Ope osobine basne

Naziv basna nije potpuno objanjen, no smatra se da je njeno prvobitno znaenje rijei bilo: rije, govor; arobna izreka, magija; fabula, bajka.(Tvrtko ubeli: Narodne pripovjetke, IZ Zrinski, Zagreb, 1980, str.77.) U literaturi susreemo niz definicija basne, a sve se podudaraju u sljedeoj tvrdnji: basna je kratka pria u prozi ili stihovima u kojoj su ivotinje(katkada i biljke ili neive stvari), kao nosioci radnje ili zapleta, prikazane s razliitim ljudskim svojstvima. Njeni protagonisti, pod svojim krznom i perjem, krljutima ili oklopima, skrivaju ljudsku ud, metaforizirani su predstavnici ljudskog roda, optereeni svojim strastima i porivima, dobrotom i zloom, lukavstvom ili glupou, nasilnou ili smjernou, trudoljubljem ili lijenou, sebinou ili dobrodujem.(Zorica Turjaanin: Jedna mogunost obrade basne u 1. Razredu srednje kole, ivot i kola 3-4, Osijek, 1973, str.117.) Dakle, iako prividno vezana za ivotinjski svijet, basna se nedvojbeno odnosi na ljude, na ljudsko drutvo i odnose koji su mu svojstveni, na pravde i nepravde, te na zakone i bezakonja koja prekrajaju ljudsku sudbinu stavljajui ljude u neravnopravan poloaj. Dogaaji i lica u basni razlikuju se od svakidanjega ivota djeteta, a ipak se, zapravo, odnose na njega.

Kompozicija i osobine stila i jezika

Basna je knjievna vrsta pisana u prozi ili stihu. Jedno os njenih obiljeja je saetost grae, to joj omoguuje upotreba principa apstrahiranja i apstraktnosti pri komponiranju.(Tvrtko ubeli: Narodne pripovijetke, Zagreb, 1980, str. 77.) Naelo apstrahiranja najvie dolazi do izraaja u kompozicijskom rjeenju basne gdje se itav dogaaj svodi na jednu epizodu(rijetko dvije do tri povezane epizode). Prema svojoj strukturi i kompoziciji vrlo su sline kratkoj prii i anegdoti, ali rasprostranjena je i teza da se najraniji oblici dramske umjetnosti nalaze upravo u dijalokoj formi basne. U basni je jasno izraena dramska struktura: uvod, zaplet i rasplet. Zasnivajui radnju na jednoj jasnoj situaciji, uvod se svodi na nekoliko osnovnih objanjenja o junacima i poetnoj situaciji, a zaplet je dan u dijalokom obliku. Nakon raspleta slijedi komentar, neko opevaee pravilo. U kompoziciji basne istiu se uvijek dva dijela: fabula i pouka koju basna izrie. Moralna poruka, koja proizlazi iz same prie, moe biti izraena na poetku ili na kraju basne, a moe biti i neizreena. U nekim basnama moral je vrlo naglaen i opiran(npr. u basnama Dositeja Obradovia), ali ima sluajeva kada je poruka izrazito kratka, nerijetko u obliku aforizma. Meutim, najvei je broj basnopisaca koji su u svojim djelima moral basne naznaili nenametljivo, sa to manje rijei. Stilske oznake basne jesu: jednostavnost, aforistinost, ironinost, alegorinost. Nain izraavanja je prije svega dijaloki(nema suvinih opisa likova i situacija), a radnja se gradi na kratkoi, jasnoi i jezgrovitosti govora; itatelj, na osnovi najnunijih podataka, zamilja i izgrauje u svojoj mati likove i njihove sudbine, stavljajui radnju u iri ivotni kontekst. Basna predstavlja specifian sluaj knjievnog teksta jer u njoj postoji vie slojeva nego kod ostalih knjievnih vrsta. Prenesenim nainom izraavanja ona trai da itatelj prodre u njen najdublji slojni dosegne neku opevaeu istinu, skrivenu ispod iste i jednostavne fabule. Prema tome, posebnu vrijednost basni daje njena alegorinost, te je u tom smislu stvoren i naroit jezik basne, tzv. ezopovski jezik, koji je u klasnom drutvu sluio basnopiscu kao

sredstvo da prikrije svoju pravu namjeru, da neizravno kae istinu o negativnostima tog drutva. Zanimljivost basne pojaana je humorom, a ponekad i ironijom. Budui da basna ismjehuje ljudske nedostatke i mane, slui se sredstvima kominog izraavanja, ona je mala komedija.(Dragutin Rosandi: Metodika knjievnog odgoja i obrazovanja, kolska knjiga, Zagreb, 1986, str. 663.)

Motivi i likovi u basnama

Bez obzira na kojem tlu nastala, basna je bila odraz ideja, misli i pitanja koja su zaokupljala ljude neovisno o njihovoj boji koe, vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti, te zato u basni postoje zajedniki, internacionalni (univerzalni) motivi koji su se prenosili od jednog naroda do drugog i nali svoje mjesto u razliitim sredinama. Meutim, preuzimajui neki univerzalni motiv, basnopisac ne zanemaruje i karakteristine elemente svog vremena i prostora u kojem ivi i stvara. U prilog tome govori i izbor likova, tj. ivotinja koje su vezane za odreena zemljopisna podruja; tako se, na primjer, u Krilovljevim basnama najee javljaju ivotinje karakteristine za Rusiju (lisica, vuk, zmija, tuka, ovca i druge), a u Dositejevim orao, lisica, gavran, magarac itd. Kao to je ve naglaeno, basna se ne ograniava na jedan odreeni povijesni trenutak niti ue geografsko podruje, pa tako i njeni likovi postaju opi simboli koji progovaraju univerzalnim jezikom, jezikom istine i pravde. Pri karakterizaciji likova basna se slui crnobijelom tehnikom, te su na jednoj strani zli, glupi, nespretni, prepredeni, lijeni i lukavi, a kroz radnju u basni njima se izravno suprostavljaju dobri, pametni, snalaljivi, naivni, poteni i marljivi likovi. itajui basnu itatelj ponire u njezin tok, uoava postupke likova, njihove odnose i reakcije te na osnovi svog etikog i drutvenog iskustva neizbjeno vri polarizaciju likova, tj. Namjenjuje im tono odreeno mjesto. Teite basne nije na dogaaju, ve na ocrtavanju karaktera likova koji u tom dogaaju sudjeluju. Glavni protagonisti basne (ivotinje, biljke, predmeti) tipini su predstavnici (oivotvoreni simboli) odreenih crta ljudskog karaktera, te se tako ivotinje, zbog svojih osobnih karaktera (udi, naravi), povezuju uz sline tipove ljudi razliitih zvanja i drutvenih pozicija. Lisica je, na primjer, utjelovljenje lukavstva; magarac-gluposti i tvrdoglavosti, ali i simpatija; vuk-nespretnosti i prodrljivosti; janje- umiljatosti; voltvrdoglavosti; jazavac-lakomosti i sporosti; zec-plaljivosti; gavran-nepromiljenosti i prigluposti; lav-tiranstva; mrav-radinosti; lastavica-brbljavosti; koza-dosjetljivost itd. Dakle namjera basnopisca nije uoavanje karaktera i osobina pojedinih ivotinja, ve njihovo povezivanje uz pojedine slojeve ljudskog drutva. itajui basnu, otkrivamo loe i dobre osobine likova, poistovjeujui ih s osobinama ljudi u svojoj ivotnoj sredini. O mnogim novelistikim motivima i temama nije se moglo otvoreno rei sve to se osjealo i mislilo u odreenom asu. Trebalo je esto izbjei dodir s drutvom i ljudima, jer je bio vrlo neugodan pa i opasan. U takvim situacijama (pogodne teme i stvaralake potrebe, a i neizbjeive drutvene ograde) nastao je ezopovski govor (govor ivotinja s ljudskim osobinama) i knjievni oblik basne. Iako zatvoreniji knjievni oblik, basna je poznata po cijelom svijetu; i na ju je narod njegovao i rado sluao. (Fran Petre i Zdenko kreb: Uvod u knjievnost, Znanje, Zagreb, 1969, str. 173)