Hum 6

asopis Filozofskog fakulteta Sveuilita u Mostaru br.
HUM
osniva i nakladnik Filozofski fakultet Sveuilita u Mostaru za nakladnika Slavica Juka urednitvo Boris Beri (Osijek) Stipe Botica (Zagreb) Ruggero Cattaneo (Milano) Mirko Gojmerac (Zagreb) Boo Golua (Mostar) Serafin Hrka (Mostar) Slavica Juka (Mostar) Antun Karaman (Dubrovnik) Antun Lui (Mostar) Mile Mami (Zadar) Anto Mii (Zagreb) imun Musa (Mostar) Ivica Musi (Mostar) Vladimir Pandi (Zagreb) Robert Sullivan (Champaige) glavni urednik imun Musa odgovorni urednik Slavica Juka tajnik Ivica Musi lektura i korektura Ivica Musi prijevod saetaka na engleski jezik Ivana Zovko naslovnica Kreimir Ledi grafika priprema i tisak FRAM ZIRAL, Mostar adresa urednitva Matice hrvatske bb, 88000 Mostar Telefon: +387/036/355-400 Faks: +387/036/355-401 E-mail: hum@ffmo.ba naklada 500 primjeraka asopis izlazi jednom godinje (i po potrebi).
Mostar 2010. br. 6
ISSN 1840-233X
str. 432
HUM
asopis Filozofskog fakulteta Sveuilita u Mostaru br. 6
Mostar, prosinca 2010.
Sadraj
Hrvojka Mihanovi-Salopek PUTOPISNI PLETER PEJZAA, DAVNINE I DUHOVNE AURE PROSTORA U PUTOPISIMA ZLATKA TOMIIA........................................................7 Andrea Sapunar Kneevi KAZALINOKRITIKI I TEATROLOKI RAD MILANA BEGOVIA................... 28 Ljubica Matek READING HEMINGWAYS GENDERS THROUGH JACQUES LACAN. ..................47 imun Musa ETVA DOZRELA STIHOVLJA MARINE KLJAJO-RADI........................................ 70 Marko Dragi VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BATINI ................................... 81 Sanja Frankovi KAZALINA KAVANA KULTURNA SINEGDOHA GRADA ZAGREBA 50-IH GODINA XX. STOLJEA. ...................................................105 Sanja Kneevi SIMBOLIKI DISKURS U HRVATSKOME SUVREMENOM ROMANU: GRAD KAO IDENTITET JUNAKA I AUTORA.............................................................124 Ivica Bevanda EKRANIZACIJA PRIPOVIJETKE PJEULJAK E. T. A. HOFFMANNA . ............151 Luciana Boban FOJNIKI RUKOPIS LATINSKE GRAMATIKE.............................................................166 Serafin Hrka TRACTATUS DE SCIENTIA MORALI Lectoris philosophiae p. Antonii Xderich a Vinkovacz....................................................186 Senka Marini REFLEKSIVIZACIJA U JEDNOSTAVNOJ REENICI NJEMAKOGA I HRVATSKOGA JEZIKA.....................................................................................................204
Frantiek Vclav Mare OD PRASLAVENSKOGA DO CRKVENOSLAVENSKOGA Pradomovina i najstarije razdoblje jezika. ...........................................................................218 Ivana Grbavac METAFORIKA UPORABA JEZIKA I BILJNE METAFORE U KOGNITIVNO-SEMANTIKOME OKVIRU............................................................240 Ivica Musi Mate Penava (ne)RELIGIOZNI WITTGENSTEIN................................................................................. 266 Ivan evo SVETO U FILOZOFIJI RUDOLFA OTTA.................................................................... 286 Ljiljana Rajkovi MICHELANGELO I SUVREMENA ZNANOST............................................................ 302 Lidija Vladi Mandari Ivana Tomi Feri GLAZBENI IVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEA...................312 Marijana Sivri eljana Mihaljevi POLITICAL DISCOURSE IDEOLOGICAL ANALYSIS OF G.W. BUSHS SPEECHES ......................................347 Nikolina Obradovi PERSPEKTIVA MIROVINSKIH REFORMA U BOSNI I HERCEGOVINI. .............. 370 OSVRTI, RECENZIJE, PRIKAZI Mirko Marjanovi, vlastelin duha i plemi reda knjievnoga (U povodu sedamdeset godina ivota). ................................................................................397 Kanaveliev dramski prvijenac konano pred itateljima. .............................................. 402 Ratna zbivanja u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni od 1514. do 1769.................................... 407 Pokuaj odgovora na temeljna egzistencijalna pitanja. .................................................... 410 Racionalnost hipoteze o Bogu...............................................................................................417 Razgolienje liberanoga racionalizma. ................................................................................ 422 Ideal filozofske smrti.............................................................................................................. 426 NAPUTCI AUTORIMA ZA SURADNJU................................................................................431
Hrvojka Mihanovi-Salopek Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb Zavod za povijest hrvatske knjievnosti, kazalita i glazbe
UDK 821.163.42-992.09 Tomii Z. Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 9. XII. 2010.
PUTOPISNI PLETER PEJZAA, DAVNINE I DUHOVNE AURE PROSTORA U PUTOPISIMA ZLATKA TOMIIA
Saetak
U radu se prvi put revalorizira jo posve neistraen knjievni opus tiskanih putopisnih zbirka istaknutoga suvremenog hrvatskog knjievnika Zlatka Tomiia (Zagreb, 1930. Zagreb, 2008.). Dananja meunarodna knjievna produkcija snano je usmjerena prema oblikovanjima tzv. nefikcionalnih anrova (memoara, putopisa, autobiografija) pa se prema ulozi reanimiranja misaonoga poklisara realiziraju i Tomiievi putopisi. Tomiieva putopisna proza jednim se dijelom promatra u kontekstu njegovih knjievnih suvremenika i politiko-drutvene sudbine autora. Meutim rad se u prvome planu usmjerava na knjievnu analizu i interpretaciju esnaest putopisnih knjiga te se unutar autorova oblikotvornoga postupka promatraju i njegovi knjievni utjecaji, knjievne relacije i refleksivno-filozofski obzori. Bitna konstanta Tomiieva putopisa jest tenja za polifonijskim i polihistorijskim modelom doivljavanja svijeta. Kao obiljeje Tomiieva umjetnikoga postupka izdvaja se interferencijska realizacija hibridnoga anra putopisa i stvaranje knjievnoga pletera, tj. ispreplitanja kozmopolitizma i rodoljublja te povezivanja realistikih zapaanja s konstantom kulturno-duhovne aure opisivanoga prostora. Kljune rijei: knjievni rad Zlatka Tomiia, vrijeme krugovake generacije, inozemna i domaa putopisna proza, hibridni anr suvremenoga Tomiieva putopisa.
Hrvojka Mihanovi-Salopek
Od davnine ovjeka je privlaio izazov putovanja, a pojedini putnici esto su nastojali svoje dojmove i zapaanja zabiljeiti i time ih oteti zaboravu. Brojni autori koji su se u svome knjievnom inu usredotoili na opis putovanja, a putovali su u iz razliitih pobuda (istraivakih, drutveno-politikih, refleksivno-filozofskih, vjersko-hodoasnikih, iskljuivo estetskih ili pak komercijalnih) svi su na svoj nain pridonijeli razvoju knjievnoga oblika putopisa. anr putopisa, ali i dnevnika, dugo je bio rubni prostor zanimanja knjievnih povjesniara i teoretiara. Putopis pripada nefikcionalnim tekstovima, njegova je dogaajna struktura vjerodostojna, doivljajno zavrena i u nedostatku klasinoga pripovjednog zapleta svaka putopisna napetost tek je pseudonapetost. Privlaan putopis, koji e privui itateljevu pozornost, nije lako napisati, tim vie to suvremena sredstva vizualnoga putovanja (preko turistikih ponuda s interneta, televizije, filma, turistiko-zemljopisne digitalne grae) odvlae i prenose pozornost publike s itanja na podruje vizualnih elektronikih medija. Unato tomu suvremeno postmodernistiko vrijeme u sredite zanimanja pisaca i knjievnih znanstvenika postavlja tzv. nefikcionalne knjievne anrove kao to su: putopis, memoari, dnevnik, autobiografija. Usprkos obavijestima koje nam pruaju dananja informativna sredstva putopisac i nadalje vri svoju nezamjenjivu ulogu misaonoga poklisara. Putopisac zastupa vlastitu kulturu, znanje i senzibilnost u prostoru strane zemlje te istodobno upoznaje vlastito itateljstvo s tuom kulturom i nainom ivota. Unutar europskoga kulturnog kruga knjievni oblik hrvatskoga putopisa ima svoj dug i plodonosan tijek. Meu najranija djela hrvatske putopisne proze moemo ubrojiti poslanicu Petra Hektorovia Ribanje i ribarsko prigovaranje iz 1568. koje opisuje trodnevno pjesnikovo putovanje po moru oko Hvara. Poetkom XVIII. stoljea fra Jakov Pletikosa ostavlja u rukopisu svoj povijesni hodoasniki putopis Putovanje k Jerusolimu.1 U XIX. stoljeu nastaju oblici modernoga hrvatskog putopisa Pogled u Bosnu (1842.) Matije Maurania i Putositnice (1845.) Antuna Nemia, a slijedi ih bogati niz autora: August enoa, A. G. Mato,
1 Jakov Pletikosa, Putovanje k Jerusolimu, Gradska knjinica Juraj igori, ibenik, 2000.
HUM 6
Milan Begovi, Vladimir Nazor, Miroslav Krlea, Julije Benei, Josip Horvat, Frano Alfirevi, Matko Pei, Gustav Krklec, Miroslav S. Maer, Dubravko Horvati, Nikola Puli, Jozo Vrki, Mirko Hunjadi i drugi. Meu njima posebno mjesto zauzimaju putopisi Zlatka Tomiia, bez obzira na injenicu to Tomiia unutar korpusa hrvatske knjievnosti najuestalije percipiramo i interpretiramo kao jednoga od samosvojnih i vodeih hrvatskih pjesnika krugovake i postkrugovake generacije. Tomiievo pjesnitvo jedinstvena je pojava suvremene hrvatske poezije, izvorno jo od svojih poetaka pedesetih godina XX. stoljea pa do svih mnogolikih preobrazb i uzlet u postojbinu duha i vlastitu inkantanciju2, tj. sublimaciju visoke integracije govornoga elementa s melodijskim. Zlatko Tomii roen je u Zagrebu 26. svibnja 1930. U sedmome mjesecu roenja roditelji mu se vraaju u Vinkovce gdje je njegov otac jo 1919. godine doselio iz rodne Like. U razdoblju od 1930. do 1934. godine boravi s roditeljima i sestrom u Vinkovcima i Donjemu Miholjcu kod bake. Godine 1934. obitelj odlazi u Beograd gdje je Tomii pohaao privatnu puku eku kolu T. G. Masaryk od 1937. do 1941. godine. Potom se 1941. obitelj vraa u Hrvatsku, isprva u Osijek, a zatim u Vinkovce, u kojima pjesnik polazi gimnaziju. Komparativnu knjievnost studirao je od 1959. do 1961. godine na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Nakon viegodinjega prekida studija diplomirao je 1978. godine bohemistiku (eki jezik) i komparativnu knjievnost. Od godine 1948. do 1954. radio je kao profesionalni novinar i urednik u Vjesniku, Srednjokolcu, Omladinskome borcu, Ilustriranome vjesniku, Kulturnome radniku, Kerempuhu i Zagrebakome tjedniku. Djelovao je u urednitvima nekoliko listova, asopisa i knjievnih revija kao npr. Like novine (1953.-1954.), Meutim (1953.), Knjievne tribune (sa Slavkom Mihaliem, 1958.). Prvu pjesmu objavio je s nepunih sedamnaest godina, 1947., u listu Srednjokolac, a prvu knjigu u dvadeset petoj. U tome ranom razdoblju pjesnik je objavljivao u asopisu mladih hrvatskih pisaca Izvor (od 1948.) te od 1950. godine i u asopisu Republika. Od godine 1952.
2 Izraz vlastita inkantancija citiran je prema talijanskoj znanstvenici Mariji Piji Valpiana dal Cortivo u njezinoj doktorskoj radnji Poeta della natura e dell uomo, Padova, 1968.-1969.
prosinca 2010.
stalno surauje u asopisu Krugovi i u Hrvatskome kolu. Od 1954. godine djeluje kao profesionalni knjievnik. Tijekom 1962. godine radio je kao vanjski znanstveni suradnik Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu te je u svojstvu sakupljaa i zapisivaa sabrao tri rukopisne zbirke hrvatskih narodnih lirskih i epskih pjesama, poslovica i zagonetk s podruja Dalmacije i Hercegovine. U svibnju 1965. utemeljio je u Zagrebu Nezavisnu knjievnu grupu TIN i primio u Zagrebu Tinovu povelju za najbolju objavljenu knjigu pjesama od 1945. do 1965. godine. Tijekom iste godine boravio je u Italiji, Francuskoj i Belgiji. Po povratku ivo se aktivirao u navedenoj knjievnoj grupi koja se 1967. godine pretvara u drutvo Zajednica samostalnih pisaca TIN te je u travnju 1968. poela objavljivati Hrvatski knjievni list. U razdoblju od 1968. do 1969. godine Tomii je bio glavni urednik Hrvatskoga knjievnog lista zbog ega je 1972. bio u bivoj Jugoslaviji suen zbog nacionalizma. List je odigrao veliku ulogu ne samo u hrvatskoj knjievnosti nego je svojim rodoljubljem anticipirao i naznaio politika zbivanja Hrvatskoga proljea. Godine 1972. Tomii je osuen zbog svoga urednitva i nacionalizma prvo na tri godine, a zatim 1973. na pet godina zatvora. Na intervenciju knjievnica Mire Mihali, a posebice Jare Ribnikar Tomii je nakon robijanja uspio izii iv iz Stare Gradike, gdje mu je ivot doveden na rub smrti.3 Povrh osude piscu je izreena i sudska zabrana pojavljivanja u javnosti u trajanju od etiri godine, to je u realnosti politike prisile potrajalo punih etrnaest godina. Od godine 1970. do 1984. (tj. do ponovne javne pojave Tomiia u ediciji Pet stoljea hrvatske knjievnosti 1984. godine, gdje ga je priredio dr. sc. Nedjeljko Mihanovi) dolo je do velikoga prekida u autorovu javnom knjievnom djelovanju u domovini. Budui da se pjesnikovo ime zbog jugoslavenske politike diktature nije smjelo pojavljivati u javnosti, istom se 1986. (punih esnaest godina nakon posljednje objavljene knjige) pojavljuje prva Tomiieva zbirka pjesama Vraje oko. Zlatko Tomii imao je buran i neobian ivot, djelovao je kao glumac, porta, reporter, slikar, pjesnik, svjetski putnik, zatvorenik, tan3 Opirniji podatci o toj dramatinoj fazi pjesnikova ivota nalaze se u lanku Z. Tomiia Odbacivanje jedne neistine, Ognjite, god. VI, br.7, Karlovac Zagreb, 1998., str. 217-220.
10
HUM 6
trist, gnostik i mistik, a svoj je ivot i sam autobiografski opisao u knjizi Hrvatski Orfej, 1995. U razdoblju od 1955. godine pa do danas objavio je mnotvo pjesama i proznih djela (romana, putopisa, novela i drama). Djela su mu prevoena na engleski, njemaki, francuski, talijanski, poljski, eki i esperanto. Od godine 1950. Tomii je lan DHK i Matice hrvatske, a takoer je lan Europske zajednice pisaca i Svjetskoga saveza pjesnika od 1965. te P.E.N. kluba od 1968. godine. Od 1987. godine lan je Hrvatske akademije u dijaspori u Baselu u vicarskoj. Godine 1980. (na prijedlog P.E.N. kluba SAD u New Yorku ) i 1982. (na prijedlog Hrvatske akademije Amerike) bio je kandidiran za Nobelovu nagradu. Uao je u leksikon Whos Who u Chicagu godine 1978./1979. i dobio diplomu The Marquis Whos Who Publication Bord, a takoer je uao i u leksikon Man of Achievement u Cambridgeu 1976. U domovini je istom 1995. nagraen Poveljom Visoka uta ita za cjelokupan knjievni opus, kao laureat Pjesnikih susreta Drenovci - 95.. Potom je 1999. godine nagraen za ivotno djelo na petim Danima Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima. Za zasluge zbog promicanja domoljublja i kulture Zlatko Tomii odlikovan je trima odlikovanjima u Republici Hrvatskoj: Redom hrvatskoga trolista za osobite zasluge steene u ratu i izravnoj ratnoj opasnosti, Redom Stjepana Radia za zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskog naroda te Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radia za osobite zasluge u prosvjeti. Uz profesionalni knjievni rad djelovao je kao urednik knjievnoga godinjaka Ognjite u kojemu je objavljivao sve do svoje smrti 16. lipnja 2008. u Zagrebu. Osim 25 objavljenih zbirk pjesama te vie od 40 tiskanih knjiga putopisa, novela, drama i romana, golema rukopisna ostavtina koju je Tomii oporukom ostavio Arhivu Zavoda za povijest hrvatske knjievnosti HAZU-a4 u Zagrebu pokazuje da Tomiievo knjievno djelo jo eka svoju cjelovitu knjievnoznanstvenu revalorizaciju.
4 Arhivska knjinica Zavoda za povijest hrvatske knjievnosti, kazalita i glazbe HAZU-a nalazi se u Opatikoj 18 u Zagrebu.
prosinca 2010.
11
Brojni Tomiievi putopisi objavljeni su unutar periodike, kao i u 16 putopisnih knjiga koje su izlazile sljedeim kronolokim redom: - Nestrpljivi ivot, Seljaka sloga, Zagreb, 1956. - Put k Metroviu, Knjinica Hrvatske revije, ur. Vinko Nikoli, Buenos Aires, 1965. - U Zemlji Samovoj: Putopisi po ekoj i Slovakoj, Zora, Zagreb, 1965. - Nin (Stara hrvatska prijestolnica), vlastita naklada, Zagreb, 1969. - Zemlja gluhih zmija: putopisi po Australiji, Nakladno-novinsko poduzee Zlatko Tomii, Zagreb, 1993. - Bosnom ponosnom, Naklada Hrvatski put, knj. 23, ur. Rudi Tomi, Toronto, 1994. - Slavonijom, zemljom plemenitom, Privlaica i Biblioteka Dukat, Vinkovci, 1996. - San o Irskoj: Putopisi po Irskoj, Engleskoj i Francuskoj, Nakladnonovinsko poduzee Zlatko Tomii, Zagreb, 1997. - Ples dralova: Putopisi po Slavoniji, Matica hrvatska, Vinkovci, 1997. - Kutjevo, hrvatska vinska prijestolnica, Nakladno-novinsko poduzee Zlatko Tomii, Karlovac Zagreb, 2000. - Dan ljeta u vedskoj: Putopisi po vedskoj, Norvekoj i Danskoj, Nakladno-novinsko poduzee Zlatko Tomii, Zagreb, 2003. - Ledenjak iznad Lake Louise: Putopisi po Kanadi i SAD, Nakladnonovinsko poduzee Zlatko Tomii, Zagreb, 2003. - Zemljom humskom: Putopisi po Hercegovini i Imotskom, Kapital trade MTU, Zagreb, 2004. - Nebeski konjanik s Velebita: Putopis kroz Ravne kotare i Bukovicu, Udruga 3000 godina Zadar, Zadar, 2005. - Kob je poi drevnim zagorama, vlastita naklada, Zagreb, 2007. - Slavonija u pripovijestima i putopisima Josipa Eugena Tomia, izdano uz pomo Zaklade HAZU, Zagreb, 2007.
12
HUM 6
Promatrajui unutar konteksta hrvatske putopisne proze Tomiiev samosvojan pristup i motivacijski impuls prema pisanju putopisa, moemo zakljuiti da je jednim svojim dijelom duhovni nasljedovatelj Matoeva poimanja putopisa. Mato po uzoru na Mauricea Barrsa promatra u ljudima pojedinih krajeva oblikovane duevne odraze tih predjela. Ve u prvoj zbirci putopisa po Hrvatskoj Nestrpljivi ivot (1956.) Tomii osjea primordijalnu snagu prirode i slijedi Balzacovu misao. Ljubav prema prirodi je jedina koja ne vara ljudske nade. Svoju izrazitu usmjerenost prema proniknuu u skriveni govor pojedinoga podneblja autor izraava sljedeim rijeima: Priroda sadri na svakom mjestu neto u sebi to nas ne moe ostaviti ravnodunim. Svaki nam kraj moe neto rei ili barem priapnuti. U ovim prvim Tomiievim putopisima osjea se iva pieva elja za iskustvenim dodirom pojedinoga krajobraza, ali oni su jo uvijek pisani u maniri tipine putopisne tradicije i u njima jo posve ne naziremo Tomiia kao samosvojnoga prepoznatljivog putopisca. U zbirkama Put k Metroviu (1965.) i U zemlji Samovoj (1966.) Tomii slijedi tragove znamenitih umjetnika i knjievnika i nastoji prodrijeti u duhovno ozraje krajolika te odgonetnuti to su velikani duha upili iz mjesta svojega realnog opstanka i to su svojim umjetnikim djelom poput biljega utisnuli natrag u svoj grad i kraj. U navedenim zbirkama postupno se kristalizira bitno obiljeje Tomiieva putopisa a to je bruenje svojih duhovnih potencijala za moi poistovjeenja i sjedinjenja s krajolikom. U zbirci U zemlji Samovoj uoava se i drugi ideal Tomiieva putopisa, a to je uhvatiti tajanstveni trenutak apsolutnog stapanja ivog duha s mirom i skladnou prirode. Jedan takav vizualni i duevni delirij pisac izraava opisujui pogled s prozora dvorca u Hlubokoj: Taj vidik me ispunio naas nekim neodoljivim osjeajem, sjedinivi se s krajolikom, postao sam sretan kao Aidos s Persefonom koja se budi iz blaena sna u ljubavnom zagrljaju.5 Meutim, iako nadvremenski i kozmopolitski usmjeren, Tomii uvijek ostaje sin hrvatske domovine te e u tome prvom inozemnom
5
Zlatko Tomii, U zemlji Samovoj, Zagreb, 1966.; iz putopisa eka Afrodita, str. 162.
prosinca 2010.
13
nizu putopisa, kao i u svim drugim traiti hrvatske tragove, a na kraju e zbirke zapisati: Domovino, zar sam toliko eznuo za tobom? Ali ja sam te to domajo, prvi put bio ostavio kao djeak koji prvi put poe na etnju bez majke.6 Nakon zbirke Nin (1969.), u kojoj su pisca privukli tajanstveni ostatci i tragovi starohrvatskih vladara, Tomii je kao urednik Hrvatskoga knjievnog lista bio 1971. godine rtva politikih dogaaja Hrvatskoga proljea te je bio suen zbog tzv. nacionalizma, a njegove se knjige nisu smjele objavljivati. Meutim ova prisilna utnja nije sprijeila pisca da po povratku iz zatvora u dugim godinama javnoga preuivanja nastavi intenzivno raditi. Stoga nakon stvaranja demokratske i samostalne Republike Hrvatske Tomii objavljuje brojne knjige, od kojih u razdoblju izmeu 1993. i 2008. godine ak dvanaest novih putopisnih zbirk. Tomiieva politika sudbina pruila je autorovu knjievnomu djelu potpuno apsurdnu klasifikaciju tzv. zloglasnoga nacionalizma, a njegovo knjievno djelo svjedoi o upravo posve razliitu stavu: Tomii osjea silnu duhovnu eu za upoznavanjem raznolikih svjetskih kultura i civilizacija kojima prilazi s potovanjem i punim civilizacijskim uvaavanjem, a pritom ne zaboravljajui vrijednosti vlastite kulture; uvijek donosi zanimljive komparacije, paralele i slinosti meu umjetnicima. irinu Tomiievih stavova i osobnih perspektiva najbolje moemo pratiti u njegovim putopisima iz stranih zemalja. U zbirci Zemlja gluhih zmija (1993., putopisi po Australiji) Tomii slijedi trag svoga uzora, glasovitoga Mircea Eliadea; zanimaju ga tajne australskoga amanizma i zadivljen je starom aboriinskom kulturom i njezinom povezanosti s arhajskim mitskim svijetom. Pisac je produbio svoje spoznaje o drevnim kulturama i civilizacijama te, uranjajui u obiljeja prastarih kultura, nakon ovoga putopisnog pohoda dolazi do nove, vrlo vane iskustvene toke promatranja svijeta. U putopisu Pobjedniki snovi autor razmatra kako ovjek na razliite naine vidi krajolik i svijet: kroz snove, kroz zbilju i kroz zrelost sjeanja te time dolazi i do spoznaje da su sve te ovjekove stvarnosti (tjelesno-iskustvena i unutarnja imaginativna ovjekova duhovna zbilja) jednako jake i vane.
6 Isto, str. 328.
14
HUM 6
tovie, Tomiia upravo privlai ona tajanstvena i nesaglediva granica ljudske sposobnosti preko koje via duevna stvarnost moe savladavati fizike granice ljudskoga tijela i pojavne zbilje. Tomii je istinski buntovnik protiv svakoga terora i ogranienja ljudske slobode te u australskim putopisima iz Zemlje gluhih zmija izraava zgraanje nad zloinakom udi naizgled civiliziranih bijelaca koji su zbog osvajake pohlepe poinili genocid i unitili stare civilizacije. U putopisu Crvena movara Tomii iznosi miljenje australskih starosjedioca i prosvjeduje protiv svijeta to se zasniva na nasilju: Doli osvajai, uzeli im sve i rade od njih to hoe. S kojim pravom? S pravom jaega. To je nikakvo pravo. Bijelci mogu biti tu tisue godina i opet to ne e nikada biti njihova zemlja. 7 Naega putopisca u Australiji ne zanimaju dometi standarda i suvremenoga potroakog drutva, nego naprotiv, on traga za znamenjem drevnih kultura (Uluru, Kata Tjuta). Za njih e rei: ...to je vrijeme ivog kamena i duha koji nestaje, koji ivi i stvara i vjeruje i ljubi i potuje, to naa pala civilizacija vie ne zna.8 U zbirci San o Irskoj (1997.) Tomiia privlae legende iz povijest starih Kelta, Vikinga, Normana, sage o druidima i vitezovima Okrugloga stola. Unutar proza uklopljene su i autorove pjesme nastale kao neposredan lirski iskaz doivljenoga prostora Nadnaravni traitelj (pjesma o mistinoj legendi Graala), Groblje u Kinsale, Stari normanski grad Timoleague i dr. Unutar putopisa Tomii esto interpolira svoje snove koji potaknuti putovanjem postaju vaan izvor autorova pritajenoga, potisnutog, intuitivnog stvaralakog bia. anrovski dio koji najvie odskae od uobiajenoga perceptivnog oekivanja putopisne proze predstavljaju Tomiievi knjievno-kritiki eseji o pjesnicima Williamu Butleru Yeatsu i njegovu najboljemu irskom prijatelju, suvremenomu pjesniku Desmondu OGradyju. Meutim upravo esejistiki dijelovi unutar putopisa predstavljaju uoljivu konstantu Tomiieva oblika putopisa jer ove esejistike interpolacije tvore vizualno nevidljivi, ali vani i nezaobilazni dio kulturno-umjetnikoga ozraja neke zemlje.
7 8 Z. Tomii, Zemlja gluhih zmija, Nakladno-novinsko poduzee Zlatko Tomii, Zagreb, 1993.; iz putopisa Crvena movara, str. 80. N. mj.
prosinca 2010.
15
Takoer, dok putuje nordijskim zemljama (Dan ljeta u vedskoj, 2003.), Tomiiev putopis putuje iz zbilje u povijest, ali prodire i u duhovne svjetove knjievnika Augusta Strindberga, filozofa Emanuela Swedenborga i Franje Brkia, hrvatskoga pjesnika u vedskoj. U ak jedanaest poglavlja autor iznosi sudbinu krkoga kneza Ana Frankopana koji je kao miljenik danskoga kralja Ericha postao vedski feudalac. U tekstu Put Slavka Batuia kroz Norveku pronalazimo oblik putopisa u putopisu te Batuiev glas odzvanja, prelama se i preobraava u Tomiievu putopisu. Takvim oblikom polifonoga metatekstualnog putopisa autor eli naglasiti da je zbiljsko fiziko putovanje cjelovito tek ako je upotpunjeno duhovnom i kulturnom aurom, tj. ako je ispunjeno poznavanjem najvanijih i vrijednih knjievnika, mislitelja i umjetnika koji svojim djelom tvore duhovni krajolik neke zemlje. U knjizi Ledenjak iznad Lake Louise (2003.) pronalazimo isti taj sraz izmeu dokumentarnoga Tomiieva putovanja po Kanadi i Americi i njegovih uranjanja u svijet ideja ostalih knjievnika koji su ivjeli na tlu tih zemalja (od Ezre Pounda, kanadskoga pisca Farleya Mowata, do hrvatskih iseljenika Bogdana Radice, Antuna Nizetea, Ante Kadia, Mate Metrovia). Navedeni, ve prepoznatljivi Tomiiev nain ispreplitanja putopisnoga i knjievnoesejistikoga diskursa iskazuje autorovu neraskidivu sjedinjenost u promatranju svijeta zbilje i svijeta knjievnosti. Budui da je Tomii svoje mladenake dane proveo upravo u Vinkovcima te njegova rana pjesnika nadahnua potjeu iz slavonskoga podneblja, u velikome broju putopisa autor je opjevao i opisao doivljaj zaviaja i u njima osjeamo primordijalnu snagu prvih klica razvoja autorove doivljajnosti i njegova rodoljublja. Stvarajui zaviajni zbir putopisa Slavonijom zemljom plemenitom (1996.), Tomii je pokuao protumaiti povod nastanka putopisa pitajui se zato pjesnici ponovno napreu svoje fiziko tijelo i putuju u krajeve koje poznaju, u kojima su ve jednom bili. Potom odgovara: Radoznalost ih mori i e i ljubav i enja, neprekidan nemir i ljubav prema svojem narodu kojeg ele upoznati u svakom kraju i svakom mjestu. A to je dovoljno opravdanje za sva lutanja, za sve uzaludnosti i patnje koje prate
16
HUM 6
skitnice. Tinove vitezove skitnog duha!9 Ipak, postoji i jo jedan snaan, na prvi pogled preuen razlog. U svojim putopisima Tomii sueljava realitet svoje nazonosti u zbiljskome prostoru sa svojim duhovnim obzorima, sjeanjima, zamiljajima i pradavnim povijesnim zraenjem dotinoga prostora i tako pronalazi rijeku due. Kada prepriava svoje povijesno znanje o odreenome prostoru, autor prema postavci Ricoeura slijedi misao da povijest nanovo upisuje (rinscrit) vrijeme protekloga teksta u vrijeme univerzuma. U tenji za osmiljavanjem protekloga vremena, u enji za prosvijetljenim trenutkom samospoznaje Tomiiu e se oblik putovanja pokazati kao idealan pokreta novih duhovnih objava. Ta tvrdnja vidljiva je iz dvaju autorovih izrazito osobnih navoda: Uasna pohlepa me vue da svladam prostor i da progutam vrijeme i da se povijesno ostvarim kao orao, kao vuk, kao konj i najbri zrakoplov munjevitog lika. U meni je uasna dinamika koja je sputana ranjenim srcem i bolesnim kukovima, ali zato provaljuje moju svijest no i sav moj nemir i pokretljivost, borbenost, sladostrae, vitetvo, povlai me kroz snove uasnom brzinom i nemoguom djelatnou.10 U takvim trenutcima putovanja duhovnim hemisferama spajaju se prolost i vizije budunosti, slike konkretne slavonske pejzane zbilje s vizijama drevnih simbola, udesnih ptica, dvoglavih Meluzina, neobinih bia iz keltske, egipatske, kineske, indijske, starogrke mitologije (tj. s tragovima svih proteklih civilizacija koje su ostavile svoj opipljivi arheoloki ili idejnoduhovni trag u naim krajevima). U trenutcima uranjanja u vizije preplitanja kultura i civilizacija Tomiiev putopisni iskaz poprima obiljeja simbolike i fantastike. U zamahu epifanijskih promiljanja povezanosti i sri vremena i prostora autor se poigrava s interpoliranjem alegorijskoga nadnaravnog znaenja teksta: Letio sam sve vie u nebo i oblaci su se otvorili i moj auto je (po prvi puta) dobio krila. Vikao sam glasno pozdravljao svakog jastreba koji me je ekao mudrog izgleda na ogradi, svaku grlicu, svakog zeca i svaku brezu i jablan i blagosiljao i pradjeda i prabaku.11 Putovanje za Tomiia postaje otvorena mogunost za tran9 Z. Tomii, Slavonijom zemljom plemenitom, Privlaica i Biblioteka Dukat, Vinkovci, 1996.; iz putopisa O, vi plave diljske gore, str. 57. 10 Z. Tomii, Slavonijom zemljom plemenitom, str. 125. 11 Isto, str. 124.
prosinca 2010.
17
sformaciju putnika i proces koji potencira njegovo ivotno ispunjenje i unutarnje pjesniko obasjanje. Kada u prvome planu istiemo kljune putopisne trenutke Tomiieva epifanijskoga zanosa nad prostorom, izgleda kao da zapostavljamo autorov osjeaj za svakodnevicu. Meutim u svim pievim putopisima itekako su prisutni elementi svakodnevne zbilje, pa ak i neki gotovo sporedni detalji. Bitno je obiljeje Tomiieva putopisa i gomilanje podataka te pomno biljeenje svakodnevne obavijesti kao to su: vrijeme ruka, naziv ceste ili ulice, imena svih znanaca i neznanaca koje susree, izgled neke prvi put viene ene koja ga se dojmila. Iako takvi podatci ponekad usporavaju putni tijek i razvoj glavne misli te dovode do zasienja, oni pokazuju autorovu nevjerojatnu napregnutost i radoznalost za svaku sitnicu koja ga okruuje i uspijeva zaokupiti njegovo opservatorsko oko. Svi ti zapisi postaju element svjedoanstva ukupne zbilje i pieve dokumentarne sadanjosti koja istom mora u pievoj unutranjosti doivjeti osmiljenje i svoj susret s nadvremenskom dubljom dimenzijom osmiljavanja ivota. Slavonske putopisne teme Tomii e nastaviti u zbirkama Ples dralova (1997.) i Kutjevo (2000.). U Plesu dralova dotaknut e svoja sjeanja na djetinjstvo i kolovanje u Vinkovcima, ivo e opisati brojna ratna stradanja Slavonije te e zakljuiti: Kuga, to je tuinska vlast u Hrvatskoj, ali unutarnje svjetlo duha opire se sudbini. U putopisu Novi psoglavci Tomii nad ratnim uasima zadobiva proroanske misli: U Hrvatskoj se sada vodi borba protiv zakona uma. Stoga moramo traiti mogunost ponovnog izlijevanja Boanske moi na nas. Zlokobni ovjek nosi svuda svoje zlokobne i okrutne misli i s njima svoju kunu atmosferu, izlaui tako sve oko sebe pogubnoj moralnoj zarazi koja nas eli unititi na taj nain da nam satre nae najbolje bie, nau monu etiku jezgru, bez koje bismo davno propali. U Plesu dralova nalazimo u autorovu glasu prelomljene komentare i citate prethodnih knjievnika Josipa Kozarca, Matka Peia, Bogdana Mesingera i brojnih drugih. Tim postupkom Tomii svjedoi da unutar duhovnoga obzorja njegova putopisa jednaku vanost ima zbiljski realitet kao i kulturna klima koja tematizira odreeni prostor te postaje i njegova nezaobilazna duhovna svojina. U
18
HUM 6
putopisu Krilati konj iz zbirke Ples dralova dolazimo do bitne toke iz koje doznajemo da pojam putovanja iznimno odgovara rezonanci Tomiieva pjesnikoga poziva i nadahnua: Volim putovati, volim voziti, volim prirodu, volim Slavoniju. Letim kroz prostor kao gospodar prostora, pa i vremena.12 Potom, u iduemu poglavlju Nadzemaljski let s Ludim konjem autor leti realno automobilskom brzinom po autocesti, ali takoer i na imaginaran nain vremeplovom misli kroz povijest te u putovanju asocijativnih misli susree vizije keltskih i rimskih pjesnika, jahae templare, Sarmate, Langobarde, Gepide, Gote, Avare, slavonske krajinike i sve one ije su sjene hodale slavonskim prostorom i pretopile neki svoj arheoloki ili legendarni trag do dananjih dana. U zbirci putopisa Kutjevo (2000.) susreemo se s vrlo raznolikim odabirom tema. U prvome planu nalazi se Vallis honesta Kutjevo kao vinski oltar Croatie. Uz povijest kutjevakoga vinogradarstva iz srednjevjekovnih cistercitskih vremena do razgovora o vinskim tajnama suvremenih hrvatskih vinara, Tomii stvara po uzoru na maarskoga mislitelja Belu Hamvasa vlastitu metafiziku vina. Dok opisuje kutjevako podneblje, Tomii trai u stvarima pojavnoga svijeta njihov vii smisao. Vrlo esto putuje u duhu i ponavlja, sabire u sebi sjeanja proteklih putovanja: Neka lica me razbude iz ovog mojeg sadanjeg sna, vraaju u mladost i u carstvo boga Erosa u kojem sam nekada vladao. Uz neke likove opet sam onaj mladi koji se pojavio na ovim slavonskim putevima kao besmrtni traitelj ljepote i idealnih krajolika i raznih utjelovljenja, pa se opet ukazuju sve moje vile i vilenjaci, taltoi i solomonari, svi grabancijai, drugovi moje mladosti, uke Begovii i Tene, sve lude okice iz Rokovaca, Andrijaevaca, Gornje Vrbe, Slobodnice, Podcrkavlja, Radikovaca, ljivoevaca, Rakitovice: Manda, Anica, Nedjeljka, Eva Janja..., ukazuje se Bosut u ledu, Bi u drezgi, Spava s Hunima, Avarima i Keltima, Dunav u Vukovaru, Drava u Miholjcu, Dirov brijeg, Njevko, Borinci, avolai.13
12 Z. Tomii, Ples dralova, Matica hrvatska, Vinkovci, 1997.; iz putopisa Krilati konj, str. 212. 13 Z. Tomii, Kutjevo, hrvatska vinska prijestolnica, Nakladno-novinsko poduzee
Zlatko Tomii, Karlovac Zagreb, 2000.; iz putopisa Aneo u drvoredu lipa, str. 21.
prosinca 2010.
19
U brojnim putopisima Tomii dotie vanost sanjarije kroz koju se oituje anima. Pisac opisuje svoje uzore u oblicima snovitih putovanja sanjarijom Edmonda Gillarda, Gastona Bachelarda i njegovu knjigu Poetika sanjarije te Maurica Barrsa koji zastupa teoriju: U sanjariji dotiemo mogunosti kojima se sudbina nije znala koristiti. Vraajui se na filozofski nain temi vina, Tomii posveuje itava poglavlja povijesti vina, promatranoga kroz prizmu pjesama svjetskih pjesnika. Slijedi fenomen vinskoga uivanja to ga je opjevala plejada hrvatskih pjesnika, a zatim je opisan niz pukih obiaja vezanih za kult vina i vinogradarstva i ugoaj aave mehane gdje piju slavonski beari i uzdie se kutjevaka graevina. U raznolikoj putopisnoj grai isprepleu se elementi putopisa, memoarskoga dnevnika, eseja, pjesnitva, intervjua, povijesnoga zapisa, filozofskoga traktata, pa i cjelokupni poziv pisanja poistovjeuje se s fenomenom svojevrsnoga putovanja. Tomii postaje i na javi i u snu sudbinski putnik, lik suvremenoga Minnesngera: Ja vjeni istraiva, nemam mira, moram sve vidjeti, svakuda ii, sve dodirnuti Opsjednut sam poezijom zemljovida. (Pozdrav zvijezdi Danici, str. 80.) U novijim objavljenim zbirkama putopisa posveenim hrvatskim prostorima (Zemljom Humskom, 2004., Nebeski konjanik s Velebita, 2005., Kob je poi drevnim zagorama, 2007.) Tomii eli dokuiti mitski arhajski svijet, prodrijeti u korijene pradavnoga hrvatskog postojanja i opstanka na navedenim prostorima, odrediti nutarnji ezoterini prostor hrvatskih amblema i simbola. Evo kako se u Zemlji Humskoj javlja ideja potrage za arhajskim i elementarnim: Od Salone do Narone ivio je na stari puk na arkajski nain i tu mi se objavio prvi puta Bela Hamvas sa svojom filozofijom prvotnog svijeta kakav je bio prije pada, prije dolaska vremena Apokalipse. Upravo taj dio koji ivi izmeu Sinja, Imotskoga Posuja, Duvna, Livna, Kupresa je moda najhrvatskiji na puk i to udo trebalo bi tek razjasniti, koji je razlog tomu, otkuda tom narodu takvo srce i takvo uvstvo za svoje, ta nepokorenost i tvrdoa i velika obrambena mo. Je li to ilirsko nasljee puka koji je oduvijek tu ili moda ima jo nekih odgovora za koje danas ne znamo. Upravo na tom podruju gdje ive nai guslari kao to su ivjeli prije mnogo stoljea i
20
HUM 6
tisuljea.14 Veina poglavlja ove zbirke posveena je traganju i tumaenju usmenih narodnih pjesama i guslarima kao nastavljaima davne epske tradicije. Meutim u zbirci su nezaobilazni i knjievni eseji (o A. B. imiu, Tinu Ujeviu) koji su autoru nosai duha, stvarai. U eseju Prave vrijednosti Tomii kritizira suvremenu degradaciju i nametnutu profanaciju knjievnosti: Sve je kod nas jeftino, sve na rasprodaju. Sve je to instant kultura. Sve je to fast-food za iroke narodne mase koje nita ne razumiju. Proizvodi se i cijeni samo trivijalna zabavna knjievnost i ona se jedino vrednuje i nagrauje. Vlada samo ruiasti opskurantizam, to bi rekao Tin. Samo ono leerno u leernoj literaturi. Slabi su to umni miljokazi.15 U eseju znakovito nazvanom to ivi u jeziku, ivi s jezikom autor razotkriva korumpirani duh suvremenoga novinarstva u slubi tuinske politike: Ne vladaju u naem novinstvu oni koji su odani Hrvatskoj nego njezini najvei neprijatelji tzv. medijski razbojnici. Nasuprot atmosferi munih politikih igara Tomii na svome putopisnom putokazu promatra kao ideal Tina Ujevia traginog i jo uvijek neshvaenog diva koji visoko stri iznad nae uroene osrednjosti. Iako Tomii promatra u Hrvatskoj sumrano stanje od pohlepnika i smrtnika, on u zbirci predvia i vrijeme obnovljenog duha. Svoju putopisnu katarzu autor pronalazi na uu Neretve gdje uoava prostor irenja svijesti: Delta Neretve, njezino ue je otkrivanje antifona, antimonskog cvijeta, boanskog aeropaga. Neizrecivo je ovdje vidljivo kao lijepi hrvatski predio, spoj mora i rijeke, nae vjene zemlje na obali Mediterana.16 Naziv Nebeski konjanik s Velebita zbirka je dobila po kamenome liku zadarskoga patrona sv. Krevana, ali lik ujedno simbolizira Hrvate kao pradavni ratniki narod, poznat iz poganskih vremena. U toj zbirci tematizira se prostor Zadra, zadarskoga zalea i predjeli jadranske obale, a pisac ispreplie antiku i starohrvatsku povijest sa znamenitim osobama nedavnoga Domovinskog rata. Odgonetajui tragove povijesnih
14 Z. Tomii, Zemljom Humskom: Putopisi po Hercegovini i Imotskom, Kapital trade MTU, Zagreb, 2004.; poglavlje Amfionov san, str. 56. 15 Isto, str. 28. 16 Isto, str. 453.
prosinca 2010.
21
ratova i nedaa, Tomii vidi svoju domovinu usprkos valovima nedaa kao ivotnu, zluodoljivu vjekovnu pticu feniks. I u ovim nadahnutim putopisima zapitat emo se: Koja je tajna Tomiieva duboka proniknua u bit kraja? Jednu od tajni pronai emo u autorovu interferencijskome stilskom postupku u kojemu pisac svaku davnu povijesnu injenicu, svaku legendu ili mitsko vjerovanje predouje kao da ih je sve netom sam proivio. Pisac na temelju eruditivno skupljenih podataka ulazi u nevidljivu memoriju prostora i intenzivno doivljava mistinu atmosferu svakoga pomno odabranoga povijesno bremenitoga mjesta.
Zakljuak
Bitna konstanta Tomiieva putopisa jest tenja za polifonijskim i polihistorijskim modelom doivljavanja svijeta. Kao to autorovu poeziju obiljeava nezaustavljivost i hitrost razliitih inspirativnih kretanja i visoka brzina duhovne doivljajnosti, tako i putopisi, opisujui konkretni krajolik, spajaju i reanimiraju naglim asocijativnim kretanjima daleke, a srodne civilizacijske prostore i razliita povijesna razdoblja. Na zacrtano putopisno mjesto Tomii uvijek dolazi briljivo pripremljen s prouenim povijesnim, opeobrazovnim i knjievnoumjetnikim podatcima. Potom, iskustveno doivljavajui planirani cilj putovanja, zadobiva nove spoznaje, jo nedotaknuta otkria. Spajajui poznato s nevienim, Tomii dolazi do odreenoga stupnja doivljajnosti koji moemo nazvati novim inspirativnim prosvjetljenjem. Pojedina znamenita mjesta Hrvatske ili svijeta (npr. steci, ruevine templarske utvrde Vrane, Frankopanov dvorac Stegeborg u vedskoj, Uluru u Australiji, ledenjak iznad jezera Louise-Lake, grobovi Vikinga u staroj Uppsali ili na obali Nina) pjesnik doivljava kao bremenita mitska mjesta iz kojih izvire energija protekloga vremena i u kojima se razotkriva znaenje i zraenje mitskoga promatranja povijesti. Unutar hrvatske putopisne proze Zlatko Tomii stvara svoju prepoznatljivu strukturu putopisa koja predstavlja osebujan anrovski bastard. Tomiiev putopis u sebi sadri pleter raznorodnih knjievnih anrova te preplee oblik putopisa s elementima memoaristike, knjiev-
22
HUM 6
noga eseja, feljtona, dokumentarne grae, filozofske rasprave, povijesnoga prikaza, legende i pjesnikoga iskaza. Osim opisa zbilje Tomiievi putopisi uvijek su nadopunjeni knjievno-kulturolokom atmosferom prostora, a u konanome saimanju doivljaja putopisi uvijek dotiu i mitsko promiljanje odreene zemlje i naroda. Svoj dodir sa zemljom Tomii realizira izrazom u kojemu se isprepleu Mitos, Logos i Poesis, kako uoava Stanislav Pejkovi. Branimir Bonjak ocrtava Tomiia kao ekstatinog putnika kroz vrijeme. Moemo zakljuiti da u svim Tomiievim kasnijim putopisima odsijeva posebna duhovna sposobnost suivljavanja s proteklim vremenima i praizvorima drevnih kultura. Sam autor u putopisu Rampa (iz zbirke Ples dralova) naglaava: Mit je prvotna filozofija, a uvajui nae najstarije mitove, uvamo nae najstarije oblike miljenja i poznavanja sebe i svojega bia.17 Putopis autoru nije samo skitalaka radoznalost, iako je to preduvjet dobra putopisnog nerva i plastine opservacije. Putopis je Tomiiu proniknue u svijet i u vlastito putopisniko poslanje. Sam autor izjavio je za sebe da pie svuda neumorno pa anr putopisa kao da postaje jedna od temeljnih silnica njegova poziva. Iz velike pieve imaginacije esto se razvija zasitan, ekspresionistiki nemiran stil retorikoga nabrajanja i asocijativne bujice rijei. U obujmu tako opsene grae pronalazimo i mnotvo usputnih zasitnih napomena, povremenu neselektivnost koja ponekada ide na tetu prave nadahnute Tomiieve umjetnike opservacije. Dosadanji najopseniji izbor Tomiieva putopisnoga rada objavila je Matica hrvatska iz Vinkovaca 2006. u kojemu su doneseni najbolji autorovi putopisi u kojima se uoava njegova kozmopolitska i rodoljubna komponenta stvaranja.18 Kao uoljivo svojstvo Tomiieva putopisa istie se njegova zavjetna uloga promicanja i promiljanja zapostavljene i jo nedovoljno poznate hrvatske kulture i on kao pjesnik-vates budi uspavane duhove rodoljubne svijesti tumaei nau kulturu u stranim zemljama. S obzirom na strukturu stila i znaenja Tomii stvara zanimljiv oblik pletera. U Hr17 Z. Tomii, Ples dralova, iz putopisa Rampa, str. 189. 18 Z. Tomii, Putopisi Izabrana djela III, priredila Hrvojka Mihanovi-Salopek, Ogranak Matice hrvatske Vinkovci, Vinkovci, 2006.
prosinca 2010.
23
vatskoj pisac vidi tragove i svjetlucave memorijske odraze proteklih povijesnih multinacionalnih kulturolokih oznanica od arhajskoga doba do danas. A kada putuje svijetom, Tomii u razliitim prostorima trai tragove hrvatskih iseljenika i nae kulture i povijesti te je ispunjen usporedbama ili asocijacijama koje se u stranome svijetu dotiu domovine. Postupak stvaranja sadrajno-stilistikoga pletera izrazitije se pojavljuje u zbirci Zemlja gluhih zmija i od tada je neprestano prisutan u svim kasnijim zbirkama. Tom bujnom tehnikom isprepletenih asocijativnih poredbenih skokova dobivamo mozaik povezanosti ljudi i naroda, ali i bogatstvo duhovno razgranate poetske svijesti ija duhovna spoznajnost ne poznaje granice zbiljskih drutveno-politikih odnosa i preprjeka. Upravo navedeni iroki kulturni Tomiiev obzor povezanosti ljudi preko kulture trebao bi biti prepoznat kao jedan od ideala cirkulacije kulturnih vrijednosti unutar Europske Unije. Zlatko Tomii jedan je od rijetkih autora koji je stupio u filozofskomistini, povijesni, mitsko-astroloki nain odgonetanja prastarih hrvatskih simbola (Mjeseca, zvijezde heksagrama iz poganskoga starohrvatskog astralnog kulta, gange kao prastare ratnike pjesme konge, tumaenja hrvatskoga grba i drugih.). Obzorje izvora Tomiieva misaonoga svijeta obuhvaa irok krug drevnih djela, starogrke, staroindijske, staroiranske, starozavjetne i novozavjetne civilizacije. Poticajne duhovne vibracije autor posebice pronalazi u Platonu, Pitagori, Heraklitu Efekome, Li-Tai Pou, Schopenhaueru, Hlderlinu, Rilkeu, Kafki, W. Butler Yeatsu, M. Eliadeu, Tinu Ujeviu i Bli Hamvasu. Piui putopise po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, autor postaje svjedok i uvar nae povjesnice, prorok malodunosti, prignjeenosti, izdaje, ali i obnovitelj prastarih tokova energije hrvatske samobitnosti. U svojim najboljim putopisima autor dosee trenutak objave humanistike povezanosti raznolikih pozitivnih civilizacijskih nasljea. Svojim putopisima pisac stvara knjievni steak, kamen-bilig, duhovni spomenik svakoj opisanoj zemlji i prostoru. Putopisni ciljevi Tomiiu su mjesta njegovih novih duhovnih vienja i u njima pisac poput hodoasnika pronalazi izvore svoje inspirativne obnove.
24
HUM 6
Vanija literatura
- Bonjak, Branimir, Svijet kao pratekst, Ognjite, god. VIII, br. 9, Karlovac Zagreb, 1998. - Dal Cortivo, Maria Pia Valpiana, Poeta della natura e dell uomo, doktorska disertacija, Universita degli studi di Padova, Padova, 1968.-1969. - Fabrio, Nedjeljko, Otkrivanje i otkrie Zlatka Tomiia, Rijeka revija, br. 8-9, Rijeka, 1964. - Glumac, Branislav, Zaljubljen u ljepotu i otkrivanja, Savremenik, br. 12, Beograd, 1966. - Laui, Jozo, Putopis je umjetniko ime, Republika, god. XXII, br. 9, Zagreb, 1966. - Luki, Vitomir, Poetizacija istorije, Odjek, XXI, br. 23, Sarajevo, 1. XI. 1969. - Maer, Miroslav S., Obrazloenje nagrade Dana Ivana i Josipa Kozarca Z. Tomiiu za dosadanji ivotni opus, Hrvatski knjievni list, god. VIII, br. 15 (34), Karlovac Zagreb, 1999. - Maer, Miroslav S., Pjesnik putopisa, Hrvatsko slovo, Zagreb, 30. V. 1997., str. 14. - Mihali, Slavko, Zlatko Tomii, Problemi, VII, Zagreb, 1956. - Mihanovi, Nedjeljko, Zlatko Tomii u knjizi Izabrana djela, (S. Maer, B. Zeljkovi, S. Juria, Zl. Tomii) edicija Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 165, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984., str. 327-454. - Pandi, Ivan, Priguivan pjev odvanog Odiseja, Hrae, br. 1, Drenovci, 1996. - Pavlovi, Boro, Poslijeratna mlaa hrvatska poezija, Krugovi, br. 12, Zagreb, 1953. - Reep, Drako, Putositnice Zlatka Tomiia, Izraz, br. 10, Sarajevo, 1966.
prosinca 2010.
25
- Steinfl, Dragan, Aurel Croat, Giornale dei poeti, Rim, ottobre-dicembre, 1965., str. 10-12. - oljan, Antun, Izvan centra, Telegram, br. 9, Zagreb, 1960. - poljar, Krsto, Bol snage, Izraz, I, br. 10, Sarajevo, 1957., str. 394-397. - Tarson, Michelle, Preface, Ravi par l oiseau, Publications de l Association france-croate, sv. I, Paris, 1986. - Tomii, Zlatko, Putopisi Izabrana djela III, priredila Hrvojka Mihanovi-Salopek, Ogranak Matice hrvatske Vinkovci, Vinkovci, 2006. - Tomi, Rudi, Uvodna rije (predgovor knjizi Bosnom ponosnom), Hrvatski put, Toronto, 1994.; takoer i u asopisu Hrvatski knjievni list, br. 3, Zagreb, 1994.
26
HUM 6
TRAVEL WATTLE OF LANDSCAPES, ANTIQUITY AND SPIRITUAL AURA OF SPACE IN TRAVELOGUES BY ZLATKO TOMII
Summary
The paper valorizes for the first time a completely unexplored literary opus of published travelogue collections of prominent contemporary Croatian writer Zlatko Tomii (Zagreb, 1930. Zagreb, 2008.). Contemporary international literary production is strongly directed to forming of the so called non-fictional genres (memoirs, travelogues, autobiographies), therefore Tomiis travelogues are also realized in accordance with the role of reanimating contemplative envoy. Tomiis travel prose is partly considered in the context of his literary contemporaries and authors political-social destiny. However, the paper is in the first plan directed to literary analysis and interpretation of sixteen travelogues and authors literary influences, literary relations and reflexive-philosophic visions are considered within his forming procedure. A very important constant of authors travelogue is aspiration to polyphonic and historic model of life experiencing. The characteristic of Tomiis artistic procedure is interferential realization of hybrid travelogue genre and creation of literary wattle i.e. interweaving of cosmopolitism and patriotism and connecting of realistic observations with a constant of cultural-spiritual aura of described space. Key words: literary work by Zlatko Tomii, time of the so called Krugovai generation, foreign and home travelogue prose, hybrid genre of contemporary Tomiis travelogue.
prosinca 2010.
27
Andrea Sapunar Kneevi Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb Zavod za povijest hrvatske knjievnosti, kazalita i glazbe
UDK 792.072.03 Begovi M. 821.163.42.09 Begovi M. Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 9. XII. 2010.
KAZALINOKRITIKI I TEATROLOKI RAD MILANA BEGOVIA

Saetak
Milan Begovi autor je gotovo dvije stotine kazalinokritikih tekstova, ali i razliitih drugih kazalinih osvrta, polemika, portreta kazalinih umjetnika i teatrolokih lanaka te ovaj, do sada manje poznati, dio bogatoga stvaralakog opusa Milana Begovia ujedno nedvojbeno predstavlja istaknutoga dramskog pisca kao nezaobilaznu i osebujnu linost u krugu hrvatske kazaline kritike prve polovine XX. stoljea. Kao ugledni pisac i kao ovjek iskustva glede pitanja domaih knjievnih prilika, a pogotovo kao dramatiar i vrstan znalac suvremenih europskih dramskih kretanja, Begovi je u svojim novinskim kazalinim kritikama iznio o mnogim naim dramatiarima i o kazalinim ostvarenjima pregnantne i posve tone ocjene. Begovi je sustavno pratio kazalini ivot u svim sredinama gdje je boravio u Splitu, Zadru, Beu, Hamburgu te napose u Zagrebu redovito piui kritike kazalinih predstava koje je gledao. U razdoblju od 1904. do 1944., dakle u razdoblju od puna etiri desetljea, u brojnim su hrvatskim novinama i asopisima objavljeni njegovi brojni kazalinokritiki tekstovi koji rjeito govore o pievu kritikome odnosu prema kazalinim zbivanjima. Osim u hrvatskoj periodici Begovi je o kazalinim ljudima i dogaajima, napose hrvatskim, pisao i u njemakim, austrijskim, talijanskim i srpskim asopisima i novinama doprinijevi tako poznavanju hrvatske kazaline umjetnosti izvan nacionalnih granica. Kljune rijei: dramska umjetnost, Milan Begovi, kazalina kritika, kazalina polemika.
28
HUM 6
Milan Begovi, hrvatski pjesnik, dramatiar, pripovjeda i kritiar sustavno je pratio kazalini ivot u svim sredinama gdje je boravio u Splitu, Zadru, Beu, Hamburgu te napose u Zagrebu redovito piui kritike kazalinih predstava koje je gledao. U razdoblju od 1904. do 1944., dakle u razdoblju od puna etiri desetljea, u brojnim su hrvatskim novinama i asopisima objavljeni njegovi kazalinokritiki tekstovi koji rjeito govore o pievu kritikom odnosu prema kazalinim zbivanjima. Osim u hrvatskoj periodici Begovi je o kazalinim ljudima i dogaajima, napose hrvatskim, pisao i u njemakim, austrijskim, talijanskim i srpskim asopisima i novinama doprinijevi tako poznavanju hrvatske kazaline umjetnosti izvan nacionalnih granica. Begovi je autor gotovo dvije stotine kazalinokritikih tekstova, ali i razliitih drugih kazalinih osvrta, polemika, portreta kazalinih umjetnika te teatrolokih lanaka, pa taj, do sada manje poznati, dio bogatoga stvaralakog opusa Milana Begovia ujedno nedvojbeno predstavlja istaknutoga dramskog pisca kao nezaobilaznu i osebujnu linost u krugu hrvatske kazaline kritike prve polovine XX. stoljea.
1.
Kao rijetko koji kazalini kritiar Milan Begovi pokazao je neobino veliko, iroko i stalno zanimanje za brojna pitanja hrvatske dramske i kazaline umjetnosti, ali i openito hrvatskoga kazalinog ivota. Njegovi lanci o kazalitu irokog su spektra; uz kazaline kritike pisao je kazaline oglede u iremu smislu, teatroloke lanke, kazalinopovijesne preglede i eseje, osvrte o pojedinim pitanjima kazaline fenomenologije te kazaline polemike. Begoviev prvi tekst s kazalinom predilekcijom jest esej Stjepan Mileti i njegovo Hrvatsko glumite objavljen 17. i 18. oujka 1904. u rijekom Novom listu,1 a posljednji je polemiki lanak Povrijeenoj veliini tiskan u zagrebakome Hrvatskom narodu 14. studenoga 1944.2 Svoje brojne lanke o dramskoj knjievnosti i kaza1 2 Milan Begovi, Stjepan Mileti i njegovo Hrvatsko glumite, Novi list, VII, br. 77, str. 1; br. 78, str. 1; Rijeka, 17. i 18. oujka 1904. M. Begovi, Povrijeenoj veliini, Hrvatski narod, VI, br. 1068, Zagreb, 14. studenoga 1944., str. 2.
prosinca 2010.
29
Andrea Sapunar Kneevi
litu, dakle oglede, osvrte i polemike vezane za kazalinu umjetnost, objavljivao je u brojnim hrvatskim novinama i asopisima (rijekome Novom listu, zagrebakim Narodnim novinama, Obzoru, Hrvatskome pokretu, Novostima, Kazalinome listu, Kritici, Jutarnjemu listu, Veeri, Savremeniku, Hrvatskoj pozornici, Hrvatskome narodu). Begovi je najee pisao kazaline kritike, no kao pravi kazalini ovjek imao je potrebu svojim suvremenicima odailjati i brojne druge poruke o svemu to je vezano za kazalite i kazaline ljude; stoga je pisao razliite kazaline lanke: oglede i osvrte na dogaaje iz kazalinog ivota, priloge iz povijesti hrvatskoga glumita, teatroloke tekstove, polemike rasprave, nekrologe, komentare o kazalinoj publici i njezinim obiajima, prigodne tekstove o radu uprava pojedinih tuzemnih glumita, o stranim kazalitima, o kazalinim zgradama, o radu glumake kole, o kazalinim publikacijama, o kazalinoj garderobi itd. Objavio je niz veih eseja i studija o glumcima (Nini Vavri, Arnotu Grundu, Ivi Raiu, Bogumili Vilhar, Andriji Geraiu i dr.), kazalinim redateljima (Ivi Raiu, Josipu Bachu i dr.), o operetnim (Nova hrvatska opereta) i baletnim (Baletno vee 6-godinje plesaice Ivane Kamaryt; Ivana Kamaryt /6 godinja plesaica/) predstavama u zagrebakome kazalitu, o kazalinim akademijama (Akademija u spomen 300. godinjice roenja Racinea), o predstavama uenika glumake kole (Predstava uenika glumake kole. Prvi put: Soba br. 6) itd. Milan Begovi objavio je i niz portreta pojedinih istaknutih hrvatskih dramskih umjetnika (Nikola Milan, Josip Papi, Hinko Nui, Ada Poljakova, Mila Dimitrijevi, Franjo Sotoek, Ivo Rai, Mihajlo Markovi i dr.), pie o uglednim hrvatskim redateljima (Branko Gavella, Ivo Rai), objavljuje lanke o hrvatskim dramskim piscima (Petar Petrovi Pecija) te one u kojima se raspravlja o modernome kazalitu, o modernome redatelju, o loim navikama u teatru, o glumakoj koli itd. U irokom spektru zanimanja za kazalini, ali i knjievni ivot Begovi pie o hrvatskim dramatiarima (Josip Freudenreich, Petar Petrovi Pecija i dr.), uz napomenu da se i u gotovo svakoj kazalinoj kritici osvre i na predloak dramskoga teksta dotine predstave i na vanije znaajke dramskoga opusa pojedinoga dramatiara.
30
HUM 6
Njegovi kazalino-kritiki tekstovi u brojnim lancima dodiruju i druge kazaline probleme pa je tako, piui o redateljskim ostvarenjima Ive Raia, Branka Gavelle i Josipa Bacha, vrlo tono uspio uoiti ona njihova stvaralaka i umjetnika obiljeja zbog kojih zauzimaju vano i nezaobilazno mjesto u povijesti hrvatskoga kazalita, a njegove ocjene glumakih postignua pojedinih dramskih umjetnika gotovo su seizmografskom tonou prepoznale istinske kazaline umjetnike u hrvatskome glumitu, kako dramatiare i dramaturge tako i kazaline redatelje, scenografe, kostimografe, autore scenske glazbe, koreografe, ali napose glumce. Milan Begovi imao je i iznimnu sposobnost prepoznavanja darovitosti meu najmlaim sudionicima kazaline scene, a vrijeme je u pravilu potvrivalo njegove sudove. Sustavno i intenzivnije Begovi je kazaline kritike poeo pisati od godine 1920. kada se, nakon svretka Prvoga svjetskog rata, definitivno naao u Zagrebu. Begovievo najintenzivnije kritiarsko jest upravo njegovo zagrebako razdoblje izmeu godine 1920. i 1925., dok od godine 1930., nakon odlaska iz uprave Hrvatskoga narodnog kazalita, pie povremeno objavljujui najee u zagrebakim Novostima. Plodno je razdoblje nakon povratka u upravu zagrebakoga Hrvatskog narodnog kazalita u Zagrebu u kojemu je godine 1937. i 1938. bio i direktor drame. Najvei broj stranica svoga kritiarskog rada Begovi zapravo posveuje zagrebakomu kazalinom ivotu koji sustavno prati gotovo etvrt stoljea, od rujna 1920. do studenoga 1944. Upoznavi kazalini ivot u svim sredinama u kojima je boravio, i to u pravilu kao redoviti posjetitelj kazalinih predstava, jo tamo od svojih splitskih i zadarskih suplentskih dana, potom kao dramski pisac koji se sustavno bavio dramskim radom od najranije mladosti te napokon kao redatelj i dramaturg u Hamburgu i Beu, a poslije toga i u Zagrebu, Milan je Begovi za sve to vrijeme napisao mnotvo tekstova o kazalinome ivotu. Uz velik broj kazalinih kritika, prigodnih lanaka o gostovanjima stranih kazalita i kazalinih druina u Zagrebu Begovi objavljuje i brojne polemike tekstove u svezi s najraznovrsnijim pitanjima hrvatskoga, a napose zagrebakoga kazalinog, kulturnog i javnog ivota. Tako primjerice polemizira s Julijem Beneiem, urom Dimoviem,
prosinca 2010.
31
Stanislavom Vinaverom i dr. Svi ti njegovi kazalini lanci nisu samo vrijedni prinosi hrvatskoj kazalinoj kritici i zanimljive ocjene o recentnoj domaoj i stranoj dramskoj umjetnosti nego su zapravo svojevrsni kulturoloki dokumenti onoga doba.
2.
Milan Begovi pokazao je neobino veliko i stalno zanimanje za brojna pitanja hrvatske dramske i kazaline umjetnosti, ali i openito kazalinoga ivota i izvan hrvatskih granica, napose u Austriji, Njemakoj i Italiji. U razdoblju kada objavljuje kazaline oglede, osvrte i polemike Begovi je boravio u vie navrata u inozemstvu. U svojim najranijim kazalinokritikim radovima pisac je vezan za Hamburg gdje boravi od 1908. do 1912. godine. Od veljae 1910. do svibnja 1912. glavni je dramaturg uglednoga kazalita Deutsches Schauspielhaus u doba kada je njegov intendant bio Carl Hagemann koji je 1910. godine na tome mjestu zamijenio slavnoga baruna Alfreda Bergera.3 Kao dramaturg Begovi u hamburkim dnevnim novinama Hamburger Nachrichten i Hamburger Correspondent objavljuje prikaze inscenacija uoi premijera u Deutsches Schauspielhausu.4 Djeluje kao posrednik izmeu hrvatske i njemake kulturne sredine izvjeujui njemaku javnost o hrvatskoj knjievnosti5 te objavljujui prikaze njemakih kazalinih predstava i
Usp. Uwe Quast, Die Entwicklungsgeschichte des Hamburger Deutschen Schauspielhauses von Carl Hagemann bis Hermann Rbbeling, doktorska disertacija, Be, 1968., str. 487; Dragan Buzov, Milan Begovi najizvoeniji hrvatski dramski pisac u Njemakoj, Recepcija Milana Begovia, Zbornik radova s meunarodnog znanstvenog skupa povodom 120. obljetnice roenja Milana Begovia, gl. urednik Tihomil Matrovi, Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu, Zavod za povijest hrvatske knjievnosti HAZU u Zagrebu i Hrvatsko filoloko drutvo Zadar, Zagreb Zadar, 1998., str. 29. 4 Navest emo neke od Begovievih lanaka objavljenih u tim hamburkim novinama: M. Begovi, Emanuel von Treuchtlingen. Zur heutigen Urauffhrung der neuesten Komdie von Herbert Eulenberg Alles um Liebe im Deutschen Schauspielhaus, Hamburg, Hamburger Nachrichten, Hamburg, 16. veljae 1911., str. 1; M. Begovi,, Goethes Gtz im Deutschen Schauspielhaus. (Erste Auffhrung 22. Mrz.), Hamburger Correspondent, Hamburg, 21. oujak 1911., str. 1; M. Begovi, Wallenstein an einem Abend. Neu-Inszenierung am Deutschen Schauspielhaus, 9. Mrz 1912, Hamburger Nachrichten, Hamburg, 7. svibnja 1912. 5 M. Begovi, Die ragusische Dichtung, Hamburger Nachrichten, br. 9, str. 2-3; Hamburg, 3. oujka 1912. i br. 10, str. 2; Hamburg, 10. oujka 1912. 3
32
HUM 6
zbivanja vezanih za hamburki kazalini ivot u zagrebakim Narodnim novinama godine 1909. i 1911.6 Godine 1912. Begovi naputa Hamburg i odlazi u Be gdje je, na preporuku slavnoga austrijskog knjievnika Hermanna Bahra, koji je snano utjecao na hrvatsku kulturu, napose kao teoretiar impresionizma i secesije, primljen kao redatelj u Neue Wiener Bhne, kazalite velikoga ugleda, iji je ravnatelj bio Emil Geyer. Prva dramska izvedba u Begovievoj reiji ostvarena je 24. listopada 1912. (Mein Freund Teddy, komedija A. Rivoirea i L. Besnarda), a njegova djelatnost u Neue Wiener Bhne traje do travnja 1914. U tom svome bekom razdoblju Begovi u nekoliko navrata u zagrebakim Narodnim novinama izvjeuje hrvatsku javnost o repertoarnim premijerama u bekoj kazalinoj sredini produbljujui tako dugogodinje kazaline i kulturne veze dvaju po mnogoemu bliskih srednjoeuropskih gradova.7 Objavio je velik broj kazalinih recenzija, prigodnih lanaka o gostovanjima stranih kazalita i kazalinih druina u Zagrebu (Josefstdtertheatra, Slovenskoga narodnog gledalia iz Ljubljane, Moskovskoga artistikog teatra, moskovskoga Hudoestvenog teatra, engleskih kazalinih trupa, Beogradskoga pozorita i dr.), pojedinih istaknutih gostujuih glumaca (Stanislave Wisocke, Olge ehove, Hansa Mosera i dr.). Begovi je autor niza eseja i studija o kazalinome ivotu u drugim sredinama (npr. o parikoj Comdie Franois te o dramskoj umjetnosti u Beu) i stranim gostovanjima (Humoristika matineja g. Arkadija Averenka) u zagrebakome kazalitu, a u irokome spektru svoga zanimanja za kazalini, ali i knjievni ivot objavljuje lanke o stranim dra6 M. Begovi, Hauptmannova Grizelda. (Premijera u Berlinu u Lessing Theatru.) U Hamburgu, 7. oujka 1909., Narodne novine, LXXV, br. 64, Zagreb, 19. oujka 1909., str. 2-3; M. Begovi, Shakespeareov Rikard III.. (Pokusi, reija, inscenacija i predstava.) (Hamburg), Narodne novine, LXXV, br. 111, Zagreb, 15. svibnja 1909., str. 2-3; br. 112, Zagreb, 17. svibnja 1909., str. 1-2; M. Begovi, U kazalinoj garderobi. Hamburg, u aprilu 1909., Narodne novine, LXXV, br. 93, Zagreb, 24. travnja 1909., str. 1-2; M. Begovi, Moderni reiser, Narodne novine, LXXVII, br. 282, Zagreb, 7. prosinca 1911., str. 1-2; M. Begovi, Talijanska dramatika na njemakim pozornicama. Mnijenja hamburkog dramaturga M. Begovia, Hrvatski pokret, VIII, br. 133, Zagreb, 12. lipnja 1912., str. 2-3. 7 M. Begovi, Dramska umjetnost u Beu. (Nekoliko utisaka.), Narodne novine, LXXX, br. 21, Zagreb, 27. sijenja 1914., str. 1-2; M. Begovi, Nova hipoteza o Shakespearu, Narodne novine, LXXX, br. 53, Zagreb, 6. oujka 1914., str. 1-2.
prosinca 2010.
33
matiarima (Jean Baptiste Racine, William Shakespeare, Henrik Ibsen, Oscar Wilde, Luigi Pirandello i mnogi drugi) te o vanim inozemnim kazalinim edicijama.8 Begovi uporno i sustavno nastoji hrvatskoj publici pribliiti i kazalini ivot susjednih inozemnih kazalinih sredita. Stoga pie lanke o dramskoj i kazalinoj umjetnosti u Beu, Beogradu i Skoplju, a isto tako i one u kojima pokazuje suvereno poznavanje irega europskog kulturnog prostora, kakav je primjerice njegov lanak Talijanska dramatika na njemakim pozornicama.9 Uz brojne kazalinokritike lanke u austrijskim i njemakim listovima Begovi je dva kazalinopovijesna teksta objavio na talijanskome; godine 1926. u milanskome asopisu Comoedia tiskan je njegov lanak Il Teatro Nazionale Croato di Zagabria,10 a godine 1934. u Rimu je objavio brouru Il Teatro di Stato in Jugoslavia.11 Neki su mu tekstovi o kazalinome ivotu objavljeni i u srpskoj periodici; u novosadskome Srpskom knjievnom glasniku12 i Pozorinome listu13.
3.
U kazalinokritiku i teatroloku djelatnost Milana Begovia knjievna i kazalina javnost nije donedavno imala pravi i potpun uvid. Rasut po periodici, domaoj i stranoj, esto nedostupan, ostao je najveim dijelom neproitan i nepoznat. Tek su se u radovima begoviologa spominjali neki njegovi kazalini prikazi (ponajvie zato to su bili objavljeni
8 9 10 11 12 13 Tako primjerice u zagrebakome asopisu Kritika godine 1921. prikazuje knjigu koja je netom objavljena u Frankfurtu: Bernhard Diebold, Anarchie im Drama. M. Begovi, Talijanska dramatika na njemakim pozornicama, Hrvatski pokret, VIII, br. 133, Zagreb, 12. lipnja 1912., str. 2-3. M. Begovi, Il Teatro Nazionale Croato di Zagabria, Comoedia, Anno V, N. 7, Milano, 20 Luglio 1926., str. 19-22. M. Begovi, Il Teatro di Stato in Jugoslavia. Reale Accademia DItalia, Classe delle Lettere, IV Convegno Volta Tema: Il Teatro, Roma 8-14 Ottobre 1934. U Srpskom knjievnom glasniku objavljeni su sljedei Begovievi lanci: O naem modernom pozoritu (knj. XXVI, br. 12, 1911., str. 917-932); Ivo Rai (Nova serija, knj. XXXIII, br. 5, 1. juli 1931., str. 376-382.) U Pozoriome listu objavljeni su lanci: Milan Begovi o Gavellinim reijama (br. 2, Novi Sad, 6. oktobra 1931., str. 3-4).
34
HUM 6
u pievoj knjizi Kritike i prikazi), ali i u njih je recepcija Begovieve kazalinokritike djelatnosti bila nedostatna. U novije doba stanje se s tim u vezi bitno izmijenilo. Naime i taj vaan dio pieva opusa doivio je napokon i svoje cjelovito tiskanje u jednome izdanju; u okviru Sabranih djela Milana Begovia to izlaze iz tiska u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Naklade Ljevak (glavni urednik Tihomil Matrovi) objavljen je i taj dio bogata pieva stvaralakoga opusa. S obzirom na to da se Begovievi kazalinokritiki, esejistiki, pa i teatroloki tekstovi kreu u rasponu od kazaline kritike, i to one u pravome smislu rijei, do kazalinih ogleda te polemiki intoniranih lanaka u svezi s najraznovrsnijim kazalinim pitanjima, njegove theatralije podijeljene su u Sabranim djelima Milana Begovia u tri cjeline: sv. XVIII. Theatralije I sadri kazaline kritike nastale u razdoblju od 1909. do 1944.,14 a sv. XIX. Theatralije II donosi kazaline oglede, osvrte i polemike od 1904. do 1944. godine.15 U svesku XVIII. Theatralije I izostavljene su Begovieve kazaline kritike objavljene u njegovoj knjizi Kritike i prikazi (Zagreb, 1943.) zato to je ta Begovieva knjiga tiskana u svesku XVII. Sabranih djela Milana Begovia Studije i kritike. U navedenome Begovievu djelu, inae tiskanom godine 1943. (urednik Marko Fotez), izbor iz njegova kazalinokritikoga rada objavljen je u prvome dijelu knjige pod naslovom O kazalitu.16 Najvei dio tih Begovievih kazalinih kritika, za pieva ivota posljednji put objavljenih u njegovoj knjizi Kritike i prikazi, ini s kazalinim kritikama uvrtenim u XVIII. svezak Sabranih djela cjelinu i tek zajedno razmatrani mogu dati cjelovitu sliku o Begovievoj kazalinokritikoj djelatnosti, kako u kvantitativnim tako i u kvalitativnim odreenjima. U drugom pak dijelu knjige Kritike i prikazi, naslovljenom O ljudima i knjigama Begovi je objavio etiri teksta: Konte Ivo, Ivo Rai, Josip Bach, Vera Hri. O kazalitu i kazalinim ljudima Begovi je
14 M. Begovi, Theatralia I: Sabrana djela Milana Begovia, sv. XVIII., uredile Nina Vinski i Andrea Sapunar, HAZU i Naklada Ljevak, Zagreb, 2003., 577 str. 15 M. Begovi, Theatralia II, Sabrana djela Milana Begovia, svezak XVIII., uredila Andrea Sapunar, HAZU i Naklada Ljevak, Zagreb, 2003., 325 str. 16 M. Begovi, Kritike i prikazi, uredio i pogovorom popratio dr. Marko Fotez, Tisk. Union, Suvremeni hrvatski pisci, knj. 6, Izdanje Hrvatskog izdavalakog bibliografskog zavoda, Zagreb, 1943., 372 str.
prosinca 2010.
35
dakako pisao znatno vie; ostali njegovi kazalini ogledi, osvrti i polemike, neuvrteni u njegovu knjigu Kritike i prikazi, donose se u ovome, XIX. svesku Sabranih djela Theatralia II, ali bez navedenih etiriju tekstova. Potujui pievo sabiranje odabranih tekstova u cjelinu knjige, a u skladu s koncepcijom prireivanja Begovievih Sabranih djela, knjiga Kritike i prikazi uvrtena je, kako je reeno, u zaseban, XVII. svezak ovoga izdanja.17 etrdeset tri Begovieva kazalina ogleda, osvrta i polemike, kojih zajedno s onim objavljenim u pievoj knjizi Kritike i prikazi (u Sabranim djelima uvrtenim u svezak XVII. Studije i kritike) ima ukupno etrdeset i sedam, istodobno znai i to da je prvi put na jednome mjestu objavljen ukupan Begoviev kazalinokritiki rad, to e umnogome pripomoi da naa knjievna i kazalina javnost, a napose ona znanstvena, cjelovito istrai i taj vani dio Begovieva stvaralatva. Istom e tada biti mogue smjestiti i taj vaan segment stvaralakoga opusa Milana Begovia u iri kontekst hrvatske kulturne batine.
4.
O Begovievu kazalinokritikome stvaralatvu u hrvatskoj knjievnoj i kazalinoj historiografiji nije se mnogo pisalo, a kada se spominjalo, bilo je uglavnom sporadine naravi, tek kao natuknica u pievu ivotopisu ili napomena uz njegovu selektivnu bibliografiju. Vie je razloga tomu. Prvi je injenica da je, osim izbora iz pieve kazalinokritike djelatnosti tiskanoga u knjizi Kritike i prikazi (1943.), najvei dio njegovih kazalinih kritika ostao raspren po periodici i nikada do nedavnoga izlaska Sabranih djela Milana Begovia, koje u ak tri sveska donose njegove Theatralije, nije bio objavljen u knjizi, ime su bitno bile umanjene pretpostavke cjelovite recepcije toga dijela Begovieva stvaralatva. Drugi je vaan razlog zla kob cjelokupnoga Begovieva knjievnog djela odreenoga pievom ivotnom sudbinom, odnosno mnogim zabranama i politikim progonima to su ga pratili itava ivota, a osobito dogaaji iz godine 1945. kada ga je komunistika vlast proglasila nepo17 M. Begovi, Kritike i prikazi: Sabrana djela Milana Begovia, svezak XVII., uredio Tihomil Matrovi, HAZU i Naklada Ljevak, Zagreb, 2003., 597 str.
36
HUM 6
dobnim piscem, to je u najveemu dijelu druge polovine XX. stoljea bitno utjecalo na recepciju njegova knjievnoga opusa, pa tako i njegova kazalinokritikog stvaralatva. Prvi je, nakon viegodinje utnje o Begoviu poslije Drugoga svjetskog rata, o njemu progovorio Branko Heimovi u predgovoru Begovievim izabranim djelima objavljenim godine 1964. u ediciji Pet stoljea hrvatske knjievnosti upozorivi na injenicu neopravdanoga zapostavljanja cjelokupnoga stvaralakog opusa ovoga pisca, pa tako i njegove kazalinokritike djelatnosti. Neke Begovieve kazaline kritike (npr. kazalini prikazi premijernih izvedaba Kosorove Nepobjedive lae, Ogrizovieva Vuine i Krleine Golgote), smatra Heimovi, morale bi svoje mjesto imati u svakoj antologiji hrvatske kazaline kritike.18 Vaan prinos teatrolokomu aspektu prouavanja Begovieve kazalinokritike djelatnosti u svojim znanstvenim istraivanjima podastrli su teatrolozi Nikola Batui i Boris Senker. Tako Batui godine 1971. u svojoj monografiji Hrvatska kazalina kritika, piui o hrvatskim kazalinim kritiarima XX. stoljea, napose u razdoblju izmeu dvaju svjetskih ratova, u posebnome poglavlju obrauje prinose Milana Begovia s tim u vezi, svrstavajui ga, uz Milutina Cihlara Nehajeva, Vladimira Lunaeka, Miroslava Krleu i Ranka Marinkovia, meu vodee kazaline kritiare toga razdoblja.19 tovie, Batui naglaava da se Begovi, unato tomu to je povremeno, a najee zbog utilitarnih razloga, iskazivao neka tipina obiljeja hrvatskih novinskih recenzenata svoga doba, kao to su povrnost pri ocjenjivanju, podlonost utjecajima vlastitih izdavaa ili pak onih drutvene i politike naravi, u svojim kazalinim kritikama iskazao kao vrstan znalac suvremenih europskih dramskih kretanja iznijevi o mnogim naim dramatiarima takve prosudbe koje ni danas nisu doivjele vanije promjene kada je rije o mjestu tih pisaca u hrvatskoj dramskoj knjievnosti, to je samo po sebi nedvojbeni pokazatelj vrsnoga kritiarskog nerva koji je nedvojbeno posjedovao.
18 Branko Heimovi, Predgovor; Milan Begovi I, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, sv. 75., Matica hrvatska i Zora, Zagreb, 1964., str. 17-18. 19 Nikola Batui, Hrvatska kazalina kritika, Matica hrvatska, Zagreb, 1971., str. 188-195.
prosinca 2010.
37
U lanku o uglednim hrvatskim kazalitarcima Ivi Raiu i Josipu Bachu Begovi je ne samo povijesno-biografski izvijestio o njihovu radu nego je posve tono odredio njihovo mjesto u cjelokupnome naem kulturnom krajoliku. Godine 1931. u novosadskome Pozorinom listu o uglednome hrvatskom redatelju Branku Gavelli Begovi pie: svaka Gavelina reija nije bila samo umjetniko djelo, nego i umjetniki dogaaj anticipirajui ulogu uglednoga hrvatskog redatelja u razvitku hrvatskoga glumita.20 Osim takvih pregnantnih ocjena, vano je istai da je Begovi precizno uspio uoiti sva ona njihova stvaralaka i umjetnika obiljeja, zbog kojih se njihova imena ne mogu zaobii u povijesti hrvatskoga kazalita. U takvim ralambama posve je jasno vidljivo da se Begovi bavio kazalinom kritikom, tj. da je njihove portrete reljefno izvlaio istim perom kojim je analizirao predstave i glumako-redateljske rezultate na pozornici.21 Godine 1929. u Jutarnjemu listu Begovi pie o glumici zagrebakoga HNK-a Mili Dimitrijevi sljedee: Jer gdje i kad e se nai svjeina i prostodunost, toplina i iskrenost, mekoa i istoa u izgovoru, jedrina i prirodnost u nainu, koji su bili glavna znaajka a jesu i danas umjetnosti ge Dimitrijevi?22 U svome kritiarskom poslu Begovi je znao biti i vrlo otar ne ustruavajui se i onih kritika koje su, nakon premijerne izvedbe, u cijelosti negirale vrijednosti odreene drame nekoga od naih poznatih dramskih pisaca (kao primjerice u ocjeni Kosorove drame Nepobjediva laa), ali i pokazujui da zna tono procijeniti vana obiljeja i onih dramskih djela koja hrvatska kazalina javnost nije znala odgovarajue prepoznati, kao to je to npr. godine 1922. uinio u svojoj antologijskoj kritici nakon premijere Krleine Golgote u zagrebakim Novostima23 te u analitikome lanku objavljenome u novosadskome
20 M. Begovi o Gavellinim reijama, Pozorini list, br. 2, Novi Sad, 6. oktobra 1931., str. 3-4. 21 N. Batui, n. dj., str. 194. 22 M. Begovi, Ga. Mila Dimitrijevi. (Prigodom novog nastupa.), Jutarnji list, XVIII., br. 6320. /s portretom/, Zagreb, 8. rujna 1929., str. 12. 23 M. Begovi, Krlea Golgota. Drama u pet inova. Nacrt za dekoracije: Ljubo Babi. Reija: Dr. Branko Gavella, Novosti, XVII., br. 302., Zagreb, 5. studeni 1922., str. 5; citirano prema: M. Begovi, Kritike i prikazi, Zagreb, 1943., str. 116-120. Usp. N. Batui, n. dj., str. 194.
38
HUM 6
Srpskom knjievnom glasniku, 24 mjesec dana nakon to je Krlea u tome asopisu prvi put objavio svoju dramu.25 U tome lanku Begovi izdvaja dva velika momenta koja odaju snagu Krleine umjetnike individualnosti. Prvo: njegova suverena sigurnost u svemu to se tie psihe gomila; drugo: njegov rafinirani nain kojim on motive najrealnijega ivota prenaa u simboliku i vizionarnost ne vrijeajui ni najmanje logiki razvoj dogaaja i ne izazivajui otpor u naem osjeanju. To je i razlog, istie Begovi, zato je Golgota proizvela onako dubok dojam na gledaoce, usprkos nekih duljina i opetovanja, usprkos jednog nerazmjera u dijelovima, i katkad suvinih, preobinih, baenih reenica i izraza.26 Nikola Batui nalazi da je Milan Begovi kao rijetko koji na kazalini kritiar znao tono zapaziti temeljne odrednice i kauzalitete kazalinog ina, pri emu je podjednako dobro odreivao glumake vrline, naglaavajui kako je govor glavno sredstvo glumake umjetnosti, i redateljske sposobnosti, i to na tragu promjena to ih je u interpretativnome smislu nosio novi redateljski narataj, pa se upravo od Begovievih kritika u naoj dramsko-kazalinoj kritici poinje shvaati pojam reije kao takve. Put do takvih ocjena Begoviu je zasigurno bio olakan injenicom to je i sam bio redateljem. Naime shvatio je da svaki redateljski postupak ukljuuje i odgovarajua mizanscenska rjeenja te da dobar redatelj samo nadograuje dramskoga pisca. Ipak, kazalinom kritikom Begovi se bavio nesustavno i nuzgredno, uz sav ostali bogati knjievni rad, pa i angaman u kazalitu, iz ega onda proizlazi i njihova neujednaena kvaliteta. Stoga Batui svoj portret Begovia kao kazalinog kritiara zaokruuje sljedeim rijeima: Begoviu je do pune kritiarske samosvojnosti, do punokrvnije povezanosti s kazalitem, kome bi on nekim svojim postupcima moda i usmjerio koji od njegovih sporednih tijekova, nedostajalo ozbiljnosti, ustrajnosti i vie teoretsko-estetske potkovanosti i upornosti. Premda vrlo esto lucidan promatra predstave i dobar analitik dramskog djela,
24 M. Begovi, Golgota od Miroslava Krlee, u Narodnom kazalitu u Zagrebu, Srpski knjievni glasnik, Nova serija, knj. VII, br. 8, Novi Sad, 16. decembar 1922., str. 623-627. /ir./ 25 M. Begovi, Miroslav Krlea, Golgota, Srpski knjievni glasnik, Nova serija, knj. VII, br. 5, Novi Sad, 1. novembar 1922., str. 335-343. /ir./ 26 Isto.
prosinca 2010.
39
dakle kritiar ija i knjievna i teatroloka komponenta recenzije bijae daleko od svakog improviziranog dilentantizma, Begovi nije, zaudo, polazio od nekih vrih knjievno-kazalinih, ili pak dramaturkih ishodita, nije kao Nehajev imao u sebi izgraen dramaturko-teoretiki sustav prema kojemu bi mjerio knjievna djela. Zato u njega nema nekih velikih promaaja u smislu neodgovornosti datih ocjena.27 Begovi je osobito od godine 1920. do 1925., u razdoblju svoje suradnje u zagrebakim Novostima, pokazivao ona u hrvatskih kazalinih kritiara prilino esta svojstva da su, pod pritiskom brzine redakcijskoga rada, esto bili neujednaeni pri prosuivanju, a ponekad i povrni pri ocjenjivanju. Kao kazalini kritiar Milan je Begovi ipak, unato i takvim povremenim kritiarskim slabostima, zakljuuje Batui, nedvojbeno ostavio nekoliko zanimljivih recenzija gdje se vrlo spretno spajaju ocjene knjievnog kritiara i promatraa redateljsko-glumakih udjela u cjelokupnom dojmu gluminoga ina28. Podrobnije o pojedinim Begovievim kazalinokritikim sudovima pisao je Boris Senker u svoj knjizi Kazalini ovjek Milan Begovi, objavljenoj u Teatrologijskoj biblioteci godine 1985., u poglavlju Prevodilac dramskih tekstova i kazalini kritiar, u kojoj s teatrolokoga motrita analizira brojne Begovieve kazaline kritike, a napose njegov kazalinokritiki rad dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljea.29 Senker dri da je Begovievim recenzijama imanentna samo jedna, uvjetno reena teorijska postavka, koja bi se ovako mogla formulirati: dramski tekstovi ostvaruju se unutar gluminom tradicijom provjerenih i sankcioniranih anrova salonske igre, poetske, psiholoke, socijalne ili povijesne drame, na primjer a svaki od tih anrova zahtijeva i trpi samo jedan nain reije, scenografske i kostimografske opreme i glume. Doputeni su manji otkloni, pomaci i varijacije u granicama anrova, ali ne i njihovo mijeanje, brkanje ili razbijanje.30 On je svoje sudove, ma kakvi god
27 N. Batui, n. dj., str. 194. 28 Isto, str. 195. 29 Usp. Boris Senker, Kazalini ovjek Milan Begovi, Teatrologijska biblioteka, knj. 12., urednik Nikola Batui, Hrvatsko drutvo kazalinih kritiara i teatrologa, Zagreb, 1985., str. 11-48. 30 Isto, str. 40.
40
HUM 6
bili, pie dalje Senker, znao potkrijepiti pomnim i preglednim analizama redateljskih postupaka, jer je uistinu znao pisati o reiji, tim vie to je aurno pratio domau i stranu teatroloku literaturu i periodiku, a u mnogim je europskim kazalinim sredinama (osobito za svoga boravka u Hamburgu i Beu) upoznao rad nekolicine vienijih europskih redatelja. U svakome sluaju o kazalinoj reiji pisao je kompetentnije i argumentiranije od veine hrvatskih kazalinih kritiara dvadesetih i tridesetih godina prologa stoljea.31 Begoviev kazalinokritiki rad, uz onaj vezan za prevoenje dramskih tekstova, zakljuuje Senker, svojevrsan su pokuaj usmjeravanja kazalita, oblikovanja njegova repertoara i stila, a ne samo reagiranja na teatar kakav on jest32. Begovi nije bio tek glumini opservator, puki pratitelj ili samo suputnik kazalita; naprotiv, u svemu je elio biti istinski kazalini ovjek kojemu je stalo da hrvatsko kazalite ide stazom najmodernijih europskih kazalinih iskustava. Svoj sud da se Begovi afirmirao, ne samo kao pjesnik, pripovjeda i dramatiar nego i kao kazalini kritiar, esejist i feljtonist te da je uspijevao ostati moderan kroz sve stilske mijene prve polovine XX. stoljea, unato tomu to su neki knjievni kritiari i povjesniari tu njegovu sposobnost promjene ili prilagodbe tumaili kao slabost, Boris Senker ponovio je i godine 1996. u predgovoru izbora Begovievih djela uvrtenih u ediciju Stoljea hrvatske knjievnosti.33 Moda bi se prije moglo govoriti o slabosti tih Begovievih kritiara koji su pisali u skladu s politikim okrujem, a ne s injenicama.
5.
Begovievi kazalini lanci vrijedni su prinosi hrvatskoj kazalinoj kritici, zanimljive ocjene o recentnoj domaoj i stranoj dramskoj umjetnosti, a poesto su to i autorovi polemiki tekstovi u svezi s najraznovrsnijim pitanjima hrvatskoga, a napose zagrebakoga kazalinog, kulturnoga i javnoga ivota; to su zapravo svojevrsni kulturoloki dokumenti o kulturnome i umjetnikome ozraju doba u kojemu su pisani.
31 Usp. isto, str. 30-31. 32 Isto, str. 43. 33 Usp. isto, str. 12-13.
prosinca 2010.
41
Kao knjievnik koji je punih etrdeset godina, u razdoblju od godine 1904. do 1944., objavljivao razliite tekstove o kazalinoj umjetnosti, svojim je lancima izazivao polemike, ali i pohvalne sudove. Kao ugledni pisac i kao ovjek iskustva glede domaih knjievnih prilika, a pogotovo kao dramatiar i vrstan znalac suvremenih europskih dramskih kretanja, Begovi je u svojim novinskim kazalinim kritikama iznio o mnogim naim dramatiarima i o kazalinim ostvarenjima pregnantne i posve tone ocjene.34 Ta je ocjena napose potvrena nakon izlaska Sabranih djela Milana Begovia, kada je napokon na jednome mjestu razvidan cjelovit kazalinokritiki i teatroloki opus Milana Begovia, toga klasika hrvatske knjievnosti XX. stoljea.
Literatura
- Batui, Nikola, Hrvatska kazalina kritika, Matica hrvatska, Zagreb, 1971. - Begovi, Milan, Die ragusische Dichtung, Hamburger Nachrichten, br. 9, str. 2-3; Hamburg, 3. oujka 1912. i br. 10, str. 2; Hamburg, 10. oujka 1912. - Begovi, Milan, Dramska umjetnost u Beu. (Nekoliko utisaka.), Narodne novine, LXXX, br. 21, Zagreb, 27. sijenja 1914., str. 1-2. - Begovi, Milan, Emanuel von Treuchtlingen. Zur heutigen Urauffhrung der neuesten Komdie von Herbert Eulenberg Alles um Liebe im Deutschen Schauspielhaus, Hamburg, Hamburger Nachrichten, Hamburg, 16. veljae 1911., str. 1. - Begovi, Milan, Ga. Mila Dimitrijevi. (Prigodom novog nastupa.), Jutarnji list, XVIII., br. 6320. /s portretom/, Zagreb, 8. rujna 1929., str. 12. - Begovi, Milan, Goethes Gtz im Deutschen Schauspielhaus. (Erste Auffhrung 22. Mrz.), Hamburger Correspondent, Hamburg, 21. oujak 1911., str. 1.
34 Usp. N. Batui, n. dj., str. 189-192.
42
HUM 6
- Begovi, Milan, Golgota od Miroslava Krlee, u Narodnom kazalitu u Zagrebu, Srpski knjievni glasnik, Nova serija, knj. VII, br. 8, Novi Sad, 16. decembar 1922., str. 623-627. /ir./ - Begovi, Milan, Hauptmannova Grizelda. (Premijera u Berlinu u Lessing Theatru.) U Hamburgu, 7. oujka 1909., Narodne novine, LXXV, br. 64, Zagreb, 19. oujka 1909., str. 2-3. - Begovi, Milan, Il Teatro di Stato in Jugoslavia. Reale Accademia DItalia, Classe delle Lettere, IV Convegno Volta Tema: Il Teatro, Roma 8-14 Ottobre 1934. - Begovi, Milan, Il Teatro Nazionale Croato di Zagabria, Comoedia, Anno V, N. 7, Milano, 20 Luglio 1926., str. 19-22. - Begovi, Milan, Miroslav Krlea, Golgota, Srpski knjievni glasnik, Nova serija, knj. VII, br. 5, Novi Sad, 1. novembar 1922., str. 335-343. /ir./ - Begovi, Milan, Moderni reiser, Narodne novine, LXXVII, br. 282, Zagreb, 7. prosinca 1911., str. 1-2. - Begovi, Milan, Nova hipoteza o Shakespearu, Narodne novine, LXXX, br. 53, Zagreb, 6. oujka 1914., str. 1-2. - Begovi, Milan, O naem modernom pozoritu, Srpski knjievni glasnik, knj. XXVI, br. 12, 1911., str. 917-932. - Begovi, Milan, Povrijeenoj veliini, Hrvatski narod, VI, br. 1068, Zagreb, 14. studenoga 1944., str. 2. - Begovi, Milan, Shakespeareov Rikard III.. (Pokusi, reija, inscenacija i predstava.) (Hamburg), Narodne novine, LXXV, br. 111, Zagreb, 15. svibnja 1909., str. 2-3; br. 112, Zagreb, 17. svibnja 1909., str. 1-2. - Begovi, Milan, Stjepan Mileti i njegovo Hrvatsko glumite, Novi list, VII, br. 77, str. 1; br. 78, str. 1; Rijeka, 17. i 18. oujka 1904. - Begovi, Milan, Talijanska dramatika na njemakim pozornicama. Mnijenja hamburkog dramaturga M. Begovia, Hrvatski pokret, VIII, br. 133, Zagreb, 12. lipnja 1912., str. 2-3.
prosinca 2010.
43
- Begovi, Milan, Talijanska dramatika na njemakim pozornicama, Hrvatski pokret, VIII, br. 133, Zagreb, 12. lipnja 1912., str. 2-3. - Begovi, Milan, U kazalinoj garderobi. Hamburg, u aprilu 1909., Narodne novine, LXXV, br. 93, Zagreb, 24. travnja 1909., str. 1-2. - Begovi, Milan, Wallenstein an einem Abend. Neu-Inszenierung am Deutschen Schauspielhaus, 9. Mrz 1912, Hamburger Nachrichten, Hamburg, 7. svibnja 1912. - Begovi, Milan, Kritike i prikazi, uredio i pogovorom popratio dr. Marko Fotez, Tisk. Union, Suvremeni hrvatski pisci, knj. 6, Izdanje Hrvatskog izdavalakog bibliografskog zavoda, Zagreb, 1943. - Begovi, Milan, Kritike i prikazi: Sabrana djela Milana Begovia, sv. XVII., uredio Tihomil Matrovi, HAZU i Naklada Ljevak, Zagreb, 2003. - Begovi, Milan, Theatralia I: Sabrana djela Milana Begovia, sv. XVIII., uredile Nina Vinski i Andrea Sapunar, HAZU i Naklada Ljevak, Zagreb, 2003. - Begovi, Milan, Theatralia II: Sabrana djela Milana Begovia, sv. XVIII., uredila Andrea Sapunar, HAZU i Naklada Ljevak, Zagreb, 2003. - Buzov, Dragan, Milan Begovi najizvoeniji hrvatski dramski pisac u Njemakoj, Recepcija Milana Begovia, Zbornik radova s meunarodnog znanstvenog skupa povodom 120. obljetnice roenja Milana Begovia, gl. urednik Tihomil Matrovi, Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu, Zavod za povijest hrvatske knjievnosti HAZU u Zagrebu i Hrvatsko filoloko drutvo Zadar, Zagreb Zadar, 1998. - Heimovi, Branko, Predgovor, Milan Begovi I, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, sv. 75., Matica hrvatska i Zora, Zagreb, 1964., str. 17-18. - Milan Begovi o Gavellinim reijama, Pozorini list, br. 2, Novi Sad, 6. oktobra 1931., str. 3-4.
44
HUM 6
- Quast, Uwe, Die Entwicklungsgeschichte des Hamburger Deutschen Schauspielhauses von Carl Hagemann bis Hermann Rbbeling, doktorska disertacija, Be, 1968. - Senker, Boris, Kazalini ovjek Milan Begovi, Teatrologijska biblioteka, knj. 12., urednik Nikola Batui, Hrvatsko drutvo kazalinih kritiara i teatrologa, Zagreb, 1985.
prosinca 2010.
45
THEATRICAL-CRITICAL AND THEATROLOGICAL WORK BY MILAN BEGOVI

Summary
Milan Begovi is the author of almost two hundred theatrical-critical texts and different theatrical retrospections, polemics, portraits of theater artists and theatrological articles and this, so far less known part of rich creative opus of Milan Begovi, in the same time undoubtedly represents prominent drama writer as unavoidable and distinctive person in the frame of Croatian theatrical critics of the first half of the 20th century. As a prominent writer and experienced man as far as home literature circumstances are concerned and especially as a dramatist and excellent connoisseur of European drama movements, in his newspapers critics Begovi talked about many our dramatists and theater achievements and gave them meaningful and completely correct assessments. Begovi systematically followed theater life in all the areas he spent some time in Split, Zadar, Vienna, Hamburg and especially Zagreb regularly writing critics of theater shows he watched. His numerous theatrical-critical texts which speak about a writers critical relation to theater happenings were published in many Croatian newspapers and magazines in the period from 1904 to 1940 i.e. in the period of 4 decades. Besides Croatian periodicals, Begovi was writing about theater people and happenings, especially Croatian ones, in German, Austrian, Italian and Serbian magazines and newspapers and contributed to knowing of theater art outside the national borders. Key words: drama art, Milan Begovi, theater critics, theater polemics.
46
HUM 6
Ljubica Matek Filozofski fakultet Sveuilita u Osijeku
UDK 821.111(73).09 Hemingway E. Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 10. XI. 2010.
READING HEMINGWAYS GENDERS THROUGH JACQUES LACAN

Summary
The aim of this paper is to provide a somewhat new insight into the gender issue in a selection of Ernest Hemingways texts from a Lacanian point of view. Hemingways male characters, both consciously and subconsciously, assign to their women the stereotypical role of a faithful supporter, usually with no life of their own, in order to sustain an ideal image of themselves. These men use the institution of marriage or a relationship as a means of supporting their male supremacy, which leads to the females subordination. Consequently, women are reduced to the role of a nurse or even an apprentice, while their subordinate position creates in men the feeling of power. The use of stereotypes in any type of discourse is an exercise of power or superiority over others. Key words: Hemingway, gender, Lacanian mirror, woman-nurse, psychoanalytical criticism.
prosinca 2010.
47
Ljubica Matek Wives are young mens mistresses, companions for middle age, and old mens nurses (Bacon, 2006, 1554).
For centuries, marriage and family life tend to be viewed through a prism of gender stereotypes. The man should traditionally be the breadwinner, the strong macho type, the hunter, the reason, the originator and the basis of a well-structured home. Women are mothers, caretakers, and the weaker party; as such they represent what is not essential but dispensable, such as emotions and beauty, having thus stereotypically a decorative and supportive role in the family. This traditional and narrowing definition of a persons role in life has caused much academic discussion leading to the conclusion that gender intersects with racial, class, ethnic, sexual and regional modalities of discursively constituted identities (Butler, 2006, 6). Reducing people to stereotypes by emphasizing only one of their features means denying their uniqueness, erasing their individuality and turning them into concepts rather than accepting them for the complex human beings that they are. In other words, using stereotypes is a mere exercise of power or superiority over others. To summarize, the gender discussion has resulted in a new understanding of the issue, leaving it up to every individual to define themselves as they see (feel) fit. Accordingly, the term gender identity is defined as an individuals self-conception as being male or female, as distinguished from actual biological sex (Encyclopdia Britannica; italics mine). Precisely because of its long-term controversy, the issue of gender identity found its way into literature. Not only the actual life, but also the world of literature have traditionally been patriarchal and maledominated, and for a long time both texts and contexts supported a stereotypical image of women as mere caretakers. By the time Hemingway published his first book, Three Stories and Ten Poems in 1923, women in the United States had the right to vote (which they won in 1920) and became, thereby, politically equal to men. Interestingly, America was not the promised land for Hemingway. He traded it in for France, where women had to wait until 1944 to achieve political equality. In such a cli48
HUM 6
mate, exceptional women who tried to break the patriarchal illusion by making decisions on their own typically ended up ostracized, laughed at or even proclaimed mad. Their empowered behaviour endangered the male image of themselves as the dominant sex, and it had to be contained by making these women seem eccentric and unwomanly. It was not necessarily the writers decision or intention to depict women as inferior, but it resulted from what was culturally understood, implied, expected and, most of all, it resulted from how life was lived. Although it is understood that the writer decides on the issue he or she will write about, still it happens more often than not that issues are being discovered by readers. In other words, it is not exclusively the writer who intends for gender issues to be the object or subject of the text, but they are discovered as significant during the process of reception. Gender issues dominate the Hemingway Text1 and there have been a significant number of discussions and publications about Hemingway and his genders (Hewson, Kennedy, Spilka, Vernon). However, the objective of this paper is not to determine whether Hemingway intended to write about gender or whether Hemingways readers and critics discovered gender as one of the dominant issues that creatively inspired him. The aim is to provide a somewhat new insight into the issue from a Lacanian point of view by showing that Hemingways male characters, both consciously and subconsciously, assign to their women and wives a stereotypical role of a nurse, a helper, caretaker, and faithful supporter with no life of her own in order to sustain their own ideal image of themselves. The analysis will refer to Hemingways novels The Sun Also Rises and The Garden of Eden, the first and last of his novels, and to three short stories from the collection In Our Time: Indian Camp, The End of Something, and Cat in the Rain. In these texts, male characters use the institution of marriage or a relationship as a means of supporting their male supremacy and female subordination in which the reduction of a woman to a nurse, helper or
1 Hemingway Text is a term used by Comely and Scholes in their book Hemingways Genders. Rereading the Hemingway Text to refer to the totality of Hemingways writings both published and unpublished.
prosinca 2010.
49
Ljubica Matek
even apprentice, helps the man to gain a feeling of power. The idea of Hemingways woman-nurse is not new. In her book Playing in the Dark, Toni Morrison argues that many of Hemingways female characters are nurses: They are essentially the good wives or the good lovers, ministering, thoughtful, never needing to be told what the loved man needs (1992, 81) as well as tender helperswith nothing to gain from their care but the most minimal wage or the pleasure of a satisfied patient (1992, 82). And the patient is, of course, a man. By depicting women only as nurses, they are being reduced to mere help staff for the important people, which are men. While Morrison discusses the issue of blackness, as she calls it, and not the motives and causes of the male need to dominate, Lacans The Mirror Stage, offers a plausible explanation of the male characters need to have such a woman by their side. She will not contribute to their life and marriage by her distinct personality and life force, but will support the husbands own ideal picture of themselves by serving as a reflective surface (Homer 24). The woman becomes a mirror in Lacanian sense. In describing how the ego is constructed,
Lacan insists that the ego is based on an illusory image of wholeness and mastery and it is the function of the ego to maintain this illusion of coherence and mastery. The function of the ego is, in other words, one of mis-recognition; of refusing to accept the truth of fragmentation and alienation. (Homer, 2005, 25)
In seeing their own ideal image through the reflection in the faces of their supportive female partners, the male characters get a confirmation of their superiority; they need their women to prove to them that they are real men.
To exist one has to be recognized by an-other. But this means that our image, which is equal to ourselves, is mediated by the gaze of the other. The other, then, becomes the guarantor of ourselves. We are at once dependent on the other as the guarantor of our own existence and a bitter rival to that same other. (Homer, 2005, 26)
50
HUM 6
Therefore, the marriages and relationships described in the selected texts are being used by men as a means of reinforcing their superiority by suffocating the true self of the women. The women are only supposed to reflect and nourish the male ego. They must not see themselves as equals, because that reduces the mans power. The woman must recognize her man as the leader and acknowledge him as someone stronger, smarter and abler than herself. The women-nurses, who comply because they lack the motive for self-realization, stay married and keep their man. The women, who stand up for themselves, because they refuse to be reduced to being a mans mirror-image, remain alone, and often unhappy. The same happens to women who recognize the man as their equal and wish to stay in a happy and healthy relationship of equals. This kind of mature relationship is not possible in Hemingways stories because the men need to feel superior. In The Garden of Eden, his last and posthumously published novel, Hemingway describes how a young woman, Marita, is brought into the Bourne marriage by Catherine, the wife. Their mnage trois presents probably the most complicated relationship of all. Namely, each of the three characters has a gender problem; they are all searching for their feminine or masculine identity. Their quest ends up stereotypically, that is reaffirming both the patriarchal world order and the nurse-role that women have in it. David and Catherine are on their honeymoon. It is a typical place of patriarchal heaven: the macho husband and the supple, sensual wife ready to satisfy his every need. She is patient and invisible throughout the day, giving him space to do his masculine things, fishing and writing, and she is eager and willing to please him in bed when he returns to their cave after his day of hunting. However, their life in paradise ends soon because Catherine embarks on some sort of a personal quest for her gender identity, or, as Spilka puts it, because of the painful struggle of the heroine, Catherine Bourne, to define herself creatively (1990, 12). She refuses to be defined by her husband and starts to explore other possibilities of defining herself. She becomes more masculine and thus, in Lacanian terms, she becomes Davids rival as she tries to play
prosinca 2010.
51
Ljubica Matek
the male role in bed and to achieve physical likeness with him: she cuts her hair short and forces him to color his hair. She insists on becoming twins, wants to be identical to David, most probably because she wants to become a man, a boy, as she says, believing that this is how she will become a real person, an important person, someone whose desires or hobbies are equally valid as Davids. She realizes that men can do whatever they want to do and not what is expected of them. Men are active and women should be passive, but Catherine decides to take things into her own hands. After each stage of the change, she and David look into a mirror as if they are looking for more than just information on their new looks:
Catherine stood up and looked at herself very seriously in the mirror I like it so much, she said. Too much. She looked in the mirror as though she had never seen the girl she was looking at. (Hemingway, 1986: 81) So thats how it is, he said to himself. Youve done that to your hair and had it cut the same as your girls and how do you feel? He asked the mirror. [] He looked at the mirror and it was someone else he saw but it was less strange now. (Hemingway, 1986: 84) He looked at the face that was no longer strange to him at all but was his face now and said, You like it. Remember that. Keep that straight. You know exactly how you look now and how you are. Of course he did not know exactly how he was. But he made an effort aided by what he had seen in the mirror. (Hemingway, 1986, 85)
Their transformation is obviously not just physical; they both sense the inner change in them. While Catherine becomes more self-assured as she constructs her new identity, David has a feeling that he will soon lose his. It seems that neither of them can go on without a mirror anymore, so they order one to be placed in the bar of the hotel, where they spend a lot of their time: A bars no good without a mirror. [] Well both get it and then we can all see each other when we talk rot and know how rotty it is. You cant fool a bar mirror (Hemingway, 1986, 102-103). The mirror here is both a literal and a symbolic object: they literally look into it analyzing their new looks, but symbolically it represents an omniscient being who is supposed to help them get in touch with
52
HUM 6
their own identity; they ask the mirror to tell them who they really are. In Lacanian terms, by means of a mirror they are trying to construct themselves or to form their ego through the identification with an image of the self (Homer, 2005, 18). In the search for her independence, Catherine exercised her masculine traits, strength and dominance over David, because she refused to be the silent partner in the marriage. She understood or felt that she needed to become more like David in order to become a full, self-realized person. As the new self emerged, the old feminine self died and Catherine, in her newly created masculine determination, decided to find a replacement for her old self. She brings David a new obedient woman because she herself cannot bear to play the nurse role anymore. Marita is also a woman searching for her identity and trying first to get in touch with her femininity by having a female partner, Nina. She then engages in a bisexual relationship with the Bournes because she understands that she needs a man to make her a real woman. She tells David, Im glad Im smaller. [] I mean I thought you might like someone of my size. Or do you only care for tall girls? (Hemingway, 1986, 98), implying not only her physical stature but also her personalityshe does not mind being smaller than a man. She will be more supportive, whereas the tall Catherine is the subversive one. Their search for identities ends in a stereotypical way: Marita goes straight both literally, renouncing homosexuality, and symbolically, creating a real woman out of herself. She becomes Davids nurse, takes care of him and his writing, supporting thus his masculinity. She is a total opposite of Catherine who burned Davids stories about Africa, because they were an expression of his masculinity and represented a recuperation of manly powers through artistic resistance to the hazards of androgynous adulthood (Spilka, 1990, 3). Catherines strong masculine behavior was subversive and it emasculated David. Her desire to dominate is ultimately punished in Hemingways patriarchal world: she loses both of her lovers, a husband, a friend as well as her mind. A strong woman who refuses to fit into her socially constructed role, who not only challenges the natural position of women in a heterosexual marriage but imitates
prosinca 2010.
53
Ljubica Matek
a man, must be mad. The Bournes were in Eden as long as Catherine played the expected role. Once she decided to create her own self on her own terms, to become who she wanted to be, and not to serve as Davids ideal reflection anymore, their perfect world, that is marriage, fell apart. Similarly, in Hemingways other novel, The Sun Also Rises, Brett Ashley tries to exercise her womanhood in the wrong way. She is punished by an unhappy existence in which only drinking can numb the misery caused by her inability to live in a harmonic marriage. Lady Brett Ashley is a woman who keeps the company of men; she has no female friends, and in many respects she is more of a man than the men she socializes with. Her love affairs and marriages fail because she cannot be subordinate to a man. In her first marriage, the husband used to abuse her physically and verbally, but Hemingway explains and excuses his abusive behavior by the fact that he is a sailor who probably has some sort of Post-Traumatic Stress Disorder (PTSD) and who is therefore a man in need of a woman nurse. However, Brett is not one. She refuses to live in fear and leaves her dysfunctional husband who abused her in order to relieve his frustrations and prove himself a man. Even though Hemingway only briefly refers to her first marriage, we get a distinct impression that her first husband did not try to dominate her by force merely because of his own traumas. He seems to have felt intimidated by her personality and had to keep up a superior, masculine image of himself by humiliating her, that is sadistically forcing her to sleep on the floor and continuously threatening to kill her. The marriage ends because Brett is too strong of a person to put up with any mans need to undermine her in order to prove himself a real man. Interestingly, later on Brett volunteers as VAD during the war. This was her literal attempt to become a nurse. She ends up in a hospital where Jake Barnes is on recovery after he got wounded during the war. They immediately make a bond deeper than friendship; to a romantic reader they might seem like soul mates. However, even when she finds someone she likes, respects and loves, she renounces the position of a weaker party, of a woman caretaker. They do not get involved; she no
54
HUM 6
longer works as a volunteer nurse and starts, paradoxically, to exercise her womanhood in a totally masculine way: she drinks, is promiscuous, and watches bullfighting. She is one of the guys. Both of her men, the sadistic one and the gentle one, required her to be a nurse, and this did not appeal to Brett. She concluded that if being a woman means being a nurse, she must then behave as a man in order to have the right to be herself, to be a person and not any mans shadow. Throughout the novel, the reader gets the impression that love between Jake and Brett is real, that they have true feelings for each other. Interestingly, Jakes literal physical impotence caused by his war injury is not what prevents them to be together as a real couple. It seems that he is figuratively castrated by Brett. She is not the type of woman to support an illusory image of wholeness and mastery (Homer, 2005, 25) for any man. She is very strong, almost masculine, a man-eater and it is clear to Jake from the very first moment that Brett does not intend to change for anyone. A man has to feel somewhat intimidated by such a figure and develop the fear of not being able to perform well, that is to satisfy her. For this reason he, on the one hand, masochistically lets her go with other men and even sets her up with Romero, but, on the other hand, he tries to gain some strange feeling of control over her by playing the match-maker. He becomes the confidant, someone she will always turn to for advice or comfort. Her infatuation with Romero, the ultimate Mana handsome, young, honorable and principled bullfightercould have been crowned with a marriage. She is offered a chance: He really wanted to marry me. So I couldnt go away from him, he said. He wanted to make it sure I could never go away from him. After Id gotten more womanly, of course (Hemingway, 2006, 246). Romero told her what a real woman should look like and how she should behave in order to be blessed with a happy life: she needs to have long hair, as a symbol of femininity, and always stand by her husbands side. However, this is unacceptable to Brett and, once again, she sacrifices a possibility of having a man, a husband, for something much more important: a chance to have herself. She must be the one in charge, deciding on the destiny of a relationship, which is a
prosinca 2010.
55
Ljubica Matek
purely masculine prerogative. In a patriarchal society the man leads and his woman follows, not the other way round. Her flirt with Robert Cohn could also have ended up in a marriage, but, interestingly, she could not stand his chivalric behavior which she mistook for a display of femininity: he was constantly following her, wanting to be close to her and to make an honest woman out of her. He seemed to be too submissive and, in Hemingways world, not much of a man. Once he was a boxer and that gave him the masculine edge he needed to survive. But now, Cohn is a person disliked by everyone. He is a Jew and a romantic, sentimental soul. He wishes to have a partner, a woman he would love and who would love him back. The implied equality of partners in the romantic relationship he envisages with Brett is outrageous to all their friends, especially because he seems to want both of them to be feminine, that is full of understanding for the other partner and gentle to each other. In the Hemingway text, this kind of a man is not manly enough. He is a disgrace to his gender and therefore must be ridiculed. Hemingway thus shows him to be nave: he does not believe it to be possible that Brett could get married to someone she did not love (Hemingway, 2006, 46), even though Jake tells him Shes done it twice (Hemingway, 2006, 47). He is always the fifth wheel in the company and they all make (cruel) jokes about him. Because of his Jewishness, naivety and his romantic ideas he is generally perceived as a character with distinctly feminine qualities, and in the Hemingway text this constitutes a flaw: he is not a real man, but inferior and weak and, as such, undesirable both as partner and friend. Bretts curse is that she wants to be an equal to a strong man, but it seems that a successful marriage requires one of the partners to be subordinate. Jake, who accepts her as a person, an equal, cannot become her partner. He remains a friend. The rest of the men, who were or wish to become her partners, are either too weak (Cohn), which is unattractive for her, or too domineering (her first husband and Romero), which suffocates her true self. And that is why she must remain alone. In order to find her true self she has to detach herself from the suffocating marriage and relationships, or, in Lacanian terms, [f ]or a person
56
HUM 6
to identify themselves as an autonomous coherent self they must first distinguish themselves from others and from their social environment (Homer, 2005, 21). Similarly in The Garden of Eden, Catherine Bourne wanted a change in order to feel like a real woman, because being only Davids wife was not enough for her to feel like a full person. First she tried to construct her new identity by playing a role of a boy, but, of course, playing roles cannot bring real long-lasting satisfaction, fulfillment or feeling of self-realization. To define herself, she had to get out of her role and distance herself from her environment. Mark Spilka recognized this need for emancipation in Hemingways female characters, but has reduced it only to sexual emancipation:
Bretts style-setting creativity becomes, in The Garden of Eden, the leading characteristic of Catherine Bourne, whose smart boyish haircuts, blond hairdyes and matching fishermans shirts and pantsall shared with her androgynous husband Davidare plainly expressions of the new postwar mannishness, the new rivalry with men for attention and power, for a larger stake in the socio-sexual pie: new sexual freedoms and privileges, then, new license. (1990, 204)
It is true that both Brett and Catherines sexual behavior is unorthodox, but Bretts promiscuity and Catherines bisexuality is not their goal but one of the means for personal development and full emancipation. They do not fight for sexual privileges but to become full persons, independent, self-sufficient, women who do not need to be defined by their men, and who refuse to serve as mirrors to their insecure partners. It seems that, although Hemingway allows the women to become independent, he does not allow them to be happy and thus implies that a woman needs a man to be happy. In other words, there is no bliss outside a traditional, patriarchal home. What is more, for deciding to construct her own identity someplace other than in the reflection of her husband as her superior, Hemingway punishes a woman by madness, loneliness and unhappiness. Once a woman truly emancipates it seems that there is no possibility of another marriage (or relationship) in a world where
prosinca 2010.
57
Ljubica Matek
men only wish to marry a half-person, someone who will be satisfied to only serve as a helper. This pattern can clearly be recognized in Hemingways shorter fiction. The short story Indian Camp from the collection In Our Time is a very interesting example of male incapacity to accept their partners female individuality. The story revolves around Nicks father, the doctor, performing a Cesarean section on an Indian woman. She had been trying to have her baby for two days (Hemingway, 1958, 16). At one point, the injured husband who is in the upper bunk commits suicide by cutting his throat. If we take it that people commit suicide in moments when they do not see a way out, when they feel worthless and their selfimage is severely compromised, it is quite legitimate to ask what causes the feeling of inadequacy in this man at the point when his wife is about to produce an heir, a daughter or a son. Obviously, the woman having a baby is in pain and screaming. Her screams are not just an expression of pain but also of the essence of her femininity: the womens ability to give birth is both a blessing and a curse and the magic of the moment is incomprehensible to men (unless they are doctors, as Nicks father is). Labor is a violent departure from the ideal picture of a woman interested in her man. She is much more interested in herself and the baby and there is no room for a man at that particular moment, unless the man is ready to play the role of a nurse. Of course, [t]he men had moved off up the road to sit in the dark and smoke out of range of the noise she has made (Hemingway, 1958, 16). They are not willing to participate in an event where they do not play the major role but can only stand in fear and awe of a new life being born. They cannot stand to be the helpers, the support. However, fate wanted it that the husband of the woman giving birth had been injured three days before and he is unable to run away from her screams. He must listen to her; he must endure hours and days of screaming which only emphasizes his momentary inability. His wife is unable to take care of him, not only because she is in need of nursing herself but also because she is performing a heroic deed struggling to bring new life into this world. It is the ultimate expression of her femininity and her identity making
58
HUM 6
her the strong hero; the husband is an injured weakling and he cannot bear it. Whatever their relationship might have been prior to this, and we can only guess, at this point she ceases to be the silent partner, both literally and symbolically. By letting her voice resonate throughout the Indian camp, she lets him know that he is not a real man. He cannot do anything to help her and he cannot go away to smoke with the rest of the men. He is emasculated and humiliated by his injury. And he does not know how to deal with fear, insecurity, and his own inadequacy, so he ends it all by killing himself. When Nick asks his father for an explanation why the man killed himself, the doctor says: He couldnt stand things, I guess (Hemingway, 1958, 19) and, importantly, adds that not very many men and hardly any women kill themselves. The man could not come to terms with how things turned around: he was not the center of his wifes world, and what is worse, he was not the most important in the family, either. Nobody called for the doctor when he injured himself, whereas her suffering deserved medical treatment. This realization destroyed the image of the husband as the senior of the family in terms of priority, importance. At that moment, or for the duration of the two days of her labor, he lost his superior position and his symbolic death as the Man led to his literal death through suicide. According to Lacan, a subject identifies himself/herself with an image in the mirror and then mis-recognizes himself/herself. To put it simply, we are not who we are but who we want to be. We do not recognize what we are but what we choose to see (mis-recognize) in the mirror. The imaginary is at the core of our experience because it is a realm of identification and mirror-reflection; a realm of distortion and illusion. It is a realm in which a futile struggle takes place on the part of the ego to once more attain an imaginary unity and coherence (Homer, 2005, 31). Clearly, the constant process of defining and redefining who we are is at the core of the texts discussed in the paper. The men would like to define both themselves (through the adoring eyes of their women) and their women (by means of the stereotypically constructed roles), whereas the
prosinca 2010.
59
Ljubica Matek
women struggle to stop being mirrors and to learn, decide and create for themselves who they really are. In his book How to read Lacan, Slavoj iek discusses the impossibility to penetrate someone elses personality, the abyssal dimension of another human being (iek, 2007, 42) and explains that we err if we believe to fully know other people, even those closest to us, because beneath the neighbour as my mirror-image, the one who resembles me, with whom I can empathize, there always lurks the unfathomable abyss of radical Otherness, of one about whom I finally know nothing (iek, 2007, 43). It could be argued that what drove the man to suicide in the story Indian Camp was the shocking realization that his wife had the ability to endure such excruciating pain for such a long time and the embarrassing realization that he himself could not bear such pain. The breakdown of stereotypes creates a world of uncertainty. We cannot know who others are; we are left to our own devices to construct ourselves and learn about others. It is a world where we are not in control of others and that is why the idea of wives surprising their husbands with unexpected virtues and qualities is so unsettling for Hemingways men. The men, breadwinners and hunters, seek supportive, non-assertive women as their mates so that they can sustain an ideal macho image of themselves for life. What is more, they deny the possibility that their women are or could be separate individuals who may think differently or have different desires than their men. In the chapter on fantasy and sexual relationship, iek analyses a beer commercial in which a woman kisses a frog to get the man, but the man then kisses the woman to transform her into a beer bottle. The significance of the story is, as iek explains, in the fact that there cannot exist a natural couple of the beautiful woman and man (56) because the womans love and affection (signaled by the kiss) turn a frog into a beautiful man, a full phallic presence whereas what the man wants is to reduce the woman to a partial object, the cause of his desire (56; italics mine). Even though ieks comment is undoubtedly humorous, and, as such, might be rejected by some as not serious enough, still the story clearly illustrates the point of women and men having different desires. While women wish to be60
HUM 6
come equal with men and have a real human being as a partner, men need to feel superior and would therefore be much happier with a beer bottle: an object of their desire. This commercial-type of scenario is evident in all of the previously analyzed texts, but also in the story The End of Something. The love relationship between the two major protagonists in the story, Nick and Marjorie, turned out indeed to be the institution of male supremacy over a subordinate female. Nick was very happy with Marjorie for as long as she was someone who looked up to him, who was taught to fish by him and who would listen to him as his superior. She was an apprentice and he was happy to let her in on all the secrets of fishing, an activity that defined him as a man in contrast to a girl who, as Nick believed, could never learn how to do it properly. He did not think it possible that she will indeed master all the masculine fishing skills and thus become his equal. Now that he has taught her everything and she knows all the things that he does, Nick does not feel the same passion anymore: I cant help it, Nick said. You do. You know everything. Thats the trouble. Ive taught you everything (Hemingway, 1958, 34). At this point they cannot play the pupil-teacher roles any longer. She has symbolically graduated into a real person by acquiring masculine knowledge and skills. This bothers Nick, because Marjorie cannot serve as his mirror anymore. He cannot look into her curious eyes reflecting an ideal image of a man who knows everything. They are now two people who know everything. The difference between them is in the fact that Marjorie enjoys being in a relationship of two adults, two equals, whereas Nick needs to feel superior. He therefore ends the relationship, but he does it without a real explanation. He leaves it up to her to figure out what has gone wrong and how she changed. She is not fun anymore, and he wants to make it seem as if it is her own fault that the relationship is over, because she tried too hard to become like him. The appeal of a helpless, nave girl is gone and Nick does not feel man enough next to a real woman. Even though it is Nick who wanted to break the relationship, the reader gets the impression that things end up the other way around. Marprosinca 2010.
61
Ljubica Matek
jorie takes the boat and leaves the spoiled brat to walk home on his own, making this a real story of a womans emancipation. She does not show remorse or sadness; more precisely, she does not show weakness or neediness. She knows she has herself and that life will go on, even without Nick. Nick, on the other hand, feels extremely irritable, because subconsciously he expected her to make a scene, to cry or shout or beg, because he wanted her to be needy. His ideal image of himself was compromised in a relationship with a girl who knew everything and now, after he has left her, it is completely crushed by Marjories strength and determination. His idea of regaining the upper hand by breaking up suddenly and without explanation, because a Man has the right to decide over the destiny of their relationship, has backfired. She is not left helpless, crying or insane. She does not need him to live on, but he, on the other hand, needs someone who will help him feel superior and needed. Someone he can teach about life. Even his friend Bill expected a scene, because that is what women do when their men leave them. But here, it is Nick who is lying, his face on the blanket (Hemingway, 1958, 35) as if he were crying and who needs to be left alone: Oh, go away, Bill! Go away for a while (Hemingway, 1958, 35). The End of Something thus becomes the end of many things: the end of a relationship, obviously, but also the end of an illusion. Nick is not such a strong, irresistible man after all. Marjorie is not a girl anymore; she is a woman, a person. In the end, the mirror is broken and the reflection of an bermensch is gone. What is left is the truth and the reality of life with which a man must now learn how to cope. He must learn to love his true self as well as to love another real person, and not to be in love with the unrealistic image of his superior Self as mirrored by others. This idea of loving ones partner for who he or she really is, is also central to the short story Cat in the Rain. It is a story about an American couple in Italy, on a rainy afternoon. They are in their hotel room, George is reading and his American wife (we do not know her name) is looking out the window. She sees a cat hiding from the rain under a garden table and she goes to get it. Her sudden and very strong urge to get the cat is the crucial moment; it is the key that unlocks the truth to their relationship.
62
HUM 6
George is much more interested in the book than in his wife. She is of secondary importance. Although he offers to go and get the cat, he does not even look up at her. It is just a mechanical offer with no real intention behind. It is actually a dismissive gesture that serves to show how busy he is with serious reading while she rambles about a stray cat. The fact that the wife has no name is another proof of her insignificance in the relationship: she is Georges wife. He is the defining subject in their marriage. As she goes down, she sees the hotel owner, an old man and very tall. [] The wife liked him. She liked the deadly serious way he received any complaints. She liked his dignity. She liked the way he wanted to serve her. She liked the way he felt about being a hotel-keeper. She liked his old, heavy face and big hands (Hemingway, 1958, 92). The way she feels about the hotel owner tells us a lot about her. The hotelowner took her seriously when she had complaints, wanted to serve her and he was happy with himself, with who he is. The conclusion that he is everything that George is not is somehow inevitable. The hotel-keeper does his best to anticipate her needs and to make her feel special, important. That is what good hotel personnel do; it is business and they live off of it. But it gives the wife precisely that feeling which she lacks in her marriage: The padrone made her feel very small and at the same time really important. She had a momentary feeling of being of supreme importance (Hemingway, 1958, 93). The fact that they do not have children, because they are presumably too busy for that, that she has short hair to please George and that she has no fun whatsoever, proves that she does everything George wants. He does not recognize a real person, a woman in her. He believes that all that is good and interesting to him should be just as good, interesting and sufficient to her, too. He does not take her seriously. When she expresses a distinct desire to have a home2, silver and candles, and long hair and new clothes and a cat, the reader feels it as an outcry for attention, for recognition. But George
2 This echoes a womans desire to have a room of her own, a place where she can be herself, where she does not have to play the role her husband envisages, where she can grow and construct her own identity. Also, her desire for home, traditionally a womans space, place of warmth, constancy and beauty, is a contrast to the hotel rooms where keep staying, which are a masculine places of business and inconstancy.
prosinca 2010.
63
Ljubica Matek
only says: Oh, shut up and get something to read (Hemingway, 1958, 94). He dismisses her as if she were a petulant child and then she starts to behave like one: Anyway, I want a cat, she said, I want a cat. I want a cat now. If I cant have long hair or any fun, I can have a cat. George was not listening. He was reading his book (Hemingway, 1958, 94). The cat is a symbol of all of her needs that remain unsatisfied in this marriage. Everything is played by his rules; she can only play along or shut up. To different reader the cat may symbolize different things: a child that she wants to have, or a friend, a companion, someone to talk to, or someone who will pay attention to her. It may also be the feline, that is feminine, side to her (as opposed to the canine-male side) that she has lost or had to suppress in order to be an adequate companion to George, but now the soft, fury femininity wants to burst out of her every pore. The cat can symbolize the unfulfilled sexual desires, or warmth of a home with a fireplace and a cat sleeping in front of it. The cats fur might remind us of the long hair she so desperately wants to have, but that she had to have cut in order to please him.3 The cat is the whole world, a whole life she lost when she decided to become his wife and follow him to wherever he wants to go. Hemingway refers to Georges wife also as the American girl, defining her thus as a young person in need of guidance. Clearly, George, as her husband, should function as her guide but that is not the case. He may be her physical guide, taking her on a European tour, but spiritually, emotionally and sexually he leaves her in the dark. He suppresses her development into a person, a woman with a name and with her own
3 The motif of forcefully cutting (womens) hair deserves attention, perhaps in a separate discussion or paper. Long hair in women is a symbol of their femininity and by being made to cut it they are robbed of what is most feminine about them. This is an act of aggression on a woman, but also on a person. In many instances in history or literature the act of cutting ones hair forcefully was an equivalent of raping, hurting, humiliating people. Samson lost his superhuman strength when his hair was cut off. People in concentration camps were shaved, as are still professional soldiers. While the question of hygiene comes to mind in this last instance, it seems to me that cutting a soldiers hair is more of an act on appropriation of the soldier by the Army (You belong to us now, you are not who you were, we all look, think and act alike here.) and a moment where he looses what was his own, something intimate and unique, which later on makes him less vulnerable in the battle, because he already lost his individuality.
64
HUM 6
desires and needs, because she must be his girl: silent, grateful and obedient. The term girl indicates that the female person in question is young, but in Hemingway Text it signals a refusal to grow up Womanhood negates girlhood (Comely and Scholes, 1994, 51), which is why a girl can give an adequate mirror image to her man; she is not yet a woman, a fully developed person, but someone who needs a father or a role-model to look up to. She remains therefore an anonymous girl throughout the story, but we may anticipate her awakening somewhere outside or after the story. In Hemingway Text girls become devils when they seduce their fall guys into sexual transgressions (Comely and Scholes, 1994, 52). This refers to Catherine Bourne, of course, but shows that most of Hemingways female characters deserve a different name only after they embark on the quest for the real inner self, and even then they do not become women, but devils. The hotel manager is a stranger who accepts the wife as a real person. Ironically, she gets more satisfaction from the client-manager relationship than from her own husband. Her marriage turns out to be a prison for her as a person. George is not violent, he is not cheating on her; he finds her beautiful, but all she is to him is an object. He owns her. He makes decisions for her and decides that she should have short hair or that she should keep quiet. He is the master. Subtly, but undoubtedly, the conclusion that this marriage must fail sooner or later creeps into the readers mind. Maybe one cannot pinpoint a factual proof that she will want to escape, but the feeling of her being trapped is so strong that it cannot be ignored. And the moment she realizes that she is indeed trapped is also the moment of her awakening4. In the final analysis, Hemingway created a world of men and women where their union, relationship or marriage may exist only in terms of female obedience and male superiority. Men who are not leaders in relationships are failures; women who are not compliant are doomed to single life. Catherine and Brett are such female characters who dared to
4 Kate Chopins famous novel The Awakening (1899) deals with the idea of a woman who tries to find happiness outside her home, on her own. It has been highly significant socially and academically and opened up many discussions on womens issues.
prosinca 2010.
65
Ljubica Matek
construct their own identity refusing to fit into their mens expectations and therefore they remain single and unhappy. We do not know what happens to Marjorie, and fortunately this allows the contemporary reader to get a positive feeling of a satisfactory ending for the female protagonist who remained single. She is young and strong and we believe in her ability to make a new start. The same goes for the American wife in Cat in the Rain who begins to see her situation clearly and who will probably act upon her instinct. On the other hand, Marita is a woman who decided that she must live up to the expectations and sustain the husbands ideal image of himself, sacrificing thus her own identity. In her case, this occurs out of true conviction that a real woman should support her husband as his silent partner. The Indian from the story Indian Camp is an example of a man who could not bear to live two days in the shadow of his wifes heroic pain and accomplishment, which supports Hemingways idea of marriage as an institution functioning only when the man is the one who has the upper hand. Whatever the societys norms and expectations, ultimately everyone can and must construct their own individual identity according to their own belief of what is right, because only finding and remaining true to ones real self can make a person happy. It seems also that the need of these male characters to reduce the woman into a mirror-image of themselves on a subconscious level (their behavior is not premeditated nor ill-intentioned, it is simply the way the Hemingway men function) is not necessarily evil, if they find a woman willing to accept the arrangement in which she only serves as a means of fulfilling their desires. Here the matter of free will is crucial, because, unless it is the womans conscious decision to obey, then, sooner or later, she will wake up and decide to leave. In cases like Maritas, when a woman chooses to obey, her exercise of free will serves as a proof that they too are real persons who just make a choice to serve their men. Although a legitimate choice, it seems highly unlikely that the awareness of being just a nurse to their men could provide women with long-term satisfaction. The story of Maritas life after five or ten years of nursing has yet to be told, because
66
HUM 6
this is the only relationship in the analyzed Hemingways texts that met the requirements for a happy marriage. For Lacan, the ultimate ethical task is that of the true awakening (iek, 2007, 60) which is why we can truly admire only those female characters who actually woke up and fought for their self-realization, even if it meant losing the security or convenience of a relationship or marriage.
Works Cited
- Bacon, Francis (2006) Of Marriage and Single Life. The Norton Anthology of English Literature. Gen. ed. Stephen Greenblatt. Vol.1. New York: W.W. Norton & Company, 1553-1554. - Butler, Judith (2006.) Gender Trouble. Feminism and Subversion of Identity. New York: Routledge. - Comely, Nancy R. Robert Scholes (1994) Hemingways Genders. Rereading the Hemingway Text. New Haven: Yale UP. - Gender Identity. Encyclopdia Britannica (2009) Encyclopdia Britannica Online. 19 Jan. 2009 <http://www.britannica.com/EBchecked/topic/228219/genderidentity>. - Hemingway, Ernest (1986) The Garden of Eden. New York: Scribner. - Hemingway, Ernest (1958) In Our Time. New York: Charles Scribners Sons. - Hemingway, Ernest (2006) The Sun Also Rises. New York: Scribner. - Hewson, Marc (2003) The Real Story of Ernest Hemingway: Cixous, Gender, and A Farewell to Arms. The Hemingway Review Vol. 22.2 (2003): 51-62. - Homer, Sean (2005) Jacques Lacan. Abingdon: Routledge.
prosinca 2010.
67
Ljubica Matek
- Kennedy, Gerald J. (1991) Hemingways Gender Trouble. American Literature Vol. 63, No. 2. (1991): 187-207. - Morrison, Toni (1992) Playing in the Dark. Whiteness and the literary imagination. Cambridge, MA: Harvard University Press. - Spilka, Mark (1990) Hemingways Quarrel with Androgyny. Lincoln, NE: University of Nebraska Press. - Vernon, Alex (2002) War, Gender, and Ernest Hemingway. The Hemingway Review Vol. 22.1 (2002): 36-58. - iek, Slavoj (2007) How to read Lacan. New York: W. W. Norton & Company, Inc.
68
HUM 6
Ljubica Matek
ROD U DJELIMA ERNESTA HEMINGWAYA KROZ OGLEDALO JACQUESA LACANA

Saetak
U lanku se Hemingwayevi tekstovi, kao i rodna problematika koja prevladava u njegovim tekstovima, iitavaju na nov nain, pomou Lacanove teorije stadija ogledala. Hemingwayevi muki likovi, svjesno i nesvjesno, svojim suprugama i partnericama dodjeljuju stereotipnu ulogu ene njegovateljice koja nema, i ne treba imati, vlastiti ivot, nego treba podravati idealnu sliku mukarca onako kako to tumai Lacan. Brak je u Hemingwayevim tekstovima institucija iji je cilj podravanje muke superiornosti, a enu reducira na ulogu njegovateljice, pomagaa ili pripravnika to mukarcu priskrbljuje osjeaj moi i omoguuje mu da se definira kao Mukarac. Uporaba stereotipa u bilo kojoj vrsti diskursa predstavlja iskaz moi i superiornosti nad drugim. Kljune rijei: Hemingway, rod, Lacan, teorija stadija ogledala, ena njegovateljica, psihoanalitika knjievna kritika.
prosinca 2010.
69
imun Musa Filozofski fakultet Sveuilita u Mostaru
UDK 821.163.42-1.09 Kljajo Radi M. Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 2. XII. 2010.
ETVA DOZRELA STIHOVLJA MARINE KLJAJO-RADI

Saetak
Rije je o poeziji potaknutoj ljubavlju, ali i posveenoj ljubavi i ljepoti logosu esencije i razlogu egzistencije ovjekove. Pjesnikinjini stihovi darivaju sklad prizivajui ljubav i harmoniju svijeta i ovjeka. Svoje stihove ostvaruje probranom, a opet posve jednostavnom rijeju, stilski efektno rabljenom, stvarajui upeatljive slike i pojmove duboka znaenja to emaniraju osobit lirski svijet, asocijativno bogat i matovit, nov i samosvojan. Kljune rijei: stih, poezija, ljubav, rije, slika, motiv, stil, jezik.
70
HUM 6
Poezija Marine Kljajo-Radi1 ostvarena je na tematsko-motivskome kompleksu ljubavi to u iroku rasponu emanira ljepotu zanimljiva i skladna kolorita: ljubav prema roditeljima (njima je i posveena zbirka), prema zaviaju, vjera i ljubav prema Bogu, ljubav prema ovjeku pjesniku, prema rijei u njezinoj arobnosti i svetosti te ljubav prema prirodi, napose prema mediteranskomu krajoliku. Marina Kljajo-Radi posljednjom zbirkom S neba cvjetovi2 puninom glasa govori da je lirska dua i, o emu god pie, nju zanima ovjek i sve ono iznad njega i oko njega Bog, drutvo, sadanjost, prolost, budunost i ona sve te tematske konstante prati s otvorena humanistikoga zrenika misaono, dosljedno, odgovorno, udoredno i poetski prikladno, emocionalno duboko, iskreno, stilski dotjerano i estetiki cjelovito. Rekoh, na prvom joj je mjestu ovjek, a ovjek je ljubav i blagoslov svijeta, a na kraju sve prolazi, istina i ljubav ostaju, jer im je zaviaj iza zvijezda, rekla je srodna joj knjievnica Sida Kouti. Eto ta ljubav za autoricu je i izvor i uvir ovjeka i svemira, snaga to napaja tijelo i duh, otkriva nadu, dri smisao; ona je logos esencije, razlog egzistencije. U strukturiranju pjesme ova autorica posve je posveena temi, misli, ideji i doivljaju, navlastito u kontemplaciji smirena i tiha, a u prosudbi tolerantna i dobronamjerna, u izrazu dojmljiva, u postupku inovativna i svjea i uvijek duboko iskrena. Svakako, ta irina i dubina ljubavnoga izvorita, darivana u mnotvu svojih oblika i smjerova, zasluuje pozornost, ali navlastito je vaan i
Marina Kljajo-Radi afirmirana je knjievnica, pjesme su joj zastupljene u vie antologija objavljenih u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Predsjednica je Drutva hrvatskih knjievnika Herceg-Bosne, a urednica je asopisa za knjievnost, kulturu i drutvene teme Osvit i Naklade DHK HB, a takoer je i urednica asopisa Bjelopoljska zora HKD Napredak, Bijelo Polje. Osim to je napisala pet knjiga pjesama, pie i knjievnu kritiku. 2 Nova knjiga pjesama Marine Radi-Kljajo S neba cvjetovi (Naklada DHK HB i Naklada K. Kreimir, Mostar Zagreb, 2010.) njezina je peta zbirka, sastavljena iz sedam bokora sljedeim redom naslovljenih: Nebeski cvjetovi, ovjek lei na zemlji, U Bojim oima, Zlato rijei, I rijeju i slikom, Rukoveti svjetla, etva ljubavi, a sadri ukupno 48 pjesama.
1
prosinca 2010.
71
imun Musa
osobit tvorbeno-stilski postupak kojim se ostvaruje pjesma na tome poticaju, pjesma kao relevantna estetska injenica. Poetski e subjekt u vjerskome zanosu, kojim je esto obuzet, posve intimno, ivo i ivotno, ak i kada mu glas odzvanja iz mistinih daljina, posve jasno, konkretno i prirodno, oglasiti puninu svojih doivljaja, vjeru i uvjerenje, istine i opomene te ih uputiti aktualnomu trenutku bezljublja svijeta: ista dua Blista kroz prozor Bezljublja svijeta (Isus i dobri ovjek) Dakle u intimnu, iskrenu i neposrednu odnosu pjesnikoga subjekta i Boga, kroz prijateljski razgovor pun povjerenja i topline to ga vodi ovjek u potrazi za Blizinom, pratilji dobrote i istine, odvija se preobrazbeno putovanje sve do susreta i zagrljaja neba i zemlje, uzviene sinteze u liku i znaku Bogoovjeka. U takvu dijalogu ovjeka i Boga, u djelatnoj korelaciji pjesnike intuicije i invencije s jedne strane te vjere i Istine s druge, pjesnikinja, ostvarujui estetsku, ostvaruje i vjersku nakanu: U dobrom ovjeku Isus prostre leaj I nastani se Svako jutro upali Svjetiljku vjere I bdije (Isus i dobri ovjek) Pogledajmo kako se u poezijskome postignuu i religioznoj predanosti ovi stihovi pribliavaju opovima: O Isuse, kako bih volio, kad bi se udostojao da ue u moj stan.
72
HUM 6
Gdje sasvim obine o zidu stvari vise. Gdje se u oknima rano ugasi dan. Priao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim (Poziv dragom Isusu) Epifanijski uzlet ljubavi po susretu nebesa i zemlje, nebeskoga i zemaljskoga Oca te lirskoga subjekta, tvori pjesniku sliku gusta lirizma, iznimne sugestivnosti to otkriva, unato neumitnoj prolaznosti, predjele trajnosti: Sada, gore, gleda me I vidi kako Baklju Rijei Predajem Oe, jo sam malena djevojica U tvom krilu, zagledana U knjigu Ispred tebe Kosa mi posuta, obasjana Nebeskim cvijeem Poljubaca Tvojih (Oe) Ta ekstatina stanja uprizorena u pjesmi, koja se otkrivaju kao istinski doivljaji sree, u nama otkucavaju svoju bitnu vjenost, dodao bi Pavleti. Upravo ti i takvi trenutci kao tvorbeni konstituenti ovih lirskih struktura, bez obzira na njihovu individualnu provenijenciju, imaju svemirski sklad i univerzalnu vrijednost na recepcijskome obzorju: I danas mi je previsoko poneki cvijet
prosinca 2010.
73
imun Musa
Ti ga, oe, sagiba s neba K meni A on mi mirie Tajnom neba (Nebeski cvjetovi) I sloit emo se s E. M. Cioranom koji, govorei o duhovnim zanosima, udesnoj milosti Bojoj, srei i stvaralatvu, istie: Svaki put kada se uspostavi da ivot nije udo te da u trenutku koji tee nema natprirodne jeze, osueni smo na propast. Ove pjesme uistinu svjedoe o udesnoj ljepoti i njome su zatiene od propasti. Da lirski subjekt nije u tolikome intenzitetu skoncentriran na vlastiti duh i nesebinu predanost istini, u njegovoj zapuenosti prema vjenosti, da nije posve posveen svojoj Zvijezdi, ne bi mogao dosei potrebnu visinu i istinu obzora u kojemu se ukazuje spasonosna blizina Zvjezdarja s krakovima kria okrenutim putovima sebedarivanja. Teei ljepoti i dobroti, a zahvaljujui inventivnosti, neobinu duhu i emocionalnoj tankoutnosti pjesnikinje, njezina je rije ispunila zadau: Tvoju pravednost esto Nisam razumjela Sve dok u nebeskom Zvjezdarju ne ugledah Krakove krieva Sjajnih, najveih Zvijezda (U Bojim oima) Uz ostale znaajke, valja naglasiti kako ova poezija nosi osobit tonalitet bajkovitosti i slike mitolokih vizija. U stvaralakom se postupku javljaju razliiti stilemi i semantemi bajkovite naravi, zanimljivi i svjei, skladno ukomponirani, poetski funkcionalni u pjesnikoj strukturi; pa i kada u neposrednu dodiru s novim komunikacijskim znacima tvore
74
HUM 6
sintagmatske cjeline, ne krnje estetski dojam i pridonose integritetu pjesme: uvala vremena prola Drugovala s vilama I pastirima Sanjajui nova svitanja (Bjelopoljska zora) Poraba takvih rijei, sintagma i toga pojmovlja uope u funkciji je oivljavanja povijesnih vremena i vrijednosti koje bi kroz pjesniku istinu ukazale na svevremenost odreenih fenomena, imena i simbola, a to zna biti, kao i ovdje, kada je realizacija estetski relevantna, osvjeenje pa i prinos u artikulaciji moderna lirskoga izraza. Tim se znakovima i postupcima snai uvjerljivost stvaralake individualnosti koja se zapravo iri pjesmom uspinjui se viim semantikim krugovima i vrijednostima, natkriljujui transcendencijom svako pojedinano iskustvo. Ti bajkoviti stilemi narodnoknjievne krepkosti, iako arhetipskoga glasa, i patetinosti, prirodno, posve sugestivno i skladno uklapaju se u tkivo pjesme: Svaka kaplja izlila je priu Crnih ponora i bijelih voda S jahaima na konjima Privite Djevojake grudi i kose Prkos za suze majke i ene Za mene I nas ukamenjene
prosinca 2010.
75
imun Musa
Jer ne bijasmo bez imena Bez vjere I Rijei u kojoj je vrio ivot (Ne bijasmo bez rijei) Da je pjesnikinja posveena nebu, vidimo ve po naslovu knjige S neba cvjetovi, a koliko svjetlosti daju ti cvjetovi pjesme u ovoj zbirci napose govori ciklus Rukoveti svjetla u kojemu je lirski subjekt posve srastao s mediteranskim krajolikom iji se dah, istina, osjea i ivi i u Mostaru i Bijelome Polju, zaviaju ove pjesnikinje, koji Neretva povezuje s morem. Zapravo, tom nebeskom svjetlu to obasjava i uva tijelo i duu sunana krajolika, inspirativnoga vrelita pjesnikinjina, toj jasnosti i toplini dana / U izobilju darovanog / Nam svjetla, uzvraeno je trpnjom, mukom to je podnose Pogrbljeni, znojni seljaci / Posaeni u vinogradima i kanjeno ljepotom masline koja spaja kamen i sunce i Plodove svoje / uva za visine! Od dvanaest pjesama ovoga ciklusa njih je sedam, to se vidi po naslovu, posveeno maslini. Uistinu zaudnom ljepotom zrai pjesma Djevojica maslina u kojoj duh mladosti konkretnou i autentinou potvren, ivim slikama uzbibana erosa, bujnosti i rodnosti oivljen, nemirno eka branje sebedarivanje: U zelenom krugu Lisnatog haljetka Djetinjstvo bubri Pred darivanje Prvi plodovi Krupni i zdravi Skriveni srameljivo U zelene prsluke Djevojica maslina Vedra i ne sluti
76
HUM 6
Smo darivanje Ubiranje i cijeenje Sretna uiva Bujnost ivota Oekujui i udei Prvog beraa (Djevojica maslina) Motivski, a i jezinostilski uronjen u bukoliki pejza Mediterana, ponesen nabujalom erotskom imaginacijom, razigranom idilino-djevianskim krajolikom u kojemu caruje i daruje djevojica maslina, lirski subjekt biva ozaren tim darivanjem pa i sm asti pjesmom. I taj lisnati haljetak i bujnost pred darivanje, prvi plodovi pod zelenim prslukom, spremnost na branje u udnji ekanja prvoga beraa, sve su odreda antropomorfizirane slike stopljene u jedinstvenu personifikaciju pjesnike ljepote, u osobit, zamalo ne rekoh, panteistiki val prirode i ovjeka. Ovaj povratak prirodi u stilotvornoj nakani pjesme infantiliziranjem kao postupkom, udesnom i izvornom snagom nosi smjelu, svjeu i bukoliki razigranu, neukrotivu rije iva ritma, koja se otimlje svakoj obinosti i svakomu stereotipu. Iako su joj vjerska naela visoka i uzorna, ivot po tim principima ivljen izraen je ponekad vrlo neobino, konkretistiki objektivno, posve zemaljski, gotovo heretino, istina uvijek s puno nade i vrste vjere u Vjenost. Naime u tim slikama blizine, istinskim poetskim kreacijama, esto se susreu stvarnost i onostranost, prizivajui neto daleko, arhetipsko, a opet sasvim izvorno, posve nae, pogansko, kao npr. kada u zamasima leta golubica i vila Humljank izranja bajkovitost narodne prolosti, doba nae okomice nepokornice, naih buna dizanih unato smrti u ime ovjeka, imena i asti i istina sve do danas zatomljenih u kriku predaka: Isuse, sino si me posjetio U veeri dok su lebdjele
prosinca 2010.
77
imun Musa
Golubice i vile Humljanke I gudalo lomilo Zatomljeni krik pretka (Neobian posjet) Pjesnikinja nosi iroku knjievnu kulturu i istanan senzibilitet odnjegovan na domaoj i stranoj literaturi, ali i autentian lirski talent potican traganjem za ljepotom, to je rezultiralo pjesmama istinske vrijednosti i lirske samosvojnosti. Pogleda li se formalna strana ovih pjesama, lako je uoiti kako pjesnikinja rabi, uz ostale formalne obrasce, najee grafiki oblik simetrino rasporeenih stihova u obliku vaze, cvijeta, pehara i drugih vizualno slinih rjeenja, slino onomu kako je, napomenimo to, A. B. imi inio piui takoer slobodnim stihom svoje pjesme u zbirci Preobraenja. Pjesnikinjini stihovi posveeni su harmoniji svijeta i ovjeka, to uspjeno ostvaruje probranom, najee jednostavnom rijei, stilski efektno rabljenom, dajui upeatljive slike i dojmove pune znaenja, to emaniraju osobit svijet asocijativno bogat i matovit, posve samosvojan.
Literatura
- Friedrich, Hugo (1969.) Struktura moderne lirike, Zagreb. - Grassi, Ernesto (1981.) Mo mate, Zagreb. - Kordi, Zdravko (2006.) Blagost pjesme, pjesma blagosti, osvrt na knjigu Marine Kljajo-Radi Sjaj slova, Knjievnost i kulturna politika, Institut fontes sapientiae, Neovisna naklada, Matica hrvatska, Zagreb Mostar Grude, str. 57-58. - Ladan, Tomislav (1976.) Pjesnitvo, pjesme, pjesnici, Zagreb. - Lui, Antun (2007.) Duboke pobune iz samilosti, recenzija iz knjige Marine Kljajo-Radi, Svitac kameniti, Mostar, str. 91-94.
78
HUM 6
- Maer, Miroslav S. (2005.) Molitvena potreba za plemenitim, osvrt na knjigu Marine Kljajo-Radi, Sjaj slova, Osvit, 3-4, Mostar, str. 241-243. - Mati, Ante (2007.) ekajui mesiju, recenzija iz knjige Marine Kljajo-Radi, Svitac kameniti, Mostar, str. 95-99. - Mati, Ante (2007.) Pjesme poput kolajne od krijesnica, Osvrt na knjigu Marine Kljajo-Radi, Svitac kameniti, Motrita, br. 37, Mostar, str. 175. - Nedi, Mato, Sve je u znaku kria: osvrt na knjigu Marine Kljajo-Radi, Svitac kameniti, Hrvatsko slovo, Zagreb, petak, 30. svibnja 2008., str. 26. - Neki, Nevenka (2010.) Svjetlo nije drugo do sjena Boga, recenzija iz knjige Marine Kljajo-Radi, S neba cvjetovi, Mostar Zagreb, str. 75-78. - Pavleti, Vlatko (2007.) Poetika korelacija, Zagreb. - Petra, Boidar (2010.) Zrela pjesnika tkanja, recenzija iz knjige Marine Kljajo-Radi, S neba cvjetovi, Mostar Zagreb, str. 79-80.
prosinca 2010.
79
imun Musa
HARVEST OF MATURE POETICS BY MARINA KLJAJO-RADI

Summary
The paper speaks about poetry inspired by love, but also dedicated to love and beauty logos of essence and reason of human existence. Poetess verses offer conformity evoking love and harmony of the world and a human. She realizes her verses by a selected, but completely simple word, used stylistically effective, creating impressive images and terms of deep meaning which emanate a particular lyric word, associatively rich and imaginative, new and authentic. Key words: verse, poetry, love, word, motive, style, language.
80
HUM 6
Marko Dragi Filozofski fakultet Sveuilita u Splitu
UDK 398.332.12(497.6Rama) 398.88(497.6Rama) Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 4. XII. 2010.
VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BATINI

Domovina je dakle, batina te, istodobno, naslijeena situacija koja proizlazi iz te batine, ali i ono to se odnosi na zemlju, teritorij. No jo vie pojam domovine ukljuuje vrijednosti i duhovne sadraje koji ine kulturu odreene nacije. [] U samom pojmu domovine, sadrana je duboka veza izmeu duhovnoga i materijalnog vida, izmeu kulture i teritorija. Ivan Pavao II.
Saetak
U radu se navode ramski suvremeni izvorni terenski zapisi molitava, obiaja i obreda koji karakteriziraju Veliki etvrtak, Veliki petak i Veliku subotu. Autor zapise interpretira u katolikome, etnolokome, antropolokome i biblijskome kontekstu. Znatan broj usmenih molitava koje se navode imaju antologijsku vrijednost, a mnoge od njih prekrio je zaborav. Velik dio obiaja sauvao se do naih dana, a karakteriziraju ih: molitve, strogi post, pomo siromanima i bolesnima. Ramska duhovna batina zorno svjedoi o dubokoj ukorijenjenosti tamonjih Hrvata u zapadnoeuropsku civilizaciju. Ta se duhovnost tisuljeima prenosi hrvatskim jezikom i prava je riznica filolokoga, etnolokoga, antropolokoga, teolokoga i drugoga blaga. Kljune rijei: Muka Isusa Krista, lamentacije Blaene Djevice Marije, Veliki etvrtak, Veliki petak, Velika subota.
prosinca 2010.
81
Marko Dragi
Uvod
Pojam pasija galicizam je latinskoga podrijetla i ima viestruko znaenje: 1. muka, patnja, stradanje; 2. uglazbljeni tekst evanelja o muci i smrti Kristovoj po Ivanu; 3. srednjovjekovno dramsko prikazivanje Kristove muke. U uemu smislu pasija obuhvaa sveto trodnevlje. U iremu smislu obuhvaa korizmu etrdeset dana prije Uskrsa, a poinje na istu srijedu i zavrava na Veliki petak. Unutar korizme ima est nedjelja i svaka ima svoje ime. Korizmu karakteriziraju: post, molitva, Put kria, pomaganje potrebitima, skruenost, skromnost i opa duhovna priprava za dolazak najveega kranskog blagdana, Uskrsa. Ramljaci su se strogo pridravali onoga to Crkva nalae; nije bilo nikakva veselja ni ikakva bunoga skupa, ni svatova, niti bi cure aikovale s momcima. Ramska duhovna, kao i materijalna batina, nedostatno je istraena. Zadivljujue je narodno pamenje Ramkinja i Ramljaka koji su u tijeku minulih stoljea patnj, progona i stradanja, sve do naih dana, usmenom tradicijom ouvali duhovnost naih pramajk i praotaca. Stoga se u ovome radu navode suvremeni izvorni zapisi autora i ramskih studentica koje su, pod mentorstvom autora ovoga lanka, nesebino od zaborava oteli golem broj ramskih obiaja i usmeno-knjievnih oblika. U nastavku se prikazuju obiaji, obredi i usmeno-lirske vjerske pjesme koje su pratile: Veliki etvrtak, Veliki petak i Veliku (Bijelu) subotu, a interpretiraju se u katolikome, etnolokome, antropolokome i biblijskome kontekstu.1
1. Veliki etvrtak
Veliki ili Sveti etvrtak dan je Isusove posljednje veere; Katolika crkva ulazi u sveto trodnevlje i sprema se za slavljenje Uskrsa. Isus je na Veliki etvrtak posljednji put sa svojim uenicima proslavio idovski blagdan Pashe2, i to dan prije samoga blagdana, te ustanovio svetu misu:
1 2 Iskazujem zahvalnost svojim diplomanticama i njihovim kazivaicama i kazivaima. Posebno zahvaljujem svojim diplomanticama, sadanjim profesoricama: Boani Ostoji, Katici Papak, Mirjani ali, Dijani Lonar, Danijeli Pui i Ivani olji. Pasha je idovski blagdan u znak zahvalnosti Bogu koji je Izraelce izveo iz egipatskoga ropstva. Na taj se blagdan kolje janje ili kozle uz zabranu da se rtvi slomi ijedna kost. Potom
82
HUM 6
VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BATINI I dok su blagovali, on uze kruh, izree blagoslov pa razlomi, dade im i ree: Uzmite, ovo je tijelo moje. I uze au, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im ree: Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kaem vam, ne, neu vie piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad u ga novoga piti u kraljevstvu Bojem. (Mt 26,2630; usp. Lk 22,15-20; 1 Kor 11,23-25)
U dvorani posljednje veere Isus je oprao uenicima noge, to simboli zira gostoprimstvo. Na Veliki etvrtak veu se crkvena zvona. Isus je svojom krvlju ustanovio novi i vjeni savez izmeu Boga i ljudskoga roda govorei: Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje, Ovo je krv koja se prolijeva za vas i za sve ljude na oprotenje grijeha. Na taj je dan Isus udesno molio za nas i obeao svoga Duha protiv duha zala. Juda je predao Uitelja iz Nazareta u smrt za trideset srebrnjaka i objesio se. Isus je uhien i itave noi sudski ispitivan. Na taj dan sveenici u mnogim crkvama neposredno podsjeaju na Isusovo pranje nogu apostolima tako to i sami peru noge dvanaestorici mukaraca, apostola. Biskup skida plat, opae se runikom te pere noge dvanaestorici sveenika ili najsiromanijih staraca. Kada opere jednu nogu, obrie je runikom i poljubi. Kada svoj dvanaestorici opere noge, biskup opere ruke, obrie ih runikom, ogrne plat i moli zadnju molitvu. Isto ini i papa, kao i svi nadbiskupi, biskupi i sveenici. Nakon slube Boje biskup poziva starce u svoj dom na ruak.3
peeno meso obitelj obredno blaguje s beskvasnim kruhovima. Usp. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kranstva i Uvod u ikonologiju Radovana Ivanevia, priredio Anelko Badurina, Kranska sadanjost, Zagreb, 1990., str. 450. Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se rtvovala pasha, upitaju uenici Isusa: Gdje hoe blagovati pashu, da odemo i pripravimo? On poalje dvojicu uenika i rekne im: Idite u grad i namjerit ete se na ovjeka koji nosi krag vode. Poite za njim pa gdje on ue, recite domainu: Uitelj pita: Gdje mi je svratite u kojem bih blagovao pashu sa svojim uenicima? I on e vam pokazati na katu veliko blagovalite, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite. Uenici odu, dou u grad i nau kako im on ree te priprave pashu. A uveer doe on s dvanaestoricom. I dok bijahu za stolom te blagovahu, ree Isus: Zaista, kaem vam, jedan e me od vas izdati - koji sa mnom blaguje. Oaloeni, stanu mu govoriti jedan za drugim: Da nisam ja? A on im ree: Jedan od dvanaestorice koji umae sa mnom u zdjelicu. Sin ovjeji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao ovjeku onomu koji ga predaje. Tomu bi ovjeku bolje bilo da se ni rodio nije! (Mt 26,17-25; Lk 22,7-14; 21-23; Iv 13,21-30) Usp. Nikola Buconji, ivot i obiaji Hrvata katolike vjere u Bosni i Hercegovini, pretisak iz 1906., Matica hrvatska, Mostar, 1999., str. 60.
prosinca 2010.
83
Marko Dragi
Po predaji Gospa je ekala Isusa s veerom. Pripremila je zelje, ali Isusa nije bilo jer su ga uhvatile i otjerale Dudije. Zbog toga se tradicionalno na taj dan blaguje zelje pa se u narodu Veliki etvrtak naziva i Zeljavi etvrtak.4 U donjoj se Rami kuhala i jela kalja. Postilo se i samo bi se uveer blagovalo malo zelenila. Tko je imao, brao bi aru i kuhao ju, a netko bi kuhao kupus. U kalju i kupus obvezno se stavljao bijeli luk.5 (Bijelom luku pripisuju se apotropejske znaajke.)6 U Rami se od veeri Velikoga etvrtka etrdeset sati postilo bez vode i hrane. Taj se post zove injanje. Na Veliki etvrtak od podne se nita ne bi radilo o zemlji, jedino se moglo pomagati siromanima koji nisu imali ni volova, ni konja, ni domaina koji je u radnoj snazi.7 Mnogobrojne su starinske molitve koje kazivai i danas pamte. Diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine mladi kazivai i danas znaju molitvu Kriii8 koja se moli na Veliki etvrtak: Oj duice grina, budi uvik kripna. Kad poje put putovati i vik vikovati uskim putim tisnim klancim,
4 Usp. Jerko Suton, Vjerski ivot i obiaji Zapadne Hercegovine, Mostar, 1968., str. 105-106. 5 Danijela Pui zapisala je u rujnu 2007. godine na Ovini u donjoj Rami. Kazivale su Rua Pui ro. Lonar 1955. na Ustirami, a sada ivi na Ovini i Rua imunovi (ro. Vladi 1943. u Lovnici, a sada ivi u Lovnici). Rkp. FF, MO, sv. 2007, D 86. 6 Podrijetlo je mnogih hrvatskih obreda u drevnim pretkranskim mnogoboakim vremenima i batina su iz pradomovine. U nekima se opaaju utjecaji praindoeuropskih, slavenskih, romanskih i drugih obreda. Kultni su u apotropejskim obredima: zelenilo, vatra, pepeo, izvorska voda i dr., a raznovrsna je njihova simbolika u hrvatskoj tradicijskoj kulturi. Najvei dio tih obreda prestao se izvoditi pedesetih godina XX. stoljea, ali su, kao i drugi usmeno-knjievni oblici, ostali u narodnome pamenju. Usp. Marko Dragi, Apotropejski obredi, obiaji i ophodi u hrvatskoj tradicijskoj kulturi, Croatica et Slavica Iadertina, br. 3, Sveuilite u Zadru, Odjel za kroatistiku i slavistiku, Zadar, 2007., str. 369-390. 7 Danijela Pui zapisala je u rujnu 2007. na Ovini u donjoj Rami, kazivale spomenute Rua Pui i Rua imunovi. Rkp. 2007, D 86. 8 Usp. N. Buconji, n. dj., str. 60-61. Buconji spominje da se ta molitva molila u nekim krajevima po Bosni.
84
HUM 6
susrist e te du neisti, du nemili; pitat e te du neisti, du nemili: Il si moja ili Boija? Nisam tvoja, ve Boija; Ja sam rekla na blag danak, na Veliki etvrtak, sto kriia, sto Jezusa, sto Amena. Sto se puta prikrstila, evo i sad u: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga Amen. 9 Uoljivi su morfostilemi dugim, tisnim klancim te fonostilem il. U jednome dijelu molitva se moe usporediti s Gilgameom10 koji je takoer iao dugim putima i prolazio kroz tijesne klance. To je metafora za neku potekou jer su duina i tjesnoa njezini sinonimi. Molitva je dijaloka. Duh se obraa dui i pita je: Il si moja, duo, il si Boja? Dua odluno naglaava: Nisam tvoja, ja sam Boja jer je na blag da9 M. Dragi, Dua tilu besidila (Hrvatske puke molitvene pjesme iz Bosne i Hercegovine), Mala nakladna kua Sv. Jure, Baka Voda, 1997., str. 34. 10 Najvaniji je sumerski Ep o Gilgameu (oko 1700. g. pr. Kr.). (Neki povjesniari knjievnosti taj ep pripisuju Babiloncima i Asircima datirajui ga u XX. ili XVIII. stoljee prije Krista, dakle u vrijeme procvata sumerske civilizacije.) Ep o Gilgameu zapisan je na dvanaest ploa, a pronaen je u biblioteci asirskog cara Asurbanipala (668.-630. g.). U prvome dijelu (1.-7. ploa) ep govori o prijateljevanju sumersko-babilonsko-asirskoga kralja Gilgamea i Enkidua, ovjeka iznimne snage koji je odrastao meu divljim ivotinjama u prirodi. Drugi dio epa (8.-12. ploa) pripovijeda o Gilgameovoj tuzi i strahu od smrti nakon Enkiduove smrti. Ep o Gilgameu sadri motive koji se nalaze u Bibliji (ovjek napravljen od gline, zmija koja je ukrala besmrtnost, ovjek pretvoren u prah, opi potop, silazak u podzemlje pakao i dr.).
prosinca 2010.
85
Marko Dragi
nak rekla sto Jezusa, sto kriia i stotinu se puta prekriila. U itavoj se Rami molilo stotinu Kriia do podne, a ako netko ne bi stigao, bio je obvezan u tijeku dana izmoliti ih.11
2. Veliki petak
Veliki petak kranski je spomendan Isusove muke i smrti. Na taj dan nema euharistijskoga (misnoga) slavlja. Oltar je bez kria, svijenjaka, cvijea i oltarnika, to simbolizira Isusovu muku i smrt. Veliki petak vrhunac je godinje pokore. Mnogobrojni poste ne jedui i ne pijui nita. Taj se post u Hercegovini naziva suenje. Svatko zasebno moli trideset tri Isusove krunice. Odlazi se u crkve i slijede obredi. Teaci na taj dan siju rasade biljaka. Svatko umjereno popije vina vjerujui da se ono pretvara u krv.12 Vino je simbol Isusove muke i krvi.13 Vjeruje se da je dobro da na taj dan opere glavu onaj koga boli, ako se zavjetuje da u tijeku sljedee godine ne e prati glavu nijednoga petka.14 Na Veliki se petak do podne ne radi, ide se u crkvu, slua se Muka Isusova i ljubi se kri. Obred poinje itanjima, zatim slijedi ljubljenje kria. Kri se stavlja na sredinu crkve ispred oltara te mu prilaze svi vjernici i ljube ga. Posljednji dio obreda jest priest. Potrebno je da sve bude tiho i mirno u znak sjeanja na Isusovu muku i smrt; sveenici mole da se i u ugostiteljskim objektima ne puta glazba, barem za vrijeme trajanja obreda u crkvi. U mnogim obiteljima i u nae vrijeme ne gleda se
11 Mirjana ali zapisala je 2008. po kazivanju Mare Zeevi, 1947., Rumboci (Rama). Rkp. 2007, D 92. Djeca bi primjerice u metkovskome kraju ujutro ubacila u dep po sto kamenia i izbacivala jedan po jedan kako bi koji molila. Trebalo je izrei molitvice do noi, dobrim prolaznim vremenom smatralo se kada bi pola kamenia izbacila do ruka. Slavica Ili zapisala je 12. oujka 2009. u Metkoviu od kazivaice Marije Jerkovi, djev. Medak, roene 1955. Pjesmu je nauila u crkvenome zboru koji je pjeva na Veliki etvrtak. Rkp. FF MO sv. D, 2009. 12 Usp. J. Suton, n. dj., str. 107. 13 U Dalmaciji, Lici, Srijemu, Bakoj, Rami i Hercegovini vjerovalo se da se vino popijeno na Veliki petak pretvara u krv. U Bakoj se isto vjerovalo i za vino popijeno na Blagovijest, a u Rami na Badnji dan. 14 Usp. N. Buconji, n. dj., str. 61. Na podruju Rankovia, Buia, Stojkovia i drugih mjesta u sredinjoj Bosni velik broj vjernika na Veliki petak nije nita jeo ni pio. Taj post u Hercegovini, Bosni, Bosanskoj Posavini naziva se i einjanje.
86
HUM 6
televizija niti se slua radio. Poslije podne besplatno se ore sirotinji, iste se kue bolesnika i siromaha koji nemaju nikoga. U Rami se neko za Veliki petak skidalo meso s tavana, roba se nije smjela prati (mogla se prati, ali da se ne uje udaranje), drva se isto nisu smjela cijepati. Sve to udara, to klapa, ne bi se smjelo raditi. Na Veliki bi se petak pomagalo sirotinji, ponajvie bi im se besplatno oralo. Popodne bi se naputao posao te bi se ilo u crkvu na obrede. Nakon obreda ilo bi se kui, a naveer bi starjeina molio Boga (molio bi pet Oenaa). Veerala bi se posna veera te bi se pjevao Gospin pla. Tu veer ne bi bilo nikakva sijela jer bi to bila sramota.15 Tko je mogao ii, iao bi pjeice na obrede. Molila bi se Isusova krunica, po mogunosti izmolile bi se trideset tri Isusove krunice, u spomen na Isusove godine to ih je proveo na zemlji.16 Neko su Ramkinje na Veliki petak molile pedeset pet puta sljedeu molitvu: Ila Gospe tisnim putem, zavila se crnim skutom i ugleda drven kri. Ona s kriu pribliae sa kria joj Isus ree: O Marijo, majko moja, il mi snije il mi spije, ili straan sanak snije? Niti snijem niti spijem, nego straan sanak snijem. Dudije mi dolazie, pa mi sina ukradoe. Zlatnu krunu skidivae, a trnjavu nameae. Dokle krvca kapijae, dotle rua cvatijae.
15 Ivani olji kazala je Kata Pavlievi, r. Filipovi, 1956., it. Rkp. FF MO, D, sv. 2009. 16 Dijani Lonar u Ustirami 2008. godine kazala je spomenuta Delfa Dalto. Rkp. FF MO, D, sv. 2008.
prosinca 2010.
87
Marko Dragi
Bog poalje dva anelka da te rue iskite, na vinie izvine i prid Boga iznose. Bog je sam govorio: Ko ovu moju molitvicu molio, uveer na spavanju, ujutro na ustanku, Gospe e mu se ukazat prije na as smrti na petnest dana, pa e vikat: Opremaj se, putnie, ispovidaj se, grinie, da idemo put putovat i u raju vik vikovat. Bog po sve vike vikova. Amen.17 Veliki petak dan je smrti i muke Isusove pa je to i tema navedene pjesme. Prvi stih (Ila Gospe tunim putem) govori o Gospinu hodu za Isusom za vrijeme njegovoga krinoga puta. Crni skut iz drugoga stiha otkriva nam Gospinu tugu i bol. Sljedei stihovi imaju dramske elemente kao i veina ovakvih pjesama. Gospa dolazi do Isusova kria, a On joj se obraa, ali zbog Njezine patnje vie nego zbog rana koje su Mu zadali. Naziva je ne svojom nego Bojom Majkom. Kraj je takoer karakteristian za pjesme ove vrste obeava se spas onomu tko bude molio ovu molitvu na Veliki petak. Pjevao bi se i Gospin pla.18 Na Veliki petak i u velikome tjednu, pa i u tijeku itave korizme, mogla se uti molitva Pivii pivae.19 Korizmene pjesme govore o Isusovoj muci i smrti na kriu.
17 Marici Papak kazala je 2006. godine njezina majka Ana Papak. Rkp. FF MO, D, sv. 2008. 18 Isto. 19 Ivani olji kazala je Rua Pavlievi, r. Bonjak, 1942., it. Rkp. FF MO, D, sv. 2009.
88
HUM 6
U molitvenim pjesmama to su se apui recitirale na Veliki petak jedan je od glavnih motiva trnova kruna koju su vojnici Isusu stavili na glavu te ga stanu pozdravljati: Zdravo, kralju idovski! I udarahu ga trskom po glavi, pljuvahu po njemu i klanjahu mu se prigibajui koljena. A poto ga izrugae, svukoe mu grimiz i obukoe mu njegove haljine. (Mt 27,27-31; usp. Iv 19,2-3) U gorici pivac piva i u gori sveta crkva. Ispod gore Levor polje, okle Isus majke zove. O Isuse, diko moja, niti snijem niti pijem, nego udan sanak snijem: Dudije mi dolazie, pa mi sina ufatie. Svetu krunu skidivae pa trnovu nabijae. Dokle kruna vapijala, dotle krvca trapijala. Kud je krvca trapijala tuda rua cvatijala. Bog opremi dva anela, pa tu ruu ubirala. U kitice iskitili i u vince izvinili i prid Boga iznosili. Sam je Boe govorio: Ko bi ovu molitvicu, znao i umio i tri puta na dan govorio, tri bi due saranio: tatinu i maminu i onoga ko je moli.
prosinca 2010.
89
Marko Dragi
O Isuse budi faljen po sve vjeke vjekov. Amen.20 2.1. Raspee Isusa su s kriem na leima poveli prema Golgoti. Prisilili su imuna Cirenca da Mu pomogne nositi kri. Na Golgoti su Isusu nudili piti namirisano vino, to je On odbio. Raspeli su ga u tri sata. Prije toga su s Njega svukli haljine i meusobno ih razdijelili. Zajedno s Isusom raspeli su i dva razbojnika, jednoga s desne, a drugoga s lijeve strane. Prolaznici su Ga pogrivali maui glavama i govorei jedni drugima: Druge je spasio, sebe ne moe spasiti! Krist, kralj Izraelov! Neka sad sie s kria da vidimo i povjerujemo! (Mt 27,32-44; usp. Lk 23,26-43; Iv 19,17-27) Nepoznati je narodni pjesnik spjevao stotinu tri stiha o muci Isusa Krista: Gorka muka Gospodina naeg Isukrsta, kad ga dudije ufatie, vele gorko izmuie. Tu ga povedoe priko grada sionskoga, priko gore Kalvarije, dadoe mu kri nositi. Kad ga Pilatu dovedoe, na kri ga razapinjae. Tu se Isus okrae, ne bi l ugledo koga svoga. Ugleda Ivu uenika: O Ivane, uenie, u svom dilu pravednie, aj otiji majci mojoj,
20 Isto.
90
HUM 6
majci mojoj, teci svojoj, pa joj kai jadne glase od Isusa ki nas spase! Tu se Ivo okrae, skutom suze otirae. Ode Ivo alujui, Blaenu Gospu zastajui di no elja zlatne vlase. Primi, Gospe, zlatne vlase, da ti kaem jadne glase od Isusa ki nas spase. Tude Gospe ustajae, slatko Ivu poljubie: Oj Ivane, uenie, u svom dilu pravednie, kazivaj mi ta si uo, ta si uo i vidio. Nemoj, Ivo, lagovati, sveto tilo radovati. to u tebi lagovati, sveto tilo radovati? Isus ti je poruio da sazovne sve sestrice i Divicu Mariju Magdalenu, koja nije Bogu lina plakat. Plau se nauite, bilo ruvo sve svucite, crno ruvo obucite. Krenite dugim putim, zagru se crnim skutim, tanku gradu, tom Pilatu. Pilatu se pomolite, a vrataru se poklonite. Vratar e vam vrata otvorit.
prosinca 2010.
91
Marko Dragi
Dica su i ugledala: Ove nae stariine, udna uda odovuda, do tri ene u crno zavijene. Oemo li ene u grad puat? ene u grad ne puajte, prid njima vrata zatvarajte, ivijam i ivijajte ljutim gvoem zalivajte. Tu je Gospe dolazila, sva je bila nevesela, svu je krvca oblijela, i po drumu i po putu. Kolike su teke zemlje, sve se zemlje potresoe, gvozden vrata ispadoe, ivije im iskoie, od straota Blaene Gospe. Tu se Gospe eta gori-doli, ne bi l ugledala koga svoga. Ugleda Isusa milosnoga, na kriu raspetoga. Isuse moj, diko moja, tu li jesi, prilika tvoja? Isuse moj, danci moji, tu li jesu stanci tvoji? Isuse moj, suze moje, tu li jesu muke tvoje? Isus majci ne isprii, ven joj ree ove rii: O Marijo, majko moja, tea mi je dika tvoja, ven na kriu prilika moja. Tei su mi danci tvoji,
92
HUM 6
ven na kriu stanci moji. Tee su mi suze tvoje, ven na kriu muke moje. ude udesnicu, udari mu zaunicu. De prorokuj, de primudri, ko to tebe sada udri. Isus uti, knjige dri. Tu je Ivo, tu je Pero i imuna pozovnue. Tu se Isus s duom dili. Zato Kaifa aje i ne aje. Tude Isusa s kria skidivae, u greb njega postavljae. Majka mu se poklanjae: Sine Boji, budi faljen po sve vike vikov. Amen. 21 S Isusom je u Njegovoj muci suosjeala i Njegova presveta Majka Marija. S Njom u drutvu bile su i druge ene, meu kojima je bila i Marija Magdalena, a bio je nazoan i Isusov omiljeni uenik Ivan. Vidjevi svoju Majku, Isus joj ree: eno, evo ti sina! a Ivanu ree: Evo ti matere! Od toga trena Ivan je uzeo k sebi Isusovu Majku.22 Mnoge korizmene molitvene pjesme sadre dramske elemente razgovora Isusa i Njegove Majke: Nediljico, brao danak, Bog se Isus rodi za nas. Na kri drvo tilo pribijeno, gorkim uim napojeno, pod kri Majka dolazila,
21 M. Dragi, Dua tilu besidila, str. 36-39. 22 Janko Oberki, Biblijska povijest Staroga i Novoga zavjeta, Marjantisak, Split, 2005., str. 193.
prosinca 2010.
93
Marko Dragi
gleda ruke, gleda noge, po Isusu rane mnoge. O Isuse, diko moja, da je znala majka tvoja, bolje bi te milovala, i u suzama umivala. Tecite se vas narode, da nam Isus na smrt doe, o ramenu kriak nosi. Marija ga majka prosi: Daj, Isuse, kri u ponit, za te u krv proliti. Isus joj se ne isprii, veg joj ree vake rii: O Marijo, moja mati, ne mogu ti kria dati, na kriu u umirati, kri e drvo prilomiti, avlu silu svu slomiti. Kad ga na kri podigoe, svi od njega odbigoe, samo osta Ivo i Marija. Svakom Boe govori: Ko je bio rada znati, svetu u mu vjeru dati, napunit ga i milosti i milosti i kreposti, ko no sunce u svitlosti. O Isuse, budi hvaljen po sve vjeke vjekov. Amen.23
23 Danijela Pui zapisala je u srpnju 2007. godine na Ovini, kazivala Anica Dalto. Rkp. FF MO, D, sv. 2007.
94
HUM 6
Od est do devet sati vladala je tama po svoj zemlji. O devetoj uri povika Isus iza glasa: Eloi, Eloi lama sabahtani? To znai: Boe moj, Boe moj, zato si me ostavio? Jedan Mu ponudi spuvu natopljenu octom i nataknutu na trsku. im je Isus uzeo ocat, rekao je: Dovreno je! I prignuvi glavu, preda duh. I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor do dolje. A kad satnik koji stajae njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, ree: Zaista, ovaj ovjek bijae Sin Boji! (Mt 27,45-56; usp. Lk 23,44-49; Iv 19,28-30) Kada je Isus duu ispustio, zemlja se potresla, a kamenja raspukla. Narodni je pjesnik to opisao stihovima: Zemlja puca, zemlja cvili, / kad se Isus s duon dili. Svi govorae: Ovo bie pravi sin Boji. 2.2. Probodeni bok Budui je bila priprava, nije valjalo da tijela raspetih ostanu na kriu. Zbog toga su idovi zamolili Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Tada vojnici dooe i prebie golijeni obojici razapetih s Isusom. Kada dooe Isusu i vidjee da je ve mrtav, njemu ne prebie golijeni nego jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah potee krv i voda. Onaj koji ovo vidje svjedoi njegovo je svjedoanstvo istinito, i on zna da govori pravo da i vi trajno vjerujete. To se dogodi da se ispuni Pismo: Ni jedna mu se kost nee prelomiti. A na drugome mjestu Pismo veli: Gledat e na onoga koga su proboli. (Iv 19,32-37) 2.3. Ukop Isusov Ugledni vijenik Josip iz Arimateje, koji je kriomice, u strahu od idova, bio uenik Isusov, odvaio se i zamolio Pilata da skine Isusovo tijelo. Pilat mu je dopustio i Josip je kupio platno, otiao i skinuo Isusovo tijelo. A doe i Nikodem koji je ono prije bio doao Isusu nou i donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloja. U jedanaest sati Majka Marija prima Isusa u krilo. Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u idova obiaj za ukop. A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijae vrt i u vrtu nov grob u koji jo nitko ne bi-
prosinca 2010.
95
Marko Dragi
jae poloen. Ondje dakle zbog idovske Priprave, jer grob bijae blizu, poloe Isusa. (Mt 27,56-61; usp. Mk 15,42-47; Lk 23,50-56) U dvanaest sati udije od Pilata trae da se grob uva jer je Isus rekao da e uskrsnuti. alju orunike da uvaju grob. Postavljaju Isusa u grob koji zatvaraju kamenom i zapeauju.24
3. Velika (Bijela) subota

Velika je subota dan Isusova poinka u grobu. To je dan mirovanja koje uskrsnim ili vazmenim bdijenjem prelazi u iznenaenje Kristova uskrsnua. U osvit subote dou Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. Tada nastade estok potres jer aneo Gospodnji sie s neba, pristupi grobu, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice anela bijae kao munja, a odjea bijela kao snijeg. Pred njim od straha zadrhtae i obamrijee straari, a aneo progovori enama: Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga traite! Nije ovdje! Uskrsnu kako ree. Hajde, vidite mjesto gdje je leao pa poite urno i javite njegovim uenicima da uskrsnu od mrtvih. I evo, ide pred vama u Galileju. Ondje ete ga vidjeti. Evo, rekoh vam. ene urno otioe s groba te sa strahom i radou otrae javiti Isusovim uenicima. Isus ih susrete i ree im: Zdravo! One polete k njemu, obujme mu noge i niice mu se poklone. Tada im Isus ree: Ne bojte se! Idite, javite mojoj brai da pou u Galileju! Ondje e me vidjeti! (usp. Mk 16,1-8; Lk 24,1-12; Iv 20,1-10) Zadivljujue je i neunitivo narodno pamenje. Od srednjega vijeka do naih dana sauvane su varijacije molitve Tri Marije hojahu.25 Ramkinje su svojim potomcima u nasljedstvo ostavljale antologijske vjerske usmene lirske pjesme, a meu njima je i pjesma Poetale tri divice:26
24 Bartol Kai, ivot Gospodina naega Isukrsta, Zbornik proze XVI. i XVII. stoljea, priredio Jaka Ravli, PSHK, knjiga 11, Zora i Matica hrvatska Zagreb, Zagreb, 1972., str. 202. 25 Usp. Drago imunda, Religiozna povjerenja i sumnje, Matica hrvatska Split, Split, 1999., str. 296-297. 26 U ilokome kraju neko je bio obiaj da na Veliki etvrtak tri ene u tiini odlaze do tri kria. Nisu razgovarale meu sobom niti sa sluajnim prolaznicima, nego su u sebi molile krunicu ili neke druge molitve. Kod treega kria pred crkvom u tiini bi se razilazile svojim kuama. Vjerojatno je taj obiaj spomen na tri Marije koje su pratile Isusa od poetka muke
96
HUM 6
Poetale tri divice, tri divice golubice, tri divice sestrenice. Bile ruke do lakata, i u rukam busje zlatne, i u busju svete masti, da se mau svete rane, svete rane Isusove. Susretae anelie. Oni bie, uzbigoe. Ne biite, kud biite, mi znademo kog traite. Vi traite Bojeg sina, Isukrsta Gospodina. Nemojte ga ni traiti, davno nam je uskrsnuo, svetom Petru, svetom Pavlu. Sveti Petre, sveti Pavle, bilu tilu od enice, slavna krvca od lozice. Sine Boji, budi faljen po sve vike vikov. Amen. 27 U donjoj Rami varijacija je te molitve: Proetale tri Marije, najstarije. Susrio ji mali divi, U ruci mu bili tapi. Kuda ete vi, tri Marije, Tri Marije najstarije?
do ukopa. Za ove ene reklo bi se da idu traiti Isusa. Marijana Bonjak zapisala je 2009. godine u Iloku. Kazala joj je Jelica Matkovi, djevojaki Boban, roena 1944. u Iloku, ivi u ulici Matije Gupca u Iloku. Rkp. FF Mostar 2009. 27 M. Dragi, Dua tilu besidila, str. 54.
prosinca 2010.
97
Marko Dragi
Oj Marijo Isusova, oj Marijo Josipova, oj Marijo Mandalena, a ja znam kud iete, a ja znam ta nosite. Vi nosite zlatne puce i u njima sveto ulje, to se mau svete rane, svete rane Isusove. Sine Boe, budi faljen po sve vike vikov Amen. U navedenoj molitvi nalaze se motivi iz spomenutih evanelja Matejeva, Markova i Ivanova. Veliku subotu narod naziva i Bijelom subotom zato to se tada trebalo dobro umivati, prati i istiti.28 Veliku subotu karakterizira obred obnove kune vatre. Ujutro toga dana sveenik bi pred crkvom blagoslivljao vatru. Uskrsni krijes palio se i u noi s Velike subote na Uskrs ili oko tri-etiri sata prije zore. Taj je obiaj bio posebno rairen u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Pastiri su za taj dan pripravljali krjesove budno motrei svu no da im tko ne bi prije vremena potpalio krijes. Garei to bi ostala nakon tih krjesova pripisivala su se apotropejska svojstva: preko nje bi se gonila stoka da bi bila zdrava; ugarke sa zgarita stavljali bi na njive i vrtove kako bi bili to plodniji; vjerovalo se da vjetice i drugi demoni ne e imati vlast dokle dopre svjetlost i dim uskrsnih krjesova.29 Na otoku Ugljanu kod Zadra
28 U svim je hrvatskim krajevima na Veliku (Bilu) subotu bio obiaj umivanja vodom koja je netom blagoslovljena u crkvama, a ako netko ne bi imao tu vodu, valjalo se umiti na vrelima, potocima, rijekama, moru. itav se dan uva Isusov grob, obino se izmjenjuju djeca i mladi. U kreevskome kraju u rano jutro otvara se Isusov grob i uva do veernje. Tada mladii i djevojke u crkvi pjevaju drugi dio Gospina plaa. (Usp. Augustin Kristi, Crkveno-narodni obiaji Kreeva, posebno otisnut otisak iz Dobrog pastira, god. VII, Sarajevo, 1956., str. 17.) U nekim krajevima posti se do podne nita ne jedui. U mostarskome kraju bir dvanaest sati, moe se omrsiti. U odakome kraju moglo se omrsiti i to samo mlijenim proizvodima i jajima. 29 Milovan Gavazzi, Godinu dana hrvatskih narodnih obiaja. III. izdanje, Hrvatski sabor kulture, Zagreb, 1991., str. 34-36.
98
HUM 6
na nekome veem prostoru slinome trgu palila se od smilja i suhih drva uskrsna vatra koleda, koju su momci i djevojke preskakali u elji za enidbom odnosno udajom30. U kasnim veernjim satima u crkvama poinje vazmeno bdijenje, majka itave kranske liturgije koja zavrava sveanom euharistijom koja oznauje Kristovu pobjedu nad smru i u kojoj se odraava snaga Boje ljubavi koja od mrtvoga ini iva, iz suhe mladice daje da nikne novi ivot. Bdijenje poinje lucenarijem ili slubom svjetla. Izvan crkve blagoslivlja se vatra na kojoj se pali uskrsna svijea to simbolizira Isusa Krista uskrsloga Svjetlo. Svijea se u procesiji unosi u upnu crkvu koja je u mraku. Od uskrsne svijee i ostali vjernici pale svoje svijee nakon ega slijedi sveani hvalospjev uskrsnoj svijei. Drugi dio bdijenja odnosi se na slubu rijei. itaju se svetopisamski tekstovi, pjevaju se psalmi, slua se Boja rije o stvaranju, psalmima se hvali Gospodin i slave se Njegova djela. itanja zavravaju sveanom pjesmom Slava Bogu na visini i tada se oglase orgulje i sva zvona na crkvama. Potom se pale svijee na oltaru. To simbolizira pobjedu nad grijehom i smrti, a krani se pozivaju na radosno slavljenje Gospodina. Poslije slube rijei slijedi krsna sluba, blagoslivlja se voda za krtenje, krste se katekumeni. Vazmeno bdijenje zavrava euharistijom. U Rami se na Veliku subotu od podne smjelo raditi. U velikome trodnevlju radili su se samo laki poslovi. Vie se molilo ili bi se pomagalo sirotinji. Na Veliku subotu molile su se Gospine krunice, a postilo bi se samo do podne. Neke bi ene postile Isusov post, tj. etrdeset sati; smjelo se jesti samo naveer na Veliki etvrtak i nita do subote popodne. Varila su se i bojila jaja, pravili su se utipci i pogaa, a djeci bi odrasli posipali eer po siniji da se slade.31 Djevojke su sreivale kue i dvorita. Domaica je pripravljala jela za Uskrs meu kojima je obvezna bila posvetalica. (U donjoj Rami zove se posvetalie.) To je krui veliine dananje lepinje, a pekao bi se pod saem i premazao bi se jajetom da
30 Hrvatski obiaji: Zbornik studentskih radova, priredili Vanda Babi i Josip Mileti, Odjel za kroatistiku i slavistiku Sveuilita u Zadru, Zadar, 2006., str. 19. 31 N. mj.
prosinca 2010.
99
Marko Dragi
se ukrasi i time bi se svi priestili ujutro. To je pogaa ukraena kriem ili s vie kriia. Posvetalica se nosila na bdijenje i posveivala uz ostala jela meso, sir, voe, jaja i to se jelo odmah na uskrsno jutro, prije bilo ega drugoga. I nije se smjelo rasipati. Ako bi bilo mrvica, one bi se bacale u vatru.32 Majka bi subotom naveer kuhala jaja koja bi povadila nakon to bi se ohladila. Potom bi ih stavljala u lug da bi, po ondanjemu vjerovanju, postala tvra. 33 Naveer bi mala djeca hodala po selu od kue do kue pa bi im domaice dijelile jaja. Tako bi se u kuama s vie djece skupilo mnogo jaja. Nije bilo ko sad, nije svak imo kokoe.34 U Rami se na Veliku subotu molilo: O Isuse, dilbert moj, pri tebi je ivot moj. Kad se s tobom promislim, svi se grija oprostim. Kad u raju pribudem, nikoga se ne bojim, neg Isusa Jezusa i Marije Djevice, koja je rodila Isusa, krstila Ivana. Krsti, Ivo, i mene radi Boga i vire, sutra nam je Uskrs dan, ivima veselje, mrtvima spasenje.35
32 Mirjana ali zapisala je u sijenju 2008. po kazivanju Rue Dalto, 1959., Ustirama, (Rama). Pjesmu je kazivaica ula i upamtila od svoje pok. majke. Rkp. FF MO, D, sv. 2008. 33 Danijela Pui zapisala je u rujnu 2007. na Ovini, a kazivao Jure Pui. Rkp. FF MO, D, sv. 2007. 34 Danijela Pui zapisala je u rujnu 2007. na Ovini, kazivale Rua Pui i Rua imunovi. Rkp. FF MO, D, sv. 2009. 35 Danijela Pui zapisala je u srpnju 2007. na Ustirami, kazivala Rua Pavlovi. Rkp. FF MO, D, sv. 2007.
100
HUM 6
Zakljuak
Raznovrsni su obiaji, obredi i usmene molitvene pjesme pratile veliko trodnevlje u Rami. Mnoge od tih obiaja i usmeno-knjievnih primjera prekrila je koprena zaborava, a neke su Ramkinje i Ramljaci u sjeanjima dostojanstveno sauvali do naih dana. Obiaji, obredi, ophodi i usmena knjievnost zorno zrcale ivot ljudi, naroda i ovjeanstva. Veliko trodnevlje prate usmeno-lirske vjerske pjesme. U nekima od njih opaaju se motivi iz Epa o Gilgameu. Sve te pjesme biblijske su provenijencije, a meu njima znatan je broj onih koje imaju antologijsku vrijednost. Usmena knjievnost i kulturna tradicija dakle imaju najvee znaenje za ouvanje vjerskoga i nacionalnoga identiteta. Opi je trend u svijetu uvanje nematerijalne kulturne batine (usmene predaje, obiaja, obreda, tradicijskih obrta) koja je prema UNESCO-voj konvenciji iz 2003. godine kljuni element za prepoznavanje i definiranje kulturnih identiteta koji su osobito ugroeni. Ramska duhovna batina zorno svjedoi o dubokoj ukorijenjenosti tamonjih Hrvata u zapadnoeuropsku civilizaciju. Ta se duhovnost stoljeima prenosi hrvatskim jezikom i prava je riznica filolokoga, etnolokoga, antropolokoga, teolokoga i drugoga blaga.
Izvori
- Rkp. FF Mostar (Rukopisne zbirke Katedre za Hrvatsku usmenu knjievnost Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Mostaru). Te su rukopisne zbirke nastale kao rezultat izvornih terenskih zapisa studenata kojima sam bio mentorom pri izradbi seminarskih radova, zavrnih i diplomskih radova iz Hrvatske usmene knjievnosti i Hrvatske tradicijske kulture u europskome kontekstu. (Oznaka D znai diplomski rad, Z znai zavrni rad, S oznauje seminarski rad, a oznaka E znai da je rukopis u elektronikome obliku. Rukopisne zbirke nalaze se u mene.)
prosinca 2010.
101
Marko Dragi
Literatura
- Biblija: Stari i Novi zavjet, Kranska sadanjost, Zagreb, 1980. - Buconji, Nikola, ivot i obiaji Hrvata katolike vjere u Bosni i Hercegovini, pretisak iz 1906., Matica hrvatska Mostar, Mostar, 1999. - apo-mega, Jasna, Hrvatski uskrsni obiaji: Korizmeno-uskrsni obiaji hrvatskog puka u prvoj polovici XX. stoljea, puka pobonost, zajednica, Golden marketing, Zagreb, 1997. - Dragi, Marko, Sveto trodnevlje u duhovnoj batini bosanskohercegovakih Hrvata, Muka kao nepresuno nadahnue kulture, Passion as an Inexhaustable Source of Inspiration for Culture, br. VI., Pasionska batina Bosne i Hercegovine, Passion Heritage of Bosnia and Herzegovina, Zbornik radova VI. meunarodnog znanstvenog simpozija, Zagreb Sarajevo, 2008., Zagreb, 2010., str. 212-249. - Dragi, Marko, uvari Kristova groba u crkveno-pukoj batini Hrvata, Ethnologica Dalmatica, Etnografski muzej Split, vol. 17., Split, 2009., str. 5-32. - Dragi, Marko, Poetika i povijest hrvatske usmene knjievnosti, fakultetski udbenik, Filozofski fakultet Sveuilita u Splitu, Split, 2008. - Dragi, Marko, Apotropejski obredi, obiaji i ophodi u hrvatskoj tradicijskoj kulturi, Croatica et Slavica Iadertina, br. 3, Sveuilite u Zadru, Odjel za kroatistiku i slavistiku, Zadar, 2007., str. 369-390. - Dragi, Marko, Dua tilu besidila (Hrvatske puke molitvene pjesme iz Bosne i Hercegovine), Mala nakladna kua Sv. Jure, Baka Voda, 1997. - Dragi, Marko, Hrvatska usmena knjievnost Bosne i Hercegovine: lirika, epika, retorika, Hrvatska knjievnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, knjiga 4., Matica hrvatska i HKD Napredak, Sarajevo, 2006.
102
HUM 6
- Gavazzi, Milovan, Godinu dana hrvatskih narodnih obiaja, III. izdanje, Hrvatski sabor kulture, Zagreb, 1991. - Hrvatska knjievnost srednjega vijeka, priredio Vjekoslav tefani i sur., knj. 1., PSHK, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1969. - Hrvatski obiaji: Zbornik studentskih radova, priredili Vanda Babi i Josip Mileti, Odjel za kroatistiku i slavistiku Sveuilita u Zadru, Zadar, 2006. - Kristi, Augustin, Crkveno-narodni obiaji Kreeva, posebno otisnut otisak iz Dobrog pastira, god. VII, Sarajevo, 1956. - Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kranstva i Uvod u ikonologiju Radovana Ivanevia, uredio Anelko Badurina, Kranska sadanjost, Zagreb, 1990. - Oberki, Janko, Biblijska povijest Staroga i Novoga zavjeta, Marjantisak, Split, 2005. - Suton, Jerko, Vjerski ivot i obiaji Zapadne Hercegovine, Mostar, 1968. (Umnoen rukopis. Primjerak se nalazi u Franjevakoj knjinici Mostar, inv. br. 3912, sign. 39.) - imunda, Drago, Religiozna povjerenja i sumnje, Matica hrvatska Split, Split, 1999. - Topi, Mato, Ramske starine, Franjevaki samostan Rama it, Rama Sarajevo, 2005.
prosinca 2010.
103
Marko Dragi
PASCHAL TRIDUUM IN RAMA PASSIONIC HERITAGE

Summary
This paper presents Rama authentic field recordings of prayers, customs and rituals that characterize Holy Thursday, Good Friday and Easter Saturday. The author interprets the recordings in a general-Catholic, ethnological, anthropological and biblical context. A significant number of mentioned oral prayers have certain anthological value, and many of them are covered with oblivion. Much of the tradition has been preserved to our days, and is characterized by: prayers, strict fasting, help the poor and sick. Rama spiritual heritage evidently testifies that the Croats from Rama are deep rooted in western European civilization. This spirituality is passed through the millennia by the Croatian language and it is a treasure trove of philological, ethnological, anthropological, theological, and other treasures. Key words: The Passion of Jesus Christ, the lamentations of the Blessed Virgin Mary, Holy Thursday, Good Friday, Holy Saturday.
104
HUM 6
Sanja Frankovi Labin
UDK 821.163.42-31.09 krinjari S. Pregledni lanak Primljeno: 12. XII. 2010.
KAZALINA KAVANA KULTURNA SINEGDOHA GRADA ZAGREBA 50-IH GODINA XX. STOLJEA
Saetak
Roman Kazalina kavana (1988.) Sunane krinjari kronika je zagrebakoga ivota pedesetih godina XX. stoljea. Kao kulturno vorite gradske jezgre i sinegdoha Zagreba, Kazalina kavana bila je okupljalite mladoga narataja, boema i umjetnika. Kavana za takve posjetitelje ima viestruku funkciju: postaje nadomjestak obiteljskoga doma, pretea modne piste za mlade djevojke i mjesto filozofskih i umjetnikih rasprava. Roman zatvara razdoblje modernizma (kojemu je jedan od meaa Marinkoviev Kiklop) i najavljuje postmoderno vrijeme. Kljune rijei: kulturna sinegdoha grada, autsajderi, muza grada, simbolini androgini.
prosinca 2010.
105
Sanja Frankovi
1. Grad kao knjievna konstrukcija

Roman Kazalina kavana Sunane krinjari kronika je ivota u Zagrebu pedesetih godina XX. stoljea. Poslijeratna birokracija prisilila je graane na suivot s obiteljima koje su se doselile u potrazi za boljim ivotom. Paradoks prikazivanja grada slikama intimnih prostorija upuuje na to da intima ne postoji, a ljudi bjee u kavane jer su im stanove zauzeli stranci ili je rije o nezadovoljavajuim odnosima mladih i njihovih roditelja. Knjievna prezentacija ne prua vanjsku fizionomiju grada, nego ga pretvara u univerzalnu gradsku sredinu. Taj se postupak u hrvatskoj knjievnosti javlja u pripovijetki M. Cihlara Nehajeva Veliki Grad (napisanoj 1901., objavljenoj 1902.). Bio je to prvi umjetniki prikaz Bea u naoj knjievnosti (usp. Flaker, 1995., 65, 78). Iz vizure duevno rastrojena Frana Mirkovia, vjenoga studenta iz Hrvatske, Be je neimenovana apstrakcija. Progutavi pasivnoga protagonista, Grad je postao glavni protagonist (usp. mega, 2001., 64). Nehajev prekida praksu naslovljavanja imenima likova (Novak, Tito Dori; Tomi, Melita; Kumii, Olga i Lina) i naslovom istie Grad, slijedei naturalistiko shvaanje o utjecaju sredine na ovjekovo ponaanje (usp. Flaker, 1995., 78). Budui da su u Beu studirali mnogi hrvatski pisci, on je oblikovao hrvatsku modernu u kojoj se javljaju nova urbana osjeajnost (velegradski spleen) i sloeni oblici ivota. Odatle nam je stigao i kult kavane, okupljalita gradske elite i umjetnike boeme, u kojemu su se igrale drutvene igre, vodile rasprave te se oblikovalo javno mnijenje. Tragove kavanske literature nalazimo i u nas: Matoeve Kafanske varijacije, Ujevieve feljtone uperci magle i koluti dima, imievu pjesmu Bog i gradsko popodne, Kosorove drame Caf du dme i Rotonda. Mnogo je kasnije nastao roman Kazalina kavana (1988.) Sunane krinjari o umjetnikome i boemskome ivotu Kazaline kavane kao sredinjega prostora radnje (usp. Nemec, 2010., 9-11). Roman je povezan s knjievnom tradicijom: 1. u okviru suvremene stvarnosne proze gradski je ivot prikazan naturalistikom metodom, pri emu je opstanak likova uvjetovan zakonom odabira: opstaju oni
106
HUM 6
koji su prilagodljivi uvjetima sredine, a osjetljivi propadaju; 2. sa ivotima fikcionalnih likova povezuju se osobnosti knjievnika Ujevia i Majera, koje knjievnica procjenjuje u postmodernoj maniri; 3. u ironinome tonu umetnuti su tragovi Cesarieve pjesme Vagonai, a Ujevieve kavanske izjave nalikuju njegovim stihovima; 4. opisi interijera od Krlee batine naelo sinestezije; 5. egzistencijalne krize likova podsjeaju na ozraje kavane Dajdam u Marinkovievu Kiklopu (1956.). Vremenom radnje Kazalina kavana zatvara razdoblje modernizma (kojemu je Kiklop jedan od meaa) i najavljuje postmoderno vrijeme. Naturalistiki gorak poetak preko egzistencijalnih kriza, citatnosti i ironije vodi do nostalgina zavretka kronike kojoj pripada i mladost knjievnice. Kreimir Nemec u knjizi itanje grada (2010.) istie dvije knjievne razine bavljenja gradom: na prvoj je grad tematska graa, a na drugoj bitan strukturni imbenik djela. Marinkoviev je Kiklop prvi pravi hrvatski urbani roman jer se u njemu grad pojavljuje kao vaan strukturni imbenik u organizaciji teksta. Iako se toponim Zagreb nigdje u tekstu izrijekom ne spominje, tek je Marinkoviev Kiklop izrazito zagrebocentrian roman. (Nemec, 2010., 165-166)
2. Veza gradskoga okruja i autsajderstva likova

Prva studija o itanjima grada bila je The Image of the City (1960.) Kevina Lyncha. Meutim autor je zanemario simbolinu razinu. S antropolokoga gledita grad je otvoren sustav znaenja u ijoj izgradnji sudjeluju razliiti povijesni, politiki, drutveni, kulturni, nacionalni i urbanistiki sustavi, ukljuujui znaenja povezana s iskustvom pojedinaca, obitelji i drutvenih skupina. Graani sudjeluju u urbanome ivotu te ga u svakodnevnoj praksi prerauju (usp. Gulin Zrni, 2009., 24-25). Postmodernizam je usmjeren na lingvistiko-filozofsko-antropoloku paradigmu ostvarenu u de Saussureovoj strukturalistikoj teoriji jezika i primijenjenu u Lvi-Straussovu itanju kulture. Dijakronija ustupa mjesto sinkroniji, sustav znakova ima prednost pred materijom, a odnosi zamjenjuju stvarnost. U ovakvu kontekstu grad postaje mjesto premreeno razliitim sustavima znaenja. Postmodernizam svijest
prosinca 2010.
107
Sanja Frankovi
shvaa kao proizvod kulture i odbacuje ideju subjekta kao neovisne svijesti. Stoga grad postaje stanje duha: on misli nas, a ne obratno (Lehan, 1998., 266-267). Lehan upuuje na Balzacov grad ogranienja u kojemu nema bogatstva bez siromatva, uspjeha bez neuspjeha ni kapitala bez kriminala (usp. Lehan, 1998., 58). U Kazalinoj kavani grad je prostor ogranienja kojemu se likovi moraju prilagoditi. Autsajderi se opiru nadzoru vanjskih okolnosti. U knjizi City Codes (1996.) Hana Wirth-Nesher utvrdila je tipove autsajdera i njihovu interakciju s oblicima gradskoga okolia. Prirodni okoli grada ine parkovi koji spajaju prirodu i kulturu (usp. Wirth-Nesher, 1996., 11). U Kazalinoj kavani spominju se Zrinjevac i Maksimir. Neimenovani provincijski gradi oprjeka je gradu, ali lijep krajolik ima zloesto nalije u mentalitetu ljudi. Izgraeni okoli odnosi se na arhitektonske objekte. Znaenje mu proizlazi iz teksta koji ga prikazuje te iz repertoara gradskih tropa u umjetnosti i knjievnosti (usp. Wirth-Nesher, 1996., 12-13). Lynch je utvrdio pet opih mjesta u fizikome izgledu grada. Putanje su pravci kojima ljudi svakodnevno ili prigodno prolaze (ulice, pjeake staze, kanali, eljeznike pruge). Rubovi su prekidi u kontinuitetu hoda (obale, eljezniki prijelazi, podruja u razvoju, zidovi). Odvajaju gradske zone ili su avovi kojima se podruja povezuju. Gradska etvrt srednje je velik ili prostraniji dio grada. etvrti imaju prepoznatljiva obiljeja i identificiraju se iznutra, ali kada su vidljive izvana, slue kao putokaz u kretanju. vorovi su arita na kojima se iz jedne gradske strukture ulazi u drugu. Vanost stjeu uporabom ili zbog fizikih obiljeja kao to su lokali na uglu ulica ili omeeni trgovi. Orijentiri su upuivaka mjesta i nalaze se u gradu ili izvan njega (tornjevi, zlatne kupole, breuljci). Zbog pravilna kretanja i sunce je putokaz. Lokalne su oznake proelja prodavaonica, stabla, kvake na vratima i drugi detalji (usp. Lynch, 2000., 47-48). U Kazalinoj kavani ulice nisu imenovane, ali se sredite grada prepoznaje po Kazalinoj kavani kao njegovu voritu i okupljalitu mladih, zatim po spomenu kavane Blato, parkova Zrinjevca i Maksimira, Umjetnikoga paviljona, Botanikoga vrta, Glavnoga kolodvora i Mi108
HUM 6
rogoja. Spomenik s konjem i banom koji je vlast uklonila predstavljao je predratno sastajalite mladih. Orijentir izvan grada jest Medvednica. Rubnu oznaku predstavlja rijeka Sava koja odvaja stari dio grada od Novoga Zagreba. Ljudski okoli ne ine pokretai radnje nego likovi koji su dio gradskoga prostora: gomila, prolaznici, pjeaci, ulini svirai, prosjaci itd. (usp. Wirth-Nesher, 1996., 13). U romanu Sunane krinjari s negativnim se konotacijama spominje ulina gomila, bakica koja prodaje sasueno cvijee za groblje, likovi marginalaca (propala kurtizana Anjuta i udak orik), radnice u plinari i stanovnici provincijskoga gradia. Verbalni okoli odnosi se na pisani i govoreni jezik. Pisani se jezik predstavlja u imenima ulica i lokaliteta, oglasima, grafitima. Govoreni jezik, dijalekt ili neki drugi idiom, upuuje na drutvenu, nacionalnu ili kakvu drugu podjelu (usp. Wirth-Nesher, 1996., 13-14). U Kazalinoj kavani ime utjee na drutveni poloaj osobe. Ivona je neprivlano ime tefica zamijenila modernim. Lani Majk uzeo je strano ime zbog popularnosti. I Miji ime pomae u kontaktima. Govoreni jezik istie se u kavani: pjesnikov uzvien govor javlja se u ironinome kontekstu, Bokov ideoloki govor luaki je intoniran, a knjievnik Lojzek i njegova ena govore kajkavskim dijalektom. Prostakim se govorom slue loi momci te obitelj zatvorskoga kljuara. Ivona rabi atrovaki govor. Govor stanovnika primorskoga gradia odaje akavsku dalmatinsku sredinu. Izopenost likova uvjetuju granice (prostorne, vremenske i drutvene) i udaljenosti (klasne, rasne). Udaljenost i razdvojenost nastaju zbog dvaju razloga. Prvi je jaz izmeu vlastite i tue zemlje (turisti) ili izmeu zaviaja i metropole (doseljenici). Drugi je razlog udaljenosti otuenost u vlastitome gradu ili u obitelji (samoinicijativni egzil, enska izolacija). Likovi ele provincijski nain ivota zamijeniti onim u metropoli ili ih gui obiteljska vezanost. Kavane su pribjeite onima kojima je dom izgubio funkciju utoita pa oblikovanje identiteta vie ovisi o ulici negoli o obiteljskome domu (usp. Wirth-Nesher, 1996., 20-23). Izuzevi autsajderstvo po nacionalnoj osnovi, ostali se tipovi javljaju i u Kazalinoj kavani. Ukljuena je i enska muza grada. Slijedi ralamba likova prema pripadnosti odreenomu tipu izolacije.
prosinca 2010.
109
Sanja Frankovi
a) Doseljenici Sloenost velegradskoga ivota zahtijeva tonost, proraunatost i pravilnost, ne samo u gospodarskome i intelektualnome podruju nego i u obinome ivotu iz kojega se iskljuuje emocionalnost, makar ima ljudi koji se opiru tomu da im vanjski impulsi ureuju ivot. Ouvanje vlastite osobnosti uspijeva po cijenu obezvrjeivanja objektivnoga svijeta, to dovodi i do obezvrjeivanja sama sebe. Meutim Simmel u anonimnosti gradskoga ivota vidi i dobru stranu: mogunost razvoja jedinstvenih vrijednosti pojedinca. Uz trivijalnost predrasuda male sredine to ne bi bilo mogue (usp. Simmel, 1971., 326-330, 333-334). U Kazalinoj kavani doseljenici nastoje smanjiti razliku izmeu prijanjega i novoga ivota. Jedni se slue okrutnim strategijama, a drugi, obino mlade djevojke, ne znaju se obraniti od tue bezobzirnosti. Njihovim majkama grad je mjesto poroka, neka vrsta Sodome i Gomore. Obitelj bivega provincijskoga andara, sada bahata zatvorskoga kljuara, sustanarki Ani Levaji onemoguuje ostvarivanje osnovnih potreba za higijenom i hranom. Njihovu zlou prati ruan tjelesni izgled. Ana se zbliila s policajcem koji ju je napustio kada je ostala trudna. Bacila se kroz prozor, preivjela i zavrila u ludnici. Jedino ona imenom spominje Zagreb, a njezino pojavljivanje na poetku i na kraju romana nosi poruku da prisvajanje grada ne uspijeva onima koji ustuknu pred zloom. U njezinu se sobicu doseljava kolegica Mia kojoj je Anina majka dala klju. Starica nije nasjela na ljubaznost kljuareve ene i keri. Umrla je od tuge, a seljani su zakljuili da Ana nije zasluila bolju sudbinu kada nije cijenila posao i sobicu u sreditu grada. Mia je radila u plinari sa zloestim efom i nervoznim starijim kolegicama. Popodne ju je muila kljuareva obitelj koja se htjela rijeiti sustanara i urediti salon za primanje gostiju. Mia je izlazila iz oaja. U grad je dola zbog posla, ali bio je to i bijeg iz obitelji koja je nije voljela. Ivona i Majk doveli su je Dadi ija je ena otila po hranu na selo. Ivona nije nala popularnu Silvanu pa je pozvala Miju. Dado je kavalirskim ponaanjem sakrio razoaranje, ali mu se ona na drugi pogled uinila poeljnom. Glumio je raaloena djeaka pred njezinom suzdranosti. Mia se borila izmeu majina morala i gradske slobode. Pristala je na ljubavnu no s
110
HUM 6
Dadom. Ujutro se prije posla presvukla u svojoj sobici jer je bila preizazovno odjevena. Kljuar je otada prezire kao laku djevojku. Ljepota joj je otvorila vrata amaterskoga Filmskog studija. Unato nesigurnoj budunosti dala je otkaz u plinari. Kolegice i ef omalovaili su njezin uspjeh kao nemoralno steenu zaslugu. Nakon propasti studija potraila je sreu u provincijskome kazalitu. Bojala se ivota u maloj sredini, svojega skromnog dara i bezvoljnosti. Ipak, i to se inilo boljim od plinare. Preutjela je novost majci koja je smatrala da je enin uspjeh udati se i roditi sina, jer mukomu rodu pripada vlast. Prije odlaska Mia je s Tonikom provela no. U provincijskome gradiu jedan je starac na nju navaljivao cvijeem i pozivom na veeru zbog ega je na sebe navukla ogovaranja. Glumica Neva pokuala joj se osvetiti jer je dobila glavnu ulogu u amerikoj komediji. Mia je ipak nadvladala tremu. Na slavlju poslije predstave uivala je u tome malom uspjehu, a Tonika ju je iznenadio dolaskom. Gradski kritiar bio je blag istaknuvi ljepotu mlade glumice. Meutim starac je naruio negativnu kritiku u mjesnim novinama. Mia se vratila u Zagreb i udala se za Toniku iako ga nije voljela. Nekadanji sitni uspjesi inili su joj se velikima. b) Klasno izopeni likovi Rije je o ljudima koji nisu nali mjesto u drutvu. orik je crta karikatura i lutalica. Tonika ga ponekad udostoji komentarom kako za prave ljude nema posla. Meu marginalcima ironino je prikazan neimenovani boemski pjesnik Tin Ujevi:
Bio je ruan i odbojan, ali nitko nije mogao ravnoduno proi kraj njegove nezgrapne pojave. Pojavljivao se [] tek oko devet sati naveer, a dolazio je, kau, iz nekog prljavog umeza u Selskoj cesti gdje su mu takori grickali knjige. Usprkos tome, taj udesni mudrac je stvarao sfernu poeziju, prevodio je s kienog, francuskog jezika Prousta i imao je radnu energiju mladog, jamskog kopaa. U ono doba [] nije postojala danas ve otrcana rije imid, ali injenica je, da je veliki pjesnik, i ne hajui moda, upravo to posjedovao u izuzetnoj mjeri. [] Brundao je zvunim basom, a uenici su kupili mrvice i otpad njegovih reenica. (krinjari, 1988., 33)
prosinca 2010.
111
Sanja Frankovi
Ujevi je bjegunac iz obitelji i samovoljni izopenik u metropoli, za iji poredak ne mari jer se zanosi umjetnikim i filozofskim idejama. Sugovornici ga ne zanimaju u obinome ivotnom smislu. U ironinome tonu parafrazirane su rijei iz njegovih stihova: Poznajemo se, gospodine moj, samo u ovim sferama, izvan toga mi smo stranci, ta besjeda je lomaa na kojoj se palim (krinjari, 1988., 124) c) Politiki izopen lik Komunard Boko moralni je i ideoloki istunac. Odrastanje ga je uinilo grubim. Otac beskunik napustio je obitelj pa je majka etvero djece prehranjivala tekim radom. Nakon Edina roenja Boko se rastavio od ene idovke koja je s roditeljima odvedena u logor. Razoaran vlau nakon rata, ne odustaje od kritike kojom ugroava svoj i kerin ivot. Eda nema prijateljic. Otac druenje smatra gubitkom vremena i tjera je itati pozitivistiku literaturu. U kavani se uputa u rasprave s pjesnikom te se odaje piu. Iako je u strahu da ga vlast progoni, Edu mui svojim idejama:
Kritika i samokritika, to je najvanije. [] Nemoj donositi previe hrane iz doma, neu da uzima potrebnijima. Ali, tata, i nama je potrebno. Ne moemo dovijeka ostati u ovoj sobici. Strana je, poniavajua. Ljude ne treba maziti odgovarao je strogo. [] Banda se uvukla u vrhove, ali ja u ih istjerati. [] Htjeli su me unititi u ludnici, razoriti mi um. [] Bodem gdje su najosjetljiviji. [] Ljudima je smetao, oko njega se irila praznina. Pripazite na taticu doapne Edi u polumraku neki tip. Previe govori, moglo bi ga skupo stajati. (krinjari, 1988., 124-125)
Jedne je noi Eda deurala u starakome domu. Otac je tada navodno pao pod tramvaj. Sumnjala je u sluajnost nesree, ali joj je lijenik dvaput ponovio iste rijei. Na sprovod su doli Lojzek i Hermina, Tonika, orik i Anjuta. Novine su preutjele oevu smrt.
112
HUM 6
d) Samoinicijativni egzil u rodnome gradu Lojzek i Hermina, starosjedilaki brani par, bjee u kavanu od neugodnih sustanara. Neugledni su izgledom i drutvenim poloajem:
Lojzek nije djelovao umno, ali zaudo pisao je dobro. Lice mu je bilo okruglo i nekako uvijek nasmijeeno [] Njegova ena odijevala se kao djeca na poetku stoljea. Poutjele ipkice uokvirivale su njen izboran vrat [] U zlatnom medaljonu ukraenom tirkizima bila je Lojzekova sliica iz mladih dana. I tamo se smjekao, samo mu je kosa bila bujna i valovita. Sada je u rijetkim rezancima padala na iskrzan ovratnik neko modrog, a sada posivjelog i skrutnutog odijela. [] Kojiput se pikulao s djeicom i to se smatralo sumnjivim. Moda zato nije nikad postao akademik. (krinjari, 1988., 36)
Lojzek je bio zagrebaki knjievnik Vjekoslav Majer. Luckast pristup ivotu bio mu je izlaz u drutvu bez slobode govora. Nakon Lojzekove smrti poinje se potivati knjievni rad koji je ostavio jer vie nije popraen njegovim boemskim likom. e) enska izolacija Eda je dolazila u stranji dio kavane. Njezina velika sposobnost da voli nije prepoznata u njezinu narataju. Otac ateist predao ju je na odgoj asnim sestrama kako bi je sauvao od progona idova kojima je po majci pripadala. Poslije ju je poveo u umu gdje je doivjela iskustvo rata. U miru joj oduzima pravo na svaku radost. ive u sobici bez prozora (ne rauna se jedan mali, neoprani, kroz koji ne dopire svjetlo), otac je esto u ludnici jer vlasti dodijava pismima. U njegovoj je nenazonosti Edu silovao prostaki mladi. Njezinu je traumu nakratko izbrisao student Danilo koji se s njom u kavani sluajno upoznao. Odveo ju je u kino iako ga film nije zanimao:
prisjetio se da ga je Silvana pozvala na ur. Morao je brzo likvidirati na pola zaljubljenu mrkavicu. [] urim. Imam vaan posao. No, vidjet emo se ve, curice. Eda je voljela njene rijei; ona im je vjerovala. [] Gotovo da je bila sretna to joj je otac u ludnici. Pod njegovim bi se podozrivim pogledom
prosinca 2010.
113
Sanja Frankovi izdala, naslutio bi njen zanos, a onda ga razorio ironinim opaskama. (krinjari, 1988., 44)
Postala je Danilova ljubavnica. Unato uasnoj sobici dolazio je k njoj. udio se strasti nelijepe djevojke. U kavani bi je izdaleka pogledao. Slutila je da mu nije jedina ljubavnica, a za enu u Crnoj Gori nije joj odmah priznao. Kada je zatrudnjela, strepila je od njegova protivljenja i oeva istunstva. etajui s Tonikom, nije mu se htjela povjeriti, ali rijei su izletjele. Bio je ironian prema njoj, a za vezu s Danilom ve je doznao. Eda eli roditi dijete jer mora imati neto svoga. Neprestano su je salijetale i misli o samoubojstvu. Ne moe ivjeti sama, jer postoji jedino ako je ispunjena nekim drugim. (krinjari, 1988., 103) Iako se prvi put odluno zauzela za sebe, Danilo ju je nagovarao, a potom grubo prisilio na ilegalni pobaaj. Kasnije druenje s dobroudnim Stanislavom, prikrivenim homoseksualcem, trajalo je kratko. Uz nju je naao utoite dok nije sluajno proglaen darovitim slikarom. Moda mu je jedino djelo bio prozor naslikan na zidu Edine sobice i zlatna ptica, simbol njezine statine mladosti koja nije dosegla nijedan oblik sree. Zbog oeve mizerne mirovine oduzet joj je posao u starakome domu. Muila ju je krivnja to joj je u vrijeme ljubavi s Danilom bilo drago da oca nema. Rano je umrla. f) Stranci u vlastitoj obitelji ili bjegunci od obiteljske stege Tonika je neostvareni umjetnik i vjeni student. Ne dri do izgleda i sklon je alkoholu. Otac je oekivao da e postati lijenik, sudac ili odvjetnik. Nije ispalo tako pa prema lijenomu sinu osjea odbojnost. Kako bi izbjegao nesreenu egzistenciju, Tonika je diplomirao i zaposlio se u koli. Oenio se Mijom, ali osjeaji su izblijedjeli. Ona nevoljko njeguje njegove roditelje. Nemaju djece i ne stjeu nita. Tek kada Tonika pijan doe k Edi i vidi njezinu bijedu, odlui stvoriti potomke i zamijeniti namjetaj pokojnih roditelja.
114
HUM 6
Danilo je naoit, ali sirov mladi. Doao je u Zagreb na studij elektrotehnike. Roditelji su ga nasilu oenili pa razuzdanim ivotom nadoknauje otetu slobodu:
Imao je odlinu stipendiju, aputalo se da mu je otac ministar u crnogorskoj vladi [] Odijevao se s nametljivom elegancijom skorojevia, a svaki je slobodan trenutak provodio sa enama. [] Izbjegavao je djevojke za koje je predmnijevao da su djevice. [] I sam je imao mlau sestru, znao je to bi za pleme znailo da je netko upropasti. [] U biti, Danilo je prezirao razuzdanost pohotnih ena, Edine se ljubavi plaio, ona je takla u njemu njenost, pobudila samilost, bili su to opasni osjeaji za velikog bludnika. (krinjari, 1988., 75-76)
Prisilivi Edu na pobaaj, osjea grinju savjesti. Pod pritiskom roditelja mora diplomirati. Njegov je odlazak suprotan od buna dolaska. g) enska muza grada Muza metropole javlja se kao utjelovljenje povijesti, objekt muke poude, prolaznica, prostitutka, muza konzumerizma ili metafora slobode. Virginia Woolf istaknula je oblike te figure iz enske perspektive: prosjakinju i enu koja gleda kroz prozor kao anonimno, ali poznato lice u otuenu susjedstvu (usp. Wirth-Nesher, 1996., 205-206). U Kazalinoj kavani muza grada objekt je muke poude ili prosjakinja. Crvenokosa Ivona kraljica je kavane. Kavkaz, krai naziv kavane, vjerojatno je njezina dosjetka. Nije ljepotica, ali se nametnula dranjem i stilom odijevanja:
njena garderoba imala je velegradski ik i dalek odsjaj parikih urnala [] Uvijek je zauzimala isti stol i nije se nimalo ustruavala da sjedi sama, ak joj je ta osamljenost pogodovala, jer je isticala njeno nehajno dranje, [] neku uroenu otmjenost koja se u bujnim, grubo sazdanim djevojkama poratnog vremena rijetko nalazila. (krinjari, 1988., 11-12)
Ivona krije ivot u podrumskome stanu s majkom alkoholiarkom:

Taj tobonji stan u kojem su arene, slikovite krpe bile glavni namjetaj, nikad se nije zraio, a istio, moda, jednom godinje kad bi Ivona izbacivala prljavo rublje, gomile jeftinih ukradenih pepeljara, ikova i praznih prosinca 2010.
115
Sanja Frankovi boca omotanih pauinom. Nitko od njenih otmjenih, profinjenih oboavatelja nije znao za ovo strano obitavalite (krinjari, 1988., 15)
Majka joj u trijeznim trenutcima ije haljine od finih materijala. Dobiva ih od kavanskih oboavatelja. Najprivreniji joj je ostarjeli general. Meutim ona je vie hladnokrvna izazivaica negoli laka ena:
Ivoni se nije udavalo. I to je bio napor, dosadna obaveza, svakodnevno oekivanje mua, razgovor, izlasci, spavanje. Ali znala je da neto mora poduzeti, jo godinu dana lagodna ivota, brbljanja i oijukanja u Kavkazu, a onda lovina, pun pogodak u cilj, bogat stranac s juga ili istoka, svejedno (krinjari, 1988., 27)
Iz kavane se povukla kada je ugledala djevojku platinaste kose za svojim stolom. U modi su bile ljepotice nalik glumici Marilyn Monroe. Muze iz enske perspektive bive su ljepotice koje nisu osigurale svoju egzistenciju. Anjuta je ivjela s poznatim kiparom koji ju je napustio preko noi. Srozala se na ulini ivot:
I dok je u poetku bila lijepa i eljena, pijanstvo joj se opratalo [] ini se da je njena ljepota bila vrlo krhka, kao da se jedne noi istopila [] Anjuta, jo nita ne shvaajui sjedne za kavanski stol, svi su ga obili kao da bjee od nesree. (krinjari, 1988., 81)
Silvani je ljepota bila ulaznica u drutvo, koju je oko tridesete godine izgubila zbog debljine. U doba popularnosti stekla je garsonijeru. Poznanica joj je nala posao dostavljaice.
3. Javni prostor kavane kao zamjena za izgubljenu privatnost i identitetsko mladenako mjesto
Kazalina kavana zamjenjuje izgubljenu privatnost doma. Rije je o vorinome mjestu Zagreba koji se pedesetih godina prologa stoljea percipirao kao mali grad. Kavana je poput pozornice ivota na kojoj svatko sebe predstavlja s obzirom na ciljeve kojima tei. Djevojke su se eljele dobro udati i pronai zanimljiv posao. Meutim neke su ostale egzistencijalno nezbrinute te su prelazile u ensku inaicu muze kao
116
HUM 6
prosjakinje i oronule kurtizane. Njihovo je ponaanje bilo poetak nestajanja starinskoga morala od kojega su odustajale i provincijske djevojke u elji da se uklope u drutvene krugove. Kratkotrajna pojava Filmskoga studija pokazala je kako su mladi, pa i oni stariji, mnogo oekivali od budunosti. Socrealistika drutvena klima kao da se nije odnosila na njih. Potvrda je tomu itanje grada Michela de Certeaua. Urbanistiki planovi i ideoloke norme iz poloaja totalizirajuega oka propisuju oblike kretanja. Meutim graani iz pjeake perspektive sami organiziraju svoju svakidanjicu. Likovi u Kazalinoj kavani podrivaju nametnutu drutvenu klimu. De Certeauovim rijeima, ako grad u diskursu slui kao totalizirajue i gotovo mitsko uporite drutveno-gospodarskim i politikim strategijama, urbani ivot sve ee iznova uvodi ono to je urbanistiki projekt iz njega iskljuio (Certeau, 2003., 159) De Certeau govori o retorici hodanja. Prakse obitavanja u prostoru poput tropa izmiu doslovnomu znaenju. J.-F. Augoyard na prostorne je prakse primijenio dvije figure stila: sinegdohu i asindeton. Sinegdohom se imenuje dio umjesto cjeline. Asindeton znai nizanje reenica bez veznika. Primijenjen na prostor, zadrava izabrane djelie i otvara odsutnosti u prostornom kontinuitetu, tj. nita ne stoji na mjestu neega. Za razliku od toga sinegdoha dijelovima nadomjeta (zgunjava) cjelinu (usp. Certeau, 2003., 164-166). Kazalina kavana bila je kulturna sinegdoha Zagreba, mjesto enskih muza i tzv. simbolinih androgina, mukaraca koji se posuivanjem enskih osobina suprotstavljaju graanskomu racionalizmu. Takvi su protusubjekti genij, dendi, boem, flneur, nadovjek i mogunosni ovjek (usp. Orai Toli, 2005., 89). Ideja umjetnikoga genija oituje se u uvjerenju kako se upravo on neponovljivim djelima moe suprotstaviti racionalistikoj civilizaciji. Genij je mentalni androgin (usp. Orai Toli, 2005., 91). Dendi se graanskomu drutvu suprotstavlja enskom semiotikom vanjskoga izgleda. On je mondeni androgin. Posjeuje elitne restorane i klubove, a raspoloenje mu je u znaku dosade (usp. Orai Toli, 2005., 92, 94). Boem je drutveni androgin. Boemski ivot ispod razine graanskoga drutva usporediv je s marginalnim poloajem ena. Boemi odbijaju graanske profesije i uobiajene spolne uloge. Ne zaniprosinca 2010.
117
Sanja Frankovi
ma ih politika, ali se ponekad kao anarhisti povezuju sa socijalistikim idejama. Njihova pobuna ide do samounitenja (usp. Orai Toli, 2005., 95, 96, 104). Flneur je besciljan eta, urbani androgin. Oputenim razgledavanjem istodobno zauzima kritiki odmak od svoje civilizacije. Za njegovu je knjievnu slavu zasluan Baudelaire. U eseju Slikar modernoga ivota flneur je slikar Constantin Guys, ali naziv postaje opa metafora umjetnika (usp. Orai Toli, 2005., 97-98, 101, 104). Nietzscheov nadovjek novi je oblik genija, utopistiki androgin. Radi prevladavanja ovjeka na muku potrebu za moi nadogradio je enske rodne crte iracionalnost, kaos, ludilo, estetinost, amoralnost. Pretekavi zbilju Prvoga svjetskoga rata, pokazao je kako je prijelaz u drugu rodnu perspektivu opasan ako iz umjetnosti isklizne u podruje politike (usp. Orai Toli, 2005., 104-106). Mogunosni ovjek naziv je iz Musilove knjige ovjek bez svojstava. Rije je o liku ambivalentnu poput flneura. To je ambivalentni epistemoloki androgin eta krajolicima due koji ne moe donijeti nijednu konanu odluku niti zauzeti ijedno vrsto stajalite. Ipak, mogunosni ljudi nalaze neku univerzalnu bit koja sprjeava rasap njihove osobe iako je previe ne uvruje. Umjetnost je njihovo identifikacijsko usidrenje (usp. Orai Toli, 2005., 107-110). Kazalina kavana bila je stjecite simbolinih androgina. Iz stranjega dijela dopirale su rijei boemskoga pjesnika Ujevia kojega su studenti smatrali genijem. U romanu se ironizira njegov nedrutven stil ivota. Lojzek je kao nepriznat genij i boem pod maskom luckaste osobe preivljavao u vremenu neslobode izraavanja. Ujevi i on predstavljali su tragini i komini pol preivljavanja. Danilo je bio dendi zbog kicokoga odijevanja i dranja. Flneura Toniku na lutanje nije poticala samo elja za uitcima nego i svijest da ga eka muan posao profesora. Lojzek i Hermina bjeali su od neugodnih sustanara. Edin je otac imao crte nadovjeka: cilj mu je bio prevladati drutveni ustroj. Meutim nije mu se mogla pripisati amoralnost. U ekscentrinosti ga vodi vjera u vlastitu ispravnost. Mogunosni ovjek moe se povezati s Tonikom koji unato neodlunosti zna da mora pronai egzistencijalno usidrenje. Postao je prosjean profesor. S preureenjem Kazaline kavane nestao je stari nain ivota.
118
HUM 6
4. Konzumacija i tvorba mode, ivotnih stilova i kulture

Kao poslijeratna kronika ivota u Zagrebu roman prua panoramu razliitih aspekata kulture, njihovu tvorbu i konzumaciju. Pridaje se pozornost i ivotnim stilovima, duhovnim zaokupljenostima te predrasudama kao obliku malograanskoga svjetonazora. Anina i Mijina majka smatrale su da je enin uspjeh dobro se udati i roditi dijete, po mogunosti muko. U zapadnome svijetu ene su se cijenile po uspjehu u osvajanju mukaraca. U naim okolnostima tenje su bile iste jer bez tog statusa, ena je slovila za sumnjivu udakinju (krinjari, 1988., 80). Takva je Ala. Ki je obrazovana oca, ui strane jezike i putuje, no ni za koga se nije vezala jer je velika prialica, neka vrst nezlobive Else Maxwel, traerice i holivudske novinarke (krinjari, 1988., 66). Ivona uvodi nove stilove odijevanja. Brojni su detalji vezani za njezino odijevanje: talijanske cipelice, haljinica breskvine boje, eiri, kraljevski lijepa tkanina: svila i muslin (usp. krinjari, 1988., 18, 22). Herminina je garderoba udna mjeavina stilova: od skupocjenih narukvica, rinica i broeva, ukastih ipkastih ovratnika do starih i loe zatopanih arapa (usp. krinjari, 1988., 66). Danilo se istie elegancijom. Spominju se njegove rukavice od jelenske koe, idn-eir, vatirani kaput (usp. krinjari, 1988., 39). Vrste jela otkrivaju nacionalno i drutveno podrijetlo. Doseljenici uvode seosku prehranu. U zaposjednutim graanskim kuhinjama umjesto sjajnih i profinjenih rukova kuhala se palenta i grah s kobasicama, a za pravoslavni Boi masna sarma (usp. krinjari, 1988., 9). U stranjoj prostoriji Kazaline kavane nudila su se puka jela: gula ili grah s kobasicama, a zimi ak i crvenom paprikom prezainjena sarma (usp. krinjari, 1988., 33-34). Kavana je i mjesto rasprava. Ujevi je poznavatelj knjievnosti i egzistencijalistike filozofije, sluaju ga studenti, a dolaze i lanovi umjetnike skupine Exat 51. Reim favorizira rusku knjievnost i marksistiku literaturu, ali u modi su Lorca, Prevert i Cesari. Tonika ita Huxleyjev Kontrapunkt ivota, kritiku drutveno-politikih okolnosti. Ujevi pre-
prosinca 2010.
119
Sanja Frankovi
vodi Prousta, a Lojzek Kleista i Rilkea. Predstava Brechtove drame Kavkaski krug kredom znak je prosvjeda zbog preureenja kavane. U poglavlju o Filmskome studiju spominju se popularni filmovi: Mladi s trubom, Veliki plavi put, udo u Milanu, Cesta duga godinu dana, istai cipela, Bal na vodi. Glumica Marilyn Monroe uzor je ljepote. Nakon propalih snova o filmskoj karijeri film je i dalje slatki otrov sa zapada (krinjari, 1988., 74). Zatvaranje Filmskoga studija i preureenje Kavkaza pobudilo je pobunu mladih. Ala je Zagreb usporedila s Cesarievom mrtvom lukom: U ovom gradu sve propada, to je mrtva luka, ima pravo Cesari. Ne podnose talent, ljepotu, ludost, samo strpljivost i tupost ovce. (krinjari, 1988., 96) Majerova plinska laterna i stari nain ivota nestaju, a svakidanjica nudi dosadu.
5. Lani eros i prola mladost prevrednovana slika grada

Ivona nakon trideset godina dolazi u rodni grad. U imeniku nalazi Irenin broj. Slava njezina supruga doprla je do Italije. Irena je pripadala tipu lano sentimentalnih ena. Zaposlila se u Centralturistu i udala se za njena i nagluha arhitekta koji je u nje kupovao kartu. Procijenivi da se i Ivona snala, pozvala ju je k sebi. Dri do poznanstava s dobrostojeim ljudima. Izgled uva skupim tretmanima jer ne posjeduje eleganciju poput Ivone od koje se razlikuje i stupnjem ljudskosti. ivot u podrumu nauio je Ivonu da ne prezire tuu nevolju. General je sm i gluh, ena mu je umrla, a sinovi ive u inozemstvu. Ivona je suutno primila tu vijest. Nije mu se javila kako bi o njoj sauvao mladenaku sliku. Ipak, nije znatno ostarjela zahvaljujui lagodnu ivotu. Suprug joj je stariji ovjek. Ono malo ljubavi nije elio dijeliti s potomstvom koje bi prihvatio da se dogodilo. Nitko iz bivega drutva u braku nema djece. Ivona i Irena nadoknauju u mladosti proputenu udobnost. U zrelim godinama karakter ini profinjena odjea, njegovano tijelo, dobar drutveni poloaj, a zadatak je osobe da upije informacije o istaknutim ljudima te da prigodno pokae
120
HUM 6
mrvicu znanja i duhovitosti. Lani eros u mladosti je izbijao iz dranja zavodnica koje su umjesto ljubavi traile udobnost. Ivona u gradu ne prepozna prijatelja Majka, bivega sviraa trube. Pravo mu je ime Milan i prodaje karte u staromodnome Varijeteu. Vodi Ivonu u kavanu Blato na ijemu je zidu slika pjesnika Ujevia. Kada je poljubi pijana pjesnikinja sklona enama, Ivona pomisli da je dobro to je otila. Uspjela je uz pomo majke velje, koja je ostala u podrumu jer se tamo najugodnije osjeala. Ivona je ilegalno napustila zemlju i nije joj dola na pogreb. Ljudi su je smatrali bezdunom jer uvijek sve mjere prema sebi, pa kad netko ivi onkraj njihovih mjerila, misle da ga je zadesila nesrea (krinjari, 1988., 176). Roman zavrava apsurdnim pismima Ane Levaji kojoj se iz bolnike perspektive negdanja sobica i kljuareva obitelj ine najljepom prolou. Pisma diktira kolegici i alje ih na kljuarevu adresu. Jesu li pisma poremeene osobe poruka da je prolost vana samo onima koji, izgubljeni i iskorijenjeni, zbog nekoga razloga poseu za njom? Grad je semiotiki mehanizam u pokretu, na kulturnoj i antropolokoj razini onakav kakvim ga oblikuju novi narataji posvajajui ga vlastitim putanjama i simbolinim voritima.
Literatura
- De Certeau, Michel (2003.) Invencije svakodnevice, Zagreb: Naklada MD. - Flaker, Aleksandar (1995.) Rije, slika, grad. Hrvatske intermedijalne studije, Zagreb: HAZU. - Gulin Zrni, Valentina (2009.) Kvartovska spika. Znaenja grada i urbani lokalizmi u Novom Zagrebu, Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku Naklada Jesenski i Turk. - Lehan, Richard (1998.) The City in Literature. An Intellectual and Cultural History, Berkeley: University of California Press. - Lynch, Kevin (2000.) The Image of the City, Cambridge London: The MIT Press.
prosinca 2010.
121
Sanja Frankovi
- Nemec, Kreimir (2010.) itanje grada. Urbano iskustvo u hrvatskoj knjievnosti, Zagreb: Naklada Ljevak. - Orai Toli, Dubravka (2005.) Muka moderna i enska postmoderna. Roenje virtualne kulture, Zagreb: Naklada Ljevak. - Simmel, Georg (1971.) On Individuality and Social Forms, Chicago: The University of Chicago Press. - krinjari, Sunana (1988.) Kazalina kavana, Zagreb: Mladost. - Wirth-nesher, Hana (1996.) City Codes. Reading the Modern Urban Novel, Cambridge: Cambridge University Press. - mega, Viktor (2001.) Grad kao poprite duevnih kriza, Knjievni protusvjetovi, Zagreb: Matica hrvatska.
122
HUM 6
Sanja Frankovi
THEATRICAL CAF THE CULTURAL SYNECDOCHE OF THE CITY OF ZAGREB IN 50-IES OF 20TH CENTURY
Summary
The novel Theatrical Caf (1988) by Sunana krinjari is a chronicle of Zagrebs life in the 1950s. As the culutral node of the urban core and the synecdoche of Zagreb, Theatrical caf was a meeting place of the young generation, bohemians and artists. For such visitors caf has a multiple function: it becomes a substitute for family home, forerunner of catwalk for young girls and the place of philosophic and artistic discussions. The novel closes the period of modernism (to whom the one of the boundaries is Marinkovis Cyclops) and announces the postmodern time. Key words: cultural synecdoche of the city, outsiders, city muse, symbolic androgynouses.
prosinca 2010.
123
Sanja Kneevi Sveuilite u Zadru, Odjel za kroatistiku i slavistiku
UDK 821.163.42-31.09 Bilosni T.M. Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 14. XII. 2010.
SIMBOLIKI DISKURS U HRVATSKOME SUVREMENOM ROMANU: GRAD KAO IDENTITET JUNAKA I AUTORA
Saetak
U lanku se razrauje identitet grada koji je poistovjeen sa sudbinom samoga autora u tijeku najteega dana napada na grad u Domovinskome ratu. Poistovjeujui se s gradom, on se istodobno pretvara i u sredinji lik romana. Rije je o posve drukijemu i dosad nepoznatome ratnom pismu u Hrvatskoj jer je djelo posvema okrenuto transcendenciji. U romanu je rat tek sila zla, a ne politiki proizvod. Traginost rata u Hrvatskoj kao knjievna tema prikazana je na sveopoj civilizacijskoj razini kao iskonsko prokletstvo ovjeanstva. Grad Zadar, smjeten na obalama Sredozemlja, svojom povijesti i batinom koja se razara preuzima na se ulogu ovjekova glasnogovornika. Kada se rui grad kao sveti prostor, ovjek gubi svoj vlastiti identitet. Povratak identiteta mogu je samo na simbolikoj i metafizikoj razini pa roman obiluje simbolikim i arhetipskim slojevima i motivima. Kljune rijei: simbolizam, mitologija grada, rat, postmoderna kultura, romaneskni diskurs.
124
HUM 6
Rat u Hrvatskoj, ali i ire na tlu Europe, nije prouzroio katarzu postmodernoga drutva; naprotiv, ono je zapalo u traumatino iskustvo relativizma. Oiena od steevina velike civilizacije, kultura je ustupila mjesto potroakomu mentalitetu i masovnosti. Knjievna su gibanja takoer nastavila trend trine kulture. No drutvo se u cijelosti u velikoj zavrnici postmoderne u posljednjim godinama XX. i uvodnim XXI. stoljea ipak procijepilo na dva pola jedan okrenut civilizaciji materijalizma i kultu tjelesnosti, a drugi okrenut religiozno-dogmatskomu fanatizmu. Zamjetna podvojenost civilizacije s praga XXI. stoljea otvara pitanje ivimo li u zavrnoj etapi postmoderne kulture ili smo ve otvorili vrata nekoj novoj kulturi koja zauzima prostore potroene zapadne civilizacije. Postmodernu kulturu obiljeili su razgovori o velikome kraju umjetnosti, znanosti, stoljea i planeta1 pa je u tome smislu razdoblje s kraja XX. stoljea bitno obiljeeno eshatolokom misli koja svoju projekciju u stvarnosti pronalazi u ratovima, od onih na tlu bive Jugoslavije, do novih ratova XXI. stoljea u Iraku, Afganistanu, Gruziji, ali i diljem afrikoga kontinenta. U tome smislu i Franjo Grevi zakljuuje: U razliitim pokretima i tendencijama postmoderne (dokumentarizam, postmoderna-znanstvena fantastika, pornografija, narkomanija, pomodne religiozne kulture i sekte, orijentalizam, narcizam, neonacizam, neoboljevizam, ekologizam...) udio eshatoloke svijesti jasno je vidljiv i teko je poreciv.2 Eshatoloka (pod)svijest zapadne kulture oituje se u krajnostima u apsolutnome uitku jednoga dijela svijeta i apsolutnoj patnji drugoga dijela. Voeni milju Franje Grevia za postmodernu bi se doista dalo rei da je razdoblje rekapitulacije kulture Zapada ili, kako je sm zapisao, vrijeme dovrenja moderne shvaene u irokom znaenju rijei kao velike antiteologije ere trijumfa humanizma, racionalizma i znanstvenotehnikog uma olienog u industrijalizmu, elektronici i drutvu obilja materijalne potronje3. Naslutivi u kojemu se smjeru
1 2 3 Usp. Dubravka Orai Toli, Kraj moderne knjievne znanosti, Muka moderna i enska postmoderna, Zagreb, 2005. Franjo Grevi, Knjievnost i eshatologija / Eshatologija i knjievnost, Simbolizam, ekologija, eshatologija, Zagreb, 2002., str. 73. Isto, str. 72.
prosinca 2010.
125
Sanja Kneevi
kree naa civilizacija, Carl G. Jung isticao je da je ovjeku potrebna evidencija o njegovom nutarnjem transcedentnom iskustvu koje ga jedino moe sauvati od neizbjenog srozavanja u masovnost4. Ovdje se postavlja pitanje hoe li i svjetska kultura globalizma odgovor na svoju potronost potraiti u transcendenciji. Ako je XX. stoljee obiljeeno nijekanjem Boga u Nietzcehovu smislu, moe li se ovjek na poetku XXI. stoljea vratiti svojoj prvotnoj slici koja je u biti boanska?5 Na vrhuncu civilizacijske dekadencije, to razdoblje postmoderne zasigurno jest, jedan od moguih izbora daljnjega razvoja zapadnoeuropske kulture jest povratak spoznaji slike Boje u sebi. Dekadentno stanje svijesti, odnosno stanje svijesti velikoga prijelaza, odbija uzrono-posljedinu logiku pa se u tome smislu vraa arhetipskomu jeziku simbola, a jezik simbola zapravo je jezik slika.6 Kada je rije o knjievnosti, vrijedi svojevrstan postulat kako u romanesknome knjievnom izriaju lirski element prevladava nad epskim zato to su velike smjene stoljea, kao to je primjerice bila smjena XIX. i XX. stoljea, u pravilu obiljeene dekadencijom.7 Nostalgina slika izgubljenoga raja iitava se u mrei arhetipskih slika povijesti ovjeanstva,8 to potvruje i Mircea Eliade kada kae: Bjeei od svoje historinosti, ovjek se ne odrie od svoje kvalitete ljudskoga bia da bi se izgubio u animalnosti; on ponovno pronalazi jezik, a katkad i iskustvo nekog izgubljenog raja.9 Rat je najzorniji primjer ljudske animalnosti, apsolutne dekadencije i vrhunca eshatoloke misli, stoga ne udi to je za ugroena pojedinca suptilna duha u apsolutno dekadentnome i apoka4 Carl Gustav Jung, O religiji i kranstvu, akovo, 1996., str. 18. 5 Vidi: Ivan Pavao II., 100 kateheza, Zadar, 2003.; C. G. Jung, n. dj.; Andrija Bilokapi, Kruh bogosinstva, Zadar, 2002. 6 Informatiko-virtualna kultura naega doba u cijelosti je obiljeena vizualnou, odnosno slikovitou. 7 Kraj XIX. i poetak XX. stoljea u umjetnosti su obiljeile stilske formacije: secesija, simbolizam, impresionizam, dekadansa, moderna. O krajevima stoljea vidjeti D. Orai Toli: Paradigme 20. stoljea avangarda i postmoderna, Zagreb, 1996. 8 Umjetnost avangarde na poetku XX. stoljea traila je odgovor u povratku primitivnim civilizacijama, arhetipskoj simbolici, zaumnomu jeziku, izuavanju podsvjesnih faza duha. 9 Mircea Eliade, Ponovno otkrie simbolizma, u: M. Eliade, Slike i simboli, Zagreb, 2006., str. 19.
126
HUM 6
liptinome osjeanju vremena kakvo je rat najsigurnije utoite iracionalno slika, simbol i san. U tome svjetlu promatramo najnoviji roman Tomislava Marijana Bilosnia Listopad, nastao u tijeku 2006. i 2007., a objavljen u svibnju 2008. godine. Iako je tematika Bilosnieva romana osobno iskustvo rata, on tek djelomino nastavlja poetiku hrvatskoga ratnog romana ili nove ratne proze10. Naime roman Listopad koncipiran je u osamnaest simbolinih poglavlja u kojima autor opisuje jedan ratni dan. Poglavlja su zapravo sati 5. listopada 1991., najteega dana u obrani Zadra, grada s kojim se autor simboliki identificira i na tjelesnoj i na duhovnoj razini. Dakle Bilosni nastavlja poetiku hrvatske ratne proze tek unoenjem autobiografskih elemenata, gotovo dnevnikih zapisa, ali ne nastavlja i njezinu narativnu poetiku. Valja pritom spomenuti da se u dokumentarnome tipu pisma okuao itav niz autora koji su rat osobno proivjeli11 i svoja svjedoanstva zabiljeili objavivi ih u tijeku ili po samome zavretku Domovinskoga rata. Nitko se pritom nije bavio ratom kao velikom temom o borbi izmeu dobra i zla, rat je u hrvatskoj knjievnosti izazvao pitanje o vlastitoj tragediji, otkrivanje vlastite spoznaje o ljudskoj istini. Gotovo sva beletristika djela koja su napisana u hrvatskoj knjievnosti o Domovinskome ratu objavljena su do 2000., odnosno 2001. godine, u novome tisuljeu Domovinski rat u knjievnosti, ali i drutvu postao je tabu-tema. I Bilosni je 2005. godine u romanu Kolac u rijeci Zrmanji12 diskursom stvarnosne proze opisao posttraumatsko ratno stanje smjestivi svoje protagoniste u zatvor. Danas ni svjedoci ni sudionici rata vie nisu kadri potvrditi njegovu prolu zbilju i u kolikoj je mjeri ona izmanipulirana. Je li onda s pravom preueno pitanje moe li knjievnost potvrditi istinitost zbilje? Dubravka Orai Toli razlog priklanjanja hrvatskih knjievnika dokumentarnosti s jedne strane i, u neto manjoj mjeri, otklon prema intertekstualnosti s druge strane pronalazi u virtualnoj postmodernoj kulturi. Ova e autorica suvremenu hrvatsku prozu 90-ih i poetka 2000-ih godina
10 Usp. Julijana Matanovi, Dva koraka hrvatske ratne proze, Vijenac, broj 116., god. VI., Zagreb, 18. lipnja 1998., str. 10. 11 Ratko Cvetni, Alemka Mirkovi, Miro Gavran, Veljko Barbieri... 12 Roman je objavljen u izdanju DHK u Puli 2007. godine.
prosinca 2010.
127
Sanja Kneevi
okarakterizirati kao izazov zbilje jer zbilja, faktografija postoji, ali se njome, kao u genskoj tehnologiji, moe manipulirati. Ono to su tvrdile postmoderne teorije, sada je postalo svakodnevnim iskustvom: zbilja i istina plodovi su diskursa, nekih pria i neke moi, koja na svoj nain vidi zbilju, a zatim to vienje institucionalizira kao istinu.13 Doista, vie ne postoji istina ni kolektiva ni nacije, nije ak vjerodostojna ni osobna istina, makar je ona jedina proivljena. Sve to egzistira izvan vjere u svoju intimnu istinu podlono je relativizaciji; stoga je na poetku XXI. stoljea posve jasna ljudska podsvjesna glad za pronalaenjem nove slike svijeta, nostalgine slike izgubljenoga Boga. Bilosni je svoj ratni bedeker uvao punih petnaest godina, sve dok u sebi nije prevladao traumatsko iskustvo rata. Vjerojatno u odmaku k postizanju zrelosti kao i u samome duhu vremena nalazimo razlog njegovoj bitno simbolikoj koncepciji romana. Simbolizam u ljudskome ivotu, a time i u knjievnosti, postoji otkada je ljudskoga uma i pamenja, iako se kao potreba namee u pojedinim povijesnim trenutcima sklonima apokaliptinoj misli. Simbolistika se proza po F. Greviu prilagoava prevlasti lirskoga naela14 te se njezina geneza moe pratiti do u duboku prolost zapadnoeuropske knjievnosti, pa je u literaturi istaknuta teza o Bibliji kao prvoj knjizi lirske proze i Kristu kao prvom lirskom junaku.15 Roman Listopad udovoljava definiciji simbolistike i lirske proze u svim svojim odrednicama. Bilosni je doivljaj jednoga dana istrgnutoga iz konteksta viegodinjih ratnih zbivanja, vodei se modelom pars pro toto, razgradio u epsku strukturalnu formu. Svako od osamnaest poglavlja romana zapravo je jedan simbol, a u gradaciji simbolikih cjelina roman vrhunac doivljava u devetome poglavlju u kojemu sredinje mjesto zauzima maak Grey, ujedno jedini imenovani romaneskni lik. Po kompozicijskoj strukturi djela ve se moe naslutiti simbolika brojeva u raspodjeli poglavlja osamnaest poglavlja simetrino je razlueno
13 D. Orai Toli, Suvremena hrvatska proza: izazov zbilje, u: D. Orai Toli, Muka moderna i enska postmoderna: roenje virtualne kulture, Zagreb, 2003., str. 188. 14 Franjo Grevi, Knjievnost u zavrnoj igri, u: F. Grevi, Simbolizam, ekologija, eshatologija, Zagreb, 2002., str. 37. 15 Isto, str. 14.
128
HUM 6
na devet plus devet cjelina. Prvih osam poglavlja posveeno je velikim i snanim, arhetipskim simbolima: svjetlo, sunce, voda, nebo, utroba zemlje (peina, spilja), kamen, hram, zlato, dok je deveto poglavlje snaan arhetipski simbol vjene igre make i mia, vjenoga rata unutar ljudske zajednice, unutar mitski obzidanoga grada. Ono je ujedno i sama toka razdjelnica, vrhunac prie o ratnome razaranju grada i ovjeka koji su ovdje u potpunosti izjednaeni. U drugome dijelu romana simbolika se okree ovjeku, slikama i simbolima njegove svakodnevice: glad i janjee tripice, e i pivo, strah i bezumlje, krv, zemlja, no, san i, konano, smrt. Dakle u dvostrukoj simbolici broja devet mogu se prepoznati i boanske i demonske sile, konanost Presvetoga Trojstva i boanske povezanosti s ovjekom u znaku trideset tri Kristove godine, kao i devet mjeseci zrenja ljudskoga bia nastaloga snagom boanske volje i muke snage u enskome tijelu. Kao oprjeka boanskomu i vjenomu, broj devet se oditava i u devet krugova Danteova Pakla, to rat i sam po sebi jest sukob boanskoga i demonskoga, neprestana borba dobra i zla u ovjeku, vjena podvojenost due i tijela. Simbolika Bilosnieva romana nije nametljiva, ona se kroza cio roman protee kao svojevrstan lajtmotiv, simboli su tek toke zapaanja koje su se nadvile nad stvarnost koja u ratu biva sve osim prirodne ljudske zbilje i oko njih se fokusira autorova struja svijesti. Prepleu se njegova razmiljanja, bojazni, uspomene, snovi, mitoloke slike, duhovni bjegovi od surovosti razaranja i smrti. Autor se potpuno identificira s gradom koji je glavna meta razaranja identitet ranjena grada identitet je razorene due autora romana. Roman se stoga i iitava u kljuu glavni junak = grad = autor. I doista, upravo takva struktura romana kao knjievnoga djela, ali i same autorove svijesti potvruje Eliadovu misao kako simbol otkriva odreene najdublje aspekte stvarnosti koji prkose svakom drugom sredstvu spoznaje. Slike, simboli, mitovi nisu neke olake i nevane tvorevine psihe; one odgovaraju na odreenu potrebu i vie odreenu funkciju: razotkriti najskrovitije modalitete bitka.16 A bitak rata jest razaranje, krvoprolie, unitenje, apokalipsa, odsutnost Boga. Dakle
16 M. Eliade, Ponovno otkrie simbolizma, u: M. Eliade, n. dj., str. 18-19.
prosinca 2010.
129
Sanja Kneevi
i u trenutcima kada ovjek ne moe spoznati zlo, a ono se samo nametnulo kao ivotna konstanta, jedino to gradi vertikalnu komunikacijsku nit izmeu ovjeka i Neba zapravo su slike i simboli ugraeni u ljudsku bit od njegova postanka. Stoga je Bilosnieva ratna poetika prekretnica romaneskne misli na poetku XXI. stoljea njegov lik u ratnoj zbilji zna i moe prepoznati simbole i slike, on se izdie iznad relativizirane zbilje i vraa se svojoj povijesnosti, Eliadovim rijeima reeno, otkrivajui jednu novu egzistencijalnu dimenziju, o kojoj egzistencijalizam i dananji historicizam pojma nemaju: rije je o jednom autentinom i viem nainu bivanja, koji ga titi od nihilizma i historicistikog relativizma, a da ga zbog toga nipoto ne odvraa od povijesti17. Ako dakle uzmemo da je postmoderna rezultat neuspjene realizacije moderne shvaene u iremu smislu rijei, dakle ako su velike utopije moderne proizvele dva velika svjetska rata i njime uvjetovana dva totalitarna sustava, onda je rat u Hrvatskoj, kao i ratni raspad Jugoslavije, zapravo raspad modela umjetne tvorevine velikih utopijskih ideja, ideja zaetih na nihilizmu i historicistikom relativizmu, koje su kasnije trijumfirale postmodernim relativizmom. Veliki europski totalitarni raspadi uvjetovali su apsolutnu dekadenciju duha zapadnoeuropske civilizacije, a rat na podruju bive Jugoslavije to je jo dodatno potencirao to je unaprjeeniji sustav muenja, ubijanja, unitavanja i razaranja, sigurnija je duhovna devijacija odreene kulture. A postmoderna kultura sama po sebi ve batini eshatologiju kao drutveni model ivota; stoga je za civilizirani globalni svijet mala pria o kraju Jugoslavije na kraju XX. stoljea i drugoga tisuljea rezultirala mnotvom malih pria o kraju, padu i smrti modernih steevina europske kulture na poetku XXI. stoljea. U zapadnome svijetu apokaliptine prie odigravale su se na fiktivno-virtualnoj razini, dok se hrvatski ovjek, hrvatska kultura i umjetnost doista suoila sa zbiljskim krajem, sa stvarnim ratom, stvarnim unitenjem i smru. Intimno iskustvo rata za Tomislava Marijana Bilosnia zasigurno je bilo stanje stvarne apokalipse, zbiljski doivljaj kraja ili, kranskim diskursom reeno, ponovno proivljavanje Kristove muke. Upravo stvara17 M. Eliade, Simbolizam sredita, u: M. Eliade, n. dj., str. 47-48.
130
HUM 6
njem nove dimenzije vremena koje se u svome ciklikom ponavljanju primie toki spasenja, odnosno Ivanovu Otkrivenju, kranstvo sjedinjuje sve arhajske simbole darujui im novi smisao. Stoga je kranska dimenzija vremena u Bilosnievu romanu naglaena ciklinim ponavljanjem cjelokupna radnja romana smjetena je unutar dvadeset etiri sata pa se u tome smislu prati jedan vremenski isjeak autorova proivljavanja muke, po uzoru na stalno proivljavanje Kristove muke u etrnaest postaja krinoga puta. Vrijeme postaje totalitet samom injenicom utjelovljenja boanske Rijei; no sama ta injenica preobraava povijest. Kako bi moglo biti uzaludno i prazno vrijeme koje je bilo svjedokom Isusova roenja, patnje, smrti i uskrsnua? Kako bi moglo biti povrativo i ponavljati se ad infinitum?18 zakljuuje M. Eliade. Kada Ivan u svome Evanelju nudi sliku apokalipse, dakle sliku konanoga svretka svijeta, ali i sliku Krista koja je potpuna i u povijesnoj i nadpovijesnoj, dakle izvanvremenskoj dimenziji, zapravo pie knjigu simbola19. Bilosnievo kransko shvaanje dimenzije vremena i prostora oituje se u cjelokupnoj gradnji simbolike strukture teksta: autor se poistovjeuje s gradom kao svetim mjestom, sreditem u kojemu se sijeku tri kozmike zone Nebo, Zemlja, Pakao20, odnosno prostorom nostalginih enja izgubljena raja, istodobno pletui mreu simbola neprestane ciklinosti vremena, pravilne izmjene solarnih i lunarnih ciklusa i njihova ponavljanja sve dok ne sustigne konanost u smrti, i spasenju. Da je doista rije o takvoj romanesknoj poetici, govori njegov moto s poetka: U zoru 5. listopada 1991. godine more se dokotrljalo do mojih nogu, i opet otkotrljalo natrag.21
18 M. Eliade, Simbolizam i povijest, n. dj., str. 205. 19 Ivan kao da nastavlja Isusov nain govora u prva tri evanelja, govor u prispodobama, simbolini govor, da objavi otajstvo Bojega kraljevstva, te ponire od Isusova djelovanja na bitak. [] Simbol se raa u povijesnoj zbilji i povijest je otvorena simbolu, jer je to povijest ljubavi Boga za svijet (3,16). Celestin Tomi, Poeci Crkve: Ivan Evanelist ljubavi, Zagreb, 1995., str. 121-122.) 20 M. Eliade, Simbolizam sredita, u: M. Eliade, n. dj., str. 52. 21 Tomislav Marijan Bilosni, Listopad, Zadar, 2008., str. 4.
prosinca 2010.
131
Sanja Kneevi
U tome smislu interpretacija daljnjih osamnaest poglavlja pokazuje kako se slika jednoga dana u ljudskome ivotu oditava kao arhetipski uzorak univerzalnoga ratnoga kaosa. *** Razaranje grada u povijesti knjievnosti nalae se kao arhetipska slika, od Gilgamea do Biblije, od Ilijade do rimskih osvajanja i kriarskih ratova. Piui o mitologiji grada, Lewis Mumford istie i nepresunu ljudsku potrebu za stvaranjem, ali i razaranjem grada kao sredita urbane civilizacije. Kao da se ruenje i ponovno oivljavanje izmjenjuju u pravilnim ciklikim razdobljima: To je ona tragina perspektiva, praena ruevinama i istim oajem, koju jo i danas moemo osjetiti itajui Ilijadu, jer gradovi koji batine tisuljetne prohode kultura i civilizacija kao da su osueni na stalno razaranje i ponovno stvaranje. Ako u hrvatskoj, pa nakraju i europskoj kulturi, neki gradovi u svojim ciklikim izmjenama stvaranja i razaranja prednjae, onda meu njih zasigurno treba ubrojiti i Zadar. Nakon vie od dvije tisue godina urbanoga ivota Bilosniev grad i danas batini bedeme kao simboliku, zatitnu opnu od neprijatelja i mogue propasti. Arhitektonski artefakti govore vie od ljudske spoznaje o izmjenama civilizacija, stoga kada pie o kulturi razvitka sredozemnih antikih gradova na Jadranu, Mate Sui kao bitnu istie upravo fortifikaciju: Gradnja bedema stoji na poetku procesa urbanizacije upravo kao to je stajala i na poetku procesa poleogeneze u dalekoj prethistoriji.22 A sama radnja romana poinje upravo na mjestu gdje su nekada stajali bedemi du jugozapadne obale zadarskoga poluotoka: Jo je punih sat vremena do svanua, do granjivanja sunca iznad Kria, pa me tek zloudno podignuta obrva mjeseca odaje na pustoj obali.23 Simbolika prostora, odnosno njegove toponimije, iitava se dakle ve iz prve reenice: napadi na grad uvijek poinju iz smjera brda Kri, iz smjera izlaska sunca. Strah junaka nagoni na izlazak iz viednevnoga
22 Mate Sui, Antiki grad na istonom Jadranu, Zagreb, 1976. 23 T. M. Bilosni, n. dj., str. 7.
132
HUM 6
skrovita, goni ga na otvoreno, na utopijsko mjesto obrane, na temelje bedema koji su Zadar branili u viestoljetnim napadima s morske strane. Junak se oituje u strahu i bunilu, u enji k nepostojanju, opoj nesigurnosti koja se u ljudskoj psihi budi kada svaka egzistencijalna i esencijalna kategorija gubi smisao:
I to bih ja tu inio, lako i bezrazlono stvorenje iji je svaki ivac, svaki mii, svaka ila pucala kao kakav mjehur od sapunice. Doista, padne li jo jedna granata tako blizu, zatrese li temelje i zidove, poljulja li kuu nad nama, od mene vie nee ostati ni traga. Moj e nestanak istisnuti tako malenu koliinu zraka da nazoni nee ni primijetiti kako sam nestao.24
Dakle autor nije onaj tko e obraniti grad, njegov mitoloki junak, nego njegov antipod antijunak, slabi subjekt. Izlazei istodobno iz sebe i iz sklonita, svijest o stvarnosti pronalazi u mitolokim slikama, u protjecanju morske struje koja jedina ne osjea surovost zbilje:
Jedino sol, jedino voda, valovi i pjena, mogu svojom snagom rasklopiti i rastopiti moj oklop straha kao koljku punu srebrnih bisera. I kada sam ve utio kako doista odlazim preko mora, kako me more oslobaa istodobno mi se preputajui, ugledao sam Posejdona, ba onoga, to se tu nedaleko, kod Fontane, spario s Plankitom, kako plovi Kanalom, kako mi mae, a da ja ne znam zove li me, ili me upozorava na trag krvi to pluta po moru.25
Bilosni donosi sliku u kojoj promiu njegovi strahovi: univerzalna slika granjivanja sunca i neprestana promjenjivost morske puine sukobljuje se s njegovom intimom. On kao da je svjestan da stoji na mjestu velikoga proturjeja: s jedne strane nestanak bedema nudi otvorenost univerzumu, a s druge grad kao da je kanjen jer je izgubio svoju simboliku zatitu pa se slika venecijanskoga duda Dandola, neumornoga osvajaa Zadra, mijea s koutinom krvi koja je ranjena plivajui Zadarskim kanalom otkrila Posidonu Plankitin trag. U jedinstvenoj slici struje
24 Isto, str. 8. 25 Isto, str. 10.
prosinca 2010.
133
Sanja Kneevi
svijesti Bilosni sjedinjuje nastanak i nestanak grada,26 dok je njegova mitoloka slika zapravo proizila iz umakanja umorna stopala u more, kada je iz ulja na nonome prstu potekla krv i pomijeala se s morskom soli. Ipak, slika gubitka bedema u ljudskoj je psihi duboko zapretana kao slika gubitka iracionalne sigurnosti. Stoga arhitektura grada daje odgovor na mikrokozmos ljudske svijesti. Kada govori o simbolizmu sredita, M. Eliade spominje se i same biti arhitektonske gradnje, ali i stalne ljudske tenje za zatitom: Vrlo je vjerojatno da je obrana nastanjenih mjesta i gradova najprije bila magijska obrana, jer obrambeni su elementi jarci, labirinti, bedemi, itd. bili rasporeeni vie tako da sprijee najezdu zlih duhova, nego napad ljudskih bia.27 Ne pita li se u tome smislu posredno autor romana je li otvorenost moru i svijetu krivac za gubitak sigurnosne aure grada, nije li grad ve sam po sebi kriv to je smjeten na jadranskoj obali Sredozemlja, ne jami li ve svojim prostornim rasterom smrt i oivljavanje nove civilizacije. Moe li mitoloka slika mora doista ponuditi valjane odgovore junaku romana:
Vjeno padanje granata, vjeno je padanje vremena. Pa i tako je vjekova bilo kao i pijeska na obali, suvinih i bezlinih. Ni jedan toliko vaan i bitan kao ovaj trenutak u kojemu uivam hodajui golim stopalima uz more, kao da se vraam u toplu maternicu. [] Kada e zavriti rat i hou li jo vidjeti more? Nee li more prije naricati videi mene, nego li to u ja pjevati videi njega? Poslije svega, ne mogu oekivati novo more. Drugoga mora nema. Posejdon je povukao granicu krvlju.28
U daljnjoj strukturi romana odgovor kao da se pojavio sam od sebe uvoenjem novoga lika. U roman zakorauje neimenovani vojnik, u odori ali bez oruja, odnosno autorov alter ego: I ba iz te tiine i mira, kao svoja vlastita sjena, odnekud na rivu izroni vojnik, branitelj, ovjek u uniformi bez oruja. [] Kad mi se uinilo da e preko obale krenuti
26 Dandolo je 1202. godine osvojio Zadar uz pomo kriara kojima je zauzvrat obeao prijevoz do Svete Zemlje. Kriari su tada grad razruili do temelja. Petar Zorani u svojim Planinama i Juraj Barakovi u Vili Slovinki donose legendu o nastanku grada Zadra; Posidon je grad darovao za dar sinu kojeg je zaeo s Plankitom. 27 M. Eliade, Simbolizam sredita, u: M. Eliade, n. d., str. 50-51. 28 T. M. Bilosni, n. dj., str. 13.
134
HUM 6
ravno u more, okrenuo se i uputio prema meni.29 Novi dan i svanue donijelo je i novo lice ovjeka, njegovu dvostruku sliku iz ogledala due. U drutvu vojnika autor proivljava raanje sunca propitujui samoga sebe je li rije o posljednjemu svanuu, jesu li njih dvojica posljednji svjedoci raanja dana. I makar je glavnomu junaku sve to je ljudsko i zbiljsko postalo neshvatljivo i nesigurno, u simbolikim slikama jedino pronalazi svoju ukorijenjenost. Jer, konano, ovjek jo nita ne moe svjetlosti30, kao to ni svako zlo, koliko god bilo bjesomuno, ne moe izbrisati tople uspomene iz djetinjstva. Pa u trenutcima kada je neprijateljska beutnost grad ostavila bez pitke vode, dok junak romana traga za vodom i pronalazi je u franjevakome samostanskom bunaru, dakle u predivnome spletu simbolike i stvarnosti, on se prisjea i ponovno proivljuje uspomene iz djetinjstva kupanje u roditeljskome domu, nona ekanja na bunarima, djetinja polijevanja, pricanja i igranja vodom i u vodi na istim izvorima i u seoskim jarugama. Dodir s vodom, utaivanje ei, ali i proivljavanje obreda ienja kompozicijski u romanu najavljuje novi, jo snaniji intenzitet radnje. Dok je vojnik plivao du obale, a junak sanjarei moio noge u moru, iznenada se nad gradom pojavio vojni zrakoplov granatirajui oblinju zgradu te se spustio toliko nisko da je uspio mitraljirati vodeni prostor izmeu jedine dvije ive pojave na morskoj obali. I doista, sama kompozicija slike susreta ivota i smrti u romanu odaje dvojakost simbolizma vode na koju je upozorio i M. Eliade iitavajui arhajske simbole potopa i krtenja, jer po njemu simbolizam voda implicira jednako smrt koliko i ponovno roenje31. Dakle umakanje u vodu za junaka je moglo predstavljati dvoje: obredno pranje prije smrti, prije zakopavanja tijela u zemljinu utrobu, ili jednostavno predvianje novoga, obnovljenoga ivota. Nakon zrakoplovnoga napada i oglaavanja zrane i ope opasnosti vojnik i junak romana bjee u improvizirano sklonite, u drvarnicu zgrade iz koje je junak iziao prije samoga svitanja. Slika grada postala je istovjetna slici apokalipse:
29 Isto, str. 14. 30 Isto, str. 26. 31 M. Eliade, Simbolizam i povijest, u: M. Eliade, n. dj., str. 187.
prosinca 2010.
135
Sanja Kneevi Sve se sastavilo, i voda, i nebo, i zemlja, i kamen, i vatra, i zrak. Potop i pomrina. Poar i potres. Grad je postao napeta koa ratnikoga bubnja. Kao da su po kamenim ploama udarale tisue maca, tisue ekia. Nebo je pritiskalo grad, pritiskalo je krov svake njegove kue. Avioni su ga parali kao noevi.32 [] Sada jo granatiraju samo da bi kamen samljeli u pijesak. Iznad nas sve je prina. Napadai nee ni morati dolaziti u grad, more e nas prekriti i pruiti se do njih.33
Junak je stijenjen u zaguljivoj drvarnici, bez zraka, svjetlosti i vode, bez svega onoga to je samo nekoliko trenutaka prije imao kao svoje prirodno okruje. Odjednom sve nestaje, a ponajprije nestaje smisao, bit zemlje i ovjeka. U slijedu novih poglavlja autor opisuje proivljavanje razaranja grada po mjeri vlastitoga rastroja pod naletima zrakoplova i granata puca stoljetni zadarski kamen, nestaju sveta mjesta, hramovi, crkve i zvonici, zadarsko zlato i srebro kao slika identiteta srednjovjekovne kulture drhti u podzemlju, brani grad isijavajui svjetlost iz gradske utrobe. to granatiranje postaje uestalije, to je poljuljanija ovjekova veza sa svetim mjestom, virtualnom tokom sredita svijeta koje je u urbanoj kulturi Zadra, i to jo od vremena ilirske civilizacije, smjeteno na dananjemu Forumu.34 Forum kao sredite na kojemu su u tijeku vremena nicala svetita sada je svoje rtvenike preselio u katakombe, oltari su postali vlani temelji gradskih drvarnica. Za ovjeka, za njegovu psihu, kua je uvijek sveti prostor, sredite svijeta povezano s nebom i zemljom i po tome modelu nastaje i arhajska arhitektura grada. Stoga kada se rui sveto mjesto, uruava se i ljudska bit postojanja u prostoru.
32 T. M. Bilosni, n. dj., str. 49. 33 Isto, str. 58. 34 Piui o arhitekturi antikih gradova i posebnosti rimskoga Foruma kao svetoga mjesta grada, Bruno Mili istie: Pa i kod samog Zadra, kao i Porea (Parentium), koji su kao novoosnovani gradovi planirani po strogim pravilima klasinog Urbs quadrata i graeni po najboljim pravilima Vitruvijeve estetike, vidljiva su neka karakteristina odstupanja. Lokacija foruma i kapitolija tih novoosnovanih kolonija pomaknuta je iz geometrijskoga sredita aglomeracije, i ne moe biti sluajno to se ti kapitalni prostori grada nalaze na istim mjestima na kojima su prije bila ilirska svetita. [] Forum je standardni i najbitniji dio urbane strukture svakog rimskog grada. Njegov oblik, dimenzije i sadraj podvrgnuti su istim kriterijima i normama koji vrijede za cijeli grad. Bruno Mili, Rim na podruju Ilirika, u: Bruno Mili, Razvoj grada kroz stoljea, Zagreb, 1994., str. 200, 238.
136
HUM 6
O tome ljudskom fenomenu shvaanja prostora nedvojbeno svjedoi i M. Eliade kada pie:
...svako ljudsko bie tei, ak i nesvjesno, Sreditu i vlastitom Sreditu, koje mu pribliava integralnu stvarnost, svetost. Ta duboko ukorijenjena ovjekova elja da se nae u samom srcu stvarnoga, u Sreditu Svijeta, tamo gdje se odvija komunikacija s Nebom objanjava tako neumjerenu upotrebu Sredita Svijeta. Vidjeli smo [] da je ljudska nastamba bila asimilirana s univerzumom, a ognjite ili otvor za dim poistovjeeni sa Sreditem Svijeta. to znai da se sve kue kao i svi hramovi, palae, gradovi nalaze u jednoj i istoj zajednikoj toki, Sreditu Univerzuma.35
S malih, baterijskih radioprijamnika ljudi skriveni u sklonitima sluaju o razaranju grada. Agonija postaje sve teom, mnoe se pitanja to dolazi nakon kraja svijeta, nakon potpuna unitenja grada. Mijeaju se uspomene, mitoloke slike, ali i hipertrofirane vizije kraja. Poljuljana je slika Boga, njegove svemogunosti, dobrote i pravednosti, rjeenje se nazire tek u simbolinim slikama. Posebno su ovdje upeatljiva autorova promiljanja o zadarskome zlatu i srebru u kojima ujedinjuje mitologiju, simboliku i povijest. Kao da je oivjela Krleina tamna lirinost dok je lutajui zadarskim ruevinama nakon Drugoga svjetskog rata promiljao o srednjovjekovnoj filozofiji sauvanoj u zlatnim zadarskim monicima i relikvijarima. Muzej zadarskoga zlata raketiran je u podne, kada je sunce, njegova nebeska slika vjenosti, u zenitu. Ruenjem svetoga mjesta u ovjeku je sruena slika boanskoga. Stoga junak romana, njegov slabi subjekt, rat poinje doivljavati kao osobnu krivnju, kao svoj sudbinski uvjetovan hybris. Bilosni se ne libi otvoriti pretince svoje najdublje intime, suoiti se sa zbiljskim strahom i nepostojanjem dok zatoen u sklonitu eka kraj. Strah je i postao njegova krivnja, olienje njegove slabosti. U tom je smislu simboliki iznimno snano i poglavlje o razaranju gradskoga kamena, njegovih snjenobijelih kamenih struktura. I dok mrnja mrvi kamen, arhitektonsku bit Zadra, junak romana propituje vlastitu krivnju: Kao kruh bio je neduan kamen koji se ve satima lomi, a ni meni vie do svijesti ne moe doi
35 M. Eliade, Simbolizam sredita, u: M. Eliade, n. dj., str. 66-67.
prosinca 2010.
137
Sanja Kneevi
jesam li i ja skrivio ovaj napad kada sam sada ovdje zasunjen u ovoj prljavoj mijoj rupi.36 Stilistika teksta samoga romana takoer otkriva autorovu opsjednutost vlastitom krivnjom. U trenutcima kada zbilja rata poinje ustupati mjesto struji svijesti, junak prije nego stvori jasnu sliku promiljanja, bit simbola otvara uzastopnim samopropitivanjem. Zanimljivo je u tome surjeju da ponekad i kompozicijski skladnu, na jezinoj razini gotovo melodioznu sliku struje svijesti autor prekida sampropitivanjem poput stacata koji ga neprestano pribija uz vlastitu nesigurnost. Na kompozicijskoj i simbolikoj razini roman dosee vrhunac u devetome poglavlju, poglavlju u cijelosti posveeno maku Greyu, autorovu kunomu ljubimcu zatoenu u stanu itavo vrijeme granatiranja grada. Maak je jedini imenovani lik romana pa autor takvim knjievnim postupkom naglaava da u ratu ljudi gube identitet ovjenosti. Iako bez razuma, maak nagonski osjea nesigurnost, strah, promjenu, otuenost, mogui kraj. Nakon kraega zatija junak naputa sklonite i odlazi u stan gdje se oi u oi susree sa svojim dotada pitomim i umiljatim makom, koji se sada preobrazio i poprimio obiljeja straha, nepovjerenja i prijetnje. Susret s makom zapravo je susret sa samim sobom, svojom dvojnou pa se tako maak pojavljuje i kao metafora unutarnjega ljudskog sukoba, ali i vjenoga sukoba boanskoga i demonskoga. U simbolu maka autor prepoznaje susret i dvije mediteranske mitologije egipatske i ilirske u svakome sluaju sukob svjetla i tame, to je rat u svojoj esenciji oduvijek i bio. Susret s makom prekinula je nova zrana uzbuna i junak se ponovno vraa u sklonite gdje postaje junakom maloga, simbolinoga rata: u drvarnici zgrade meu natiskanim graanima pojavio se takor i junak prvi put u romanu preuzima inicijativu krenuvi u lov na njega. Susret s makom liio ga je dotad velikih i univerzalnih simbola koji su mu zaokupljali psihu i usmjerio na egzistencijalno bitno, isto ljudsko. Kao to maka sama po sebi simbolizira dvojnost ponaanja, podvojila se i autorova svijest. Na sebe je preuzeo ulogu maka ubijajui takora u drvarnici, preobraavajui se iz antijunaka u junaka, pobjeujui u sebi nesi36 T. M. Bilosni, n. dj., str. 65.
138
HUM 6
gurnost i strah. Nakon to je ubio takora, drvarnica i sklonite njemu postaju pretijesni i usprkos zranoj i opoj opasnosti vraa se u stan u potrazi za jelom iako zna da je jedino to ga moe doekati hladan tanjur odstajalih janjeih tripica. I doista, on sjeda za stol te se prihvaa jela, hladnih tripica okienih sitnim, bijelim crviima. Nestalo je straha i nesigurnosti, junak romana sa svakoga komada crijeva koji prinosi ustima pomno isti crve isputajui ih po obodu svoga tanjura, poistovjeujui njihov pad s padom granata i bomba kojima je neprijatelj tukao grad. Daleko od svake stvarnosti, uivajui u jelu, on je tek u okviru svoga prozora nazirao vojne zrakoplove koji su letjeli u razini gradskih zgrada i traili svoje nove ciljeve. Tjelesna glad nadjaala je junakove intimne strahove i u njemu probudila animalna svojstva. Kako se suneva svjetlost polako stala pribliavati sutonu, napadi na grad postajali su sve ei. Autor polako silazi u sklonite, ali ne zadugo, skuenost podruma njemu postaje nepodnoljiva. Meu naguranim ljudima prepoznaje tek vojnika s kojim je jutros bio na morskoj obali. Kao da na se doista i preuzima obiljeja vojnika i branitelja, njih se dvojica jedini upuuju spasiti staricu zatoenu u svome stanu. Ne elei povjerovati u rat, ona se zakljuala u stan nastojei se sakriti od imaginarnih lopova. Upravo je kroza zidove njezina stana projurio brodski torpedo i, ostavivi je neozlijeenu, raznio susjednu trafostanicu. Svu prestravljenu oni je prenose u sklonite, polau u za nju improvizirani leaj, dok se na udaljenosti od svega nekoliko metara njezin sin nije ni pomakao. U strahu on je zaboravio majku, ivot, svaku stvarnost. Strah ga je preplavio i njegova ljudskost ni po emu nije bila prepoznatljiva osim po tjelesnome obliju. Strah je od ljudi uinio nemisaona bia. Kao to je rat krajnost sama po sebi, tako se i ljudska psiha izmjenjuje pod njegovim pritiskom. Neshvatljivi strah, ali i neshvatljiva hrabrost u ovjeku izmjenjuju mjesta nevjerojatnom brzinom. I junaku i vojniku dosta je sklonita, ono ih gui, a energija straha kojom je ono ispunjeno jednostavno ih tjera van, na svjei zrak, pa makar ih tamo doekala i smrt. Znajui da je pod sjevernim gradskim bedemima otvoren lokal i da se ondje moe popiti pivo, autor zajedno s vojnikom odlazi utaiti e. Njega je e poela opsjedati gotovo demonski, i to e za pivom, za
prosinca 2010.
139
Sanja Kneevi
simbolikim ratnikim piem. Ako ve rat nije mogao osjetiti izravnom mukom borbom, on u njega zakorauje na simbolikoj razini. Prolazei pustim gradskim ulicama u kojima se mijea miris baruta s jesenskom vlagom lia u kasno poslijepodne, junak i autor na gradskome trgu susreu grotesknu sliku branitelja skutrenoga i nepominoga u kutu kako dri strau sjedei na hrpici otpaloga lia.
Tek sam sada mogao vidjeti svu golotinju listopada skupljenu u hrpicu svega nekoliko listova uz rub gradskog trga, koji su, noeni vjetrom ili minobacakim hukom dospjeli ovamo u sredite grada. Ba tu pored hrpice vie crnog nego li utog ili rumenog lia uurio se jedan branitelj s lovakom pukom u ruci. Na toj strai u pustoi kamenoga grada bio je gotovo smijean.37
Preko trga iz smjera Providurove palae dolazi mladi radiotehniar, vjerojatno napustivi radno mjesto lokalne radijske postaje. Nitko od njih nije bio siguran to ih je izvelo van, ravnodunost ili hrabrost, ili tek suluda misao kako je nenajavljenim zatijem okonan napad na grad. etvorica mukaraca zajedno odlaze na pivo pozivajui usput jo i branitelja koji je na strai sa sjevernoga gradskog bedema promatrao dimnu zavjesu koja se prostirala du itavoga gradskog zalea. Ispijanje piva, mukoga, ratnikoga pia, u mukarce je unijelo mir. Nisu razgovarali. U utnji su pretakali svoje misli pokuavajui sloiti mozaik neshvatljivih dogaaja, uzroka i posljedica rata. Jer, kako Bilosni pie, dimenzija uasa ovoga rata i jest proizlazila iz toga da grad rue oni koji su u njemu ivjeli38. U toj je injenici doista dvostruko poljuljana svetost prostora i ivota. Razmiljajui o ratu kao o doista univerzalnome prokletstvu, gotovo ljudskome fenomenu, junak razlae svoje misli u struji svijesti:
Doista, u ratu sve to inae djeluje boansko, u jednom trenu izgleda tako krhko i brzo prolazno. Sva vjerovanja vezana uz duu u ratu gube smisao pri samoj pomisli da se taj besmrtni cvijet nalazi tu pod ispranom koom, u tijelu koje u sebi vie ne moe kontrolirati ni izmet. Kako je mogue da se ono to je po prirodi nebesko surva tako nisko na zemlju,
37 Isto, str. 145-146. 38 Isto, str. 151.
140
HUM 6
SIMBOLIKI DISKURS U HRVATSKOME SUVREMENOM ROMANU: GRAD KAO IDENTITET JUNAKA I AUTORA dapae jo i dublje, u bezdan prepun krvi zaraene klicama neshvatljivih zloina.39
Struju svijesti prekinuo je novi napad. Granata je pogodila stablo crnike na bedemu pod kojim je do samo nekoliko trenutaka straario jedan branitelj. Zadobivi ranu od gelera, branitelj koji im se pridruio sa strae s glavnoga gradskog trga ostao je na mjestu mrtav, dok je mladi radiotehniar zadobio ranu u vrat. Prije negoli su se uspjeli sabrati, pogoeno stablo crnike poelo se uruavati na njih. Prvi put u romanu autor se susreo sa stvarnom smru, i to na zbiljskoj i simbolikoj razini. Vojnikova smrt prva je individualna, intimna smrt kojoj svjedoi. Iako se od samoga poetka problematizira razaranje i destrukcija, pogibija neduna vojnika, mladoga ovjeka koji je samo nekoliko trenutaka prije ispijao pivo, doista je utjelovljenje istinske, zbiljske smrti. Stablo simbolizira vezu izmeu neba i zemlje u gotovo svim svjetskim civilizacijama; po njemu se ljudska dua nakon smrti penje prema nebesima. Problematiku simbolizma stabla u kontekstu kranstva, dakle u izjednaavanju stabla svijeta i kria objasnio je i M. Eliade:
Kri je upravo kao simbol Sredita Svijeta asimiliran s Kozmikim Stablom. To je dokaz da se slika Sredita prirodno nametala kranskom duhu. Upravo putem Kria (=Sredita) odvija se komunikacija s Nebom i upravo preko njega, istodobno svemir biva spaen. A pojam spasenja samo preuzima i dopunjuje pojmove vjenoga obnavljanja i kozmikog preporaanja, univerzalne plodnosti i svetosti, apsolutne stvarnosti i naposljetku besmrtnosti, sve pojmove koji koegzistiraju u simbolizmu Stabla Svijeta.40
U tom se smislu neduna rtva branitelja na simbolikoj razini oditava u ruenju stabla crnike, ime se i istie znatno dublja beutnost rata: nije dovoljna nevina ljudska krv nego se rui i ljudska duhovna dimenzija, rat se isprijeio dui na putu do Boga, do vjenosti. Sam je autor padanje stabla i doivio kao mitoloku, sudbinsku sliku:
39 Isto, str. 152. 40 M. Eliade, Simbolizam i povijest, u: M. Eliade, n. dj., str. 199.
prosinca 2010.
141
Sanja Kneevi A sada je, evo, ta os, ta vertikala, veza neba i zemlje, ba nad nama presjeena. Da bi spasila vojnika kojeg smo zazvali dolje na pivo ili da dua onoga vojnika s trga, pogoenog i umrlog, sada ne bi mogla uzletjeti, uzdii se, jer nema po emu kad joj je os presjeena i sruena. U stablu to se obruavalo s bedema padala je i ruila se svjetlost neba, samo nebo, njegova kupola.41
U dubljoj analizi simbola i sam ritual ispijanja piva nudi snaniju sliku oditavanja kompozicijske strukture romana. Naime ispijanje piva kao ratnikoga pia kulturoloka je batina Europe, iako je ono s obzirom na proces nastanka i slika predvianja znak neeg to se treba dogoditi, situacije koja se trenutno odvija tj. kuha ili fermentira42. Dakle ispijanje piva, koje je akterima nudilo kratkotrajan predah od napada u zalaznoj putanji dana, posredno je zapravo dalo naslutiti brzi preokret dogaaja, odnosno novi napad koji je prouzroio smrt. Autor i vojnik svoga su mladoga prijatelja na rukama odnijeli u bolnicu vrsto mu steui ranu na vratu kako ne bi iskrvario. Kada su uli u bolnicu, sunce se utopilo u morskoj puini ostavivi za sobom purpurni oblak. Gotovo jednake boje bili su i bolniki hodnici iskapani ljudskom krvlju. Izlazak suneve svjetlosti s poetka romana sada je kao zrcalni simbol zamijenila krv. I krv i svjetlost srodne su suncu, barem na simbolikoj razini, pa se u tome smislu krv dovodi u vezu s toplinom, ivotnom i tjelesnom, nasuprot svjetlosti koja je u vezi s dahom i duhom43. Autor je u svitanju dana proivljavao velike, univerzalne simbole duha, arhajske mitoloke slike koje su ga povezivale sa svijetom i zbiljom da bi potkraj dana svjetlost zamijenila tjelesnost, stvarna ljudska patnja. Krv koja ga je okruivala u bolnici preobraavala se u urlik i krik ovjeka. Doista, iznimno su snani dijelovi teksta u kojima autor razrauje simboliku krvi pokuavajui uhvatiti njezin smisao u ratnim stradanjima:
Kao da se samo nebo spustilo pod moje noge, pa je svijet tu pod njima propadao u poaru. Prodirala ga je i gutala vatra, guio dim i krv. Prolivena krv prometala se u ognjene buktinje u kojima je gorjela itava
41 T. M. Bilosni, n. dj., str. 153-154. 42 Didier Colin, Rjenik simbola, mitova i legendi, Zagreb, 2004., str. 342. 43 Jean Chevalier Alain Gheerbrant, Rjenik simbola, Zagreb, 2007., str. 352.
142
HUM 6
SIMBOLIKI DISKURS U HRVATSKOME SUVREMENOM ROMANU: GRAD KAO IDENTITET JUNAKA I AUTORA bolnica u jo odraavajuem odsjaju zalaska sunca. Sve je najednom bilo rumeno: zidovi, plahte, lica, lijenici i ranjenici, kreveti i podovi, stropovi i prozori, ak i lijeniki instrumenti. Sve je bilo uareno. Sve je bilo krv. [] Uasavao sam se to gledajui, ta me slika prestravljivala i navodila na pitanje ima li kraja mukama i ranama kada se jednom pusti ljudska krv. emu i zato!?44
Na simbolikoj razini teksta u ovom je poglavlju vaan trenutak kada se autor i vojnik s kojim se susreo u vrijeme svitanja prvi put rukuju upravo u bolnici stapajui meu svojim dlanovima krv ranjenoga prijatelja. Kada se mladi radiotehniar pojavio povijena vrata, njih su se trojica polako uz gradske bedeme uputili prema sklonitu. U prvim trenutcima jesenje veeri zavladao je mir koji je junaka potpuno obuzeo te je poelio ostati vani sam, u apsolutnome jedinstvu s nadolazeom tamom i svjeim mirisom ovlaene zemlje. Sa simbolom zemlje zapravo je i zatvoren kompozicijski ciklus romana. Dan koji je otvoren svjetlou priveden je kraju zemljom i tamom. Zemljom kao roditeljicom i enom, stalnom sigurnou. Da je ciklus simbola koji su gradili autorovu zbilju zatvoren, kao da su osjetili i neprijatelji koji su novim napadom na grad oito poeljeli zavriti dan u velikom kreendu destrukcije. Novi napad autora je zatekao sama u parku na obali mora i da vojnik nije doao po nj i odveo ga u sklonite, vjerojatno bi skonao na mjestu gdje je prije svitanja doao potraiti slobodu u istome zraku, u dodiru s morem. U poetku nije bio ni svjestan to se s njime dogodilo, kako je dospio u sklonite i zato se uope sm prepustio neprijateljskoj paljbi. Prije noi napadi su se stiali, a sklonite je preplavio mir. U tiini, jedan po jedan, ili u malim grupicama, ljudi su polako poeli odlaziti u svoje stanove. Izmoren dnevnim dogaajima koji su doista vie nalikovali mori negoli ljudskoj zbilji i junaka romana svladao je san. Motiv sna, more i privienja kompozicijski se u romanu nalaze na njegovu kraju, poglavlje o snovima zapravo je podsvjesna rekapitulacija svega proivljenoga, podsvjesna slika rata. Junak romana sanja tri sna i proivljava jedno privienje. Prvi san smjeten je u kamenu kulu koja je sama po sebi otok.
44 T. M. Bilosni, n. dj., str. 161.
prosinca 2010.
143
Sanja Kneevi
Kulom zapovijeda general (iz sna se ne moe sa sigurnosti utvrditi da je rije o stvarnome liku vojnika iz romana) i autora moli da poruku o njegovu povratku kui ostavi na prozoru kada na nj sleti crni gavran. Sav u znoju i drhtavici izriito mu nalae da pismo nikako ne smije predati galebu ni golubu koji e takoer slijetati na prozor. General iznenada pada mrtav. U udu on ne zna to uiniti s njime. I kao da se na nesvjesnoj razini rjeava problem: generalovo se tijelo okamenjuje. Na mjesto zapovjednika dolazi starica, ista ona koju su toga popodneva spaavali iz zakraunata stana. Ona sada zapovijeda otokom gledajui ga u udu jer se prestraio nadolazeih valova i morske oluje koja se sve vie pribliava njihovoj kuli-otoku i prijeti da e je potpuno poplaviti. Dok u snu izgovara besmislenu reenicu: To nije poplava, dolazi potop!45, autor se budi oroen znojem i nakon proivljene tjeskobe sna tek nazire da jo nije ni pono. San o kuli na moru, generalu i starici doivljaji su prethodnoga dana proivljeni na autorovoj nesvjesnoj razini, stoga su simboli i slike koji se u snu pojavljuju to snaniji i tjeskobniji. Veliki prouavatelj ovjekova odnosa svjesnoga i nesvjesnoga C. G. Jung o problemu sna pie: San je normalna i prirodna pojava, ne znai neto to nije. Talmud ak kae: San je svoje vlastito tumaenje. Do zbrke dolazi zbog toga to su sadraji sna simbolini i imaju vie nego jedan smisao. Simboli skreu pozornost na putove koji su drugaiji od onih to ih shvaamo svijeu; i stoga se ti putovi odnose na neto to je nesvjesno, ili barem nije potpuno svjesno.46 U simbolikome smislu kula-otok zapravo je napadnuti grad koji preplavljuju ratne strahote. Takoer u snu je zamjetna i pojava triju vrlo znakovitih ptica. General ne eli da se njegova poruka preda golubu ili galebu nego samo gavranu koji je sam po sebi vrlo snaan simbol: ...u veini vjerovanja gavran se pojavljuje kao solarni simbol, esto kao demijurg ili boanski glasnik, uvijek kao vodi, pa i vodi dua na njihovu posljednjem putovanju, a kao psihopomp pronie tajnu tmina ne gubei
45 Isto, str. 206. 46 C. G. Jung, Pristup nesvjesnom, u: C. G. Jung, ovjek i njegovi simboli, Zagreb, 1974., str. 90.
144
HUM 6
se u njima.47 Dakle simbol gavrana u snu moe se tumaiti u dvostrukome kljuu: elei da se njegova poruka preda iskljuivo gavranu, general predvia svoju lou sudbinu, a ako jo uz to generala poistovjetimo s likom vojnika, takoer se moe oditati i njegova sudbina s kraja romana. Gavran se povezuje i s biblijskom Knjigom postanka pa njegov dolazak na prozor kule moe simbolizirati da potop, odnosno rat jo nije gotov, da se apokaliptinomu stanju ne nazire kraj. Drugi san autorova je identifikacija s rodnom kuom, njegovo traenje obiteljskoga identiteta. U stvarnosti se njegova onirika kua (kua djetinjstva i sanjarenja po Bachelardu) nalazi u ratnoj opasnosti, u njoj sada prebivaju neki drugi ljudi, nepoznati vojnici i prijeti joj gubitak same biti. Gaston Bachelard psiholoku bit kue za ovjeka definira rijeima: 1. Kua je zamiljena kao vertikalno bie. Ona se uzdie. Ona je razlikovno odreena u smislu svoje vertikalnosti. Ona je jedan od poziva na nau svijest o vertikalnosti. 2. Kua se zamilja kao koncentrirano bie. Ona nas poziva na svijest o usreditenju, postojanju sredita.48 Dakle autor u snu, u nesvjesnu stanju, proivljava strah od gubitka sredita jer kua, kao i grad, za njega su simboliko sredite svijeta. Istodobno postoji i opasnost od gubitka vertikalne osi koja u njegovoj onirikoj kui povezuje Nebo i Zemlju. Takoer, to se odnosa prema prostoru tie, strah od gubitka kue u snu oitovanje je razaranja grada u zbilji. U snu autor odlazi u rodnu kuu kako bi ondje pronaao svoje stare rukopise, no u kui u kojoj svjesno zna da bi trebali biti vojnici sada ne zatjee nikoga. U jednome trenutku u jednome njezinu kutu prepoznaje svoga djeda kojega u stvarnome ivotu nije imao prilike upoznati. Djed mu otkriva tajnu kue: zidovi se mogu listati poput papira, a na svakome zidu svaki je muki nasljednik ispisao svoju poruku, reenicu koja je obiljeila njegovo postojanje kao dijela obitelji, ali i njegove intimne sudbine. U snu je i autor napisao svoju reenicu: U lastavije gnijezdo ulaze mravi.49 Iz njegove reenice, koja je ista nadrealistika slika, moe se iitati snana sim47 J. Chevalier A. Gheerbrant: n. dj., str. 178. 48 Gaston Bachelard, Kua od podruma do tavana smisao kolibe, u: Gaston Bachelard, Poetika prostora, Zagreb, 2000., str. 41-42. 49 T. M. Bilosni, n. dj., str. 209.
prosinca 2010.
145
Sanja Kneevi
bolika straha od gubitka kue, a time i identiteta. Lastavije gnijezdo simbol je topline domainstva, dok su mravi oni koji rastau, koji razaraju i raznose kuu. U metaforikome smislu njegova reenica opisuje cjelokupnost ratne zbilje. Nakon drugoga sna autor proivljava privienje. Kucanje na vratima, zvonjavu telefona i, konano, nadrealistiko pojavljivanje lika vojnika iz poda svoga stana. Susret s vojnikom koji mu se samo osmjehnuo i nestao doista je izraz ratne psihoze straha i neuravnoteenosti osjeanja i spoznavanja. Trei je san vrhunac autorove nemirne noi. Pred starom srednjovjekovnom crkvicom skupilo se veliko drutvo koje je sjedilo za prostrtim stolovima i oekivalo glasnika. U zraku se doslovno osjealo uzbuenje i neizvjesnost. U crkvici je pjevao crkveni zbor, no junak je samo mogao uti okretanje stranica molitvenika, ne i njihove glasove. Na oltarnoj pali nisu bile raspoznatljive forme, ona se pretapala u crnoj i zlatnoutoj nijansi. Odjednom se glasnik pojavio i utrao u crkvicu, ali to nije bio ovjek nego razulareni crni bik koji je poeo unitavati sve pred sobom. Konano je dojurio i do samoga autora. I kada se ve naao na njegovim rogovima, probudila ga je nova sirena za uzbunu. Nakon noi mora i tekih snova ponovno se sputa u sklonite. U snu su na simbolikoj razini zanimljivi crkva i crni bik. Crkva je opet metafora opsjedanoga, napadnutoga grada. Ona je sveto mjesto, njegovo sredite u kojemu se susreu kozmike sile. Bik je u europskoj, ali ponajprije u mediteranskoj mitologiji vrlo snaan simbol: Bikovi su u grkoj predaji simbolizirali neobuzdano bjenjenje sile. To su ivotinje posveene Posjedonu, bogu oceana i bura, te Dionizu, bogu plodne muevnosti. [] U indo-mediteranskim vjerama, u liku bika ili, openitije, goveda prikazani su nebeski bogovi: Uran, bog neba, slian je biku po svojoj neumornoj i razuzdanoj plodnosti. [] Sve su to simboli mukog i ratobornog duha, elementarnih sila krvi.50 Takoer uz rtvovanje bika vee se i Mitrin kult, kult pobjede svjetla nad tamom. No u snu bik nije rtva; naprotiv, on razara i unitava. Dakle simbol bika zapravo je olienje tame i rata. Bik rui sveto mjesto, raskida njegovu vertikalnu
50 J. Chevalier A. Gheerbrant: n. dj., str. 49.
146
HUM 6
os, divlje dionizijsko naelo pobjeuje, nepredvidljiv Posidonov duh ponovno osvaja grad. I u kompoziciji snova razvidan je autorov odnos prema dimenziji vremena pojavljivanjem ivotinjskih simbola gavrana i bika, a oba nose ulogu glasnika, autor naglaava i njihovu izmjeninost, ciklinost, s obzirom da je gavran solarni simbol i vee se za Apolona, dakle i apolonsko naelo, a bik je lunarni simbol, simbol tame, i vee se za Dioniza i dionizijsko naelo. Kao glasnik apolonskoga naela, gavran nije uspio ostvariti svoje poslanje dok je bik, kao nositelj dionizijskoga naela, to uinio. U sklonitu junak ne nalazi vojnika, ali ni staricu koju su spaavali. Njezin je sin na radioprijamniku sluao vijesti o posljedicama napada prethodnoga dana. Nemajui mira, junak izlazi van, eli pronai vojnika iako ve podsvjesno zna kako ovaj lei mrtav na Forumu:
Leao je pokraj rupe iskopane prvom jutranjom granatom baenom na grad. Priao sam mu u strahu i nevjerici, premda sam znao to se dogodilo. Leao je mrtav u tek nadolazeoj svjetlosti. Nije imao oruja. Na njegovu otvorenu dlanu leao je odnekud doletjeli crveni list, rumen poput lokvice krvi to mu je iscurila iz usta.51
S vojnikom je umro i dio samoga autora, rat je ubio jedno ja u njemu. Smrt je vojnika zaskoila na Forumu, u svetome sreditu grada, i kao to je granata razorila Forum, poremetila os sredita svijeta, razorila je i autorovu intimu. Nakon proivljena apokaliptina iskustva rata nijedna nova zbilja ne moe jamiti sigurnost i svoju istinitost. Kraj romana u tome smislu ne otvara nadu o prestanku rata, on je simbolika toka u kojoj se ogleda cjelokupna ljudska civilizacija besmislenih sukoba i ratova. *** Jean Chevalier u uvodu svoga glasovitog Rjenika simbola kae kako je premalo rei da ivimo u svijetu simbola svijet simbola ivi
51 T. M. Bilosni, n. dj., str. 220-221.
prosinca 2010.
147
Sanja Kneevi
u nama52, to se u romanu Listopad potvruje kao nepobitna istina. Radnja romana temeljena je na ispreplitanju stvarnih dogaaja i njihove simbolike podloge. Autor se poistovjeuje s gradom Zadrom, stoga se grad istodobno pretvara i u sredinji lik romana, ali i preuzima identitet pripovjedaa. Njegova simbolika struktura i transcendentalna svijest pridaju mu i psiholoku i umjetniku dubinu, ime se otvara drukiji i novi romaneskni diskurs u hrvatskoj knjievnosti na poetku XXI. stoljea uope, a posebice kada je rije o ratnome pismu. Stilske formacije najee se izmjenjuju u prvome desetljeu novoga stoljea pa ako prihvatimo taj ve kulturoloki prokuani uzus, onda je roman Listopad u hrvatskoj knjievnosti jedna od toaka razgranienja izmeu popularne lake stvarnosne proze i novih tendencija prema simbolikomu i transcendentalnomu diskursu.
Literatura
- - - - Bachelard, Gaston, Poetika prostora, Ceres, Zagreb, 2000. Bilokapi, Andrija, Kruh bogosinstva, HILP, Zadar, 2002. Bilosni, Tomislav Marijan, Listopad, Zadar, 2008. Chevalier, Jean Gheerbrant, Alain, Rjenik simbola (mitovi, snovi, obiaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi), Matica hrvatska, Zagreb, 1983.; Kulturno-informatiki centar i Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2007. Colin, Didier, Rjenik simbola, mitova i legendi, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004. Eliade, Mircea, Slike i simboli: eseji o magijsko-religijskom simbolizmu, Fabula nova, Zagreb, 2006. Glavaevi, Sinia, Prie iz Vukovara, Matica hrvatska, Zagreb, 1992. Grevi, Franjo, Simbolizam, ekologija, eshatologija, Matica hrvatska, Zagreb, 2002.
- - - -
52 J. Chevalier A. Gheerbrant: n. dj., str. V.
148
HUM 6
- Henderson, Joseph L., Drevni mitovi i suvremeni ovjek, u: Jung, Carl Gustav, ovjek i njegovi simboli, Mladost, Zagreb. 1974. - Ivan Pavao II, 100 kateheza, HILP IKA, Zadar, 2003. - Jung, Carl Gustav, Pristup nesvjesnom, u: Jung, Carl Gustav, ovjek i njegovi simboli, Mladost, Zagreb. 1974. - Jung, Carl Gustav, O religiji i kranstvu, UPT, akovo, 1996. - Matanovi, Julijana, Dva koraka hrvatske ratne proze, Vijenac, broj 116, god. VI., Zagreb, 18. lipnja 1998., str. 10. - Mili, Bruno, Razvoj grada kroz stoljea: prapovijest i antika, kolska knjiga, Zagreb, 1994. - Mumford, Lewis, Grad u historiji: njegov postanak njegovo mijenjanje njegovi izgledi, Naprijed, Zagreb, 1968. - Nemec Kreimir, Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000., kolska knjiga, Zagreb, 2003. - Orai Toli, Dubravka, Muka moderna i enska postmoderna: roenje virtualne kulture, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005. - Orai Toli, Dubravka, Paradigme 20. stoljea: avangarda i postmoderna, Zavod za znanost o knjievnosti, Zagreb, 1996. - Solar, Milivoj, Roman i mit: knjievnost, ideologija, mitologija, August Cesarec, Zagreb, 1988. - Sui, Mate, Antiki grad na istonom Jadranu, SN Liber, Zagreb, 1976. - Tomi, Celestin, Poeci Crkve: Ivan Evanelist ljubavi, Zagreb, 1995.
prosinca 2010.
149
Sanja Kneevi
SYMBOLIC DISCOURSE IN THE CROATIAN MODERN NOVEL: CITY AS THE IDENTITY OF A PROTAGONIST AND AUTHOR
Summary
The article elaborates an identity of the city which is identified with the authors destiny during the hardest day of attacking the city in the Croatian War of Independence. Identifying himself with the city, at the same time he turns himself in the main novel protagonist. That is a completely different and so far unknown war letter in Croatia, because the work is completely turned to transcendence. In the novel the war is the evil force and not political product. Tragicalness of the war in Croatia as the literary topic is shown at the general civilization level as a true human damnation. City of Zadar, located at the Mediterranean coasts, with his history and destroying heritage takes over the role of human spokesperson. When a city as the holy area is destroyed, a human loses his/her own identity. Return of identity is possible only at the symbolic and metaphysic level, therefore the novel is full of symbolic and archetype motives. Key words: symbolism, city mythology, war, post-modern culture, novelistic discourse.
150
HUM 6
Ivica Bevanda Filozofski fakultet Sveuilita u Mostaru
UDK 778.5:821.112.2-32 821.112.2-32.09 Hoffmann E.T.A. Struni lanak Primljeno: 4. XII. 2010.
EKRANIZACIJA PRIPOVIJETKE PJEULJAK E. T. A. HOFFMANNA

Saetak
U Hoffmannovoj pripovijetki Pjeuljak, prvome djelu iz ciklusa None zgode, student Nathanael suoava se s bojaznima i nezgodama iz svoje prolosti. Figura Coppeliusa iz njegove none more prati ga od vremena nasilne smrti njegova oca sve do danas. Isto tako ona se pojavljuje u liku trgovca barometrima Coppole koji ga zavodi s pomou Spalanzanijeve mehanike lutke Olimpije. Nathanaelova patnja zavrava skokom s tornja. Godine 1993. redatelj Eckhart Schmidt stvara istoimeni film, ponukan radnjom iz klasino-jezovite Hoffmannove pripovijetke. Radnja filma sukladna je Hoffmannovu djelu: na jednome putovanju kroz Italiju zaljubljeni par Danijel i Clara susreu Coppolu, tzv. Pjeuljka (jezoviti lik iz Danijelovih snova). U ovom se susretu Danijel ponovno suoava s traginim doivljajima iz svoga djetinjstva. Na kraju se zaljubljuje u Coppolinu ker Olimpiju. Kljune rijei: pripovijetka, pripovjeda, ekranizacija, adaptacija, strah, egzistencijalizam.
prosinca 2010.
151
Ivica Bevanda
Uvod
Adaptation studies relativno je mlada znanost koja nas eli pouiti kako promiljati i govoriti o filmskoj ekranizaciji literarnih djela. No valja rei da ima i protivnika ovakve djelatnosti. Tako u jednoj uljivoj raspravi iz 1926. godine Virginia Woolf kritizira ekranizacije koje reduciraju kompleksno nijansiranu ideju na primjeru smrti, umjetniki prikazanu u svojoj ogranienosti kao mrtvaka kola. No, unato tomu, ekranizacije nastavljaju svoj put zahvaljujui velikomu Robertu Stamu i njegovim suradnicima. Na toj se osnovi u ovome radu pokuava usporediti pripovijetku Pjeuljak E. T. A. Hoffmanna s ekraniziranom verzijom redatelja Eckharta Schmidta. Nakana je to dublje proniknuti u razvoj filmologije te se to bolje upoznati sa suodnosom knjievnoga djela i filma. U konanici svrha je ekranizacije to bolje proeti pisanu rije, sliku i ton kako bi gledatelj to vjerodostojnije mogao doivjeti radnju i likove. Potaknut tom idejom, autor ovoga lanka ne namjerava ispravljati pogrjene ocjene pojedinanih filmskih ekranizacija nego dekonstruirati miljenje koje suptilno potie ideju o podinjenome statusu adaptacije nasuprot pisanoj rijei i pritom potvrditi mogue alternativne perspektive.
1. Hoffmannov Pjeuljak
Upoznamo li bolje autobiografiju E. T. A. Hoffmanna te promotrimo li nazive i sadraj njegovih literarnih djela, uoit emo kako njegov opus upuuje na bajkovito i groteskno. Stoga nije teko zakljuiti s kojim motivom nastaje i njegov Pjeuljak. Ova pripovijetka nastala je u okviru ciklusa pripovijedaka None zgode 1816. godine. Budui da je u to doba itateljstvo njegovalo kult itanja djela strave i uasa, Hoffmann mu se nesumnjivo elio pribliiti te s tom nakanom pie svoj Pjeuljak koji poprima elemente fantastinoga i morbidnoga. U toj pripovijetci autor istie ono iracionalno, melankolino te tei obradbi teme ludila i fasciniranosti zlom. Izravni utjecaj na pisce toga doba pronalazimo u sredinjemu knjievnom pravcu romanu strave i uasa (u Engleskoj poznat kao gotic novel).
152
HUM 6
Tako se E. T. A. Hoffmann istaknuo kao romantiar koji ne priznaje cenzuru iskustva. Njegov svijet postaje popritem tajanstvenih zbivanja, ludih strasti, iznenaenja i arolija. Obiluje udacima, sanjarima, likovima demonske naravi. Tako je i u Pjeuljku. U ovoj pripovijetci Hoffmann nas ve samim imenima likova uvodi u razgranato simbolino pletivo svoga neobinog svijeta koji najvie podsjea na spoj mitologije i psihopatologije. Sam lik Pjeuljak svoje korijene vue iz mitoloke predaje o Hipnosu.1 Pjeuljak navodno djeci sipa pijesak u oi i tako im donosi san. U tome liku sadrana je personifikacija ludila kao i teza (esta u Hoffmanna) koja govori o opasnosti za senzibilnoga pojedinca to mu prijeti od principa zla koje izravno utjee na njegovu psihu.
2. Eckhart Schmidt: Hoffmannov Pjeuljak

Redatelj Eckhart Schmidt roen je 1938. godine u Sternbergu (Moravia, Republika eka). Studirao je njemaki, engleski, filozofiju i psihologiju u Mnchenu, gdje je proveo veinu svoga ivota. Kako se naao u multikulturnoj sredini, nije ni udo to je grad za njega predstavljao glavno sredite meunarodne suradnje. Kao vrsnomu poliglotu, Schmidtu nije bio problem pisati kritike za ekanizirana knjievna djela. U to vrijeme radio je za glasovite njemake novine Sddeutsche Zeitung i Der Spiegel, u kojima je pisao glazbene kritike. U javnost izlazi njegov prvi dugometrani film Die Flucht 1965., a 80-ih slijede tri jednako vrijedna filma pod nazivom Die Story (1984.), Loft (1985.) i Das Wunder (1985.). Film E. T. A. Hoffmanns, der Sandmann nastao je 1993. godine. Potrebno je ponajprije osvrnuti se na strukturu filma te na one elemente koji ga ine jedinstvenim, zanimljivim i prihvaenim, a to su: radnja, likovi i prostor. Potom slijede elementi povrinskoga znaenja: odabir glumaca, kostimografija, scenografija, intonacija, kamera, montaa, vizualno-auditivni elementi. Cilj je usustaviti znanje o naraciji i obraditi
1 Hipno je grki bog sna, sin Noi, Tanatov brat, prema kasnijoj inaici (Ovidije) Morfejev otac. Hipno je mogao protiv volje uspavati svakoga, pa ak i Zeusa. U grkoj mitologiji nije osobito vaan. U umjetnosti je esto prikazivan kao krilati mladi. Usp. Otto Holzapfel, Leksikon europske mitologije, kolska knjiga, Zagreb, 2008., str. 154.
prosinca 2010.
153
Ivica Bevanda
kljune znaajke filmskoga narativnog izlaganja te ocrtati vanije sustavne metodoloke referentne okvire kritike, strune i znanstvene analize narativnih filmova i promotriti nezaobilazni dio, odnosno vrijeme objavljivanja romana i filma. Pjeuljak je objavljen dvadesetih godina XIX. stoljea kao knjievni oblik nazvan umjetnika bajka (Kunstmrchen). U djelu se sablasnoj fantaziji pridruuje povijesna i anegdotska graa koja prikazuje raznolikost pieve novelistike. Tako je Hoffmann spekulativno-filozofski romantizam liio apstrakcije i udahnuo mu ivot. Pokuao je istaknuti mo pripovjedaki razvijene radnje te u isto vrijeme sublimirati motive popularnoga trivijalnog romantizma. Kao svoga predstavnika uzima Pjeuljka koji kao nekakav demon treba preplaiti djecu kako bi otila na spavanje. S obzirom na vrijeme u kojemu su nastali, osim razlika, knjievno djelo i film u nekim se aspektima i podudaraju. Pokazuju zabrinutost za ovjeka i njegovu egzistenciju. Napetim i nepredvidivim scenama ele zadrati romantiarsku matovitost koja tei prema onomu globalnomu i futuristikomu i koja se oituje u pokuaju stvaranja ovjeka robota. ele istaknuti bipolarnost glavnoga lika. Prikazuju ga na rubu postojanja sigurnosti i zablude okovanom prolou koju proivljava preko sjeanja iz djetinjstva. 2.1. Radnja
Ah, mali Nathanaele, odvratila je, zar ti to ne zna? To je zli ovjek koji dolazi k djeci kada ova ne ele poi u krevet i baca im punu aku pijeska u oi tako da im one krvave iskoe iz glave. Zatim ih ubaci u vreu i za polumjeseca ih kao hranu nosi svojoj djeici, koja sjede u gnijezdu i imaju savijene kljunove, poput sova, i njima kljucaju oi neposlune djece.2
Pripovijetku Pjeuljak zapoinje pripovjeda koji, ini se, poznaje Nathanaela. Sama radnja poiva na razmjenjivanju triju pisama, to u mnogoemu podsjea na Goetheov epistolarni roman Patnje mladoga Werthera. U svojemu prvom pismu Nathanael govori o udnovatome susretu s trgovcem barometrima Coppolom koji ga vraa u njegovo ne
2 Der Sandmann, Reclam Verlag, Universal-Biliothek, 1969. Usp. za hrvatski prijevod Scarabeus-naklada, Zagreb, 2009., str. 10.
154
HUM 6
ba sretno djetinjstvo. On u Coppoli prepoznaje odvratnoga odvjetnika Coppeliusa koji je zajedno s njegovim ocem izvodio alkemijske pokuse. Coppelius je za njega onaj udnovati, fanatini Pjeuljak o kojemu je sluao iz sluavkinih pria te kojega je drao ubojicom svoga oca i svojim tlaiteljem. Budui da je u pismu naveo pogrjenu adresu, ono dospjeva Klari, a ne Lotharu u ruke. Slino poinje i film. Dok vozi kroz tunel, u Danielovu se ponaanju primjeuje rastresenost to je posljedica vizija iz njegova djetinjstva. Klara ga pokuava urazumiti te odagnati njegov strah. U svome treem pismu iskazuje nezadovoljstvo okrujem predoujui pojedine dogaaje iz mjesta svoga studiranja. Nakon razmjene pisama u radnju se izravno ukljuuje pripovjeda u ich-formi koji govori o poetku i nadogradnji djela. Po Nathanaelovu povratku kui izmeu njega i Klare nastaju nesuglasice te gotovo dolazi do dvoboja izmeu njega i Lothara. Slijedi pomirenje nakon ega se on vraa u mjesto studiranja. Primoran je preseliti se u drugu kuu zato to je prethodna izgorjela u poaru. S tog mjesta kroz dalekozor koji je kupio od Coppole promatra ker profesora Spalanzania. Spalanzani organizira prijam na kojemu predstavlja svoju ker Olimpiju. Nathanael se hipnotiki zaljubljuje a da to i ne primjeuje. Svoju ljubav poklanja lutki robotu. Neposredno nakon zabave dolazi do sukoba izmeu Coppole i Spalanzania. Zbog toga sukoba Nathanael zadobiva napad ludila i biva odveden u ludnicu. Nakon oporavka zajedno s Klarom planira preseliti se u drugi grad. Prije odlaska odlue popeti se na toranj vijenice. Gledajui kroz dalekozor, Nathanael smilja Klarino ubojstvo. U posljednji tren dolazi njezin brat i spaava je od luaka. Na kraju, da bi se pojaala dramaturgija, glavni lik izvrava samoubojstvo. Knjiga je podijeljena na dva dijela. Prvi se dio odnosi na vrijeme Nathanaelova djetinjstva, dok ga drugi promatra kao adolescenta. Zajedniko i za film i za knjigu jest to to se on retrospektivno vraa u prolost. U knjizi to ini opisujui svoje doivljaje u pismima Klari i Lotharu, a u fimu te doivljaje izravno proivljava. Poznati psihoanalitiar Sigmund Freud ovaj je fenomen u svojim teorijama obrazloio do u najsitnije detalje. Svi nai strahovi utemeljeni
prosinca 2010.
155
Ivica Bevanda
su na neugodnostima to smo ih doivjeli u ranome djetinjstvu. Svoju podsvijest nosimo kao santu leda koja eka pogodan trenutak da ispliva na povrinu. To isto proivljava Nathanael u susretu s ljudima i u situacijama koje su zauvijek obiljeile njegov ivot. Uvodna scena filma zapoinje vonjom kroz tunel. Tako prevladava crna boja (u psiholokoj analizi boja neraspoloenja, neizvjenosti, tuge, otmjenosti), a u bljesku njegovih vizija koje se istodobno pojavljuju prevladava crvena boja (u psiholokoj analizi to je boja razdraljivosti, nemira i agresivnosti). ini se da je poruka jasna i da po odabiru boja moemo okarakterizirati Danielovo duevno stanje. Oaj i elja za osvetom opsjedaju njegovo bie. U asu kada mu naviru sjeanja izraz njegova lica postaje ukoen, oi fiksirane. Uz njega je Klara kao njegova utjeha, utoite za njegov nemir. U tijeku itava filma ona je uvijek u njegovoj blizini, prikazana kao aneo uvar njegove savjesti. Trea scena popraena je Mozartovom Malom nonom muzikom. Na glazbeni element nismo naili itajui djelo. Jedna od prednosti filma jest potpuno aktiviranje svih osjetila. Naalost, knjievno djelo ne prua tu mogunost. U treoj sceni prikazani su Daniel i Klara u sobi. Vani pljuti kia, to stvara pravi romantini ugoaj. Ovdje valja naglasiti jo neke razlike izmeu knjige i filma. Ime glavnoga protagonista jest Nathanael (Boji dar), dok se u filmu zove Daniel (Bog je moj sudac). Nathanael u knjizi svoj strah eli odagnati piui pisma, a u filmu izravno odlazi na mjesto dogaaja elei se tako suoiti s uzrokom svoje patnje. Kao njegova pratnja, Klara ne poznaje razlog njihova dolaska u to mjesto pa u prizoru kada se on noi u magli susree s Coppolom, koji poput fantoma epajui bjei u svoj zamak, ostaje zbunjena. Tu no Daniela proganjaju runi snovi, a ujutro ga budi izvedba Chopina u kojoj je Olimpija, obuena u bijelo na svome balkonu, uivala. Od toga trena u njemu se budi neugasiva e slijediti svaki njezin korak. Poznato je da je bijela boja simbol neoskrvnjenosti, istoe... Bliski susret Nathanaela i Olimpije dogodio se prije u filmu negoli u knjizi. U knjizi on ju upoznaje pri kraju na prijmu to ga je organizirao Spalanzani.
156
HUM 6
U prizorima u kojima kao hipnotiziran prati svaki njezin korak izriito su naglaeni otkucaji njegova ushienoga srca i njegovi koraci. Ona je za njega neto nedostino. To uzvieno i nedostino pronalazimo i u njezinu imenu Olimpija. (Olimpus je u grkoj mitologiji vrh na kojemu su poivali bogovi pa su samim time bili nedostini te su imali mo manipulacije nad onim niima.) Ima li to primamljivije za smrtnike od vapaj za onim to im je daleko i nedostino? Ono to imamo nadohvat ruke ini nam se obinim, kao dio svakidanjice koji e uvijek biti tu. Tako je lik Klare i u filmu i u knjizi uzet zdravo za gotovo. Moe se pomisliti da je ona na poetku, sve do trenutka kada se pojavila Olimpija, za Nathanaela imala kudikamo veu vanost. No njezina vrijednost u njegovim oima naglo postaje manja. Moda mu je sada ak i preprjeka za ostvarenje ivotnoga cilja Olimpije. Seksualno-erotizirani element u filmu u ulozi je razrjeenja razmirica izmeu Klare i Daniela. U knjizi rjeenje nalaze u odlasku u drugo mjesto. U trenutcima kada mu naviru sjeanja iz djetinjstva prevladava mrana glazba te jak zvuk otkucaja srca, hladan izraz lica, pogled ukoen bez treptanja. Coppola je u knjizi prikazan kao trgovac barometrima, dok je u filmu vlasnik hotela. Podudarnost je u tome to se oni slubeno upoznaju na prijmu koji je organizirao Coppola sa svojim pomonikom Spalanzinijem (u filmu), odnosno Spalanzanijem (trgovcem dalekozorima u knjizi). U pratnji se pojavljuje i Klara. U trenutku kada se upoznaju, bez obzira na Klarinu nazonost, on kao upravljan nekom viom silom prilazi Olimpiji, daje joj cvijet orhideje i prislanja svoje usne na njezine. Tada njegovi osjeaji prema Klari postaju sve hladniji. To ide dotle da mu i njezin dodir ide na ivce. U knjizi ak pomilja da ju ubije. Moda bi se to i dogodilo da na njezinoj strani nije njezin aneo uvar utjelovljen u tijelu brata joj koji ju spaava. U filmu ona e sama uvidjeti svoju suvinost te se u miru povui ostavivi pismo u kojemu Danijelu ostavlja mogunost da joj se vrati kada ga minu mrane sile. Kao da joj je ona intuitivna strana enskoga bia doapnula kako ta veza nema svijetlu budunost i kako iza toga stoji mrani ponor u koji e netko skliznuti.
prosinca 2010.
157
Ivica Bevanda
Nakon njezina odlaska on se nalazi s Olimpijom. U tom trenutku u njezinim oima vidi sjaj dostojan sjaju zvijezda. To odgovara najprirodnijemu ovjekovu nagonu da se uzdigne to vie, da spozna transcedentnost i vrijednost bia, njegovu enju za zvijezdama i suncem, tenju za sjedinjenjem s univerzumom. Na kraju e uvidjeti da je Olimpija samo komad eljeza za koji je on rtvovao sebe i osobu koja je stvarna, za njega dostina i vrijedna njegove ljubavi. Kako se svatko teko miri sa svojim pogrjekama, on iz nje vadi dio po dio te naposljetku i mehanizam ljubavi, srce. Njezin stvoritelj Coppola kao da je predosjetio njezin kraj te razotkriva Danielu istinu (izmeu ostaloga da je on njegov pravi otac, da je Coppola poginuo pri eksperimentiranju i da je on nastavio ivjeti pod njegovim identitetom; istinu je znala samo Danielova majka). Od toga trenutka on je osloboen tekih okova svoje prolosti. Pokuava pronai Klaru u gradu ljubavi, u Veneciji. Njihov susret ostaje zagonetan. U pripovijetki se Nathanael na vrhuncu svoga ludila baca s tornja i tako skonava sa svim zabludama i mranim silama koje su ga opsjedale. 2.2. Glavni likovi Kao jedan od najistaknutijih autora romantike, Hoffmann je u svojim knjievnim djelima sklon prikazati bia koja su pod utjecajem mranih sila. Jedan je od takvih likova i Nathanael koji se kao glavni lik istie podvojenou, odnosno u njega nije posve jasno ocrtana granica izmeu unutarnjega osjeaja i pojavnoga svijeta. Razara ga duboki osjeaj nesigurnosti, dvoji izmeu mranoga Coppeliusova i svijetloga Klarina svijeta. Nesretno se zaljubljuje u Olimpiju (Coppeliusov i Spalanzanijev eksperimentalni izum) i to ga ludilo na kraju dovodi do samoubojstva, to samo potvruje njegovu psihiku podvojenost. Klara,3 Nathanaelova zarunica, vidi sve isto i istinito. Osjeajna je i resi je izraajan intelekt koji se oituje u njezinu odgovoru na njegovo prvo pismo Lotharu. Na sve to joj se dogaa u ivotu gleda optimistino. Iste je osobine krase i u filmu.
3 Znaenje imena dolazi od latinskoga, odnosno talijanskoga jezika sa sljedeim znaenjima: svijetla, sjajna, uvena, znamenita. Usp. <www.imehrvatsko.net/imena/klara> (28. XI. 2010.)
158
HUM 6
Lothar je Klarin brat i Nathanaelov prijatelj. U filmu nije predstavljen. Coppola (tal. naziv za onu upljinu), u knjizi prodava barometara, podsjea Nathanaela na avoljega odvjetnika Coppeliusa, kojeg on okrivljuje za smrt svoga oca. U filmu je predstavljen poput nadnaravnoga ovjeka, obuenoga u crno, koji se u scenama nikako ne prikazuje izravno nego promatraki, sa strane, iza ugla, kroz maglu. Njegov izgled odaje karakter nekoga alkemiarskoga genija, to e potvrditi svojim remekdjelom Olimpijom (lutkom robotom). Coppelius je Nathanaelova nona mora. Doivljava ga kao Pjeuljka. U filmu je utjelovljen u liku Coppole. Spalanzani je u knjievnom djelu prodava optikih pomagala i Coppeliusov sudionik u unitavanju Olimpije. U filmu igra ulogu Coppolina pomonika Spalanzinija. Olimpija4 (ona koja dolazi s Olimpa) jest lutka robot u koju se i Nathaniel i Daniel kao kontrolirani nekom veom silom opsesivno zaljubljuju te su ak spremni rtvovati svoju istinsku ljubav (Klaru). ini se da je Coppola preko Olimpije zadobio kontrolu nad Danielovim umom, to on i sam zamjeuje. Na kraju slijedi razoarenje. Spoznaja da je Olimpija samo bie stvoreno od mehanizma koje ne moe osjeati ni voljeti vraa Daniela Klari u zagrljaj, dok u Nathanaelu izaziva gnjev te zamalo ne ubija Klaru. 2.3. Glazba (Frederic Chopin i Antonio Vivaldi) Za razliku od knjievnoga djela film je sam po sebi sinestetian i po tome ima mo aktiviranja vie osjetila (vid, sluh).5 Film je u svojoj pojavnosti otvoren za sve kulturne oblike, raspolae sredstivma za koje je roman zakinut. Doslovce se dade rei da film u sebe moe primiti razliite umjetnosti kao to je slikarstvo, lirika, glazba ili ih moe metaforiki evocirati oponaajui njihove postupke. U sebi moe prikazati ili
4 Starogrko Zeusovo svetite na sjeverozapadnome Peloponezu. Usp. Leksikon JLZ: A-, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1974., str. 702. 5 Usp. Robert Stam, Teorija i praksa filmske ekranizacje, u: eljko Uvanovi, Knjievnost i film, Matica hrvatska Ogranak Osijek, Osijek, 2008., str. 342.
prosinca 2010.
159
Ivica Bevanda
oponaati neku od slikarskih tehnika, citirati neku klasinu kantatu ili stvoriti montane ekvivalente fuge i kontrapunkte. Glazba u film o kojemu je u ovome radu rije ostavlja dubok dojam. Redatelj je izabrao dva vrsna glazbena virtuoza, Frederica Chopina i A. Vivaldia te tako postigao izniman uinak na gledatelja. Teko je ne primijetiti da u glazbenome dijelu glavnu rije ima glasovir. On se, ovisno o sceni, raznoliko ponaa. Najprije se oglaava ratobornim motivom, a ubrzo zatim nastavlja utianim slijedom silaznih nota. Potom nastavlja nemirnom pjesmom, sentimentalnom i njenom, prikazujui uzbueno kucanje zaljubljena srca. Nakon nekoliko pahuljastih dijelova i nekoliko bljetavih prizora javlja se druga tema, otmjena i njena, poput zavodnike pjesme upuene nekoj ljepotici (u ovome sluaju Olimpiji). Kakav samo arm i kakva ljupkost izbija iz tih sentimentalnih izljeva! Gotovo u veini scena oglaava se neizmjerno njean i eznutljiv poj glasovira, nalik stidljivoj ljubavnoj izjavi. Sredinji dio unosi poneto uzbuenja prije povratka smiraja. Zavrni dio, Rondo, vraa nas na zemlju: zlokobnim zvucima odgovara oholi motiv, napola herojski, napola podrugljiv, kojim se jo uvijek poigrava glasovir. Na arhaine zvuke fanfara glasovir odgovara divljim kavalkodama, ureenim nizovima ukrasa i svjetlucavih komadia. Na dubokim ritmovima razvija se plemenitija epizoda, zanosna u svojoj kienoj virtuoznosti.6 Ovdje valja rei da je Chopin poznat po pisanju mazuraka koje se mogu prepoznatih i u filmu, osobito u scenama ljubavnih igara. Zavrna scena odvija se na Markovu trgu u Veneciji, ne sluajno u gradu ljubavi, popraena Vivaldievom skladbom Dixit Dominus. 2.4. Motiv oiju Prikaz oiju ima vanu ulogu kako u knjievnome djelu tako i u filmu. Oi nisu samo osjetilni organ koji preuzima slike iz vanjskoga svijeta nego su jo i orijentacija prema vanjskomu svijetu. U djelu primjeujemo da je Hoffmann pomno birao imena svojih likova. Tako ime Klara etimoloki znai svijetlo, isto, to zorno govori o njezinoj osobnosti.
6 Usp. The royal philharmonic orchestra 11: Frederic Chopin, Zagreb, 2008, str. 33-34.
160
HUM 6
Njezin pogled na svijet kristalno je jasan, bez ikakve primjese iracionalnoga. Ona vrsto stoji na zemlji promatrajui dogaaje racionalno i ne zanosei se romantikom. Za razliku od Klarinih, Olimpijine su oi staklasto-hladne i ukoene. ini se da sanja otvorenih oiju. Tako se dade primijetiti da je u Hoffmanna, kao i u narodnim predajama, ovjek sa zadebljalim obrvama ovjek zla pogleda. Takav je primjerice Coppelius. Prodava barometara Coppola i Coppelius na razliite su naine povezani pa se po svojim osobnostima mogu i poistovjetiti. Njihova se osobnost oituje ak i u njihovim imenima. Hoffmann ne tedi ni Spalanzanija (njegovo ime znai oi irom otvorene) opisujui njegove oi kao male i prodorne. Opisom oiju autor uvelike olakava itatelju. Zato se tomu dijelu pridaje velika vanost kako u knjizi tako i u filmskoj ekranizaciji te pretkazuju kljune trenutke u Nathanaelovu ivotu. Ovo je djelo privuklo pozornost i poznatoga njemakog filozofa Sigmunda Freuda koji je u svome poznatom lanku Das Unheimliche iz 1919. godine prikazao svoje vienje djela Pjeuljak. Za njega je pojam jezivo jedan od vanijih motiva u djelu. Bojazan od irom otvorenih oiju slui mu kao motivacija za daljnje promiljanje. Nathanaelova nelagoda prelazi u ludilo, to je usko povezano s njegovim strahom od gubitka oiju. Freud se iskljuivo zaokupio tom Nathanaelovom psiholokom slabosti i definirao ju kao blai oblik bojazni od kastracije. Ovim psihoanalitikim uvidom postaje nam jasnije Nathanaelovo i Danielovo ludilo i nelagodnosti koje proivljavamo zajedno s tim likovima kako u knjievnome djelu tako i u filmu. 2.5. Strah od kastracije Sveprisutnost jeze osjea se i u knjievnome djelu i u filmu. Taj osjeaj Freud svodi na infatilne komplekse poput kastracijskoga ili fantazije o majinoj utrobi. Nadalje jezivi doivljaji sugeriraju vjeru u svemo misli i druge prirodno-religiozne pokuaje tumaenja svijeta. Mnogi ih psihoanalitiari, pa i Freud, pripisuju djetinjstvu ovjeka, ali i ljudskoga roda. Svijet ele prikazati kao nelagodno mjesto za ivot, pun okultnih sila i magijskih tehnika. Isti problem mui i nae glavne protagoniste
prosinca 2010.
161
Ivica Bevanda
Nathanaela i Daniela. Tako Nathanaela mui spoznaja da bi mu mogli iskopati oi jer je uistinu sluao priu o Pjeuljku koji djeci koja uredno ne idu na spavanje za kaznu vadi oi. To bi u Freudovoj analizi bio preinaeni oblik straha od kastracije. On smatra da nema te organske ozljede koje bi se odrasle osobe toliko bojale kao gubitka vida. Mnogi e kasnije osjeaj neugode definirati kao intelektualnu nesigurnost u odnosu na strano i nepoznato. No vratimo se naemu promiljanju o Nathanaelovu i Danielovu strahu. ini se da je njihov osjeaj straha usko povezan s njihovom odnosom prema ocu. Njihova podsvjesna slika oca ambivalentna je; dok jedan prijeti osljepljenjem (kastracijom), drugi e izmoliti da se djeakove oi potede od zle sudbine. Ipak, zla e se sudbina u daljnjemu tijeku radnje nelagodno vraati u svijest naih protagonista kao potisnuto sjeanje iz djetinjstva.
Zakljuak
Ovo kratko istraivanje pokazalo je kako su literarno djelo i njegova filmska adaptacija jedinstvene umjetnosti koje dijele mnoge zajednike osobine. Prvo to se dade primijetiti jest uloga pripovjedaa i nain na koji nas vodi kroz radnju. Pripovjeda je kljuna osoba u prianju bajk koje su se oduvijek priale djeci. Ulogu pripovjedaa preuzimale su bake, djedovi, dadilje i kao takve bitno su utjecale na daljnji psihofiziki razvoj djece. Kako je svijet bajke tajnovit, apstraktan i u veini sluajeva izmiljen, tako u sebi nosi tanku granicu izmeu sna i jave. Taj je element postao neizostavan u Hoffmannovim djelima. Kako sve dublje poniremo u taj svijet, tako ta granica postaje sve tanja. Tek to nam se dani trenutak uini stvarnim, zamijeni ga onaj koji nas uini sanjarima. Moe se rei da je ta granica izmeu sna i jave sveprisutna i u filmu i u knjievnome djelu. ini se kao da ta netrpeljivost stvarnoga trenutka postaje stilskom pepoznatljivou redatelja i pisca. No film svoje kljune elemente radnje, prostora i vremena pria preko slike i tona. Likovi govore sami za sebe te imaju mogunost transformacije koju gledatelji znatno lake uoavaju nego kada itaju neko djelo. To
162
HUM 6
meutim nije podcjenjivanje pisane rijei. Naprotiv, neki detaljni opisi, ureeni biranim rijeima, na itatelja ostavljaju dubok trag te mu uvid u zbivanje postaje jasnijim. Moe se dakle rei da oba djela imaju isti cilj: ostaviti to bolji umjetniki dojam. U konkretnome sluaju i pripovijetka i njezina ekranizacija nastojale su prikazati pojedinca koji se gotovo nikako ne zna nositi sa svijetom i iznad ije je glave neprestano jedan veliki egzistencijalni upit. Protagonist obaju djela svoje doivljaje projicira kroz infantilne mehanizme obrane koje nosi jo iz djetinjstva. Slinu tematiku pronalazimo u poznatoga hrvatskog pisca Miroslava Krelee, u njegovu djelu Povratak Filipa Latinovia. Pokretaki motiv za sve ove likove jest povratak u zaviajno mitsko mjesto djetinjstva, potraga za izgubljenim vremenom, ali ujedno i traganje za vlastitim identitetom. Njihovo temeljno duhovno raspoloenje oznaeno je rezignacijom, otuenou, osjeajem nemoi te egzistencijalnom tjeskobom. Njima povratak u rodni kraj ne donosi mir. Njihov vrhunac jest otkriti tko su. No u isto vrijeme nedostaje im unutarnja okosnica koja bi njihovo rasuto bie drala na okupu. Svojim sloenim narativnim postupcima, s mnotvom monologa, brojnim esencijalnim ulomcima, zgusnutom prozom, vodi dramatinomu finalu. Kljuno mjesto dakle pripada skeptinomu pojedincu (intelektualcu), suoenom s (ne)mogunosti odgovora na idejne i etike dvojbe modernoga vremena. Kada govorimo o kontekstu modernoga vremena, moemo spomenuti jo jednu noviju verziju ekranizacije djela Pjeuljak redatelja Nice Hofmanna (1995.). Njegov film nazvan je cininomoralnim. Radnja filma bitno se razlikuje od djela, ali moe se rei da je nakana identina ostaviti gledatelja i itatelja u udu i neizvjesnosti, potaknuti ga na dvojbu i razmiljanje.
prosinca 2010.
163
Ivica Bevanda
Literatura
- Bujas, . i dr., Povijest svjetske knjievnosti: Knjievnost njemakog jezinog izraza, Mladost, Zagreb, 1982. - Der Sandmann, Reclam Verlag, Universal-Bibliothek, 1969. Za hrvatski prijevod Scarabeus-naklada, Zagreb, 2009. - Holzapfel, Otto, Leksikon europske mitologije, kolska knjiga, Zagreb, 2008. - Leksikon JLZ: A-, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1974. - Stam, Robert, Teorija i praksa filmske ekranizacije, u: Uvanovi, eljko, Knjievnost i film, Matica hrvatska Ogranak Osijek, Osijek, 2008. - The royal philharmonic orcherstra 11: Frederic Chopin, Zagreb, 2008. - <www.imehrvatsko.net/imena/klara>
164
HUM 6
Ivica Bevanda
DIE VERFILMUNG DES E. T. A. HOFFMANNS ERZHLUNG DER SANDMANN

Zusammenfassung
In Hoffmanns Novelle Der Sandmann, dem ersten Werk aus dem Zyklus der Nachtstcke, setzt sich der Student Nathanael mit den ngsten aus seiner Kindheit und den Gefahren der Gegenwart auseinander. Die Figur Coppelius aus seinem Albtraum, der ihn seit dem gewaltsamen Tod seines Vaters begleitet, taucht in der Gestalt des Wetterglashndlers Coppola wieder auf und verfhrt ihn mit der Hilfe von Spalanzanis mechanischen Menschen Olimpia. Sein Leben endet mit einem Sprung von einem Turm. Im Jahr 1993, schuf der Regisseur Eckhart Schmidt die gleichnamige Verfilmung nach der klassischen Schauererzhlung Hoffmanns. Die Handlung ist an die aus Hoffmanns Werk angelehnt: Auf einer Italien-Reise trifft das Paar Daniel und Clara auf den alptraumhaften Sandmann Coppola. Durch diese Begegnung wird Daniel mit tragischen Ereignissen in seiner Kindheit konfrontiert. Schlielich verliebt er sich in Coppolas Tochter, Olimpia. Schlsselwrter: die Erzhlung,der Erzhler, die Verfilmung, die Adaptation, die Angst, der Existentialismus.
prosinca 2010.
165
Luciana Boban Filozofski fakultet Sveuilita u Mostaru
UDK 09:811.12436](497.6Fojnica) 811.12436:09](497.6Fojnica) 272-789.32(497.6) Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 10. XII. 2010.
FOJNIKI RUKOPIS LATINSKE GRAMATIKE

Saetak
Rukopis latinske gramatike, koji se uva u franjevakoj knjinici u Fojnici pod brojem 18, ima 188 nenumeriranih stranica (94 lista), dimenzija 18 x 13,50 cm. Iako nema sauvane ni poetne stranice niti naznake zavretka, njegov se sadraj moe analizirati kao zaokruena cjelina. Osim vrlo kratkoga predgovora ima osam poglavlja koja odgovaraju pojedinim vrstama rijei, odnosno dilovima govorenja (partes orationis). Preostali dio Rukopisa tvore pravila, veim dijelom sintaktika, te praktine upute za uporabu pojedinih vrsta rijei, posebno imenica, glagola i pridjeva. Valja napomenuti da Rukopis vjerojatno nije autograf, nego prijepis ili zapisivanje nekoga uenika onoga to je autor kao lektor (nastavnik) diktirao. U Rukopisu nema navoda ni o vremenu nastanka ni o autoru pa se postavlja pitanje autorstva. Kao mogui autori najvie se spominju fra Marijan Jakovljevi i fra Stjepan Marijanovi. Iako Rukopis sadri neka poglavlja identina gramatici fra Stjepana Marijanovia, teza o njegovu autorstvu odbaena je analizom grafije Rukopisa i nekih kategorijalnih definicija koje se razlikuju u Rukopisu i Marijanovievoj gramatici. Kljune rijei: Fojniki rukopis, autorstvo, fra Stjepan Marijanovi, fra Marijan Jakovljevi.
166
HUM 6
Uvod
Od dolaska u Bosnu franjevci su neprestano nastojali obrazovati i prosvijetliti to iri krug ljudi te ga uiniti korisnima i okolini i sebi. Dokaz su tomu izvorna i prepisivana djela koja moemo nai u samostanima, a koja su u oskudici knjiga sluila kao udbenici i prirunici novacima i studentima. Zavidnu razinu svijesti pokazali su franjevci kada su uoili potrebu, odnosno nudu sastavljana gramatike latinskoga jezika na hrvatskome jeziku. Time su postali tvorci terminologije i vrsni metodiari, a njihova djela na odreen nain daju i uvid u razvoj hrvatskoga jezika. Osim poznatih tiskanih gramatika, kao to su Babieva, itovieva, Jurinova, Marijanovieva, Matieva, Kunieva i Kraljevieva, ostale su sauvane i gramatike u rukopisu. Te gramatike svjedoe o trajnome odravanju nastave u franjevakim samostanima, ali i openito o nainu djelovanja i funkcioniranja pojedinoga samostana, uza sve tekoe koje su teretile franjevaku provinciju u vrijeme turske vlasti. Rukopis latinske gramatike, koji je predmetom ovoga rada, ostao je do danas relativno nepoznat i neprouen. Nalazi se u franjevakoj knjinici u Fojnici. Vaan je zbog svoje grafije, ortografije, gramatike terminologije, kategorijalnih definicija i vokabulara. U Rukopisu nema navoda o autoru pa se postavlja pitanje autorstva. Kao mogui autori navode se fra Marijan Jakovljevi i fra Stjepan Marijanovi zato to Rukopis sadri neka poglavlja identina gramatici fra Stjepana Marijanovia. Analizom grafije, terminologije, kategorijalnih definicija i koncipiranja gradiva Rukopisa (uzimajui u obzir i ivotopis fra Stjepana Marijanovia) u ovome se lanku iznose argumenti u prilog tezi da Stjepan Marijanovi nije autor ovoga Rukopisa te da izmeu njegove gramatike i Rukopisa postoji snana meuovisnost.
1. Karakteristike rukopisa
Rukopis latinske gramatike, koji se uva u franjevakoj knjinici u Fojnici pod brojem 18, ima 188 nenumeriranih stranica (94 lista), dimenzija 18 x 13,50 cm. Iako nema sauvane ni poetne stranice niti naznake zavretka (to upuuje na to da gramatika nije dovrena), njegov
prosinca 2010.
167
Luciana Boban
se sadraj moe analizirati kao zaokruena cjelina. Sastavljen je u obliku pitanja i odgovora. Osim vrlo kratkoga predgovora (Introductio Uvogegne) ima osam poglavlja koja odgovaraju pojedinim vrstama rijei ili, kako se u latinskim gramatikama obiavalo nazivati, dilovima govorenja (partes orationis). Preostali dio Rukopisa tvore pravila, veim dijelom sintaktika, te praktine upute za uporabu pojedinih vrsta rijei, posebno imenica, glagola i pridjeva (usp. Hrka, 2001., 171).1 Valja napomenuti da Rukopis vjerojatno nije autograf, nego prijepis ili zapisivanje nekoga uenika onoga to je autor kao lektor (nastavnik) diktirao.2 1.1. Sadraj Rukopisa Prema sadraju Rukopis pripada skupini Grigelyjevih preradb.3 Ta preradba mogla je biti izravna od Grigelyja, ali i neizravna preko Marijanovia. Osim vrlo kratkoga predgovora (Introductio Uvogegne), Rukopis se sastoji od sljedeih poglavlja: - parvi dio govorenja (nomen ime) o podjeli i karakteristikama imenica i pridjeva, deklinaciji s osobitostima, deklinaciji grkih imenica, komparaciji pridjeva te tvorbi deminutiva
1 2 Hrka donosi skraeni tekst Rukopisa u zborniku Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini juer i danas (2001.) navodei teoretsko izlaganje u cijelosti te dijelove rjenika koji su znakoviti za filoloka prouavanja (usp. Hrka, 2001., 171-225). Budui da je Rukopis namijenjen pripravnicima franjevakoga reda koji su stanovali u samostanu gdje su i pohaali nastavu, nuno je opisati ustroj samostanskih kola u Provinciji Bosni Srebrenoj u to doba (XIX. stoljee). U tim se kolama, izmeu ostaloga, posebna pozornost posveivala matematici i katekizmu, a ponajvie latinskomu jeziku. Naime kandidati su bili primani s navrenih trinaest godina ivota. U prvoj godini (u godini opismenjivanja) uili su itati i pisati latinicu i bosanicu te su uenici bili nazivani normalistae ili initiantes. U drugoj su se godini uile osnove latinske gramatike, glavna poglavlja katekizma i uvodni pojmovi aritmetike (principistae), u treoj godini predavala se latinska gramatika i prelazilo se na itanje i tumaenje laganijih tiva na latinskome jeziku (grammatistae), u etvrtoj godini uila se latinska sintaksa i uvodilo se itanje latinskih autora (sintaxistae), a u petoj godini dolazile su sloene reenice, pisanje pisama i pria, retorika, prozodija te primjeri iz knjievnosti (rhetores). Poslije su ili u novicijat gdje su svakoga dana nekoliko sati meusobno morali komunicirati samo na latinskome jeziku da bi se to bolje pripravili za trogodinji studij filozofije i etverogodinji studij teologije koji su pohaali izvan Provincije i gdje su predavanja i udbenici bili na latinskome jeziku (usp. Pavi, 1983., 78-98). Grigely, Jozsef (1808.) Institutiones Grammaticae in usum scholarum grammaticarum regni Hungariae et adnexarum provinciarum, Budae.
168
HUM 6
- drughi dio govoregna (pronomen zaime) o podjeli zamjenica - trechi dio govoregna (verbum, illiti ri) o podjeli i karakteristikama glagola, konjugaciji, glagolu sum, esse, fui, tvorbi glagolskih oblika te o glagolu eo, ire, ii, itum - etvarti dio govoregna (participium, illiti dionstvo) o podjeli, tvorbi i deklinaciji participa - peti dio govoregna (praepositio, illiti pristavak) o podjeli prijedloga (s ak. i abl.), uz kratka pravila i primjere uporabe - shesti dio govoregna (adverbium illiti pririak) o podjeli priloga, uz upute za uporabu i komparaciju priloga - sedmi dio govoregna (interjectio, illiti megiumetak) o podjeli usklika - osmi dio govoregna (conjunctio, illiti sastavak) o podjeli veznika, uz pravila njihove uporabe - etarnaest Naredba svarhu Slagagna o: I. slaganju predikata i subjekta, II. akuzativu s infinitivom, III. dvama nominativima, IV. objektu u akuzativu, V. vritelju radnje u ablativu uz predikat u pasivu, VI. slaganju imenice s atributom ili apozicijom, VII. posesivnom genitivu, VIII. slaganju zamjenica i participa s imenicom u rodu, broju i padeu, IX. slaganju relativnih zamjenica s imenicom, X. padeima uz odreene prijedloge, XI. sintaksi dativa, XII. ablativu vremena, XIII. sintaksi ablativa, XIV. uporabi gerunda, supina i participa - Nadostavah od vlastiti imena mista o uporabi imena mjesta bez prijedloga - Od Infinita o glagolima koji trae infinitiv - Naredbe za poznavat plemena Imena o prirodnome i gramatikome rodu imenica te o razlikovanju rodova prema nastavcima u nominativu (-a, -e, -i, -o, -io, -u, -c, -d, -l, -t, -um, -an, -in, -on, -en, -ar, -er, -or, -ur, -as, -es, -is, -os, -us, -bs, -ls, -ms, -ns, -ps, -rs, -x, -ax, -ex) s primjerima
prosinca 2010.
169
Luciana Boban
- Vershi od Perfecta i Supina o glagolima koji imaju i koji nemaju perfekta i supina - Parvi Conjugation o tvorbi glagolskih oblika prve konjugacije, uz prilino dugaak popis glagola prve konjugacije - Rii Drugogh Conjugationa o tvorbi glagolskih oblika druge konjugacije, gdje su istaknuti glagoli na veo, te naveden prilino dugaak popis glagola druge konjugacije - Rii Trechegh Conjugationa o tvorbi glagolskih oblika tree konjugacije i podjela glagola prema zavretcima u prezentu (-io, -uo, -bo, -co, -sco, -do, -go, -guo, -ho, -lo, -mo, -no, -po, -quo, -ro, -so, -to, -vo, -xo), uz vie glagola iz svake skupine - Rii etvartogh Conjugationa o tvorbi glagolskih oblika etvrte konjugacije, uz prilino dugaak popis glagola te konjugacije - Rii Deponente o tvorbi glagolskih oblika deponentnih glagola, uz popis tih glagola - Rii Impersonale popis bezlinih glagola - Izvogegne Imena substantivi iz Rii; Izvogegne Substantiva iz imena Adjectivi; Nain za obratit activu Constructiu na Passivu; Nain za obratit passivu Constructiu na activu; Nain za ispustit ri Debeo; Nain za ispustit Conjunctiu Quod; Nain za ispustit relativ qui, quae, quod; Od Gerundia; Promina Gerundia; Od Supina na um; Od Supina na u; Vocabule garke uzete u jezik latinski4 Meutim, govorei o Rukopisu kao cjelini, teko je rei da je to gramatika u pravome smislu te rijei. Po svemu sudei, ona je vie bila dopuna ve formiranim gramatikim udbenicima (Babi, itovi, Jurin), i to kao dopuna gramatikoga gradiva za poetnike. Usto je vano rei da se ona kao dopuna prilino razlikuje od gramatike fra Ambroza Matia
4 Rukopis i u rasporedu poglavlja prilino slijedi Marijanovievu gramatiku, iako u skraenu obliku. Tako i Marijanovi navodi naslove, npr. Poglavje prvo. Strana I. govorenja, Appendix. De nominibus Locorum = Od imena Mista, De Praeteritis et Supinis Verborum Versus Memoriales, Nain Activ okrenut na Passiv, Nain ostaviti ri Debeo, Nain ostavit conjunctiu Quod i dr.
170
HUM 6
koja je bila zamiljena kao dopuna Marijanovievoj: Matieva gramatika izriito naglaava svoju namjenu te je itav njezin sadraj tomu podreen saeto izreena pravila uz primjere.5 S druge strane Rukopis nema naznake poetka ni zavretka te tako nema ni autorova izjanjavanja o njegovoj namjeni, dok njezin sadraj esto nije ni dosljedan ni upotpunjen primjerima. Vano obiljeje Rukopisa jest hrvatski jezik na kojemu su u obliku pitanja i odgovora6 iznesena pravila o osam dila govore5 Desetak godina nakon to je prvi put tiskana Grigelyjeva gramatika latinskoga jezika, pod punim naslovom Institutiones Grammaticae in usum scholarum grammaticarum regni Hungariae et anexarum provinciarum (1809.), zaredale su preradbe toga udbenika na hrvatskome jeziku te se praksa preraivanja nastavila sve do pedesetih godina XIX. stoljea (do Thurnove reorganizacije gimnazija). U krajevima to su bili pod krunom sv. Stjepana Grigelyjeva je gramatika, unato preradbama, ostala propisana kolska knjiga pa su se ustvari prireivali samo pojedini dijelovi Grigelyjeva udbenika, napose oni koji su bili odreeni za poetnika. U Bosni i Hercegovini, gdje nije sezala vlast ugarskoga namjesnikog vijea, preradbe su potpuno istisnule izvornik te se preraivaka praksa zadrala desetak godina due nego u Hrvatskoj. Ona je bila i vie nego potrebna zato to je latinski jezik bio jedan od vanijih predmeta u samostanskim kolama. Od bosanskih franjevaca prvi je Grigelyja preradio fra Stjepan Marijanovi, a za njim su slijedili fra Ambroz Mati, fra Filip Kuni te franjevac hercegovake provincije fra Aneo Kraljevi. Marijanovieve dvije preradbe proizile su izravno iz Grigelyja, Mati i Kuni su se uz Grigelyja oslanjali i na Marijanovia, a Kraljevi se vie sluio Marijanoviem i Kuniem nego Grigelyjevim izvornikom sluei se i jednom Alvaresovom preradbom koja se razlikuje od Grigelyjeve. S druge strane Marijanovievi prethodnici, pisci latinsko-hrvatskih gramatika, fra Toma Babi, fra Lovro itovi, fra Josip Jurin i Franjo Appendini, ine posebnu skupinu autora ije su gramatike raene po ugledu na gramatiku Emmanuela Alvaresa De institutione grammatica libri tres, Parisiis 1572, oslanjajui se i na druge gramatike, ponajvie talijanske (usp. Dukat, 1908., 11-15). Autoru Rukopisa sigurno nije bila nepoznata, uz ostale, ni gramatika Bartola Kaia Institutionum linguae Illyricae libri duo, kao ni gramatika talijanskoga leksikografa, isusovca Jakova Mikalje koji je pastoralno djelovao na Balkanu i napisao veliko djelo Blago jezika slovinskoga illi Slovnik u komu izgovarajuse rjei slovinske Latinski, i Diaki - Thesaurus linguae Illyricae sive Dictionarium Illyricum In quo verba Illyrica Italice, et Latine redduntur, Laureti, 1649. Grammatika talianska u kratho, na kraju, a sprijeda na 46 stranica stojik za nauitti latinski jezik. Unato drukijemu predloku kao modelu po kojemu su sastavljane gramatike, ne-Grigelyjeve preradbe kao udbenici franjevakih sjemenita prirodno su utjecale i jedna na drugu i na gramatike raene po Grigelyju. Uzimajui u obzir takvu interakciju, ni Fojniki se rukopis ne moe promatrati drukije nego u odnosu s tim gramatikama (usp. Bili, 2008., 173-185). 6 Oblik dijaloga preuzeo je Marijanovi od Grigelyja, a taj dijaloki oblik imaju i Babieva, Jurinova i Kraljevieva gramatika, iako su njihove gramatike raene po drugome predloku. Dijalog je u starim gramatikama inae imao svrhu uenja napamet osnovnih definicija i podjela pa bi se moglo zakljuiti da je forma dijaloga zastarjela sukladno zastarijevanju i same metode uenja napamet. Meutim forma dijaloga ostavtina je stare antike i srednjovjekovne tradicije koja je pomou nje na neki nain oivljavala dijalog izmeu nastavnika
prosinca 2010.
171
Luciana Boban
nja (esto bez definicije), to bi moglo upuivati na njegov lokalni karakter Rukopis je mogao biti napisan tono za odreeni razred, bez pretenzija da se ostavi u nasljedstvo buduim naratajima, a pogotovo bez nakane slubenoga objavljivanja uz doputenje Provincije. Vano je to to Rukopis nema dvije razine gramatike tekst upuen uenicima i tekst upuen predavaima to je inae bitno obiljeje franjevakih gramatika toga doba. 1.2. Grafija Rukopisa Grafija Rukopisa nedosljedna je i pokazuje koliko je ozbiljna standardizacija tada bila daleko. Ona nedvojbeno upuuje na nekoga tko je morao biti kolovan u Italiji te moe pripomoi pri rjeavanju dvojbe oko autorstva Rukopisa.7 Osobito se to vidi po pisanju fonema lj i nj, koji se u Rukopisu dosljedno biljee kao gl (ili gli) i gn, primjerice: uinitegl, razstavglegne, sumglia, kgliuse, pogliubglegne, xarvagn, smuchegne. Marijanovi foneme lj i nj pie onako kako se oni piu i danas. Slino je takoer s povremenim pisanjem chi za fonem (primjerice: vrichia, klischia, hochiu, ri mislechia, misto od utoischia). Autor Rukopisa slogotvorno r dosljedno biljei kao ar, primjerice: sarba, varsta, darxava i sl. S druge strane Marijanovi slogotvorno r biljei kao r, primjerice: prst, srce, prvi (smatrao je da nije dobro pisati ar zbor primjera tipa marva : mrva). Marijanovi se toga pravila pridrava u veini sluajeva (primjerice: prst, srce, prvi), iako ne posve dosljedno, pa i u njega nai uenika te se moraju uzeti u obzir i injenice da su upravo ti dijalozi mogli predstavljati svojevrsne konverzacijske vjebe, i to ispunjene didaktikim sadrajem. U latinskome jeziku, po mnogoemu posebnome, te konverzacijske vjebe sigurno su u nedostatku stvarnih svakodnevnih sugovornika bile i vie nego dobrodole. Usporedbe radi, grki filozof Platon smatrao je da dijalog vie vrijedi od ostalih pisanih forma jezika jer je najblie ivoj rijei koja po njemu jedina vrijedi (jer samu sebe moe braniti). Gramatike pisane dijalogom na neki nain rue preprjeke izmeu jezika i govora, posebno gramatike stranoga jezika pisane tim istim stranim jezikom, kao to je primjerice meu franjevakim gramatikama sluaj s Marijanovievom Syntaxis. U vezi s pretpostavkama da bi autor Rukopisa mogao biti fra Stjepan Marijanovi vano je naglasiti da je Marijanovi vrijeme izmeu 1810. i 1817. godine proveo na kolovanju u Maarskoj; u Rim je samo putovao u dvama navratima, i to kasnije, 1840. i 1842., kako bi branio prava Provincije u vrijeme Bariieve afere.
172
HUM 6
lazimo razliite naine biljeenja slogotvornog r (primjerice: berz, dervo, karpam, czarnilo). Grafija Marijanovieve gramatike inae je osjetno dosljednija od grafije Rukopisa, a i blia je dananjemu pravopisu. Razlog tomu moemo traiti u predgovoru Marijanovieve gramatike gdje je neka pravopisna pravila iznio fra Andrija Kujundi (usp. Marijanovi, 1822., XI-XII). U ostalim elementima grafija Rukopisa uglavnom je podudarna s Marijanovievom (fonem biljei se kao , kao x, kao ch8 i c kao cz9), ali s tim da ima jo nekih (uglavnom manjih) razlika. Tako Marijanovi dosljedno pie sh za fonem , a Rukopis neto ee pie sc (primjerice: kaisc, mesctar, rabosc, sctap) negoli sh (primjerice: dusha, izkushagne, beshika, arshia)10. Fonem g biljei se kao digraf gh ako se nalazi ispred prednjih samoglasnika (primjerice: kgnighe, noghe, drughi), s tim da se u Rukopisu taj digraf esto biljei i na kraju rijei (primjerice: okrugh, biligh, gvozdotegh), ega u Marijanovia nema. Ako je grafem g ispred prednjih samoglasnika, predstavlja znak za fonem , npr. xegia, gerdan, dogagia, snaslagegnem, inae se pie kao gj (npr. megjuse). U Rukopisu se grafemom g pie i fonem d, barem u orijentalizmima, primjerice: umurgia, hangia, penger, singir i sl. (fonem d Marijanovi inae biljei digrafom cx). Oba autora rabe udvajanje suglasnika (geminate) kada ele naglasiti kratki slog (npr. Rukopis: uffagne, shakka, kollo, silla, vunna, brimme, harrac, Marijanovi: sassnem, dillo, pille, sobba, sjenna). 1.3. Gramatika terminologija Gramatika terminologija Rukopisa nema veih razlika u odnosu na ostale franjevake gramatike, posebice u temeljnome gramatikom nazivlju (usp. Pranjkovi, 2000., 131-139). Nazivlje Rukopisa dubletno je:
8 U Rukopisu se biljei i kao chi. 9 U Rukopisu se svako c biljei kao cz (primjerice: cziv, krivicza), dok Marijanovi taj fonem ispred prednjih samoglasnika biljei kao c (npr. srce), a kao cz ispred ostalih (npr. srcza). 10 U grafiji slavonskoga tipa digraf sh umjesto sc za fonem poeo je pisati M. A. Relkovi u svojoj gramatici kako bi razlikovao primjere tipa dva kosca i dva koa - kosca, kosha (usp. Pranjkovi, 1985., 100). Prije toga u slavonskome se tipu latinike grafije, koji su utemeljili Stjepan Vilov i Jeronim Lipovi, taj fonem oznaavao digrafom ss (usp. Vonina, 1984., 464-467).
prosinca 2010.
173
Luciana Boban
neki su nazivi preuzeti iz latinskoga kao internacionalizmi, a drugi su izvedeni iz hrvatskoga jezika slavenskim jezinim sredstvima.11 Najvei je broj gramatikih termina zajedniki i Rukopisu i Marijanoviu. Tu su ponajprije nazivi za vrste rijei: ime (imenska rije), ime bivstveno (imenica), ime nazivajue12 (opa imenica), ime prilagajue (pridjev), ime brojljivo (broj), zaime i/ili zaimenak (zamjenica)13, ri (glagol), dionstvo (particip), pristavak (prijedlog), pririak (prilog), meumetak (usklik), sastavak (veznik). Isti su uglavnom i nazivi pojedinih gramatikih kategorija, npr. ka i/ili upadak14 (pade), kip (lice), broj jednostruki i veostruki (jednina i mnoina), pleme (rod), glas (glagolsko stanje), vrime, nain itd. Ne razlikuju se uglavnom ni nazivi za pojedine padee: imenujui, poraajui, dajui, osvaajui, zovui, odnosei (ablativ)15. Zajedniki su takoer i nazivi za pojedina glagolska vremena: sadanje, proasto nesvreno, proasto svreno, doasto, a slino je i s nainima: ukazujui (indikativ), zapovidajui (imperativ), sastavljajui (konjunktiv), nesvreni (infinitiv). Neto razlika ima u nazivima za tipove glagola. I u Marijanovia (dalje u tekstu: M) i u Rukopisu (dalje u tekstu: R) lini se glagoli nazivaju kipljivim, ali je aktivni glagol ri inljiva (M) odnosno ri inea (R), pasivni ri trpljiva (M) odnosno trpea (R), deponentni je glagol ri pomanjkajua (M) odnosno deponenta (R), uestali ri uestljiva (M) odnosno estea (R). Slino je i sa zamjenicama: osobne su zamjenice zamjenci poglaviti (M) odnosno prvostojni (R), posvojne zamjenci izvodljivi (M) odnosno izvedeni (R), relativne prinosljivi (M) odnosno prinosei (R).16 Meu vrstama sastavaka (tj. veznika) isti su samo nazivi za rastavne i uzrone veznike: sastavci rastavljajui i uzrokljivi. Sastavni se u M nazivaju sastavljajuim, a u R veuim, suprotni suprotivnim (M) odno11 Pokazuje se da to dananje stanje ima duboke povijesne korijene. Oni konano seu do temeljne knjievne dvojezinosti karakteristine za hrvatsku knjievnu kulturu od prvih njezinih poetaka. (Katii, 2002., 12) 12 Gramatiki nazivi ovdje su ortografijski osuvremenjeni. 13 U Rukopisu se nalazi oboje, a u Marijanovia samo zaimenak. 14 U Rukopisu se rabe termini ka ili upadak. Marijanovi za jedninu rabi upadak ili casus, a za mnoinu kaovi. 15 Taj pade Marijanovi jo naziva i odnimajuim. 16 Pokazne su zamjenice u M zaimenci ukazujui, a u R se ne spominju.
174
HUM 6
sno protiveim (R), zakljuni dokonajuim (M) odnosno skupljajuim (R). U M nalazimo i ugovorljive (pogodbene) sastavke kojih u R nema. S druge strane u R se spominju zapostavljajui (tj. postpozitivni, npr. que, quoque, autem i sl.), a u M se ne spominju. Meu nazivima za (semantike) tipove priloga (pririaka) ima istih, primjerice: pririci potvrenja (confirmandi), sumljenja (dubitandi), eljenja (optandi), pitanja (interrogandi), broja, vrimena i mista, ali ima i poneto razliitih. Tako u M nalazimo pririke zanikajue, skupljajue (congregandi), ponukovanja (hortandi), dok su u R to pririci zanikanja, skupljanja i nukovanja. Zamjeuje se takoer sloenija klasifikacija priloga u R jer se ondje nalaze i pririci dogaaja (eventus), kolikoe i zvanja, koji se u M ne spominju. Neto slino moe se rei i za nazive pojedinih tipova usklika. Tako u M nalazimo meumetke veselja, alosti, uda, ismijanja i odbaenja, a u R uenja, alenja, zavikanja, pofale, smijanja i nukovanja.17 Treba napomenuti da se u R nalaze i neki vrlo zanimljivi gramatiki nazivi kojih nema u M. To osobito vrijedi za nazive stupnjeva komparacije (ili u R: skalina od komaranja); pozitiv se naime naziva postavljajui, komparativ prilikujui, a superlativ nadvisujui (skalin od komparanja).18 Zanimljivo je da se u Pregledu srpskohrvatske gramatike terminologije klasinoga filologa Tome Maretia (1932.) ne nalaze neki gramatiki termini iz Rukopisa; zabiljeeni su samo sljedei: broj (numerus), jednostruki i veestruki, lanak, dionstvo, ime (vlastito), meumetak, nain (nesvreni, zapovidajui), osvaajui (pade), pleme, prigibanje, pririak (prirjeak), rije (glagol), sastavak (suprotivni), trpljiv, vrijeme (sadanje, proasto, doasto), zaimenak. Jednako tako se u Simeonovu Enciklopedijskome rjeniku lingvistikih naziva (1969.), u kojemu se on uglavnom dri Tome Maretia, ne nalaze termini: glas (glagolsko stanje), ime bivstveno (nazivajue, prilagajue, pomanjkajue), kip, istoaj,
17 Termini koje autor Rukopisa ne uzima od Marijanovia preuzeti su iz drugih franjevakih gramatika. itovi primjerice od veznika navodi: vezajui ili sastavljajui, protivei, skupljajui, ili iznosei, ili razloiti, a od priloga: zanikanja, nukovanja, skupljenja, dogaaja, kolikojstva (usp. itovi, 1713., 128-135). Babi, izmeu ostalih, navodi veznike: vezajue, illi sastavljajue, protivee, skupljajui, illi iznosei, illi razloiti, a od priloga: zanikanja, nukovanja, skupljenja, kolikojstva (usp. Babi, 1745., 183-191). 18 Nijedan od tih naziva nije zabiljeen u Simeonovu Enciklopedijskome rjeniku lingvistikih naziva.
prosinca 2010.
175
Luciana Boban
upadak (imenujui, poraajue, dajui, osvaajui, zovui, odnimajui ili odnosei) itd. (usp. Pranjkovi, 2000., 138-139). Te injenice dodatno govore u prilog nunosti ponovnoga pogleda u franjevaku jezikoslovnu (rukopisnu) batinu koja moe biti vrijedan izvor spoznaja o razvoju hrvatskoga jezika i poimanja jezinih/gramatikih pojavnosti. 1.4. Kategorijalne definicije Pretpostavka da bi autor Rukopisa mogao biti fra Stjepan Marijanovi uvjetovana je (izmeu ostaloga) istim i/ili znakovito slinim definicijama njegove gramatike i Rukopisa. I jedna i druga gramatika, kao i njihov predloak Institutiones Grammaticae Jozsefa Grigelya, pisane su u obliku pitanja i odgovora. Ista je primjerice definicija latinske gramatike: zanat dobro latinski shtit, pisat, razumit, i govorit19, definicija imena: Ime jest ono, skojimse koja stvar izgovara, i imenuje, ol njezina vlastitost ukazuje, definicija imenice: ono koje po sebi moxe stajat, i kakose izgovori, razumiese, nitje potribe, damuse shto priloxi, definicija vlastite imenice: ono koje jednoj stvari negdaje dano n. p. Jozip, Ivan, Saraevo te definicija ope imenice (imena nazivajueg): ono koje mlogim stvarma dajese, jersu priline megjuse n.p. Fluvius rieka, Urbs Varosh itd. Navedene definicije (koje su uglavnom sa samoga poetka Rukopisa) mogu navesti na zakljuak da je Rukopis jednostavno prepisana Marijanovieva gramatika, s nekim manjim, uglavnom pravopisnim razlikama (tim vie to su esto i primjeri posve isti, kao npr. Jozip, Ivan i Saraevo uz definiciju vlastite imenice). Meutim kako Rukopis dalje odmie, lako je primijetiti da je razlika sve vie pa se mogu izdvojiti definicije s manjim razlikama, primjerice definicija zbirne imenice (nomina collectiva): Ime zbirajuche jest ono, koje u broju jednostrukom mloxtvo uzdarxi n.p. puk, etta, jatto etc.20 te definicija participa: Participium, illiti Dionstvo jest etvarti dio govo19 Za Marijanovia gramatika jest zanat dobro latinski shtiti, razumiti, i govoriti, (Marijanovi, 1822., 1). 20 Marijanovi definira zbirne imenice: 1. Collectiva, koja u broju jednostrukomu vishe zlamenuju n. p. Gens narod, Populus puk, Grex stado, Exercitus Vojska. (Marijanovi, 1822., 3)
176
HUM 6
regna, koi ima kaxove, i vrimena. Ima kaxove, jerbo svaki participio deklinase kako ime adjectivo. Ima vrimena, jerbo svako participio ima svoje razliito vrime21 i sl. Zatim se mogu posebno izdvojiti i definicije koje su u Rukopisu posve razliite, npr. definicija pridjeva: Ime Adjectivo illiti prilagajuche jest ono, koje pristoise stvarima plemenitima, kakvoche stvari tomai, i nemoxe samo stat u govoregnu brez imena substantivogh22, zatim definicija stupnjevanja (komparacije): Comparagne jest prominivagne imena Adjectivogh po skalinim, illiti koraczima23 te definicija glagola: Ri jest trechi dio govoregna, koi promignujese po nainim, i vrimenim, i kipovim, a neima upadaka. Illiti: Ri jest oni dio govoregna, skoimse kazuje, i govori, a nisctose neimenuje24 ili definicija deponentnih glagola: Verbum Deponens Ri deponenta, koja dovarshuje na or kako i ri tarpechia, al zlamegna neima tarpechegh, nego ineche, ol neutro, n.p. Precor molim, gradior odim. Ovake rii zovu se Deponente, jerbosu ostavile glas passivi, kogasu pria imale.25 Razlike koje su se pokazale izmeu Rukopisnih i Marijanovievih definicija dodatno argumentiraju pretpostavku da autor Rukopisa nije fra Stjepan Marijanovi.
2. Pitanje autorstva
Budui da Rukopis pokazuje veliku slinost s gramatikom fra Stjepana Marijanovia, koji je napisao prvu tiskanu latinsku gramatiku dananje Franjevake provincije Bosne Srebrene, javila se pretpostavka da je autor Rukopisa upravo fra Stjepan Marijanovi. U prilog razjanjenju
21 Marijanovieva definicija participa: Jest ona strana govorenja, koja koliko casus, toliko vrimena imade. Zovese pk Dionstvo zato, zashto od svoje vlastitosti neshto uzima od imena, a neshto od rii. (Marijanovi, 1822., 106) 22 Marijanovi definira pridjev: Jest ono, koje brez svoga substantiva u govorenju stajati nemoxe. (Marijanovi, 1822., 25) 23 Za Marijanovia komparacija jest prominjenje imena adjectivog priko svetriu plemena po uzvishenju, il ponixenju njegovu (Marijanovi, 1822., 30). 24 Marijanovieva definicija glagola: Jest ona strana govorenja, koja pod istinitim vrimenom zlamenuje injenje actionem, tarpljenje passionem, il bitje esse. (Marijanovi, 1822., 47) 25 Marijanovieva definicija deponentnih glagola: Deponens,* koj dovrshuje na or i ima zlamenje activo, i neutro (Marijanovi, 1822., 48) te u pozivnoj biljeci (oznaenoj zvjezdicom) dodaje: Ideo dictum, quia deposuit significationem passivam (Marijanovi, 1822., 48) .
prosinca 2010.
177
Luciana Boban
dvojbe oko autorstva iznosi se ivotopis fra Marijana Jakovljevia te se ve navedena analiza Rukopisa rabi kao argument za tezu da Stjepan Marijanovi nije autor ovoga Rukopisa i da meu njegovom gramatikom i Rukopisom postoji neupitna meuovisnost. 2.1. ivotopis fra Marijana Jakovljevia Meu franjevcima toga doba koji su aktivno djelovali u fojnikome samostanu istie se fra Marijan Jakovljevi stariji koji je neko vrijeme proveo u Fojnici kao profesor latinskoga jezika. Jakovljevi je roen u Banjoj Luci 16. travnja 1780. Godinu novicijata zapoinje 1796. u Kraljevoj Sutjesci. Retoriku, filozofiju i teologiju studira u Zagrebu i Italiji osam godina (u Barleti, Asizu, Jakinu i Napulju). Vraa se u Bosnu 1806. i etiri godine djeluje kao pastoralni radnik (Fojnica, Tuzla i Gua Gora). Godine 1810. dolazi u Fojnicu za uitelja samostanske mladei, a od 1812. je magister novitiorum. Bio je tajnik biskupa Augustina Miletia (1813.1825.), kustos Provincije (1817.-1820.), upnik na Kupresu (1825.-1827.) i u Gornjemu Skoplju (1827.-1836.), a poslije toga sve do smrti djelovao je u fojnikome samostanu. Godine 1824. nosi u Rim izvjee biskupa Miletia o stanju katolika u apostolskome vikarijatu. Po zavretku ponueno mu je dostojanstvo biskupa Sv. Sofije i apostolskoga namjesnika u Filipolju, ali je to odbio (usp. Kovai, 1991., 159). lan je delegacije koja 1840. godine brani u Rimu prava Provincije od biskupa Rafaela Bariia. Kongregacija Propagande imenovala ga je 1825. godine za apostolskoga vikara u Bugarskoj, ali se ove asti i dunosti morao odrei zbog slaba zdravlja. Kao skopaljski upnik doivio je 1834. godine velike nevolje zbog klevete da su skopaljski katolici ubili sina kadije Hadi-Hasana Prozoraka (usp. Kovai, 1991., 159). Za svoje uenike napisao je kratka pravila krasopisa, pjesnitva, govornitva, logike i filozofije te skripta iz dogmatike, moralne teologije, pastorala i crkvenoga prava, koja su ostala u rukopisu u fojnikome samostanu. Takoer su mu u rukopisu ostali prijevodi asketskih razmatranja Bogoljubna redovnika duhovna zabava fra Gaspara de Monte Sancto, koja je 1865. prepisao fra Bono Perii, te od istoga au-
178
HUM 6
tora Bogoljubna promiljanja. Od Bartula de Montea preveo je Trideset i jedno bogoljubno promiljanje. Posthumno su mu tiskane propovijedi (usp. Kovai, 1991., 159). Umro je u 73. godini ivota u samostanu (10. prosinca 1853.).26 2.2. Marijanovi kao autor Kako se moe zakljuiti iz njegova ivotopisa, Jakovljevi je bio dovoljno kompetentan da bude autor latinske gramatike, tim vie to je u novicijatu postojala praksa da predavai za uenike i studente sastavljaju svojevrsne prirunike kao alternativu teko dostupnim udbenicima.27 S druge pak strane, budui da je fra Stjepan Marijanovi 1822. godine tiskao svoju poznatu gramatiku, koja se inae smatra jednom od boljih latinskih gramatika franjevaca Bosne Srebrene, teko je vjerovati da bi Marijanovi u gotovo isto vrijeme pisao dvije po mnogo emu sline gramatike, ak namijenjene istomu razredu. Argument koji takoer iskljuuje Marijanovia kao autora Rukopisa, a s druge strane ponovno upuuje na Jakovljevia, usko je vezan za grafiju Rukopisa koja upuuje na nekoga tko je morao biti kolovan u Italiji, a Marijanovi je vrijeme izmeu 1810. i 1817. proveo na kolovanju u Maarskoj, dok je u Rim putovao samo u dva navrata, i to kasnije, 1840. i 1842., kako bi branio prava Provincije u vrijeme Bariieve afere. Osobito se to vidi po pisanju palatala koje autor Rukopisa dosljedno biljei po talijanskoj grafiji (npr. fonemi lj i nj kao gl, gli, gn), dok ih Marijanovi pie onako kako se ti fonemi piu i danas. Takoer postoji razlika (iako nije uvjetovana injenicom da je Rukopis pisan prema talijanskoj grafiji) pri pisanju slogotvornoga r. Marijanovi se u svojoj gramatici uglavnom pridravao precizno definiranih pravila pisanja koja su iznesena u predgovoru, dok autor Rukopisa ne pie po tim pravilima.
26 Usp. Alilovi, 1986., 52; Matkovi, 1896., 26-27; Batini, 1913., 141; Jeleni, 1925., 125-129. 27 O. Marijan Jakovljevi, Varcaranin. I ovaj je bio dostojanstven lik skromna redovnika i uzorna duobrinika, koji je proveo cijeli svoj ivot molei i radei. Duhom i stasom velik, neprestano je radio, da se mlade bolje naobrazi, uvezivao joj knjige i prepisivao uila, koja bi joj manjkala. (Batini, 1913., 141)
prosinca 2010.
179
Luciana Boban
Iako je analiza grafije pokazala da autor Rukopisa nije fra Stjepan Marijanovi, pitanje autorstva Rukopisa i dalje ostaje otvoreno. Meutim vrlo je izgledno da je to mogao biti upravo Marijan Jakovljevi, franjevac koji je inae dobar dio svoga radnog vijeka proveo u Fojnici (od 1810. do 1820. te ponovno od 1836. do smrti). Iz njegova je ivotopisa poznato da je za svoje uenike napisao kratka pravila krasopisa, pjesnitva, govornitva, logike i filozofije te skripta iz dogmatike, moralne teologije, pastorala i crkvenoga prava, koja su ostala u rukopisu u fojnikome samostanu, a osim toga nije zanemariva ni injenica da je Jakovljevi teologiju studirao u Italiji, jer se autor Rukopisa sluio talijanskom grafijom. 2.3. Vrijeme nastanka Rukopisa Drugo vano pitanje vezano za Rukopis jest pitanje vremena njegova nastanka. Uz pretpostavku da je autor fra Marijan Jakovljevi, prema njegovu ivotopisu razdoblje od 1810. do 1820., kada Jakovljevi boravi u Fojnici kao uitelj samostanske mladei, ini se najizglednijim za takvu spisateljsku djelatnost. S druge strane vrijeme izmeu 1825. i 1836., kada je Jakovljevi bio upnik na Kupresu (1825.-1827.) i Gornjemu Skoplju (1827.-1836.), trebalo bi iskljuiti zbog manjka slobodnoga vremena i obveza koje ta sluba zahtijeva. Osim toga ostaje razdoblje izmeu 1820. i 1825., kada Jakovljevi nije imao drugih dunosti osim tajnikih biskupu Miletiu. Analiza grafije Rukopisa, odnosno autorovo nepridravanje Kujundievih pravopisnih uputa, upuuje da bi Rukopis trebao nastati prije izdavanja Marijanovieve gramatike, dakle prije 1822. godine. Meutim to ne mora biti sluaj ako se uzme u obzir injenica da se svijest o standardizaciji pravopisa hrvatskoga jezika tada jo nije bila dovoljno razvila pa je Jakovljevi kao autor mogao ne postupiti po Kujundievim pravilima zbog vie razloga.28 S druge strane injenica da se u Rukopisu i u Marijanovievoj gramatici nalaze ak identina poglavlja, uz analizu
28 Teorija o grafiji Rukopisa kao nekome dokazu, odnosno pokazatelju u pitanju vremena nastanka i autorstva postaje jo i problematinija ako se u obzir uzme mogunost da Rukopis nije Jakovljeviev autograf. Ta dvojba bit e kvalitetno rijeena samo usporedbom neupitnoga Jakovljevieva teksta s ovim Rukopisom.
180
HUM 6
gramatike terminologije i kategorijalnih definicija, upuuje na to da je autor Rukopisa mogao poznavati Marijanovievu gramatiku (ili tiskanu ili u rukopisu), odnosno da je Marijanovi prije pisanja svoje gramatike mogao poznavati ovaj Rukopis. U svakome sluaju ostaje neupitna njihova meusobna tijesna ovisnost.
Zakljuak
Analiza Rukopisa (uz njegov odnos s Marijanovievom gramatikom) ukazala je na vie injenica. Kao prvo, ovaj je Rukopis tipian proizvod svoga doba ne bismo ga mogli nazvati ni gramatikom ni prirunikom u dananjemu smislu rijei, ali on je svoju svrhu svakako ispunio, i to kao svojevrsni memento latinskoga jezika uenicima poetnicima, u vremenu kada su knjige i udbenici predstavljali pravu rijetkost. Dvojba oko autorstva Rukopisa i vremena nastanka ostala je otvorena, ali barem se sljedee moe zakljuiti: 1. autor Rukopisa nije fra Stjepan Marijanovi, to je pokazala analiza grafije i odreenih definicija; 2. izmeu Rukopisa i Marijanovieve gramatike svakako postoji neka meuovisnost (sudei po nekim identinim dijelovima teksta); 3. vrijeme nastanka ovisi o pitanju autorstva, ali zasada je vjerojatnije da je nastao nakon Marijanovieve gramatike: utvrenu meuovisnost zasada je loginije tumaiti time to se autor Rukopisa posluio Marijanovievom gramatikom jer bi obrnuto bilo nelogino s obzirom na veu kvalitetu i opseg Marijanovieve gramatike. Meutim ne moe biti iskljuena ni mogunost da se Marijanovi u poetku pisanja svoje gramatike posluio Rukopisom na koji je zatim nadogradio vlastiti opirniji i obuhvatniji gramatiki sustav (temeljen na Grigelyjevu modelu). to se metode izlaganja i tumaenja latinske gramatike tie, za Rukopis (kao i za ostale gramatike franjevaca Bosne Srebrene) svojstveno je prevoenje nazivlja na hrvatski jezik, dijaloki oblik, osam dilova govorenja, sintaksa na razini izraza te navoenje mnotva latinskih rijei s prijevodom na hrvatski. Ta svojstva nisu zaivjele u praksi, ali su upravo one dio razvojnoga puta gramatike misli u Hrvata i svijesti o jeziku kao fenomenu. Rukopis takoer donosi informacije o razvoju hrvatske gra-
prosinca 2010.
181
Luciana Boban
matike terminologije nudei zanimljiva grafijska rjeenja i pokuavajui jo neizgraenim jezikom definirati apstraktne gramatike kategorije. Naposljetku, eventualno objavljivanje ovoga Rukopisa upotpunit e i proiriti povijesne preglede knjievno-znanstvenoga rada franjevaca u Bosni.
Literatura
- Alilovi, Ivan (1986.) Biobibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine do god. 1918., Zagreb: Kranska sadanjost. - Alvares, Emmanuel (1746.) De constructione octo partium orationis libri duo, in usum mediae et supremae grammatices classium. Cum permissu Superiorum, Zagrabiae: Typis et sumptibus Joannis Baptistae Weitz inclyti Regni Croatiae typographi. - Babi, Toma (1745.) Prima gramaticae institutio pro tyronibus Illyricis accomodata a p. f. Thoma Babych a Velim. In hac secunda impressione clarior et difusior, Venetiis: Apud Josephum Corona. - Balti, Jako (1991.) Godinjak od dogaaja crkvenih, svjetskih i promine vrimena u Bosni 1754-1882, priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i biljeke napisao dr. fra Andrija Zirdum, Sarajevo: Veselin Maslea. - Batini, Mijo Vjenceslav (1913.) Franjevaki samostan u Fojnici od stoljea XIV.-XX., Zagreb: Tiskara i litografija C. Albrechta. - Bili, Luciana (2009.) Odnos Jakovljevieve i itovieve gramatike, Zbornik o Lovri itoviu, ur. Pavao Knezovi, Knjinica Tihi pregaoci, knj. 7, Zagreb: Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu, 173-185. - Dukat, Vladoje (1908.) Hrvatske prerade Grigelyjevih Institutiones Grammaticae, Rad JAZU Razredi filologiko-historiki i filosofiko-juridiki, knj. 69., Zagreb: Tisak dionike tiskare, 1-100. - Gortan, Veljko Gorski, Oton Pau, Pavao (2005.) Latinska gramatika, 12. izdanje, Zagreb: kolska knjiga.
182
HUM 6
- Grigely, Jozsef (1808.) Institutiones Grammaticae in usum scholarum grammaticarum regni Hungariae et adnexarum provinciarum, Budae. - Hrka, Serafin (2001.) Latinska gramatika Fojniki rukopis, Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini - juer i danas, ur. imun Musa, Mostar: Institut za hrvatski jezik, knjievnost i povijest, Pedagoki fakultet Sveuilita u Mostaru, 171-225. - Jeleni, Julijan (1912.) Kultura i bosanski franjevci, I. sv., Sarajevo: Prva hrvatska tiskara Kramari i M. Raguz. - Jeleni, Julijan (1925.) Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebrenike I., Zagreb: Nadbiskupska tiskara. - Juri, ime (1971.) Croatiae scriptores Latini recentioris aetatis. Opera scriptorum Latinorum natione Croatarum usque ad annum MDCCCXLIII typis edit Bibliographiae fundamenta, Zagrabiae. - Jurin, Josip (1793.) Grammatica Illyricae juventuti Latino, Italoquae sermone instruendae accomodata studio ac labore patris Josephi Giurini Venetiis MDCCXCIII, Apud Andream Santini. - Kai, Bartul (1604. [2005.]) Institutiones linguae Illyricae, 2. kritiko izdanje priredio, preveo i komentirao Zvonko Pandi, uz uvodnu studiju: Semantika tradicionalne gramatike The Semantics of Traditional Grammar, 14-188), Zagreb Mostar: Naklada Tusculum. - Kovai, Anto Slavko (1991.) Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene, Svjetlost, Sarajevo. - Kraljevi, aneo (1863.) Grammatica Latino-Illyrica. Sabrao i protomaio [sic!] fra Angeo Kraljevi za mlade Ercegovaku, u Rimu tiskom skupa razirenja viere MDCCCLXIII. - Mareti, Tomo (1932.) Pregled srpskohrvatske gramatike terminologije XVII, XVIII i XIX vijeka, Rad JAZU, knj. 243, Zagreb, 13-90.
prosinca 2010.
183
Luciana Boban
- Marijanovi, Stjepan (1822.) Institutiones grammaticae latinae idiomate illyrico propositae ac ad usum iuventutis Provinciae Bosnae Argentinae compilatae, Split. - Marijanovi, Stjepan (1823.) Syntaxis linguae Latinae iuventuti Provinciae Bosnae Argentinae accommodata sudio et opera p. Stephani Marianovich eiusdem Provinciae alumni pro III. classe. Venetiis 1832. Apud Andream filiumque Santini. - Matkovi, jako (1896.) Bibliografija franjevaca bosanskih: Tiskane knjige, Sarajevo: Zemaljska tamparija. - Pavi, Stjepan (1983.) Pregled latinskih gramatika bosanskih franjevaca, Franjevaka klasina gimnazija u Visokom 1882-1982, Visoko, 78-98. - Pranjkovi, Ivo (1985.) Gramatika Matije Antuna Relkovia, Croatica, XVI/22/23, Zagreb, 97-117. - Pranjkovi, Ivo (2000.) Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene, Zagreb: Matica hrvatska. - Simeon, Rikard (1969.) Enciklopedijski rjenik lingvistikih naziva, sv. I i II, Zagreb: Matica hrvatska.
184
HUM 6
Luciana Boban
MANUSCRIPT OF LATIN GRAMMAR FROM FOJNICA

Summary
Manuscript of Latin Grammar, which is kept in the Franciscan library in Fojnica under number 18, has 188 unnumbered pages (94 sheets), dimensions 18 x 13,50 cm. Although there is neither the introductory page nor a sign of the end, its content could be analyzed as a complete whole. Besides a very short preface it contains eight chapters which refer to particular parts of speech (partes orationis). The remaining part of Manuscript is composed of rules, mostly syntactical ones and practical guidelines for usage of certain parts of speech, especially nouns, verbs and adjectives. It is important to mention that Manuscript is not probably an autograph, but a students transcript or writing down what the author as a lector (teacher) was dictating. The Manuscript contains data neither about the time of occurrence nor about author, so there is a question about its authorship. Father Marijan Jakovljevi and Father Stjepan Marijanovi are most often mentioned as the authors. Although the Manuscript contains some chapters identical to Father Stjepan Marijanovis grammar, the thesis about his authorship was rejected by the analysis of Manuscript orthography and some category definitions which are different in the Manuscript and Marijanovis Grammar. Key words: Fojnica Manuscript, authorship, Father Stjepan Marijanovi, Father Marijan Jakovljevi.
prosinca 2010.
185
Serafin Hrka Filozofski fakultet Sveuilita u Mostaru
UDK 1 deri A. Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 11. X. 2010.
TRACTATUS DE SCIENTIA MORALI Lectoris philosophiae p. Antonii Xderich a Vinkovacz

Saetak
Istaknuti kulturni djelatnik XVIII. stoljea fra Antun deri predavao je filozofiju na franjevakome filozofskom uilitu u Slavonskome Brodu te je izraivao vlastita skripta koja je diktirao studentima. Njegova su nam predavanja sauvana u dvama velikim rukopisima. Jedan se nalazi u knjinici franjevakoga samostana u Kraljevoj Sutjesci, a drugi u franjevakome samostanu u Iloku. U ovome se radu donosi tekst to se nalazi u drugome dijelu ilokoga rukopisa na stranicama koje nisu paginirane, od 108. do 120. stranice. Njegov je sadraj: 1) Zadnji traktat etvrtoga dijela filozofije: O moralnom znanju; 2) O ljudskoj srei; 3) Prvo pitanje: to je i u emu se sastoji ljudska srea?; 4) Upit: Moe li netko u ovozemaljskome ivotu biti nazvan sretnim? 5) Pitanje drugo: to je ljudski in i u emu se sastoji njegova dobrota ili zloa?; 6) Pitanje tree i posljednje: to je i kolikostruka je moralna krepost openito? 7) Upit: Koliko je subjektivnih dijelova razboritosti?; 8) Zadnji upit: to je srameljivost, a to prijateljstvo? Kljune rijei: fra Antun deri, moralno znanje, moralni in, razboritost, srea, dobrota, zloa, srameljivost, prijateljstvo.
186
HUM 6
Predgovor
Franjevac Antun deri roen je u Vinkovcima u prvome desetljeu XVIII. stoljea. Umro je u Staroj Gradiki 3. travnja 1739. Ispit za lektora (profesora) filozofije poloio je na franjevakome generalnom uilitu prvoga reda (studium generale primae classis) u Budimu pod mentorstvom fra Petra Karapandia iz Goranaca kod Mostara.1 Predavao je na filozofskome uilitu (Studium philosophiae) u Brodu na Savi (Slavonski Brod), utemeljenome 1710., a dokinutome 1783. godine odlukom Josipa Drugoga koji je, osnivanjem centralnih seminarija za dijecezanske i redovnike studente, zabranio daljnji rad svih dotadanjih provincijskih uilita.2 Na katedri filozofije u Brodu naslijedio je godine 1735. fra Blaa imia3 i odrao kroz filozofijski trijenij (koliko je tada trajao studij filozofije) predavanja iz svih filozofskih traktata predvienih po ondanjemu planu i programu, kako opega crkvenoga i franjevakoga zakonodavstva tako i provincijskih konstitucija o kolstvu. Po ondanjim uzusima lektori su mogli slijediti udbenike nekoga odobrenog autora (Mastrius, Hennius) ili sami izraditi vlastite sastavke i diktirati ih (lector) studentima. deri se odluio za ovu drugu mogunost, to je redovito ukljuivalo i daljnje osobno napredovanje, tj. polaganje ispita i za lektora teologije. derieva su nam predavanja sauvana u dvama velikim manuskriptima. Jedan se rukopis nalazi u knjinici franjevakoga samostana u Kraljevoj Sutjesci4 i sadri traktate Summulae5 i Logica maior6, a drugi u
Usp. S. Hrka, Manuskript fra Petra Karapandia Logica, Mostariensia, br. 1, Mostar, 1994., str. 50-55. 2 Usp. E. Hoko, Franjevaka visoka filozofska kola u Slavonskom Brodu, Nova et vetera, XXVII, Sarajevo, 1977., II, str. 69-98; P. Cvekan, Franjevci u Brodu, Slavonski Brod, 1984., str. 148-150. 3 Usp. S. Hrka, Introductio in universam Aristotelis philosophiam Dubrovanina Blaa imia, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske batine, 31-32, Zagreb, 1990., str. 211-217. 4 Usp. S. Hrka, Cursus triennalis universae philosophiae Aristotelico-Scotisticae, auctore p. Antonio Xderich, Prilozi, 29-30, Zagreb, 1989., str. 193-199. 5 Usp. S. Hrka, Summulae sive logica parva p. Antonii Xderich, Prilozi, 57-58, Zagreb, 2003., str. 303-386. 6 Logica maior objavljena je u drugome dijelu moje doktorske disertacije Izlaganje o univerzalijama u djelu Antuna deria Enchyridion in universam aristotelico-scoticam philosophiam, Mostar, 1998., II, str. 1-373. 1
prosinca 2010.
187
Serafin Hrka
franjevakome samostanu u Iloku i sadri: Tractatus in octo libros Physicorum, Tractatus brevis in libros Aristotelis De mirabili mundo coelique machina,7 Tractatus De ortu et interritu seu de generatione et corruptione, Tractatus in libros De anima, Disputationes in Physicam transnaturalem Metaphysicam,8 Tractatus unicus De Deo uno in essentia, Tractatus secundus De incarnata Dei sapientia, Tractatus tertius De angelorum substantia, Tractatus ultimus in quartam partem philosophiae De scientia morali, Disputatio unica: De felicitate humana. Tekst to ga ovdje donosimo nalazi se u drugome dijelu ilokoga manuskripta na stranicama koje nisu paginirane, od 108. do 120. stranice. Sadraj je ovoga kratkog filozofskog traktata: - Tractatus ultimus in quartam partem philosophiae: De scientia morali (108) Zadnji traktat etvrtoga dijela filozofije: O moralnom znanju - Disputatio unica: De felicitate humana (108) O ljudskoj srei - Quaestio prima: Quid sit et in quo consistat felicitas humana? (108) Prvo pitanje: to je i u emu se sastoji ljudska srea? - Quaeres: Utrum aliquis in hac vita possit dici beatus? (113) Upit: Moe li netko u ovozemaljskome ivotu biti nazvan sretnim? - Quaestio secunda: Quid sit actus humanus et in quo consistat eius bonitas aut malitia? (114) Pitanje drugo: to je ljudski in i u emu se sastoji njegova dobrota ili zloa? - Quaestio tertia et ultima: Quid et quotuplex sit virtus moralis in genere? (116) Pitanje tree i posljednje: to je i kolikostruka je moralna krepost openito? - Quaeres: Quotnam sint partes subiectivae prudentiae? (117) Upit: Koliko je subjektivnih dijelova razboritosti? - Quaeres ultimo: Quid sit verecundia, et amicitia? (120) Zadnji upit: to je srameljivost, a to prijateljstvo?
7 8 Usp. S. Hrka, Tractatus brevis in libros Aristotelis De mirabili Mundo Coelique machina p. Antonii Xderich a Vincovacz, Prilozi, 59-60, Zagreb, 2004., str. 175-235. Usp. S. Hrka, Metaphysica p. Antonii Xderich, Prilozi, 53-54, Zagreb, 2001., str. 231285.
188
HUM 6
Tractatus ultimus in quartam partem philosophiae DE SCIENTIA MORALI

Proemium Quod si verum est omnes homines a natura scire desiderare, ut aiebat Aristoteles, verissimum etiam erit divi Augustini dictum: Omnes volunt esse beati; adeoque tam ratione quam doctrina scientiae institutum est, hominem ad felicitatem perducere quod non ignorans pro modulo suo Aristoteles, postquam de naturali philosophia multum disseruisset, de morali etiam philosophia decem libros composuit et quia obiectum felicitatis est bonum principium vero potentiae animae et habitum virtutum ipsa formalis felicitas in actibus humanis, quorum regula intrinsece sunt recta ratio et conscientia, extrinsece vero leges. De hac igitur felicitate pauca aliqua pro captu philosophis naturalibus tradam, cum qua felicitate et cursum nostrum philosophicum feliciter feniemus. Sit ergo.
Disputatio unica: De felicitate humana

Quaestio prima: Quid sit et in quo consistat felicitas humana? Felicitas cuiuscumquae rei nihil aliud est, quam quieta et pacifica, secura et stabilis possessio. Seu felicitas est fruitio boni sibi competentis; sic elementa in suis centris suam tenent beatitudinem. Bruta in notis et quiete stabulo indigentia suam obtinent felicitatem, sic spiritus, angeli, animae, seu substantiae separatae in contemplatione et operatione circa sua propria obiecta maxime delectantur. Verum quia homo cum his omnibus aliquid commune habet; nam secundum divum Gregorium, homilia 29 in caput decimum sextum Marcii: Homo dicitur omnis creatura, habet enim esse cum lapidibus, vivere cum arboribus, sentire cum animalibus, intellegere cum angelis. Videndum igitur in quonam bono perfecta et ultimata consistat eius felicitas? Sed prius Adverte: Bonum in genere esse triplex, scilicet honestum, utile et delectabile. Primum est, quod est per se appetibile et secundum rationem rectum. Secundum, quod ad assequendum alterutrum istorum bonorum tamquam medium confert. Tertium quod propter quietem
prosinca 2010.
189
Serafin Hrka
et oblectamentum est appetentis. Quapropter dicit Doctor, in quarto, distinctione 49: illud esse bonum aliquod sive simplex sive multiplex ita est sociativum hominis ex natura sua ut excludat ab ipso omnem molestiam ac displicentiam, quam haberet tam ex praesentia mali disconvenientis quam ex absentia boni convenientis. Vel ex divo Thoma: beatitudo est perfectum et sufficiens bonum, omne malum excludens, et omne desiderium complens. Vel ex divo Augustino, decimo quinto De Trinitate, capite quinto: beatus est ille qui omnia habet quae vult, et nihil mali vult. Vel denique ex Betio: beatitudo est status omnium bonorum aggregatione perfectus. His positis Dico primo: Quamvis omnia praefata bona suo modo et ordine ad completam et totalem hominis felicitatem concurrant, proprie tamen loquendo in bonis externis (ut sunt divitiae, honores, potentia, fama, etc.) aut internis corporis (ut sunt pulchritudo, robur, voluptas, etc.) felicitas non est constituenda; bene tamen in bonis animae, ut sunt prudentia et aliae operationes intellectus et voluntatis. Hanc praeter christianos multi tenent philosophi gentiles contra epicurios, qui tanquam veri ancillae filii id est carnis felicitatem in gula et voluptatibus carnis constituunt. Contra quos Probatur: Vera hominis felicitas est quae ab omnibus secundum bene constitutam naturam appetitur tanquam finis ultimus; sed nullum horum externum aut internum potest sic appeti: ergo in nullo horum consistit felicitas vera. Probatur minor: quia nihil horum potest secundum rectam rationem per se et ultimate appeti, nisi quod est per se honestum et ultimate sociativum appetitus realis; sed nihil istorum est tale, ut patebit discurrendo per singula et imprimis quod in divitiis non consistat humana felicitas. Probatur: Divitiae non aquiruntur sui gratia sed ad vitam sustentandam subiacent fortunae volubili, sed commune bonis et malis; eorum bonum consistit in usu, et consumptione, eas beatius est dare, quam accipere numquam plene sacientur iuxta Ecclestem, capite quinto: avarus non implebitur peccunia; sed vera felicitas est qua gratia sui aquiritur virtuti non fortunae subiacet solique propria est, in posse-
190
HUM 6
ssione stabili consistit, plane saciat; quia non plus ultra: ergo felicitas in bonis externis non consistit, quod non etiam in potentia. Probatur: quia haec bonis et malis est communis, eius usus potest esse bonus ac instabilis iuxta illud Ecclestis, 10: Omnis potestas brevis est; ideo timori et invidiae subiecta quae omina verae felicitati repugnant: ergo felicitas non consistit in potentia neque etiam in honoribus quia gloria et fama, si vera sunt et debita, supponunt potius quam constituunt veram felicatatem, sunt enim vere testimonium et propriae excellentiae, quae est ipsa felicitas unde secundum Catonem: honor est umbra virtutis, ideoque non honorem sed virtutem sequi debemus; si autem honores et famae sint fallaces et sine fundamento tunc certum est, ea non felicem sed ellatum, superbum et humidum efficere. Denique bona interna corporis saepissime inveniuntur cum turpitudine vitiorum et infamia: ergo neque in hoc consistit felicitas humana. Ex quibus omnibus liquet veram hominis felicitatem in bonis animae esse constituendam, quod et ipsa ratio naturalis ac ordo rectus demonstrat, quia cum corpus ordinetur ad animam tamquam ad sui perfectivum, consequens est, quod felicitas totius hominis in ea parte statuenda sit, quae nobilissima sit caelestis: ergo cum anima nobilior sit pars caeteris partibus hominis in illa esse constituendam felicitatem hominis. Unde Aristoteles, primo Ethicorum, ait: beatum esse illum, qui ex virtute perfecta agit in vita perfecta; adeoque tota felicitas humana hominis etc. Dico secundo: felicitas humana principalius in operationibus animae quam in potentiis aut habitibus et comparatione facta inter ipsas operationes principalius in actu voluntatis quam intellectus demum facta comparatione inter actus ipsius voluntatis, in eo ultimate consistit, qui est fruitio, adeptio et possessio optimi et perfectissimi boni per amorem quodcumque illud sit bonum. Quod Probatur: quia potentiae sine actibus sunt simulacra mortua, habitus vero vel ab actibus generantur vel non amitti propter actus elliciendos principaliter desiderantur: ergo in ipsis actibus principaliter principalibus constituenda est hunama felicitas. Unde Aristoteles, primo Ethicorum, definit beatitudinem, quod sit fruitio animae rationalis secundum virtutem optimam et perfectissimam in vita perfecta. Divus Augustinus,
prosinca 2010.
191
Serafin Hrka
libro primo De doctrina christiana, capite sexto, ait: summa merces est ut ipso perfruamur; sed beatitudo est precipua naturae merces: ergo in fruitione consistit humana felicitas. Probatur secunda pars ratione: Ipsa voluntas est simpliciter nobilior: ergo eius actus erit simpliciter nobilior, ideoque magis felicitans. Consequentia est bona: antecedens patet ex divo Anselmo, libro De Conceptione Virginis, voluntatem in regno animae esse reginam potentiarum, quae sola dicere potest: sic volo, sic iubeo nam felicitatis obiectum est bonum: ergo etc. Objicies contra primam conclusionem: Ex Scriptura: nam Ecclesiastici primo dicitur: pecuniae obediunt omnia. Philosophus, sexto Ethicorum, ait: pecuniis omnia possidentur. Unde cecinerunt poetae: Et genus et formam regina pecunia donat Nummus honoratur, sine nummis nullus amatur Nummus ubi loquitur, Iulius ipse tacet Aut cum arva faciunt rectissima curva Omnem aperit portam, qui secum munera portat Pudor per aurum solvitur, violatur auro integritas Pax occidit, fides perit, leges et ipsae intercidunt Aurea legitimas, expugnant munera telas Virginesque sinus, aureus imber emit Auro victa fides, munitas decipit urbes Auri flagitiis, ambitus ipse perit ergo in divitiis stat humana felicitas et non in operationibus voluntatis. Respondeo: distinguo haec omnia pro tractu: pecuniae obediunt omnia transitoria et hoc ipsum non posideat, aeviternum, transeat, aliter: nego: doctrina per se patet. Objicies secundo: Potentes huius saeculi dii vocantur, iuxta Sacram Scripturam: diis non detrahes, id est principibus et rectoribus huius saeculi: ergo in potentia consistit felicitas humana.
192
HUM 6
Respondeo: principes deos appellari ob quandam similitudinem seu assililationem cum Deo in potestate et dominatione; excellentiori tamen modo diis assimilantur, qui in Dei amore, et contemplatione occupantur, de quibus dicit Scriptura: Ego dixi dii estis et filii excelsi omnes: ergo felicitas in his consistit: adeoque etc. Objicies tertio: In eo stat felicitas humana quod quis ardentissime appetit, sed secundum Ciceronem laudes et gloriam omnes studiose appetunt: ergo in laudibus et gloriis consistit felicitas humana. Respondeo: taliter loqui Ciceronem, Apostolicum ad Philippenses, tertio: omnia arbitratus sum ut stercora, ut Christum lucri faciam, omnia id est mundana propter spiritualia, temporalia propter aeterna: ergo in his actibus spiritualibus consistit etc. Objicies quarto: Summa miseria consistit in doloribus: ergo summa felicitas in eorum carentia consistit; sed voluptates habent carentiam omnium dolorum: ergo in voluptatibus consistit humana felicitas. Respondeo primo: nego antecedens: potius enim in eo consistat quod odio prosequantur miseri deum et ipsum quantum possunt honorant. Respondeo secundo: nego consequens: quia damnatio v.g. nihil habet peius poenis unde in ipsis eorum consistit miseria, beati autem aliquid optabilis habent, nempe amorem Dei in quo felicitas eorum est colocanda: ergo in operationibus animae consistit felicitas humana. Objicies quinto contra secundam conclusionem: Intellectus creatus nobilior est voluntate: ergo et eius actus. Probatur antecedens: voluntas sine intellectu est potentia caeca, nihil sine illius directione et dictamine efficere valens: ergo principalius consistit in actibus intellectus felicitas humana: adeoque etc. Respondeo: nego antecedens: ad probationem dico: intellectum quidem ancillari voluntatem subministrando lumen et praebendo consilium, ita tamen ut intellectus manibus pedibusque ligatus sit voluntati sine cuius imperio nihil alicuius momenti operari potest, praestat itaque in tantum intellectus voluntati quantum dominae ancilla, adeoquo prinprosinca 2010.
193
Serafin Hrka
cipalius iure merito in actibus voluntatis quam intellectus consistit humana felicitas etc. Objicies tandem sexto et ultimo: Felicitas et beatitudo consistit formaliter et principaliter in possessione summi boni; sed summum bonum non possidetur per amorem sed per visionem: ergo visio est beatitudo formalis. Probatur minor: quia avarus non possidet divitias quas amat praesentes, et concupiscit absentes per amorem aut desiderium; neque qui amat cantum possidet illum per amorem sed per perceptionem eius: ergo non possidetur per amorem summum bonum. Respondeo: nego minorem: nam voluntas non amando Deum clare visum possidet illum per amorem, qui unitur indisolubili vinculo amoris; ad probationem dico: nec avarum nec percipientem possidere per perceptionem divitias eas scilicet cognoscendo, sed per amorem ipsis inhaerendo. Sed Dices contra: Si amor Dei esset beatitudo formalis hominis, sequeretur, quod quis posset esse beatus in via quia amorem Dei habet in via, et etiam amor viae posset esse magis intensus quam amor patriae; simile enim est Beatam Virginem Mariam et alios in via intensiorem ellicuisse amorem Dei, quam elliciunt in patria parvuli, qui obtinuerunt in via gratiam baptismalem; sed hoc est inconventius: ergo beatitudo non consistit etc. Respondeo: nego sequellam: quia ad beatitudinem simpliciter requiritur amor pro omni tempore, qualis non est amor viae, igitur in ea consistit etc. Quaeres: Utrum aliquis in hac vita possit dici beatus? Respondeo negative: quia nescit homo quid serus seratur vesper, nondum enim sol omnium dierum occidit, sol fert in fine laus sonat, laudandus item homo post mortem magnificandus post consumationem. Ratio est quia nemo est perfecte beatus qui potest esse miser; sed homo existens hac in vita mortali potest esse miser: ergo nullus potest esse beatus etc. Quaestio secunda: Quid sit actus humanus et in quo consistat eius bonitas aut malicia?
194
HUM 6
Quia in praecedenti quaestione diximus felicitatem hominis consistere in actibus voluntatis, oportet ergo hic de illis aliquam habere notitiam, igitur quantum ad praesens Dico primo: actus humanus bene describitur, quod sit ille et solus, qui procedit ab agente libero, ex praevia cognitione finis aliorumque, quae actum circumstant; est in re communis. Probatur: haec definitio describit naturam actus humani: ergo bene definitur. Probatur antecedens: quia omni actio moralis et soli convenit, differt autem ab actione cuiuslibet actus naturalis, utpote quod necessario cum determinatione ad unum et sine praevia cognitione, sed naturae intuitu operatur: ergo haec bene describit naturam actus humani; et Adverte animum: bonitatem moralem trinam esse, scilicet: objectivam, circumstantem et meritoriam. Prima est quae desumitur ab ipso obiecto, et vocatur bonitas ex genere, ut amare honestum propter se, sublevare indegentem, honorare parentes etc. Secunda praeter bonitatem obiecti requirit alias debitas circumstantias tam intrinsecas quam extrinsecas, de quibus infra. Tertia ultra priores duas bonitates, exigit ex parte principium aliquod gratificans opus suum respectum praemiantis quae proinde dicitur meritoria; de hac tertia bonitate ad theologos spectat tractare, de reliquis ante omnes hic breviter, unde Dico secundo: bonitas moralis actus humani est integritas eorum omniumque secundum rectam rationem operantis debent actui convenire, ita Doctor, in primo, distinctione septima, quaestione tertia, quod declarat exemplo pulchritudinis faciei humanae quae sicut consistit in integritate eorum omnium, quae tali corpori servanda debita proportione conveniunt, ita bonitas et pulchritudo humani actus constitui debet ex integritate eorum omnium, quae secundum rectam rationem rei convenire debent; unde sicut bonum non est nisi ex integra causa, ita etiam malum ex quocumque defectu. Hinc si desit actui aliquid eorum, quae secundum rectam rationem rei convenire debent, actus ille erit in genere moris simpliciter malus; nam secundum Philosophum, quarto Methaphysicorum, capite sexto, perfectum est id, cui nihil deest eorum quae ei debentur; unde facere
prosinca 2010.
195
Serafin Hrka
elleemosinam ex genere suo sit bonum, si tamen sicut ex prava intentione, puta vana gloria vel deceptionis, erit simpliciter malum. Item si ex fine bonus sit actus, puta propter miseriam proximi sublevandam fiat tamen a persona non habente ius errogandi, puta si sit subditus, erit vitiosus, et sic de aliis circumstantiis discurrendo. Si autem quaeras quaenam sit illa, quae secundum rectam rationem actui humano convenire debeant, ut sit bonum Respondeo: in primis ad substantiam actus humani in se requiri, quod sit liber, seu voluntarius, quia absque hoc nec malus est, nec bonus. Secundo, ut obiectum eius sit ex genere suo bonum et honestum, vel saltem indifferens ad bonum vel malum. Ratio est, quia sicut actus in quocumque genere sumunt suam perfectionem ab obiecto, ita in genere moris sumunt suam bonitatem vel maliciam genericam, vel specificam ab obiectis ex genere suo bonis vel malis. Sic temperantia, iustitia, et fortitudo ex genere suo sunt actus boni, et actus oppositi ex genere suo mali.Tertio requiritur honestas finis ut videlicet quis operetur propter finem aliquem honestum, vel saltem non ex fine malo iuxta illud vulgare: Quidquid agunt homines intentio iudicat omnes. Ratio est: quia cum homo sit agens a proposito hoc est ex praevia cognitione finis tunc actus eius causentur in genere rationis boni, vel mali, quatenus bono vel malo fine procedunt. Quarto requiruntur plures aliae circumstantiae, quae partim aggravant infra eandem speciem, partim in aliam speciem mutant. Circumstantiae generales hoc versu exprimuntur: Quis, quid, ubi, quibus auxiliis, cur, quomodo, quando. Per quis intelligere debes qualitatem personae an sit laicus vel est solutus, vel ligatus. Per quid an multum vel parum in quantitate vel qualitate. Per ubi an sit in loco sacro vel profano, an in loco ubi viget talis lex, necne? Per quibus auxiliis, id est instrumentis an lege prohibitis an non; item quibus auxiliis vel complicibus et an ipsos ad peccandum induxerit, absque ulla tamen specificatione complicis in confessione.
196
HUM 6
Per cur ob quem finem an ad occidendum, furandum, vel inebri andum. Per quomodo quo affectu an ex deliberata voluntate vel ex passione, ignorantia vel certa scientia, bonis vel malis mediis. Per quando an tempore prohibito commisisti an instanti praecepto ommisisti. Pro quorum speciali memoria sint versus sequentes: Aggravat ordo, locus, persona, scientia, tempus Aetas, conditio, numerus, mora, copia, sexus Est modus in culpa, status altus, lucta pusilla. Problema: Utrum melius sit conversari cum illis, quos meliores facere, an a quibus melior quis fieri possit? Quibus relictis, sit Quaestio tertia et ultima: Quid et quotuplex sit virtus moralis in genere? Nota: quod virtus generaliter sumpta significat cuiuscumque rei vigorem, aut bonam dispositionem, quae subiectum cui inest, in suo genere bonum et perfectum eiusque operationem aliquam excellentem reddit. Unde Aristoteles, secundo Ethicorum, capite sexto, dicit: virtutem esse illam, quae bonum facit habentem et opus eius bonum reddit. Et divus Augustinus dicit: virtutem esse bonam qualitatem mentis, qua recte vivitur et qua nullus male utitur quam operatur Deus in nobis sine nobis; sed profecto haec definitio plures patitur defectus quam superior. Primo enim non comprehendit nisi solas virtutes infusas, nam reliquae omnes nobis cooperantibus acquiruntur; sed male ponitur haec particula, qua nullus male utitur; nam revera experientia nihil magis constat, quam quod virtutibus male utitur, aut certe uti possint homines, temperantia v.g. in ordine ad avaritiam aut vanam gloriam, prudentia in ordine ad decipiendos homines, unde melius definitur virtus, quod sit habitus inclinans ad actum moraliter bonum, vitium autem habitus inclinans in actu primo ad actus moraliter malos et legi difformes. Vel ex Aristotele, secundo Ethicorum: virtus est habitus in mediocritate prudentis ratione praefinita consistens, et haec est bona, quia soli competit.
prosinca 2010.
197
Serafin Hrka
Quoad secundum, nota: Vulgaris est illa divisio virtutis moralis in quattuor cardinales: prudentiam scilicet, iustitiam, fortitudinem, et temperantiam, quae ideo cardinales dicuntur propter eorum principalitatem, vel quia his honestas omnis fulcitur, ut faces cardinibus, et de his, excepta iustitia, hic breviter agemus. Quapropter Dico: Prudentia bene describitur, quod sit habitus intellectualis, quo inclinat intellectus ad cognoscendum, quaenam sint actiones bonae vel malae moraliter, ita Doctor, in tertio, distinctione 34, quaestione prima: quod patet. Nam omni et soli prudentiae convenit, explicatque naturam eius sine defectu, aut excessu: ergo per illam bene definitur prudentia. Sed Dices: Nullus dicitur prudenter agere per solos actus intellectus: ergo prudentia non est habitus intellectualis, sed voluntatis. Respondeo: quamvis nullus dicatur prudens si suam prudentiam non extendit ultra intellectum, tamen revera potest esse prudentissimus si etiam pessime operaretur. Nam aliud est loqui de habitu, qui a parte rei prudentem reddit, aliud de illo a quo homines dicunt aliquem prudentem, absolute tamen loquendo potest esse quis prudentissimus, quamvis numquam uteretur sua prudentia, et non sit in extimatione hominum, ut inquit sapiens: virtus occulta perit, adeoque prudentia per supradictam definitionem etc. Quaeres: quotnam sint partes subiectivae prudentiae? Nota: subiectum omnium virtutum moralium esse ipsam voluntatem, dicit Doctor, in tertio, distinctione 33, quaestione prima: quia in ipsa subiectantur non solum iustitia et reliquae virtutes in ordine ad alienum bonum, sed etiam temperantia et reliquae virtutes in ordine ad se seu proprium bonum, igitur ipsa est subiectum omnium virtutum moralium. Respondeo nunc ad quaesitum: esse plurimas, praecipue tamen esse quinque. Prima est prudentia solitaria, quia scilicet prudenter se gerit quis erga se ipsum.
198
HUM 6
Secunda dicitur orconomia, qua quis prudenter regit familiam suam domesticam. Tertia dicitur militaris, qua gubernatur recta militia. Quarta regalis, qua regnum, principatum etc., provintias etc. Quinta denique politica, qua subditi ordinate et apte se disponunt ad recipienda mandata superioris ad bonum commune spectantia. Prudentia ab aliis definitur quod sit virtus intellectualis dirigens voluntatem ad recte operandum. Pythagora matrem virtutum, Plato oculum appellabat, ad quam tanquam partes potentiales reducuntur: sinteresis, conscientia, opulia, epichea et gnome. Sinteresis est habitus inclinans intellectum ad assensum primis principiis practice distantibus in universali quid laudabilius agendum sit vel fugiendum. Conscientia est habitus intellectualis inclinans ad assensum conclusionibus practicis ex primis principiis practicis deductis v.g. sinteresis dicit quod tibi non vis fieri alteri ne feceris, non vis fibi fieri iniustitiam (infert conscientia): ergo alteri ne feceris. Utraque haec a Hieronymo vocatur lex naturalis sint illa rationis species animae ab origine creator et pedagogus animae; a Basilio naturale iudicatorium. Ebulia est ratio bene consultanti et inquirendi de mediis idoneis ad finem idoneum et honestum consequendum. Synesis est ratio recta, et determinata iudicandi, de his vel illis mediis idoneis ad consecutionem finis. Epichea est certa ratio distans qualiter in casibus particularibus attentis omnibus circumstantiis his, et numquam recedendum est, a verbis generalibus legis, servata tamen eiusdem legis intentione et vocatur a quibusdam iustitia misericordiae dolore temperata vel aliter brevius: epichea est specialis legislatoris interpretatio. Gnomen est ratio qua aliquis disponitur ad recte determinandum, de his quae practice occurrunt, et non sunt ulla lege statuta. Imprudentia prudentiae opposita, alia est, quae proposito falso et fugato fine convenientia ad illum assequendum inquirit media, et haec imprudentia carnis dicitur. Alia quae proposito vero et apparente fine media fallacia excogitat ad illum assequendum. Et haec astutia dicitur,
prosinca 2010.
199
Serafin Hrka
de qua divus Gregorius, libro decimo Moralium; qui sicut caeteras despiciendas superbiunt, qui nesciunt timidi et pavidi mirantur, consequenter in prudentia influit, in omne moraliter malum. Per temperantiam intelligimus hic virtutem moderantem partem animi frascibilem servantem mediocritatem in prosequendo appetibilia et fugiendo sensibilia. Unde Doctor, in tertio, distinctione 34, describit, quod sit virtus inclinans ad bonum proprium per se primo inveniens. Quae definitio ab omnibus recipitur ob eius claritatem. Obiectum prudentiae sunt voluptates corporis, quae afficiunt gustum et tactum, et percipiuntur in cibo, potu, et Venere. Secundo, quod tres constituuntur temperantiae species, nempe abstinentia, quae circa cibum versatur, sobrietas, quae circa potum, castitas, quae circa Verenea, sub qua continetur coniugalis, vidualis, et virginalis. Pro fortitudine adverte: hic non quaeri de fortitudine quae in corporis robore aut firmitate consistit, haec enim est physica; sed de ea quae est virtus moralis, una ex quattuor cardinalibus, de qua egit Phylosophus, tertio Ethicorum, quae secundum Ciceronem est viris maxime propria, tum quia circa ardua et difficillima versatur, tum etiam quia actiones fortitudinis maxime splendent dicente Cicerone: Splendentissimum videtur quod magno animo factum est. Definitur autem fortitudo, quod sit virtus mediocritatem servans in adeundis et perficiendis laboribus, et periculis honestatis, et publicae utilitatis causa. Duo actus hic ponendi sunt. Unus est sustinere, alter agredi terribilia; quorum prior vocatur patientia, estque praestantissimus actus fortitudinis, iuxta poeticum illud: vincendi genus patientia. Posterior vero dicitur bellicositas, vel magnanimitas. Obiectum fortitudinis est omne id quod motum, vel audaciam adferre potest, potissimum vero pericula et mors bellica. Inter omnia autem mortis genera mors bellica est maxime obiectum fortitudinis. Ratio est, quia haec mors honestissima et pulcherrima est, quia suscipitur pro defensione religionis, patriae etc. Unde aiebat Cicero: o fortunata mors, quae naturae debito pro patria potissimum est reddita. Partes fortitudinis sunt magnanimitas et patientia. Magnanimitas nihil aliud est quam virtus, quae versatur in suscipiendis
200
HUM 6
et gerendis magnis ac arduis rebus, plenis laborum, periculorumque, tum vitae tum aliarum rerum, quae ad vitam spectant. Quaeres ultimo: Quid sint verecundia et amicitia? Verecundia est modus quidam moderatus et iustus de non incurrenda infamia et vocatur virtutum custos, quia ubi pudori locus non est, neque virtuti erit. Verecundiae per excesum opponitur imprudentia, quae est detestatio omnis metus de incurrenda infamia in cunctis coloribus perpetrandis; per defectum nimius pudor quo pudet nos, etiam honesta et laudabilia peragere. Verecundia proprie loquendo non est virtus sed in virtuti et hoc non in omnibus laudatur, sed in adolescentibus et feminis, non autem in senibus aut viris fortibus. Amicitia est mutua quaedam unius et alterius recordatio; unde ex Philosopho, octavo Ethicorum, definitur quod sunt mutua et manifesta inter aliquos benevolentia honestatis causa. Dicitur mutua, quia secundum debet fieri reciproca, id est redamatio, iuxta divum Gregorium: nemo ad se ipsum proprie dillectionem habet. Dicitur manifesta, ut disernatur a simulata, adulatoria et falsa. Dicitur honestatis causa, in quo denotatur finis amicitiae, quia si fieret voluptatis aut utilitatis gratia, iam degeneraret, et declinaret a vera amicitia, ut ergo nos, fratres charissimi, valeamus habere amicitiam veram cum vero et sincero amico nostro quae ad veram amicitiam spectant opportet nos facere nosque totis viribus et conatibus exhibere ad faciendum ea quae secundum beneplacitum sunt eius, quia nemo habet maiorem amicitiam quam qui dat animam suam pro amicis suis; hoc ipso fecit egrediens a Summo Coelo: vos amici mei estis; ita et nos reciproce pro ipso demus vitam nostram, ut possimus cum ipso regnare in Coelis, qui cum Patre et Spiritus Sancto vivit, et regnat in saecula saeculorum.
prosinca 2010.
201
Serafin Hrka
Literatura
- Cvekan, P., Franjevci u Brodu, Slavonski Brod, 1984. - Hoko, E., Franjevaka visoka filozofska kola u Slavonskom Brodu, Nova et vetera, XXVII, Sarajevo, 1977., II, str. 69-98. - Hrka, S., Cursus triennalis universae philosophiae AristotelicoScotisticae, auctore p. Antonio Xderich, Prilozi, 29-30, Zagreb, 1989., str. 193-199. - Hrka, S., Introductio in universam Aristotelis philosophiam Dubrovanina Blaa imia, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske batine, 31-32, Zagreb, 1990., str. 211-217. - Hrka, S., Manuskript fra Petra Karapandia Logica, Mostariensia, br. 1, Mostar, 1994., str. 50-55. - Hrka, S., Metaphysica p. Antonii Xderich, Prilozi, 53-54, Zagreb, 2001., str. 231-285. - Hrka, S., Summulae sive logica parva p. Antonii Xderich, Prilozi, 57-58, Zagreb, 2003., str. 303-386. - Hrka, S., Tractatus brevis in libros Aristotelis De mirabili Mundo Coelique machina p. Antonii Xderich a Vincovacz, Prilozi, 5960, Zagreb, 2004., str. 175-235. - Hrka, S., Izlaganje o univerzalijama u djelu Antuna deria Enchyridion in universam aristotelico-scoticam philosophiam, Mostar, 1998., str. 1-373.
202
HUM 6
Serafin Hrka

Summary
Prominent cultural worker of the 18th century Father Antun deri was teaching philosophy in the Franciscan philosophy school in Slavonski Brod and made his own scripts which he dictated to students. His lectures are saved in two big manuscripts. One is kept in the library of Franciscan monastery in Kraljeva Sutjeska and the other one in the Franciscan monastery in Ilok. This paper brings the text which can be found in the second part of Ilok manuscript, on the pages which are not paginated, from the 108th to the 120th page. Its content is represented by: 1) The last tractate of the fourth part of philosophy: About moral knowledge; 2) About human happiness; 3) The first question: What is human happiness and what is it composed of?; 4) Question: Can somebody be called happy in this life?; 5) The second question: What is a human act and what are its goodness or wickedness composed of?; 6) The third and last question: What is moral virtue generally?; 7) Question: How many subjective parts of reasonableness are there?; 8) The last question: What is shyness and what is friendship? Key words: Father Antun deri, moral knowledge, moral act, reasonableness, happiness, goodness, wickedness, shyness, friendship.
prosinca 2010.
203
Senka Marini Filozofski fakultet Sveuilita u Mostaru
UDK 811.112.2367.626 811.163.42367.626 81362=112.2=163.42 Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 11. XII. 2010.
REFLEKSIVIZACIJA U JEDNOSTAVNOJ REENICI NJEMAKOGA I HRVATSKOGA JEZIKA

Saetak
Povratna zamjenica samo 3. lica u dativu i akuzativu sich uspostavlja u semantikome pogledu jednoznano referencijalnu identinost sa subjektom; zato to su zamjenice seiner i ihrer ambivalentne, odnosno mogu umjesto sa subjektom uspostaviti referencijalnu identinost i s nekim treim licem, usporedimo Sie gedenkt ihrer im Gebet u znaenju Sie gedenkt ihrer selbst im Gebet ili Sie gedenkt ihrer Mutter im Gebet. U radu se kontrastivno analizira refleksivizacija prijedlonih i neprijedlonih nominalnih fraza pri koreferenciji sa subjektom i pri koreferenciji s objektom u jednostavnoj reenici njemakoga kao jezika polaznika i hrvatskoga kao jezika cilja. Kljune rijei: refleksivizacija, referencijalna identinost, povratna zamjenica, lina zamjenica, nominalna fraza, koreferencija, jednostavna reenica.
204
HUM 6
Uvod
Za razliku od hrvatskoga, njemaki jezik raspolae samo u treemu licu jednine i mnoine povratnom zamjenicom koja se razdvaja od line zamjenice pa time i pravilom refleksivizacije. Problem se refleksivizacije moe promatrati s razliitih motrita. Tako se primjerice povratni glagoli i njihov odnos prema neprijelaznima i prijelaznima najbolje moe definirati na semantikoj osnovi. S tim u vezi otvaraju se, izmeu ostaloga, pitanja zato se konstruiraju odreene minimalne reenice1 s povratnim glagolima, zato se oni ne mogu pojaviti u drugim minimalnim reenicama, zato su odreeni glagoli neobvezatno povratni kao sich kmmen jemanden kmmen: eljati se nekoga eljati, a drugi obvezatno povratni kao sich schmen: sramiti se. Mogu li se razliite vrste referencijalnih odnosa izraene refleksivizacijom (ili pak pronominalizacijom) isto tretirati u sloenoj reenici kao i u minimalnoj reenici, dade se objasniti sintaktikim sredstvima. S obzirom na refleksivizaciju za neizvorne govornike njemakoga jezika potekoe nastaju kada povratna zamjenica alternira s linom zamjenicom, tj. kada pod odreenim sintaktikim uvjetima moe stajati samo jedna ili druga.
1. Refleksivizacija
Obradba referencijalne identinosti, odnosno refleksivizacije u ovom se radu ograniuje na jednostavnu reenicu pod kojom se podrazumijeva jednostavna reenica s finitnim glagolskim oblikom.2 Kada povratna zamjenica ima semantiku vrijednost u reenici, tada fungira kao zamjenica identiteta u nepravih povratnih glagola kao u Er wscht sich.3
1 To su strukture s jednim glagolom i njegovom valentnosti uvjetovanom nominalnom skupinom u nominativu, genitivu, dativu i akuzativu ili prijedlonom skupinom i slobodnim prilonim dodatcima. Usp. A. Steube, Reflexivierung in komplexen Stzen, Deutsch als Fremdsprache, 12. Jahrgang, Hrsg. Herder-Institut der Karl-Marx-Universitt, Leipzig, 1975., str. 278. Dakle analiza ne e obuhvatiti konstrukcije s glagolom lassen, konstrukcije s A.c.I.-glagolima, infinitivne konstrukcije, participne konstrukcije te povratno-pasivne konstrukcije tipa Der Roman liest sich leicht. Vie o zamjenici identiteta vidi S. Marini, Povratna zamjenica kao zamjenica identiteta
2 3
prosinca 2010.
205
Senka Marini
Povratna zamjenica bez semantike vrijednosti u reenici fungira kao predikatna zamjenica, odnosno kao sastavni dio predikata u pravih povratnih glagola kao u Er schmt sich. Tu se ne moe govoriti o referencijalnoj identinosti, odnosno refleksivizaciji, nego o kongruenciji izmeu povratne zamjenice i nominalne fraze. Kod predikatne zamjenice nema konkurencije prema linoj zamjenici u jednostavnoj reenici. Usporedimo reenicu Der Patient kam zu sich. Tu mora stajati povratna zamjenica zato to je glagol povratni te ne moe nastati konkurencija s linom zamjenicom.4 Konkurencija izmeu zamjenice identiteta i line zamjenice moe nastati pod odreenim sintaktikim uvjetima samo ako je povratna zamjenica zamjenica identiteta: Johanna traf ihre Arbeitskolleginnen im Gesprch ber sich. Johanna traf ihre Arbeitskolleginnen im Gesprch ber sie. U posljednjemu primjeru mogua je i ambivalentnost, odnosno sie se takoer moe odnositi na tree lice koje nije spomenuto u reenici; ako se eli izbjei ta ambivalentnost, onda se uporabljuje zamjenica identiteta. Zamjenica se identiteta moe pojaviti u jednostavnoj reenici kao direktni objekt u akuzativu, indirektni objekt u dativu i objekt u prijedlonome padeu, i to dativu ili akuzativu u obama jezicima.5
2. O uvjetima refleksivizacije
Sukladno lingvistikim istraivanjima, u referencijalne se identinosti ne smiju mijeati povratna zamjenica kao zamjenica identiteta i lina zamjenica. Samo zamjenica identiteta moe uspostaviti referencijalnu identinost s nekom nominalnom frazom ili komutirati s linom zamjenicom, odnosno zamjenica identiteta u dubinskoj strukturi odgovara nekoj nominalnoj frazi. U poretku preoblika preko kojih se ostvaruje reu njemakome i hrvatskom jeziku, Hum, asopis Filozofskog fakulteta Sveuilita u Mostaru, br. 4, Mostar, prosinca 2008., str. 78-92. 4 Mogua je reenica i s linom zamjenicom, ali s drugim znaenjem, usp. Der Patient kam zu ihm u kojoj nema referencijalne identinosti zato to glagol nema povratno znaenje. 5 Vie o tome vidi u S. Marini, n. dj., str. 84.
206
HUM 6
ferencijalna identinost preoblika refleksivizacije slijedi prije preoblike line zamjenice, ime je preoblika line zamjenice blokirana. Preoblika line zamjenice moe slijediti samo ako se ne moe realizirati preoblika refleksivizacije.6 Pitanje je dakle uvjeta koja e se od njih ili zamjenica identiteta ili lina zamjenica javiti u dotinoj konstrukciji obaju jezika. U pogledu uspostavljanja referencijalne identinosti preko povratne zamjenice kao zamjenice identiteta u jednostavnoj reenici pravilo glasi da zamjenica identiteta uspostavlja referencijalnu identinost s nekom nominalnom frazom koja je sintaktiki subjekt reenice, a lina zamjenica stoji kada uspostavlja referencijalnu identinost s nominalnom frazom koja je subjekt matrine reenice7 ili kada oznauje neku treu nominalnu frazu.8 Usporedimo: Johanna1 traf ihre Arbeitskolleginnen im Gesprch ber sich1. (Ivana1 je susrela svoje prijateljice s posla u razgovoru o sebi1.) Navedenu je jednostavnu reenicu mogue ralaniti na dvije jezgrene jer se u njoj pojavljuje poimenieni glagol. Usporedimo: 1. Johanna traf ihre Arbeitskolleginnen. 2. Sie (=ihre Arbeitskolleginnen) sprachen ber sie. Nije meutim uvijek mogue jednostavnu reenicu ralaniti na dvije jezgrene zato to se u svakoj reenici ne pojavljuje poimenieni glagol. Stoga bi takva ralamba bila artificijelna. Usporedimo: Sie1 rief die Freundin zu sich1 an die Bank. (Ona1 je pozvala prijateljicu k sebi1 na klupu.)
6 Vie o tome u P. Bauer, Die Definition des Reflexivpronomens im Deutschen: Ein Problem der Referenzidentitt, Universite Catholique de Louvan, Faculte de Philosophie et Lettres, 1973., str. 156, 166. 7 U tradicionalnome se smislu pod matrinom reenicom podrazumijeva glavna reenica. Usp. H. Bumann, Lexikon der Sprachwissenschaft, 2., vllig neu bearbeitete Auflage, Alfred Krner Verlag, Stuttgart, 1990., str. 474. 8 Vidi P. Bauer, n. dj., str. 50-53; R. Rika A. Steube G. Walther, Syntaktische und semantische Reflexivitt, Studia Grammatica XIII, Hrsg. R. Ltzsch R. Rika, Satzstruktur und Genus verbi, Akademie-Verlag, Berlin, 1976., str. 96; M. Reis, Reflexivierung in deutschen A.c.I.-Konstruktionen: Ein transformationsgrammatisches Dilemma, Papiere zur Linguistik 9, herausgegeben von J. Bechert G. Grewendorf E. Mayerthaler und andere, Scriptor Verlag, Kronberg, 1976., str. 5.
prosinca 2010.
207
Senka Marini
U toj bi reenici zamjenica identiteta sintaktiki mogla kongruirati i s nominalnom frazom die Freundin, no u semantikom se smislu ta mogunost iskljuuje. Teite istraivanja upravljamo na konstrukcije u kojima se sintaktiki uvjeti refleksivizacije mogu rekonstruirati pri koreferenciji sa subjektom i pri koreferenciji s objektom, i to u neprijedlonim i prijedlonim nominalnim frazama. Oslanjajui se u (kontrastivnoj) analizi poglavito na G. Grewendorfovo9 istraivanje u njemakome jeziku, istrait emo koja se zamjenica (ili povratna ili lina) i pod kojim uvjetima javlja u reeninome ustroju koji je primjeren hrvatskomu jeziku. 2.1. Refleksivizacija nominalne fraze pri koreferenciji sa subjektom U vezi s refleksivizacijom neprijedlone nominalne fraze u koreferenciji sa subjektom prenosimo Grewendorfovo pravilo: Eine in einem Satz Sk auftretende NP wird genau dann reflexiviert, wenn sie mit dem Subjekt von Sk referenzidentisch ist (Sk ist der nchste die fragliche NP dominierende S-Knoten):10 Hansi bewundert sichi / *ihni / *ihnj. U jednostavnoj reenici njemakoga jezika u okviru refleksivizacije pri koreferenciji sa subjektom mogua je i refleksivizacija u prijedlonoj frazi koja stoji unutar nominalne fraze. Prijedlona fraza koja stoji u istoj reenici kao i antecedent konstituente koja se unutar prijedlone konstrukcije mora refleksivirati ili pronominalizirati ponaa se glede refleksivizacije kao i neprijedloni objekt.11 Usporedimo: Hansi sah eine Schlange neben sichi / *ihmi. Peteri hat ber sichi / * ihni gesprochen.
9 Usp. G. Grewendorf, Reflexivierungsregeln im Deutschen, Deutsche Sprache, Zeitschrift fr Theorie, Praxis, Dokumentation, 12. Jahrgang, Erich Schmidt Verlag, Berlin, 1984., str. 14-15, 21-24; sve primjere u tokama 2.1. i 2.2. preuzeti su od G. Grewendorfa. 10 Isto, str. 15. 11 Isto, str. 21.
208
HUM 6
2.2. Refleksivizacija nominalne fraze pri koreferenciji s objektom U njemakom je jeziku mogue rekonstruirati i sintaktike uvjete refleksivizacije pri koreferenciji s objektom. I tu se razlikuju refleksivizacija neprijedlone nominalne fraze i refleksivizacija u prijedlonoj frazi. Sukladno Grewendorfu, neprijedloni se objekt refleksivira kada je objekt kao antecedent akuzativni objekt:12 Der Arzt zeigte den Patientenj sichj / *ihmj im Spiegel. Ako su u reenici dva neprijedlona objekta koja su referencijalno identina, ne smije se refleksivirati kada je antecedent dativni objekt:13 Der Arzt zeigte dem Patientenj ihnj / *sichj im Spiegel. Kod prijedlonih objekata uspostavlja se refleksivizacija ako je antecedent dativni objekt:14 Ich ffnete ihrj die Augen ber sichj / *siej. U vezi s antecedentom kao akuzativnim objektom takoer je mogua refleksivizacija kod prijedlonih objekata:15 Hans fragt die Schwesterj ber sichj / *siej aus. U vezi s objektnom koreferencijom Grewendorf dri kako u prijedlonim frazama nije mogue uvijek provesti refleksivizaciju:16 Hans erwartet Mariaj bei ihrj / *sichj. Pri koreferenciji s objektom refleksivizacija je prijedlonih dopuna glede moguih antecedenata manje ograniena nego kod neprijedlonih objekata. Koreferentni antecedentni objekti ne djeluju u svakome sluaju na refleksivizaciju prijedlone dopune. Refleksivizacija izostaje i kada je koreferentni antecedentni objekt prijedloni objekt:17 Peter wartet auf Mariaj bei ihrj / *sichj.
12 13 14 15 16 17
Isto, str. 23. N. mj. N. mj. N. mj. Isto, str. 23-24. Isto, str. 24.
prosinca 2010.
209
Senka Marini
3. Kontrastivna analiza
3.1. Refleksivizacija nominalne fraze pri koreferenciji sa subjektom Da bi se refleksivizacija provela u jednostavnoj reenici, vrijedi pravilo da se refleksivira nominalna fraza koja je sintaktiki subjekt reenice; kada u reenici nije uspostavljena referencijalna identinost, stoji lina zamjenica: Johann1 wscht sich1 / *ihn1 / ihn2. Ivan1 se1 / *ga1 / ga2 / umiva. Ivan1 umiva sebe1 / *njega1 / njega2. Johann1 rasiert sich1 / *ihn1 / ihn2. Ivan1 se1 / *ga1 / ga2 / brije. Ivan1 brije sebe1 / *njega1 / njega2. Johann1 bleibt sich1 / *ihm1 / ihm2 / treu. Ivan1 si1 / *mu1 / mu2 / ostaje vjeran. Ivan1 ostaje vjeran sebi1 / *njemu1 / njemu2.18 Zamjenica identiteta kao direktni i kao indirektni objekt moe imati subjekt za antecedenta. Analizirani primjeri iz hrvatskoga jezika potvruju dakle njemako pravilo o uspostavljanju referencijalne identinosti u jednostavnoj reenici. U hrvatskim smo primjerima zabiljeili i uporabu naglaenih oblika povratne zamjenice sebe/sebi.19 Iz primjera je razvidno da je rije o sintaktikim uvjetima refleksivizacije pri koreferenciji sa subjektom, odnosno rije je o refleksivizaciji neprijedlonih nominalnih fraza. Pri koreferenciji sa subjektom u prijedlonim nominalnim frazama refleksivira se u obama jezicima: Johann1 spricht mit Else ber sich1 / *ihn1. Johann1 razgovara s Elsom o sebi1 / *njemu1. Johann1 erwartet Else bei sich1 / *ihm1. Johann1 eka (oekuje) Elsu kod sebe1 / *njega1.
18 Vie o ovjerenome i neovjerenome oznaivanju, odnosno indeksaciji referenata unutar teksta vidi H. Bussman, n. dj., str. 633-634. 19 Vie o uporabi naglaenih oblika povratne zamjenice sebe/sebi vidi u S. Marini, nav. dj.
210
HUM 6
3.2. Refleksivizacija nominalne fraze pri koreferenciji s objektom Pri koreferenciji s objektom u neprijedlonoj nominalnoj frazi refleksivira se kada je objekt kao antecedent akuzativni objekt: Die rztin zeigt die Patientin1 sich1 / *ihr1 im Spiegel. *Lijenica pokazuje pacijenticu1 sebi1 u zrcalu. Johann berlsst den Freund1 sich1 / *ihm1. *Ivan preputa prijatelja1 sebi1. Drimo kako u hrvatskim primjerima uporaba povratne zamjenice ukazuje na subjekte reenica lijenicu i Ivana, a ne na akuzativne objekte, odnosno uporaba line zamjenice upuuje na objekte u akuzativu: Lijenica pokazuje pacijenticu1 njoj1 u zrcalu. Ivan preputa prijatelja1 njemu1. Line zamjenice u hrvatskim primjerima mogu meutim upuivati i na neko tree lice koje se iitava iz konteksta. Pravilo da se ne smije refleksivirati kada je antecedent dativni objekt ako su u reenici dva neprijedlona objekta koja su referencijalno identina potvruju i hrvatski primjeri: Die Arbeiter schlagen dem Geschftsfhrer1 ihn1 / *sich1 als Verhandlungsfhrer vor. Radnici predlau poslovoi1 njega1 / *sebe1 za voditelja pregovora. Die rztin zeigt der Patientin1 sie1 / *sich1 im Spiegel. Lijenica pokazuje pacijentici1 nju1 / *sebe1 u zrcalu. I tu je mogua dvosmislenost na koju upuuje lina zamjenica. U vezi s njemakim pravilom da se u prijedlonih objekata uspostavlja refleksivizacija ako je antecedent dativni objekt usporedimo sljedee reenice: Sie ffnete ihm1 die Augen ber sich1 / *ihn1. * Otvorila mu1 je oi o sebi1. Der Vater erzhlte der Tochter1 von sich1 / *ihr1. * Otac je priao kerki1 o sebi1. Refleksivizacija provedena u posljednjim primjerima nije svojstvena hrvatskomu jeziku, odnosno treba rabiti linu zamjenicu gdje poruka ponovno moe biti dvosmislena:
prosinca 2010.
211
Senka Marini
Otvorila mu1 je oi o njemu1. Otac je priao keri1 o njoj1. Glede refleksivizacije kod prijedlonih objekata, ako je antecedent akuzativni objekt usporedimo: Sie fragt die Freundin1 ber sich1 / *sie1 aus. *Ona ispituje prijateljicu1 o sebi1. Er hat sie1 vor sich1 selbst beschtzt. *On je titio nju1 od sebe same1. 20 U hrvatskim reenicama treba rabiti linu zamjenicu (i tu je meutim mogua dvosmislenost): Ona ispituje prijateljicu1 o njoj1. On je titio nju1 od nje same1. Za njemako pravilo da pri koreferenciji s objektom u prijedlonim frazama nije mogue uvijek provesti refleksivizaciju nali smo potvrdu i u hrvatskome jeziku. Usporedimo: Johann erwartet Else1 bei ihr1 / *sich1. Johann eka Elsu1 kod nje1 / *sebe1. Else verlsst Johann1 wegen ihm1 / *sich1. Else naputa Johanna1 zbog njega1 / *sebe1. U obama je jezicima mogua dvosmislenost navedenih primjerima, odnosno kontekst pomae pri razumijevanju znaenja. Da refleksivizacija izostaje i kada je koreferentni antecedentni objekt prijedloni objekt, vrijedi i za hrvatski: Johann spricht mit Else1 ber sie1 / *sich1. Johann razgovara s Elsom1 o njoj1 / *sebi1. Johann wartet auf Else1 bei ihr1 / *sich1. Johann eka (oekuje) Elsu1 kod nje1 / *sebe1. I u tim je primjerima dvosmislenost mogua, odnosno lina bi se zamjenica mogla odnositi na neko tree lice koje nije spomenuto u reenici.
20 O uporabi selbst i selber usp. izmeu ostalih F. Blatz, Neuhochdeutsche Grammatik, Bd. 2. Satzlehre. Hildesheim New York, 1896., str. 265; O. Behaghel, Deutsche Syntax, Band I, Heidelberg, 1923., str. 304; drimo kako pojaavajue selbst ne mora biti obvezatno, odnosno s pridjevom sam znaenje se mijenja, naglaava se rije uz koju stoji. O uporabi selbst i njegova ekvivalenta zamjenikoga pridjeva sam vidi S. Marini, n. dj., str. 87-88.
212
HUM 6
Zakljuak
Pri koreferenciji sa subjektom u neprijedlonoj i prijedlonoj nominalnoj frazi refleksivira se u obama jezicima, odnosno refleksivira se nominalna fraza koja je sintaktiki subjekt reenice (kada taj uvjet nije ispunjen, stoji lina zamjenica). Pri koreferenciji s objektom u neprijedlonim i prijedlonim frazama hrvatski se donekle ponaa u skladu s njemakim pravilima, donekle pokazuje i razlike. Pri koreferenciji s objektom u neprijedlonoj nominalnoj frazi, za razliku od njemakoga, u hrvatskome jeziku nije mogua refleksivizacija; u obama jezicima biljeimo pravilo da se ne smije refleksivirati kada je antecedent dativni objekt ako su u reenici dva neprijedlona objekta koja su referencijalno identina. Pri koreferenciji s objektom u prijedlonoj nominalnoj frazi, ako je antecedent dativni ili akuzativni objekt, u hrvatskom se jeziku, za razliku od njemakoga, uporabljuje lina zamjenica. Oba jezika pokazuju meutim da refleksivizacija nije uvijek mogua pri koreferenciji s objektom u prijedlonim frazama i kada je koreferentni antecedentni objekt prijedloni objekt.
Literatura
- Bari, E. i dr., Hrvatska gramatika, II. promijenjeno izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 1997. - Bauer, P., Die Definition des Reflexivpronomens im Deutschen: Ein Problem der Referenzidentitt, Universite Catholique de Louvan, Faculte de Philosophie et Lettres, 1973. - Behaghel, O., Deutsche Syntax, Band I, Heidelberg, 1923. - Blatz, F., Neuhochdeutsche Grammatik, Bd. 2. Satzlehre. Hildesheim New York, 1896. - Bussman, H., Lexikon der Sprachwissenschaft, 2., vllig neu bearbeitete Auflage, Alfred Krner Verlag, Stuttgart, 1990. - Carstensen, B., Rezension zu Studia Grammatica V., Berlin, 1965., Mu 77, 1967.
prosinca 2010.
213
Senka Marini
- Duden, Grammatik der deutschen Gegenwartssprache, 4., vllig neu bearb. u. erw. Auflage, hrsg. von Gnther Drosdowski u.a., Mannheim Wien Zrich, 1984. - Eisenberg, P., Grundriss der deutschen Grammatik, Band 2: Der Satz, 3., durchgesehene Auflage, Verlag J. B. Metzler, Stuttgart Weimar, 2006. - Grewendorf, G., Reflexivierungsregeln im Deutschen, Deutsche Sprache, Zeitschrift fr Theorie, Praxis, Dokumentation, 12. Jahrgang, Erich Schmidt Verlag, Berlin, 1984., str. 14-30. - Gunkel, L. Mller, G. Zifonun, G., Arbeiten zur Reflexivierung, Linguistische Arbeiten, Band 481, Tbingen, Niemeyer, 2003. - Katii, R., Sintaksa hrvatskoga knjievnog jezika: Nacrt za gramatiku, drugo ponovljeno izdanje, Djela Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Razred za filoloke znanosti, Knjiga 61, Globus, Nakladni zavod, Zagreb, 1991. - Kontrastive Grammatik Deutsch-Serbokroatisch, hrsg. von U. Engel und P. Mrazovi, Sagners Slavistische Sammlung, hrsg. von Peter Rehder, Band 10, 1. Halbband, Verlag Otto Sagner, Mnchen, 1986. - Kontrastive Grammatik Deutsch-Serbokroatisch, hrsg. von U. Engel und P. Mrazovi, Sagners Slavistische Sammlung, hrsg. von Peter Rehder, Band 10, 2. Halbband, Verlag Otto Sagner, Mnchen, 1986. - Kunze, J., Reflexive Konstruktionen im Deutschen, Zeitschrift fr Sprachwissenschaft, Organ der Deutschen Gesellschaft fr Sprachwissenschaft, Hrsg. Deutsche Gesellschaft fr Sprachwissenschaft, Band 14, Vandenhoeck & Ruprecht in Gttingen, 1995., str. 3-53. - Leitner, H., Deutsch-kroatisches Wrterbuch, Verben im Kontext, kolska knjiga, Zagreb, 1998.
214
HUM 6
- Lexikon der Germanistischen Linguistik herausgegeben von Althaus, H. P. - Henne, H. - Wiegandk, H. E., 2., vollstndig neu bearbeitete und erweiterte Auflage, Studienausgabe I, Max Niemeyer Verlag, Tbingen, 1980. - Marini, S., Povratna zamjenica kao dopuna glagolu u njemakom i u hrvatskom jeziku (Kontrastivna analiza), doktorski rad, Zagreb, 2007. - Marini, S., Povratna zamjenica kao zamjenica identiteta u njemakome i hrvatskom jeziku, Hum, asopis Filozofskog fakulteta Sveuilita u Mostaru, br. 4, Mostar, prosinca 2008., str. 7892. - Marini, S., Referencijalna identinost u infinitivnim konstrukcijama Poredbena analiza njemakoga i hrvatskoga jezika, Hum, asopis Filozofskog fakulteta Sveuilita u Mostaru, br. 5, Mostar, prosinca 2009., str. 86-105. - Mianovi, K., Posvojnost, Suvremena lingvistika, sv. 27, br. 51, Zagreb, 2001., str. 173-190. - Mrazovi, P., Reenini obrasci u nemakom i srpskohrvatskom jeziku - na bazi teorije gramatike zavisnosti, Filologija, knj. 14, asopis Razreda za filoloke znanosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, 1986., str. 233-245. - Reis, M., Reflexivierung in deutschen A.c.I.-Konstruktionen. Ein transformationsgrammatisches Dilemma, Papiere zur Linguistik 9, herausgegeben von J. Bechert G. Grewendorf E. Mayerthaler und andere, Scriptor Verlag, Kronberg, 1976., str. 5-82. - Rika, R. Steube, A. - Walther, G., Syntaktische und semantische Reflexivitt, Studia Grammatica XIII, Hrsg. R. Ltzsch R. Rika, Satzstruktur und Genus verbi, Akademie-Verlag, Berlin, 1976., str. 95-112. - Sili, J. - Pranjkovi, I., Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka uilita, kolska knjiga, Zagreb, 2005.
prosinca 2010.
215
Senka Marini
- Steube, A., Reflexivierung in komplexen deutschen Stzen, Deutsch als Fremdsprache, 12. Jahrgang, hrsg. Herder-Institut der Karl-Marx-Universitt, Leipzig, 1975., str. 278-287. - Stevanovi, M., Upotreba zamenice svoj, Na jezik, Nova serija, knj. II, sv. 1-2, Srpska akademija nauka, Institut za srpski jezik, Beograd, 1950., str. 9-25. - Stjanov, T., Razredba zamjenica i zamjenikih pridjeva, te pravila sintaktike povratnosti, Suvremena lingvistika, sv. 27, br. 51, Zagreb, 2001., str. 227-243. - Stjanov, T., Formalna morfosintaktika i sintaktika obrada reenica hrvatskoga jezika, Zbornik radova Teakovi dani Zavoda za informacijske studije 11, Zagreb, 2002., str. 135-147. - Teak, S. - Babi, S., Gramatika hrvatskoga jezika: Prirunik za osnovno jezino obrazovanje, 12. preureeno i dopunjeno izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 2000. - Zifonun, G., Grammatik des Deutschen im europischen Vergleich: Das Pronomen, Teil II: Reflexiv- und Reziprokpronomen, amades Arbeitspapiere und Materialien zur deutschen Sprache, Herausgegegen vom Institut fr deutsche Sprache, 2003., Nr. 1/03.
216
HUM 6
Senka Marini
DIE REFLEXIVIERUNG IM EINFACHEN SATZ DES DEUTSCHEN UND KROATISCHEN

Zusammenfassung
Das Reflexivpronomen nur der 3. Person im Dativ und Akkusativ sich stellt semantisch eindeutig die Referenzidentitt mit dem Subjekt des Satzes her, da die Pronomen seiner und ihrer ambivalent sind bzw. sie knnen die Referenzidentitt anstatt mit dem Subjekt mit einer dritten Person herstellen, vgl. Dazu Sie gedenkt ihrer im Gebet in der Bedeutung von Sie gedenkt ihrer selbst im Gebet oder Sie gedenkt ihrer Mutter im Gebet. In dieser Kontrastivstudie analysiert man die Reflexivierung prpositionaler und nicht-prpositionaler Nominalphrasen bei der Koreferenz mit dem Subjekt und bei der Koreferenz mit dem Objekt im einfachen Satz des Deutschen als der Ausgangssprache und des Kroatischen als der Zielsprache. Schlsselwrter: Reflexivierung, Referenzidentitt, Reflexivpronomen, Personalpronomen, Nominalphrase, Koreferenz, einfacher Satz.
prosinca 2010.
217
Frantiek Vclav Mare
UDK 811.16(091) Primljeno: 15. XII. 2010.
OD PRASLAVENSKOGA DO CRKVENOSLAVENSKOGA1 Pradomovina i najstarije razdoblje jezika

Pod pojmom pradomovina Slavena razumijevamo podruja u kojima su Slaveni bili nastanjeni prije svojih seoba u povijesne prostore. Ova se pradomovina nalazila u istonoj Europi sjeverno od Karpata. Poblii se smjetaj ne da jednoznano odrediti. Prema klasinoj teoriji L. Niederlea (1902., 1923. i 1953.) ona se protezala od rijeke Visle, Zapadnoga Buga i Pripjeta do srednjega toka Dnjepra i gornjega toka Junoga Buga i Dnjestra (tj. obuhvaala je istonu Poljsku, junu Bjelorusiju i dio Ukrajine); vrlo se oprezno izjanjava Niederle o moguemu irenju slavenske pradomovine na zapad do Labe. T. Lehr-Spawiski (1946.) smjeta pradomovinu Slavena znatno zapadnije: prema njegovu miljenju ona se prostirala od srednjega toka Labe do podruja Volinjije (juna, odn. jugozapadna Ukrajina), a na sjeveroistoku do Visle. A. V. Arcihovskij (1954.) povezuje etnogenezu Slavena djelomice s ratarskim Skitima i tako pretpostavlja da je dio Praslavena dopirao sve do podruja na desnoj obali Dnjepra juno od desnoga pritoka Ros. Nedavno je J. Udolph (1979.) na osnovi hidronimijskih istraivanja pokuao smjestiti pradomovinu Slavena na sjeverne obronke Karpata otprilike izmeu Zakopana na zapadu i Bukovine na istoku. On ne razlikuje precizno etnogenezu (poetak) i pradomovinu (zavrni stadij formiranja) slavenskoga etnikuma; njegovi rezultati nemaju potrebne interdisciplinarne
1 Rad je pod naslovom Vom Urslavischen zum Kirchenslavischen objavljen u knjizi Einfhrung in die slavischen Sprachen, ur. Peter Rehder, Darmstadt: Wiss. Buchges, 1986., 2 1991.
218
HUM 6
potkrjepe. R. Pleiner (1978.) naprotiv vraa se klasinoj teoriji s odreenim suavanjem rubnih podruja pradomovine. Neposredni susjedi Praslavena bijahu Balti na sjeveru, Iliri i Kelti na zapadu, Traani na jugu i iranska plemena (meu njima i Skiti) na istoku. U okvirima indoeuropske jezine porodice slavenskim su jezicima najblii baltijski (litavski, latvijski i osobito staropruski). Postojala je vjerojatno baltoslavenska jezina zajednica iz koje su se kasnije izdvojili baltijski i slavenski. S obzirom na podjelu indoeuropskih jezika na kentumsku i satemsku skupinu slavenski pripada satemskim jezicima, tj. on je promijenio meke stranjonepanike (velare) k, g, gh u tjesnanike (spirante), npr. ie. *kt- > slav. *st (> sto) sto, ali latinski (kentumski jezik) > centum [kentum]. Delabijalizaciju svih samoglasnika (osim - u dvoglasnicima /diftonzima/) drim najstarijim razlikovnim obiljejem u slavenskome fonolokom sustavu (, > , ; > = ; > y; u baltijskom je samo o delabijalizirano). Usp. F. V. Mare (1969.).
Seobe
irenje Slavena u njihova povijesna boravita teklo je razmjerno brzo. Moe se gotovo posvuda ustanoviti da su slavenska plemena u 6. stoljeu zauzimala zemlju; to je zauzimanje ve u 7. stoljeu bilo zavreno i u najudaljenijim podrujima. Pribline granice maksimalnoga opsega slavenskih boravita (potkraj 1. tisuljea poslije Krista) mogu se ovako opisati: Na zapadu: crta Istra Marchfeld (Linz Regensburg?) Saale Laba; na sjeveru: obala Baltikoga mora do ua Visle, dalje donji tok Visle i njezina desnoga pritoka Buga, od najsjevernije toke rijeke Bug crta do izvorita Berezine i dalje prema Ladokomu jezeru, pa istono ka gradu Suzdalju; na istoku: crta Suzdalj ue Dnjestra crnomorska obala. Naseljeno podruje Slavena u svakome sluaju nije bilo posvuda odreeno strogim granicama. U nekim su se krajevima Slaveni zadravali na brdima, a u uvalama i dolinama ivjelo je prijanje stanovnitvo (npr. u Grkoj sve do junoga Peloponeza, u dananjoj Rumunjskoj, djelomice u Austriji); nakon dolaska Maara (oko 900. godine) Slaveni su
prosinca 2010.
219
Frantiek Vclav Mare
se povukli pred novim narodom u Ugarskoj (dijelu Panonije) ili su se s njime stopili.
Grananje slavenskih jezika njihova znanstvena razdioba

Jo u slavenskoj pradomovini postojali su razliiti dijalekti; nae su predodbe o tome ipak vrlo manjkave i nesigurne. U kasnijemu razvoju dolo je do jae diferencijacije. Udaljenost prebivalita, razliite kulturne prilike, mo politikih sredita, koja su stvarana u tijeku povijesti, odnosno mijenjana i odvajana jedna od drugih, tu i tamo interferencije sa zaostalim neslavenskim jezicima, sve je to vodilo produbljivanju jezinih razlika meu osnovnim dijalektima velikoga teritorija. Kada je poslije dolo do stvaranja i razvoja knjievnih jezika, oni su svojom prirodnom privlanom silom ponovno izvrili centripetalni utjecaj na jezini razvoj. Vrijeme nastanka knjievnih jezika razliito je: starocrkvenoslavenski primjerice bio je uzdignut na rang knjievnoga jezika godine 863., eki knjievni jezik oblikovan je konano u XIV. stoljeu, slovenski u XVI. stoljeu, makedonski je kao knjievni jezik uspostavljen godine (1944.-)45. Danas postoji dvanaest slavenskih knjievnih jezika: bugarski, makedonski, srpsko-hrvatski*, slovenski, eki, slovaki, gornjoluiki, donjoluiki, poljski, ukrajinski, bjeloruski i ruski. Dosada uobiajena (klasina, ali ve zastarjela; v. nie) znanstvena dioba zasniva se ponajprije na povijesno-fonolokim odnosno povijesno-morfolokim kriterijima. Kao tipian primjer mogu posluiti refleksi praslavenskih glasovnih skupina tj/kt, dj, koje mogu biti predstavljene rijeima *svtja, svijea /*nkt, no, *medja mea. Prema ovoj su diobi slavenski jezici razvrstani u tri skupine (trodijelnost, trihotomija): 1) Junoslavenski: bugarski, makedonski, srpsko-hrvatski,2 slovenski razliiti refleksi skupina tj/kt, dj: svet/not, meda (bug.); sveka/nok, mega (mak.); sv(ij)ea/no, mea (srp.-hrv.); svea/no, meja (sln.); 2) Zapadnoslavenski: eki, slovaki, gornjoluiki, donjoluiki i poljski c, z (polj. dz), usp. e. svce/noc, mez (polj. miedza); 3)
2 Ovo je pisano 1986., odnosno 1991., prije priznanja hrvatske drave i u vrijeme pogrjena shvaanja nekih hrvatsko-srpskih jezikoslovaca da su hrvatski i srpski jedan jezik, koji su nazivali srpsko-hrvatski, hrvatskosrpski i sl. (nap. prev.).
220
HUM 6
OD PRASLAVENSKOGA DO CRKVENOSLAVENSKOGA
Istonoslavenski: ukrajinski, bjeloruski, ruski , , usp. rus. svea/ no, mea (ukr. mea, ali chodu idem). Zapadnoslavenskima pripadaju izumrli jezici polapski i pribaltiki (pomoranski), koji se nikada nisu uzdigli na stupanj knjievnoga jezika (polapski: sveca/nc, mia; kaupski: svca/noc, mea)3. (Staro)crkvenoslavenski je u osnovi junoslavenski jezik. Navedeni niz predstavlja organiziran, prilino zatvoren i povezan krug (ruski se u neku ruku nadovezuje na bugarski, usp. npr. starinski karakter naglaska na rijeima, korelacija po mekoi itd.). Istonoslavenska je skupina u sebi najzatvorenija, a najotvorenija je zapadnoslavenska; donedavno su se esto uspostavljale dvije zapadnoslavenske podskupine: lehitska (poljski, pribaltiki, polapski) i nelehitska (preostali zapadnoslavenski). Meu skupinama postoje neki tui refleksi (koje svojataju jedni i drugi), tako npr. eki i slovaki pokazuju junoslavenske reflekse praslavenskih glasovnih veza tart/talt, tert/telt: eki, slovaki: hrad/hlava, grad/glava, jusl.: grad/glava, ali glu.: hrd/howa, dlu.: grod/gowa, polj.: grd/gowa. Nejednako su otre crte koje razdvajaju susjedne jezike; npr.: izmeu ekoga i slovakoga (koji su veoma srodni) prolazi jasan snop izoglosa, dok se meu ekim i poljskim (koji su manje meusobno bliski) moe utvrditi kontinuiraniji prijelaz. Iskljuivo povijesno znaenje ima starija dvodioba (dihotomija, koju je uspostavio Dobrovsk). Kod ove su diobe junoslavenski i istonoslavenski inili jednu skupinu. F. Kopen i L. P. Jakubinskij predloili su neovisno jedan o drugome sljedeu diobu: 1) bugarski, makedonski; 2) junoslavenski (srpsko-hrvatski i slovenski); 3) eki i slovaki; 4) gornjoluiki i donjoluiki; 5) poljski; 6) istonoslavenski (ukrajinski, bjeloruski i ruski). Po naemu miljenju za znanstvene je svrhe najprikladnija4 dvoosovinska dioba, koja istodobno ukljuuje i etverodiobu (tetrahomiju).
3
= dz. Jedini preostali ivi pribaltiki jezik, kaupski (oko Gdanjska), danas se zbog praktinih razloga promatra u skupini poljskih dijalekata. 4 Uzimaju se u obzir obje vrste srodnosti: genetska i tipoloka (balkanizmi). Ni ova dioba ne e moi rijeiti sve probleme: refleksi iz tuih jezika, dijalektoloki arhaizmi i neologizmi te zaseban razvoj pojedinih jezika koji e uvijek dovoditi do odreenoga ostatka. Ni od jedne
prosinca 2010.
221
Frantiek Vclav Mare
Prema vodoravnoj osi slavenski se jezici razdvajaju na junu i sjevernu skupinu; primjeri: *- na kraju sloga daje u junoslavenskim -, u sjevsl. - (trei jat); instrumental jd. o-osnova ima na jugu zavretak -om, na sjeveru -m; gramatika nominalna determinacija uva se u jusl. barem djelomice, a u sjevsl. je knjievnim jezicima nestala; prava tvorba futura u jusl. se razvila i u svrenih glagola, a u sjevsl. ne. Prema okomitoj osi razlikujemo zapadnu i istonu skupinu; primjeri: u zapadnoj skupini kvantiteta samoglasnika ili postoji (srpsko-hrvatski, slovenski, eki i slovaki) ili je u razvoju fonolokoga sustava odigrala vanu ulogu (gornjoluiki, donjoluiki i poljski), u istonoj je nestala i u razvoju glasova za sobom je ostavila neznatne tragove (razvojem / > i ukrajinski predstavlja prijelaz); u istonoj skupini i daju kvantitativno razliite reflekse ( > e; > mak., ukr., bjrus. i rus. o, bug. , tj. velarno ), u zapadnima su refleksi prvobitno bili isti (sada a, e, ; kompliciraniji je razvitak u slovakome, luikome i u nekim dijalektima). Ova okomita dioba kao cjelina razmjerno je slabije izraena; ona je ipak pojaana kulturolokom razlikom posve vanjske prirode: zapsl. jezici rabe latinicu, a istsl. (i u srpskoj varijanti srp.-hrv. jezika) slue se irilicom. Istodobnom primjenom obiju osi nastaju etiri podskupine: 1) Jugoistonoslavenski (bugarski i makedonski); njih jasno obiljeuje kompleks balkanizama, uz to npr. i osobna zamjenica za 3. os. toj (a ne on). 2) Jugozapadnoslavenski (srpsko-hrvatski i slovenski); oni su do naih dana ouvali naglasak, rabe isti veznik u izjavnoj i namjernoj reenici (da da takoer u smislu da bi) itd. 3) U sjeverozapadnoj podskupini (eki, slovaki, gornjoluiki, donjoluiki i poljski) posvuda je c, (d) z refleks praslavenske glasovne skupina tj/kt, dj, veznik a gubi svoju nijansu suprotnoga znaenja itd. 4) Za sjeveroistonu slavensku podskupinu (ukrajinski, bjeloruski i ruski) tipino je primjerice punoglasje (polnoglasje) (korova krava), nadalje refleksi svea/no, mea, potse klasifikacije ne moe oekivati podjela bez ostatka. Ipak se razvija utemeljena, jednostavna apstrakcija, jasnoa stvarnoga stanja i dobiva se preglednost nuna za poredbena jezina istraivanja. Poblie v. F. V. Mare, 1980.
222
HUM 6
pun izostanak gramatikoga morfema -m u 1. os. jd. prez. tematskih glagola itd. Pojavljuju se i drukije kombinirane slike, npr.: namjerni veznik (da, lat. ut) glasi u jusl. da, u sjevzapsl. aby, u sjevistsl. (rus.:) tob(y), (ukr.:) ob (//aby), (bjrus.:) kab; veznik izjavnih reenica (da) naruava navedenu etverodiobu: sjevzapsl. e (glu. a), sjevistsl. to, jugoistsl. (bug.:) e, (mak.:) deka, oti, jugozapsl. da; gubljenje epentetskoga l protee se dijagonalno: nalazimo ga u sjeverozapadnim i jugoistonim slavenskim jezicima.
Praslavenski
Pod pojmom praslavenski prije se razumijevala itava razvojna etapa od izdvajanja slavenskoga iz baltoslavenske jezine zajednice (2. 1. tisuljee prije Krista) do poetka vie-manje samostalnoga razvoja pojedinih jezika (do kraja X. stoljea ili jo kasnije). H. Birnbaum na temelju jakih znanstveno-metodolokih razloga predloio je podjelu ovoga razdoblja na dva dijela: 1) Praslavenski obuhvaa vrijeme praktiki homogena razvoja. Budui da oblikovanje samoglasnikoga sustava smatramo posljednjom praslavenskom fonolokom pojavom (v. nie), moemo svretak praslavenskoga datirati otprilike potkraj VIII. stoljea poslije Krista. 2) Od te se vremenske toke na praslavenski jezik nastavlja mlaa razvojna faza, koja dodue pokazuje jo mnogo zajednikoga, ali je istodobno prepoznatljiva po jasnim razlikovnim tenjama; jezik ovoga razdoblja nazivamo s Birnbaumom (1975.) o p e s l a v e n s k i m . Na prozodijskoj jezinoj razini praslavenski je obiljeen slobodnim, pokretnim i fonoloki relevantnim naglaskom, fonoloki relevantnom kvantitetom samoglasnika i relevantnim tonskim razlikama. Za f o n o l o k u je razinu tipian ponajprije dvostupanjski samoglasniki sustav koji se sastoji od jednoga niskoga i jednoga visokog samoglasnika, koji moe biti stranji ili prednji i izgovara se kratko ili dugo (ukupno osam monoftonkih samoglasnika):
prosinca 2010.
223
Frantiek Vclav Mare
Dugi kratki kratki dugi
y y a a
y y
visoki visoki niski niski
i e
y a
prednji (palatalni)
stranji (velarni)
Jerovi jo nisu reducirani, imaju glasovnu vrijednost kratkih i, y. Kratko openito odgovara dananjemu slavenskom o. Suglasniki je sustav u poetku imao etiri fonemska para (bezv. zvu.): praskavci (eksplozivi) /p/ /b/ usnenici (labijali), /k/ /g/ stranjonepanici (velari), /t/ /d/ nadzubnici (alveolari); tjesnanici (spiranti) /s/ /z/ nadzubnici (alv.). Prije je nastao stranjonepani tjesnanik (vel. spir.) h, uglavnom od predsamoglasnikoga (antevokalnoga) s iza , , y, y, r, k. Zvonanika (sonanata)5 bilo je est: /v/ (= [w] (usnenik), /m/ (nosni usnenik), /j/ (nepanik (palatal)), /r, l/ (nadzubnici), /n/ (nosni nadzubnik /nazalni alveolar/); u poloaju iza samoglasnika, ako nije slijedio jo jedan samoglasnik, zvonanici su se kao nositelji more (prozodijski jednaki kratkim samoglasnicima) ostvarivali kao druga sastavnica dvoglasnika (diftonga): au, ei, ar, el, am, en itd. Praslavenski se razvoj glasova moe uglavnom saeti u dva zakona: 1) slogovna harmonija, 2) zakon otvorenih slogova. (Palatalizacija nevelara vjerojatno je zapoela u praslavenskome, ali se konani rezultati oblikuju u opeslavenskome.) Slogovna harmonija dolazi do izraaja u slijedovima: stranjonep. sugl. + prednji samogl. i nep. zvonanik (j) + stranji samogl.. Ako je slogovna harmonija (kakva je u navedenoj formuli) naruena, ona se uspostavlja tako to neobiljeeni (stranjonep.) lan postaje obiljeen
5 Sonanti su nevokalni glasovi koji nemaju bezvunih parova. (Praktino pravilo, koje poiva na neutralizaciji: u sustavu srp.-hrv. dijalekata npr. , gdje se ovca izgovara kao /ovca/, v je sonant, jer izmeu /v/ i /f/ nema suodnosa u diobi glasova; gdje se ipak susree izgovor [ofca], v je konsonant.) Poblie v. F. V. Mare, 1969., 11-13.
224
HUM 6
(prednjonep.). Stranjonepanici k, g, h daju nepanike k, g, h koji se potom asibiliraju u (d >) , ; npr.: V jd. *rake, *Bge, *dauhe, > rae rak), (*Bde >) *Be (stcsl. Boe Bog), *daue (stcsl. due duh). Istom su razvoju bile podvrgnute glasovne skupine kj, gj, hj, npr. *bikj> bi bi, *mangj- > *man (stcsl. m mu), phj- > p pjeak. Tako je uspostavljen niz prednjonepanih suglasnika, a uskoro je nakon toga uslijedila fonologizacija. Ova se glasovna promjena naziva prva palatalizacija velara. Iza j stranji se vokali pomiu u prednji niz: ja > j, j > je, j > j, jy > ji, npr.: *jg > *jeg (njega, njegov G jd. m. i sr. roda, stcsl. jego naprama togo), *jg (usp. lat. iugum) > *jg (stcsl. igo jaram). Ovaj se razvojni proces naziva palatalizacija vokala. Kada je kasnije dvoglasnik (diftong) ai monoftongizacijom (v. nie) postao (na kraju rijei takoer i), u rijeima kao *kaina, *ngai, *shai >*kna, *ng, *sh, slogovna je harmonija naruena. Razvoj k > k itd. protekao je kako je gore navedeno; budui da je asibilacija prve palatalizacije ve bila dovrena, taj je razvoj krenuo drugim putem: k > c, g > dz (tako u stcsl. i polj., inae > z), h > s > sjevzapsl. , inae > s (s): cna cijena, *ndz (polj. nodze, inae -z- D i L jd. im. noga), *ss > sjevzapsl. soe, inae sos (npr. ukr. sosi D i L jd. crtalo na plugu). Ovaj se razvoj uobiajeno naziva drugom palatalizacijom velara. U poloaju /i + stranjonep. sugl. + /a stranjonepanici su takoer palatalizirani i, kao kod druge palatalizacije, asibilirani: *vka > *vc (stcsl. ovca ovca), *kniga > *kndz (stcsl. kndza G jd. im. knez), *vha > vs > sjevzapsl. (lu.) wa N jd. . roda sva, inae usp. rus. vsja. To je tzv. III. palatalizacija velara. Relativni se kronoloki redoslijed ne slae s uobiajenim numeriranjem: prva je palatalizacija, dodue, najstarija, ali je druga vjerojatno najmlaa. Nedavno je H. G. Lunt iznio miljenje da bi trea palatalizacija bila najstarija (?). Z a k o n o t v o r e n i h s l o g o v a dovodi do uklanjanja zatvorenih slogova. Kada je na kraju sloga bio suglasnik, slog se otvarao: a) ispadanjem suglasnika, npr.: *rakad > raka G jd. im. rak, *vd-sm > v-s 1. os. jd. aor. (od)vedoh; b) glasovnom promjenom koja je omoguila pomak slogovne granice, npr.: *ved-te > *ve-ste (stcsl. ve-sti ((od)vesti).
prosinca 2010.
225
Frantiek Vclav Mare
Ako je slog bio zatvoren zvonanikom, dolo je do sljedeega razvoja: a) diftonzi su se monoftongizirali: a > , a > > , ei > i (= ), eu > (> ), npr.: *paina > pna pjena, *dauh- > duh duh, *eitei > iti ii, *teuk- > tuk mast. b) veze samogl. + nosni zvonanik razvile su se u (dugi) nosni samoglasnik, tj. a/ + n/m > , e/ + n/m > , npr.: *ranka (= *ranka) > . c) Promjena veza *rka (stcsl. rka ruka), *desmt > dest deset samogl. + r/l u zatvorenome slogu zapoela je dodue u praslavenskome, ali je konaan rezultat oblikovan u sljedeemu, opeslavenskomu, razdoblju. Postanak usnenoga samoglasnikog fonema /u/ (od dvoglasnika) prouzroio je posljednju vanu promjenu u praslavenskome fonolokom sustavu. Vokalni su fonemi poredani u trokut, se razvilo u o, u , *rk > rk A jd. im. ruka. , npr. *gvriti > govoriti govoriti Na kraju prasl. i na poetku opeslavenskoga stoji sljedei vokalni trokut (s nosnim samoglasnicima na bokovima):
i y e a u/ o
Tako je praslavenski postojanjem dvostupanjskoga samoglasnikog sustava (bez usnenika) u obliku kria vremenski istovjetan: njegov postanak znai odvajanje praslavenskoga od baltoslavenskoga, njegovo se oblikovanje u samoglasniki trokut (s usnenicima) nalazi na njegovoj gornjoj vremenskoj granici, na prelasku u opeslavenski. U praslavenskom se leksiku mogu nai posuenice, osobito iz iranskih i germanskih jezika.
Opeslavenski
Gornjom vremenskom granicom opeslavenskoga smatramo iskljuivanje jerova iz sustava i denazalizaciju nazalnih vokala (osim polj., glu., dlu. i polapskoga), jer su upravo zamane promjene sustava odluujue za periodizaciju. (Ostale nam jezine razine ne pruaju za to
226
HUM 6
prikladnoga oslonca.) Opeslavensko se jezino razdoblje dakle zavrava u tijeku X.XI. (XII.?) stoljea, prema razliitu stanju na pojedinim dijelovima irokoga slavenskog jezinog podruja. U ovom je vremenu zavren razvoj prema zakonu otvorenih slogova, i to oblikovanjem slogova (kon)sonant + vokal + (kon)sonant; ovo se odnosi ponajprije na skupine tart/talt, tert/telt (i, s odreenom modifikacijom, na skupine art/alt na poetku rijei).6 Ove su se skupine konano razvile u trat/tlat, trt/tlt u svim junosl. jezicima te u ekome i slovakome, usp. npr.: prasl. *gard > stcsl. grad grad, *galva > glava glava, *berg > brg brijeg , obala), *melk > mlko mlijeko. Na preostalome sjevzap. podruju nastalo je trot/tlot, tret/tlet, usp. polj. grodu (G jd.) / gowa, brzeg/mleko. U sjevistsl. u ovim se sluajevima pojavljuje punoglasje (pleofonija, polnoglasje) torot/tolot, teret/tolot, usp. rus. gorod/golova, bereg/moloko. Ovaj je proces zavren u VIII.IX. (X.) st. Usporedo je tekao manje jasan razvoj skupina trt/tlt, trt/tlt. Refleksi akutiranih skupina art/alt na poetku rijei u svim su jezicima isti: rat/lat (npr. ramrame, lakom- lakom; one skupine koje nisu pod akutom daju u junoslavenskim i u slovakome takoer rat/lat (usp. srp.-hrv. rast, lakat, inae rot/lot (usp. rus. rost/lokot rast , lakat). U opeslavenskome jezinom razdoblju razvoj skupina nevelarni ekspl. + j doao je do kraja. O rezultatima razvoja skupina tj, dj v. gore (u odjeljku Grananje slavenskih jezika njihova znanstvena razdioba)7; sj, zj su se vjerojatno jo u prasl. (?) razvili u , (*dusja > dua dua , *nzj- > no no); rj, lj, nj dali su r, l, (*mrje > more more , *plje , *kn jemu > k emu k njemu). Postlabijalno j posta> pole polje lo je l (epentetsko l), usp. rus. kaplja (od *kapja) kaplja, rublju rubim, odrubljujem, uravl dral, kreml gradska utvrda. (Po naemu miljenju epentetsko se l proirilo na itavome slavenskom podruju, poslije je u
6 t predstavlja bilo koji nevokalni fonem (osim j). 7 Iste rezultate kao veza *tj pokazuje i razvoj skupine *kt (stcsl. not), odnosno gt (stcsl. moti moi = mog-ti; kod kt/gt samo pred nevel. vokalom); gn > g (og oganj), zaseban je takoer prelazak kn > k (kigy knjiga vjerojatno sekundarno, ali stari oblik knigy, zatim kontaminacijom kigy); usp. F. V. Mare 1969., 78 i 7. (Upozorenje na iscrpan lanak pod brojem 1).
prosinca 2010.
227
Frantiek Vclav Mare
jugoist. i sjevzap. ponovno nestalo.). Uzrok je ovakva razvoja bilo razliito sudjelovanje zvunosti u vezama tipa tj, pj. Oba su se jera nala u srednjemu redu samoglasnikoga trokuta; oni su se razvili u reducirano e i odnosno o8. Redukcijska kvantiteta bila je uklonjena u X. i XI. (-XII.?) stoljeu. U n e p r e k i n u t o m e nizu slogova s jerovima (ne izuzimajui ni jednolani niz) svi jerovi u neparnim slogovima, brojei od kraja rijei, nestali su bez nadoknade, u parnim slogovima oni su zamjenskim duljenjem postali puni vokali9, tj. e, ili o. Glas u bugarskom se ouvao (pisan: ), zatim u slovenskome u slogovima bez naknadnoga duljenja (, pisano e). U srp.-hrv., djelomice (ako se dulji) u slovenskome i ponekad slovakome se razvilo u a, u sjevzapsl. e (u lu. se veinom dalje razvilo u o). Pregled refleksa jerova u slavenskim knjievnim jezicima (primjeri: sn san, dn dan): bug. sn, den; mak. son, den; srp.-hrv. san, dan; sln. sn, dn; e. sen, den; slk. sen, de; glu. son, de; dlu. so, e; polj. sen, dzie; ukr. son, den; bjrus. son, dzen; (preostali jezici: kaup.: sen, ; polap.: bz bazga , zova, dan). Nestanak slabih jerova dokinuo je posljedice dosljedno provedena zakona otvorenih slogova: ponovno je nastao velik broj zatvorenih slogova. Tako se opeslavensko jezino razdoblje moe poistovjetiti s postojanjem iskljuivo otvorenih slogova. Pravi prijelaz iz opeslavenskoga u razdoblje ve vie-manje samostalnih jezika (koji ne moraju uvijek odgovarati dananjim knjievnim jezicima) predstavlja denazalizacija nosnih samoglasnika. U poljskome su se nosni samoglasnici ouvali, ali su se stopili10 u jedan fonem // = [/ ]. U ostalim jezicima prednji je nosni samoglasnik dao: e u svim junoslavenskim jezicima (pt > pet pet), (s razliitim daljnjim razvojem) u sjevzapsl. jezicima (usp. slk.: pt) i > a u sjevistsl. jezicima (usp. rus.: pjat); je dalo (pisano: ) u bug.: (rka > rka ruka), a u mak.: (raka), o
8 Slovom oznaujemo velarno e; ako je ovaj glas reduciran, jednak je . 9 Jerovi u neparnim slogovima oznauju se kao slabi (, ), a u parnima kao jaki (, ). 10 Istom u drugoj polovini XV. stoljea poljski su se nosni samoglasnici ponovno poeli razlikovati, ovaj put prema kvantiteti: > , > (pisano: ): pi pet, rka ruka, pity peti, mka brano . Nosni su samoglasnici ouvani takoer u kaupskome, slovinskome i polapskome (s razliitim zasebnim razvojem).
228
HUM 6
u sln. (roka), inae posvuda u (srp.-hrv., e., slk., glu., dlu., ukr., bjrus. i rus.: ruka). Znaajke opeslavenske f l e k s i j e : Dvojina se pravilno rabi kako u imenica tako i u glagola. Pojam ivoga u A jd. imenica mukoga roda poinje se izricati genitivnim oblikom (prvobitno istodobno s determinacijom). U deklinaciji postoji sedam padea, lokativ se takoer jo rabi bez prijedloga, ali ve u ogranienoj mjeri. Stare deklinacijske paradigme, utemeljene na razliitim osnovama, vrlo se mijeaju, izgradnja sustava usmjeruje se prema stvaranju tipova kojima je u temelju gramatiki rod (kod pridjeva je ovo provedeno vjerojatno jo u praslavenskome). Kratki i dugi oblici pridjeva slue za izricanje gramatike odreenosti (dobr dobar, dobrj dobri). Komparacija pridjeva poznaje samo dva stupnja, superlativ se jo nije razvio. Mogu se ustanoviti prvi oblini poetci stvaranja kategorije brojeva. Glagol ima dva jednostavna preterita (aorist i imperfekt), perfekt (nesl jesm nosio sam, donio sam) pokazuje jo znatno rezultativno znaenje (= praesens perfectum, engl.: I have carried). Perifrastini se futur poinje lagano razvijati (stcsl. htjeti ili poeti + inf.). Stara tvorba kondicionala (nesl bim) potkraj opesl. razdoblja zamjenjuje se opisnom konstrukcijom s aoristnim oblikom (nesl byh, i nadalje bez vremenskoga razlikovanja). Stvaranje sustava z a v i s n i h r e e n i c a u punom je jeku. Dijelom se rabe naslijeena jezina sredstva, a dijelom se slijedi grki ili latinski uzor; primjeri: oponaanje grkih infinitivnih konstrukcija stcsl.: a ee ssti o desn mene Mt 20,23 mjesto s moje desne strane, ko diviti s igemonu Mt. 27,14 tako da se upravitelj vrlo udio; za veznik da u izjavnim reenicama rabi se u sjevzapsl. jezicima jee/je (> e) = lat. quod. L e k s i k se obogauje grkim, latinskim, starovisokonjemakim i romanskim posuenicama. Napomena: Potkraj VIII. stoljea praslavenski jezik prelazi u opeslavenski, a ovaj se raspada najkasnije u XII. stoljeu. Ipak je udno kako se odravaju mnoge zajednike tendencije u tijeku razvoja pojedinih slavenskih jezika koji potom slijedi. Navedimo samo jedan primjer: uopavanje nastavka -m u 1. os. jd. prez. s v i h glagola u slovenskom je jeziku
prosinca 2010.
229
Frantiek Vclav Mare
bilo zavreno ve potkraj XV. stoljea, u srp.-hrv. ovo se stanje ustalilo jedno stoljee kasnije. Daleko od ovoga podruja u gornjoluikome ovaj je razvoj proveden u tijeku XVIII. stoljea. (Nastavak -m u glagola e-konjugacije knjievni jezik ni do danas nije prihvatio kao jedinu mogunost). U takvim sluajevima imamo posla s nekom vrstom tipolokoga opeslavenskog, ije se bie razgranalo u mnoge zajednike (naslijeene) sustavske injenice. U sustavu ve dugo samostalnih slavenskih jezika latentno postoje neke istovjetne razvojne mogunosti koje u pogodnim uvjetima na razliitim mjestima mogu doi do izraaja.
Starocrkvenoslavenski
Starocrkvenoslavenski je prvi i najstariji slavenski knjievni jezik. Rastislav, knez slavenske velikomoravske drave (vrlo priblino: na podruju dananje eke i Slovake uz oprez zbog nedostataka ove pojednostavnjene usporedbe), obratio se bizantskomu caru Mihajlu III. molbom da mu poalje misionare koji su upueni u pravo, da ojaaju mlado kranstvo u njegovoj zemlji i uvedu pravni red koji je bio obvezan u srednjovjekovnoj dravi. Godine 863. odaslao je Mihajlo III. u Moravsku takvo poslanstvo na elu s braom Konstantinom (irilom) i Metodom. Braa su bila podrijetlom iz Soluna i poznavala su grki i slavenski jezik. Konstantin je bio visokokolski profesor filozofije u Carigradu, a Metod pravnik (prije nego se povukao u samostan bio je visoki dravni slubenik). Bizantsko je poslanstvo u Moravskoj uspjeno provodilo svoju kulturnu djelatnost od godine 863. sve do Metodove smrti godine 885. Konstantin, Metod i njihovi uenici morali su svladavati ozbiljne potekoe, osobito kada je kneza Rastislava nasilno uklonio njegov neak Svatopluk (Svtoplk). S tim su povezana i dva putovanja u Rim; pri prvom je ve bolesni Konstantin stupio u samostan (kada je uzeo redovniko ime iril), uskoro je pak nakon toga umro (godine 869. u Rimu). Braa su uspjela dobiti od Svete Stolice aprobaciju [doputenje, nap. prev.] slavenske liturgije i jezika. Metod je imenovan nadbiskupom. Nakon Metodove smrti Svatopluk, koji se u politici oslanjao na Franako Kraljevstvo, protjerao je iz zemlje irilo-metodske uenike.
230
HUM 6
Dio se njih spasio bijegom u eku (gdje je utjecaj velikomoravskoga vladara pod knezom iz dinastije Pemislovia bio manji), drugi su otili na slavenski jugoistok (Ohrid), neki opet na srednjodalmatinsku (hrvatsku) obalu. Tako je bijedni kraj crkvenoslavenske knjievnosti postao istodobno snaan poetak njezina istinskoga irenja i uvrenja meu Slavenima. Iz makedonsko-bugarskoga prostora proirila se u Rusiju, k Srbima i neslavenskim Rumunjima. Za moravsku je misiju Konstantin preveo najvanije crkvene i pravne knjige s grkoga na staroslavenski; ova je knjievna djelatnost nadalje cvala u Moravskoj (ondje su nastali i prijevodi s latinskoga kao i originalna djela). Cjelokupno knjievno djelo ovoga razdoblja jezino je savreno i u svakom je pogledu na zadivljujuoj razini. To je dakle poetak slavenske knjievnosti, slavenske liturgije i slavenske duhovne kulture u europskome smislu. Radi toga je Konstantin uzdignuo slavenski dijalekt kojim se govorilo u njegovu rodnome gradu Solunu na razinu knjievnoga jezika; on ga je gramatiki normirao, upotpunio sintaksu, prilagodio i obogatio leksik. Po tadanjemu bizantskom shvaanju svaki je liturgijski jezik (tj. jezik priznate kulture) morao imati vlastito pismo. Stoga je Konstantin za stcsl. sastavio (sloio) g l a g o l j i c u . Ovo je pismo slobodno izumljeno, njegova slova ponekad dodue podsjeaju na razliite alfabete (grki, latinski, orijentalne), ali kao cjelina glagoljica je novo pismo. Ona odgovara zahtjevima stcsl. glasovnoga sustava i prikladna je za krasopis. U Bugarskoj se razvila obla inaica, a u Hrvatskoj uglata. Na istoku je obla glagoljica tijekom (X.-) XI. stoljea zamijenjena i r i l i c o m . Ovo se (mlae) slavensko pismo temelji na grkoj uncijali, grafemi za slavenske glasove uzeti su iz glagoljice. Godine 1708.-10. Petar je Veliki u Rusiji reformirao irilicu i u tom je obliku do danas rabe Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi, Bugari, Makedonci, a djelomice se upotrebljava za srp.-hrv. U Hrvatskoj se glagoljica duboko ukorijenila; na nju se ondje gledalo kao na nacionalno kulturno obiljeje jer je glagoljica omeivala hrvatsku kulturu kako od irilinoga Istoka tako i od zapadnoga venecijanskog utjecaja (latinsko pismo). U slavenskim liturgijskim knjigama ona je jo uvijek djelomice u uporabi.
prosinca 2010.
231
Frantiek Vclav Mare
Starocrkvenoslavenski jezik grana je opeslavenskoga. Osnova mu je dijalekt egejskoga sjeverozapadnog primorja. Kao knjievni jezik ipak je bio namijenjen moravskim Slavenima i u biti (in nuce) jednostavno je Slavenima nadomjetao jo nepostojee lokalne knjievne jezike. Zbog toga se u velikoj mjeri prilagoivao mjesnim dijalektima na fonolokoj, gramatikoj i leksikoj razini; ali ovo se dogaalo u okvirima poznate norme. Razlikujemo tri inaice starocrkvenoslavenskoga: 1) moravsku (Kijevski listii), 2) makedonsko-bugarsku (= kanonski, klasini stcsl.), eventualno 3) slovensku (Frizinki spomenici). Prvobitni isti oblik stcsl., u kojemu su bili napisani prvi tekstovi jo u vrijeme priprave za moravsku misiju, ne postoji ni u jednome ouvanom spomeniku; ovaj pretpostavljeni stadij N. S. Trubetzkoy naziva pracrkvenoslavenskim. Jezine su znaajke u osnovi takve da se on smatra ogrankom opeslavenskoga (v. gore). Osobito u najstarijim spomenicima (kraj X. i poetak XI. stoljea) to je jezik s otvorenim slogovima, s prilino dobro reguliranim stanjem jerova i nosnih samoglasnika i s oekivanim obiljejima junoslavenskoga jezika (npr.: du G jd. im. dua, ne du, kao u sjevsl. jezicima; hranilo uzda, tj. niti *hranidlo, kako bi otprilike glasilo u ekome, niti *horonilo, kao u sjevistsl. jezicima). Kanonskomu starocrkvenoslavenskom jeziku osobito su svojstvene sljedee pojave: bugarski refleks skupina tj/kt, dj (svta/not, meda), u starijim, osobito glagoljskim rukopisima, jo i izostanak razlike izmeu i ja (bla = blaja bijel), odsutnost fonoloki relevantnoga j (ego G jd. m. i sr. roda . njegov, moe G jd. . roda mj = jego, mojej). Za s i n t a k s u su karakteristini adnominalni i apsolutni dativ, npr.: (adnominalni dativ:) hram molitv kua molitve, (apsolutni dativ:) ete glagoljtu emu L 22,60 (genitiv apsolutni), adhuc illo loquente (ablativ apsolutni), dok je on jo govorio . Na podruju novih kulturolokih pojmova, ponajprije u religijskome i crkvenome nazivlju, stcsl. je utjecao izravno ili neizravno na v o k a b u l a r svih slavenskih jezika. Na temelju injenice da je stcsl. jezik grana opeslavenskoga, da donekle daje zajedniki nazivnik za kasniji razvoj pojedinih slavenskih jezika (npr. s obzirom na jerove, nazale i sustav vremena), on predstavlja
232
HUM 6
vrstu i nezaobilaznu osnovu za slavistiki studij. Po svojim arhainim znaajkama vaan je za indoeuropeistiku. Budui da omoguuje praenje nekih vanih razvojnih procesa u njihovu tijeku i na izmaku (npr. oblikovanje sklonidbe imenica, postanak sloene pridjevke sklonidbe i sl.), od neprocjenjive je vanosti za opu lingvistiku.
Crkvenoslavenski
Otprilike u XII. stoljeu (u ekoj ve u XI.) ovaj jezik postaje koine slavenske knjievnosti, to se vie ne oslanja na neki ivi dijalekt nego na tradiciju knjige. On zamjenjuje jo neustrojene lokalne knjievne jezike i sve se vie u svome razvoju prilagouje ve bitno osnaenim lokalnim razlikama (jaa centrifugalna tendencija). Ova interferencija knjievnoga jezika i lokalnih govora pojavljuje se znatno slobodnije nego u stcsl. razdoblju, ponekad ak nekako kaotino; ista rije primjerice dolazi jedanput u visokome (stcsl.), a drugi put u narodnome obliku, vokabular obuhvaa ne samo naslijeene knjievne izraze nego i regionalizme, ortografija i nadalje rabi grafeme za glasove koji ne postoje (esto i na pogrjenim mjestima), ukratko: norma je uskolebana. Unato svemu tomu ovaj jezik ostaje integrativnim sredstvom slavenskih uzajamnih odnosa. To se jezino razdoblje naziva crkvenoslavenskim. Kao posljedak teritorijalnih razlikovanja nastaju lokalne redakcije i subredakcije. Budui da je nadasve teko ova dva pojma precizno odvojiti, ograniit emo se ovdje na uobiajeno razlikovanje est redakcija; to su: 1) makedonsko-bugarska redakcija, esto nazivana srednjobugarskom; 2) srpska; 3) hrvatskoglagoljska; 4) eka; 5) ruska i 6) rumunjska redakcija, nastala mijeanjem bugarske ili rusko-ukrajinske s nekadanjim rumunjskim govornim elementima. Udio lokalnih sastavnica u razliito je vrijeme bio nejednak; tipian je primjer prodor bugarizama u ruski csl. u XV. stoljeu (drugi jusl. utjecaj). eki csl. doivio je svoj kraj ukidanjem slavenske liturgije u samostanu Szava (slavensku je slubu Boju bio uveo knez Bratislav II. godine 1097.). Ostale su redakcije nastavile ivjeti do novijega vremena, zapravo do konanoga uvrenja i irenja dotinih knjievnih jezika.
prosinca 2010.
233
Frantiek Vclav Mare
Nakon stabiliziranja ivih knjievnih jezika csl. se i dalje zadrao kao liturgijski jezik ili neke vrste lingua sacra. U tim je uvjetima prirodno dolo do novih (umjetnih) normiranja, do jakoga centripetalnog razvoja. Ovo se razdoblje moe oznaiti kao novocrkvenoslavenski. Konano su se iskristalizirala dva tipa novocsl.: 1) ruski tip (s bizantskom liturgijom pravoslavnih i unijata) i 2) hrvatski tip (s rimskim bogoslujem u Hrvata i eha); za slavensku liturgiju u ekoj, Moravskoj i Slovakoj 1972. godine stvoren je eki tip. Nijedna suvremena kulturna pojava ne lebdi u vremenskome zrakopraznom prostoru. Svaka se oslanja na stare korijene i smjera dalje u budunost; za jezik i knjievnost to vrijedi u punoj mjeri. Stoga je upoznavanje prolosti integralan, vaan i neprocjenjiv sastavni dio svakoga jezikoslovnog i knjievnog prouavanja. Kratice alv. aor. bjrus. bug. csl. e. dlu. glu. ie. inf. istsl. jugozapsl. jusl. kaup. lat. lu. mak. novocsl. alveolar(an) aorist bjeloruski bugarski crkvenoslavenski eki donjoluiki gornjoluiki indoeuropski infinitiv istonoslavenski jugozapadnoslavenski junoslavenski kaupski latinski luiki makedonski novocrkvenoslavenski
234
HUM 6
opesl. os. pal. polap. polj. prasl. rus. ruskocsl. sjevistsl. sjevsl. sjevzapsl. slav. slk. sln. spir. srp. srp.-hrv. stcsl. sv. ukr. vel. zapsl.
opeslavenski osoba palatalan polapski poljski praslavenski ruski ruskocrkvenoslavenski sjeveroistonoslavenski sjevernoslavenski sjeverozapadnoslavenski slavenski slovaki slovenski spirant srpski srpsko-hrvatski starocrkvenoslavenski svezak ukrajinski velar(an) zapadnoslavenski
Literatura
Arumaa, P., Urslavische Grammatik, sv. 1. Einleitung, Lautlehre, Vokalismus, sv. 2. Konsonantismus, Heidelberg, 1964.-76. Arcichovskij, A. V., Osnovy archeologii, Moskva, 1954. Bauer, J., Staroslavjanskij jazyk i jazyk itelej Velikoj Moravii. Sopostavlenie sintaksieskogo stroja, Magna Moravia, Praha, 1965., 469.-492. Birnbaum, H., The Dialects of Common Slavic, Ancient IndoEuropean Dialects, 1966., 153-197.
prosinca 2010.
235
Frantiek Vclav Mare
-, Internal Reconstruction, Order of Synchronic Rules in Generative Grammar, and the Problem of Early Balto-Slavic Relations, Problems of Typological and Genetic Linguistics Viewed in a Generative Framework, The Hague, 1970., 92-122. -, Four Approaches to Balto-Slavic, Donum Balticum, 1970., 6976. -, Common Slavic. Progress and Problems in its Reconstruction, Ann Arbor, 1975. ejka, M., A., Lamprecht, K otzce vzniku a diferenciace slovanskch jazyk, Sbornk prac filosofick fakulty Brnnsk university 12, 1963., 5-20. Diels, P., Altkirchenslavische Grammatik, Heidelberg, 1932., 21962. Dvornk, F., The Slavs: Their Early History and Civilization, Boston, 21959. -, Byzantsk misie u Slovan, Praha, 1970. Eisner, J., Les origines des Slaves d aprs les prhistoriens tchques, Revue des tudes slaves 24, 1948., 129-142. Grivec, F., Konstatin und Method, Lehrer der Slaven, Wiesbaden, 1960. Jagi, V., Enstehungsgeschichte der kirchenslavischen Sprache, Berlin, 21913. Jakobson, R., Remarques sur lvolution phonologique du russe compare celle des autres langues slaves, Travaux du Cercle linguistique de Prague 2, 1929. (pretisak Nendeln/Lieschtenstein, 1968.) Jakubinskij, L. P., Historija drevnerusskogo jazyka, Moskva, 1953. (Gliederung der slav. Sprachen, str. 47.) Karskij, E. F., Slavjanskaja kirillovskaja paleografija, Leningrad, 1928., Moskva, 21979. Koder, J., Zur Frage der slavischen Siedlungsgebiete im mittelalterlichen Griechenland, Byzantinische Zeitschrift 71, 1978., 315-331.
236
HUM 6
Kopen, F., K otzce klasifikace slovanskch jazyk, Slavia 19, 1949., 1-12. Kostrzewski, J., Praslowiaszczyzna, Pozna, 1946. Kurylowicz, J., O jednoci jezykowej balto-slowiaskiej, Biuletyn Polskiego Towarzystwa Jezykoznawczego 16, 1957., 70-114. (ruski prijevod u: Voprosy slavjanskogo jazykoznanija 3, 1958., 1549.) Kurz, J., Crkevnslovansk jazyk jako mezinrodn kulturn (literrn) jazyk Slovanstva, eskoslovensk pednky pro IV. mezinrodn sjezd slavist v Moskv, Praha, 1958., 13-35. Lehr-Spawiski, T., O pochodzeniu i praojczynie Slowian, Pozna, 1946. Lexicon linguae palaeoslovenicae. Slovnk jazyka staroslovnskho, sv. 1. ff, Praha, 1958.-(1966.) Lunt, H. G., Old Church Slavonic Grammar, The Hague, Paris, 1955., 61974. -, The Progressive Palatalization of Common Slavic, Skopje, 1981. Magnae Moraviae fontes historici, sv. 1.-5., (Pragae-) Brunae, 1966.77. Mare, F. V., Drevneslavjanskij literaturnyj jazyk v Velikomoravskom gosudarstve, Voprosy jazykoznanija 10, 1961., 2., 12-23. -, Diachronische Phonologie des Ur- und Frhslavischen, Mnchen, 1969. -, An Anthology of Church Slavonic Texts of Western (Czech) Origin, Mnchen, 1979. -, Die Tetrachotomie und doppelte Dichotomie der slavischen Sprachen, Wiener Slavistisches Jahrbuch 26, 1980., 33-45. Meillet, A. ( Vaillant, A.): Le slave commun, Paris, 1934. Miklosich, F., Lexicon paleoslovenico-graeco-latinum, emendatum, auctum. Vindobonae, 1862.-65. (Pretisak Aalen, 1977.)
prosinca 2010.
237
Frantiek Vclav Mare
Moszyski, L., Przyczyny rozkadu prasowiaskiego systemu jzykowego, Studia z filologii polskiej i sowiaskiej 5, 1965., 7785. Nahtigal, R., Slovanski jeziki. Ljubljana, 21952. (njemaki prijevod: Die slavischen Sprachen. Abri der vergleichenden Grammatik, Wiesbaden, 1961.) Niederle, L., Slovansk staroitnosti, sv. 1.-11., Praha, 1902.-25. -, Manuel de lantiquit slave, sv. 1.-2., Paris, 1923.-26. (eka inaica: Rukovt slovanskch staroitnost, izdanje priredio J. Eisner, Praha, 1953.) Pleiner, R. ( Rybov, A.), Pravk djiny ech, Praha, 1978. (u tome: Urnenfelderkultur, Ethnogenese und Urheimat der Slaven, str. 503-538. Sadnik, L., R. Aitzetmler, Handwrterbuch zu den altkirchenslavischen Texten, s-Gravenhage, 1955. Shevelov, G. Y., A Prehistory of Slavic. The Historical Phonology of Common Slavic, Heidelberg, 1964. Savski, F. et al., Sownik prasowiaski, sv. 1. ff., Wrocaw, W., Kr., Gdask, 1974.. Stankiewicz, E., D. S. Worth, A Selected Bibliography of Slavic Linguistics, sv. 1.-2., The Hague, Paris, 1966.-70. Toporov, V. N., O. N. Trubaev, Lingvistieskij analiz gidronimov verchnego Podneprovja, Moskva, 1962. Trubetzkoy, N. S., Altkirchenslavische Grammatik. Schrift-, Laut- und Formensystem, Graz, Wien, Kln, 1954., 21968. Turek, R., Bhmen im Morgengrauen der Geschichte, Wiesbaden, 1974. Udolph, J., Studien zu slavischen Gewssernamen und Gewsserbezeichnungen, Heidelberg, 1979. Vaillant, A., Grammaire compare des langues slaves, sv. 1.-5., Paris, 1950.-77.
238
HUM 6
Vajs, J., Rukovt hlaholsk paleografie, Praha, 1932. Vaica, J., Literrn pamtky epochy velkomoravsk 863-885, Praha, 1966. Vasmer, M., Die Slaven in Griechenland, Berlin, 1941. Vondrk, W., Altkirchenslavische Grammatik, Berlin, 21912. -, Vergleichende slavische Grammatik, sv. 1.-2., Gttingen, 21924.28. Wijk, N. v., Geschichte der altkirchenslavischen Sprache, sv. 1.: Laut und Formenlehre, Berlin, Leipzig, 1931. (ruski prijevod: Historija staroslavjanskogo jazyka, Moskva, 1957.)
S njemakoga preveo: Ivan Jurevi Filozofski fakultet Sveuilita J. J. Strossmayera u Osijeku
prosinca 2010.
239
Ivana Grbavac Filozofski fakultet Sveuilita u Mostaru
UDK 81373.616.2 8123 Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 16. IX. 2010.
METAFORIKA UPORABA JEZIKA I BILJNE METAFORE U KOGNITIVNOSEMANTIKOME OKVIRU

Metafore su specifine za odreenu kulturu i motivirane su kulturom. (Zoltn Kvecses)
Saetak
U ovome se radu pokuava saeto izloiti novi pristup analizi biljnih metafora temeljen na osnovnim postavkama kognitivne lingvistike. Uz komparativni pristup preispituju se metaforike realizacije ogranienoga biljnog korpusa te se pokuavaju izraditi osnovni modeli temeljnih konceptualnih metafora u biljnome nazivlju. U posljednja tri desetljea kognitivna je lingvistika napravila vaan i inovativan iskorak u odnosu na tradicionalnu lingvistiku jer je poela promatrati metaforu ne kao stilsku figuru kojom se sluimo u jeziku nego kao misaoni, spoznajni proces pomou kojega ovjek konceptualizira i kategorizira svijet oko sebe. Unato tomu to je posljednjih godina nastao velik broj radova posveenih upravo tumaenju metafore, gotovo da i nema radova unutar kognitivne lingvistike koji taj proces analiziraju rabei biljni korpus. Kljune rijei: metafora, kognitivna lingvistika, konceptualne metafore, biljno nazivlje.
240
HUM 6
Uvod
U hrvatskome znanstvenom prostoru, u okviru kognitivne lingvistike i kognitivne semantike, istraivanje biljnoga nazivlja i biljnih metafora predstavlja slabo zastupljeno podruje u usporedbi s istim istraivanjima na engleskome jeziku. Namjera ovoga rada, koji se zasniva na temeljnim postavkama kognitivne semantike (G. Lakoff, M. Johnson, Z. Kvecses),1 jest ukloniti ovaj nedostatak te uz komparativni pristup pruiti sustavnu analizu temeljnih pojmova iz svijeta biljaka u njihovim metaforikim realizacijama. Takoer e biti izraeni i modeli temeljnih konceptualnih metafora u biljnome nazivlju u okviru kognitivnosemantikoga pristupa. Radi toga je obraen korpus koji se u osnovi sastoji od 140 naziva biljaka, a dobiven je obradbom recentnoga rjenika suvremenoga engleskog jezika Dictionary of Contemporary English, Longman, 2000., kao i mnotva drugih rjenika suvremenoga jezika koji su posluili kao nadopuna. Koriten je i korpus Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Hrvatska jezina riznica2 kako bi se temeljni nazivi obogatili primjerima iz literature i drugih pisanih izvora. Konzultiran je dodatno i Hrvatski nacionalni korpus.3 U svjetskoj akademskoj zajednici metafore predstavljaju jednu od krucijalnih tema u kognitivnoj semantici. Cilj je ovoga rada predoiti rezultate istraivanja biljnih naziva i njihovih metaforijskih pomaka na hrvatskome jeziku i u usporedbi s dananjim lingua franca engleskim jezikom te se tako pribliiti modernim strujanjima u ovoj grani znanosti.
1. Metaforika uporaba jezika

Metafora (gr. meta = preko, pherein = nositi; metafora= prijenos) skraena je poredba; po njoj se ostvaruje prijenos znaenja tako da se istakne jedna zajednika znaajka iz nekoga podruja ivota i svijeta
1 2 3 Dobar pregled teorijskih temelja kognitivne ili spoznajne semantike na hrvatskome jeziku nalazi se u knjizi A. tambuk, Jezik struke i spoznaja, Knjievni krug, Split, 2005., poglavlje 2.2.4. <http://riznica.ihjj.hr> <http://hnk.ffzg.hr>
prosinca 2010.
241
Ivana Grbavac
koja se povee s drugim podrujem. Jo od vremena Aristotela metafora se smatra vanom jezinom pojavnicom, krucijalnom u knjievnim razmatranjima. Tako u 21. poglavlju Poetike Aristotel definira metaforu kao prijenos naziva s predmeta koji oznaava na neki drugi, i to ili s roda na vrstu, ili s vrste na rod, ili po analogijama (Aristotel, 1983., 43). Dugo se dralo kako metafora izriito pripada djelokrugu knjievnosti, poezije, meutim ona je isto tako esta i u svakodnevnome govoru, primjerice: - jagodica (prsta) < umanjenica od imenice jagoda - jabuica (Adamova) < umanjenica od imenice jabuka Pojavom i razvitkom kognitivne lingvistike, posebice kognitivne semantike, upravo metafora viena kao jezina stvarnost dobiva istaknuto mjesto, o emu najbolje svjedoe dvije knjige jednoga od vodeih kognitivnih semantiara Georgea Lakoffa i njegovih suradnika: Metaphors We Live By (Lakoff i Johnson, 1980.) i More Than Cool Reason (Lakoff i Turner, 1989.). Metafore su nezaobilazna tema i u vrlo poznatoj Lakoffovoj knjizi Women, Fire and Dangerous Things (1987.), djelu koje se smatra okosnicom teorijskih razmatranja temeljnih postavaka kognitivne semantike. Lakoffova sada ve klasina knjiga Metaphors We Live By (1980.) pokrenula je u kognitivnoj lingvistici pravi val istraivanja o metafori. Metafore vie nisu bile pitanje perifernoga zanimanja nego, naprotiv, pitanje od sredinje vanosti (Lakoff i Johnson, 1980., ix). Istraujui kako ljudi razumijevaju svoj jezik i svoje iskustvo, ova dva autora dola su do zakljuka da je metafora prisutna u naemu svakodnevnom ivotu, i to ne samo u jeziku nego i u naim mislima i djelovanju. Na je konceptualni sustav po svojoj prirodi metaforian i on igra sredinju ulogu u definiranju nae svakodnevne realnosti. Bit je metafore razumijevanje i doivljavanje jedne stvari pomou neke druge stvari (Lakoff i Johnson, 1980., 5). Ovi autori u svojoj knjizi nude ne samo obilje primjera metafore nego i proirenu analizu koja pokazuje korelaciju izmeu pojmovnoga strukturiranja i iskustvene matrice. Prema Z. Radmanu (1995., 125) metafore su primjer kreativne uporabe jezika i manifestacija imaginativnog miljenja, sposobna za inovativni proboj u podruje nepoznatog. Opisujui neto nepoznato u smislu poznatoga, vrsta je stabilnoga modela metaforikoga prijenosa znae242
HUM 6
METAFORIKA UPORABA JEZIKA I BILJNE METAFORE U KOGNITIVNO-SEMANTIKOME OKVIRU
nja. Navodimo primjer imenovanja biljaka, primjerice bluebell (blue + bell), sunflower (sun + flower). injenica je da prilikom stvaranja metafore ne izmiljamo nove rijei. Metafore ne uveavaju broj referenata: one na poseban nain mijenjaju razmjetaj postojeih i pritom dovode do novih, jo nepostojeih znaenja. Prema N. Godmanu (1976., 69) metafora znai stari naziv primijeniti na nov nain. U kognitivnoj su lingvistici uvrijeeni nazivi za dvije domene koje ine konceptualnu metaforu: izvorna domena (source domain) i ciljna domena (target domain). Brojna istraivanja4 konceptualnih metafora potvruju da konceptualne metafore obino rabe apstraktniji koncept kao cilj, a konkretniji koncept kao izvor. Tako se primjerice vrlo esto apstraktni pojmovi poput ivota, rasprave, drutvenih organizacija itd. definiraju konkretnim pojmovima poput putovanja, rata, biljaka i sl. Nae iskustvo s tvarnim svijetom oko nas slui nam kao prirodna i logika osnova za razumijevanje apstraktnih podruja. Pojava slina metafori jest metonimija pa u lingvistikoj literaturi esto nalazimo usporedna istraivanja ovih dviju pojava. Metaforama i metonimijama jezikoslovlje se bavilo jo od antikih vremena, no sve do prije nekoliko desetljea, tj. sve do pojave kognitivne lingvistike, one su bile tretirane kao stilske, odnosno pjesnike figure koje rezultiraju prenesenim znaenjem (tj. jedna se rije rabi umjesto druge) te su praktino svi njihovi aspekti, osim leksikih, bili zanemareni. Kognitivni lingvisti shvaaju metaforu i metonimiju kao temeljne kognitivne procese prisutne ne samo u jeziku nego u gotovo svim podrujima ljudskoga djelovanja. U jeziku su konceptualne metafore i metonimije meu onim imbenicima koji u znatnoj mjeri odreuju njegov ustroj, ne samo leksiki dio sustava nego i gramatiki, te su osnovni pokretai jezinih promjena (Brdar i Brdar-Szabo, 2001., 35). Primjere metonimijskih odnosa nalazimo u imenima poput dalija (Dahlia variabilis), nazvana prema vedskome botaniaru A. Dahlu, potom fuksija (Fuchsia), nazvana po njemakome botaniaru L. Fu4 Vidi recentna djela Z. Kvecsesa navedena u popisu literature.
prosinca 2010.
243
Ivana Grbavac
chsu, forzicija (Forsythia), nazvana po kotskome botaniaru W. Forsythu itd. Razliku izmeu metafore i metonimije Lakoff i Johnson (1980., 36) objanjavaju na temelju njihovih razliitih funkcija. Glavna je razlika izmeu njih u nainu preslikavanja: u metafori dolazi do preslikavanja meu razliitim spoznajnim modelima, dok je metonimija preslikavanje unutar jednoga modela. Jedna kategorija unutar modela predstavlja drugu kategoriju unutar istoga modela. Meutim u brojnim su primjerima granice izmeu metaforikoga i metonimijskoga preslikavanja zamagljene pa u tim sluajevima govorimo o supostojanju metafore i metonimije unutar iste kategorije. Govorei o toj pojavi, Brdar i Brdar-Szabo tvrde kako se u praksi pojavljuje cijeli niz problema pri razlikovanju metafore i metonimije jer je esto vrlo teko ustanoviti na emu preslikavanje poiva, na slinosti ili bliskosti (2001., 39). Upravo stoga za potrebe ovoga rada ne e biti naglaavanja razlike izmeu metafore i metonimije.
2. Metaforijska projekcija osnovne strukture biljke

U jezinoj kategorizaciji stvarnosti vano je istaknuti ulogu figurativnoga govora koji se, izmeu ostaloga, realizira i u metaforijskome i metonimijskome preslikavanju. To se potvruje i u biljnoj nomenklaturi s obzirom na veliku estou uporabe metafore. Naime nazivlje za biljke predstavlja bogat izvoran djelokrug imenovanja novih pojava u stvarnosti. O tome svjedoe brojni primjeri iz suvremenoga jezika (npr. hrv. grana medicine, cvijet drutva, rua vjetrova, pasti na niske grane, doi na zelenu granu itd.). Metafora biljke predstavlja jednu od iroko rasprostranjenih kljunih metafora kako u engleskome tako i u hrvatskome jeziku. Brojne su nedoslovne primjene biljnih termina: ,,korijen moe biti metaforiki proiren tako duboko da moe dosei ,,korijene sukoba ili ,,korijene zla; ,,traganje za korijenima pothvat je kojim se otkriva obiteljsko podrijetlo; ,,stablo i ,,grane takoer mogu biti uporabljeni nedoslovno, kao primjerice ,,grananje krvnih ila (sluaj u kojemu je slinost posve
244
HUM 6
oigledna) i ,,grane discipline (znanosti, kompanije, drutva) (sluajevi u kojima slinost nije vie tako oigledna, ali je preko analogije naznaena). Nadalje, cvjetanje nije vezano samo za cvijee jer ,,procvasti moe i posao, a takoer i kriminal; pridoda li se tomu da ,,cvjetati moe trgovina kao i bezakonje, onda je ve jasno da se ,,cvjetanje uope ne mora ni na koji doslovni nain odnositi na biljku. Jo radikalniji otklon od doslovnoga znaenja zbio se primjenom ovoga izraza na stil pisanja (koji sugerira povrnu dopadljivost i ,,sladunjavost). ,,Nositi plodove ili ,,roditi izrazi su koji se ve odavno ne rabe samo u doslovnome znaenju. Isto tako ,,plodne mogu biti ideje i inicijative, razgovori i suradnja. ,,Stablo se takoer openito rabi kao oblik simbolikoga predstavljanja u kojemu je botaniki izraz precizno uporabljen za oznaavanje strukture. Dovoljno je samo prisjetiti se ,,obiteljskoga stabla ili Darwinova ,,evolucijskoga stabla s ,,grananjem vrsta. Najvjerojatnije je ovdje rije o opemu naelu po kojemu ovjek pomou poznatoga pojma strukturira svoju stvarnost. Pri tome metafore imaju kljunu ulogu. Po Davisu i Herschu (1988., 321) metafore nam nude mogunost organizacije svijeta koji nas okruuje. Analiza naziva osnovnih pojmova kojima se imenuju pojedini dijelovi biljke pokazuje veliku estou uporabe metafora, primjerice: obiteljsko stablo, obiteljski korijen. Navodimo temeljne pojmove kojima se opisuje struktura biljke i njezine metaforijske realizacije izvan biljnoga svijeta korijen, grana, stablo, list, cvijet, plod. U hrvatskome jeziku rije korijen, osim temeljnoga znaenja, ima velik broj metaforinih znaenja: podrijetlo, dio iz kojega izrastaju ili se prostiru neki organi, poetak, bit stvari, izvor, rjeenje, dio rijei, matematiko rjeenje itd. Pretraujui i analizirajui British National Corpus (vidi S. Fulgosi i N. Tuman Vukovi, 2001.), dolo se do rezultata koji pokazuju omjer metaforinih i nemetaforinih znaenja engleskoga leksema root (korijen), a omjer (68,9% : 31,8%) kazuje da se gotovo dvostruko vie rabi nedoslovno znaenje ovoga leksema od doslovnoga. U nastavku se navode engleski i hrvatski primjeri u kojima se rabi rije root/korijen u prenesenome/metaforikome znaenju.
prosinca 2010.
245
Ivana Grbavac
Root - of the tooth, of the hair, of the nail, the root cause, roots music, put down roots itd. be/lie at the root of something biti uzrok neega: The love of money is the root of all evil. root in izvor iz kojega izrastaju druge stvari: Jazz has its roots in the folk songs of the southern states of the US. ones roots podrijetlo, korijen, primjerice: Alex Haleys story about his search for his roots became a bestseller. root and branch temeljito, do temelja; radikalno: a root and branch reform of the electoral system deep rooted prejudices duboko ukorijenjene predrasude put down roots pustiti korijenje, sroditi se s okolinom strike at the roots pogaati u sr cut off something at the roots zatrti u korijenu, sasjei to u korijenu Korijen - korijen rijei, korijen dlake, korijen nokta, korijen zuba, korijen jezika, korijen ivca, korijen zla (poetak, izvorite), obiteljski korijen (podrijetlo) iz korijena posvema, potpuno podsjei korijen emu, presjei u korijenu onemoguiti u samome poetku pustiti/uhvatiti korijenje udomaiti se, ustaliti se na nekome poloaju ili na nekome mjestu repa bez korijena ovjek bez temelja i koljena, bez utemeljenja, koji nije iz roda na glasu, skorojevi
246
HUM 6
vui korijenje potjecati, voditi podrijetlo zatrti u korijenu unititi zauvijek, iskorijeniti U nastavku je nekoliko primjera reenica iz knjievnosti u kojima se rabi rije korijen u prenesenome znaenju.
Takva traenja objanjenja svojstvena su Vladi Gotovcu, koji se u niemu, emu prilazi, ne zadovoljava povrnim ispitivanjima, on uvijek nastoji proniknuti u sam korijen pojava i otkriti komponente koje na njih determinirajui djeluju. (Vlado Gotovac, Tri sluaja, str. 190.)5 Mora da je korijen te misli nekud duboko zahvatio u bie mlade djevojke, kad ga nije moga da istrgne ak ni krajnji onaj oaj, to je onomadne u duu zarinuo usijani svoj alac. (Viktor Car Emin, Pusto Ognjite, str. 232.)6
Branch - a branch office, a branch of an organization, a branch of a subject (npr. mathematics), a branch of a family, a branch of the river (a smaller part) branch off 1. odvojiti se, odijeliti: a passage branching off from the main tunel 2. sii s glavne ceste: We branched off from the main road. branch out into (doing) something razgranati se, razviti se: the bookstore branched out into selling CDs and cassettes branch into two: the road branches into two Grana - grana industrije (vrsta djelatnosti), grana obitelji, grana znanosti, grana gorja (dio)
5 <http://riznica.ihjj.hr> 6 <http://riznica.ihjj.hr>
prosinca 2010.
247
Ivana Grbavac
jezina grana skup jezika neke porodice koji su genetski osobito blisko srodni razgranati se proiriti se, poboljati: u posljednje vrijeme posao im se razgranao biti kao suha grana bez ivotne snage, usamljen doi na zelenu granu oporaviti se ne raste mi na grani ne dolazim do toga lako: novac ni meni ne raste na grani pasti na niske grane srozati se pili (sijee, ree) granu na kojoj sjedi radi protiv samoga sebe sii s grane civilizirati se: siao je juer s grane (toliko je neuk, primitivan)
Rodio se pjesnik Zorani; otac mu je bio Ivan, a majka Elizabeta rod. Medulla ili Meldola. Istraivanjem Zoranieva rodoslovlja doznajemo: u drugoj polovini XIV. stoljea Zoraniev predak preselio se iz Like u Ljubu (mjesto izmeu Raanca i Nina) a potom u Pag, odakle je jedna grana porodice prela u Nin; prvi put u zadarskom kraju zabiljeeno je prezime Zorani 12. III. 1423. (Petar Zorani, Planine, str. 39.)7 Osobito se odlikuju poglavite ulice nove varoi, koje s jedne strane u luku utiu, doim se s druge prema visini Krsta ( Krst 1486 stopah visoka grana julskih planinah, pod kojom Trst u jednom polukrugu lei. ) pruaju. Kue su veom stranom na dva kata visoke, podugake i pristale, nu, ne ba vrsto, nit osobitom napravom sagradjene. (Antun Nemi, Putositnice , str. 162.)8 D Bog da, uzdahnu Mara, i Bog Vam to naplatio, dragi Tomo. Bit e Vam za duu, jer ja sirota stojim kao odsjeena grana u svietu, a svi moji rodjaci i skrbnici na me ree i meu mi svakim danom otrovne zmije u srdce! Tomo je ekao, ekao, marljivo iao na potu, je li kakovo pismo stiglo. Al dan za danom, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecem prodje, al nikakva glasa, (August enoa, Sabrane pripoviesti, str. 86.)9
7 <http://riznica.ihjj.hr> 8 <http://riznica.ihjj.hr> 9 <http://riznica.ihjj.hr>
248
HUM 6
Tree - a drawing with many branching lines that shows how several things are related to each other, npr. family tree; piece of wood or other material for certain purposes, npr. a shoe-tree not see the wood for the trees od drvea ne vidjeti umu; zbog detalja zanemariti bitno bark up the wrong tree biti na krivome tragu, obratiti se na krivu adresu it doesnt grow on trees ne raste mi na grani, kada govorimo o novcu, znai da ga ne bismo trebali uzalud troiti be out of your tree ne razmiljati razumno ili praktino the top of the tree najvii poloaj u struci to be up a gum tree biti u vrlo tekoj situaciji Stablo stabljika (stablo): stablo ivota, porodino stablo jezino stablo prikaz razvoja prajezika na pojedine grane reenino stablo u generativnoj gramatici grafiki prikaz hijerarhijskih odnosa u strukturi reenice rodoslovno/genealoko stablo crte u obliku shematiziranoga stabla s granama koje predstavljaju narataje jedne porodice Leaf - gold leaf, leaf (a single sheet of a paper) take a leaf out of somebodys book uzeti koga za uzor, npr. They are committing $3m to research. We could take a leaf out of their book.
prosinca 2010.
249
Ivana Grbavac
turn over a new leaf okrenuti novu stranicu, zapoeti nov ivot, npr. I see fatherhood as a chance to turn over a new leaf. leaf dio povrine stola koji se moe izvaditi kako bi se smanjo stol List - list papira/knjige, lisnato tijesto, list zlata, list noge, list (riba), list na vjetru (neodluan ovjek), list (novine) itati s lista izravno itati bez pripreme ono to pie na predloku (npr. tekst na stranome jeziku) kao na gori lista mnogo nae gore list na sunarodnjak, na ovjek, ovjek iz naih krajeva okrenuti list zavriti i poeti neto drugo, poeti se baviti neim drugim
A to u re Gubcu kad tam dodjem? KEGLEVI (izvadi ispod haljine list, te ga poda kanjcu.) (Mirko Bogovi, Matija Gubec: kralj seljaki, str. 124.)10 Gotovo istodobno uputio je skuptini Poeke upanije dobro potkrijepljenu molbu za doputenje izdavanja i ureivanja asopisa: Slavna skuptino! Nakanio sam kao vlasnik i glavni urednik izdavati list jedan, koji bi imao biti popularan te bi narodu naem donio udoredna i pouna razglabanja uope (Miroslav Kraljevi, Poeki ak ili Ljubimo milu, str. 10.)11
Flower the flower of something najbolji ili prvi dio neega, npr. Young men killed in the flower of their youth.
250
HUM 6
flower child djeca cvijea (pokret) flower girl djeverua flower power pokret mladih 60-ih i 70-ih godina koji su vjerovali da su mir i ljubav najvaniji u ivotu Cvijet - najbolji ili prvi dio ega, primjerice domaega proizvoda (brana, rakije), najbolji, elita: cvijet drutva (najbolji dio), u cvijetu mladosti, djeca cvijea (pokret)
Ljudi su rado zalazili u Sabininu kuu, jer govorahu ti isti ljudi da se kod Sabine sakuplja ba cvijet najotmjenijeh drutva glavnoga grada. (Eugen Kumii, Gospoa Sabina)12 Mato se takoer zadovoljno radovao sam sobom, jer se bjee ovaj seoski cvijet njemu obeao, ali nikomu nije hotio da oituje svoju radost. (Mato Vodopi, Marija Konavoka, str. 139.)13
Fruit the fruit/fruits of something dobri rezultati koje postignete nakon to ste marljivo radili: enjoy the fruit(s) of ones labours the fruits of the nature/earth plodovi zemlje (voe, povre, itarice, minerali itd.) bear fruit uroditi plodom Plod zametak ivoga bia u majci, fetus: bolesti ploda proizvod, rezultat kakve tjelesne ili umne djelatnosti: plodovi dugogodinjega rada, plod mate
prosinca 2010.
251
Ivana Grbavac
dati (ne dati) ploda dati (ne dati) rezultata, dovesti (ne dovesti) do rezultata
Evo, to je iva slika puka; Kamo srea, da ste na to prije Pomislili, toga nebi bilo. Pasanec (porugljivo.) Kakovo su sme posijali, Takav evo njima plod sad nie. (Mirko Bogovi, Matija Gubec: kralj seljaki, str. 56.)14 Ako si bio ti grijeh, tvoja ljubovca grijeh, ne upropasti nevino dijete. Ono je plod vaega grijeha, ali tko e zakljuiti da ono mora trpjeti za taj grijeh? - Ja te ne razumijem. (Ante Kovai, Fikal)15
3. Osnovni modeli konceptualnih metafora u biljnome nazivlju

Opa je tendencija jezika da sve to je nepoznato (Kess, 1993., 230), novo i nije dostupno naemu vidu imenujemo dobro poznatom formom rijei. Tako primjerice nevidljivi podvodni biljni svijet nalazi izvor za imenovanje u svijetu kopnenih biljaka prema konceptualnome modelu biljka > biljka:
Slika 1. Konceptualna metafora: Biljka je biljka.
Biljne metafore ine vano podruje u jezinoj kategorizaciji stvarnosti. Metaforiki pomak iz svijeta konkretnih biljaka vrlo esto ide u pravcu apstraktnih pojava, ali i drugih podruja ljudskoga iskustva. Evo nekoliko primjera vaeih za hrvatski jezik.
252
HUM 6
Slika 2. Konceptualna metafora: Ljudi su biljke.
Ovaj koncept nalazi svoju realizaciju u sljedeim primjerima: o Ona je procvjetala u posljednje vrijeme. o Uvenula je od tuge. o Bila je u cvijetu mladosti kada je umrla.
Slika 3. Picasso: ena cvijet
rua = zdravlje maslina = mir lovor = pobjeda

prosinca 2010.
253
Ivana Grbavac
jabuka = grijeh vrba = tuga ljiljan = ista, djevianska ljubav smokvin list = krivovjerje hrast = izdrljivost ljubiica = proljee ipak = plodnost Nazivima biljaka ne imenujemo samo apstraktne nego i mnoge konkretne pojmove. U naemu korpusu pronali smo sljedee metafore koje funkcioniraju po modelu: biljka > ivi i neivi svijet. a) Primjeri iz engleskoga jezika: Adams apple Adamova jabuica the Big Apple New York City banana republic banana-drava beanie vrsta eira beanpole visoka mrava osoba blackberry vrsta mobilnoga telefonskog ureaja carrot nagrada obeana nekomu kako bismo ga nagovorili da uini neto a carrot top osoba s naranastom kosom grass osoba, obino kriminalac, koja policiji govori o neijim kriminalnim aktivnostima i planovima blue grass vrsta tradicionalne amerike country glazbe koja se svira na gitarama kiwi osoba s Novoga Zelanda; ptica s Novoga Zelanda, s dugim kljunom, kratkim krilima i bez repa, koja ne moe letjeti
254
HUM 6
onion dome kupola koja ima oblik luka palm dlan peach posebno dobra ili privlana osoba ili stvar plum vrlo dobra stvar vrijedna posjedovanja a tall poppy privilegirana ili istaknuta osoba rose svijetlo-ruiasto vino rose window okrugli dekorativni prozor u crkvama b) Primjeri iz hrvatskoga jezika: jabuka 1. okrugli dio kundaka kubure; 2. dar, nagrada; 3. izboina na prednjemu dijelu sedla; 4. Adamova jabuica banana u koarci blokada udarca protivnikoga igraa visokim skokom i ispruenom rukom banana-drava banana-utika elektrini utika po obliku slian plodu banana kokosov samac kopneni rak, ivi na otocima Indijskoga i Tihoga oceana morski krastavac trp Brijest naselje u blizini Osijeka smokva morska riba kotunjaa iz porodice usnaa smokvar eprtlja lavandera prostaa, alapaa, prostakua narcis osoba koja iznimno voli sebe samoga, samoljubiva osoba kruka 1. jedan od oblika kundaka kubure; 2. predmet koji oblikom podsjea na kruku (elektrina arulja i slino); 3. sredstvo za trening u boksu, slui za stjecanje snage i preciznosti udarca
prosinca 2010.
255
Ivana Grbavac
ljiva modrica pod okom, poplavljelo oko od udarca ili ozljede ipak 1. ronata navlaka na vrhu roga goveda koja kasnije otpadne; 2. nita (npr. Evo ti ipak.) krumpir ovjek nevelike pameti, tvrde glave rua vjetrova dijagram koji pokazuje reim vjetrova na nekome mjestu: smjer, jainu i slino Vidljivo je da su metafore vezane za biljke este i u hrvatskome i u engleskome jeziku. Jedan od vodeih kognitivnih semantiara George Lakoff (1980.) istie metaforu: Ljudi su biljke kao vrlo produktivnu u engleskome jeziku. U nastavku se navodi nekoliko osnovnih konceptualnih metafora koje funkcioniraju u obama navedenim jezicima. Analiza to slijedi temelji se na modelu konceptualne metafore koji rabe Lakoff i Johnson (1980.), a ope je prihvaena u kognitivnoj lingvistici. 3.1. Metafora: Ljudi su biljke - - - - - - - a shrinking violet (a shy, self-effacious person) to be a rotten apple beanpole (a tall, thin person) a tall poppy (a privileged person) couch potato Hes a budding artist. Shes past her bloom.
I u hrvatskome nalazimo sline primjere: - On je narcis. - Pravi je krumpir (ovjek tvrde glave). - Ona je u cvijetu mladosti. - Njima stalno cvjetaju rue.
256
HUM 6
- Ona je procvala. - Uvenula je u posljednje vrijeme. Meutim kada se u metaforama spominju posve odreene biljke ili cvjetovi, nailazimo na razlike izmeu dvaju jezika, i to na razlike koje su posljedica ponajprije prisutnosti ili neprisutnosti te biljke na odreenome podneblju, odnosno njezine kulturne vanosti. Tako u hrvatskome moemo rei: Ona je prava mimoza (biti osjetljiv), dok se u moguim engleskim ekvivalentima ne e pojavljivati cvijet mimoza jer on ne raste u Engleskoj. Obrnuto, u engleskome jeziku nalazimo znaenjski ekvivalent: She is a shrinking violet. U engleskoj kulturi horse tail (preslica) pobuuje asocijativne veze s konjskim repom, dok u hrvatskoj kulturi ta ista biljka pobuuje asocijacije na preslicu. Klimatske, geografske i kulturoloke razlike izmeu engleskoga i hrvatskoga govornog podruja mogu uzrokovati razliitu uporabu metafore. 3.2. Metafora: Biljke su ljudi - weeping willow alosna vrba Levi Strauss (1976., 204) naglaava da projekcija ljudskih osobina (primjerice alostan) na druga iskustvena podruja nije nova nego je drevnoga podrijetla. 3.3. Metafora: Biljke su ivotinje Imenima ivotinja esto se imenuju biljke: - dog rose (divlja rua) - horse chestnut (divlji kesten) - dogberry (dren) - crabapple (divlja jabuka) - goose grass (troskot)
prosinca 2010.
257
Ivana Grbavac
Hrvatski primjeri: - kozja brada - mije uho - zmijin jezik 3.4. Metafora: ivotinje su biljke - kokosov samac (vrsta raka) - morski krastavac (trp) - smokva (vrsta morske ribe) 3.5. Metafora: Dio tijela je biljka - Adams apple - apple of your eye 3.6. Metafora: Dio tijela dio je biljke - eng. the root of hair/nail/tooth - hrv. korijen zuba/kose/nokta, list noge 3.7. Metafora: Biljka je dio tijela - eng. palm - hrv. mandula (badem), svekrvin jezik Koncept Ljudi su biljke u razliitim jezicima pojavljuje se u razliitim imenima, a u svojoj osnovi spaja ovjeka kao polazinu domenu te razliita svojstva biljaka kao ciljnu domenu. Pojavljivanje odreenih bilo cvjetova bilo stabala, ili konkretno voa, rezultat je kulturne prominentnosti i percepcije, to jest kako odreena jezina zajednica vidi svijet koji ju okruuje. Ta kulturna prominentnost integralni je dio enciklopedijskoga znanja ili znanja o svijetu koji ine podlogu prizorima pomou
258
HUM 6
kojih ovjek strukturira svoje iskustvo obiljeeno i kulturom i samim okrujem u kojemu pojedina zajednica govornika ivi.
4. Simbolizam biljaka
Istraivanjem znaenja biljnih naziva mogue je zakljuiti da biljke imaju vrlo razgranatu simboliku koja znatno pridonosi razumijevanju metaforikoga znaenja. Simbolika ukljuuje i dijakronijski aspekt koji zadire u prolost i izvore simbolike. Viestruku izvori (C. Didier, 2004., J. C. Cooper, 1999.) potvruju sljedeu simboliku. Maslina je simbol mira (npr. olive branch), lovor je simbol pobjede (npr. win/reap laurels). Jabuka je simbol plodnosti, ali i iskonskoga grijeha i iskuenja (npr. apple of discord). Rua je vjeni simbol ljubavi, ljepote (npr. as red as a rose), dok bijela rua predstavlja legendarni simbol smrti, ali i vjene, iste ljubavi i nevinosti. uta rua simbolizira ljubomoru i u engleskome i u hrvatskome. Rue su poznate i u engleskoj heraldici, a posebno kao simboli dinastije York (bijela rua) i Lancaster (crvena rua). Grah simbolizira plodnost i bogatstvo zato to njegova biljka daje mnogo sjemenk (npr. full of beans). Simboliko znaenje luka jest da je to neto vrlo korisno (npr. know ones onions). Mak, zbog svoga uspavljujueg uinka, ima simboliko znaenje sna. Vrba, zbog svojih grana koje padaju tako tuno, predstavlja smrt i tugu (npr. alosna vrba). Neke se biljke pojavljuju kao nacionalni simboli. Tako je iak nacionalni simbol kotske, a javorov list zatitni znak Kanade, koji se ak pojavljuje na dravnoj zastavi. Cedar je dravni znak Libanona. Ljiljan, osim to je simbol iste, djevianske ljubavi, pojavljuje se i na zastavi i grbu Federacije BiH u stiliziranome obliku. Trava, zbog svojih mnogih korisnih kvaliteta, predstavlja simbol korisnosti, slino kao i luk. Smokvino lie predstavlja minimalnu odjeu kojom su Adam i Eva pokrili svoje tijelo kada su zgrijeili. Upravo je stoga ono simbol krivovjerja. Palmino drvo, zbog vitkoga stabla i obilnoga lia, simbolizira pobjedu i ponovno roenje, a palmina granica simbol je trijumfa (npr. to carry the palm). Hrast, zbog tvrdoe, esto pred-
prosinca 2010.
259
Ivana Grbavac
stavlja besmrtnost ili izdrljivost. Besmrtnost takoer predstavlja i lie brljana, i to zbog toga to je uvijek zeleno. Ljubica je omiljeni simbol proljea. Plavkasta boja cvijeta, koja se povezuje s odanosti, uinila je ljubicu omiljenim darom ljubavnika. Djetelina je simbol irske i keltske nacionalne svijesti. Smatra se da je sv. Patrik, zatitnik Irske, rabio djetelinu s tri lista kako bi ilustrirao doktrinu Presvetoga Trojstva. Djetelina s etiri lista smatra se sreom, i to i u engleskoj i u hrvatskoj kulturi. ipak, zbog mnotva zrna u svome plodu, simbolizira plodnost. Kao to je vidljivo iz primjera, simbolizam biljaka vrlo esto ima svoje temelje u narodnome vjerovanju i religiji. I engleski i hrvatski jezik nastali su u kulturama koje su snano oblikovane kranstvom te imaju mnogo dodirnih toaka. No neki simboli predstavljaju i praznovjerja koja su esta u narodu. Poznavanje simbolike biljaka vaan je prilog prepoznavanju znaenja biljnih metafora, primjerice jabuka razdora. Simbolika biljaka nalazi odraza u sljedeim frazama: the apple of discord jabuka razdora fig leaf smokvin list win/reap laurels pobrati lovorike, mahati maslinovom granicom to bear/carry the palm pobijediti Izraz jabuka razdora ima svoj izvor u grkoj mitologiji. Naime u jednome mitu Erida, starogrka boica svae i nesloge, bacila je na vjenanju Peleja i Tetide meu goste jabuku na kojoj je pisalo namijenjeno najljepoj, a o koju su se otimale Hera, Atena i Afrodita. Jabuka dakle ima simboliko znaenje, a izraz jabuka razdora rabi se u mnogim europskim jezicima. Izraz smokvin list ima izvorite u Bibliji. Adam i Eva rabili su smokvine listove za skrivanje golotinje nakon to su kuali plod sa stabla spoznaje dobra i zla. Smokvin list u suvremenome jeziku ima preneseno znaenje: lano prikrivanje stvarnosti. Lovor ima simboliko znaenje pobjede, trijumfa te se ovo znaenje ogleda i u frazi pobrati lovorike (postati poznat, postii uspjeh). Maslinova granica biblijski je simbol mira, a fraza mahati maslinovom granicom znai nuditi mir.
260
HUM 6
Simboliko znaenje palme jest slava, blagoslov, trijumf, pobjeda te stoga fraza bear/carry the palm znai pobijediti. Na ovim je primjerima vidljivo da simbolika nalazi izraz u jezinoj realizaciji. Simbolika je dio kulturolokoga nasljea te ona, isto kao i kultura,16 proima ne samo jezine izriaje nego je i integralni dio konceptualnih procesa.
Zakljuak
Rezultati analize korpusa pokazuju da se biljke vrlo esto rabe u svome metaforikom znaenju. Biljno se nazivlje rabi u imenovanju kako konkretnih tako i apstraktnih ideja koje su vane u ovjekovu ivotu. Biljne su metafore vrlo vaan dio za jezinu kategorizaciju stvarnosti. Semantikom analizom temeljnih pojmova kojima se opisuje struktura biljke (korijen, cvijet i dr.) pokazali smo da se ove rijei vrlo esto rabe kao metafore. Najfrekventnije su konceptualne metafore koje rabe model ljudi su biljke, a zatim slijede modeli biljka je ivotinja, dio ljudskoga tijela dio je biljke itd. Poredbena interkulturalna analiza ukazala je na postojanje istovjetnih metaforiih projekcija (primjerice konceptualna metafora ljudi su biljke = people are plants), to govori u prilog univerzalnoj strukturi ovjekovih misli i zajednikoga kulturnog nasljea. No evidentne su i kulturoloke razlike koje mogu uzrokovati razliitu uporabu metafore i koje su rezultat razliite konceptualizacije biljnoga svijeta u razliitim kulturama, primjerice: Ona je prava mimoza. ~ She is a shrinking violet. Kognitivna analiza engleskih i hrvatskih biljnih metafora potvrdila je ovjekovu potrebu da nepoznate, apstraktne pojave imenuje biljnim nazivljem. Ovim je potvrena i opa postavka koja se esto spominje u kognitivnoj lingvistici, a ona kae da se u procesu imenovanja stvarnosti vrlo esto rabe konkretni, dobro poznati pojmovi u opisu apstraktnih pojava. To potvruju brojni primjeri metaforike uporabe biljnoga nazivlja.
16 Konceptualni sustavi kultura i religija po svojoj su prirodi metaforini. (Lakoff i Johnson, 1980., 40) (prev. I. G.)
prosinca 2010.
261
Ivana Grbavac
Istraivanje nazivlja iz podruja biljnoga svijeta, njegovo umreavanje i stvaranje veza s pojmovima iz razliitih znaenjskih polja predstavljaju zanimljivo podruje za budua istraivanja. Isto tako spektar buduih istraivanja trebalo bi proiriti na to raznolikiju grau, u nastojanju da se s kognitivno-lingvistikoga stajalita utvrdi eventualno postojanje univerzalnih konceptualnih metafora i njihovih kulturnih posebnosti.
Izvori i literatura
- Barcelona, A. (ur.) (2003.) Metaphor and Metonymy at the Crossroads, A cognitive Perspective, Berlin New York: Mouton de Gruyter. - Bedevian, A. K. (1936.) Illustrated Polyglottic Dictionary of Plant Names, Cairo. - Brdar, M. Brdar-Szabo, R. (2001.) Vlastita imena izmeu metonimijske Scile i metaforike Haribde, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 27, Zagreb, str. 31-48. - Brozovi Ronevi, D. ic Fuchs, M. (2006.) Metafora i metonimija kao poticaj u procesu imenovanja, Folia onomastica Croatica, 12-13, (2003.-2004), Zagreb: HAZU, str. 91-104. - Bujas, . (2001.) Veliki hrvatsko-engleski rjenik, Zagreb: Nakladni zavod Globus. - Cooper, J. C. (1999.) An Illustrated Encyclopaedia of Traditional Symbols, London: Thames and Hudson. - Deignan, A. (1999.) Corpus-based research into metaphor, u: Cameron, L. Low, G. (ur.), Researching and Applying Metaphor, Cambridge: Cambridge University Press, str. 177-199. - Dictionary of Contemporary English (2000.) Longman. - Didier Colin (2004.) Rjenik simbola, mitova i legendi, Zagreb: Naklada Ljevak.
262
HUM 6
- Dirven, R. Prings, R. (ur.) (2003.) Metaphor and Metonymy in Comparison and Contrast, Berlin New York: Mouton de Gruyter. - Fulgosi, S. Tuman Vukovi, N. (2001.) Relevantnost frekvencije jezine uporabe za opis strukture leksema, Suvremena lingvistika, 51-52, str. 73-86. - Gibbs, R. W. Steen, G. J. (ur.) (1999.) Metaphor in Cognitive Linguistics, Amsterdam Philadelphia: John Benjamins Publishing Company. - Godman, N. (1976.) Languages of Art, Indianopolis: Hackett Publishing Company. - Hornby, A. S. (1989.) Oxford Advanced Learners Dictionary of Current English, Oxford: Oxford University Press. - Hrvatska jezina riznica, <http://riznica.ihjj.hr> (18. 1. 2009.) - Hrvatski nacionalni korpus, <http://hnk.ffzg.hr> (25. 1. 2009.) - Hyman, R. Pankhurst, R. (1995.) Plants and their names: a concise dictionary, Oxford: Oxford University Press. - Kess, F. J. (1993.) Psycholinguistics. Psychology, linguistics and the Study of Natural Language, Amsterdam Philadelphia: John Benjamins. - Kvecses, Z. (2002.) Metaphor: A practical introduction, Oxford: Oxford University Press. - Kvecses, Z. (2005.) Metaphor in Culture, Cambridge: Cambridge University Press. - Lakoff, G. (1987.) Women, Fire and Dangerous Things: What categories reveal about the mind, Chicago London: The University of Chicago Press. - Lakoff, G. (1993.a) The Syntax of Metaphorical Semantic Roles, in: Pustejovsky, J. (ur.), Semantics and the Lexicon, Dordrecht Boston London: Kluwer Academic Publishers, str. 27-36.
prosinca 2010.
263
Ivana Grbavac
- Lakoff, G. (1993.b) The Contemporary Theory of Metaphor, u: Ortony, A. (ur.), Metaphor and Thought, Second edition, Cambridge: Cambridge University Press. - Lakoff, G. Johnson, M. (1980.) Metaphors We Live By, Chicago London: The University of Chicago Press. - Lakoff, G. Turner, M. (1989.) More Than Cool Reason, A Field Guide to Poetic Metaphor, Chicago London: The University of Chicago Press. - Radman, Z. (1995.) Metafore i mehanizmi miljenja, Zagreb: Hrvatsko filozofsko drutvo. - Stama, A. (1983.) Teorija metafore, Zagreb: Znaci. - kara, D. (2005.) Jezina kategorizacija ivotinjskog svijeta, Semantika prirodnog jezika i metajezik semantike, Zagreb Split. - tambuk, A. (2005.) Jezik struke i spoznaja, Split: Knjievni krug. - Tabakowska, E. (2005.) Gramatika i predoavanje: Uvod u kognitivnu lingvistiku, preveli Mateusz-Milan Stanojevi i Barbara Kryzan-Stanojevi, Zagreb: FF press. - Ungerer, F. Schmid, H. J. (1996.) An Introduction to Cognitive Linguistics, London New York: Longman. - Wierzbicka, A. (1996.) Semantics: Primes and Universals, Oxford: Oxford University Press. - ic Fuchs, M. (1991.a) Znanje o jeziku i znanje o svijetu, Zagreb: Biblioteka SOL i Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu. - ic Fuchs, M. (1991.b) Metafora kao odraz kulture, Zbornik radova Proimanje kultura i jezika, Zagreb: Hrvatsko drutvo za primijenjenu lingvistiku. - ic Fuchs, M. (1992.-1993.) Konvencionalne i pjesnike metafore, Filologija, 20-21, Zagreb, str. 585-593.
264
HUM 6
Ivana Grbavac
METAPHORICAL USE OF LANGUAGE AND PLANT METAPHORS WITHIN THE THEORETICAL FRAMEWORK OF COGNITIVE SEMANTICS
Summary
The aim of this paper is to present concisely a new approach to the plant metaphor analysis relying on the basic postulates of Cognitive Linguistics. We use comparative method and present metaphorical projections of a limited number of plant names. Additionally, we try to construct core models of the basic conceptual metaphors for plant names. In the last three decades within the theoretical framework of Cognitive Linguistics a highly important innovation has occurred in comparison with traditional linguistics. Namely, metaphor is primarily viewed not as a figure of speech, but as a cognitive process by means of which we conceptualize and categorize the world around us. Although research on metaphor has been very intensive in Cognitive Linguistics, few papers analyzing mataphors and plant names have been published. Key words: mataphor, Cognitive Linguistics, conceptual metaphors, plant names.
prosinca 2010.
265
Ivica Musi Mate Penava Filozofski fakultet Sveuilita u Mostaru
UDK 1 Wittgenstein L. 2-1 Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 19. XI. 2010.
(ne)RELIGIOZNI WITTGENSTEIN
Saetak
Ovim se lankom nastoji baciti novo svjetlo na osobu i djelo Ludwiga Wittgensteina, poznatoga austrijskog mislitelja, po mnogima jednoga od najveih suvremenih filozofa. U znanstvenome svijetu njega se obino percipira kao prethodnika logikoga pozitivizma, odnosno jednoga od osnivaa analitike filozofije pa se pretpostavlja kako je on, poput veine filozofa spomenutoga pravca, religiju smatrao besmislenom ili o njoj uope nije govorio. Nasuprot takvoj predodbi u ovome se radu argumentirano pokazuje kako je itav njegov ivot bio proet religioznim impulsom i bitno mu zacrtavao smjer. Iako nije bio pripadnik nijedne religijske zajednice, Wittgenstein je svim problemima pristupao s vjerskoga zrenika. O tome se govori u lanku koji je podijeljen u tri tematske cjeline. U prvoj se predouje religiozna pozadina Wittgensteinova ivota, u drugoj se iznose njegovi stavovi o religiji, a u treoj se razmatraju miljenja nekih priznatih filozofa vezanih za ovu problematiku. Kljune rijei: filozofija, religija, Culture and Value, etiki rigorizam, mistini doivljaj, oblik ivota, Bog.
266
HUM 6
Uvod
Za preteu logikoga pozitivizma, jednoga od osnivaa analitike filozofije i onoga koji je metafiziku smatrao besmislenom zadnje to bi se moglo vezati jest duboka religioznost. itajui Wittgensteinov Tractatus, u kojemu religiju svrstava u ono to se ne moe izrei, neki e kategoriki ustvrditi kako je svaki govor o filozofovoj religioznosti u najmanju ruku isti promaaj te kako se prije moe govoriti o njegovoj nereligioznosti ili ateizmu. No promotri li se ova problematika u iremu kontekstu, u obzoru Wittgensteinova ivota i njegovih kasnijih stavova, pokazat e se da je takva predodba posve neutemeljena, tovie pogrjena. Naime nain njegova ivota, odnos prema najvitalnijim egzistencijalnim pitanjima, njegova skromnost, tedljivost, krajnja etika istinoljubivost te okrenutost asketskomu i mistinomu govori u prilog tvrdnji kako je rije o vrlo produhovljenoj osobi koja je religiju smatrala oblikom ivota to se ne da kritizirati iz neke druge ivotne perspektive.
1. Pozadina Wittgensteinove filozofije

Mnogi su povjesniari filozofije miljenja kako ivot filozof nema osobita utjecaja na njihovo uenje te naglasak stavljaju samo na spekulativni dio posvema zanemarujui sve to je u njihovu ivotu individualno i osobno. Takav je stav spojen s uvjerenjem da se povijest filozofije kree pravocrtno, progresivno, kao to je sluaj sa znanosti, i da je filozofija put kojim se duh znanosti kree prema istini.1 No ima i onih koji izraa1 Ovakav stav susree se ve u djelu Dietricha Tiedemanna Duh spekulativne filozofije (1791.1797.), u kojemu je puko navoenje podataka o ivotu pojedinoga filozofa sveden na najmanju moguu mjeru, a naglasak se stavlja na spekulativni duh filozofije koji se moe sustavno izraziti. Ta je ideja prisutna i u djelu Gottlieba Tennemana Povijest filozofije (1789.1819.). I Tiedemann i Tenneman duboko su utjecali na Hegelova Predavanja iz povijesti filozofije (1833.-1836.). Za Hegela nema nita manje filozofski znaajno od spoznaje kako je neki filozof ivio i umro, kakvi su mu bili stavovi, navike ili ugled. Filozofiju on definira kao svoje vrijeme obuhvaeno u mislima. Ono to se u filozofiji artikulira stoga je cjelokupni grki ili srednjovjekovni svijet ili pak neki drugi. tovie, prema Hegelu prethodna povijest filozofije nije toliko povijest pogreaka, nego napredovanje u razotkrivanju biti istine, istine koja svoj cjelovit izraz zadobiva (gle iznenaenja!) u Hegelovu djelu. Iako se Hegelova koncepcija povijesti filozofije esto nalazila na udaru, od Marxa i Kierkegaarda pa sve do danas, to je jo uvijek obrazac prema kojem se povijest filozofije i dalje ispisuje. Filozofija je dosto-
prosinca 2010.
267
Ivica Musi Mate Penava
vaju duboku sumnju prema tezi da je duh filozofije mogue odvojiti od tijela filozofa i skepsu prema uvjerenju kako filozofija napreduje slino znanosti. Za njih je to arogantan stav koji nije sposoban razmotriti filozofa kao bie od krvi i mesa te je neprijateljski nastrojen prema njegovoj individualnosti, tjelesnoj opstojnosti i smrtnosti. To pak naposljetku dovodi do izobliivanja prolosti i svojevrsnoga krivotvorenja povijesti filozofije.2 Drei da je zanemarivanje ivotnih zadanosti nekoga filozofa latentna opasnost koja moe dovesti do pogrjene interpretacije pojedinih njegovih stavova ili uenja u cjelini, u ovome se radu nastoji umai toj zamci te se pridaje odgovarajua vanost konkretnim ivotnim okolnostima koje su zasigurno imale velik utjecaj na oblikovanje Wittgensteinova stava prema religiji. 1.1. Podrijetlo i rana mladost L. Wittgensteina Wittgensteinov otac, od kojega je filozof naslijedio strogi asketski duh, bio je neobina osoba. Godine 1864. bio je prisiljen napustiti gimnaziju zbog jednoga spisa o besmrtnosti due. Poslije se bavio proizvodnjom elika. Bio je vrlo vjet u transakcijama to je njegovoj obitelji priskrbilo status jedne od najbogatijih austrijskih obitelji.3 Nakon roenja (1889.) djeak Ludwig krten je u Katolikoj crkvi kao i ostala njegova braa i sestre. Katoliki se odgoj meutim ograniio na redoviti vjeronauk i pripremu za prvu priest i krizmu.4 Godine 1906. Wittgenstein je maturirao na bekoj realnoj gimnaziji. Za gimnazijskih dana ljeta je provodio na obiteljskome imanju Hochreit. Tu se uputao u dubokoumne razgovore sa sestrom Margarethe. Za te e razgovore kasnije rei da su u njemu ugasili djetinju vjeru.
janstvena povorka ideja koje koraaju od Istoka do Zapada, od Grka do nas Europljana ili nas Amerikanaca. Simon Critchley, Knjiga mrtvih filozofa, prev. Toni Valenti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010., str. 34-35. 2 Usp. isto, str. 36-37. 3 Usp. Wihelm Baum, Ludwig Wittgenstein izmeu mistike i logike, prev. Ksenija Premur, Naklada Lara, Zagreb, 2006., str. 11. 4 Usp. Ivan Macan, Je li Ludwig Wittgenstein bio religiozan, Obnovljeni ivot, Zagreb, god. LIV (2001.), br. 4, str. 504.
268
HUM 6
itav mu je ivot obiljeen etikim rigorizmom koji je naslijedio od bekoga filozofa Otta Weinigera, autora djela Spol i karakter. U tome djelu pisac ene predstavlja kudikamo nevrjednijim biima od mukaraca te naglaava nenadvladivu razliku izmeu spolova. Po njemu ene uope nemaju duu te nikako ne mogu dosei genijalnost. Mukarac pak koji dotakne enu gubi svoj duh. Apsolutna seksualna suzdrljivost uvjet je duhovnoga razvoja i genijalnoga stvaralatva. Wittgenstein e kasnije rei kako je kao dijete uvijek bio nesretan zato to je ovu knjigu proitao ve sa etrnaest godina. Nema dakle sumnje da je Weiniger odluujue utjecao na njegovu moralnu rigidnost, kulturni pesimizam i stav prema samoubojstvu. (U mladosti je esto dolazio u iskuenje poi Weinigerovim putem; ovaj je naime poinio samoubojstvo u dvadeset treoj godini ivota.)5 U dobi od dvadeset jedne godine Wittgenstein doivljava neto to e obiljeiti itav njegov ivot. Naime u Beu posjeuje kazalinu predstavu Sastavljai krialjk (Die Kreuzelschreiber) autora Ludwiga Anzengrubera. Glavni je lik udak koji ivi kao arobnjak i seoski filozof na veleposjednikome imanju ne osvrui se ni na kakve vaee norme. Nakon teke bolesti, naputen od svih, dobiva nadahnue, neki unutarnji glas koji mu govori: Ti pripada svemu i sve pripada tebi. Nita ti se ne moe dogoditi. Wittgenstein ovo doivljava kao mistini dogaaj koji mu otvara nove religiozne perspektive. Od toga se trenutka osjea apsolutno sigurnim pred sudbinom i potpuno neovisnim o vanjskim okolnostima. Ta nova vjera moe se oznaiti vjerom bez rijei; korijen joj je u mistinome doivljaju, a ne u intelektualnome uvidu. Wittgenstein e izjaviti kako je osjeao kao da mu je koprena pala s oiju te kako mu je to pomoglo sazrjeti i zauzeti ravnoduan stav prema bogatstvu svoga oca. Od tada mu sve stvari ovoga svijeta vie nita nisu znaile; roen je filozof.6
5 Usp. W. Baum, n. dj., str. 15. 6 Usp. isto, str. 21-22.
prosinca 2010.
269
1.2. Od Cambridgea do objavljivanja Tractatusa Nakon studija aeronautike u Manchesteru i susreta s Fregeom, koji mu savjetuje da studira kod Russella, mladi Wittgenstein odlazi na Cambridge gdje upisuje studij filozofije. Na Cambridgeu se susree s Russellom koji u pismu svojoj prijateljici o njemu kae: Uvjeren sam da je moj njemaki inenjer sulud. Smatra da nije mogue spoznati nita empirijsko. Primorao sam ga da prizna da u sobi nema nikakvoga nosoroga, ali je on to odbio uiniti.7 Neko su vrijeme Russell i Wittgenstein bili vrlo prisni, no kasnije se sve vie udaljuju. Izmeu ostaloga Wittgensteinu je smetala Russellova aljiva kritika religije. Za vrijeme boravka na Cambridgeu Wittgenstein ita ruske realiste, napose Tolstoja i Dostojevskoga, a velik utjecaj na njega ostavlja i djelo Williama Jamesa Razliitost religijskoga iskustva. James u tome djelu brani postavku kako je mistika drukiji i vii oblik spoznaje Boga. Iako je bio pozitivist, kao duboko religiozna osoba James je pokuavao obraniti religiju od pretjeranoga pozitivizma. Tvrdio je kako se religija moe valjano iskazati nasuprot znanosti jer je ne treba znanstveno dokazivati. Mistini doivljaj Boga ovjeku ulijeva osjeaj sigurnosti i uvjerenje da mu se nita ne moe dogoditi. U spomenutoj knjizi James se bavi misliteljima koji su znatno utjecali i na Wittgensteina, primjerice Augustinom, Kierkegaardom, Angelom Silesiusom ili Ivanom od Kria. Sredinom 1912. godine Wittgenstein pie Russellu kako mu ova knjiga znai mnogo, iako nije dovoljan razlog da postane sveenikom, ali mu pomae na putu usavrivanja, osobito pri oslobaanju od zabrinutosti.8 Nakon izbijana Prvoga svjetskog rata Wittgenstein se dobrovoljno prijavljuje u vojsku (u rujnu 1914.). Potaknut Tolstojevim djelom Kratko tumaenje evanelja, u tajni dnevnik zapisuje: Uvijek iznova u duhu ponavljam Tolstojeve rijei: ovjek je bez snage po mesu, ali je slobodan po duhu. Moda u meni ima neto duha. Ne bojim se da u biti ustrijeljen, nego se bojim da svoju dunost neu ispuniti kako valja. Neka mi Bog dadne snagu! Amen, amen, amen.9
7 Isto, str. 24. 8 Usp. isto, str. 29. 9 Isto, str. 37.
270
HUM 6
Wittgensteina nadahnjuje i Dostojevski, pogotovo odlomak iz Brae Karamazovih u kojemu Aljoa govori kako je svatko odgovoran za svakoga u svakome smislu, a pogotovo on. Na majino pitanje kako to da je on odgovoran za sve druge vie negoli ostali (jer postoje ubojice i lopovi, a on nije poinio nikakav straan zloin), Aljoa odgovara kako je u biti svatko odgovoran za svakoga i sve. Ne zna kako to objasniti, ali to osjea tako snano da ga ta spoznaja boli.10 U tome razdoblju Wittgenstein ita i Nietzschea iji ga stav o kranstvu duboko pogaa. Pita se kako netko moe ismijavati kranstvo koje je zasigurno jedini pouzdani put k srei.11 Potom postavlja upit to znamo o Bogu i u emu je smisao ivota. Znamo da u svijetu ima neto problematino to nazivamo njegovim smislom, da taj smisao nije u svijetu nego izvan njega, da su dobro i zlo povezani sa svijetom. Smisao ivota i svijeta moemo nazvati Bogom, to korespondira s usporedbom o Bogu kao Ocu. Molitva je misao o smislu ivota. Kasnije Wittgenstein pie kako vjerovati u Boga znai razumjeti pitanje o smislu ivota, uvidjeti da s injenicama svijeta jo nije sve svreno, uvidjeti da ivot ima smisla.12 1.3. Wittgensteinov kasniji ivot Za vrijeme zarobljenitva u Italiji Wittgenstein je svomu prijatelju u logoru rekao da bi elio postati sveenikom. Meutim, budui da nije imao volje upisati studij teologije koji je trajao etiri godine, odluio je postati uiteljem za to mu je po tadanjemu obrazovnom sustavu trebala samo godina studija. Govorio je da tako najbolje moe djeci pribliiti evanelje. No kao odgojitelj znao je pokazati i loiju stranu svoje osobnosti. Naime dogaalo mu se da bi neke svoje uenike udario, povukao za ui ili kosu. Zbog takvih je ispada ak dospio i na sud. Mnogo godina kasnije za boinih je blagdana postavio sebi zadatak otii i ispriati se svima koje je uvrijedio, osobito uenicima prema kojima je bio grub. Poslije te svojevrsne ope ispovijedi u dnevnik je zapisao kako ga je ta
10 Usp. Bob Plant, The Wretchedness of belief: Wittgenstein on Guilt, Religion and Recompense, The Journal of Religious ethics, Wiley-Blackwell, vol. 32 (2004.), br. 3, str. 473. 11 Usp. W. Baum, n. dj., str. 38. 12 Usp. isto, str. 45-46.
prosinca 2010.
271
ispovijed uz Boju pomo dovela u bistru vodu, u bolji odnos prema ljudima i u veu ivotnu ozbiljnost.13 Iz vremena njegova uiteljevanja vrijedi spomenuti i zgodu kada je jednom s djecom bio na izletu. Dok su se vraali, pao je mrak. On je hodao od djeteta do djeteta i svakomu govorio: Boji se? Ako je tako, samo mora misliti na Boga.14 Kasnije dolazi u kontakt s Moritzom Schlickom, idejnim osnivaem Bekoga kruga. Odravali su dobre odnose, ali se nikako nisu slagali oko pitanja vezanih za religiju. Bili su suglasni oko toga da vjerski nauci ne sadre nita teorijsko. Ali se Wittgenstein nije slagao sa stavom da je religija neto to pripada djetinjstvu ovjeanstva i da e u vrijeme kulturalnoga razvoja potpuno ieznuti. Na Schlickovu ideju kako postoje dva tumaenja dobra plitko, koje kae kako je dobro dobro zato to tako Bog eli, i duboko, koje kae da Bog eli dobro jer je ono dobro Wittgenstein odgovara kako su sva daljnja pitanja suvina ako je dobro ono to Bog nalae. U tome sluaju govor o religiji nije vaan. To je samo jurianje na granice jezika.15 Iako nije pripadao nijednoj poznatoj religiji, Wittgenstein je svaki problem promatrao iz vjerske perspektive. Kransku je simboliku smatrao udesnom jer je samo iz nje doputeno izgraditi filozofski sustav. Zanimljivo je i njegovo miljenje o Kierkegaardu kojega je smatrao najveim filozofom XIX. stoljea i o kojemu je govorio kao o svecu. Jednom je pak prilikom svomu prijatelju Druryju rekao da njih dvojica, ako ele ivjeti religioznim ivotom, ne bi smjela mnogo priati o religiji nego bi trebala drukije ivjeti: Mislim da e samo ako pokua biti dobar i pomagati drugim ljudima na kraju nai put do Boga.16 Kada je Wittgenstein umro, njegovi su prijatelji bili u nedoumici treba li ga pokopati po obredima Katolike crkve. Tada se njegov prijatelj Drury prisjetio kako je filozof jednom rekao da se nada kako e se njegovi katoliki prijatelji nakon njegove smrti moliti za njega. Takoer je pripovijedao kako je i Tolstoj, koji je bio otar kritiar Crkve, dao poko13 14 15 16 Usp. Ante Vukovi, Imena i Rije, Svjetlo rijei, Sarajevo Zagreb, 2009., str. 17-19. Usp. W. Baum, n. dj., str. 72-73. Usp. isto, str. 86-87. Usp. B. Plant, n. dj., str. 464.
272
HUM 6
pati svoga brata po crkvenim obredima. Tako je Wittgenstein pokopan na groblju St. Giles po katolikim obredima 1. svibnja 1951.17 Njegov uenik i prijatelj Norman Malcolm pie da Wittgenstein nije prihvaao nijednu slubenu vjeru niti je bio poboan u tradicionalnome smislu. Ali u njemu je leala mogunost religije. Na nju je gledao kao na oblik ivota (pojam esto rabljen u Istraivanjima) u kojemu nije sudjelovao, ali prema kojemu je gajio veliko sklonost i koji ga je iznimno zanimao. Malcolm navodi i jedan Wittgensteinov stav o katolicima: govorio je kako se ne bi mogao natjerati da vjeruje sve to oni vjeruju. No Malcolmu nikad nije bilo do kraja jasno je li to bila kritika katolianstva ili priznanje nekoga Wittgensteinova unutarnjega nedostatka. Drao je da je ova druga interpretacija blia istini.18
2. Pitanje religije u Wittgensteinovim djelima

2.1. Stavovi o religiji u Tractatusu Wittgensteinov Tractatus logico-philosophicus knjiga je koja je zasigurno izazvala mnogo kontroverz i dobila onoliko tumaenja koliko ju je osoba proitalo. Iako je iz samoga djela teko odgonetnuti Wittgensteinove namjere, iz nekih drugih tekstova, kao to su njegovi dnevnici pisani usporedo s Tractatusom, vidljivo je to je njime kanio postii. S jedne je strane, poput pozitivista, elio ukazati na ono to je mogue izrei, odnosno to je mogue iskustveno provjeriti. To ga, iako protiv njegove volje, odreuje kao prethodnika novopozitivizma Bekoga kruga koji se kasnije na njega pozivao. S druge pak strane, u stilu W. Jamesa, nastojao je ukazati na vrijednost podruja koje ovjek ne moe dosei pozitivnim iskustvom.19 Wittgenstein poinje knjigu izjavama: 1. Svijet je sve to je sluaj. 1.1 Svijet je cjelokupnost injenica, a ne stvari.
17 Usp. W. Baum, n. dj., str. 108. 18 Usp. William Donald Hudson, Ludwig Wittgenstein, The bearing of his philosophy upon religious belief, Lutterworth press, London, 1968., str. 6-8. 19 Usp. W. Baum, n. dj., str. 41-42.
prosinca 2010.
273
1.11 Svijet je odreen injenicama i time to su to sve injenice.20 itavo djelo trebalo bi promatrati u svjetlu ovih reenica koje su svojevrstan misaoni okvir u kojemu se odvija Wittgensteinova refleksija. To bi trebalo imati na umu i kada se proita da je svijet potpuno indiferentan za ono Vie, odnosno da se Bog ne objavljuje u svijetu.21 Tu izjavu ne bi trebalo shvatiti deistiki, nego ju valja tumaiti u surjeju Wittgensteinova istinskoga poimanja svijeta, onako kako ga definira na poetku: svijet je skup injenica. S toga gledita navedena reenica dobiva posve novi smisao: eli se naglasiti injenica da se o Bogu ne moe i ne treba znanstveno govoriti jer Bog pripada podruju onoga neizrecivoga.22 Wilhelm Baum miljenja je kako je Tractatus suvremena inaica negativne teologije koja utire put prema Bogu otimajui transcendenciju iz podruja izrecivoga. S tim u vezi navodi Wittgensteinovu izjavu iz pisma izdavau Ludwigu von Fickeru: knjiga je etike prirode i sastoji se od dvaju dijelova od onoga to je pred itateljem i svega onoga to nije napisano. Upravo taj drugi dio Wittgenstein smatra posebno vanim. Budui da smatra kako ga treba strogo ograniiti, Wittgenstein u Tractatusu etiko ograniuje iz unutranjosti. Ono o emu brojni trabunjaju on je, prema vlastitim rijeima, utemeljio tako to je o tome utio.23 Kao dopuna ovomu mogao bi se uzeti stav 6.4312 iz Tractatusa:
Vremenska besmrtnost ovjekove due, to jest dakle njen vjeni dalji ivot i poslije smrti, ne samo to nije ni na koji nain zajamen, nego prije svega ta pretpostavka uope ne prua ono to se njome uvijek htjelo postii. Ta zar se rjeava neka zagonetka time to ivim vjeno? Nije li taj vjeni ivot isto tako zagonetan kao i sadanji? Rjeenje zagonetke ivota u prostoru i vremenu lei izvan prostora i vremena. (Nisu zakoni prirodne nauke ono to treba rijeiti).24
20 Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, prev. Gajo Petrovi, Veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo, 1987., str. 27. 21 Isto, str. 187. 22 Usp. W. D. HUDSON, n. dj., str. 27. 23 Usp. W. BAUM, n. dj., str. 50. 24 L. Wittgenstein, n. dj., str. 187.
274
HUM 6
Ovaj stavak nesumnjivo potkrjepljuje Baumovo miljenje jer njime Wittgenstein eli rei kako doista malo znamo o Bogu i o dui te kako je rije o vjenoj zagonetci. 2.2. Predavanja o religioznome vjerovanju Predavanja o religioznome vjerovanju Wittgenstein je odrao godine 1938. uskomu krugu svojih uenika na Cambridgeu, a djelo s istim naslovom nastalo je objavljivanjem biljeaka nastalih za vrijeme predavanja. Predavanja poinju reenicom jednoga austrijskoga generala: Mislit u na tebe poslije smrti ako to bude mogue. Odmah potom filozof izjavljuje kako zna za dvije grupe ljudi: jednu koja misli da je ovo besmislica i za drugu koja ne misli tako.25 Ako bi netko vjerovao u Sudnji dan, pie dalje Wittgenstein, i pitao me vjerujem li i ja, odgovorio bih mu da nisam siguran i tu nastaje dubok jaz izmeu nas. Ako bi, uzevi drugi primjer, netko rekao da je iznad nas njemaki zrakoplov, a ja mu odgovorio da nisam siguran, prilino bismo se sloili oko toga. Ovime Wittgenstein eli naglasiti da u prvome sluaju nije rije o slaganju ili neslaganju, nego o razmiljanju o potpuno drugim stvarnostima, odnosno o kretanju na razliitim podrujima. Ako pitamo ovjeka zato vjeruje, on e vjerojatno rei da ima dokaz. Ali to to on ima moglo bi se nazvati nepokolebljivom vjerom koja se pokazuje u nainu na koji on upravlja svojim ivotom. U tome smislu rije je o najvremu vjerovanju jer je ovjek zbog njega spreman riskirati kudikamo vie nego to bi riskirao zbog neega to je znatno utemeljenije. Vjerovanje nije slino drugim duevnim stanjima.26 U religioznome diskursu kljune se rijei rabe u posve drukijemu znaenju negoli u znanstvenome. Rije Bog jedna je od onih koje najranije nauimo. Rabimo ju kao da predstavlja neku osobu. Ali i kada bi nam pokazali sva bia, rekli bismo da ne razumijemo to ta rije znai. Zapravo smo nauili to ona ne znai i samo se u tome smislu moe rei da smo razumjeli. Moglo bi se rei: to god vjerovanje u Boga jest, ono
25 L. Wittgenstein, Predavanja i razgovori o estetici, psihologiji i religioznome vjerovanju, prir. Cyril Barrett, prev. Andrej Jarni, Clio, Beograd, 2008., str. 65. 26 Usp. isto, str. 65-69.
prosinca 2010.
275
ne moe biti vjerovanje u neto to moe biti provjereno ili za to moemo pronai sredstva za provjeravanje.27 2.3. Filozofijska istraivanja U svojim Istraivanjima Wittgenstein za predodbe o religiji i etici kae kako nisu produetci miljenja, uobiajenoga na drugim podrujima, nego poivaju same u sebi. Filozof ih proglaava oblicima ivota koje s gledita drugih oblika nije mogue podvri kritici.28 Budui da je religija oblik ivota, ona nije oblik znanosti. Religijski jezik tako ini vlastitu jezinu igru; budui da nitko nema pravo korigirati jednu jezinu igru drugom, pokuaji Bekoga kruga bili su uzaludni.29 2.4. Biljeke iz djela Culture and Value Djelo Culture and Value izbor je iz Wittgensteinovih biljeaka o raznim temama kao to su religija, etika, kultura, a odabrao ih je i objavio Wittgensteinov uenik i jedan od upravitelja njegove ostavtine Georg Henryk von Wright. Tako u nizu zabiljeaka nalazimo Wittgensteinova pitanja: Kako bismo se trebali osjeati kada nikada ne bismo uli za Krista? Bismo li se trebali osjeati kao da smo ostavljeni u mraku? Zar to nije isti osjeaj kao osjeaj djeteta koje zna da je samo u prostoriji? Na kraju zakljuuje da je korijen religioznoga ludila u nereligioznosti.30 U nastavku stoji kako kranstvo nije doktrina, nikakva teorija o neemu to se dogodilo i to e se dogoditi s ljudskom duom, nego samo opis neega to se stvarno dogaa u ljudskome ivotu. Ako se neki stavovi prikau kao dogme koje su vezane za miljenje (ne u smislu da je miljenje odreeno nego da je izraavanje miljenja potpuno kontrolirano), to e onda imati vrlo ozbiljne posljedice. Ljudi e naime ivjeli pod apsolutnom tiranijom iako ne e moi rei da nisu slobodni. Wittgenstein tvrdi kako je s Katolikom crkvom slino stanje. Naime dogma se
27 28 29 30 Usp. isto, str. 71-72. Usp. W. Baum, n. dj., str. 89. Usp. isto, str. 104. Usp. L. Wittgenstein, Culture and Value: A selection from the posthumous remains, Blackwell Publishers Ltd., Oxford, 1980., str. 15.
276
HUM 6
iskazuje u obliku tvrdnje koja je neoboriva i s kojom se svi stavovi mogu uskladiti. To nije zid koji postavlja granice vjerovanju; vie je to neka vrsta konice, uteg privren za nogu to ograniuje slobodu kretanja. Tako dogme postaju neosporive.31 Za Wittgensteina kranstvo nije utemeljeno na povijesnoj istini nego predstavlja (povijesnu) priu koja kae: Sad vjerujte! Ali ne vjerujte onom vjerom kojom vjerujete povijesnom izvjeu; vjerujte u dobru i u zlu; neka vam to bude cilj ivota. Ovdje je predstavljena poruka; ne postupajte s njom kao s drugim povijesnim porukama; naite joj posebno mjesto u ivotu; u tome nema nikakva paradoksa. Ako bi se povijesna izvjea iz evanelja i pokazali pogrjenima, to ne bi smjelo ostaviti utjecaja na vjeru jer nema nikakve veze s opim istinama uma.32 Wittgenstein se pita to ovjeka tjera da vjeruje u Kristovo uskrsnue. Ako on nije uskrsnuo, onda je mrtav kao i svi ostali koji su umrli i ne moe nam pomoi. On je bio uitelj, a sada kada ga nema mi smo poput siroadi koja se mora snai sama. Kao da smo u paklu, iskljueni od raja o kojemu moemo samo sanjati. Ali ako uistinu elimo biti otkupljeni, za to nam treba neto vie od mudrosti, snova i razmiljanja; za to nam treba vjera. A vjera je vjera u ono to treba momu srcu i dui, ne momu razumu. Jer moja dua mora biti otkupljena, ne moj razum.33 Filozof Stari zavjet shvaa kao tijelo bez glave; Novi je zavjet glava, a poslanice su svojevrsna kruna. Kada bi Stari zavjet bio sam, nedostajalo bi mu ono glavno, ispunjenje svih nada idovskoga naroda. Ovo ispunjenje dolazi s Novim zavjetom. Ali Wittgenstein naglaava da s glavom nuno ne ide i kruna. Osim toga on na vie mjesta kritizira kasnije poslanice navodei kako je u njima izgubljena skromnost koja je postojala dok je Isus jo bio iv.34 Za Boju se bit kae da jami Boje postojanje. To je za Wittgensteina posve pogrjean nain rezoniranja jer bi se po istoj logici moglo rei da bit pojma boja jami postojanje boje. Ali ne moe se objasniti znaenje pojma boja bez pokazivanja uzorka neke boje. Drugim rijeima
31 32 33 34 Usp. isto, str. 32-33. Usp. isto, str. 37. Usp. isto, str. 38. Usp. isto, str. 40.
prosinca 2010.
277
Wittgenstein, slino kao i mnogi prije njega, odbacuje ontoloki dokaz za Boje postojanje koji neopravdano prelazi iz podruja pojmova u podruje zbiljskoga postojanja. Po njemu dokaz za Boje postojanje trebao bi biti neto pomou ega se moe samoga sebe uvjeriti u Boju egzistenciju. Ali Wittgenstein misli kako vjernici koji nude takve dokaze ele analizirati i racionalno opravdati svoje vjerovanje iako sami nikada ne bi doli do vjere pomou takvih dokaza. Uvjeravanje nekoga u Boje postojanje jedna je vrsta odgoja, oblikovanja neijega ivota na odreen nain. No sam nas ivot odgaja da vjerujemo u Boga, i to ne po osjetnome iskustvu ili viziji nekoga bia nego po patnji koja nam ne pokazuje Boga kao iskustveni objekt nego kao neto neizrecivo.35 Ovime se Wittgenstein prikljuuje plejadi kritiara dokaza za Boje postojanje koji su tijekom tisua godina nastojali u razliitim inaicama iznijeti valjane logike razloge koji bi svaki mislei um prisilili da prihvati istinu kako Bog nuno postoji. Svojim je stavom po mnogoemu vrlo slian Karlu Jaspersu koji smatra da nas konkretne ivotne situacije, posebice granine situacije (patnja, smrt, bol), dovode do spoznaje kako svijet nije zavren nego je u stalnoj promjeni pa ga se stoga ne moe shvatiti na temelju njega samoga. To nas dovodi pred Nita i pred nedovrenost te nas navodi na misao da se ne moemo zadovoljiti svijetom kao jedinim bitkom.36 Na kraju valja navesti nekoliko Wittgensteinovih samostalnih izjava iz ove knjige vezanih za religijsku tematiku:
Religija je kao mirno morsko dno na najveoj dubini koje ostaje mirno koliko god su valovi na povrini jaki.37 Religija moe jedino biti neto kao strastveno posveivanje sustavu koordinata. Iako je to vjerovanje, to je u biti nain ivota ili nain gledanja na ivot.38
35 Usp. isto, str. 94-97. 36 Usp. Ivica Musi, Moe li transcendentni Bog biti osoba: Stjepan Zimmermann nasuprot Karlu Jaspersu, Matica hrvatska, iroki brijeg, 2010., str. 97. 37 L. Wittgenstein, Culture and Value, str. 61. 38 Isto, str. 73.
278
HUM 6
(ne)RELIGIOZNI WITTGENSTEIN Religiozna vjera i praznovjerje prilino su razliiti. Jedno je povjerenje, dok drugo nastaje iz straha i vrsta je lane znanosti.39 Iskreni je religiozni mislitelj kao hoda po uetu. Izgleda kao da hoda po zraku. Ima najmanji mogui oslonac. A ipak je stvarno mogue hodati po njemu.40
3. Wittgensteinova religioznost s gledita kasnijih filozofa

Wittgenstein je bio predmet rasprava mnogih filozofa poslije njega pa su tako i njegovi stavovi o religiji zaokupljali mnoge mislitelje. Ovdje e biti govora samo o nekima koje je ova problematika posebno zanimala. Rije je ponajprije o njegovu ueniku i prijatelju Normanu Malcolmu, zatim o amerikome profesoru Duncanu Richteru, kotskome profesoru Bobu Plantu te hrvatskome filozofu i moda najboljemu poznavatelju Wittgensteinove misli na ovim prostorima Ivanu Macanu. 3.1. Malcolmov osvrt na Wittgensteinovu religioznost Malcolm na poetku objanjava poznatu Wittgensteinovu izjavu kako on sve probleme promatra iz religijske perspektive. Tu tvrdnju po Malcolmu ne treba shvatiti u strogome nego u analognome smislu. Wittgenstein je po svemu sudei bio svjestan analogij koje su postojale izmeu njegova filozofskoga i religijskoga nazora. No razlika je u tome to u vjeri prestaje svaka vrsta objanjavanja i tumaenja pa je dovoljno rei da su neki dogaaji volja Boja.41 Malcolm potom navodi i Wittgensteinovu tvrdnju kako njegove rijei imaju znaenje samo ako dobivaju rasvjetljenje odozgor. Malcolm je siguran kako filozof ovdje aludira na religijski kontekst. Po Wittgensteinu cilj je religijskoga ivota istinsko bivovanje, a to ne moe osigurati nijedna doktrina, ma koliko razumna bila. Iako nije vjerovao u teoloke formulacije, religijsku je simboliku drao predivnom. Usporeivao ju je
39 Isto, str. 82. 40 Isto, str. 84. 41 Usp. Norman Malcolm, Wittgenstein: A religious point of view, Routledge, London, 2002., str. 1-2.
prosinca 2010.
279
s gestama koje nisu posljedica odreenoga miljenja. Kao primjer za ovu usporedbu posluio mu je in ukraavanja grobova cvijeem. Cvijee se stavlja kako bi se mrtvacu odala poast, a ne zbog miljenja da e ga mrtvac opaziti. Vjera se moe saeti u osjeaj potpune sigurnosti, u ovjekovu elju da postane pristojno ljudsko bie, da njegovo djelo primi osvjetljenje odozgor i da bude u skladu s Bojom voljom.42 3.2. Richterovi stavovi o Wittgensteinovoj filozofiji religije Profesor Richter smatra da izvorna Wittgensteinova filozofija religije moe opstojati samo ako se primjeni na pojedinca ili na mali broj istomiljenika jer je po njegovu tumaenju Wittgensteinova filozofija ponajprije osobni proces, rad na samome sebi. Richter smatra da istinska Wittgensteinova filozofija religije openito ne napada kreacionizam, ontoloki dokaz i sline stavove, nego u sredite stavlja pojedinca kojemu postavlja pitanja, raspravlja s njim, nudi mu rjeenja, a sve kako bi se osvijetlilo stanje i pokazalo muhi izlaz iz staklene muholovke43. Ali to moe biti samo osobni proces te nema mjesta za uopene hipoteze ili openite zakljuke o religiji.44 Wittgenstein je na jednome mjestu ustvrdio da se povjerenje u Kanta ili Spinozu moe kositi s naim religioznim uvjerenjima, to se ne moe dogoditi ako vjerujemo njemu. Religiozno vjerovanje moe biti zaraeno filozofskom zbunjenosti, ali jedino to istinska Wittgensteinova filozofija moe ponuditi jesu savjeti. Ima li neka tvrdnja smisla ili ne, vidi se po tome pomae li ona ovjeku u praktinome ivotu. Ne postoji kombinacija rijei, kao primjerice dokaz za Boju postojanje, koja nikada ne bi mogla imati primjenu u ivotu pojedinca niti postoji kombinacija koja ima znaenje u svakome surjeju. Zato, uzevi u obzir Wittgensteinove
42 Usp. isto, str. 18-21. 43 Sintagma iz Filozofskih istraivanja za koju je Wittgenstein tvrdio da je cilj filozofije. 44 Usp. Duncan Richter, Missing the entire point: Wittgenstein and religion, Religious studies, Cambridge University press, vol. 37 (2001.), br. 2, str. 170-171.
280
HUM 6
stavove o religiji, nikako na mogu postojati wittgensteinovske doktrine o religiji.45 3.3. Wittgenstein i Plant Plant zapoinje svoj rad tvrdnjom kako nije ispravno rei da je Wittgenstein bio agnostik jer je filozof u vie navrata izraavao nesigurnost i neutralnost glede pitanja vezanih za religiju, dok je agnosticizam po sebi nereligiozno orijentiran. Bilo kakvo izravno neslaganje s problematikom zahtijevalo bi njezino potpuno shvaanje. Neki bi nevjernik mogao parafrazirati neije vjerovanje vezano za kristologiju, ali isti taj ne bi mogao pravilno predstaviti punu egzistencijalnu teinu Kristove rtve i vanost koju ona ima za svakodnevni ivot.46 Plant smatra da je u Wittgensteinovu govoru o religiji najzanimljivija injenica kako korijene i prirodu religije treba pripisati ljudskoj prirodi, ljudskoj prirodnoj odgovornosti za svijet. Ovo se najbolje shvaa ne kao naturalistiko-antropoloko-apologetski stav nego kao neto filozofski proiavajue, opis religioznoga ponaanja koje bi trebalo osloboditi od zbunjenosti zato to nekomu tko je zbunjen hipotetska objanjenja malo pomau. Wittgenstein se najvie usredotouje na ona vjerovanja i obiaje koji imaju oitiju etiku dimenziju jer se jedino uz pomo takvih duboko ljudskih dogaaja moe poeti shvaati kranske posebnosti. I na osnovi osjetljivosti prema ovoj korjenitoj etinosti i vanosti religijskih obreda Wittgenstein se bez pretjerivanja moe smatrati kraninom u odreenome smislu.47 3.4. Macan o Wittgensteinovoj religioznosti Ivan Macan pie o Wittgensteinovoj religioznosti u povodu pedesete godinjice njegove smrti. Na poetku upozorava kako je teko Wittgensteina svrstati u bilo koju skupinu jer je rije o osobi o kojoj je napisano toliko oprenih stavova. Boravak na bojitu i u zarobljenitvu u Italiji u
45 Usp. isto, str. 173-174. 46 Usp. B. Plant, n. dj., str. 450-452. 47 Usp. isto, str. 466.
prosinca 2010.
281
njemu su probudili odreenu religioznost. Macan posebno naglaava njegovu duhovnu probuenost i enju za duhovnim ivotom u tijeku vremena provedenoga na bojinici, to je vidljivo iz njegovih tajnih dnevnika.48 Pozivajui se na Paraka,49 Macan tvrdi da je Wittgenstein iskljuio religiozne stavove iz Tractatusa jer u njemu ne bi bilo smisla govoriti o onome o emu se ne moe govoriti, ali ih je zato ukljuio u svoje osobne dnevnike. Po Macanu Wittgensteinova je religioznost bila posebne vrste: njegov odnos prema Bogu bio je vie pod utjecajem straha od Bojega suda zbog poinjenih grijeha; misao na posljednji sud uvijek ga je dirala. Na to je vjerojatno velik utjecaj imao Wittgensteinov rigorozni stav o moralnoj istoi koji ni on sam nije mogao zadovoljiti i zbog ega je esto patio.50 Macan posebno naglaava kako Wittgensteinova vjera nije bila institucionalnoga karaktera; tovie, on je itava ivota osjeao odbojnost prema institucijama. Iako ga je obredna strana vjere vrlo zanimala, malo je vjerojatno da je prisustvovao nedjeljnim misama. Macan takoer sugerira kako je Wittgensteinovo teoloko znanje bilo skromno iako je esto itao evanelja i htio prodrijeti u njih. No smatrao je da se o stvarima vjere ne treba mnogo priati te je kritizirao one koji su postupali drukije.51
Zakljuak
Teko je na kraju ne sloiti se s onima koji smatraju da je L. Wittgenstein bio duboko religiozna osoba. O tome zorno govore rigorozna moralna istoa i asketizam kojima je neprestano teio te trajni osjeaj grjenosti, ak i za neke postupke koje i veina vjernika smatra potpuno normalnima. Jedino to mu se moda moe prigovoriti jest prenaglaavanje neinstitucionizirane vjere: postoje samo ovjek i njegov Bog, za
48 Usp. I. Macan, n. dj., str. 503-505. 49 Franz Parak bio je mladi beki uitelj s kojim se Wittgenstein u zarobljenitvu istinski sprijateljio. 50 Usp. I. Macan, n. dj., str. 506-507. 51 Usp. isto, str. 508.
282
HUM 6
istinski odnos nije potrebno nita drugo. Rije je o mistinome predanju Bogu u ijim se rukama osjeamo potpuno sigurno i preputamo se njegovoj volji traei njegov blagoslov. Kako se god ovaj stav tumaio, ipak mu se ne moe odrei korjenita religioznost. Na kraju se moe rei da je Wittgenstein po mnogoemu bio ekscentrina osoba. (Pitanje je bi li inae postao velik filozof!?). Unato tomu njegov moralni ivot svakomu bi mogao biti, ako ne uzorom, onda makar poticajom za razmiljanje o tome to trebamo initi elimo li barem donekle odrati status djece Boje.
Literatura
Baum, Wihelm, Ludwig Wittgenstein izmeu mistike i logike, prev. Ksenija Premur, Naklada Lara, Zagreb, 2006. Critchley, Simon, Knjiga mrtvih filozofa, prev. Toni Valenti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010. Hudson, William Donald, Ludwig Wittgenstein, The bearing of his philosophy upon religious belief, Lutterworth press, London, 1968. Macan, Ivan, Je li Ludwig Wittgenstein bio religiozan, Obnovljeni ivot, Zagreb, god. LVI (2001.), br. 4, str. 503-511. Malcolm, Norman, Wittgenstein: A religious point of view, Routledge, London, 2002. Musi, Ivica, Moe li transcendentni Bog biti osoba: Stjepan Zimmermann nasuprot Karlu Jaspersu, Matica hrvatska, iroki brijeg, 2010. Plant, Bob, The Wretchedness of belief: Wittgenstein on Guilt, Religion and Recompense, The Journal of Religious ethics, WileyBlackwell, vol. 32 (2004.), br. 3, str. 449-476. Richter, Duncan, Missing the entire point: Wittgenstein and religion, Religious studies, Cambridge University press, vol. 37 (2001.), br. 2, str. 161-175.
prosinca 2010.
283
Vukovi, Ante, Imena i Rije, Svjetlo rijei, Sarajevo Zagreb, 2009. Wittgenstein, Ludwig, Culture and Value: A selection from the posthumous remains, Blackwell Publishers Ltd., Oxford, 1980. Wittgenstein, Ludwig, Predavanja i razgovori o estetici, psihologiji i religioznome vjerovanju, prir. Cyril Barrett, prev. Andrej Jarni, Clio, Beograd, 2008. Wittgenstein, Ludwig, Tractatus logico-philosophicus, prev. Gajo Petrovi, Veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo, 1987.
284
HUM 6
(ir)RELIGIOUS WITTGENSTEIN
Summary
This article stems from the need to shed a different light on the person and writings of Ludwig Wittgenstein, a renowned Austrian thinker, who many people see as one of the greatest contemporary philosophers. An image of Wittgenstein as the predecessor of the logical positivism and one of the founders of analytical philosophy is present in the scientific world. From this some draw an assumption that he thought of religion as senseless as many of these philosophers or refused to talk about it at all. In contrary to such a view, this article presents, with valid arguments, a viewfrom which it is clearly visible that his whole life was driven by a religious impulse, which determined its most part and set its direction. Although he was a member of no religious confession, he looked at every problem from a religious point of view. This is presented through three thematic units of the article. The first will be dealing with the religious background of Wittgensteins life, the second will present the attitudes to religion and the third will consider viewpoints of some known philosophers on this issue. Key words: philosophy, religion, Culture and Value, ethical rigorism, mistycal experience, form of life, God.
prosinca 2010.
285
Ivan evo Mostar
UDK 1 Otto R. 2-13 Struni lanak Primljeno: 2. XII. 2010.
SVETO U FILOZOFIJI RUDOLFA OTTA

Saetak
U lanku se nastoji saeto prikazati pojam svetoga u filozofiji R. Otta istiui kako Otto najprije obrazlae temeljni pojam numinoznoga koji se nalazi u svim religijama, osobito onim biblijskim, otkrivajui dva aspekta numinozne tajne (mysterium numinosum): onaj zastraujui (tremendum), i onaj zadivljujui (fascinans). Ono to je misteriozno nije samo neshvatljivo zato to na um u odnosu na misteriozno ima odreena nesavladiva ogranienja, nego smo u tome sluaju suoeni s neim potpuno drugim i drukijim, to je u veini sluajeva nesumjerljivo naoj intelektualnoj sposobnosti. S obzirom na mysterium numinosum autor takoer primjeuje da se u tijeku itave povijesti religije provlai dvojak aspekt. Iako se boansko moe ovjeku pojaviti kao neto stravino, zastraujue, ono ima i svoje privlano, zadivljujue lice. Analizirajui pojam svet (lat. sanctus), Otto predlae da se taj izraz najee prevodi rijeima izvansvjetski, transcendentan. Pojam svet vrlo je blizak pojmu uzvien (erhaben, augustus). Stoga pojam svet (sanctus) oznaava onu vlastitost numinoznoga koja ima subjektivnu vrijednost usreivanja, dok pojam uzvien, velianstven (augustus) oznaava objektivnu vrijednost numinoznoga, vrijednost u njemu samome. Usto se tumai i pojam iracionalno, pod kojim Otto podrazumijeva onaj atribut boanstva koji se ne moe clare et distincte shvatiti naim pojmovnim instrumentarijem. Ono ne izmie naemu osjeaju nego naemu racionalnom promiljanju. Kljune rijei: Bog, mistino, religija, iskustvo, racionalno, iracionalno, numinozno, mysterium numinosum, mysterium tremendum, mysterium fascinans, sveto.
286
HUM 6
Uvod
U naemu svakodnevnom shvaanju i uporabi rije Bog trebala bi oznaivati ono najuzvienije. Meutim ona se esto ograniuje na vlastite predodbe i elje ili se, svjesno ili nesvjesno, instrumentalizira kako bi se ostvarili osobni ciljevi. Prisjetimo se to se sve inilo, i to se ini, u ime Boje, a zapravo se na Boga projicira ono to sami elimo ostvariti ili opravdati. Rije Bog nerijetko rabimo kako bismo opravdali vlastito ponaanje ili zahtjeve to ih postavljamo drugima. Meutim valja ukazati i na drugu stranu medalje. Naime za mnoge nae suvremenike ova je rije neobina, udna, strana i nita ne govori o najuzivenijoj zbiljnosti. Taj ih pojam gleda poput oslijepljeloga lica jer nita ne kae o onome na koga upuuje. Rije Bog ponekad je ovijena zastraujue nejasnim obrisima. Tu injenicu moemo po tvrditi i iz vlastitoga iskustva. Koliko je samo puta izgovorimo a da njome zapravo nita ne kaemo? Izrazi: Bog!, Moj Boe! ili pak samo Boe! dio su naega svakodnevnoga govora kojim zapravo izriito ne zazivamo samoga Boga. Njih moe izgovoriti svatko iako nuno ne mora imati nikakva odnosa prema onomu komu su upueni. Ako je rije Bog ponekad sadrajem neodreena i prazna, onda i ne udi to se moe zlorabiti i puniti predodbama koje ne odgovaraju istinskoj boanskoj zbilji. Stoga ovaj pojam valja prozreti i posvijestiti njegovu bitnu dimenziju te pokazati kako se pribliiti i prihvatiti tajnu na koju se odnosi. Uz racionalno-metafiziki pristup Bogu oduvijek je postojao i mistini pristup utemeljen na religioznome iskustvu, intuiciji ili kontemplaciji. Izraz mistino1 moe se rabiti u dvama znaenjima. Tako moe izraa1 Misticizam (lat. mysticismus) jest vjerovanje u mogunost intimnoga i izravnog jedinstva ljudskog duha s prapoelom bitka (sveto, boansko). To jedinstvo (mistino jedinstvo) ukljuuje nain postojanja (mistino iskustvo) i nain spoznaje (mistina spoznaja) razliit od redovitoga i vii od njega. Takva mistina ili ontoloka vjera nalazi se u mistinim religijama (hinduizam, budizam, daoizam), u neoplatonizmu i njime nadahnutim kranskim, idovskim i muslimanskim mistinim strujama. Takvoj mistinoj ili ontolokoj vjeri radikalno se opiru sljedbenici proroke, objavljene ili etike vjere (protestantizam i ortodoksni islam). U povijesnom kranstvu, osobito u katolicizmu i pravoslavlju, prihvaa se mogunost mistinog jedinstva izmeu ljudske due i Boga, ali milou Bojom i u ljubavi, bez poistovjeivanja ljudske i boanske naravi. Opi religijski leksikon: A - , Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, 2002., str. 588.
prosinca 2010.
287
Ivan evo
vati upozorenje da se pred neupuenim i profanim osobama ne govori o skrivenim tajnama boanskoga, odnosno da se pred njima o tome usta dre zatvorena. Osim toga ovaj se izraz moe rabiti i za neto to se ne moe izrei niti racionalno pojmiti. U ovome drugom znaenju mistini pristup religiji openito, a posebice ideji Boga, naglaava skrivenoga Boga, Boga kao nita, kao prazninu, kao tamno svjetlo ili kao sveto, to se moe doivjeti, ali ne potpuno pojmovno obuhvatiti. Takav pristup Bogu prikazuje Rudolf Otto u svome poznatom djelu Sveto (Das Heilige).
1. Numinozno
Rudolf Otto2 najprije obrazlae temeljni pojam numinoznoga3 koji se nalazi u svim religijama kao njihova okosnica, a osobito u biblijskim religijama. On otkriva dva aspekta te numinozne tajne (mysterium numinosum), onaj zastraujui (tremendum), i onaj zadivljujui (fascinans). Ralanjujui doivljaj numinoznoga, Otto najprije istie zapanjenost, pri emu taj doivljaj nije istoznaan s doivljajem udoredne ushienosti niti s doivljajem Schleiermacherove pobone ovisnosti.4 Otto smatra da ovo ushienje proizlazi iz osjeaja vlastita nitavila i potpune
Rudolf Otto, njemaki je protestantski teolog i filozof religije (Peine, 1869. Marburg, 1937.). Bio je profesor na Sveuilitu u Marburgu, prevoditelj i komentator svetih indijskih tekstova, to mu je omoguilo dublji uvid u religijsku pojavu izvan idovsko-kranske tradicije. U kapitalnome djelu Sveto (Das Heilige, 1917.) primijenio je psiholoko-fenomenoloku deskriptivnu metodu u prouavanju religioznoga iskustva. To je, po njemu posebno i na druga iskustva nesvodivo, iskustvo svetoga jezgra svake religije. To je ono emu se religiozni ovjek klanja, to tuje, to je njegova vrhovna vrijednost. Suoen sa svetim, religiozni ovjek ima dubok doivljaj konanosti (stvorenje) pred beskonanim (Stvoritelj), to se oituje u strahopotovanju pred misterijem (mysterium tremendum) i sveti strah (tremendum). 3 Numen (od lat. nuere: dati mig) u rimskoj religiji, boji znak, volja ili neosobna sila nadnaravnog obiljeja koja pripada nekomu bogu ili drutvenoj zajednici ili funkcija nekoga boga, a u kasnije vrijeme i samo boanstvo [] Neki znanstvenici u novije vrijeme dre da je numen iz najstarijeg razdoblja rimske religije, kad se jo nije vjerovalo u definirane bogove posebnih osobnosti, ve u neosobne slike koje su okruivale ljude. Drugi pretpostavljaju da su rimski bogovi oduvijek imali osobnost, a numen je bio neosobna manifestacija prisutnosti ili moi nekoga boga. Opi religijski leksikon, str. 646. 4 Usp. Rudolf Otto, Das Heilige, Verlag C. H. Beck, Mnchen, 2004., str. 9.
288
HUM 6
ontoloke ovisnosti u odnosu na Onoga koji je iznad svih stvorenja pa Otto taj osjeaj naziva osjeajem stvorenja.5
2. Mysterium tremendum
U doivljaju numinoznoga nalazi se osjeaj zastraujuega (tremendum).6 Otto naglaava da religija nije nastala iz prirodnoga straha niti iz nekakve openite nelagodnosti ivota u svijetu zato to jeza u odnosu na mysterium tremendum nije obian strah nego uzbuenje zbog predosjeaja toga misterija ili posljedica tjeskobnosti pred tom tajnom. U religiji tzv. primitivnih naroda ova se jeza oituje kao strah od demona, a u razvijenijim religijama kao strah od srdbe Boje.7 Sve spomenuto moe se saeti u sintagmi potpuna nepristupanost (schlechthinnige Unnahbarkeit). Ali ovomu nuno treba pridodati jo jedno obiljeje mo, sila za koje Otto rabi simbolian izraz velianstvo (maiestas).8 Osjeaj velianstva moe se zadrati u ovjekovoj dui i kada nestane ili izblijedi osjeaj nepristupanosti. Dojam velianstva usko je vezan za osjeaj ovisnosti stvorenja u bitku, za osjeaj nemoi stvorenja prema svemoi Stvoritelja. To u nekim oblicima mistike kao posljedicu ima doivljaj vlastitoga nitavila ili intenzivan osjeaj da je ovjek prah i pepeo u odnosu na jedinu zbiljnost Transcendentnoga.9 Transcendentno se doivljava kao neto posve drukijeod svega to je u svijetu, ak i razliito od samoga bitka. U analizi pojma numinoznoga, osim osjeaja zastraujuega (tremendum) i velianstvenoga (maiestosum) javlja se i osjeaj koji Otto naziva energijom numinoznoga. On ga opisuje kao osjeaj ivotnosti, uzbuenosti, snage volje, aktivnosti i poriva boanstva. Zapravo sve je ovo onaj iracionalni element u ideji Boga, koji je oduvijek bio i ostao najvea suprotnost filozofskomu ili metafizikomu poimanju Boga, Boga do kojega se dolazi iskljuivo ovjekovim ogranienim umom, Boga racio5 6 7 8 9 Usp. isto, str. 10. Lat. tremendus znai straan, uasan. Usp. R. Otto, n. dj., str. 22. Usp. n. mj. Usp. isto, str. 24.
prosinca 2010.
289
Ivan evo
nalnoga silogizma. Otto navodi vie primjera u povijesti religije za ovaj neracionalni pristup Bogu. Tako kada Luther u svome traktatu De servo arbitrio (O ropskoj volji) govori o svemogunosti Bojoj, to nije nita drugo, tvrdi Otto, nego spoj onoga maiestas kao radikalne svemoi i onoga energija kao svojstva neprestano djelatnoga, ivoga i dinaminoga boanstva.10 Na kraju ralambe pojma mysterium tremendum Otto se pita kako bi se samo pojam mysterium doivljavao bez onoga tremendum pa tvrdi da bi se tada moglo govoriti o doivljaju udesnoga (mirum), odnosno neega emu se treba diviti (mirabile).11 Znaenje pojma mirum, po Ottu, moda se najbolje moe izraziti rijeima posve drugo (das ganz andere), strano, zaprepaujue; tako on oznauje neto to je tajanstveno, to ovjeka ispunja uenjem.12 Moda bi netko mogao prigovoriti da je tajanstveno ili misteriozno za nas ono to nam je potpuno i stalno neshvatljivo, dok ono to nam je samo privremeno neshvatljivo oznaujemo kao problematino. Ali to ne iscrpljuje znaenje izraza misteriozno kako se ta rije rabi u sintagmi mysterium tremendum. Neto to je stvarno misteriozno nije neshvatljivo samo zato to na um u odnosu na to ima odreena nesavladiva ogranienja nego zato to smo u tome sluaju suoeni s neim potpuno drugim i drukijim, neim to je u svojoj biti i naravi potpuno nesumjerljivo naoj intelektualnoj sposobnosti.13 Dakle to posve drugo razliito je ne samo od bilo kojeg bia nego i od bitka. Mistika esto to naziva nita. Ona tim izrazom eli oznaiti ono razliito od svega to jest i to se moe zamisliti. A izraz nita u ovome smislu ne oznaava nitavilo odsutnosti, nego neizrecivu i neshvatljivu puninu prisutnosti. Izrazi nita i praznina, istie Otto, samo su ideogram za numinozno, za boansko kao neto posve drugo od svega to postoji u svijetu.14
10 11 12 13 14 Usp. Martin Luther, De servo arbitrio, citirano prema: R. Otto, n. dj., str. 28. Usp. R. Otto, n. dj., str. 29. Usp. isto, str. 30. Usp. isto, str. 32. Usp. isto, str. 35.
290
HUM 6
3. Mysterium fascinans
Nakon ralambe pojma mysterium tremendum (zastraujua tajna) Otto ralanjuje ideogram mysterium fascinans (zadivljujua tajna). Po njemu ovaj se dvojaki aspekt numinoznoga provlai kroz itavu povijest religije. Dakako, iako se boansko ovjeku moe pojaviti kao neto stravino, zastraujue, ono ima i svoje privlano, zadivljujue lice. Naime ovjek koji drhti pred numinoznim istodobno ga moe doivjeti neodoljivo privlanim. Jer ta tajna u sebi nije samo zastraujua nego i fascinirajua. eli se rei da ona u ovjeku ne uzrokuje samo duevnu i umnu pomutnju nego i ushienje, ekstazu zato to ga oarava. Racionalni pak pojmovi koji pokuavaju izraziti ovaj religiozni doivljaj boanskoga aspekta obino su: ljubav, milosre, pratanje, suut, spremnost na pomo. No iako su ovi pojmovi vani za kasniji opis toga religioznog doivljaja privlanosti, smirenosti i blaenstva, taj je doivljaj intenzivniji od svih ovih racionalnih opisa i oni ga ne mogu ni izdaleka doarati. Nema sumnje, osjeaj mistinoga blaenstva kudikamo je dublji od osjeaja prirodne utjehe, nade ili ljubavi, pa ak i onda kada se ovi osjeaji doivljuju na svome prirodnom vrhuncu. Moda rije milost (Gnade) najbolje oznaava ono to se doivljava u mistinome iskustvu nazvanome fascinans. Za numinoznim se udi ne samo zbog nas samih, zbog nae naravne sree ili pomoi nego zbog njega samoga. Doista, ova se udnja esto kanalizira zajednikim kultom, ali takoer i osobnom molitvom kojom vjernik predaje sebe u posjed numinoznomu. Tu se oituje enja stvorenja za neizrecivim i neshvatljivim Bogom. Jer, istie Otto, u svojoj najdubljoj biti ovjek je enja i potreba, to ga ini nespokojnim u bilo kojoj spoznaji, u bilo kojemu susretu, u bilo kojemu prirodnom doivljaju.15 Doista, u svemu tome ovjek stalno nadilazi ono to mu je dano. Jer ovjeku treba Bog da bi bio ovjek. Taj aspekt fascinans oznauje enju za onim Bogom o kojemu ovjek u svojim najviim misaonim uzletima moe samo mucati.16 Ta zahvaenost od numinoznoga, ta potpuna
15 Usp. isto, str. 44. 16 Usp. n. mj.
prosinca 2010.
291
Ivan evo
predaja i kapitulacija pred boanstvom tvore doivljaj spasa (Heil) koji duboko proiuje ovjeka i ini ga religiozno zrelim.17 To je onaj doivljaj o kojemu sv. Pavao18 kae da ga ni jedno oko nije vidjelo, ni jedno uho ulo niti je ulo u ijedno ljudsko srce. To je doivljaj religioznoga ushienja, zanesenosti, ekstaze.19 Ovaj aspekt ne ukazuje se samo u osjeaju mistine enje. On moe biti nazoan i u mnogim prozainijim doivljajima, kao primjerice u doivljaju vjerske sveanosti, u individualnoj kontemplaciji svetoga ili pri skupnim obredima koje obavljamo u ozbiljnosti i sabranosti. Ovaj snaan osjeaj koji je vlastit jedino religiji izranja u raznim oblicima i pojavnostima u ovjekovoj nutrini, a o njemu ljudski um moe imati samo blijedu slutnju to izraava neodgovarajuim simbolima. Ovo ukazuje na to da iza i iznad naega povrinskog bia lei skriven drugi i dublji dio naega bia koji se ne moe u potpunosti zadovoljiti ispunjenjem naih osjetilnih, duevnih i racionalnih poriva i elja. Mistici taj dio naega bia nazivaju temelj due.20 Otto smatra da je i pojam nirvane u budizmu samo za povrinsko shvaanje neto negativno, no nirvana je u biti najvii oblik pozitivnoga i fascinirajuega, koji uvodi u ekstazu.
4. Sveto
Jedna od oznaka numinoznoga jest i sveto (das Heilige, sanctum). Povijesno gledajui, osjeaj svetoga stariji je od njegova filozofskoga istraivanja jer je ovjek u ozraju svetoga ivio od svojih poetaka. Pojam svetoga nije istoznaan s pojmovima savren, lijep ili dobar iako sveto
17 Usp. isto, str. 45. 18 Mudrost dodue navjeujemo meu zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, nego navjeujemo Mudrost Boju, u Otajstvu, sakrivenu, onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu nau, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. Jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli. Nego, kako je pisano: to oko ne vidje, i uho ne u, i u srce ovjeje ne ue, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve pronie, i dubine Boje. 1 Kor 2, 6-11. 19 Ekstaza (gr. : ushit, zanos) u mistinome iskustvu stanje uspostavljena zajednitva ili jedinstva s boanskom, kada mistik osjea snaan ushit uz slabljenje osjetnih i tjelesnih aktivnosti. 20 Usp. R. Otto, n. dj., str. 49.
292
HUM 6
ima djelominih sadraja koji su zajedniki ovim pojmovima. Sveto je vrijednost, i to objektivna, ali je ujedno i iracionalni temelj te izvorite svih drugih objektivnih vrijednosti numinoznoga. Ipak, pojam svet (lat. sanctus) nije moralna kategorija pa se najee prevodi izrazima izvansvjetski, transcendentan. On (svet) vrlo je blizak pojmu uzvien (erhaben, augustus). Stoga on oznaava onu vlastitost numinoznoga koja ima subjektivnu vrijednost usreivanja, dok pojam uzvien, velianstven (augustus) oznaava objektivnu vrijednost numinoznoga, vrijednost u njemu samome.21 Kao suprotnost pojmu svetosti numinoznoga pojavljuje se pojam kajanje koje se odnosi na itav niz povrjeda svetoga, od objektivne protuzakonitosti ili nezakonitosti pa do subjektivnoga grijeha. Istom kada objektivno krenje propisa, dakle nezakonitost, prijee u subjektivni, svjesni grijeh, ono postaje straan in svjesne pobune protiv svetoga. Kajanje je posljedica spoznaje da grjeni ovjek nije dostojan biti u blizini uzvienoga; tovie da bi ovjekova vlastita nevrijednost mogla oneistiti i samo sveto. To je onaj rimski satnik iz evanelja najbolje izrazio ovim rijeima: Gospodine, nisam dostojan da ue pod krov moj, nego samo reci rije i izlijeen e biti sluga moj (Mt 8, 8). Otto ovo svjesno istie jer je miljenja da moda ni u jednoj drugoj religiji ova tajna kajanja nije tako duboko nazona kao upravo u kranstvu.22 Preduvjet pristupa numinoznomu i svake pomirbe s njim jest kajanje za poinjene grijehe. Da se u Novome zavjetu Stvoritelj prvi sputa ovjeku umjesto da se ovjek naporno penje k Njemu, nije neto to se u povijesti religije podrazumijeva samo po sebi, nego je to gesta neshvatljive milosti.23 Otto zbog toga istie da u podruju racionalnoga poimanja Boga kao stvoritelja i redatelja svega stvorenoga, pa makar On imao i odliku ljubavi, svi oni atributi svetoga o kojima je bilo rijei izgledaju neshvatljivi i nemogui. Ovdje je rije, kae Otto, o dubokim neizrazivim religioznim uvidima o kojima se ne moe raspravljati s onim sugovornikom koji nema religioznu, iako moe posjedovati moralnu dimenziju.24
21 22 23 24 Usp. isto, str. 69. Usp. isto, str. 72. Usp. isto, str. 73. Usp. n. mj.
prosinca 2010.
293
Ivan evo
Sveto je za nas kategorija sloena od racionalnih i iracionalnih sastojaka. S obzirom na oba sastojka sveto je apriorna kategorija. S jedne strane ono sadri racionalne ideje apsolutnoga, nunoga i dobroga kao objektivne sastojke i s druge strane neizrecive sastojke koji se mogu osjetiti iskljuivo u religioznome doivljaju.25 Ovi doivljaji numinoznoga izranjaju iz temelja due, iz njezinih najdubljih dubina, dodue esto uz izvanjske poticaje. Taj doivljaj izvire iz uroene predispozicije ljudskoga duha, ali se on nakon doivljenosti racionalno i pojmovno ne mora protumaiti u teistikome niti ak u religioznome smislu. Tu uroenu predispoziciju mogli bismo shvatiti kao sklonost koja je postala religiozni nagon koji se aktivira izvanjskim podraajima i nutarnjim porivom. Na taj nagon utjeu najprije fantastine predodbe o numinoznome, a zatim one sve proienije ideje koje pojedinac moe primiti.26 Otto dalje istie da su u poetku toga proiavanja ideje i predodbe koje se teko mogu spojiti s religijom kako je mi danas shvaamo, kao to su vjerovanje u mrtve koji nas posjeuju i sluenje njima, arobne bajke i mitovi, kult ivotinja i biljaka te kult demona. U svim ovim oitovanjima provlai se zajednika crta numinoznoga, iako se ve na poetku ljudske povijesti mimo svih animistikih i spiritistikih vjerovanja u pozadini nazire relativno proiena ideja jednoga vrhovnog boanstva o kojemu se obino ne vodi mnogo rauna jer ga ne treba umilostiviti.27 A to to u odreenoj povijesnoj pojavi religije iracionalni elementi ostaju ivi uva ju od potpunoga racionalizma. S druge pak strane to to racionalni elementi proimaju religiju uva ju od misticizma i fanatizma te ju osposobljava biti sredstvo oovjeenja i uljudbe.28 I upravo onda kada oba ova aspekta tvore skladnu cjelinu, ini odreenu religiju prema vlastitim religijskim kriterijima superiornom. Otto smatra da se upravo u ovome oituje prednost kranstva jer se u njemu na intuitivnome temelju uzdie misaona konstrukcija istih i jasnih pojmova. Iracionalan je u kranskoj religiji onaj temelj koji je ini priklad25 26 27 28 Usp. isto, str. 137. Usp. isto, str. 141. Usp. isto, str. 143. Usp. isto, str. 170.
294
HUM 6
nom za mistine doivljaje, a racionalni je aspekt sprjeava da se kao religija pretvori potpuno u mistiku i fanatizam.29 Ovaj spoj iracionalnih i racionalnih elemenata u religiji ishod je njihove nune usmjerenosti jednih na druge. Otuda povijest religije opisuje njihovo postupno isprepletanje kao proces moraliziranja boanskoga. Tu Otto posuuje Kantov izraz pa tvrdi da uzajamno proimanje racionalnoga i iracionalnoga elementa u religiji nije logiki nuno, nego je to posljedica sintetike apriori spoznaje. On se pita kako je mogue da od sirova poludemonskoga bia boga Mjeseca ili boga Sunca ili da od zastraujue lokalne sablasti nastane predodba o Bogu kao zatitniku istinoljubivosti, ugovornih obeanja, gostoljubivosti, ovjekoljublja ili svetosti braka.30 Kako je mogue da bie roeno iz straha i jeze postane bie kojemu se povjerava bol, patnja i srea, bie shvaeno kao izvor i obrana udorea, prava i zakona? Zbog svega navedenoga Otto predmnijeva postojanje jednoga religioznog a priori koji od nejasnih i polutamnih poetnih predodaba o boanstvu vodi do iste i uzviene slike Boga.31 U odreenim okolnostima ovjek spoznaje uzviene atribute boanstva. Neupitno je da je, bez obzira na povijesni trenutak, gdje god se religija od svoje poetne sirovosti vinula u vii oblik, dolo do proienoga poimanja numinoznoga, neovisno o razliitostima rase, prirodnim okolnostima, tradiciji i kulturi. Tu se onaj tremendum, onaj zastraujui iracionalni aspekt numinoznoga sublimira u racionalne ideje pravednosti i udoredne volje, dok se onaj fascinans, onaj privlaan aspekt numinoznoga preoblikuje u dobrotu, milosre, ljubav, to se sve saimlje u slojevit pojam milosti. Onaj aspekt numinoznoga koji se oznauje kao mirum (udesno) transformira se u racionalnu ideju o Bojoj apsolutnosti i svemoi. Dakako, ako u religiji prevladaju emocionalni iracionalni elementi, oznake numinoznoga shvaenoga kao mysterium tremendum i mysterium fascinans, imamo religiju skrivenoga Boga i mistine pobonosti, a njezina racionalizacija samo je misaono tumaenje ekstatinoga do29 Usp. isto, str. 171. 30 Usp. isto, str. 165. 31 Usp. isto, str. 166.
prosinca 2010.
295
Ivan evo
ivljaja. Takvu religiju karakteriziraju panteizam, neosobnost boanstva, potpuna relativnost i subjektivnost svih predikata boanstva kojega se shvaa kao nita, kao prazninu. Takvu religiju karakterizira pragmatiki kriterij njezine prihvatljivosti jer se od nje prihvaaju samo moralna svojstva boanstva ukoliko ona utjeu na oblikovanje naega osobnog ivota. Dakle prihvaa se boanstvo u funkciji ovjeka. Zbog toga Otto iznova ponavlja i istie vanost uzajamne komplementarnosti racionalnoga i iracionalnoga aspekta numinoznoga, spoja religioznoga doivljaja i misaone refleksije.32
5. Pojam iracionalnoga u Otta

Kada Otto govori o iracionalnim idejama vezanima za numinozno, sigurno je da ne pomilja na znaenje to se tomu izrazu obino pridaje danas. Uistinu on tim izrazom ne oznauje euforino nasuprot racionalnomu, sluajno nasuprot nunomu, subjektivno-psihiko nasuprot objektivnomu i izvansvjesnomu. Bjelodano je da pod izrazom iracionalno Otto podrazumijeva onaj atribut boanstva koji se ne moe clare et distincte shvatiti naim pojmovnim instrumentarijem. To je ono to ne izmie naemu osjeaju nego naemu racionalnom razmiljanju.33 A ako se spomenuto primijeni na osjeaj sree i blaenstva koji uzrokuje mysterium fascinans, moemo rei da i pri najveim naprezanjima naih intelektualnih sposobnosti doista nam ne uspijeva bit onoga to nas usreuje premjestiti iz polutame osjeaja u jasno pojmovno podruje. Ovo vrijedi i za ostale atribute numinoznoga.34 To je najzornije u svojstvima boanstva koje Otto naziva mirum (udesno). Budui da to svojstvo numinoznoga oznaava neto posve drugo od onoga to nam je poznato, to je uobiajeno, ono izmie izriaju zato to je neizrecivo. To isto vrijedi i za atribut numinoznoga straha. To znai da pri osjeaju prirodnoga straha mogu pojmovno jasno izraziti ega se plaim. Ali to je to zbog ega osjeam nejasan strah i bojazan od numinoznoga? To ne
32 Usp. isto, str. 170-171. 33 Usp. isto, str. 76. 34 Usp. n. mj.
296
HUM 6
mogu izraziti ni jednim racionalnim pojmom. Isto to vrijedi i za osjeaj uzvienoga (augustum).35 Dakle svi se ovi osjeaji mogu samo priblino i nejasno izraziti simbolima koji ne racionaliziraju iracionalno, to je nemogue, nego ga opisno prikazuju u njegovoj doivljajnoj pojavnosti i tako sprjeavaju njegova proizvoljna tumaenja.36 No postoje problemi i s racionalnom spoznajom numinoznoga. Naime za svaku racionalnu ideju Boga vano je, tvrdi Otto, da ona jasno prikae Boga u Njegovu odnosu prema nama, a ne u Njemu samome, jer je ovo drugo nemogue. To e rei da, pripisujui Bogu atribute uma, volje, dobrote i sl., pripisujemo ih analogno. Drugim rijeima, Bog nije um, volja, dobrota itd. onako kako je to ovjek, nego On postoji na svoj nain (suo modo). Budui da Stvoritelj neizmjerno nadilazi stvorenje, uz svu slinost u ovim atributima izmeu njih, razlika je neizmjerna kada se oni pripisuju Bogu i ovjeku. Upravo zbog toga i racionalna spoznaja Boga pomou analogije ne moe nam dati uvid to je u sebi ta tajna koju nazivamo Bog, nego samo ono to je On u odnosu na nas. Drugim rijeima, i racionalna spoznaja Boga pomou analognih pojmova ne prikazuje bit numinoznoga. Svakako, sve ovo vodi k tomu da racionalne ideje tako slabo i nesavreno prikazuju Boga kakav je On u svojoj biti, da se otvara naelna mogunost boljega i odgovarajuega pristupa Njemu preko religioznoga iskustva. Ovdje nam se, tvrdi Otto, ukazuje suprotnost izmeu racionalizma i dublje religije. No u ovome je sluaju rije o banalnome prigovoru da racionalizam nijee udesa dok ih religija priznaje. eli se rei da je raireno shvaanje uda kao povremenoga nepotivanja uzronoga lanca prirodnih zakonitosti to ga ini bie koje je te zakonitosti stvorilo, dakle bie koje je gospodar tih zakonitosti; to je potpuno racionalno shvaanje.37 U odnosu na religiju racionalizam i njemu suprotno shvaanje razlikuju se u mnogo dubljim postavkama. Rije je o tome ima li u po35 Usp. isto, str. 77. 36 Usp. n. mj. 37 Usp. isto, str. 3.
prosinca 2010.
297
Ivan evo
imanju Boga prevagu racionalno u odnosu na iracionalno ili moda racionalno potpuno iskljuuje iracionalno. Ili je moda stanje potpuno obrnuto. Otto istie da ova sklonost racionalizaciji danas prevladava ne samo u teologiji nego openito u religijskim znanostima. Ona je nazona i u istraivanjima religije primitivnih naroda. Pritom se zauujuom upornosti zatvaraju oi pred najdubljom biti religioznoga doivljaja. Zbog toga Otto svoju knjigu Sveto posveuje istraivanju iracionalnoga u ideji boanstva i odnosu toga iracionalnoga prema racionalnomu, pri emu to iracionalno ne mora biti podracionalno, nego moe biti i nadracionalno.
Zavrno razmatranje
Ne osporavajui trajnu vrijednost analize numinoznoga u ovome djelu Rudolfa Otta, moemo ipak postaviti neke primjedbe glede njegovih zakljuaka. Ponajprije moemo openito rei da osjeaj nije uzrok ideje nego njezina posljedica i reakcija na nju. Tako i za doivljaj iskustva misterioznoga (tremendum ili fascinans) moramo imati barem priblinu predodbu to ti izrazi znae. Ali isto tako moramo znati da emocije ne stvaraju znanje nego ga pretpostavljaju. Osim toga moemo se zapitati kako nas afektivno stanje moe staviti u kontakt s Bogom ako prije toga nemamo barem neku spoznaju o Bogu. U religioznome doivljaju, u kojemu prevladava iracionalni element, na razum mora imati barem nejasan pojam o Bogu kako bismo taj doivljaj smjestili u kategoriju religioznih doivljaja. Zato bi puki organski i fiziki osjeaj zavrio kao duhovni i boanski? Moemo se takoer zapitati odakle nam osjeaj da je neto, pa makar i posve drukije, ondje. Ako taj osjeaj dolazi od nas samih, onda je Bog samo projekcija naega osjeaja, hipostaziranje, personaliziranje toga osjeaja. Ili moda taj osjeaj dolazi iz iskustva? Ali iskustvo ne moe stvoriti predmet; ono moe jedino potvrditi ili ne potvrditi njegovu stvarnost. Dolazi li taj osjeaj od Boga? Ako dolazi, zato se Bog objavljuje osobama na tako razliite i proturjene naine? Bog do koga se dolazi iskljuivo emocionalnim pristupom subjektivan je Bog ili pak projekcija naih osjeaja.
298
HUM 6
Moemo se dalje zapitati zato Otto i u tzv. iracionalnome, osjeajnome, emocionalnome pristupu Bogu ipak govori o ideji Boga, odnosno o spoznaji Boga, iako su ideja i spoznaja racionalne kategorije, bez obzira jesmo li do njih doli s pomou misaonoga zakljuivanja ili intuitivnim razumom. I sama spoznaja da se Bogu pristupa iracionalno racionalna je spoznaja. Ne moemo ni nijekati racionalno osim na racionalan nain. Stoga valjani tip religioznoga iskustva sadri tri elementa: zbrkanu predrefleksnu intelektualnu spoznaju, afektivnu reakciju i refleksnu racionalnu spoznaju. Pretpostavka svake spoznaje Boga, kako one iracionalne tako i one racionalne, uroena je transcendencija ljudskoga duha; na duh u obzoru bitka neprestano nadilazi konana i nenuna bia. Kada je rije o spoznaji Boga, ovaj transcendentni polet naega duha uzdie se na razinu refleksne misli. to se pak osjeaja svetoga tie, on je i danas naveliko prisutan u svijetu, ali se premjeta od transcendentnoga na imanentno, od Boga na ovjeka. On se oblikuje oko dvaju polova, oko mita vezanoga za ljudski rod i oko mita vezanoga za grupu. Kranstvo je trijumfiralo u Rimskome Carstvu zato to je obeavalo spas pojedincu. To je, mogli bismo ga paradoksalno nazvati, kranski univerzalni individualizam. Danas kao osvetu zbog toga imamo kolektivnu mistiku klase, rase, nacije ili itava ovjeanstva. Svjedoci smo stravinih posljedica ove sekularistike sakralnosti. Valja nam se kratko osvrnuti i na tvrdnju koju Otto ponavlja, a koja je jo u skolastikoj filozofiji naglaena (Toma Akvinski) da je Bog ne samo iznad i izvan kategorije bia (supra ens), nego i izvan i iznad kategorije bitka (supra esse). S obzirom pak da na intelekt kao svoj objekt spoznaje (obiectum proportionatum) ima tostva bia (quidditates entium), moemo se zapitati je li onda Bog iznad i izvan bilo kakve spoznaje (supra intellectum).38 Jesmo li tada u odnosu na Boga prisiljeni na
38 1. Jer u svakoj se znanosti, prema Filozofu u I. knj. Druge Analitike, treba o podmetu pretpostavljali to je (quid est). No ova znanost ne pretpostavlja o Bogu to je, jer Damaanin kae: Nemogue je izraziti to je Bog. Bog, dakle, nije podmet (subiectum) ove znanosti. 2. Osim toga, podmet neke znanosti obuhvaa sve ono o emu je rije u dotinoj znanosti. A u Svetom pismu se osim Boga govori o mnogim drugim stvarima, recimo o stvorenjima i o udorednom vladanju ljudi. Prema tome, Bog nije pomet ove znanosti. Ali protiv toga je to da je podmet znanosti ono o emu ona govori. A u ovoj znanosti rije je o Bogu; zove se, naime, teologija, to jest govor o Bogu. Bog je, dakle, podmet ove
prosinca 2010.
299
Ivan evo
potpunu utnju, mistinu ili iracionalnu, kako bismo izbjegli onto-teologiju (Heidegger)? Sve su ovo pitanja na koja hvalevrijedna knjiga Rudolfa Otta Sveto ne daje precizan odgovor. No to nije ni bila njezina glavna nakana; prvotni joj je zadatak bio predstaviti fenomenoloku analizu svetoga u emu je i uspjela te je postala nezaobilazno tivo kada je rije o ovoj problematici.
Literatura
- Mrela, Jakov, Svetost moja i tvoja svakidanjica, vlastita naklada, Split, 2008. - Opi religijski leksikon: A - , Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, 2002. - Orselli, A. M., Modeli svetosti i hagiografski modeli na latinskom Zapadu, Svesci, Communio, br. 100/2000., Kranska sadanjost, Zagreb, 1987. - Otto, Rudolf, Das Heilige, Verlag C. H. Beck, Mnchen, 1963. - Toma Akvinski, Summa theologiae, u: Toma Akvinski, Izabrano djelo, preveo Tomo Vere, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2005. - Veraja, Fabijan, Na tragovima svetosti, Crkva u svijetu, Split, 2006. - Wiese, Christian, Boja pustolovina u svijetu i Svetost ivota: teologijska spekulacija i etika refleksija u filozofiji Hansa Jonasa, Filozofska istraivanja, br. 23, Zagreb, 2003.
znanosti. Odgovaram: Podmet ove znanosti je Bog. Naime, odnos podmeta (subiectum) prema nekoj znanosti slian je odnosu predmeta (obiectum) prema nekoj [duevnoj] moi ili sposobnosti. Ono se pak oznauje predmetom neke moi ili sposobnosti u pravom smislu rijei pod ijim se vidom (ratio) sve odnosi na tu mo ili sposobnost. AKVINSKI, Toma, Summa theologiae, I, q.1, a.7.
300
HUM 6
Ivan evo
HOLY IN RUDOLF OTTOS PHILOSOPHY

Summary
The article is trying to condense a term holy in Rudolf Ottos philosophy emphasizing that Otto firstly explains the basic term of numinous which can be found in all religions, especially Biblical ones, revealing two aspects of numinous secret (mysterium numinosum): the scaring one (tremendum) and the fascinating one (fascinans). What is mysterious is not only incomprehensible because our mind in relation to mysterious has certain insuperable limitations, but in that case we are confronted with something completely different, what is in most cases incommensurable to our intellectual ability. Regarding mysterium numinosum the author also observes that dichotomous aspect has been running through entire religion history. Although divine can seem horrifying to a man, it has its attracting, admiring face. Analyzing the term holy (lat. sanctus), Otto suggests that this term is translated as extraordinary, transcendent. The term holy is very close to the term sublime (erhaben, augustus). Therefore the term holy sanctus symbolizes distinctiveness of numinous which has subjective value of making happy, while the term sublime, magnificent (augustus) symbolizes objective value of numinous, value which can be found in itself. The author also defines the term irrational, which is considered by Otto as an attribute of divinity which cannot be understood clare et distincte by our notional instruments. It does not evade from our feeling than from our rational thinking. Key words: God, mystic, religion, experience, rational, irrational, numinous, mysterium numinosum, mysterium tremendum, mysterium fascinans, holy.
prosinca 2010.
301
Ljiljana Rajkovi Filozofski fakultet Sveuilita u Mostaru
UDK 7.071.7 Michelangelo Buenaroti Izvorni znanstveni rad Primljeno: 29. XI. 2010.
MICHELANGELO I SUVREMENA ZNANOST

Pokai mi da su dari svijeta krti, a ljepota da je uvijek izvor bola, tako da vjenost steknem prije smrti.1
Saetak
Ovim se radom nastoje povui usporednice izmeu osnovnih znanstvenih teorija i velikih umjetnikih remek-djela. Do ovakvoga nesvakidanjeg pokuaja spajanja naizgled nespojivih disciplina dolo je na temelju promiljanja kako nam suvremena znanost sve vie prua mogunost za drukije promatranje i razumijevanje tvarnoga svijeta ogranienost koja razdvaja subjekt i objekt iz samoga ishodita pokazuje se kao krug uzajamnih ovisnosti razlika u prirodi, a time i u umjetnosti i znanosti. O tome koliko je priroda matematiki jednostavna (a upravo je u tome i bit njezine ljepote u savrenoj simetriji) upuuju Michelangelovi radovi dajui nam uvid u neprekidni i skladni krug meuovisnosti ovjeka i prirode. Rezultat su Michelangelove klasine snage i lakoe percipiranje jedinstvenih zakona prirode umjetnika djela neprolazne vrijednosti koja i danas ostavljaju bez daha. Osobito fascinira spoznaja s koliko je umjenosti veliki majstor spajao funkcionalno i estetsko, to se vrlo zorno oitije na primjeru nacrta Piazze del Campidoglio. Cilj je ukazati na Michelangelovu mogunost prepoznavanja ljepote u razliitosti, koju je jedino mogue pronai u strukturiranoj ponudi prirode koju smo zanemarili zbog prekomjerne tiranije zdravoga razuma. Vodilja je pak ideja o nunosti povezivanja znanosti, umjetnosti i suvremenih tehnologija pod okriljem novoga filozofskog miljenja to nesumnjivo moe pomoi da se prevlada kriza suvremenoga stvaralatva. Kljune rijei: Michelangelo, suvremena znanost, umjetnost, filozofija, kvantna teorija, geometrijska simetrija.
1 Michelangelo, Sonet LXX poslan monsinjoru Ludovicu Beccadelliju, oujak 1555., u: Michelangelo, Soneti, prev. Olinko Delorko, Rad, Beograd, 1969.
302
HUM 6
Mnogim prirodnim i drutvenim disciplinama, pa tako i umjetnosti, suvremena znanost prua iznimne mogunosti za drukiju ralambu i posve novo promatranje i razumijevanje tvarnoga svijeta. Pogled u slojevita obzorja umjetnosti, obogaen dananjim znanstvenim spoznajama, poglavito elementima kvantne teorije i teorije kaosa koje prepoznajemo kao imbenike to bitno utjeu na sve elemente umjetnikoga stvaranja i nastajanja neke umjetnike tvorevine, vie nije i ne mora biti tek puko vraanje u bliu ili daljnju povijest i turo nabrajanje pozitivnih injenica iz razliitih vremenskih i stilskih razdoblja. Dananje promatranje umjetniki stvorenih oblika prije postaje sloenom i temeljitom likovnom analizom izraslom iz spoznaj to nam ih je donijela suvremena znanost. Ovu tvrdnju pokuat emo dokazati analizom Michelangelova rada na oblikovanju Piazza del Campidoglio i analizom njegova novootkrivenoga nacrta skice kupole za Baziliku sv. Petra u Rimu jer ova Michelangelova umjetnika djela odraavaju elemente posve bliske promiljanjima suvremene znanosti. Nema dvojbe da je povezanost znanosti (matematike, geometrije i fizike) te umjetnosti i filozofije, poglavito arhitekture, etike i estetike, uza sve razlike koje meu ovim disciplinama postoje, vidljiva na svakome koraku i da itekako moe pomoi vjerodostojnomu osvjetljenju umjetnikih pojava i tvorevina kao i otkrivanju kompatibilnosti miljenja u odnosu na sklad, ravnoteu, ritmove i sl.
prosinca 2010.
303
Ljiljana Rajkovi
Ilustracija 1: Michelangelova Piazza del Campidoglio, gravuratiennea Dupraca, 1568.
Pravo na uivanje u spoznajama i odgovorima to ih prua kvantna teorija ne bi trebali imati samo teorijski fiziari. To pravo pripada svakomu tko se bavi pitanjima vezanima za stvaranje realnih i fiktivnih prostornih odnosa i odreenja, jer je kvantna teorija samo jedan drugi nain poimanja nezamislivo velikog obilja injenica koje se ne bi trebale reflektirati samo na makro-prostor svemira ve i na mikro-prostor uma/ stanja svijesti promatraa, odnosno stvaratelja.2 Postavljanjem miljenja u te i takve okvire odmakli bismo se od tumaenja koje se zasniva na postojanju mnotva svjetova i bili spremni prihvatiti tumaenje zasnovano na postojanju mnotvu umova .3 Temeljei promiljanja na ovako formuliranome znanstvenom aparatu, neovisno o tome hoe li se uistinu prihvatiti teorija o mnotvu umova, nakana je ovoga rada postaviti nove razine odnosa i veza izmeu
2 3
John Polkinghorne, Kvantna teorija, TKP ahinpai, Sarajevo, 2003., str. 55.
Isto, str. 56.
304
HUM 6
makroskopskoga i mikroskopskoga svijeta, posebice ako, parafrazirajui Polkinghornea, spoznajnom procesu pripiemo kao bitnu (odreujuu) injenicu jedinstvenost (subjektivnost) percepcije svakoga svjesnog promatraa: Sva ostala tumaenja jednostavno su usmjerena na razliite aspekte fizikalnih procesa i ne pozivaju se na prisutnost ljudskog faktora. Stvarno stanje moe se transformirati iskljuivo u granicama postojeih kvantnih mogunosti.4 Naavi se u ulozi promatraa, percepcijom izotrenom brusom kvantne teorije otkivamo silinu energija mnogih usporednih svemira i njihovo saimanje u jedno jedino vanjsko vienje stvari. Pri percipiranju stvari i svijeta oko sebe Michelangelo je, po Bohmu, imao iznimnu snagu izdvajanja i naglaavanja onoga to je nedvojbeno bitno. Oslanjao se na iskustva i znanja klasine antike znanosti i umjetnosti, bitno proirena i dopunjena spoznajama to ih je iznjedrila njemu suvremena renesansna znanstvena i umjetnika misao. Temelji na kojima je gradio svoja istraivanja bili su: obnovljena znanja euklidovske matematike i geometrije (linearna perspektiva) te spoznaje o beskonanosti svemira i o planetarnim sustavima, kao i ideje o jedinstvenim zakonima prirode koje je postavio Giordano Bruno. No o modelu atoma i njegovoj strukturalnoj stvarnosti/reetki nije znao nita. Pa ipak, nacrt Piazza del Campidoglio, u kojemu ovaj renesansni majstor iznimno precizno segmentira elipsu (svodei ju u sreditu strukture u krunicu) oblikujui nervaturu povrine trga naglaenu drugom bojom poploenja (isti simetrino postavljeni geometrijski elementi suprotstavljeni jedni drugima u dinaminoj i skladnoj igri struktura i odnosa), neodoljivo podsjea na strukturu za koju se slobodno moe rei da slii modelu atoma. Za ilustraciju ove tvrdnje usporedimo grafiki prikaz modela atoma i nacrt Michelangelove Piazza del Campidoglio (ilustracije 1, 2 i 3).
4 Isto, str. 95.
prosinca 2010.
305
Ljiljana Rajkovi
Ilustracija 2: Model atoma
Kako je do ovakve strukture nervature trga Michelangelo doao? istom geometrijskom translacijom elemenata elipse i kruga ili intuitivno shvaenim kretanjem estica? injenica je da u vrijeme koncipiranja reenoga nacrta trga u odnosu na tadanji znanstveni razvoj Michelangelo nije mogao poznavati ni sastav ni sliku strukture atoma, a ipak im se ozbiljno pribliio.
Ilustracija 3: Fotografija Piazze del Campidoglio danas
Svojim osebujnim nainom promiljanja arhitektonskoga prostora Michelangelo pripada stvarateljima koji su tvorci preokreta u arhitektonskome stvaralatvu XVI. stoljea. Piazzu je Michelangelo zapoeo raditi 1536. godine po narudbi pape Pavla III., a prvotni je cilj narudbe bio ne samo urediti prostor ispred gradske vijenice nego i ureenim trgom impresionirati Karla V. koji je trebao slubeno posjetiti Rim. (Na306
HUM 6
alost, Karlo V. nije uspio vidjeti zavreni rad,5 nego samo graevinu u procesu izgradnje.) Ako je jedan od osnovnih zahtjeva pri stvaranju graevine bio impresionirati odreenu osobu, primjeujemo da je Michelangelo upeatljiv dojam nastojao postii spojem funkcionalnoga i estetskoga jedinstva primjenjujui apstraktnu geometrijsku formu koja uspjeno dinamizira povrinu trga sugerirajui sloeno kretanje, a upravo tako, usloenom elipsom/krunicom, metaforiki prikazujemo kretanje i dinamiku estica atoma koje su izvorite dogaaja svih (mikro- i makro-) procesa u svemiru. Nije sluajno niti to da je Michelangelo u sredite trga postavio upravo krunicu: iako se svim geometrijskim tijelima moe postii visok stupanj simetrije, krug ipak posjeduje potpuni stupanj simetrije.6
Ilustracija 4: Nacrt skice kupole za Baziliku sv. Petra u Rimu

5 Michelangelov dizajn plonika Piazze del Campidoglio pape nisu htjele provesti jer su smatrale da Michelangelova zamisao nije u skladu s kranskom. Gradnju plonika prema Michelangelovu dizajnu naredio je napraviti istom 1940. godine Benito Mussolini. U sredini je postavljena od antikih vremena sauvana konjanika bronca Marka Aurelija s ime se Michelangelo nije slagao, a katoliki je vrh smatrao da je to kip cara Konstantina. 6 Usp. Anthony Zees, Fearful Symmetry, Princeton University Press, 1999., str. 8.
prosinca 2010.
307
Ljiljana Rajkovi
Da je Michelangelo uvijek nastojao postii jedinstvo svemira i kozmikih sila i umjetnosti te estetike i funkcije, svjedoi i njegov novootkriveni crte skica kupole Bazilike sv. Petra u Rimu (ilustracija 4). Na crteu se pruaju mnogoliki geometrijski oblici u vrlo sloenim odnosima u kojima se nasluuje cjelokupna struktura svijeta, svemira i slika njegovih stanja to opet metaforiki moemo prikazati i usporediti sa strukturom kristala koji nosi savreno ureeno stanje stvari i odnosa: Geometrija je matematiko prouavanje prostora. Geometrija prostora ide ruku pod ruku sa najkraom udaljenosti izmeu dvije toke u tom prostoru [izravnom crtom].7 Ovim upuujemo na promiljanje o velikoj Michelangelovoj sklonosti prema simetriji i matematikim zakonitostima. Iako ih nije znanstveno izuavao, matematiku i geometriju poznavao je izvrsno, a to i nas potie da u sebi samima probudimo potrebu za prihvaanjem sklada prirodnih zakonitosti koje su neiscrpan izvor ideja kako za razvitak suvremenih tehnologija tako i za umjetnost. Radi usporedbe izmeu Michelangelovih idejnih rjeenja Piazza del Popolo i kupole Bazilike sv. Petra te strukture atoma i oblika kristala (ilustracija 5), slikom se prikazuje kristalna reetka i njezina simetrina ljepota koja moe posluiti kao neiscrpno nadahnue za stvaranje umjetnikih estetskih ideala ostvarljivih rjenikom apstraktne geometrije.
Ilustracija 5: Kristalne reetke/geometrijska simetrija
Pravilnost oblika kristala nastaje interakcijom poznatih i lako shvatljivih fizikalnih operacija: rotacije, translacije i refleksije. Michelangelo7
Helmut Moritz, Znanost, um i svemir, kolska knjiga, Zagreb, 1998., str. 58. HUM 6
308
va skica kupole nastala je gotovo na isti nain, a njegova fina struktura refleksivno djeluje i na nae misli o razliitosti ljepote: kao to se svjetlost, ovisno o poloaju rotaciji kristala, razliito reflektira od njegovih segmenata ili prolazom kroz njih mijenja, tako i misao koja nosi razliita stanja nae svijesti uvjetuje neprestane mijene naega odnosa prema ljepoti. Prihvaanjem jednoznanosti ljepote nastaje problem neprepoznavanja i nepovezivanja raznovrsnosti (stvara se problem povezivanja razliitih i nekada potpuno suprotnih disciplina) koji je rjeiv ako se primijeni Michelangelov nain prepoznavanja kodova razliitosti u strukturiranoj ponudi ljepote. Ljepota ima svoj kod u kojemu su bezuvjetno spojene sve razlike; paralelizmi se sueljavaju i kriaju te prepliu kroz koncept protenosti i neprekinutosti raajui ljepotu geometrijske simetrije koju moemo usporediti sa skupom simetrija primjerenih kristalima.8 Sve nas to navodi na pretpostavku da je Michelangelov umjetniki um imao modificiranu logiku primljivost koja je primjerena samoj kvantnoj teoriji, a koja se temeljila na gore spomenutim naelima. Stoga bi slogan modernih kvantnih fiziara, primjenjiv i na moderne umjetnike, po Polkinghorneu, glasio: Stop prekomjernoj tiraniji zdravog razuma.9 Tiraniji zdravoga razuma Michelangelo se suprotstavljao snagom svoga umjetnikog genija, ponajvie intuicijom i stavom aktivne kreativnosti obogaene prihvaanjem i znanstvenih postulata kada je to bilo potrebno, a to bi, zakljuujemo, trebao biti stav i moderne umjetnosti za koju je nuno da u svoj stvarateljski proces ukljui znanost i suvremene znanstvene spoznaje, to digitalna tehnoloka i znanstvena postignua (poglavito u fizici) XXI. stoljea nesumnjivo omoguuju.
U djelu Michelangelo Gillesa Nreta uoavamo navedene Michelangelove rijei: Sigurno je da su elementi koji ine osnovu graevine isto to i udovi tijela. Samo ovjek koji zna prikazati ljudsko tijelo i dobro poznaje anatomiju zna poneto i o arhitekturi. Gilles Nret, Michelangelo, Taschen, Kln, 2006., str. 86. 9 J. Polkinghorne, n. dj., str. 91.
prosinca 2010.
309
Ljiljana Rajkovi
Literatura
Moritz, Helmut, Znanost, um i svemir, kolska knjiga, Zagreb, 1998. Nret, Gilles, Michelangelo, Taschen, Kln, 2006. Polkinghorne, John, Kvantna teorija, TKP ahinpai, Sarajevo, 2003. Zees, Anthony, Fearful Symmetry, Princeton University Press, 1999. <www.biblewheel.com/rr/AZ_Fearful.asp>
310
HUM 6
Ljiljana Rajkovi
MICHELANGELO AND CONTEMPORARY SCIENCE

Summary
This paper aims to make comparisons between basic scientific theories and big artificial master-pieces. This noneveryday attempt of connecting seemingly heterogeneous disciplines was a result of thinking that modern science offers us possibility for different observation and understanding of material world confinement which separates subject and object from the origin is shown as a circle of interdependent differences in nature and with that in art and science. Michelangelos works inform us how nature is mathematically simple (and that is the essence of its beauty in perfect symmetry) giving us an insight into continuous and harmonious circle of a human and nature interdependence. Results of Michelangelos classical power and easy perceiving of simple natural laws are works of art whose value is imperishable and takes the breath away. Especially fascinating is awareness with how much success the great artist connected functional and aesthetic, what is explicitly shown in the example of Piazza del Campidoglio design. The aim is to point out Michelangelos ability of recognizing beauty in diversity, which is possible to find only in the structured nature offering which we have neglected because of exaggerated tyranny of common sense. The leading idea is necessity of connecting science, art and modern technologies under the cover of new philosophic thinking what undoubtedly can help in overcoming crisis of modern creativity. Key words: Michelangelo, modern science, art, philosophy, quantum theory, geometric symmetry.
prosinca 2010.
311
UDK 78(497.6Mostar)1878/195 061.22:78](497.6Mostar)1878/195 Pregledni lanak Primljeno: 16. XI. 2010. Lidija Vladi Mandari Ivana Tomi Feri Fakultet prirodoslovno-matematikih i odgojnih znanosti Sveuilita u Mostaru Umjetnika akademija Sveuilita u Splitu
GLAZBENI IVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEA

Saetak
Ovom se studijom nastoje rekonstruirati osobitosti glazbene kulture u Mostaru u prvoj polovini XX. stoljea, njezine vrste, ishodita i znaenje u kontinuitetu, s teitem na institucionalno organiziranoj glazbenoj praksi i njezinoj povezanosti sa irim drutvenim kontekstom. Pristup to ga je nametnuo tako postavljeni istraivaki cilj obuhvaa predstavljanje glazbene stvaranosti u okviru kulturne, ali i politike povijesti izabrana vremena, iji je rezultat u najveoj mjeri i bila. U polju autonomnoga, glazba do sredine XX. stoljea gotovo da i nije postojala jer se funkcionalno povezivala s oblicima svijesti i nainima ivota sredine iju su zbilju obiljeile mijene reima, stranaka trvenja vlasti i vladara, gospodarske, politike i kulturoloke razlike ostavivi zamjetne tragove u njezinu povijesnome hodu. Stoga se pristup glazbi kao dijelu cjelokupnoga drutveno-politikog i kulturnoga ivota inio jedino ispravnim. Predloena graa moe se promotriti kao mozaina cjelina satkana od dijelova to predouju mjesta i oblike muziciranja, djelovanje istaknutih pjevakih drutava, amaterskih i profesionalnih glazbenih udruenja, kolstva i organiziranih manifestacija preko kojih je glazba ivjela u gradu Mostaru. Kljune rijei: Mostar, glazbeni ivot, pjevaka drutva, povijest, kultura.
312
HUM 6
Uvodno razmatranje
Kao susretite raznovrsnih kultura, naroda, vjera i civilizacija, Mostar je oduvijek bio grad zaudne povlatenosti u koji su upisani brojni sadraji i pamtljiva lica. U itavu spektru politikih, drutvenih i kulturnih varijacija i konotacija oblikovala se i njegova glazbena povijest, izgraivao se kulturni identitet grada akumuliranjem razliitih vrijednosti koje su nasljeivane i stvarane naratajima. Glazbeni ivot kao oblik kulturnoga ivota drutvena je sastavnica pa ga stoga valja promatrati u odnosu na politike prilike, procese, ideje, svjetonazore, orijentacije i tendencije koje ga odreuju i unutar kojih se odvija. Posljednja desetljea XIX. i prva polovina XX. stoljea u tom je smislu doista burno i dinamino razdoblje za Mostar kako na podruju drutvenopolitike tako i one kulturne, odnosno glazbene scene. Kontinuitet razvoja mostarskoga kulturnog ivota u naznaenome razdoblju mogue je pratiti unutar jasno profiliranih etapa ija periodizacija obuhvaa: 1. desetljea na razmeu dvaju stoljea razdoblje austrougarske uprave (1878.) do kraja Prvoga svjetskog rata (1918.) 2. razdoblje izmeu dvaju svjetskih ratova (1918.-1945.) 3. razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata (od 1945.) Pratei glazbene djelatnosti u okviru kulturnih drutava i institucija, ovim se radom nastoji pruiti uvid u glazbeno stanje u Mostaru do 50-ih godina XX. stoljea, bez temeljitijega bavljenja glazbenim stvaralatvom kao isto tako vanim elementom glazbene kulture svake sredine. No sumarni pregled toga aspekta glazbenoga ivota pokazuje da su glazbenu produkciju poticali zahtjevi politikoga i drutvenoga trenutka, a ostvarivale su je raspoloive snage koje su se u njemu nale. Zahvaljujui maru brojnih, kako stranih tako i domaih glazbenih profesionalaca, Mostar je postajao sve vitalnija sredina u smislu poticanja vlastitih lanova na ozbiljno profesionalno ivotno opredjeljenje za glazbeniki poziv pa je do kraja stoljea izrastao u vano rasadite darovitih pojedinaca iji su opusi vrijedni integralni dio bosanskohercegovakoga skladateljskog nasljea.
prosinca 2010.
313
Lidija Vladi Mandari Ivana Tomi Feri
1. Glazbeni ivot Mostara u posljednjim desetljeima XIX. stoljea do Prvoga svjetskog rata
Prvu veliku prekretnicu u smislu napretka na svim podrujima djelovanja oznaila je 1878. godina, ime je zapoelo razdoblje ostvarenja i kvalitativnoga bogaenja moderne umjetnosti na mostarskome tlu. Tom godinom obiljeen je konani odlazak Turaka i prestanak osmanske prevlasti te razdoblje austrougarske uprave koja donosi nove, europske utjecaje, ne samo u upravljanju gradom nego i u njegovu preoblikovanju, razvoju i izgradnji, to e za svega etrdesetak godina rezultirati gotovo potpunom preobrazbom osmanske kasabe u moderan europski grad.1 Prvi znakovi organiziranoga djelovanja na podruju kulturno-prosvjetnoga rada prodrli su u Mostar s idejama ilirskoga pokreta za nacionalno osloboenje. Preteito na nacionalnoj i/ili vjerskoj osnovi tada se osnivaju itaonice, diletantska kazalita i pjevaka drutva, a zahvaljujui naprednim idejama mostarskih Srba i Hrvata utemeljuju se i prve narodne osnovne kole s redovitom nastavom pjevanja u okviru kolskih programa. Upravo od tada pratimo kontinuirani razvoj glazbenoga kolstva u Mostaru.2
1 Do austrougarske okupacije glazba u Mostaru njegovala se uglavnom u okviru vjerskih ustanova. Franjevci su naime dugi niz godina bili jedini intelektualci u Bosni i Hercegovini koji su bosanskohercegovaku kulturu povezivali s kulturom zapadne Europe donosei u nju daak europske civilizacije. Jedan od obveznih predmeta u mostarskoj katolikoj koli bilo je pjevanje, a posebno ga je razvio istaknuti pastoralni i kulturni djelatnik fra Aneo Nui (1850.-1916.). Tijekom etiri stoljea turske uprave elementi islamske glazbe prodirali su u narodno glazbeno stvaralatvo (preko svakodnevnih ezana, obukom u vjerskim kolama, uenjem Kurana, sluanjem vojnikih pjesama kao i onih uz pratnju istonjakih instrumenata poput argije, saza i tambure) vrei snaan utjecaj na fizionomiju glazbene kulture ovoga kraja. Osim toga putujue druine artista, zabavljaa, onglera, a napose kazalite Orijenta tzv. karaoz oblikovali su smjer razvoja prosvjetnoga, kulturnoga, pa i nacionalnoga ivota grada Mostara. Danas je poznato da je upravo karaoz bio osobito popularan meu mostarskim pukom. Iako svoje korijene vue iz mitova i legend naroda istonih zemalja (Sirije, Kine, Indije), karaoz je bio vrlo slian komediji del arte. Tu igru sjene, mask i lutaka pokretao je glumac koji je, tumaei razne uloge, morao po potrebi pjevati i svirati razliite instrumente. Opirnije o tome vidi u: Zdravko Verunica, Crtice iz muzikog ivota u Bosni i Hercegovini pred kraj turske uprave, Muzika, god. I., br. 2, april-juni 1997. U Mostaru je jo potkraj XVIII. stoljea postojala Srpska kola. Prvu narodnu osnovnu kolu u Mostaru s dvama razredima za muku i ensku djecu osnovali su hercegovaki Hrvati
314
HUM 6
U posljednjim desetljeima XIX. stoljea, tonije 1888. godine, dogodio se novi, osebujni zamah organiziranoga razvoja glazbene umjetnosti u gradu jer se utemeljuju prva pjevaka drutava Hrvatsko pjevako drutvo Hrvoje i Srpsko pjevako drutvo Gusle ija je bogata i plodna kulturna djelatnost u punome smislu oznaila prekretnicu u kolopletu mostarskih glazbenih zbivanja. U borbi protiv stranoga utjecaja Hrvati su smiljali nain kako okupiti narodnu uzdanicu i time osigurati odgoj u istome hrvatskom duhu. Budui da se za tu svrhu najprikladnijim inilo osnivanje glazbenoga drutva pjevakoga karaktera, upuena je godine 1873. molba mjerodavnim turskim vlastima da se za hrvatsku mlade u Mostaru osnuje hrvatsko pjevako drutvo, odnosno glazbeno drutvo s nazivom Kosaa. Unato tomu to turske vlasti nisu udovoljili molbi, drutvo je postojalo ilegalno te je neto kasnije stavljeno pod okrilje Crkve promijenivi ime u Crkveni zbor u kojemu su se uvjebavale crkvene pjesme, ali i rodoljubne i narodne. Za rad i organizaciju toga zbora osobit prinos dali su fra Aneo Nui, fra Ambro Mileti i fra Boo Ostoji. Nakon izmjene imena Drutvo se nije odreklo svoga nacionalnog djelovanja. Nizali su se zahtjevi i stalno predlagali novi nazivi kao to su Vievi, Zvonimir, Tomislav, to jasno ukazuje na iznimnu upornost mostarskih Hrvata da osnuju drutvo s nacionalnim predznakom. Nakon to im je austrijska vlast dopustila da osnuju Narodno pjevako drutvo (bez ikakvih nacionalnih oznaka i bez bilo kakva oblika politike djelatnosti!), konano je, nakon dugih godina viekratnih traenja i molb, hrvatsko puanstvo Mostara doekalo vlastito pjevako drutvo.
1852. godine. Nova Srpska kola izgraena je 1856. godine i smatrana je jednom od najljepih graevina u gradu pa su je Mostarci s ponosom zvali Bina. Godine 1872. asne sestre reda sv. Vinka otvaraju svoju kolu za djecu iskljuivo rimokatolike vjere. Franjevci su svoje kole nakon okupacije Bosne i Hercegovine predali u ruke austrijskih upravitelja te su tako njihove kole pretvorene u komunalne. Mostarsko muslimansko kolstvo bilo je sastavni dio vjerskoga kolskog sustava koji je naslijeen iz turskoga doba. Prvu naobrazbu muslimanska su djeca dobivala u mektebima, a do 1878. godine radilo je 13 mekteba. U drugoj polovini XIX. stoljea turska uprava u Bosni i Hercegovini poela je otvarati kole svjetovnoga karaktera, tzv. rudije, u rangu srednjih kola, a prva rudija u Mostaru otvorena je 1866. i radila je s prekidima do 1925. godine. Uvjetovani naraslim potrebama stanovnitva, zahtjevi za otvaranje gimnazije u Mostaru uslijedili su znatno ranije nego to se to doista i dogodilo, tako da je gimnazija otvorena 14 godina nakon sarajevske, istom 1893. godine.
prosinca 2010.
315
Unato tomu to su morali ekati jo trideset godina da u nazivu bude rije hrvatsko, dan 10. studenoga 1888. uao je u povijest mostarskih Hrvata kao nadnevak poetka njihove djelatnosti.3 Narodno pjevako drutvo svoju je slubenu djelatnost zapoelo zabavom koja je odrana 8. studenoga 1888. u povodu 40-godinjice vladanja cara Franje Josipa, u nazonosti zastupnika najrazliitijih kulturno-umjetnikih drutava i predstavnika Hrvata iz itave zemlje.4 Prva zabava s programom izrazito nacionalnoga sadraja jasno je pokazala da e buenje nacionalne svijesti biti jedan od prioritetnih ciljeva Drutva. Osobito vanu ulogu u prosvjetno-kulturnoj i nacionalnoj djelatnosti odigrale su drutvena knjinica, itaonica, diletantska sekcija, muki i enski zbor te glazbena sekcija. U okrilju Drutva odvijale su se sve kulturne djelatnosti (od glazbe i pjevanja do kazalita, glume i plesa) koje su okupljale ponajprije Hrvate, ali i brojne Austrijance, ehe, Maare, Talijane, Nijemce, Poljake i Slovake. irenje i stalni razvoj djelatnosti Drutva sa sve veim brojem aktivnih sudionika zahtijevao je i odgovarajue prostorno rjeenje pa se pristupilo izgradnji drutvenoga doma koji je sveano otvoren 2. veljae 1897. Iste je godine Zemaljska vlada odobrila hrvatsku trobojnicu kao zastavu Drutva te uporabu drutvenoga grba kao svoga nacionalnog simbola.5 Darivatelji Hrvojeve zastave bile su zagrebake Starevievke na elu s hrvatskim knjievnikom Eugenom Kumiiem, a sredinja predstava odrana je od 13. do 15. kolovoza 1904.
3 Usp. Mate Nui, Spomenica o pedesetogodinjici Hrvatskog pjevakog drutva Hrvoje u Mostaru (1888-1938), Mostar, 1939., str. 9-11; Drago Karlo Mileti, Hrvatska glazba u Mostaru, Logotip, Mostar iroki Brijeg, 2000., str. 9.
4 Program priredbe donosimo u cijelosti: 1. Proslov govori predsjednik drutva
Usp. Andrija Niki, Crtice iz povijesti glazbe u Bosni i Hercegovini, Naa ognjita, br. 3, 1973., s citatima iz knjige Spomenica u slavu sveanog razvijanja zastave Hrvatskog glazbenog pjevakog drutva Hrvoje u Mostaru, 1904., str. 30-31.
fra Augustin Zubac, 2. Josip Feindenreich: Graniari, prikazuju lanovi drutva, 3. Ivan Zajc: U boj, u boj, pjeva muki zbor drutva, 4. I. Zajc: S Velebita, pjeva muki zbor drutva, 5. Petar Preradovi Braa, krasnoslov, 6. P. Preradovi: Udesu mome, pjeva muki zbor drutva, 7. P. Preradovi: Napitnica, pjeva muki zbor drutva, 8. Hugo Badali: Majci, krasnoslov, 9. Pozdrav domovini, pjeva muki zbor drutva. Usp. Edin elebi, Hrvatsko pjevako drutvo Hrvoje (1888-1914), Hercegovina, br. 6, Mostar, 1987., str. 153-154.
316
HUM 6
Na prvome drutvenom sastanku odranome u novim prostorijama, 21. studenog 1897., predloeno je da se Drutvo nazove Narodno pjevako drutvo Hrvoje. Naziv Hrvoje tendenciozno je izabran kao simbol otpora protiv tuinske vlasti. Od poetka svoga djelovanja Hrvoje shvaa svoje nacionalno, kulturno te politiko poslanje nastojei se afirmirati kao glavna prosvjetna, kulturna, nacionalna te politika institucija hercegovakih Hrvata. U toj namjeri, kao sredstvo afirmacije, posluile su mu zabave, sijela, kazaline predstave, dobrotvorni rad za druga hrvatska drutva te aktivno ukljuivanje u sve kulturne, politike i nacionalne akcije hercegovakih Hrvata. U razdoblju do 1914. godine, ali i nakon toga, Hrvoje je odigrao vanu ulogu u podizanju, jaanju te uvrivanju hrvatske nacionalne svijesti. Srpsko pjevako drutvo Gusle takoer je aktivno sudjelovalo u nacionalnim i politikim zbivanjima grada Mostara. Osnivanje Drutva neraskidivo je povezano sa Svetosavskim besjedama koje su znaile velike datume u duhovnome i nacionalnome ivotu Mostara. Bile su to narodne sveanosti koje su organizirali odbori za prireivanje svetosavskih zabava. Jedan takav odbor, utemeljen u Mostaru 1880. godine, pokrenuo je osnivanje Srpskoga pjevakog drutva koje bi osim njegovanja ritualne crkvene pjesme trebalo brinuti i za svjetovnu glazbu te organizirati drutvene sastanke na ekskluzivnoj, pravoslavnoj osnovi. Nakon viekratnih odbijanja godine 1888. Zemaljska vlada slubeno je odobrila osnivanje drutva pod nazivom Pravoslavno crkveno pjevako drutvo Gusle. No ne elei postati ustanovom vjerskoga i nacionalnoga podvajanja, Drutvo vrlo energino trai promjenu naziva iz Srpsko-pravoslavno crkveno pjevako drutvo u Srpsko pjevako drutvo Gusle. Tom zahtjevu udovoljeno je istom 1902. godine.6 Svoju plodnu nacionalno-politiku, kulturnu i drutveno-humanu djelatnost Drutvo je obavljalo organizirajui priredbe, drutvena sijela, radom svojih sekcija, poglavito kazaline i zborne, te radom u knjinici i itaonici. Nakon 1887. godine Svetosavske su besjede postale tradicijske
6 Usp. Jovan Radulovi, Pedeset godina Srpskog pjevakog drutva Gusle u Mostaru (18881938), Prosvjeta, Mostar, 1938., str. 44.
prosinca 2010.
317
i odravale su se svake godine predstavljajui uvijek novi nacionalni i kulturni uspjeh. Muki zbor, u kojemu je Aleksa anti7 zapoeo svoje glazbeno djelovanje, utemeljen je na samome poetku, a brojio je samo sedamnaest lanova. Prvi nastup zbora zabiljeen je 17. sijenja 1889. na Svetosavskoj besjedi pod ravnanjem austrijskoga vojnoga glazbenika Johana Dinstla (zborovoa od 1888. do 1889. godine).8 Nakon antia na mjesto zborovoe doao je Mladen Bonjakovi koji je mnogo uinio za napredak Drutva. Uveo je uenje glazbene teorije za pjevae, inicirao pouavanje violine u Srpskoj koli, a u njegovo vrijeme osnovan je i instrumentalni odjel Drutva. Za vrijeme antieva djelovanja u Guslama kroz Drutvo je prolo est zborovoa eha: Josip Horki (1892.), Rudolf Zamrzla (1892.-1894.), Viljem Sajfert (1894.-1896.), Hugo Dubek (1896.-1897.), Milo Dozela (1899.-1902.) te Jovan Judl (1899.-1914.). Kao kvalificirani glazbenici, nabrojeni su pojedinci manje ili vie pridonijeli glazbenoj izgradnji Drutva te uinili da ono postane jedno od vodeih pjevakih drutava u Bosni i Hercegovini, a istodobno su utjecali i na antiev glazbeni razvoj. Nakon Huga Dubeka zbor Gusala preuzima A. anti (nije teio biti stalni zborovoa Gusala, nego se obveze prihvaao s vremena na vrijeme, u razdobljima kada bi Drutvo ostajalo bez zborovoe) sve do 1899. godine. To je nedvojbeno bio najvanije i najplodnije razdoblje antieva dirigentskoga djelovanja u kojemu su do punoga izraaja dole njegove glazbene i organizacijske sposobnosti, a zbor je biljeio stalan uspon i zapaene interpretativne rezultate. To je razdoblje u odreenome smislu znailo i prekretnicu u radu Gusala jer je polovinom 1897. go7 Aleksa anti (1868.-1924.) bosanskohercegovaki je pjesnik srpskoga podrijetla i jedan od najpoznatijih predstavnika novije lirike u BiH. Svi koji su pisali o antiu istiu da su Gusle bile u naponu snage i poleta u vrijeme kada je on bio zborovoa. Isticao se ugodnim glasom, bas-baritonom, svirao je harmonij, pomalo i glasovir, te violinu u orkestralnoj sekciji Gusala, zapravo u gudakome kvartetu kojemu je bio voa. Pisao je djela folklorne grae (poznatu sevdalinku Emina), vokalne skladbe, duhovna djela te pjesme za muki i mjeoviti zbor. Repertoar je sadravao: 1. K. Stankovi: Uskliknimo; 2. J. Paua: Srpska molitva, U boj i Brankovo kolo; 3. V. Horejeka: Jadna draga. Usp. Zdravko Verunica, Aleksa anti i muzika, Hercegovina, br. 4, Mostar, 1985., str. 301.
318
HUM 6
dine, nakon vie neuspjelih pokuaja, konano dolo do osnivanja mjeovitoga zbora, to je omoguilo pristup djelima standardne literature, kako domae tako i strane. Otvorio se tako prostor izvoenju tada ve vrlo zapaenih zbornih rapsodija istaknutoga srpskog skladatelja Stevana Mokranjca, koje su pod nazivom rukoveti sve vie osvajale pjevaka drutva i glazbenu publiku te od tada poinje tradicijski kult njegovanja Mokranjeve glazbe. Nakon 1905. godine pjevaka drutva openito, pa tako i Gusle, gube svoju politiku ulogu jer se poveavaju mogunosti za otvorenije politiko djelovanje. To dovodi do opadanja zanimanja za pjevaka drutva pa godinja skuptina Gusala za 1911. godinu nije odrana jer nije imala potreban broj lanova. Konstatirano je da e, ako ta nemarnost potraje, Drutvo prestati raditi. Godini 1913. Gusle su predale svoju bogatu knjinicu od nekoliko tisua knjiga drutvu Prosvjeta9 za osnivanje velike sredinje narodne knjinice, odnosno njezinih okrunih filijala. Tako ivotarei, Drutvo je doekalo 1913. godinu kada Gradski kotarski odbor, 24. travnja 1913. godine, zbog proglaenja iznimnih mjera, obustavlja rad Drutva. Zabrana je trajala do 16. svibnja 1913., a Principovi su hitci na Vidovdan 1914. godine u Sarajevu najavili poetak Prvoga svjetskog rata. Od toga dana Gusle prestaju raditi sve do 1919. godine, a mnogi su lanovi Drutva prognani i uhieni. Ulogu pjevakih drutava u Muslimana odigrale su u odreenome smislu kiraethane (itaonice) kao najpogodniji oblici udruivanja. Posljednje desetljee XIX. stoljea obiljeeno je pojavom prvoga narataja muslimanske inteligencije kolovane u europskome duhu. Njihovim se istupanjem na politiku i kulturnu scenu otvaraju vani procesi drutveno-kulturnoga preobraaja Muslimana u Bosni i Hercegovini. Kao rezultat njihovih prosvjetiteljskih nastojanja pokrenut je asopis Behar (izlazio od 1900. do 1911.) te je osnovano Kulturno-prosvjetno
9 Prosvjeta je srpsko prosvjetno drutvo osnovano 1902. godine u Sarajevu radi ouvanja srpske kulture i identiteta u Bosni i Hercegovini. Pod komunistikom vlasti zabranjena je 1949. godine, a imovina je konfiscirana. Obnovljena je na Vidovdan 1990. godine u sali Narodne i univerzitetske biblioteke u sarajevskoj Vijenici pod vodstvom akademika Vojislava Maksimovia.
prosinca 2010.
319
drutvo Gajret (1903.).10 Inicijativa za osnivanjem Gajreta potekla je od muslimanskih studenata u Beu, veinom Hercegovaca. Prosvjetiteljska misao bila je ideja vodilja u mostarskome Gajretu opismenjivanje, prikupljanje sredstava za kolovanje te organiziranje priredaba. Drutvo je imalo i enski zbor koji je, izmeu ostalih, izvodio Mokranjeve pjesme. Osim Gajreta osnovano je godine 1906. u Mostaru i Zanatsko udruenje muslimanskih obrtnika Itihad, s vie umjetnikim obiljejem, u okviru kojega je djelovala dramska i tamburaka sekcija. Redovito su se prireivale godinje zabave, ponekad samostalno, a ponekad u suradnji s dugim drutvima, esto s Hrvojem i Guslama. Godine 1914., po nalogu austrougarske vlasti, Gajret prestaje raditi, a imovinu predaje sredinjoj upravi Vakufa u Sarajevu. Do 1919. godine rad Gajreta potpuno je ugasnuo i s lanstvom je izgubljena svaka veza pa se poslije sloma Austro-Ugarske Monarhije moralo uloiti mnogo truda kako bi se ustanova obnovila. Glazbeni ivot Mostara u prijelaznim desetljeima obiljeen je djelatnou jo jednoga drutva iji je cilj bio poticanje obrazovanja hrvatskoga pomlatka i, openito, promicanje hrvatske kulturne batine i novoga stvaralatva. Rije je, dakako, o Hrvatskome kulturnom drutvu Napredak.11
10 Rije Gajret arapskoga je podrijetla s osnovnim znaenjem nastojanje, trud, pomo. Bratoljub Klai, Rjenik stranih rijei, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987., str. 463. 11 Inicijativu za utemeljenje jednoga potpornog drutva iji bi rad obuhvatio itavu Bosnu i Hercegovinu pokrenuli su mostarski Hrvati. U sijenju 1902. godine sastali su se ugledniji graani Mostara u franjevakome samostanu radi dogovora oko pomoi hrvatskim acima na ovome podruju. Nakon duge rasprave odluili su osnovati potporno drutvo, Hrvatsko potporno drutvo za siromane ake, koje e skupljati milodare te njima potpomagati siromane uenike da zavre kolu. No ideja o utemeljenju hrvatskoga potpornog drutva gotovo se istodobno pojavila i u Sarajevu. Jo od 1900. godine inteligencija i ugledniji graani bavili su se milju da se u Sarajevu osnuje potporno drutvo. Meutim istom u studenome 1902. godine dolazi do konkretnijih poteza pa se osniva Hrvatsko potporno drutvo za namjetanje djece u zanate i trgovinu, a godine 1905. promijenjen je naziv drutva u Hrvatsko drutvo Napredak za potpomaganje naunika i aka Hrvata katolika Sarajevo. Budui da je i sarajevsko i mostarsko drutvo potpomagalo uenike i sveuilitarce, smatralo se korisnim ujediniti oba drutva sa sjeditem u Sarajevu. Mostarsko drutvo nerado je govorilo o tome ujedinjenju, tim vie to se u Mostaru gradio Drutveni dom konvikt Kralj Petar Svai u kojemu su imali smjetaj i prehranu nadareni uenici iz Hercegovine. Napretkov
320
HUM 6
Napretkove ideje irile su se po svim krajevima Bosne i Hercegovine, pa ak i ondje gdje je bilo malo hrvatskoga puanstva. Stekavi u hrvatskome narodu veliku popularnost, Napredak je tijekom vremena podigao etiri muka i dva enska konvikta za odgoj srednjokolske mladei.
2. Glazbeni ivot Mostara u razdoblju od 1918. do 1945. godine

Stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) 1918. godine predstavljalo je krupnu prekretnicu u povijesti junoslavenskih naroda koji su se prvi put nali unutar iste drave. Novonastala drava obuhvaala je Kraljevinu Srbiju s vardarskom Makedonijom, Crnu Goru te junoslavenske zemlje koje su do tada bile u sastavu Austro-Ugarske Monarhije: Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Vojvodinu. U sastavu nove dravne tvorevine Bosna i Hercegovina zadrala je mnotvo obiljeja iz prethodnih razdoblja jer drutveni procesi koji su doveli do sloma Austro-Ugarske Monarhije te stvaranje zajednike drave nisu potpuno razorili stare drutvenogospodarske i politike strukture. Prvi svjetski rat ostavio je teke posljedice u Hercegovini, osobito u Mostaru. Politiko stanje uvjetovalo je nesigurnost ivota, a za kulturu i umjetnost ostajalo je malo vremena. No i u takvim vremenima Hrvati Mostara i Hercegovine ivjeli su i disali za drutvo Hrvoje. Dok su preostala drutva nastavila djelovati u ve zadanim okvirima, godine 1918. Hrvoje osniva novo samostalno instrumentalno tijelo Hrvatsku glazbu.12 Na osnovi raspoloivih partitura mogue je zakljuiti da
konvikt u Mostaru materijalizirao je sve one napredne europske ideje koje je hrvatski narod razvijao na naim prostorima s kraja XIX. i poetka XX. stoljea te je predstavljao sredite kulturnih aktivnosti u Mostaru. Kako se ne bi razbijale hrvatske narodne snage, mostarsko je potporno drutvo 10. sijenja 1907. ipak pristalo na ujedinjenje sa sarajevskim drutvom pod imenom Napredak te su stvoreni uvjeti za zajedniko djelovanje graanstva i inteligencije. Izabran je novi odbor ujedinjenoga Drutva, a za predsjednika je postavljen hrvatski pjesnik i pripovjeda Tugomir Alaupovi (1870.-1950.). Opirnije o tome u: Andrija Niki, Stoljetnica mostarskog Napretka od 1902. do 14. rujna 2002., HKD Napredak i Franjevaka knjinica, Mostar, 2002. 12 Hrvatska glazba instrumentalno je glazbeno tijelo koje je nastajalo u vrijeme opega kulturnog preporoda Hrvata u Bosni i Hercegovini, a poglavito u razdoblju od 1872. do 1890. godine.
prosinca 2010.
321
je Glazba raspolagala raznovrsnim repertoarom sastavljenim preteno od uvertira, koranica i plesnih skladb. Godine 1940. proslavljena je 22. obljetnica obnavljanja Glazbe i njezina osamostaljenja, a i Hrvatsko pjevako drutvo Hrvoje u tom je razdoblju dostojno proslavilo svoju pedesetu obljetnicu osnutka. Bila je to velika trodnevna manifestacija odrana u Mostaru od 13. do 15. kolovoza 1939. U poratnim godinama svoj je rad obnovilo i Srpsko pjevako drutvo Gusle. Usprkos novim politikim i socijalnim okolnostima Drutvo ne raskida s tradicijom ni poslije Prvoga svjetskog rata. Glazbenim dogaajima lanovi u skromnim okvirima nastoje biti u tijeku suvremene glazbene produkcije te glazbeno i pedagoki djelovati na lanove, kao i na sredinu u kojoj rade. Aktivni participanti Gusala ne gube iz vida ideal koji im je tolike godine davao krila obogatiti nacionalni osjeaj i iz toga korijena crpiti poticaje i nadahnue za daljini rad. Drutvo je obnovljeno pod predsjedavanjem dr. Pere Mandia13, a za dirigenta je pozvan mladi temperamentni Trogiranin mo. Josip Bozzoti.14 Simpatini i vrijedni umjetnik uspio je staro mostarsko drutvo podignuti do zamjetne razine, to se osobito pokazalo u prigodi velikog narodnoga i umjetnikoga slavlja kada je Pjevako drutvo Sloga iz Sarajeva, poslije dvadeset est godina, uzvratilo posjet Guslama. Prvih godina po osloboenju drutvo Gusle vraa se u svoju prvobitnu romantiarsku fazu. Repertoar Drutva, koji je prije rata donekle evoluirao, vraa se iskljuivo nacionalnomu. Opet se njeguje Mokranjac, a diletanti izvode Smrt majke Jugovia, Kraljevu jesen te antievu Hasanaginicu.15
Podatci o njezinu nastanku, sada ve povijesni i slubeni, govore da je osnovana 2. prosinca 1888. te da je rasla zajedno s Hrvatskim pjevakim drutvom Hrvoje u Mostaru. Godine 1896. osnovan je i Hrvatski sokol te kasnije, godine 1900., i Fanfara hrvatskog Sokola. 13 Pero Mandi bio je predsjednik Srpskoga pjevakog drutva Gusle od 1911. do 1914. te od 1915. do 1920. godine. 14 Josip Bozzoti (1893.-1923.) predavao je glazbu te pjevanje na gimnaziji i preparandiji. Bio je dirigent mjeovitoga pjevakog zbora Srpskoga pjevakog drutva Gusle. 15 U poslijeratnome razdoblju drutvo Gusle biljei dva vana dogaaja vezana za dvojicu umjetnika ija su imena postala simbolom nacionalno-kulturnih stremljenja Mostara te su u isto vrijeme nerazdvojno vezana za povijest Gusala. Prvi dogaaj bila je prerana smrt najistaknutijega hercegovakog pripovjedaa Svetozara orovia (1875.-1919.). Drutvo je dobilo dunost da do vjenoga poivalita otprati svoga nekadanjeg eminentnog lana koji
322
HUM 6
Drutvene i kulturne prilike u Mostaru jo uvijek pokazuju odreenu ivost. Pokreu se razni listovi, niu nova udruenja, a drutvo Gusle prilagouje se uvjetima novoga vremena usmjerujui svoj rad na izgraivanje i irenje nacionalne glazbene kulture. Repertoar se obnavlja djelima vie umjetnike vrijednosti, a zanos i entuzijazam pjevaa, iji se kadar stalno popunjavao mlaim snagama, ini da se i pored slabe glazbene obrazovanosti pojedinih lanova postiu znatni umjetniki rezultati.16 Obnovljena je i kazalina sekcija koja je pod redateljskom palicom Branka antia s velikim uspjehom izvodila i zahtjevnija djela. Takoer se ne zanemaruje ni duhovna glazba te lanovi zbora redovito pjevaju liturgiju u mostarskoj pravoslavnoj crkvi. Na dan svoga 50-godinjeg jubileja Srpsko pjevako drutvo Gusle moglo je s ponosom gledati na ovo razdoblje svoga korisnog i plodnog rada. S vrlo skromnom imovinom i u nepovoljnim uvjetima drutvo Gajret takoer je poelo djelovati nakon preuzimanja drutvene imovine od Vakufskoga saborskog odbora 15. oujka 1919. U programu drutvenoga i kulturno-prosvjetnoga djelovanja drutva vidno je mjesto zauzimalo organiziranje zabava kao jednoga od najuinkovitijih naina irenja te populariziranja Gajretovih ideja. One postaju stalan dio programa Drutva te stjeu punu afirmaciju u muslimanskoj sredini. Imajui u vidu znaenje i ulogu zabava, kako s promidbene tako i s materijalne strane, u status Gajreta unesena je i odredba kojom se Gajretovim jedinicama organiziranje zabava te drugih oblika drutvenoga okupljanja stavlja kao prioritetan zadatak.
je tijekom rada u drutvu Gusle posvetio svoje mladenake dane bilo kao pjeva, diletant i araner, bilo kao animator drutvenih sastanaka. Drugi je dogaaj vezan za proslavu 50godinjice knjievnoga rada Alekse antia 1920. godine. Drutvo Gusle najvie je sudjelovalo u proslavi jer je ona ujedno predstavljala i proslavu rada samoga Drutva za koje je nerazdvojno vezano ime Alekse natia, njegova dugogodinjega duhovnog voe. Pjevale su se iskljuivo antieve skladbe te je sudjelovalo i drutvo Hrvoje, a u toj je prigodi antiu uruena diploma prvoga poasnog predsjednika. etiri godine poslije Drutvo je na vjeni poinak ispratilo i ovoga velikog ovjeka te je Mostar postao svjestan da je taj tragini dogaaj simbolizirao kraj ere nacionalnoga romantizma. 16 Na proslavi 40. godinjice sarajevske Sloge 1928. godine na pjevakome natjecanju drutvo Gusle dobiva prvu nagradu, Srebreni lovor vijenac, izvedbom 10. rukoveti Stevana Mokranjca.
prosinca 2010.
323
U veini sluajeva program zabava obuhvaao je osim recitacija i izvoenje glazbenoga dijela programa te jednoga dramskog djela uz neizostavne plesnjake na kraju. Drutvo je vrilo svoje poslanje i unoenjem u zabavni program djela klasine, operne i zborne glazbe. Koncertni je dio bio ispunjen djelima F. Chopina, B. Smetane, S. Krstia, S. Mokranjca i drugih skladatelja. Stavljanje na repertoar tih i takvih glazbenih djela imalo je dvostruko znaenje; ponajprije pribliavanje, a potom i upoznavanje s glazbenom kulturom Zapada koja je samo u rijetkim i iznimnim sluajevima imala svoje poklonike meu Muslimanima, dok je s druge strane sudjelovanje Muslimana u izvoenju te glazbe prualo dokaze o njihovoj sposobnosti usvajanja takve glazbe. S takvim namjerama na repertoar Gajretove zabave 1939. godine prvi je put postavljena jedna baletna toka. Bila je to Emina prema glazbi Krstieve opere Zulumar, koja je unijela novu notu u duh Gajretova programa te ju je prema izvjeu Gajretova lista17 muslimanska publika primila s oduevljenjem. Sastavni i obvezni dio Gajretovih zabava inilo je i izvoenje dramskih knjievnih djela koja su svojom tematikom bila prilagoena ukusu muslimanske publike.18 Glazbeni dio u programu zabava bio je nezaobilazan i djelovao je poticajno pa se zbog isto praktinih razloga pristupalo njihovu osnivanju. Jo 1905. godine, prilikom odravanja prve Gajretove zabave, osnovan je i prvi pjevaki zbor od trideset tri lana. Kako su zabave sve vie postajale omiljen oblik drutvenoga ivota, to se osnivanje zborova i glazbenih drutava poveavalo.19 Nakon travanjskoga sloma i okupacije Kraljevine Jugoslavije drutvo Gajret prekida svoje aktivnosti. Tako se u povijesti Drutva ponovno dogodila 1914. godina, samo u jo dramatinijim okolnostima.
17 Prvi broj lista Gajret iziao je 15. srpnja 1907. kao glasilo istoimenoga drutva. Donosio je, prema mogunostima, priloge kulturnoga i zabavnoga karaktera. 18 Veliku popularnost imala su djela B. Nuia (Hadi Lojo, Analfabeta), S. orovia (On, Zulumar), S. Alekovia (Oprosti mu), Safvet-beg Baagia (Abdulah paa) i dr. Najee izvoena djela bila su A. Muradbegovia (Muhadiri, Na Bajram, Susjedi, Zlatni bardak, Protivnici) i dr. 19 Gajretov pjevaki zbor nastupao je i na proslavama drugih slinih drutava, primjerice na proslavi 50-godinjice Srpskoga pjevakog drutva Sloga u Sarajevu 1938. godine i Srpskoga pjevakog drutva Gusle.
324
HUM 6
HKD Napredak preivjelo je oba svjetska rata te je jedno od rijetkih drutava koje nije bilo zabranjeno diktaturom kralja Aleksandra Karaorevia. Godine 1921. nastavljeno je izdavanje lista Napredak koji je ponajvie sluio kao ogledalo rada Sredinje uprave te drutvenih podorganizacija, a bilo je prostora i za gradivo poune naravi. Vana grana Napretkova djelovanja bilo je podupiranje hrvatskih ustanova, irenje prosvjete te uspostava hrvatskih domova. Godine 1924. otvoren je Drutveni dom u Vitezu, pristupilo se osnivanju javne knjinice u Sarajevu, a aktualizirano je i pitanje dogradnje i preureivanja mostarskoga konvikta. Uz redovita drutvena izdanja Kalendar Napredak i mjeseno glasilo Napredak godine 1935. objavljene su Napretkova Boina knjiga i Napretkova Uskrsna knjiga te dvije boine i dvije uskrsne karte. Drutvo je djelovalo do 15. travnja 1949. kada je cjelokupna Napretkova imovina oduzeta, a Drutvo zabranjeno. U razdoblju izmeu dvaju svjetskih ratova djelovalo je u Mostaru i Radniko kulturno umjetniko drutvo (RKUD) Abraevi iji se osnutak vezuje za 1926. godinu, a nazvano je po revolucionaru i pjesniku Kosti Abraeviu (1879.-1898.), rodom iz Ohrida u Makedoniji. Abraevi je bio jedno od glavnih sredita okupljanja te arite kulturnoga i obrazovnoga djelovanja radnika, mladei i graana, drutvo bratstva i zajednitva, kulturna i umjetnika organizacija u kojoj su djelovali i u kojoj su se okupljali Srbi, Hrvati, Muslimani, idovi i ostali. Kulturnoumjetnika sekcija Abraevia odigrala je vanu ulogu u populariziranju znanosti i kulturnome uzdizanju puka. Kvalitetom programa, prijateljskim pristupom te organizacijom priredaba nastupi ove sekcije postali su vrlo popularni, to se oitovalo u masovnim posjetima. Prva priredba koja je prela preko Abraevieve scene bio je komad, jednoinka Prvi maj nepoznatoga autora.20 Nakon to su monarhistikom diktaturom (6. sijenja 1929.) ukinuti slobodni sindikati, zabranjen je rad svih organizacija okupljenih uz sindikate. Tako je i Abraevi prestao raditi sve do 1935. godine kada se ponovno reaktivira njegova djelatnost. Abraevi je bio iva zajednica, vitalan organizam koji je, uz druge mostarske orga20 Usp. Safet Burina, Radniko kulturno umjetniko drutvo Abraevi Mostar od
1926. do 1956. godine, tamparija Rade Bitanga, Mostar, 1956., str. 15.
prosinca 2010.
325
nizacije te mnogobrojne stalne, povremene i pojedinane akcije, sluio mostarskomu stanovnitvu u borbi za poboljanje ivotnih uvjeta.
3. Glazbeni ivot Mostara nakon Drugoga svjetskog rata

Godina 1945. moe se smatrati poetkom novoga razdoblja u razvoju bosanskohercegovake umjetnosti uope, pa prema tome i glazbene. Snano izraen humanizam u stvaranju novoga kao i ideja jednakosti meu ljudima bila je moto poslijeratne umjetnosti. Obnova i izgradnja zemlje, formiranje socijalistikih drutvenih odnosa te svjei dah koji struji u svim drutvenim sferama morali su se odraziti i na podruju glazbene kulture. U gotovo svim veim bosanskohercegovakim gradovima osnivaju se institucije (ponajvie kole) koje su izravno povezane sa irenjem glazbene kulture. U poratnome razdoblju pokrenuta je akcija kako bi se obnovila Hrvatska glazba, revitaliziran je i rad nacionalnih drutava u Mostaru, ali s izmijenjenim nazivima. U Hrvata drutvo Hrvoje i Hrvatska glazba sjedinjeni su pod nazivom Napredak; u Muslimana umjesto naziva Ithad i Gajret drutvo je nazvano Preporod; u Srba naziv Gusle zamijenjen je nazivom Prosvjeta. Ipak, nedovoljan broj kvalificiranih glazbenika onemoguio je djelovanje svih spomenutih drutava te je praktiki opstao jedino Abraevi. Na zajednikoj sjednici odbora triju drutava (Napretka, Prosvjete i Preporoda) 9. oujka 1949. u Sarajevu je zakljueno da su sva tri drutva gotovo potpuno ostala bez lanstva te tako stvarno prestala postojati. Bio je to zapravo slubeni kraj Hrvatske glazbe u Mostaru, a svi glazbenici, zajedno s instrumentima i arhivom, postali su lanovi Radnikoga kulturno-umjetnikog drutva Abraevi. U godinama to slijede brojne sekcije Abraevia (dramska, zborska, folklorna, poslije glazbena, povijesno-literarna) biljee zavidne uspjehe i postignua. Osim tamburakoga,21 osnovan je i puhaki orkestar iji su lanovi okupljeni mahom iz redova Hrvatske i
21 Tamburaka sekcija Abraevia osnovana je u svibnju 1948. i imala je veliku ulogu u okupljanju mladih naprednih snaga. Tamburai su otvarali sve Abraevieve priredbe s revolucionarnom pjesmom Smjelo, osobito popularnom u narodu. Sviralo se i na zabavama u gradu te posebice u Radnikome domu na plesnjacima.
326
HUM 6
Sokolske22 glazbe, a u isto vrijeme poeo se odgajati pomladak na puhakim glazbalima.23 Godine 1948. djeluje i Veliki tamburaki orkestar sa 150 lanova.24 Sekcija zbornoga pjevanja osnovana je odmah po obnavljanju rada Drutva, ve 1946. godine, i bila je jedina kroz koju je prolo stotine najaktivnijih lanova Abraevia. Broj lanova kretao se od pedeset do devedeset. Neko je vrijeme djelovao i Omladinski zbor Drutva (1947.), koji se kasnije stopio s novoformiranim zborom Omladinskoga kulturno-umjetnikog drutva Salko Pezo. Od osnutka zbor je suraivao s drugim sekcijama Drutva, a posebna pozornost posveivala se repertoarnoj politici (skladbe O. Danona, M. Logara, S. Anelia, B. Cvejia, J. Slavenskog, S. Mokranjca, J. Gotovca) te kvaliteti tumaenja pojedinih djela. Predan i sustavan rad zborne sekcije poluio je goleme uspjehe na lokalnim i republikim smotrama i festivalima, ali i na brojnim gostovanjima. Njegujui zanimanje za vokalne i vokalno-instrumentalne glazbene oblike, za umjetniku (duhovnu i svjetovnu) glazbu kako stranih tako i domaih autora, zbor je svojim djelovanjem i umjetnikom reputacijom znatno pridonosio izgraivanju bosanskohercegovake glazbene kulture. Na bogatim tradicijama stvorenim radom Radnikoga kulturnog umjetnikog drutva Abraevi prije Drugoga svjetskog rata i dramska sekcija poslije osloboenja nastavlja raditi, a 19. studenoga 1946. izvodi svoju prvu predstavu u slobodnome Mostaru Na strai Viktora Cara Emina u reiji Ante Novakovia. Prelazei okvire amaterskoga kazalita,
22 Sokolska glazba osnovana je 1930., a djelovala je do 1941. godine, kada su svi instrumenti, a i veina glazbenika, prebaeni u partizane. Ovo je bilo multinacionalno drutvo koje je okupljalo radnike, slubenike, studente i druge. U okviru Drutva radila je portska i glazbena sekcija te lutkarsko kazalite. 23 Ta je sekcija sudjelovala na republikome festivalu kulturno-umjetnikih drutava u Sarajevu 1949. godine te na saveznome festivalu u Beogradu 1951. godine kao najbolji puhaki orkestar u Bosni i Hercegovini. 24 S obzirom na velik broj lanova orkestra, a malo glazbala, Drutvo je odluilo kupiti 20 mandolina i nekoliko gitara pa 15. lipnja 1948. poinje raditi mandolinsko-gitarska kola s 32 polaznika. Ravnatelj kole bio je Rajmond Hap, a poetkom studenoga iste godine poela je raditi i kola za harmoniku pod ravnateljstvom Mate Alajbega iz Paneva. kola za harmoniku i gitaru bila je najpopularniji obazovni dio rada s djecom. Usp. Nurdo Kezman, RKUD Abraevi Mostar, Mostar, 2004., str. 30.
prosinca 2010.
327
ona postaje uporinom tokom za osnivanje profesionalnoga Narodnog pozorita (1949.) u iji sastav ulaze lanovi Abraevia koji nimalo ne zaostaju za osobljem to dolazi iz drugih kazalita ili kazalinih akademija. Tadanji predsjednik Drutva Safet ii25 postao je ravnateljem pozorita, a prva premijera novoga mostarskog profesionalnog kazalita (No u Globokom) izvedena je 26. studenog 1949. predstavljajui vanu pobjedu u kulturnoj povijesti Mostara i itave Hercegovine. Nakon to su u tijeku 1947. nadvladane odreene potekoe oko formiranja folklorne sekcije (10-12 lanova), sredite rada postalo je promicanje folklora Bosne i Hercegovine. Sa znalaki sastavljenim programom od izabranih hercegovakih, bosanskih, srbijanskih i posavsko-hrvatskih plesova, s lijepim nonjama i odgovarajuom glazbenom pratnjom folklorna je sekcija nastupala na drutvenim turnejama i ve u petoj godini svoga rada bila uvrtena meu prve republike skupine koje su uspjeno prouavale, obraivale te prikazivale plesove bive Jugoslavije. Kao dio cjelokupnoga rada Drutva ansambl narodnih pjesama i igara RKUD-a Abaevi pod ravnanjem Kemala Dedovia26 sudjelovao je na mnogim festivalima i nastupao na pozornicama brojnih gradova u Francuskoj, Italiji, Maarskoj, Njemakoj, Poljskoj, Bugarskoj te drugim europskim zemljama. Osvajao je i mnoge nagrade; posebno valja istaknuti nagradu Zlatni kesten u Nici za prvo mjesto na 33. meunarodnome putujuem festivalu u gradovima Azurne obale.
25 Safet ii (1922.-2000.) bio je dugogodinji upravitelj Narodnoga pozorita i osniva kamerne scene pod nazivom STUDIO 64. Neke su njegove akcije: osnivanje poluprofesionalnoga puhakog orkestra, poluprofesionalnoga zbora te mjeovitoga zbora Univerziteta Demal Bijedi (dananje Sveuilite) u Mostaru. Takoer je sudjelovao u izradbi elaborata za otvaranje dislociranoga odjeljenja Muzike akademije iz Sarajeva u Mostaru. Bio je i lan mnogobrojnih tribina, inicijativnih odbora, okruglih stolova organiziranih u povodu raznih dogaaja, proslava, obljetnica vezanih za razvoj glazbenoga ivota BiH, kao i za djelovanje istaknutih osoba iz nae glazbene povijesti. 26 Kemal Dedovi (1942.-),jedan je od eminentnih koreografa u Bosni i Hercegovini. itav radni vijek darovao je Abraeviu i gradu Mostaru. Kao plesa raskonih mogunosti, koreograf, scenarist, redatelj programa, folklorni zanesenjak te iskusni pedagog utkao je svoje ime i svoje autorsko djelo u prepoznatljiv imid ansambla igara i pjesama Abraevia. U gotovo svim mostarskim osnovnim i srednjim kolama osnovao je folklorne sekcije.
328
HUM 6
Godine 1947. pri RKUD-u Abraevi osnovana je, uz druge, ve postojee, mala glazbena sekcija za uenje glasovira pod strunim vodstvom Pauline Loose27, nastavnice Uiteljske kole u Mostaru. Na Godinjoj skuptini RKUD-a Abraevi (7. rujna 1947.) predloeno je da se aktivnost glazbene sekcije proiri te da se pri Drutvu otvori Glazbena kola. Prijedlog je prihvaen pa je u listopadu iste godine organiziran prijamni ispit za upis uenika u Glazbenu kolu. Ve od kolske godine 1947./1948. nastava se odvijala redovito po planu i programu koji je vrijedio za nie glazbene kole na podruju Bosne i Hercegovine. Zahvaljujui tadanjemu predsjedniku Safetu iiu te nastojanju njegovih suradnika, Drutvu je polo za rukom da za svega petnaest mjeseci stvori normalne uvjete rada za Niu glazbenu kolu sa smjerovima za glasovir, violinu te violonelo uz teoretsku glazbenu nastavu.28 Na prijedlog Gradskoga narodnog odbora u Mostaru dana 27. sijenja 1949. Ministarstvo prosvjete NRBiH donosi rjeenje o otvaranju Gradske nie glazbene kole. Neko je vrijeme kola jo radila u prostorijama Drutva, a nakon toga preselila se u vlastite prostorije.29 Poslijeratnih godina stvarala se iroka mrea odgojno-obrazovnih institucija radi iskorjenjivanja stoljetne zaostalosti. U okviru takve kulturno-prosvjetne politike, uz osnovanu Gradsku niu glazbenu kolu i
27 Paulina Loose (1913.-) izvrsna je glazbena pedagoginja. Sudjelovala je u osnivanju Glazbene kole, a vrijeme to ga je provela u koli kao ravnateljica razdoblje je najblistavijih uspjeha uenika kole kako na domaim tako i na europskim pozornicama. Profesionalni put Pauline Loose, iako poploan svijetlim primjerima humanosti, strunosti, portvovanosti, lojalnosti i predanosti za zajednicu i njezin pomladak, bio je trnovit, ali, naalost, i friziran podanikim spletkama pojedinih uvara socijalistikoga udorea, personama miserabilis u moralnome i duhovnome smislu, parazitima svakoga drutva. Godine 1954. rjeenjem Gradskoga narodnog odbora postavljena je za v. d. direktora Gradskoga orkestra. U prijevremenu je mirovinu, nakon tree iznuene ostavke, otila 1973. godine. Danas ivi u Mostaru. 28 Godine 1948./1949. uz pomo Mjesnoga sindikalnog vijea iz itaonica i crkvenih kutia u drutvene prostorije preneseno je 7 glasovira, a od privatnih osoba otkupljene su 23 violine, 3 violonela i 2 viole. 29 Rjeenjem Narodnoga odbora grada Mostara, dana 24. lipnja 1954., otvorena je i Srednja glazbena kola sa smjerovima za glasovir, solo-pjevanje, gudaka te puhaka glazbala. kolske godine 1965./1966. izvreno je spajanje Gradske nie glazbene kole i Srednje glazbene kole u jedinstvenu ustanovu pod nazivom Glazbena kola I. i II. stupnja u Mostaru. Opirnije o tome u: Zdravko Verunica Paulina Loose, 25 godina Muzike kole u Mostaru, Mostar, 1974., str. 17-29.
prosinca 2010.
329
Narodno pozorite, ukida se samostalni Orkestar Pozorita narodnog osloboenja Hercegovine. Ipak, razvoj novih kulturnih ogranaka, kole i kazalita pruao je izniman primjer mogunosti ostvarenja i drugih oblika, pa i orkestra, to je davalo izgledne prilike da se stanje u najskorije vrijeme izmijeni, tim prije to je atmosfera postojeih glazbenih krugova, uporno noena novim kulturnim entuzijastima, suptilno putala korijenje svoga htijenja da se neto davno zapoeto nastavi.30 Safet ii, jedan od inicijatora bitke za formiranje Gradskoga orkestra, ve 1952. godine uspostavlja kontakt s Karlom Maleekom31, tadanjim lanom Beogradske filharmonije, traei od njega da izvidi mogunost dovoenja pojedinih glazbenika u Mostar. Inicijativu je preuzela i Glazbena kola koja je kolske godine 1951./1952. otpoela pripreme za skupno muziciranje kao uvod u rad kolskoga orkestra pod vodstvom vojnoga kapelnika Ivana Rebule. Zasluge svakako pripadaju Paulini Loose, neumornoj radnici Glazbene kole.32 Ve idue godine Uprava Narodnoga pozorita u suradnji s Glazbenom kolom vri ozbiljne pripreme za osnivanje Gradskoga orkestra vodei zavrne pregovore za angaman Alfreda Tueka33 na mjesto dirigenta. U lipnju 1953. ista uprava potpisuje s Tuekom jednogodinji ugovor, raspisuje se natjeaj za prijam glazbenika u Gradski salonski orkestar, odravaju se audicije te se sklapa ugovor s petnaest glazbenika, uglavnom amatera i vojnih glazbenika.34
30 Ukidanjem orkestra PNOH-a Mostar ne ostaje bez reproduktivnoga glazbenog tijela. Njegovi lanovi pristupaju orkestru Abraevia (osim onih koji naputaju Mostar). 31 Karlo Maleek (?-1987.) sudjelovao je u osnivanju i razvitku Glazbene kole. Bio je direktor Simfonijskoga orkestra od 1954. do 1958. godine. S praktinom izgradnjom violina upoznaje se tridesetih godina XX. stoljea. Dobiva dvije posebne diplome za izradbu violina (za kvalitetu zvuka i ljepotu izradbe). Po njegovoj osobnoj evidenciji izradio je 55 violina, a neke od njih danas se nalaze u Italiji, vicarskoj, Njemakoj, ekoj, Hrvatskoj te u Sarajevu i Mostaru. 32 Prvi nastup orkestra Glazbene kole u okviru kolskoga programa ostvaren je 3. oujka 1952., a u program je bila uvrtena i Mozartova sonata za gudae u D-duru. Sljedei nastup izveden je u novootvorenoj dvorani Narodnoga pozorita 27. oujka iste godine. Podatci su uzeti iz grae osobne arhive prof. Pauline Loose. 33 Alfred Tuek (1904.-1987.) dolazi iz Sarajevske filharmonije (1953.) u mostarsku Glazbenu kolu, gdje dograuje kolski orkestar i formira kvalitetnu osnovu za Simfonijski orkestar. U razdoblju od 1961. do 1965. godine bio je ef dirigent Simfonijskoga orkestra u Mostaru. 34 Na sveanoj akademiji u povodu Dana Republike, 29. studenoga 1953., Orkestar je nastu-
330
HUM 6
Prvi rezultati Orkestra bili su presudni za njegov daljnji razvoj. Poetkom 1954. godine uprava Pozorita kupuje vie glazbala potrebnih za rad Orkestra (timpane, trube, flaute, palice, glasovir, pultove), a Tuek pouava uenike Nie glazbene kole te ih uvodi u Orkestar pa se broj lanova poveava na dvadeset tri. Na temelju izvrenih priprema Uprava Narodnoga pozorita u Mostaru smatrala je da su sazreli uvjeti da se Gradski orkestar odvoji te ozakoni kao posebna samostalna kulturna ustanova. Fiksiran je nadnevak 8. svibnja 1954., kada je zabiljeen prvi javni nastup, te je Gradski salonski orkestar sveano proglaen samo Gradskim da bi potom 1958. godine prerastao u Simfonijski orkestar u Mostaru.
Zakljuak
Glazbena umjetnost u Mostaru u naznaenom je razdoblju, obzirom na teke politike i drutvene prilike, zaostajala za drugim kulturnim djelatnostima poput knjievnosti, likovne i kazaline umjetnosti. Tadanja Bosna i Hercegovina, koju su nagrizale gospodarske potekoe te neprosvijeenost stanovnitva, nije imala prirodnu kulturnu klimu niti strunu kadrovsku osnovu, ali ni institucije kao temelje svakoga organiziranog rada te se stoga bosanskohercegovaka glazba razvijala prirodno i samoniklo u okvirima narodne tradicije koja je tijekom stoljea oploivana istonjakim elementima te se odrala usmenom predajom. Do osnivanja nekoliko pjevakih drutava u Mostaru dolazi u posljednjim desetljeima XIX. stoljea. Njihova je pojava bila izraz potreba novih drutvenih snaga, domae graanske klase, koja u uvjetima uklapanja u tijekove zapadnoeuropske kulture te intenzivnoga razvoja kapitalistikih odnosa postaje sve vaniji initelj u drutvenome i nacionalno-politikome ivotu. Borba za ostvarenje interesa graanske klase podrazumijevala je stvaranje vlastite neovisne inteligencije. Ti su se cipio u Narodnome pozoritu sa sljedeim programom: 1. Fantazije iz Verdijevih opera pod naslovom Besmrtni Verdi; 2. Kariik jugoslavenskih narodnih pjesama pod naslovom Jugoslavenski biseri; 3. Pratnja pjesama Hej sloveni i Republiko naa. Usp. Ljiljana Ivanovi, Simfonijski orkestar u Mostaru povodom 25. godinjice postojanja i rada, Veselin Maslea, Mostar, 1979, str. 32.
prosinca 2010.
331
ljevi mogli postii i ostvariti angairanjem vlastitih snaga radi kolovanja mladei i razvijanjem kulturno-umjetnikih akcija u irim slojevima naroda. S tim i takvim osnovnim zadatcima te dalekosenim planovima pristupilo se osnivanju kulturno-umjetnikih i kulturno-prosvjetnih drutava. Naglaena vjersko-nacionalna izdiferenciranost stanovnitva u Mostaru dola je do izraaja i u zasebnome formiranju te usporednome postojanju drutava pojedinih nacionalnih zajednica. Posebnost povijesnoga, politikoga, gospodarskoga, kulturnoga te religioznoga ivota i razvoja bosanskohercegovakoga stanovnitva, odnosno stanovnitva Mostara vidno se oitovala i u prigodi osnivanja drutava, posebice u prigodi osnivanja Gajreta, koje je bilo obiljeeno nedoumicama i dvojbama svojstvenima za Muslimane u novim drutveno-politikim uvjetima poslije austrougarske okupacije 1878. godine. Utemeljenje Gajreta predstavljalo je iznimno iskuenje muslimanske svijesti i jedno od najvanijih raskrija u novijoj povijesti Muslimana, koja je bila u znaku prijelaza i smjene civilizacija orijentalno-islamske u zapadnoeuropsku. Osnivanje Gajreta (1903.) jedne od najrazvijenijih muslimanskih kulturno-prosvjetnih organizacija svjetovnoga karaktera, bilo je rezultat djelovanja muslimanske inteligencije, zapravo prvoga narataja muslimanskih intelektualaca obrazovanih u europskome duhu, koji su bili zaetnici i nositelji svih kulturnih akcija s poetka XX. stoljea. No doista je malo kulturnih drutava u Bosni i Hercegovini koja imaju tako svijetlu tradiciju kao to su imala drutva Hrvoje i Hrvatska glazba u Mostaru. Hrvoje je poelo djelovati daleke 1888., a Hrvatska glazba, kao prva civilna glazba u Bosni i Hercegovini, 1890. godine kada je, svirajui, prola mostarskim ulicama izazvavi opu aklamaciju i uzvike odobravanja. Bio je to odgovor na 400-godinju tursku okupaciju i tek nastalu drugu, austrougarsku, u kojoj je nastavljena borba za hrvatsko ime. iroko podruje djelatnosti imalo je i pjevako drutvo Gusle koje je svoju nacionalno-politiku, kulturnu i drutveno-humanu aktivnost ostvarivalo preko mnogobrojnih priredaba, drutvenih sijela te radom svojih sekcija, kazaline i zborne. Radniko kulturno umjetniko dru332
HUM 6
tvo Abraevi od svoga osnutka (1926.) pri Mjesnome meustrukovnom odboru sindikata i namjetenika Mostara vrilo je kulturnu misiju. Djelovalo je preko svojih dramskih, glazbenih, zbornih, folklornih te drugih aktivnosti obuhvaajui sve oblike amaterskoga umjetnikog rada u emu je postizalo vrhunske rezultate koji su, ponekad, prelazili okvire amaterizma. Analiza cjelokupne povijesti drutava prua osnovu za tvrdnju da su obiljeja glazbenoga ivota Mostara u prijelaznim desetljeima XIX. te u prvoj polovini XX. stoljea u svim svojim sastavnicama bila uvjetovana politikim prilikama u kojima se kulturni (pa i glazbeni) ivot oblikovao i odvijao. Unato pokuajima manipuliranja drutvima radi politikih ciljeva, ona nikada nisu bila nositelji iskljuivosti i zatvaranja nego, naprotiv, uvijek su se zalagala za povezivanje i suradnju, uzajamnost i zbliavanje. Tako su se u Mostaru mogle vidjeti predstave zagrebakoga, varadinskoga, novosadskoga kazalita, raznih kazalinih druina te uti glazbene izvedbe najpoznatijih solista i zborova iz susjednih krajeva. Takva funkcija drutava evidentna je od samoga njihova osnutka te se oitovala u njegovanju raznih oblika zajednikoga rada. U tome je, osim kulturne, neosporno sadrana nezaobilazna konstruktivna ira uloga, poslanje i tradicija vodeih kulturno-umjetnikih i kulturno-prosvjetnih drutava u Mostaru te Bosni i Hercegovini.
Izvori i literatura
- Arhiv BiH, FZMF PR BH 934/1884., ef Zemaljske vlade, Apel ZMF, 31. 10. 1884. - Augustinovi, Anto, Mostar (ljudi kultura civilizacija), Mostar, 1999. - Besarovi, Risto, Kultura i umjetnost u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom, Sarajevo, 1968. - Burina, Safet, Radniko kulturno umjetniko drutvo Abraevi Mostar od 1926. do 1956. godine, tamparija Rade Bitanga, Mostar, 1956.
prosinca 2010.
333
- elebi, Edin, Hrvatsko pjevako drutvo Hrvoje od 1888. do 1914. godine, Hercegovina, br. 6, Mostar, 1987. - Ivanovi, Ljiljana, Simfonijski orkestar u Mostaru povodom 25. godinjice postojanja i rada, Veselin Maslea, Mostar, 1979. - Kemura, Ibrahim, Uloga Gajreta u drutvenom ivotu Muslimana Bosne i Hercegovine (1903-1941), Veselin Maslea, Sarajevo, 1986. - Kezman, Nurdo, Radniko kulturno umjetniko drutvo Abraevi Mostar, Mostar, 2004. - Klai, Bratoljub, Rjenik stranih rijei, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987. - Kovaevi, Kreimir (ur.), Muzika enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, II. izd., JLZ, Zagreb, 1971.-1977. - Koncert mostarskih Gusala, feljton, Narod, 15. 6. 1923. - Lei, Josip, Grad opsjednut pozoritem, Svjetlost, Sarajevo, 1969. - Mileti, Drago Karlo, Hrvatska glazba u Mostaru, Logotip, Mostar iroki Brijeg, 2000. - Mileti, Drago Karlo ubela, Nedeljko, Film u Mostaru od 1900. do 1980. godine, Mostar, 1980. - Niki, Andrija, Crtice iz povijesti glazbe u Bosni i Hercegovini, Naa ognjita, br. 3, 1973., s citatima iz knjige Spomenica u slavu sveanog razvijanja zastave Hrvatskog glazbenog pjevakog drutva Hrvoje u Mostaru, 1904. - Niki, Andrija, Stoljetnica mostarskog Napretka od 1902. do 14. rujna 2002. godine, HKD Napredak i Franjevaka knjinica, Mostar, 2002. - Nui, Mate, Spomenica o pedesetogodinjici Hrvatskog pjevakog drutva Hrvoje u Mostaru (1888-1938), Mostar, 1939. - Osvit, br. 30, 5. 11. 1898., Drugo Hrvojevo sijelo. - Radulovi, Jovan, Aleksa anti, Prosvjeta, Mostar, 1934.
334
HUM 6
Radulovi, Jovan, Pedeset godina Srpskog pjevakog drutva Gusle u Mostaru (1888-1938), Prosvjeta, Mostar, 1938. Verunica, Zdravko, Aleksa anti i muzika, Hercegvina, br. 4, Mostar, 1985. Verunica, Zdravko Loose, Paulina, 25 godina Muzike kole u Mostaru, Mostar, 1974. Verunica, Zdravko, Crtice iz muzikog ivota u Bosni i Hercegovini pred kraj turske uprave, Muzika, god. I., br. 2, april juni 1997. dralovi, Muhamed, Djela Ali-dede Mostarca u rukopisima orijentalne zbirke Arhiva Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Hercegovina, br. 6, Mostar, 1939.
prosinca 2010.
335
Prilozi
1. Abecedni popis profesionalnih glazbenika, glazbenih diletanata, kazalinih redatelja i glumaca koji su djelovali u Mostaru u prijelaznim desetljeima i u prvoj polovini XX. stoljea a) Profesionalni glazbenici
Alajbeg, Mate Auda, Franjo Bagatela, Ivan Berakovi, Josip Boek, Melihar Bojii, Ljerka Bai, Kosta Bonjakovi, Mladen Bjelavac, Mustafa Mujo Bozzoti, Josip Czerny akez, Samjuel Danon, Oskar Deli, Jelisaveta Dinstl, Johan Dubek, Hugo (eh) Duhaek, Vaclav Fio, Dinko Golubovi, Momilo Hadi, Bahrija Nuri Hap, Rajmond Horki, Josip (eh) Jenko, Davorin Jovanovi, Karlo Judl, Jovan (eh) Klobuar, Bogumil Kokotovi, Neeljko Komad, Eljub Kova, Elizabeta ravnatelj kole za harmoniku, Abraevi (dalje A.), 1948. kapelnik, Hrvatska glazba (dalje HG), 1927. kapelnik, skladatelj, glazbenik, HG, 1918. glasovir, Hrvoje (dalje H.), 1898. kapelnik, HG, 1928. diletantica, H., 1939. bas, Gusle (dalje G.), od 1933. do 1939. zborovoa, G., od 1889. do 1892. struni ravnatelj tamburake sekcije, A., glazbenik, HG, od 1918. do 1944. zborovoa, G., od 1919. do 1922. kapelnik, HG, 1930. glasovir uz nijeme filmove, kino Uranija (dalje U.) od 1926. do 1932. gostujui dirigent Simfonijskoga orkestra (dalje SO), zborovoa, A., ? alt, G., od 1933. do 1939. austrijski vojni kapelnik, G., ? zborovoa, G., od 1896. do 1897. kapelnik, HG, ? zborovoa, A., ? tenor, G., od 1933. do 1939. sopran, pjevaica primadona Beogradske opere, prva solistica u Mostaru zborovoa, A., 1946., ravnatelj Glazbene kole (dalje G), 1948. zborovoa, G., 1892. skladatelj, G., 1895. glazbenik, HG, od 1918. do 1944. zborovoa i dirigent, G., od 1902. do 1914. zborovoa, A. bas, G., od 1933. do 1939. glazbenik, HG, od 1918. do 1944. sopran, G., od 1933. do 1939. HUM 6
336
GLAZBENI IVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEA Kovaevi, Ranko bas, G., od 1933. do 1939. Kramer, uro Petar kapelnik, HG, 1930. Kumpara, Anton glazbenik, HG, od 1899. do 1918. Kumpara, Rudolf Eugen glazbenik, HG, od 1899. do 1918. Lasta, Ante rolo, HG, od 1918. do 1944. Lehar, Franc skladatelj, dirigent vojne glazbe 1883./84. Loose, Paulina dugogodinja uiteljica i direktorica G od 1950. do 1973. Majstorovi, Nada sopran, G., od 1933. do 1939. Maek, Janko kapelnik, HG, 1910. Maleek, Karlo graditelj violina, direktor SO, od 1954. do 1958. Mari, Julio gostujui dirigent SO, zborovoa, A., ? Mari, Marko bas F, HG, od 1928. do 1944. Medakovi, Pavle zborovoa, A., 1983. i 1985., tada i dirigent SO Mihajlovi, Petar zborovoa, G., 3. mjeseca, od 1897. do 1898. Mileti, Ambro zborovoa, H., od 1888. do 1889. Mileti, Svetozar tenor, G., od 1933. do 1939. Milkovi, Jakia tenor, H., od 1925. do 1941. Mikai, Rajko tenor, H., od 1925. do 1941. Milievi, Frano zborovoa, A., ? Milievi, Nikola lan Hrvatskoga sokola (dalje HS), ? Novak, Miko glasovir uz nijeme filmove, U. od 1925. do 1932. Nui, Aneo fratar, uitelj glazbe, 1875. Ondelj, Franjo bas, HG, od 1909. do 1934. Ostoji, Boo zborovoa, H., ? Pau, Jovan skladatelj, G., ? Papandopulo, Boris gostujui dirigent SO i zborovoa A., ? Pavasovi, Andre Dalmatinac uitelj glazbe, od 1846. do 1848. Pe, uro tenor, G., od 1933. do 1939. Pezelj, Zvonimir korna, HG, od 1918. do 1937. Potur, Omer ravnatelj tamburake sekcije, A., 1948. Prohaska, Franjo zborovoa, H., od 1888. do 1889. Rebac, Hajrudin zborovoa, A. ? Remec, Remec zborovoa, H., od 1904. do ? Ruica, Milutin zborovoa, A., ? Sajfert, Viljam (eh) zborovoa, G., od 1894. do 1896. Samardi, Veselinka alt, G., od 1933. do 1939. Savi, Laza zv. Tantolini glasovir uz nijeme filmove, kino Uranija (dalje U.), od 1911. do 1932. Smoljan, Tonko kapelnik, HG, 1934. Stoji, Drago zv. Noga trombon, HG, od 1924. do 1944. (i dalje) Suton, Marko zborovoa, H., 1939.; upravitelj Napretka (dalje N.), 1939.
prosinca 2010.
337
Lidija Vladi Mandari Ivana Tomi Feri Suton, Nikola ajn, Ilija anti, Aleksa anti, Branko iljeg, Stanko lesinger, Josip ubir, Vinko Tolinger, Robert Tomani, Venceslav Veber, Otto Venuti, Maks Vuleti, Nenad Zamrzla, Rudolf (eh) b) Glazbeni diletanti Akam, Agata Antunovi, Drago Barii, Drago Batko, Iva Batko, tefica Bedenkovi, Zvonko Belobrk, Katica Boban, Kata oli, Pero eli, Mara Druinec, Olga Jakopovi, Ivo Komljenovi Rotim, Drago Krulj, Uro Krulj, Veselinka Kurtovi, Ana Markovi, Ivan Mati, Ana Musa Barbari, Mila Musa, Petar Panda, Anka Retl, Dragutin Smoljan, Ivan Soldo, Ivan Soldo. Lucija ola, Zorka glazbenik, HG, od 1927. do 1944. voditelj glazbene sekcije, A., 1946. pjesnik, zborovoa, skladatelj drutva G., 1894., 1896., 1897. zborovoa drutva G. klarinet, saksofon, HG, od 1924. do 1944. (i dalje) skladatelj, G., ? zborovoa, H., 1889. srpski skladatelj, djelovao u G., virtuoz na cellu kapelnik, HG glazbenik, HG, od 1918. do 1944. bas, G., od 1933. do 1939. tenor, G., od 1933. do 1939. zborovoa i skladatelj, G., od 1892. do 1894. sopran, H., 1891. pjeva, H., od 1925. do 1941. lan HS pjevaica, H., od 1925. do 1941. pjevaica, H., 1925. do 1941. pjeva, H., od 1925. do 1941. pjevaica, H., od 1925. do 1941. alt, H., 1891. lan HS, ? sopran, H., 1891. pjevaica, H., od 1925. do 1941. lan, HS, ? pjeva, H., od 1925, do 1941. doktor, violina kvarteta, G., ? alt, G., od 1933. do 1939. alt, H., 1891. bas, G., od 1933. do 1939. sopran, H., 1891. pjevaica, H., od 1925. do 1941. lan, HS, ? lanica, HS, ? lan, HS, ? pjeva, H., od 1925. do 1941. lan, HS, ? uiteljica, pjevaica, H. sopran, G., ?
338
HUM 6
GLAZBENI IVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEA Tomlinovi, Ankica Vladi, Ljubica Vladi, Zvonko Vlaho, Anelko Vujica, Vlado sopran, G. lanica, HS, ? lan, HS, ? lan, HS, ? lan, HS, ?
c) Kazalini redatelji i glumci Abramovi Bjelica, Nikola redatelj, A. Bai, Franka glumica Narodnoga pozorita (dalje NP), 1949. Bebl, Marko redatelj, glumac, scenograf, 1901. Belobrk, Mirko diletant, od 1925. do 1941. Bili, Duan redatelj, G. Bili, Vladislav diletant, G. (aljive uloge) Bonjakovi, Mladen redatelj, G., 1889. Bovan, ore redatelj, A., od 1946. do 1956. emalovi, Azra glumica, NP, 1949. ii, Alija glumac, NP, 1949. ori, Pero diletant, od 1925. do 1941. orovi, Svetozar diletant, G. (aljive uloge) Dui, Jovan diletant, G. (aljive uloge) Gatlo, Ignjat redatelj, G., 1889. Halilovi, Ana diletantica, H., 1898. Hakl, Zeno glumac, NP, 1949. Hasanagi, Omer redatelj, A., od 1926. do 1936. Hristi, Pastana diletantica, H., 1898. Hristi, Rua diletantica, H., 1898. Juki, Ante [Veljko Obradov]redatelj, H., ? Kakari, Nikola diletant, H.,1898. Koen, Abo redatelj, A., od 1926. do 1936. Kolak, Lazo diletant, G. (salonski ljubavnik) Kneevi, Karlo diletant, H., 1898. Komljenovi, Drago diletant, H., 1898. Koul, Stanka diletantica, H., 1898. Kuki, Ivica glumac, NP, 1949. Kumpara Rimac, Jelena diletantica, H., 1898. Kurtovi, Nada diletantica, od 1925. do 1941. Mihi, Frano grafiki radnik, redatelj A., od 1926. do 1936. Mihi, Stjepan diletant, H., 1898. Mijatovi, Anuka diletantica, H., od 1925. do 1941. Mikai, Rajko diletant, H., 1898. Milievi, Boro glumac, NP, 1949. Milievi, Ognjenka redateljica, A., od 1946. do 1956.
prosinca 2010.
339
Lidija Vladi Mandari Ivana Tomi Feri Milievi, Stojan zv. oka redatelj, scenograf, od 1925. do 1941. Milkovi, Jakia doktor, diletant, od 1925. do 1941. Muji, Safet doktor, narodni heroj, redatelj A. Nikainovi Vranin, Boo redatelj, G., 1888. Novakovi, Ante redatelj, A., 1946., glumac NP, 1949. Omeragi, Muhamed glumac, A., 1949. Prodanovi, Milka diletantica, G., ? Radulovi, Vladimir diletant, G., ? Smoljan, Ivka diletantica, H., 1898. Smoljan, imun diletant, H., 1898. Soldo, Ivan M. uitelj, glumaki referent, 1939. Soldo, Jelka diletantica, H., 1898. Soldo, Petar kazalini redatelj, 1898. Suton, Marko diletant, H., 1898. ain, Risto diletant, G. (herojske uloge) anti, Aleksa diletant, G. (komadi s pjevanjem) anti, Branko redatelj, G., 1920. imun, Ana redateljica, A., od 1926. do 1936. ipioni, Josip diletant, H., 1898. ola, Anastasije redatelj, G. oljak, Ante redatelj, A., 1955. Travica, Branko redatelj, A., od 1946. do 1956 Veble, Marko poduzetnik, kazalini redatelj, 1904. Vladi, Ante grafiki radnik, redatelj, A., od 1926. do 1936. Vrani, ukrija redatelj, A., od 1926. do 1936. Zabovek, Ferdinand diletant, H., 1898.
2. Repertoar po glazbenim vrstama koji se izvodio u Mostaru u prijelaznim desetljeima i u prvoj polovini XX. stoljea
AUTOR NAZIV DJELA 1. Repertoar glazbeno-scenskih djela a) Opere Donizetti, G. Marija ki pukovnije, G. Krsti, S. Zulumar (1939.), Gajret (dalje Ga.) Gounod, C. Hor vojnika iz Fausta, G. Smetana, B. Zbor iz Prodane nevjeste, G. Verdi, G. Besmrtni Verdi (fantazija iz opere Trovatore) (1953.), A. Vilhar, F. S. Zvonimir (nedovrena, izvodili se ulomci) Zajc, I. Graniari (samo uvertira, 1871.), H. Nikola ubi Zrinjski (1876., 1901.), H.
340
HUM 6
GLAZBENI IVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEA b) Operete, glazbeni igrokazi, komedije, tragedije, aljive igre u jednome inu Alekovi, S. Oprosti mu (1929.), Ga. Andrejevi, J. Prkos (1891.), G. Ban, M. Milenko i Dobrila, (1879. do 1910.), G. Baagi, S. Abdulah paa (1929.), Ga. Bogovi, M. Matija Gubec (1891., 1902., 1912.), H. orovi, S. On (1929.), Ga. Daari, T. Sveanj (1895.), H. Dragoi, ? Siget (1896.), H. orevi, M. Slobodarka, (18798. do 1910.), G. Freudenreich, J. Graniari (1888., 1894., 1899., 1903., 1911.), H. Crna kraljica (1896., 1899., 1905.), H. Gogolj, N. V. enidba (1900., 1902.), H. Revizor (1897.), H. Gorki, M. Na dnu (1926. do 1936.), A. Horst, J. Mamurluk (1899.), G. Ili, D. Kralj Vukain (1896.), G. Monolog (1896.), G. Jot, B. rtve (1926. do 1936.), A Jurkovi, J. Kumovanje (1895.), H. Kalman, I. Jesenji manevar (1892.), H. Kos, N. Crna kraljica; Seljaci u gradu (1897.), H. Kosti, L. Maksim Crnojevi (1897.), G. Krstini, P. Stjepan Tvrtko (1897.), H. Ljubi, J. Posljednji kralj (1896.), H. Mijatovi, . Ikonija vezirova majka, G. Milano, N. Amanda (1894., 1898.), H. Bez brkova (1894.), H. Mileti, S. Diletanti (1892.), H. M. M. (?) Dva pobratima (1892.), H. Moanoa, J. On je gluh (1902.), H. Mulabdi, E. Svak na posao, Ga. Mulali, M. ar ramazanske noi (1932.), Ga. Muratbegovi, A. Muhadiri (1930.), Ga. Na Bajram (1930.), Ga. Susjedi (1933.), Ga. Nikoli, A. Jug Bogdan i Vlajko iz Zidanje Ravnice, G. Nui, B. Vlast, A. Hadi Lojo (1929.), Ga. Analfabeta (1929.), Ga. Narodni poslanik (1936. do 1941.), A. Protekcija (1879. do 1910.), G. Njego, P. P. Gorski vijenac (1901.), G. Obradov, V. Muenici (1901.), H. Okrugli, I.- Sremac, S. okica (1895.), H. Ostrovski, A. N. uma (1936. do 1941.), A.
prosinca 2010.
341
Lidija Vladi Mandari Ivana Tomi Feri Peyrounet, C. Plaovi-akovi, ? Popovi, J. S. Simi, M. Suboti, J. anti, A. reder, A. Tomi, J. E. Tuci, S. Velikanovi, I. Veselinovi, J. Vodopivec, V. Vojnovi, I. Zmaj, J. J. Madmiselle de Tonche (Gospoa Tu), 1891.), H. Voda s planine, A. Pokondirena tikva (1926. do 1936.), A. Kir Janja (1936. do 1941.), A. Smrt Stevana Deanskog (1888.), G. Vladislav (1889.), G. Milo Obli (1889.), G. Svetislav i Mileva (1890.), G. Zla ena (1891.), G. Beograd nekad i sad (1897.), G. Drugarice (1895.), G. Zvonimir (1895.), H. Krst i kruna (1887., 1896., 1899.), G. Herceg Vladislav (1890.), G. Hasanaginica (1905.), G. Zaboravljeni tit od kie (1898.), G. Brane ponude (1892.), H. Pastorak (1900., 1901.), H. Bura (1907.), H. Posvatovci (1896., 1905., 1906.), H. Tulumi udaje svoju ker (1896.), H. ido (1894.), G. Kovaev student (1891.), H. Ekvinocij (1902., 1903.), H. aran (1896., 1899.), G.
2. Vokalna i vokalno-instrumentalna glazba A. Svjetovna a) Solistika glazba akes, S. Mokranjac, S. anti, A. b) Zborska glazba i kantate Beethoven, L. v. Bedrovi, V. Danon, O. Eisenhuth, . Gotovac, J. Souvenir (1925.), za glas i klavir Mirjana, Tri junaka, Lem-Edima, solo i glasovir, G. Naprijed, za jedan glas, G. Oda radosti (iz IX. simfonije), A. Lino, mjeoviti zbor, A. Uz Marala Tita, mjeoviti zbor, A. Ustaj rode (1892.), muki zbor, H. Hrvatski napjevi (1892.), muki zbor, H. Ero s onog svijeta Omili mi u selu djevojka, mjeoviti zbor, A.
342
HUM 6
GLAZBENI IVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEA Govaovski, ? Horejek, V. Hristi, S. Jenko, D. Jovanovi, J. P. Lisinski, V. Malakim,? Mozart, W. A. Mokranjac, S. Nafronik, ? Pau, J. Paljetak, V. Pienta, K. Popovi, M. Preradovi, P. Sremac, S. Stankovi, K. anti, A. ubir, V. Tajevi, M. Topalovi, M. Verdi, G. Vilhar, F. S. Zajc, I. Zeki, D. H. Boe ivi (1898.), muki zbor, H. Jadna draga (1889.), G. Jesen (1911.), G. Bogovi silni, ute ice, Spava li, to uti (1889.), muki zbor, G. Zastav se srpska vije (1889.), G. Oj, talasi, mjeoviti zbor, A. Pomiljaji den strani (1911.), G. Ave verum corpus, mjeoviti zbor, A. Deseta rukovet (1911.), G. Ruski kadril (1911.), G. Srpska molitva U boj Brankovo kolo (1889.), G. Fala, mjeoviti zbor, A. ivjela Hrvatska (1898.), H. Maem kopljem Kantata Juga i Jugovia (1889.), G. Udesu mome (1888.), muki zbor, H. Napitnica (1888.), muki zbor, H. Grob kaluerov (1911.), G. Uskliknimo (1889.), G. Hajm u kolo, muki zbor, G. Kosovo, Tamburice, Na izvoru, Oj potoci, Srpska zastava, Butte se iz sna, U borbu, Pijmo vino, sve za mjeoviti zbor, G. Na noge brao (1892.), muki zbor, H. Viknala Jana, mjeoviti zbor, (1981.) A. Jezerce, mjeoviti zbor Nabucco, mjeoviti zbor iz opere, A. Bojna pjesma U boj, u boj (1888.), muki zbor, H. S velebita (1888.), muki zbor, H. Hrabren Hercegovac (1892.), muki zbor, H. Himna Gundulia Poputnica Nikole Juriia (1891.), muki zbor, H. Odjek due, mjeoviti zbor, Ga.
c) Folklorna graa: vijenci, sevdalinke Bonjakovi, M. Venac srpskih pjesama (1889.), G. Jirke, ? Vijenac hrvatskih napjeva (1903.), H.
prosinca 2010.
343
Lidija Vladi Mandari Ivana Tomi Feri Jovanovi, J. P. Marinkovi, R. Novak, ? Nepoznati autori: anti, A. Zamrzla, R. Vie autora: ganec, V. Jovanovi, Z. Mokranjac, S. Rahmanjinov, S. anti, A. Topalovi, M. Zamrzla, R. Kosovka djevojka, uz gusle, G. Prvo kolo srpskih pjesama (1889.), G. Gorski kraj (1903.), H. Agina Fata Banice Bosanska rapsodija Evo srcu mom radosti Kad puhnue sabahzorski vjetrovi Svadili se orli i sokoli Prvo kolo srpskih narodnih melodija iz Bosne i Hercegovine Drugo kolo 7 pjesama Tree kolo, srpske melodije 10 pjesama Trei vijenac 6 pjesama Srpske narodne melodije iz Bosne i Hercegovine, s posebnim pjesmama: Oj djevojko to me mori, to mi pender ne otvori; Ej uzmi me, preko plota baci me, uba, ubava; Ej to no mi se Travnik zamaglio (1905.), G. Vijenac srpskih pjesama (1892.), G. Vijenac ekih pjesama (1893.), G. Kariik (splet) hrvatskih pjesama (1898.), H. Kariik jugoslavenskih narodnih pjesama pod naslovom Jugoslavenski biseri; Kariik hrvatsko-hercegovakih pjesama pod naslovom to je nae, vie nije (1891.), H. Hrvatske puke popijevke iz Meimurja, mjeoviti zbor, A. B. Duhovna Na duhove, G. Liturgija (1905.), G. Opelo, G. Liturgija, mjeoviti zbor, G. Sprovod i opijelo Vaskrsnet Bog (pastoralne stihije), muki zbor O kto, kto, Nikolaja slavit (tropar) Tebe pojem, mjeoviti zbor Hristos voskrese, za enski ili djeji zbor, te i za mjeoviti zbor Hvalite, izvorna skladba, G. Liturgija, G. Pred ikonov sv. Save (1894.), G.
344
HUM 6
GLAZBENI IVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEA 3. Instrumentalna glazba a) Solistika glazba ajkovski, P. I. ubir, V. b) Orkestralna glazba Nepoznati autori: anti, A. Napolitanska pjesma, za klavir, A. San i java, solo za krilni rog (1892.), H. Bosanska koranica, SO Pjesmom u prirodu, SO Jugoslavenski biseri, SO Kalif iz bagdada, SO Kavatina, SO Hej sloveni, SO Emina, SO
prosinca 2010.
345
MUSICAL LIFE IN MOSTAR IN THE FIRST HALF OF THE 20TH CENTURY

Summary
This article was intended to reconstruct the peculiarities of the Mostars musical culture in the first half of the 20th century, its species, starting points and meaning in the continuity, emphasizing the institutional organized musical practice and its connection with larger social context. The approach that was imposed by purpose of research includes the presentation of the musical reality whithin the cultural and political history of the determinated period, whose result in the larger part it was. In the field of the autonomous, music until the middle of 20.th century almost it has not existed, because it has been connecting functionally with the kindes of the conscience and living ways of the enviroment whose reality was determinated by regime changes, political party conflicts, economical, political and cultural differences leaving the significant tracks in its historical continuity. Because of that, the approach to music as the part of the entire socio-political and cultural life seemed to be the only correct one. The proposed material can be observed as the mosaic whole made of the parts presenting the localities and forms of the music practice, the activites of prominent choral societies, amateur and professional musical societies, the education and organized manifestations by which music has lived in Mostar. Key words: Mostar, music life, singing clubs, history, culture.
346
HUM 6
UDK 32-051 Bush G.W.(042.5)
808.51:327(73) Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 2. XII. 2010.
Marijana Sivri eljana Mihaljevi Filozofski fakultet Sveuilita u Mostaru
POLITICAL DISCOURSE IDEOLOGICAL ANALYSIS OF G.W. BUSHS SPEECHES

Summary
The paper deals with the ideological analysis of G.W. Bushs political speeches delivered during the war in Iraq. The speeches were analyzed as a sort of political discourse with the purpose of recognizing lexical, semantic, rhetorical and grammatical structures used in the strategy of polarization when representing the actions of two confronted parties Iraqi regime and American military. Polarization strategy is one of the basic principles of the T.van Dijks Critical discourse analysis, which is expressed through ideological square. This means that in a kind of political discourse, as these speeches are, in which the interests of two confronted states, ideologies, nations etc. are presented, we can expect good actions of in-group to be emphasized and bad ones to be mitigated, whereas the good actions of out-group will be mitigated and bad ones will be emphasized. Critical discourse analysis offers the basic tools for recognizing such structures in different discourses, but in these political speeches it questions the function and influence which these structures have on Bushs political plan and on society as a whole. Key words: critical discourse analysis, ideological analysis, ideological square, in-group, out-group, political discourse.
prosinca 2010.
347
Marijana Sivri eljana Mihaljevi
Introduction
In political discourse in general, and in political speeches in particular, when two conflicting parties, nations or ideologies are in question, polarization in representing each of these sides is expected. This paper presents the analysis of several political speeches delivered by the USA President G.W. Bush regarding the operation Iraqi Freedom, in order to outline discourse structures used in representing American military actions as opposed to the actions of the Iraqi regime members. In this case, on one side, there are coalition forces led by the USA, and on the other, the Iraqi regime. The coalition forces, from the perspective of the speaker G.W. Bush, are in-group, and the Iraqi regime is the out-group. In discourse, such polarization is marked usually by pronouns We, Us used to refer to in-group and its friends and allies, and They, Them used to refer to out-group, and its friends and allies. What is expected is the positive in-group description and negative out-group description, i.e. positive self-presentation and negative other-presentation. In the speeches in question, we can expect the good actions of coalition forces to be emphasized and their bad actions to be mitigated. On the other hand, good actions of the Iraqi regime will be mitigated and the bad ones will be emphasized. Polarization, as one of the strategies for the expression of shared, group-based attitudes and ideologies, is in this way presented through, what Teun van Dijk calls, ideological square. This strategy of polarization is one of the basic principles of van Dijks Critical Discourse Analysis (CDA) approach upon which this paper is based. As a critical discourse analyst, he is interested in investigating the relation between societal structures and discourse. He argues that societal structures can be related to discourse only through the minds of social actors mental models link ideology and discourse. The analysis of the speeches will focus on extracting these ideologically colored structures used in positive self-presentation and negative other-presentation, but we are also interested in investigating the fun-
348
HUM 6
ction of these structures in the political agenda of G.W. Bush concerning the war in Iraq. Van Dijk claims that the analysis of political discourse should not be limited to structural features of text and talk, but also account for their conditions and functions in the political process.1 The discourse structures used by G.W. Bush not only enact ideological positions but also act as a means of persuasion in order to influence preferred mental models.2 In this case, the assumption is that these speeches regarding the operation Iraqi Freedom are continuation of his efforts to justify invasion of Iraq as a necessity for the peace of the world even though there was no indication that Iraq posed a serious threat for America. The first of the speeches included in our analysis was delivered on March 19, 2003, and it marked the commencement of the invasion of Iraq. Other speeches were delivered in the period of one year from March 26, 2003 to March 26, 2004. As we look at these speeches as a form of discourse, in the first chapter more will be said about how critical discourse analysts see discourse as well as how they define texts. The first chapter also includes the definition of Faircloughs concept of order of discourse and basic information regarding the political order of discourse. Although most of this paper is based on Teun van Dijks framework of ideology and discourse, some of the basic principles of Faircloughs critical discourse analysis approach have been included. This is done to show that CDA is not a unitary approach, even though the agenda of exploring the tensions between society and discourse is what links these approaches. The differences between frameworks of these two analysts will be discussed in the second chapter where more will be said about CDA approach itself.
1 2
T.A. van Dijk, War rhetoric of a little ally: political implicatures and Aznars legitimization of the war in Iraq, Discourse in Society, <www.discourses.org>, 2005. T.A. van Dijk, Ideological Discourse Analysis, Discourse in Society, <www.discourses. org>, 1995.
prosinca 2010.
349
1. Method
1.1. Critical discourse analysis Critical Discourse Analysis is an interdisciplinary approach to analysis of discourse. It investigates languages as a form of social practice. However, CDA is not a specific direction of research, it does not have a unitary theoretical framework but subsumes a variety of approaches which may be theoretically and analytically diverse. But, what connects some of the critical discourse analysis approaches is that they will ask questions about the way specific discourse structures are deployed in the reproduction of social dominance, whether they are a part of conversation or a news report or other genres and contexts.3 Fairclough states that CDA is special because it explores the tension between socially shaped language use and socially constitutive language use, rather than opting for one or the other.4 According to Fairclough and Wodak5 the main principles of CDA may be summarized in the following: - CDA addresses social problems; power relations are discursive; discourse constitutes society and culture; discourse does ideological work; discourse is historical; discourse analysis is interpretative and explanatory; discourse is a form of social action. Faircloughs framework for analysis of media discourse involves the analysis of a particular communicative event and the overall structure of the order of discourse. Following Faircloughs CDA framework when analyzing a particular communicative event, the analyst will be interested in the relationship between three dimensions of that communicative event. Those are text, discourse practice and socio-cultural practice. Discourse practice segment is the mediating link between other two dimensions, text and socio-cultural practice. Properties of socio-cultuT.A. van Dijk, Critical discourse analysis, Discourse in Society, <www.discourses.org>, 2001. 4 N. Fairclough, Media Discourse, Arnold-a member of the Hodder headline Group, London, p. 55. 5 N. Fairclough, R. Wodak, (1997) Critical Discourse Analysis, in: T.A. Van Dijk, (ed.), Introduction to Discourse Analysis, London, p. 258-284. 3
350
HUM 6
ral practice influence the nature of discourse practice which is later on reflected in text. In this way, by analysis of media texts and their production, potential changes in culture can be monitored. Heterogeneity of texts can be seen as materialization of social and cultural contradictions.6 When analyzing a socio-cultural practice dimension of a communicative event, analyst may focus on immediate situational context, wider context of institutional practices the event is embedded within, or the society and the culture in general. All of these perspectives are relevant in understanding a particular event. Whereas in Faircloughs CDA approach the mediating link between societal structures and discourse is the discourse practice dimension, in van Dijks approach mental models are this mediating link. Mental models feature what individuals think about specific events, so they are subjective representation of the events or situation that discourse is about. Mental models represent peoples experiences, they are subjective and possibly biased representations of reality, and may also feature evaluations of events or situations opinions. Although these models are personal, they are still a part of the social because the opinions and knowledge they embody are reflections of group opinion ideology. Alongside mental models of particular events, people also form context models models of the communicative events in which they participate. Structure of the context model will include overall definition of the situation, subjective beliefs about participants, aims and goals, the setting etc. Like mental models, context models are also crucial in comprehension and production of discourse they regulate for example how a certain communicative event is communicated.
6 N. Fairclough, Media discourse, p. 60.
prosinca 2010.
351
2. Political order of discourse

2.1. Discourse and text The political speeches included in this paper are a form of discourse and are analyzed as such. The term discourse is used in various disciplines, thus in this segment we will give an account from the perspective of a critical discourse analyst. It can be said that there are two predominant views of discourse. Linguists define discourse as language and its use, while social theorists and analysts see discourse as a construction of reality, a form of knowledge. Norman Fairclough, one of the pioneers of Critical Discourse Analysis approach gives a view of discourse that is in accordance with his linguistic background but is also informed by social theory. In that sense, he defines discourse as spoken or written language use but also includes other forms of semiotic activity, visual images and non-verbal communication in this definition. More importantly, Fairclough investigates discourse as a form of social practice and that is the segment influenced by social theory. This implies that language use is a mode of action and that it is socially shaped but that it is also socially shaping. It is influenced by different aspects of the social but at the same time influences those aspects of social. 7 If we have defined discourse as spoken or written language use, what is text? The transcripts of the political speeches in question are texts and so are newspaper articles or a transcript of a broadcast. The traditional view of the text as words printed on paper does not fully apply. Modern texts are accompanied by visual images, music, sound effects and for this reason the definition of text has been extended to include all of these elements, which corresponds to Faircloughs view of text. As it has been noted, these speeches are analyzed as discourse. This means that discourse analysis will be applied, within which linguistic analysis of text will be accompanied by social and cultural analysis. Formalist linguistic analysis that does not take into consideration the social context of discourse is not sufficient.
7 Ibid., p. 55.
352
HUM 6
2.2. Order of discourse In the CDA framework that Fairclough proposes, the analysis of a certain communicative should include the overview of the order of discourse. Fairclough states that adequate analysis of communicative events as forms of social practicedoes need to locate them within fields of social practice and in relation to the social and cultural forces and processes which shape and transform these fields.8 The fields of social practice in question are called orders of discourse. Thus, the order of discourse of a social domain or social institution is constituted by all the genres and discourses used there. The term discourse in this case is a count noun and it signifies the language used in representing a given social practice from a particular point of view. So, politics as a social practice is differently signified in liberal or socialist political discourses. On the other hand, genre is used of language associated with and constituting part of some particular social practice, interviewing people - interview genre. Other than outlining these different discursive practices, we are interested in investigating the relationship and boundaries between discursive practices of a particular order of discourse, but also the relationship between local orders of discourse. The order of discourse we are interested in here is political order of discourse. The concept of order of discourse is included in this paper to give more insight into the difference between the frameworks of CDA, but also because this way of looking at ordering of fields of social practice contributes to better understanding of certain areas in which different forms of social practice intersect. 2.3. Political discourse The speeches analyzed in this paper are political speeches and as such, they are one genre within the political order of discourse. Before
8 N. Fairclough, N., Political Discourse in the Media: an analytical framework, in: Allan Bell Peter Garret (eds.), Approaches to Media Discourse, Blackwell Publishers Ltd., Oxford, p. 143.
prosinca 2010.
353
discussing some of the properties of political discourse, an important issue is to define politics. Fairclough applies Helds9 characterization of politics as interaction of different societal systems the political system, the social system and the economy. The interaction of three systems varies in different times and places and this affects the politics and from this can be concluded that the limits of political are always at issue.10 And that shifting nature of politics can be characterized in terms of shifting relationships between - shifting articulations of - orders of discourse.11 Thus, contemporary political discourse is comprised out of orders of discourse of the political system, of the media, of science, private life etc. Fairclough also applies Bourdieus12 suggestion that political discourse of professional politicians is double determined, internally and externally.13 Internally, political discourse of politicians is determined by its relationship to orders of discourse outside politics, to the people they represent, but also to the media.
3. Ideological analysis of G.W. Bushs speeches

3.1. Scope of the analysis The analysis was conducted on eight speeches delivered by G.W. Bush. The first of the speeches included was delivered on March 19, 2003, and other speeches were delivered in the period of one year from March 26, 2003 to March 26, 2004. The basic goal of the analysis is to outline discourse structures and semantic moves Bush used when describing the actions of the in-group and the out-group. Discourse structures used to exhibit positive and ne9 David Held British political theorist. More on his view of politics can be found in: Political theory and the modern state: essays on state, power and democracy (1989), London: Polity Press. 10 N. Fairclough, N., Political Discourse p. 146. 11 Ibid., p. 146. 12 Pierre Bourdieu French sociologist and philosopher. 13 N. Fairclough, Political Discourse, p. 147.
354
HUM 6
gative judgments about groups apply to different levels and dimensions of text and talk. Also the goal is to comment on how these structures contribute to the political agenda of G.W. Bush, his efforts to legitimize and justify the invasion of Iraq. Generally, emphasis may apply to the following levels: - phonological structures (stress, pitch, volume, intonation) - graphical structures (headline, bold letters) - overall ordering and size (first and later, higher and lower, bigger and smaller) - syntactic structures (word order, topicalization, clausal relations main and subordinate, fronted or embedded; split constructions) - semantic structures (explicit vs. implicit, detail and level of description, semantic macrostructures vs. details) - lexical style (positive vs. negative opinion words) - rhetoric (under and overstatement, euphemism, litotes, repetition) - schematic or superstructures (expressed or not in prominent conventional category, e.g. headline or conclusion; storytelling and argumentation) - pragmatics (assertion vs. denial; self-congratulation vs. accusation) - interactive (turn-taking; self-selection and dominance; topic maintenance and change); - non-verbal communication: face, gestures, etc.14 3.2. G.W. Bush and War on Terror To get an insight into the background of the overall situation preceding the speeches Bush delivered, we are going to give a short account of Bushs political framework and presidency. Bush was the 43rd President of the United States. In his presidency he ran on the platform that opposed to any types of involvement in foreign
14 T.A. Van Dijk, Ideological.
prosinca 2010.
355
conflicts. But, all this changed on September 11, 2001. On that day 19 Al Qaeda terrorists hijacked four passenger planes, two of which crashed into the Twin Towers of the World Trade Center in New York City killing everyone on board and many others working in the buildings. What followed was President Bushs military response. It began in October 2001 with the deployment of 11, 000 thousand troops to invade Afghanistan, the base of Al Qaeda and its leader Osama bin Laden who have claimed responsibility for the attacks. The initial attack removed the Taliban from power but Taliban forces have since regained some strength. Osama Bin Laden is in hiding, American forces are still present in Afghanistan. During 2002 Bushs administration began announcing that officials had supposedly discovered weapons of mass destruction in Iraq. There was no concrete evidence that Saddam Hussein was in possession of weapons of mass destruction at that moment even though Iraqi regime was in possession of such weapons until 1991. American government had attempted to gain a United Nations Security Council authorization for the use of force to remove Hussein from power, but they were unsuccessful. Bush was preemptively attacking a country that had never attacked the United States or threatened and he disregarded the opinion of the UN. Operation Iraqi Freedom began on March 20, 2003, with the invasion of Iraq by a multinational force led by troops from the United States and the United Kingdom. The U.S. government reported that 139 American military personnel were killed before May 1, 2003, while over 4,000 have been killed since 2003. Estimates of civil casualties are more variable than those for the military personnel. According to Iraq Body Count, a group that relies on western press reports to measure civilian casualties, approximately 7,500 civilians were killed during the invasion phase.
356
HUM 6
3.3. Discussion 3.3.1. Positive self-presentation The tendency of positive self-presentation is a part of socio-cognitive strategy to present oneself in positive light, or at least to avoid a negative impression. In the given speeches, the following structures and moves have been used to positively describe the in-group. 3.3.1.1. Positive lexicalization Use of lexical items is one of the most common ways to positively describe actions of the members of the in-group. Here is how George Bush uses certain lexical items to refer to American military and coalition forces and their actions: - The enemies you confront will come to know your skill and bravery. - ...your nation appreciates your commitment and your sacrifice in the cause of peace and freedom. - Coalition forces are skilled and courageous and we are honored to have them by our side. Or to refer to Operation Iraqi Freedom: - Operation Iraqi Freedom was carried out with a combination of precision and speed and boldness that enemy did not expect. - .in one of the swiftest and most humane military campaigns in history The choice of vocabulary confirms only the best characteristics and qualities of the in-group, they are carefully chosen to diminish the values of the out-group. Some examples show the contrast between Us and Them in different propositions of the same sentence or of the sequence of sentences, which even more emphasizes these differences.
prosinca 2010.
357
3.3.1.2. Euphemisms In his speeches G.W. Bush also uses a lot of euphemisms - mild and less offensive expressions used instead of expressions that are considered offensive and harsh. In the speeches Bush defines the war as conflict which is a euphemistic use of the term, e.g. - In this conflict, America faces an enemy who has no regard for conventions of war and rules of morality. - ...now that the conflict has come. Also he uses euphemisms to refer to dead American soldiers, thus instead of dead and death he uses the term fallen, e.g. - We pray that God will bless and receive each of the fallen. There is also a number of euphemisms used for invasion to avoid the exact terms of invasion and occupation, e.g. - military operations to disarm Iraq; broad and concerted campaign; a fierce struggle to protect the world from a grave danger and to bring freedom to an oppressed people; noble cause etc. Usage of euphemisms is the most important aspect of the application of political correctness. In his political speeches Bush uses euphemisms to disguise the real goals and characteristics of the war in Iraq, which was really a war, not just a conflict. He has at least two reasons to do so: first, to hide the real politics which stands behind his words and second, to give a different perception of the war to his countrymen, listeners and media in general. 3.3.1.3. Overstatements and understatements The next move used frequently in these speeches shows obvious exaggeration regarding the actions of our forces, in this case coalition forces. The term coalition forces itself is used for countries supporting the invasion. President Bush stated that 35 countries were giving crucial support. However, only four besides the United States contributed tro358
HUM 6
ops to the invasion force the United Kingdom, Australia, Poland and Denmark. Therefore, the usage of this term, gives the appearance that the invasion was approved by many countries of the world. Furthermore, Bush stated that military combat operations in Iraq have ended, although military operations were still in progress or that these nineteen months changed the world. These are also obvious examples of exaggeration or overstatements whose main idea is to create the impression that what in-group forces are doing is right and correct. On the other hand, by using some vague expressions of understatements, an impression is created that there is no actual fighting, and if there is, that it is mild, e.g. - our forces are clearing southern cities; we are taking command of coastal area; coalition forces pushed back the enemy etc. These examples mostly refer to some negative actions performed by our group or in-group during which a lot of people were killed or the goal was not completely achieved. The chosen constructions give an impression that the actions were not so comprehensive, therefore, the results were rather modest. 3.3.1.4. Positive comparison This is one of the most interesting semantic moves which is used purposefully to boost up the morale and actions of our group, e.g. American military is compared with previous, historical successes of the military, e.g. the daring of Normandy; the fierce courage of Iwo Jima; our commitment to liberty is Americas tradition. Bush also gives some examples as a proof that reconstruction of a state like Iraq after war is possible, e.g. following World War II, we lifted up the defeated nations of Japan and Germany and stood with them as they built representative governments, or in the 1970s, the advance of democracy in Lisbon and Madrid inspired democratic change in Latin America. Bush purposefully chooses only positive examples in order to characterize the American actions or those of the coalition forces as the
prosinca 2010.
359
only possible and worth comparing to the greatest historical battles or victories. 3.3.1.5. Emphasizing American values The emphasis of values that the in-group holds dear is one of the basic ways of establishing the distinction between the in-group and the out-group, e.g. - treating Iraqi prisoners of war according to the highest standards of law and decency. - We stand for human liberty - dedicated to the defense of our collective security and to the advance of human rights. - We recognize a moral law that stands above men and nations which must be defended and enforced by men and nations. Apart from the fact that with this semantic move the American values are emphasized and promoted, Bush wants to persuade the outgroup members that the American values are the only real values and as such should be recognized by all people, including their enemies. 3.3.1.6. Positive self-presentation in grammar The examples of positive self-presentation can be found on the level of grammar as well. Although these elements are not so obviously emphasized, there are also present and influence the overall impression of the text. One of the typical examples we can find in political speeches of this kind is the overusage of personal pronouns, especially insisting on the personal pronoun We (inclusive We). One of the things we can mention regarding the use of the pronoun We is insistence on the positive things the in-group has made. On the other hand, inclusive We refers to the idea that all of Us are in this together, i.e. the Americans as well as other forces. Even if that is not true, Bush, by frequent using of We, wants to
360
HUM 6
emphasize that what We are doing is the only good and correct thing to do, e.g. - We come to Iraq with respect for its citizens - We have no ambition in Iraq - We will meet that threat now with our Army, Air Force, Navy - We will pass through this time of peril - We will defend our freedom.We will bring freedom to others. - We will overcome every danger and we will prevail. It is significant that personal pronoun We is used at the beginning of almost each sentence in a paragraph of 10 sentences, one after another. In combination with modal verbs (e.g. will in the given examples), it reinforces the promise of the President to the people, which could mean that there are many other things he is hiding. Another grammatical level which is significant regarding the ideological coloring is usage of passive transformations. In such transformations agents are usually omitted, a method which is used if some actions of our group are considered bad and negative. On the other hand, if the actions are positive and good, either active voice is used or passive voice with agent expressed. Bush prefers the usage of active voice in his speeches, which means that he is sure about positive actions of American forces what they are doing is what has to be done, e.g. - We destroyed the Taliban, many terrorists and the campus where they trained. - We are taking direct action against the terrorists in the Iraqi theater. The killing of the terrorists or destruction of their bases is seen as positive action of the American military and there is no need to leave out the agent. Apart from passive transformations, there is another type of transformation which is used with in political discourse - nominalization.
prosinca 2010.
361
It has the same purpose as passivization because it allows the avoidance of agent, especially if bad actions of our group are presented. In the process of nominalization, several changes happen15: - a new noun is created, complex verbal structures are turned into deverbal ones, precisely nominalizations. - one or more agents are omitted - nominalizations are not marked for time, which means that they are out of time or modality markedness. - such constructions are subject to other changes, so they can appear in active-passive transformations, passing thus through two transformation processes. E.g. - The liberation of millions is the fulfillment of Americas founding promise. However, like with passive, nominalizations are not frequently used in Bushs speeches, because he wants to underline the right cause the American forces are fighting for, which is done by using the complete verbal phrase structures. 3.3.2. Negative other-presentation Another aspect within the ideological square analysis is negative other-presentation, achieving the same goal as positive self-presentation, but with much more effect. In the type of political discourse that has the purpose of justifying and legitimizing a war, derogation of out-group is inevitable. 3.3.2.1. Negative lexicalization The most striking is the effect of the negative lexemes used to describe the Iraqi regime, e.g.
15 N. Fairclough, N., Critical
362
HUM 6
- outlaw regime; ruthless enemies; dangerous enemy; the evil; grave danger; one of the cruelest regimes on Earth; brutal regime. The function of such legitimization is not just to describe Saddams regime as dangerous and evil, but more to legitimize the actions of the American and coalition forces. 3.3.2.2. Warning The warning move is used to emphasize threats the in-group might face from the out-group even though there might not be solid evidence to confirm this position. In this way out-group is negatively presented, atmosphere of constant fear is created and in-group is thus called to action. Bush says that - Outlaw regime threatens the peace with weapons of mass murder to attack America and Europe with deadly poisons; - We will meet that threat now..., so that we do not have to meet it later with armies of firefighters and police and doctors on the streets of our cities. - Free nations will not sit and wait, leaving enemies free to plot another September the 11th. - The enemies of freedom are not idle. One of the main reasons behind the invasion of Iraq was to prevent Saddam Hussein from using the weapons of mass destruction. In 2003, however, there was no concrete evidence that Hussein was in possession of such weapons. Another reason was that human rights and the lives of Iraqi people were threatened under Saddams dictatorship, which could not have been a valid argument for invasion because it could apply to other dictatorships in the world. Therefore, the argument concerning the weapons of mass destruction became prominent and the alleged threat from it became justification for all further military actions.
prosinca 2010.
363
3.3.2.3. Compassion Compassion move is also very significant in negative presentation of the out-group. By showing sympathy or empathy for the victims, in this case Iraqi people, brutality of the out-group is emphasized, e.g. - Saddam Hussein has placed Iraqi troops and equipment in civilian areas to use innocent men and women and children as shields for his own military. - Saddams thugs shield themselves with women and children. - They (Iraqi people) deserve better than a life spent bowing before a dictator. - We are helping the long suffering people of that country to build a decent and democratic society at the center of the Middle East. This is a very frequent move in Bushs speeches. Of course, it is far from showing compassion, as it is usually used in the same sentence with negative proposition, reminding the listeners of the cruelty of Saddams regime. On the other hand, the Americans, the in-group, are seen as saviors whose actions are planned only for the purpose of helping and protecting Iraqi people. 3.3.2.4. Value violation Bush speeches frequently emphasize value violation meaning that the out-group has no regards for the values that the in-group holds dear, e.g. - no regard for conventions of war or rules of morality. - Theyve waged attacks under the white flag of truce. - Terrorists hold nothing sacred and have no home in any religion. - Those who incite murder and celebrate suicide reveal their contempt for life itself. The purpose of such wording is to draw listeners attention to two completely different systems of values, one completely positive and
364
HUM 6
worth fighting for in-group values, the other totally negative which deserves to be eradicated. 3.3.2.5. Disclaimers Disclaimers are semantic moves frequently used to negatively describe the out-group, but at the same time emphasize a certain good quality of the speaker. In this way a good impression is made on the reader. Disclaimers are sentences or sequence of sentences in which one clause or one sentence realizes one strategy and the next realizes other strategy. The positive first part may thus be interpreted as expressing a general socio-cultural value (like tolerance), but it at the same time functions as the enactment of a strategy of face-keeping and impression management that allows for the expression of prejudice in a normative situation in which the expression of prejudices is officially prohibited.16 E.g. - We have no ambition in Iraq, except to remove a threat and restore control of that country to its own people. - Our country enters this conflict reluctantly, yet our purpose is sure. - We cannot know the duration of this war, but we are prepared for the battle ahead. - We did not choose this war. Yet, with the safety of the American people at stake, we will continue to wage this war with all our might. The disclaimers used in George W. Bushs speeches range from apparent tolerance and compassion to apparent reluctance and lack of choice.
Conclusion
As we have seen, a variety of discourse structures and strategies may be used to express ideological beliefs, and also these discourse structu16 T.A. van Dijk, Ideological
prosinca 2010.
365
res may apply to different dimensions and levels of text and talk. In this paper the emphasis was put on investigation of lexical style, rhetorical and semantic structures. It can be said that George W. Bush uses typical structures in strategy of positive self-presentation and negative otherpresentation. By the use of euphemisms and understatements, negative actions of the American military were mitigated, these structures helped in creating an impression that no serious fighting was done. Bush was also successful in avoiding the use of the term invasion or occupation, and most often the euphemistic term liberation was used. Also, he emphasized the fact that America was simply defending itself, and that the military actions were undertaken in the effort of keeping the worlds peace. But, in reality, Iraq did not pose immediate and serious threat to the worlds peace. The use of lexical items to positively describe the actions of the military was also common, as well as the emphasis of American values and comparison to the previous successes of the military. In negative other-presentation, the use of negative lexical items to describe the members of Iraqi regime was common, as well as the emphasis of value violation. The major part of negative other-presentation of the Iraqi regime was done through the use of warning move and compassion move. By showing sympathy for the victims, the Iraqi people, Bush was emphasizing the brutality of the Iraqi regime members. Liberation of oppressed people was one of the goals of the invasion, so this move, and other negative terms were used often to describe the Iraqi regime. But in order not to break international war conventions, the main pretext for the invasion was the weapons of mass destruction that was, in the opinion of the American administration, a serious threat. For this reason, Bush stated on many occasions that the world was in serious danger from these weapons and warning move was repeatedly used in his political discourse. In this way, Bush managed to sustain the atmosphere of fear from future terrorist attacks, new military action was justified in this way, and he was getting the support from the American people who were still under the impression of September 11 events.
366
HUM 6
The use of such structures, not only in political speeches like these, but in other types of discourse, is common. By using the principles of critical discourse analysis, one can become more aware of these structures and the functions they have in creating political agenda or in other forms of social practice.
Literature
Dolon, Rosana Todoli, Julia (eds.), Analyzing Identities in Discourse, John Benjamins Publishing Company, 2008. Garrett, P. Bell, A., Media and Discourse: a critical overview, in: Garrett, Peter Bell, Allan (eds.), Approaches to Media Discourse. Blackwell Publishers Ltd., Oxford, 1998. Held, D., Political theory and the modern state: essays on state, power and democracy, Polity Press, London, 1989. Kress, G., Language in the Media: the construction of the domains of public and private, Media, Culture and Society, 8, 1986, p. 395-419. Kress, G. Van Leeuwen, T., (The critical) analysis of newspaper layout, in: Garrett, Peter Bell, Allan (eds.), Approaches to Media Discourse, Blackwell Publishers Ltd., Oxford, 1998. Fairclough, N. (1998) Political discourse in the media: an analytical framework, in: Garrett, Peter Bell, Allan (eds.), Approaches to Media Discourse, Blackwell Publishers Ltd., Oxford, 1998. Fairclough, N. Wodak, R., Critical Discourse Analysis, in: Van Dijk, T.A. (ed.), Introduction to Discourse Analysis, London, 1997, p. 258-284. Fairclough, N., Media Discourse, London: Arnold a member of the Hodder Headline Group, London, 1995. Van Dijk, T.A., War rhetoric of a little ally: Political implicatures and Aznars legitimization of the war in Iraq, Discourse in Society, <www.discourses.org>, 2001.
prosinca 2010.
367
Van Dijk, T.A., Critical Discourse Analysis, Discourse in Society <www.discourses.org>, 2005. Van Dijk, T.A., Ideological discourse analysis, Discourse in Society, <www.discourses.org>, 1995. <www.presidentialrhetoric.com/speeches/bush_firstterm.html>
368
HUM 6
POLITIKI DISKURS IDEOLOKA ANALIZA GOVORA G. W. BUSHA

Saetak
Glavni je cilj ovoga rada ideoloka analiza politikih govora G. W. Busha vezanih za rat u Iraku. Govori su analizirani kao oblik politikoga diskursa da bi se izdvojile leksike, semantike, retorike i gramatike strukture uporabljene u strategiji polarizacije pri predstavljanju postupaka dviju sukobljenih strana, irakoga reima i amerike vojske. Strategija polarizacije jedno je od osnovnih naela kritike analize diskursa T. van Dijka, koja se u diskursu oituje u obliku ideolokoga etverokuta. To znai da u obliku diskursa kao to su ovi politiki govori, u kojima su zastupljeni interesi dviju sukobljenih drava, ideologija, nacija itd. moemo oekivati da e dobri postupci strane kojoj pripada govornik (nae strane) biti naglaeni, a loi ublaeni, dok e dobri postupci druge strane (njihove) biti ublaeni, a loi naglaeni. Kritika analiza diskursa omoguuje osnovne naine prepoznavanja ovakvih struktura u razliitim diskursima, a ovdje konkretno istrauje funkciju i utjecaj to ga te strukture imaju na Bushev politiki plan, ali i na drutvo u cjelini. Kljune rijei: kritika analiza diskursa, ideoloka analiza, ideoloki etverokut, naa strana, njihova strana, politiki diskurs.
prosinca 2010.
369
Nikolina Obradovi
UDK 368.914(497.6) 368.941.6(497.6) Pregledni lanak Primljeno: 9. IX. 2010.
PERSPEKTIVA MIROVINSKIH REFORMA U BOSNI I HERCEGOVINI

Saetak
Sustav mirovinskoga osiguranja u Bosni i Hercegovini, s dva podsustava organizirana na entitetskoj razini, funkcionira u nepovoljnome makroekonomskom kontekstu, to se reflektira u malome broju osiguranika te velikoj stopi rasta novih umirovljenika, emu pridonosi i niska efektivna starosna dob umirovljenja. Posljedica je svega toga iznimno niska primanja redovnih umirovljenika. Bosna i Hercegovina jedina je drava u regiji i jedna od rijetkih tranzicijskih drava koje nisu provele reformu i diversifikaciju svoga mirovinskog sustava. U posljednje vrijeme pitanje reforme mirovinskoga sustava aktualizira se kako problem financiranja sadanje razine mirovinskih prava u Bosni i Hercegovini postaje sve akutniji i oitiji pa politiari trae mogua rjeenja. Vlada Federacije BiH do sada je usvojila dva nacrta Strategije reforme mirovinskoga sustava, dok je prijedlog Strategije reforme mirovinskoga sustava Republike Srpske usvojen u svibnju ove godine. Oba teksta strategije predviaju pogoranje poloaja umirovljenika u budunosti te stoga predlau uvoenje razliitih oblika privatno upravljanoga mirovinskog osiguranja kapitalizirane tednje. Ovaj rad analizira izvodivost i perspektive predloenih mirovinskih reform u bosanskohercegovakome kontekstu. Kljune rijei: mirovinska reforma, mirovinski sustav, mirovinsko osiguranje kapitalizirane tednje, dobrovoljno mirovinsko osiguranje.
370
HUM 6
1. Kriza i reforme mirovinskih sustava u svijetu

Sveobuhvatni javni sustavi mirovinskoga osiguranja uvedeni nakon Drugoga svjetskog rata i organizirani prema naelu tekue raspodjele i definiranih davanja, u uvjetima rapidnoga gospodarskog rasta i rasta stanovnitva u poslijeratnome su razdoblju jamili iroka prava i izdana primanja umirovljenika. Gospodarske krize 70-ih i 80-ih godina prologa stoljea uzdrmat e itav koncept kejnzijanskoga gospodarsko-drutvenog razvoja koji je prevladavao u ovome poslijeratnome razdoblju i uskrsnuti stare teorije gospodarskoga liberalizma kojima se zagovara najmanja intervencija drave u podruje trita i gospodarskih odnosa (laissez-faire), smanjenje proraunskih izdataka za ukupnu socijalnu zatitu, privatizaciju itd. Na krilima neoliberalnoga koncepta gospodarskoga razvoja nastupa era liberalizacije i globalizacije koju prati jaanje financijskih trita, tehnoloko-raunalna revolucija i tercijarizacija i fleksibilizacija rada. Ove promjene nuno uzrokuju strukturalne promjene trita rada i proizvodnih odnosa, a time i funkcioniranja javnih mirovinskih sustava. 1.1. Mirovinske reforme i uloga Svjetske banke Kao odgovor na sve aspekte krize, po naelima neoliberalnoga gospodarstva, razvijen je koncept viestupne mirovinske reforme koji zagovara djelominu ili potpunu privatizaciju mirovinskoga sustava. Reforma ove vrste prvi je put provedena u ileu 1981. godine, za vrijeme diktature generala Augusta Pinocheta, pod utjecajem amerikoga tima gospodarstvenika, tzv. Chicago boys. Tom se reformom u potpunosti prelo sa sustava tekue raspodjele na privatno upravljani sustav mirovinskoga osiguranja kapitalizirane tednje. Devedesetih godina prologa stoljea uvedena je djelomina ili potpuna privatizacija mirovinskoga osiguranja i u drugim zemljama Latinske Amerike (Argentina i Kolumbija 1994. godine, Urugvaj 1996. godine, Bolivija i Meksiko 1997. godine). Iako je uspjeh ovih reform esto osporavan, latinoamerika reforma mirovinskoga osiguranja agitatorima je neoliberalnoga gospodarstva posluila kao univerzalni recept za reforme sustava mirovinskoga osiguranja.
prosinca 2010.
371
Nikolina Obradovi
Svjetska banka u publikaciji iz 1994. godine Averting the Old Age Crisis: Policies to Protect the Old and Promote Growth predouje mnotvo argumenata za viestupnu mirovinsku reformu po uzoru na mirovinsku reformu Argentine. Prema ovome izvjeu mirovinski sustavi trebaju imati tri stupa: javni stup kojim upravlja drava i osigurava egzistencijalni minimum, obvezatno privatno mirovinsko osiguranje kapitalizirane tednje kao drugi stup, dok trei stup predstavlja dobrovoljna i individualna mirovinska tednja, to ukljuuje dodatna strukovna ili korporacijska osiguranja ili mutualne sheme. Uz injenicu da mirovinski fondovi kapitalizirane tednje ne predstavljaju nikakvu novinu, sama ideja da drava prenese dio svoje odgovornosti osiguravanja odgovarajue mirovine uvoenjem privatno upravljanoga obvezatnog mirovinskog osiguranja individualne kapitalizirane tednje nova je i revolucionarna (Orenstein 2003., 171). Openito, kada je rije o privatiziranim mirovinskim sustavima, naglaava se individualna tednja, inicijativa i odgovornost, mogunost izbora i vanost povrata od ulaganja. Privatizacija reflektira skepticizam u odnosu na ulogu drave u socijalnome osiguranju te njezinu ulogu glede gospodarske uinkovitosti i redistribucije. Iako esto akademski osporavana, viestupna e mirovinska reforma, zahvaljujui globalnomu utjecaju Svjetske banke, postati nova paradigma za dizajniranje mirovinskoga sustava. Takoer argon mirovinskih stupova, koji mnogi kritiziraju, ponajprije zato to njihov arhitektonski dizajn implicira obvezatnost postojanja svih triju takozvanih stupova kako bi konstrukcija bila odriva, odnosno sustav u potpunosti funkcionalan, uao je u svakodnevnu novinarsku uporabu i ope je prihvaen u javnosti. Najee rabljen argument za provedbu viestupne mirovinske reforme, odnosno prelazak na sustav kapitalizirane tednje, demografski je imbenik ili problem starenja stanovnitva. Zagovornici reforme smatraju da e u nereformiranome sustavu tekue raspodjele demografski teret dejuvenalizacije i starenja stanovnitva postati nepodnoljiv za budui narataj osiguranika. Ukratko, sve manji broj osiguranika financirat e stalno rastui broj umirovljenika ija se ivotna dob stalno produava. Takoer se smatra da postojee mirovinsko osiguranje tekue raspodje372
HUM 6
le nosi golem implicitni dug prema buduim osiguranicima. Implicitni dug uzima se kao mjera optereenja buduih narataja osiguranika, ija visina predstavlja sadanju vrijednost buduih financijskih obveza koje proizlaze iz do sada akumuliranih prava osiguranika i umirovljenika.1 Reformatori smatraju da bi se kapitaliziranom mirovinskom tednjom ovaj teret umanjio jer bi dio mirovinskih izdataka bio financiran iz sredstava tednje, to bi nacionalni mirovinski sustav uinio manje osjetljivim na nepovoljne demografske promjene. Gospodarstva mnogih zemalja, a posebno tranzicijskih i zemalja u razvoju, trebaju investicijski kapital. Kako ulaganja stranoga kapitala ne dolaze u zadovoljavajuemu obujmu, forsiranjem tednje preko mirovinskoga sustava mogla bi se osigurati dovoljna koliina domaega investicijskog kapitala (Svjetska banka 1994.). Dakle s mirovinskim osiguranjem kapitalizirane tednje dolazi do rasta ukupne nacionalne tednje i rasta investicija, to pozitivno utjee na gospodarski rast. Kako mirovinsko osiguranje kapitalizirane tednje, prema modelu Svjetske banke (1994.), funkcionira po naelu definiranih doprinosa, to znai da su mirovinski izdatci za svakoga korisnika utvreni prema iznosu akumuliranih sredstava, to ovakav nain financiranja mirovinskoga osiguranja ne predstavlja opasnost za javne financije. Isto tako, s obzirom da se svi doprinosi evidentiraju na individualnome privatnom raunu svakoga osiguranika, ne postoji opasnost da bi drava mogla ta sredstva divergirati u druge svrhe. Dakle ovakve sheme mirovinskoga osiguranja u stalnom su financijskome ekvilibriju. Prema tome ovakav sustav omoguuje stabiliziranje navodne eksplozije socijalne potronje u budunosti. Meutim narav i implikacije mirovinske reforme sloeni su. Dravni i privatni mirovinski sustavi financiraju se na razliite naine, administriraju se drukije, izraun mirovina i plaanje razliiti su, alokacija rizika takoer je razliita, imaju razliite implikacije na trite rada i gospodarstvo u cjelini.
Vie o implicitnome dugu u: Holzman, Palacios, Zviniene, 2004.
prosinca 2010.
373
Nikolina Obradovi
2. Osnovni pokazatelji sustava mirovinskoga i invalidskoga osiguranja u Bosni i Hercegovini

Bosna i Hercegovina ima dva podsustava mirovinskoga i invalidskoga osiguranja, organizirana na entitetskoj razini preko Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar i Fonda PIO RS kao nositelja osiguranja. Ovi fondovi funkcioniraju po naelima tekue raspodjele i definiranih davanja. Unato voenju divergentnih politika, oba sustava mirovinskoga i invalidskoga osiguranja imaju mnogo zajednikih znaajk naslijeenih iz prijeratnoga sustava. To su, izmeu ostalih, zakonom definirana metodologija izrauna mirovinske osnovice,2 vrste i nain ostvarivanja prava iz mirovinskoga i invalidskoga osiguranja, voenje matine evidencije itd. Nadalje gotovo identinu parametarsku reformu obaju podsustava mirovinskoga osiguranja u Bosni i Hercegovini proveo je 2000. godine Ured Visokoga predstavnika. Ova je reforma ukljuivala smanjenje postotka od mirovinske osnovice za punu starosnu mirovinu s dotadanjih 85% na 75%, odreen je iznos akuralne stope3 za prvih 20 godina osiguranja od 2,25%, dok za svaku godinu iznad prvih 20 godina osiguranja akuralna stopa iznosi 1,5%. Sta osiguranja koji ulazi u izraun mirovinske osnovice povean je s 15 uzastopnih najpovoljnijih godina za osiguranika na itav radni vijek ostavljajui postupno prijelazno razdoblje za ovu odredbu samo u Federaciji BiH. Takoer u Federaciji BiH vremenski je ogranieno trajanje odredaba o prijevremenome umirovljenju.4 Jedna od najvanijih izmjena odnosila se na izmjenu lanka 51 Zakona MIO Federacije BiH i lanka 130 Zakona MIO RS (odredba kasnije numerirana kao lanak 162 Zakona MIO RS) kojom je isplata
2 Metodologija izrauna mirovinske osnovice kako je definirana u obama zakonima o mirovinskome i invalidskome osiguranju u entitetima preuzeta je iz prijeratnih propisa. Meutim Federalni zavod dri zamrznutim koeficijent valorizacije plaa koje ulaze u obraun mirovinske osnovice na jedinici od 2002. godine, to znai da plae ostvarene nakon 2002. godine ulaze u obraun mirovinske osnovice u nominalnome iznosu to stvara nejednakost i nekonzistentnost u primanjima izmeu starih i novih umirovljenika. 3 Akuralna stopa predstavlja stopu uveanja postotka od mirovinske osnovice za svaku dodatnu godinu osiguranja. 4 Odredbe o prijevremenome umirovljenju ostale su vrijediti samo u Federaciji BiH do kraja 2008. godine. Ovaj je rok naknadnim izmjenama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju iz 2009. godine produen do kraja 2015. godine.
374
HUM 6
mirovina uvjetovana iznosom prikupljenih sredstava pomou mehanizma utvrivanja isplatnoga koeficijenta. Ova je odredba donesena radi uspostavljanja financijske stabilnosti nositelja osiguranja,5 ija je primjena trebala onemoguiti stvaranje obveza mimo realnih financijskih mogunosti. Sustav mirovinskoga i invalidskoga osiguranja u Bosni i Hercegovini predstavlja najvaniji dio socijalne zatite na koji odlazi oko 9,4% BDP-a.6 Iz tablice 1 vidljivo je da potkraj 2009. godine Federacija BiH ima 356.063 umirovljenika, to je znatno vei broj negoli u Republici Srpskoj koja je na kraju iste godine imala 219.276 umirovljenika. To znai da je na kraju 2009. godine ukupan broj umirovljenika u zemlji bio 575.339, to prema procjeni stanovnitva Agencije za statistiku BiH7 predstavlja 14,9%8 ukupnoga stanovnitva zemlje. Rast broja umirovljenika vei je u Federaciji. U tijeku 2009. godine broj umirovljenika u Federaciji BiH poveao se za 13.410, a u Republici Srpskoj 9.955 novih korisnika. Ova je injenica posebno zabrinjavajua ako uzmemo u obzir da je u tijeku iste godine zbog pada zaposlenosti broj osiguranika u Federaciji BiH smanjen za 12.632, a u Republici Srpskoj za 28.082 osobe.
U vrijeme nametanja ovih odredaba Federacija BiH imala je dva nositelja osiguranja: Zavod MIO Mostar i Drutveni fond PIO Sarajevo, koji su kasnije u skladu sa Zakonom o organizaciji mirovinskog i invalidskog osiguranja Federacije BiH (Slubene novine Federacije BiH, br.49/00) objedinjeni u Federalni zavod MIO/PIO. Drutveni fond PIO Sarajevo redovito je kasnio s isplatom mirovina. 6 Procjena je temeljena na procjeni nominalnoga iznosa BDP-a za 2009. godinu Centralne banke BiH u iznosu od 23.950.000.000 KM. Podatak preuzet sa <www.cbbh.ba> (23. VIII. 2010.) 7 Prema procjeni Agencije za statistiku BiH od 30. lipnja 2009. BiH broji 3.842.566 stanovnika. Podatak preuzet s <http://www.bhas.ba/new/BiHStats.asp?Pripadnost=4&mode=dark> (17. VIII. 2010.). 8 Mnogi smatraju da agencije za statistiku u zemlji daju nerealno visoku procjenu stanovnitva. Ako bi se uzele u obzir druge procjene, koje govore o manjemu broju stanovnika u zemlji, postotak umirovljenika od ukupnoga broja stanovnitva bio bi vei.
prosinca 2010.
375
Nikolina Obradovi Tablica 1: Osnovni pokazatelji mirovinskoga i invalidskoga osiguranja u BiH u 2009. godini Pokazatelji Ukupni prihodi fonda - doprinosi - proraun Ukupni rashodi na mirovine* Ukupan br. umirovljenika - starosnih - invalidskih - obiteljskih Broj osiguranika Stopa ovisnosti sustava Prosjena mirovina Minimalna mirovina Prosjena neto plaa Relativna visina mirovina Federacija BiH 1.460.844.071 KM - 1.371.747.418 83.400.000 1 530 068 843KM 356.063 - 160.467 (45,06%) - 79.194 (22,24%) - 116.402 (32,69%) 475.528 1,33 345,80 KM 296,36 KM 792,08 KM 43,65% Republika Srpska 803.899.412 KM - 628.338.215 KM - 160.000.000 (302271632) 917 558 236 219.276 - 85.609 (46,79%) - 34.786 (18,49%) - 63.933 (34,72%) 283.280 1,38 319,88 KM 160,00 KM 788,00 KM 40,59%
Izvor: Federalni zavod MIO i Fond PIO RS Ukupni rashodi ukljuuju: sredstva za mirovine, za zdravstveno osiguranje umirovljenika i trokove isplate mirovina.
Smanjenje broja osiguranika uzrokuje pad prihoda od doprinosa koji se u uvjetima velikoga rasta broja korisnika mirovina dijele na stalno rastui broj umirovljenika, to kao posljedicu ima pad mirovina. Zbog nedostatka proraunske pomoi mirovinskomu fondu nepovoljna stopa ovisnosti sustava neminovno e se reflektirati u smanjenju mirovina, odnosno padu relativne visine mirovina. Iz tablice 1 vidljivo je da je relativna visina mirovina za 2009. godinu neto vea u Federaciji BiH i iznosi 43%, dok je u Republici Srpskoj 40%. Teorijski, zamjenske stope u obama entitetima zadovoljavaju minimalne standarde socijalne sigurnosti propisane Europskim zakonikom o socijalnoj sigurnosti, odnosno Konvencijom MOR-a 102, koji nalau minimalnu stopu relativne visine mirovina od 40% prosjene plae za trideset godina staa osiguranja. Meutim zbog problema evazije doprinosa i prijavljivanja minimalne osnovice osiguranja radi plaanja minimalnih doprinosa i poreza, slubena prosjena plaa ne predstavlja stvarnu prosjenu plau. Naime stvarna prosjena plaa u obama entitetima znatno je vea od slubene
376
HUM 6
prosjene plae te je stoga i stvarna relativna stopa mirovina kudikamo nia. Ova paualna procjena objanjava injenicu zato se s prosjenom i minimalnom mirovinom teko mogu pokriti osnovni ivotni trokovi korisnika. Meutim visoke stope rasta umirovljenika u obama entitetima dovest e do daljnjega smanjenja relativne stope mirovina. Mnogi su uzronici velikoga rasta broja umirovljenika. To su ponajprije nepovoljna gospodarska situacija i nemogunost nalaenja zaposlenja za mnoge. U Federaciji BiH institut prijevremenoga umirovljenja daje mogunost ostvarivanja prava na mirovinu enama s 30 godina staa i 55 godina ivota i mukarcima s 35 godina staa i 60 godina ivota. Nadalje poznato je da osobe koje rade na tekim i loe plaenim poslovima ne odlau odlazak u mirovinu za razliku od osoba na dobro plaenim poslovima. Postavljena dobna granica za starosnu mirovinu od 65 godina za mukarce i ene nije efektivna obzirom da je prosjena dob odlaska u mirovinu u obama entitetima prilino niska (53 godine u Federaciji BiH i 60 u Republici Srpskoj).9 Prosjena dob odlaska u starosnu mirovinu u 2008. godinu u Federaciji BiH jest 57 godina, dok je u Republici Srpskoj 60 godina. Odredbe o prijevremenome umirovljenju u Federaciji BiH i mogunost ranijega umirovljenja za ene u Republici Srpskoj derogiraju postavljenu dobnu granicu za starosnu mirovinu od 65 godina. Takoer jedan od razloga niske ukupne prosjene dobi odlaska u mirovinu relativno je velik broj invalidskih mirovina, to je posebno sluaj u Federaciji BiH. Zakoni o mirovinskome i invalidskome osiguranju u obama entitetima daju definicije invalidnosti preuzete iz socijalistikih propisa, kojima su uvjeti za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu definirani prema posljednjemu zaposlenju. Kao rezultat u Bosni i Hercegovini imamo znatan broj osoba koje su ostvarile pravo na invalidsku mirovinu i rade na crno. Visokoj stopi rasta umirovljenika pridonose i odredbe o priznavanju vremena provedenoga u oruanim snagama za vrijeme ratnoga sukoba
9 Prema podatcima nositelja osiguranja prosjena dob odlaska u mirovinu u Federaciji BiH odnosi se na ukupnu prosjenu dob odlaska u mirovinu za starosne, invalidske i obiteljske mirovine u 2008. godini, dok se prosjena dob odlaska u mirovinu u Republici Srpskoj odnosi na starosne i invalidske mirovine ostvarene u razdoblju od 2003. do 2008. godine.
prosinca 2010.
377
Nikolina Obradovi
kao posebnoga staa u dvostrukome trajanju (lanak 94 Zakona MIO Federacije BiH i lanak 42 Zakona MIO Republike Srpske). Ovo je posebno problem u Federaciji BiH gdje je mnogim osiguranicima, koji nikad ne bi stekli pravo na mirovinu bez dodatnoga staa osiguranja, omogueno ostvarivanje prava na mirovinu.10 U Federaciji BiH financiranje prava priznatih na temelju ovih odredaba izmirivalo se iz sredstava doprinosa sve do usvajanja Zakona o izmjena i dopuna Zakona MIO (Slubene novine Federacije BiH, br. 4/09) koji se poeo primjenjivati od 1. sijenja 2009., ime je predvieno proraunsko financiranje uz argumentaciju da za poseban sta nikada nisu uplaeni doprinosi te je nepoteno da se ova prava financiraju na teret korisnika koji su prava stekli uplatom doprinosa. Unato izmjenama Zakona, u Proraunu Federacije BiH za 2009. i 2010. godine sredstva za ove namjene nisu bila planirana tako da se financiranje ovih prava nastavilo isplaivati iz sredstava doprinosa. Prema podatcima Federalnoga zavoda 80.262 korisnika ima ratni sta u dvostrukome trajanju ije financiranje na mjesenoj razini stoji oko 6,3 milijuna.11 S rastom broja umirovljenika broj korisnika prava po osnovi ratnoga staa u dvostrukome trajanju poveavat e se, a time i troak financiranja ovih prava. Nadalje u Federaciji BiH programi za takozvano uvezivanje staa prema Zakonu o naplati i djelominome otpisu dospjelih a nenaplaenih doprinosa za socijalno osiguranje (Slubene novine Federacije BiH: 25/06, 57/09) takoer pridonose rastu broja korisnika mirovina. Ovim je zakonom poduzeima s veinski dravnim kapitalom omogueno da ostvare znatan popust za jednokratnu uplatu i otplatu duga za socijalno osiguranje svojih uposlenika u ratama od jedne do sedam godina te pruena mogunost odgoenoga plaanja. Sve do izmjena ovoga zakona u 2009. godini bilo je propisano da se s danom uplate gotovinskih sredstava te s danom potpisivanja sporazuma o obronome plaanju priznaju sva prava svih uposlenih kod dunika za cijelo razdoblje obuhvaeno sporazumom i instrumentom osiguranja plaanja. Navedene su odredbe
10 Uvjet za ostvarivanje prava na mirovinu u Republici Srpskoj jest 20 godina staa osiguranja, dok je u Federaciji BiH 20 godina mirovinskoga staa, to ukljuuje i poseban sta. 11 Akt Federalnoga zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje od 7. travnja 2010., broj: FZ 3/3 14-3-2859/10.
378
HUM 6
bile u izravnoj suprotnosti s odredbom Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju po kojemu se sta osiguranja moe priznati samo ako su za njega uplaeni doprinosi. S druge strane Programom socijalnoga zbrinjavanja radnika koji e procesom privatizacije, steaja i likvidacije poduzea ostati bez zaposlenja, koji je donesen u kolovozu 2003. godine, Vlada Republike Srpske u razdoblju od 2005. do 2009. uplatila je pune nedostajue doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje za 4.099 radnika, a najvie za pet godina osiguranja. Ukupni plaeni doprinos za mirovinsko i invalidsko osiguranje za ove radnike iznosi 77.809.381 KM. Usporedbe radi, Federalni zavod je po osnovi potpisanih sporazuma do 31. prosinca 2008. naplatio svega 70.822.034,11 KM, ime je reguliran sta osiguranja za 31.148 uposlenih. Nadalje u Federaciji BiH u drugoj polovini 2008. godine usvojen je Zakon o financijskoj konsolidaciji rudnika (Slubene novine FBiH, broj: 81/08), po ijim je rjeenjima predvieno da se dug rudnika za doprinose, od ega obveze za mirovinsko i invalidsko osiguranje od 2007. do kraja 2009. godine iznose 160.063.622 KM, rijei u skladu sa Zakonom o naplati i djelominome otpisu dospjelih i nenaplaenih doprinosa za socijalno osiguranje. Na isti je nain planirano rjeavanje dugovanja javnoga poduzea eljeznice Federacije BiH, od ega dug za mirovinsko i invalidsko osiguranje iznosi 32.644.626 KM. Naime Zakon o financijskoj konsolidaciji javnoga poduzea eljeznice Federacije BiH d.o.o. Sarajevo za razdoblje od 1. sijenja 2008. do 31. prosinca 2012. (Slubene novine FBiH, 04/09) usvojen je poetkom 2009. godine. Iz naprijed iznesenoga oito je da se socijalni problemi u Federaciji BiH uzrokovani nepotivanjem radnih prava neuplaivanjem doprinosa od poslodavca, iji vlasnik je u veini sluajeva drava, pokuava rijeiti preko fonda mirovinskoga i invalidskoga osiguranja, odnosno na teret osiguranika iji je sta osiguranja pokriven uplatom doprinosa. Posljednjim izmjenama opega propisa o mirovinskome i invalidskome osiguranju u Federaciji BiH definirano je da se financiranje prava proisteklih priznavanjem posebnoga staa u dvostrukome trajanju za vrijeme provedeno u oruanim snagama u ratu vri iz sredstava doprinosa, kao i da se financiranje mirovina bivih pripadnika Vojske SFRJ
prosinca 2010.
379
Nikolina Obradovi
(lanak 139. Zakona) takoer financira iz prorauna jer doprinosi ovih korisnika nikada nisu uplaivani u fond nositelja osiguranja u Bosni i Hercegovini. Meutim unato jasnim odredbama zakona Vlada ne ispunjava ove obveze, to financijski destabilizira fond i dovodi u pitanje isplatu mirovina ovih korisnika. Nadalje poznato je da Vlada Federacije BiH od 2004. godine nije u potpunosti financirala svoje obveze proizile primjenom propisa o povoljnijemu umirovljenju: Uredbe II12 i III13 te Zakona o pravima razvojaenih branitelja i Zakona o pravima branitelja i lanova njihovih obitelji. Izmjenama i dopunama Uredaba II i III iz studenoga 2009. godine obveze Vlade Federacije za financiranje prava proisteklih primjenom ovih propisa umanjena je za 50% obzirom da je ovim izmjenama predvieno da e se obveze financiranja ovih propisa izmirivati od strane Vlade Federacije BiH u iznosu od 50% i 50% s takozvanoga podrauna 126 gdje se evidentiraju doprinosi vojnih osiguranika. Zahvaljujui ovim izmjenama mjesene obveze Vlade Federacije BiH za financiranje ovih prava znatno su se smanjile. Meutim ova je mjera neodriva s obzirom da se doprinosi s podrauna 126 trebaju koristiti za financiranje mirovina ostvarenih prema Uredbi I, mirovina vojnih osiguranika prema Zakonu MIO, mirovina ostvarenih prema Zakonu o slubi u vojsci Federacije BiH i, to je najvanije, mirovina buduih umirovljenika prema Zakonu o oruanim snagama BiH, iji se doprinosi sada evidentiraju na ovome podraunu. Ukupan dug Vlade Federacije prema Federalnome zavodu potkraj 2009. godine iznosio je 180.979.871,11 KM. Dugovanja Vlade RS prema Fondu PIO RS takoer su golema. Naime prema Izvjeu Fonda PIO RS za 2009. godinu obraun obveza entitetske Vlade omoguen je primjenom novoga aplikativnog softvera koji omoguuje izdvajanje mirovina po posebnim pravima (obveze prema lanku 199. Zakona) od mirovina ostvarenih prema opim odredbama
12 Uredba o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (Slubene novine Federacije BiH, br. 18/04, 27/04, 47/04 i 78/09). 13 Uredba o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu bivih pripadnika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i dravnih slubenika i namjetenika bivega Federalnog ministarstva obrane (Slubene novine Federacije BiH, br. 75/06, 58/07, 89/07, 31/08 i 78/09).
380
HUM 6
za svakoga korisnika pojedinano. Ukupne obraunate obveze Vlade RS za 2009. godinu iznose 302.271.632 KM, dok su planirana sredstva prorauna za isto razdoblje iznosila 160.000.000 KM. To znai da stvoreni dug Vlade RS-a prema Fondu PIO iznosi 142.271.632 KM. Na temelju izloenoga moe se zakljuiti da je financijska opstojnost obaju nositelja osiguranja ugroena donoenjem i nefinanciranjem posebnih propisa donoenih radi socijalnoga zbrinjavanja odreenih kategorija, a na tetu redovnih umirovljenika koji su svoj status stekli dugogodinjim staem osiguranja, odnosno uplatom doprinosa.
3. Predloene reforme mirovinskoga osiguranja u Bosni i Hercegovini

Vlada Federacije BiH, zajedno s obama domovima Parlamenta Federacije BiH, u drugoj polovini 2008. godine utvrdila je nacrt Strategije reforme mirovinskoga sustava Federacije BiH. Dokument predvia reformu mirovinskoga sustava uvoenjem takozvanoga trostupnog europskoga modela, i to: - prvi stup obvezatnoga mirovinskog osiguranja koji bi se sastojao od socijalnih mirovina financiranih veinom iz prorauna i sustava tekue raspodjele i definiranih doprinosa (implicitno NDC) - drugi stup inile bi poludobrovoljne strukovne mirovine kapitalizirane tednje i mirovinski fond za mirovine ostvarene po posebnim povoljnijim propisima koje se trebaju financirati iz prorauna - trei je stup dobrovoljno mirovinsko osiguranje individualne kapitalizirane tednje Strategija predvia da postojei nositelj mirovinskoga osiguranja u Federaciji BiH bude nositelj prvoga mirovinskog stupa, odnosno da se preko javnoga mirovinskog fonda koji e se financirati iz sredstava doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje i sredstava prorauna uvedu dvije razine mirovina, i to socijalna mirovina za odreene kategorije osiguranika (ukljuujui osobe koje prema sadanjim propisima
prosinca 2010.
381
Nikolina Obradovi
ne bi mogle ostvariti pravo na mirovinu zbog neuplaenih doprinosa za socijalno osiguranje, nedovoljnoga broja godina u osiguranju itd.) i mirovina temeljenih na uplati doprinosa. Socijalne bi se mirovine trebale financirati iz sredstava prorauna i s vremenom bi se trebale proiriti na itavu populaciju iznad odreene starosne dobi. Drugi segment prvoga stupa ini shema definiranih doprinosa, ime se uz mehanizam tekuega financiranja implicira NDC shema. Mirovine ostvarene u prvome stupu indeksirale bi se prema prosjenoj plai usklaenoj prema stopi demografske ovisnosti. Od usvajanja navedenoga nacrta Strategije do utvrivanja najnovijega Prijedloga Strategije prolo je vie od jedne godine, da bi zbog utjecaja gospodarske i proraunske krize u Federaciji BiH dokument Strategije pretrpio odreene izmjene. Naime najnoviji dokument Strategije to ga je usvojila Vlada Federacije BiH u lipnju 2010. godine14 razlikuje se od prethodno donesenoga dokumenta samo u dijelu koji se odnosni na uvoenje poludobrovoljnoga strukovnog mirovinskog osiguranja drugoga stupa prema Europskome modelu, koji je izbaen. U najnovijemu dokumentu Strategije drugi stup ine samo mirovine ostvarene po povoljnijim uvjetima koje se trebaju financirati iz sredstava prorauna. S druge strane Vlada Republike Srpske osnovala je 2007. godine radnu grupu za reformu mirovinskoga sustava Republike Srpske iji je zadatak bio ponuditi Vladi tekst strategije reforme mirovinskoga sustava s prijedlogom novoga modela mirovinskoga i invalidskoga osiguranja te predloiti novi nain upravljanja dionicama u posjedu Fonda MIO RS-a. U meuvremenu je Republika Srpska ve usvojila dva reformska zakona s podruja mirovinskoga i invalidskoga osiguranja, i to: Zakon o rezervnome mirovinskom fondu RS-a i Zakon o dobrovoljnim mirovinskim fondovima i mirovinskim planovima (Slubeni glasnik Republike Srpske 13/09). Dokument Strategije reforme penzijskog sistema, usvojen u svibnju 2010. godine, predlae uspostavu triju stupova mirovinskoga osiguranja u Republici Srpskoj, i to kroz daljnju parametarsku reformu
14 26. srpnja 2010. prijedlog Strategije mirovinskoga sustava u Federaciji BiH povukao je iz parlamentarne procedure premijer Vlade Federacije BiH na traenje Saveza Udruenja umirovljenika FBiH jer prilikom donoenja dokumenta nije ispotovana procedura.
382
HUM 6
postojeega sustava tekue raspodjele, zatim osiguravanje uvjeta za zaivljavanje dobrovoljnoga mirovinskog osiguranja kapitalizirane tednje ili treega stupa i razmatranje mogunosti u iduemu razdoblju od 4 do 5 godina za uvoenje obvezne kapitalizirane mirovinske tednje ili drugoga stupa prema modelu Svjetske banke. Naime uvoenje drugoga obveznog stupa preporuuje se, ali zbog svjetske gospodarske krize odlueno je ovu odluku staviti na poek. Vano je navesti da sva tri dokumenta strategije reforme mirovinskoga sustava predviaju pad relativne razine mirovina u budunosti zbog rasta broja umirovljenika i niske razine obuhvata osiguranika te apostrofiraju neodrivost postojeega sustava mirovinskoga i invalidskoga osiguranja.
4. Perspektive predloenih modela reforme mirovinskoga sustava

Bez obzira na injenicu to se zbog uinaka svjetske gospodarske krize i krize prorauna u entitetima odustalo od uvoenja poludobrovoljne kapitalizirane tednje kako je bilo predvieno prvim nacrtom Strategije u Federaciji BiH, a u Republici Srpskoj stavila na poek odluka o uvoenju obvezne kapitalizirane tednje, kljuno pitanje reforme mirovinskoga sustava svodi se na pitanje uvoenja privatno upravljanoga mirovinskog osiguranja kapitalizirane tednje. U ovom e se dijelu razmotriti mogunosti uvoenja: drugoga stupa prema Europskome modelu, obvezne kapitalizirane tednje drugoga supa prema modelu Svjetske banke i dobrovoljnoga mirovinskog osiguranja kapitalizirane tednje ili tzv. treega stupa. Mirovinsko osiguranje drugoga stupa prema europskome modelu postoji u mnogim zemljama zapadne Europe, Japanu i Sjedinjenim Amerikim Dravama. Ove sheme osiguranja prilino su razliite i mogu ukljuivati strukovna osiguranja, kompanijska osiguranja, osiguranja zajamena kolektivnim ugovorom izmeu socijalnih partnera itd. Bez obzira na to to je ovdje rije ponajvie o privatnim shemama mirovinskoga osiguranja, drava ima aktivnu ulogu pri reguliranju ovoga
prosinca 2010.
383
Nikolina Obradovi
podruja, esto definirajui financiranje, uvjete za ostvarivanje prava na mirovinu, i to pomou zakona i poreznih pravila. Kada je rije o strukovnome mirovinskom osiguranju, najee se potpisuje unilateralni ili bilateralni sporazum izmeu poslodavca i grupe zaposlenih ili sindikata. Takoer se u praksi esto dogaa da veliki poslodavci i drutva za upravljanje mirovinskim fondom potpiu sporazum o osnivanju posebnoga mirovinskog fonda za uposlenike te tvrtke (to znai mirovinski fond zatvorenoga tipa, jer samo uposlenici toga poduzea mogu tedjeti za mirovinu u tome fondu). Sporazum podrazumijeva da se doprinosi doznauju na individualni raun svakoga uposlenika unutar te grupe. U ovome sluaju zaposlenici e se nai u mirovinskome fondu bez mogunosti izbora mirovinskoga fonda, odnosno drutva za upravljanje (osim u situaciji kada shema doputa opting out ili nesudjelovanje). Gledajui iz perspektive zaposlenoga, ovdje je ishod vrlo slian kao u obvezatnim reimima. Meutim, za razliku od obvezatnoga mirovinskog osiguranja kapitalizirane tednje, strukovna mirovinska osiguranja mogu ograniiti pokretljivost radne snage, to za ve segmentirano i prilino rigidno bosanskohercegovako trite rada ne bi bilo poeljno. Prema obrazloenju lanova Radne grupe za reformu u Federaciji BiH strukovno mirovinsko osiguranje kapitalizirane tednje, koje bi bilo obvezatno u sluaju kada je definirano kolektivnim ugovorom izmeu predstavnika poslodavaca i uposlenika, predloeno je izbjegavanje plaanja tranzicijskih trokova u sustavu tekue raspodjele. Naime prva verzija Strategije reforme u Federaciji BiH predvia financiranje drugoga stupa iz dodatnoga doprinosa koji bi bio utvren kolektivnim ugovorom, dok bi se iznos plaenoga doprinosa izuzimao prilikom obrauna poreza na dohodak poduzea. Bez obzira na predviene poreske olakice, plaanje dodatne stope doprinosa predstavljalo bi dodatni troak za poslodavce. Ukupna stopa doprinosa i poreza na plau u Federaciji BiH iznimno je visoka i sigurno predstavlja optereenje za velik broj poslodavaca. Imajui u vidu da se velik broj bosanskohercegovakih poduzea bori za opstanak, upitno je bi li ovaj oblik mirovinskoga osiguranja mogao uope zaivjeti u Federaciji BiH.
384
HUM 6
lanovi Strune grupe za reformu mirovinskoga sustava u Federaciji BiH oekuju da e u poetnoj fazi samo velika poduzea (prirodni monopoli koji su jo uvijek u vlasnitvu drave kao to su telekomunikacije i elektroprivrede) i javna uprava biti zainteresirane za ovaj oblik mirovinskoga osiguranja. Poznato je da uposlenici u ovim poduzeima, kao i dravni slubenici i namjetenici, imaju najvii prosjek plaa. Uvoenjem dodatnoga mirovinskog osiguranja za ove kategorije brutoplae ovih osiguranika poveale bi se za iznos plaenoga doprinosa (osim ako se kolektivnim ugovorom ne odlui da osiguranici izdvajaju dio svoje plae za mirovinsko osiguranje te bi se za taj iznos smanjila njihova netoplaa). Plae dravnih slubenika i namjetenika financiraju se iz prorauna, odnosno opih poreza, to znai da ih financiraju svi graani zemlje. Poslovanje kompanija koje su prirodni monopoli, bez obzira jesu li u dravnome vlasnitvu ili ne, zbog svoga posebnog trinog poloaja i znaenja njihova poslovanja za drutvo, treba regulirati drava, a njihovu dobit i plae valja ograniiti. Bilo bi nepoteno da se preko dodatnoga mirovinskog osiguranja i na raun graana financiraju dodatne povlastice ve povlatenih osiguranika. Drugi stup, po modelu Svjetske banke, znatno je demokratiniji jer je obvezatan za sve i ima iri obuhvat. Po Aaronovoj teoriji (1966.) stopa povrata ili isplativost ulaganja u kapitaliziranju tednju vea je od stope povrata od ulaganja u sustav tekue raspodjele ako stopa rasta ukupne kamatne stope trita kapitala premauje realnu stopu rasta plaa i populacije. Kao to navodi Barr (2001., 118), ova se teorija moe uzeti kao valjana jedino u dravama u kojima ne postoji sustav mirovinskoga osiguranja zato to prelazak s jednoga sustava na drugi implicira znatne trokove. Takoer treba imati na umu da pri prelasku na obvezatnu kapitaliziranu tednju visoku stopu povrata imaju kasniji narataji umirovljenika s punim staem osiguranja, dok e prvi narataji umirovljenika najvjerojatnije imati niska primanja zbog kratkoga vremenskog roka uplaivanja doprinosa. Ovo predstavlja aktualan problem u Hrvatskoj u kojoj prvi narataji umirovljenih iz drugoga stupa imaju niske mirovine. Nadalje teorija o stopama povrata ne objanjava sve. Cjelovita analiza uvoenja mirovinskoga osiguranja kapitalizirane tednje treba ukljuiti
prosinca 2010.
385
Nikolina Obradovi
tranzicijski troak, komparativne rizike to ih nose ova dva sustava i usporedbu administrativnih trokova. Uvoenje obvezatne kapitalizirane tednje sa sobom nosi i pitanje financiranja takozvanih tranzicijskih trokova prelaska sa sustava tekue raspodjele na kapitaliziranu tednju. Postoje dva naina financiranja tranzicijskih trokova, i to s pomou javnoga zaduivanja i financiranjem iz opih poreza. Naravno, postoji i opcija da se tranzicija ne financira. U ovome bi sluaju sav troak reforme pao na teret sadanjih umirovljenika ije bi se mirovine umanjile zbog transferiranja dijela doprinosa u fond kapitalizacije. Upravo je ovo uinjeno u Maarskoj i Poljskoj gdje se reduciranje prava u prvome stupu, zbog transferiranja jednoga dijela doprinosa u obvezatni drugi stup, zamaskiralo parametarskom reformom (vidi Fultz, 2002.). U Maarskoj se jedan dio izdataka za mirovine u prvome stupu financira iz dotacija dravnoga prorauna pa troak tranzicije u Maarskoj snose sadanji umirovljenici i porezni obveznici. Financiranje tranzicije javnim zaduivanjem prebacuje troak na budue narataje, odnosno konvertira dio implicitnoga duga drave prema osiguranicima u sustavu tekue raspodjele u eksplicitni dug buduih narataja (vidi Barr, 2001., 120). Zbog otplaivanja duga i kamata budua e generacija umirovljenika kapitalizirane tednje na kraju biti u istoj situaciji kao da su ostali u sustavu tekue raspodjele. S druge strane, kada je rije o financiranju tranzicije iz opih poreza, upitno je je li uope potrebno uspostavljati neovisne fondove kapitalizirane tednje. S obzirom da u ovome sluaju drava ubrizgava novac u mirovinski sustav, s osnovne gospodarske toke gledita uspostavljanje rezervnoga fonda kapitalizacije unutar sustava tekue raspodjele ima isti uinak kao uspostavljanje zasebnih mirovinskih fondova kapitalizirane tednje. Meutim ono to ini bitnu razliku izmeu privatno i javno upravljanih mirovinski trokova jesu administrativni trokovi upravljanja. Naime privatna drutva za upravljanje mirovinskim fondovima u veini zemalja imaju oligopolsku strukturu i skupo naplauju upravljake provizije, to smanjuje ukupna sredstva na raunu svakoga pojedinog osiguranika. E. Fultz (2002., 2003.) upozorava na neprimjerenu visinu
386
HUM 6
trokova upravljanja mirovinskim fondovima drugoga i treega stupa na primjeru Poljske i Maarske. Slian je problem u Hrvatskoj i Makedoniji. U sluaju uvoenja privatnih mirovinskih fondova kapitalizirane tednje Bosna i Hercegovina najvjerojatnije bi imala isti problem. Meutim preduvjet za uspostavljanje obvezatnoga mirovinskog osiguranja kapitaliziranje tednje postojanje je dovoljno razvijenoga trita kapitala. U skladu s dvoentitetskim ureenjem Bosna i Hercegovina ima dvije burze kapitala, i to u Sarajevu i Banjoj Luci, koje su poele raditi 2001. i 2002. godine. Sarajevska i banjaluka burza boluju od problema koje imaju sve burze malih trita, a to su niska likvidnost, mogua velika oscilacija cijena te, kao posljedica toga, mogunost malverzacija veih investitora. Hrvatska primjerice, ije je gospodarstvo i trite kapitala znatno razvijenije od bosanskohercegovakih, ima nedovoljnu ponudu kvalitetnih vrijednosnih papira. Potonjak i Vukorepa (2008., 359) upozoravaju da bi poveanje doprinosa za drugi stup vjerojatno uzrokovalo poveanje ulaganja mirovinskih fondova u inozemstvo, osobito nakon prijma Republike Hrvatske u EU kada e se liberalizirati ulaganja mirovinskih fondova u inozemnu imovinu, to znai da se poveanje doprinosa za drugi stup ne bi razmjerno odrazilo i na poveanje ulaganja u domau imovinu. Na Kosovu je problem nepostojanja kvalitetnih ulaganja rijeen odlukom da se sva sredstva od doprinosa prepuste na upravljanje stranim drutvima za upravljanje te investiraju izvan zemlje. To znai da kosovsko gospodarstvo nije imalo prigodu osjetiti sekundarne pozitivne uinke kapitalizirane tednje koje su tako esto isticali strani strunjaci iz Svjetske banke. Uzimajui u obzir stupanj razvijenosti trita kapitala u Bosni i Hercegovini, upitno je koliko bi uvoenje dodatnih oblika mirovinskoga osiguranja po naelu kapitalizacije bilo uspjeno. Koliko je uvoenje kapitalizirane tednje realno u bosanskohercegovakome kontekstu zorno pokazuje primjer dobrovoljnoga mirovinskog osiguranja kapitalizirane tednje u Republici Srpskoj. Naime pravni okvir za dobrovoljno individualno mirovinsko osiguranje u Republici Srpskoj donesen je jo 2008. godine, ali do danas nije formirana niti jedna dobrovoljna shema mirovinskoga osiguranja.
prosinca 2010.
387
Nikolina Obradovi
Openito se smatra da dobrovoljno mirovinsko osiguranje, eli li biti uspjeno, odnosno atraktivno za pojedinca, moraju pratiti porezne olakice. Ovo je premisa oko koje se, izgleda, slau kako praktiari tako i teoretiari mirovinskoga osiguranja. No u samoj ovoj pretpostavci krije se druga pretpostavka: pojedinac nije zainteresiran plaati dodatno mirovinsko osiguranje, odnosno vie dri do potronje u sadanjosti negoli u budunosti. Da bi se pojedinac motivirao za izdvajanje dijela sadanjega dohotka radi osiguravanja dohotka u budunosti, rabe se porezne olakice, to zapravo znai da drava transferira jedan dio svojih prihoda pojedincu koji ima dobrovoljnu mirovinsku tednju. Dobrovoljno individualno mirovinsko osiguranje u pravilu rabe pojedinci s visokim dohotkom. Kako bi se nadoknadio pad prihoda od poreza na dohodak zbog treega stupa, u razvijenim su se zemljama svijeta morali podii drugi porezi. Dakle krajnji uinak primjene poreznih olakica na dobrovoljno mirovinsko osiguranje jest redistribucija prihoda od relativno siromanih k relativno bogatima, to je nepoeljno. Drugi nain stimuliranja ove vrste mirovinske tednje moe se osigurati pomou dravnih subvencija tako to e drava na svako ulaganje pojedinca u dobrovoljni mirovinski fond uplatiti odreeni novani iznos na kraju godine. Meutim ovaj je nain stimulacije poeljan samo pod uvjetom da su svi graani bogati i u mogunosti plaati dodatno mirovinsko osiguranje. U uvjetima kada je veina stanovnitva siromana i ne moe si priutiti ulaganje u dobrovoljni mirovinski fond novano nagraivanje bogatih, odnosno onih koji su se odluili na dobrovoljnu mirovinsku tednju, bilo bi neprimjereno. U naelu dobrovoljno mirovinsko osiguranje kapitalizirane tednje najbolje funkcionira u zemljama koje imaju strog i djelotvoran sustav naplate poreza na dohodak. U takvome okruju trei stup moe ponuditi jedan od nekoliko kanala pomou kojega pojedinci mogu smanjiti svoje porezno optereenje. Meutim u zemljama u kojima je relativno lako zatititi prihod od oporezivanja (na primjer koritenjem neslubenoga plaanja, iz ruke u ruku) pojedinac nema mnogo poticaja za koritenje treega stupa. U Bosni i Hercegovini siva je ekonomija iznimno
388
HUM 6
razvijena, a sustav naplate poreza porozan je. U takvu okruju teko moe znatnije zaivjeti trei stup. Openito je za uvoenje dodatnih vidova mirovinskoga osiguranja potrebno ispunjavanje odreenih administrativno-institucionalnih preduvjeta. Administrativna sposobnost entitetskih poreznih uprava mjerodavnih za prikupljanje i kontrolu uplate doprinosa za socijalno osiguranje upitna je uzmemo li u obzir obujam porezne evazije. Jedan segment USAID-ova ELMO-projekta tehnike pomoi predvia uvoenje jedinstvena sustava registracije i naplate doprinosa za socijalno osiguranje u poreznim upravama entiteta radi unaprjeenja sustava naplate i kontrole doprinosa za socijalno osiguranje. Ovaj sustav u Republici Srpskoj ve funkcionira, dok u Federaciji BiH njegova provedba kasni. Prilikom uvoenja novih oblika mirovinskoga osiguranja nuno je osigurati evidentiranje svih doprinosa mirovinskoga osiguranja na jednome mjestu, po mogunosti preko jedinstvenoga registra u poreznim upravama, kako bi se izbjegla situacija da se u fond tekue raspodjele uplauju najnii doprinosi, a u kapitalizirane fondove moguega drugog ili treeg stupa kudikamo vei doprinosi. Uvoenje dodatnih oblika mirovinskoga osiguranja bez administrativnih kapaciteta institucija mjerodavnih za prikupljanje doprinosa moe samo dovesti do dodatnoga jaanja sive ekonomije i pranja novca preko kapitaliziranih mirovinskih fondova. Ako je povjerenje graana u pravni i mirovinski sustav poljuljano, loe pripremljenom mirovinskom reformom moe doi ak i do smanjena obuhvata mirovinskoga osiguranja tekue raspodjele.
Zakljuak
Sustav mirovinskoga i invalidskoga osiguranja u obama entitetima optereen je rastom broja korisnika i nedovoljnim brojem osiguranika da bi se financirala odgovarajua razina mirovinskih primanja. Zbog predvienoga rasta broja umirovljenika oekivati je da e se stopa ovisnosti sustava u budunosti dodatno pogorati. Ovaj nepovoljni omjer moe se popraviti s jedne strane rastom broja osiguranika, odnosno
prosinca 2010.
389
Nikolina Obradovi
proirenjem obuhvata mirovinskoga osiguranja, a s druge strane smanjenjem rasta broja korisnika mirovina podizanjem efektivne dobne granice umirovljenja, eliminiranjem svih mogunosti prijevremenoga umirovljenja i reformiranjem podruja invalidskoga osiguranja. Za financiranje mirovina ostvarenih po povoljnijim uvjetima potrebno je primijeniti naela isplatnoga koeficijenta definiranoga lancima 51 Zakona MIO Federacije BiH i lanka 162 Zakona MIO RS kako bi se zaustavilo stvaranje dugova prema redovnim umirovljenicima. Predloeni modeli reforme sustava mirovinskoga osiguranja u entitetima posuuju mnoge inovativne koncepte reforme primijenjene u mnogim zemljama, no mogunost njihove izvodivosti u Bosni i Hercegovini nije potkrijepljena. Uvoenje privatno upravljanoga mirovinskog osiguranja kapitalizirane tednje teko moe ispuniti oekivanja veih mirovinskih primanja u budunosti. Bosna i Hercegovina ne ispunjava osnovne preduvjete za uvoenje mirovinskoga osiguranja kapitaliziranje tednje, a to su: razvijeno trite kapitala, odgovarajua razina gospodarske aktivnosti, mogunost kvalitetnoga investiranja i, nadasve, politika stabilnost. Takoer su vani i administrativni kapaciteti drave za prikupljanje doprinosa, pitanje financiranja tranzicijskih trokova i ostalo. Uvoenje dobrovoljnoga mirovinskog osiguranja kapitalizirane tednje u bosanskohercegovakim je uvjetima teko ostvarivo. U Republici Srpskoj ovaj oblik mirovinskoga osiguranja uope nije zaivio unato donesenoj legislativi i ponuenim poreznim olakicama. Kao to je ve elaborirano, privatno upravljano dobrovoljno mirovinsko osiguranje kapitalizirane tednje moe odgovarajue funkcionirati u porezno ureenim zemljama koje imaju strog i djelotvoran sustav naplate poreza na dohodak. BiH ima veliku sivu ekonomiju i porozan sustav naplate poreza. U ovakvome okruju pojedinac nema velikih poticaja za koritenje treega stupa. Dugorono gledano, za funkcionalan mirovinski sustav najvaniji je odgovarajue upravljanje koje mora osigurati drava, kao i razina gospodarske aktivnosti u zemlji. Sustav mirovinskoga osiguranja treba se graditi na kredibilitetu institucija nositelja osiguranja i opeprihvae390
HUM 6
nim naelima solidarnosti. No vea mirovinska primanja mogu se osigurati samo rastom gospodarske aktivnosti u zemlji, odnosno rastom zaposlenosti i rastom plaa.
Izvori i literatura
Aaron, H. (1966.) The Social Security Paradox, Canadian Journal of Economics and Political Science 32, 371-376. Barr, N. (2001.) The Welfare State as Piggy Bank: Information, Risk, Uncertainty, and the Role of the State, London and New York: Oxford University Press. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (sijeanj 2010.) Izvjetaj o radu za period 01.01. 31.12.2009. godine, Bijeljina. Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (veljaa 2010.) Izvjee o financijskom poslovanju Federalnog zavoda za mirovinsko / penzijsko i invalidsko osiguranje za 2009. godinu, Mostar. Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (lipanj 2010.) Informacija o efektima primjene Zakona o naplati i djelominom otpisu dospjelih a nenaplaenih doprinosa za socijalno osiguranje, Mostar. Fultz, E. (ed.) (2002.) Pension Reform in Central and Eastern Europe, Volume I, Restructuring with Privatisation: Case Studies of Hungary and Poland, Budapest: ILO CEET. Fultz, E. (2003.) Recent Trends in Pension Reform and Implementation in the EU Accession Countries, paper presented at the Informal Meeting of Ministers at the International Labour Conference, Geneva, 10 June 2003.; prema: <www.ilo.org/public/english/ region/eurpro/budapest/download/pension_trends.pdf> (20. XII. 2009.) Orenstein, M. A. (2003.) Mapping the Deffusion of Pension Innovation, u: Holzmann, R. Orenstein, M. Rutkowski,
prosinca 2010.
391
Nikolina Obradovi
M. (ur.) (2003.), Pension Reform in Europe: process nad progress. The World Bank. Potonjak, . Vukorepa, I. (2008.) Socijalni i gospodarski aspekti uvoenja obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane tednje, Revija za socijalnu politiku, sv. 15, br. 3 (2008). World Bank (1994.) Averting the Old Age Crisis: Policies to Protect the Old and Promote Growth
Propisi
Uredba o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, Slubene novine Federacije BiH, br. 2/00 i 21/01. Uredba o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, Slubene novine Federacije BiH, br. 18/04, 27/04 , 47/04 i 78/09. Uredba o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu bivih pripadnika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i dravnih slubenika i namjetenika bivega Federalnog ministarstva obrane, Slubene novine Federacije BiH, br. 75/06, 58/07, 89/07, 31/08 i 78/09. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju, Slubeni glasnik Republike Srpske, br.: 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05,33/08,01/09. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju. Slubene novine Federacije BiH, broj 29/98,49/00,32/01,75/05,59/06,4/09. Zakon o razvojaenim braniteljima i lanovima njihovih obitelji, Slubene novine Federacije BiH, br. 61/06, 27/08 i 32/08. Zakon o pravima branitelja i lanova njihovih obitelji, Slubene novine Federacije BiH, br. 33/04, 56/05 i 70/07. Zakon o slubi u Vojsci Federacije BiH, Slubene novine, 34/04.
392
HUM 6
Zakon o slubi u oruanim snagama BiH, Slubeni glasnik BiH, 88/05. Zakon o naplati i djelominom otpisu dospjelih a nenaplaenih doprinosa za socijalno osiguranje, Slubene novine Federacije BiH, 25/06, 57/09. Zakon o financijskoj konsolidaciji rudnika, Slubene novine FBiH, broj: 81/08. Zakon o financijskoj konsolidaciji javnoga poduzea eljeznice Federacije BiH d.o.o. Sarajevo za razdoblje od 01.01.2008. do 31.12.2012. godine, Slubene novine FBiH, 04/09. Zakon o rezervnome mirovinskom fondu RS, Slubeni glasnik Republike Srpske, 13/09. Zakon o dobrovoljnim mirovinskim fondovima i mirovinskim planovima, Slubeni glasnik Republike Srpske, 13/09.
prosinca 2010.
393
Nikolina Obradovi
PERSPECTIVE OF PENSION REFORMS IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

Summary
Pension system in Bosnia and Herzegovina, with two sub-systems organised on entity level, operates in unfavorable macroeconomic conditions, which is being reflected through low number of contributors and high rate of incoming pensioners, to which contributes low effective pensionable age. This is reflected in very law pension benefits of regular pensioners. Bosnia and Herzegovina is the only country in the region and a rare transitional country that has not reformed and diversified its pension system. The question of pension system reform has emerged recently as the problem of financing of current level of pension benefits becomes more obvious and acute, and policy creators are looking for possible solutions. Federation B&H Government so far adopted two documents of Strategy of Pension System Reform in Federation B&H, while institutions of Republika Srpska have adopted Strategy of Pension System Reform in Republika Srpska in May this year. Both entity Strategy documents envisage aggravations of current pension system problems in the future and propose introduction of different models of privately managed funded pension schemes. The aim of this article is to analyse feasibility and perspectives of proposed pension system reforms in the context of Bosnia and Herzegovina. Key words: pension reform, pension system, funded pension scheme, voluntary pension insurance.
394
OSVRTI, RECENZIJE, PRIKAZI
Mirko Marjanovi, vlastelin duha i plemi reda knjievnoga

(U povodu sedamdeset godina ivota)
Uspravna hoda, gord u svojoj okomici, samozatajan i samosvojan u svome djelotvornom radu, Mirko Marjanovi, vlastelin duha i plemi knjievnoga poslanja, romanopisac, pripovjeda, pjesnik, knjievni i likovni kritiar, nakladnik i leksikograf, roen je u Tramonici Gornjoj (Gradaac, Bosanska Posavina, Bosna i Hercegovina) 13. srpnja 1940. Osnovnu kolu zavrio je u Tramonici Gornjoj, a gimnaziju u Gradacu 1961. godine. U Sarajevu je studirao pravo i likovnu umjetnost. Od 1980. do 1984. godine glavni je urednik knjievnoga asopisa ivot, a od 1984. do 31. oujka 1994., kada odlazi u mirovinu, urednik u izdavakoj kui Svjetlost. U istoj izdavakoj kui bio je jedan od urednika (uz Ristu Trifkovia i Aliju Isakovia) edicije Knjievnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga. Od sijenja 1994. do sijenja 1995. godine prvi je glavni urednik Steka, lista za kulturu i drutvena pitanja Hrvatskoga kulturnog drutva Napredak. U srpnju 1996. godine biran je za predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Sarajevu, a iste godine, u prosincu, i za glavnoga urednika obnovljene Hrvatske misli, asopisa za umjetnost i znanost, iji je nakladnik Ogranak. U Ogranku Matice hrvatske u Sarajevu utemeljio je ediciju Hrvatska knjievnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, ija je realizacija zapoela 2001. godine, u kojoj je do sada objelodanjeno vie od dvadeset knjiga. U Udruenju knjievnika BiH bio je tajnik (1974.-1976.), dopredsjednik (1976.-1978.), predsjednik (1978.-1979.) i predsjedajui Udruenja (1979.-1980.). Dopredsjednik novoosnovanoga Drutva pisaca Bosne i Hercegovine bio je od svibnja 1993. do svibnja 1997. lan je Drutva hrvatskih knjievnika, Drutva pisaca Bosne i Hercegovine, hrvatskoga i bosanskohercegovakoga PEN-a te redoviti lan Hrvatskoga drutva za znanost i umjetnost u Sarajevu.
397
Pie o problemima suvremenoga ovjeka s mnotvom autoreferencijanih mjesta (ivot od zaviajne Posavine do Sarajeva), problemima umjetnika razliitih profila i njihovoj tenji za promjenom svijeta. Junaci su njegove proze seljaci, pisci, slikari, zanesenjaci, probisvijeti, fratri, poluintelektualci i intelektualci. Tema su mu djeca koja iskupljuju grijehe oeva to su ih nainili u Drugome svjetskom ratu i pola stoljea nakon njega, ali i o uasu nedavnoga rata, poglavito u opkoljenome Sarajevu i okupiranim dijelovima Bosne i Hercegovine. Njegov opus karakteriziraju skladna struktura prozne kompozicije, stilska jednostavnost i jezina preciznost, tematska neobinost, trpki humor, ironija i cinizam, zaudni i psiholoki produbljeni likovi, uvjerljivi i dojmljivi u svojim nastupima. Pripovijetke su mu uvrtene u mnoge antologije, izbore i preglede te prevoene na talijanski, njemaki, panjolski, engleski, poljski i turski jezik. Dobitnik je nagrade Svjetlosti za roman Povijest izgubljene due (1980.) i estoaprilske nagrade grada Sarajeva za isti roman (1981.). Za roman Braa dobio je Dvadesetsedmojulsku nagradu BiH (1984.). Godine 1995., kao glavni urednik, dobitnik je meunarodne nagrade Pierre Chevallier (Genve) za mjesenik Steak. Objavio je sljedee knjige: - U ime oca i sina (roman), Sarajevo, 1969. - Sredite (prie), Sarajevo, 1973. - Povijest izgubljene due (roman), Sarajevo, 1980. - Braa (roman), Sarajevo, 1983. - Voda tee kako tee (izbor iz proze), Sarajevo, 1984. - Topot divljih konja (roman), Novi Sad, 1989., Sarajevo, 2002. - ivjeti smrt (sarajevski ratni dnevnik), Zagreb, 1996. - Fra Petar Perica Vidi (likovna monografija na hrvatskome, engleskome, njemakome i talijanskome jeziku), Sarajevo, 1997., 2004. (proireno izdanje na hrvatskome i engleskome jeziku)
398
- Trei svjetski rat (ratni tekstovi, kritike, pjesme, razgovori), Zagreb Mostar, 1999. - Osmjehni se i u plau (roman), Sarajevo, 2000. - Leksikon hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas (leksikon), Sarajevo, 2001. Objavivi pet romana, jednu knjigu kratkih proza i jo jednu kao izbor iz proze, jedan ratni dnevnik, posebnu knjigu zapisa, kritika, pjesama i razgovora pod naslovom Trei svjetski rat, Leksikon hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas te brojne knjievno-kritike tekstove i likovne osvrte i eseje, Marjanovi se predstavio kao osebujna, osobita i zapaena knjievna linost u Bosni i Hercegovini. On je istaknuti hrvatski pisac srednjega narataja u ijemu se knjievnome opusu prozni izraz pripovjedake Bosne s vidnim znakovima kontinuiteta snano preobraava pomou originalnih stvaralakih postupaka u modernu proznu strukturu. On svoj prozni svijet gradi na iskrenu i autentinu stvaralakome poticaju, sustavno i estetski svrhovito rabei stvaralake impulse, a spomenimo da u odreenoj mjeri rabi i modele i sadraje knjievne tradicije ee pisane, ali i one usmene provenijencije. Neobino je zanimljiva i umjetniki snana njegova prozna struktura, odnosno njegova pria zgusnute, semantiki bogate teksture to irinom svojih asocijativnih polja raste na relacijama od zemnosti do nesagledivih predjela onostranosti. U toj prii Marjanovi je esto inovativan i neobino inventivan to svjedoi i oblicima i vrstama pripovijedanja poevi od dopadljivih monologiziranja do oblika struje svijesti to omoguuju fenomen specifine narativnosti afabulativnosti pa i antifabulativnosti kao znaajke modernoga proznog teksta. Njegovo djelo oituje ne samo novinu postupka i formalnu modernost nego i novi duh vremena, novi ivot, egzistencijalne vorove nastale u djelotvornoj rezonanciji pisca i aktualnoga ivotnog trenutka, to on artikulira dirnut konkretnim inom i kao istinski stvaralac uzdie na univerzalni recepcijski obzor. Pritom uvijek zna i odakle polazi (zaviaj), tko je i gdje je zapuen:
399
Zaviaj je ovjeku isto to je voda ribi, uma ptici, gora zvijeri, zemlja nebu i nebo zemlji. Nigdje ovjek nije svoj na svome kao to je u zaviaju. Jedino je u njemu njegov korak siguran i u mraku, i jedino je u njemu njegova sloboda puna i misao okrilaena. ovjek je od zaviaja ovisan onoliko koliko su njegova plua ovisna od zraka, srce od krvnih ila koje ga hrane zrakom. Kad god sam u zaviaj svraao bolestan, oporavljao sam se bre nego li tamo gdje sam se razbolio. To znai da je zaviaj i ovjekovo zdravlje, a ne samo mjesto u kojem je pukim sluajem roen, odgojen i nauen prvim lekcijama ivota. Rijetki su ljudi koji svoj zaviaj doivljavaju drukije. Pred smrt, njegovoj ljepoti vraaju se i oni koji mu ne pridaju ovakva znaenja i koji su se dobar dio svoga ivota zanosili da je, u stvari, sam planet Zemlja njihov zaviaj, a ne tek njegova jedna, ovakva ili onakva, toka. Piscu je zaviaj, i kad je daleko od njega, isto to i zvijezda sjevernjaa putniku izgubljenom u noi: vodilja k ivotu ija su vrela iskonska kao i sama njegova naela upravo onda kad je u njemu zavladala pomrina. Iako sam iz zaviaja otiao poodavno (1959.), i iako sam u njega, od tada, svraao tek povremeno, nikada ga, u stvari, nisam sasvim napustio. Sve do danas s njim sam u razgovoru kao to se moe biti u razgovoru s ocem i majkom, bratom i sestrom, najblinjim, najmilijim i najednijim. I kad je u tom razgovoru moj jezik civiliziraniji i intelektualniji od njegova, prednost je na njegovoj strani: samo s jednom svojom rijei zna u meni pokrenuti cijeli kozmos i vratiti me na izvore dogaaja koji su poetak svega. Njegova svaka rije ima vrijednost plemenite rude, pronaene u najdubljim slojevima zemlje, i ima sadraj krinjice u kojoj se uvaju najdragocjenije stvari. Ali! Ali, zaviaj je tek jedno zrnce univerzuma, ne i univerzum sm. On je tek jedna toka u prostoru koji je na i koji se stalno iri. Od lokalnog k univerzalnom put je dug. Do univerzalnog na tome putu dolaze samo najkreativnije stvaralake linosti, mone da se od lokalnog posve udalje, zadravajui njegovu tek pokoju odliku, kao specifikum iznova izgrae-
400
na svijeta. Obini smrtnici, meutim, svoj zaviaj pronalaze u svakome ivotnom prostoru s kojim doivljavaju punu identifikaciju. (...) Umjetnik uvijek bira: uzima od stvarnosti samo ono to je neobino i to se kao univerzalna vrijednost moe odrati ne samo u zaviajnom ambijentu ve i u svakome drugom ljudskom prostoru na kojemu joj je njegov duh pronaao odgovarajue uvjete za ivot. (...) Dakle, i na zaviaj je besmrtnost. Univerzalna povijest duha i intelekta moe se pronai u njemu, ali i svugdje gdje je ovjek uspio razviti sve oblike i sadraje ivota. Pisac im daje osobni peat i tako postaje njihov autor. Ako je prepoznavanje zaviaja u njegovome djelu bukvalno, onda je neumjetniko, ako je opeljudsko onda je i umjetniko, besmrtno i univerzalno. (Pisac i zaviaj, Sasvim osobna ispovijed) Moglo bi se rei da nije vano gdje smo roeni i odakle smo, nego kamo idemo, to radimo i to nam je cilj. Ovaj pisac vjeruje u svoje nakane ima svoj cilj, siguran je u svoje putovanje zaviajnim znakom potaknuto i ne e posumnjati u svoje poslanje iako je, kako i sam veli, od lokalnog do univerzalnog put (vrlo) dug. imun Musa
401
Kanaveliev dramski prvijenac konano pred itateljima

Hrvojka Mihanovi-Salopek Vinicije B. Lupis, Doprinos Petra Kanavelia hrvatskoj pasionskoj batini, Ogranak Matice hrvatske Split, Split, 2009.
Pred nama je knjiga Doprinos Petra Kanavelia hrvatskoj pasionskoj batini Hrvojke Mihanovi-Salopek i Vinicija B. Lupisa (Ogranak Matice hrvatske Split, 2009.) u kojoj se prvi put objavljuje, a usto i znanstveno analizira Kanaveliev dramski spjev Muka Gospodina naega Jezusa Isukarsta. Knjiga donosi prijepis teksta Kanavelieva dramskoga prvijenc, a izvedenoga na rodnoj Koruli 1663., prema pretpostavkama i 1678. godine, koji je do ovoga izdanja ostao u razliitim rukopisnim prijepisima. Danas nemamo sauvan Kanaveliev autograf Muke Gospodina naega Jezusa Isukarsta pa, iako djelo nije nikada tiskano, zbog svoje omiljenosti sauvano je u ak dvanaest prijepisa. Autori knjige odluili su se objaviti tzv. ipanski ili Feriev rukopis koji je Vinicije B. Lupis pronaao u upnome uredu sv. Stjepana na otoku ipanu, a izradio ga je potkraj XVIII. stoljea dubrovaki kanonik, pjesnik i latinist uro Feri za dubrovakoga bibliofila i prevoditelja Ivana Ksavera Altestija. Autori smatraju da je navedeni prijepis najprikladniji za precizno oditavanje Kanavelieva djela zbog svoje cjelovitosti, grafijske jasnoe i preglednosti, strunosti u prepisivakome radu te cjelovitoga unosa didaskalija koje su u ostalim prijepisima ili nedovoljno itljive ili u pojedinim ak reducirane i izostavljene, to onemoguuje kljuni pristup obiljejima Kanavelieva scenskog izraaja. Jo su jedan razlog i, na zavretku cjelovitoga Kanavelieva dramskoga teksta, briljivo umetnute razlike koje se pojavljuju u drugome, danas izgubljenome Badijskom rukopisnom prijepisu, koje prepisiva navodi pod dodatkom Raslikos dvijeh rukopisa ovega Prikazanja. Tom strunom redakcijskom nadopunom prepisiva uro Feri pokazao je da je u potpunosti elio potivati i rekonstruirati autentian Kanaveliev iskaz. Pri prireivanju ipanskoga teksta autori su knjige napravili komparativni uvid i u ostale prijepise, posebice na
402
onim dijelovima gdje je Feriev prijepis bio tee itljiv ili razumljiv, to je opirnije navedeno u biljekama Muke Gospodina naega Jezusa Isukarsta i u Napomeni iza prijepisa. Ispod naslova Muke u Ferievu prijepisu potpisana su dva imena: pri dnu Paskoje Zuzori, jedan od kasnijih vlasnika rukopisa i ispred njega Ivan Ksaver Altesti, sakuplja knjiga i narodnih pjesama, prevoditelj i prepisiva knjievnih djela. Budui da je Altesti dobro poznavao dubrovaku povijest i knjievnost, s Petrom Baiem pomogao je Franji Mariji Appendiniju pri prikupljanju grae za izradbu bibliografskoga pregleda starih dubrovakih pisaca. Arhivska istraivanja Vinicija B. Lupisa u knjinici Biskupijskoga sjemenita u Dubrovniku, o kojima govori u poglavlju O podrijetlu rukopisa, dokazala su da je upravo Ivan Ksaver Altesti naruio od ure Feria, dubrovakoga pjesnika, uglednoga latinista i istraivaa starije hrvatske rukopisne knjievnosti, prijepis Kanavelievih djela za svoju biranu bibliografsku zbirku. Na naslovnoj stranici nalazimo podatak koji svjedoi da je 1663. Kanavelieva Muka bila prvi put scenski izvedena u Koruli, a usto prijepis donosi Kanavelievu posvetu gosparima Serafinu i Nikolici iva Bunia Vuia, datiranu 25. travnja 1678., u kojoj autor moli dubrovake plemie da uzmu u zagovor njegovo djelo. Datum te posvete inicirao je mogunost da je Kanavelievo pasionsko djelo izvedeno jo jednom 1678. godine na Koruli. Opsean znanstveni rad Kanaveliev doprinos hrvatskoj pasionskoj batini Hrvojke Mihanovi-Salopek, vie znanstvene suradnice u Zavodu za povijest hrvatske knjievnosti, kazalita i glazbe HAZU-a, iscrpno i znanstveno argumentirano prikazuje ulogu i domete Kanavelieva knjievnoumjetnikoga rada. Iako je po svojoj struci bio zaokupljen pravnim poslovima, Kanaveli je jedan od najplodnijih hrvatskih kasnobaroknih knjievnika, a njegovo stvaranje realiziralo se u vie razliitih tematskostrukturnih vrsta: u ljubavnoj poeziji, zainkama, epsko-povijesnim spjevovima, satirino-aljivoj poeziji, religioznoj i prigodniarskoj poeziji te u scensko-dramskim djelima, od kojih je posebno opsean i jo do danas nije konano autorski utvren njegov komediografski rad. Razlog tomu treba traiti u injenici da je veina Kanavelievih djela ostala neobjavljena u rukopisnim prijepisima. H. Mihanovi-Salopek detaljno opisuje
403
povijesni tijek hrvatske pasionske batine od najstarijih sauvanih zapisa srednjovjekovnih hrvatskih pasionskih tekstova iz XV. stoljea pa do Kanavelievih prethodnika Dubrovanina Mavra Vetranovia i njegove pjesme Tuba djevice Marije na krilu Jezusa mrtva drei i ive Bunia Vuia u pasionskoj pjesmi Vrhu svetoga kria. Analizirani su i utjecaji nasljea pasionskih bratovtinskih pjesmarica Kanavelieve rodne Korule i pasionska tradicija franjevakih himnodiara (Matije Divkovia, Tome Babia, Petra Kneevia). Kanavelieva Muka predstavlja kazalini komad srodan melodramama Pietra Metastasija, koji je povezan s razdobljem procvata baroknoga kazalita u Dubrovniku i dramskim djelima Ivana Gundulia, Junija Palmotia, Antuna Gleevia. H. Mihanovi-Salopek, vrsna znanstvena poznavateljica hrvatske duhovne knjievnosti i pasionske batine, osobito baroknoga razdoblja, stilski analizira i interpretira Kanavelievu Muku promatrajui s jedne strane tradicijske utjecaje (viestoljetna tradicija himnodijskoga i dramsko-dijalokoga pasionskog izraza), ali i pokazujui s druge strane unos novih, tada inovativnih baroknih kazalino-scenskih postupaka te produbljivanje psiholoke karakterizacije tipiziranih likova. Kanaveli je svoj tekst gradio na pojedinim elementima preuzetim iz ranije pasionske tradicije, ali je njegovo djelo napravilo potpun iskorak prema uvoenju novoga baroknoga, spektakularnoga i glumaki profiliranijega pristupa u prikazu pasionske batine. Autorica analizira i primjerima potkrjepljuje mnotvo novih scenskih postupaka: usvajanje perifrastine retorinosti i figuralnosti ranije hrvatske barokne pjesnike tradicije (posebice iz podruja baroknih religioznih pokajnikih poeme i plaeva), unos nove kazaline tehnike, scensko-zvune i svjetlosne spektakularnosti preuzete iz baroknoga mitoloko-pastolarnog kazalita (djela I. Gundulia, J. Palmotia, A. Gleevia), uvoenje polifone uloge kora i anela prema uzoru na talijansku melodramu. K tomu Kanaveli je u Muci donio kompleksnije i umjetniki razraenije odnose meu likovima (primjerice problem izdaje koji je najopsenije zahvaen u karakterizaciji Petra i potom na drukiji i krai nain u karakterizaciji Jude) te se produbljenijim psiholokim portretiranjem udaljio od tipiziranih likova ranijih pukih crkvenih prikazanja. Kanavelieva sloenija, racionalno
404
uvjerljivija psiholoka karakterizacija pojedinih likova nagovijeta odreeni pomak prema klasicistikomu teatru molireovskoga tipa. Kanavelieva Muka, zakljuuje H. Mihanovi-Salopek, unijela je veliku novinu u povijesni kontekst hrvatske pasionske tematike i veliki, upravo spektakularni uzlet teatralnosti i eksperimentiranja scenskim mogunostima u prikazu jedne strogo odreene i unaprijed zadane biblijske teme. Vinicije B. Lupis, autor stotinjak znanstvenih radova i vie knjiga s temom sakralne batine, povijesti i povijesti umjetnosti dubrovakoga kraja i Boke kotorske, u ovoj knjizi prikazuje lik Petra Kanavelia i njegov rodbinski i drutveni kulturni krug u okviru Korule, Dubrovnika, Trogira, Zadra i Raba, kao i povezanost cjelokupne njegove obitelji uz doniranje crkava i aktivni kranski ivot, uz to se posebno naglaava Kanavelievo pjesniko religiozno stvaralatvo za potrebe crkvenih bratovtina. Autor predstavlja likovnu batinu obitelji Kanaveli: prinos Kanavelieva prastrica, korulanskoga biskupa Andrije III. Kanavelia pri ureenju korulanske prvostolnice, sakralne donacije Marina Kanavelia, patronat pjesnika Petra Kanavelia nad pojedinim korulanskim crkvama i realizaciju oltarne pale Girolama de Santacrocea koju je naruio pjesnikov pradjed Jakov Kanaveli u XVI. stoljeu. Nadalje donosi detaljne podatke o podrijetlu i sudbini ipanskoga rukopisa te prua opis novoistraenih djela iz Altestijeve knjinice i Ferievih prijepisa sauvanih unutar knjinice Biskupijskoga sjemenita u Dubrovniku. Podatak vaan za utvrivanje cjelovite bibliografije Kanavelievih djela jest injenica da je velik broj Kanavelievih rukopisa odnesen izvan Hrvatske. V. Lupis ukazuje na tragove o sudbini jednoga dijela Kanavelievih rukopisa koji su se nalazili u knjievnoj zbirci poljskoga kneza Aleksandera Oskara F. Poniskoga, poznatoga kolekcionara te vlasnika i utemeljitelja goleme knjinice Biblioteka Horyniecka. Poslije kneeve smrti njegova je glasovita knjinica veim dijelom predana Nacionalnoj knjinici u Varavi gdje e, naalost, biti spaljena 1944. godine za vrijeme Varavskoga ustanka. Tako su igrom sluaja u Nacionalnoj knjinici u Varavi stradala i brojna Kanavelieva djela. U zavrnome poglavlju V. Lupis prua povijesni pregled likovnih umjetnina nadahnutih mukom Kristovom na podruju Hrvatske. Po405
tom donosi povijesnoumjetniku analizu baroknoga Krinog puta njemako-austrijskoga grafiara Johanna Andreasa Pfeffela iz upne crkve Svih svetih u Blatu na Koruli. Prema Lupisovu istraivanju ovu je vrijednu umjetninu u XVII. stoljeu darovao upi ugledni isusovac Ignjat aneti koji potjee iz Blata na Koruli, a djelo impresivno odraava likovnu pasionsku izraajnost Kanavelieva doba. Kanaveliev opus, velikim dijelom u rukopisu, razasut je u brojnim knjinicama i arhivima pa rad na njegovu istraivanju iziskuje mnogo truda kako bi se stekla cjelovita slika o tome istaknutom hrvatskom baroknom pjesniku. Vaan prinos tomu jest knjiga Doprinos Petra Kanavelia hrvatskoj pasionskoj batini u kojoj se prvi put objavljuje Kanaveliev dramski prvijenac Muka Gospodina naega Jezusa Isukarsta, iznimno zanimljivo djelo zato to predstavlja raritet u opusu ovoga pisca. Tekst je jezino transkribiran prema suvremenome hrvatskom pravopisu, a prireivai donose i preslik rukopisa koji je prvotno namijenjen znanstvenicima iz podruja povijesti jezika i dijalektologije. Uz Kanaveliev dramski tekst, knjiga zasluuje osobitu pozornost zbog vrijednih znanstvenih radova koji donose brojne nove podatke, rezultate arhivskih istraivanja, strunoga poznavanja izvora i znanstvenih analiza te na interdisciplinaran i originalan nain, povezujui povijest, povijest knjievnosti i povijest umjetnosti, prikazuju Kanavelievo knjievno djelovanje, okruje u kojemu je ivio, rodbinski i drutveni kulturni krug, pasionsku i likovnu batinu prethodnika i suvremenika te njegovo mjesto i posebnost unutar hrvatske pasionske batine. U knjizi je pruen pregled i opis sauvanih rukopisnih prijepisa Kanavelieve Muke, pregled najvanije literature o piscu te mnotvo vrijednih likovnih priloga. Znanstveno iscrpna i dobro opremljena vrijednim prilozima, knjiga predstavlja vaan i nezaobilazan izvor za budua istraivanja hrvatske barokne batine. I na kraju treba spomenuti da su autori knjige u lipnju ove godine primili Srebrnu povelju Matice hrvatske koja je dodijeljena najboljim znanstvenim knjigama objavljenim u 2009. estitamo im na posve zasluenoj nagradi. Andrea Sapunar Kneevi
406
Ratna zbivanja u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni od 1514. do 1769.

Gapar Vinjali, Kratki povijesni i kronoloki pregled zbivanja koja su se dogodila Slavenima u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni 1514.-1769., Knjievni krug, Split, 2010., 287 str.
Knjiga Kratki povijesni i kronoloki pregled zbivanja koja su se dogodila Slavenima u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni ugledala je svjetlo dana nakon dugoga razdoblja suradnje dvojice istaknutih znanstvenika. Projekt je podrazumijevao prevoenje originalnoga teksta s talijanskoga, to je uinio Bruno Pezo, te usklaivanje s izvornikom, to je napravio i objanjenjima popratio Vicko Kapitanovi. Ovo djelo predstavlja trei svezak kronolokoga pregleda vanijih zbivanja u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni u razdoblju od 1514. do 1769. godine. Autor je izvornoga teksta iroj javnosti slabo poznati fra Gapar Vinjali koji je u slobodno vrijeme biljeio sudbonosne povijesne dogaaje. Predgovor prireivaa zapravo je kratak osvrt na nastanak knjige i ranije pokuaje objavljivanja rukopisa. U nastavku Vicko Kapitanovi daje pregled ivota i djela Gapara Vinjalia, autora nekoliko povijesnih rukopisa iz kojih je i nastala ova knjiga i prve trojezine gramatike (hrvatsko-latinsko-talijanske) prireene za franjevake kole. U knjizi su opisana ratna zbivanja u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni u razdoblju od 1514. do 1769. godine, a sastoji se od pet poglavlja. U prvome poglavlju, Tursko osvajanje Dalmacije (str. 21-60), kronoloki su prikazana turska osvajanja hrvatskih prostora u razdoblju od 1514. do 1595. godine. Opisani su uzroci podjele Bosanske vikarije i potekoe s kojima su se suoavali sveenici na tim prostorima te dogaaji u Dalmaciji za vrijeme Ciparskoga rata i bitka kod Lepanta. U drugome poglavlju, enja za slobodom (str. 61-99), prikazani su dogaaji od 1596. do 1647. godine. Zbog kranske nesloge i materijalne pohlepe pokuaji oslobaanja nekih mjesta i utvrda ostajali su neuspjeni ili se uspjeh i pobjeda nisu mogli odrati dulje vrijeme zbog
407
ve spomenutih razloga. Vinjali pie i o djelovanju uskoka i teti to su je nanosili ne samo Turcima nego i kranima te o crkvenim prilikama i potekoama koje su biskupi i redovnici imali pri vrenju slube. Tree poglavlje, Dogaaji u Dalmaciji za Kretskog rata (str. 101166), opisuje dogaaje neposredno prije, za vrijeme i poslije Kandijskoga rata. U uvjetima kada je stalno prijetila turska opasnost stanovnitvo je bjealo iz svojih domova traei spas u susjednim krajevima, redovnici iz bosanskohercegovakih samostana bili su mueni i proganjani, a pojava kuge u dalmatinskim mjestima i Bosni 1650. godine bila ja jo jedna poast koju je donio rat. Osim obostranih pljak i zarobljavanja ni crkvene prilike nisu bile dobre. Peki patrijarh dobio je od Porte odluku kojom mu svi sveenici slavenskoga jezika moraju biti posluni, to je znailo zabranu redovnicima Male brae vrenja bogosluja. Franjevci su bili prisiljeni napustiti svoje samostane i zatvoriti crkve sve dok nisu uspjeli isposlovati novi ferman koji je oznaio prestanak progona. U etvrtome poglavlju, Kratko primirje i Morejski rat (str. 167-206), pregled je dogaaja od 1673. do 1701. godine. Unato potpisanomu primirju neprijateljstva su se nastavljala na objema stranama. Turci su i dalje gusarili i nanosili tete mletakim trgovcima, a seljaci i Morlaci, navikli u ratu Turke pljakati i ivjeti na njihov raun, u vrijeme mira to su radili tajno i otimali Turcima ono do ega su mogli doi. Poraz Turaka pod Beem odrazio se i na oslobaanje okupiranih prostora u Dalmaciji i Bosni. Osloboeni su Knin, Vrlika, Vrgorac, Gabela, a austrijska vojska na elu s princem Eugenom Savojskim djelovala je po Bosni. U petome poglavlju, U spletu austrijske i mletake politike (str. 207250), obraeno je razdoblje od 1670. do 1769. godine. I u ovome poglavlju dan je pregled crkvenih i politikih prilika. Poetak XVIII. stoljea obiljeio je rat za panjolsko nasljee. Prikazani su pohodi Turaka na gradove po Dalmaciji, koji su uglavnom zavravali neuspjeno, oslobaanje brojnih utvrda pod zapovjednitvom generalnoga providura i pojava zaraznih bolesti u Bosni i Dalmaciji. Knjiga Kratki povijesni i kronoloki pregled zbivanja koja su se dogodila Slavenima u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni sadri 60 ilustracija. Prikazani su portreti careva, sultana i drugih istaknutih osoba, nekoliko
408
karata i bakroreza te slike brojnih utvrda i mjesta oko kojih su se vodile borbe. Knjiga zavrava bibliografijom, popisom literature i ilustracija, zakljukom na engleskome i talijanskome jeziku, prilogom od tridesetak slika u boji koje prikazuju sadanje stanje utvrda koje se spominju u tekstu te kazalima osobnih imena i zemljopisnih pojmova. Ova je knjiga velikim dijelom nastala na temelju svjedoanstva oevidaca i neobjavljenih izvora te tako daje uvid u mnoge dogaaje onako kako su se uistinu dogodila. Rije je o vrijednome i zanimljivome djelu koje e biti od koristi svima zainteresiranima za povijest hrvatskih prostora pod turskim gospodstvom. Dijana Pinjuh
409
Pokuaj odgovora na temeljna egzistencijalna pitanja

Ivica Musi, Moe li transcendentni Bog biti osoba: Stjepan Zimmermann nasuprot Karlu Jaspersu, Matica hrvatska iroki Brijeg, 2010., 230 str.
Knjiga Moe li transcendentni Bog biti osoba rezultat je znanstvenoistraivakoga rada doc. dr. sc. Ivice Musia, ali je ujedno, kako stoji u predgovoru, odgovor na autorovo egzistencijalno pitanje pitanja o Bogu, koje je ujedno i temeljni upit o kojemu ovisi kakav e ovjek biti i kako e organizirati svoj ivot. Bavei se filozofijom, autor je bio suoen s trilemom: ateizmom, agnosticizmom i teizmom. Izabrao je ovo tree. ini se da se i u ovome sluaju ostvaruje nepisano pravilo da svaka filozofija, ako eli ostati na vrstim temeljima i biti zaokruena, konano zavrava u teologiji. Tako i svaki filozof u konanici postaje teolog, naravno u filozofskome smislu. Knjiga je tiskana u nakladi Matice hrvatske iroki Brijeg 2010. godine, a sastoji se od Predgovora, Uvoda, Zakljuka te est poglavlja: 1. Odnos prema temeljnim filozofskim pitanjima, 2. (Ne)mogunost teorijske metafizike, 3. Uvjerenost u Boje postojanje, 4. Tko (ili to) je Bog, 5. ivot po vjeri, 6. Je li transcendentni bitak osobni Bog kritiki osvrt. Na kraju se nalazi Kazalo imena, Kazalo pojmova te Kratice. Djelo je tiskano na 230 stranica teksta, sadri 648 pozivnih biljeaka. Autor je rabio 140 bibliografskih jedinica od ega 42 jedinice primarne i 98 jedinica sekundarne literature. U Uvodu autor naznauje problematiku kojom e se baviti naglaujui da, unato suvremenomu nastojanju da se Boga protjera iz ovjekova promiljanja, povijest ljudskoga umovanja svjedoi o zauujuoj stalnosti da se razumski utvrdi postojanje transcendentnoga bitka. I nije bez vanosti odreenje te transcendencije kao neosobnoga ili pak osobnoga bitka. Potom u poglavljima koja slijede izlae i suprotstavlja stavove K. Jaspersa i S. Zimmermanna vezane za krucijalna filozofska pitanja,
410
a osobito vezane za shvaanje transcendentnoga Boga kao osobnoga ili pak neosobnoga bitka. U prvome poglavlju naslovljenome Odnos prema temeljnim filozofskim pitanjima autor predstavlja kransku filozofiju ivota i filozofiju egzistencije, njihov odnos prema svijetu, situacijama, egzistenciji, transcendenciji, vremenu i strukturi ovjekova ivota. Autor istie da Zimmermann udoredni smisao ivota vidi upravo u religiji, osobito kranskoj, pa s toga razloga i filozofija ivota postaje zapravo kranska filozofija iji je zadatak dokazati kranske istine i na njima izgraen sustav vrijednosti. Pritom e autor naglasiti da takva kranska filozofija ivota, kako ju shvaa Zimmermann, nije ovisna o kranskome autoritetu utemeljenome na objavljenim istinama, nego se zasniva na kritikome promiljanju i opravdanju svojih stavova. I filozofija egzistencije ima cilj odgonetnuti tajnu i smisao ljudskoga ivota. I Jaspers istie vanost suvremenih znanosti za ljudski ivot, no one nemaju presudnu ulogu u ovjekovu ivotu jer su liene vrijednosne prosudbe i gotovo im uvijek izmie spoznaja cjeline. No autor primjeuje razliito shvaanje filozofije ivota i filozofije egzistencije glede odnosa ja svijet. Tako filozofija ivota gleda na svijet kao skladno ureenu cjelinu protkanu zakonima, unutar koje se ovjek osjea zatien, smiren i udomaen; ivot je pozitivno situiran. S druge pak strane filozofija egzistencije na svijet gleda kao na ono to je puno suprotnosti, nesklada, zagonetnosti; svijet je neto tue. Pred tim svijetom ovjek stoji kao pred zidom koji mu ograniuje slobodu i remeti ivotni sklad. Upravo je taj zid prilika za ovjekovu veliinu i izdizanje iznad pukoga tubitka. Tako Jaspers cijepa ovjeka na tubitak ovjekov neposredni osjetilni ivot i egzistenciju prekoraenje toga neposrednog ivota. Nasuprot tomu Zimmermann inzistira na jedinstvenosti ovjekova duhovnoga i tvarnoga elementa. ovjek kao cjelina ne pripada nekomu drugomu nego je samosvojan, pa Zimmermann za njega moe rei da je osoba. Za transcendenciju pak Jaspers kae da je bitak koji nije ni tubitak, ni svijest, ni egzistencija, ona je ono apsolutno nasuprot konanomu. Autor primjeuje da Zimmermann ima primjedbe vezane za negativno odreenje transcendencije smatrajui da se o njoj moe govo411
riti ne samo via negativa nego i via afirmativa. Na kraju ovoga poglavlja autor dobro primjeuje da se kljuna toka razilaenja izmeu ove dvojice mislitelja nalazi upravo u pitanju sposobnosti ljudskoga razuma, to kao posljedicu ima optimistian pristup stvarnosti filozof ivota i pesimistian pristup filozof egzistencije. U drugome poglavlju pod nazivom (Ne)mogunost teorijske metafizike autor istie da je osnovni uzrok razliitostima izmeu Zimmermanna i Jaspersa to to prvi dri da ovjek ima sposobnost objektivno spoznavati i iznad iskustva, dok se Jaspers uglavnom oslanja na Kantovo negiranje razumske spoznatljivosti nepojavne zbiljnosti. Po Jaspersu tradicionalna se metafizika mora raspasti jer eli opredmetiti ono nepredmetno, a razum je neodgovarajue sredstvo kada je rije o transcendentnoj zbilji. Do te zbilje dolazi samo egzistencija odlunim skokom koji se ne moe razumski opravdati. Tako Jaspers umjesto kategorijalnoga miljenja promie svaije samostalno i neovisno miljenje kojemu se otro protivi Zimmermann drei razum sposobnim dohvatiti objektivnu istinu i o pitanjima koja se odnose na metafizike predmete, a nazor o svijetu i ivotu mora biti postavljen iskljuivo na razumskim osnovama. Svako filozofiranje koje bi bilo bez logikoga temelja postaje relativno, a filozofija gubi svoj osnovni cilj otkrivanje istine o bitku. Stoga odrediti egzistencijalni doivljaj kao mjerilo, kriterij istine za Zimmeranna znai potpuno paralizirati filozofiju kao umsku djelatnost. Odatle i logian Zimmermannov zakljuak: ako je nemogue spoznati stvar po sebi, onda je nemogue i postojanje prirodne znanosti koja eli upoznati stvarni svijet. Za njega je, kako autor veli, metafizika mogua kao znanost kojoj je upravo naelo uzronosti most u nadpojavnu zbiljnost. U treemu poglavlju (Uvjerenost u Boje postojanje) govori se o neodrivosti ateizma, o kritici i opravdanju dokaza za Boje postojanje te o Zimmermannovim inaicama dokaza iz kontingentnosti, finalnosti i deontolokoga dokaza. Autor primjeuje da Jaspers ne iskljuuje svaku moguu metafiziku, nego samo onu koja tei obvezujuoj istini. Stoga joj se mora odrei svaka obvezatnost i ostaviti joj prostor filozofske vjere. Kako je Bog po Jaspersu pojmovno neodrediv, o njemu se ne
412
moe jednoznano govoriti jer bismo ga u tome sluaju opredmetnili. Ne moe se govoriti ni vieznano jer se Bog ne bi mogao pojaviti na obzoru ogranienoga. Tako je o Bogu mogue govoriti samo pomou negativnih odredaba. No to nikako ne znai da Bog ne postoji niti da se o njemu treba utjeti. Jaspers e rei kako je moderno doba obezboeno, a razlog je tomu pretjerani racionalizam i napredak tehnike. Meutim s nestankom Boje zbilje sve pojedinano u konanici postaje besmisleno. Stoga Jaspers tvrdi da ateizam nije posljedica istinske nego lane prosvjeenosti. On ne donosi nita dobro, vodi u posvemanji oaj, to nerijetko zavrava samoubojstvom. Tko nijee Boga, u opasnosti je oboavati ovjeka. Autor navodi i Zimmermannov stav da su prirodne znanosti nemjerodavne poricati Boga koji, ako postoji, postoji izvan ili preko prirodnih granica. O nadiskustvenoj zbilji moe raspravljati samo filozofija. Iako se Zimmermann i Jaspers slau glede Boje egzistencije (ona je nedvojbena), ipak se razilaze na pitanju o mogunosti valjanih dokaza za tu egzistenciju. Jaspers iskazuje potovanje prema tradicionalnim dokazima za Boje postojanje, ali smatra da su pogrjeni ako ih se shvati kao znanstveno obvezatne dokaze. Kao to se ne moe dokazati da Boga ima, isto se tako ne moe dokazati da ga nema. Jaspers uglavnom i s tim u vezi ostaje na Kantovu tragu. S druge strane Zimmermann priznaje valjanost tradicionalnih dokaza (osim ontolokoga) te primjeuje da Kant u svojoj kritici dokaza, osobito kozmolokoga, dodaje neto to Toma Akvinski uope ne tvrdi, a to je poistovjeivanje pojma apsolutno nunoga bia s pojmom najrealnijega bia. Autor na kraju primjeuje da je Zimmermann bio uvjeren u logiku snagu svojih dokaza za Boje postojanje, ali nije smatrao da imaju apsolutnu oitost. etvrto poglavlje, naslovljeno Tko (ili to) je Bog, sredinji je dio knjige i u njemu je prikazana kulminacija sukoba izmeu Jaspersa i Zimmermana. Ta se kulminacija dogaa na pitanju: Moe li transcendentni Bog biti osoba? Jaspers smatra da zapadna misao ima dvije slike o Bogu. Jedna dolazi iz grke filozofije, a druga iz Biblije. Unato razlikama, te se dvije slike uglavnom podudaraju: Bog je jedan i osobne je
413
naravi. Po Jaspersu su meutim oba pristupa pogrjena zato to se Boga ili logizira, ili naturalizira, ili antropomorfizira. Egzistencija se zadovoljava injenicom da Bog jest, a ne upinje se odgovoriti to on jest. Takoer Jaspers dri da je Bog neosobne naravi, a to opravdava stavom kako osobnosti ima samo s drugom osobnosti, a boanstvu nema ravna. Kada je rije o Jaspersovoj slici o Bogu, autor dobro primjeuje da ta slika nije izvorno Jaspersova, nego je plod utjecaja N. Kuzanskoga, R. Descartesa, Kanta, Schellinga i drugih mislitelja. Osobito primjeuje bliskost Jaspersa i Nietzschea. Jaspers se, kao i Nietzsche, iako znatno staloenijim i uglaenijim izriajem, zalae za smrt Boga metafizike, kao i za smrt kranskoga Boga koji nije nita drugo doli antropomorfizirana tvorevina. Nasuprot Jaspersovu stavu stoji Zimmermannovo miljenje po kojemu se o Bogu moe govoriti pomou analogije, a Jaspersova je osnovna zabluda njegova iskljuivost: ili potpuna inteligibilnost ili potpuna aloginost. Za Zimmermanna je nemogue rei da Bog jest, a pritom ne rei neto o njegovim svojstvima. Bogu kao istoj zbiljnosti, apsolutnomu naelu pripada i atribut transcendentne osobnosti Bog je iv, slobodan, ima volju i razum. U petome poglavlju (ivot po vjeri) autor izlae Jaspersov stav glede religije i mogunosti, odnosno nemogunosti komunikacije s Bogom. Po Jaspersu interpersonalna komunikacija mogua je samo ondje gdje se dva pojedinca susreu na istoj razini, pa je molitva kao pokuaj uspostavljanja komunikacije s Bogom posve besmislena. Bog nikada izravno ne govori ovjeku, pa ni u savjesti iznad koje nema nikakva sudca niti autoriteta. Istina po Jaspersu nikad ne postoji za sve ljude, nego samo kao pojedinana, povijesno relativna, dijalektina. Jaspers predlae odbacivanje religije te sugerira da se voenje ivota povjeri filozofiji; religijske istine treba zamijeniti vjerom u ovjeka i njegove mogunosti, molitvu filozofskom kontemplacijom. Iako je Jaspers nesklon kranskoj religiji, ipak joj pripisuje i odreene vrijednosti: filozofska zamisao o jednome Bogu i njegovoj transcendentnosti, svijest o nunosti odluivanja izmeu dobra i zla, ljubav, osvjetljenje patnje itd. to se Jaspersova negativistikoga stava prema Crkvi tie, autor navodi Zimmermannovo zapaanje da taj stav Jaspers batini upravo od
414
Kierkegaarda koji pripada iracionalistikoj struji protestantizma, a oslanjajui se na Nietzschea, ruilaki djeluje na kranstvo. Neskladnost Jaspersove i kranske filozofije najzornije se pokazuje u (ne)priznavanju postojanja osobnoga Boga koji se objavljuje u svome Sinu. Tako Jaspers zastupa teorijski agnosticizam i praktini subjektivizam ime religiju, osobito objavljenu, stavlja izvan objektivnih danosti. Na kraju, u estome poglavlju s naslovom Je li transcendentni bitak osobni Bog kritiki osvrt autor konano izlae i svoj stav glede cjelokupne problematike odgovarajui potvrdno na pitanje: Moe li transcendentni Bog biti osoba? No prije konanoga odgovora na pitanje o Bojoj osobnosti trebalo je rijeiti tri vana problema: 1. noetii mogunost, odnosno nemogunost spoznaje Boga; 2. dokazivost, odnosno nedokazivost Bojega postojanja i 3. mogunost, odnosno nemogunost komunikacije s Bogom. Autor nedvojbeno smatra da su metafiziki stavovi mogui. Iako se njihova istinitost ne moe do kraja provjeriti, to odmah ne znai da su oni obine besmislice ili samo osjeajni pozivi. Metafiziki je iskaz razumno utemeljen ako njemu u prilog govori mnotvo razloga, a protiv njega postoji malo ili gotovo nijedan razlog. Nakon to je razrijeio prvu dvojbu, autor se osvre na suvremeni status dokaza za Boje postojanje, zatim na pitanja vezana za Boju osobnost i njegovo oitovanje. Pritom prednost ipak daje Zimmermannovu shvaanju i smatra da je opravdano apsolutni bitak shvatiti kao osobnu veliinu, nasuprot Jaspersovu poimanju Boga kao bezlinoga, skrivenoga temelja koji ostaje ravnoduan i nesposoban za bilo kakav osjeaj prema svomu stvorenju. Autor upozorava da se u Jaspersovu nainu razmiljanja zapravo krije mogunost prikrivenoga ateizma. Nijekati Boju osobnost ujedno znai religiju proglasiti besmislenom, to je Jaspers, kako ree autor, zduno inio, osobito kada je rije o kranskoj religiji. Tako Jaspers promie filozofsku vjeru koja bi trebala biti obiljeena potpunom snoljivou, a s druge strane zahtijeva nesnoljivo suprotstavljanje kranskoj vjeri. Time proturjei samu sebi i cilju svoje filozofije.
415
Knjiga Moe li transcendentni Bog biti osoba odlikuje se dosljednou, tenjom za objektivnou, metodolokom i tehnolokom izvrsnou, a nadasve eljom da se ponude logiki utemeljeni odgovori na najvitalnija filozofska (i ivotna) pitanja. Stoga ona zasigurno nikoga tko je bude itao ne e ostaviti ravnodunim. Mate Bunti
416
Racionalnost hipoteze o Bogu

Keitha Ward, Zato gotovo sigurno ima Boga, prev. Miroslav Fridl, Kranska sadanjost, Zagreb, sijeanj 2010., 218 str.
Zato gotovo sigurno ima Boga autora Keitha Warda djelo je nastalo kao izravan odgovor na knjigu poznatoga biologa i genetiara Richarda Dawkinsa Iluzija o Bogu, to se moe vidjeti i iz podnaslova knjige: Sumnja u Dawkinsa. Naslov knjige znakovit je i po tome to je istu sintagmu uporabio i Dawkins za naslov etvrtoga poglavlja svoga djela uz malu razliku, naime Dawkins rabi negaciju ispred istoga glagola. Na poetku knjige Ward kae kako je ovu promjenu nainio zato to smatra da ona bolje odgovara istini. Knjigu je na hrvatski preveo Miroslav Fridl, a objavila Kranska sadanjost iz Zagrebu u sijenju 2010. godine. Opseg je knjige 218 stranica, uvezanih u meki uvez, s predgovorom, kazalom, sadrajem i prijedlozima za daljnje itanje. Djelo je pisano jednostavnim, konciznim i razumljivim stilom, to je ini preporuljivom literaturom za ire itateljstvo, a ne samo za one koji se inae bave ovom problematikom. Graa je raspodijeljena u osam poglavlja koja su tematski svrstana u tri dijela. Prvi se dio bavi drugim poglavljem Dawkinsove knjige. Ward prvo poglavlje poinje ponavljanjem Dawkinsove hipoteze o Bogu kao nadljudskoj i nadnaravnoj inteligenciji koja je namjerno isplanirala i stvorila svemir i sve u njemu, ukljuujui i nas. Ward se s ovom hipotezom slae i prelazi na pitanje njezine razumnosti i istinitosti. Dawkins kao glavni dokaz protiv ove hipoteze navodi pretpostavku da neka stvaralaka inteligencija moe biti samo krajnji rezultat procesa evolucije, a ne njezin poetak. Ward ovo naziva materijalistikim stavom koji je proizvod novovjeke znanosti i koji je po njemu neutemeljen jer suvremeni fiziari uope nisu sigurni postoji li uope neto kao to je tvar i, ako postoji, kakva je njezina priroda. Kao argument protiv materijalizma Ward navodi i problem svijesti. Jo jedan dokaz za istinitost hipo417
teze o Bogu Ward nalazi u osobnome objanjenju svijeta, to on naziva objanjenjem koje nije svodljivo na znanstveno i ima svoju vanost za elje, nakane i uivanja. Po njemu hipoteza o Bogu povezuje ova dva pristupa. Ward dalje kritizira Dawkinsovu tvrdnju kako je Boje postojanje znanstvena hipoteza tvrdei da je rije o metafizikoj hipotezi koja nema znanstvene elemente zato to nije utemeljena na promatranju ili eksperimentu. Drugi dio bavi se etvrtim poglavljem Dawkinsove knjige. Na poetku drugoga poglavlja Ward spominje argument koji Dawkins preuzima od astronoma Freda Hoylea, a koji glasi kako je vjerojatnost da inteligentni ivot nastane na zemlji sluajno jednaka vjerojatnosti da uragan koji pue po odlagalitu staroga eljeza sloi Boeing 747. Zato Dawkins tvrdi da se sloeni oblici nisu pojavili sluajno, plod su dugoga procesa evolucije. Dalje Ward suprotstavlja teorije evolucije i inteligentnoga stvaranja i tvrdi kako je znatno vea vjerojatnost da je svijet stvorilo neko svemono izvanvremensko bie nego da je sluajno nastao, a k tomu ova je hipoteza i kudikamo jednostavnija i smislenija, pogotovo ako se uzme u obzir osobno objanjenje svijeta. Ward se potom vraa na Dawkinsov argument o sloenosti piui kako je mogue da je u nekim sluajevima ono sloeno vjerojatnije od onoga jednostavnoga ako postoje neki zakoni koji nuno dovode do kombinacija dijelova u cjeline. Ward zavrava drugo poglavlje navodei tri smisla po kojima je hipoteza o Bogu elegantna, obuhvatna i ekonomina. Tree poglavlje naslovljeno Objanjenje Boga poinje pitanjem o beskonanome regresu: ako je Bog stvorio svijet, tko je stvorio Boga i tako unedogled. Ward ovaj problem rjeava postavljanjem Boga kao vjenoga, neuzrokovanoga bia koje nita nije moglo dovesti u bitak ili ubiti. Ward ovdje navodi i primjer nune kornjae, one koja bi bila platonistiki ideal svih moguih kornjaa, ali kae kako je to rjeenje previe ekstravagantno i kako je rjeenje u obliku Boga znatno suvislije; time se izbjegava golem skup temeljnih fizikih sila i kompliciranih kvantnih zakona. Budui da temeljni zakoni i stanja svemira nisu tako jednostavna kakvima se ispoetka ine, to ini oiglednom injenicu da ih ne moemo sve znati, izgleda razumnije prihvatiti hipotezu o Bogu. Ward
418
ovdje napada i pretpostavku da je uvoenje Boga odustajanje od znanosti jer su mnoga znanstvena otkria zasluge osoba koji su bili vjernici i koji su traili ope zakone prirode uvjereni da je svemir stvorio Bog. Kao oit primjer Ward navodi Isaaca Newtona. Daljnju kritiku Ward prua u obliku protuargumenta Dawkinsu koji tvrdi kako je Bog Staroga zavjeta svadljiv i sitniav. Ward ovdje naglaava nemogunost vaenja dijelova Biblije iz njihova povijesnoga konteksta i njihovo tumaenje iz dananje perspektive. etvrto poglavlje naslovljeno je Bog i multisvemir. U njemu autor zapoinje raspravu pitanjem sudaraju li se ideje Boga i multisvemira te odmah odgovara postavkom da ove dvije ideje mogu postojati usporedo i da ak Bog nadopunjuje teoriju multisvemira na mjestima gdje ona najvie zakazuje. Suvremeni teoretiari navode mnoge teorije multisvemira, kao mnogo-svjetsko tumaenje kvantne mehanike Hugha Everetta, zatim hipotezu o irenju svakoga svemira u multisvemiru i njegovo uruavanje da bi se pojavio neznatno drukiji svemir s neznatno drukijim setom zakona i konstant. Lee Smolin iznio je teoriju po kojoj su svemiri djeca roena u crnim rupama nekakvim procesom nasumine mutacije. Dawkins takoer spominje i inflacijsku hipotezu koja govori kako je svaki svemir poput mjehuria; postoji mnogo mjehuria rasprostranjenih u prostoru i mogue u vremenu, gdje bi svi svemiri tvorili multisvemir mjehuria s drukijim setom zakona u svakome mjehuriu. Hipoteza multisvemira bila bi mogua kada bi postojao skup mogunosti koji je iscrpan i sveukljuujui. Ward tvrdi da takav skup postoji u boanskome umu. Prednost postojanja u boanskome umu u tome je to Bog zna sve mogunosti i ne bi dopustio da se dogaaju one koje su vrlo tetne. Ako i prihvatimo hipotezu o multisvemiru, nikada ne moemo biti sigurni jesmo li u nekome svemiru gdje postoje prirodni zakoni. Ovaj problem rjeava postavljanje razumskoga Boga koji e osigurati dovoljnu pouzdanost prirode da omogui ljudsko razumijevanje i predvianje. Na kraju poglavlja autor tvrdi da Bog sigurno postoji ako je svemir racionalan. Po njemu to nije vjerovanje u nerazumskome smislu nego je najrazumnija hipoteza koja postoji.
419
Peto poglavlje naslovljeno Primjedbe i replike poinje pitanjem o mogunosti postojanja iste svijesti. Ward kae kako s tim u vezi ne vidi protuslovlje u analitikome smislu: svijest bez tvari moe postojati bez problema. Budui da boanski um djeluje po naelu dobrote, on je sloen po sadraju, ali je jednostavan u smislu koji konani umovi ne mogu nikako dijeliti. Bog nije sloeniji od svemira zato to je svemir sastavljen iz mnotva kontingentnih dijelova, a kako je Bog nuan, on nije djeljiv. Ward se nadalje bavi pitanjem moe li ono nuno proizvesti ono kontingentno. Na taj upit odgovara postavkama da je Bog nuan, svemogu, ali i kreativan um koji moe odabrati ono stanje stvari koje eli. Bog e uvijek djelovati radi dobra. Ward nadalje spominje mogunost postojanja univerzalnih dobara i onda prelazi na razloge postojanja zla u svijetu. S tim u vezi spominje Leibnizov argument kako je ovaj svijet najbolji mogui, samo to ga autor malo izmjenjuje pa argument glasi kako je ovaj svijet jedini mogui koji bi dopustio postojanje ivota na osnovi ugljika, a zlo nastaje kao posljedica nae slobode izbora. Ward na kraju prelazi na potpuno opovrgavanje argumenta o Boeingu 747 navodei kako Bog nije sloen onako kako su sloeni materijalni organizmi i kako nije manje od iste svijesti te zahtijeva drukije objanjenje od materijalnih organizama. Budui da svako objanjenje svemira mora na najlaki mogui nain objasniti svoje postojanje, Bog je ovdje najjednostavnije rjeenje jer hipoteza o Bogu omoguuje jednostavan i elegantan razlog za postojanje svemira. Na kraju hipoteza o Bogu skladno ujedinjuje znanstvena objanjenja. Trei dio knjige odnosi se na tree poglavlje Dawkinsove knjige. Poinje estim poglavljem u kojemu Ward brani dokaze za Boe postojanje. Poevi od Tominih pet putova, autor naglaava kako je presudno ovih pet putova vidjeti u pravome svjetlu. Ako ih se gleda s pogrjenoga motrita, onda oni ne mogu imati uspjeha. Potrebno ih je promatrati kao artikulacije ideje o krajnjemu umu kao konanome, osobnome objanjenju svemira. Ako se ova mogunost prihvati kao realna, onda putovi pruaju dobre razloge za prihvaanje ideje i njezino detaljnije odreenje. Dalje filozof prelazi na raspravu o svakome pojedinanom putu, poevi od putova iz kretanja i uzronosti pa preko putova iz kontingentnosti i
420
nesavrenosti do posljednjega puta iz svrhovitosti. Ward zakljuuje tvrdnjom da su putovi dobar napor pri dokazivanju Boga ako pretpostavimo postojanje konanoga objanjenja svemira i konzistentnost i koherentnost ideje prvotnoga uma. Ako nam ovi dokazi i izgledaju neistinitima, ne moemo im kao Dowkins odrei dimenziju prosvjeenosti i negirati ih kao vjebanje u racionalnoj i kritikoj misli viega reda. to se tie Anzelmova ontolokoga dokaza, Ward kae kako je istina da on ne dokazuje postojanje Boga, ali pokazuje Boju nunost ili nemogunost. Svrha je ovoga dokaza podsjetiti nas na jedinstvenost i neusporedivost boanskoga bitka. Mate Penava
421
Razgolienje liberanoga racionalizma

Terry Eagleton, Razum, vjera i revolucija: Refleksije o raspravi oko Boga, prev. Dinko Telean, Naklada Ljevak, Zagreb, oujak 2010., 181 str.
Mnogi smatraju da je Terry Eagleton najutjecajniji ivui kritiar u Velikoj Britaniji. Rije je o profesoru engleske knjievnosti na Sveuilitu u Lancasteru (u Engleskoj) i profesoru kulturalne teorije na Nacionalnome sveuilitu Irske u Galwayu. Autor je vie od etrdeset knjiga, a dosad su najvie zanimanja izazvale dvije: The Ideology of the Aesthetic (1990.) i The Illusions of Postmodernism (1996.). Najnovija mu je knjiga Reason, Faith, and Revolution (Razum, vjera i revolucija) zapravo proireno predavanje to ga je odrao 2008. godine na Sveuilitu Yale u okviru Terryjevih predavanja, niza godinjih izlaganja renomiranih teoretiara, koja se kontinuirano odravaju od 1923. godine u sjeanje na Dwighta H. Terryja. Rije je o polemikome spisu u kojemu se autor energino uputa u aktualne rasprave o religiji, znanosti i politici iznosei o njima vlastite, nekonvencionalne i osvjeavajue misli i stavove koje ne e ostaviti ravnodunima nikoga ni znanstvenike, ni teologe, ni filozofe, ni politike teoretiare, a ni obine graane koji teko mogu pohvatati konce u aktualnim rasprama o spomenutim problemima. Stilski vrlo dotjerano i lako itljivo tivo, razvrstano u etiri poglavlja (ljam zemlje, Izdana revolucija, Vjera i razum i Kultura i barbarstvo), upozorava na proturjeja, krivotvorine, pojednostavljena tumaenja i kontroverze vezane za znanstvenu, teoloku, politiku, medijsku i ivotnu svakodnevicu. irina pristupa lako moe asocirati na u dananjoj publicistici vrlo rasprostranjeno trivijalno mudrijaenje razmetljivih i dokonih sveznalica o kojeemu. No to ovoga puta nije sluaj. Naprotiv, Eagleton je otrouman motritelj i neumoran tragatelj za istinom, s izrazitim osjeajem za objektivnost i nesvakidanjim intelektualnim potenjem, svjestan da se pojedini drutvenokulturni pojavci i procesi ne mogu razumjeti bez njihova irokoga teorijskog utemeljenja.
422
Stoga on vjeto umie zamci u koju upadaju mnogi postmoderni mislitelji olako prihvaajui epistemoloku paradigmu o nekomplementarnosti znanstvenoga i religioznoga pogleda na svijet i nedvojbenoj prednosti znanosti nad religijom. Takoer umjeno raskrinkava kapitalistiku politiku i konzumeristiku ekonomiju koje nikada ne dopiru do dubine na kojoj bi se krucijalna pitanja o ovjeku uope mogla valjano postaviti. Po vlastitu priznanju, na Eagletona su osobit utjecaj imali irski republikanizam, rimokatolika teologija i socijalizam. Taj je neobini konglomerat urodio svojevrsnim svjetonazorom koji bi se mogao nazvati teologijom osloboenja. Tako ovaj teoretiar na jednoj strani naglaava revolucionarni znaaj Isusove poruke, odnosno borbu za bolji svijet te kritizira pogrjeke koje, po njemu, ini institucionalno kranstvo, a na drugoj se strani otro obara na konformistiko poimanje Boga svojstveno veini ateista i agnostika. U tome surjeju ponajvie polemizira s arogantnim i ignorantskim elitistikim misliteljima koji se zapravo obraunavaju sa sirovom, djetinjastom verzijom onoga to teologija i teistika filozofija tradicionalno tvrde. Protagonisti su protuvjerske brigade Richard Dawkins (Iluzija o Bogu) i Christopher Hitchens (Bog nije velik) koje Eagleton, zbog njihovih gotovo identinih stavova o glavnim teolokim pitanjima, naziva jednim imenom Ditchkins. Ditchkinsovu upuenost u spomenutu problematiku ve su mnogi doveli u pitanje, a Eagleton ju je, po svemu sudei, posvema razgolitio. Slavoj je iek primjerice prije nekoliko godina Dawkinsa svrstao u popularizatore znanosti, a ne u prave znanstvenike, a njegove teoloke akrobacije nazvao neukim grubijanskim nasrtajima na religiju bez ikakva osjeaja za finese. Slino miljenje ima i o Hitchensu koji govori o onome o emu nema elementarnoga znanja. Ditchkinsova i ina djela iste provenijencije Eagleton dri nastavkom kole liberalnoga racionalizma XIX. stoljea. Ona naime u novome ruhu iznova aktualiziraju Feuerbachovo, Comteovo, Spencerovo i Marxovo uenje po kojemu vjera potjee iz cmizdravog, prestraenog djetinjstva nae vrste, iz vremena u kojemu nitko nije imao ni priblinu predodbu o pravom stanju stvari (81). Spomenuti autori smatraju da smo ne423
povratno stupili u postteoloku i postmetafiziku eru, u razdoblje kada je vjena, univerzalna racionalnost, strpljivo ekajui povoljan as tijekom dugih stoljea tame, napokon uzmogla probiti se kroz smetlite religiozne lakovjernosti pod kojim je bila zakopana i ponuditi znanstveno argumentiran odgovor na sva vanija pitanja to se postavljaju pred mislee bie. Pogled na religiju kao na pseudotumaenje svijeta koje konkurira znanstvenomu za Eagletona je nalik na shvaanje po kojemu je roman skrpano socioloko djelo izvan kojega ne postoji nikakav smisao. S tog je motrita religiju lake odmah proglasiti nespojivom sa znanosti nego razmotriti mogunosti njihova koegzistiranja. No sveti spisi idova i krana po Eagletonu imaju tota rei o nekim vitalnim pitanjima, kao to su smrt, patnja, ljubav, samoliavanje i sl., o emu ateistika ljevica veinom uporno i posramljeno uti. Naime Dawkinsi ovoga svijeta nemaju potrebu vjerovati da, usprkos turobnoj situaciji ovjeanstva, treba postojati neto kao to je nada; oni ne podnose tako sramotno staromodne ideje kao to su izopaenost i izbavljenje. ak i nakon Auschwitza u njihovim oima nema niega iz ega bi se trebalo izbaviti. Po Eagletonu prijepor izmeu znanosti i teologije ne vodi se oko toga kako je nastao svemir ili koji pristup prua najbolje tumaenje za nj. Posrijedi je neslaganje o tome koliko daleko valja ii unatrag, iako ne u kronolokome smislu. Teolozi dre da znanost ne ide dovoljno daleko natrag, ne u smislu da postulira Stvoritelja nego u smislu da ne postavlja pitanja poput onoga zato uope neto jest ili je li svijet dar ili nije. Znanost i religija za krane najvie se pribliavaju jedna drugoj ne u onome to kau o svijetu nego u inu stvaralake imaginacije to ga oba projekta obuhvaaju u stvaralakome inu iji izvor vjernik vidi u Duhu Svetome. Je li Einstein, pita se na autor, bio na tragu neega ili se naprosto poetski izrazio primijetivi da je najneshvatljivije u vezi sa svemirom to da je shvatljiv i dodavi kako ovjek ne bi a priori oekivao tako visok stupanj reda u svijetu? (21) Svojom slijepom i agresivnom kritikom religije Ditchkins pridonosi podrivanju vlastitih metafizikih temelja, bez imalo kritinosti prema modernistiko-prosvjetiteljskomu projektu i kapitalizmu kao njegovoj
424
prevladavajuoj inaici, te afirmira profanu mjeavinu praktinoga materijalizma, politikoga pragmatizma, moralnoga i kulturnoga relativizma te filozofskoga skepticizma. Tako se prosvjetiteljska vjera u nepristrani razum svela na unajmljivanje znanstvenika i strunjaka radi irenja dravne i korporacijske propagande. Sloboda pak kulturnoga izraavanja kulminira u jeftinoj, ideolokoj retorici i politiki manipuliranim vijestima masovnih medija voenih profitom. To pak nuno donosi nezaposlenost, besramnu nejednakost, manipulativno oglaivanje, gomilanje kapitala koje je samo sebi svrhom, kolonijalizam i imperijalizam, koji se teko uklapaju u prosvjetiteljske vrijednosti. Tako su prie o Napretku, Razumu, Slobodi, Civilizaciji, Uljuenosti ili Ljudskim pravima postale toliko ideoloki zagaene da su uglavnom postale gotovo neuporabljivima. Afirmirajui svoj slobodni duh, vlastita smo tijela sveli na dijelove mehanizma, poantira autor (78). Zakljuno se moe rei da je knjiga Razum, vjera i revolucija, iako to autoru zasigurno nije bio cilj, jedna od ljepih suvremenih apologija vjere, osobito kranstva, a ujedno je temeljita dekonstrukcija znanstvenoga praznovjerja, odnosno apsolutnoga pouzdanja u razum koji vrijednost podreuje injenici i koji, unato svojoj snazi, nije kadar kodirati duboke potrebe i enje ljudskoga bia niti na njih adekvatno odgovoriti. Takoer je to izvrsna i utemeljena kritika postmodernistikoga drutva i naprednoga kapitalistikog sustava koji je inherentno ateistian. Kao to Eagleton kae, bezboan je u svojoj konkretnoj materijalnoj praksi, kao i u vrijednostima i vjerovanjima koja su mu implicitna, ma koliko pojedini njezini pobornici pobono dokazivali suprotno. Ivica Musi
425
Ideal filozofske smrti

Simon Critchley, Knjiga mrtvih filozofa, prev. Toni Valenti, Naklada Ljevak, Zagreb, svibanj 2010., 350 str.
Kao to pie Daily Telegraph, vrlo temeljita, duboka i na mnogim mjestima zabavna knjiga Simona Critchleya kao moto ima Ciceronov stav da filozofirati znai nauiti kako treba umrijeti. Upravo je to misao vodilja to se provlai itavom knjigom koja donosi zanimljive i duhovite anegdote o smrti gotovo dvjesto umnih osoba, uglavnom filozofa u strogome smislu te rijei. Poticaj za ovakvo neobino istraivanje autor je, po vlastitu priznanju, dobio nakon to je shvatio da suvremenoga ovjeka presudno odreuje strah od smrti i sveproimajui uas od posvemanjega unitenja, to kao posljedicu ima ishitreno preputanje plitkim uitcima ili bezumno akumuliranje novca i materijalnih dobara ili pak slijepo vjerovanje u magine oblike spasenja i obeanja o besmrtnosti koje nude tradicionalne religije, neke starije sekte i new age. Nasuprot prolaznoj utjesi trenutnoga zaborava ili udesnoga otkupljenja nakon smrti Critchley stavlja ideal filozofske smrti koji se sastoji u razboritome i trijeznome kultiviranju stava prema vlastitoj konanosti i uvjebavanju za odluujui susret s tim neizbjenim dogaajem. Tomu bi nas, po autorovu miljenju, trebala pouiti ova knjiga. No ovo je djelo, pripominje Critchley, ujedno i pripovijest o udatvu, ludilu, samoubojstvu, ubojstvu, nesrei, patosu, igrama rijei i crnome humoru koji e itatelja zgroziti ili natjerati na smijeh do suza. Primjerice Pitagora je radije dopustio da ga zakolju negoli da prijee preko polja graha. Heraklit se uguio u kravljoj balezi. Platon je navodno umro od zaraze uima, a Aristotel od trovanja biljkom jediem. Kico Empedoklo bacio se u vulkan Etnu elei time pokazati da je boanskoga podrijetla, ali je lava izbacila njegovu bronanu sandalu pokazavi da je ipak samo obian ovjek. Diogen i Zenon iz Kitije umrli su zadravajui dah. Zenon iz Eleje umro je herojskom smru odgrizavi uho tiraninu nakon ega su ga nasmrt proboli noevima. Lukrecije je navodno poinio samoubojstvo poludjevi nakon uzimanja ljubavnoga napitka.
426
Irskoga filozofa Johannesa Scottusa Eriugenu proboli su njegovi engleski studenti i tako ga ubili. Avicena je umro od predoziranja opijumom nakon to je pretjerano uivao u seksualnoj aktivnosti. Toma Akvinski umro je etrdeset kilometara od rodnoga mjesta nakon to je glavom udario o granu stabla. William Ockham umro je od kuge. Thomasu Moreu odrubili su glavu te je nataknuli na koplje na London Bridgeu. Giordano Bruno iv je spaljen po naredbi inkvizicije. Francis Bacon umro je od hladnoe nadijevajui pile snijegom na ulicama Londona nastojei prouiti tehnike rashlaivanja. Descartes je umro od upale plua koju je zaradio pouavajui u ranim jutarnjim satima vedsku kraljicu Kristinu. Leibniz, proglaen ateistom i diskreditiran u javnosti, umro je osamljen i pokopan nou u nazonosti tek jednoga prijatelja. Bezbonik i materijalist La Mettrie umro je zbog probavnih tegoba uzrokovanih velikom koliinom patete od tartufa. Rousseau je umro zbog snanoga modanog udara kao vjerojatne posljedice sudara s golemim psom na parikoj ulici dvije godine prije toga. Diderot se uguio jedui marelicu. Kantova je posljednja rije bila: Sufficit! (Dosta je!). Hegel je umro od epidemije kolere, a posljednje to je izgovorilo bilo je: Jedan jedini ovjek me razumio a zapravo me nije shvatio (pretpostavlja se da je mislio na samoga sebe). Bentham se oporuno dao preparirati i sada sjedi izloen javnosti u staklenoj kutiji na University Collegeu u Londonu kako bi bio to korisniji ovjeanstvu. Maxa Stirnera za vrat je ugrizao neki kukac nakon ega je umro od groznice. Nietzsche je postupno gubio razum i dugo uranjao u ludilo nakon to je zagrlio konja u Torinu. Moritza Schlicka ubio je poremeeni student, budui lan Nacionalsocijalistike partije. Wittgenstein je umro dan nakon proslave svojega roendana. Njegova prijateljica gospoa Bevan darovala mu je elektrini pokriva uz rijei: elim ti jo mnogo sretnih povrataka na to je on odgovorio: Nema vie povrataka. Simone Weil umrla je od gladi solidarizirajui se s okupiranom Francuskom u tijeku Drugoga svjetskog rata. Edith Stein ubijena je u Auschwitzu. Giovannija Gentilea ubili su talijanski antifaistiki partizani.
427
Merleau-Ponty navodno je pronaen mrtav u svojemu kabinetu glave uronjene u Descartesovu knjigu. Freddie Ayer doivio je iskustvo bliske smrti i navodno susreo vladare svemira nakon to se poeo guiti zbog prevelikoga komada lososa u ustima. Gilles Deleuze bacio se kroz prozor iz svojega parikoga stana kako bi okonao muku i bol zbog plunoga emfizema. Derrida je umro od raka guterae u istoj dobi kao i njegov otac, koji je takoer umro od iste bolesti. Knjiga mrtvih filozofa sastoji se od opsenijih eseja te od kratkih, ponegdje i vrlo kratkih biljeaka o nainu umiranja filozofa zapadnjake i kineske provenijencije, kranskih svetaca te srednjovjekovnih islamskih i idovskih filozofa. Rije je dakle o svojevrsnome katalogu o tome kako su osobe koje su privukle autorovu pozornost umrle te kakve su stavove i ideje zastupale o najvanijim ivotnim pitanjima. Pritom u prvome planu nije toan kronoloki prikaz ili potreba da se opie svaki vaniji filozof. Neki su izostavljeni jednostavno zato to u literaturi nema nita osobito zanimljivo u vezi s njihovom smrti. Valja meutim primijetiti iznenaujue velik broj filozofkinja kojima autor posveuje odgovarajuu pozornost naglaavajui njihovu vanost i neopravdanost njihova zanemarivanja u p(r)ouavanju povijesti filozofije. Ono to takoer upada u oi jest injenica da autor ne rabi znanstveni instrumentarij. Iako u popisu literature donosi vie od dvjesto bibliografskih jedinica kojima se sluio pri izradbi ove opsene i nesumnjivo iznimno zahtjevne studije, u tekstu nema niti jedne pozivne biljeke to itatelja prisiljava da jednostavno vjeruje Critchleyu. Onima pak koji bi eventualno eljeli proiriti svoje spoznaje o nekoj informaciji ili ju provjeriti ostaje mogunost iitavati u bibliografiji navedene naslove nadajui se da e u njima naletjeti na ono to ih zanima. K tomu valja pripomenuti da je autor, po vlastitu priznanju, povremeno posezao i za informacijama s nepouzdanoga i neprovjerenoga internetskog izvora, glasovite Wikipedije. Taj nemali nedostatak ovu publikaciju svakako smjeta izvan kruga strogo znanstvenih djela, no ni najkritiniji itatelj zasigurno joj ne e osporiti izvornost i vrijednost koja se najvie oituje u poticaju na ivotno propitivanje o vlastitome smislu postojanja. Posebnost se oituje i u
428
pievu zastupanju koncepta doksogafije nasuprot modernomu nainu pisanja povijesti filozofije. Naime, za razliku od D. Tiedemanna, G. Tennemana, Hegela i itave plejade kasnijih povjesniara filozofije koji su smatrali da ivot i smrt nekoga filozofa, njegovi osobni stavovi, navike ili ugled nemaju osobitu vrijednost niti bitno utjeu na ono to je on spekulativno sustavno izrazio, Critchley je miljenja da duh filozofije nije mogue odvojiti od tijela filozofa te smatra da je onaj tko zanemaruje i ne potuje ivot i smrt filozofa neprijateljski nastrojen prema njegovoj, ali i vlastitoj individualnosti, utjelovljenju i smrtnosti. To je za njega arogantan, pa ak i pretjerano samouvjeren stav koji dovodi do trijumfalistikoga preuveliavanja vlastite uloge u povijesti filozofije koja naposljetku izobliuje prolost. Iako autor tvrdi da ova knjiga nije poziv na neku novu, ezoterinu dogmu, nego djelo koje se sastoji od otprilike dvjesto upitnika koji bi nam mogli pomoi da se suoimo s neizbjenosti vlastite smrti, iz njegovih se stavova itekako dade iitati njegov odnos prema smrti i onostranosti. Zapravo on izrijekom tvrdi da je njegov odnos prema smrti blizak Epikurovu, a on se zrcali u etirima tvrdnjama: ne boj se Boga, ne brini se zbog smrti, ono to je dobro lako je stei, a ono to je strano lako je izdrati i pretrpjeti. Epikurov pogled na smrt, koji je bio iznimno utjecajan u antici, a nanovo su ga otkrili u XVII. stoljeu filozofi poput P. Gassendija, moe se izrei u sljedeemu obliku: ondje gdje je smrt, tu nisam ja; gdje sam ja, tu nema smrti; stoga je besmisleno brinuti se zbog smrti, a jedini nain da se sauva smirenost due jest odstranjivanje nestrpljive udnje za ivotom nakon smrti. Critchley dakle poziva na prkosan i ignorantski odnos prema neminovnosti koja ega svako ljudsko bie. No teko je ne upitati se nije li to samo jalovo herojstvo koje je nuan posljedak nihilistikoga poimanja svijeta i vlastitoga bitka. Kako u tome ozraju protumaiti duboku ljudsku tenju za konanom sreom i apsolutnim dobrom te interpretiranjem ivota u svjetlu potpunoga smisla? Nije li Pascalov provokativni poziv na okladu i u ovome sluaju najsnanije oruje protiv koopernoga, bahatoga, ali zapravo pesimistinoga i beznadnoga odnosa prema vlastitoj sudbini? Ivica Musi
429
NAPUTCI AUTORIMA ZA SURADNJU

Ope upute
HUM asopis Filozofskog fakulteta Sveuilita u Mostaru znanstvena je publikacija koja objavljuje recenzirane radove te one koji ne podlijeu recenzentskom postupku. Recenziji podlijeu lanci koji se prema opim standardima dijele u etiri kategorije: izvorni znanstveni lanak, prethodno priopenje, pregledni lanak, struni lanak. Primaju se samo neobjavljeni rukopisi. Kategoriju lanka predlae autor, a konaan sud donosi urednik na prijedlog recenzenata rada. Prihvaanje kategoriziranih radova za objavljivanje obvezuje autora da isti lanak ne smije objaviti na drugom mjestu bez doputenja urednitva asopisa. Nekategorizirani radovi (recenzije, prikazi i slino) ne podlijeu recenzentskom postupku, tj. urednik i tajnik prihvaaju ih na temelju svojih uvida.
Oprema rukopisa
a) Poeljan opseg znanstvenih i strunih lanaka jest 16 do 20 autorskih kartica (jedna kartica sadri 30 redaka sa 60 znakova u retku), a recenzij, prikaz te drugih priloga od 2 do 6 kartica. Tu su uraunate biljeke te saetak na hrvatskome i na jednom stranom jeziku (engleskome ili njemakome) te literatura koju je nuno navesti zasebno. U saetku opsega do 12 redaka treba skraeno predstaviti sadraj lanka te prezentirati glavne rezultate i zakljuke istraivanja. Pisati valja u treemu licu i izbjegavati pasivne glagolske oblike. Uz njega treba navesti oko pet kljunih rijei, odnosno pojmova koji pomau u klasifikaciji rada. U dogovoru s urednikom opseg lanka, iznimno, moe biti i vei. b) Naslovi knjiga i zbornika te nazivi asopisa piu se ukoenim pismom (kurziv, italik). Dijelovi knjiga (npr. pojedine rasprave iz znanstvenoga djela) piu se u navodnicima. Naslovi lanaka piu se u navodnicima. Istaknuta mjesta u tekstu valja oznaavati kosim slovima (kurzivom) ili masnim slovima (boldom), a nikako velikim slovima ili podvueno, osim ako za to ne postoje posebni razlozi. 431
Ako unutar navoda treba neto ponovno oznaiti navodnicima, onda valja rabiti tzv. polunavodnike (unutarnji navod).
c) U pisanju pozivnih biljeaka autor se moe sluiti europskim ili amerikim sustavom, ali njihovo kombiniranje nije doputeno.
Tehnike upute
Budui da se u postupku slaganja ovoga asopisa rabe ujednaeni formati za sve lanke, molimo autore da nam olakaju postupak na sljedei nain: a) Svi prilozi moraju biti pisani na raunalu, u nekoj od inaica programa MS Word (od verzije MS Word 6.0 nadalje), ili u nekom od programa kompatibilnih s MS Word, te trebaju biti snimljeni u formatu MS Word dokumenata (**.doc). b) Obvezna je uporaba fonta Times New Roman (odnosno Times New Roman CE) kako bi se izbjegli problemi s hrvatskim znakovljem! c) U tekstu priloga veliina slova treba biti 12, a prored 1,5 (srednji). U biljekama veliina slova jest 10, a prored jednostruki (single). d) Nije poeljno da prijelom ve bude obavljen. Zato je najbolje tekst predati odvojen od ostalih priloga (ako ih ima). Crtee i grafike (slike) treba dostaviti posebno, kao samostalne papire ili datoteke, i obiljeiti ih (npr. rednim brojevima). U tekstu jasno treba naznaiti gdje prilozi dolaze. e) Rad se dostavlja Urednitvu u dva primjerka, otipkana s jedne strane papira A4, te na magnetskom mediju (disketi, CD-u i sl.). Moe biti dostavljen i elektronikom potom (e-mailom). Priloge treba slati potom na adresu Fakultet filozofsko-humanistikih znanosti (za asopis), Matice hrvatske bb, 88000 Mostar, ili e-mailom na adresu: hum@ffmo.ba, ili predati osobno. Molimo autore da uz ime i prezime, akademski stupanj (ili profesionalnu titulu) te puno ime institucije u kojoj rade naznae telefon, adresu i e-mail radi kontakta. Rukopisi se ne vraaju. Urednitvo pridrava pravo rukopis redakcijski prilagoditi propozicijama asopisa i standardima hrvatskoga knjievnog jezika. Molimo sve suradnike da se dosljedno pridravaju navedenih napu taka. Urednitvo 432

Hum 6

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Hum 6

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

asopis Filozofskog fakulteta Sveuilita u Mostaru br.

Mostar, prosinca 2010.

UDK 821.163.42-992.09 Tomii Z. Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 9. XII. 2010.

KAZALINOKRITIKI I TEATROLOKI RAD MILANA BEGOVIA

Andrea Sapunar Kneevi

KAZALINOKRITIKI I TEATROLOKI RAD MILANA BEGOVIA

Andrea Sapunar Kneevi

KAZALINOKRITIKI I TEATROLOKI RAD MILANA BEGOVIA

Andrea Sapunar Kneevi

KAZALINOKRITIKI I TEATROLOKI RAD MILANA BEGOVIA

Andrea Sapunar Kneevi

KAZALINOKRITIKI I TEATROLOKI RAD MILANA BEGOVIA

Andrea Sapunar Kneevi

KAZALINOKRITIKI I TEATROLOKI RAD MILANA BEGOVIA

Andrea Sapunar Kneevi

KAZALINOKRITIKI I TEATROLOKI RAD MILANA BEGOVIA

Andrea Sapunar Kneevi

KAZALINOKRITIKI I TEATROLOKI RAD MILANA BEGOVIA

Andrea Sapunar Kneevi

KAZALINOKRITIKI I TEATROLOKI RAD MILANA BEGOVIA

Andrea Sapunar Kneevi

THEATRICAL-CRITICAL AND THEATROLOGICAL WORK BY MILAN BEGOVI

Ljubica Matek Filozofski fakultet Sveuilita u Osijeku

READING HEMINGWAYS GENDERS THROUGH JACQUES LACAN

READING HEMINGWAYS GENDERS THROUGH JACQUES LACAN

READING HEMINGWAYS GENDERS THROUGH JACQUES LACAN

READING HEMINGWAYS GENDERS THROUGH JACQUES LACAN

READING HEMINGWAYS GENDERS THROUGH JACQUES LACAN

READING HEMINGWAYS GENDERS THROUGH JACQUES LACAN

READING HEMINGWAYS GENDERS THROUGH JACQUES LACAN

READING HEMINGWAYS GENDERS THROUGH JACQUES LACAN

READING HEMINGWAYS GENDERS THROUGH JACQUES LACAN

READING HEMINGWAYS GENDERS THROUGH JACQUES LACAN

READING HEMINGWAYS GENDERS THROUGH JACQUES LACAN

READING HEMINGWAYS GENDERS THROUGH JACQUES LACAN

ROD U DJELIMA ERNESTA HEMINGWAYA KROZ OGLEDALO JACQUESA LACANA

imun Musa Filozofski fakultet Sveuilita u Mostaru

ETVA DOZRELA STIHOVLJA MARINE KLJAJO-RADI

ETVA DOZRELA STIHOVLJA MARINE KLJAJO-RADI

ETVA DOZRELA STIHOVLJA MARINE KLJAJO-RADI

ETVA DOZRELA STIHOVLJA MARINE KLJAJO-RADI

ETVA DOZRELA STIHOVLJA MARINE KLJAJO-RADI

HARVEST OF MATURE POETICS BY MARINA KLJAJO-RADI

Marko Dragi Filozofski fakultet Sveuilita u Splitu

UDK 398.332.12(497.6Rama) 398.88(497.6Rama) Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 4. XII. 2010.

VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BATINI

VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BATINI

VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BATINI

VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BATINI

VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BATINI

VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BATINI

VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BATINI

3. Velika (Bijela) subota

VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BATINI

VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BATINI

VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BATINI

VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BATINI

PASCHAL TRIDUUM IN RAMA PASSIONIC HERITAGE

Sanja Frankovi Labin

UDK 821.163.42-31.09 krinjari S. Pregledni lanak Primljeno: 12. XII. 2010.

1. Grad kao knjievna konstrukcija

2. Veza gradskoga okruja i autsajderstva likova

Ivona krije ivot u podrumskome stanu s majkom alkoholiarkom:

4. Konzumacija i tvorba mode, ivotnih stilova i kulture