, za koju jo uvijek nema vstih dokaza da ne postoji kao dio sadanjosti, stopljena s njom. Prolost moe biti prisutnija od sadanjosti, stvarnija, sadanjija. Nema je. Sumnjiavi i izazivaki pogledi nabildanih momaka koji ekaju da ih netko krivo pogleda, pa i ne bilo to krivo, pa da mu dokau kako im miii nisu lani ni uzaludni kako se ini. U tom uspomenskom prebiranju nailazi na razne lanske iskaznice. Najvanije je biti lan, bilo ega. Osjeaj pripadnosti neemu. Sigurnost.

67

robert mari

PRAZNINE

Netko te nagazi, a ti njemu onako kroz nekompletne zube. Pazi malo, majmune, ja sam lan karate kluba Ratnik. On ustukne i u strahu te upita koji pojas ima. Nemam pojas. On ohrabren krene prema tebi, a ti nastavi zapoeti razgovor. Kod mene je sve na patent! Izvadi patent-no i probode ga. Ne, ovo je prilino glupo. A nije ni posebno zabavno. Nije uope zabavno. Moda bi bilo najpametnije taj pasus izbaciti. Preglupo je i nekako neknjievno. Previe jeftino, naivno...na razini glupog vica... Izbaciti to! Dovukao si se do jeftinog restorana za jeftine turiste. Sjedila je sama za stolom i dovravala jeftinu i gadljivu veeru. Bezimena i bezlina. Ni ovo nije ba neka literatura, pogotovu lijepa, ali neto se mora pisati. Mora, doista. Meso koje si odluio te veeri gnjeiti i prispojiti svojemu, za kratko. Tek tako, zabave radi, da ti proe vrijeme, da se Nina vie zabrine i pobijesni. A saznat e. Pogledali ste se. Tako to ide. Rutina. Sve je jasno. Treba obaviti posao i, ako je mogue, ne pohranjivati ga u memoriju. esto se sve to inilo smijenim i glupim, kao to je i bilo, to kolekcionarstvo sjeanja na enska meunoja i mjeavinu jeftinih parfema. A ta ista meunoja, sakupljala su vas mukarine, na isti nain, ega niste bili svjesni, ili niste eljeli biti svjesni. To je tradicija. Tradicija koja umire. Zacijelo je tako u svim primorskim mjestima. Ili u svim mjestima. Ali ima neki vrag u genima koji ne moe odoljeti, iako si u veini sluajeva siguran da te ta neka ena ni najmanje ne privlai. No posao se mora obaviti. Tradicija je tradicija. One dou tu s predrasudama o supermukarcu koji radi uda, iako vjeruje da ni njihovi momci nisu nita loiji. Ali vi ste na cijeni. Mlai posustaju, i ne zna je li to dobro. Za turizam svakako nije, a za momke nisi siguran. Da im je loe, da osjeaju potrebu, vjerojatno bi nekog vraga poduzeli. Moe biti dobro jedino kao raskid s tradicionalizmom koji se u svakom pogledu neopravdano velia i tako zaustavlja sve novo kao dekadentno. Ili moda nije dobro. Jer, ako one dolaze tu da bi bile ustrijeljene, a vi ih doekujete razapetih lukova, s uzdignutim strijelama, to bi u tome bilo loe? Barem ljeta nisu dosadna i siva i samoubitana i monotona. A znaju i takva biti. Ba nikakva i ravna poput vjene bonace na moru. Priao si stolu na nekoliko koraka. Jo jednom ste se pogledali, kao potvrdu da je sve dogovoreno. ista klasika. Neprimjetno koliko si mogao, kimnuo si glavom udesno i udaljio se. Malo je priekala, a onda te slijedila u mrak. Opreza nikad dovoljno, iako zna da e se sve saznati. Uvijek se sve sazna, ma kako se skrivalo. Za neke ti sluajeve doista nikad nije bilo jasno kako se saznalo za njih, jer nitko, ma nitko iv ni mrtav nije vidio. Oito netko neto je. Bilo je tu nekih faca koje su te dobro poznavale, a pakosne babe, moda i nisu pakosne samo zato jer su babe, iji prozori gledaju na restoran, one budno prate svaiji pokret, bilo kakav mig, i nita im ne moe promaknuti. One su najvea opasnost. Ni ti, ni tvoj pogled niste proli neopaeno, pa e te sutra olajavati kako si propalica i kurvar i neradnik i udak, a ule su od pristojnog svijeta, nije to rekao bilo tko, sve su to ljudi na svome mjestu, da pie prljavtine po novinama i knjigama...i da se drui s narkomanima, a tko se s kime drui, takav je. Ali tebi se i te veeri ba jebalo za njih i njihov usmreni mikro svijet dobra i zla, raja i pakla. Nisi im zamjerao. To je njihova zabava, ovo je tvoja. Stigao si do borove umice koja je ve godinama bila tvoje, i ne samo tvoje, bojno polje. Bezlina ena te je sustigla i prila. Prilino zgodna, onako u mraku. Sve su zgodne u mraku i stoga je mrak sveta stvar. Ne vidi, ali osjea kou, golotinju, mirise, jauke, jecaje... to li je samo vidjela u tebi? Fina, ne ba jeftina, haljina. Fini miris svjee oprane kose. Opet klasika.

68

robert mari

PRAZNINE

Ja sam, ajde recimo, neka bude, neka bude Ana. Dakle, ja sam Ana. A ja sam oenjen. Ne smeta mi. I ja sam udana. A da si oenjen, vidi se iz aviona. Navalila je prva. Ne smeta joj. Smeta? Kao da si i oekivao da e joj bilo to smetati, pa i to da pone prva. Uffff, ovo je tako suhoparno, ve vieno, ve itano, dosadno. Ali, kad je ve krenulo, nek ide dalje. Gdje ti je mu? Ispao iz aviona? Ha, ha, ha! Ostao je kui. Ne podnosi mediteransku klimu. Svake godine idem sama na more. Sedam dana. Blago njemu! Zna li da se jebe s prvim koji ti da znak, koji te pozove u mrak...evo se ak i rimuje...znak, mrak. Nemoj tako! Nisam ja ba laka ena. Ja...samo sam... U redu je, ja sam lak mukarac. Nema razloga za uznemirenost, i zato ne bismo bili laki, i ti i ja? Eh, lako je biti lak mukarac, teko je biti laka ena. Odlino reeno. Moram to zapamtiti. Zato mora zapamtiti? Da mogu zapisati. Zato e zapisati? Da ne moram pamtiti! Nisi jo ni provukao ruku kroz otvor haljine, a ona se ve uzbradaviila. Ta ena je oito nimfomanske vjeroispovijesti, a ako ne ba posve, ono prilino blizu. Sva se pretvorila u neprestajui orgazam. Jedno veliko svravanje. Svata! To su one superosjetljive. im ih dotakne, odmah eksplozija. Gaenje. Nemir. Munina. Odmakao si se od nje kao oparen. Izbacio njenu toplu ruku iz hlaa. Dolo ti je za povratiti. Iz ista mira. Onako. Povratio si. to je bilo? Jedva je izgovorila kroz katarzini hropac. Nita! to nije bilo u redu? Sve je u redu. Ja sam lud. Nita mi nije jasno. Oprosti ako sam neto...a tako smo dobro poeli... Nita ti nisi... Samo sam ja... Veeras sam udario ker. Pamuk joj je izletio iz uha. Bilo je uasno. Jedino bie koje volim. Ali, to ja to tebi govorim! Nije to nita. Mora se ponekad i to. Rekla je, sad potpuno otrijenjena od one puste naslade koja ju je bila obuzela. Kao da se prestraila. Ima svakakvih luaka i manijaka, a znaju izgledati normalno dok ne dou u mrak. to ti zna o tome? to itko zna o tome? To je moja mala. Mojaaa!!! Poalji je u kurac. Da ti nee sad poeti davati glupe savjete i smirivati te? Da nije moda psiholog ili tako neto iz te brane? Da nisi moda psiholog? Nisam. Dakako da nisi! Odmah sam znao da nisi. Ti si jebena kuharica u radnikom restoranu. Nisam. Nemoj vrijeati. Znam da ti je teko. Nita ti ne zna! I zato bi restoranska kuharica bila uvreda za tebe? Za bilo koga? Zato bi ona bila neto gore, neto manje vrijedno od tebe? Pa to onda, ako nije proitala Dostojevskoga i Tolstoja i sve to!

69

robert mari

PRAZNINE

Zar ti izgledam kao kuharica? Kako izgledaju kuharice? Smiri se. Koliko...koliko joj je godina? Kako se zove? Eeej, pa ja ne znam ni kako se ti zove! Ma tko si ti? to si ti? to e tebi moje ime...ime moje male? Bilo ije ime? Ti si ba lud! Najprije me dovede ovamo, a onda onda povraa i... Jesam lud. Ludo lud. Najlue lud od najlueg. Kurvo! Droljo! Udario si je dlanom desne ruke po licu. Jo jednom, pa jo jednom. Ali nisi to bio ti, siguran si da nisi bio ti, barem onaj kojeg poznaje...ili si bio? Gledao si bespomono podivljale ruke u ritminom plesu udaraca. Nita nisi mogao. Nisi imao snage zaustaviti crveni, razdraujui vrtlog. Nepoznata ena pala je na koljena. Jecaji na vlanoj travi. Krv. Kleknuo si pokraj nje. Zaplakao, naricao. Oprosti mi! Oprosti mi, molim te! Ja sam lud, vidi da sam lud. Ljubio si je po obrazima, vratu, elu, rukama... Slani okus krvi i suza. Oprosti mi! Na trenutak je ena postala, potpuno poprimila oblije, kolski prijatelj iz djetinjstva kojega nakon udarca ljubi i moli za oprost. Osjetio si bol, fiziku bol u glavi, u elucu. Pomogao si joj da se pridigne. Dobro joj je, samo laki ok...i neto modrica i krvi. Dobro?! Nije joj ba dobro. Nisi znao to e. Nemoj, daj, nemoj plakati, molim te. Nikada prije nisam ovako... Ta vraja mala... Naglo, ba kao da bjei, poeo si se udaljavati, dok je ona ostala u nijemim suzama brisati krv, popravljati minku, lice, haljinu...svu ludost te veeri koju e teko zaboraviti. Pripalio si cigaretu, kaljao i urio, urio, samo to nisi potrao. to dalje od svega. Doma, doma. to li samo stavljaju u te cigarete kad su tako govnjive? Jeftinije im je. Vie e zaraditi. Ba njih briga to e ti, i svi ostali izgubljenici koji uvlae to smee od smea u plua, umjesto u pedesetoj, kao i svaki normalni i pristojni luak koji pui, ne brojei cigarete, odapeti od raka plua ili prostate ili debelog crijeva ili sranog udara ili modanog udara, ve u etrdesetoj. Vrtoglavica, munina. Kao da e opet povratiti. Izdri do kue! Izgubio si se u gomili. Nee valjda krvava nimfomanka, koja ak nije ni restoranska kuharica, dozvati policiju. Ako ih i pozove, ne zna tko si. Moe te jedino opisati, ali utjeno je to si i ti, kao i ona, potpuno bezlian. A bio je i mrak, na svjetlu te samo kratko vidjela. Lijepo si poeo razmiljati, krasno, divno, poput kriminalca koji je upravo opljakao banku, pa jo uz to i silovao slubenicu. Gdje su ti sad sve one tvoje krasne teorije o ovjeku, o pravu svakoga i svega na ivot, na ljubav, egoistu jedan obini, kriminale, govnaru. Ostavio si isprebijanu enu i pobjegao. Gnjido! Gnjidooo jebenaaa! I tu bi dobrodoao predah, jedna prilino velika praznina. Treba malo odmoriti od svega toga. I tu je prazno. nita velika bijela praznina predah bjelina prazno razno azno

70

robert mari

PRAZNINE

Da te barem poteno truju. Ali ne, prodaj, prodaj, obogati svoje bogatstvo. I svojoj djeci e dati da pue to govno. Zar je vano! Crkavati e, raspadati se, i u agoniji brojiti svoju poteno zaraenu lovu. Brdo love. Bog. Kojih li ljudskih svetaca! To su oni isti tipovi, ili njihova braa, oni s patetama i hrenovkama i hormonima i obojanim voem i povrem i svim onim pizdarijama u koje stavljaju i ostatke bogatih roaka, a vi puite, derete, loete, dok vam utroba ne dojavi da je nema doma i da se nema namjeru vratiti, ne ovaj put. Gotovo si trao i kad si odmakao od mjesta zloina. Zloina, dakako. Netko te je dozivao. Nisi se osvrtao. Proao si pokraj lobotomiranog mjesta. Jo uvijek guva iz koje se izdie smijeh. Ubrzao si. Nitko te nije primijetio. A i tko bi te mogao primijetiti? Nisi zabavan. Mokri mudrac je zabavan. Podivljali znoj i drhtue noge. Nisi siguran da e izdrati do kue. Do doma. Prevelik je to napor za nepokretnu, lijenu, bijednu, ljigavu spodobu kakav si ti. Bol u grudima. Infarkt? Nije infarkt. Jesi li se ikada upitao zato ovjek kad ga neto boli, stavlja ruku ili obje na to mjesto? Upitao te je stari, dobri i dosadni prijatelj jednog glupog dana u predveerje tihog juga u nadolaenju. To je uvjetni refleks. Odgovorio si. Da, ali kako je nastao?! Taj uvjetni refleks je dokaz da je nekada davno svaki ovjek imao mo, energiju, koju danas posjeduju rijetki iscjelitelji, energiju i mo Isusa Krista, da samoga sebe lijei naslanjanjem ruke na bolno mjesto. K vragu! To je njemu odmah dokaz za neto o emu pojma nema. Ali, dobro je da se neim zabavlja, neim to nije opasno. Bolje i to, nego da ide okolo i mlati ene. Kua. Napokon. Soba. Najnapokonije. Mala je spavala. I oiljak je spavao. Nina te nita nije pitala. Legao si pokraj nje, uzeo jednu od knjiga iznad glave...na tom drvenom komadu, dijelu kreveta ili kako mu je struni naziv - nikada nije bilo manje od pet ili est ili deset knjiga, pa si itao prema raspoloenju, to bi ti odgovaralo te veeri uzeo si knjigu, i ne znajui koju i itao je, ne znajui to ita. Nije to bilo nita novo. Dogaalo se to, doivljavao si ve to mnogo puta, u mnogim noima. ita knjigu, stranicu za stranicom i istodobno si negdje drugdje, kao da su onaj ita i onaj drugi Ti koji razmilja o neemu drugom, dvije razliite osobe, spodobe. Moda i jesu u tim trenucima. I nije to ona uobiajena rastresenost, odsutnost duhom, kako se to kae, to je stvarna odsutnost od samoga sebe, to su dvije razliite misaone cjeline, i ne bi tu trebalo biti nieg udnog. Normalno. Najnormalnije. Nema su tu to objanjavati, analizirati, prouavati. To je tako. Tako.

Mala jo spava. Samo da se ne popia. Zahod, ogledalo i sumorno, odvratno lice. Jo jedna od malobrojnih istina u moru podvala, prevara. Velika, opa prevara. Prevaren od noi, od dana, od lanog svanua, od sunca na umoru, od glupih i naivno pohlepnih politiara, od umjetnika koji kupuju kritike, kupuju svoje izlobe, svoje slike, poene za neto njima nepoznato, a misle da znaju to; prevaren od poludjelih etaa na stazi crknutih, napuhanih pasa i usmrene morske trave, od roaka, od znanosti, uitelja, medicine, knjievnosti, od Boga, bogova, popa, komunista, socijalista, faista, demokrata, kapitalista, demagoga nitavila, teoretiara apsurda...od samosaaljenja... Nabrajanje. Opet to dosadno nabrajanje. Ludi. Poluuje. Pa to! Pa to onda! Mala zelena betijica hoda po rubu kade. Gura je nadlanicom dolje i nastavlja s mokrenjem. Ti, zahodski Svevinji, odluuje o sudbini male hodajue stvari, o smaku

71

robert mari

PRAZNINE

njezina svijeta. Hoda spretno. Je li to hodanje ili puzanje? Osjea li strah? Moe li osjetiti strah? Nitko ne zna osim nje, ma to znanstvenici govorili. Ide ka rubu, penje se, pokuava ga osvojiti. Previe je sklisko. Nee ii. Pada leima...da, upravo tako, leima, mala zelena ima lea i to se vidi...pada leima u malu od bezbroj lokvica...kapi, malo veih kapi...vode, lokvu koja je ogromno more i poinje se, pretpostavlja, uasno muiti u bezuspjenom pokuaju izlaska, spasa. Pomoi joj? Ne, Veliki Zahodnjak je okrenuo palac prema dolje. Neka crkne, izmori se. Mogu li se kukci izmoriti? Izgleda da mogu. Sjedi na rubu kade i promatra umiranje nepoznatog ti stvorenja. Vrijeme prolazi. Tisuu kukevih godina. Prestalo je koprcanje. Odustao je. Gotovo. Ali, gle uda udnovato udovitog, nisi se ni snaao - a to se ima snalaziti u vlastitu zahodu?! - a betijica je opet na nogama. Prokleti kukac. Nee ba biti kako mali gospodin hoe. Moe li kukac htjeti? Puta vodu, vruu vodu, heheheee, i mae mu ili joj, dok on uspanieno - moe li se kukac uspaniariti? - pluta ka odvodu i nestaje u vrtlogu Nijagare. Zbogom, mala zelena betijo! Moda se opet sretnemo u nekom tamnom uvrtloenom slivniku, ali u izmijenjenim ulogama, pa me nemoj tedjeti, kao ni ja tebe. Koja je funkcija - opet? opet?! - tih simpatinih malih kukaca koje moe u svako doba zgnjeiti s osobitim zadovoljstvom, koja im je funkcija u ouvanju ravnotee prirode koje nema? Da ti zaseru zidove, a onda ih ti, ako ih se prije ne doepa neki simpatini pauk, pljesne cipelom i tako jo vie zasere zid? Da budu hrana guterima i zmijama? Koji e ti kurac guteri i zmije, od kojih ti se die ela na glavi. Koja je njihova funkcija? Koja je tvoja funkcija? Koja je funkcija funkcije? Ludi i poluuje, pa to onda! Ako nekome smeta, neka ne gleda. Neka te ne slua, neka ne itaaa, jebemti!!! Trebao bi napisati onaj glupi tekst, prije nego se probudi mala i opet te pone gnjaviti nekom djejom boljkom ili priom. Uzima notes. Biljeke. Dosta si toga ispisao, a zapravo se nita nije dogodilo na tom sastanku. Da je barem netko prdnuo...ili predsjednika Drutva spopala proljev, pa se usrao pred svima. To bi bilo neto, materijal za tekst. A ne ovako. Drutvo za zatitu i ouvanje bla, bla, bla... lanovi. Kako samo svi ti lanovi uivaju biti lanovi. To je dobro za samoreklamiranje, samoljublje i preseravanje i zalaganje za ovo i ono, a da usput kurcem ne mrdaju da se ouvaju - ako im je ve do toga toliko stalo - stare, prirodne, najprirodnije ruevine. Zgrade na umoru. Kulturna batina. Oni doista misle da to treba ouvati, tu prolost, po cijenu sadanjosti. A to se tu doista dade uraditi? Nita. Prastare graevine kojima je istekao rok trajanja, jer to je samo materijal...materija...kamen i drvo, koji se jednom moraju pretvoriti u neko drugo ili tree stanje, u drugi oblik, oblik praine, ma koliko nekomu bilo ao. Ako se i restauriraju, onda to vie nije to. Nema autentinosti, pa to vie nije nikakav ouvani svjedok prolosti, ve novogradnja starog tipa. Jo jedna prevara, zabluda. Osim ako se jasno i glasno i krasno ne kae da to nije ono prolo, ve sadanje koje nalikuje prolom. To je ve druga stvar. No ako se ve ovjek ne moe restaurirati, zato bi se to radilo sa starim zgradama. Umiru. Neka umru. Zar su vrjednije od ovjeka? Vidi sad, opet odvaljena glupost! Zato ne bi bile vrjednije od ovjeka...vrednije, vrjednije i vrijednije skupa. Kakvo je stanje svijesti i podsvijesti i nesvijesti lanova, uglednih graana, entuzijasta? Tromost. Pasivno nastavljanje nasljea. Ako je nasljee, ne znai da mora ostati takvo kakvo je. Neka se raspadne, pa to! I lanovi e se jednom raspasti. I ne pada im na pamet upitati se, ako je i nasljee, je li ono ispravno u odnosu na danas, treba li ga uistinu slijediti, i ne bi li trebalo tu neto mijenjati, (uh, koliko zareza!) barem

72

robert mari

PRAZNINE

neku sitnicu, nego ga jednostavno prihvaaju kao gotovu i neizmjenjivu stvar. Put koji su oni duuuni slijediti, bez imalo inventivnosti. Jer to je povijest. A sveta povijest podignuta na pijedestal Apsolutnog neusporedivo je dragocjenija i vrjednija od svakog oblika sadanjosti. Tako su to radili nai dobri stari djedovi i pradjedovi. Tako su oni mislili. I da je bilo mogue sauvati, konzervirati, makar govno jednog koljako imbecilnog imperatora, bilo kojega, vrijedilo bi vie i od same vrijednosti. Samo nekakav anarhist, luak bez ponosa na povijest i na svoje krasne pretke e uzviknuti: Odjebimo povijest! Ponimo od Nas! Mi smo pametniji od njih i njihovih uzreica, poskoica, misli, obiaja. Asocijalan tip kojega treba zatvoriti. Anarhist. Nihilist. Nai stari bili su plemeniti i mudri, nisu unitavali svijet kao ovi danas, znali su potovati ivot i njegove vrijednosti. Ma, nai stari, to smo mi, dragi moji! Nisu imali bombu, neutrone, hladnu vodu...ili je moda topla...uran, propan, butan...nisu imali sve te stravine elemente kojima bi mogli poruiti sve ivo, pa da bude mrtvo. A da nije bilo njih, ne bi bilo ni nas sa svim tim sranjima. I...i sad se opet tu stvar poinje komplicirati. Ima, dakako da ima vrijednih misli koje treba slijediti, ali ne Sve, nikako Sve...i doista se sad stvar toliko zamrsila, da ju je nemogue rasplesti, poput duge pletenice starice koja sjedi u hladu i mrmlja molitve sebi u bradu. Treba se maknuti od svega ovoga...mogao bi, ne samo nekom itatelju, ve i samome sebi ispasti zavidno glup i ogranien tip koji se pravi da nije glup i ogranien i da je najpametniji na svijetu koji izumire, i da ima pravo soliti pamet svemu i svaemu, a zapravo je sve puno praznina. I sad treba napisati to su oni tamo bulaznili, to su zakljuili. Doista, to su zakljuili? to e ikome njihov zakljuak? Komu je potreban? Njima? Zar ne bi svaki zakljuak trebao biti tek poetak neega? Jer, ako je to zakljuak koji znai kraj, koji je samomu sebi svrha, nepotreban je bilo kome i bilo emu, ako mu ne slijedi neto fiziko, neka radnja. U suprotnom je i to velika praznina. O emu ti to jutros? Poteno te je uhvatilo. Papir je u stroju. Prazna bjelina bila bi najbolji komentar o sastanku, ali ne bi ti to objavili. Nije dovoljno biti samo interpretator saetka gomile primljenih informacija...tuih misli...pa da bude umjetnik. Jer tu nema Tebe, osim ako Ti nisi sastavljen od svega toga. Priznaje da si mrtva toka, unato ispisanim stranicama, izmazanim platnima, osvijetljenom celuloidu... Predmet. Arhiv u malom. ivi arhiv. Bez sinteze nagonskog i racionalnog. Nema tu umjetnosti...ako pretpostavimo da je umjetnost ono to jest, da je definirana, da uope postoji. to to pie! Nisi ti filozof. Ti si samo obini vanjski dopisnik koji je sretan ako ugleda neto svoje otisnuto, jer onda zna da e dobiti milostinju. Nisi ak ni novinar, priznati i poznati i zaveden kao takav u sve one papire; slubeni, stvarni novinar. Oni barem mogu glumatati okolo, a da i ne napiu nita, i za to primaju plau. A ti bez plae moe samo glumatati, a to ti i nije ba neto, osim ako nisi lud za svojim lijepim licem iznad kojega je jo ljepe ime, a ispod jo krasniji i briljantniji um. I to bi bio uspjeh, prevariti sve, tako da si zadovoljan jer ti zavide i misle kako si zadovoljan, a ne znaju da si nezadovoljan. Ubili bi za svoju sliku u novinama, pa i za samo ime. I ubijaju za to. Ako ne drugog, ubit e barem sebe, pa e slika izai u osmrtnicama. Nije ba neto, ali za poetak i nije loe.

73

robert mari

PRAZNINE

Pun si gluposti jutros. Prava navala. Ajde, istipkaj tu glupost. Gospoda su se zauzela za sve to i objavite to i platite to. I odnesi to svemoguem ovjeku. Njegovoj Milosti. Tata! Tata! Jebi ga, probudila se. Ali sklepat e ti to ve. Evo me, zlato, dolazim. Piki mi se. Donesi mi tutu. Djeja nervoza. Mokrana problematika s osvrtom na suenje poutjelih plahti. to e ti tuta? Ti si ve velika cura. Ajde u zahod. Neu. Ali ti si... Neu i neu! Tamo je hladno. Ma nije hladno, normalno je, vjeruj mi. Pa toplo je, nije zimsko doba. Donesi tutu ili u ovdje. Mala piki u tutu. Bolje i to nego u krevet. Maloprije ga je natopila. Mala, koja e postati velika, ogromna, s brojem cipele etrdesetpet. To je sad moderno. Nagledao si se tih mladih s velikim nogama. Momci i djevojke odreda preko dva metra, sa stopalima kao tvoja dva. Imaju problema s kraljenicom...ili kraljenicom sa ...i hodanjem i tranjem i sagibanjem... Komini su onako krakati. Morat e se mijenjati standardi, ako ve nisu. Primijetio si ve, ako to nije sluajno, da su ti rukavi na koulji predugi, iako ti ruke nisu kratke, naprotiv, uvijek su ti govorili da ima nekako predugake ruke. A moda su se poele uvlaiti, smanjivati...moda si se ti kompletan poeo smanjivati. Tko bi to znao. to je najgore...ili najbolje...sve je mogue, i niemu se ne treba uditi. Ba niemu. Dolazi li doba visokog ovjeka, koji vie nee biti visok, nego samo prosjeno visok, a visoki e biti samo oni koji su dosta visoiji od tog visokog koji je prosjean. ovjek raste. Tko zna zbog ega. Jo jedna zahvalna tema za znanstvenike, koji e predano ispitati sve mogue faktore utjecaja na rast, pa e jednog dana objaviti da ovjek postaje visoiji zbog gustoe kiselog mlijeka ili pak zbog prevelikog utjecaja mineralne vode na nadbubrenu lijezdu, koja ubrzano lui bla...bla... Otac ti je onii ovjek, a u vojnoj knjiici mu pod stas pie Visok. Onda je bio visok, a sad je ispod prosjeka. Vidi to i na sebi. Nekada si bio vie visok nego prosjean, a danas ve i tvoj prosjek dolazi u pitanje. Iako ima i odreeni broj - Odreeni broj?! Dakako da je odreen - iznimno niskih mladia, uvjeren si da dolazi visoka era. Ili je ta visoka era otkad postoji ovjek. Stalno je rastao i rastao, a da nije ni primjeivao. No visina te uistinu nikada nije zabrinjavala. Ni opadanje kose. Kau da niski ljudi pate od osjeaja manje vrijednosti...jer su nii od ostalih...i da su zli i da mrze sve ivo to je visoije od njih. Svata! to je to najsavrenijem jadniku na planetu Zemlji utuvilo u njegovu najpametniju glavu da vjeruje kako je vei broj, u bilo emu, vrjedniji od maloga? I emu vrednovanje? I tko je odredio to je normalna visina, a to manja ili vea? Ali izgleda da su doista neki od onih niih to shvatili preozbiljno, pa zbog toga pate i ele svoj nedostatak nadomjestiti vlau, moi...kako bi mogli govoriti s visokih balkona svjetini koja je dolje, puno nie od njih, i tako napokon biti vei od svih, najvei. A do vlasti se obino dolazi upokojenjem prilinog broja visokih i niskih, pa ih zacijelo stoga dre zlima i svakakvima. No ne moemo na to ba tako gledati, jer to emo s visokim monicima i vlastodrcima i pakosnicima koji se izruguju niskima - pa su moda niski iz iste prljave pobune poeli bivati zli i pakosni i moni i vlastodrci. Vrag bi se tu snaao, kako bi se to uobiajeno reklo.

74

robert mari

PRAZNINE

Hoe li jo pajkiti? Neu. Oblai je. Pije mlijeko. Kia. Topla i prekrasno sumorna. Ne odustaje. Bude to obino doba od nekoliko dana kojima zavlada miris umiranja. Bude jasno uoljivo i usluljivo i unjuljivo da neto nije u redu. Ili je to pak uobiajeno u redu, to doba umiranja. Dani mrtvih. Pogine nekolicina mladih ljudi, a oni stariji...i ne tako stari...redom pomru. Sve to u nekoliko dana. U kraljenicu ti se zavuku jeza i strah, koji ne prou sve dok Velika Smrt ne ispuni svoj vlani, kinosumorni zbroj. Ti dani uu u prosjek umiranja, koji je, kad se promatra kroz godinu dana, sasvim normalan i Prosjean, unato tvojemu otporu prema prosjeku kao jednoj od najluih tvorevina prosjenog ovjeka. Skupe se tih dana svi ugruci i trenuci asfaltne nepanje i skliskosti, koji donesu toliko oekivanu tugu i sprovode i osmrtnice. Bespotrebnu tugu i sprovode i osmrtnice. Besmislene rituale. Ako je smrt neizbjena, a znamo da jest. Tata, ajdemo neto crtati! Ne moe tata. Crtaj ti sama. Neu. Crtaj i ti, pa u i ja. Ali tata ima drugog posla. Samo ti lijepo crtaj kuicu, a tata mora neto napisati. Brzo u ja to. Mogu li i ja malo tipkati? Jeftini pisai portabl stroj. Sve to si u ivotu od pisanja zaradio. Tvoj ponos od neprocjenjive vrijednosti. Od objavljene prie. Dugo si ekao, nisi ak znao ni koliko e dobiti za tu priu bez interpunkcije. A onda je jednoga dana stiglo. Bio si sretan to si Nini mogao rei da ne pie za kurevo zdravlje. Evo, vidi, ovo je od pisanja. Pogledaj! Ne moe sad tipkati, duo. Uostalom, to nije za malu djecu. Kad bude malo vea... Nisam ja mala djeca! Ja sam malo vea nego mala djeca. U redu. Ti si malo vee dijete, a sad crtaj, a tata e pisati. Ostavi to. Pusti! Samo dva slova. Dobro, samo polako... Eto! Zadovoljna? Aha. A to e pisati? Ne mogu ti sad ja to... Nee shvatiti. Reci miiiii! Pisat u o sastanku jednog Drutva za ouvanje starih zgrada i tomu slino. Je li ti sad jasno? Nije. Zato moraju uvati stare zgrade? Je li da ne dou veeeliki lopovi, pa ih ne odnesu? Ma, nije ba... A od koga onda moraju uvati stare zgrade? Reci mi...reciii miiii! Je li da ne doe veliki div...veeeliki diiiiv, pa je ne odnese? Tako nekako. Crtaj, crtaj. Crtat u kuicu. Ne zaboravi zavjesice na prozorima. Neu. Ne zaboravi prozore.

75

robert mari

PRAZNINE

Kako moe zavjesica na prozoru bez prozora?! Ba si blesav, tata. Jesam, zlato. Ne moe, zato i kaem da ne zaboravi. A sad se uhvati posla. I ja u se uhvatiti posla? Tata! to je? Kad e se mama vratiti? Brzo. A je li ti nju voli? Volim, duo, volim. Je li ona tebe voli? Dakako da voli. Hoete li se poljubiti kad se vrati? Puno se poljubiti? Puno, puno emo se poljubiti. I tebe emo puno poljubiti. Crtaj, sunce. Nacrtat u i sunce. Nisam to misl... Da, svakako nacrtaj i sunce.

UTLJIVA LOMAA ISKRENOSTI Raspuklo svibanjsko poslijepodne. Kada je vrijeme stalo. Niske suneve lijene zrake pomijeane s bromazepamom, kofeinom, nikotinom i poneto barbiturata... I nema pomoi. Ne pomau molitve, ni preklinjanja ni doktori ...ni ene... Ali jo uvijek nisi odluio prekinuti s tim. Kao da bi ta odluka uzdrmala svijet. Nita novo. Samo jo jedan smiraj u sutonu popodnevnih etaa. Samo jo jedno patetino sranje svibanjskog zalaska sunca. Ne vidi kakve to ima veze s bluesom due. U devetom danu petog mjeseca tamo neke devedesete godine, kako bi se to kalendarski reklo. Na trenutak ti se uinilo da ima jo toga za kazati. Da pjesma nije gotova. Pjesma. Je li doista to sve to moe sve to ti treba

76

robert mari

PRAZNINE

sve to... Ipak je kraj. Stavi toku, toketinu. Evo je! . Toka. Jeste li imali posla s ubojicama, dottore? S ubojicama?! Za koga vi mene drite? Mislim na vae muterije. Muterije? Pacijente. Morate li me svaki put najprije izmaltretirati i zbuniti, pa tek onda postaviti pitanje? Nisam primijetio, ali ako je tako... U redu je. Nemojte se ispriavati, neto sam razdraljiv u zadnje vrijeme. Problemi? Nismo tu da ulazimo u moje probleme. Dakako da svatko ima nekakve probleme. Ali ovdje nije o mojima rije. Nije mjesto ni vrijeme. Zato ne? Jer ste vi na tom krevetu, a ja etam od sobe do sobe, od kreveta do kreveta, po ravnateljevoj ideji, jer da je to sad neka najnovija i najuinkovitija metoda, i priam s pacijentima, sluam ih, sluam i sluam i doe mi da... I kako onda poteni ovjek moe zaspati nakon svega toga; kad doe doma kod ene koju stalno mora sluati i sluati i govoriti kako je u pravu, kako nema razloga za zabrinutost, kako je sve to normalno, malo tjeskobe nikome nije nakodilo i sve tako. I vi se onda udite to sam razdraljiv! Ne udim se. Odakle vam to? A niste ni razdraljivi, esto ste pospani, pa i uspavani skroz. Da nije bolest spavanja? uo sam da ta bolest moe... Eto, znao sam, znao sam. Ja vam sluim za zabavu, za ruglo, je li? Vi...vi niste ni ludi ni bolesni...vi...vi ste zli, opaki, bezobrazni, bezduni, bezobzirni... Smirite se, neu vie. Doista ste razdraljivi. Bit u dobar. Evo, uzmite dvije! Nee vam nakoditi. Ne bih smio...ali proli put su mi...doista su mi pomogle i... Samo se posluite, ima ih koliko hoete, samo ih moram skrivati od ovog dadaista. Srea da stalno spava. Hvala. Mogu ja opet...vau au? Dakako! Niste trebali ni pitati. Znate, ja ponekad eksplodiram i...skupi se ovjeku, znate to sami... Ma, sve je u redu. Pa, ljudi smo, je li, nismo bombe...mislim to s eksplodiranjem. Tako nekako. ao mi je zbog onoga maloprije. Nego, to ste me ono pitali? O vercerima? O ubojicama. Pitao sam poznajete li nekog od ubojica. t...to e vama ubojice? Ne trebaju mi, ne trebaju meni ubojice...barem ne jo...ve sam htio znati jeste li imali kojeg pacijenta ubojicu. Kakvi su to ljudi? Bilo je nekoliko sluajeva, nisam se puno bavio tom tematikom, ali bilo ih je nekolicina. Obini ljudi, samo to su izvrili ubojstvo. Mislim, nita posebno. Svaki od njih je imao neki svoj razlog za to, bio on racionalan ili ne, i to je sve. Neki su priali o tome s uitkom, dok su se drugi lomili, ponovno prolazili kroz to i, barem se tako

77

robert mari

PRAZNINE

inilo, najiskrenije se grizli i kajali. Nema pravila. Ne znam to bih vam tu jo mogao rei. Svatko je ubojica za sebe. Ne moe se tu nita uopeno... A preventiva? Kako bi bilo kad bi se poradilo na nekoj vrsti izoliranja tih ljudi prije nego ubiju. Da ih se odvoji od potencijalne rtve. Kako ete prepoznati budueg ubojicu, dragi moj pametnjakoviu? Da niste vidoviti? A? Vrijeamo? Oprostite, nisam imao namjeru... Ove tablete su doista posljednji urlik medicine, svima u ih ubudue propisivati, to vie to bolje. Kako ete ga prepoznati? Po emu? Kako dokazati da je ba on budui ubojica? I kako znati koga e ubiti? Dakako da se ne mogu svi prepoznati, ali ima ih koji su uoljivi iz daleka. Ne treba puno mozgati oko toga. A to su? Gledamo ih svakodnevno na ulici. Samo je pitanje tko e im biti, nekima od njih ne i prva, rtva. Evo recimo, znamo da je taj i taj malo nezgodan kad se napije ili ubode ili se nakljuka tableta, a uz to i naoruan. To je javna tajna. A opet drugi taj i taj je manijakalni zaljubljenik brze vonje koja je ve nekoga kotala glave ili ruke ili noge ili svega skupa. I svi ti i ti, takvi i takvi, slobodno etaju i voze i pucaju i nikome nita. Neki su ve i odleali vie puta, a neki od njih nita...izvukli se uz uvjetnu kaznu ili tako neto. Uvjetno! Zamislite sud koji ubojici kae Ovaj put si ubio i progledat emo ti kroz prste, ali ubije li saaamo jo jednom, ne bude li dobar deko, stavit emo te u zatvor osim ako se opet ne izvue uvjetno. A najvei broj njih je na slobodi upravo zahvaljujui vaoj struci, koja je utvrdila da su u trenutku ubojstva bili neuraunljivi, ili neubrojivi, kako se to sad kae. A sad su opet ubrojivo uraunljivi, pa ih putamo na ulice. Kao da itko uraunljiv moe ubiti! Za to u svakom sluaju mora biti neuraunljiv. I to je to uraunljivost? Znai li to da moemo raunati na nekoga...ili moda da je on sposoban raunati, i u toj svojoj raunici razlikovati, kako se to lijepo kae, dobro od zla? A dobro je ne ubiti, zlo je ubiti. To je najjednostavnija definicija toga. Budni ste? Budan sam. Mislim da ne moemo tek tako proetati ulicama i pozatvarati ljude pod optubom da postoji mogunost da ubiju ili osakate. A moja profesija radi samo ono to se od nje trai, procjenjuje uraunljivost ubojice u tom trenutku, mislim, kad je izvreno ubojstvo, i nema se pravo dirati u zakone, ve ih se jedino pridravati, ma kako vam oni u nekim segmentima izgledali udni...pa i ta uraunljivost. Dok postoje jasno odreeni parametri koji je odreuju, nita se ne moe niti smije mijenjati, ma kako vae ideje bile zanimljive za razmatranje, iako su previe pojednostavljene. I, na koncu, to je s onim vaim da kanjavanje nema smisla, da zatvaranje ne vodi niemu. Pa vi stalno sebi skaete u usta. Sami sebe pobijate. Nisam ni spomenuo zatvaranje, ni kanjavanje. Ne bi to bila nikakva kazna. Samo odvojiti te ljude od onih koji e stradati od njih. Kako? Kako to izvesti? Ne znam. Ideja je moja, a tehnike pojedinosti preputam strunjacima. Nemam pojma kako to izvesti. Nego, susjed vam malo previe spava. Jo ga nisam zatekao budna. Zamolio sam vas, zar ste zaboravili, da mu vie ne dajete te tablete. Ako ih ve ne elite uzimati, a morate, dajite ih pomalo meni...neu nikome rei. Ha, a i kome bih mogao rei, kad sam ja zaduen za vas.

78

robert mari

PRAZNINE

Uzimam ih, ali ima ih toliko da ne znam to u s njima, a dadist ih, vidjeli ste, oboava. Mislim da je postao ovisan o njima. Ponekad pomislim da su ljudi vae struke, bez uvrede, samo trgovinski zastupnici tvornica koje proizvode te stvari. Neka vrst legalnih dilera. Najprije ovjeka navuku na to, a onda od njega naprave ovisnika, narkomana, tabletomana. Moda dobivate i proviziju. I kad ovjek odlui prekinuti i zapadne u apstinentsku krizu, za koju ga vi uvjeravate da to nije nikakva apstinentska kriza, ve samo reakcija njegove uzburkane podsvijesti, dakako da mu nita nije jasno. Legalni dileri, da. Ne poinjimo opet, molim vas. Kakvi dileri?! kakva provizija?! Da nije tih stvari, mnogi ne bi mogli ni govoriti, ni kretati se normalno. O svim onim neracinalnim strahovima da i ne govorimo. Nemojte tako. Pa i vi ste... Ma, jebe tablete! Gdje smo stali? Malo ste me uznemirili. Zar tablete ne djeluju? Pa, maloprije ste... Danas neto sporije. Hou rei, blae, ali djeluju. Ipak ste me uznemirili. Sve ima svoje granice. Ispriavam se to sve ima svoje granice. Najbolje da se smirimo. Evo, ja u se prvi smiriti. O emu smo, dakle, priali? Priali ste, vi ste priali, a ne mi...priali ste o ubojicama. Aha, da. Jedan takav, mlad i perspektivan, deko koji obeava, unitio je trogodinjem djetetu noge svojim novim ukradenim motorom. Nakon brzog izlaska iz zatvora, pobojao se za reputaciju, pa je ubrzo pregazio staricu koja je, na njegovu alost, preivjela. Ovaj put nije ak ni iao u zatvor. Izgleda da je odreena gornja granica pregaenosti koja se tolerira. A ugled mu je najvie porastao meu kolegama, kad je silovao malodobnicu, i to na iznimno suptilan nain. Prethodno joj je slomio ruku i nogu. Neto u stilu Hoe li? Neu! Krrrc! Ode ruka. Hoe li sad? Neu! Krrrrc! Ode i noga. A sad? Aaaaaaaa! To jaukanje prije gubljenja svijesti shvatio je kao odobravanje i silovao ju je. Nemogue! Mogue! Eno ga, eta, slobodniji od ptiice, pun je love, nigdje ne radi, niti je ikada radio...zacijelo zbog neuraunljivosti. Moda. Tko zna zato je na slobodi. No ne vjerujem da je stanje tako beznadno. A sve da je i tako, rekli ste da ne znate kako biste proveli onu vau preventivnu izolaciju. A ne znam ni ja. Mislim da bi ipak vrijedilo pokuati. Ali kome to predloiti? Pa da me strpaju u ludnicu. Ali...ve jeste...bez uvrede...ja... Da, da, ponekad zaboravim...zaboravim da postoji razlika, barem tako kau, izmeu ovog ovdje i onog tamo, vani. Daaaaaa! Daaaaaaa! Evo ga, napokon se probudio. im zauje svoj jezik, probudi se. Morat ete ukinuti potvrdne odgovore u ovoj sobi, dottore. Bolje da je budan. Zar ga namjeravate zauvijek uspavati? Pa on nita drugo i ne radi nego spava. Najmanje dvadeset sati dnevno...ako ne i vie. Samo spava i spava. A to bi poten luak ovdje trebao raditi? U ovom ambijentu? Dadaistikom ambijentu. Uspava se. Uspavaju ga. Ali on jo neto radi. I vi ste bili tu u nekoliko navrata i nanosa, je li, kad se probudio, pa... Daaaaa!

79

robert mari

PRAZNINE

Vidio sam. A to tu moemo, to je nagonski, fizioloka potreba, usudio bih se kazati. Mora se ovjek... Isprazniti? A ja? to je sa mnom? Kad zamolim sestru za malu uslugu...zar bi joj ruka otpala? Prijeti da e me ukopiti na spavanju. Osim toga i svega osim, mislim najozbiljnije. Oenit u je. Ve ste oenjeni. To ovdje ne vrijedi, to je onaj vanjski, neki drugi svijet. Svijet onih normalnih, koji misle da su normalni. I svaka zakonska veza Tamo, ovdje je ponitena. Ali sestrica je svaki put sve ozbiljnija u svojoj podloj nakani, ne pokazujui ni trunku razumijevanja za moju neizmjernu sestrinsku ljubav, tako da se bojim usnuti. Moda je i to jedan od razloga zato izbjegavam ove tablete, u strahu da bih se mogao probuditi piskutava glasia. eli me eunuhirati. A zbog ega?! Samo zato jer sam zaljubljen u nju od uiju nadolje. Rekli smo da neemo vie o tome. Obeali ste. Obeao sam, ali je nepravedno. Njegovo drkanje opravdavate nagonom i fiziolokom potrebom, a ja, koji to elim raditi normalno, ispadam manijak i napasnik i svata. Nije poteno. A to biste vi htjeli? Da se ovo pretvori u bordel? Ne bih imao nita protiv. Ionako se ve pria... to se pria? Pa, pria se...pria se da ovo zna nalikovati bordelu, iako ne mora znaiti da je to istina. Molim, nita osobno, ni osobito, ali pria se... Tko pria? Pria se. U kuloarima. Zar ovdje postoje kuloari? A gdje ne postoje! Zapanjuje vaa budna budnost. Kako to mislite? Jo niste zaspali. to je to s vama? Sad doista vjerujem da ste u problemima do gue, do titnjae. Morat u vam pojaati dozu. Vi, malo malo, pa ponete po starome. Ima li tome kraja? Ovaj put, iskreno, najiskrenije, nisam mislio nita loe. Samo elim pomoi. To mi nalae moja luaka etika. Ne uzimajte mi za zlo, molim vas. Svi mi sve uzimaju za zlo. ak me je i roena mala zamolila da na sljedeu knjigu ne stavljam svoju sliku, jer da joj je neugodno kad je prijateljice pitaju je li mogue da joj je otac napisao onu.knjigu. A kako je moja slika na njoj, ne moe lagati da je to netko drugi, samo istog imena i prezimena. Eto, zamolila me je idui put bez slike; barem to, da se ne mora sramiti i crvenjeti. Doista vam je to rekla? Najdoistije! Ali nisam ja kriv...ili moda jesam. elio sam samo najbolje. Prvo to sam uradio kad je knjiga tiskana je da sam na jednom primjerku napisao posvetu maloj i zatvorio je u kuvertu, uz masnu napomenu na njoj da je ne smije otvarati prije njezine osamnaeste godine. Dakako, kuverta je bila otvorena ve za pet minuta. Poela ju je itati i ve nakon prvog pasusa tuno me pogledala, samo to nije zaplakala, i rekla da zato sam pisao tako rune i bezobrazne rijei. I eto. Mislio sam i matao kako e biti ponosna i napuhana kad joj tata objavi knjigu, a ona se bojala da je netko ne upita je li ona prostaka knjiga djelo njenog ludog oca. I kakav li je samo to otac? Pa on ima dijete! Obeao sam joj da na sljedeoj, ako je bude, nee biti slike, a ako ona ba eli, neu stavljati ni ime. Potpisat emo onog debelog pijaninu. Barem toliko mogu

80

robert mari

PRAZNINE

napraviti za nju. A i na tu sliku su me nagovorili, ma kako vam to izgledalo nemogue, obzirom na moju narcisoidnost i ego i superego i superegoistinost. I ja sam sam se jedno vrijeme po izlasku knjige skrivao, mislei da su je svi kupili i proitali. Sad mi je lake, kad znam samo za rijetke sluajeve. Eto, srea u nesrei. Spavate li? Budan, kao i uvijek. Kao nikad. Neto se dogaa sa vama. to se dogaa sa mnom? Ne znam, nekako ste mi nepoznati. Sve je to normalno. Normalno je da je sve to normalno, pa ak i obrnuto. Ali to ste mogli i oekivati od djeteta njezine dobi! Nita, samo da je ne proita prije osamnaeste. Koliko sam samo muke imao s onom Komisijom za kulturu oko nepristojnosti! Jedan od njih, profesor ili general, ne mogu se sad sjetiti, rekao je da je knjiga krajnje nekulturna, a poto su oni tu nekakav vrag za kulturu, ne bi bilo dobro da odobre traeni novac za njeno tiskanje. Drugi je rekao da bi se to moglo glatko objaviti u nekom pornografskom asopisu, zato ne bih pokuao, tamo e to sigurno proi. A jedan od nesuenih recenzenata je napisao da je to rukopis u kojemu su seksualne frustracije autora daleko zanimljivije za psihijatriju nego za knjievnost. Eto, i vi ste doli na svoje. A znate li samo koliko je vrhunskih knjievnih djela zanimljivo za psihijatriju! Pa...i sama psihijatrija je zanimljiva za knjievnost! Boe dragi! Ne znam iz kojih su se razloga ostala trojica iz Komisije usprotivila, moda nisu ni proitali rukopis, pa su se dogovorili da mi daju samo pola iznosa potrebnog za tiskanje, a za ostatak neka se snaem, to je u tom trenutku bilo isto kao da mi nisu nita ni dali, i oni su toga bili svjesni. Elegantno su se izvukli. Aha, umalo sam zaboravio, jedan od one prve dvojice najkruih, koji su se najvie opirali, meu ostalim i kao razlog protiv, naveo je pesimizam u tekstu. To sam vam ve, ini mi se, neto bio spominjao, ali nema veze. Zamislite, smrt pesimizmu! Sva srea...ili nesrea...imao sam odane prijatelje koji su u nepunih est mjeseci prikupili ostatak novca. Ve sam vam, evo se sad i meni ini, ba kao to se i vama maloprije, rekao da je niste trebali objaviti. Barem ja tako mislim. To je trebala ostati samo vaa knjiga. I vi ste protiv pesimizma? I za vas je to defetizam? Ne, ne nikako, pa rekao sam vam, ne radi se tu o pesimizmu; priali smo ve o tomu...ili ste vi spavali moda dok smo priali? He, mogue. No, svi grijee, pa ak i ja, dragi moj dottore. Samozajeb, i to se sad tu moe. Trebam li do kraja ivota ispatati radi jedne drutveno neprihvatljive i bezobraznistike knjige?! Trebam li ispatati iskrenost?! Pa i kriminalci odslue svoje. Tada me jo nitko nije bio upozorio da se ne piu iskrene knjige. Bio sam mlad i zelen zelen od cigareta i kave. O emu sad piete? Trebalo je to biti neto lijepo i divno i krasno i nebezobrazno i zapanjujue neiskreno i dodvorno, tako da me proslavi. Ali svi su izgledi da sam opet poeo bivati iskren. Nisam za knjievnika i gotovo. Zato onda piete? Zato vi spavate? Ne spavam. Vidite da sam... Ne mislim sad, nego kad vam se spava ili kad vas uspava seansa, pa vam se spava ili kad vas uspava tableta pa vam se spava...

81

robert mari

PRAZNINE

Opet zlobni? Moram spavati. Svi spavaju. Istina je da svi spavaju. Htjeli ste kazati, dok svi spavaju vi piete? Ne, niste me najbolje razumjeli, ali nije vano. Piem jer moram. Ne morate! Moram!!! Nitko vas ne tjera. Tjera me pisanje, dottore! Ako je tako, onda piite, ali nitko vas ne tjera da to objavljujete. Moram!!! Opet! Jeste li to sad vi zlobni? Nisam. emu pisanje, ako nema objavljivanja? Za koji kur...emu svi ti mjeseci rada, nerviranja, lupanja srca, kidanja papira, psovanja, sve te neprospavane noi i dani, unato nesanici? Priznali ste da ste se kroz prvu knjigu iistili. Nita ja nisam priznao, niti u priznati, pa makar me muili; to ste vi utvrdili. I dalje tvrdim. Dakle, svrha je ispunjena. Vama dobro, a nikome loe. Objavili ste je i vidjeli da je nekima doslovce nakodila, pa u neku ruku i vama. Shvaate? Shvaam. Nisam lud! Zapravo...mislim...lud sam, ali shvaam. A tko ih je tjerao da itaju ono to im kodi! To onda moe vrijediti i za oruje, za drogu, obine tablete protiv boli, puenje...Sve moe nakoditi. Ako eli da ti ne nakodi, nemoj to uzimati. Pored svega proizvedenog, pored svih bombi i kemijskih otrova i noeva, moja knjiga je po vama opasna. Pa ja sam doista lud! Niste ludi. A zato sam ovdje? Nemojmo opet od poetka, mooolim vas. Moemo i od kraja. Kako? Tako! Kako tako? Kako kako tako? Kako ka... Pa vi ste opet neozbiljni! Kako li me svaki put samo uspijete navui! Ne navlaim vas ja. Odavno ste navueni. to sad to znai? Nita, pobjeglo mi je. Aaaa, ne! Ne, izvolite razjasniti misao. Neete se ovaj put izvui. elim jednom biti na isto sa vama. A ja elim biti izvan ove sobe i to je sve. Ostalo me ne zanima. Zamuujete stvar, a? Preskaete temu. elim znati to ste mislili pod onim da sam navuen. Nita. Izgovorio sam to, a nisam mislio ba nita. ista verbalistika. Verbalistika?! Nita. Opet nita! Uvijek nita! Kod vas je sve nita. Sve je nita, slaem se, dottore.

82

robert mari

PRAZNINE

Smutili ste me do kraja. Zbunjen sam, a lijepo sam vam rekao u kakvu sam stanju. Zar ne moete imati malo obzira! Ako ve ja vas ne razumijem, pokuajte vi barem mene. To mi je neto poznato. Deja vu. Nije li vrijeme za spavanje? Odakle vam sad to? Zar sam vam ikada naredio da spavate? Tko to moe kome narediti da spava? Opet ste zbunjeni do krajnosti te rijei. Mislio sam na vae spavanje. Predugo ste budni. Problemi, znam. Dosta!!! Dosta mi je vaeg zajebavanja u zdrav mozak! Dosta mi je vae odvratne face! to je previe, puno je! Dovoljno sam trpio sve te vae gluposti. Nosite se u kurac vi vi vae teorije o svemu i svaemu! I ja sam samo ovjek. Zato nitko mene ne razumije? Zato mene ne bi netko sasluao? Zatooo? Da? Daaaaa? Aaaadadadaaa! Smirite se, molim vas! Nikada vas nisam imao namjeru uvrijediti. Nisam znao da ste tako krhki. Molim vas, umirite se! Ja... A ti, Dada, mir! Miiir! Daaa? Mir! Ost...avi...jeb...tabl... Evo ti, na! Da ti pizda materina luda i glupa i bezvezna tako! Daaaaaaaaaaa! Daaaaaaaaa! Eto, jesi li sad zadovoljan? Vidi da je doktor u kurcu. Ali...ali, pa vi ste ga udarili nogom! Nogom ste ga... Pa to je... To je... To je najbolje za sve nas. Htio mi je drpiti tablete, a rekli ste da mu ih vie ne dajem. Pravi se lud, momak, a? Nauit u ja tebe redadadaaa! Kako...kako ste mogli! Zar ne osjeate nimalo saaljenja za njega? Pa on je potpuno bepomoan, poput djeteta. To bi bilo loe po njegovo zdravlje. Saaljenje ne pomae ni zdravima. Dapae, kodi im. Svakome kodi saaljenje. Nego, uzmite vi jo dvije, nikad vam nisu bile potrebnije, to se vidi...a i uje. Mogao bih. Hvala. Samo mi dodajte vau au...tako. Ne zamjerite za ono moje... Kao da se nije ni dogodilo. Pa, skroz ste razjebani totalno, ovjee! Tu vau enu...nju bi trebalo...da se mene pita...ali neemo sad dolijevati maslinovo ulje na vatru... Dodajte mi au, molim vas. Dodao sam vam je. Druge nemam. Aaa, ha, stvarno! Vidite koliko sam... Pijte! Pijte! A sad lijepo poite u neku praznu sobu, ili vi ve najbolje znate kamo, pa se naspavajte. Ne bih elio da se ovo...ma, razumijete vi mene, je li...da ne bi u kuloarima i to... Kad bi se doznalo, bilo bi svega. Samo bi mi to jo nedostajalo Sve je u najboljem neredu. Potpuno vas razumijem, osobito u kuloarima i ostalim dijelovima zgrade. Nitko uo, nitko vidio, a vi ostajete i dalje lijenik od renomea. Ni Dada nee zucnuti o ovome, budite sigurni. Je li, Dada? Je li? Odgovori!!! Daaaa! Nemojte ga vie... Ja sad idem malo... Nemojte ga vie... Sve je pod nadzorom. Samo vi idite u... Tablete su grom...tko bi to...ku no... Ku no, dottore! Iako je teki dan, ali svejedno.

83

robert mari

PRAZNINE

A to si se ti skupio? Nije bilo ba tako jako. Sto puta sam ti rekao da mi ih ne uzima pred njim. Jesi li ti lud, to li? Daaaa...daaaa. Nisi ti lud, vjeruj mi, samo si malo nenormalan, to je potpuno normalno. Da? Da. Evo ti etiri komada, ali da nisi nikome pisnuo! Daaaa. Ne treba mi zahvaljivati i...ima svoju au, majmune jedan idiotistiki i idiomistiki! Ta aa je za doktora. Ajd, spavaj! Ne, ekaj! ekaj, Dada! Nisam ti rekao to sam sino vidio. Slua li ti mene? Dobro. Gledao sam sino nebo i najprije vidio neto jako svijetlee, kao da je zvijezda, ali nekako velika i presjajna, da bi se zatim svjetlo brzo, gotovo u sekundi smanjilo, pa je izgledalo da se udaljava, ili pak izgara, gasi se. Moda je to ono, kad kau da se zvijezda ugasila, super nova, ma ne mislim da je neto novo, pa super novo, nego sam uo da to tako nekako zovu, a moda je i jedna rije - supernova, eto to. Nikada prije to nisam vidio. A odmah nakon toga - zamisli, sve u jednu veer - vidio sam sitno bijelo svjetlo kako se brzo, brzo kree. To je satelit. Rekli su mi ako tako neto vidim, da je to satelit. Izgubio sam ga iz vida. Nastavio sam gledati, onda svjetlo nestane, pa se opet pojavi, pa opet nestane, kao avion, a nije avion, nije ni NLO; kretalo se pravcem, onako pravilnim, samo to se gasilo i palilo, ali u dosta veim razmacima nego avion. Ne znam. Onda je padala zvijezda, i zaelio sam zdravlje svima koje znam i ne znam. I, nakon svega, ne znam je li mi se to uinilo, vidio sam sitnu utu svjetlost kako skae, skakuta ili tako nekako. to ti misli o svemu tome, Dada? to se to sino dogaalo? Daaa. Slaem se. Mislim da si u pravu. Ali, sva ta svjetla... SLIJEPA IGRA DUHOVNE KANIBALISTIKE Kako se hraniti bez klanja, bez nanoenja boli...ne samo ivotinjama. I biljkama. Kako jesti, a da ak ni biljkama ne zadaje bol i patnju i pla? Dobra, stara naivna...a moda i nije...ideja, jo iz onih hladnih uniformiranih dana, kada je hladnoa boljela do suza, a ideje navirale u sve guim rojevima, stvarajui obrambeni tit protiv sulude hladnoe u sivozelenoj uniformi. Plodovi. Plodovi su rjeenje, govorio si im. Treba jesti samo plodove i nita vie. Plodove biljki. To nikoga ne boli. Ili...ili bi moda i sve te plodove trebalo pustiti da ostare, da umru, otpadnu sa stabla, sa stabljike...i onako mrtve ih pojesti. Eto, tek to bi bilo konano rjeenje. udnu nostalgiju davnih tekih trenutaka, tek da bi se popunila praznina izmeu dvaju zavijanja sirene, razbila je ogromna arkocrvena lopta iza brda, koja se polako pomicala prema istoku, a na radiju su rekli da je to predznak neeg loeg, katastrofe. Prijatelj te je uvjeravao da je to samo polarna svjetlost i nita vie, i da nema veze s katastrofama. Moda i nije bila katastrofa, ali poginulo je neto vie...vidi ovo, neto vie, kao da o ljivama govori...neto vie od dvjesto tisua ljudi...

84

robert mari

PRAZNINE

Ali sve to se dogodilo u dalekoj budunosti, desetogodinjoj razdaljini od bjeline papira koja slijedi. Bjelina papira bolno udara u natekli pogled i jo uvijek ti govori da bi to, ta bijela praznina, bila najbolji prikaz onog sastanka Drutva za zatitu i ouvanje i bla, bla, blaaaa. Bijela praznina konane spoznaje; svi tekstovi, sve due, svi napeti marovi postojanja, svi zakoni velikog svetog Drutva i normi i dogmi...a ti si, za vrijeme onog velikog crvenog i budueg svjetla katastrofe srao svakih pet minuta. Strah moe biti najbolji laksativ...do koljena. Ali, treba se vratiti bijelom papiru, kad se ve o njemu radi. Ne doputa smeu od cigarete da se ugasi i brzo pripaljuje novu na nju, guei se i kaljui i pljujui. Kao da pui cigaretu do dva metra i tridesetosam centimetara. Sad bi Nina dosaivala kako si popizdio, kako e ubrzo krepati ako tako nastavi, a svijet nee ak ni reda radi moi kazati kako je umro poteni jadnik, hranitelj obitelji. Previe ita one glupe enske asopise, koji upozoravaju da puenje izaziva rak i infarkt i jo punu vreu bolesti. Ako se ne kree - poeljna je gimnastika i tranje - a pripaljuje jednu na drugu, izljubi sve svoje, jer ti si mrtav ovjek. U pitanju su dani. Ako si davatelj, darovatelj, kako li, dobrovoljne krvi, ako ne jebe samo jednu enu cijeloga ivota, ako si peder, ako ide nepouzdanu zubaru, ako se fiksa prljavim iglama, ako...eto ti AIDS-a dok izgovori prezervativ. Rizina si grupa u svakom sluaju. Svi spadaju u nekakve jebene rizine grupe. Zdrav ivot?! Ima li to zdravije i normalnije od pedesetogodinjaka kojega je strefio infarkt miokarda! Ili te pojede rak u etrdesetoj. A rak jede i u tridesetoj...i u dvadesetoj...u prvoj...u nultoj. Roeni smo bolesni. A to, da se moglo moda i bez toga, sad je prekasno. Te stvari trebale su se poeti rjeavati prije mnogo, mnoooogo godina. A ovako, sve bolesti i preuranjena umiranja su samo normalan slijed dogaanja. Prestraeni naivci redovno itaju ono to im serviraju sadisti s podruja medicine i ostalih znanosti o tetnom utjecaju tetnosti na tetnost, svaki put precizno navodei simptome zbog kojih biste se trebali zabrinuti i to prije obratiti vaem lijeniku. I nema...neeemaaa...tog dragog itatelja koji nema barem dva od nevedenih simptoma i koji najprije mahne nehajno rukom, kao to to oni meni tu sviraju, ali ga ve nakon pola sata pone hvatati lagana panika, paniica, koja e do veeri postati panietina. Okupat e se, navui isto rublje...i brzo svome lijeniku, koji e mu kazati da se uzalud brine i da doista nema nikakvih pokazatelja koji bi upuivali na to. A ako ne odu lijeniku, zapadnu u testamentoznu letargiju i ekaju. ekaju, jer svi ti struni ljudi su im dokazali da je Gotovo. U Americi godinje samo od infarkta umre petsto tisua ljudi. A to je to za jednu onoliku Ameriku! I bez obzira to nisi u Americi, napisali su da eka. Daleko humanije...ako se uzme da je humanost ono, ona humanost koja ima ono znaenje...daleko bi im, dakle, humanije bilo da nita ne piu i da te puste da ivi normalno, koliko je to mogue, poboljeva normalno, umre najnormalnije u bilo kojoj godini starosti ili mladosti, ovisno s koje se strane gleda. A povrh svega toga, ili ispod svega, nadobudni kvaziotpadnici te uvjeravaju da ne moe mijenjati svijet... Kako se sad ovo uklapa u medicinu i istraivanja?... Kao da ga ti ima namjeru mijenjati! Masa mijenja svijet. Vladari ga mijenjaju, a ti moe jedino zakljuiti kako bi bilo uzaludno pokuati ih sprijeiti da to rade, uzviknuti Stop! Dosta je bilo! Ostanimo na ovome, pa kako bude! Ne srljajte u napredak!

85

robert mari

PRAZNINE

Glupi enski asopisi. I ba u svakom broju recepti, tajni recepti, kako brzo i bez muke smraviti, kako izgubiti dvadeset kilograma za pet dana, kako skinuti masne naslage celulita za samo pet minuta, posebne vjebe, dijetalna ishrana, u svakom sluaju ne zaboravite na prehranu, izbjegavajte masnoe i to i to i ono... A pri kraju asopisa, ba u svakom broju, na nekoliko strana razni recepti za masna peenja i kolae i nadjeve i podljeve. I to itaju. Iz tjedna u tjedan! Sunce tatino... Crtam zavjesice. Bravo. Ukljui radio, molim te. Ne mogu. Crtam zavjesice. U kurac i zavjesice! Zato psuje i ljuti se? Ne ljutim se. Tata se samo alio. Samo ti crtaj zavjesice. Moda je od svega najgore...ili najbolje...uzrok tvojim patnjama, to to previe Osjea samoga sebe. Nije to egoizam, ni narcis, neto tree je u pitanju i odgovoru. Okrenut si potpuno ka vlastitoj nutrini. Ne ulazi u drutveni kontekst koji ne postoji, koji nije institucija, ve bi trebao biti samo skup individua koje se mogu razii kad ele, a ne da su Oni drutvo, vrsto slijepljeno napetim koncima koji steu i gue. Teko izvodivo. Premalo je individua, tako se bar ini, u odnosu na ogromnu mesnu trucu, masu koja hoda i zarauje i zadovoljna je i nezadovoljna, ba onako kako joj to odgovara. Omogueno joj je da samu sebe zatee onim nevidljivim, ali neraskidivim, nitima, vjerujui da je tako dobro, da drugaije ne moe, da je stanje neizmjenljivo. To je Drutvo. Prejednostavno i opet...i opet...uvijek i stalno...prenaivno, da bi bilo primljeno u Drutvu. O emu ti, ovjee, pria? Tata, gledaj! Je li dobro?

to...? Dobro je, jako dobro. to u sad? Sad jednu djevojicu. Kakvu bi ti elio?

86

robert mari

PRAZNINE

Pa, kakve su djevojice?! Svakakve! Nacrtaj jednu svakakvu! Ne moe to...ha, ha...svakakvu. Mora biti Nekakva. Nacrtaj onda nekakvu. Kakvu nekakvu? Kakvu ti eli. S kikama? Odlino. S kikama, ali da nalikuje na te. Hou jednu djevojicu, tako lijepu kao ti, pa joj jo nadodaj kike...da ne bude ba lijepa kao ti. Nacrtat u jednu takvu...jednu ovakvu, kao ja. Najprije u kike. Najprije lice pa tek onda... Ja u najprije kike. Glupi tekst o sastanku Dnutva je ipak gotov. Za svega desetak minuta. Bez ispravaka, bez pravljenja skice...to e ti skica za tako kratak i glup tekst...to napisao da napisao, dobro je. Moda ga i odnese. Mala ozbiljno i pospano crta. Najmirnija je kad je mamurna, dok jo ne zna to se dogaa, dok se jo ne razbudi potpuno. Kao i ti, kao i svatko. Pa zato bi one jadnike drugi jadnici strijeljali u zoru? Zacijelo iz istih razloga. Nemaju jo pojma gdje su i to su i tko su. Ili nije tako, ve ti se samo ini. Uvjerio si se na sebi, kroz ona rijetka jutra koja si ugledao, rijetki jutarnji trenuci koje nisi odspavao i izgubljeno blenuo oko sebe, osjeajui blagu euforiju ispijanja kave i poelivi da ti gutljaji potraju to due; a kad bi se napokon probudio, gotovo da se nisi sjeao kako si dospio tamo gdje si dospio. Zora je vrlo zahvalno doba za svaki oblik umiranja. Evo, vidi kike! Dobro je, ali gdje su joj cipele? Nee je valjda ostaviti bosu, da se prehladi? Ne znam crtati cipele. Kako ne zna! Evo, ovako. Vidi, nita lake. Lako je tebi, kad zna. Naui i ti, pa e i tebi biti lako kad zna. Neu sad. Dobro, onda sutra ili neki drugi dan, nije vano. A da mi nacrta mamu? Bez cipela. Ne crta mi se vie. Jedino kad bi i ti... Tata je umoran, zlato - kojeg vraga se djeci uvijek govori u treem licu? - Nije spavao. Ajde, ti pokuaj nacrtati mamu, a tata e malo prilei, malo e se odmoriti. I ja u s tobom. Doi. Opet ste u krevetu. Vas dvoje. Sebino Sve u zatienosti od bezbroj kapi koje su sve vee i sve jae i sve bre padaju, tamo negdje daleko vani. Vi ste centar svijeta. Svatko je centar svijeta, nasuprot one normalne i potovane: Pa nisi ti centar svijeta! Ne okree se Sve oko tebe. Ma, ti se malo okreni, pa e vidjeti da je tako! I to spada pod Drutvo. ovjek slijepljen za drugog ovjeka...i tako u beskraj. Svakodnevno shvaanje Drutva. Tu je

87

robert mari

PRAZNINE

Orwell imao pravo. I Nina je imala pravo kad je zalupila vratima. I ona zlovoljna slubenica u banci je u pravu, kad te prezrivo gleda i samo to te ne pljune u lijevo oko. Pu! Hhhhhra, pu! Tko ti je kriv kad radi obrnuto! Za one koji plaaju dobro, pie malo, a za one koji plaaju loe ili uope ne plaaju, pie puno. Moda si trebao otii vani, u neku bogatu zemlju, i naprednu, i bez problema, jo dok si mogao, dok si bio mlai. Tamo moe biti i najzadnji od najzadnjih na ljestvici uspjeha...uspjeha???...ali kad se nakon stotinu godina vrati pun love, svi mogui jebivjetri, vei od tebe, koji su te drali za najzadnjijeg od najzadnjih, sjate se oko tvoje napuhanosti, puni potovanja, osobito za ankom. No nikad ti se nije sviala ta mogunost tekog rada, rtvovanje dragocjenog vremena samo da bi mogao biti napuhan i svi te gledati s potovanjem u nadi da e im platiti pie ili im se uope obratiti, bez obzira jesi li ti tamo negdje u nekakvoj imaginarnoj prekrasnoj udaljenosti ugledni umjetnik ili neugledni ista pred bolnicom. Podnoljivije je malo i jadno, ali da moe lei kad hoe i ustati kad spavanje prirodno zavri, a ne da ti budilica odreuje to e i kada i kako raditi. To je tvoj glavni grijeh na koji se svi ostali nadovezuju i ine tvoju sliku neprihvatljivom i to se tu moe. Ba kao to je neprihvatljivo i tvoje druenje s neprihvatljivim tipovima. Lijenina. Probisvijet, koji je u napadu bijesa ili mirnoe i jasnosti i glasnosti rekao tamo gdje nije trebalo i kada nije trebalo, a nikada i nigdje nije trebalo, da e kupiti lutku za jebanje, bez krvi, bez iznutrica, bez govna, bez govora. Koji je rekao da ene ne zasluuju toliki napor oko njih. itav taj znoj i umor za jedno polusvjesno itrcavanje bolesti svjetske povijesti. udak, koji je glasno rekao da svi bjee od iskrenosti, da je la osnova normalnog ivljenja, pravilo igre koje ne podnosi odstupanja. Gluma. Svi iskreni su u ludnicama ili zatvorima ili pod zemljom. Iskrenost je nemoralna i nenormalna. Frustracije nisu javne, pa i ne postoje. Nikada on nee njemu priznati da bi rado pojebao njegovu enu i sestru i ker i majku i punicu i pudlicu i da esto Grijei, mislei na njih, onako sve skupa, kako orgijaju. To je opet To. Iskrenost, najvei drutveni zloin, a ako je drutveni, onda je zloin uope, pravi zloin koji se kanjava. Ludilo. Luna. Lunatik. Ako prie nepoznatoj eni u kafiu ili autobusu ili paklu, i najpristojnije je zamoli da izvedete nekoliko bludnih radnji u nekoliko poloaja, to je nezamislivo, bezobrazno, manijakalno. Udarit e te kiobranom ili suncobranom ili akom ili e vikati upomo, neka netko pozove policiju. Ali ako pristojno prie i ponudi joj pie, pa razgovor o tunom djetinjstvu, pa odlazak u kino, pa je otprati doma, pa se sutra naete i pojebete, onda je to skroz totalno u redu. Takva su pravila. Monici su ugledali nepristojne rijei u rukopisu i odbili dati lovu za tiskanje. To je nekulturno. A da si opisao eksploziju nuklearne bombe, pa ne bila ona ak ni nuklearna, i raspadanje tijela, detalj po detalj, komad po komad, mii po mii, ne bi ni trepnuli. Jo bi te pohvalili. To nema veze s nekulturom. Mladiu, ipak moraju postojati neke granice pristojnosti. Gdje bismo dogurali kad bismo tek tako... Slae se. Gdje biste dogurali, kad biste poeli obrtati vrijednosti naglavce. Jo jedna apsolutnost. Simpatini mladi upitao te je jesi li bio napuen dok si pisao onu priu koju su ti, jo se udi kako, objavili u jednom asopisu. Kako ga uvjeriti da tu stvar nisi nikada ni probao i da to nema nikakve veze s napuenou, iako pria djeluje napueno. Tata! Mala, pa ti ne spava! Boji li se ti lifta? Lifta? Bojim.

88

robert mari

PRAZNINE

Boji? A zato? Jer se bojim. A zato? Vjeno Zato, na koje nema odgovora. Djeje zato. Zato je ovo crno? Jer je to netko obojao. A zato je obojao? Jer mu se tako svialo. Zato mu se svialo? Valjda voli crno. Zato voli crno? To mu je najdraa boja...iako neki kau da crno nije boja. Zato mu je to najdraa boja? Zato crno nije boja? Zato u beskonanost bez odgovora. Pa, kad sam bio mali, tako kao ti, otac me je odveo u tvornicu u kojoj je radio i uli smo u neku sivu zgradu, pa u lift. To mi je bio prvi put. Kad smo se poeli uspinjali, eludac mi je radio uuuuu - gore, a kad smo se sputali, uuuuu - dolje. Plakao sam. Ha, ha, ha, uuuu gore...uuuu dolje...he, he, he. Da, eludac mi je bio as u grlu, a as skroz dolje. Sputao se i podizao. Lift prema gore, a moj eludac prema dolje, lift se sputa, a moj eludac ostao visoko, u grlu. I to se ti meni ruga, rugalice mala? Dragi, dragi moj tata blesavi. Aaaaaaaa, nemoj me kakljati! I ja u tebe. Evo, na, aaaaahahaa...dooo...staaa. Aha! Jesi li vidjela kako prolaze rugalice. Kako? Nita, tata se ali. Dobri moj, draaagi tatice! Eeeej! Rekli smo da nema vie kakljanja! Koga ti... Znanstvenici su objavili da prosjeni Balkanac godinje pojede oko kilogram govna, a zapadnjak tek petinu, i mogue je da je to razlog to zapadnjak ee obolijeva od raka i drugih bolesti. Odakle im to?! Ti zna da si svoje odavno ve pojeo, ali nisu pojasnili kako to ljudi doslovce jedu govna. Kroz hranu? Vodu? Televizor? Ili su jednostavno proveli anketu, pitajui ljude telefonski, ili na ulici. Zamisli samo da ti neki zbunjeni mladi bez love pokuca na vrata, pa jo rano ujutro, i pita te koliko si juer govna pojeo. to bi mu odgovorio? Nita. Nazvao bi policiju? Udario ga nogom u guzicu? Ne zna. Kako bi znao. Ali, oni su to najozbiljnije...najozbiljnije objavili...doslovce tako. A nije bilo u nekoj aljivoj rubrici. Ozbiljno. Najozbiljnije. Mala, tata e morati otii zakratko. Brzo u se vratiti. Taaaataaaa! Moram. Moram odnijeti ono to sam istipkao. Zna, ono o Drutvu za zatitu starih zgrada i batine i bate i vrtova i parkova. Neeemoooj, taticeee! Pokisnut e! Imam kiobran. Ti e kod tete Sanje. Ona je dobra, je li? Je li dobra ili nije? Dobra je. Eto vidi. A ja u to brzo srediti. A hoe li mi dati da tipkam malo, kad se vrati? Svakako. Cijelu stranicu. Koliko god bude htjela. Dok te prstii ne zabole.

89

robert mari

PRAZNINE

Mora neto postii. Da te znaju. Tvoje ime. Ako je mogue, i tvoju facu. Da ti to ee gledaju sliku. Da kau, ovaj je uspio u ivotu. Iz praktinih razloga. Da te putaju preko reda kod zubara, kod lijenika, kod odvjetnika, kod svega i svaega. Ima prednost. ak te i aste piem, jelom...pa i enom. Eno vam je u krevetu, samo se posluite. Ma, o emu govorite, kakvi rogovi, kakva neugodnost, samo vi navalite! Mi vas vrlo cijenimo, skupljamo vae tekstove, veliki smo oboavatelji vaeg rada i vas. Izvolite, nemojte se ustruavati! No, no.

USPAVLJUJUA TRAUMA HULAHOPKI Je li istina da i vi mukarci dobijate one stvari jednom mjeseno? ula sam da vam se tada ona stvar krivi i da vas jako boli. Dani kolski, nezaboravni i presudni. Uitelji. Dobroinitelji. Muitelji. Zahodski zadimljeni dani, u vonju mokrae i pubertetskog sjemena na ispisanim zidovima. enski zahodi u zvuku izbacivanja ute tekuine koja isparava. Otvorenost iskustvenih vrata. Ha, ha, zar nikad nisi vidio ensku kako pia? Doi. Ma, doi! ega se boji? Doi i zatvori vrata. Dobro je. Dobro je. Gadljivo. Najgadljivijeeebemtiii!!! Izbacuje iz sebe sve to ima, sve to se skupilo. Istodobno povraa i svrava. Plava kecelja puna bljuvotina, gornjih i donjih. ut u licu i dui, pripaljuje cigaretu. Dim i smrad izlaze kroz reetkastu osunanost praznine. Ne, dottore, ne bih vie o toj paklenoj poti. Moda nekom drugom nezgodom, ali danas ne bih. Bilo je to samo jo jedno blesavo ljeto koje sam unaprijed prekriio, iako, kad se sjetim...ne, to je druga i duga, vrlo duga pria. Nita. Novca sam imao kao nikad do tada, ali nisam imao kada ni kavu popiti, pa je ta moja nehotina tednja prilino popravila kuni budet, a Nina je bila sretna i presretna. A ja sam samo ekao da to proe, da odsluim ljetnu kaznu i da se vratim svojem starom dobrom ivotu. Tek sam tada shvatio koliko vrijedi sve to. Rad?

90

robert mari

PRAZNINE

Kakav rad, dottore?! Nerad! Poteni nerad nema cijene. itanje i pisanje, ako tako hoete. No napokon sam se ponadao da u kupiti drvenog konjia. Drvenog konjia?! Neostvarena elja iz djetinjstva. Bio je preskup za moje starce koji su tada bili mladi starci. Uza sav njihov blesavo poten rad, nisu mi ga mogli kupiti. I sad, kad je napokon osvanuo veliki trenutak, jer novca je, rekoh ve, bilo, Nina je bila estoko protiv toga. to e ljudi na to rei? Pa kazat emo da smo ga kupili maloj. Ali, svejedno se bojala da bi netko mogao ui ba u trenutku dok ga jaem; a osim toga, mala bi bila ljubomorna, pa bismo trebali kupiti dva, jer je postojala mogunost da se posvaamo oko redoslijeda jahanja. Ali to je muka igraka, malu to ne bi privlailo, ona ima bebice i krpice. A i kako bi to bilo za vidjeti, tridesetogodinjeg devedesetkilaa na malom drvenom konjiu. Pa to bi se sve raspalo. Jo je svata izmiljala i drobila mi danonono, samo da ga ne kupimo. Nije mi bilo jasno, a nije mi ni sad, to je u tome loe ako tridesetogodinjak jae drvenog konjia...i to bi tu bilo nezgodno...i zato bih se morao skrivati i paziti da netko na naleti... Zato bi mala bila ljubomorna na tatinu igraku? Na kraju sam popustio, ali me je sve to pogodilo poput metka u lijevu nogu. Odmah sam napisao raspravu o utjecaju drvenog konjia na razvoj djeje psihe s dalekosenim posljedicama i ponudio ga Glasu ludih, asopisu koji se upravo bio negdje osnivao, ne znam, ne mogu se sad sjetiti tono gdje. U nekoj bolnici? Zato u bolnici?! Pa, mislio sam, obzirom na naslov... Glas ludih? Da. Ovaj...nisam mislio nita loe... Rekli ste da nitko u ovoj bolnici ili ludnici nije lud. Ili nisam u pravu? U pravu ste. Nego, mislio sam da nije neki duhovit...ma, razumijete me, je li? Neki duhoviti luak u nekoj bolnici-ludnici u kojoj nema luaka ni za lijek, doao je na ideju pokrenuti asopis nezgodna naslova. Tako ste mislili? To? Preozbiljno ste shvatili. Kaem da nita loe nisam... Spava li se vama? Ne. to je sad to? Odakle vam to da mi se spava? To vi mene opet, je li? Vraate mi za onaj lapsus. Koji lapsus? to vam vraam? Ne pravite se ludi! Nema potrebe, kad sam slubeno priznato lud. Doista sam stekao dojam da vi mene elite sluditi. Oito ste previe dojmljivi, ili kako se to kae - dojmoprimljivi. Kako vas priznati luak, kojemu je priznato da luaci ne postoje, moe sluditi? Vi ste neto suprotno od svega toga, koliko sam shvatio. I kako sad... Dosta! Dosta, molim vas! Nemojmo opet. Nemojmo vie. to? Znate vi to!!! Nemojte odmah tako! A kako? Kako ovjek moe s vama? Kakooooo? Jeb...! Daaaaaaaa! Evo ste ga probudili. Neka sam! Ionako samo apava. Daaa?

91

robert mari

PRAZNINE

to se derete na naaas!!! Vi se ne smijete derati ni izdirati ni drati na nas! Zar ste zaboravili? Ja i Dada moemo vikati koliko hoemo, sve dok nam ne utrcaju uspavanku u venu, ali vi nikako. Ni...ka...ko! Ili se smirite, ili nee biti dobro! A kad ste nepopravljivi. Ne...po...pra...vlji...vi! Nemogui ste, ovjee! Nemogui. Daaa? Ne govori tebi, Dada. Samo nastavi spavati i sanjati kako spava i sanja. Mogu sam, dottore. Ovdje sam. Mogu sam, dakle, jesam. Moda ste i duhovitiji od ostalih... Kojih ostalih? Ostalih! Njih, nas, svih. Zabavni i sve to, ali esto, preesto prelazite granicu. Poput vercera. vercera? Prelazim granicu. Mislim da vi i jeste jedan veliki vercer. Jesam, moda sam i bio, ali jednog nelijepog dana su me ulovili i sad otplaujem drutvu i prirodi dug za sve provercano. Niste vi ulovljeni. Nikad vas nee uloviti. A ovo? to je ovo? Gdje sam sad, a? Ovo najmanje znai da ste ulovljeni. Pa, i ovdje se vrlo dobro snalazite.Varam li se? To vi najbolje znate. Pa, plaaju vas za ovo. Moete valjda pretrpjeti malo tuih mozgovnih egzibicija za potenu plau. I ja bih na vaem mjestu. A tko ne bi! Mi priamo, priamo i samo priamo, a vi sluate, sluate i na kraju se samo pravite da sluate, jer tko e znati kad ga sluate, a kad se samo pravite i kaete ono po svoju Da, da, samo vi nastavite, sluam vas. Ne pojednostavljujte. Opet pojednostavljujete stvari. Nemate pravu sliku stvari. Ne moete vi to znati, vi, koji uvijek sve znadete. Prava slika stvari ne postoji. Postoji! Ne postoji. Svatko ima svoju sliku i tako je vidi. Barem to biste trebali znati kao ovjek od struke. Ne mislimo istim smjerom. Opet grijeite. Roen sam da bih grijeio...i...i to bi to bilo kad bismo svi mislili istim smjerom, cestom, putem i puteljkom... to bi to bilo? Nisam na to mislio. Opet grijeite. Kad sam grjenik. Takvi su standardi i to se tu moe. Koji standardi? Bezgreni. Daaaaa, daaaaa. Ovo su moda najdosadnije stranice. Nita se na njima ne dogaa, ali treba i to nekako pregrmiti. Bolje i nita, nego neto, pa loe. Ili, ako ba ne moete izdrati, preskoito ovo. A do kada mislite njega ovdje drati? Dok ne odapne?

92

robert mari

PRAZNINE

Vidite da nastojimo oko njega, da pokuavamo neto uraditi za njega. A to to? Nisam ba primijetio. Primjeujete samo ono to vam odgovara. Ako vi tako kaete... Ne, ostavi to, uje li! Ne dajite mu vie te tablete. Tko mu ih daje! Vidite da mu ne dam. Hoete li vi dvije? Samo uzmite. Evo vam i aa...i voda... Ne, hvala, uzeo sam par kutija dolje, u ljekarni. Iste ovakve? Iste. Poaen sam. Dapae, polaskan to uzimamo iste. esto nas optuuju da ih olako dajemo, a da su previe tetne. I vi to esto govorite, samo na drugi nain, ako sam dobro shvatio. Sve su to samo moje ale, znate vi dobro. Kad ste vi u pitanju, nita ne znam. Zato ste tu da saznate. Pitajte. O emu? O emu hoete. O tabletama. Ja, vidite, mislim da je to najnormalnije za ove i ovakve uvjete. to? Tablete, lijekovi za ubrizgavanje, medikamenti... Takvo je stanje. Zrak, voda, sve. Ve sam vam o tome govorio, ili je to bilo negdje drugdje...moda u nekoj drugoj knjizi, u nekom drugom tekstu, drugom pasusu. Kojem pasusu? Ne znam kojem. Da znam, rekao bih vam. Tko e se sjetiti gdje je to smjeteno. Samo sam htio rei da su te tablete isto to i pesticidi za bolesne biljke. Takvo je vrijeme dolo, da se sad ne ponavljam, a stalno se neto ponavljam. Sve vi to previe pojednostavljujete. Zato bih komplicirao?! Ne radi se o tomu. Olako postavljate sve te vae teorije. Ako nita drugo, zabavno je. Probajte i vi. Evo, recimo, dlakavost. Dlakavost? Aha, dlakavost, iako me jo neke stvari bune oko toga, ali raistit u ja i to. Ako sudimo po dlakavosti, onda je bijelac u uvenoj evoluciji jo uvijek izmeu majmuna i obojenog. Dobro, nisu svi bijelci dlakavi, ali veina ih je previe obdarena time, tako da pati isto kao i oni koji nemaju ni jedne dlake na grudima...pa se briju, ne bi li im iznikle...na rukama, nogama i sve tako. I, da ne duljimo, ako su majmuni tijekom evolucije postajali ljudi, to je najobinija glupost, jer u tom sluaju danas ne bi bilo majmuna; ali uzmimo da je tako, onda bi bijelcu ipak pripalo mjesto izmeu majmuna i obojenog, i po tom kriteriju, kriteriju dlakavosti, bijelac je manje ovjek od obojenog. No, jebi ga, ima jedna stvar koja sve to pobija, a to je prilina slinost totalno skroz crnog ovjeka s majmunom. Mislim na usne, nos, duge ekstremitete, pa nain kretanja...molim, molim, ovo nema nikakve veze s Ku Klux Klanom, niti s bilo kakvim klanovima i nacistima. To je samo jedno jednostavno razmiljanje, isto zabave radi. I tu nastaje dvojba koja me zbunjuje, pa sam privremeno odloio tu zanimljivu temu za neke bolje dane. Moda jednog dana ili sata neto i smislim, ali sad sam, kao to i sami znate, u manjoj krizi. Spavate?

93

robert mari

PRAZNINE

Ne spavam. Popio sam jaku kavu prije dolaska ovamo, da ne bih sluajno upao u napast...je li...pa sad moemo priati do jutra ako to elite. O emu? to god elite. Onako, nesreeno? Prvo to me udari? Moe. Pustimo sad potu. Koju potu? Vau potu! Ne glumite zaboravnost! Neu. Zaboravimo zaboravnost. Dakle, onako s reda i perko reda? Zbrda, pa opet zbrda...bez dola. Moe. Moe bilo kako, samo nemojte opet... Neu. Neu vie nikako opet... Smirite se. Miran sam. Sva djeca su za Dan ena, glupog li dana, uiteljici poklanjala normalne stvari, vazice, cvijee, okolade i slino, samo sam ja morao, s vidnim podsmijehom ostalih, uruivati smotak u kojemu su bile hulahopke. I tako svake godine. Kakvo je to bilo muenje! Kakva nelagoda! Ali mojoj staroj se to nije moglo dokazati, jer je bila sigurna da je to puno praktiniji poklon za enu, od nekakvih glupih vazica i buketa cvijea. Kao da je to bilo vano! Zar nisam i ja mogao donijeti glupi poklon i ostati neprimijeen u moru plavih kecelja...obian, a ne jo dugo vremena skrivati pogled od uiteljice, svaki put se zarumenjevi, kao da sam uradio neto strano, neto od ega se treba stidjeti, kao da mi je uiteljica vidjela piu. Eto, tako sam se nekako osjeao. Posramljeno do kosti. Moda sam zbog toga kasnije postao alergian na hulahopke i drao ih neenstvenima, ak odbojnima. Ta odbojnost jo traje. Zanimljivo. Dakako da je zanimljivo. Za psihijatriju, ali nikako za knjievnost, lijepu knjievnost. Reklama. Sve je u reklami. Kojoj reklami?! O emu vi sad to? Zar niste rekli da vam hulahopke... Pa, jeste li mi rekli da mogu onako, nepovezano...bez ikava reda, to mi prvo padne... Da, da, oprostite. Neka vam Svevinji oprosti, ja nisam toliko moan. Dakle, reklama i...i kako u, kad me prekidate! Sve je u reklami. Ona odreuje drutvene vrijednosti, postavlja hijerarhijske ljestvice u svemu. A kao to znamo, reklama se plaa. Dakle, lova. Sve je u lovi. Dok sam bio mladi, zeleni idealist, bio sam daleko od takve vrste razmiljanja, sve mi je izgledalo nekako normalno, nekako pravedno, knjige, slike, sve je to u mojoj glavi teklo kako mora tei, nisu postojale nikakve prljave igre. Na moju veliku alost, iskustvo me je otrijeznilo. Ako ima love, moe sebi kupiti status, nita manje nego status najpoznatijeg umjetnika, i to je jo alosnije, masa e te oboavati, jer je reklama napravila svoje. Kupi ljude u medijima ma, ne mora to uvijek biti klasino, novano kupovanje...ponekad je potrebno samo popuiti pravoj osobi na pravome mjestu. Dakle, kupi medijske ljude, ne moraju to biti ak ni neki puno jaki novinari, ponekad vie moe neko malo piskaralo, samo ubaci tekst i sliku...jedan put, pa drugi, pa trei...i tako stalno. Uvijek neto o tebi ili s tobom, ili tvoje. Stalno se vrti po glavama obinika, a da oni to i ne primijete, ve te jednostavno jednog dana ne mogu vie odagnati iz mozga i jasno im je da si ti netko vrijedan, poznata faca, velianstveni umjetnik...jer tako ljudi piu, govore, prikazuju te...a kad je tako, onda si doista popularan i oni te oboavaju. Pa, ne bi bez razloga svaki drugi dan itali o tebi i gledali

94

robert mari

PRAZNINE

tvoje slike, to tamo, to onamo, to svagdje. Uhhh, ovo je bilo bez daha, a puno zareza i trotokica... Ima tu istine, no ipak vjerujem da prave vrijednosti s vremenom, unato svemu, isplivaju na povrinu i nitko ih ne moe pobiti. Mislite, nakon umjetnikove smrti? Ne, i to je reklama. I sama smrt je velika reklama, samo treba odabrati pravo vrijeme i nain za nju. Treba pogoditi umrijeti. Smru se kupuje slava. Primjera ima bezbroj. Da neki umjetnici nisu umrli u pravo vrijeme, jo bi bili mrtvi. A o tomu to su prave vrijednosti i postoje li one uope - ini mi se da se ponavljam - ne bih sada. Za takvu vrstu rasprave nisam spreman. Dugo sam vjerovao da je dovoljno napraviti, ajd neka bude, pravu stvar, pa da je monici podupru, prihvate i poteno vrednuju. Iako sam s vremenom poeo uviati to se dogaa, nisam elio vjerovati. Postajao sam apatian i razoaran i izgubljen, jer sam mislio da je barem umjetnost...ma to to bilo...i sve oko nje ista stvar, da je tu sve ve odreeno, rvsto. No, progledavi - ili oslijepivi - vidio sam besmisao svega. Kada ste prvi put osjetili besmisao? Nisam ba sigiran. Mislim da je toga bilo jo u najranijem djetinjstvu. kola. kola mi je esto djelovala bez ikakva smisla. Nisam tada sebi ni pokuavao razjasniti razlog, ni povod, ni bilo to. Ja, ja sam se u toj koli osjeao besmisleno...kao Nita u Niemu...tako nekako. Profesorima je ila na ivce moja ravnodunost, dok su mi zabijali jedinice. Oito sam im kvario zadovoljstvo. Nita, ni jedne grimase, ni trunke aljenja. Samo sam ih prazno gledao. Samom sebi sam bio besmislen, ba kao i njihov bijes na moje neznanje. Nita. Praznina. Jedina moja reakcija dogodila se ve u prvom razredu. Pisali smo prvi test, dakle, prvi dani kole, a mala debeljukasta profesorica mi je prila i crvenom olovkom mi stavila nekakav minus, to li, na test, apnuvi mi da prepisujem. A nisam prepisivao. Nikada nisam prepisivao. Nije mi bilo briga. Ako sam neto znao, to bih napisao, ako ne, ostavio bih prazno, bijelo. To me ni najmanje nije zabrinjavalo. Ali toga dana, toga kolskog sata, ne znam to mi je bilo, poslao sam debeljukastu profesoricu u tri pizde materine, zguvao test i gaao je u glavu. Nastala je strka. Uzbuna. Direktor. Ravnatelj. Panika. Vika. Galama. Trebao sam biti izbaen, ali su moji roditelji potegli nekakve veze, pa sam ostao. No, sve etiri godine, debeljukasta mi je poteno naplaivala moju reakciju. Jedino me je ona znala ponekad dovesti do ludila, ali vie nisam reagirao, susprezao bih se, a ovi ostali, kao da i nisu postojali. I nije to, da mi se sad tako ini, iz ove vremenske perspektive, ve su mi neki od profesora to i potvrdili kad smo proslavljali neku godinjicu mature, ne znam koju, jer sam bio samo na toj, a na ostale nisam iao, iako su me redovito pozivali. Jednom sam trebao napisati sastavak o knjizi Tihi don, a znate li samo koliko je debela ta knjiga, preko tisuu stranica, a dosadna, da popizdi. Svaki uenik je imao za sastaviti drugu knjigu, tako da nije bilo mogue prepisati od nekoga, a i pitanje je bih li prepisao. Meni je profesor namjerno odredio Tihi don, da me malo namui, jer je znao da ne volim itati te dosadne pisce. Svaka ast tom tipu olohovu, moda je bio dobar ovjek, ali nisam ga mogao. Bio mi je dosadan. ak sam bio nabavio knjigu i pokuao je itati. Doao sam do etrdesete ili pedesete stranice i odustao. Nisam mogao vie. Nisam htio vie. I onda je doao taj sunani dan. Profesor je iao od klupe do klupe, hvalivi usput uspjele radove onih ambicioznih i preplaenih, koji su bili uvjereni da rade ispravno (moda su i radili, tko e znati). Evo sad jedna zagrada, malo za promjenu od svih onih crtica i tokica, isto da itatelj malo odmori oi.

95

robert mari

PRAZNINE

Doao je, dakle, red na mene, a na mojem listu je bio naslov Tihi don - i nita vie ispod toga. Praznina. Pocrvenio je, popizdio je, zamahnuo je rukom iznad moje glave kao da e me udariti, a onda ju je spustio, sjetivi se da po zakonu ne smije udarati uenike. Pa to je ovo! Izderao se. To je sve to znam o toj knjizi. Odgovorio sam mu mirno. Izjurio je iz razreda. Opet sam trebao letjeti iz kole, i opet su me zajebali moji roditelji s njihovim vezama. Opet sam ostao. Nisam ponavljao ni jednu godinu. Ne znam kako sam uope zavrio tu glupu kolu. No, najbesmislenije sam se osjeao kad mi se dogodilo ono s onom Pariankom, znate ve, priao sam vam, onoj s loncem medu nogama. ak mi je bila i pisala nekoliko puta, poslala mi je razglednicu Pariza nou, Pariza danju, Pariza u predveerje. Nije mi bilo jasno zato mi se uope javlja, nakon te prilino neuspjele veze. Ja sam njoj u kuverti poslao fotografiju velikog lonca, od dvadeset litara, to ona, vjerujem, nije razumjela. Tada nisam ni znao da nekim enama te stvari nisu najvanije. Je li mogue?! Mogue je. Mnoge ene... Ma, ne pitam to! Pitam se, je li mogue da ste budni. Nikako se ne mogu naviknuti. Opet poinjete! Odavno sam zapoeo. Mislim da u uskoro i zavriti. U kojem smislu? U smislu smisla...ili besmisla...ili ne znam kojemu. Pa koliko to smislova ima?! Podosta, ini se. Stalno vam se neto ini. Vama se ne bi smjelo nita initi, trebali biste biti sigurni u sve i sva. Takav vam je zanat. Upravo tu grijeite. Neki moji kolege koji su bili sigurni u sve i sva, odavno su demantirani u praksi. Bravo, dottore, popravljate se! A ve sam mislio da ste bezizgledni. Proitao sam u novinama da se u Rusiji rodila djevojica, progovorila tri rijei i umrla. udno. Jeste li itali moda o tome? Ne. Ali kakve to ima veze... Priamo bez veze, je li? Tako je...he...he... Zato mi onda svaki put upadate u to moje bez veze? Da vam se ne spava? Sigurno vam se spava. One tablete su jake i... Ne, ni govora! To ja onako, refleksno. Obuzdajte reflekse, molim, i pustite me da bulaznim. Samo izvolite. Ponekad mi se (a koliko li je tek ovoga Ponekad) uini da vi to namjerno. Ili zaspete, ili mi upadate u tijek svijesti. I jo kaete da nije namjerno? Ni sluajno, vjerujte mi. Vjerujem, to mi drugo preostaje. Isto bi mi bilo i da vam ne vjerujem. I to nije bilo ono najudnije, jer je u te tri rijei rekla da e biti krvi, vatre i pitajbogaegajo, za tono tri godine. I pitam se sad kako je mogla sve to napriati u samo tri rijei, ako samo za kazati Za tri godine trebaju tri rijei. udna djeca se raaju, pa uminu, a jo udniji novinari se raaju i kao da nikada ne umiru. Novine kao novine. Ne treba vas to uditi. Ipak me udi. Nego, nadam se da mi neete uzeti za zlo, ali dogodilo se neto obrnuto. Obrnuto?

96

robert mari

PRAZNINE

Poelo mi se spavati, a vi ste budni. Izgleda da vaa budnost djeluje uspavljujue na mene, kao uostalom i moja na vas. Jednom sam malo prispao, jer sam bio umoran, i sad mi to stalno prigovarate, nabacujete mi na nos. Ne nabacujem vam, a mislim da i nije bilo ba samo jednom. No nije vano, jer mi se nakon dugo vremena opet spava. Izgleda da se stanje poboljava, dragi dottore. To me veseli. Veseli me to vas veseli, ali ja bih sad doista spavao. Molim da upozorite sestru ili brata ili tko li je ve u slubi, da pripazi na Dadaa, da ne uradi neku glupost kad se probudi...ako se ikad vie probudi. Uredit u, sve je pod kontrolom nekontroliranih. Spavate li? Spav... Spavate.

ANONIMUS VULGARIS to uraditi kada uleti u nelagodu brzine prolaenja vremena pred ogledalom, okantno svjestan da e biti nemoni starac drhtavih ruku ili mrtvac, puno prije nego si oekivao; zateen u paninom trenutku spoznaje da jo nisi uradio Ono Neto u ivotu, a kraj je tako brz i neupitan? I je li potrebno uraditi Neto - bilo to, a to bi po tebi i po ustajaloj ustaljenosti bilo Neto - u ivotu? Doao si tu, uplakano zbunjen i krvav, izdravi punih etrnaest dana borbu s Majkom Prirodom i Majkom majkom, odbivi izii vani, da bi te napokon izvukli modra i utljiva, i udarali te dok nisi proplakao. Otii e jo zbunjeniji. Zato ti nitko nikada nije rekao zbog ega si tu, ve su te pustili da besciljno luta od sadraja do sadraja, od trenutka do trenutka, da bi, ne htijui, pri kraju puta doao do beskrajne pustinje, nesnoljivo ravne i prazne...

97

robert mari

PRAZNINE

Tko jo ita knjige na umoru? Lijenine? Paraziti? Neradnici? Sumnjivi tipovi? Ostali nemaju vremena za to. Pa to je gubljenje vremena, dangubljenje. Kako moe poteni ovjek koji ustaje u zoru, izjuri u radni dan, a da se ne stigne ni posrati, i vrati se doma u tri ili etiri ili pet popodne, itati naveer, kad mu je ve u tri, etiri ili pet... (kolike li reenice! koliko zarezaaa!) ili ve u zoru, centar za mrnju, smjeten na desnoj strani mozga, prepun tuposti proteklog dana, efova, vratara, dosadnog posla, samoga sebe i svega ime ga je taj prekrasni dan popljuvao, pa ne zna, kad se vrati, da li ubiti roenu dosadnu i odvratnu enu iz stogodinjeg sretnog svetog braka...ili poi na spavanje. A tko pie te oboljele knjige? Opet lijenine i paraziti i neradnici, koji imaju vremena na pretek i ne ustaju u zoru, ve u podne i nemaju mrsku enu i kukaju kako su jadni i odbaeni i otpadnici drutva. A to se ne uhvate neeg korisnog! to se ne uhvate posla! Naprave neto to se vidi, izgrade kuu na dva, tri, pet katova, s visokim prizemljem na krovu...zarade toliko novca da ga nemaju kad ni prebrojiti...raditi treba, raditi, a ne misliti o glupostima, mora ovjek poluditi od nerada. Dobro jutro, Sanjo! Jesam li te probudio? Oprosti ako... Ma, ne, ne. Odavno sam ve budna. Otkud ti ovako rano? Imam nekog posla u gradu. Jesi li sama? Jesam. A to to namjerava sa mnom?! Ha, nita, samo da mi pripazi ovu malu slatkicu. Dakako, ako nema nekog vanijeg posla. Ne, doma sam itavo jutro. Ui, duo. Brzo u ja to...samo da predam tekst i... Ne treba uriti. Nekako si nateen, to ti je to s glavom? Zub me neto vrti, ali stat u ja njemu na kraj. Uzeo sam, izgleda, previe analgetika, ali smirit e se to. A zubar? Loe mi je od njih. Nina radi? Radi. Kako je ona? Odavno je nisam vidjela, a tu smo, vrata do vrata. Ovaj ubrzani tempo, pa nitko nikoga ne vidi. Navratit u na kavu ovih dana, da se malo ispriamo. Samo doi. Malo je nervozna ovih dana, ali smirit e se. To nju tako uhvati. Ma, zna ti nju. A koga ne uhvati, je li. Tata, kad e se vratiti? Prije nego to misli. Nacrtaj mi neto lijepo, dok se vratim. Hoe, hoe. Crtat emo skupa, je li, duo? Skupa emo crtati djevojice. Dobra teta Sanja. Ajd, vidimo se. Pripazi na taj zub. Doista, ako hoe, znam dobrog zubara... Ne, neka, hvala, ne treba...nemam sad vremena za to. Vratit u se brzo. Ima tamo sok i jo neto, ne znam to, pa ako zatreba, uzmi. Evo ti klju.

98

robert mari

PRAZNINE

Sanja je krasna cura. teta to e se udati, izraati djecu, omlohavljeti; ostariti...umrijeti... Hoda teko i umorno. Treba li to vie i spominjati dragom itatelju. itavog ivota hoda teko i umorno i to u tomu ima zanimljivog. Na stubama stara dobra sklerotina ena u pokidanom kombineu. Mete pred vratima. Dobro jutro, gospodine. Dobro jutro, gospoo. Ma...ma, ekaj malo! Stani! Jesi li ti... Pa ti si onaj majmun, ona stoka koja... Luaeeee! Sjea li te se to ona od maloprije, kad si iao zaklati majkojebaa i majku? Potvruju li njezine psovke da se ono doista zbilo u onako kratkom vremenskom periodu? Znai li to da nisi odsanjao lebdee klanje? Ili se i ona bila zatekla u malom snu Velikog diva? Preklopili vam se snovi? Udaljuje se prema izlazu zgrade, koji je istodobno ulaz za mladog, nedavno doseljenog, invalida kojemu pomae da uvede kolica unutra. Majka, ili teta, ili dobra vila, koja se pokuala ugurati izmeu kolica, zahvaljuje ti. Kako si paljiv i brian, suosjeajan s njegovim invaliditetom! Kako su svi ljudi paljivi prema invalidima. Prireuju ak i dobrotvorne priredbe za pomo tim osobama. Invalidima. I reklamirajui tako same sebe, nikada nisu - ili jesu i to im je drago - pomislili da su upravo podjelom na invalide i one koji to nisu, tim ljudima, invalidima, nanijeli ogromnu nepravdu, opizdili im u glavu, njima i Drutvu, da su oni invalidi jer im nedostaje noga ili ruka, a da svi ostali humanisti i renesansisti nisu. Pa onda ne bi trebalo uditi ono kljuno pitanje to je to Ja? Ako mi otkinu ruke i noge, je li moj trup i glava Ja, ili su to pak noge i ruke? Je li samo glava Ja? Samo mozak? Samo misli? ini ti se da ovo i nije ba tvoja izvorna misao, da si je uo u nekom filmu, ali kao da je to vano, kao da se vie zna to je izvorno, a to neizvorno i ravasto i ljevkasto, u ovom kaotinom skladu dubinski povrnih ideja koje vladaju. Pozdravlja invalida i njegovu pratilju i napokon izlazi. Klecajui hod. ena s oiljkom od noa, skalpela, na vratu. I dijete u naruju. Nekada ste se poznavali, priali, alili, smijali se. Sad ste stranci. Opet vrijeme. Vjeruje da ni toj vidno napaenoj eni, ba kao ni tebi, nije jasno kako to da se vie ne poznajete. Kao da je ivot podijeljen u nekoliko ivota, koje poinje ivjeti svaki put ispoetka. etiri ili pet zasebnih fragmenata koje povezuje, osim tvojeg imena, tek nekoliko maglovitih niti. Djetinjstvo, djeatvo, momatvo, poluzrelost, zrelost... A ipak, unato strogoj odvojenosti tih nekoliko ivota, esto dolazi do njihova mijeanja i stapanja, to te ponekad (opet jebeni ponekad) ushiuje, a ponekad (evo i drugog) rastuuje, dajui ti do znanja da su svi ti ivoti dio jednog, neraskidivog vremenskog tkiva, sluzavog i rastezljivog: da ona prva, najprva, poetna toka prvog ivota s lakoom moe dodirnuti najkrajniju, zadnju toku posljednjeg ivota. Zbunjujue?! Zbunjujue. Mamurni spoj koe, gume i ljepila nosi olovno tijelo izlizanim ploama kamena prolosti - Stari rimski trag jedva se nazire u lokvi pjegavog i podmuklog Sunca, koje se pokazalo, bacilo sjene, samo za djeli sekunde. Teret je sve nepodnoljiviji. Sve brojniji glasovi slijevaju se u zaguljivu melodiju od koje teku litre i litre bezrazlono strahovnog znoja. Inspirativna tema za nadobudnog psihijatra, koji e te nakon kraeg razgovora, za dulji nema vremena, uvjeravati kako si samo malo prenaglaeno senzibilan, previe osjea kako vizualnu, tako i slunu, pa ak i njunu perspektivu.

99

robert mari

PRAZNINE

Sve ti se to ini veim, bliim, pa ak i na neki nain opasnim. A najbolji lijek je rad i samo rad, uz neizbjenu tonu medikamenata od kojih gubi svaku volju za radom. Kako mu objasniti, da su bogovi, na stotine, na tisue bogova, krivi za sve?! Da nitko nije kriv. Da krivnja ne postoji. Vrata Velike Moi, napokon. Milijarde stepenica do susreta s jednim od bogova. Nema hrabrosti skresati mu u besprijekornu svetu facu da si ateist, da ne vjeruje u njega - ne samo u njega - i da nema nikakva izgleda kod tebe. Penje se, a grozniavi unutarnji gr kao da se sprema urliknuti Dosta!!! Kao da e prsnuti i poprskati zidove, ili se moda ukoiti, stati. uje svaki otkucaj srca, svaku kaplju krvi koja prolazi infarktuoznim organom. Rad i samo rad. Izlaz iz muskularne tamnice. Cipele su tu, raskvaene i udobne i prozrane. I nadimanje grudnog koa, koji barem donekle pokuava uspostaviti smireni ritam protoka kisika i svega ostalog kroz Tebe, s rukama i nogama; Tebe, neinvalidnog. Stigao si. Predvorje raja...ili pakla, svejedno. Trai gospodina tog i tog boga. Sad je bio tu, vratit e se svaki tren. Tu je on. (uvijek, ma gdje bilo i kad bilo, uvijek je neki On tu i sad je bio tu i mora se svaki tren vratiti) Ali kako to, zaboga, izgledate? Je li vam loe? Jeste li bolesni? U redu je. Zub, analgetici, antibiotici... Aha. Priekajte tu, sad bi on morao, svakog trenutka. On je, dakle, u nedostupnom i nevidljivom Tu, kao i svi ostali bogovi vjenosti. Slika je mirna i monotona. Stotinu puta viena i uvijek jednako, dosadno, zamarujua. Bezvremeni trenuci olovnog tijela polako, ali sigurno, odustaju od rasprskavanja, Velikog Praska. Stvar je odgoena do daljnjega. Stvaranje novih mikrosvjetova. Mirnom slikom proleti tek poneki boji ili vraji sluga, i ne primjeujui krvna zrnca u ubrzanoj utrci ka Velikom Izlazu. A i ovog Veliko, Velike i Veliki, pa jo velikim slovom, ini se da je i toga malo previe, ali jebi ga, ionako se blii kraj. Velike (evo ga opet, a tek si se osvrnuo na to) metarske, crnobijele poutjele fotografije vise tu od postanka svijeta. Neukusne i deprimantne, ba kao i one u hodniku mesokoljakog poduzea iz kojeg si pobjegao i po tko zna koji put okirao Ninu. Nikada se na to nee moi naviknuti. udno. Fotografije na kojima su zaklane ivotinje, objeene na kukama, jer fotografije na hodnicima moraju oslikavati djelatnost poduzea, pa bilo to i klanje. Kako bi runo bilo da su na njima nekakvi blesavi cvjetovi, rune planine i potoci. Pa nismo mi turistika agencija, jeste li vi normalni! Nitko to nikada nije ni pokuao razjasniti velikom bogu Mesa i klanja, jer to je normalno, jer je On rekao da je normalno, taj hodniki horror u, sva srea, crnobijelom. A da mu ipak pljune u lice? Dosta ti je i njega i svih onih profesionalno odbojnih i profesionalno servilnih. Dokai se, dokai se. Pa, dokazue se ve godinama. to jo treba uraditi da bi Vijee Najpametnijih zakljuilo da je doao sveani trenutak kad moe ui u njihove redove...jasno, za poetak, u nii rang, kao novi lan koji je tek proao inicijaciju. Ali i to bi bilo dovoljno. Samo da nisi Nitko i Nigdje. Moda bi to bio onaj pravi lijek, rad i samo rad, pa jo i kolektivni. Osjeao bi druge kako osjeaju tebe, a to zna biti prilino ugodno i samodopadno. Ba kao onda kad si upao u sobu jednog od tih bogova, koji je tada bio zaduen za smijeh obinika, a to mu i nije ba polazilo za duhom, i samouvjereno, gotovo prijetei, rekao povienim tonom, da ti te stvari radi puno bolje od ostalih kojima objavljuje, a ti mu uporno alje i alje. ita li on uope to, ili samo pogleda ime ispod teksta, pa ako je to taj i taj, objavit e ga, a ako je neki pitajboga tko, to bacamo u ko. Zbunio si ga, trgnuo, pomaknuo s uspavljujue crte. Sporazumjeli ste se. Poeo ti je objavljivati gotovo sve to bi mu donio na stol.

100

robert mari

PRAZNINE

Nakon samo dva mjeseca rekao je da je napravio zvijezdu od tebe, to je bilo pretjerano i daleko od istine, ali ilo je. Ilo je mjesecima. Jednom ti je objavio ak i sliku meu nekoliko tvojih tekstova, nabacanih bez ikakva reda i smisla, tako da nije bilo jasno tko je na slici, ni zato. ak se veina onih koji te poznaju udila to tu radi tvoja faca i bili su uvjereni da ti se te novine izruguju, jer ista ta veina, a nisi se udio, nije pooojma imala da pie te stvari. Bilo je neugodno i nelagodno, jer nikome od njih nisi ni pokuavao objasniti o emu se radi. Samo su se smijuckali kad bi te vidjeli. Ali prolo je. No, s vremenom su poeli shvaati o emu se radi i bio si uvjeren da je To upravo To Ono. Osjeali su te. Znali su te. Bilo ti je milo to im je milo kad ti se javljaju na ulici. Iako je bilo i onih koji su te udno, ispod oka, kako bi se to reklo, gledali. Kao da si im neto skrivio. A moda i jesi, samo nisi znao to. Pomislio si da ti se Sveta Vrata napokon otvaraju i da te vie nita ne moe vratiti natrag. ak i oni najskeptiniji, meu kojima je bila i neizbjena Nina, nazivali su te samo udakom, bez onog najlijeniji. Iz jo jednih, manjih i lokalnijih, novina traili su tvoje tekstove, koje si nevjerojatnom lakoom izbacivao iz pisaeg stroja. Nitko ne bi povjerovao, a nikome nisi ni govorio neka misle da se mui, da radi po itave noi - da moe tako lako, zabavljajui se, napisati te stvari, a da budu dobre. Radio si. Neto se dogaalo i bilo je ugodno podnoljivo. Ali jednog dana, giljotiniran je tvoj humoristini bog, zajedno s njegovom stranicom i to, kako je on rekao, radi neke tvoje vulgarnosti, koju je on hrabro pustio. Opet vulgarnost. Uvijek vulgarnost. A moral je moral i to se tu moe. Nakon toga je opet sve krenulo nizbrdo, opet si bio lijenina i nitko i nita. Ne zna koliko je vremena prolo. Slika je ostala ista, ona od maloprije. Oteale i krhke i snane i miiave noge pretvaraju se u bol koja svojom nepodnoljivou ponitava sve postojee i postaje jedno i jedino to se dogaa - Sve jednog trenutka. Oprostite, ali vi mi doista djelujete loe. Blijedi ste i... Dajte, sjednite. Donijet u vam au vode. Evo, sad e on. Ne, ne, sve je u redu. Samo me malo zub mui, kao to rekoh, je li...svi ti pusti analgetici i... Barem sjednite. Evo, tu...samo izvolite, tu ionako nitko ne sjedi (he, he, he, da tu ionako nitko ne sjedi). Nova slika, nova perspektiva...psea, lavlja, kozja, ovja...ne mijenja gotovo nita. Svaka kaplja znoja je kamen u moru odrona s bolesne planine. Poetinog li izriaja. Ali mora nekako razbiti ekanje. Pita se to se krije pod neupadljivim, gotovo nevidljivim pokrovom tog bia, koje nikako, barem u tom trenu, ne moe zamisliti spareno s bilo kime, bilo ime; a ba te stvari te zabavljaju u dugim ekanjima, da zamilja prisutne kako se sparuju...osim s tim elektrinim pisaim strojem, ija tipkovnica je nakalemljena na ne naroito njene i profinjene prste, kakve si navikao gledati u filmovima. Postoji li u njenom ivotu neka Centralna stvar? Ili je to ba taj elektrini pisai stroj, a sve ostalo oko nje - djeca, mu, majka, otac, roaci, prijatelji samo optereuje ovo njeno tiktakajue optereenje protiv kojega s uitkom i nasladom ratuje. Nema tako vane i orgazmike stvari kao to je brzo i ispravno otipkan tekst i pohvala gospodina Njega Svevinjega; nema te ljubavi, rijei, pokreta, uitka, kojima bi se dalo rtvovati brzinu otkucaja prstiju zajedno s neodoljivo opojnim mirisom A4 papira s otisnutim zaglavljem Gradskih novina. Je li vam bolje? Ma, u redu je.

101

robert mari

PRAZNINE

Aaa, evo ga! efe, ovaj ovjek vas eka. Tu si! Kako to izgleda? Jesi li bolestan? Malo me zub...nita osobito. Da vidimo...mmmm...mmmmm... Ovo e trebati malo skratiti. Predugo je. Pa, rekao sam ti da...zna da to treba ukratko. Mislio sam... Onda telefon. Uvijek telefon. Kad napokon uspije doekati gospodina koji je evo sad tu bio, tu je on negdje...kad ga napokon uspije doekati, onda poinju zvoniti telefoni i prekidati se va razgovor i uvijek tako i nema smisla jo i to ovdje opisivati. U redu je, ja u to srediti. A to si mi to jo donio? Pa, neto kao socijalna fotografija...znate ve...problemi beskunika...gladni starci i tako... Zgodno. Ali ipak je malo precrno, pomalo defetistiki, ne misli li i ti tako? Vidjet emo to s time, neka sad stoji tu, stavit emo to u stol, pa u jo malo bolje pogledati. Bog gleda odrpanog starca kako prebire po kontejneru za otpatke, po svojoj egzistenciji, budunosti, zasluenoj starosti nakon odraene mladosti. I ne vidi ga, ne zna da on Postoji. Ne, bog gleda samo fotografiju, dvodimenzionalnu popunu za praznu stranicu, nek se nae, za popuniti neku rupu, a gladni starac je ionako u nekom drugom svijetu, drugoj stvarnosti. Vidjet emo. Nego, ono o honorarima, rekli su mi da si nazivao. Malo ti je? Pa imam njih trideset, i nitko se nije alio, ne vidim zato bi ti... Nisi u stanju izustiti ak ni E, vidi, ja se alim! Malo mi je. Plati ili se jebi! Pa, mislio sam...da bi...ovaj...obzirom na trokove... Ja, doista... Ti si doista jedna velika pizda, koja nema muda niti poteno odgovoriti, poteno pljunuti u lice tako ti beznaajnu osobu u ivotu prema kojoj osjea strahopotovanje, samo zato jer si tako glupo odgojen. Jo mu se i nasmijei kiselo i dodvorno, mekue najmeki, mai repicom i dahi, cvili. Sve, samo da bog ne pomisli kako si imalo drzak i kako ti nije stalo do tog posla koji bi mnogi prihvatili i za puno manje novca. Koliko manje moe jo biti? Jedino nita, nula. Poveat emo. Ma, he, he, poveat emo mi to. Samo ti nastavi. Sve e ti se to jednoga dana isplatiti, vjeruj mi, a rekao sam ti da postoji mogunost i da te zaposlimo za stalno. Treba samo raditi. Lai i lai. Zna da ti lae, da te vue za nos, da e te nastaviti vui za nos, no ipak mu izrazom lica i pogledom daje do znanja da mu vjeruje i da je to tako i nikako drugaije, i da si obina pizda i da si slina na podu i da si... Jebi ga. A on te gleda u oi i ne vidi te, ba kao ni odrpanca na fotografiji. Ne vidi ni krvne sudove pred raspuknuem, ni tvoju rizinu grupu za stres i infarkt. ak ni ne zna da si tu. Vidi samo sitne otiske olova koji se sutra moraju pojaviti na tankom papiru i zadovoljiti Veliku Opu Glad. Ne zna ni da postoji. Ti kao Ti, ve samo tvoji nebitni tekstovi i poneka fotografija. I ti sam postaje skeptian u tom pogledu. On je bog, koji opet ima svog boga, i nita drugo mu nije vano. Bogovima su se od postanka ovjeka i bogova prinosile rtve. Pa kako onda moe i oekivati da te vidi, da te osjeti. Ajde, ajde, samo ti poi i napii neto, nai e ti ve to, moe i fotografija, ali nemoj sve ba crno. Zna ve, je li. Bit e bolje, budi siguran. Ajde, ajde... efe, telefon!

102

robert mari

PRAZNINE

Rijeio te se. Zvuk tipkanja ostaje iza tebe, gubi se u nadolazeoj strci, zbrci, jurnjavi hodnikom, glumatanju, telefoniranju, velikom gru tiskanja slova, velikih i vanih, koja e danas uzletjeti u velikom sjaju i ljepoti, da ih ve sutra, poput, leptira, ne bi bilo...nestat e u pepelu, zgaena od onih novih, nadolazeih... Samo za jedan dan. Prema dolje je neto lake. Netko te pozdravlja. Ne pozdravlja toga nekoga niti bilo koga. Ma kakvo pozdravljanje, odzdravljanje, javljanje! Ma kakvi dobri dani i dobre veeri i loa jutra! Vie nema snage za glumu. Nek se nose s njihovom uljudnou. Sebian si do kraja. Najsebiniji. Ti to bar priznaje. eli se u trenu prebaciti iz tog ubrzanog i uznemirujueg ambijenta u neto drugo, u tako poznatu ti tiinu sela i zaseoka, koja nikada nisi ni vidio, ali si ih omirisao, osjetio njihov zov tako snano u onim zbunjujue upeatljivim snovima koji tresu ovjeka tako istinito u kasnijem budnu stanju, da ne moe doekati veer, pun nestrpljenja, samo da opet zaspi i pobjegne tamo, u smiraj malih kuica, veselih seljaka, potoia, gusaka, pataka i tihog jezera. Moda je to onaj mir prolosti za kojim ezne. Nezamisliva istoa koja je, po tebi, nekada postojala, a ti bio tu u nekom prijanjem ivotu. Iako, kau, te i takve istoe nikada nije bilo. Ali tako dobro poznaje ta mala i tiha sela, svaku njihovu ulicu, svaku kuu kiasto obojanu...da si siguran u njihovo postojanje, negdje, moda i ne tako daleko, i da bi ih prepoznao kad bi te netko doveo do njih. Moda ih jednom i potrai. Ne, nisu to samo snovi. Jedan kat ispod i isti sivi hodnik, ukraen sivim fotografijama. elimo ovim putem zahvaliti gospodinu doktoru povodom smrti naeg dragog i nikad prealjenog djeda. Tu je guva i ljudi predaju i plaaju tekstove takva i slina sadraja. Zahvaljuju na smrti blinjih. I to je dio velike sprovodne predstave, da im se imena pojave u novinama, velike uokvirene glave pokojnika, prigodni tekst zahvale dragom doktoru...pa mi poznajemo toga doktora, to, niste znali, pa mi smo s njime ovako, na je djed umro kod njega, fin ovjek, ne na djed, mislim na doktora...ma i na djed je bio fini ovjek, ali... Ili ak kieni stihovi od kojih te mora spopasti smijeh. to sve ljudi ne rade da ih se vidi, da ih se proita... Je li uspio sprovod? A, to kau ljudi? I ne bi te zaudilo, da jednog dana u onim radijskim emisijama za estitanja vjenanja, roendana, godinjica, mjesenica i raznih prigoda, a to je zapravo samo neto veselija slika jedne mrtve zahvalnice, da se u tim emisijama pojave Zahvale dragom doktoru povodom smrti naeg dragog djeda, pjesmom Vrati se, ili pak elimo naem dragom pokojniku sretnu godinjicu smrti, ili da se ne ide tako daleko, Ovim putem elimo zahvaliti svima koji su sudjelovali u tunoj povorci ispraaja naeg pokojnog i nikad prealjenog djeda pjesmom Sve su moje potonule lae. Ma, dobro, ovo je prejeftino, ali mora se malo i toga uvaliti. Isprika autora. Hvala. Molim. Dri se zida. etverokutna dubina okruena stubama rado bi te povukla dolje, progutala. Vrag, ili neki drugi vrag, ti je opet na ramenu i apue Skoi! Skoi! Pokai im svima da sve tvoje tlapnje nisu samo prazne rijei, da misli ozbiljno. Skoi, pizdunu jedan! Osjea svaku sputajuu stepenicu kroz znoj koji sladunjavo prijeti i vue te prema hladnom grotlu. Moda netko u tom trenu i prolazi pokraj tebe i udno te gleda, moda nema nikoga, moda si doista samo korak, korai od ludila...ili te konane smrti.

103

robert mari

PRAZNINE

Tek nekoliko koraka do tla, onog stvarnog, vrstog, i vrag je otiao. I ovaj put si mu se narugao...ili on tebi. Svejedno, dolje si. Opet kia. Lagana i sitna. Da ode do zubara? Kad je bal, nek je bal. Kiobran?! Tvoj omiljeni sigurnosni ljudobran. Tek sad primjeuje da ga nema. Kako si ga samo mogao zaboraviti! A da nije ostao gore, kod gospodina boga? Ne moe se sjetiti. Jesi li ga imao kad si otiao od doma? Jesi li uao u zgradu s njime? Ne, bio si ve pokisao, kad si uao gore. Ima li ti uope kiobran? Potpuno si izgubljen u zaguljivoj mjeavini tople vlanosti znoja i kie. Ususret ti, brzim i raskvaenim koracima, ide poznata mokra figura. Jo jedan bog bogova iz zgrade koju si upravo napustio. Ubrzao si korak, sagnuvi glavu i naletio na njega. Oborio ga. Odletio mu je kiobran na jednu, a torbica s ramena na drugu stranu. He, he, eto ti na, padaj silo i nepravdo, he, he. Oprostite, nisam vas vidio! Jeste li se puno...je li vam dobro? Dajte ruku...taaako... Evo ga! Nije se dobro osovio, kako se to kae, i bio bi opet pao, pa se vrsto uhvatio za rukav tvoje jakne, kliui prema natrag. Komina scena koja te je malo osvjeila. ak ti se malo rukava otrglo, ali isplati se. Ni rije nije progovorio za itave te epizode, samo te je mrsko pogledao. Pokupio je torbicu i kiobran, jo te jednom, jo mre, mrskije, pogledao i uputio se prema ulazu u zgradu. Neka mu! Poteno si ga sruio. Bog, kojemu si prije nekoliko dana donio tekst, neto dulji od uobiajenog i malo slobodnije napisan, a on je rekao da je to zapravo biljeka ni tada niti ikada kasnije nisi doznao razliku izmeu biljeke i novinskog teksta - i da je preduga. Treba to skratiti. Uvijek sve treba skratiti. Ni jedan od bogova nikada nee kazati da tekst ne treba skratiti, ili nedajboe, da bi ga se moglo ak i produiti. Ne zna to ti je bilo toga dana, ali usudio si mu se ak i usprotiviti, kazavi da nije predugo, i to s takvom samouvjerenosti, da si i samoga sebe iznenadio, i da je to zapravo neto blie prozi nego tipinom novinskom izvjeu, ali je dobro. Krlea je umro, odgovorio je s vidnim podsmijehom, a jo ne vidim tko bi ga mogao zamijeniti. Ja, budi siguran - ak si mu dao i Ti - ako me u meuvremenu ne pregazi kakav sumanuti automobil. Zablenuo se u tebe, a onda se nasmijao, jer si to i izgovorio kroz polusmijeh, to je on shvatio kao alu, iako ti nisi ba tako mislio. Nisi mislio ni da e zamijeniti Krleu, niti bilo koga. Ako si ita manje elio u tom pisanju ili fotografiranju ili bilo emu to si radio, bilo je zamijeniti nekoga, postati drugi taj i taj. Evo, dobili smo drugog tog i tog. Njegov nasljednik, napokon. Bilo je duha i poneto cinizma u tom tekstu i doista si bio siguran da je to dobro uraeno i da je teta ne objaviti ga. No, tvoj je zadatak - zadatak je jedna od rijei koje si najvie mrzio - bio pisati o malim stvarima, sitnim mjesnim dogaajima, dogaajiima. Tko, gdje, kada, kako, to...ili kako to ve ide. Samo kratke crtice i gotovo. Velike stvari su za velike novinare, a tvoje je da ih zaobilazi, iako ti to nije ba na taj nain reeno. Na odlasku si mu jo jednom, po tko zna koji put, pokuao izmoliti novinarsku iskaznicu, da moe lake na sve te jebene dogaaje, u tvornice, na sastanke Drutava za zatitu svega i svaega, da ti nitko ne stvara probleme, a najvie problema su ti stvarali straari na porti te zgrade i nisu te putali unutra bez iskaznice, pa su svaki put telefonirali bogu kod kojega ide. Ne moe se to tek tako, gospodine! Nemate iskaznicu, molim lijepo! Ali on je samo odmahnuo glavom, kao vidi ti njega, pa to on misli tko je, i rekao da se ne brine, rei e on ve straarima da te putaju. Nikad im nije rekao. A onaj podulji tekst je ve sutradan bio objavljen. Govno jedno napuhano. Kako je samo pao, ostao bez zraka, moda si mu neto i slomio, barem prst, nikad se ne zna, treba ovjek vjerovati. A kia je, jebi ga, bilo je sluajno, ne moe ti nita...ni u kojem sluaju ti ne moe nita, prestani se ve jednom bojati tih faca, pa vidio si kako ih obara, kako je malo potrebno da padnu na mokro tlo, tebi pred noge. Neka, svaka ti ast, ovo je bio potez za svaku pohvalu. Samo tako nastavi.

104

robert mari

PRAZNINE

Prije no to nastavi dalje, kinim ulicama, dobro bi dola jedna kraa bjelina, ili pak opet neki crtei simpatine glave s oima i ustima i uima.

b j e l i n a

Kva! Kva! Gleda u vrhove natopljenih cipela, koje su u ovom sluaju tu tek reda radi, jer i noge su potpuno mokre, pa ti se ini da bi bilo lake hodati bos, kad cipele ionako ne slue svrsi. A rekli su da je prava koa, ne proputa vodu, to vam jamimo. Jeftine? Pa zar nije bolje da su jeftine? A to ne znai da nisu kvalitetne. A lijeva strana obraza solidno otie, osjea to po zategnutosti. Zubar sad nema smisla. Samo e ti kazati da je to previe upaljeno, da uzima antibiotike, da se javi za petnaestak dana, kad ti splasne oteklina, i to si ekao do sada, zato to nisi prije sredio. Boli. Opet boli. A bilo se malo smirilo, ak i potpuno prolo dok si gledao velikog novinara kako pada. I...o, neee...koga to vidi! Pa to je debeli majkojeba s povezom oko vrata. Ugledao te je. Majko mojaaa! Evo ga. Stoko jedna! Dabogda krepao do sutra. Ubit u te! Zaklat u te, pizda ti materina! Vidi, pogledaj ovu ranu. Pokazuje ti crvenu rupu na vratu, odmotavi prethodno bijelu gazu. Jasno se vidi rez, ubod. Pokuava ubrzati korake, projuriti pokraj njega. Vadi odnekud onaj kuhinjski no za klanje. Ne zamahuje njime, ve samo priprijeuje, onako kako se to radi malom djetetu. Dobit e ti svoje. A tlo je tako muno klizavo, da ne moe ni maknuti. Pravi sve vee korake, ali kao da ide po onim putujuim stepenicama u robnim kuama, samo u obrnutom smjeru. Pogled se muti. Oslanja se o mokri zid...utrava u neto sa strane...neku kuu, kafi, hodnik... Izvolite? Molim? Kaem, izvolite. elite neto? Ni...nita... au vode, ako je mogue... Moe, moe. Je li vam dobro? Evo, sjednite tu...ma samo sjednite, sad u vam donijeti vodu. Hvala...ba ste... Guva. Zadimljena glazba. Zujanje, zujanje, zujanjeeee. Glazba tupog udarca. Bol. Zategnutost lica. aa vode. Pije, pokuava piti vodu desnom stranom, invalidno, groteskno. Slijeva ti se niz vrat. Ionako si mokar. Kad je mokro, nek je mokro. I nije to zujanje. Posluaj malo bolje. Ne, nije zujanje, ali prisutno je i neugodno. Zujanje sitnog djetinjstva, dvogodinje dijete se rukama i nogama prebacuje preko malog, jedva dvadesetak centimetara visokog, zidia; zujanje kolskih dana, hulahopki, pireva,

105

robert mari

PRAZNINE

sprovoda, zujanje tuge, munine...zvuk padanja neega ili nekoga u onu jamu bez dna, udaranje o njene nepravilne rubove... to su to pravilni rubovi? Nova aa vode, znoj, hladni, topli, zvuci, zvuci razgovora, prianja, avrljanja uz kavu, kavicu, krau, duu, konjak, pivo... Eeeej, vidi ga! Di si ti, jebemti! Ovamo doi, sjedni kod pravih ljudi. Di se skriva? Nigdje te nema. Ej, kako ste, drutvo? to si tako otekao? Daj, popij jedan konjak i pivo, odmah e ti to biti lake, vjeruj mi. Je li tako, Ivane? Je, nema do konjaka. Konobar, daj ovamo jo jednu turu i naem prijatelju konjak i pivo. Dragi su to ljudi. Prijatelji iz djetinjstva. itav ivot ste skupa, od samog roenja, kako bi se to reklo, ali ne moe jutros, ne moe ni sa kime...nekako si nikakav i... A zna li ti, prijatelju moj stari, o emu smo mi raspravljali? Ba si stigao kao naruen. Evo, reci ti nama, pametan si ovjek, tko moe biti toliko glup da proglasi bilo koji dan, zbog bilo koga, dan alosti u itavoj zemlji? Dakle, toga dana, dana alosti, ma tko da je umro, itava jedna zemlja mora, moooraaa, biti tuna dok ne prou dvadesetetiri sata, a onda veselje, pirovanje, sodome i gomore, svata. Tko mi moe narediti da tugujem? Ima li tu imalo razuma, dragi moj? U redu, ovjek je umro, pa tko e ga aliti, ionako e ga aliti, bio dan alosti ili ne; a oni kojima se ba jebe to je taj netko umro, nee ga aliti i gotovo...jebemti... Ma pogledaj ti, prijatelju moj, kakve su to pizdarije. Tko moe natjerati itav jedan narod, jednu zemlju, da toga i toga dana bude alosna? alost se ne moe proglasiti, ona je spontana. Evo, dokai ti to naem Ivanu. A on meni kako nisam u pravu i kako je red proglasiti te dane alosti kad netko vien, neki ugledni kurac odapne. Pa, red je! Zna se to je red. Evo, reci mu da nije u pravu. Ti dani alosti, toga ima u svakoj zemlji, nemoj ti meni solit pamet. Ljudi smo, nismo neki tamo peinski majmuni, je li tako? Ne znam... Malo me boli zub i...i bio sam do Gradskih, pa... Ma, Ivane, ti si glup ko kurac! A to su oni, svi ti koji umru, pa je dan alosti, to su oni vei i bolji od mene i tebe i svih nas? Ajd, molim te, reci ti meni, to su oni... Momci, moram doma, mala mi je sama...ostavio sam je Sanji...pa emo drugi put o tome...a i zub me...vidi kako sam napuhan...pa... Samo as, molim te! Daj, priblii se, ne mora svatko sluat. uj, da nema sluajno dvadeset tisua maraka? Samo do subote, ja bih to tebi sigurno...samo do subote... A, budalo pijana, pa to ti misli tko je on! Jesi li ti skroz lud, a? On je poten ovjek, nema nita...pusti ga na miru... Ajde ti...ja u ovo platiti... Eeeej, pa nisi ni okusio! Popij, popustit e ti zub. Tako je meni bilo, pa mi je odmah sve to prolo... Hvala, momci, ali stvarno nemam vremena...ajd, vidimo se...javite se jednom, pa emo u kino. Volio si te momke. Nisu bili posebno pokvareni. Za kolskih dana stalno ste visili po kinima. Sve filmove, bez obzira kakvi su, odgledali ste i po nekoliko puta. Bjeali ste iz kole, samo da stignete na predstavu. Drutvo ti jo uvijek zamjera vezu s njima. Nisu oni za tebe, vidi kako su prljavi, pijani, napueni...to e ljudi kazati. Dobri su to momci. Ostali su isti, oni od prije nekoliko godina, od djetinjstva. Velika djeca.

106

robert mari

PRAZNINE

Tetura iz tog zujanja. Izlazi u mokrinu. Jutro je jo uvijek. Nema ni debelog usmrenog majkojebaa. Osvrnuo si se za svaki sluaj jo nekoliko puta, ne bi li izletio odnekud s noem u ruci. Dobro je. Mirnije, laganije, ak je i zujanje nestalo. Ide doma. Preskae lokvice, ne da se ne smoi, ve da preskoi svaki mogui susret bilo s kime ili ime. Preskakanje te ak i zabavlja. Hop! Hop! Lijepe li kiice! Dobro je. Opet je dobro. Sklerotina starica sjedi, s padnutom glavom na grudima. U nesvijesti je. Doziva je, drma, pljuska. Nita. Kuca. Nitko se ne javlja. Vrata su otkljuana. Otvara ih. Hvata staricu pod pazuha, unosi je unutra. Starac spava na kauu. Televizor je ukljuen. Glasan. Ne budi ga. Ulazi u zapuh spavae sobe, koja se nije zraila jo od Isusova govora na Maslinskoj gori. Unosi negdanju enu, stavlja njenu lakou na krevet. ini ti se da dolazi k sebi...ili k nekomu drugomu. Izlazi tiho, da ne probudi starca. Hu, samo ti je jo ovo trebalo! Kad doe gore, pozvat e Hitnu, tko e tu traiti telefon. Imaju li oni uope telefon? Evo meeee! Tata moj dragi! Vidi to smo nacrtale! Bravo, zlato moje! to si tako natekao? Boli li te to? Sanja lagano dodiruje oteklinu. Uzima li doista antibiotike? Koji te je vrag tjerao po ovoj kii. Mogao si dati nekome da odnese...mogla sam i ja odnijeti tekst... Vidi kako je to grubo! Imam ti ja antibiotike, ako ti... Ma, sve je u redu, Sanjo. Hvala ti puno. to bih ja da mi nije tebe! Kad se uda, kako to kau, kupit u ti veliki dar. Puuuuno velikiiii! Tako je, duo. Ajd, idemo unutra. Hoe li ti na kavu? Ne, nemam vremena, jo u malo uiti, a onda moram na faks. Ajd, bog! I ako ti neto zatreba... Puno ti hvala. Krasna cura. Svia ti se u svakom pogledu, stari pokvarenjae. He, he. Vidi, kako je lijepa djevojica, tata! Aha, najljepa do sada. Nikad ljepu nisi nacrtala. Pomogla mi je teta Sanja, ali samo malo. Dakako, samo malo, a to si ti nacrtala. Znam ja kako ti crta. Kako? Najbolje od svih djevojica na svijetu. Jesi li gladna? Nisam. Najela sam se kod tete Sanje. Dobro, duo. Ajde, malo se igraj lutkama. Loe litru hladne vode, koja odnosi put utrobe tonu tableta protiv boli. Pogledajte! Flota! Zar nije divna? Frank Sinatra izgovara veselo u patriotskom mjuziklu. Velianje vojske, militaristikog duha. Gasi to, smjesta! Klik! Okree broj Hitne. Govori im o komu i emu se radi. Nisu iznenaeni. Doi e, kau, im uhvate vremena. Ali starica je u nesvijesti. Doite to prije, moda i umire, ba sada dok mi

107

robert mari

PRAZNINE

razgovaramo. Doi e, kau, doi e, neka se smiri, to nju esto hvata, vjeruju da nije tako strano kako sa tebi uinilo. Ma, nije mi se nita uinilo. Ona umire. Oboje umiru. Neka netko neto uradi. Pa, moete valjda nekog vraga uraditi, barem im olakati muke. Oni se mue, grozno se mue. Znaju, sve to oni znaju i neka se ti smiri, dolaze oni odmah. Gleda malu i ulijeva kavu u pepeljaru. Jebemti zubobolju, jebemti kavu! Kuha novu. Zvonce na vratima. Otvara. Tip u pidami. Ej, kako si? Oprostite, tko ste vi? Ja... Pa je li mogue da si me zaboravio. uti, uti iz kole! uti?! Promijenili smo se, a? Ostarili pomalo. Nego, neu te zadravati, samo mi daj, molim te, ako ima neku staru majicu i hlae. Ne, neu ulaziti, mokre su mi noge. Samo ti donesi neke prnje. Dao si mu ne tako staru koulju i hlae. Presvlai se tu, pred vratima. Daje ti pidamu. Evo, ako moe, ovo baci u smee. Ali...kako to...? Kako to da sam u pidami?! Bolje da ne zna. Hvala ti na ovome, vratit u ti im budem mogao. Ne treba vraati. I...kad smo ve kod toga, ima li neto sitna, za autobus i cigarete...i...ma zna ve... Evo, imam samo ovo...ne znam je li malo...ali danas nemam vie dok se Nina ne vrati i... To je vie nego dosta. Hvala ti. Nikad ti ovo neu zaboraviti. Vratit u ti ja to sve. Ajde, zbogom i pozdravi enu. Ima li djece? Imam jednu malu. Pozdravi i nju. Vidimo se. Booog! Nitko to nee povjerovati. A i zato bi?

108

robert mari

PRAZNINE

NESHVAENA BOL LAKRDIJAA Kolone i kolone cipela raznih boja i veliina, u euforiji urnosti sudaraju se meusobno, nosei vlasnike raznih boja i veliina koji se stapaju u jedan veseli pogled uprt u nadolazeu stazu Velike Svetosti. Orgazmiki urlici odobravanja plivaju gustoom velikog iekivanja i dopiru do Oboavanog, ija svjetlost se u oku opeg pogleda gasi iznenaujuom brzinom, nakon viestoljetnog postojanja. ak i bezbroj jednobojnih izama ostaje zateen trenutkom. Kratkoa dogaaja ga ponitava. Bezbroj jednobojnih izama spaljuje umrlu bivu Svetost, na ije mjesto dolazi nova, sjajna poput ove umrle nekada, i veselje zajednikog pogleda se nastavlja, pozdravljajui Veliku Svetost. Oduevljenje je beskrajno, vjeno. Raznobojne cipele se gaze i tiskaju u elji da budu to blie Oboavanome; nestaju jedne pod drugima, a neke pod bezbrojem jednobojnih izama, dok radost traje i traje, u jednosmjernom opem pogledu. Ne spava, Dada? Mui li te neto odreeno? Daaa. Znam da te mui. Vjerujem ti. I tebi je dosta svega ovoga, je li? Ne mogu ni ja vie. Znam kako ti je. Da? Hoe li sa mnom? Da? Da, odvest u te daleko odavde, visoko; vidjet e kako je lijep pogled odozgo. Krasno je. A, hoe li? Daaaaa, daaaaa. Umiri se, hoe da nas netko uje, a! Odvest u ja tebe, ne brini, bit e nam lijepo...ili ne mora biti lijepo, je li tako... Zato bi nam bilo lijepo? Mi moemo i bez toga Lijepo. Visoko, visoko. Ima jedna lijepa jama bez dna, jo neistraena. Razgledat emo je iznutra, sve do nepostojeeg dna. Hoe li? Daaaa! Evo je! Ni njoj, ni doktoru ni rijei, to se, nadam se, podrazumijeva. Jer, zucne li samo, neemo nikada vidjeti svu tu ljepotu. Da? Da. Evo mi sestre, drage mi, najdrae osobe u ovom tmurnom svijetu zabluda i nesporazuma. Doi, voljena, spaavat emo nae krhke gole ivote pod mojom plahtom. Daj, pusti me vie na miru, manijae! Makni se, ako eli da ti promijenim tu tvoju prljavu plahtu. Vidi, tko zna to radi sve po njoj. Vidi ovo uto! Je li ti to, ljubljena, mene okrivljuje za nekakav rukoblud ili tomu slino? Ako se neto tomu slino i dogodilo, to je bilo dok sam spavao, dok nisam bio tu, a moda si ba ti ta koja je uradila rukoblud nad mojom usnulou. O, draga, draga. Nemoj ti meni rukoblud, idiote! Dat u ti ja rukoblud! Samo ti nastavi tako, pa e vidjeti svoga boga. Rekla sam ja ve muu za tebe, zna. Zaprijetio je da e doi, pa e vidjeti kad te on natambura po toj ludoj glavi.

109

robert mari

PRAZNINE

Tvoje rijei me pogaaju ravno u srce, evo tu, vidi kako udara. Opipaj! Mora li biti tako gruba prema voljenoj osobi? ekaj! Stani! Ne naputaj me sad kad si mi najpotrebnija! ekaj! uj, ti, majmune, ako misli da ti sve nisam rekla eni, vara se. Pitaj je im doe u posjet. Svima sam rekla. eni? Nije mi to ena. Prvi put je vidim...svaki put kad doe. Nikada je u svojemu jadnikom ivotu nisam vidio. Pa, barem mi toliko moe vjerovati. Ti, i samo ti e biti moja doivotna druica, im odsluim kaznu ovdje. I to u joj rei, nemoj misliti da neu. Samo se ti igraj. A to mi drugo preostaje, nego igra! Nije li sve ovo igra, duo? Nisam ja tvoja dua...i...i pusti me na miru. Ajd, gotovo je, moe lei. Daaa? to je tebi sad? Ne svia ti se ista plahta? Daaa? A dobro su mi govorili Nemoj tamo, i ti e poludit. A kako i neu! Oooo, evo nam i doktora! Kako ste spavali? Mue li vas erotski snovi, dragi dottore? Jo uvijek me najvie vi muite. A jeste li se vas dvoje pomirili? Ma kakvo mirenje, pa mi smo ludi jedno za drugim, je li tako, najdraa osobo? Mr kvragu! Eto, doktore, ja sam gotova, ostavljam vas na milost i nemilost ovoj dvojici. Daaa? Ima pravo Dada, ako ve mene i moju ljubav ne podnosi, to ti je on uinio? Zato njega trpa u isti ko, a? Nepravedna si. I zato...zato se samo ti stalno neto buni, samo ti od svih sestara i brae? Uvijek tebi neto nije po volji. Jesi li ti mene...mene i njega...ikada pokuala razumjeti, shvatiti u kakvim smo govnima? Gospoi je teak posao, gospoa je nedovoljno plaena, nemojte je uznemiravati, shvatite u kakvom je poloaju... A u kakvom smo mi poloaju? Ja? Pa to ako se malo alim s tobom! to sam ti ja to tako strano uradio, a? Ajde, evo sad je tu doktor, reci lijepo sve u est - u osam, oprosti, Dada - oiju. Kai pred svima jesam li te ikada i dotaknuo? Ma, nije stvar u tome...nisi me dotaknuo...samo... Samo to? to, jebemtiiiiii! Kao da meni nije dosta svega, kao da mi nije pun kurac i tebe i doktora i Dadaa i mene i ove jebene sobe i pustite me na miruuuu! ujete li, na miruuuu, kad ste me ve zatvorili! Daaaaaa, daaaaaaa, daaaaaa, aaaadadaaaa... Ajde, smirite se, molim vas. Nemojte da budemo opet morali... to? Vezati me? Pa, veite me. Moete me vezati, tui, utrcavati mi to god hoete...ali nita...ni...taaaaaa neete postii, jebem li vam... Umirite se, umirite se, molim vas, nitko vas nee vezati, samo se umirite. Vidite da ste i njega uznemirili. Ja...nisam tako mislila...znam da ti je...ne mora zato plakati... Sestro, kamo ete! Evo ste i nju rasplakali. I ona je mene. ao mi je, doista mi je ao za ovo. Molim vas, dottore, recite joj da mi je ao. Nikada je nisam imao namjeru uvrijediti ni povrijediti, niti bilo to slino tomu. Samo sam joj, ba kao i sebi, pokuavao olakati, skrenuti misli...ali ona me nije razumjela. Zamolite je da mi oprosti i kaite joj da je vie neu zadirkivati...zadirkivati,

110

robert mari

PRAZNINE

kojeg li izraza, zadirkuju se djeca i mladii i iparice... Neu ni rijei progovoriti. Prenesite joj to, molim vas, to prije. Hou, nemojte brinuti. Ma, sve je u redu. Nisam plakao jo od djetinjstva, a ne znam jesam li i tada. Ispriavam se. Dobro je da ste se isplakali, plakanje je zdravo, izbacuje teinu van. Ne bismo trebali imati predrasuda prema plakanju. Mukarci su u krivu kad se suzdravaju plaa, a to ih kota, to plate. Nije dobro skupljati toliko toga u sebi, mora postojati neki nain da se to izbaci, a najlake je plakati. Krive su te predrasude o mukarinama i nejakim enama. Samo vi plaite kad god vam se plae. Suze su lijek, a ne kotaju nita. Hvala, dottore. Dada, jesi li uo, samo ti plai. Ajde, smiri se sad ti. Neemo valjda sad tebe smirivati. Dobro je, evo ti papirnata, na, obrii se. Vidi, sline...sve si zaslinio. Ajde, lezi lijepo. Tako. Moda je to i do ove proklete promjene vremena, svi smo napeti. I doma su mi svi napeti. ena je uasno nervozna, prosula joj se kava po novom stolnjaku. Svi smo malo nervozniji danas. Ako hoete, otii u, pa moemo sutra ili neki drugi dan razgovarati. Ne treba, dobro sam...iako me malo poelo zamarati itavo to prianje, lake bi mi bilo napisati na papir, pa da proitate. Nisam ovoliko priao od roenja. Pa, rekli su vam da sam uvijek utljiv. Piite, ako elite, pa mi dajte. Ne, kad smo ve poeli tako, neka bude. Priao bih vam o jednom snu. Samo pucajte. O emu god hoete. San, dakle. A bilo je to, ini mi se, ba u vrijeme kada sam vodio borbu da mi se objavi ona knjiga i poeo posustajati. Bio je to jedan od onih rijetko snanih snova, za koje kad se probudite, niste sigurni jeste li to sanjali ili se doista dogodilo. Drao sam u rukama svoju knjigu, ne rukopis, ve tiskanu knjigu. Bio sam presretan. Bila je neto veeg formata i mekih korica. Na prvoj strani splet esterokuta zagasitih boja, kao na onim udbenicima iz kemije. Bio sam uzbuen. A sve to se zbivalo u kafiu u koji sam esto zalazio, a koji je tada bio krcat ljudi i dima. Na tim zagasitim koricama pisalo je lijepo, itko, moje ime, a ispod naslov. Otvorio sam je i poeo itati neto kao predgovor. Bilo je opirno i dosadno, i nita nisam shvatio, kao da nije rije o mojoj knjizi. Listao sam i listao taj predgovor kojemu nikad kraja. Onda je knjiga nestala iz mojih ruku i naao sam je pred vratima neke nepoznate prostorije. Na vratima je stajao jedan od najglupljih ljudi uope, konobar u jednom kafiu u koji rijetko zalazim. Rekao mi je, onako drsko kako samo on zna, da mogu uzeti jedan primjerak knjige i ui unutra, ali samo na pet minuta, a onda je moram vratiti i napustiti prostoriju. Dok sam ulazio sa svojom knjigom u rukama, dodao je da je tiskana u svega tridesetijednom primjerku, valjda u nekakvom pokusnom tirau, kako sam ga uspio shvatiti. U prostoriji se nalazilo nekoliko kreveta. Skinuo sam se, navukao pidamu i legao na jedan od njih. Nisam se osvrtao na praznoglavevo upozorenje o samo pet minuta listanja knjige. Otvorio sam je i opet onaj beskrajni nejasni predgovor. Okretao sam, nervozno, stranice, ne bih li napokon ugledao poetak mojeg teksta. Uzalud. Predgovor i opet predgovor. A zatim se pojavio nekakav strip, napravljen od udne kombinacije fotografija i crtea. Na tim sliicama bila je meni poznata ena, crno-bijela. I onog trena sam doista znao o kojoj eni se radi, imenom i prezimenom, no im sam se probudio, iako sam se sjeao sna, nisam znao tko je ona. Znam jedino da je imala crnu, neto duu, kosu i iroko lice, inae malo krupnija enska. Sliice su je prikazivale as u krupnom, as u drugom i treem planu, u razliitim situacijama. Dalje nisam listao. Ne znam zato. Uglavnom,

111

robert mari

PRAZNINE

ispalo je da je to nekakva zajednika knjiga vie autora, meu kojima sam i ja, iako sebe unutra nisam naao. Moda bi se jo bilo neto i dogodilo, moda bih saznao neto vie o tome, da me mala nije probudila, a ionako sam morao predati jedan dulji tekst u Gradske, za koji sam iskreno sumnjao da e biti objavljen. injenica je da sam se toga jutra probudio neobino raspoloen. Odavno nisam bio tako dobre volje nakon buenja. Obino bih bio nepodnoljiv za bilo koga tko se nae u blizini, prije nego popijem dvije alice crne kave i popuim par cigareta, pa se nakon toga u zahodu poteno ispraznim. To je bio svakojutarnji ritual buenja i gunanja i slanja svega i svakoga u vraju i boju mater i oca i duha i tijelo i sve. Tek nakon svega toga bi se moglo donekle sa mnom priati. Ali toga jutra, kao da sam imao susret s Bogom na vrhu visoke planine. I sam sam bio zateen. Kasnije, na putu u Gradske, objanjavao sam sebi znaenje tog upeatljivog sna koji me je toliko razveselio. Tumaio sam to optereenjem, napetou koja me je proimala to e biti s mojom knjigom u rukopisu koju sam predao na jedan natjeaj za mlade pisce koji jo nemaju objavljenu knjigu. A rezultati natjeaja trebali su biti poznati za otprilike mjesec dana. Svakoga dana mijenjao sam miljenje, nadu, prognozu, o rezultatu natjeaja. Jednom bih bio siguran da e je objaviti i proglasiti me otkriem desetljea, dok sam drugom zgodom zapadao u letargiju, jo sigurniji da e je s gaenjem odbiti. Sredina nije postojala. Krajnost, jedna ili druga. Zgodno je kad ovjek ima barem jednu objavljenu knjigu. Moe o njoj napisati jo neku. O njenu objavljivanju, o sadraju, o koricama, snovima. Dugo vremena odgonetavao sam znaenje onog sna. Najvie me je muila brojka tridesetjedan. ak bih ponekad pomiljao da je taj san bio nagovjetaj moje nesree, smrti. Oni kreveti znaili su bolnicu, a tridesetjedan je znailo da e se to to mi se ima dogoditi, dogoditi za tridesetjedan sat, dan ili mjesec - za toliko godina nije me ba ni bilo briga to e biti sa mnom, dakako, dok ne doe taj trenutak - ali tada mi to i nije bila neka katastrofa, da mi se neto dogodi za tridesetak godina. Brojio sam sate i dane i bio nemiran u iekivanju tog dogaaja. Nita se nije dogaalo. No, nemir nije prestajao, sve do onog dana kada mi je u jednom asopisu za knjievnost objavljen dio knjige na tridesetdvije strane. Dogodilo se to osam ili devet mjeseci nakon sna, ali bio sam siguran da je To upravo To, da je ona odsanjana naklada znaila broj stranica u tom asopisu, iako je bila jedna stranica vika; ali moemo i snu dopustiti sitna odstupanja, a sam san je bio nagovjetaj objavljivanja. Osjeao sam se krasno, u punom sjaju svojeg samoljublja. Bio mi je to tada najvei uspjeh iz pisaeg stroja. Malo je kazati preponosan...prenapuhan sam bio na sebe. Iako gotovo nitko nije itao taj asopis. Tko ita asopise za knjievnost. Samo oni koji objavljuju u njemu i poneki entuzijast, i umalo zaboravih kritiare. Oni to moraju. A onaj podulji tekst je objavljen, odmah sutradan, unato podcjenjivakom pogledu urednika. Izvukli su mu malo duha, due, ne previe, ali su ga objavili. Bio sam ugodno iznenaen. To me je potaknulo da nastavim pisati brdo kratkih vijesti. Dakako da nisu sve objavili, ali nekako je to tada ilo. ak je i Nina bila zadovoljna, iako je znala da su honorari jadni, ali bilo je najvanije da se neto radi, da vidi da se trudim, pa bilo to i besplatno. Barem za dlaku sam pobjegao od udaka lijenine i pribliio se tekuoj vrpci. Tekuoj vrpci? Ma, nita, to ja tako kaem. Dugo bi sad trajalo da vam objanjavam. Zamorilo me je sve ovo. Ono maloprije, pa prianje...uhhh...evo sam se zapuhao. Vi moda ne vjerujete da sam utljivac, jer tu sam brbljavac. Vjerujem vam. Onda, da zakljuimo za danas? Ako je mogue. Sve skupa me je ovo nekako...

112

robert mari

PRAZNINE

Ne morate se pravdati. Idem ja. I...molim vas...prenesite onoj sestri sve to sam vam rekao. Ne, ne moje snove, nego ono, znate, da mi oprosti i to... Rei u joj odmah. Sad je ona tamo, ba sam morao s njom neto popriati... Pacijentno ili...? Pacijentno?! Mislim, kako ste morali s njom popriati? Kao s pacijentima ili nekako drugaije? Ne vidim neku razliku u prianju s pacijentom i prianju s nepacijentom. Vidim da vam se vraa boja u raspoloenje. To me veseli. Ali nisam se alio. Najozbiljnije sam vas pitao. Vi mene nikada ozbiljno ne shvaate. Ha, ha... Ma, shvaam, shvaam. Ajde, budite mi dobri. Vidimo se. Dakako da se vidimo. Je li tako, Dada? Daaa? Pssst, Dada! Hoe li da nas uje, a! ekaj, provjerit u je li odmakao. Nema ga. Dobro je. Sad moe govoriti. Da! Da. Jo samo treba smisliti nain kako napustiti ovo velebno zdanje. Ne brini, past e mi ve neto na ovu ludu pamet. Moda ve veeras kidnemo. Jesi li za ili nisi? Moram biti na istu. Daaa. Jesi li siguran? Neu da te uhvati panika u nekom od nezgodnih trenutaka. Mora vrsto odluiti...ide ili ne ide? Da! Dobro, ali nemoj da kasnije bude... Daaa, daaaa. Molim, molim, samo sam te upozorio. A sad me pusti da smiljam opaki plan, pun mudrog lukavstva, koji e nas osloboditi ovoga. Evo ti jedna... Ne, ne, samo jedna tabletica, tek da malo prispava, do veeras, da bude svje i odmoran ako plan bude gotov. Ako ne, pokuat emo sutra uveer. Spavaj. I sporo prolazi jutro prolazi napeto popodne veer no

Spava li?

113

robert mari

PRAZNINE

N...ne spavam. O, to si ti... Ako si se dola svaati ovako kasno... Nisam se dola svaati, dola sam samo vidjeti kako si i...i oprosti ako sam bila gruba prema tebi... A kad me ti stalno neto zeza, morala sam onako... ao mi je za ono jutros...kad sam te vidjela kako plae... ao mi je to si me vidjela kako plaem. Inae ne plaem, tako su me uvjebali, istrenirali od roenja, da ne plaem, da samo curice plau...zna ve kako to ide... A zar ti ne bi trebala biti doma? to te dovodi ovako kasno? Ma, posvaali smo se...opet je bio kod one drolje...vratio se pripit, kao i uvijek. Izjurila sam vani...nisam znala kamo bih...sjetila sam se tebe i, ako ti ne smetam... Ti si posljednja koja bi mi smetala. Je li ti rekao doktor...doista mi je ao, ali barem me pokuaj shvatiti, znam da je teko, da ti je teko s ovakvima imati posla i da te jadno plaaju... Sve to elim je da ne misli da sam ja tamo neki...onako, kako je to ve bilo...one moje zajebancije... Sve mi je doktor rekao, a da i nije. Znam da nisi mislio loe, razmiljala sam cijeli dan o tebi. ao mi je to samog sebe toliko mui. Pa, ima krasnu obitelj, darovit si, ne mogu te razumjeti. Ne mogu se ni ja razumjeti, nikad se neu razumjeti. To je tako i tu se ne moe nita promijeniti. Moda neto malo, umjetno, kako bi se to reklo, ali doao sam do neke ravne toke, do nekakve jebene konanosti, koju ti ne mogu objasniti. Ne treba to ni pokuavati razumjeti. Dovoljno je prihvatiti. Ne znam, ne znam. Tie, probudit e Dadaa. Nekako si drugaija bez onog mantila. Jo si ljepa, draa. Ne, ne alim se, najozbiljnije mislim. Mogu li te poljubiti, u obraz, onako sestrinski, medicinsko sestrinski. Moe. Kako si lijepa! Da smo se barem ranije... Zato ranije? to nedostaje ovom vremenu? Doi, doi. Samo tiho, da ne probudimo ovoga tvoga, kako ga ti ono zove? Dada. Dada, ha. Jesi li siguran da spava? Spava, spava. Doi, opusti se. Ne bih smjela...moda ne bismo trebali... Ne optereuj se time, pusti...sad te gluposti...trebamo ono to trebamo, a sad trebamo jedno drugo tu, u ovoj ludnici.

prazno

O, boe, pa ja sam...poludjela sam. to sam to uradila! Nikad nisam... Nikad nisi prevarila mua? Nisi ga ni sad prevarila. Nitko nikoga nije prevario. Uivali smo, bilo nam je dobro i nikomu nita nismo naao uradili.

114

robert mari

PRAZNINE

Sve ti to olako shvaa. Nije to ba tako... Boe dragi, to smo... Kako u ti sutra pogledati u oi? to e misliti o meni? Mislim o tebi sve najbolje, najljepe. Krasna si i divna i, ako ti to neto znai, nitko za ovo nee saznati, a ja se najistinskije poinjem zaljubljivati. Nemoj... Ne govori to...pusti sad... Koliko je to sati... to u njemu rei kad se vratim? Ne govori mu nita. Pusti ga da se otrijezni. A ti ovo pokuaj zaboraviti ili se pak prisjeaj kad god zaeli, kako ti odgovara. Tebi ovo nita nije znailo? Znailo mi je i znai. Jedna od najdivnijih osoba koju sam upoznao. Znao sam to od prvoga dana, vidi se to u oima, u pogledu, u kretnjama, i doista mi je drago to je do ovoga dolo. Ne alim ni najmanje. Zato bismo alili za tim kratkim, ultrakratkim dijelom ivljenja u kojemu smo uivali. Dodaj mi koulju. Moram natrag. Je li ovaj jo spava? Da se to on samo ne pravi, da nas nije sluao, a? Svejedno je. Zna da ne govori. Ne mora za to brinuti. Nego, prije nego ode, zamolit u te jednu stvar i vie nita i nikada, kunem ti se. to? Izvuci me odavde. Ti si lud! Jesam. Izvuci i mene i njega. Sad, ove noi. Ionako bih pobjegao, iznaao bih ve neki nain, smislio bih neto. A ti mi moe skratiti vrijeme. Izvuci nas, molim te! I to e onda? Gdje e? Nemoj se time zamarati, bit emo na sigurnom vrlo brzo, samo nam ti pokai put odavde. Ne znam... Jesi li siguran? Mogla bih imati problema. Vidio te samo vratar, a on ne zna gdje si bila. Ili si mu moda rekla kod koga ide? Ne, rekla sam mu da sam zaboravila neto jutros i da u brzo. I on e se pitati gdje sam do sada. Nee, sigurno spava. Uvijek spavaju ti vratari nou. Ba kao i pacijenti. A odjea? Ne moete tako, u pidamama i ogrtaima...kao dva luaka. Luaka, ha, ha, ha. He, evo si i mene zarazio tim svojim glupostima. Donesi nam neto, bilo to, ako ve ne moe dolje do ormara. Mantile? Bijele mantile, kao ono u filmovima, a? Ali to ete dolje, bez hlaa i cipela? Ma, donesi mantile, no je. Kad iziemo, pozvat e taksi i zbogom. Dobro, odmah se vraam, a ti probudi tog...tog, kako ga ono zove. Dada! Dada, budi se! Daaa? Idemo, Dada. Odlazimo. Bit emo doktori. Daaa? Da, pravi doktori u bijelom. Ajd, jesi li doao k sebi ili bilo komu. Moe li? Naravno da tetura, kad stalno spava. Uspravi se, taaako! Hodaj malo, da vidimo moe li...dooobro...jo malo. Okreni se. Sad prema meni. Dobro je, moe ti to. Ima jake noge, to se odmah vidi. Daaa? Evo je. Jesi li to nabavila?

115

robert mari

PRAZNINE

Bijele hlae, mantili, ak i cipele, ne znam hoe li vam odgovarati, probajte. Daj, da vidimo. Doi, Dada. Vidi ga, a, pravi doktor znanosti. Jo cipele. to? Malo su tijesne? Ma, dobro je, stisni malo nogu, rairit e se to. Treba ih samo razgaziti, po kii ako je mogue, tako su bar meni govorili, iako bi se na kii samo smoile, ali znaju ljudi kako to ide. Evo ga, spremni smo. Meni malo klapaju, ali neemo sad gledati za svaku sitnicu. Nismo u duanu. Je li tako, Dada? A to ti plae? Ne plaem, samo mi je...samo mi je nekako dolo...nekako teko. Kamo ete po ovom vremenu? Ovdje ste ipak bili u toplu, a tebe bi moda ubrzo i pustili. Jesi li siguran?... Razmisli malo. Siguran, siguran. Daj, obrii te lijepe suzice i ne uvedi nas u ludnicu. Idite za mnom, tiho. Reci tom tvom, neu da pone vikati na pola puta. Nee. Dobar je on. Dada, da nisi ni pisnuo! Daaa? Tie! Izii emo tamo desno, pa dolje na sporedni ulaz. Idemo li? Idemo. Dada, dri se mene, ne udaljuj se.

PRAZNA NO TIHOG URLIKA Prestani gledati i vidjet e sebe u smiraju. Prestani sluati i ut e apsolutnu tiinu.

116

robert mari

PRAZNINE

Veselo dopusti da ti iupaju duu. Tvoja bol je neznatna naspram njihovu zadovoljstvu i nasladi. Ne dopusti da te vole, mrze, ale. Upropastit e svoje snove. Sanjaj. Sanjaj i kad si budan. Ne ubij! Ne ali ubijene! Ne ali ni ubojice! Nema padova i uspona. Sve je ravno i bezbojno.

Mala spava. Nina spava. Odsjaj mokrih ulica spava. Veliki div veselo sanja. I zato ne prekinuti itavu tu stvar naprasno, onako iznanada; bez uobiajenog sadraja izmeu onog neeg, tamo gdje si stao, zastao, i samoga kraja? Ostaviti tu veliku prazninu, u kojoj se ionako ne bi bogznato dogodilo. Ubiti uobiajenost smirenog ritma. Stati. Ubaciti veliki ugruak u krvotok, u srce prie. I ivoti prestaju naprasno, ba kada se ini da se normalnim scenarijskim tijekom dolo negdje do pola puta i da e tako tei sve do najnormalnijeg, dalekog i zaboravljenog, kraja. A onda ga prekine, naglo i okantno, neoekivani rez neshvaenog redatelja. Tko bi razumio umjetnost svemira. Gleda slatki san djeteta. U zadnjih nekoliko mjeseci...ili su to bili dani...bio si izrazito grub prema njoj, drzak, odvratan, sve si radio da te zamrzi, da joj se zgadi, da te ne eli vie vidjeti. Muio si sebe i nju. To je bilo jedino rjeenje. Nisi joj priznao da bi bio najsretniji kad bi joj priznao da je u pravu, da odbaci kolu, veliko Drutvo, itavu maineriju koja ne vodi nikamo; da bi najradije pobjegao s njom od svega toga. Ali kamo? Dijete jadno i voljeno, nema se kamo. Stoga ti jedino preostaje stopiti se s gomilom i prepustiti se njenom tijeku punom gadljivih prepreka, koje e s vremenom nauiti zaobilaziti i preskakati, a preko nekih pak padati, posrtati, pruati ruke da te netko dohvati, podigne, pomogne ti uspraviti se. Dakako da e biti teko, pogotovu takvoj istoi poput tebe, ali drugog puta nema. Ima, ima ga, no bolje da ga i ne pokuava nai. Spavaj, samo ti spavaj. I to vie sanjaj. Jedino se snovima i moe boriti protiv svih tih utvrenih prepreka. Uzima tihi list papira, sitni djeli nasilno prekinutog ivljenja visokog i zelenog i veselog stabla. Draga Nina, dok ti ovo ita, ja sam daleko i molim te da ne izvodi nikakve histerine ispade, niti me pokuavaj traiti. Ne, ovo nema nikakve veze s naim svaama, pa ni ovom veeranjom. Ovo nema veze ni s naim brakom ni s djetetom, ni radom i neradom, ni s tvojim prigovaranjima. Nita od svega toga. Izgubio sam svaki osjet, nita me vie ne moe ni razveseliti, ni rastuiti, niti bilo to slino. Ne postoji nita to bi me vuklo dalje, nita u emu bih vidio barem trunku smisla. Nadimljem se, pokuavam, ali nema niega. To je ona moja zagledanost u prazno, to si u zadnje vrijeme stalno govorila. To je vrh planine s koje se vide samo bijeli oblaci. I koji kurac sad plae? Pa, da me netko pita gdje sam bio i to sam radio u vremenu izmeu moje dvadesetosme i tridesetosme, ne bih mu znao navesti ni jedan jedini dogaaj, ni jedan dan. Preskoeno, prazno, nita. Misli su mi ostale iste, samo se lice izobliilo. ini se da je odavno ve poda mnom podvuena debela crta. I to e biti s pedesetosam, ezdesetosam, stoosam? Bit e isto, starac s djejim mislima kojemu nita nije jasno,

117

robert mari

PRAZNINE

koji je u djetinjstvu sve to vidio drugaije, normalnije. Ma, to ja to uope tebi govorim. Jo ti jednom kaem, nema potrebe za plaem, jer ovo nije nikakvo jebeno oprotajno pismo, iako zaudara patetikom. Ali nekog vraga sam ti morao napisati, da se ne iznenadite kad me ne zateknete u krevetu. Ne, ne kanim se ubiti. ivijet u i ti e znati da sam iv, ne znam kada, ali znat e. Moju odjeu daj prvom beskuniku koji naie, pisai stroj i knjige prodaj i kupi neto korisnije. Maloj reci da sam bio zloest i da sam iao na jedno tajno mjesto gdje popravljaju zloeste ljude, pa kad me poprave, vratit u se ili tako neku glupost. Moda me jednog dana i shvati, ili me je doista nemogue shvatiti. Eto, toliko i nosite se svi! Ne alite me, jer ni ja vas ne alim, niti volim, niti mrzim, niti bilo to. Nestaje smiraja i papir poinje podrhtavati, kao da To jo nije To; pokolebalo te je to nespretno pisamce, nikada nisi znao pisati ni normalna pisma, ak ni ono nekoliko rijei na poleini razglednice. Gorki okus munine u ustima i drijelu. Bol silne napregnutosti u glavi, u mozgu, meu svim onim preoptereenim neuronima. Jesi li doista spreman za to, za to se ve dugo vremena sprema? Ili si ostao onaj isti stari pametnjakovi, na rijeima ubojito jak, ali kad sve te velike misli treba prebaciti u materijalno, u onu bolniju dimenziju, tada odustaje jer nema hrabrosti, nema muda, kako bi se to lijepo narodski reklo. Ostavlja list koji jo uvijek drhti poput jesenjeg lista u tihom padu, a sva ona zbunjena slova na njemu gube svaki znaaj i postaju samo bizaran krivocrtni modri ples. Tri u zahod. Povraa gorinu. Ufff. Sad je lake. Ooooo, kako je ovo deprimirajue, crno, suicidarno! A potovani eventualni itatelj nije upozoren na vrijeme. Kakve li greke! Kakva li propusta! Preostaje jedino isprika tovanom eventualniku i zamolba da pokua ne shvaati sve tako ozbiljno i doslovno, a na koncu kraja, tko zna to e se jo zbiti, moda i ne bude sve tako crno kako se ini. Guta hladnu vodu. Umiva se. Sjeda opet pokraj onog, sad ve smirenog, papira, na kojemu su plave krivulje ponovno postale jasna slova. Ne gleda ga. Ne gleda ni u to. Sklopio si oi i vidi malog, sitnog sebe u uspavanom poloaju fetusa, kako te u besteinskom svanuu budi ugoda kretavosti naviknutog glasa starog grbavca. Na portu ribeee! Na portu ribeee! Sve se rasplinjuje u malom djeliu trenutka mirne blagosti. Ali jo si unutra, jo si dijete, probueno nakon kinog jutra; trai, skuplja pueve smeih kuica. Najvie ih je nakon kie. Sakupili ste ih punu kantu. Vi djeca ste povraali, velikima nije bilo nita. Netko od starijih je primijetio da su puevi najprije trebali biti ostavljeni nekoliko sati u vodi, da ispuste izmet, a tek onda skuhani. Pojeli ste ih zajedno s izmetom i to vam je nakodilo. Ali sve te prozrane slike kojima prolazi, ne znajui zato ti se ba one pojavljuju, ine ti se veselima, pa i djeje munine i povraanja. Zaguljivost te vraa u vrijeme sadanje, koje i nije toliko sadanje koliko se ini. Prilazi prozoru. Otvara ga. Duboko udie svjeu beskonanost. Gleda na zidni sat, a onda dolje, na ulicu. Klept se jo nije pojavio, trebao bi svakog trena. Tada...tada ti pogled zastaje. Djevica Marija! Visoka tek neto vie od metra, onako u tami. Ne blijeti. Samo tamne konture. Trlja mutni pogled...i vie je nema. Tko zna to je to bilo.

118

robert mari

PRAZNINE

Ne, ne vjeruje da... Ne, nema niega. Oi su ti preumorne, svata ti se moe priinjati. No, tko zna? Moda je i bila. Opet prilazi onom papiru. Uzima olovku i bez ikakvih napomena i P.S.-a pie. Vidim. Osjeam kako se to jebeno tkivo raspada, kako puca. Znam, sad bi ti rekla da valjam gluposti kao i uvijek, da je sve to od silna nerada. Ali, vjeruj mi, po tko zna koji put ti to kaem, to nema nikakve veze s radom, ni s neradom. Moda i jesu sve to najobinije gluposti. Ali vie nemam nikakav odnos ni prema emu...ni prema tebi, maloj, sebi...obiteljskom sretnom ivotu, nedjeljnim rukovima, obiteljskim etnjama, cilju u ivotu, radu da bi se neto postiglo... Molim?! Tko mi je kriv da sam lud?! Ima pravo. Moda sam itao previe gluposti koje su ule duboko u mene. Ili je pak sve to dolo samo od sebe, moralo tako doi. to? Ti bi se sad i svaala sa mnom. Znam. Veliki umjetnik je doao do toke zasienja. Veliki umjetnik nikada nita poteno nije ni uradio, smetala mu je njegova samoljubiva veliina. Ma, jebe umjetnike! Sad u ti kazati to mislim o njima, kad me ve vue za jezik. Umjetnici su govno, najobiniji izmet. Umjetnici ne postoje, postoji samo njihova umjetnost...ako je to umjetnost. Zato bi nekoga zanimao mukotrpan i trnovit, kako to obino biva, ivot; gdje je spavao, to je jeo, to mu je najdrae u ivotu, kako se ponaao u drutvu...? Umjetnik se samim sobom, svojom fizikom pojavom, poniava, stvarajui umjetniko djelo. Smanjuje sebi vrijednost kao ovjeku, pretvara se u svoju umjetnost. I...i opet sam zbunjen, vidi da valjam gluposti. Ma, pusti me na miru. Neka ovo bude zadnje na ovom papiru. Ne znam, doista ne znam to bih ti vie pisao. Pa vidi da se gubim. Jebi ga! Vrti taj papir po rukama. Ne zna to bi s njime. Da ga baci u smee? Da napie samo dvije crtice da si otiao i da e se uskoro vratiti? uje poznati zvuk starog automobila. Stigao je Klept. Kasni kao i uvijek. Nema vie vremena za pisanje novog pisma. Ostavi to tu na stolu, pa to bude. Ionako nije vano to je u njemu. Moda bi trebalo samo precrtati nekoliko redaka. Ma, ne, pusti sve tako, iako djeluje zbrkano. Jo jedan kratki pogled na dvije smirene usnulosti. Blagi gr nutrine. Brzo prilazi papiru. Nadopisuje brzim, nerazumljivim rukopisom. Ma, jebemti sprovode, jebemti pireve, proslave, obljetnice, godinjice, osmrtnice, sjeanja, zahvale... Jebemti sve! Hou samo da me svi pustite na miru, da me nitko vie ne spominje, da me izbriete iz tih svojih normalnih glava. Ne mogu gledati kazaljke kako se okreu, pravei se da ih ne vidim. Vi to moda moete. Ja ne mogu. Ne mogu protiv te ubrzanosti, protiv tog jebenog vremena. Vrijeme je Bog...ili vrag. Samo me pustite na miru i ivite kao to ste i do sada ivjeli, radite, stvarajte svoje vrijednosti, uvajte kulturnu batinu u propadanju, pravite se da prolaze samo sati i dani, a ne i stoljea koja su kraa od minuta i sati i dana. Veselite se, plaite, zavidim vam, ali...opet i opet i opet...ja ne mogu. S gadljivou isputa papir i olovku. Ustaje. Ide, polako, u arapama. Izlazi u kapljiastu no. Na stubitu navlai stare cipele. Nema bojazni od stare sklerotine ene. Odavno je ve mrtva. I mu joj. Jedno za drugim, kako se to kae. U svega nekoliko dana. Nitko nije plakao, niti tugovao. Najprije bijela kola, pa crna. Pokupilo ih. Odnijelo. Pokopalo. Daleki roaci se posvaali oko stana, bez da su i pokuali vidjeti sebe u tim crnim kolima. Moda si ipak trebao ono pismo malo bolje napisati. Jo e se nai netko tko e ustvrditi da si prilino nepismen i uditi se kako si mogao uope sve te godine objavljivati, pa ak i izraziti sumnju u izvornost tih tekstova, lako je mogue da si

119

robert mari

PRAZNINE

potkradao neije stare tekstove. Da, gospodo, radi se to, to vam puno njih radi. Ima li jo malo aja, gospoo? Ulijte. Dos...dosta, dosta. Hvala. Ah, to e, jadna ena, ujem da se napatila s njime. Izlazi u kapljiastu no. Opet te hvata ona mirna tupost Budhe, kojemu je sve kristalno jasno, sve toliko jednostavno, da upravo ta jednostavnost postaje onaj sveti krajnji cilj, a krajnji cilj je potpuna osloboenost od svake naznake vremena i prostora...ili tako neki kurac. Dobri stari bradati prijatelj te eka, pospano oslonjen na upravlja umirueg automobila. Dugo ti je trebalo. Jesi li siguran...? Moda ipak... Moda bi ipak trebao jo jednom razmisliti o svemu. Daj, Klept, vozi, jebemti! Hoe li me sad jo i ti zajebavati, je li? Pa ti si me jedini uvijek shvaao. Ako ti se ne vozi, slobodno stani, neu ti zamjeriti. Mogu ja i pjeice. Nisam tako mislio. Dobro, ne ljuti se, idemo.

Polusatna prazna utnja. Samo zvuk bolesnog motora, iji nain rada nikada nisi razumio. O automobilima si jedino znao da imaju etiri kotaa, nekakve brzine, cilindre i pitajboga to. Nije te zanimalo i to se tu moe. Mrak juri pokraj vas. Zaustavljate se. Izlazi bez rijei. Klept te gleda napola otvorenih usta, kao da eli neto rei. Oi mu se sjaje. Ajde, sad. Poi doma spavati, kako smo se dogovorili, nikomu ni rijei. Ma, o emu govori! Zna mene. Nego...da ipak... Ma, koji je tebi sad kurac! Pusti me na miru. Sve zna, sve si znao, a sad poinje...poinje se baviti pizdarijama. Nemoj odmah vikati. Samo sam... Pusti sad. Jesi li siguran da je to taj put, da smo u podnoju? Nemoj da zalutam zbog tebe u neku vukojebinu. Pa, gore ti i jest vukojebina. Nee zalutati. To je tu. Ide ravno gore, skrene kod naputenog groblja i onda lijevo. Ne vjerujem da nee nai, iako... Iako sumnja u moj smisao za orjentaciju u prostoru, je li? S pravom. A tko mi je kriv to nikad nisam gledao kamo me vozi...kamo idem. Ali i da sam gledao, opet doe na isto, nemam smisla za te stvari. Sjea se da nisam znao Nini rei u kojem sam duanu kupio ono mafijako odijelo, koje je ona vratila, jer da se ne eli udati za ovjeka u takvu odijelu. No, dobro...nemam vremena vie, hoe da me tu zatekne dan, je li? Ajd, idi. Odlazi sad, boga ti! Vozi! I nikome ni... Uspinje se. Provjerava jo jednom jesu li boca s vodom i banana na svome mjestu u torbi, iako ti sama njihova teina govori da jesu. To radi valjda refleksno. Ostalo ti je u navici, jo kad si bio tamo, da sve provjerava po nekoliko puta. Ide gore, pronai tu svetu jamu. Nita te vie ne moe zaustaviti. A tako si smiren. Nikakve nervoze, gra eluca, knedle u grlu, drhtavih nogu...nita. Siguran i vrst grabi u vlanu strminu noi.

120

robert mari

PRAZNINE

NEMO SIVE KONANOSTI Lahor u tamnoj vrelini mirisa joda puna uzbuujue, zaljubljenike slutnje okruuje putenu nevinost. Njeni glas jo njenijeg lica, iji izgled nije tu, u tom licu koje gleda, ve negdje daleko, daleko u budunosti i samo se nejasni obrisi naziru skae u toplu morsku beskonanost drage ti slanosti Slatkasti dah tajanstvenosti ene. Njeni glas stotine ena koji se ne zaboravlja. ena u daljini. To je tu, Dada. Siguran sam da je to pravi put. Da? Da. I zato nas je onaj blesavi taksist onako udno gledao? Rekao sam da imamo hitan sluaj. Zar nikad nije vozio dvojicu uglednih lijenika na intervenciju, na spaavanje ivota? Misli li da e nas prijaviti? Da smo mu sumnjivi? Daaaa. Ne, ne, zato bi nas prijavio? Pa nismo nita uradili. Dvojica lijenika u taksiju. Nisi mu trebao odgovoriti kad te je pitao nije li malo udno da nas u ovo doba dovozi na ovo mjesto. A ti odmah Da. Pa, rekao sam ti da ne progovara kad uemo. Vidi da su to sve nepouzdani tipovi. to se njega tie gdje emo se mi iskrcati. Podnoje brda, pa to onda! Imamo pacijenta negdje gore, u nekoj brvnari i idemo mu pruiti prvu pomo. I kojeg vraga nas ima pitati gdje su nam lijenike torbe? Daaaa. Ma, pustimo sad njega. Ajd, idemo gore. Moe li? Ajd, samo me slijedi...nemoj se udaljavati, moe se izgubiti u mraku. Nema ni Mjeseca. Moramo polako...a...ufff...i ne moemo bre. Dotuklo nas ono leanje. Ve mi klecaju noge. Daaa... I tebi? A kako nee, kad si samo spavao i spavao. Ajd, uhvati se za mene. Jebemti, to si teak. Tko bi rekao! A kad te ovjek vidi, izgleda tako lagan...da te bacim u more, plutao bi...he, he... Daaaaaa! Daaaaaa! t...to ti je sad? Srce mi je stalo. Jesi li ti poludio! Daaa! Ono? Pa to je kamen, najobiniji kamen. A to si ti mislio, da je vuk? Daaa. Nema tu vukova, Dada. Nema niega. Samo da ne naletimo na one vojnike.

121

robert mari

PRAZNINE

Da? Da, na vojnike koji su me pokupili, a bio sam evo ovoliko blizu do cilja. Ali ovaj put emo proi s druge strane, znam sve, pitao sam Klepta da mi pokae. Sad znam gdje treba proi. Da? Samo...neto mi se sad ini nepoznato sve ovo okolo... A siguran sam da smo na pravom mjestu izili. Tono ondje gdje me je Klept iskrcao one noi. Iako... Ma to je zbog grmlja...izraslo je od onda... Ne, put je definitivno isti. Da? Nema straha, Dada...uhhh...to sam se...ve sam se zapuhao. Daj, pusti mi malo ruku, pokuaj sam. Moe ti to, jak si ti, kao od govna odvaljen. Daaaa... alio sam se, idiote. Zna li ti za alu. Ajd, tiina, vidi da smo jo u naseljenom podruju. Vidi te lijepe mrane kue. I nemoj mi opet urlikati, ako naiemo...a mislim da emo uskoro...na nekoliko probuenih pasa. Vukovi ne laju. Adadada. Znam, i psi zavijaju, ali jo ti jednom kaem i vie neu, vukova tu nema...jebemti...stanimo malo...uh, samo pet minuta... Sjedni tu. Ne tu. Na kamen, eto taj, pa jesi li ti orav? Evo ti bombon. Da nam vrati snagu. eer je za snagu. Aha. Dobra je ona naa sestra, je li. Tko zna to je sad s njom? Moda nismo trebali ono uraditi, ona to preozbiljno shvaa. Siguran sam da ne spava, da razmilja o tome, gledajui pijanog mua, onako odjevenog i u cipelama, kako hre na krevetu i gadi joj se, a onda se poinje i sama sebi gaditi, osjeati se prljavo unato svemu, unato tom jadnom pijanom ovjeku i mrnji prema njemu. Ona je doista uvjerena da ga je prevarila sa mnom, pacijentom koji je iskoristio trenutak njezine slabosti, da je povali i usput mu pomogne pobjei iz ludnice. Siguran sam da e mu ve ujutro sve priznati i moliti ga da joj oprosti, da se to dogodilo ne zna ni ona kako, da mu ne moe rei moje ime, da ionako vie od toga nee biti nita, da je bila ljuta na njega, da joj obea da se vie nee viati s onom kurvom, da pokuaju jo jednom ivjeti kao ljudi, ispoetka... Boe, kako se moe neto to je ve odivljeno, zapeaeno, poeti ispoetka?... A njemu e to dobro doi da se ponovno napije i ode kod svoje kurve. udne su te ene. Previe gledaju one sapunice. Njima je sve to ljubavni vikend roman. Jebi ga, to joj mi moemo, kad je... Dada! Dadaaaa! Probudi se, jebemti! Pa ti si zaspao! On je zaspao! Mogao sam i misliti. Gdje su ti tablete? Govori! Daj tablete! Daaaa. Daj to ovamo. Evo...ovako. Sad ih vie nema. Ne trebaju ti. Pa, pristao si ii sa mnom. Nitko te nije silio. Odvest u te na jedno mjesto gdje nam vie nitko nee davati tablete i prisiljavati nas da spavamo i priamo i spavamo i priamo. Dakako, ti si samo spavao, bez prianja...iz razumljivih razloga. Ajde, dii tu pasju guzicu. Ako ovako nastavimo, neemo stii gore za pet dana. Dii se! Idemo! Evo groblje. Jesam li ti rekao da smo na dobrom putu. Tu sam i one noi proao. E, ali sad neemo tamo, nego emo na ovu stranu. Nee nas vie vojska ometati u plemenitim nakanama, je li, Dada? Da...da... Uhvati se za mene opet. Znam da je strmo, ali drugog puta nema. Ako misli da je meni lake... Pogledaj dolje, Dada. Vidi, nebo i zvijezde.

122

robert mari

PRAZNINE

Da? Da...da. Moda se tebi i ne ini kao nebo, ali...pogledaj ona svjetla dolje, eno ak i Veliki medvjed. Ne vidi? A to ti ja mogu!... Jo malo...izdri jo malo, uskoro smo gore. Evo, ve smo preli pola puta. Neemo valjda odustati zbog obinog umora i drhtavih nogu. A oni dolje ostat e bez neshvaena knjievnika. A toliko su nade polagali u njega...toliko, da su ga zajebavali kad god su stigli. Tako oni shvaaju ivot umjetnika, previe su biografija itali i ne moe biti normalno da ti oni pomau u radu, kad to onda ne bi bilo normalno. Umjetnik je tu da ih dolazi moljakati od sobe do sobe, da mu udjele neto kako bi objavio knjigu, napravio izlobu, a oni ga razvlae, obeavaju, doite sutra, sad smo zauzeti, imamo vanijeg posla, samo vi nazovite, uskoro, uskoro, mogu vam jamiti, samo vi nama doite, mi smo iznad vas, mi smo neto vie od vas, jer su nas bogovi tu smjestili, jer smo sanjali kada e nas bogovi tu smjestiti, pa da postanemo vai bogovi, pa sad vidite tko je jai, vaa umjetnost ili nae boansko prenemaganje i kurenje. Vi nama dolazite, a ne mi vama. Prema tome, molim, izvolite nam dolaziti, a mi emo se igrati vaim strpljenjem... Ma, jebe umjetnost, Dada! Knjievnost. Bio sam davno na jednoj knjievnoj veeri i, rekao sam, nikad vie. To zna biti cirkus. Mladi pjesnik, nervozan pred publikom, zamuckujui ita stihove, a kad je zavrio, i voditeljica te veeri upitala ima li netko kakvo pitanje za naeg pjesnika, javila se fina bunda na gospoi i upitala ga Mladiu, kada ste vi proglaeni pjesnikom? Eto ti knjievnosti i poezije i svega. Predstave za skupocjene bunde, koje misle da te netko treba proglasiti pjesnikom. D...d...daaa? Ajde, moemo mi to. Jo malo, samo malo. I kako ti se, kad sve to vidi i uje, nee nakupiti gnoj u sinusima. Da? Da. Probudio sam se jednog jutra i na jastuku ugledao smeu mrlju. Bio sam se zabrinuo. Nisam znao odakle je to teklo dok sam spavao. Tek nakon nekoliko sati, u nosu sam osjetio ono...zna onaj nosni okus, kao da e ti potei krv...nagnuo sam glavu i potekao je gnoj...puno gnoja. Rekli su da je to iz sinusa i da je dobro to je to iscurilo van. I...i to ja tebi sve ovo govorim? Ba tebe briga za sinusnu umjetnost. to je bilo? Ne moe vie? Dobro, jo jedan kratki odmor, ali nema spavanja. Jasno? Da. Evo ti, ostao je jo jedan bombon. Uzmi, ja ih ionako ne volim. Imaju onaj okus...okus jagode...miris jagode. Ne elim se ni pokuavati prisjeati toga. Bilo je previe lijepo. Najpametnija enska koju sam upoznao. Bili smo samo tjedan dana toga ljeta, samo onoliko koliko je trajalo njezino ljetovanje. Nije bilo puno seksa, ali bilo mi je krasno. I to se dogodilo, lijepi moj Dada. Nakon desetak godina etao sam s malom, a ususret mi je ila ona, mu i mali sin. Nisam je odmah prepoznao. Tek kad mi se pribliila. Nasmijeila se, pogledavi me u oi. Nisam se tog trena mogao sjetiti tko je, iako sam znao da je poznajem; ma zna ono, kad vidi nekoga, zna da ga zna, a ne sjea se odakle. Nakon nekoliko koraka sam se sjetio, okrenuo se, okrenula se i ona, osmijehnula se onim prekrasnim ustima i...i to dalje, pitao sam se. Dozvati je, pitati kako je ivjela tih desetak godina koliko se niste vidjeli...? to, Dada? Nita. Eto, ba nita. A tako bih je rado bio zaustavio, popriao s njom, proetao, pitao je o svemu i svaemu, moda bi se i...tko zna, je li, u tim trenucima. Djelovala mi je jo svjeije,

123

robert mari

PRAZNINE

mlae, elegantnije nego onda prije deset godina. esto sam mislio na nju nakon toga. Vjerujem da je i nju zanimalo sve o meni. Nita od svega toga. I...i zato ja opet tebi priam? Valjda da ne zaspe. Da ispunimo ove none praznine u mraku. Dii se! Da nisi opet... Dobro je. Kreemo u zavrnu fazu. Ajd, kad si mogao do sada, moe jo malo. Ma, jo samo malo, vjeruj mi, pogledaj kako smo visoko, a nema ni one vojske da nas vrati dolje. Mislim da smo im ve zali za lea. He, he, he, to bi to bilo zgodno...haaaahaaaa... Zamisli da nas sad zaustavi isti onaj vojnik koji me je onda otpremio natrag. Tada sam bio odrpanac, a sad me ugleda ovako u lijenikoj odori, pa jo u tvojoj pratnji. Haaaahaahaa... Pa te jo pone ispitivati... A, jebemti, to mi sve nee pasti na pamet. Daaaaa.... Evo, mislim da nema ni stotinjak metara. Tu bi negdje trebalo biti. Klept je rekao da je jama ograena naslaganim kamenjem, da netko sluajno ne upadne. A tko eli namjerno, neka izvoli. Poteno.

Tu smo, Dada. Evo ograda. Pazi, polako. Daj ruku, pomoi u ti... Ajde, taaako. Evo nas. Ograda je tu, stabla su tu, a jama mora biti meu stablima. Doi. Evo jeeee! Napokon. Stigli smo, Dada. Doi da te...nemoj...neu te poljubiti. Sad moe odahnuti koliko hoe... Ne ba koliko hoe, razdanjuje se, pa da ne bi sluajno oni vojnici... Ali malo odahni. Nisam to tako zamiljao. Dosta je usko, pogledaj. A i...i sklisko je...nekako ljevkasto. Ne, mislio sam da je to drugaije. Ali zar je to vano. Zbogom usrani svijete, mene vie vidjeti neete. Evo sam ak i nekakvu rimu, polurimu bez smisla, postigao, a. Hoe li ti prvi? Daaaa? Nije teko. Evo, samo se spusti niz ovo sklisko neka te nosi. Moemo mi to, Dada. Kad smo mogli ovako nikakvi doi ak ovamo gore, pogledaj samo koja je to visina, Dada. Hoe da ja prvi, a? Evo, vidi. Samo se ovako... Ma...pu...pusti me! Koji ti je sad! ...to je bilo? Daaaaa, aaaaaaa! Makni ruke od mene. Idem ja, a ti kako zna. Evo, stavi nogu tu i...i... D...d...aaa...mmmm... Jebemtiiiii!!! Ne moguuuu!!! Ne mogu, Dada. Gdje su sad oni vojnici? Gdje su da me zaustave? Vojskooo! Evo meee! Vratio se va odrpanaaac! Gdje je sad gospoa Magdalena? Nina? Svi?... Jebemti! Sad kad ih najvie trebam. Gdje steeeeee? Daj mi ruku, Dada. Pazi, vrsto me dri, nemoj da padnem... Nemoj da padnem dolje! Do...dobro je... Bit e dobro, dragi moj Dada...samo da sjednem tu...uhhhh... Ne mogu...ne m... Ne prilazi! Dadaaa! ekaj, dat u ti ruku! Ne mii se. vrsto se dri! Pazi, jebemti! Uhhh, ovo je bilo za dlaku! Daaa...ada...mmm...maaadaaa... Dada? Pa ti si...ti si... Ponovi to. Daammm... Bravo, Dada, spasitelju moj! Progovorit e ti meni jo, znao sam, vjerovao sam u tebe. Daaa? Da. Daj, poljubit u te...u elo, tako. Lijep si, Dada, vjeruj mi, najljepi ovjek kojeg poznajem. Daj, odmaknimo se od jebene jame. Doi da te zagrlim, moram te

124

robert mari

PRAZNINE

zagrliti i gotovo. I...i nisam ba siguran da bi to bio kraj. to ako samo slomi nogu ili tako neto, a nitko te ne uje, nitko te ne vidi. Stoji tu danima polomljen... Ne, morat emo neto drugo smisliti, im se oporavimo... im se opet odluimo...iako... Daa... amama... Tako je, Dada. Samo tako nastavi. Odmakni se jo malo...ne vjerujem ja tim dubinama...prazninama koje nam vraaju uzvike u lice. Doi, najdrai moj prijatelju. Idemo dolje...to dalje odavde... Polako, prihvati se za mene...moe ti to... Oprosti mi to sam te dovukao ovamo, oprosti mi sve to sam ti ikada rekao... Vidi kako je krasan pejsa, pogledaj te male kuice dolje. Kako je zrak ist, a. Krasne li zore! Bit e sunano danas.

I gotovo. Zapoeto tamo neke davne 1989. ili ak i prije, pa prekidano, pa nastavljano. Zavreno sunanog popodneva u ponedjeljku, 16. rujna 1999. u Katelima, u Nehaju...gdje je i zapoeto.

125

robert mari

PRAZNINE

Pogovor Praznine Roberta Maria smiju se, uvjetno, shvatiti kao roman struje podsvijesti, to znai da se tu itatelju namee zadatak istraivaa podzemnih i podvodnih krhotina, a zatim i prevoditelja na ivotnu jezinost koja komunicira s prividno nebitnom faktografijom. Pisac je, dodue, neumoljivo vezan uz ivot, i to uz svoj, vien iznutra, i uz tue, promatrane s povlateine margine. Ali on poduzima sve ne bi li se odupro zadanim pojedinostima i natjerao ih na podrugljivu autometaforu. Na dnu te naslage naziru se svakidanje banalnosti kao simptomi besmisla i sveope nemoi, ali nigdje nema ni traga svakidanjoj, banalnoj tuzi i jeftinomu nezadovoljstvu. Kao da nad cijelim tim sustavom vlada nadmoan osjeaj otkrivaa koji je izmislio spasonosnu doskoicu pa joj se i sam dobrovoljno, moda ak i rado podredio, na taj nain osloboen briga gubitnika. ivot koji polagano klizi mrtvim kolosijekom pretvara se u duhovitu igru skrivaa i odrie se dramatinih motiva s ciljem suprotstavljanja medijskim navikama. Onima koji zapomau od dosade i razjapljenih ustiju oekuju egzotine zalogaje, odnosno mrvice. Spreman itatelj moe u Marievoj prozi prepoznati gomile univerzalnih trivijalnih tema, najezde intima to maltretiraju ljudsko trajanje, kao nerjeive zagonetke i kao bolesne smetnje koje unitavaju duhovni organizam. Tko god pati od doslovnosti moe tu otkriti sve one egzistencijalne muke koje se nude kao ivotna praksa i kao dnevno iskustvo. Jer pisac nimalo ne bjei od injenica kad god mu one trebaju kao dekor duhovitosti i kao dokazna graa optube. Na trenutke se on ak i namjerno izlae autobiografskim i pseudoautobiografskim opasnostima, kombinirajui s osobnim i s opim, ne bi li na toj odmaknutoj ahovnici sve doveo do izravne mat-pozicije. Jer osobna iskustva vazda mu trebaju posluiti kao hrpa dokaza, pogotovu ako ih se ne eli shvatiti kao ozbiljnu sudbonosnost. A tu je autor izuzetno spretan i poduzimljiv, spreman na krajnje pjesnike slobode te na oslobaanje rijei i misli od svih stereotipnih obveza. Slui se i veoma uinkovitom tehnikon sukobljavanja i prijateljevanja ega i alterega, to zborenju tehniki osigurava dodatnu dinaminost, ak i dramatinost. Duhovita dosjetka s uvoenjem psihijatra kao sugovornika takoer je nepobitan znak nadmoi koja se ostvaruje u prepoznavanje i u pojanjenje. Zapravo, Praznine se mogu, odnosno trebaju shvatiti i doivjeti kao neka vrsta dijagnoze sveope ludosti u kojoj se odvija naa drutvena i individualna sadanjost kao posljedica prolosti i najava budunosti. To je ivot koji smo sami skrivili i sad se nastojimo priestiti, a bez ispovijedi. Meutim, Robert Mari laa se zadatka opega ispovjednika pod obrazinom dvorske lude, ispatajui istodobno i zbog vlastitih grijeha, odnosno zabluda. To je, naprosto, djelo koje se odrie oblika i boja te se bavi sjenama kao osnovnim razlozima, odnosno posljedicama misli i osjeaja. To je djelo autora koji izvorno i autentino vlada reenicom, ne osuujui je na uobiajenu faktografsku funkciju. Djelo koje se ita sudioniki, i koje se mora shvatiti kao izazov, a ne kao verbalni poklon. Dr. Anatolij Kudrjavcev

126