Michael Baigent & Robert Leigh

OBMANA O SVICIMA S MRTVOG MORA

Naslov izvornika: The Dead Sea Scrolls Deception Originally published in Great Britain by Jonathan Cape Copyright Michael Baigent and Richard Leigh 1991

Svici s Mrtvog mora pronaeni su 1947. i 1956. godine u piljama smjetenim etrdesetak kilometara istono od Jeruzalema. Michael Baigent i Richard Leigh, autori knjige SVETA KRV, SVETI GRAL, uspjeli su razotkriti ono to je opisano kao akademski skandal par excellence dvadesetog stoljea: priu o tome kako je i zato gotovo 75 posto od osam stotina drevnih hebrejskih i aramejskih rukopisa ostalo devetnaest stoljea skriveno od svijeta. . . Kroz razgovore, povijesnu analizu i detaljno prouavanje objavljenog i neobjavljenog rukopisnog materijala, autori su uspijeli otkriti pravi razlog ogorene borbe meu znanstvenicima, jer, ovi dokumenti sadre nita manje negoli novu priu o izvorima kranstva, kao i alternativnu i vrlo znaajnu verziju velikoga dijela Novoga zavjeta.

Sadraj

Karta Kumrana i Mrtvog mora

05

Uvod I. 1. 2. 3. 4. 5. OBMANA

06

Otkrie svitaka Meunarodni tim Skandal o svicima Protivljenje sporazumu Akademska politika i tromost birokracije

14 35 50 75 91

II.

PREDSTAVNICI VATIKANA 103 121

6. Znanost u napadu 7. Inkvizicija danas

III. SVICI S MRTVOG MORA 8. 9. 10. 11. Dilema o kranskom pravovjerju Svici Znanost u slubi vjere Eseni 129 138 150 163

12. 13. 14. 15. 16.

Djela apostolska Jakov Pravednik Gorljivost za zakon Samoubojstvo Zelota Pavao - rimski agent ili dounik?

173 186 196 207 214 218

Pogovor

O Autorima Slike

230 231

KUMRAN I MRTVO MORE

Uvod

ETIRI SVITKA S MRTVOG MORA Prodaju se biblijski rukopisi koji datiraju iz, otprilike, 200. g. pr. Kr. Bio bi to idealan dar jednoj obrazovnoj ili vjerskoj instituciji od strane pojedinca ili grupe. Box F 206.

Bio je to tekst oglasa koji se pojavio u Wall Street Journalu, 1. lipnja 1954. Da se takav oglas pojavi danas, vjerojatno bi se smatrao nekom vrstom ale, i to prilino neukusne. S druge strane, mogao bi biti shvaen kao ifrirana poruka iza koje se skriva trgovina orujem, ili neto u svezi sa pijunaom. Naravno, danas su svici s Mrtvog mora dobro poznati, barem po imenu. Veina je ljudi za njih ula, iako moda imaju tek maglovitu ideju o njihovom sadraju. Ako nita drugo, postoji barem svijest o tome da su svici izvorni i dragocjeni predmeti, i da predstavljaju arheoloki dokaz od ogromne vanosti. Nitko ne oekuje da e na jedan primjerak naii kopajui u svom vrtu. Nitko na njih ne gleda kao na zahralo oruje i predmete za domainstvo, ili ostatke opreme i naprava koje bi se, recimo, mogle pronai u Britaniji na nekom arheolokom nalazitu iz rimskog doba. Otkrie svitaka s Mrtvog mora 1947. godine, pokrenulo je lavinu oduevljenja, ne samo u akademskim krugovima, ve i u iroj jav nosti. No, do 1954., to je oduevljenje vjeto utiano. Svici su, pret postavljalo se, rekli sve to su imali rei, a i to to su otkrili nije bilo

previe dramatino, kako se u poetku oekivalo. Zato ni oglas o njihovoj prodaji nije privukao posebnu panju kada se pojavio na 14. stranici Wall Street Journala. Odmah ispod njega nalazio se oglas o industrijskim elinim spremnicima, elektrinim zavarivaima, i drugoj opremi. U drugom stupcu nalazio se popis prostora za iznaj mljivanje. Bilo je to kao kada bi se meu vodoinstalaterskim alatom i kompjuterskom opremom nudile pojedine dragocjenosti iz Tutankamonova blaga. Ova e knjiga pokazati kako se takvo to moglo dogoditi. Pratei put svitaka s Mrtvog mora od trenutka njihovog otkri vanja u judejskoj pustinji, do razliitih institucija u ijem se posjedu danas nalaze, suoili smo se s proturjejem s kojim smo se imali prilike susresti i prije - izmeu povijesnog Isusa i Krista vjere. Nae je istraivanje zapoelo u Izraelu. Ono e nas kasnije odvesti u hod nike Vatikana, i, jo zloslutnije, u urede Inkvizicije. Upoznali smo se, takoer, i sa strogo odravanim konsenzusom o tumaenju i dati ranju svitaka, i shvatili da bi svaki drugi nain njihovog prouavanja temeljito uzdrmao cijelu kransku teoloku tradiciju. Otkrili smo i koliko je svijet ortodoksne biblijske znanosti nemilosrdan u svojoj spremnosti da se bori kako bi zadrao svoj monopol na davanje informacija. Dananjim je kranima savreno mogue priznati Buddhu, ili, pri mjerice, Muhameda, kao povijesne osobe, jednako kao to su to bili Cezar ili Aleksandar, i razlikovati ih od legendi, tradicija i teologija koje su se s njima povezivale. to se Isusa tie, meutim, takvo je razlikovanje ve tee. U samome srcu kranske vjere, povijest i teo logija su nerazmrsivo isprepletene; jedna proima drugu. Ipak, ako ih se promatra odvojeno, jedna drugoj predstavlja potencijalnu prijet nju. Lake je, stoga, ali i sigurnije, zamagliti granicu koja ih dijeli. Na taj nain, za vjernika, dvije razliite osobe bivaju stopljene u jednu. Na jednoj strani stoji povijesna osoba, ovjek koji je, prema veini znanstvenika, doista postojao i hodao pjeanim tlom Palestine prije dvije tisue godina. Na drugoj, pak, strani, stoji ovjek-Bog kran ske doktrine, boanska osoba koju je deificirao, ustoliio, i promicao Sv. Pavao. Ispitivati ovu osobu kao povijesnu, promatrati ga u tom smislu poput Muhameda, Buddhe, Cezara ili Aleksandra, jo je uvijek, za mnoge, jednako svetogru.

Sredinom osamdesetih, mi smo se bavili upravo takvim sveto grem. U istraivanju vezanom uz projekt na kojem smo tada radili, pokuavali smo odvojiti povijest od teologije, razlikovati povijesnog Isusa od Krista vjere. Kao posljedica, uronili smo u proturjeja s kojima se suoavaju svi istraivai biblijske materije, i poput svih istraivaa prije nas, bili smo zapanjeni tom zbrkom. Za ovakvu vrstu istraivanja, dogaaji koje opisuje Sveto pismo pruaju vrlo slab oslonac. Kao povijesni zapisi i svjedoenja, evan elja su, kao to svaki znanstvenik priznaje, krajnje nepouzdana. Ona su, zapravo, zapisi mitske jednostavnosti, a dogaaji se naizgled odvi jaju u nekoj vrsti povijesnog limba. Isus i njegovi uenici sredinje su figure ove krajnje stilizirane pozornice, kojoj je oduzeto gotovo svako znaenje. Rimljani i idovi zbunjeno vrljaju u pozadini, poput sta tista prilikom snimanja filma. Nita se ne moe saznati o drutvenim, kulturnim, i politikim okolnostima u kojima se odvijala Isusova drama. itajui evanelja suoavamo se s povijesnim vakuumom. Djela apostolska tek poneto osvjetljavaju sliku. Iz njih je mogu e dobiti makar malu naznaku o sredini - meusobnim bockanjima i doktrinarnim prepirkama Isusovih najbliih sljedbenika, razvoju pokreta koji e se postupno uobliiti u kranstvo, svijetu koji se prostire izvan granica Galileje i Judeje, i zemljopisnom poloaju Palestine u odnosu na ostatak Mediterana. No, Djela apostolska jo uvijek ne daju preciznu sliku o veim drutvenim, kulturnim, vjer skim i politikim snagama koje su djelovale u to vrijeme. Sve je usmjereno i ogranieno na sv. Pavla. Ako su evanelja stilizirana, to su, u jednakoj mjeri, i Djela apostolska, iako na drukiji nain. Ako su evanelja ograniena na beivotno pojednostavljivanje mita, Djela se doimlju poput pustolovnog romana, tovie, romana namijenjenog za propagandne svrhe, sa Sv. Pavlom kao glavnim junakom. Djela apostolska moda i pruaju neki uvid u Pavlov um, njegove stavove i doivljaje, ali ne i pouzdanu sliku o svijetu u kojem se kre tao. Sa stajalita svakog povjesniara i svakog odgovornog kroni ara, nijedan zapis iz toga doba ne bi bio potpun, a da se barem u nekoj mjeri ne osvrne na, recimo, Nerona i spaljivanje Rima. Nije ni Palestina bila poteena zbivanja, u ono vrijeme od velike vanosti za ljude koji su tamo ivjeli. Godine 39., primjerice, Herod Antipa, tetrarh Galileje, bio je prognan u Pirineje. 41. g. posl. Kr., Galileja i Judeja, kojima su od 6. g. posl. Kr. upravljali rimski prokuratori,

povjerene su kralju Agripi, a Palestina je, prvi put od vremena Heroda Velikog, prije gotovo pola stoljea, ujedinjena pod jednim ne-rimskim (iako marionetskim) monarhom. Nijedan od ovih do gaaja nije ak ni spomenut u Djelima apostolskim. Jednako je to itanju biografije, recimo, Billyja Grahama, u kojoj se ne spominju njegova prijateljstva s predsjednicima i drugim uglednim linostima, ubojstvo Kennedyja, pokreti za graanska prava, rat u Vijetnamu, preispitivanje vrijednosti tijekom ezdesetih godina, ili Watergate i njegove posljedice. Suprotno kranskoj predaji, Palestina je prije dvije tisue godi na bila jednako stvarnom kao, na primjer, Kleopatrin Egipat ili imperijalni Rim, koji su u velikoj mjeri utjecali na njezinu povijest. Stvarnost Palestine ne moe se ograniiti tek na golu mitsku jedno stavnost. Ono to su bili Isus i Pavao, i sve to su oni inili, mora se promatrati u kontekstu irih zbivanja - grupa, institucija i pokreta koji su djelovali u Palestini 1. stoljea, stvarajui tako tkanje koje se naziva povijest. Kako bismo dobili potpuniju predodbu o tom vremenu, i mi smo se, poput svih ostalih istraivaa, morali okrenuti drugim iz vorima - rimskim zapisima, povijesnim kronikama pisaca razliitih orijentacija, osvrtima iz kasnijih dokumenata, apokrifnim tekstovima, uenjima i kazivanjima suparnikih sljedbi i uvjerenja. Nepotrebno je i rei da se sam Isus rijetko kada spominje u ovim izvorima, ali oni ipak pruaju obuhvatniju i opirniju sliku svijeta u kojemu se kretao. Usprkos injenici da je svijet Isusovog vremena bolje dokumentiran od onoga kralja Artura ili Robina Hooda, Isus ostaje jednako ne uhvatljivim kao i oni. Upravo zato smo sa zanimanjem i arom uronili u istraivanje onoga to je stajalo u pozadini povijesnog Isusa. No, odmah na po etku suoili smo se s problemom na koji nailaze svi istraivai biblijske povijesti. Pred nama se stvorio zapanjujui spektar judaistikih kultova, sljedbi, vjerskih i politikih organizacija i institucija, koje su se ponekad inile upravo militantno suprotstavljene jedna drugoj, a ponekad se preklapajui. Ubrzo nam je postalo jasno da su etikete, pridavane pojedinim skupinama kako bi ih se razlikovalo od drugih - farizeji, saduceji, eseni, zeloti, nazareni - u stvari netone, i od slabe pomoi, te da je Isus, kako se ini, imao nekih veza sa svakom od njih. Ukoliko se

bilo to u svezi s njim moe pouzdano ustvrditi, ini se da je Isus potekao iz farizejske obitelji, te da je bio upuen u farizejsku misao. Nekolicina suvremenih komentatora istaknula je jasne podudarnosti Isusovog uenja, posebice Propovijedi na Gori, s onima istaknutih farizejskih mislioca, poput velikog Hilela. Barem jedan od komen tatora smatra da je i sam Isus bio farizej. Iako su se Isusove rijei esto puta podudarale sa stajalitima slubene farizejske doktrine toga doba, one se u isto vrijeme nasta vljaju i na mistinu ili esensku misao. Ivan Krstitelj se openito smatra nekom vrstom esena, a svojim je utjecajem na Isusa unio oigledno esenski element u njegovo uenje. Prema podacima iz Svetog pisma, meutim, Ivanova je majka - Isusova teta, Elizabeta bila udana za sveenika u Hramu, donosei im obojici i saducejske veze. I, to je najosjetljivije za kasniju kransku predaju, Isus je oi gledno meu svoje sljedbenike ukljuio i zelote: imuna (lat. Simon Zelotes ili Canaanaeus, op. prev.), a vjerojatno i Judu Ikariota, ije ime moda vue podrijetlo od nemilosrdnih sikarijaca. Sama zamisao o povezanosti Isusa sa zelotima bila je krajnje izazovna. Je li Isus doista bio poput janjeta blagi spasitelj kakvim ga prikazuje kranska predaja? Je li se doista protivio nasilju? Zato je onda, oito obuzet gnjevom, prevrnuo stolove lihvara u Hramu? Zato su ga Rimljani pogubili na nain koji je bio namijenjen pobunje nicima protiv vlasti? Zato je, prije svoga bdijenja u Getsemanskom vrtu, naredio svojim sljedbenicima neka se naoruaju maevima? Zato je, kratko nakon toga, Petar izvukao svoj ma, i odrezao uho jednome od miniona u pratnji visokog sveenika? I, ako je Isus bio militantnijim nego kakvim ga se openito prikazuje, nije li samim time bio i u veoj mjeri politiki angairan? Kako bi se, onda, mogla objasniti njegova spremnost da caru dade carevo, ako uzmemo da je to toan i doslovan prijepis i prijevod njegovih rijei? Ako su takva proturjeja okruivala Isusa tijekom njegovog ivota, ini se da su ga i nadivjela, nastavljajui se jo barem etrdeset godina nakon njegove smrti. Godine 74., utvrda Masada koja se godinama opi rala rimskoj opsadi, konano je pala, ali tek nakon to je njezin obram beni garnizon poinio masovno samoubojstvo. Braniteljima Masade se openito smatraju zeloti koji, prema uobiajenim interpretacijama, nisu bili vjerska sekta, ve pristalice jednog politikog i vojnog pokreta. Kako e se kasnije ustvrditi, meutim, branitelji utvrde pristajali su uz

misao esena - navodno nenasilne, mistino orijentirane sekte, za koju se vjerovalo da se odrekla svakog politikog, da ne kaemo i vojnog, djelovanja. Takve su prirode bila proturjeja i nedosljednosti na koje smo nailazili. Jednako kao i mi, njima su bili zbunjeni i mnogo upueniji znanstvenici i istraivai biblijske materije. Probijajui put kroz ovaj zamreni labirint, gotovo se svaki ozbiljan istraiva na kraju naao u sukobu sa svojim kolegama. Prema jednima, kranstvo je proizalo iz judaizma, poetno se oblikujui kao kola misterija, stoga nije moglo imati nikakve veze s borbenim revolucionarnim nacionalis tima poput zelota. Prema drugima, kranstvo je na svom poetku bilo oblikom revolucionarnog judaistikog nacionalizma, stoga nije moglo imati nikakve veze s miroljubivim misticima poput esena. Neki, pak, smatraju, da se kranstvo razvilo iz jedne od glavnih struja judaistike misli toga vremena. Drugi misle da se kranstvo poelo odvajati od judaizma ak prije negoli se na sceni pojavio Sv. Pavao i uinio taj raskid slubenim. to smo se vie obraali strunjacima, to nam je postajalo jas nije kako oni znaju tek neto vie od bilo koga drugog. Najvie nas je uznemiravala injenica da nismo naili ni na jednu teoriju ili tumae nje koji bi na zadovoljavajui nain objasnili sve dokaze, nedostatke, nedosljednosti i proturjeja. U tome smo se trenutku upoznali s djelom Roberta Eisenmana, predsjednika Odjela vjerskih studija, i profesora religija Srednjeg Istoka na California State University u Long Beachu. Eisenman je bio na posljednjoj godini studija na Cornellu u isto vrijeme kada i Thomas Pynchon, gdje je studirao komparativnu knjievnost kod Vladimira Nabokova. Godine 1958. diplomirao je fiziku i filozofiju, a 1966. magistrirao na hebrejskim i bliskoistonim studijima na Sveuilitu u New Yorku. Godine 1971., dodijeljen mu je doktorat za jezike i kulturu Srednjeg Istoka na Sveuilitu Columbia, na temu palestinske povijesti i islamskog prava. Eiseman je bio i vanjski suradnik kalabrijskog sveuilita u Italiji, i predava islamskog prava, islamske religije i kulture, te kranskih izvora na Hebrejskom sveuilitu u Jeruzalemu, gdje je drao predavanja i o svicima s Mrtvog mora. Od 1985. do 1986. bio je istraiva na Institutu za arheoloka istraivanja F. Albright (F. Albright Institute of Archaeo logical Research) u Jeruzalemu, a od 1986. do 1987. izvanredni

profesor na Linacre College-u u Oxfordu, te izvanredni profesor na Centru za poslijediplomske hebrejske studije u Oxfordu (Oxford Centre for Postgraduate Hebrew Studies). S Eisenmanovim smo se radom prvi put upoznali preko njegove knjige naslovljene Makabejci, sadokiti, krani i Kumran, koju je 1983. godine izdao nizozemski izdava E. J. Brill iz Leidena. Knjiga je bila upravo ono to se i moglo oekivati od autora koji pie za akademsku publiku. U njoj je bilo vie biljeki nego samog teksta. Oigledno je Eisenman raspolagao ogromnim znanjem, pozivajui se uz to na neizmjeran broj izvora, meutim, u svemu tome mogla se razluiti sredinja teza jednog britkog i lucidnog uma. Probijajui se kroz ovaj sloeni tekst, pitanja koja su nas zao kupljala i zbunjivala poela su se razrjeavati sama od sebe, isto i temeljito, bez ingenioznih teorija, uzimajui u obzir sve kljune pojedinosti. U prvom dijelu Mesijanskog nasljea u velikoj smo se mjeri pozivali na Eisenmanov rad. Naim je zakljucima uvelike pridonio, pruivi nam bolji uvid u biblijsku znanost i povijesnu pozadinu Novoga zavjeta. Usprkos tomu, odreena su pitanja ostala bez odgo vora. Tada to nismo mogli znati, ali previdjeli smo jednu kljunu vezu - vezu koja je u posljednjih pet godina postala sreditem kon troverzi, i temom lanaka na naslovnicama asopisa. Pokazalo se da su tu vezu otkrili svici s Mrtvog mora. U sreditu mozaika, kako emo kasnije ustvrditi, bila je dotada nepoznata veza izmeu svitaka s Mrtvog mora i neuhvatljive figure Sv. Jakova, Isusova brata, ije je neslaganje s Pavlom utjecalo na oblikovanje nove religije koja e kasnije izrasti u kranstvo. Bila je to veza koju je s toliko truda skrivala jedna mala enklava biblijskih znanstvenika, ije je prigodno pravovjerno tumaenje svitaka Eisen man nazvao sporazumom. Prema Robertu Eisenmanu: Mala grupa specijalista, uglavnom radei zajedno, postigla je sporazum... Vezano uz jasni povijesni uvid... ranija uvjerenja i rekonstrukcije, takvima kakve su bile, proglaene su injenicama, a ovi rezultati, upotrebljeni kako bi ih potvr dili, zauzvrat su postali novim pretpostavkama, upotrebljenim kako bi udaljili cijelu generaciju studenata koji nisu

eljeli (ili jednostavno nisu mogli) rad svojih mentora staviti pod znak pitanja. Rezultat je bio podravanje slubene pravovjernosti tumaenja okvira pretpostavki i zakljuaka koji, za promatrae izvana, imaju vjerodostojnost ustanovljene i neprijeporne injenice. Na takav su nain proizvedeni i mnogi takozvani donnees, davatelji povijesti. Oni koji su odgovorni za razvoj sporazumnog pogleda na kranstvo, dobili su mogunost stvaranja monopola nad odreenim kljunim izvorima, kontrolirajui protok informacija, i usmjeravajui ga na nain koji im najvie odgovara za ostvarivanje svojih ciljeva. Ovim se fenomenom bavio i Umberto Eco u svome romanu Ime Rue, gdje su samostan i njegova knjinica odraz srednjovjekovnog crkvenog monopola na uenje, i stvaranja neke vrste zatvorenog duana, ekskluzivnog kluba u koji je pristup zabranjen svima osim nekolicini izabranih koji sami postavljaju granice. Oni koji odreuju te granice mogu opravdati ovlatenja koja si pripisuju tvrdnjama kako su samo oni imali uvid u odreene izvore koji su svima drugima nedostupni. Za ostale je spajanje dostupnih nepovezanih dijelia u smislenu cjelinu ravno vjebi iz semiotike, a u kraljevstvu semiotike sasvim je mogue drati vitezove templare odgovornima za sve, a samoga Umberta Eca odgovornim za propast banke Ambrosiano. Stoga, mnogi drugi, zbog nemogunosti pristupa relevantnim izvorima, nemaju drugog izbora do li prihvatiti ponu ene interpretacije. Usudi li ih se tko izazvati, u najboljem e sluaju biti prozvan udakom, u najgorem, pak, disidentom, izdajnikom, ili heretikom. Malo je znanstvenika koje krasi spoj hrabrosti, vrstine, i strunosti, da bi mogli prihvatiti takav izazov i pritom zadrati svoj ugled. Robert Eisenman, koji se svojim djelom uvrstio meu naj uglednije i najutjecajnije osobe na svome polju, upravo je to i uinio. Njegova je pria potaknula nastanak ove knjige.

I. OBMANA
1. Otkrie svitaka

Juno od Jeruzalema, dugaka se cesta polagano sputa meu ne plodne breuljke na kojima se prostire tek pokoji beduinski tabor. Cesta tone jo 1160 metara do dubine od oko 400 metara ispod razine mora, da bi se konano pred nama pruio panoramski pogled na dolinu rijeke Jordan. S lijeve se strane u daljini nazire Jerihon. U magli pred nama lei sam Jordan, i, poput privienja, uzdiu se planine Moaba. S desna lei sjeverna obala Mrtvog mora. Povrina vode, i ute litice koje se uzdiu vie od 360 metara u vis, opasujui ovu (izrelsku) stranu obale, izazivaju strahopotovanje i osjeaj nelagode. Tako duboko ispod razine mora, zrak je ovdje ne samo vru, ve gotovo opipljiv, ljepljiv i teak. Ljepota, velianstvenost i tiina ovog mjesta oaravajui su. Takav je i osjeaj drevnosti kojeg skriva krajolik - osjeaj svijeta starijeg negoli je veina zapadnih posjetitelja ikada imala prilike upoznati. Stoga je jo okantnije kada itav doivljaj narui dvadeseto stoljee, grmljavinom koja kao da razdire nebo - vrsta formacija izraelskih F-16 i Mirage zrakoplova, u niskom letu iznad vode, iji su piloti jasno vidljivi u svojim kabinama. I dok svoje zrakoplove podiu goto vo okomito i nestaju u visinama, promatra ukoeno eka. Nekoliko sekundi kasnije, od strahovite buke tresu se litice. Tek se tada pod sjeamo kako se ovo podruje nalazi u stanju neprekidnog rata, i da se ova strana Mrtvog mora, u posljednjih etrdesetak godina, nikada

nije pomirila s drugom. Opet, od samih poetaka zabiljeene povi jesti, ovo je tlo bilo svjedokom neprestanih sukoba. ini se, da se i premnogo bogova ovdje sudarilo, zahtijevajui krvave rtve od svojih sljedbenika. Ruevine Kumrana (ili, preciznije, Khirbet Qumran) pojavljuju se na desnoj strani, ba kada se pribliimo liticama koje gledaju na Mrtvo more. Cesta tada skree prema jugu, i dalje slijedei litice du obale mora, ka utvrdi Masada, udaljenoj 53 km. Kumran stoji na bijeloj uzvisini od vapnenca, oko 30 metara iznad ceste, neto vie od dva kilometara udaljenoj od Mrtvog mora. Same ruevine nisu pretjerano spektakularne. Promatra moe odmah vidjeti kulu, ija su dva kata ostala nedirnuta, a zbog svojih 92 centimetra debelih zidova, u poetku je vjerojatno imala obrambenu ulogu. U sklopu kule nalaze se brojni spremnici, veliki i mali, meusobno povezanih zamrenom mreom kanala. Neki od spremnika moda su koriteni prilikom obrednog pranja. Meutim, veina, ako ne i svi, najvjerojatnije su sluili za pohranu vode koja je kumranskoj zajednici bila neophodna kako bi preivjela u pustinji. Izmeu ruevina i Mrtvog mora, na niim razinama vapnenake terase, lei veliko groblje s oko 1200 grobova. Svi grobovi obiljeeni su dugakim kamenim humcima koji se, suprotno idovskom, kao i muslimanskom obiaju, proteu u smjeru sjever-jug. ak se i danas Kumran doimlje samotno i udaljeno, iako nekoliko stotina ljudi ivi u oblinjem kibucu, i usprkos tome to se do njega moe doi brzo i lako modernom cestom koja vodi u Jeruzalem. Danju i nou, veliki kamioni tutnje cestom koja povezuje Eliat na krajnjem jugu Izraela, s Tiberiusom na sjeveru. Turistiki se autobusi redovito zaustavljaju, iskrcavajui znojne Zapadnoeuropljane i Ame rikance, kako bi na kratko razgledali ruevine, a zatim popili kavu i pojeli kolae u klimatiziranom restoranu te posjetili knjiaru. Uz brojna vojna vozila, posjetitelji mogu vidjeti i osobne automobile, izraelske kao i arapske, koji se razlikuju po bojama njihovih registar skih ploica. Povremeno ovuda projuri i poneki djearac u glasnom, loe napravljenom udovitu iz Detroita, iju brzinu, ini se, ogra niava jedino irina ceste. Izraelska je vojska, nepotrebno je i rei, stalno na vidiku. Na kraju krajeva, ovo je ipak Zapadna obala, a Jordanci su udaljeni tek neko liko kilometara, na drugoj strani Mrtvog mora. Danju i nou ovuda

krue ophodnje, obino mali kamioni, s tri strojnice straga, i vojnici ma koji stoje iza njih. Ove e ophodnje zaustavljati automobile i ras pitivati se o kretanju svakog tko istrauje podruje, ili vri iskapanja na liticama ili u piljama. Posjetitelji e vrlo brzo nauiti najavljivati svoj dolazak mahanjem, kako bi ga postrojbe mogle uoiti i dopustiti mu prolazak. Opasno je prii im naglo, ili se ponaati na nain koje bi one prepoznale kao pritajeni ili sumnjiv. Kibuc Kalia udaljen je deset minuta hoda od ruevina Kumrana, a do njega vodi kratka cesta. U kibucu postoje dvije male kole za tamonju djecu, velika zajednika kantina, stambeni blokovi i moteli za turiste koji ovuda prolaze. Meutim, to je ipak vojna zona. Kibuc je okruen bodljikavom icom, a nou se zakljuava. Naoruana je ophodnja uvijek na dunosti, a duboko pod zemljom nalaze se i broj na sklonita za sluaj zranih napada. Sklonita se meutim koriste i u druge svrhe, poput primjerice, predavaonice, kafia ili diskoteke. No, prostranstva izvan kibuca ostala su netaknuta takvom suvreme nou. Ovdje beduini jo uvijek tjeraju svoje deve i koze, poput kakvih bezvremenih figura koje povezuju sadanjost s prolou. 1947. godine, u vrijeme otkria svitaka s Mrtvog mora, Kumran je bio mnogo drukiji. Ovo je podruje tada bilo dijelom britanskog mandata nad Palestinom. Na istoku je lealo tadanje kraljevstvo Transjordanije. Cesta koja vodi na jug, du obale Mrtvog mora, tada nije postojala, a zavravala je na sjeverozapadnoj toki Mrtvog mora, nekoliko kilometara od Jerihona. Okolo i iznad nje, postojali su samo uski puteljci od kojih je jedan slijedio tijek stare rimske ceste. Ovaj je put dugo stajao potpuno zaputen. Do Kumrana je, tako, bilo mnogo tee stii negoli danas. Jedini ljudi u njegovoj blizini vjerojatno su bili beduini koji su ovamo zimi i u proljee dovodili svoja stada deva i koza, jer je u pustinji u to doba bilo i vode i trave. U zimi, ili moda u rano proljee 1947. godine, pustinja je pruila i neto vie - jedno od dva ili tri najvea arheoloka otkria dananjice. Tone okolnosti koje se odnose na pronalazak svitaka s Mrtvog mora ve su postale legendom. U mnogim detaljima ova legenda nije u potpunosti tona, a znanstvenici su oko izvjesnih njenih toaka razbijali glavu sve do sredine ezdesetih godina. Ona je, meutim, jedini podatak kojim raspolaemo. Otkrie svitaka pripisuje se jednom pastiru imena Muhamed Adh-Dhib, ili Muhamed-Vuk, lanu beduinskog plemena Ta'amireh. Kasnije je i on sam tvrdio kako je

zapravo tragao za izgubljenom kozom. No, to god on radio, njegova ga je pustolovina odvela do strmih litica Kumrana gdje je otkrio jedan otvor u stijeni. Pokuao je pogledati kroza nj, ali s mjesta na kojemu je stajao nije mogao vidjeti nita. Zatim je u tamu bacio kamen, a iznutra se zauo zvuk razbijanja grnarije. Nepotrebno je i rei da ga je ovo natjeralo na daljnje istraivanje. Uspuzavi se uz stijenu, provukao se kroz otvor, a zatim pao u malenu pilju, visokoga stropa, ali vrlo usku, ne vie od 180 cm iroku i moda 7 m dugaku. U njoj su se nalazile brojne zemljane posude, oko 60 cm visoke, obujma oko 250 cm, od kojih su mnoge bile razbijene. Vjeruje se da je osam posuda ostalo netaknutima, iako njihov broj nije nikada bio precizno utvren. Prema vlastitom prianju, Muhamed se preplaio, bre-bolje iz vukao iz pilje i pobjegao. Sljedeeg se dana vratio u pratnji barem jednog prijatelja, i nastavio s jo pomnijim istraivanjem pilje i nje zinog sadraja. Neke od zemljanih posuda bile su zapeaene (zaepljene) velikim kuglastim epovima. U jednoj od njih nalazila su se tri konata svitka umotana u lanenu tkaninu koja se raspadala. Bio je to prvi od svitaka s Mrtvog mora koji je nakon gotovo dvije tisue godina ugledao svjetlo dana. Tijekom dana koji su uslijedili, beduin se vratio na mjesto otkria i tom su prilikom pronaena jo barem etiri konata svitka. Barem dvije posude bile su iznesene i upotrebljene za noenje vode. Kada je zapoeto s arheolokim iskopavanjima, otkriven je veliki broj krho tina, dovoljan, prema pouzdanim procjenama, za nita manje negoli etrdeset posuda. Nema naina da se sazna koliko je tih posuda, kada su prvi put otkrivene, bilo prazno, a koliko ih je doista sadravalo svitke. Jednako tako, nema naina na koji bismo mogli doznati koliko je svitaka bilo izneseno iz pilje i, prije negoli je njihov znaaj postao oigledan, koliko ih je bilo skriveno, uniteno, ili upotrebljeno u druge svrhe. Neki su, kako se pretpostavljalo, iskoriteni za pot palu. U svakom sluaju, reeno nam je da je iz pilje izneseno vie svitaka od prije zabiljeenog broja, ili od onih naknadno izalih na vidjelo. Sve u svemu, ukupan broj od sedam cjelovitih svitaka pronalo je svoj put u javnost, zajedno s dijelovima jo dvadeset i jednog svitka. Odavde se podaci poinju razilaziti i suprotstavljati. Oigledno su, meutim, mislei da bi svici mogli imati neku vrijednost, tri bedu-

ina odnijela sve to su pronali (prema nekim izvorima tri cjelovita svitka, prema drugima sedam ili osam) mjesnom eiku. On je bedu ine uputio u prodavaonu trgovca strarinama, kranina imena Khalil Iskander Shahin, poznatog kao Kando. Kando je, kao lan sirijske Jakobitske crkve, kontaktirao drugog pripadnika Crkve, Georgea Isaiaha, koji je ivio u Jeruzalemu. Prema pouzdanim kazivanjima uenih ljudi, Kando i Isaiah smjesta su i sami otili u Kumran odakle su iznijeli vei broj dodatnih svitaka i/ili njihovih dijelova. Takve su aktivnosti, dakako, bile nezakonite. Prema zakonu u vrijeme britanskog mandata, kojeg su kasnije usvojile i jordanske i izraelske vlasti, sva arheoloka otkria imala su slubeno pripasti dravi, odnosno, Odjelu za starine, a zatim smjestiti u Arheoloki muzej Palestine, poznat kao Rockefeller, u arapskom istonom Jeruzalemu. No, Palestina je u to vrijeme bila nesigurna, a Jeruzalem podijeljen na idovski, arapski, i britanski sektor. U takvim okolno stima, vlasti su imale vanijih briga od crnog trita arheolokim nalazima. Tako su Kando i George Isaiah bili slobodni nastaviti sa svojim tajnim transakcijama bez straha od kazne. George Isaiah je o otkriu izvijestio svoga crkvenog vou, sirij skog mitropolita Atanazija Yeshuu Samuela, poglavara sirijske jako bitske crkve u Jeruzalemu. Gledano akademski, Samuel je bio naivan ovjek, bez sofisticirane naobrazbe koja bi bila potrebna kako bi pre poznao, a kamoli preveo tekst pred sobom. Pokojni Edmund Wilson, jedan od najranijih i najvjerodostojnojih tumaa kumranskog otkria, pisao je o Samuelu koji nije bio hebrejski uenjak, stoga nije mogao ni prepoznati znaaj rukopisa. Mitropolit je ak spalio djeli ruko pisa, kako bi se po njegovom mirisu uvjerio da se zaista radi o koi, ili pergamentu. No, bez obzira na njegove akademske nedostatke, Samuel je bio vrlo lukav, a njegov je samostan sv. Marka posjedovao uvenu zbirku drevnih dokumenata. On je, stoga, imao nekakvu predodbu o znaaju onoga to se nalo u njegovim rukama. Atanazije je kasnije izjavio kako je za svitke s Mrtvog mora doznao u travnju 1947. godine. Ako je do tada kronologija zbivanja bila nejasna i proturjena, sada je ona postala jo zamrenijom, razli kujui se od tumaa do tumaa. No, u razdoblju izmeu poetka lipnja i poetka srpnja, Samuel je zatraio od Kandoa i Georgea Isaiaha neka mu urede sastanak s tri beduina koji su prvi otkrili svitke, kako bi vie doznao o njihovom pronalasku.

Kada su beduini stigli u Jeruzalem, donijeli su sa sobom barem etiri svitka a vjerojatno ak i osam, od kojih su tri pronali sami, dok je jedan ili vie bio njihov, ili pak naknadni plijen Kandoa i Georgea Isaiaha. Naalost, mitropolit je zanemario svojim redovnicima iz samostana sv. Marka najaviti posjet beduina. Ugledavi ih s prljavim i trulim pergamentima umotanim u raspadajuu tkaninu, i same neobrijane i nezdravoga izgleda, redovnik koji je stajao na ulazu u sa mostan nije ih pustio unutra. Kada je Samuel saznao za to, ve je bilo prekasno. Beduini, razumljivo mu zamjerajui, nisu vie eljeli imati posla s mitropolitom Samuelom. Jedan je od njih ak odbio svaku daljnju suradnju s Kandom, a svoj je dio svitaka (ukupno tri svitka) prodao muslimanskom eiku u Betlehemu. Kando je uspio kupiti dijelove preostalih svitaka koje je zatim, kako se doznaje, prodao mitropolitu za iznos od 24 funte. Isprva se inilo kako se ovdje radilo o pet svitaka, meutim, kasnije se ustvrdilo da je bila rije o etiri svitka od kojih je jedan bio prepolovljen. Od etiri teksta jedan je bio dobro ouvani prijepis starozavjetne Knjige Izaijine, iji je odmotani pergament bio dugaak 7,32 metra. Preostala tri teksta, prema nomenklaturi koju su kasnije usvojili strunjaci, ukljuivala su apokrifnu Knjigu Postanka, komentar Knjige Habakukove, te takozvano Pravilo zajednice. Kratko nakon neuspjenog posjeta beduina Jeruzalemu (krajem srpnja prema nekim podacima, u kolovozu prema drugim), mitropolit Samuel poslao je jednog sveenika, zajedno s Georgom Isaiahom, natrag u Kumran. Budui da su njihove aktivnosti bile protuzakonite, obavljali su ih nou. Pretraivi teren uzdu i poprijeko, pronali su barem jo jednu posudu i nekoliko fragmenata. Njih dvojica su, oito, proveli i niz opsenih iskopavanja. Kada je, godinu dana kasnije, na lokaciju stigla prva slubena istraivaka ekipa, ustvrdilo se kako je veliki dio vanjske strane stijene odstranjen da bi se nainio irok ulaz u pilju koju su isprva istraivali beduini. Kakvi su bili rezulatati ovo ga pothvata, ostaje i dalje nepoznanicom. Prilikom istraivanja veza nog uz ovu knjigu, razgovarali smo s izvjesnim ljudima koji su tvrdili da je George Isaiah, tijekom svojih nonih istraivanja, pronaao brojne svitke, od kojih neke strunjaci nisu nikada vidjeli. Domogavi se barem nekih svitaka, mitropolit Samuel bacio se na utvrivanje njihove starosti. Najprije je zatraio miljenje jed nog sirijskog strunjaka koji je radio u Odjelu za starine. Prema

njegovom miljenju, svici su bili novijeg datuma. Zatim se mitropolit obratio danskom strunjaku iz Francuske biblijske i arheoloke kole u Jeruzalemu (Ecole Biblique et Archeologique Francaise de Jerusa lem), institucije koju su vodili dominikanski redovnici, i djelomino financirane od francuske vlade. On je bio zaintrigiran, ali i skeptian u pogledu starosti svitaka. Kasnije je ispriao kako se u Biblijskoj koli posavjetovao s jednim uglednim strunjakom koji mu je odrao predavanje o rijekama krivotvorenoga materijala koji je kruio meu lukavim trgovcima starinama. Kao rezultat, on je odustao od dalj njeg ispitivanja, a Biblijska je kola izgubila svoju priliku da se na samom poetku ukljui u istraivanja. Izgleda da je samo donekle nepoueni mitropolit imao, makar i nejasnu, predodbu o starosti, vrijednosti, i znaaju svitaka. U rujnu 1947. godine, mitropolit je odnio svitke svome pretpo stavljenom, patrijarhu Sirijske jakobitske crkve u Homsu, smjetenom sjeverno od Damaska. to se dogodilo izmeu njih dvojice nije nam poznato, no, nakon svoga povratka mitropolit je ponovno odaslao skupinu ljudi koji su trebali poduzeti iskapanja u pilji kod Kumrana. Vjerojatno je radio prema patrijarhovom naputku, no, u svakom sluaju, on je oito bio uvjeren da tamo jo neto mora biti otkriveno. Mitropolitov posjet Siriji u rujnu poklopio se s dolaskom Milesa Copelanda, koji se tijekom Drugog svjetskog rata pridruio OSS-u, organizaciji koja je kasnije postala CIA, gdje je dugo radio kao operativac i ef postaje. U jednom osobnom interviewu Copeland je rekao kako je u rujnu 1947. upravo bio poslan u Damask kao pred stavnik CIA-e. U tadanjim okolnostima nije bilo potrebe za djelo vanjem u dubokoj tajnosti, stoga je njegov indentitet bio vie-manje svima poznat. Prema Copelandovim rijeima, jednoga je dana k njemu doao prepredeni egipatski trgovac, tvrdei da u svome posjedu ima blago od velike vrijednosti. Posegnuvi u prljavu torbu, ovjek je iz nje izvukao svitak iji su se krajevi ve raspadali, a nje govi komadii razletjeli po cesti. Kada ga je trgovac pitao zna li to to predstavalja, Copeland, naravno nije mogao odgovoriti. Meutim, obeao mu je da e, ako mu ostavi svitak, nainiti njegove fotografije i dovesti nekoga da ga proui. Za potrebe fotografiranja, Copeland i njegove kolege odnijeli su svitak na krov zgrade amerike misije u Damasku i odmotali ga. Copeland se prisjetio kako je tada puhao jaki vjetar, te su dijelii

svitka odletjeli preko krova na ulice grada, i zauvijek se izgubili. Veliki je dio pergamenta, prema Copelandu, nestao na taj nain. Copelandova supruga, i sama arheolog, zadrhtala bi svaki put kada bi ula ovu priu. Upotrebljavajui fotografsku opremu koju im je pribavila ame rika vlada, Copeland i njegovi kolege nainili su tridesetak foto grafija. One, rekao je, nisu bile dovoljne da pokriju cijelu povrinu svitka, koji je, sudei po tome, morao biti vrlo dugaak. Fotografije su kasnije odnesene u ameriko veleposlanstvo u Bejrutu, i pokazane jednom uglednom dunosniku, ovjeku koji je slovio za vrsnog po znavatelja starih jezika. On je izjavio kako je tekst dio starozavjetne Knjige Danijelove, te da su neki njegovi dijelovi pisani na aramejskom, a neki na hebrejskom jeziku. Naalost, tu je bio i kraj prie. Copeland se vratio u Damask, ali prepredenom egipatskom trgov cu izgubio se svaki trag, a fotografije su spremljene u ladicu. Do danas nitko nije znao to se dogodilo s njima, ili sa samim perga mentom, iako su fragmenti Danijelovog svitka kasnije pronaeni u Kumranu, pet godina nakon dogaaja koji je opisao Copeland. Ako je svitak kojeg je Copeland vidio i fotografirao doista bio Danijelov tekst, on nikada nije izaao u javnost. Iako se ba u to vrijeme mitropolit Samuel nalazio u Siriji sa svicima koje je kupio, nije vjerojatno da je svitak kojeg je vidio Copeland bio jedan od njih, budui da su se samo tri svitka koja su se nalazila u njegovom posjedu mogla odmotati, a samo je jedan, i to 7.32 metara dugaak tekst knjige Izaijine, pisan na hebrejskom, zahtijevao vie od trideset fotografija. Ako je to bio svitak kojeg je vidio Copeland, zato je tekst bio indentificiran kao Danijelov a ne Izaijin, i zato se ustvrdilo da je napisan na hebrejskom i armejskom? Mogue je, naravno, da je dunosnik CIA-e pogrijeio. Meutim, kada smo Copelandovu priu ponovili jednom uglednom izraelskom istraivau, on je bio zaintrigiran, rekavi nam u povjerenju kako bi ovo moglo biti vrlo zanimljivo, te da bi to mogao biti svitak kojeg jo nitko nije vidio. Ako biste mogli pribaviti jo neke informa cije, rekao je razmijenit u s vama... dodatne podatke u svezi sa svicima koji nedostaju., to implicira, nepotrebno je i rei, da takvi podaci postoje, te da oni nikada nisu bili javno objavljeni. Dok su se u Bejrutu prouavale Copelandove fotografije, mitro polit Samuel je ustrajao u svojim naporima da se utvrdi starost

svitaka u njegovom posjedu. Jedan ga je idovski lijenik koji je posjetio samostan povezao sa strunjacima s Hebrejskog sveuilita, koji su ga, pak, povezali s profesorom Eleazarom Sukenikom, gla vom sveuilinog Arheolokog odjela. 24. studenog, prije nego li je Sukenik vidio mitropolitove svitke, odran je tajni sastanak izmeu njega i ovjeka o kojemu se ne zna nita osim da je bio armenski trgovac starinama. Nijedan od njih dvojice nije gubio vrijeme u pribavljanju potrebnih vojnih propusnica, stoga su se morali sastati na granici izmeu idovske i arapske zone Jeruzalema, i razgovarati preko bodljikave ice koja ih je razdvajala. Armenac je tada pokazao Sukeniku fragment svitka na kojem se moglo razaznati hebrejsko pismo. Zatim mu je ispriao kako je, dan prije, jedan arapski trgovac starinama iz Betlehema doao k njemu donijevi ovaj, i jo neke fragmente koje su, navodno, pronali beduini. Upitao je Sukenika jesu li fragmenti izvorni, te da li je Hebrejsko sveuilite zainteresi rano za njihovu kupnju. Sukenik je zatraio drugi sastanak, koji se i zbio tri dana kasnije. Ovoga je puta imao propusnicu, stoga je mogao fragmente pogledati izbliza. Uvjerivi se da su doista znaajni, odlu io je otii u Betlehem i vidjeti jo neke dijelove usprkos injenici da je u to vrijeme takav pothvat bio vrlo opasan. 29. studenog 1947., Sukenik se iskrao iz Jeruzalema i potajno otputovao u Betlehem. Tamo se upoznao s dodatnim detaljima o otkriu, a pokazana su mu i tri svitka koja su bila na prodaju - ona koja je propustio mitropolit - i dvije od posuda u kojima su prona eni. Bilo mu je takoer doputeno ponijeti ih natrag u Jeruzalem. Dramatina vijest koju je Sukenik uo na radiju potakla ga je da odmah kupi svitke. Naime, veina zemalja lanica Ujedinjenih naro da glasovala je za stvaranje drave Izrael. Toga su se trenutka svici Sukeniku uinili znamenjem, simbolinom potvrdom vanosti povi jesnih dogaaja koji su upravo bili pokrenuti. To je uvjerenje dijelio i njegov sin Yigael Yadin, tadanji ef operacija Haganaha, polu-tajne policije koja e, tijekom borbe za neovisnost 1948., izrasti u Obrambene snage Izraela. I za Yadina je otkrie svitaka imalo gotovo mistini znaaj: Ne mogu se oteti osjeaju da postoji neto simbolino u otkriu svitaka u trenutku stvaranja drave Izrael. Kao da su ovi rukopisi ekali, skriveni u piljama dvije tisue godina,

od vremena unitenja neovisnosti Izraela, sve dok se izra elski narod nije vratio svome domu i ponovno zadobio svoju slobodu. Krajem sijenja 1948., Sukenik je uredio sastanak kako bi mogao po gledati svitke koji su se nalazili u mitropolitovom posjedu. Sastanak se opet morao odrati u tajnosti, i to u britanskom sektoru Jeruzalema, u YMCA-u, iji je knjiniar bio lan mitropolitove kongregacije. Budui da se YMCA nalazio tono preko puta Hotela kralja Davida, koji je 1946. bio bombardiran uz velike ljudske rtve, to je podruje bilo posebno dobro osigurano. Kako bi uao u zonu, Sukenik je morao pribaviti propusnicu od asnika britanskog okruga, profesora Birana. Nastojei se prikazati kao obian znanstvenik, Sukenik se nao ruao tomovima knjiga i tako se uspio probiti do YMCA-a. Ovdje su mu u privatnoj sobi pokazani mitropolitovi svici, a dobio je i odobrenje da ih posudi kako bi ih poblie prouio. 6. veljae vratio ih je mitropolitu, u nemogunosti da skupi potrebna sredstva za njihovu kupnju, jer, zbog napete politike i gospodarske situacije, nijedna banka nije bila spremna odobriti zajam. Mjesne idovske vlasti, suoene s mogunou izbijanja rata, nisu mogle izdvojiti nikakva sredstva. Nitko drugi nije bio zainteresiran. Sukenik je pokuavao sniziti cijenu, i sirijski je posrednik, koji je zastupao mitropolita, dogovorio s njim sastanak. Do tada je Sukenik nastojao skupiti potreban novac. Nije, meutim, uo nikakvih vijesti od mitropolita ili njegovog posrednika, sve dok, nekoliko tjedana kasnije, nije primio pismo od Sirijca u kojem ga izvjeuje kako je mitropolit, na kraju, ipak odluio ne prodati svitke. Sukeniku nije bilo poznato da su se tada ve odvijali pregovori s amerikim strunjacima koji su fotografirali svitke i tvrdili kako bi se u Sjedinjenim Dra vama za njih mogla postii mnogo bolja cijena. Sukenik je izgubio svoju priliku. U veljai je mitropolit Samuel kontaktirao Institut Albright u Jeruza lemu (Ameriku kolu za orijentalna istraivanja; American School of Oriental Research), a Institut je itav niz pretisaka poslao prizna tom strunjaku na tome polju, profesoru F. Albrightu, sa Sveuilita Johns Hopkins (Johns Hopkins University). 15. oujka, profesor

Albright je odgovorio potvrujui Sukenikovo uvjerenje o vanosti otkria, udarivi peat odobravanja na kumranske tekstove. On je, takoer, nenamjerno otvorio vrata onima koji su bili skloni pripisati svicima najraniji mogui datum nastanka: Moje najsrdanije estitke na najvelianstvenijem otkriu modernoga doba! Ni najmanje ne sumnjam da je rukopis jo stariji od Papirusa Nash.. .Odgovarao bi mi datum oko 100. godine pr. Kr.... Kakav apsolutno nevjerojatni pronalazak! I ne treba biti ni traka sumnje o izvornosti rukopisa. 18. oujka sastavljen je prvi prijedlog lanka koji je trebao biti objavljen povodom otkria. U meuvremenu, svici su odneseni u Bejrut i spremljeni u banku na uvanje. Neto kasnije iste godine po njih e doi mitropolit Samuel, i, u sijenju 1949., odnijeti u Sjedinje ne Amerike Drave, gdje e sljedeih nekoliko godina svici leati u podrumu jedne newyorke banke. Prvo priopenje za tisak dalo je, 11. travnja, sveuilite Yale, gdje je profesor Millar Burrows - direktor Instituta Albright - bio proelnikom Odjela za jezike Bliskog Istoka. Priopenje nije bilo u potpunosti istinito. Nitko nije elio da se u Kumran sliju rijeke amatera (ili suparnika), stoga je navedeno kako su rukopisi otkriveni u samostanu mitropolita Samuela. No, po prvi je put, godinu dana nakon njihovog otkria, postojanje svitaka s Mrtvog mora postalo poznato iroj javnosti. Na 4. stranici izdanja od ponedjeljka, 12. travnja, 1948., The Times je objavio sljedei lanak pod naslovom u
PALESTINI PRONAENI DREVNI RUKOPISI:

New York, 11. travnja Sveuilite Yale juer je izvijestilo o otkriu u Palestini. Radi se o najranijem do sada poznatom rukopisu Knjige Izaijine, koji je, na svitku od pergamenta, pronaen u sirijskom samostanu sv. Marka u Jeruzalemu, a potjee otprilike iz prvog stoljea pr. Kr. Nedavno ga je identificirala Amerika kola za istraivanje Orijenta [Institut Albright] u Jeru zalemu. kola je prouila jo tri drevna hebrejska svitka. Jedan od njih dio je komentara Knjige Habakukove, drugi, ini se,

predstavlja prirunik o disciplini unutar neke, prilino slabo poznate sekte ili monakog reda, vjerojatno esenske zajed nice. Trei svitak jo nije identificiran. Nije ovo bio lanak sroen u namjeri da itav akademski svijet podigne na noge. to se veine itatelja The Timesa tie, bila je to beznaajna vijest koja se mogla lako izgubiti meu ostalim vijestima na istoj stranici. etrnaest je njemakih SS asnika, koji su zapovije dali odredima na Istonom frontu, osueno na smrt vjeanjem. Prema rijeima glavog tuitelja, presuda je bila izraz borbe protiv radi kalne netrpeljivosti i nasilja. Bilo je takoer i izvjea o masakru u Svetoj Zemlji koji se dogodio prethodnog petka. Dvije idovske tero ristike organizacije - Irgun i Stern Gang - izbrisali su arapsko selo Deir Yasin, silujui djevojke, i ubijajui mukarce, ene i djecu. I sama je idovska Sluba izrazila uas i gaenje nad tim inom. U meuvremenu, prema ostalim novostima s te stranice, u Jeruzalemu su se vodile uline borbe. Arapska je artiljerija bombardirala zapadnu gradsku etvrt. Iz Sirije su pristizali novi topovi ije su cijevi bile okrenute prema idovskim sektorima. U gradu je opet bila prekinuta opskrba vodom. eljeznike veze bile su blokirane. Oekivalo se ponovno izbijanje borbi za zaposjedanje ceste Tel Aviv-Jeruzalem. Drugdje u Svetoj Zemlji arapski su teroristi ubili dvojicu britanskih vojnika, a idovski jednog. (etrdeset i dvije godine kasnije, dok su se ovi podaci kopirali s mikrofilma u mjesnoj knjinici, trebali smo napustiti zgradu zbog opasnosti od eksplozije podmetnute borbe. Plus ca change...) Sukobi na Srednjem Istoku nastavit e se jo godinu dana. 14. svibnja 1948., dan prije istjeka britanskog mandata, idovsko se Narodno Vijee sastalo u Muzeju Tel Aviva, proglasivi vlastitu nezavisnu dravu Izrael. Odgovor susjednih arapskih drava bio je trenutaan. Iste je noi egipatski zrakopolov bombardirao Tel Aviv. Tijekom est i pol mjeseci borbi koje su uslijedile, Izrael su napale egipatske, saudijsko-arapske, transjordanske, sirijske, irake, i liba nonske trupe, a transjordanski se kralj proglasio monarhom cijele Palestine. Konani prekid vatre dogodio se 7. sijenja, 1949. godine, a prema tada postavljenim uvjetima, veliki sredinji dio nekadanje Palestine imao je ostati arapski. Ovo je podruje okupirao, a zatim i

pripojio Transjordan, koji se od 2. lipnja, 1949. poeo zvati jedno stavno Jordan. Tako je Kumran preao u jordanske ruke, zajedno s arapskim istonim dijelom Jeruzalema. Granica izmeu Izraela i Jordana - cesta Nablus - prolazila je samim sreditem grada. Meu ovim dramatinim povijesnim dogaajima, svici su privu kli vrlo malo javne panje i zanimanja. Iza kulisa, meutim, poli tike, vjerske, i akademske snage ve su poele zbijati svoje redove. Do sijenja 1949. godine, ukljuio se Odjel za starine Transjordana i arapske Palestine, pod vodstvom direktora Odjela, Geralda Lanke stera Hardinga. Umijeao se i otac Ronald de Vaux, od 1945. direktor jedne druge ustanove - Ecole Biblique (Biblijske kole), smjetene u istonom sektoru Jeruzalema kojeg je kontrolirao Jordan, a uivala je financijsku potporu od strane dominikanaca, a u posljednjih je ez deset godina bila sreditem francusko-katolikog biblijskog obrazo vanja u gradu. Od otkria svitaka protekla je godina i pol, meutim, nijedan kolovani arheolog jo nije posjetio mjesto pronalaska. Institut Al bright je pokuao, no ta su se nastojanja pokazala isuvie opasnima zbog ratnog stanja. U tome se trenutku na sceni pojavio belgijski asnik ratnog zrakoplovstva, kapetan Philippe Lippens. On je stigao u Jeruzalem kao lan Organizacije Ujedinjenih naroda za nadziranje primirja. No, Lippens je bio i kolovan kod jezuita, diplomiravi na Orijentalnom institutu Sveuilita u Louvainu. Proitavi svitke, stu pio je u vezu s de Vauxom, koji je do tada, ini se, bio skeptian glede njihovog znaaja. Lippens je elio znati bi li de Vaux potvrdio legitim nost pothvata, djelujui kao tehniki direktor naknadnih iskapanja, ako bi on uspio locirati pilju u kojoj su svici prvi put pronaeni. De Vaux je pristao. 24. sijenja, Lippens je osigurao potporu britanskog asnika koji je zapovijedao jednom brigadom jordanske Arapske legije, i, preko njega, potporu Lankestera Hardinga u Amanu. S Hardingovim blagoslovom, u Kumran je poslan arheolog, asnik britanske vojske, u potrazi za piljom. Njega su pratila i dva beduina iz Arapske legije, koji su 28. sijenja pronali pilju. U njoj su pronali i ostatke lanene tkanine u koju su svici bili umotani, te brojne komadie grnarije. Otprilike dva tjedna kasnije, poetkom veljae, u pilju su uli i Harding i de Vaux. Pronali su krhotine vie od etrdeset posuda, i ostatke trideset prepoznatljivih tekstova, kao i mnoge fragmente koje

nisu mogli identificirati. Prola su jo dva tjedna do pokretanja prve slubene arheoloke ekspedicije. U godinama koje su usljedile, trgovina i promet svicima postala je doista rairenim i unosnim poslom. Fragmenti su se krijumarili u prljavim lisnicama, kutijama cigareta, i drugim predmetima nainje nim za tu svrhu. Poele su se pojavljivati i krivotvorine, pa lukavim mjesnim trgovcima nije manjkalo lakovjernih kupaca. Sve to je nali kovalo drevnim pergamentima tisak je oznaio neobino dragocje nim. Kao posljedica toga, arapski su trgovci traili stotine, ak i tisuu funti, u vrijeme kada je hipoteka na kuu iznosila 1500 funti. Kada je mitropolit Samuel odnio svoje svitke u Sjedinjene Dra ve, jordanski je radio izvijestio kako je tamo za njih traio milijun dolara. Rastao je strah da svici nee biti kupovani samo u svrhu upot punjavanja privatnih zbirki i kao suveniri, ve i kao investicija. Budu i da su bili opasno krhki, svici su zahtijevali posebne svjetlosne i temperaturne uvjete, kako bi ih se ouvalo od daljnjeg propadanja. Na mnogima od njih proces propadanja ve je bio nezaustavljiv. Kako je cvjetalo crno trite, tako je rasla i vjerojatnost da e se jo vrijedniji materijal zauvijek i nepovratno izgubiti u rukama znanstvenika. Gerald Lankaster Harding iz Odjela za starine odluio je neto poduzeti. Zakljuio je kako je vanije spasiti svitke nego ustrajati na slovu zakona, stoga je usvojio politiku kupovanja svitaka i njihovih fragmenata u svakoj prilici kada je to bilo mogue. To je utjecalo na pravni poloaj svitaka, time to je pravo na njih preutno bilo priznato svakome tko bi ih imao u svome posjedu. U svojim pregovorima i transakcijama, Hardingovi su posrednici bili ovlateni zanemariti sva pitanja zakonitosti i (u izvjesnoj mjeri) cijene. On se i sam, budui da je teno govorio arapski, sprijateljio ne samo s preprodavaima, ve i s beduinima, a valja rei da je za sve to su ovi mogli pribaviti bio spreman platiti pristojan iznos. Mitropolit Samuel je, meutim, op tuen da je prokrijumario svoje svitke iz zemlje, i jordanska je vlada zahtijevala njihovo vraanje. No, tada je, naravno, ve bilo pre kasno. S vremenom su, meutim, beduini iz plemena Ta'amireh stekli neku vrstu monopola na lov u pilji. Kumransko je podruje bila faktina vojna zona, a Ta'amirehi su bili zadueni za njezino uvanje i odvraanje drugih plemena od potrage za svicima. Sve to bi Ta'amirehi pronali, odnijeli bi Kandou, koji bi ih za to nagradio.

Kando bi sve materijale odnio Hardingu i, zauzvrat, jednako tako bio nagraen. U listopadu 1951., lanovi plemena Ta'amireh stigli su u Jeru zalem s fragmentima svitka s novog nalazita. Otac de Vaux iz Biblij ske kole i Harding bili su odsutni, stoga su se Ta'amirehi obratili Josephu Saadu, direktoru Muzeja Rockfeller. Saad je zahtijevao da ga odvedu na mjesto pronalaska. Beduini su se povukli na vijeanje, ali se nisu vratili. Saad je nabavio dip, pismeno odobrenje od arheolokog asnika Arapske legije, i nekoliko naoruanih ljudi, te se uputio u prvi tabor Ta'amireha koji je mogao pronai izvan Betlehema. Sljedeeg je jutra, ulazei u Betlehem, ugledao jednog od ljudi koji su mu se dan prije obratili. Naoruan lukavstvom, Saad je odluio oteti beduina: Kako je dip usporavao, Saad je pozvao ovjeka neka prie blie i odmah ga poeo ispitivati o pilji. U Arapinovim se oima pojavio strah. Htio je otii, ali su s dipa skoili vojnici i zaprijeili mu put. Zatim su, na Saadov znak glavom, podigli ovjeka i silom ga ugurali u stranji dio kamioneta. Voza je dodao gas, i oni su se vratili istim putem kojim su i doli. Podvrgnut ovakvoj vrsti uvjeravanja, beduin je pristao na suradnju. Saad je pribavio pojaanje od vojne postaje koja se nalazila u blizini, i kontingent se uputio iz Wadi Ta'amireha ka Mrtvom moru. Kada je teren postao preteak za vonju, izali su iz dipa i odluili ostatak puta prijei pjeice. Hodali su sedam sati, dok nisu stigli do stijena koje su se uzdizale stotinama metara u visinu. Gore visoko, mogle su se nazrijeti dvije velike pilje iz kojih su sukljali oblaci praine - beduini su ve bili unutra, skupljajui sve to su mogli pronai. Na Saadov dolazak veina ih je pobjegla. Vojnici u Saadovoj pratnji ispalili su metke u zrak, i beduini su nestali. Jedna od dviju pilja bila je ogromna - 61 metar iroka i 36 do 48 metara visoka, proteui se nekih 477 metara duboko u unutranjost litice. Nakon toga Saad se vratio u Jeruzalem. Iscrpljen svojim pohodom (koji je ukljuivao i etrnaest sati hodanja) otiao je spavati. Probu dio se krajem dana i uvidio da su beduini po cijelom Jeruzalemu proirili vijest o otmici i zarobljavanju. Osvrnuvi se na ovaj do gaaj, netko je, komentirajui ga, primjetio kako je moda bilo

pogreno upotrijebiti silu: takav je postupak samo pridonio skrivanju svitaka, i uinio beduine jo nespremnijima na predaju onoga to su pronali. Saadova je ekspedicija dovela do otkrivanja etiri pilje kod Wadi Murabba'ata, tek neto vie od 17,5 kilometara juno od Kumrana, i otprilike 3 kilometra u unutranjosti od Mrtvog mora. Ovdje pro naeni materijal bilo je mnogo lake datirati i identificirati od onoga iz Kumrana, ali i od gotovo jednakog znaaja. Potjecao je iz ranog drugog stoljea posl. Kr., tonije, iz vremena pobune koju je u Judeji podigao Simeon bar Kochba, izmeu 132. i 135. godine. Bila su tu i dva pisma koja je potpisao i sam Simeon, pruajui nove podatke o logistici, sredstvima, i upravljanju pobunom koja je gotovo potpuno uspjela - Simeon je doista od Rimljana preoteo Jeruzalem, i oko dvije godine drao grad u svojim rukama. Prema Robertu Eisenmanu, ovaj je ustanak bio izravan nastavak dogaaja iz prolog sto ljea - dogaaja u koje su bile umijeane iste obitelji, vodila su ih ista naela, a moda je odreenu ulogu u tim zbivanjima imao i sam Isus. Ubrzo nakon otkrivanja pilja kod Murabba'ata, aktivnosti oko Kumrana doivjele su svoj vrhunac. Vrativi se iz Europe, otac de Vaux je zapoeo s iskapanjima, zajedno s Hardingom i petnaestoricom radnika. Radovi e se nastaviti i sljedeih pet godina, sve do 1958. Izmeu ostalih pronalazaka, iskopali su i kompleks zgrada u kojem je prepoznata esenska zajednica o kojoj je govorio Plinije. Plinije je nestao 79. godine posl. Kr., kada su u erupciji Vezuva pokopani Pompeji i Herkulaneum. Od njegovih je djela preivjela samo Povijest prirode koja se, meutim, bavi ne samo topografijom, ve i odreenim dogaajima u Judeji. Plinijevi su izvori nepoznati, ali njegovi se zapisi odnose na zauzimanje Jeruzalema 68. godine, stoga su morali biti sastavljeni neko vrijeme nakon toga. Svojevre meno je postojala i legenda, sada opovrgnuta, da je i Plinije, poput Josipa, pratio rimsku vojsku prilikom njezinog pohoda na Palestinu. U svakom sluaju, Plinije je jedan od rijetkih starih pisaca koji ne samo da izrijekom spominje esene, ve ih i zemljopisno vrlo odre eno smjeta na obale Mrtvog mora: Na zapadnoj strani Mrtvog mora, ali podalje od tekog obal nog zraka, nalazi se usamljeno pleme esena, koje se zadivlju jue uzdie iznad svih drugih plemena na svijetu, jer u njemu

nema ena, a njegovi su se lanovi odrekli svih tjelesnih elja; ne posjeduju novac, a drutvo im ini samo palmino drvee. Iz dana u dan pristiu im rijeke izbjeglica i ljudi umornih od ivota, koje su valovi sudbine donijeli k njima kako bi prihvatili njihove obiaje... Podno esena lei neka danji grad Engedi... A zatim dolazi Masada. De Vaux je shvatio da se ovaj tekst odnosi na Kumran, i pretpostavio da podno esena znai dolje, odnosno juno. Jordan, objasnio je, tee dolje, odnosno prema jugu, ka Mrtvom moru; ako bi tko nastavio dalje prema jugu, doista bi stigao na podruje nekadanjeg Engedija. Ostali su znanstvenici pobijali de Vauxovo miljenje, drei da se leati podno mora shvatiti doslovno - odnosno da je esenska zajednica bila smjetena na uzvisinama iznad Engedija. Bio Kumran doista Plinijeva zajednica ili ne, de Vauxa je to potaknulo na daljnje djelovanje. U proljee 1952., nastojao je beduine pridobiti za svoj plan izrade sistematinog nacrta svih pilja u blizini. Na nacrtima su od 10. do 22. oujka 1952. radili de Vaux s jo tri lana Biblijske kole, i William Reed, novi direktor Instituta Albright. Pratilo ih je dvadeset i etvero beduina, pod nadzorom trojice jordanskih i palestinskih arheologa. Ne treba uditi inje nica da su beduini obavljali sav teak posao, penjui se uz strme i opasne litice, istraujui unutranjost pilja. Arheolozi su radije osta jali u podnoju, izraujui popise, crtajui karte i zemljovide. Zbog toga istraivanje i nije donijelo mnogo ploda. Beduini su odluili ne otkrivati postojanje nekih od pilja koje su pronali. Nekoliko svitaka izalo je na vidjelo tek mnogo kasnije, a poznato je da jednog od njih beduini nikada nisu predali. Sve u svemu, istraivanje je obuhvatilo podruje od otprilike osam kilometara. Prema de Vauxu, ispitano je 267 toaka, a prema Williamu Reedu 273. De Vaux je zabiljeio 37 pilja u kojima se nala zila grnarija, dok je Reed zabiljeio 39. Slubeni zemljovid nainjen po okonanju ekspedicije, pokazivao je etrdeset pilja. Pronaene su krhotine vie od stotinu posuda, to je krajnje spekulativna brojka. Takve nepreciznosti tipine su za Kumranska istraivanja. Ali, ako je istraivanje iz 1952. godine bilo amatersko, ono je takoer iznjedrilo i jedno istinski vano otkrie. 20. oujka, dva dana prije konca ekspedicije, na mjestu oznaenom kao pilja 3, istrai-

vaki je tim pronaao dva svitka - ili, bolje rei, dva fragmenta istog svitka - od bakra. Njegov je zapis bio urezan u metal. Oksidacija ga je uinila suvie krhkim da bi se mogao odmotati, stoga se svitak morao razrezati u laboratoriju prije negoli je mogao biti proitan. Prole su tri i pol godine dok jordanske vlasti napokon nisu dale doputenje za ovakav postupak. Rezanje je obavljeno u Manchesteru, pod nadzorom Johna Allegroa, lana de Vauxovog tima. Prvi segment svitka dovrenje u ljeto 1955., a drugi u sijenju 1956. Pokazalo se da je svitak predstavljao popis blaga - zbirku zlata, srebra, obrednog posua i drugih svitaka. Oito je na poetku rimske invazije ovo blago bilo smjeteno u brojna tajna skrovita, a bakreni svitak (kako je kasnije nazvan) davao je preciznije informacije o sadraju i mjestu svakog skrovita. Tako, primjerice:
PREDMET 7. U pukotini Stare kue Prinosa, na Uzvisini lanca: ezdeset i pet zlatnih ipki.

Prema istraivaima, itavo je blago moglo iznositi oko ezdeset i pet tona srebra, i oko dvadeset i est tona zlata. Neki i danas sumnjaju u to da je blago ikada postojalo. Veina znanstvenika, meutim, sprem na je povjerovati da jest, i da svitak sadri toan popis dragocjenosti iz jeruzalemskog hrama. Naalost lokacije na koje upuuje svitak, vrijeme je uinilo beznaajnima, i protjekom dva tisuljea, nita od ovoga blaga nikada nije bilo pronaeno, iako su ga mnogi ljudi svakako traili. U rujnu 1952. godine, est mjeseci nakon slubenog istraivanja, otkriveno je novo nalazite svitaka. Bila je to pilja, otprilike 150 metara udaljena od kumranskih ruevina, na kojima su de Vaux i Harding 1951. vrili iskopavanja. Ovdje, na toci obiljeenoj kao pilja 4, zbilo se do sada najvee otkrie, za koje su, opet, bili zaslu ni beduini. Bit e potrebno nekoliko godina da se tamo pronaeni materijal uredi. No, do 1959. godine, veina je fragmenata bila sastavljena. itav posao odvijao se u jednoj velikoj prostoriji Muzeja Rockefeller, koja e kasnije postati poznata kao Scrollery (od 'scroll'; 'svitak', op. prev.). Muzej Rockefeller (slubeno mu je ime Palestinski arheoloki muzej) prvi je put otvorio vrata 1938. godine, za vrijeme britanskog

mandata, a izgraen je sredstvima doniranim od strane Johna D. Rockefellera. Muzej se nije sastojao samo od izlobenog prostora, imao je i laboratorije, fotografske mrane komore, a u njemu su bili smjeteni i uredi Odjela za starine. Neposredno prije svretka britan skog mandata, 1948. godine, muzej je predan meunarodnom odboru sastavljenom od predstavnika razliitih stranih arheolokih kola u Jeruzalemu, primjerice, francuske Ecole Biblique, amerikog Insti tuta Albright, i britanskog Drutva za istraivanje Palestine. Osam naest je godina Muzej Rockefeller postojao kao neovisna institucija. Svoj je status uspio zadrati i tijekom Sueske krize 1956., kada su njegovi brojni lanovi morali otii na poziv svojih zemalja. Jedine rtve krize bili su Gerald Lankester Harding, lien svoje dunosti direktora Odjela za starine, i sami svici. Za trajanja neprijateljstava, svici su odneseni iz Muzeja, poloeni u trideset i est kovega, i zakljuani u banci u Amanu. U Jeruzalem su se vratili tek u oujku 1957.; neki od njih bili su neznatno oteeni, s mrljama od vlage iz podruma. 1966. godine, meutim, Rockefeller je, zajedno sa svicima, slu beno nacionalizirala jordanska vlada. Ovaj e potez imati vrlo zna ajne posljedice. Njegova je zakonitost bila takoer upitna. Muzejski odbor, meutim, nije imao primjedbi. Naprotiv, predsjednik odbora premjestio je muzejska sredstva iz Londona u Aman. Time su svici, kao i muzej u kojemu su se nalazili, postali jordanskim vlasnitvom. Godinu dana kasnije, na Srednjem Istoku izbio je estodnevni rat, a jordanski je Istoni Jeruzalem pao u ruke izraelske vojske. 6. lipnja 1967., u pet sati ujutro, Yigael Yadin primio je obavijest kako je muzej okupirala izraelska paravojna jedinica. 1949. godine, Yigael Yadin postao je efom stoera Obrambenih snaga Izraela. 1952., dao je ostavku i studirao arheologiju na Hebrej skom sveuilitu. Doktorirao je 1955., na temu jednog od svitaka s Mrtvog mora. Iste je godine poeo predavati na Hebrejskom sve uilitu. Za boravka u Sjedinjenim Dravama, 1954. godine, gdje je odrao predavanje na Sveuilitu Johns Hopkins, upoznao je profesora Williama F. Albrighta, i upitao ga zato su Amerikanci objavili samo tri od etiri svitaka mitropolita Samuela. Albright je odgovorio da je mitropolit arko elio prodati svitke, te nije dopustio da se objavi i etvrti, sve dok se ne bi naao kupac za sve rukopise. Zar se u Sjedinjenim Dravama ne bi mogao pronai kupac, upitao je

Yadin: Zasigurno nije teko skupiti par milijuna dolara za takvu svrhu. Albrightov je odgovor bio zapanjujui. Svici e se, rekao je, vjerojatno prodavati i za jo manji iznos, moda pola milijuna dolara. Usprkos tome, inilo se da nijedna amerika institucija ili pojedinac nisu bili zainteresirani. U stvari, postojala su dva razloga ovakvoj malodunosti. Prvo, ve su postojali faksimili prva tri svitka, to je veinu amerikih istraivaa liilo potrebe za izvornicima. Jo vaniji je, meutim, bio pravni poloaj svitaka, obzirom na pitanje vlasnitva nad njima. Jordanske su vlasti oznaile mitropolita Samuela krijumarom i izdajnikom, tvrdei kako nije imao ovlatenje za iznoenje svitaka iz Jordana, a Amerikanci su, zbog objavljivanja prokrijumarenih tekstova, optueni za sudjelovanje u zloinu. Ne treba ni rei kako je ovo odvratilo mogue kupce, koji nisu eljeli izdvojiti poveliku svotu novca da bi se zbog toga upleli u zamrenu meunarodnu par nicu i, vrlo vjerojatno, na kraju ostali bez iega. Yadin, s druge strane, nije imao razloga bojati se Jordanaca. U tom trenutku odnosi izmeu Izraela i Jordana nisu mogli biti gori. 1. lipnja, Yadinu je telefonirao jedan izraelski novinar u Sjedi njenim Dravama, koji mu je obratio pozornost na oglas u Wall Street Journal-u. Yadin je odmah odluio kupiti svitke, no znao je da bi izravnim pristupom mogao sve ugroziti. Stoga se odluio na djelova nje iskljuivo preko posrednika, pa se na oglas javio jedan newyorki bankar. Dogovoren je sastanak za 11. lipnja 1954. Postignut je sporazum o cijeni od 250 000 dolara za etiri svitka, a pronaen je i bogati dobrotvor koji e omoguiti sredstva. Nakon brojnih frustrirajuih zastoja, transakcija je konano izvrena 1. srpnja, u hotelu Waldorf Astoria. Meu nazonima je bio i ugledni znanstvenik, pro fesor Harry Orlinsky, koji je trebao potvrditi izvornost svitaka. Kako bi otklonio bilo kakvo izraelsko ili idovsko zanimanje, Orlinsky se predstavio kao gospodin Green. Sljedeeg su dana svici izneseni iz podruma Waldorf Astorije, i odneseni u izraelski konzulat u New Yorku. Svaki je svitak zatim zasebno poslan natrag u Izrael. Yadin se kui vratio brodom, a ifri rana ga je poruka putem obavjetavala o sigurnom dolasku svakog pojedinog svitka. Pojedinosti transakcije uvane su u tajnosti jo sedam mjeseci. Tek je priopenjem za javnost 13. veljae 1955., obja vljeno kako je Izrael pribavio etiri svitka mitropolita Samuela.

Zajedno s tri svitka koja je prethodno kupio Sukenik, sada se nalaze u Hramu Knjige, posebno namijenjenom za njihovo uvanje. Krajem 1955., dakle, postojala su dva potpuno odvojena ruko pisna materijala, i dva potpuno odvojena tima strunjaka koji su ih prouavali. U zapadnom su Jeruzalemu Izraelci radili na svicima koje su pribavili Sukenik i Yadin. U Istonom Jeruzalemu, u Muzeju Rockefeller, djelovao je tim meunarodnih strunjaka kojim je rukovodio de Vaux. Meu grupama nije bilo nikakve komunikacije, niti su dolazile u doticaj jedna s drugom. Nitko nije znao ime drugi raspolae i to radi, osim ako bi kakva informacija pronala put do akademskih asopisa. U nekoliko su se sluajeva fragmenti istoga teksta nali i u izraelskim rukama i u Muzeju Rockefeller, to je, naravno, otealo stvaranje bilo kakve smislene slike o cjelini. Zbog toga su, to je jo smijenije, odreene osobe bile u iskuenju da poduzmu neto kako bi se domogle dijelia koji nedostaju. Bivi general-major, Ariel Sharon, izvijestio je kako su kasnih pedesetih on i Moshe Dayan izradili plan o tajnom pohodu na Rockefeller, koji se trebao odvijati kroz jeruzalemski kanalizacijski sustav.21 Dakako, plan nikada nije bio ostvaren. Meutim, 1967. godine, saznavi za osvajanje Muzeja Rocke feller, Yadin je smjesta odaslao trojicu svojih kolega iz Hebrejskog sveuilita, kako bi se uvjerili da su svici na sigurnom. Yadin je pre poznao znaaj onoga to se dogodilo. Budui da Muzej Rockefeller vie nije bio meunarodnom institucijom, ve jordanskom, on je imao prijei u izraelske ruke kao ratni plijen.

2. Meunarodni tim

U jednom interview-u poetkom 1968., Yigael Yadin je prepriao dogaaje iz 1967. Davidu Price-Jonesu. Tom je prilikom izjavio, kako je bio svjestan da su naokolo kruili i drugi svici, i da je Kando, preprodava iz Betlehema, umijean u trgovinu prvim pronaenim rukopisima, znao gdje se oni nalaze. Nekoliko lanova Hebrejskog sveuilita, u pratnji trojice asnika, na Yadinov su nalog otili u Betlehem, a Kando je s pratnjom odveden u Tel Aviv. Nakon peto dnevnog ispitivanja, konano im je predao svitke koje je est godina skrivao u svome domu. To se otkrie pokazalo iznimno znaajnim. Bio je to Hramski svitak, prvi put objavljen 1977. godine. Pryce-Jones je razgovarao i s ocem de Vauxom, koji je bio kraj nje ogoren onim to se dogodilo. Prema Pryce-Jonesu, de Vaux je Izraelce nazvao nacistima: Njegovo je lice pocrvenjelo kada je izjavio da e Izraelci iskoristiti osvajanje Jeruzalema kako bi sve svitke s Mrtvog mora premjestili iz Muzeja Rockefeller, i smjestili ih u svoj Hram Knjige. On se, takoer, bojao za vlastiti poloaj, kao i za svoj pristup kumranskim tekstovima, jer, kako je Pryce-Jones otkrio, otac de Vaux odbio je dopustiti bilo kojem idovu da radi na svicima u Muzeju Rockefeller. De Vauxov strah pokazao se neosnovanim. Zbog politikog i vojnog stanja nakon estodnevnog rata, Izraelci su bili zaokupljeni vanijim problemima. Yadin i profesor Biran, koji je od 1961. do

1974. bio direktor izraelskog Odjela za starine, bili su spremni odravati status quo, a de Vaux je zadrao nadzor nad svicima, uz uvjet da se ubrza njihovo objavljivanje. Godine 1952., u pilji 4 otkriveno je oko osam stotina svitaka. Zbog same koliine pronaenoga materijala, okupljen je meuna rodni tim, a svakom je njegovom lanu dodijeljen odreeni tekst na prouavanje, tumaenje, prijevod, i mogue objavljivanje. Nominal no djelujui pod nadzorom jordanskog Odjela za starine, timom je u stvarnosti, s gotovo apsolutnim ovlastima, rukovodio otac de Vaux. On je kasnije postao i glavni urednik konane serije svitaka s Mrtvog mora, izdanja u vie svezaka pod naslovom Otkria u judejskoj pustinji, koja je izdao Oxford University Press. Ugled na tome polju de Vaux e zadrati sve do svoje smrti, 1977. godine. Ronald de Vaux roen je 1903. u Parizu. Izmeu 1925. i 1928. studirao je u sjemenitu Saint Sulpice, usput uei arapski i aramejski. Godine 1929., pridruio se dominikanskom redu, pod ijim je pokroviteljstvom poslan u Ecole Biblique u Jeruzalemu, gdje je 1934. poeo redovito predavati, a od 1945. do 1968. bio je direktor kole. Izmeu 1938. i 1953. ureivao je i njezin slubeni asopis Revue Biblique. Za one koji su ga poznavali, de Vaux je bio upeatljiva i prodorna osoba. Taj strastveni pua neukroene brade, s naoalama i tamnom beretkom na glavi, svoju je bijelu redovniku halju nosio uvijek, ak i prilikom iskopavanja. Taj je karizmatini ovjek, poznat po svojoj snazi i entuzijazmu, bio i rjeit predava i matovit pripovjeda, posebno spretan u odnosima s javnou, to ga je uinilo idealnim zagovornikom pothvata u kojem je i sam bio angairan. Jedan od njegovih bivih kolega opisao nam je de Vauxa kao dobrog znan stvenika, iako ne i posebno dobrog arheologa. Ali, ispod te vidljive povrine, skrivao se nemilosrdan, uskogru dan, fanatian, i krajnje osvetoljubiv ovjek. Politiki, bio je desniar ski nastrojen. U mladosti je bio lan Action Francaise-a (Francuska akcija), militantnog katolikog i nacionalistikog pokreta koji je cvjetao u Francuskoj izmeu dva rata, i uzdigao kult krvi i zemlje, izraavajui simpatije spram diktatura u Njemakoj, Italiji, i, nakon Francovog uspona, u panjolskoj. Svakako, bio je nepodoban za rukovoditelja istraivanja svitaka s Mrtvog mora. U prvom redu, bio je ne samo katolik, ve i katoliki redovnik, to je vrlo malo moglo

doprinjeti ravnotei i nepristranom pristupu iznimno osjetljivoj, ak i opasnoj religioznoj materiji. tovie, bio je i neprijateljski raspo loen prema Izraelu kao politikom entitetu, nazivajui ga uvijek Palestinom. Njegov je osobni stav bio anti-semitski. Jedan od nje govih bivih suradnika posvjedoio je o de Vauxovom negodovanju, obzirom na injenicu da su njegova predavanja pohaali i Izraelci. Nakon razgovora s de Vauxom, David Price-Jones je izjavio: On je razdraljiv, pomalo luckasti grubijan. Prema Magenu Broshiju, sadanjem direktora izraelskog Hrama Knjige, de Vaux je bio gorljiv anti-semit i izrazito anti-izraelskog stava, ali i najbolji suradnik kojeg bi netko mogao poeljeti. To je, dakle, bio ovjek kojemu je povjerena odgovornost za svitke s Mrtvog mora. Godine 1953., odbor zakladnika Muzeja Rockefeller, iji je tadanji predsjednik bio de Vaux glavom, zatraio je imenovanja od razliitih stranih arheolokih kola - britanske, francuske, njemake i amerike - koje su djelovale u Jeruzalemu. Izraelci nisu bili pozvani, usprkos injenici da je i na Hebrejskom sveuilitu bilo vrlo kvalitetnih strunjaka. Svaka je kola bila zamo ljena za novani doprinos, kako bi se mogli pokriti trokovi rada. Prvi znanstvenik ije je imenovanje potvrdio de Vaux, bio je pro fesor Frank Cross, tada povezan s teolokim sjemenitem McCormick u Chicagu (McCormick Theological Seminary), i Institutom Albright u Jeruzalemu. Cross je bio Albrightov kandidat, a u Jeruzalemu je poeo raditi u ljeto 1953. Rukopisi njemu dodijeljeni sadravali su specifino biblijske tekstove pronaene u pilji 4 u Kumranu. Bili su to komentari razliitih knjiga Staroga zavjeta. Slian materijal povjeren je i monsignoru Patricku Skehanu, takoer iz Sjedinjenih Drava. U vrijeme svoga imenovanja bio je direktor Instituta Albright. Biblijska kola imenovala je oca Jeana Starckyja iz Francuske. On je tada radio u nacionalnom centru za znanstvena istraivanja (Centre Nacionale de la Recherche Scientifique). Jeanu Starckyju, kao strunjaku za aramejski, dodijeljen je materijal na aramejskom jeziku. Nijemci su imenovali dr. Clausa-Hunnoa Hunzingera, kojemu je dodijeljen jedan tekst poznat pod nazivom Ratni svitak, kao i odreeni tekstovi napisani na papirusu. On je kasnije napustio tim, a zamijenio ga je jo jedan francuski sveenik, otac Maurice Baillet.

Otac Josef Milik, poljski sveenik koji je doselio u Francusku, bio je drugi kandidat Biblijske kole, s kojom je bio i tijesno povezan. Kao ueniku i bliskom de Vauxovom suradniku, Miliku su povjereni posebno vani materijali. Oni su sadravali veu koliinu staroza vjetnih apokrifa, kao i pseudoepigrafske zapise - tekstovi u kojima e jedan kasniji komentator pokuati dati vanost vlastitim rijeima, pripisavi ih ranijim prorocima i patrijarsima. to je jo vanije, dio rukopisnog materijala inili su i takozvani sektaki zapisi, koji su se izriito odnosili na kumransku zajednicu, njezina uenja, obrede i ustrojstvo. Britanci su za svoga predstavnika u meunarodnom timu izabrali Johna M. Allegroa, koji je tada u Oxfordu radio na svome doktoratu, pod mentorstvom profesora Godfreya R. Drivera. Bio je jedini lan tima bez posebnih religioznih uvjerenja, ali i jedini psiholog meu njima, koji je iza sebe imao ve pet publikacija u akademskim aso pisima. Svoj je ugled, dakle, stekao i prije negoli je poeo raditi na svicima. Svi ostali bili su tada prilino nepoznati, a svoja su imena proslavili tek radom na dodijeljenim im tekstovima. Allegro je trebao prouavati biblijske komentare (koji su se, u stvari, pokazali sektakim zapisima poput onih na kojima je radio Milik), i korpus takozvane mudre knjievnosti - himni, psalama, misa i savjeta moralnog i poetinog sadraja. ini se da su Allegrovi tekstovi bili mnogo eksplozivniji negoli je itko u ono vrijeme mogao oekivati, a on sam bio je neka vrsta otpadnika. U svakom sluaju, nije ga pekla savjest zbog nepridravanja sporazuma kojeg je nastojao nametnuti de Vaux. Kako emo kasnije vidjeti, ubrzo e biti izbaen iz tima, a na njegovo mjesto doi e John Strugnell koji je takoer pripremao doktorat na Oxfordu. Strugnell je postao ueni kom Franka Crossa. Koji su kriteriji uzimani u obzir prilikom raspodjele materijala? To je pitanje putem telefona postavljeno profesoru Crossu. On je odgovorio kako je stvar bila rijeena raspravom, sporazumom, i blagoslovom oca de Vauxa: Odreene su stvari bile oigledne; oni meu nama koji su bili redovni profesori nisu se mogli baviti nepoznatim i sloenijim problemima. Stoga smo mi preuzeli biblijski, naj jednostavniji materijal, i radili na njegovoj identifikaciji i

svrstavanju. Ljudima kojima je strunost bila aramejski jezik, osobito Starckyju, dodijeljen je, naravno, materijal na aramejskom. Vodili smo se interesima pojedinih znanstve nika i mogunostima za istraivanje. O tome smo se brzo sporazumjeli i de Vaux je dao svoj blagoslov. Nije bilo gla sovanja ni sukoba. U sutini, tim je djelovao na osnovi sporazuma. Profesor Cross nam daje do znanja da je svaki lan tima znao to drugi rade. Sav je materijal bio izloen i rasporeen u jednoj pro storiji (Scrollery), i svatko je mogao vrljati naokolo i promatrati kako napreduju radovi njegovih kolega, i uzajamno si pomagati, ako bi kakav problem zahtijevao neiju posebnu strunost.* Meutim, to je takoer znailo da bi svi drugi smjesta saznali ako bi se u neijim rukama naao kakav kontroverzni materijal. Sa svoje strane, Allegro je do kraja ivota uporno tvrdio kako su njegovi kolege sustavno zatakavali vrlo znaajan i osjetljiv materijal, ili su, u najmanju ruku, odugovlaili s njegovim objavljivanjem. Jo jedan neovisni znan stvenik koji e se kasnije ukljuiti, ispriao je da mu je ezdesetih godina bilo reeno neka uspori, i namjerno odugovlai ne bi li se budale umorile i konano otile. De Vaux je elio, u najveoj moguoj mjeri, izbjei sramoenje kranskog establishmenta. Neki od kumranskih materijala predstavljali su upravo takvu vrstu mogue opasnosti. De Vauxu je svakako odgovarala injenica da se Muzej Rocke feller sve do 1967. nalazio na jordanskom teritoriju Istonog Jeruza lema. Izraelcima je bilo zabranjeno ulaziti u sektor, to je anti-semitu de Vauxu pruilo mogunost da u jo veoj mjeri iskljui izraelske strunjake, iako je njegov tim meunarodnih znanstvenika, barem
* Prostorija (Scrollery) u kojoj su se prouavali tekstovi imala je dvadesetak stolova na kojima su bili prostrti svici pritisnuti staklenim ploama. Fotografije iz pedesetih godina jasno ukazuju na nedostatak kontrole svjetlosnih i temperaturnih uvjeta prilikom rada s materijalom koji je ve u velikoj mjeri bio oteen; prozori su otvoreni, a zavjese lepraju na povjetarcu. Nita nije bilo uinjeno kako bi se iskljuili tetni utjecaji vruine, vlage, vjetra, praine ili izravne suneve svjetlosti. Danas je situacija mnogo drukija. Svici se uvaju u podrumskoj prostoriji pod posebnim utim svjetlom, a temperatura i vlanost se strogo kontroliraju. Svaki se fragment dri izmeu napetih povrina od tanke svile u posebnim plastinim okvirima.

teoretski, trebao odravati najiru raznolikost interesa i pristupa. Ako je politika drala Izraelce podalje od Istonog Jeruzalema, mogao im se putem fotografija ili na neki drugi nain omoguiti pristup materijalu, to se, meutim, nije ostvarilo. O tome smo razgovarali s profesorom Biranom, tadanjim upra viteljem izraelskog sektora Jeruzalema, i kasnijeg direktora izrael skog Odjela za starine. Izjavio je, kako su jordanske vlasti uporno odbijale dopustiti Sukeniku ili bilo kojem drugom izraelskom stru njaku ulazak u njihov sektor Jeruzalema. Kao upravitelj, Biran je de Vauxovom odboru predloio sastanak u izraelskom sektoru, jamei im siguran prolazak. Ponuda je bila odbijena. Biran je zatim predlo io da se pojedini svici ili fragmenti donesu u Istoni Jeruzalem, kako bi ih mogli prouiti izraelski strunjaci. I ovaj je prijedlog bio od bijen. Naravno da su mogli doi, zakljuio je profesor Biran, no, mislili su da samo oni imaju pravo na njih (svitke) i nisu ih eljeli dati nikome drugome u ruke. U ondanjoj politikoj situaciji, svici su bili od manjeg znaaja, stoga nije ni bilo slubenih pritisaka glede rjeavanja ovih akademskih nesuglasica. Situacija je postala jo apsurdnija obzirom na injenicu da su Izraelci, najprije na Hebrejskom sveuilitu, a zatim i u posebno za tu svrhu stvorenom Hramu Knjige, ve imali sedam vrlo znaajnih svitaka, od kojih je tri kupio Sukenik, a etiri Yigael Yadin. ini se da su Izraelci vie ili manje nastojali na vrijeme objavljivati rezultate svojih istraivanja. Napokon, oni su bili odgovorni Yadinu i Biranu, vladi, javnosti, i, konano, cijelom akademskom svijetu. Meutim, Rockefellerov se tim pokazivao u mnogo nepovoljnijem svjetlu. Potpomognut bogatim donacijama, oni su, neogranieni vremenom, uivali slobodu, doimljui se poput ekskluzivnog kluba samoproglaene elite, gotovo srednjovjekovne u svom stavu spram svitaka i monopolizaciji materijala. Prostorija u kojoj su provodili svoja istra ivanja imala je gotovo samostansko ozraje. To nas je jo jednom podsjetilo na Ecovo Ime Rue. Strunjaci kojima je bio doputen pristup pripisivali su si takve ovlasti i ugled, da je svatko izvana mo gao biti vrlo lako uvjeren u ispravnost njihovih postupaka. Profesor James B. Robinson (direktor drugog, jo odgovornijeg tima, koji je prevodio tekstove pronaene kod Nag Hammadija, u egipatskoj pustinji) rekao nam je: Rukopisna otkria bude najgore instinkte u inae normalnim znanstvenicima.

Meunarodni je tim ustanovio monopol ne samo na materijale, ve i na njihovo tumaenje. Godine 1954., kada je tim tek zapoeo sa svojim radom, jezuitski je znanstvenik, Roberth North, ve predvidio opasnost: Glede datiranja svitaka, ili, bolje reeno, trostrukog datiranja njihovog sastavljanja, prijepisa i pohrane, nedavno je po stignut odreeni sporazum koji je istovremeno uvjerljiv i uznemirujui. Uvjerljiv je, jer polazi od mnotva razliitih dokaza i prua radnu hipotezu kao temelj za raspravu. No, postoji opasnost od lane sigurnosti. Vano je naglasiti kako su sami dokazi vrlo krhki... Northova e se upozorenja, meutim, zanemariti. Tijekom sljedeeg desetljea, de Vauxov meunarodni tim u muzeju Rockefeller doista je nametnuo takav sporazum (kako su se izrazili North i Robert Eisenman), koji je za posljedicu imao strogo ortodoksno tumaenje, od kojeg je svako odstupanje bilo izjednaeno s herezom. S godinama je ova pravovjernost tumaenja postala jo dogmatinijom, a njezinu je sveobuhvatnost prvi put iznio na vidjelo otac Milik u svome djelu Dix ans de decouvertes dans de desert de Juda (Deset godina od otkria u judejskoj pustinji), koje je 1957. godine izdano u Francuskoj. Dvije godine kasnije, Milikovo je djelo s fran cuskog na engleski preveo jo jedan lan de Vauxovog meunarod nog tima, John Strugnell. Do tada se ve pojavila britanska verzija sporazuma, koja je objavljena 1958. pod naslovom The Ancient Library of Qumran (Drevna kumranska knjinica), Strugnellovog mentora, profesora Franka Crossa. Sporazumno tumaenje je uobli io i konano dotjerao otac de Vaux 1959. godine, nizom predavanja u Britanskoj akademiji, koja su 1961. objavljena pod naslovom L'archeologie et les manuscrits de la Mer Morte (Arheologija i ruko pisi s Mrtvog mora). Time su bile jasno izraene temeljne postavke sporazuma, a svatko tko bi ih se usudio izazvati, izlagao je opasnosti vlastiti ugled. Nakon de Vauxove smrti 1971., dogodilo se neto vrlo neobino. Iako nije, ni u kakvom pravnom smislu, bio vlasnikom svitaka, de Vaux je svoja prava prenio na jednog od svojih suradnika, oca Pierrea

Benoita, jo jednog dominikanca, kasnije, de Vauxovog nasljednika na elu meunarodnog tima i Biblijske kole. Za oca Benoita, inje nica da je nasljedio de Vauxova prava, privilegije i ovlasti na pristup i nadzor, bila je, akademski gledano, bez presedana. S pravnog, pak, stajalita, bilo je to u najmanju ruku nezakonito. to je jo zanim ljivije, akademski se svijet nije usprotivio ovoj transakciji. Kada smo upitali profesora Normana Golba s ikakog Sveuilita zato je tako sumnjiv postupak uope bio doputen, odgovorio nam je kako bi svako protivljenje predstavljalo izgubljeni sluaj. De Vauxov su primjer uskoro poeli slijediti i ostali lanovi nje govog tima. Tako je, primjerice, nakon smrti oca Patricka Skehana, 1980., prava na svitke u njegovoj skrbi naslijedio profesor Eugene Ulrich sa sveuilita Notre Dame u Indiani. Slino su i svici povje reni ocu Jeanu Starckyju postali nasljedstvom oca Emila Puecha iz Biblijske kole. Time su katoliki znanstvenici, u samom srcu meu narodnog tima, zadrali svoj monopol i nadzor, a sporazum nitko nije izazvao. Njihovi e se postupci dovesti u pitanje tek 1987., nakon smrti oca Benoita. Kada je otac Benoit umro, njegovim sljednikom na elu meu narodnog tima odreen je John Strugnell. Roen 1930. u Barnetu, u sjevernom Londonu, Strugnell je 1952. godine diplomirao, a zatim, 1955., i magistrirao na Jesus Collegeu u Oxfordu. Iako je zapoeo svoj doktorat na oksfordskom Fakultetu orijentalnih studija (Oxford's Faculty of Oriental Studies), nikada ga nije dovrio, stoga je 1958. njegova kandidatura propala. Godine 1954., primljen je u de Vauxov tim, te je otiao u Jeruzalem, gdje je ostao dvije godine. 1957., nakon kratkog boravka na Orijentalnom institutu Sveuilita u Chicagu (Ori ental Institute of the University of Chicago), vratio se u Jeruzalem, povezavi se s Muzejem Rockefeller, gdje je do 1960. radio kao epigrafiar. Iste je godine imenovan asistentom na Bogoslovnoj koli Sveuilita Duke (Duke University's Divinity School), gdje je radio kao profesor na Studiju Staroga zavjeta. Godine 1968., premjestio se na Harvardsku bogoslovnu kolu, kao profesor kranskih izvora. Njegovo imenovanje na elo meunarodnog tima nije prolo sasvim bez prigovora. Od 1967., izraelska je vlada bila zakonski ovlatena odobriti takva imenovanja. U sluaju oca Benoita, Izraelci se nisu previe trudili primjenjivati svoje ovlasti. Meutim, u Strugnellovom su sluaju prvi put istakli svoja prava na rukopisni

materijal. Prema rijeima profesora Shemaryahu Talmona, lana odbora koji je stavio veto na Strugnellovo imenovanje, izbor nije mogao biti potvren sve dok se nisu ispunili odreeni uvjeti. Izme u ostalog, Izraelce je zabrinjavao nain na koji su pojedini lanovi meunarodnog tima odluili igrati ulogu odsutnog gospodara. Od rata 1967. godine, primjerice, otac Starcky je odbijao stupiti nogom na izraelsko tlo. Otac Milik, de Vauxov najblii prijatelj i tienik, dugi je niz godina ivio u Parizu, a u svome je posjedu drao fotogra fije nekih od najznaajnijih rukopisa, kojima je samo on imao pristup. Nitko drugi nije smio fotografirati rukopisni materijal. Bez njegovog pristanka nitko, ak ni lanovi meunarodnog tima, nije smio objav ljivati bilo to u svezi s materijalom u Milikovoj skrbi. Koliko nam je poznato, on se nije nikada, jo od rata 1967., vratio u Jeruzalem kako bi nastavio s istraivanjem. Time Magazine ga opisuje kao neuhvat ljivog. asopis Biblical archeology Review (BAR), dva put je izvijestio kako Milik ak odbija odgovoriti i na pisma izraelskog Odjela za starine. Prema drugim znanstvenicima, kao i prema iroj javnosti, Milik se odnosio na nain koji se moe opisati samo kao krajnji prijezir. Kako bi stali na kraj takvom ponaanju, Izraelci su ustrajali da novi direktor istraivanja rukopisnog materijala provodi barem dio svoga vremena u Jeruzalemu. Strugnell, koji se ionako dvoumio oko svoga namjetenja na Harvardu, udovoljio je zahtjevu, odluivi da pola godine provodi u Biblijskoj koli u Jeruzalemu, u kojoj je imao i svoj stan. Meutim, propustio je ispuniti neke druge obveze. Nije objavio tekstove koji su mu bili povjereni, a na njegovo tumaenje jednog od tih tekstova - fragmenta koji se sastoji od svega 121 reda ekalo se vie od pet godina, no jo se uvijek nije pojavilo. U svezi s materijalom u svome posjedu, napiso je tek jedan lanak od 27 stra nica. Nevezano uz to, objavio je lanak o samarianskim zapisima, prijevod Milikove studije o Kumranu i, kako emo vidjeti, dugaku, ratobornu kritiku upuenu jednom od lanova meunarodnog tima koji se usudio izazvati sporazumno tumaenje. Za ovjeka koji je cijeli ivot posvetio radu na polju koje zahtijeva esta objavljivanja, nije se to inilo suvie dojmljivim. S druge strane, dopustio je oda branim studentima da na temelju odreenih izvornih tekstova izrade svoje doktorate i tako steknu ugled, istovremeno promovirajui svoga mentora i harvardsko Sveuilite.

Sve u svemu, pod Strugnellovim je nadzorom u meunarodnom timu i dalje sve teklo po starom. Zanimljivo je njihov napredak uspo rediti s onim znanstvenika koji su radili na drukijim tekstovima, takozvanim gnostikim evaneljima, pronaenima kod Nag Hammadija u Egiptu. Svici iz Nag Hammadija pronaeni su 1945., dvije godine prije otkria svitaka s Mrtvog mora. Do 1948., sve ih je kupio Koptski muzej u Kairu. U poetku je bilo pokuaja uspostavljanja monopola slinog onome na kumranskim rukopisima, i to opet od strane fran cuskih znanstvenika, zbog ega je rad na njima bio zaustavljen sve do 1956. godine. Kada je istraivanje napokon nastavljeno, prekinula ga je Sueska kriza. Meutim, nakon ovoga zastoja, svici su predani meunarodnom timu znanstvenika na prijevod i objavljivanje. elni ovjek toga tima bio je profesor James M. Robinson iz Instituta za starine i kranstvo pri Vioj koli u Claremontu u Kaliforniji. U razgovoru koji smo s njim vodili o timu zaduenom za kumranske tekstove, profesor Robinson je zajedljivo izjavio kako kumranski strunjaci vie ne moraju graditi svoje uglede - sve to oni mogu uiniti jest da ih srue. Za razliku od njih, profesor Robinson i njegov tim napredovali su zadivljujuom brzinom. U samo tri godine, znanstvenicima su bile dostupne brojne skice prijepisa i prijevoda. Do 1973., itava je knji nica iz Nag Hammadija postojala u grubom engleskom prijevodu, i slobodno kruila meu zainteresiranim istraivaima. 1977. godine, objavljena je itava zbirka pravila iz Nag Hammadija, u pretisku, kao i u popularnom izdanju, to ukupno ini etrdeset i est knjiga, uz nekoliko neidentificiranih fragmenata. Robinsonu i njegovom timu bilo je, dakle, potrebno svega jedanaest godina za objavljivanje svita ka iz Nag Hammadija. Uzmimo u obzir da je kumranskih rukopisa bilo mnogo vie i da su predstavljali mnogo sloeniji problem od onih iz Nag Hammadija. No, rezultati rada de Vauxovog meunarodnog tima i usprkos tome ne ulijevaju previe povjerenja. Prilikom svoga osnivanja 1953., tim je za svoju namjeru i cilj istaknuo objavljivanje svih svitaka iz Kumrana u konanim izdanjima koja su iz Oxford University Press-a trebala izai u seriji pod naslovom Discoveries in the Judean Desert of Jordan (Otkria u judejskoj pustinji Jordana). Prvi se svezak pojavio vrlo brzo, 1955., a bavio se fragmentima

pronaenima u kumranskoj pilji, sada slubeno nazvanoj pilja 1. No, sljedei se svezak pojavio tek est godina kasnije, 1961., ali se ovaj uope nije odnosio na tekstove iz Kumrana, ve na materijale pronaene u piljama oblinjeg Marubba'ata. Godine 1963., pojavio se i trei svezak koji se u prvom redu bavio fragmentima svitaka iz pilje 2, pilje 3 i pilja 5-10. Od tih je fragmenata najcjelovitiji i najznaajniji bio Bakreni svitak, pronaen u pilji 3. Osim onoga Bakrenog svitka, najdui je tekst iznosio tek neto vie od ezdeset redaka, a veina ih je imala izmeu etiri i dvanaest redaka. No, frag menti su iznjedrili i dva prijepisa Knjige jubileja. Prijepis istoga teksta kasnije e biti pronaen u Masadi, otkrivajui da su branitelji utvrde upotrebljavali isti kalendar kao i kumranska zajednica, istiui tako veu povezanost dvaju nalazita, negoli je to de Vaux bio spreman priznati. etvrti svezak Otkria u judejskoj pustinji objavljen je 1965. godine, a uredio ga je James A. Sanders. No, profesor Sanders nije bio lan de Vauxovog tima. On je prouavao svitke s tekstovima psalama, pronaenim do 1956. u blizini beduinske pilje 11, koji su s brojnim fragmentima doneseni u Muzej Rockefeller. Budui da nije bilo zainteresiranih kupaca, svici zu zakljuani u jedan od muzejskih sefova, kojemu je pristup bio svima zabranjen. Tamo su ostali sve do 1961., kada je Institut Albright konano bio u mogunosti da ih kupi, sredstvima pribavljenima od strane Kennetha i Elizabeth Bechtel iz Bechtel Corporation-a, gigantske amerike graditeljske tvrtke zainte resirane za Srednji Istok (iako ne i za Izrael), povezane s amerikom vladom, i barem na neki nain povezane s CIA-om. Djelo profesora Sandersa pojavilo se, tako, neovisno o okviru i rasporedu kojeg je ustanovio de Vauxov meunarodni tim. Meutim, cijelo se to vrijeme od oiju javnosti, kao i od akadem ske zajednice, skrivao najvei dio od najobilnijeg i najznaajnijeg materijala - onoga iz pilje 4, pravoga nalazita blaga. No, mali su dijelovi i golicavi fragmenti opet uspjeli pronai svoj put do znan stvenih asopisa. Ali, tek e se 1968. godine pojaviti prva, iako vrlo mala, slubena publikacija o nalazima iz pilje 4, i to na poticaj Johna Allegroa, otpadnika i heretika iz de Vauxovog tima. Kako je nastavljeno s odgaanjem u objavljivanju kumranskog materijala, a vrijeme izmeu objavljenih radova postajalo sve due, pojavile su se ozbiljne sumnje da neto nije sasvim u redu. Kritiari

su iznijeli tri posebne sumnje. Pretpostavili su da de Vauxov tim nalazi materijal suvie tekim i sloenim, ili da moda namjerno odu govlai, potiskuje, ili barem koi objavljivanje odreenog materijala u namjeri da dobije na vremenu. Konano, pretpostavili su da su lanovi tima jednostavno lijeni dokoliari, udobno zavaljeni u svojim sinekurama kojih se oigledno nisu tako brzo eljeli odrei. Naglasili su i da se na takav nain nije odugovlailo s materijalom koji se nalazio u izraelskim i amerikim rukama. Za razliku od de Vauxovog tima, ameriki i izraelski znanstvenici nisu gubili vrijeme, i vrlo brzo bi se njihovi materijali nali u tisku. esti svezak Otkria u judejskoj pustinji pojavio se tek 1977., devet godina nakon Allegrovog rada. Sedmi je svezak izaao tek 1982., a na osmi se ekalo sve do 1990., no, on se nije bavio kumranskim tekstovima. Kako smo prije naveli, grubi prijevodi pravila iz Nag Hammadija slobodno su kruili ve tri godine nakon otkria. U sluaju kumranskih tekstova, de Vauxov tim nije omoguio takav pristup grubim prijevodima, niti je to mogue danas. Svi tekstovi iz Nag Hammadija bili su objavljeni u roku od jedanaest godina. Blii se trideset i osam godina od kada je de Vauxov tim zapoeo s radom, a objavljeno je samo osam svezaka, to ini manje od dvadeset i pet posto ukupnog materijala koji se nalazi u njihovim rukama. to vie, kako emo vidjeti, od onoga to se doista pojavilo u tisku, malo je toga od istinskog znaaja. U interview-u objavljenom u New York Timesu, Robert Eisenman je govorio o tome kako je mali krug znanstvenika uspio generacijama dominirati jednim podrujem istraivanja (iako su na tome polju mnogi od njih bili godinama nedjelatni), i to kontrolom diplomskih studija, i postavljanjem svojih izabranika meu studentima i znan stvenicima na najutjecajnije akademske poloaje. Biblical Archa eological Review, ugledni asopis, kojeg je izdavao washingtonski pravnik, Hershel Shanks, opisao je de Vauxov tim voenim, u mjeri u kojoj se to moe ustvrditi, dogovorom, tradicijom, kolegijalnou i inercijom. Prema BAR-u oni koji su imali svitke, imali su nadzor nad priputanjem informacija, to im je donijelo ugled, mo i prekra san ego-trip. Zato ih kvariti? Na jednoj konferenciji o svicima, odranoj na Sveuilitu u New Yorku 1985., profesor Morton Smith, jedan od najuglednijih imena s podruja suvremenih biblijskih

studija, zapoeo je svoje izlaganje zajedljivom izjavom: Namjera mi je bila govoriti o skandalima vezanim uz tekstove s Mrtvog mora, no, oni su se pokazali suvie brojnima, predobro poznatima, i previe odvratnima. Kako su lanovi meunarodnog tima odgovorili na takve osude? Od izvornih lanova meunarodnog tima okupljenog 1953. godine, samo je troje danas ivih. Joseph Milik, koji je u meuvremenu na pustio sveeniki poziv, ivi u Parizu, kao neuhvatljivi usamljenik. Profesori John Strugnell i Frank Cross predavali su na Bogoslovnoj koli Sveuilita Harvard. Od njih dvojice, najpristupaniji je bio profesor Cross, koji je pristao razgovarati o odugovlaenjima u svezi s objavljivanjem kumranskih tekstova. U interview-u za New York Times priznao je kako je openito uzevi, napredak bio spor, i ponudio za to dva objanjenja. Veina je lanova tima, rekao je, bila redovnim profesorima, a u Jeruzalem su mogli dolaziti samo tijekom ljetnih praznika. Dodao je jo i to da su neobjavljeni svici fragmentirani u tolikoj mjeri da ih je vrlo teko sastaviti, a jo tee prevesti. To je najudesnija slagalica na svijetu, primjetio je jednom dru gom prilikom. Bilo bi, naravno, vrlo nerazborito potcjenjivati sloenost rada kojim su se bavili Cross i njegovi kolege. Bezbroj fragmenata kum ranskih tekstova doista ini zapanjujuu slagalicu. No, Crossova su obrazloenja i usprkos tome neuvjerljiva. Svakako je istina da se la novi meunarodnog tima bave pedagokim radom, stoga mogu samo ogranieno vrijeme provoditi u Jeruzalemu. No, Cross nije spomenuo da se danas veliki dio rada na svicima obavlja putem fotografija, stoga nije potrebno da istraiva bilo kamo putuje. tovie, suvremena bi fotografija sa svim svojim mogunostima rad na svicima uinila mnogo lakim i pouzdanijim od onoga na izvornim rukopisima. to se, pak, sloenosti ove slagalice tie, Cross je proturjeio vlastitoj tvrdnji. Davne 1958., pisao je kako je veina rukopisnih fragmenata, tada u rukama meunarodnog tima, bila identificirana jo u ljeto 1956. Prema rijeima Johna Allegroa iz 1964., prikupljanje i identifikacija materijala pronaenog u pilji 4, najbogatijem nalazitu, bili su, tijekom 1960. i 1961., gotovo zavreni. Taj zadatak nije uvijek bio tako teak kako bi se iz Crossovih tvrdnji dalo zakljuiti. U pismu Johnu Allegrou od 13. prosinca 1955., Strugnell je pisao kako je upravo bio kupljen (vatikanskim sredstvima) materijal pronaen u

pilji 4, vrijedan 3000 funti, te da je isti bio identificiran u jednom poslijepodnevu. Fotografiranje cjelokupnog materijala, dodao je, nee trajati dulje od tjedan dana. ak i prije negoli se ogrijeio o sporazum meunarodnog tima, Allegro je nastojao itavu stvar ubrzati, sumnjajui u valjanost razloga zbog kojih to nije trebalo initi. Samo da bi ga umirio, u svom pismu od 22. oujka 1959., de Vaux je izjavio kako e svi kumranski tekstovi biti objavljeni, a Otkria u judejskoj pustinji dovrena do sredine 1962. godine, datuma odreenog za Strugnellov zakljuni svezak. U istom je pismu de Vaux izjavio da e rad na izvornim tekstovima biti zavren do lipnja 1960., nakon ega e oni biti predani razliitim ustanovama koje su za njih platile. Danas, vie od trideset godina nakon de Vauxovog pisma, preivjeli iz meu narodnog tima, kao i njegovi novi lanovi, jo uvijek dre svitke vrsto u svome posjedu, ustrajui na potrebi za nastavljanjem istra ivanja. Vrijedi ponoviti kako je ono to je dobrovoljno objavljeno, u najveoj mjeri, od malog znaaja. Kumranski se tekstovi uglavnom svrstavaju u dvije skupine. S jedne strane, postoji korpus ranih prijepisa biblijskih tekstova, iji se podaci meusobno neznatno razlikuju. Oni su oznaeni kao biblij ski materijal. S druge strane, postoji korpus ne-biblijskog materi jala, koji uglavnom sadri do tada nepoznate dokumente, a moe ih se oznaiti kao sektaki materijal. Veina promatraa izvana, ne treba ni rei, odmah e pretpostaviti da je biblijski materijal mno go vaniji. Jednostavna rije biblijski potie asocijativne procese koji dovode do takvog zakljuka. Koliko je nama poznato, Eisenman je prvi primjetio, a svakako je bio i prvi koji je istaknuo ovaj sofizam, jer je biblijski materijal potpuno bezopasan i neprijeporan, te ne sadri nikakva velika otkrivenja. Njega ini tek poneto vie od samih prijepisa knjiga Staroga zavjeta, vie ili manje jednakih onima koje su ve poznate, s nekoliko manjih izmjena. U njemu nema nieg korijenilo novog. U stvari, najznaajniji su tekstovi dijelovi ne biblijskih, ve sektakih zapisa. Upravo se ovi tekstovi-pravila, biblijski komentari, teoloke, astroloke i mesijanske rasprave, odnose na uenja sekte koja je, navodno, postojala u Kumranu. Oznaiti ovaj materijal sektakim, znai vrlo vjeto i uinkovito od njega odvratiti panju. Time on dobiva znaenje idiosinkrazijske doktrine jednog ekstremnog, otpadnikog kulta, malobrojne i

beznaajne zajednice, odvojene od, navodno, glavne struje judaizma i ranog kranstva. Tako izmanipulirani, neupueni e prihvatiti sporazum, i sloiti se s tim da su lanovi kumranske zajednice bili takozvani eseni, i da eseni, iako zanimljivi kao marginalni fenomen, nemaju nikakvog stvarnog utjecaja na ira zbivanja. Kako emo i sami vidjeti, stvarnost je mnogo drukija, a olako odbaeni sektaki tekstovi pokazat e se zapisima zaista eksplozivnog sadraja.

3. Skandal o svicima

Ironino, to nije bio biblijski znanstvenik niti strunjak na tom podruju, ve netko izvana, tko je prvi zamijetio neto sumnjivo u svezi s poloajem meunarodnog tima. On je bio Edmund Wilson, ugledni ameriki knjievnik i kulturni kritiar, kojeg su upoznali mnogi britanski i ameriki studenti kroz njegov rad na podruju koje nema nikakve veze s Kumranom i Palestinom 1. stoljea. Poznat je po svom romanu I Thought of Daisy (Mislio sam na Daisy), a poseb no po djelu Memoirs of Hecate County (Memoari okruga Hecate), te kao autor Axel's Castle-a. (Axelov dvorac), originalne i pionirske studije o utjecaju francuskog simbolizma na knjievnost dvadesetog stoljea. Poznat je i po knjizi To the Finland Station (Ka finskoj postaji), prii o Lenjinovim spletkama i boljevikom preuzimanju vlasti u doba Ruske revolucije. Konano, poznat je i po grotesknoj literarnoj prepirci sa svojim nekadanjim prijateljem, Vladimirom Nabokovim, oko Nabokovog prijevoda Pukinova romana Evgenij Onjegin. Kako se moe vidjeti iz njegove svae s Nabokovim, Wilson se nije bojao skoiti u vode i izvan domaaja svoje slubeno priznate strunosti. No, moda su kumranska istraivanja zahtijevala upravo takvu vrstu nerazboritosti, i to od strane nekoga izvana, ovjeka sposobnog da privue panju javnosti. U svakom sluaju, Wilson je 1955. za New Yorker napisao podui lanak o svicima s Mrtvog

mora, koji je, po prvi put, uinio svitke udomaenim izrazom, i time probudio zanimanje cjelokupne javnosti. Iste je godine Wilson proirio svoj lanak i objavio ga kao knjigu, pod naslovom Svici s Mrtvog mora (The Scrolls from the Dead Sea). etrnaest godina kasnije, 1969., ovaj je tekst opet proiren, kako bi obuhvatio nove podatke, te se ponovno pojavio, i to u gotovo dvostruko opsenijem izdanju. Ovo je djelo i danas jedno od temeljnih i najpoznatijih istra ivakih radova o kumranskim svicima od strane jednog nestrunja ka. No, iako Wilson nije bio strunjak na podruju biblijske znanosti, on jednako tako nije bio ni neozbiljan amater. ak ni de Vauxov meunarodni tim nije mogao osporiti njegovu krajnju ozbiljnost. Wilson ih je, tako, u ime itateljske javnosti, mogao u odreenom smislu pozvati na odgovornost. Jo 1955., Wilson je zamijetio kako strunjaci ele odvojiti kumranske svitke od judaizma jednako kao i od kranstva. inilo mu se da ti strunjaci prosvjeduju i suvie otro, to je u njemu probudilo crv sumnje: im netko pokua pronai razloge prepirki izazvanih svici ma s Mrtvog mora, postaje svjestan odreene napetosti... No, ta napetost ne proizlazi samo iz problema vezanih uz datiranje, koje je u poetku izazivalo mnoge rasprave. Moda i sama suglasnost o datiranju ima u svojoj pozadini vee strahove od onih isto znanstvenih. Wilson je naglasio vezu izmeu svitaka i rabinskog judaizma u svome nastajanju, tijekom 1. stoljea posl. Kr., kao i slinosti s najranijim oblikom kranstva. Ukazao je i na izrazitu nevoljkost kranskih i idovski orijentiranih znanstvenika da potvrde postojanje tih oi glednih slinosti: eljeli bismo da se ovi problemi rijee; meutim, istovre meno nam se namee pitanje, nisu li znanstvenici koji rade na svicima - od kojih su mnogi pripadnici kranskih redova ili, pak, upueni u rabinsku tradiciju - na neki nai inhibirani prilikom rada na ovoj problematici zbog svojih religioznih osjeaja... Moe se osjetiti izvjesna nervoza, i oklijevanje da se odreeni predmet sagleda i smjesti u povijesne okvire.

U skladu s akademskim dekorom, Wilson je, naravno, bio vrlo taktian, iznijevi vrlo ozbiljnu optubu na krajnje diplomatski nain. On sam, meutim, nije oklijevao sagledati stvar i smjestiti je u povijesne okvire: U svakom sluaju, ako promatramo Isusa iz perspektive koju nam pruaju svici, moemo ui u trag drukijem slijedu dogaaja, i konano, dobiti smisleni uvid u dramu koja je svoj vrhunac doivjela u kranstvu.... [Kumranski] samo stan... moda je i vie nego Betlehem ili Nazaret, kolijevka kranstva. Na nesreu, za biblijsku je znanost, a posebice za znanost vezanu uz svitke, tipino da takve veze prepoznaju ne strunjaci na tom podruju, ve proniciljivi i obrazovani promatrai. Jer, Wilson je bio taj koji je dao preciznu i saetu sliku onoga to je meunarodni tim tako uporno nastojao izbjei. Na pristranost veine biblijskih znanstvenika ukazao nam je i Philip Davies, profesor na Biblijskom studiju pri sveuilitu u Sheffieldu, i autor dvije knjige o kumranskim nalazima. Kako je istaknuo profesor Davies, veina znanstvenika koja se bavila prouavanjem svitaka, bili su, i jo jesu, kranski orijentirani, oslanjajui se prven stveno na Novi zavjet. Brojni su, rekao je, meu njima, iji se istra ivaki rad ponekad bolno suprotstavljao njihovim najstrastvenijim osobnim uvjerenjima, te je postavio pitanje je li, u takvim sluaje vima, objektivnost doista mogua. Profesor Davies naglasio je i oduvijek prisutan problem mijeanja teologije s povijeu. I preesto se, - rekao je, Novi zavjet poduava ne samo kao prvo, ve i kao posljednje, kao doslovan i toan zapis o dogaajima iz 1. stoljea. Ako netko uzima Novi zavjet - evanelja i Djela apostolska - kao neprijeporne povijesne injenice, nemogue je, tada, gledati na svitke sa znanstvenom nepristranou. U stvarnosti, kranska doktrina diktira dnevni red. Budui da je Edmund Wilson bio outsider, meunarodni je tim mogao prema njemu zauzeti stav patronizirajue popustljivosti. On je uivao suvie veliki ugled da bi ga se moglo vrijeati, no, moglo ga se ignorirati ili prijezirno odbaciti kao inteligentnog i dobrona mjernog amatera, koji jednostavno nije razumijevao sloenost i

osjetljivost problema, koji, u svojoj navodnoj naivnosti, donosi nagle zakljuke. Mnogi su se znanstvenici, stoga, bojali iznositi svoja uvjerenja. Akademski su ugledi krhki, i samo najsmjeliji i najsigurniji pojedinci mogu sebi priutiti rizik da budu diskreditirani i izolirani usuglaenom kritikom paljbom od strane pristalica sporazuma. Svici su leno, primijetio je Shemaryahu Talmon, i sam ugledni izraelski profesor na tome podruju; a znanstvenici koji su ih monopolizirali bili su, zapravo, kabal. Meutim, ak ni takva zatvorena drutva nisu svemogua u sprjeavanju otpadnitva. Edmund Wilson je moda bio outsider, ali odmicanje od sporazuma meunarodnog tima postajalo je vidlji vim i unutar samog zaahurenog svijeta biblijske znanosti. Jo rane 1950., pet godina prije Wilsonove knjige, Andre Dupont-Sommer, profesor semitskog jezika i civilizacije na Sorbonne-i, odrao je javno predavanje koje je izazvalo senzaciju. Govorio je o jednom od nedavno prevedenih kumranskih tekstova, koji, kako je objasnio, opisuju svojevrsnu Sektu novog saveza, iji je voa, poznat kao Uitelj pravednosti, smatran mesijom, te je bio progonjen i muen, a umro je muenikom smru. Uiteljevi sljedbenici vjerovali su da je kraj svijeta neizbjean, te da e se spasiti samo oni koji vjeruju u njega. Iako s oprezom, Dupont-Sommer se nije ustezao izvui oi gledan zakljuak- da je Uitelj pravednosti umnogome bio, toni prototip Isusa. Ove su izjave izazvale oluju nezadovoljstva i kontroverzi. Isu sova jedinstvenost i izvornost smatrane su nedodirljivima, stoga je katoliki establishment, posebice onaj u Francuskoj i Sjedinjenim Dravama, oslobodio svoju kritiku artiljeriju. Dupont-Sommer, pomalo prestraen ovom reakcijom, u kasnijim je izjavama nalazio zaklon iza neto opreznije frazeologije. Svatko tko mu je bio naklo njen morao se, za neko vrijeme, pritajiti. Ipak, sjeme sumnje bilo je posijano, a jednom e donijeti i ploda. Sa stajalita kranske teo loke predaje, taj e plod biti posebno otrovan onda kada se rodi unutar samog meunarodnog tima, u najvanijoj prostoriji Muzeja Rockefeller. Meu znanstvenicima izvornog meunarodnog tima oca de Vauxa, moda je najdinaminiji, najoriginalniji, i najsmjeliji bio John Marco Allegro. U svakom sluaju, on je bio spontan i neovisan mislilac, koji

se najvie suprotstavljao politici zatakavanja. Roen je 1923., tijekom rata sluio je u Kraljevskoj mornarici, a 1947., godine, kada su pronaeni prvi svici s Mrtvog mora, upisao se na Manchester University gdje je studirao logiku, grki i hebrejski. Godinu dana kasnije, premjestio se na Semitski studij. Takoer se zanimao za filologiju, znanost o podrijetlu jezika, njegovoj strukturi i razvoju. Primijenivi svoju filoloku strunost na biblijske tekstove, ubrzo se uvjerio kako se Sveto pismo ne moe shvatiti doslovno, te se pro glasio agnostikom. U lipnju 1951., diplomirao je na orijentalnim studijima s najveim pohvalama, a sljedee je godine dobio i titulu magistra za svoj rad Lingvistika studija Balaamovih proroanstava u Knjizi Brojeva. U listopadu iste godine zapoeo je i svoj doktorat na Oxfordu, pod mentorstvom uglednog znanstvenika, profesora Godfreya R. Drivera. Godinu dana kasnije, Driver ga je preporuio meunarodnom timu koji je tada okupio de Vaux, te je Allegrou dodijeljen vrlo znaajan materijal otkriven u pilji 4 u Kumranu. U Jeruzalem je Allegro otiao u rujnu 1953. Do tada, on je ve imao iza sebe etiri lanka objavljena u akademskim asopisima, to je mnogo vie negoli se ijedan lan tima mogao pohvaliti. Godine 1956., Allegro je objavio knjigu Svici s Mrtvog mora (The Dead Sea Scrolls), kojoj je 1968. uslijedilo njegovo vlastito istraivanje vezano uz tekstove i fragmente iz pilje 4, obuhvaeno petim sveskom Otkria u judejskoj pustinji, u izdanju Oxford Uni versity Press-a. Tada je Allegro bio jedna od najcjenjenijih i najugle dnijih osoba na podruju biblijske znanosti. Ipak, on e nakon dvije godine napustiti svoje kolege iz meunarodnog tima, okrenuti lea akademskom svijetu, i dati otkaz na svoje mjesto na Sveuilitu u Manchesteru. Bit e, takoer, ocrnjen i diskreditiran. to se, zapravo, dogodilo? Uskoro je cjelokupnoj akademskoj zajednici, kao i meunarod nom timu, postalo jasno da je Allegro jedini meu njima koji je ne samo agnostik, ve i dovoljno smion da zanjie brod. Neogranien bilo kakvim osobnim religioznim uvjerenjima, objanjavao je stvari, esto nepromiljeno i naglo, onakvima kakvima ih je vidio. Ubrzo je izgubio strpljenje sa svojim kolegama koji su odbijali poduprijeti bilo kakvu teoriju, ili ak dokaz, koji bi se protivio opeprihvaenom stajalitu o kranskim izvorima. Posebno su ga ljutili uporni po kuaji odvajanja kranstva od svitaka i kumranske zajednice. On

je, naprotiv, neprestano isticao njihovu meusobnu povezanost, i upozoravao da bi ta veza mogla biti i vrom negoli je to itko bio spreman povjerovati, a kamoli se usudio pretpostaviti. Prva velika praina podignuta je 1956. godine, kada je Allegro pristao na tri kratka razgovora o svicima s Mrtvog mora, za jednu sjevernoenglesku radio-postaju koja ih je trebala emitirati 16., 23., i 30. sijenja. Postalo je jasno kako je njegova namjera bila ubrzati tempo istraivanja ubrizgavajui u nj element uzbuenja i kontro verzije. Mislim da bismo mogli oekivati vatromet, pisao je nepro miljeno Johnu Strugnellu, koji je tada bio u Jeruzalemu. Allegro nije ni slutio da e ova izjava uzbuditi itav Muzej Rockefeller kojim su dominirali katolici, te je nastavio rijeima: Nedavno prouavanje mojih fragmenata uvjerilo me da Dupont-Sommer i ne zna koliko je u pravu. U to je vrijeme Strugnell oito razmiljao o karijeri u Crkvi. Allegro ga je bockao: Da sam na tvome mjestu ne bih se previe zabrinjavao oko toga teolokog posla. Kada ja svoje zavrim, nee vie biti Crkve kojoj e se moi pridruiti. Prva i druga radijska emisija nisu privukle previe panje u Britaniji, no, o drugoj je pisao New York Times, koji je Allegra pogreno shvatio iznosei krive navode, izazvavi time brojne pole mike. Trei razgovor, emitiran 30. sijenja, bio je popraen lankom koji je 5. veljae objavljen u New York Timesu, a njegov je sadraj mogao izazvati samo senzaciju. Naslovljen TEMELJI KRANSTVA SA STAJALITA SVITAKA, lanak je izvijestio: Korijeni nekih kranskih obreda i uenja mogu se pronai u zapisima jedne ekstremne idovske sekte koja je postojala vie od stotinu godina prije roenja Isusa Krista. Ovakvo je tumaenje, koje se temelji na uvenoj zbirci svitaka s Mrtvog mora, ponudio jedan od sedmorice znanstvenika, lanova meunarodnog tima... John Allegro... prole je noi u radijskoj emisiji izjavio kako se povijesni temelj euharis tije, i barem jednog dijela Oenaa, kao i novozavjetnog uenja Isusa Krista, moe pripisati lanovima kumranske zajednice. Isti je lanak nagovijestio nadolazeu nevolju, citirajui katolikog znanstvenika koji je rekao kako se sada svako oruje ini dovoljno

opasnim da bi se moglo upotrijebiti protiv kranstva, pod uvjetom da se ono upotrijebi, kako bi se iskorijenilo vjerovanje u Isusovu jedinstvenost. Allegro je time zakoraio na doista osjetljivo podruje. 6. veljae, Time Magazine je objavio lanak pod naslovom Raspee prije Krista (Crusifixion Before Christ). Dva dana kasnije, The Times je izvijestio kako su trojica amerikih vjerskih poglavara; idov, katolik i protestant, udruili snage protiv Allegra i svakog pokuaja da se esene prikae prethodnicima kranstva. Sva su ova zbivanja pronala svoj put do de Vauxa, zajedno sa zahtjevom da se neto po tom pitanju i poduzme. Meutim, ini se da je Allegro bio gotovo naivno bezbrian. 9. veljae pisao je de Vauxu tvrdei kako je optuen da je izrekao zapanjujue stvari, od kojih su neke istinite, i doista zapanjujue, dok su druge jednostavno izmislili novinari. Ako pogledamo unatrag, vidjet emo kako Allegro nikada nije u potpunosti shvatio svu svetost i nedodirljivost ideje o Isusovoj jedinstvenosti, te da je samim time propustio sagledati do kuda su de Vaux i ostali lanovi meunarodnog tima bili spremni ii kako bi se ogradili od njegovog istog pristupa. Allegrova jedina stvarna pogreka bila je u tome to je od svojih kolega oekivao da e pri hvatiti njegove tvrdnje, te da nee dopustiti da ih vlastite religiozne sklonosti sprijee u njihovom prosuivanju. On sam je na vlastiti istraivaki rad gledao sa stajalita objektivnog znanstvenika, i nadao se da e i njegovi kolege jednako postupiti. Nevino bockajui Strugnella izjavom kako vie nee biti Crkve kojoj bi se ovaj mogao pridruiti, samo je potvrdio svoje uvjerenje o vanosti i znaaju materijala koji se nalazio u njegovim rukama, te svoje oduevljenje otkriem. 11. veljae, de Vaux je odgovorio Allegru, ne nalazei u svemu tome nita zabavnog. Svi tekstovi dostupni Allegru, rekao je, bili su takoer dostupni i drugim lanovima tima u Jeruzalemu. No, oni nisu uspjeli pronai nita to bi podralo Allegrovo tumaenje. U svome odgovoru, 20. veljae, Allegro je pokuao obraniti svoje stajalite, istovremeno nastojei izgladiti nesuglasice sa svojim kolegama i otkloniti daljnje javne polemike. Oprostit ete mi ako mislim da su svi na ovom svijetu potpuno poludjeli. Prilaem vam snimke radijskih emisija, i ako se, nakon to ih posluate, budete pitali oko ega je nastala takva guva, nai ete se u potpuno istom

poloaju kao i ja. Istiui i to da su Strugnell i Milik, navodno, pripremali opovrgavanje njegovih tvrdnji, komentirao je: Ne vodim nikakav rat protiv Crkve, a kada bih to i inio, budite sigurni da ne bih traio nikakve zaobilazne naine... Stojim iza svega to sam rekao u svoja tri razgovora, no, spreman sam povjerovati kako se moje rijei mogu i drukije protumaiti. 4. oujka, de Vaux je odgovorio upozorivi Allegra kako se opovrgavanje doista priprema. Meutim, ono se nee ograniiti samo na Strugnella, Milika, i akademska glasila. Naprotiv, ono e biti uoblieno u pismu upuenom The Times-u u London, koje e potpi sati svi lanovi meunarodnog tima. Umjesto da ga to uplai, Allegro je zauzeo borbeni stav. Ne birajui rijei, odgovorio je kako e pismo The Times-u biti vrlo zanimljivo Londonskoj javnosti koja nikada nije ula moje emisije: Ve sam vam ukazao na to da je ove emisije prenosila jedna lokalna sjevernoengleska postaja... Vi i vai prijatelji sada ete oigledno privui panju svih ljigavih novina u dravi na neto to ni novinari, a niti veina itatelja nikada nije ula, i zapoeti lov na vjetice... estitam. Ono to e se sigurno dogoditi jest da e se tisak, slutei nevolju, svaliti na me poput grabeljivca, elei saznati o emu se zapravo radi... Time e samo produbiti ono to se na povrini doimlje kao sukob izmeu klerika iz meunarodnog tima i jednog nepristranog lana. Nadalje, pozvao se na Edmunda Wilsona, i naglasio da bi se de Vauxov tim trebao itekako zabrinuti zbog sumnji koje je Wilson izrazio. U stvari, pokuao je upotrijebiti Wilsona kao sredstvo zastraivanja: Uzimajui u obzir ono to je Wilson ve rekao o nesprem nosti Crkve da objektivno pristupa ovim tekstovima, moete samo zamisliti to e se izroditi iz ovoga sukoba. Uz duno potovanje, moram vam naglasiti kao se ova Wilsonova besmislica ovdje uzima ozbiljno. Na svakom predavanju o svicima postavljaju mi se ista stara pitanja: Da li je istina da se Crkva boji... i moemo li biti sigurni da e sve biti objavljeno. Vama i meni to moe zvuati luckasto,

no, to je ozbiljna sumnja u glavama obinih ljudi... Ne trebam niti dodati kakav e uinak imati potpisi trojice rimokatolikih sveenika na dnu ovog pretpostavljenog pisma. Tada je ve bilo jasno da Allegro postaje nervoznim. 6. oujka, pisao je jo jednom lanu meunarodnog tima, Franku Crossu, kojemu je upravo bilo ponueno mjesto na sveuilitu Harvard: Jako mi je drago zbog Harvarda, i to ne samo zato to se itava stvar s kran stvom istroila. No, u istom pismu Allegro priznaje kako ga umara neprestana kritika paljba, te da se osjea, tjelesno i umno, na kraju svojih snaga. Svakako, nije elio da se objavi pismo koje bi ga javno udaljilo od ostalih lanova tima, i na taj nain bacilo sjenu na njegov ugled. Tada je, meutim, ve bilo prekasno. 16. oujka, 1956., pismo se pojavilo u New York Times-u, potpisano od strane Strugnella, oca de Vauxa, oca Milika, Skehana i Starckyja - veine glavnih faca iz meunarodnog tima: U posjedu gospodina Allegra ne nalaze se nikakvi neobjav ljeni tekstovi koji se razlikuju od onih iji se izvornici sada nalaze u Palestinskom arheolokom muzeju gdje mi radimo. U povodu navoda koji su se pojavili u tisku citirajui dijelo ve radijske emisije gospodina Allegra, ne moemo potvrditi nikakva njegova otkria. Nismo pronali nikakvo razapinjanje uitelja, nikakvo skidanje s kria, niti slomljenog tijela njihova gospodara nad kojim je trebalo uvati strau sve do Sudnjeg dana. Stoga, ne postoji nikakav jasno vidljiv esenski okvir u koji se uklapa Isus iz Nazareta, kako je, navodno, prema jednom izvjeu, rekao gospodin Allegro. Miljenja smo da je on po greno proitao tekstove, ili, pak, izgradio niz pretpostavki koje oni ne podravaju. Objavljivanje ovakve vrste optube, posebice u pismu The Times-u, vrlo je znakovito ponaanje. Ono jasno odraava zatvoreni krug znanstvenika koji su se udruili protiv jednog od svojih lanova. Prisiljen braniti se, Allegro je odgovorio vlastitim pismom upuenim

The Times-u, u kojem je objasnio i opravdao svoj poloaj: U frazeologiji Novog zavjeta pronalazimo mnogo slinosti s kumranskim zapisima, budui da je tamonja sekta takoer vjerovala u dolazak Davidova Mesije, koji e se u posljed njim danima uzdii sa sveenikom. U ovom smislu se Isus uklapa u jasan mesijanski (ne esenski kako sam bio po greno citiran) okvir. Nema nieg posebno novog ili zapanjujueg u ovoj ideji. To je vrlo razumna izjava i savim opravdani ispravak jednog pogre nog navoda. No, ona takoer upuuje na to da su Allegrovi kolege arko eljeli pronai bilo kakav izgovor da srue njegov ugled. U svakom sluaju, dodao je Allegro, istina je da me neobjavljeni materijal u mojoj skrbi uinio jo spremnijim prihvatiti odreene prijedloge koje su prethodno iznijeli drugi znanstvenici, a u svezi s onim to se inilo... nedovoljno utemeljenim. Prepirke i sukobi nastavili su se sve dok, konano, 8. oujka 1957., Allegro nije napisao ljutito pismo Strugnellu: Izgleda da jo uvijek ne shvaa to ste uinili poslavi pismo novinarima, u pokuaju da iskrivite rijei vlastitog kolege. Za ovakvo to jo nikada nisam uo. To je sluaj akademskog zabadanja noa u lea bez presedana. I, mome, ne optuuj me za pretjerano dramatiziranje itave stvari. Bio sam ovdje, u Engleskoj... Reuterov me ovjek toga jutra nazvao i rekao neto vrlo tipino: Ali, mislio sam da se vi znanstvenici drite zajedno!.... No, kada sam shvatio da ste citirali rijei koje nikada nisam izgovorio, zakljuak je bio jasan. Ovo pismo nije bilo u interesu znanosti, ve da bi se umirili strahovi rimokatolika u Americi... a sve se svelo na to da se vi, momci, niste sloili s mojim tumaenjem odreenih tekstova, gdje je mogunost da ja budem u pravu jednaka vaoj. Umjesto da o tome raspravljate u akademskim aso pisima i znanstvenim radovima, vi ste mislili da e biti lake ako utjeete na miljenje javnosti uputivi uvredljivo pismo novinama. I jo imate obraza nazvati to uenou. Dragi mome, jo si vrlo mlad, i mnogo toga treba nauiti.

Kako smo prije naveli, Allegro je bio i ostao prvi meu lanovima meunarodnog tima koji je objavio sav materijal njemu povjeren. S druge strane, John Strugnell, u skladu s go-slow politikom tima, nije objavio gotovo nita od velike koliine svoga materijala. Nje govo jedino vee djelo nosi naslov Biljeke na margini, a sadre 113 stranica kritika na raun Allegra, koje Robert Eisenman naziva ruenjem ugleda. teta je, u meuvremenu, ve bila uinjena. Pismo The Times-u, koje su potpisali de Vaux i trojica drugih klerika, otvorilo je prostor katolikoj propagandnoj maineriji, koja je zapoela sa sramoenjem i optubama. U lipnju 1956., primjerice, jedan je jezuitski kritiar objavio lanak u Irish Digest-u, pod naslovom Istina o svicima s Mrtvog mora, u kojem je napao Wilsona, Dupont-Sommera i, posebice, Allegra. Nastavio je, zatim, s neobinom izjavom kako svici iznenaujue malo doprinose naem znanju o idovskim uenjima izmeu, recimo, 200. pr. Kr., i poetka kranske ere. Svoj je lanak zakljuio u gorljivom tonu: Nije iz takve sekte 'Isus nauio kako postati mesijom'... upravo je iz takvog tla izraslo trnje koje je pokualo uguiti sjeme evanelja. Allegro je, tako, postao ne samo grijenim znanstvenikom, ve i pravim Antikristom. Jo se oluja nije ni stiala, a Allegro se ve upetljao u jo jednu kontroverziju, ovoga puta vezanu uz Bakreni svitak, pronaen 1952. u pilji 3 u Kumranu. Kako srno prije rekli, fragmenti koji su inili Bakreni svitak ostali su neotvoreni jo tri i pol godine od otkria. O njihovom se sadraju, u meuvremenu, nairoko spekuli ralo. Jedan je istraiva pokuao proitati ispupenja vidljiva s vanj ske strane svitka. inilo se da zapis govori o nekakvom blagu. Ova je pretpostavka u meunarodnom timu izazvala podsmjeh, meutim, pokazala se sasvim ispravnom. 1955., godinu dana prije njegove javne prepirke sa svojim kolegama iz meunarodnog tima, Allegro je o problemu Bakrenog svitka razgovarao s profesorom H. Wright-Bakerom iz Tehnolo kog koleda u Manchesteru (Manchester College of Technology). Wright-Baker je napravio stroj koji je tanki bakar mogao rezati na trake, ime je tekst postao itljivim. Prvi od dva fragmenta poslan je u ljeto 1955. u Manchester, i povjeren Allegru. Wright-Bakerov je stroj ispunio svoj zadatak, nakon ega je Allegro odmah zapoeo s

prevoenjem teksta. Sadraj fragmenta pokazao se toliko iznimnim, da ga je Allegro u poetku skrivao od drugih, ne otkrivajui ga ak ni Crossu ni Strugnellu koji su ga u svojim pismima molili za poje dinosti. Njegova tajnovitost sigurno nije pripomogla u poboljanju njihovih odnosa, no, Allegro je zapravo ekao da u Manchester stigne i drugi fragment svitka, mislei kako je svako djelomino ili preu ranjeno razotkrivanje moglo sve ugroziti. Jer, Bakreni je svitak sadravao popis tajnih skrovita u kojima je, navodno, bilo zakopano blago iz Jeruzalemskog Hrama. Godine 1956., u Manchester je stigao i drugi fragment. Ubrzo je bio otvoren i preveden. Oba su fragmenta, zajedno s prijevodima, zatim poslana natrag u Jeruzalem. Tek je tada zapoeo pravi zastoj. De Vaux i meunarodni tim bili su zabrinuti zbog tri stvari. Njihova je prva bojazan bila sasvim opravdana. Ako se sadraj svitaka javno obznani, i zaponu kruiti prie o zakopanom blagu, beduini e raskopati itavu judejsku pustinju, a veliki dio onoga to bi pronali moglo bi zauvijek nestati ili promaknuti znanstvenicima i dospjeti na crno trite. Neto slino se, zapravo, ve dogaalo. Prilikom otkria ili saznanja za mogue bogato nalazite, beduini bi nad njim razapeli svoje velike crne atore i opljakali ga, a zatim svoj plijen prodali preprodavaima starina. De Vauxa i meunarodni tim brinula je i mogunost da blago o kojemu govori Bakreni svitak doista postoji. Ako je ono doista bilo stvarno, tada bi neizbjeno privuklo panju izraelske vlade, koja bi, sasvim sigurno, na njega polagala pravo. Ne samo da bi takav sluaj otklonio svaki autoritet meunarodnog tima, ve bi takoer mogao dovesti do velike politike krize. Jer, dok je izraelsko pravo moglo biti sasvim utemeljeno, veina je blaga, kao i svitak koji na njega upuuje, bilo pronaeno na jordanskom teritoriju. tovie, ako je blago doista postojalo, bilo je i teolokih razloga za zabrinutost. De Vaux i meunarodni tim bili su skloni kumransku zajednicu opisivati kao izoliranu enklavu, koja nije imala veze s jav nim zbivanjima, politikim kretanjima, ili glavnim strujama u povi jesti 1. stoljea. Ako je Bakreni svitak zaista upuivao na mjesto gdje je lealo skriveno blago iz Jeruzalemskog Hrama, Kumran vie ne bi odgovarao ovome opisu. Naprotiv, veze izmeu Kumrana i Hra ma, kao sredita svih idovskih poslova, postale bi oigledne. Kum ran bi prestao biti zatvorenim i izdvojenim fenomenom, pokazujui se

kao dio neeg mnogo ireg, to bi moglo u velikoj mjeri utjecati na izvore kranstva. Ili, jo opasnije, ako se Bakreni svitak odnosi na stvarno blago, to je blago moglo biti samo ono izneseno iz Hrama u osvit pobune iz 66. god. posl. Kr. Ovo je moglo poremetiti sigurno datiranje i kronologiju koju je meunarodni tim uspostavio za itav rukopisni materijal. Zbog svih navedenih imbenika bilo je neophodno itavu stvar zatakati. Allegro je u poetku na to pristajao, mislei kako e odgoda u objavljivanju sadraja Bakrenog svitka biti samo trenu tana. Pristao je i na to da u svojoj knjizi koju je upravo pripremao ne spominje nita u svezi sa svitkom. Njegov opi uvod u kumranski materijal trebao je izai neto kasnije 1956. godine. U meuvremenu je dogovoreno da otac Milik pripremi konani prijevod Bakrenog svitka, kojeg je Allegro trebao popratiti jo jednom popularnom knjigom za iru javnost. Allegro je pristao na privremenu odgodu u objavljivanju sadraja Bakrenog svitka. Naravno, nije oekivao da e se ona produiti u nedogled. Jo je manje oekivao da e meunarodni tim umanjiti znaaj svitka odbacujui popis blaga kao puku izmiljotinu. Kada je Milik to doista i uinio, Allegro isprva nije posumnjao u postojanje kakve zavjere. U pismu jednom od svojih kolega, 23. travnja, 1956., izrazio je svoje nestrpljenje, ali i uzbuenje i optimizam, govorei o Miliku s nekom vrstom vitekog prijezira: Samo nebo zna kada e, ako e ikad, nai prijatelji u Jeru zalemu objaviti vijest o bakrenom svitku. To je doista fantas tino (Milik misli doslovno tako, no, on je glup). Zamisli u kakvoj sam agoniji, znajui da e izai moja knjiga, a da ga u njoj nisam niti spomenuo. Mjesec dana kasnije, Allegro je pisao Geraldu Lankesteru Hardingu, glavi jordanskog Odjela za starine, i de Vauxovom kolegi. Moda je Allegro osjetio kako se neto sprema, pa je, elei izbjei de Vauxa osobno, upozorio na to jednog ne-katolikog dunosnika. U svakom sluaju, ukazao je na mogunost da se, nakon izjave za tisak u svezi s Bakrenim svitkom, k njima slije rijeka novinara. Predloio je, stoga, da Harding, meunarodni tim, i svi koji su u to upueni, zbiju redove i usvoje zajedniko stajalite. 28. svibnja, Harding, kojega je u

meuvremenu o svemu izvijestio i upozorio de Vaux, uputio je pismo Allegru. Blago o kojemu govori Bakreni svitak, rekao je, ne ini se uope povezanim s kumranskom zajednicom, niti bi u njemu nave dena skrovita mogla doista postojati. Vrijednost popisanih predmeta bila je, jednostavno, suvie velika. Bakreni svitak je samo zbirka legendi o zakopanom blagu. etiri dana kasnije, 1. lipnja, dano je i slubeno priopenje za tisak koje je potvrdilo Hardingove izjave. Svitak, reeno je, sadri zbirku predaja o zakopanom blagu. ini se da je Allegro bio zapanjen ovakvim licemjerjem. 5. lipnja pisao je Hardingu: Nije mi sasvim jasno je li ova ala s 'predajama' neto to ste ti i tvoj prijatelj izmislili za tisak, vladu, beduine, ili mene osobno, ili, pak, u to doista vjerujete, Bog vas blagoslovio. Usprkos tome, i dalje je Hardinga smatrao moguim saveznikom protiv falange katolikih interesa. Zar Harding ne misli, upitao je da bi bilo dobro pustiti pokoju pravu informaciju o svitku? Sada je ve dobro poznato da je bakreni svitak potpuno otvoren u sijenju, a, usprkos tvojim pokuajima da to sprijei, dobro je poznato i da je moj prijevod odmah otiao tebi u ruke... Neto vie openitih poda taka... potedjelo bi nas mnogih glasina, koje su ve poprimile mra niju notu. Dodao je da e ljudi dobiti osjeaj da rimokatolika braa iz tima, koja su tamo u veini, pokuavaju neto sakriti. Isto je stajalite izrazio u pismu Franku Crossu, u kolovozu 1956. godine: Laiki su krugovi vrsto uvjereni da Rimska crkva, utjelovljena u de Vauxu i kompaniji, namjerava zatakati ovaj materijal. Obrativi se de Vauxu osobno, suho je primjetio, vidim da ste vrlo paljivo skrivali da je blago pripadalo Hramu. Allegro je isprva vjerovao da e se potpuni prijevod teksta Bakrenog svitka pojaviti vrlo brzo. Sada mu je ve moralo biti jasno da se to nee dogoditi. U stvari, proi e jo etiri godine prije objavljivanja prijevoda teksta, a i tada e ga izdati sam Allegro koji e u meuvremenu u potpunosti izgubiti strpljenje s meunarodnim timom. Allegro je jo uvijek elio da se njegova popularna knjiga pojavi nakon slubenog prijevoda, kojeg je trebao pripremiti otac Milik. Meutim, Milikov je prijevod iznenada i neoekivano pod vrgnut daljnjim odgaanjima, po svemu sudei namjernim. Allegro je bio zamoljen da u skladu s tim odgodi i vlastitu publikaciju. tovie, ova je molba, odaslana preko posrednika, u jednom trenutku bila popraena prijetnjama od strane lana meunarodnog tima, ije

ime ne moemo otkriti zbog pravnih razloga. Allegro je odgovorio: Kada mi je priopena, molbu su pratili i izrazi prilino udnih osjeaja koje, kako mi je reeno, dijelite i vi i oni u ije ime radite. ak mi se ini da je bilo i nekih prognoza o posljedicama, ukoliko ne udovoljim ovom zahtijevu. Primatelj pisma umilno je odgovorio neka se Allegro ne smatra rtvom progona. Kako je Allegro ipak odluio objaviti svoju knjigu, naao se u neugodnom poloaju, preduhitrivi rad svoga kolege. Time je meunarodnom timu pruio dodatne argumente koje je mogao upotrijebiti protiv njega, i jo se u veoj mjeri od njega ograditi. Milikov se prijevod pojavio tek 1962., dvije godine nakon Allegrovog, est godina od otvaranja Bakrenog svitka u Manchesteru, i deset godina nakon njegova otkria. U meuvremenu, krajem ljeta 1956., pojavila se Allegrova popu larna knjiga o kumranskom materijalu, Svici s Mrtvog mora, u kojoj su preueni svi podaci o Bakrenom svitku. Bilo je to pet mjeseci nakon bure koju su izazvale njegove radijske emisije. Kako je Allegro i predvidio, one su, a posebice pismo The Times-u, osigurale uspjeh knjige. Prvo izdanje od etrdeset tisua primjeraka rasprodano je u sedamnaest dana, o emu je Edmund Wilson oduevljeno go vorio na BBC-u. Knjiga Svici s Mrtvog mora, danas u svom drugom izdanju i devetnaestom tiskanju, jo je uvijek najbolji uvod u kumranski materijal. De Vaux nije dijelio ovo miljenje, stoga je Allegru uputio poduu kritiku. U svome odgovoru, 16. rujna 1956., Allegro je izjavio: Vi ste nesposobni objektivno gledati na kranstvo; to je alosno, ali i razumljivo obzirom na okolnosti. U istome pismu upuuje na jedan od tekstova koji se odnosi na sina Bojeg: Vi i dalje avrljate o onome o emu su razmiljali prvi idov ski krani u Jeruzalemu, a za to vrijeme nikome ne pada na pamet da je va jedini dokaz - ako se takvim moe nazvati Novi zavjet, toliko puta preraivana predaja iji dokazi ne bi izdrali ni dvije minute na sudu... to se tie... Isusa kao sina Bojeg i Mesije - to ni u jednom trenutku ne pori em; sada nam je poznato iz Kumrana da su oni Davidova Mesiju smatrali sinom Bojim, kojemu je Bog otac, no to ne dokazuje fantastinu tvrdnju Crkve po kojoj je Isus sam Bog. U njihovoj terminologiji nema proturjeja, ona se javljaju tek prilikom njezina tumaenja.

Iznijeli smo dokaze o namjernom odugovlaenju i znaaju neobjav ljenih kumranskih svitaka. Tekst na koji je upuivao Allegro, a govori o sinu Bojem, jo uvijek nije objavljen, usprkos njegovoj vanosti, ranoj identifikaciji i prijevodu. Tek e 1990. pojedini njegovi odlomci pronai put do BAR-a. Nakon svega to se dogodilo, Allegro bi bio iznimno naivan da je i dalje mislio kako e ga njegovi dotadanji kolege prihvatiti kao lana svoga tima. Meutim, upravo je tako Allegro razmiljao. U ljeto 1957., vratio se u Jeruzalem i tamo proveo cijeli srpanj, kolovoz, i rujan, radei u Muzeju Rockefeller na svome rukopisnom materijalu. Iz njegovih je pisama jasno da se doista osjeao dijelom tima, te da nije sumnjao u to da je sve u redu. Najesen je otputovao natrag u London, gdje je s BBC-em dogovorio snimanje televizijske emisije o svicima. U listopadu se vratio u Jeruzalem, zajedno s producentom i filmskom ekipom. Odmah su se uputili k Awni Dajaniju, jordanskom kustosu Muzeja Rockefeller, i jednom od Allegrovih najbliih prija telja. Sljedeeg ih je jutra Dajani odveo k de Vauxu kako bi se itava stvar pokrenula. 31. listopada Allegro je pisao Franku Crossu kojega je jo uvijek smatrao svojim saveznikom, i opisao mu to se dogodilo: Okupili smo se... i objasnili to smo eljeli uiniti, no, de Vaux je glatko odbio svaku suradnju. Neko smo vrijeme zurili otvorenih usta, dok Dajani i producent nisu odluili saznati o emu se radi. Sve me to prilino zapanjilo, jer, koli ko znam, sa svojim sam dragim kolegama, barem do izvjesne mjere, ostao u dobrim odnosima. Svakako, nije bilo nikakve gorine s moje strane, no, de Vaux je rekao kako je sazvao sastanak svojih znanstvenika, te da su se oni suglasili kako ne ele imati veze ni sa ime to je u svezi sa mnom! Moj prijatelj producent izveo je zatim staroga gospodina van, i potanko mu objasnio da u emisiji ne elimo dirati ni u kakve religiozne probleme, no, on (de Vaux) je bio vrlo odluan. Rekao je da, iako nas ne moe sprijeiti u snimanju kumranskog samostana, nee dopustiti da uemo i u Muzej. I dok je Allegro svime time bio prilino zbunjen, Awni Dajani je postajao ivan. On je, oigledno, emisiju vidio kao priliku za

promidbu Jordana - starine i turizam, i pokazao spremnost da upotrijebi svoj autoritet. Konano, on je bio slubeni predstavnik jordanske vlade, kojega ak ni de Vaux nije mogao zanemariti: im je mojim dragim kolegama postalo jasno da e emisija biti snimljena i bez njih... poeli su stavljati karte na stol. Nisu se protivili samoj emisiji, ve Allegru... Zatim su u na hotel pozvali taxi i producentu iznijeli ponudu - ako potpuno izbaci Allegra i za scenarista uzme Strugnella ili Milika, oni e tada suraivati... Jednog me dana, nakon povratka s iscrpljujueg posla u Kumranu, nazvao Awni i rekao da je, stigavi, pronaao poruku (anonimnu) u kojoj mu se nudi 150 funta ukoliko nas sprijei da otputujemo u Aman i snimimo tamonji Muzej. U istom je pismu Allegro pokuao nagovoriti da se pojavi u emisiji. Posavjetovavsi se s de Vauxom, Cross je odbio. Allegro se do tada prilino obogatio, i znao je tono u kojem se poloaju nalazi u od nosu na svoje bive kolege. Istoga je dana, osim Crossu, uputio pismo jo jednom znanstveniku, koji nije bio slubeni lan meu narodnog tima, ali mu je bilo doputeno prouavati svitke. Allegro mu je ispriao itav dogaaj, i rekao kako namjerava pokrenuti kampanju, za sada vrlo tiho, te slomiti kliku iz Muzeja i ubrizgati novu krv, kako bi se neto od Milikovih, Strugnellovih, i Starckyjevih materijala to skorije objavilo u privremenom obliku. Dva mjeseca kasnije, 24 prosinca 1957., pisao je istoj osobi izraavajui svoju zabrinutost: Iz naina na koji se planira objavljivanje fragmenata, vid ljivo je da nekatoliki lanovi tima bivaju izbaeni to je prije mogue.... Zapravo, koliina Milikovih, Starckyjevih i Strugnellovih materijala iz 4Q [materijala iz pilje 4], toliko je velika da mislim kako bi ih trebalo odmah smijeniti i dovesti nove znanstvenike koji e materijale brzo iznijeti na vidjelo. .. .Razvija se vrlo opasna situacija u kojoj se zanemaruje izvorna ideja o meunarodnoj urednikoj skupini koju povezuje zajedniki cilj. Svi se fragmenti ponajprije donose

de Vauxu ili Miliku, a njihov se sadraj, kao to je bio sluaj sa piljom 11, dri u potpunoj tajnosti, sve dok ga ova sku pina temeljito ne proui. Ovo je izvjee krajnje uznemirujue. Znanstvenici izvan meu narodnog tima ve su sumnjali da se tamo primjenjuje neki oblik nadzora i odabira. Allegro je samo potvrdio takve sumnje. Moemo se samo upitati, to se moglo dogoditi s kakvim fragmentom iji se sadraj protivio ustanovljenoj crkvenoj doktrini. Allegro je potom iznio svoj plan, iji je jedan dio ukljuivao i poziv znanstvenicima koji su mogli izdvojiti est mjeseci ili godinu dana, kako bi doli u Jeruzalem i zauzeli svoje mjesto unutar tima: Mislimo da bi trebalo ustanoviti pravilo o objavljivanju materijala im on u najveoj moguoj mjeri bude sabran, i osigurati njegove stalne i este publikacije u jednom aso pisu... Sprjeavanje objavljivanja fragmenata samo kako bi se izbjegla defloracija konanog izdanja ini mi se krajnje neakademskim, kao i udaljavanje sposobnih znanstvenika od fragmenata... Moda je za to postojao dobar razlog... dok smo bili na samom poetku, u fazi skupljanja komadia. No, sada, kada je veina posla obavljena, svatko bi mogao obja viti neki od zapisa, barem u preliminarnom obliku. Moda se nekome Allegro nee odmah svidjeti, budui da je svoju osobnost pokazao kroz svoja pisma. On je uobraen, drzak, i veselo ikonoklastian. No, nemogue je ne uvidjeti njegovo akademsko potenje. Moda je doista i bio egocentrian u svome uvjerenju da je njegovo osobito tumaenje kumranskih tekstova bilo valjano i od velikog znaaja. No, gore navedene izjave izraavaju poziv upuen akademskom svijetu u cjelini - poziv na otvorenost, estitost, dostu pnost i nepristranost. Za razliku od de Vauxa i meunarodnog tima, Allegro ne naginje tajnovitosti niti samovanosti. Ako i kuje zavjeru, ini to samo zato da bi svitke s Mrtvog mora pribliio svijetu i opravdao povjerenje u znanstvena istraivanja. Takva se tenja moe smatrati samo asnom i velikodunom. Allegrova estitost i velikodunost, meutim, nee biti nagra ene, a ak niti priznate. Film koji je zavren krajem 1957., prikazao

je BBC tek u ljeto 1959., i to u kasnoveernjem terminu koji je privukao mali broj gledatelja. Sasvim razumljivo, Allegro je do tada ve postao nemiran. 10. sijenja, 1959., nakon najnovijeg u dugoj seriji odgaanja, pisao je Avvni Dajanu: Dakle, opet su to uinili. BBC je ve peti put odgodio prika zivanje emisije o svicima... Sada vie nema nikakve sumnje u to da su de Vauxovi kompii u Londonu upotrijebili svoj utjecaj kako bi sprijeili emitiranje, ba onako kako je on i elio... De Vaux nee prezati ni pred ime samo da bi zadrao kontrolu nad rukopisnim materijalom. Ovako ili onako, on mora biti uklonjen sa svoga sadanjeg poloaja. Ako se neto i pojavi to bi moglo utjecati na rimokatoliku dogmu, uvjeren sam da svijet za to ne bi nikada ni saznao. De Vaux e ve nekako izmusti novac, i poslati plijen u Vatikan, da se tamo sakrije ili uniti.... Uvidjevi da je kratkorono rjeenje u nacionalizaciji Muzeja Rocke feller i svitaka od strane jordanske vlade, pokazao je sitniavost kojoj je i sam bio podvrgnut: Mogao bih ak i odati pokoju od zatakanih informacija, no, to u uiniti samo ako de Vaux pomisli da je pobijedio. Godine 1961., kralj Husein imenovao je Allegra poasnim savjetni kom za svitke pri jordanskoj vladi. Sluba, iako prestina, sa sobom nije donijela nikakvih stvarnih ovlasti. Tek e pet godina kasnije, u studenom 1966., jordanska vlada postupiti prema Allegrovom pri jedlogu i nacionalizirati Muzej Rockefeller. Tada e, meutim, ve biti prekasno. Za godinu dana e izbiti estodnevni rat, a muzej e zajedno sa svojim sadrajem prijei u izraelske ruke. Kao to smo ve prije naveli, Izraelu je bila potrebna meunarodna potpora, stoga nije elio riskirati izravan sukob s Vatikanom i katolikom hijerarhijom. Samo etiri godine prije toga, papa Ivan XXIII slubeno je i doktrinarno oslobodio idove od svake odgovornosti za Isusovu smrt, i izbrisao sve tragove antisemitizma iz rimokatolikog kanonskog prava. Nitko nije elio stati na put ovakvoj pomirbi. I Allegro je ve bio iscrpljen i razoaran svijetom profesionalne znanosti. Ve je due vrijeme razmiljao o tome da napusti akademiju

i uzdrava se iskljuivo pisanjem. elio se vratiti svome prvobitno odabranom podruju, filologiji, te je proveo pet godina radei na knjizi kao rezultatu onoga to je smatrao filolokim otkriem od velike vanosti. Godine 1970., pojavila se knjiga koja je nosila naslov Sveta gljiva i kri (The Sacred Mushroom and the Cross), djelo po kojemu je Allegro danas najpoznatiji, ali i gotovo svugdje odbacivan. Osnovna ideja Svete gljive i kria poiva na sloenim filolokim premisama koje nam je, kao i mnogim drugim komentatorima, teko prihvatiti. To je, meutim, nebitno. Znanstvenici stalno naginju tome da svoje teorije obrazlau premisama upitne valjanosti, te obino bivaju, u najgorem sluaju, ignorirani, ali ne i javno osramoeni. Ono to je Svetu gljivu i kri pretvorilo u skandal, bili su Allegrovi zakljuci o Isusu. Pokuavajui ustanoviti izvor svih religioznih uvjerenja i obreda, Allegro je izjavio kako Isus nikada nije postojao u povijesnoj stvarnosti, ve je bio samo slikom prizvanom u psihu pod utjecajem jedne halucinogene droge, psilocybina, aktivnog sastojka u halucinogenim gljivama. Kranstvo je, stoga, objasnio je Allegro, proizalo iz neke vrste psihodelinog iskustva, ritualistikog rite de passage-a, orgijastinog kulta magine gljive. Ako bi se izdvojili i smjestili u drukiji kontekst, Allegrovi za kljuci vjerojatno ne bi izazvali takvu buru. Ugledni su znanstvenici i prije Allegra propitkivali i sumnjali u postojanje povijesnog Isusa. Neki od njih to jo uvijek ine, iako su u manjini. Danas su svi viemanje sloni u pogledu injenice da su meu religijama, kultovima, sektama i kolama misterija na Bliskom Istoku barem u izvjesnoj mjeri bile u uporabi psihodeline i druge vrste droga, kao to su to svakako bile, i jo jesu, irom svijeta. Nije nezamislivo da su takve tvari bile poznate (a moda i upotrebljavane) judaizmu 1. stoljea, kao i ranom kranstvu. Prisjetimo se samo ozraja kasnih ezdesetih. Gledajui unatrag, danas o tome razmiljamo kao o takozvanoj kul turi droge, o miroljubivom ersatz misticizmu, o Kenu Keseyu i nje govim Merry Pranksters-ima, Tomu Wolfeu i The Electric Kool-Aid Acid Test-u, hipijima koji se povlae ulicama Haight-Ashburyja u San Franciscu, i njihovim love-ins-ovima i be-ins-ovima u Golden Gate Park-u. To je, meutim, samo dio slike, koji zasjenjuje istinsko oduevljenje i oekivanje koje je psihodelija pobudila ak i u mnogo sofisticiranijim i discipliniranijim umovima. Bilo je to uvjerenje, koje

su dijelili mnogi znanstvenici, neurolozi, biokemiari, akademici, psiholozi, lijenici, filozofi i umjetnici, da se ovjeanstvo doista nalazi pred vratima nekog izvornog epistemolokog proboja. Knjige poput Huxleyjevih Vrata percepcije (The Doors of Perception) uivale su ogromnu popularnost, ne samo kod buntovne mladei. Na Harvardu je Timothy Leary sa svojim objavama o novoj religiji jo uvijek djelovao vrlo uvjerljivo. Castanedina Uenja Don Huana nisu bila samo bestselerom, ve i priznatom aka demskom dizertacijom na kalifornijskom Sveuilitu. Psihodeline su se tvari uobiajile u medicinskoj praksi i psihoterapiji. Studenti bogoslovije u Bostonu sluili su misu pod utjecajem LSD-a, nakon ega je veina izjavila kako su doista doivjeli pojaan osjeaj svetog, i veu bliskost s boanskim. ak se i premijer Chistopher Mayhew, kasniji ministar obrane, dobrovoljno pojavio drogiran na ekranima dravne televizije, zurei poput sveca u voditelja, sa serafinskim osmjehom ovjeka upravo promaknutog u mudraca. Moemo shvatiti zato su akademska zajednica i kritiari s uasom reagirali na Allegrovu knjigu, iako Allegro nije odobravao mentalitet Haight-Ashburyja, a sam nikada nije ni puio ni pio. Sve u svemu, iako ne i zbog razloga koji se obino navode, Sveta gljiva i kri bila je izrazito ne-ortodoksna knjiga koja je kompro mitirala i Allegrov akademski ugled. Njezin je kritiar u The Times-u napao i Allegra osobno, lativi se amaterske psihoanalize ne bi li mu sruio ugled. ak su se i Allegrovi izdavai javno ispriali za objavljivanje knjige, pokajniki priznavi da je nepotrebno uvredlji va. 26. svibnja 1970., u jednom su pismu The Times-u etrnaestorica britanskih znanstvenika izrazili svoje neslaganje s Allegrovim zakljucima. Izmeu ostalih, svoj je potpis stavio i Geza Vermes iz Oxforda, koji se ve susreo s velikim dijelom Allegrovog rada na kumranskim rukopisima, i koji e se uskoro takoer aliti na odgaa nja od strane meunarodnog tima. Meu potpisanima je bio i profesor Godfrey Driver, nekadanji Allegrov mentor, koji je formulirao jo radikalnije tumaenje kumranskih tekstova, kakvo se ni sam Allegro nikada nije usudio iznijeti. Allegro je i dalje upozoravao javnost na odugovlaenje s objav ljivanjem rukopisa. 1987., godinu dana prije svoje smrti, izjavio je da su postupci meunarodnog tima jadni i neoprostivi, i dodao kako su njegovi bivi kolege godinama sjedili na materijalu koji je ne

samo od iznimnog znaaja, ve i krajnje osjetljiv u religioznom smislu: Nema sumnje... da dokaz koji pruaju svici potkopava jedinstvenost krana kao sekte... Zapravo, mi znamo ba sve o izvorima kranstva, ovi dokumenti doista podiu zavjesu. Inicijativa se sada nalazila u rukama nove generacije znanstvenika, kojoj je Allegro ostavio u zadatak da nastave njegovo istraivanje o podrijetlu mita i religije. Njegova djela koja su usljedila nakon Svete gljive i kria bila su dovoljno umjerena, no, za veinu itatelja, kao i za akademsku zajednicu, on e ostati otpadnikom, ovjekom koji je, prema podrugljivim rijeima The Times-a slijedio izvor kr anstva sve do jestive gljive. Allegro je umro iznenada, 1988., odbaen od svojih kolega, ali jo uvijek optimistian, energian i oduevljen vlastitim filolokim radom. Moda ga je pred kraj ivota utjeila injenica da su njegova upozorenja na nedostatke u radu meunarodnog tima ipak naila na odjek kod drugih. Godine 1956., Edmund Wilson je vrlo povoljno ocijenio Allegrovu popularnu knjigu o svicima s Mrtvog mora. Njegova vlastita knjiga, koja je 1969. doivjela novo izdanje, opsegom je gotovo dvostruko nadmaila prethodnu. Prema Wilsonu, situacija sa svicima vie nije bila pitanje napetosti i koenja; ona je sada poprimila razmjere zatakavanja i skandala: Jedan mi je katoliki znanstvenik rekao da je u poetku, glede svitaka, neka vrsta slubene politike vodila znanstvenike ka umanjivanju njihova znaaja. Sredinom sedam desetih, biblijski su znanstvenici poeli otvoreno govoriti o skandalu. ak su i najposluniji meu njima izrazili svoju zabrinutost. Meu najuglednijim imenima suvremene semitske znanosti jest i dr. Geza Vermes, koji je od 1951. godine objavljivao knjige i lanke o svi cima. On se u poetku nije protivio meunarodnom timu i njegovom radu. Meutim, poput mnogih drugih, i on je polako poeo gubiti strpljenje glede objavljivanja rukopisnog materijala. 1977. godine objavio je knjigu Svici s Mrtvog mora: Kumran u perspektivi (The Dead Sea Scrolls: Qumran in Perspective), u ijem je prvom poglav lju javno bacio rukavicu:

Trideset godina nakon to su prvi put ugledali svjetlost dana, svijet ima pravo upitati one odgovorne za objavljivanje kumranskih svitaka... to namjeravaju uiniti obzirom na ovako alosno stanje stvari. Jer, ukoliko se smjesta ne poduzmu drastine mjere, najvaniji i najdragocjeniji od svih hebrejskih i aramejskih rukopisnih otkria, mogli bi vrlo lako postati akademskim skandalom par excellence dvadesetog stoljea. Odan formi, meunarodni se tim na to nije osvrnuo. Gotovo deset godina kasnije, 1985., dr. Vermes ih je opet pozvao neka poloe raune, ovoga puta u The Times Literary Supplement-u: Prije osam godina opisao sam situaciju kao alosno stanje stvari i upozorio na to kako bi se ona mogla pretvoriti u akademski skandal par excellence dvadesetog stoljea, ukoliko se smjesta ne poduzmu drastine mjere. Naalost, to se nije dogodilo, a sadanji se glavni urednik fragmenata u meuvremenu javno oglasio kao ovjek koji sve kritike na raun odgaanja odbacuje kao neopravdane i nerazumne. U istoj je izjavi dr. Vermes hvalio Yigaela Yadina, koji je nedavno umro, zbog njegova nastojanja da se u najskorijem moguem vremenu objavi sav kumranski materijal u njegovom posjedu: Neka to bude podsjetnik svima nama, posebice onima koji nisu mogli odgovoriti na izazov njihova privilegiranog zadatka, da vrijeme istjee. U svojoj elji za izbjegavanjem poniavajuih sukoba, dr. Vermes se ovdje i zaustavio. Kao i prije, meunarodni se tim nije obazirao na njegove komentare. Takva je situacija za dr. Vermesa morala biti posebno neugodna. On je priznati strunjak na tome polju, koji je objavio prijevode svitaka koji su pronali svoj put do javnosti, primjerice, onih objavljenih pod izraelskim pokroviteljstvom. On je, svakako, u jednakoj mjeri sposoban za rad na neobjavljenom kumranskom materijalu, kao i bilo koji lan meunarodnog tima, a vjerojatno i jo upueniji od veine njih. Usprkos tome, itave mu je ugledne akademske karijere bio onemoguavan pristup rukopisima. Nije mu bilo doputeno ak ni pogledati materijal.

Za to su vrijeme znaajni dokazi i dalje ostajali prekriveni velom. Mi sami moemo posvjedoiti o vanom materijalu koji, iako nije bio stvarno zatakan, nije bio ni javno objavljen. U studenom 1989., primjerice, Michael Baigent je posjetio Jeruzalem i sastao se s lano vima sadanjeg meunarodnog tima. Jedan od njih bio je otac Emile Puech, mladi okrunjeni vladar Biblijske kole, koji je naslijedio fragmente svitaka prethodno dodijeljenih ocu Jeanu Starckyju, kao i materijal nepoznatog podrijetla. U jednom je razgovoru otac Puech objavio tri vana otkria: 1. On je oigledno pronaao nove veze izmeu svitaka i Propo vijedi na Gori, ukljuujui i svjee i znaajne podatke o siromanima duhom. 2. U Poslanici Barnabinoj, apokrifnom kranskom tekstu koji se spominje ve u 2. st. posl. Kr., Puech je pronaao citat, do tada nepoznat, a koji se pripisuje neznanom proroku. Citat se, kako se pokazalo, pojavio na jednom od svitaka s Mrtvog mora, to upuuje na to da je autor Poslanice Barnabine bio lan kumranske zajednice, ili je, pak, imao pristup njoj i njezinim uenjima. Bila je to neprijeporna veza izmeu Kumrana i kranske predaje. 3. U djelu sv. Justina muenika, kranskog pisca iz 2. stoljea, Puech je pronaao jo jedan citat koji izravno proizlazi iz kumranskih svitaka. Mi ne skrivamo nita, odluno je tvrdio Puech. Objavit emo sve. Koliko je nama poznato, meutim, nita od otkria o kojima nam se u razgovoru povjerio Puech, nije se pojavilo u tisku, a ini se da i nee, barem ne tako skoro. S druge strane, nedavno su poele curiti informacije koje upuuju na to da se odreena vrsta materijala i dalje prikriva. Taj je podatak, koji se 1990. pojavio na stranicama BAR-a, povjeren od strane neimenovanog znanstvenika kojega je oito muila savjest. On navodi fragment jednog kumranskog svitka koji je vrlo slian odlomku iz Evanelja po Luki. Govorei o Isusovom skorom roenju, Luka (Lk, I: 32-5) pria o djetetu koje e biti prozvano Sinom Najuzvienijeg i Sinom

Bojim. Kumranski fragment iz pilje 4 takoer govori o dolasku onoga koji e po svome imenu biti... pozdravljan [kao] Sin Boji, a oni e ga zvati Sinom Najuzvienijeg. Ovo je, kako istie BAR, izvanredno otkrie, po prvi se put izraz Sin Boji pojavljuje u jednom palestinskom zapisu izvan Biblije. Koje su god okolnosti dovele do objavljivanja ovoga fragmenta, on proizlazi iz rukopisnog materijala kojega je do sada strogo nadzirao i prikrivao neuhvatlji vi otac Milik.

4. Protivljenje sporazumu

Edmund Wilson, John Allegro i Geza Vermes optuili su meuna rodni tim za zatakavanje, odugovlaenje i odgaanje objavljivanja rukopisnog materijala iz Kumrana, te za uspostavu akademskog monopola na svicima s Mrtvog mora. Wilson i Allegro osudili su uporne pokuaje tima da odvoji kumransku zajednicu od takozvanog ranog kranstva. Sva su se trojica, meutim, sloila s ostalim postavkama meunarodnog tima. Prihvatili su, primjerice, datiranje svitaka s Mrtvog mora kao predkranskih. Prihvatili su, takoer, i pretpostavku da su lanovi kumranske zajednice bili eseni. Konano, sloili su se i s time da su eseni iz Kumrana, prema Plinijevom, Filonovom i Josipovom opisu, bili povueni i miroljubivi askete, odvo jeni od vladajue struje drutvene, politike i religiozne misli. Ako je kranstvo doista na neki nain bilo povezano s kumranskom za jednicom, tada se ono pokazalo manje izvornim negoli se do sada vjerovalo. Kranstvo je svoje podrijetlo moglo traiti u Kumranu, jednako kao to je ustanovljena doktrina njegove temelje postavila u konvencionalnom starozavjetnom judaizmu. Osim toga, nije bilo nikakvih posebnih razloga zbog kojih bi netko mogao izmijeniti svoje vienje ili ideju o kranstvu. ezdesetih je godina, meutim, akademsko protivljenje spora zumu meunarodnog tima postalo sve glasnije, i to iz drugog smjera. Propitkivanje sporazuma postat e tada jo radikalnije od svega to

su iznosili Wilson, Allegro i Vermes. Ono e dovesti u pitanje ne samo datiranje kumranskih svitaka kakvo je ustanovio meunarodni tim, ve i navodno esenski karakter kumranske zajednice. Ljudi odgovorni za ove kritike bili su Cecil Roth i Godfrey Driver. Cecil Roth je vjerojatno bio jedan od najuglednijih idovskih povjesniara svoga vremena. Nakon slube u britanskoj vojsci, tijekom Prvog svjetskog rata, doktorirao je na Merton College-u u Oxfordu kao povjesniar. Nekoliko je godina bio predava na idov skom studiju u Oxfordu - mjestu koje danas zauzima Geza Vermes. Bio je plodan pisac, s vie od est stotina objavljenih radova, te glavni urednik Encyclopaediae Judaicae. Uivao je ogromni ugled u akademskom svijetu, a posebice je bio poznat kao strunjak za idovsku povijest. Godfrey Driver bio je osoba slinih akademskih kvaliteta. Poput Rotha, i on je sluio u britanskoj vojsci tijekom Prvog svjetskog rata, sudjelujui i u borbama na Srednjem Istoku. I on je predavao u Ox fordu, na Magdalen College-u, postavi 1938. profesorom semitske filologije. Do I960., tri puta je predavao i kao profesor hebrejskog jezika. Bio je pridrueni direktor tima koji je prevodio Stari zavjet za New English Bible. Kao to nam je ve poznato, bio je mentor Johna Allegroa, te ga je preporuio meunarodnom timu. Jo od prvih otkria svitaka s Mrtvog mora, profesor Driver je savjetovao panju prilikom njihovog datiranja kao pretkranskih. U pismu, 23. kolovoza 1949. upuenom The Times-u, upozorio je na opasnost da se takvo datiranje kumranskih svitaka openito prihvati prije negoli ga se podvrgne kritikom ispitivanju. U istom je pismu izjavio: Vanjski dokaz... o pretkranskom podrijetlu krajnje je nesi guran dok svi unutarnji dokazi ukazuju na suprotno. Driver je vidio rizik u pouzdavanju u tonost vanjskog dokaza, odnosno, arheolo gije i paleografije, smatrajui kako bi se vie panje trebalo pokloniti ispitivanju unutarnjeg dokaza, odnosno, sadraja samih svitaka. Na temelju takvog dokaza on e kasnije i zakljuiti da svici s Mrtvog mora potjeu iz 1. stoljea kranske ere. Za to je vrijeme Cecil Roth provodio vlastito istraivanje, te je 1958. godine objavio rezultate svoga rada u djelu naslovljenom Povi jesna pozadina svitaka s Mrtvog mora (The Historical Background of the Dead Sea Scrolls). Povijesna pozadina, objasnio je, nije bila pretkranska, ve je, naprotiv, obuhvaala vrijeme pobune u Judeji,

izmeu 66. i 74. god. posl. Kr.. Poput Drivera, i Roth je tvrdio da su sami tekstovi svitaka mnogo pouzdaniji vodi od arheologije ili paleografije. Oslanjajui se i sam na njih, razvio je brojne teze koje, ne samo da su se suprotstavljale sporazumu meunarodnog tima, ve su i razljutile njegove brojne katolike lanove. Iz konteksta jednoga od zapisa, primjerice, zakljuio je kako napadai, koje kumranska zajednica smatra svojim neprijateljem, mogu biti samo Rimljani, i to Rimljani iz doba Carstva, a ne iz vremena Republike. Pokazao je, takoer, da militantni nacionalizam i mesijanski ar imaju mnogo vie slinosti sa zelotima koje je opisao Josip, negoli s esenima koje opisuje predaja. Priznao je da su izvornu kumransku zajednicu mogli osnovati tradicionalni eseni, no, ako je tome bilo tako, obrazlagao je dalje Roth, oni su napustili to podruje nakon njegova unitenja, 37. god. pr. Kr.. Oni koji su se tamo naselili nakon 4. god. pr. Kr., i kasnije pohranili svitke, nisu uope bili eseni, ve zeloti. Svoju je tezu proirio nastojei uspostaviti veze izmeu kumranske zajednice i neustraivih branitelja Masade, smjetene 48 kilometara juno od Kumrana. Treba li rei da su takve tvrdnje izazvale bijesne kritike. U de Vauxovom meunarodnom timu, jedan od de Vauxovih suradnika, Jean Carmignac, osvrnuvi se na Rothovu knjigu, primijetio je da Roth ne proputa nijednu priliku kako bi tijesno povezao Masadu s Kumranom, no, to je samo jedna od slabosti njegovih teza. ak i kad je Yigael Yadin, osam godina ranije, prilikom iskopavanja kod Masade pronaao svitke identine nekima pronaenim u Kumranu, meunarodni je tim odbio razmotriti Rothovu tezu. Bilo je sasvim jasno da je neka vrsta veze izmeu Kumrana i Masade morala posto jati, no, meunarodni je tim, ija je logika bolno posrtala pred ovom injenicom, i usprkos tome ustrajao na samo jednom moguem objanjenju - neki od esena iz Kumrana zacijelo su napustili svoju zajednicu i pridruili se obrani Masade, donijevi svoje svete tekstove sa sobom! to se tie Masade, Roth je bio osveen Yadinovim iskapanjima. No, on je bio prilino sposoban i sam voditi svoje bitke. U jednom lanku, objavljenom 1959., usredotoio se posebice na de Vauxovu tvrdnju, koja se temeljila na navodnom arheolokom dokazu da svici nisu mogli biti pohranjeni nakon 68. god. posl. Kr., jer je Kumran tada zauzela 10. legija. Roth je vrlo uvjerljivo pokazao da 10 legija, u ljeto 68. god. posl. Kr., nije bila ni blizu Kumrana.

Rothovi su argumenti moda razljutili meunraodni tim, no, isto je miljenje dijelio i njegov kolega Godfrey Driver. Njih dvojica su vrlo blisko suraivali, te je Driver, 1965. godine, objavio svoje opseno i temeljito obrazloeno djelo o kumranskim nalazima, pod naslovom Judejski svici (The Judaean Scrolls). Prema Driveru, argu menti koji govore u prilog pretkranskog datiranja svitaka, krajnje su neutemeljeni. Samo paleografski razlozi ukazuju na takvo podri jetlo, a oni sami nisu dovoljan dokaz. Driver se sloio s Rothom da se svici odnose na vrijeme pobune u Judeji, izmeu 66. i 74. god. posl. Kr., te su time vie-manje istovremeni s Novim zavjetom. Smatrao je, kao i Roth, da su lanovi kumranske zajednice morali biti zeloti, a ne tradicionalni eseni. Ustvrdio je da su svici mogli biti pohranjeni u Kumranu bilo kada izmeu prve, i kraja druge pobune u Judeji, koju je podigao Simeon bar Kochba, a trajala je od 132. do 135. god. posl. Kr. Uputio je otre kritike na raun rada meuna rodnog tima, kojega je izraziti uzorak bio de Vaux. Roth i Driver su bili uveni i priznati znanstvenici, koji su uivali veliki ugled na svom povijesnom podruju, te ih se nije moglo zanemariti niti olako odbaciti. Njihova se uenost i ugled nisu mogli dovesti u pitanje niti diskreditirati. Konano, bili su suvie vjeti u akademskim prepirkama da bi stavili omu oko vlastitih vratova, kao sto je to uinio Allegro. Bili su, meutim, osjetljivi na onu vrstu patronizirajue superiornosti koju su iskazivali de Vaux i meuna rodni tim. Roth i Driver, ma koliko uzvieni, opisani su nekompe tentnima na podruju kumranske znanosti. Tako je 1967. de Vaux, u osvrtu na Driverovu knjigu napisao: alosno je ovdje jo jednom naii na sukob metode i mentaliteta izmeu kritiara i arheologa, ovjeka za stolom i ovjeka na terenu. Ne treba, naravno, misliti da je samo de Vaux toliko mnogo vremena provodio na terenu. Kao to smo vidjeli, on, kao i veina lanova meunarodnog tima, bili su zadovoljni zatvorivi se u Muzej, ostavljajui veinu terenskog posla beduinima. Mogli su se pravdati injenicom da je Muzej barem bio blii Kumranu od Oxforda. tovie, de Vaux i njegov tim mogli su se pozivati na iskustvo iz prve ruke i bolji uvid u cjelokupni rukopisni materijal iz Kumrana, s ime se Roth i Driver, budui da im je pristup bio uskraen, nisu mogli pohvaliti. Propitkujui povijesnu metodu meunarodnog tima, Roth i Driver se nisu ozbiljno suprotstavljali i njegovom pretjeranom oslanjanju na arheologiju i paleografiju.

ini se da su arheologija i paleografija bile najjae strane tima, to je de Vauxu omoguilo da svoj osvrt na Judejske svitke zakljui odlunom i samouvjerenom izjavom kako je Driverova teorija... nemogua. De Vaux je mogao, pozivajui se na arheologiju i paleografiju, zaarati druge strunjake s tog podruja i time pridobiti njihovu podrku. Tako je i profesor Albright bio nagovoren stati protiv Drivera, ije su teze, kako je izjavio, potpuno promaene. Njihova slabost, nastavio je Albright, proizlazi iz oiglednog nepo vjerenja u metodologiju arheologa, numizmatiara i paleografa. Na svoju nesreu, on [Driver] se izravno sudario s jednim od najbriljantnijih znanstvenika dananjice - Rolandom de Vauxom.. .. Prelazei u napad, meunarodni tim i njegovi suradnici nastavili su bombardirati Rotha i Drivera jo eim kritikama. Obojica su, kako je primijetio Eisenman, bili ismijani na nain na koji to nisu zasluili, i s takvom smjelou da to budi uenje. Nitko se nije usudio pruiti im svoju podrku, niti riskirati stavljanje sada ve vrlo vrstog sporazuma pod znak pitanja. A uene su ovce, kako Eisen man kae, zbile redove. to se Rotha i Drivera tie, njihovi interesi i ugled nisu bili ogranieni samo na kumranska istraivanja. Oni su se, stoga, jednostavno povukli iz arene, ne videi smisla u daljnjem sukobu, to samo ukazuje na strah i poslunost ostalih istraivaa na tome podruju. To e ostati crnom mrljom u povijesti kumranskih istraivanja. Ako se meunarodni tim prije toga ponaao monopolistiki, njegov se sadanji poloaj inio nedodirljivim. Nadigrao je dvojicu svojih potencijalno najopasnijih protivnika, te se njegov trijumf inio gotovo potpunim. Rath i Driver natjerani su na utnju, a svatko tko je mogao predstavljati opasnost, bio bi prijetnjama prisiljen na poslu nost. Krajem ezdesetih i poetkom sedamdesetih, hegemonija meunarodnog tima bila je gotovo apsolutna. Do sredine osamdesetih, takvo je protivljenje politici meunarodnog tima bilo sporadino i neorganizirano. U najveoj je mjeri bilo izra eno u Sjedinjenim Dravama, kroz asopis Biblical Archaelology Review. U svome izdanju za rujan/listopad 1985., BAR je izvijestio o konferenciji o svicima s Mrtvog mora, odranoj prethodnog svibnja na Sveuilitu u New Yorku. U lanku je citirana izjava profesora Mortona Smitha: Namjera mi je bila govoriti o skandalima vezanim

uz rukopise s Mrtvog mora, no, oni su se pokazali suvie brojnima, predobro poznatima i previe odvratnima. Primjetio je da su lanovi meunarodnog tima bili voeni, u mjeri u kojoj se to moe pouzdano ustvrditi, sporazumom, tradicijom, kolegijalnou i inercijom. BAR je zakljuio: lanovi meunarodnog tima; znanstvenici kojima je dodi jeljen rukopisni materijal (T. H. Gaster, profesor na Barnard College-u, pri Sveuilitu Columbia, naziva ih zaaranim krugom), imaju mo putanja informacija, to im donosi akademski ugled, mo, i prekrasan ego-trip. Zato ih kvariti? Oigledno je postojanje ovoga imbenika kontroverzno i upitno. BAR je ukazao na frustraciju i ogorenost meu znanstvenicima dokazanih sposobnosti, koji nisu bili primljeni u zaarani krug. Ukazao je i na povlastice koje uivaju institucije poput harvardskog Sveuilita gdje su radili i Cross i Strugnell, i svojim ljubimcima meu studentima omoguili pristup kumranskim rukopisima, dok je mnogo iskusnijim i sposobnijim istraivaima takva mogunost bila uskraena. BAR je zavrio svoje izvjee pozivajui na najskorije objavljivanje fotografija jo neobjavljenih tekstova, kao i Morton Smith, koji je zamolio svoje kolege neka upute zahtjev izraelskoj vladi, koja sada ima vrhovnu vlast nad rukopisnim materijalom, da utjee na najhitnije objavljivanje fotografija tekstova, kako bi oni postali dostupni svim znanstvenicima. injenica da je Smithov apel bio zanemaren, samo svjedoi o akademskoj malodunosti. Treba takoer spomenuti da je njime, naalost, Smith implicitno prenio krivnju s meunarodnog tima, koji je stvarno snosio odgovornost, na izraelsku vladu, koja je bila zao kupljena mnogo vanijim problemima. Izraelci su se drali svoje strane dogovora iz 1967., da e meunarodnom timu biti doputeno zadrati monopol, uz uvjet objavljivanja. Meunarodni tim, meutim, nije ispunio svoj dio nagodbe. Izraelska je vlada moda i bila odgo vorna zato to je dopustila da se takvo stanje nastavi, ali nije joj se moglo predbacivati zbog nastanka same situacije. Kao to je i Eisenman uskoro uvidio, veina Izraelaca; znanstvenika, novinara, a u jednakoj mjeri i vladinih ljudi, bili su iznenaujue neupueni u

pravo stanje stvari, ali i prilino ravnoduni. Upravo je takvo nezna nje i ravnodunost doprinjelo nesmetanom odravanju statusa quo. Meutim, 1985., iste godine kada je odrana konferencija o kojoj je izvijestio BAR, ugledni lan izraelskog parlamenta, Yuval Ne'eman, poeo se zanimati za ovaj problem, usput se pokazavi iznimno dobro upuenim. Ne'eman je bio svjetski poznat fiziar, te profesor fizike i proelnik Odjela za fiziku Sveuilita u Tel Avivu sve do 1971., kada je postao predsjednikom Sveuilita. Prije toga bio je vojni strateg i jedan od ljudi odgovornih za razvoj temeljnog strate kog naela izraelske vojske. Izmeu 1961. i 1963., bio je znanstveni direktor Soreq Research Establishment-a, izraelske Komisije za atomsku energiju. Ne'eman je pitanje svitaka pokrenuo u Knesset-u, izraelskom parlamentu, opisujui skandaloznom injenicu da izraelske vlasti nisu razmatrale niti poduzimale nita u svezi sa situ acijom u kojoj je meunarodnom timu ostavljen mandat i monopol koji se protee jo iz razdoblja biveg jordanskog reima. Ova je zamjerka konano prisilila izraelski Odjel za starine da istrai kako i zato jedna enklava katoliki orijentiranih znanstvenika moe vriti tako potpuni i iskljuivi nadzor nad neim to je, u stvarnosti, izraelsko dravno blago. Izraelski je Odjel za starine nastavio s pritiscima na meunarodni tim po pitanju objavljivanja. Koji je razlog odugovlaenju i odgo dama, i u kojem se razumnom roku moe oekivati objavljivanje materijala? U to je vrijeme direktor tima bio otac Benoit, koji je 15. rujna uputio pismo svojim kolegama. U tome pismu, ija se kopija nalazi u naem posjedu, podsjetio ih je na apel Mortona Smitha za najskorijim objavljivanjem fotografija. alio se, takoer (kao da je sam bio oteena stranka), na uporabu rijei skandal, ne samo od strane Mortona Smitha, ve i Ne'emana u Knesset-u. Izrazio je, nadalje, svoju namjeru da preporui Johna Strugnella za glavnog urednika buduih izdanja, te je od svakog lana tima zatraio da postave rokove za objavljivanje pojedinih radova. Zahtjevu oca Benoita bilo je samo djelomino udovoljeno. Na Ne'emanov poticaj, Odjel za starine mu je 26. prosinca 1985. uputio jo jedno pismo, ponovivi svoj zahtjev za izvjeem i odgovorima na pitanja koja je Odjel pokrenuo. Ne moemo biti sigurni da li je Benoit svoj odgovor temeljio na pouzdanim informacijama od strane svojih kolega, ili je jednostavno improvizirao kako bi dobio na

vremenu, no, pisao je Odjelu za starine, vrsto obeavi kako e sav materijal u posjedu meunarodnog tima biti objavljen u roku od sedam godina, odnosno, do 1993. Rokovi su bili pismeno podastrti, kao obvezujui dokument, no, naravno, nitko ga nije shvatio ozbilj no. U razgovoru s nama, Ne'eman je izjavio kako je uo ukanja o tome da je ovo obeanje openito bilo shvaeno kao ala. Pokazalo se da je tome doista bilo tako. Nema nikakvih izgleda da e se sav kumranski materijal, ili barem jedan razuman dio, pojaviti do 1993. ak ni nalazi iz pilje 4 nisu objavljeni u cijelosti. Nakon Allegrovog sveska iz serije Otkria u judejskoj pustinji, objavljenog 1968., objavljena su samo tri - 1977., 1982., 1990., ime konani broj iznosi osam svezaka. Usprkos tome, pojaani su pritisci izazvali paniku meu lano vima meunarodnog tima. Kako se moglo i predvidjeti, zapoela je potraga za rtvenim jarcem. Tko je u cijelu stvar upleo izraelsku vladu? Tko je o svemu izvijestio Ne'emana i omoguio mu da pitanje pokrene u Knesset-u? Moda je zbog ponavljanja rijei skandal meunarodni tim zakljuio da odgovornost najvjerojatnije lei na Gezi Vermesu. Vermes, meutim, nije imao ba nita s tim. Ne'e mana je izvijestio Robert Eisenman. Eisenman je uio iz propusta Rotha i Drivera. Shvatio je da sve to ulazi u sporazumno tumaenje meunarodnog tima poiva na pretpo stavci o tonosti arheolokog i paleografskog datiranja. Roth i Driver s pravom su odbacili ovo datiranje kao nedovoljno utemeljeno, no, bez ozbiljnih argumenata. Eisenman je odluio izazvati meunarodni tim na njegovom vlastitom podruju, razotkrivanjem metodologije i dokazivanjem kako su rezultirajui podaci bili netoni. Svoju je kampanju pokrenuo knjigom koja nam je prvi put skrenula panju na Eisenmanovo djelo, a nosi naslov Makabejci, sadokiti, krani i Kumran (Macabees, Zadokites, Christians and Qumran). Objavljena je 1983., za nizozemskog izdavaa E. J. Brilla. Ovom je knjigom Eisenman postavio prvi ozbiljni izazov arheologiji i paleografiji meunarodnog tima. U njezinom uvodu doslovno je bacio rukavicu maloj skupini specijalista koji su uglavnom radili zajedno i prema sporazumu. Obzirom da je knjiga napisana za ogranienu publiku, meunarodni je tim, naravno, mogao jedno stavno zanemariti izazov. Doista, vrlo je vjerojatno da je tada nitko

nije ni proitao, odbacujui je kao efemerno djelo jednog arogantnog poetnika. Eisenman, meutim, nije pristajao na to da njegova nastojanja budu preputena zaboravu. Godine 1985., u Italiji se pojavila njegova druga knjiga, Jakov Pravedni u Komentaru Habakuku (James the Just in the Habakkuk Pesher), koja je, ironino, izala iz jedne od vatikanskih tiskara, Tipographia Gregoriana, s talijanskim predgovo rom. Sljedee ju je godine, uz neke izmjene i proirenja na samome tekstu i njegovu dodatku, izdao E. J. Brill. Iste je godine Eisenman prihvatio mjesto u prestinom Institutu Albright u Jeruzalemu. Tu je poeo raditi iza kulisa, kako bi izraelsku vladu upoznao sa situacijom i stavio pitanje svitaka na njezinu listu prioriteta. Eisenman je shvatio da se zbijeni redovi meunarodnog tima ne mogu razbiti samo kroz akademski dekor i prosvjede u znanstvenim asopisima. Bilo je potrebno krenuti s pritiscima izvana, po mogu nosti sa samog vrha. Eisenman se, stoga, sastao i o svemu izvijestio profesora Ne'emana, koji je tada iznio problem u Knesset-u. Neto kasnije iste godine, Eisenman je osobno doao k ocu Benoitu, i usmeno zatraio pristup svicima. Kao to se moglo i oe kivati, Benoit je uljudno odbio, lukavo mu predloivi neka se obrati izraelskim vlastima, naglasivi kako sam nije ovlaten odluivati o njegovom zahtjevu. Eisenman tada jo uvijek nije bio upoznat sa strategijom kojom se sluio meunarodni tim kako bi odvratio sve one koji su traili pristup svicima. Meutim, Eisenman nije bio spreman predati se tako lako. Za vrijeme svoga boravka na Institutu Albright, svi su znan stvenici bili obvezni odrati jedno javno predavanje. Eisenmanovo je bilo na rasporedu za veljau 1986., a za svoju je temu odabrao naslov Jeruzalemska zajednica i Kumran (The Jerusalem Community and Qumran), s provokativnim podnaslovom Problemi arheologije, paleografije, povijesti i kronologije (Problems in Archaeology, Palaeografy, History, and Chronology). Kao i u sluaju njegove knjige o Jakovu, sam je naslov proraunato odabran da pogodi u samo sredite problema. Prema obiaju, Institut Albright je uputio pozive svim vanijim znanstvenicima na tome podruju, a razlozi uljudnosti traili su da budu zastupljene i sestrinske ustanove, poput francuske Biblijske kole. Pojavilo ih se pet ili est, to je bio vei broj od uobiajenog.

Budui da nisu bili upoznati s Eisenmanom i njegovim radom, posjetitelji nisu oekivali nita posebno. Postupno se, meutim, njihova samouvjerenost poela ruiti, te su Eisenmanovo izlaganje odsluali u utnji.* Po zavretku predavanja, odbili su postavljati bilo kakva pitanja, napustivi prostoriju bez uobiajenih uljudnih estitki. Po prvi im je put postalo jasno da Eisenman predstavlja ozbiljan iza zov. Kao i uvijek, odluili su zanemariti ga, nadajui se da e se sve stiati samo od sebe. Sljedeeg proljea, u Jeruzalem je stigao jedan od Eisenmanovih prijatelja i kolega, profesor Philip Davies sa Sveuilita Sheffield. S direktorom Hrama Knjige, Magenom Broshijem, njih su dvojica razgovarali o svojoj elji da se objave fragmenti svitaka koje je jo uvijek prisvajao meunarodni tim. Smatrajui to uzaludnom nadom, Broshi se nasmijao: Neete to doekati dok ste ivi. U lipnju, pred kraj njegova boravka u Jeruzalemu, Eisenmana je na aj pozvao njegov kolega, profesor na Hebrejskom sveuilitu, koji e kasnije postati lanom izraelskog Odbora za nadziranje svitaka. Eisenman je opet poveo Daviesa sa sobom. Tamo su bili i brojni drugi aka demici, poput Josepha Baumgartena s Hebrejskog sveuilita u Baltimore-u, a naveer se pojavio i John Strugnell, Allegrov stari neprijatelj, koji e kasnije postati prvim ovjekom meunarodnog tima. Glasan, i oigledno eljan svae, Strugnell se poeo aliti na nekvalificirane ljude koji uporno zahtijevaju pristup kumranskim svicima. Eisenman je odgovorio na signal. Koja je Strugnellova defi nicija kvalifikacije? Je li on sam kvalificiran? Osim njegovih navodnih vjetina u analiziranju rukopisa, je li uope ita znao o po vijesti? Bila je to polu-ozbiljna, vie-manje civilizirana prepirka, no postajala je sve osobnijom. Sljedeu je godinu, 1986/87., Eisenman proveo na Oxfordu, kao stariji znanstvenik na Oxfordskom centru za poslijediplomske hebrejske studije (Oxford Centre for Postgraduate Hebrew Studies), i izvanredni profesor na Linacre College-u. Putem veza u Jeruzalemu, dobio je dva tajna dokumenta. Jedan je bio prijepis svitka na kojemu je radio Strugnell, dio njegova privatnog vlasnitva. Ovaj tekst, kojeg je oigledno napisao voa drevne kumranske zajednice, a
* Neto vie o Eisenmanovim opaanjima, vidi 10 poglavlje Znanost u slubi vjere

navodi brojna pravila koja se tiu njezina upravljanja, poznat je, meu upuenima u to podruje istraivanja, kao dokument MMT. Strugnell ga je pokazao na konferenciji 1985., ali ga nije objavio. (Niti je to uinio do danas, iako se itav tekst sastoji od svega 121 retka). Drugi je dokument bio od veeg suvremenog znaaja. Sadravao je kompjuterski ispis, ili popis, svih kumranskih tekstova u rukama meunarodnog tima.24 Ono to ga je uinilo posebno znaajnim bila je tvrdnja meunarodnog tima kako takav ispis ili popis ne postoji. Bio je to konani dokaz da ogromna koliina materijala jo nije bila objavljena, te da se njezino postojanje dralo u tajnosti. Eisenman nije nimalo dvojio o onome to treba uiniti: Budui da sam shvatio kako je jedan od glavnih problema meu znanstvenicima, koji je i doveo do ovakve situacije, bilo suvie zatitniko ponaanje i ljubomorno uvanje tajnosti, odluio sam bezuvjetno pokazati sve to je stiglo u moje ruke. Usluga je to koju mogu uzvratiti. Jo vie, to e onemoguiti meunarodni kartel ili monopol na takvim dokumentima. U skladu s tim, svatko tko je elio vidjeti dokument MMT, mogao je od Eisenmana dobiti svoju kopiju. Ove su se kopije oigledno pro irile poput poara, pa je, godinu i pol kasnije, i Eisenman dobio jedan primjerak dokumenta, uz pitanje je li upoznat s njegovim sadrajem. Ovaj je ispis, poput MMT dokumenta, proizveo upravo ona kav uinak kakav je Eisenman i oekivao. Svoje je namjere jo jasnije izrazio poslavi kopiju ispisa Hershelu Shanksu iz asopisa BAR, dajui im dodatno streljivo za obnavljanje kampanje, Eisenmanovi odnosi s meunarodnim timom bili su tako jo gori. Na povrini je, naravno, zadran dekor uzajamnog akademskog poto vanja i hladne uljudnosti. Konano, nisu ga mogli javno napasti zbog njegovih postupaka, hinei nepristranost u ime znanosti. Meutim, jaz meu njima postajao je sve veim, a nedugo zatim bit e i prora unatih pokuaja da se Eisenmana odstrani iz javnog djelovanja. U sijenju 1989., Eisenman je posjetio Amira Drorija, novoime novanog direktora izraelskog Odjela za starine. Drori je Eisenmana

neslubeno izvijestio kako namjerava potpisati sporazum s novim glavnim urednikom meunarodnog tima, Johnom Strugnellom. Prema tom sporazumu, tim je trebao zadrati svoj monopol. Rokovi za objavljivanje koje je prihvatio otac Benoit, Strugnellov prethod nik, trebali su biti ukinuti. Sav preostali kumranski materijal imao je biti objavljen, ne do 1993., ve do 1996. godine. Naravno, Eisenman je bio zaprepaten. Njegovi pokuaji razuvjeravanja Drorija pokazali su se uzaludnima. Eisenmam je sa sastanka otiao s vrstom odlukom da upotrijebi drukiju i jo otriju strategiju. Jedini nain na koji se moglo pritisnuti meunarodni tim i Odjel za starine, i moda sprijeiti Drorija da sklopi ugovor, bio je putem izraelskog Visokog suda pravde, koji je nadlean za rjeavanje sluajeva ometanja pravde i privatnih tubi pojedinaca. O tom je pitanju Eisenman razgovarao s pravnicima. Da, zaklju ili su, Visoki sud bi mogao biti nagovoren na intervenciju, meutim, Eisenman bi zato morao podastrijeti dokaz o povredi pravde. Trebao bi pokazati, po mogunosti napismeno, da je priznatom znanstveniku bio onemoguen pristup svicima. Takav dokaz, meutim, tada nije postojao, barem ne u pravnom smislu, kako je zahtijevao Sud. I ostalim je znanstvenicima, naravno, bio uskraen pristup svicima, ali neki od njih bili su mrtvi, dok su drugi bili ratrkani po svijetu, a nitko od njih nije posjedovao potrebnu dokumentaciju. Strugnellu bi se, stoga, trebalo obratiti s novim zahtijevima za pristup specifinim materijalima, koje bi on, po svojoj prilici, odbio. Sada kada je Eisen man imao brojeve iz kataloga, njegov e zadatak biti laki. Ne elei se u to upustiti sam, Eisenman je mislio kako e biti uvjerljiviji ako dobije podrku ostalih. Obratio se Philipu Daviesu sa Sheffielda, koji je pristao podrati neto to su obojica smatrali samo prvim korakom u dugakoj pravnoj bitci na izraelskom Visokom sudu. 16. oujka 1989., dvojica su profesora uputili slubeno pismo Johnu Strugnellu. Zahtijevali su pristup odreenim izvornim frag mentima i fotografijama fragmenata, pronaenim u kumranskom nalazitu oznaenom kao pilja 4, te su priloili i kompjuterski ispis kojeg je Eisenman razaslao unaokolo. Kako bi iskljuili svaku za bunu, naveli su brojeve fotografskih negativa. Zahtijevali su, takoer, i pristup brojnim komentarima rukopisa, ili fragmentima komentara, koji su se odnosili na glavni tekst. Bili su spremni platiti svaku cijenu, obeavi kako nee objaviti nijedan konani prijepis kao niti

prijevod teksta, koje e koristiti samo za potrebe vlastitih istrai vanja. Obeali su i da e se pridravati svih uobiajenih pravila autorskog prava. U svome su pismu Eisenman i Davies odali priznanje naporima i vremenu koje je meunarodni tim uloio kroz sve ove godine istrai vanja, no, drali su da je tim ve dovoljno i adekvatno kompenzi ran, uivanjem tako dugotrajnog i iskljuivog pristupa kumranskom materijalu. Izjavili su da je trideset i pet do etrdeset godina dovoljno dugo vremensko razdoblje za ostale znanstvenike koji su ekali na takav pristup, bez kojega ne moemo oekivati nikakav znaajan napredak u naim naporima. Pismo se nastavlja: Zasigurno je vaa prvobitna namjera bila objaviti ove materijale u najbrem moguem vremenskom roku, u korist itave akademske zajednice, a ne kontrola nad njima. Moda bi bilo drukije da ste vi i vai znanstvenici bili ti koji su pronali ove materijale. No, niste, ve su vam jednostavno bili dodijeljeni... ...Sadanja je situacija krajnje nenormalna, stoga, kao zreli znanstvenici na vrhuncu naih snaga i sposobnosti, smatramo optereujuim i oteavajuim traiti od nas da i dalje ekamo da nam se omogui pristup ovim materijalima, i to etrdeset godina nakon njihova otkria. Eisenman i Davies su oekivali da e Strugnell odbiti njihove zahtjeve. Meutim, on se nije potrudio ak ni odgovoriti. Eisenman je, stoga, 2. svibnja uputio pismo Amiru Droriju koji je, neto ranije iste godine, obnovio monopol meunarodnog tima, produivi rok za objavljivanje do 1996. Eisenman je priloio i presliku pisma Strugnellu, naglasivi kako je ono poslano na obje Strugnellove adrese. Strugnellovu je utnju prokomentirao rijeima: Iskreno, umorni smo od toga da se s nama postupa prijezirno. Takvo ponaanje, meutim, nije novi fenomen, ve dio procesa koji traje ve 20-30 ili vie godina... Budui da Strugnell nije elio dopustiti pristup kumranskom materijalu, Eisenman je zatraio od Drorija da to uini, obzirom na njegove ovlasti. Naveo je, zatim, dva posebno vana razloga za to. Dokle god meunarodni tim bude imao nadzor nad kumranskim

tekstovima, nee biti dovoljno samo ubrzati rok za objavljivanje. Zadovoljio bi samo slobodan akademski pristup, kako bi se provjerili zakljuci meunarodnog tima, dopustile razliitosti u prijevodima i tumaenju, te uoile veze koje su moda lanovi tima propustili uoiti: Ne moemo biti sigurni... da su oni iscrpli sve mogue fragmente u odnosu na dani dokument, ili da su fragmente poredali u pravilan redoslijed. Ne moemo biti sigurni ni da su popisi potpuni i da se neki fragmenti nisu izgubili, unitili, ili previdjeli na neki nain ili iz odreenog razloga. To se moe utvrditi samo zajednikim radom cijele akademske zajednice. Drugi e razlog postati sam po sebi jasan. Meunarodni je tim ustra jao na vanosti arheologije i paleografije. Upravo je na temelju njiho vih navodno tonih arheolokih i paleografskih rezultata, objasnio je Eisenman, ustanovljeno i prihvaeno datiranje kumranskih tekstova. Ipak, sami su tekstovi bili podvrgnuti testiranju ugljikom kakvo je bilo u upotrebi u vrijeme pronalaska svitaka. Takav je nain utvriva nja starosti bio vrlo nespretan i tetan za krhki rukopisni materijal. Kako bi izbjegli opasnost od gubitka velike koliine materijala, testirani su samo oni svici koji su se nalazili u posudama. Tom je prilikom ustanovljeno da svici potjeu otprilike s poetka kranske ere. Nijedan tekst nije bio testiran pomou suvremenih tehnika usta novljavanja starosti poput datiranja ugljikom 14, iako je i ova metoda unaprijeena novijom AMS (Accelerator Mass Spectroscopy) teh nikom. Time bi mnogo manji broj rukopisnog materijala bio izvrgnut opasnosti, a postignuta bi bila i vea tonost. Eisenman je, stoga, predloio Droriju da, sukladno svojim ovlastima, obavi nove, suvre menije testove, te da se u tu svrhu dovedu i znanstvenici izvana, koji e osigurati ispravnost postupka. Svoje je pismo zakljuio strastvenim apelom: Molimo vas, odmah utjeite na to da se ovi materijali nau u rukama zainteresiranih znanstvenika, kojima su oni potrebni kako bi nastavili sa svojim profesionalnim istraivanjem, nepristrano i bez razlike. Bez sumnje na Drorijev nagovor, Strugnell, koji se tada nalazio u Jeruzalemu, konano je 15. svibnja poslao svoj odgovor. Usprkos

injenici da je Eisenman svoje pismo uputio na obje Strugnellove adrese, na Harvard i u Jeruzalem, Strugnell je svoje kanjenje oprav davao time to je pismo bilo poslano u pogrenu zemlju. Kako je izvijestio BAR, Strugnellov napuhani odgovor na Eisenmanov zahtjev za pristup, ukazuje na iznimnu intelektualnu prepotenciju i akademski prijezir. Strugnell se osjetio zbunje nim time to su Eisenman i Davies pokazali svoje pismo polovici izraelskih uglednika. Optuio ih je za nepridravanje prihvaenih normi i nazvao ih lotofazima, vjerojatno mislei na Kalifornijce, iako nije sasvim jasno zato bi se ovaj izraz mogao primijeniti i na Philipa Daviesa sa Sheffielda. Strugnellova namjera nije bila samo Eisenmanu i Daviesu odbiti pristup, ve i umanjiti znaaj kljunih pitanja koja su oni pokrenuli. Savjetovao im je neka za primjer uzmu nain na koji su se takvi zahtjevi rjeavali u prolosti, te da se poslue za to predvienim kanalima, zanemarujui injenicu da su svi takvi zahtjevi u prolosti bili odbijeni. alio se, takoer, da je ispis koji su Eisenman i Davies upotrijebili kako bi naveli brojeve fotografskih negativa, sadravao zastarjele podatke. Zaboravio je, meutim, spomenuti kako je ovaj ispis, da ne spominjemo i novi, bio nedostupan znanstvenicima koji nisu bili lanovi meunarodnog tima, sve dok ga Eisenman nije razaslao naokolo. Eisenman je na Strugnellovo odbijanje odgovorio izlaskom u javnost. Sredinom 1989., ovaj je problem, u amerikim i izraelskim novinama, postao vrstom cause celebre-a, a u manjoj mjeri i britan skom tisku. Eisenmana se nadugacko i nairoko citiralo u New York Times-u, Washington Post-u, Los Angeles Times-u, Chicago Tribune-u, Time Magazine-u i kanadskom Maclean's Magazine-u. On je naglasio pet vanih injenica: 1. Da je sva istraivanja vezana uz svitke s Mrtvog mora mono polizirala mala enklava znanstvenika, skrivenih interesa i pristrane orijentacije. 2. Da je samo mali postotak od ukupnog kumranskog mate rijala pronaao svoj put do tiska, te da se veina materijala jo uvijek dri u tajnosti. 3. Da je tvrdnja, kako je veliki broj takozvanih biblijskih tekstova bio objavljen samo obmana, jer se najvaniji mate rijal sastoji od takozvanih sektakih tekstova - novih i

nikad prije vienih, a koji se u velikoj mjeri odnose na povijest i religiozni ivot 1. stoljea. 4. Da nakon etrdeset godina, svim zainteresiranim znanstve nicima mora biti omoguen pristup. 5. Da se na kumranskim zapisima moraju odmah provesti AMS testovi ugljikom 14, koje bi trebali nadzirati neovisni laboratoriji i istraivai. Bilo je neizbjeno, meutim, da zbog medijskog senzacionalizma itava stvar propadne, da Eisenmanove rijei budu u dva sluaja iskrivljene, te da padnu otre rijei sa obaju strana. No, u pozadini ovih sukoba, osnovni je problem i dalje ostajao nerijeenim. Godine 1988., Philip Davies je napisao: Svaki arheolog ili znanstvenik koji iskopa ili pronae kakav zapis, ne otkrivi nikome ono to je pronaao, zasluuje da ga se zatvori kao neprijatelja znanosti. Nakon etrdeset godina mi jo uvijek nemamo potpuni i konani izvjetaj o iskopavanju, niti potpunu publikaciju svitaka.

5. Akademska politika i tromost birokracije

Poetkom 1989., Eisenman je bio pozvan da predstavi svoje izlaganje na konferenciji o svicima, koja je trebala biti odrana toga ljeta na Sveuilitu u Groningenu. Organizator i predsjednik konfe rencije bio je tajnik asopisa Revue de Qumran, slubenog tijela Biblijske kole, francuske dominikanske arheoloke kole u Jeruza lemu, iji su lanovi ili suradnici bili mnogi znanstvenici iz meu narodnog tima. Kako je dogovoreno, sva su predavanja odrana na konferenciji imala kasnije biti objavljena u asopisu. Do tada su, meutim, Eisenmanovi sukobi s meunarodnim timom postali javni. Naravno, nije bilo mogue povui poziv, stoga je Eisenmanu bilo doputeno odrati predavanje, ali je zaustavljeno njegovo objav ljivanje.* Predsjednik konferencije, kojemu je bilo vrlo neugodno, ispriao se Eisenmanu, objasnivi mu kako su njegovi nadreeni, urednici asopisa, ustrajali na iskljuenju Eisenmanova predavanja. Revue de Qumran se tako razotkrio, ne kao promicatelj slobodnog akadem skog miljenja, ve kao glasnogovornik meunarodnog tima.
* Predavanje je kasnije ipak objavljeno. Vidi Eisenman, Tumaenje 'Abeit-Galuto-a' u komentaru Habakuku, Folia orientalia, vol. XXVIII (1990).

Okolnosti su se, meutim, polako poele mijenjati u Eisenmanovu korist. New York Times je, primjerice, vrlo pomno pratio razvoj sukoba i ocjenjivao argumente suprotstavljenih strana. 9. srpnja 1989., objavio je svoj zakljuak u uvodniku naslovljenom Akadem ska sujeta: Za neka je znanstvena djela, poput sastavljanja rjenika, ponekad potreban itav ivotni vijek. Druga, meutim, svoje kanjenje mogu opravdati tek pohlepom za slavom, tati nom, ili, jednostavno, lijenou. Osvrnimo se na alosnu priu o svicima s Mrtvog mora, zapisima koji bi mogli baciti potpuno novo svjetlo na ranu povijest kranstva i dokumentiranje razvoja judaizma. Svici su otkriveni 1947. godine, no, mnogi njihovi frag menti jo uvijek nisu objavljeni. Danas, vie od 40 godina kasnije, zatvorena skupina tromih znanstvenika i dalje ne ini nita da se takvo stanje promijeni, dok svijet eka, a dragocjeni komadii nestaju u praini. Naravno, oni odbijaju dopustiti drugima da vide mate rijal prije negoli on bude objavljen pod njihovim imenima. Rokovi za objavljivanje koje je postavio J. T. Milik, Francuz, odgovoran za vie od pedeset dokumenata, za druge su znanstvenike izvorom osobitih frustracija... Arheologija je posebno osjetljiva na znanstvenike koji dobiju kontrolu nad materijalom, a zatim ga odbiju objaviti. Usprkos neprilinom djetinjastom ponaanju, bockanjima, uvredama, stereotipiji i opoj ogorenosti, Eisenmanovi su argumenti poeli dobivati na teini i uvjerljivosti. Usporedno s tim, poelo se razvijati jo neto, to je bilo od jednakog znaaja. Outsideri - protivnici meunarodnog tima, zdrueni u zajednikim naporima, poeli su organizirati vlastite konferencije. U mjesecima koji su uslijedili nakon uvodnika u New York Times-u, odrane su dvije takve konferencije. Prvu je organizirao profesor Kapera iz Krakowa, uz pomo Philipa Daviesa, a odrana je u Mogilanyju u Poljskoj. Na toj je konferenciji postignut sporazum poznat kao Rezolucija iz Mogilanyja, koja je iznijela dva osnovna zahtijeva: da nadlene izraelske vlasti pribave fotografske ploe svih neobjavljenih svitaka, te da se

one dostave Oxford University Press-u u svrhu najskorijeg objav ljivanja, i; da se podaci o de Vauxovim iskopavanjima poduzetim izmeu 1951. i 1956., od kojih su mnogi jo uvijek nepoznati, objave u svom konanom obliku. Sedam i pol mjeseci kasnije, odrana je i druga konferencija, na Eisenmanovom terenu, u Long Beachu, na Kalifornijskom dravnom sveuilitu. Svoja su izlaganja predstavili brojni akademici, ukljuu jui i samoga Eisenmana, te profesora Ludwiga Koenena i profesora Davida Noela Freedmana sa Sveuilita u Michiganu, profesora Nor mana Golba sa Sveuilita u Chicagu, i profesora Jamesa M. Robinsona sa Sveuilita Claremont, koji je predsjedao timom odgovornim za izdavanje svitaka iz Nag Hammadija. Ova je konferencija iz njedrila dvije vane odluke: prvo, da se odmah objave faksimilna izdanja svih do sada neobjavljenih kumranskih fragmenata, to ini neophodan prvi korak u otvaranju mogunosti za sve znanstvenike, neovisno o njihovim stajalitima ili pristupu; i drugo, da se uspo stavi baza podataka o rezultatima AMS testova ugljikom 14 na poznatim rukopisima, kako bi se olakalo datiranje tekstova kojima do sada nije ustanovljena starost, bilo da se oni nalaze na papirusu, pergamentu, ili kakvom drugom materijalu. Naravno, nijedna od ovih odluka, iz Mogilanyja, kao ni iz Long Beacha, nije bila pravno obvezujua. U akademskoj su zajednici, meutim, ali i u medijima, one imale znaajnu teinu. Meunarodni je tim sve vie bivao zaokupljen vlastitom obranom, tovie, polako je poeo poputati pod pritiskom. Tako je, primjerice, dok je javna bitka bila na vrhuncu, otac Milik tiho predao jedan tekst (onaj isti kojeg su Eisenman i Davies traili u svome pismu Strugnellu) profe soru Josephu Baumgartenu s Hebrejskog sveuilita u Baltimoreu. Baumgarten, koji je sada bio lan meunarodnog tima, odbio je, me utim, dopustiti ikome da pogleda tekst. Strugnell, koji je, kao glava tima, morao odobriti i nadzirati takve transkacije, nije se potrudio ak ni o tome obavijestiti Eisenmana ili Daviesa. No, sama injenica da je Milik uope predao materijal ukazivala je na odreeni napredak u tome smislu da se on osjetio prisiljenim na odricanje od barem jednog dijela svoga privatnog vlasnitva, a s njim i jednog dijela odgovornosti. Jo je vie ohrabrivala injenica da je, 1990. godine, Milik predao i drugi tekst, ovoga puta profesoru Jamesu VanderKammu s Dravnog

sveuilita Sjeverne Karoline. Prekinuvi tradiciju meunarodnog tima, VanderKamm je smjesta ponudio pristup ostalim znanstveni cima. Pokazat u fotografije svima koji su za to zainteresirani, objavio je. Kako se moglo i oekivati, Milik je VanderKammov po stupak oznaio neodgovornim, nakon ega je VanderKamm svoju ponudu povukao. Vanu ulogu u kampanji za slobodan pristup svicima s Mrtvog mora odigrao je, kako smo ve naznaili, asopis Biblical Archaeological Review Hershela Shanka. Upravo je BAR, 1985. godine, objavljiva njem dugakog i otrog lanka o problemima vezanim uz kumranski materijal, pokrenuo medijsku kampanju koja traje jo i danas. A kada je Eisenman pribavio kompjuterski ispis koji je sadravao popis svih fragmenata u posjedu meunarodnog tima, dostavio ga je BAR-u, opskrbivi ga time informacijom od neprocjenjive vanosti. BAR je bio i vie negoli spreman zauzvrat pruiti publicitet i otvoreni forum za rasprave. BAR-oy je napad, meutim, barem u izvjesnoj mjeri bio usmje ren na izraelsku vladu, koju je drao jednako odgovornom za zastoj kao i sam meunarodni tim. Eisenman je bio paljiv, nastojei se ograditi od BAR-ovih stajalita. Napasti izraelsku vladu, mislio je, znai odvratiti panju od stvarnog problema, a to je uskraivanje informacija. Usprkos tome to je njegov pristup u poetku bio neto drukiji, BAR-ov je doprinos bio ogroman. Od proljea 1989. godine, asopis neprestano objavljuje lanke o sporosti i nedostacima znanstvenih istraivanja vezanih uz kumranske rukopise. Temeljni je stav BAR-a da svici s Mrtvog mora u krajnjoj liniji predstavljaju javno blago. O meunarodnom timu BAR pie: Uredniki je tim postao u veoj mjeri zaprekom u objavljivanju negoli izvorom informacija. Ope nito uzevi, BAR je povukao prilino mnogo dobrih poteza, i doista, vrlo esto dolazi sasvim blizu granica koje zakon propisuje glede ono ga to smije biti objavljeno. Eisenman moda i nije djelio BAR-ovu spremnost da okrivi izraelsku vladu, no, ti su napadi, nesumnjivo, poluili barem neke rezultate. Tako su, primjerice, izraelske vlasti bile nagovorene da poduzmu izvjesne mjere nadzora nad neobjavljenim kumranskim materijalom. U travnju 1989., Izraesko arheoloko vijee imenovao je Odbor za

nadzor svitaka, koji je trebao pratiti objavljivanje svih kumranskih tekstova, i osigurati da lanovi meunarodnog tima doista ispunja vaju dodijeljene im zadatke. Na samome se poetku stvaranje ovoga odbora inilo tek kozmetikim postupkom, kako bi se stekao dojam da se ini neto konstruktivno. Meutim, kako je meunarodni tim nastavljao s odugovlaenjem, odbor se pokazao sve monijim. Kako smo ve vidjeli, raspored oca Benoita, prema kojem je sav kumranski materijal trebao biti objavljen do 1993., bio je zamjenjen novim, i (barem teoretski) realnijim Strugnellovim rasporedom, koji je kao krajnji rok za objavljivanje odredio 1996. godinu. Eisenman je i dalje duboko sumnjao u namjere meunarodnog tima. BAR je, me utim, bio mnogo glasniji, objavivi kako je predloeni raspored bio obmana i prijevara. Budui da nije bio potpisan, naglasio je BAR, nikoga ni na to nije obvezivao. Nadalje, rasporedom nije bilo ureeno pitanje izvjeivanja, niti pruen dokaz da meunarodni tim doista obavlja svoj posao. to bi se dogodilo, upitao je BAR izraelski Odjel za starine, ukoliko se ne bi udovoljilo ugovorenim rokovima? Odjel za starine nije izravno odgovorio na ovaj upit, ali je, 1. srpnja 1989., u jednom interview-u za Los Angeles Times, direktor Odjela, Amir Drori, izjavio neto to bi se moglo opisati nebuloznom prijetnjom: Po prvi put mi imamo plan, i ako netko svoj posao ne zavri na vrijeme, imamo pravo predati svitke nekome drugome. Strugnell je, meutim, u interview-u za International Herald Tribu ne, pokazao kako olako uzima ove prijetnje. Mi ne vozimo vlak, rekao je. U jednom razgovoru na ABC televiziji bio je jo jasniji: Uope neu brinuti ukoliko za godinu ili dvije ne udovoljim roku. Milik je, pak, itavo vrijeme ostajao, kako se izrazio Time Magazine, neuhvatljivim, iako je asopis uspio izvui jednu, za njega karakteristinu, arogantnu izjavu: Svijet e vidjeti rukopise onda kada ja zavrim sav potreban posao. Opravdano nezadovoljan, BAR je nastavio sa svojom kampa njom. U interview-u za ABC televiziju, Strugnell se, s pomalo nes pretnim humorom i oiglednim prijezirom alio na nedavne napade kojima su bili izloeni on i njegovi kolege, ini se da smo okrueni rojem buha iji je zadatak dosaivati nam. BAR je smjesta objavio znakovitu fotografiju profesora Strugnella okruenog imenovanim buhama. Uz Eisenmana i Daviesa, imenovane buhe bile su i profesori Joseph Fitzmayer s Katolikog sveuilita, David Noel

Freedman sa Sveuilita u Michiganu, Dieter Georgi s frankfurtskog Sveuilita, Norman Golb sa ikakog Sveuilita, Z. J. Kapera iz Krakowa, Philip King s Boston College-a, T. H. Gaster i Morton Smith sa Sveuilita Columbia, te Geza Vermes sa Sveuilita u Oxfordu. BAR je pozvao i sve ostale bibliciste koji su eljeli biti javno imenovani kao buhe, neka se upiu na popis. Ovome je pozivu odgovoreno itavim mnotvom pisama, od kojih je jedno poslao i profesor Jacob Neusner s Instituta za napredne studije pri Sveuilitu Princeton, autor brojnih znaajnih djela o izvorima judaizma i ranim danima kranstva. Komentirajui rad meunarodnog tima, Neusner je opisao povijest istraivanja svitaka s Mrtvog mora kao monumen talan promaaj, kojeg je pripisao aroganciji i uobraenosti. S istraivanjem vezanim uz ovu knjigu zapoeli smo ve u jesen 1989., i polako se i sami upleli u kontroverziju. Otputovavi u Izrael, kako bi prikupio potrebnu grau i razgovarao s brojnim znanstve nicima, Michael Baigent je odluio saznati neto vie o takozvanom Nadzornom odboru, nedavno osnovanom kako bi nadgledao rad meunarodnog tima. Teoretski, Odbor je mogao biti bilo to. S jedne strane, mogao je biti samo tigar od papira, sredstvo formalnog institucionaliziranja slubene neaktivnosti. S druge strane, Odbor je mogao ponuditi stvarnu mogunost oduzimanja moi iz ruku meu narodnog tima, povjeravanjem njegovog zadatka mnogo sposobnijim ljudima. Hoe li Odbor sluiti samo kao puka kozmetika, podra vajui daljnje odgode? Da li doista posjeduje ovlasti i spremnost da uinkovito utjee na promjenu postojee situacije? Meu lanovima Odbora bile su i dvije osobe iz izraelskog Odjela za starine; Amir Drori, proelnik Odjela, te gospoa Ayala Sussman. Baigent je dogovorio sastanak s Drorijem, no, stigavi u Odjel za starine, upuen je da, umjesto s njim, razgovara s gospoom Sussman, koja je predsjedala pod-odborom zaduenim za same kumranske tekstove. Drugim rijeima, Drori je bio zauzet brojnim drugim poslovima. Aktivnosti ge. Sussman bile su posebno usmjerene na svitke. S gospoom Sussman, Baigent se sastao 7. studenog, 1989. Ona je oigledno, a moda i razumljivo, sastanak smatrala nepoeljnim ometanjem njezina ionako pretrpanog rasporeda. Iako obzirna i uljudna, gospoa Sussman bila je nestrpljiva, povrna i neodreena,

potvrdivi samo nekoliko pojedinosti, nastojala je to je prije mogue okonati razgovor. Baigent je, takoer, bio uljudan, no, pokazalo se potrebnim da postane zamarajue upornim, i stvori dojam kako je bio spreman cijeli dan ekati u uredu, ukoliko ne bi dobio neke odgovore na svoja pitanja. Gospoa Sussman je, konano, kapitulirala. Prva Baigentova pitanja doticala su se organizacije i ciljeva Nadzornog odbora. Oigledno smatrajui Baigenta obinim novi narom koji poznaje samo povrinu prie, gospoa Sussman je ne razborito izjavila da je Odbor stvoren kako bi odvratio kritike od Odjela za starine, i neznajui da je Baigent bio dobro upuen u poza dinu problema. Baigent je tako stekao dojam da Odbor nije stvarno zainteresiran za svitke, ve je sluio tek kao vrsta birokratske maske. Kakva je bila njegova slubena uloga, upitao je Baigent, i kolike su bile njegove stvarne ovlasti? Gospoa Sussman ostala je neodre ena. Zadatak Odbora, rekla je, bilo je savjetovanje Amira Drorija, direktora Odjela za starine, u njegovim odnosima s profesorom Strugnellom, glavnim urednikom svih publikacija kumranskog materijala. Namjera je Odbora, dodala je, ostvariti i blisku suradnju sa Strugnellom, Crossom i ostalim lanovima Meunarodnog tima, to Odjel za starine smatra svojom obvezom. Neki su, objavila je, otili vrlo daleko sa svojim radom, i ne bismo im to eljeli oduzeti. A to je s BAR-ovim prijedlogom, pitao je Baigent, i odlukom usvojenom dva mjeseca prije, na konferenciji u Mogilanyju, da se izrade faksimili ili fotografije koje e biti dostupne svim zainteresi ranim znanstvenicima? Gospoa Sussman je svoj odgovor popratila gestom kojom se kakvo beznaajno pismo baca u koaru za otpatke. Nitko nije o tome ozbiljno raspravljao, rekla je. S druge strane, i s poneto uvjerljivijim tonom, izjavila je kako je novi raspored, po kojemu bi svi kumranski dokumenti trebali biti objavljeni do 1996., bio ispravan. Mi ih moemo dodijeliti drugome, ukoliko, primjerice, Milik ne ispotuje rokove. Svaki tekst koji se nalazi u Milikovu posjedu, naglasila je, ima predvieni rok za objavljivanje. U isto je vrijeme izrazila svoje razumijevanje spram Strugnellova poloaja, otkrivi kako je njezin mu, profesor talmudskih studija, pomagao Strugnellu prilikom prevoenja (itava 121 retka) dugo oekivanog MMT dokumenta. to se same gospoe Sussman tie, sve je, openito uzevi, bilo u redu i sasvim prihvatljivo. No, ini se da se ona u veoj mjeri bavila

odvraanjem javne pozornosti od Odjela za starine, negoli samim kumranskim materijalom. Prema njezinim rijeima, svici nisu bili na problem. Zato bi to moralo stvarati neprilike? upitala je, gotovo alosna. Imamo nekih drugih, mnogo vanijih stvari kojima se treba pozabaviti. Nakon sastanka, Baigent je bio jo nemirniji. Ukoliko se neki problem eli zatakati, u Izraelu je tada uobiajeno stvoriti odbor za njegovo rjeavanje. Povijesna je injenica, meutim, da je svaki pri janji pokuaj slubenog nadziranja rada meunarodnog tima bio sprijeen od strane de Vauxa i Benoita. Jesu li postojali kakvi razlozi, temeljem kojih bismo mogli pretpostaviti da se situacija promijenila? Sljedeeg se dana Baigent sastao s profesorom Shemaryahu Talmonom, jednim od dvojice znanstvenika s Hebrejskog sveuilita, koji su bili lanovi Nadzornog odbora. Profesor Talmon bio je doista ugodan sugovornik - duhovit, domiljat i profinjen svjetski putnik. tovie, za razliku od gospoe Sussman, on ne samo da je bio dobro upuen u problem, ve je bio upoznat sa svim, pa i najmanjim nje govim pojedinostima, izraavajui svoje simpatije spram neovisnih znanstvenika koji trae pristup kumranskom materijalu. Doista, rekao je, i sam je u prolosti imao tekoa; ne mogavi dobiti uvid u izvorne tekstove, bio je prisiljen raditi s prijepisima i sekundarnim izvorima ija se tonost, u nekim sluajevima, kasnije pokazala upitnom. Kontroverzija je uvijek prisutna u znanosti, izjavio je profesor Talmon na samom poetku razgovora. Objasnio je kako svoje lanstvo u Nadzornom odboru smatra dobrodolom mogunou da neto uini kako bi se situacija promijenila. Ako Odbor postoji samo da bi igrao ulogu psa uvara, rekao je, tada u podnijeti ostavku. Naglasio je da Odbor mora postii konkretne rezultate kako bi opravdao svoje postojanje. Priznao je da se meunarodni tim suoio s odreenim problemima: Znanstvenici su uvijek pod pritis kom, i uvijek preuzimaju previe zadataka. Krajnji je rok uvijek krajnji. Ali, dodao je, ako pojedini istraiva u svojim rukama ima previe tekstova, i ne moe ih sve jednako kvalitetno prouiti, tada on mora neke od njih predati drugome. Odbor e ohrabrivati istrai vae da upravo tako postupaju. Krue glasine, spomenuo je usput Talmon, da u arhivima jo uvijek postoje veliki fragmenti, koji su do danas nepoznati i tek ih treba dodijeliti. Ove su se glasine kasnije pokazale tonima.

Baigent je upitao profesora Talmona o neprilikama koje je iza zvao Eisenmanov i Daviesov zahtjev za uvidom u odreene doku mente. Talmon je rekao kako je u potpunosti podravao stav da im se dopusti pristup. Potrebno je pomoi ljudima da iskoriste neobjav ljene informacije, izjavio je. Ti su zahtjevi potpuno legitimni. Zakljuio je kako bi svici trebali postati dostupni svim zainteresi ranim i kvalificiranim istraivaima, priznavi, meutim, kako bi se prethodno morale svladati izvjesne potekoe tehnike prirode. Ponajprije, trebalo bi korigirati i uskladiti postojei zastarjeli katalog s novim podacima; kao drugo, jo uvijek nije postojao potpuni popis svih svitaka i fragmenata, od kojih neki jo nisu ni bili dodijeljeni (Strugnell je jedina osoba koja zna gdje se to nalazi); i, konano, trebalo bi hitno usvojiti zajedniko stajalite o svim poznatim tekstovima. to se tie rasporeda prema kojemu bi sav materijal trebao biti objavljen do 1996. godine, Talmon je bio sumnjiav. Osim dvojbi vezanih uz potivanje rokova od strane meunarodnog tima, pitao se i hoe li Oxford University Press moi, u tako kratkom vremenu, izdati toliko mnogo knjiga. Promatrajui raspored, primijetio je kako se izmeu 1990. i 1993. treba pojaviti, ni vie ni manje negoli devet svezaka. Moe li se Oxford University nositi s time? I, moe li Stru gnell obaviti sav potreban uredniki posao, istovremeno provodei i vlastito istraivanje? Meutim, ako se i pojave, ove e prepreke barem biti opravdane, te ih se nee moi pripisati ometanju ili namjernom prikrivanju mate rijala. Ovo su bile jedine prepreke koje je Talmon bio spreman toleri rati, to je doista ulijevalo nadu. Nadzorni odbor je u Talmonu imao ozbiljnog i odgovornog znanstvenika koji je shvaao probleme i bio odluan da se s njima suoi, ne prihvaajui nikakve daljnje izgovore. Baigent je saznao da se Nadzorni odbor trebao sastati sljede eg dana, u deset ujutro, stoga je, s profesorom Jonasom Greenfieldom, jo jedniom lanom Odbora koji je bio i lanom Hebrejskog sveuilita, dogovorio sastanak u devet sati. Greenfieldu je tada uputio pitanje koje je ve postalo rutinsko: hoe li Nadzorni odbor pokazati zube? Greenfield je odgovorio: eljeli bismo da on pokae zube, meutim, oni bi zato morali izrasti. Nemajui to izgubiti, Baigent je odluio staviti maku meu golubove. Ponovio je

ono to mu je rekla Ayala Sussman - da je Odbor osnovan prven stveno zato da bi odvratio pozornost s Odjela za starine. Baigent je mislio da e time izazvati neku reakciju. Bio je u pravu. Sljedeeg mu je jutra telefonirala gospoa Sussman. U poetku je zvuala uzrujano, zamjerajui mu to je profesoru Greenfeldu ispriao neto neistinito, to ona nikako nije mogla izjaviti. Nama je vrlo stalo do toga da ovaj odbor neto uini., rekla je. Baigent ju je na to upitao eli li da joj proita svoje biljeke. Kada je potvrdno odgovorila, on je to i uinio. Ne, uporno je tvrdila gospoa Sussman, odbor je osnovan kako bi Odjel za starine savjetovao glede osjetljivih pitanja. to se njezinih olakih izjava tie, gospoa je Sussman mislila kako govori neslubeno. Baigent je objasnio da je njegova prvobitna namjera bila razgovarati s Amirom Drorijem, direktorom Odjela, upravo zato da bi se upoznao s njihovim slubenim stajalitem. Drori ga je uputio gospoi Sussman, i Baigent nije imao razloga od nje oekivati bilo to drugo osim slubene izjave. itav je razgovor, stoga, bio vrlo sluben. Baigent je nastavio u neto pomirljivijem tonu, objasnivi razloge svoje zabrinutosti. Rekao je kako Nadzorni odbor smatra najboljim od svega to se dogodilo u itavoj alosnoj prii o svicima s Mrtvog mora. Po prvi se put, rekao je, otvorila mogunost nadilaenja aka demskih nesloga i pojavila nada da e tekstovi, nakon etrdeset godina, ipak postati dostupni javnosti. Bilo je, stoga, vrlo uznemi rujue uti, kako bi ova jednistvena prilika mogla biti upropatena, i da Odbor nee biti nita drugo do li birokratski mehanizam za odravanje statusa quo. S druge strane, Baigent je zakljuio, njegovi su ga razgovori s profesorom Talmonom i Greenfieldom uvjerili u suprotno, jer su obojica izrazili iskrenu elju da Odbor bude aktivan, ali i uinkovit. Gospoa Sussman pourila je suglasiti se sa svojim kolegama. Vrlo nam je stalo do toga da se neto pokrene. Traimo naine na koje bismo to mogli uiniti. eljeli bismo da se itav projekt pokrene to je prije mogue. Djelomice zahvaljujui odlunosti profesora Talmona i Greenfielda, djelomice stoga to je gospoa Sussman dovedena u neugodan poloaj, Nadzorni je odbor konano bio izazvan da donese neku vrstu odluke. Ostalo je, meutim, pitanje koje je naglasio profesor Talmon - je li tehniki i mehaniki bilo mogue da, sukladno

Strugnellovom rasporedu, Oxford University Press izda toliki broj svezaka. Jesu li sastavljai rasporeda postavili ovakve rokove, iako su bili potpuno svjesni da oni nikada nee moi biti ispotovani? Je li to bila tek nova taktika odgaanja, koja je istovremeno meunarodni tim oslobaala svake krivnje? Vrativi se u Veliku Britaniju, Baigent je telefonirao Strugenellovoj urednici iz Oxford University Press-a. Je li raspored ostvariv, upitao je, i moe li se, izmeu 1989. i 1996., oekivati objavljivanje osamnaest svezaka Otkria u judejskoj pustinji? Da je neije blijedilo mogue uti preko telefona, Baigent bi ga tada uo. Izgledi za to, odgovorila je Strugnellova urednica vrlo su mali. Izvijestila je kako se upravo sastala sa Strugnellom, te da je takoer dobila i telefaks od izraelskog Odjela za starine. Openito se smatra, rekla je, kako su datumi vrlo neodreeni, i svaki pojedini treba uzimati s rezervom. Mi se ne moemo nositi s vie od dva ili tri sveska godinje. Baigent je potom ukazao na zabrinutost Odjela za starine i Nad zornog odbora glede potivanja rokova za objavljivanje. Imaju pravo biti zabrinuti, odgovorila je urednica iz Oxford University Press-a, izjavivi zatim neto to je zvualo kao elja da se oslobodi optereenja. Oxford University Press, rekla je, nema razloga zahtije vati itav projekt za sebe. Moda bi neka druga tiskara, ili, primjerice, sveuilite, bili zainteresirani za zajedniko izdavanje? Nije mogla sa sigurnou rei ak niti da li Oxford University Press pokriva tro kove svakog pojedinog sveska. Tijekom posljednjih pet mjeseci 1990. godine, zbivanja vezana uz meunarodni tim i njihov monopol dosegla su svoj vrhunac. U jav nosti je bilo sve glasnije negodovanje znanstvenika kojima je odbijen pristup kumranskom materijalu, a izraelska je vlada, ini se, poela poputati pod pojaanim pritiskom. Situaciju je dodatno zakuhao lanak koji se u studenom pojavio u asopisu Scientific American, nemilosrdno osuujui politiku odgaanja, kao i stanje openito, otvorivi rubriku za neovisne znanstvenike koji su tako mogli izraziti svoje pritube. Sredinom studenoga, proirila se vijest da je izraelska vlada imenovala Emmanuela Tova, znanstvenika koji je radio na svicima s Mrtvog mora, za pridruenog glavnog urednika projekta vezanog

uz prijevod i objavljivanje cjelokupnog materijala iz Kumrana. Ovo je imenovanje, oigledno, bilo uinjeno bez savjetovanja s posto jeim glavnim urednikom, Johnom Strugnellom, koji se tome, navodno, usprotivio. Tada je, meutim, Strugnell bio u bolnici, te nije mogao komentirati imenovanje ili izraziti bilo kakvo ozbiljno protivljenje. ak su se i Strugnellovi bivi kolege, poput Franka Crossa, poeli od njega ograivati i javno ga kritizirati. Bilo je, takoer, i drugih razloga ovakvom slijedu dogaaja. Ranije u studenom, Strugnell je, iz svojih prostorija u Biblijskoj koli, dao interview za Ha-aretz, vodee izraelske novine. Pravi smisao njegovih izjava jo uvijek nije potpuno jasan, no, same izjave, kako proizlazi iz svjetskog tiska, nisu bile sraunate kako bi se dodvorio izraelskoj vladi, ve su, za ovjeka u njegovom poloaju, ukazivale na posvemanji nedostatak takta. Prema New York Times-u iz 12. studenog 1990., Strugnell, protestant preobraen na katolian stvo, o judaizmu je izjavio: To je stravina religija. To je kranska hereza, a sa svojim hereticima mi postupamo drukije. Dva dana kasnije, Times je. objavio nastavak Strugnellove izjave: Mislim da je judaizam rasistika religija, neto vrlo primitivno. Ono to me u judaizmu smeta jest samo postojanje idova kao skupine... Prema londonskom Independent-u, Strugnell je izjavio kako je rjeenje (zlokobna rije) za judaizam masovno preobraenje na kranstvo. Sami po sebi, ovi komentari nemaju izravnog znaaja za problem svitaka s Mrtvog mora, skrivanja kumranskog materijala od drugih istraivaa i sprjeavanja njegovog objavljivanja. No, ovakvi su komentari vrlo teko mogli podii kredibilitet ovjeka odgovornog za prijevod i objavljivanje drevnih idovskih tekstova. Ne izne nauje, stoga, injenica da su njegove rijei izazvale skandal, kojeg je popratio britanski, ameriki, francuski, i izraelski tisak, te je postao temom naslovnica asopisa. Strugnellovi bivi kolege odrekli su ga se na najobzirniji, ali i najbri mogui nain. Sredinom prosinca objavljeno je kako je Strugnell udaljen iz svoje slube. Bila je to odluka kojoj su oigledno kumovali njegovi bivi kolege i izraelska vlada. Kao razlozi njegovom otputanju navedene su odgode objavljivanja i zdravstveni problemi.

II. PREDSTAVNICI __.VATIKANA

6.
Znanost u napadu

Ova je knjiga glavnim krivcem oznaila meunarodni tim. Meu tim, Robert Eisenman i ostali esto su, u svojim razgovorima s nama, aludirali na Biblijsku kolu (Ecole Biblique), francusku domini kansku kolu u Jeruzalemu. inilo se da su meunarodni tim i Biblijska kola doista neraskidivo povezani. I Allegro je u svojim pismima govorio o meunarodnom timu kao drutvu iz Biblijske kole. Pitali smo se zato je uvijek naglaavana ova veza, odnosno, zato su meunarodni tim i Biblijska kola gotovo uvijek izjedna avani. Kakav je bio njihov meusobni odnos? Je li on bio i formalno odreen i opisan? Je li meunarodni tim bio slubeni ogranak Biblijske kole? Moda su slinosti meu njima bile toliko brojne da se svako razgraniavanje pokazalo nepotrebnim. Uz pomo i savjete profesora Eisenmana, nastojali smo pronai odgovore na ova pitanja. Ve nam je poznato da su od samoga poetka meunarodnim timom dominirali otac de Vaux, tadanji direktor Biblijske kole, i njegov blizak prijatelj i uenik otac Milik. Njih su dvojica neprestano isticali svoje pravo prvenstva na sve novootkrivene tekstove. Prema Allegrou: Svi se tekstovi najprije donose de Vauxu ili Miliku, i... njihov se sadraj dri u potpunoj tajnosti sve dok ga ova grupa ne proui. ak je i Strugnell izjavio da bi Milik zgrabio novi materijal im bi se on pojavio, tvrdei kako ulazi u okvire njegovog vlastitog istraivakog rada.

Ne treba, stoga, uditi to se u Milikovim rukama naao lavlji dio najvanijega materijala, posebice kontroverznih sektakih teksto va. Stvaranje monopola olakala mu je i injenica da je u to vrijeme stalno boravio u Jeruzalemu, zajedno s dvojicom svojih najeih navijaa, de Vauxom i ocem Jeanom Starckyjem. Otac Skehan nije bio lan ovoga trijumvirata, kao ni profesor Cross, kojemu je ionako bio dodijeljen biblijski, a ne sektaki materijal. Allegro je, na ravno, igrao ulogu buntovnika, ali njegovo je protivljenje oteavala injenica da je u Jeruzalem dolazio samo privremeno. Od ljudi koji su boravili u Jeruzalemu tijekom kljunog razdoblja iskopavanja, kupnje materijala, dodjele tekstova i slaganja fragmenata, samo mladi John Strugnell (koji se ionako ne bi usudio izazvati de Vauxa) nije bio katolik, no, i on se kasnije preobratio. Svi ostali bili su, za pravo, rimokatoliki sveenici, vezani uz Biblijsku kolu gdje su i ivjeli. Meu sadanjim lanovima tima i piscima s podruja kumranskih istraivanja koji rade u Biblijskoj koli, su otac Emile Puech i otac Jerome Murphy-O'Connor. Ova katolika konklava nije zadominirala kumranskim istrai vanjima pukom sposobnou da se nae na pravom mjestu u pravo vrijeme. Razlog tome ni u kojem sluaju nije bio niti neki poseban ugled na dotinom podruju. Doista, nije nedostajalo jednako sposobnih i dovoljno kvalificiranih znanstvenika koji su, kako smo vidjeli, bili iskljueni. Prilikom izbora, odluujuu je ulogu imala sama Biblijska kola, koja je, kao institucija, nastojala zadobiti monopolni poloaj. kola je imala i svoje glasilo, Revue Biblique, koje je ureivao de Vaux, objavivii na njegovim stranicama neke od najranijih i najutjecajnijih lanaka o Kumranu, koji su nosili peat neprijeporna autoriteta. Godine 1958., kola je pokrenula i drugi asopis, Revue de Qumran, posveen iskljuivo svicima s Mrtvog mora i njima bliskim temama. Time je kola osigurala slubenu kontrolu nad dva najuglednija i najprestinija foruma za raspravu o kumranskom materijalu. Njezini su urednici mogli prihvaati ili odbacvati lanke po vlastitom nahoenju, i tako odluno utjecati na itav tijek kumranskih istraivanja. Ovakva je politika bila promi cana jo od samih poetaka rada na materijalu. Kao dodatak svojim publikacijama, kola je, u svrhu kumranskih studija, otvorila i posebnu knjinicu za istraivaki rad. Sastavljena je i kartoteka koja je dokumentirala svaku knjigu, znanstveni lanak

ili novinsko izvjee o svicima s Mrtvog mora objavljene bilo gdje u svijetu. Knjinica, meutim, nije bila otvorena za javnost. Iako je dio tajnog, neklasificiranog, i jo nedodijeljenog materijala uvan u koli, veina se tekstova nalazila u Muzeju Rockefeller. Usprkos tome, Rockefeller je sluio kao puka radionica, a Biblijska je kola postala stoerom, nametnuvi se kao faktiko i opeprihvaeno sredite svih legitimnih i akademski priznatih istraivanja. O njezi nom je peatu odobravanja uvelike ovisio ugled pojedinog znan stvenika, a uskraivanje takvog jamstva bilo je jednako unitenju kredibiliteta. Naravno, kola je, slubeno, predvodila istraivanja koja su bila nepristrana, slobodna i otvorena, predstavljajui svijetu sliku znan stvene objektivnosti. No, da li se takva objektivnost mogla oeki vati od dominikanske institucije koja je za svoj tajni zadatak imala uvanje katolikih interesa? Moja se vjera ne treba bojati moje znanosti, izjavio je jednom de Vaux Edmundu Wilsonu. U to nema sumnje, no pravi problem nikada nije bio u tome. Pitanje je bilo da li se njegova znanost, a samim time i znanstvena vjerodostojnost, trebala bojati njegove vjere. Kako smo i sami bivali sve upueniji u situaciju, brinulo nas je jesu li postavljana prava pitanja, te jesu li doista oznaeni pravi krivci. Biblical Archeological Review, primjerice, usmjerio je glavninu krivnje na izraelsku vladu. Ali, izraelska je vlada, ako joj se uope moglo predbacivati, bila kriva samo za potpuno razumljivi grijeh propusta. Zahvaljujui uspjehu Johna Allegroa u nagovaranju Jor danske vlade da nacionalizira Muzej Rockefeller, te politikim i vojnim okolnostima tijekom i nakon estodnevnog rata, u izraelskim se rukama, kao fait accompli, uskoro naao arapski Istoni Jeruza lem, gdje su bili smjeteni Muzej Rockefeller i Biblijska kola. Kao ratni plijen svici s Mrtvog mora postali su time, de facto, izraelski. No, u To se vrijeme Izrael borio za vlastito preivljavanje, i bavio mnogo vanijim problemima od rjeavanja znanstvenih razmirica i ispravljanja akademskih nepravdi. Izrael si nije mogao dopustiti daljnju izolaciju od meunarodne scene, mijeajui se u sukobe unutar jedne skupine uglednih znanstvenika, provocirajui time reakciju od strane intelektualne zajednice, te, vrlo mogue, i samoga Vatikana. Izraelska je vlada, stoga, usvojila politiku pasivnosti,

podravajui tako status quo. Meunarodni je tim jednostavno bio zamoljen neka nastavi s radom. Iz tih je razloga bilo ispravnije, poput brojnih drugih komenta tora, odgovornim proglasiti sam meunarodni tim. No, jesu li motivi pripisivani timu bili u potpunost toni? Da li se ovdje radilo o neemu to New York Times naziva znanstvenikom tatinom, a profesor Neusner u BAR-u opisuje arogancijom i uobraenou? Ovi su imbenici zasigurno imali neku ulogu, ali pravo je pitanje bilo ono polaganja rauna. Kome je, u krajnjoj liniji, meunarodni tim polagao raune? Teoretski, on je morao biti odgovoran sebi jednakim, od nosno, drugim znanstvenicima. Je li tome doista bilo tako? inilo se, meutim, da meunarodni tim nije priznao nikakav autoritet, osim Biblijske kole. Kome je, onda, bila odgovorna Biblijska kola? Iako sam nije istraio ovo pitanje, Eisenman nas je natjerao na to da poku amo pronai vezu izmeu Biblijske kole i Vatikana. Obratili smo se i drugim znanstvenicima s toga podruja, od kojih su neki i javno osudili skandal. Oigledno nitko od njih nije ni pomislio pogledati i u pozadinu Biblijske kole, i tako doznati kome je ona slubeno bila odgovorna. Znali su, naravno, da je kola bila katolika, ali ne i da je odravala izravne i formalne veze s Vatikanom. Da je ovo pitanje zanimljivo, priznao je i profesor Davies iz Sheffielda. Sada, kada je o tome bolje promislio, rekao je, nalazi zapanju juom injenicu da su sve kritike njoj upuene takvom ustrinom odvraene od kole. Prema profesoru Golbu sa ikakog Sveuilita, ljudi nasluuju... da postoje veze izmeu kole i Vatikana. Mnoga se zbivanja, rekao je uklapaju u teoriju [o vezi]. Poput svojih kolega, meutim, ni on nije ulazio dublje u pozadinu problema. Obzirom na njezinu neospornu dominaciju u kumranskim istrai vanjima, inilo nam se posebno vanim utvrditi slubenu orijentaciju Biblijske kole, njezine stavove i autoritete koja je morala polagati raune. Bilo je to neto to smo mogli i sami potanko istraiti. Rezul tati naega nastojanja pokazat e se otkriem od velikog znaaja, ne samo za nas, ve i za druge neovisne istraivae s toga podruja. Danas, na kraju dvadesetog stoljea, skloni smo postupke i meto dologiju povijesnih i arheolokih istraivanja uzimati zdravo za gotovo. Meutim, sve do sredine 19. stoljea, povijesna i arheoloka istraivanja kakvima ih danas shvaamo jednostavno nisu postojala.

Nije bilo prihvaenih metoda i postupaka; Nije postojala koherentna disciplina ili obuka; Nije postojala niti stvarna svijest o tome da ovakva istraivanja u bilo kojem smislu predstavljaju jedan oblik znanosti koja zahtijeva strogost, objektivnost i sistematini pri stup poput svake druge znanosti. Podruje istraivanja nije posto jalo kao podruje formalnih akademskih studija, ve kao sretno lovite za uenje (a esto i ne tako uene) amatere. Podruje je bilo premalo istraeno da bi udovoljilo bilo emu to bi se moglo nazvati profesionalizmom. Tako su, primjerce, poetkom 19. stoljea, bogati Europljani na svojim velikim turnejama mogli slobodno lunjati u potrazi za grkim ili rimskim umjetninama, koje bi kasnije prevezli u svoje dvorce ili seoska imanja. Neki su otili jo dalje, kopajui rupe uzdu i poprijeko, na ogromnom i izdanom podruju umiruega Otomanskog carstva. Takvi pothvati, meutim, nisu imali ba nikakve veze s arheologijom. Oni su, u krajnjoj liniji, predstavljali tek lov na blago. Znanje o prolosti bilo je manje vano u usporedbi s plijenom kojeg je takvo znanje moglo donijeti. U svojoj potrazi za velikim i dramatinim izlocima koji e zadiviti posjetitelje, takve su pljake svojim sredstvima podrali mnogi muzeji. Zanimanje javnosti za ovakve primjerke bilo je ogromno. Mnotva bi nagrnula u muzeje kako bi vidjela najnovije trofeje, a novine bi imale ime puniti svoje stupce. No, sami su trofeji bili od veeg utjecaja na matu nego na stvaranje nekog oblika znanstvene metode. Flaubertov Salammbo, objavljen 1862. godine, predstavlja izniman primjer literarne arheo logije, i velianstveni je imaginativni pokuaj rekonstrukcije, s besprijekornom znanstvenom preciznou, raskoi drevne Kartage. No, znanost jo nije uhvatila korak s Flaubertovim estetskim cilje vima. U svakom sluaju, nijedan povjesniar nikada nije pokuao da upotrebom znanstvenih ili arheolokih podataka tako ivopisno ispria priu o drevnoj Kartagi. alosno je to je sve, do sredine 19. stoljea, moglo proi kao arheologija. Zidne freske, rezbarije, i ostale umjetnine, raspadale bi se pred oima svojih zapanjenih pronalazaa koji, naravno, nisu znali nita o konzervaciji. Kipovi od neprocjenjive vrijednosti razbijeni su u potrazi za nekim navodnim blagom koje je u njima skriveno ili rastavljani na dijelove radi lakega transporta, a zatim izgubljeni kada bi potonuli brodovi koji su prevozili ovaj dragucjeni teret.

Ukoliko se u ope moglo govoriti o sistematinim iskopavanjima, ona jo uvijek nisu bila u slubi povijesti, niti ih je vodilo naelo osvjetljavanja prolosti. I samim je istraivaima nedostajalo znanja, vjetine i tehnologije da bi se mogli okoristiti svojim otkriima. Openito se ocem moderne arheologije smatra Heinrich Schliemann (1822.-1890.), roeni Nijemac, koji je 1850. naturaliziran kao ameriki dravljanin. Jo kao djeak, Schliemann je bio strastveni oboavatelj Homerove Ilijade i Odiseje. Bio je vrsto uvjeren kako ovi epovi nisu tek izmiljene prie, ve mitologizirana povijest, zapisi koji moda imaju obiljeje legendi, ali koji se ipak odnose na zbivanja, ljude i mjesta koji su jednom doista postojali. Trojanski rat, tvrdio je Schliemann, usprkos ruganju i sumnjiavosti svojih suvre menika, bio je stvarni dogaaj i povijesna injenica. Troja nije bila tek plodom pjesnikove mate. Naprotiv, jednom je postojala kao stvarni grad. Homerovo je djelo moglo posluiti kao zemljovid, a u njemu su se mogle pre poznati odreene zemljopisne i topografske karakteristike. Mogla se, primjerice, izraunati priblina brzina putovanja u to doba, i tako procijeniti udaljenost izmeu dviju toaka koje navodi Homer. Na takav je nain, zakljuio je Schliemann, bilo mogue pratiti putova nje grke flote iz Ilijade, i locirati stvarni povijesni grad Troju. Izradivi potrebne proraune, Schliemann je bio vrsto uvjeren kako je pronaao onaj X koji oznaava traenu toku. Uspjena promidba omoguila mu je ogromna sredstva potreb na za pothvat koji su njegovi suvremenici oznaili donkihotskim. Odluio je poduzeti opsena iskopavanja na lokaciji X. Godine 1868., otiao je u Grku i nastavio dalje, tragom grke flote, dok mu je kao vodi sluio ep star dvije i pol tisue godina. Zaustavio se u Turskoj, i tamo zapoeo s iskopavanjima. Na ope uzbuenje, u enje i divljenje, Schliemann je pronaao Troju, ili barem neki grad koji je odgovarao Homerovim priama o Troji. Zapravo, Schliemann je pronaao vie gradova. U svoja etiri pothvata, iskopao je nita manje nego devet gradova, od kojih je svaki bio izgraen na rue vinama svojega prethodnika. Njegov poetni spektakularni uspjeh nije mu dopustio da se ovdje i zaustavi. Nekoliko godina kasnije, izmeu 1874. i 1876., poduzeo je iskopavanja u Mikeni u Grkoj, gdje su se njegova otkria pokazala jo znaajnijima od onih u Turskoj.

Schliemann je time uspjeno pokazao kako arheologija moe uiniti vie negoli tek dokazati ili pobiti povijesnu valjanost koja lei u pozadini drevnih legendi. Pokazao je, takoer, kako se arheologi jom mogu osvijetliti i oivjeti suhoparni i hladni zapisi o zbivanjima iz prolosti, i smjestiti ih u prepoznatljivi ljudski i drutveni kontekst, pruajui sliku svakodnevnoga ivota i obiaja, koji nam pomau u razumijevanju mentaliteta i sredine iz kojih proizlaze. tovie, doka zao je i primjenjivost stroge znanstvene metode i znanstvenog postu panja, paljivoga promatranja i biljeenja podataka. U odnosu na devet gradova u Troji, Schliemann je upotrebljavao iste tehnike koje je geologija tek nedavno prihvatila, to mu je omoguilo da doe do zakljuka koji se suvremenom umu ini sam po sebi jasnim da se jedan sloj nalaza moe razlikovati od drugih temeljem osnovne pret postavke daje najnii sloj, po svome nastanku, najstariji. Schliemann je tako postao pionirom arheoloke discipline poznate kao stratigrafija, i revolucionalizirao arheoloku misao i metodologiju. Ubrzo je postalo jasno da se Schliemannov znanstveni pristup mogao prenijeti i na podruje biblijske arheologije. etiri godine prije otkria Troje, 1864., Sir Charles Wilson, tada kapetan Kraljevske inenjerije (Royal Engineers), poslan je u Jeruzalem kako bi nainio zemljovid grada. Tijekom svojega rada, Wilson je postao prvi moderni istraiva koji je izvrio iskopavanja i istraivanja ispod jeruzalemskog Hrama, gdje je, kako je vjerovao, otkrio Solomonove staje. To ga je potaknulo da postane jednim od osnivaa Palestinskog istraivakog fonda (Palestine Exploration Fund), na ijem je elu bila sama kraljica Vikrorija. U poetku je ova organizacija radila vrlo nekoordinirano, no, 1886., na godinjem sastanku, Wilson je objavio kako e neki bogati ljudi iz Engleske slijediti Schliemannov primjer, i njegov znanstveni pristup primijeniti na odreenom podruju na koje, kao mogue nalazite, upuuje Biblija. Ovaj je pothvat povje ren Williamu Mathewu Flindersu Petrieu, uglednom arheologu, koji je tada radio u Egiptu. Usvojivi Schliemannovu metodu, Flinders Petrie je, nakon dva neuspjela pokuaja, otkrio ruevine jedanaest gradova izgraenih jedan na drugome. Tijekom svoga rada u Egiptu, Flinders Petrie je razvio jo jednu tehniku datiranja drevnih ruevina, koja se temeljila na principu postupnog razvoja i promjene oblika, dizajna i ukraavanja grnarije za potrebe domainstva. To mu je omoguilo da ustanovi kronoloki

slijed nastanka samih predmeta, ali i krhotina koje ih okruuju. Iako ne sasvim pouzdan, Petriev je pristup postao jo jedna manifestacija znanstvene metodologije i njezine primjene na arheoloka istraiva nja, postavi jednim od standardnih postupaka njegova palestinskog tima, kojemu e se 1926. godine pridruiti i mladi Gerald Lankester Harding. Kao to smo i ranije rekli, Harding, koji je kasnije postao proelnikom jordanskog Odjela za starine, odigrao je kljunu ulogu u ranim iskopavanjima i kompiliranju svitaka s Mrtvog mora. Dok su britanski arheolozi u Egiptu i Palestini slijedili trag Schliemannove metode, Nijemci su je razradili i usavrili. Njemaka je arheologija nastojala uiniti u stvarnosti ono to je Flaubert, u Salammbo-u, uinio u mati; ponovno oivjeti, do najsitnije pojedinosti, cjelokupnu sredinu i drutvo koje je iznjedrilo odreene predmete od arheolokog znaaja. Ne treba ni rei kako je ovo bio spor i zahtijevan proces, u koji je trebalo uloiti mnogo truda i beskonanog strpljenja. Jer, ovdje nije bila rije samo o iskopavanju blaga ili monumental nih graevina, ve i o iskopavanju i rekonstrukciji upravnih, trgova kih i stambenih zgrada. Ovaj je pristup upotrijebio i Robert Koldeway, koji je, izmeu 1899. i 1913., vrio iskopavanja babilonskih ruevina. Iz njegova je rada proistekla koherentna, smislena i detaljna slika neega to se do tada u svakome smislu smatralo izgubljenom civilizacijom. Arheoloki se napredak 19. stoljea mogao u velikoj mjeri pri pisati Schliemannovom kritikom preispitivanju Homerovih epova, i njegovom metodinom znanstvenom nastojanju da razdvoji stvarne injenice od onih izmiljenih. Bilo je samo pitanje vremena kada e i Sveto pismo biti podvrgnuto takvom strogom preispitivanju. Naj odgovorniji ovjek za to bio je francuski teolog i povjesniar, Ernest Renan. Roen 1823. godine, Renan je zapoeo sveeniku karijeru u sjemenitu Saint Sulpice. Godine 1845., meutim, odrekao se svoga buduega poziva, privuen stavovima njemake biblijske znanosti, koja je propitkivala doslovno shvaanje kranskog uenja. Godine 1860., Renan je zapoeo arheoloko putovanje Palestinom i Sirijom. Tri godine kasnije, objavio je svoju uvenu (ili ozloglaenu) knjigu, Isusov ivot (La vie de Jesus), koja je idue godine bila prevedena na engleski. Renanova je knjiga teila demistifikaciji kranstva, por tretirajui Isusa kao neusporedivoga ovjeka, ali ipak ovjeka, u svakom sluaju iznimnoga smrtnika, ali samim time i neboansku

osobu, formulirajui tako sustav vrijednosti koji bismo danas mogli nazvati svjetovnim humanizmom. Renan nije bio ni opskurni akademik niti senzacionalist. Naprotiv, bio je jedan od najcjenjenijih i najuglednijih intelektualaca svoga vremena. Isusov ivot je za posljedicu imao jedan od najveih prevrata u misli 19. stoljea, postavi i jednom, od otprilike est, najprodavanijih knjiga toga stoljea, koja je od tada neprestano bila u tisku. Za obrazovane slojeve drutva toga vremena, Renan je postao stalno spominjanim imenom, poput Freuda ili Junga danas, a u nedostatku televizije, bio je vjerojatno i mnogo itaniji. Isusov ivot je jednim udarcem gotovo do neprepoznatljivosti promijenio stavove spram biblijske znanosti. Sljedeih trideset godina svoga ivota, Renan e biti trn u oku Crkve, objavljujui djela koja su se bavila apostolima, Pavlom i ranim kranstvom, u kontekstu kulture i misli imperijalnoga Rima. Objavio je i dvije opsene serije tekstova pod naslovom Povijest kranskih izvora (1863.-1883.), (Histoire des origines du christianizme), te Povijest izraelskog naroda (1887.-1893.), (Histoire du peuple d'Israel). Nije pretjerano rei da je Renan iz svoje boce oslobodio diva kojega kranstvo od tada do danas nije uspjelo ponovno zarobiti niti ukrotiti. U isto je vrijeme Rim trpio udarce i s drugih strana. etiri godine prije Isusovog ivota, Charles Darwin objavio je Podrijetlo vrsta (The Origin of Species), a 1871. godine, toj je knjizi uslijedio Posta nak ovjeka (The Descent of Man), teoloki orijentirano djelo, koje je propitkivalo biblijsku priu o stvaranju. S Darwinom je zapoelo veliko doba engleskog agnosticizma, predvoeno Thomasom Huxleyem i Herbertom Spencerom. Utjecajni i nairoko itani filozofi poput, primjerice, Schopenhauera i, posebice, Nietzschea, takoer su izazivali, a ponekad se ak i blasfemino obruavali na konvencio nalne etike i filozofske postavke kranstva. Doktrina l'art pour l'art-a, uinila je umjetnost samostalnom religijom, uavi tako u sveto podruje koje je organizirana religija sve vie naputala. Bayreuth je postao hramom novoga kulta, sreditem nove vjere, a svaki je dobro obrazovani Europljanin smatrao jednako prihvatljivim biti vagnerijancem kao i kraninom. Crkva je trpjela i stalne politike napade. Pobjeda Prusije u ratu s Francuskom (1870.-1872.), i stvaranje novoga Njemakog Carstva, po prvi je put u modernoj povijesti iznjedrila u Europi snanu vojnu

silu, koja ni na koji nain nije bila odgovorna Rimu. Ukoliko je novo carstvo uope bilo kransko, ono je bilo luteransko. No, Luteranska je crkva bila tek neto vie od produene ruke Ministarstva rata. I, to je bilo najgore od svega, Garibaldijeva je partizanska vojska osvojila Rim, te Crkvi oduzela Papinske drave i ostala podruja, to je, 1870. godine, konano dovelo do ujedinjenja Italije. Katolika je crkva time bila liena svjetovne vlasti. Oslabljen udarcima od strane znanosti, filozofije, umjetnosti i svjetovnih politikih sila, Rim se naao u teem poloaju negoli u vrijeme luteranske Reformacije, prije tri i pol stoljea. Crkva je odgovorila brojnim oajnikim pokuajima obrane. Uzalud je, ini se, traila saveznike meu katolikim, ili barem nominalno kato likim silama, poput Habsburkog carstva. 18. srpnja, 1870. godine, nakon glasovanja na Prvom vatikanskom koncilu, papa Pio IX, kojega je Metternich opisao kao toploga srca, slabe glave, i potpuno lienoga zdravoga razuma, proglasio je dogmu o papinoj nepogrjeivosti. Da bi obranila Sveto pismo od napada Renana i njemakih biblicista, Crkva je zapoela s okupljanjem vlastitih kadrova bespri jekornih znanstvenika, elitnih intelektualnih jurinih odreda, koji su se na svome podruju trebali sueliti s neprijateljima katolian stva. Tako je roen katoliki modernistiki pokret. Prvobitni je zadatak modernista bio upotrijebiti strogost i preciznost njemake metodologije, kako bi njome dokazali istinitost Svetoga pisma. itava je generacija crkvenih znanstvenika bila posebno obrazovana kako bi mogli posluiti kao vrsta akademske udarne sna ge, s ciljem obrane doslovnog shvaanja Svetoga pisma, naoruane znanjem o najnovijim trendovima kritikog razmiljanja. Meutim, na razoaranje i zaprepatenje Rima, uinak je bio potpuno suprotan. Mladi su klerici, osposobljeni za borbu u modernim polemikim are nama, uskoro poeli naputati samu ideju koju su u poetku trebali zastupati. Nekritino i strogo shvaanje Biblije razotkrilo je brojne nedosljednosti i implikacije koje su u stvarnosti bile neprijateljske rimskoj dogmi. Modernisti su i sami ubrzo poeli preispitivati i podrivati ono to su zapravo trebali braniti. Tako je, primjerice, Alfred Loisy, jedan od najuglednijih i najutjecajnijih modernista, javno postavio pitanje kako je, u svjetlu nedavnih rezultata biblijske povijesti i arheologije, mogue i dalje

opravdavati crkvenu doktrinu. Isus je navijestio dolazak Kraljev stva, izjavio je Loisy, no, umjesto toga, dola je Crkva. Loisy je nadalje objanjavao kako su se mnoga naela crkvene dogme iskris talizirala kao povijesno uvjetovane reakcije na odreene dogaaje, koji su se zbili na odreenom mjestu u odreeno vrijeme. Na njih se, stoga, ne treba gledati kao na ustanovljene i neprijeporne istine, ve, u najboljem sluaju, kao na simbole. Prema Loisyju, temeljne pos tavke kranskoga uenja poput, primjerice, roenja od Djevice i Isusove boanstvenosti, vie ne stoje. Igrajui se Frankensteina, Rim je stvorio udovite u vlastitom laboratoriju. Godine 1903., neposredno prije svoje smrti, papa Leon XIII osnovao je Pontifikalnu biblijsku komisiiju, koja je imala nadzirati rad katolikih biblicista. Neto kasnije iste godine, Leonov nasljednik, Pio X, stavio je Loisyjevo djelo na inkvizicijski popis zabranjenih knjiga. Godine 1904., novi je papa izdao dvije enciklike kojima je osudio sve pokuaje znanstvenog propitkivanja izvora i rane povijesti kranstva. Svi katoliki uitelji, za koje je postojala sumnja da naginju modernizmu, bili su smjesta otputeni iz svojih slubi. Naravno, modernisti, koji su inili najrjeitiju i najobrazovaniju enklavu unutar Crkve, nisu oklijevali uzvratiti udarac. Uivali su podrku uglednih mislioca, i uvenih osoba iz svijeta kulture i knjievnosti. U Italiji je jedan od njih bio i Antonio Fogazzaro, koji je 1896. godine postao senatorom. Fogazzaro je smatran vodeim katolikim laikom svoga vremena, i, barem prema miljenju svojih suvremenika, najveim talijanskim romanopiscem nakon Manzonija. U svojoj knjizi Svetac, objavljenoj 1905., Fogazzaro je napisao: Katolika se crkva, nazivajui sebe vrelom istine, danas protivi potrazi za istinom, kada su njezini temelji, svete knjige, formule njezine dogme i njezina navodna nepogrjeivost, postali predmetom istraivanja. To za nas znai da ona sama vie nema vjere u sebe. Kako se moglo i predvidjeti, Fogazzarovo je djelo odmah stavljeno na Index, a crkvena se kampanja protiv pokreta kojeg je ono samo ojaalo, nastavila i dalje s jo veom estinom. U srpnju 1907. godine, Sveta je sluba objavila dekret koji je slubeno osudio pokuaje modernista da stave u pitanje doktrinu Crkve, papinski autoritet i povijesnu utemeljenost biblijskih tekstova. Manje od dva mjeseca kasnije, u rujnu, modernizam je bio oznaen kao hereza,

zbog ega je cijeli pokret bio i formalno zabranjen. Institucionali zirana je i nova, jo stroa cenzura. Crkveni su komisari nadzirali vjerouenje doktrinarnom strogou kakve nije bilo jo od Srednjega vijeka. Konano je, 1910. godine, izdan dekret koji je sve katolike uitelje i propovijednike obvezivao na polaganje prisege kojom su se morali odrei svih grijeha modernizma. Brojni modernistiki pisci bili su izopeni iz Crkve, a u sjemenitima je studentima bilo zabra njeno ak i itati novine. Meutim, osamdesetih godina 19. stoljea, sve je ovo jo uvijek pripadalo budunosti. Meu mladim modernistikim klericima tih godina vladao je naivni optimizam i uvjerenje da e metodino povijesno i arheoloko istraivanje potvrditi, prije negoli pobiti, doslovnu istinitost Svetoga pisma. Francuska biblijska i arheoloka kola u Jeruzalemu (Ecole Biblique et Archeologique Francaise de Jerusalem), koja e kasnije zadominirati istraivanjima vezanim uz svitke s Mrtvog mora, svoje je korijene imala u prvoj generaciji modernizma, prije negoli je Crkva shvatila koliko je bila blizu da samu sebe opovrgne. Ideja o koli prvi je put zaivjela 1882. godine, kada je francuski dominikanski redovnik, na hodoau u Jeruza lemu, odluio tamo osnovati dominikanski samostan s pripadajuom crkvom. Odabrao je jedno mjesto na cesti Nablus, gdje su prilikom iskopavanja bili otkriveni ostaci nekadanje crkve. Prema predaji, upravo je ondje sveti Stjepan, navodno prvi kranski muenik, bio kamenovan do smrti. Ovu je ideju Rim doekao s velikim odobravanjem. Papa Leon XIII predloio je da se tamo osnuje i biblijska kola, koju je 1890. utemeljio otac Albert Lagrange. kola je otvorena 1892. godine, a sadravala je i stambene prostore za petnaestoricu studenata. Bila je to jedna od brojnih institucija osnovanih u to vrijeme, koje su za svoj zadatak imale osposobljavanje katolikih uenjaka akademskom strunou potrebnom kako bi obranili svoju vjeru od prijetnje koju je predstavljao razvoj povijesnih i arheolokih istraivanja. Otac Lagrange roenje 1855. godine. Doktorirao je 1878., nakon zavrenog studija prava, a zatim uao u sjemenite Saint Sulpice, sredite modernistikih studija toga vremena. Godine 1879., postao je dominikancem. Meutim, 6. listopada 1880., Trea francuska republika protjerala je iz Francuske sve vjerske redove, pa je dvadesetpetogodinji Lagrange otiao u Salamancu u panjolskoj, gdje je

studirao hebrejski i poduavao crkvenu povijest i filozofiju. U Salamanci je, na dan svetoga Dagoberta, 23. prosinca 1883., postao sveenikom. Godine 1888., poslan je na beko Sveuilite, gdje je studirao orijentalne jezike. Dvije godine kasnije, 10. oujka 1890., u trideset i petoj godini ivota, stigao je u mladi dominikanski samostan svetoga Stjepana u Jeruzalemu, gdje je, 15. studenog, osnovao biblijsku kolu, koja je u poetku nosila ime Praktina kola biblijskih studija (Ecole Practique d'Etudes Bibliques). Lagrange je pokrenuo i njezin slubeni asopis, Revue biblique, koji je prvi puta objavljen 1892., a postoji jo i danas. Ovim je putem, kao i kroz programe samih studija, elio stvoriti novu instituciju koja e izraziti svoje stavove spram povijesnih i arheolokih istraivanja. O tome najbolje govore njegove vlastite rijei. Prema ocu Lagrangeu, razli ite faze religijske povijesti ovjeanstva tvore recit, povijest koja je izravno i natprirodno voena Bogom, ka svojemu posljednjem i konanom stadiju - mesijanskom dobu, koje je inaugurirao Isus Krist. Stari zavjet je zbirka knjiga koje predstavljaju razliite stupnjeve usmene predaje voene Bogom... kao priprema za doba Novoga zavjeta. Njegovo je usmjerenje sasvim jasno. Ukoliko je Lagrange uope primijenjivao modernu metodologiju, inio je to samo kako bi dokazao ono to je ve, a priori, odluio smatrati istinitim, a to je bila doslovnost Pisma. Definitivna priroda Novoga zavjeta, i u njemu zabiljeenih dogaaja, uinila ih je nepodlonim kritikom znanstvenom preispitivanju. Godine 1890., kada je Lagrange osnovao Biblijsku kolu, moder nizam jo uvijek nije trpio napade. Meutim, 1902. godine past e u nemilost, kada e, kako smo ve naveli, papa Leon XIII osnovati Pontifikalnu biblijsku komisiju, koja je imala nadzirati rad katolikih biblicista. Iste se godine Lagrange vratio u Francusku kako bi u Toulouseu odrao predavanje. Meutim, tamo je bio optuen kao modernist, suoivi se sa estokom opozicijom. U to je vrijeme samo spominjanje povijesnih i arheolokih istraivanja bilo dovoljno da se nekoga stigmatizira kao modernista. Sam je papa, meutim, ubrzo shvatio da je Lagrangeova vjera ostala netaknuta, i da je njegovo srce, to se Crkve tie, bilo na pravome mjestu. Doista, veliki dio Lagrangeova djela bavio se sistematinim pobijanjem Alfreda Loisyja i ostalih modernista. Sukladno tome, Lagrange je postao lan, ili savjetnik, Pontifikalne

biblijske komisije, a njegov je asopis, Revue biblique, postao njezinim slubenim tijelom. Tako je bilo sve do 1908. godine, kada je Komisija pokrenula vlastiti asopis Acta apostolicae sedis. Nii slojevi crkvene hijerarhije nastavljali su s optubama na raun Lagrangeova modernizma. One su bile u tolikoj mjeri demoralizirajue da je Lagrange, 1907. godine, privremeno obustavio svoj rad na studijima Staroga zavjeta. Godine 1912., odluio je napustiti svoj cjelokupni rad i otii iz Jeruzalema. Nevoljko se vratio u Francusku, no papa mu je opet izrazio svoju podrku i poslao ga natrag u Jeruzalem, naredivi mu neka nastavi sa svojim radom. Biblijska kola, prvobitno osnovana kao modernistiki forum, sada je postala opozicijskim taborom. Meu izvornim lanovima tima meunarodnih znanstvenika, kojeg je, 1953. godine, okupio otac de Vaux, bio je i preminuli monsignor Patric Skehan. Otac Skehan stajao je na elu Odjela semitskih i egipatskih jezika pri Katolikom sveuilitu u Washingtonu. Kasnije je, takoer, postao i lan Pontifikalne biblijske komisije. Godine 1955., kao direktor Instituta Albright u Jeruzalemu, bio je kljuna osoba u politikim manevrima koji su uspostavili dominaciju Biblij ske kole u istraivanjima vezanim uz svitke s Mrtvog mora. Skehan je odigrao znaajnu ulogu i 1956. godine, kada je The Times-u upu eno pismo u namjeri diskreditiranja i izoliranja Johna Allegroa. Otac Skehan bio je jedan od malobrojnih znanstvenika kojima je bio doputen pristup samim svicima. Njegovi stavovi ukazuju na usmjerenje katolikih znanstvenika koji su suraivali s Biblijskom kolom. Otac Skehan je 1966. godine pisao kako Stari zavjet nije bio tek nevani dijeli povijesti i prapovijesti ljudskoga roda. Kada je za to dolo vrijeme, stigao je na Gospodin; i najvanija je dunost svakoga tko prouava Stari zavjet, pronai, u toj svetoj povijesti, razvoj spremnosti da se postane svjesnim Krista u trenutku kada on doe,.. Drugim rijeima, osnovni je zadatak svih biblijskih znan stvenika pomno pretraiti Stari zavjet, u potrazi za onim to bi moglo predstavljati njegova navodna predskazanja o prihvaenoj kran skoj doktrini. Ako ga se promatra na bilo koji drugi nain, Stari zavjet ima vrlo malo vrijednosti i vjerodostojnosti. Za hladnokrvnu znanost, ovo je vrlo udna definicija. No, otac Skehan bio je jo eksplicitniji:

ini se kako se danas biblijskim znanstvenicima namee potreba... da na najbolji mogui nain... ocrtaju... openite linije napretka prema kojemu je Bog, kao to doista i jest, neumorno vodio ovjeka iz kamenoga doba, kalkolita i drevnoga poganina, sve do sposobnosti da, na odreenom stupnju, dosegnu drutvenu injenicu koja se naziva kran skom crkvom. Naravno, otac Skehan nije uistinu elio osloboditi znanost od strasti. Naprotiv, smatrao je to vrlo opasnim, obzirom da studiji, voeni iz perspektive koja u prvi plan stavlja literarni i povijesnokritiki kontekst, rezultira, posebice u rukama popularizatora, pojed nostavljivanjem, pretjerivanjem, ili, pak, zanemarivanjem dubljega znaaja. Konano, biblijski znanstveni rad trebao bi biti voen i odreen crkvenom doktrinom, te podvrgnut suverenom pravu Svete Majke Crkve, kako bi mogao svjedoiti o onome to je doista u skladu s uenjem koje je ona primila od Krista. Smisao ovih rijei je upravo zapanjujui. Sva ispitivanja i istraivanja, bez obzira na to to bi ona mogla razotkriti ili pokazati, moraju biti podvrgnuta i prilagoena postojeem korpusu slubenog katolikog uenja. Drugim rijeima, moraju biti ureena, ili, pak, iskrivljena, sve dok ne bi udovoljila potrebnim kriterijima. No, to ako na svjetlost dana izae neto to se ne moe na takav nain prilagoditi? Iz izjava oca Skehana mogue je dati prilino jasan odgovor na to pitanje. Sve to se ne moe podvrgnuti ili prilagoditi postojeoj doktrini, mora se, nuno, zatakati. Naravno, stav oca Skehana nije bio jedinstven. Njegovo je miljenje dijelio i sam papa Pio XII, koji je drao da je zadatak i odgovornost biblijskoga egzegete djelovati u stvarima koje su od vanosti za crkvu. to se tie Biblijske kole i njezinih istraiva nja vezanih uz svitke s Mrtvog mora, otac Skehan kae: Zar nema... elemenata providnosti i u neobinoj injenici da je Sveta Zemlja najpogodnije mjesto na zemlji da bude vrs tom laboratorija za kontinuirani studij ljudskoga ivota, a da ne nedostaju duga vremenska razdoblja... vjerujem da ima... ... ini mi se, stoga, da je od iznimnoga religijskoga znaaja, kojeg mi jo uvijek nismo svjesni, ali iza kojega

stoji sama Providnost, injenica da je Pere Lagrange na Palestinskom tlu osnovao jednu ustanovu... Meutim, veina je neovisnih znanstvenika godinama bila nesvjesna takve vrste boanskoga mandata na koji se pozivala Biblijska kola, ili kojega je, u tom smislu, prieljkivao Vatikan. Naprotiv, inilo se da je Biblijska kola bila nepristrana znanstvena ustanova, posve ena, izmeu ostaloga, prikupljanju, sistematiziranju, istraivanju, prevoenju i tumaenju svitaka s Mrtvog mora, a ne njihovom zatakavanju i pretvaranju u vrstu kranske propagande. Tako je, primjerice, znanstvenik, ili student iz Velike Britanije, Sjedinjenih Drava, ili iz bilo koje druge zemlje, izgradivi neki akademski ugled svojom tezom ili publikacijom na jednom od podruja biblijskih studija, mogao zatraiti pristup kumranskom materijalu. Ne bi imao razloga oekivati da bude odbijen, pretpostavljajui da su svici dostupni svakome tko je posjedovao uvjerljive akademske preporuke. Meutim, u svakom nama poznatom sluaju, svi su takvi zahtjevi bili redom odbijani, bez isprike ili objanjenja, neizbjeno implicirajui da je sam znanstvenik bio, na neki nain, nepodoban. Takav je, da navedemo samo jedan primjer, bio i sluaj profesora Normana Golba sa ikakog Sveuilita. Profesor Golb napisao je svoju doktorsku disertaciju o Kumranu i uz Kumran vezanom materijalu pronaenom u Kairu. Naoruan dugogodinjim iskustvom na tome podruju, zapoeo je istraivaki projekt kako bi provjerio rezultate paleografskog datiranja svitaka, koje je ustanovio profesor Cross iz meunarodnog tima, a koji su se, prema Golbovu miljenju mogli dopuniti. Kako bi potvrdio svoje stajalite, Golb je, naravno, morao vidjeti izvorne tekstove, jer same fotografije oigledno nisu bile dovoljne. Godine 1970. nalazio se u Jeruzalemu, te je, sukladno tome, pisao de Vauxu, tadanjem efu meunarodnog tima, traei pristup svicima koji su mu, kako je objasnio, bili potrebni kako bi poduprli istraivaki projekt kojim se bavio ve dugi niz godina. Tri dana kasnije, de Vaux je odgovorio, izjavivi kako nikakav pristup ne moe biti doputen bez izriitog odobrenja od strane znanstvenika koji je zaduen za njihovo objavljivanje. Taj je znanstvenik bio otac Milik, koji, kao to je de Vaux i predobro znao, nije bio spreman ikome ita pokazati. Nakon toliko vremena i napora koje je u nj uloio, Golb je bio primoran napustiti svoj projekt. Od tada sam,

rekao nam je, imao dobrog razloga sumnjati u ispravnost Crossova paleografskog datiranja tekstova. S druge strane, fragmenti kumranskog materijala bit e dostupni istraivaima u tijesnoj vezi sa samom Biblijskom kolom, mladim znanstvenicima i tienicima meunarodnog tima, ili diplomcima pod tutorstvom jednog ili drugog lana tima, za koje se moglo oe kivati da e raditi po slubenoj partijskoj liniji. Tako je, primjerice, Eugene Ulrich sa sveuilita Notre Dame, Crossov student, naslije dio rukopisni materijal koji je prvobitno bio dodijeljen ocu Patricku Skehanu. I ne samo to, ini se da je Ulrich naslijedio i poneto od Skehanova stava spram drugih znansvenika. Kada je bio upitan zato se ne mogu nainiti faksimilna fotografska izdanja, odgovorio je kako velika veina ljudi koji bi takva izdanja itali, ukljuujui i prosjene sveuiline profesore, nisu sposobni davati kompetentne zakljuke o tako sloenom tivu. Neovisni znanstvenici iz Britanije, Sjedinjenih Drava, i ostalih zemalja, smatrali su, tako, nemoguim dobiti pristup neobjavljenom rukopisnom materijalu. Za izraelske je znanstvenike, pak, takav pri stup bio nezamisliv. Kao to smo ve naglasili, otac deVaux, nekada nji lan ozloglaenog Action Francaise-a, bio je otvoreni anti-semit. ini se da su lanovi Biblijske kole do danas ostali neprijateljski raspoloeni prema Izraelu, unato tome to se ona teoretski pred stavlja kao neutralna enklava nepristranih znanstvenika i utoite od politikih i religioznih razliitosti koje obiljeavaju moderni Jeru zalem. Na pitanje zato u ureivanju svitaka ne sudjeluje nijedan znanstvenik iz sveuilita u Tel Avivu, Strugnell je odgovorio: Za kumranske studije potrebna nam je kvaliteta, a tamo je nemoete oe kivati. Svojom karakteristinom i samooptuujuom rjeitou, preminuli je otac Skehan artikulirao svoj pristrani, anti-Izraelski stav, kao i onaj svojih kolega, u pismu citiranom u Jerusalem Post Magazine-u: Smatram potrebnim rei vam... da ni pod kojim okolnostima neu nijednom izraelskom funkcionaru, ni za koju svrhu i ni u kojem smislu, omoguiti distribuciju bilo ega to se zako nito nalazi u Palestinskom arheolokom muzeju. Drim kako izraelska drava i njeni slubenici nemaju nikakav pravni temelj obzirom na Muzej i njegov sadraj.

Kako smo ve spomenuli, njegov je stav dijelio i otac Milik. Nakon rata 1967. godine, kada su svici dospjeli u izraelske ruke, Milik se, kao ni jo jedan od njegovih kolega, preminuli otac Starcky, vie nikada nije vratio u Jeruzalem. Njihov je stav, meutim, odraz stava samoga Vatikana, koji jo do danas nije priznao dravu Izrael. No, to nas potie da se upitamo jesu li se njihove predrasude sluajno poklopile sa slubenom politikom Crkve, ili su, pak, bile formalno diktirane od strane crkvene hijerarhije.

7. Inkvizicija danas

Kao protuotrov ireoj zarazi modernizma, papa Leon XIII je 1903. godine osnovao Pontifikalnu biblijsku komisiju, koja je imala zadatak da nadzire i kontrolira napredovanje (ili nedostatak istoga) katolikih biblicista. Komisija je izvorno bila sastavljena od dvanaest ili vie kardinala koje je imenovao papa, kao i od brojnih savjet nika, a svi su oni bili strunjaci na podrujima svojih specifinih istraivanja i studija. Prema Novoj katolikoj enciklopediji (New Catholic Encyclopaedia), slubena zadaa Komisije bila je (i jo uvijek jest) nastojati... sa svom moguom skrbi da Boje rijei... budu zatiene, ne samo od svake zamislive pogreke, ve i od svakog nerazboritog miljenja. Komisija e se dodatno pobrinuti da znanstvenici ustraju u svojemu nastojanju kako bi ouvali autoritet Pisma, i promovirali njegovu ispravnu interpretaciju. Kao to ve znamo, otac Lagrange, utemeljitelj Biblijske kole, bio je jedan od najranijih lanova Pontifikalne biblijske komisije. asopis Biblijske kole, Revue biblique, bio je, takoer, sve do 1908. godine, slubenim tijelom Komisije. Obzirom na uske veze izmeu ove dvije institucije, jasno je da je izvorna Biblijska kola bila produetak Komisijine propagandne maine - instrument promicanja katolike doktrine pod krinkom povijesnog i arheolokog istrai vanja, ili je, pak, sluila kako bi potvrdila primjenjivost povijesnog i arheolokog istraivanja na postavke katolike doktrine.

Mogli bismo oekivati da se tijekom posljednjih pedeset godina situacija promijenila, posebice u godinama koje su uslijedile Drugom vatikanskom koncilu, odranom poetkom ezdesetih. No, injenice ukazuju na suprotno. Biblijska kola danas, kao i u prolosti, odrava bliske odnose s Pontifikalnom biblijskom komisijom. Komisija, pri mjerice, dodjeljuje diplome kole, a njezine diplomirane studente zapoljava kao profesore na sjemenitima i drugim katolikim insti tucijama. Od devetnaest slubenih savjetnika koliko ih ima danas, veliki je broj vrlo utjecajan u odreivanju onoga to e ira javnost saznati o svicima s Mrtvog mora. Tako je, na primjer, otac Jean-Luc Veseo, sadanji elni ovjek Biblijske kole i lan urednikog odbora Revue biblique-a, takoer i lan Pontifikalne biblijske komisije, kao i barem jo jedan lan urednikoga odbora, kao to je Jose Loza. Isto se moe rei i za uglednog pisca na temu svitaka, jezuita imena Joseph Fitzmyer, koji je nainio slubeno prihvaenu kompilaciju veine kumranskog materijala. Godine 1956., ime oca Rolanda de Vauxa, direktora Biblijske kole, prvi se puta pojavilo na popisu savjetnika Pontifikalne biblijske komisije. Savjetnikom je imenovan godinu dana prije, a tu e funkciju obnaati sve do svoje smrti, 1971. godine. Vrlo je zanim ljivo obratiti pozornost na vrijeme de Vauxova imenovanja. Treba imati na umu da je 1955. godine, veliki dio znaajnog i kontroverznog sektaskog materijala iz pilje 4 jo uvijek bio u fazi kupovine i sistematizacije. Doista, u prosincu iste godine, Vatikan je poloio novac potreban za kupnju brojnih vanih fragmenata. Te je godine, pod Allegrovim nadzorom, u Manchesteru bio odmotan i Bakreni svitak, a i sam je Allegro poeo istupati u javnost na nain koji je mogao biti vrlo neugodan. Vatikan je, tako, po prvi puta postao svjestan s kakvim bi se problemima mogao suoiti glede kumranskoga materijala koji je poeo izlaziti na svjetlo dana. Crkvena je hijerarhija gotovo odmah prepoznala potrebu uspostavljanja neke vrste zapovjednog lanca, ili, barem lanca odgovornosti, kojim bi se, na neki nain, uvela kontrola kumranskih istraivanja. U svakom sluaju, znaajno je, ako ne i posebno iznenaujue, da je od 1956. godine nadalje, svaki direktor Biblijske kole ujedno bio i lan Pontifikalne biblijske komisije. Kada je 1971. umro de Vaux, na Komisijinu je popisu savjetnika umjesto njegova imena stajalo ime njegova nasljednika u koli, oca Pierrea Benoita. Kada je, pak,

1987. godine umro Benoit, savjetnikom Pontifikalne biblijske komisije postao je novi direktor, Jean-Luc Vesco. ak i danas, Pontifikalna biblijska komisija nastavlja s proma tranjem i nadziranjem svih biblijskih studija koji se vode pod pokro viteljstvom Katolike crkve. Ona takoer izdaje i slubene dekrete o ispravnom nainu poduavanja... Pisma. Godine 1907., papa Pio X te je dekrete uinio obvezatnima. Tako je, primjerice, Komisija dekretom ustanovila da je Mojsije bio autor Petoknjija. Godine 1909., slian je dekret potvrdio doslovnu i povijesnu tonost prva tri poglavlja Postanka. Nadalje, 21. travnja, 1964., Komisija je izdala dekret koji se ticao biblijskih istraivanja openito, s posebnim naglaskom na povijesnoj istinitosti evanelja. Ovaj je dekret bio vrlo odreen, objavljujui kako tuma mora neprekidno njegovati duh spremnosti da se pokori autoritetu koji Crkva ima na uenje Nadalje, u dekretu stoji da su oni koji se bave bilo ime u svezi s Biblijom, duni potivati zakone koje je ve donijela Pontifikalna biblijska komisija. Svaki znanstvenik koji djeluje pod pokrovi teljstvom Komisije, to naravno ukljuuje i one iz Biblijske kole, biva tako ogranien Komisijinim dekretima. Bez obzira na zakljuke do kojih je takav znanstvenik mogao doi, i bez obzira na otkria do kojih su ga mogla dovesti njegova istraivanja, u svome pisanju ili poduavanju, on nije smio proturjeiti doktrinarnom autoritetu Komisije. Na elu Pontifikalne biblijske komisije danas stoji kardinal Joseph Ratzinger. Kardinal Ratzinger je, meutim, elni ovjek jo jedne katolike institucije, Kongregacije za vjersku doktrinu. Ova je organizacija osnovana 1965. godine, te je, kao relativno mlada, veini laika nepoznata. No, samu instituciju krasi podrijetlo koje see duboko u prolost. Ona u stvari iza sebe ima jedinstvenu i zvunu povijest, ije poetke moemo traiti ve u 13. stoljeu. Godine 1542., postala je slubeno poznata kao Sveta sluba. Prije toga, zvala se Sveta inkvizicija. Kardinal Ratzinger tako predstavlja Velikog inkvizitora dananjice. Slubena glava Kongregacije za vjersku doktrinu uvijek je stolujui papa, a izvrnu vlast unutar Kongregacije danas vri njegov tajnik, iako je u prolosti on bio poznat kao Veliki inkvizitor. Od svih odjela rimske Kurije, Kongregacija za vjersku doktrinu je najmonija, a od

svih kardinala u Kuriji, Ratzinger je vjerojatno osoba najblia papi. Njih dvojica zasigurno imaju mnoge zajednike stavove. Obojica ele obnoviti mnoge vrijednosti iz vremena prije Drugog vatikan skog koncila. Ni jedan od njih ne gaji simpatije spram teologa. Ratzinger vidi teologe kao one koji su Crkvu otvorili razornom svjetovnom utjecaju. Kao duboko pesimistian ovjek, on osjea da Crkva propada, i da se samo potiskivanjem svih otpadnika moe osigurati njezino preivljavanje kao unificirane vjere. One koji ne dijele njegov pesimizam smatra slijepima ili zabludjelima. Poput Inkvizicije u prolosti, Kongregacija za vjersku doktrinu je u velikoj mjeri tribunal. Ona ima svoje suce, na elu kojih stoji Prisjednik. Prisjedniku pomau Povjerenici i dvojica domini kanskih redovnika, ija je posebna zadaa pripremanje svih istraga koje Kongregacija odlui poduzeti. Takve se istrage openito odnose na krenje doktrine od strane klerika, kao i na sve drugo to moe predstavljati prijetnju crkvenom jedinstvu. Kao i u Srednjem vijeku, sve se istrage poduzimaju i vode u potpunoj tajnosti. Sve do 1971. godine, Pontifikalna biblijska komisija i Kongrega cija za vjersku doktrinu smatrane su dvjema odvojenim organizaci jama. U stvarnosti je, meutim, razlika meu njima bila tek neto vie od nominalne. U mnogim su se pogledima ove dvije organizacije preklapale, poevi od njihovih funkcija, sve do lanstva u njihovim upravljakim tijelima. Godine 1969., primjerice, osmorica od ukup no dvanaest kardinala koji su predsjedali Kongregacijom, ujedno su predsjedali i Komisijom. Brojni su pojedinci obnaali savjet nike funkcije u obje institucije. Konano je, 27. lipnja 1971., papa Pavao VI, u pokuaju da reorganizira birokraciju, izjednaio Komisiju i Kongregaciju po svemu osim po imenu. Obje su, tako, bile smjetene u iste prostorije, na istoj adresi - Palai Kongregacije na Trgu Svete Slube u Rimu. Obje su stavljene pod upravu istoga kardinala u funkciji njihova direktora. Tim je kardinalom, 29. stu denog, 1981. godine, postao Joseph Ratzinger. Brojne sveenike, propovjednike, uitelje i pisce dananjice, proganjalo je, protjerivalo i liavalo njihovih slubi, upravo ovo tijelo kojim danas predsjeda Joseph Ratzinger. Meu njegove se rtve ubrajaju i neki od najutjecajnijih i najinteligentnijih teologa dananje Crkve. Jedan od njih bio je i otac Edward Schillebeeckx, sa Sveuilita u Nigmegenu u Nizozemskoj. On je 1974. objavio knjigu

pod naslovom Isus: Eksperiment u kristologiji, kojom je, barem se tako inilo u oima njegovih protivnika, propitkivao doslovno shva anje odreene dogme, poput Uskrsnua i Roenja od Djevice. U prosincu 1979., Schillebeeckx je bio izveden pred tribunal Kongre gacije za doktrinu vjere, gdje ga je jedan od sudaca javno optuio za herezu. Unato tome to je preivio istragu tribunala, Schillebeeckx je, 1983. godine, opet pozvan pred Kongregacijski tribunal, ovoga puta zbog svoje najnovije knjige, Duhovna sluba: Sluaj za promjenu. U emu su se sastojali Schillebeeckxovi grijesi? Iako samo pro vizorno, stavio je u pitanje stajalite Crkve glede celibata. Simpatizi rao je stavove koji su govorili u prilog zareivanju ena u sveenstvo. I, najozbiljnije od svega, drao je kako bi se Crkva trebala mijenjati u skladu s vremenom, umjesto da tvrdo pristaje uz ustanovljene i nepromijenjive doktrine. Crkva se, izjavio je, mora prilagoditi, i razvijati kako bi odgovorila na potrebe svojih vjernika, i ne smije im nametati drakonske zakone. Ukratko, zastupao je dinamian pasto ralni pristup, koji se suprotstavljao onome statinom, kojeg su zagovarali papa Ivan Pavao II i kardinal Ratzinger. Jo jednom, Schillebeeckx je izdrao Kongregacijine istrage i ispitivanja. Meu tim, do danas je ostao pod strogom prismotrom, a svaka se njegova rije, pisana ili izgovorena, prati s velikom panjom. Ne treba niti rei da ovakva neprekidna i budna panja moe izvriti duboko inhibirajui utjecaj. Jo rjeitiji je sluaj uglednog vicarskog teologa, doktora Hansa Kunga, nekadanjeg proelnika Teolokog odjela Sveuilita u Tubingenu. Kung je openito priznat kao jedan od najutjecajnijih, najlucidnijih i tematski najrelevantnijih katolikih pisaca naega vremena - ovjek koji je, slijedei tragove pape Ivana XXIII, po nudio novi smjer za Crkvu, novo ovjekoljublje, te novu fleksibilnost i prilagodljivost. No, Kung je bio i kontroverzan. U svojoj knjizi Nepogreivi?, prvi put objavljenoj 1970. godine u Njemakoj, a sljedee godine i u Engleskoj, izazvao je doktrinu papine nepogre ivosti, koja, a to treba naglasiti, nije nikada prije postojala u Crkvi, sve dok 1870. nije bila uspostavljena, i to glasovanjem. Nitko nije nepogreiv, pisao je Kung, osim Boga samoga. Nadalje, tradi cionalna doktrina o nepogreivosti... u Crkvi... poiva na temeljima koji se ne mogu smatrati sigurnima. Kung je, takoer, uvidio

razliku izmeu teologije i povijesti, te nastojanje teologije da se i sama predstavi kao povijest. Osudio je sofizam crkvenih znan stvenika poput kardinala Jeana Danieloua, koji je, 1957. godine, izdao knjigu Svici s Mrtvog mora i primitivno kranstvo, prven stveno katoliko propagandno djelo: Teolozi kao to je Danielou... koji ulogu Velikog inkvizitora obavijaju aurom pseudo-uenosti, imenovani su kardinalima Svete Rimske crkve koji e ispunjavati njezina oekivanja. Nakon to je Ivan Pavao II bio izabran za papu, Kung se kritiki osvrnuo na moralnu i dogmatsku strogost novoga pontifeksa. Hoe li katolikom teologu biti doputeno postavljati kritika pitanja...? pitao se Kung. Je li Ivan Pavao II doista bio slobodan od kulta osobe koji je zaludio ranije pape, i nije li on moda pretjerano zao kupljen doktrinom, a na tetu oslobaajue poruke Kristove? Mogu li papa i Crkva vjerodostojno upuivati na savjest dananjih ljudi, ako u isto vrijeme ne postoji preispitivanje savjesti sa strane Crkve i njezinih elnika...? Kiingova otvorenost uinila ga je, naravno, neodoljivom metom inkvizitornih tribunala Kongregacije za vjersku doktrinu. Procijenivi njegove izjave, tribunal je, sukladno tome, donio presudu. 18. prosinca 1979. godine, papa je, djelujui prema formalnoj preporuci Kongregacije, liio Kunga njegove slube, i proglasio ga nekompe tentnim da poduava rimokatoliku doktrinu. Kung je bio obavije ten kako vie nije katoliki teolog, te da mu je zabranjeno dalje pisati i objavljivati svoja djela. Kung je sam vrlo saeto objasnio ono to ga je snalo: Osudio me pontifeks koji je odbacio moju teologiju, iako nikada nije proitao nijednu od mojih knjiga, i koji me je uvijek odbijao primiti. Jasno je kako Rimu nije stalo do dijaloga, ve do pokoravanja. Pod direktorijem kardinala Ratzingera, Kongregacija je, tijekom posljednjih deset godina, postala jo tvrom, eom i reakcionarnijom u svojim stavovima. Ratzinger i dalje neumorno kritizira sve promjene koje je Crkva doivjela od vremena Drugog vatikanskog koncila, odranog izmeu 1962. i 1965. Crkvena uenja, dri on, razdrle su sumnje i propitkivanja. Prema rijeima jednoga komen tatora, Ratzinger tei povratku u katoliki fundamentalizam...

i ponovnoj uspostavi doslovne istinitosti papinski definirane dogme. Kroz Kongregaciju za vjersku doktrinu, Ratzingerovi stavovi odreuju i stavove Pontifikalne biblijske komisije, kojoj je takoer, on na elu, a njih, konano, odraava i Biblijska kola. Tijekom 1990. godine, ovi su stavovi uinili Kongregaciju temom glavnih vijesti. Kongregacija je u svibnju donijela prelimi narni nacrt novog i revidiranog Univerzalnog katekizma Katolike crkve, koji je predstavljao slubenu formulaciju postavki u koje su svi katolici bili formalno obvezni vjerovati. Ne doputajui nikakvu fleksibilnost, novi Katekizam definitivno osuuje, izmeu mnogih drugih stvari, razvod braka, homoseksualnost, masturbaciju i seksu alne odnose prije ili izvan braka. Kao temeljna naela katolike vjere postavlja papinu nepogreivost, Bezgreno zaee i Uzaae Bla ene djevice Marije, kao i Univerzalnu vlast Katolike crkve. U jednom svom posebice dogmatskom odlomku, novi Katekizam objavljuje kako je zadatak autentinog tumaenja Boje Rijei... povjeren ivoj uiteljskoj slubi same Crkve. U lipnju iste godine, pojavio se jo jedan dokument, kojega je objavila Kongregacija za vjersku doktrinu, a napisao ga je sam kardinal Ratzinger. Ovaj se dokument odnosi posebno na funkcije i obveze teologa. Ovdje upotrijebljen, izraz teolog obuhvaa biblij ske povjesniare ali i arheologe. Prema ovome dokumentu, kojeg je prihvatio i odobrio papa, katoliki teolozi nemaju pravo udaljavati se od ustanovljenih crkvenih uenja. Doista, takvo je udaljavanje pro movirano (ili diskreditirano) u status istinskog grijeha: Podlei iskuenju otpadnitva... [znai] biti nevjeran Duhu Svetomu... Zahvaljujui vjetim psiholokim manipulacijama, teolog koji poi nje propitkivati doktrinu Crkve, osjeat e se moralno ukaljanim zbog onoga to ini. Svaka sklonost propitkivanju smjesta se okree protiv onoga koji postavlja pitanja, pretvarajui se u krivnju - neto ime je Crkva oduvijek uspjeno trgovala. U istome dokumentu, kardinal Ratzinger izjavljuje: Sloboda vjerskoga ina ne moe opravdati pravo na otpadnitvo. Ova sloboda ne podrazumijeva slobodu ob zirom na istinu, ve oznaava slobodno opredijeljenje pojedinca, sukladno njegovoj moralnoj obvezi da tu istinu prihvati.

Drugim rijeima, ovjek je potpuno slobodan u prihvaanju crkvenih uenja, ali ne i u njihovu preispitivanju ili odbacivanju. Sloboda se ne moe manifestirati ili izraziti nikako drugaije do li pokoravanjem. To je vrlo neobina definicija slobode. Takva su ogranienja dovoljno udovina kada se nameu samim katolicima. udovina su jer dovode do psiholokih i emocionalnih povreda i osjeaja krivnje, jaaju netoleranciju i licemjerje, te ogra niavaju obzore znanja i razumijevanja. Kada ih se primijeni na vjeru, ova ogranienja vrijede samo za one koji im se dobrovoljno podvrgnu, dok ih je nekatoliki svijet slobodan zanemariti. Meutim, svici s Mrtvog mora ne predstavljaju stavke vjere, ve dokumente od povijesnog i arheolokog znaaja koji ne pripadaju samo Katolikoj crkvi, nego ovjeanstvu u cjelini. Otrijeznjujua je, ali i duboko uznemirujua injenica da e, ukoliko bude onako kako bi kardinal Ratzinger elio, sve to emo saznati o kumranskim rukopisima biti podvrgnuto cenzorskoj maineriji Kongregacije za vjersku doktrinu, odnosno, proieno, ureeno i podastrto nam od strane Inkvizicije. Obzirom na injenicu da je u svakom sluaju odgovorna Kon gregaciji, namee se jednostavno pitanje da li se Biblijskoj koli moe vjerovati. ak i ako izraelska vlada pokae zube i naredi hitno objavljivanje cjelokupnog kumranskog materijala, kako moemo biti sigurni da e ovi, za Crkvu potencijalno kompromitirajui tekstovi, ikada ugledati svjetlo dana. Mi bismo osobno, u ovoj knjizi, eljeli ocu Jean-Lucu Vescou, sadanjem direktoru Biblijske kole, javno uputiti odreena temeljna pitanja. Ako Biblijska kola polae raune Pontifikalnoj biblijskoj komisiji i Kongregaciji za vjersku doktrinu, u emu se sastoji njezina odgovornost spram znanosti? Kako ijedna ugledna akademska institucija moe djelovati u takvim napetim okolnostima, koje su nametnuli potencijalno podijeljeni, ak i meusobno suprotstavljeni osjeaji oda nosti? I, konano, to je zapravo Biblijska kola uinila ako bi se, meu neobjavljenim, ili, moda, jo neotkrivenim kumran- , skim materijalom, pojavilo neto to bi se suprotstavljalo crkvenoj doktrini?

III. SVICI S MRTVOG ___.MORA

8. Dilema o kranskom pravovjerju

Postoji gotovo jedinstveno gledite, osim, naravno, meu lanovima samoga meunarodnog tima i Biblijske kole, da povijest istraivanja svitaka s Mrtvog mora doista predstavlja skandal. Nesumnjivo je da u pozadini odugovlaenja, zatakavanja, dvosmislenosti, i ogra nienja koja su nametnuta na kumranski materijal, postoje neke nepravilnosti koje nisu bile podvrgnute ni moralnoj, niti akademskoj sankciji. U odreenom se smislu, naravno, ove nepravilnosti mogu pripisati akademskoj zavisti i suparnitvu, te zatiti prikrivenih inte resa. Konano, ugledi i postoje zato da bi bili izgraeni ili srueni, a u akademskom svijetu nema vee vrijednosti od samoga ugleda. Stoga su, barem za pripadnike akademske zajednice, ulozi ponekad uistinu visoki. Oni e uvijek biti visoki na podruju povijesnih i arheolokih istraivanja gdje nedostaju pouzdani dokazi iz prve ruke. Tome bi bilo tako i u sluaju da iznenada na svjetlost dana izau dokumenti koji bi se odnosili na, primjerice, Britaniju Arturova vremena. No, da li bi i ovaj materijal bio zatakan na isti nain kao i svici s Mrtvog mora? I, da li bismo, kao vrhovnog arbitra koji se ulja u pozadini, mogli osjetiti sjenovitu prisutnost jedne crkvene institucije kao to je to Kongregacija za vjersku doktrinu? Svici iz Nag Hammadija pria

su za sebe. Naravno, istraivanja vezana uz njih pruila su i vie nego dovoljno prilika za djelovanje prema skrivenim motivima, to se, u izvjesnoj mjeri, moda i dogodilo. No, Crkva nije imala prilike zado biti kontrolu nad tekstovima pronaenima kod Nag Hammadija, i unato postojanju takvih motiva, cjelokupan je korpus materijala iz Nag Hammadija vrlo brzo pronaao svoj put u javnost. Upletenost Crkve u znanstveni rad vezan uz svitke s Mrtvog mora, neizbjeno budi crv sumnje. Moemo li zanemariti mogunost uzrone veze izmeu njezina uplitanja, i skandala u koji su se pretvo rila kumranska istraivanja? Prisiljeni smo upitati se (kao to su se pitali i mnogi upueni outsideri), jesu li ovdje bili u pitanju jo neki prikriveni interesi, vei od samih ugleda pojedinih znanstvenika, kao, na primjer, interes kranstva i kranske doktrine, barem u onome smislu kakvima ih predstavlja Crkva i njezina predaja. Od trenutka kada su svici s Mrtvog mora prvi put otkriveni, nametalo se jedno, sveproimajue pitanje, koje je opsjedalo matu, izazivalo uzbuenje, tjeskobu, a ponekad ak i uas. Obzirom na njihovu blizinu izvoru, mogu li ovi tekstovi, koji (za razliku od Novog zavjeta), jo nisu bili dirani niti redigirani, otkriti neto novo i znaajno o podrijetlu kran stva, takozvanoj ranoj Crkvi u Jeruzalemu, ili ak o samome Isusu? Mogu li oni sadravati neto kompromitirajue, to bi izazvalo, ili, pak, pobilo ustanovljenu predaju? U svakom sluaju, slubeno je tumaenje pokazalo kako tome nije tako. Naravno, ne postoji nita na temelju ega bismo mogli za kljuiti da je meunarodni tim provodio bilo kakvu vrstu namjernog ili sistematinog krivotvorenja dokaza. Meutim, to se tie oca de Vauxa, uz ova su istraivanja bili vezana njegova najdublja osobna uvjerenja, koja su morala izvriti neki utjecaj. Kljuni imbenik u odreivanju vanosti svitaka i njihove povezanosti (ili nedostatak veze) s kranstvom, bilo je, naravno, datiranje rukopisnog materi jala. Jesu li svici bili pred - ili post - kranski? U kojoj se mjeri poklapaju s Isusovim aktivnostima oko 30. god. posl. Kr., i Pavlovim poslanicama koje su nastale izmeu 40. i 65. god. posl. Kr., te sastavljanjem evanelja, izmeu 70. i 95. godine? Bez obzira na datum nastanka koji im se pripisuje, oni bi mogli predstavljati izvor neprilika za kranstvo. No, ne i u svakom sluaju. Ako bi im se, primjerice, odredilo podrijetlo iz vremena prije kranske ere, oni bi predstavljali prijetnju u smislu kompromitiranja Isusove izvornosti i

jedinstvenosti, odnosno, mogli bi pokazati kako neke njegove rijei i ideje nisu u potpunosti njegove, ve da su one izraz misli, uenja i predaje koji su tada tvorili glavnu struju. Ako, pak, svici potjeu iz vremena Isusova ivota, ili iz razdoblja neposredno nakon njegove smrti, pokazali bi se, time, jo neugodnijima. U tom bi ih se sluaju moglo upotrijebiti kao dokaz da je Uitelj Pravednosti koji u njima figurira bio sam Isus, i da ga njegovi suvremenici nisu smatrali boanskom osobom. tovie, svici su sadravali ili implicirali odre ene pretpostavke koje su se suprotstavljale kasnijoj predodbi ranoga kranstva. Sadravali su, primjerice, izjave militantnog mesijanskog nacionalizma, do tada povezivanog jedino sa zelotima, dok je Isus smatran ne-politinim, i spremnim da caru dade carevo. Mogue je i to da svici pokau kako Isus nikada nije ni sanjao o osnivanju nove religije ili krenju idovskog Zakona. Dokazi se mogu tumaiti na brojne naine, od kojih su neki manje neugodni za kranstvo od drugih. Stoga ne treba uditi da je, obzirom na okolnosti, de Vaux nastojao promicati manje kompromitirajua tumaenja. Tako je, iako to nikada nije bilo izriito naglaeno, prevladala potreba da se dokaz tumai u skladu s odreenim vladajuim naelima. Koliko je god to bilo mogue, svici i njihovi autori morali su ostati podalje od ranog kranstva kakvim ga opisuje Novi zavjet, te od glavne struje judaizma 1. stoljea iz kojeg je ono i poteklo. Upravo je pristajanje uz ovakva naela ustanovilo pravo vjernost tumaenja i iznjedrilo znanstveniki konsenzus. Tako su otac de Vaux i njegov tim, u svome tumaenju tekstova svitaka, doli do zakljuaka koji su potvrdili odreena opa naela, od kojih je najvanija mogue saeti na sljedei nain: 1. Smatra se da su kumranski tekstovi nastali u vrijeme mnogo prije kranske ere. 2. Svici se smatraju djelom jedne izdvojene zajednice, neorto doksne sekte na periferiji judaizma, izdvojene iz glavnih struja drutvene, politike i religiozne misli toga vremena. lanovi zajednice nisu imali nikakve veze s militantnim revolucionarnim i mesijanskim nacionalizmom branitelja Masade. 3. Kumranska je zajednica najvjerojatnije bila unitena tijekom opega ustanka u Judeji, izmeu 66. i 73. godine, za sobom

ostavivi svoje dokumente, skrivene u sigurnosti oblinjih pilja. 4. Vjerovanja kumranske zajednice predstavljena su potpuno razliitima od kranstva, a Uitelj Pravednosti, zato to nije opisan kao boanska osoba, nije mogao biti izjednaen s Isusom. 5. Budui da je Ivan Krstitelj bio i suvie blizak uenjima kum ranske zajednice, nije smatran kraninom u istinskom smislu te rijei, ve samo prethodnikom kranstva. Postoje, meutim, brojne slinosti izmeu kumranskih tekstova, kao i zajednice unutar koje su nastali, i kranskih tekstova i takozvane rane Crkve. Mnoge od tih slinosti vidljive su i na prvi pogled. Kao prvo, obred krtenja, slian onome koji predstavlja jedan od sredinjih sakramenata kranstva, postojao je i u kumranskoj zajed nici. Prema tekstu jednog od svitaka s Mrtvog mora, poznatog kao Pravilo zajednice, novoprihvaeni e lan biti oien od svih svojih grijeha duhom svetosti koji ga sjedinjuje s istinom... A kada njegovo tijelo bude pokropljeno i posveeno vodom oienja, on e biti uinjen istim poniznim pokoravanjem svoje due svim zapovijedima Bojim. Drugo, Djela apostolska govore kako lanovi rane Crkve dre sve stvari u zajednikom vlasnitvu: Mnotvo je vjernika bilo jedno srce i jedna dua. Nitko nije nazivao svojim ono to mu je pripadalo, ve je meu njima sve bilo zajedniko. Apostoli su vrlo odvano svjedoili za uskrsnue Gospodina Isusa, i velika je milost bila nad njima svima. Meu njima, dakako, nitko nije oskudijevao, jer bi svi posjednici zemljita i kua to prodavali, te novac od prodanih stvari donosili i stavljali pred noge apostolima. Tada se to dijelilo svakom pojedincu prema njegovim potrebama. Na samome poetku Pra vila zajednice stoji da e Svi... u Zajednicu donijeti svoja znanja, sposobnosti i imovinu... Nadalje, Oni e zajedno jesti i moliti... O novopridolom lanu Pravilo zajednice govori: Njegova e imovina pripasti Zajednici kojoj e on ponuditi svoj savjet i mi ljenje. Djela apostolska (Djela, 5:1-11) prepriavaju priu o izvjesnom Ananiji i njegovoj eni, koji su zatajili neka od dobara koja su trebali darovati ranoj Crkvi u Jeruzalemu. Oboje su umrli, pogoeni

osvetoljubivom boanskom silom. Za ovakav prijestup, pripadnici kumranske zajednice bili su kanjavani mnogo blaom kaznom koja se, prema Pravilu zajednice, sastojala od estomjesene pokore. Tree, prema Djelima, vodstvo rane Crkve u Jeruzalemu sasto jalo se od dvanaestorice apostola. Meu njima, kako navodi poslanica Galaanima, trojica - Jakov (Gospodinov brat), Ivan i Petar imali su poseban autoritet. Prema Pravilu zajednice, Kumranom je upra vljao Savjet sastavljen od dvanaestorice pojedinaca. Spominju se, takoer, i tri sveenika, iako tekst ne pojanjava jesu li oni bili meu dvanaestoricom iz Savjeta, ili odvojeni od njega. etvrto, i najvanije, kumranska je zajednica, ba kao i rana Crkva, bila specifino mesijanskog usmjerenja, kojim je dominiralo vjerovanje u neizbjean dolazak barem jednog novog Mesije. Obje su postulirale ivopisnu i karizmatinu figuru, ija ih je osobnost poticala na djelovanje, i ija su uenja oblikovala temelje njihovih uvjerenja. U ranoj Crkvi, ta je osoba, naravno, bio Isus. U kumranskim tekstovima, taj je ovjek poznat kao Uitelj Pravednosti. Ponekad se ini kako se kumranski tekstovi, u svojim portretima Uitelja Pravednosti, odnose na samoga Isusa; doista, nekoliko je znanstvenika bilo upravo takvoga stajalita. Istina, Uitelj Praved nosti nije opisan kao boanska osoba, no, to nije bio ni Isus, sve do izvjesnog vremena nakon njegove smrti. Ako su kumranski tekstovi i oni rane Crkve izraavali neke zajednike ideje, zamisli ili naela, oni su, takoer, slini i po svojemu imaginariju i frazeologiji. Blago krotkima, govori Isus, u mo da najuvenijoj reenici iz Propovijedi na Gori, jer oni e batiniti zemlju (Mat. 5:5) Ova izjava potjee iz Psalma 37:11: Zemlju e posjedovati krotki, obilje mira oni e uivat. Isti je psalam bio od posebnoga znaaja i za kumransku zajednicu. Svici s Mrtvog mora objanjavaju njegov smisao: Protumaeno, ovo se odnosi na zajed nicu Siromanih... Zajednica Siromanih (ili krotkih), jedno je od imena kojima je kumranska zajednica sebe nazivala. No, slinosti ima jo: Blaeni siromani duhom, jer njihovo je kraljevstvo nebesko, propovijeda Isus (Mat. 5:3); Ratni svitak iz pilje 1 izjavljuje: U siromanima duhom lei mo.... Doista, cijelo Evanelje po Mateju, a posebice poglavlja 10 i 18, sadri metafore i terminologiju koje su, ponekad, gotovo jednake onima iz Pravila zajednice. U Evanelju po Mateju (Mat. 5:48), primjerice, Isus

naglaava ideju savrenstva: Dakle: budite savreni kao to je savren i Otac va nebeski! Pravilo zajednice govori o onima koji, prema zapovijedi Bojoj, hodaju putem savrenstva. Nee, objavljuje dalje tekst, biti milosti za one koji skrenu s puta... niti utjehe... sve dok njihov put ne postane savren. U Evanelju po Mateju 21:42, Isus se poziva na Izaiju 28:16, podsjeajui na Psalam 118:22: Zar niste nikad itali u Pismima: 'Kamen koji odbacie graditelji postade ugaonim kamenom; to je djelo Gospodnje, ono je divno u naim oima.' Pravilo zajednice poziva se na isti izvor, izjavljujui kako e Savjet Zajednice... biti onaj nosivi zid, onaj dragocjeni ugaoni kamen. Ako kumranski svici i evanelja predstavljaju jedni drugima odjek, to je jo oitije izmeu svitaka i pavlinskih tekstova - Djela apostolskih i Pavlovih poslanica. Ideja svetosti, primjerice, kao i sama rije sveto, uobiajene su u kasnijem kranstvu, ali dojmlji ve u kontekstu svitaka s Mrtvog mora. Uvodna reenica iz Pravila zajednice govori: Gospodar e poduavati svece kako da ive u skladu s Knjigom pravila zajednice... Pavao, u svojoj poslanici Rimljanima (15:25-7), rabi terminologiju rane Crkve: A sada idem u Jeruzalem u slubi svetih, jer su Makedonija i Ahaja odluile pruiti neku pomo siromasima meu svetima u Jeruzalemu. Istina, to su same odluile, a one su im i dune, jer, ako su pogani postali sudionici njihovih duhovnih dobara, duni su im posluiti svojim zemaljskim dobrima. Uistinu, Pavao je posebno izdaan u uporabi kumranskih izraza i slika. Jedan od kumranskih tekstova, na primjer, govori o svima onima koji potuju Zakon u Kui Judinoj, i koje e Bog izbaviti... 13 zbog njihovih patnji i vjere njihove u Uitelja Pravednosti. Pavao, naravno, pripisuje sline otkupiteljske moi vjeri u Isusa. Spasenje se, kae on u poslanici Rimljanima, ostvaruje vjerom u Isusa Krista: A sada se nezavisno od Zakona oitovala Boja pravednost za koju svjedoe Zakon i Proroci, i to pravednost Boja po vjeri u Isusa Krista za sve koji vjeruju - nema razlike, jer su svi sagrijeili i lieni su Boje slave. (Rimljanima 3:21-23) U poslanici Galaanima (2:16-17), on objavljuje: Ali kako znamo da ovjeka ne opravdava vrenje Zakona, nego samo vjera u Isusa Krista, to smo i mi prigrlili vjeru u Krista Isusa da bismo se opravdali vjerom u Krista a ne vrenjem Zakona. Jer, vrenje Zakona nee nikoga opravdati. Pa

ako smo i mi sami, time to smo traili da se opravdamo Kristom svrstani meu grjenike, nije li onda Krist u slubi grijeh? Sasvim je jasno da su Pavlu bile poznate metafore, govorne figure, reenini sklopovi i retorika koju je upotrebljavala kumranska zajednica u svome tumaenju starozavjetnih tekstova. Kako emo vidjeti, meutim, njegovo je znanje sluilo sasvim drukijoj svrsi. U maloprije navedenom citatu njegove poslanice Galaanima, Pavao ne pridaje Zakonu nikakvo posebno znaenje. U kumranskim tekstovima, meutim, Zakon je od najveega znaaja. Pravilo zajed nice zapoinje rijeima: Gospodar e poduavati svece kako da ive u skladu s Knjigom pravila zajednice, da bi oni mogli traiti Boga... i initi pred Njim dobro, kako je zapovijedao preko Mojsija i svih proroka, slugu Njegovih... Pravilo zajednice kasnije objav ljuje da e svatko tko prekri makar jednu rije Mojsijeva Zakona, ili bilo koji njegov dio, biti protjeran i da e Zakon trajati dokle god bude trajala vladavina Sotone U svome strogom pristajanju uz Zakon, doimlje se kako je Isus blii kumranskim tekstovima negoli Pavlu. U Propovijedi na Gori (Mat. 5:17-19), Isus je svoje stavove uinio potpuno jasnima - stavove koje e Pavao kasnije iznevjeriti: Nemojte misliti da sam doao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dooh da ih ukinem, ve da ih ostvarim. Jer, zaista, kaem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrica slova iz Zakona sigurno nee nestati, a da se sve ne ostvari. Stoga, tko god prekri i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i naui druge da tako rade, bit e najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok e onaj koji ih bude vrio i nauavao biti velik u kraljevstvu nebeskom. Ako je Isusovo pristajanje uz Zakon odraavalo stavove unutar kumranske zajednice, tada posebnu pozornost treba obratiti na vrijeme odravanja Posljednje veere. Biblijske je komentatore stoljeima zbunjivala injenica da se evanelja meusobno razlikuju u opi sivanju ovoga dogaaja. U Evanelju po Mateju (Mat. 26:17-19), Posljednja veera opisana je kao Pashalni objed, a Isus je sljedei dan bio razapet. Meutim, u etvrtom evanelju (13:1 i 18:28), stoji da je Posljednja veera bila odrana prije Pashe. Neki su znanstvenici

pokuali izmiriti ove suprotnosti priznavi da je Posljednja veera doista bila Pashalni objed, no, Pashalni objed odran prema druk ijem kalendaru. Kumranska je zajednica upotrebljavala upravo takav, solarni kalendar, za razliku od lunarnog, kojim se koristilo sveenstvo u Hramu. Svaki je kalendar Pashu smjetao u drukije vrijeme, a Isus se, oigledno, ravnao prema kalendaru kumranske zajednice. Nema sumnje da je i kumranska zajednica opisala gozbu koja po svojim obrednim obiljejima umnogome nalikuje Posljednjoj veeri opisanoj u evaneljima. Pravilo zajednice izjavljuje da e kada stol bude prostrt... Sveenik biti prvi koji e ispruiti svoju ruku kako bi blagoslovio prve plodove kruha i mladoga vina. Jo jedan kumranski tekst, Mesijansko pravilo, dodaje: oni e se okupiti za zajednikim stolom, kako bijeli, i pili mlado vino... neka nitko prije Sveenika ne isprui svoju ruku nad prvim plodovima kruha i mladoga vina... izraelski e Mesija zatim ispruiti svoju ruku nad kruhom. Ovaj je tekst bio dovoljan da uvjeri ak i Rim. Prema kardinalu Jeanu Danielou, koji je pisao s Nihil Obstat iz Vatikana: Krist je najvjerojatnije posljednju veeru odrao na Veliku subotu, u skladu s esenskim kalendarom. Moemo samo zamisliti reakciju oca de Vauxa i njegova tima kada su prvi put otkrili zapanjujue slinosti izmeu kumranskih tekstova i onoga to je bilo poznato kao rano kranstvo. Do tada se vjerovalo da se Isus pozivao na starozavjetne izvore, te da su njegova uenja bila jedinstvena, oblikovana kao poruke, evanelja i radosne vijesti, koje nikada prije nisu bile objavljene svijetu. Meutim, sada su odjeci ove poruke, a moda i same Isusove drame, ugledali svjetlost dana u zbirci drevnih pergamenata sauvanih u judejskoj pustinji. Za agnostikog povjesniara, a ak i za nedogmatinog krani na, takvo bi otkrie bilo iznimno uzbudljivo. Svatko bi se s odree nim strahopotovanjem odnosio prema dokumentima koji, u stvari, potjeu iz vremena kada je Isus sa svojim sljedbenicima hodao pjeanim tlom drevne Palestine, na putu izmeu Galileje i Judeje. Svatko bi se osjetio bliim samome Isusu. Suhoparne pojedinosti Isusove drame i okoline u kojoj se kretao, napokon bi dobile ivot nost i slojevitost koje su bili lieni punih dvadeset stoljea. Svici s

Mrtvog mora nisu bili poput kakve moderne knjige koja obrazlae neku kontroverznu tezu. Oni su predstavljali prvorazredan dokaz kojega bi podrala i stroga preispitivanja od strane znanosti dvadesetog stoljea. Meutim, ak bi se i onome koji ni to nije bio spreman prihvatiti, nametnula neka pitanja o moralnoj odgovornosti. Bez obzira na njegove vlastite sumnje, da li je on, olako, i jednim jedinim udarcem, mogao potkopati vjeru, u kojoj su milijuni ljudi nalazili utjehu? Za de Vauxa i njegove kolege, koji su djelovali kao predstavnici Rimokatolike crkve, bio je to duhovni i religiozni ekvivalent dinamitu, neto to je do nezamislivih razmjera moglo razruiti itavu graevinu kranskog uenja i vjerovanja.

9. Svici

Za ovu knjigu nije vano navesti sve tekstove za koje je poznato da su bili pronaeni u Kumranu. ili, pak, prevedeni i objavljeni. Mnogi od njih zanimljivi su jedino strunjacima. Veliki broj tekstova ine tek mali fragmenti, iji se kontekst i znaaj danas ne mogu rekon struirati. Brojni rukopisi predstavljaju komentare razliitih knjiga Staroga zavjeta, kao i drugih idovskih djela poznatih kao apokrifi i pseudoepigrafi. No, za ovu je knjigu vano spomenuti nekoliko kumranskih dokumenata iji je sadraj posebno znaajan. Meu ovima, dva e se dokumenta pokazati ne samo najpounijima, ve, doista, i najkontroverznijima.

Bakreni svitak
Pronaen u Kumranu, u pilji 3, Bakreni svitak jednostavo na braja, na suhoparan nain jednoga popisa, ezdeset i etiri mjesta gdje je, navodno, bilo skriveno blago u zlatu, srebru i dragocjenim religioznim posudama. Mnoga od tih skrovita nalaze se na podruju samoga Jeruzalema, a neka ispod jeruzalemskog Hrama ili uza nj. Ostala se nalaze u oblinjoj okolici, a moda i na udaljenijim mjesti ma, poput Kumrana. Ako su brojke koje navodi svitak tone, ukupna teina blaga dosee ezdeset i pet tona srebra, i dvadeset i est tona zlata, to bi, prema dananjim cijenama, iznosilo oko 30 milijuna

funti. Nije to posebno dojmljiva svota kako bi se moda moglo oekivati (jedna potonula panjolska galija iznjedrila bi mnogo vie), no religiozni i simbolini znaaj takvoga blaga nadilazi svaku njegovu novanu vrijednost. Iako to nije javno obznanjeno u trenutku kada je sadraj Bakrenog svitka po prvi put otkriven, u tekstu je vrlo jasno naznaeno kako blago potjee iz jeruzalemskog Hrama, odakle je bilo izneseno i skriveno, vjerojatno kako bi ga se sauvalo od rimskih osvajaa. Mogli bismo, stoga, zakljuiti, da Bakreni svitak datira iz vremena rimske invazije, 68. godine. Kao to smo ve naglasili, odreeni lanovi meunarodnog tima, poput profesora Crossa i preminuloga oca Milika, drali su blago u potpunosti izmiljenim. Veina dananjih znanstvenika, meutim, miljenja je da je ono doista postojalo. Usprkos tome, pokazalo se nemoguim pronai mjesta na kojima je, navodno, blago bilo pohranjeno. U uputstvima i naznakama koje se na njih odnose, koritena su odavna izgubljena mjesna imena, a opa konfiguracija i izgled toga podruja do neprepoznatljivosti su izmijenjeni tijekom dvije tisue godina i neprekidnih ratova. Meutim, 1988. godine, neto sjevernije od pilje u kojoj je bio pronaen Bakreni svitak, otkriveno je jo neto. Ovdje, u drugoj pilji, oko 1 metar ispod povrine, iskopan je mali vr, koji datira iz vremena Heroda i njegovih neposrednih nasljednika. Vr je oigledno smatran vrlo dragocjenim, te je s velikom panjom umotan u zatitni pokrov od palminih vlakana. Pokazalo se da vr sadri gusto crveno ulje koje, prema kemijskoj analizi, ne nalikuje nijednom danas pozna tom ulju. Prihvaeno je miljenje da se radi o dragocjenom balzamovom ulju, koje se, kako je poznato, proizvodilo u oblinjem Jerihonu, a prema tradiciji, upotrebljavano je prilikom pomazanja zakonitih izraelskih kraljeva. Meutim, ovo je nemogue pouzdano ustvrditi, jer je balzamovo drvo izumrlo prije, otprilike, tisuu i petsto godina. Ako je ulje doista balzamovo, ono je moglo predstavljati dio blaga o kojemu je govorio Bakreni svitak. U svakom sluaju, bio bi to sasvim neprimjeren i skupocjeni luksuz za jednu asketsku zajed nicu koja je, navodno, ivjela izoliranim ivotom u pustinji. Meutim, kao to nam je ve poznato, jedno od najznaajnijih obiljeja Bakre nog svitka jest u tome to o Kumranu uope ne govori kao o izdvo jenoj zajednici. Naprotiv, ini se da svitak ukazuje na veze izmeu kumranske zajednice i frakcija povezanih s jeruzalemskim Hramom.

Pravilo zajednice
Pronaeno u pilji 1 u Kumranu, Pravilo zajednice, kao to smo vidjeli, bavi se obredima i pravilima koji ureuju ivot u pustinjskoj zajednici, uspostavljajui hijerarhiju vlasti unutar nje. U njemu su navedeni naputci za Gospodara zajednice i razliite, njemu podre ene, slubenike. Pravilo takoer specificira naela ponaanja i predvia kazne za njihovo krenje. Tako je, primjerice, za onoga tko namjerno izrekne la odreena pokora u trajanju od est mjeseci. Tekst zapoinje objavljivanjem temeljnih postavki prema kojima se zajednica definira i ureuje. Svi njezini lanovi moraju ui u Savez s Bogom, kako bi se pokoravali svim Njegovim zapovijedima; a onaj koji se bude pokoravao, bit e oien od svih svojih grijeha. Od najveega je znaaja bilo pristajanje uz Zakon. Meu razliitim imenima kojima su nazivali lanove kumranske zajednice nalazimo i uvare Saveza, te one koji gorljivo slijede Zakon. Jedan od obreda koji navodi Pravilo jest i onaj ienja i oi enja krtenjem, i to ne samo jednom, ve, oigledno, svaki dan. Specificirane su, takoer, i svakodnevne molitve, u zoru i sumrak, koje su ukljuivale i itanje Zakona. Spominje se i obredno oien Objed zajednice, koji je vrlo slian, kako potvruju i drugi svici, Posljednjoj veeri takozvane rane Crkve. Pravilo zajednice govori i o Savjetu zajednice, koji je bio sa stavljen od dvanaestorice mukaraca i, vjerojatno, jo trojice sveenika. Ve smo govorili o zanimljivim odjecima slika ugaonog kamena i kamena temeljca, vezanih uz Savjet zajednice. No, svitak izjavljuje i da e Savjet postojano i krotko uvati vjeru u Zemlji, i okajavati grijehe svojim presudama i trpljenjem alosti zbog nesree. U svojemu arkom nastojanju da kumransku zajednicu odvoje od Isusa i njegovih sljedbenika, znanstvenici koji zastupaju sporazumno tumaenje meunarodnog tima naglaavaju kako kumranska uenja ne sadre ideju okajanja, te da se Isus u najveoj mjeri razlikuje od Uitelja pravednosti upravo po svojoj doktrini okajanja. Pravilo zajednice, meutim, pokazuje, kako je okajanje bilo prisutno u Kumranu, jednako kao i meu Isusom i njegovim sljedbenicima, u takozvanoj ranoj Crkvi. Konano, Pravilo zajednice uvodi i pojam Mesije, ili bolje Mesija, u mnoini. lanovi zajednice, hodajui putem savrenstva,

obvezni su sa arom pristati uz Zakon sve dok ne doe prorok i Mesije Arona i Izraela. Ovaj se navod obino tumai u smislu dvojice odreenih Mesija s jednakim pravom na vladavinu, od kojih je jedan od roda Aronova, a drugi od ustanovljena roda Izraelova, odnosno, ono Davida i Solomona. No, mogue je i to da se ove rijei odnose na dinastiju pojedinanih Mesija koji vuku podrijetlo od oba roda i utjelovljuju njihovo ujedinjenje. Naravno, u kontekstu vreme na, Mesija nema ono znaenje koje mu je pridala kasnija kranska predaja. Mesija jednostavno znai Pomazanik, to upuuje na pomazanje uljem. Prema izraelskoj tradiciji, ini se da su kraljevi i sveenici, kao, u stvari, i svi visoki slubenici, bili pomazani, i time Mesije.

Ratni svitak
Prijepisi Ratnog svitka pronaeni su u Kumranu, u piljama 1 i 4. S jedne strane, Ratni svitak predstavlja vrlo specifian strateki i taktiki prirunik, oito namijenjen sasvim odreenim okolnosti ma, na odreenom mjestu i u odreeno vrijeme. Tako, na primjer: Sedam konjanikih postrojbi, stajat e, takoer, slijeva i s desna; njihove e postrojbe stajati na ovoj strani... S druge, pak, strane, tekst Ratnog svitka ima podstrekaki karakter, kao i obiljeja proroke propagande, namijenjene podizanju morala, u borbi protiv Kittim-a, ili Rimljana. Vrhovni izraelski voa protiv Kittim-a naziva se, prilino nedvosmisleno, Mesijom, iako su neki komen tatori nastojali prikriti ili osporiti ovu nomenklaturu, govorei o njemu kao Tvome pomazaniku. Navodi se kako je dolazak Mesije prorokovan u Knjizi Brojeva 24:17, gdje je reeno: Vidim ga, ali ne sada: motrim ga, ali ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela ezlo se die. On Moabu razbija bokove i svu djecu etovu zatire! Zvijezda je tako postala nadimak za Mesiju, vladajuega kralja-sveenika i ratnika, koji e snage Izraela povesti u pobjedu. Kao to je naglasio Robert Eisenmann, ovo proroanstvo koje povezuje lik Mesije sa simbolom zvijezde, pojavljuje se i drugdje u kumranskim zapisima, i od iznimnog je znaaja. Vano je i to da je isto proroanstvo citirano i u drugim izvorima, neovisnima o Kumranu i Novome zavjetu, i to u djelima rimskih povjesniara i kroniara iz 1. stoljea, poput, primjerice, Josipa, Tacita i Svetonija.

Konano, Simeon bar Kochba, koji je, izmeu 132. i 135. godine, predvodio drugu pobunu protiv Rimljana, nazivao je sebe Sinom Zvijezde. Ratni svitak pridaje metafiziku i teoloku dimenziju borbi protiv Kittim-a, opisujui je kao sudar izmeu Sinova Svjetla i Sinova Tame. to je jo vanije, svitak sadri presudni klju vla stita datiranja i kronologije. Kada govori o Kittim-u, tekst sasvim izriito spominje njihova kralja. Kittim, o kojemu je ovdje rije, ne mogu, stoga, biti vojnici republikanskoga Rima, koji je 63. god. pr. Kr. napao Palestinu, i koji nije imao monarha. Naprotiv, moralo se raditi o imperijalnom Rimu, koji je Palestinu napao u osvit pobune iz 66. godine, iako su, naravno, njegove postrojbe tamo bile prisutne jo od postavljanja prefekata ili prokuratora carskoga Rima u Palestini (6. godine posl. Kr.). Jasno je, dakle, da Ratni svitak ne treba promatrati u kontekstu pretkranskih vremena, ve u kontekstu 1. stoljea. Kako e se i pokazati, ovaj unutarnji, kronoloki dokaz, kojega zastupnici konsenzusa nastoje zanemariti, bit e jo uvjer ljiviji u jednome od najznaajnijih kumranskih tekstova, Komen taru Habakuku.

Hramski svitak
Vjeruje se da je Hramski svitak pronaen u pilji 11, u Kumranu, iako to nikada nije bilo pouzdano utvreno. Kao to nam i njegovo ime govori, svitak se bavi, barem djelomino, jeruzalemskim Hra mom, odnosno, ureenjem, namjetajem, opremom i inventarom ove graevine. Svitak istie i neke specifine pojedinosti vezane uz obrede koji su se obavljali unutar Hrama. U isto vrijeme, meutim, ime koje je Yigael Yadin nadjenuo svitku. poneto je zbunjujue. U stvari, Hramski svitak je vrsta Tore, ili Knjige Zakona, od nosno vrsta alternativne Tore koju je koristila kumranska zajednica, ali i druge sljedbe na tlu Palestine. Slubena Tora judaizma sastoji se od prvih pet knjiga Staroga zavjeta - Postanak, Izlazak, Levitski Zakonik, Brojevi i Ponovljeni Zakon (Deuteronomium). To su knjige zakona koje je, navodno, Mojsije primio na brdu Sinaj, i ije se autorstvo tradicionalno pripisuje samome Mojsiju. Hramski svitak u odreenom smislu predstavlja estu Knjigu Zakona.

Zakoni koje sadri Hramski svitak ne odnose se iskljuivo na obrede tovanja i predanosti, koji su se obavljali unutar Hrama. Ima u njemu i zakona koji se bave openitijim pitanjima, poput obrednog ienja, braka i seksualnih odnosa. Najvaniji i najzanimljiviji od svih, zakoni su koji ureuju instituciju izraelskoga kralja, odnosno, karakter, dranje, ponaanje i obveze vladara. Na primjer, izriito je zabranjeno da kralj bude stranac. Nadalje, kralj ne smije imati vie od jedne ene, i, poput svim idovima, zabranjeno mu je oeniti se svojom sestrom, tetom, bratovom enom ili svojom roakinjom. U veini ovih tabua nema niega zapanjujueg niti posebno novog. Oni se mogu pronai i u Levitskom Zakoniku 18-20, u Sta rome zavjetu. No, jedan od njih - onaj koji kralju zabranjuje enidbu s roakinjom, ovdje se prvi puta spominje, i ne moemo ga pronai nigdje drugdje, osim u jednom svitku s Mrtvog mora, poznatom kao Dokument iz Damaska. Kako upuuje Eisenman, ova zabrana moe predstavljati vrlo vaan klju za datiranje Hramskog svitka, kao i Dokumenta iz Damaska, te, u krajnjoj liniji, za datiranje ostalih svitaka s Mrtvog mora. Ve znamo da je meunarodni tim sporazumom ustanovio datum nastanka svitaka s Mrtvog mora, smjestivi ih u pretkransko vrijeme, doba kada su Izraelom vladali makabejski kraljevi. No, nema dokaza da su se makabejski kraljevi, kao uostalom ni bilo koji izraelski kralj prije njih, enili svojim roakinjama, niti da su kritizirali one koji su takvo to inili. ini se kako je ovo pitanje bilo potpuno beznaajno. Ili su se, dakle, enili svojim roakinjama, ili to nije bila uobiajena praksa. U svakom sluaju, takva enidba nije bila zabranjena. Meutim, situacija se dramatino promijenila ustolienjem Heroda i njegovih potomaka. U prvome redu, Herod je, prema i dovskim standardima toga vremena, bio stranac, podrijetlom iz arapske Idumeje, oblasti na jugu Judeje. Kao drugo, Herodijada je uinila uobiajenom praksu enidbe svojim roakinjama. Berenika, sestra kralja Agripe II (48.-53. god. posl. Kr.), udala se, na primjer, za svoga strica. Herodija, sestra Agripe I (37.-44. god. posl. Kr.), otila je ak i dalje, udavi se za dvojicu strieva zaredom. Zabrane o kojima govori Hramski svitak od posebnoga su znaaja za vrlo specifino razdoblje, i predstavljaju izravnu kritiku Herodove dinastije - dinastije stranih marionetskih kraljeva, silom nametnutih Izraelu, iju je mo podravao carski Rim.

Sve u svemu, dokaz koji sadri Hramski svitak suprotstavlja se sporazumu meunarodnog tima po tri osnovne toke: 1. Prema sporazumnom tumaenju, kumranska zajednica nije imala nikakve veze s Hramom, kao niti sa slubenim judaizmom toga vremena. Meutim, poput Bakrenog svir ka, Hramski svitak ustvruje kako je kumranska zajed nica umnogome bila zainteresirana za hramske aktivnosti i vladajuu teokraciju. 2. Prema sporazumnom tumaenju, navodni eseni iz Kumrana bili su u prisnim odnosima s Herodom. Hramski svitak, meutim, veliku panju poklanja specifinim zabranama zabranama koje implicitno osuuju Heroda i njegovu dina stiju. U svakom drugom kontekstu, ove zabrane ne bi imale nikakvoga znaenja. 3. Prema sporazumnom tumaenju, sam Hramski svitak, po put svih ostalih kumranskih tekstova, datira iz pretkranskih vremena. Pa ipak, unutarnji dokaz svitka upuuje na pitanja koja su morala biti relevantna jedino tijekom razdoblja Herodijade, odnosno, tijekom 1. stoljea kranske ere.

Dokument

iz Damaska

S Dokumentom iz Damaska svijet je bio upoznat i prije otkria svitaka s Mrtvog mora u Kumranu. Meutim, u nedostatku konte ksta, znanstvenici nisu bili sigurni kako ga protumaiti. Krajem prologa stoljea, na tavanu jedne stare sinagoge u Kairu pronaeno je skladite nepotrebnih ili suvinih religioznih tekstova (geniza), koji datiraju iz 9. stoljea. Godine 1896., nekoliko fragmenata iz te genize bili su povjereni Solomonu Schecteru, predavau na Sve uilitu Cambridge, koji je u to vrijeme boravio u Kairu. Pokazalo se da jedan fragment sadri izvornu hebrejsku verziju teksta koji je tisuu godina bio poznat samo preko sekundarnih izvora i prijevoda. Ovo je Schectera potaknulo da dalje istrauje. U prosincu 1896. godine, on je prikupio cjelokupan sadraj genize- 164 kutije u kojima je bilo smjeteno oko 100.000 rukopisa - i donio ih zatim u Cambridge. Iz toga su izdanoga izvora materijala izronile dvije verzije neega to e se kasnije nazvati Dokumentom iz Damaska.

Verzije iz kairske genize bile su, oito, kasniji prijepisi jednog mnogo starijeg djela. Tekstovi su bili nepotpuni, nedostajali su im zavreci, a vjerojatno i veliki dijelovi u sredini; redoslijed tekstova bio je pobrkan, kao i logika razvoja zbivanja koja su u njima opisana. Meutim, ak i u ovako nesreenome obliku, Dokument iz Damas ka bio je provokativnog, a moda i eksplozivnog sadraja. Schecter ga je prvi put objavio 1910. godine. Godine 1913., R. H. Charles ga je ponovno objavio u svojoj zbirci Apokrifi i pseudoepigrafi Staroga zavjeta (The Apocrypha and Pseudepigrapha of the Old Testament). Kada je u Eisenmanove ruke doao kompjuterski ispis, kojeg je odmah proslijedio Biblical Archaeology Review-u, a koji je sadra vao popis cjelokupnoga kumranskog materijala u posjedu meuna rodnog tima, moglo se vidjeti kako su izmeu ostalih navedenih dokumenata na popisu bili i fragmenti Dokumenta iz Damaska. Budui da su pronaeni u Kumranu, bilo je razumno pretpostaviti da su mnogo stariji od onih iz kairske genize, a vrlo vjerojatno i mnogo potpuniji. Robert Eisenman i Philip Davies, u svome su formalnom pismu Johnu Strugnellu eljeli vidjeti upravo ovaj dokument, kako bi ga mogli usporediti s kumranskim rukopisima. Tako je i zapoela gorka i osvetoljubiva kampanja iz 1989. godine. Po emu je Dokument iz Damaska mogao biti izvorom tolikih prepirki? U prvome redu, Dokument iz Damaska govori o skupini idova koji su, za razliku od drugih pripadnika njihove religije, ostali vjerni Zakonu. Meu njima se pojavio Uitelj Pravednosti i, poput Mojsija, odveo ih u divljinu, na mjesto zvano Damask, gdje su oni uli u obnovljeni Savez s Bogom. Brojne tekstualne reference jasno pokazuju da je ovaj Savez jednak onome koji se spominje u Pravilu zajednice iz Kumrana. Nijedan znanstvenik nee porei da Dokument iz Damaska sasvim oito govori o istoj zajednici na koju se odnose i drugi kumranski svici. Pa ipak, on govori i to da se zajednica nalazila na mjestu zvanom Damask. Iz konteksta dokumenta jasno je da mjesto u pustinji koje se zvalo Damask ni u kojem sluaju nije mogao biti romanizirani grad u Siriji. Moda je Damask bilo mogue locirati u samome Kumranu. Zato bi se ime lokacije moralo na takav nain zamaski rati, ostaje nam nepoznato, iako bi jednostavna potreba za samo odranjem, koju su diktirala burna previranja nakon pobune iz 66.

godine, bila dovoljno dobro objanjenje, a Kumran u to vrijeme nije imao svoga imena. U svakom sluaju, teko da bi se mogla smatrati sluajnou injenica da je, prema kompjuterskom ispisu meuna rodnog tima, u kumranskim piljama bilo otkriveno nita manje negoli deset kopija fragmenata Dokumenta iz Damaska. Kao i Pravilo zajednice, Dokument iz Damaska sadri popis pravila od kojih su neka identina onima koje navodi Pravilo zajednice. No, Dokument iz Damaska sadri i nekoliko dodatnih pravila. Izmeu ostalih, dva su posebno beznaajna. Jedno se odnosi na brak i djecu, a iz njega je vidljivo da lanovi kumranske zajednice nisu bili, kako je drao otac de Vaux, eseni koji su ivjeli u celibatu. Drugo se, pak, odnosi, onako uzgred, kao da je to bila opepoznata stvar, na brojne zajednice povezane s kumranskom, koje su bile ratrkane irom Palestine. Drugim rijeima, Kumran nije bio izdvojen od svijeta svoga vremena, kako je tvrdio otac de Vaux. Dokument iz Damaska posebno estoko napada tri specifina zloina, koji su, navodno, vladali meu neprijateljima Pravednih, onih koji su prigrlili Novi Savez. Ti su zloini: bogatstvo, oskvr nue Hrama (optuba koju je podigao i Hramski svitak) i blud, koji je relativno ogranieno definiran kao uzimanje vie od jedne ene ili enidba s roakinjom. Kao to je pokazao Eisenman, Dokument iz Damaska odraava Hramski svitak odnosei se na pitanja od posebnoga znaaja za razdoblje Herodove dinastije. Meutim, on odraava i sukob unutar zajednice koji e postati jo oigledniji u jednom od svitaka s Mrtvog mora, poznatoga kao Komentar Habakuku. U ovaj je sukob ukljuena jedna osoba oznaena Lacem, koja bjei iz zajednice i postaje njezinim neprijateljem. Dokument iz Damaska osuuje one koji su u zemlji Damaskovoj uli u Novi Savez, te ga ponovno izdali i napustili. Malo dalje, dokument govori o onima koji su preli na stranu Laca. Dokument iz Damaska ima slinosti i s Pravilom zajednice i Ratnim svitkom, spominjui Mesijansku figuru (ili, moda, dvije takve figure), koja e doi u Damask - prorok ili tuma Zakona, zvan Zvijezda, i vladar iz loze Davidove, zvan ezlo. U tekstu se, nakon toga, jo pet puta spominje jedna jedinstvena figura, Me sija Arona i Izraela. Znaenje ove mesijanske figure bit e istraeno neto kasnije. Za sada emo se zadrati na implikacijama koje Damask izjednaavaju

s Kumranom. Veini je krana Damask poznat iz 9. poglavlja Djela apostolskih, gdje on oznaava romanizirani grad u Siriji, dananjemu glavnom gradu te zemlje. Upravo se na putu za Damask Savao iz Tarza, u jednome od najpoznatijih i najkljunijih odlomaka itavoga Novoga zavjeta, preobratio u Pavla. Prema Djelima apostolskim (Djela 9), Savao predstavlja neku vrstu inkvizitora i sprovoditelja, poslanoga od strane visokoga svee nika jeruzalemskoga Hrama, kako bi suzbio zajednicu heretinih idova, odnosno, ranih krana, koji su obitavali u Damasku. Sveenstvo je suraivalo s rimskim okupatorom, a Savao je bio jedan od njegovih instrumenata. Reeno je, kako je Savao ve u Jeruza lemu aktivno sudjelovao u napadima na ranu Crkvu. Doista, ako se Djelima moe vjerovati, on je osobno bio umijean u zbivanja pove zana s kamenovanjem jedne osobe imena Stjepan, kojega je kasnija predaja proglasila prvim kranskim muenikom. Savao je i sam otvoreno priznao da je svoje rtve progonio do smrti. Gonjen fanatinim arom, Savao se uputio u Damask, kako bi protjerao bjegunce, lanove tamo uspostavljene rane Crkve. Pra tila ga je skupina mukaraca, vjerojatno naoruanih, a on sam nosio je naloge za uhienje koje je izdao visoki sveenik u Jeruzalemu. U to vrijeme Sirija nije bila Dijelom Izraela, ve odvojenom rimskom provincijom kojom je upravljao rimski legat, te nije imala administrativnih niti politikih veza s Palestinom. Kako je onda tamo mogao vrijediti nalog visokoga sveenika? Rimsko Carstvo zasigur no ne bi dopustilo da samozvani jurini odredi prelaze iz jednog podruja u drugo, izvravajui uhienja i ubojstva, predstavljajui tako prijetnju ionako poljuljanoj stabilnosti javnoga reda. Slubena je politika zagovarala vjersku toleranciju, uz uvjet da odreena religija ne predstavlja prijetnju svjetovnoj vlasti ili strukturi drutva. Jurini odred s bazom u Jeruzalemu koji je operirao u Siriji, zasigurno bi izazvao brze i strane represalije od strane rimske administracije, a nijedan visoki sveenik, iji je poloaj ovisio o rimskoj milosti, ne bi elio da se takvo to dogodi. Obzirom na takve okolnosti, kako je Savao iz Tarza, naoruan nalozima visokoga sveenika, uope mogao poduzeti svoju kaznenu ekspediciju u Damasku, ako je Damask doista bio smatran gradom u Siriji? Meutim, ako se pod Damaskom podrazumijeva Kumran, Savlova ekspedicija odjednom dobiva savreni povijesni smisao. Za

razliku od Sirije, Kumran je doista leao na podruju gdje su nalozi visokoga sveenika imali pravnu snagu. Bilo bi, stoga, sasvim pri hvatljivo da jeruzalemski visoki sveenik poalje svoje sprovoditelje da iskorijene heretine idove u Kumranu, tek dvadesetak kilometara udaljenom od Jeruzalema, u blizini Jerihona. Takvu bi akciju u potpunosti odobrio i Rim, koji je vodio politiku nemijeanja u probleme strogo unutranje prirode. Drugim rijeima, idovi su mogli slobodno muiti i progoniti druge idove u okviru svojih ovlasti, sve dok takve aktivnost nisu zadirale u podruje rimske administracije. Budui da je visoki sveenik bio rimskom marione tom, njegovi bi napori u iskorijenjivanju pobunjenih pripadnika svoje vjere bili i vie nego dobrodoli. Meutim, ovo objanjenje, usprkos svojoj povijesnoj prihvatlji vosti, namee neka iznimno neobina pitanja. Prema sporazumu meunarodnog tima, kumransku su zajednicu inili pripadnici jedne judaistike sljedbe, takozvanih esena, miroljubive asketske sekte koja nije imala nikakvih veza s ranim kranstvom, kao niti s glav nim judaistikim strujama toga vremena. Pa ipak se Savao, prema Djelima apostolskim, uputio u Damask, da bi tamo progonio lanove rane Crkve. Ovdje, dakle, lei izazov za kransku tradiciju i pristalice sporazuma, koji su, vrlo studiozno, izbjegavali sagledati problem u cijelosti. Ili su se lanovi rane Crkve skrivali zajedno s kumranskom zajednicom, ili je rana Crkva bila isto to i kumranska zajednica. U svakom sluaju, Dokument iz Damaska upuuje na to da se svici s Mrtvog mora ne mogu odvojiti od kranskih izvora.

Komentar

Habakuku

Pronaen u pilji 1 u Kumranu, Komentar Habakuku, vie negoli itav korpus poznatih svitaka s Mrtvog mora, predstavlja kroniku zajednice, ili barem kroniku odreenih znaajnih zbivanja u njenoj povijesti. Komentar se posebno usredotouje na onaj isti sukob kojeg navodi i Dokument iz Damaska. ini se da je ovaj sukob, na samome rubu hereze, bio traumatian dogaaj u ivotu kumranske za jednice. On se spominje ne samo u Dokumentu iz Damaska i Ko mentaru Habakuku, ve i u etiri druga kumranska teksta, a ini se da se neke naznake o njemu mogu pronai i u etiri daljnja teksta.

Poput Dokumenta iz Damaska, i Komentar Habakuku prepriava kako su se pojedini lanovi zajednice, pod vodstvom pokvarenoga hukaa zvanoga Laac, otcijepili, prekrili Novi Savez i prestali se pokoravati Zakonu. Ovo je prethodilo njihovom unutranjem sukobu i pojavi voe zajednice, Uitelja Pravednosti. Dokument takoer spominje i podlog neprijatelja poznatog kao Zli Sveenik. Pristalice sporazumnoga tumaenja bili su skloni Laca i Zlog Sveenika promatrati kao istu osobu koja ima dva razliita nadimka. Meutim, nedavno je Eisenman jasno pokazao kako su Laac i Zli Sveenik u stvari dvije potpuno razliite i odvojene osobe. Laac, izjavio je Eisenman, za razliku od Zlog Svee nika, potjee iz same kumranske zajednice. Nakon to je primljen u zajednicu, i prihvaen kao njezin manje-vie ugledan lan, on iz nje bjei. On, stoga, nije samo neprijatelj, ve i izdajnik. Nasuprot njemu, Zli Sveenik je netko izvana, predstavnik hramskoga sveenskoga stalea. On jest neprijatelj, ali ne i izdajnik. Ono zbog ega je on za nas vaan jest klju koji nam prua za datiranje dogaaja opisanih u Komentaru Habakuku. Ako je Zli Sveenik pripadnik hramskoga sveenstva, to znai da Hram jo uvijek postoji i da je njegova sveenika struktura nedirnuta. Drugim rijeima, aktivnosti Zlog Sveenika prethode unitenju Hrama od strane rimske vojske. Kao i u Ratnom svitku, no ak i izriitije, u dokumentu su sadrane reference koje se mogu odnositi samo na imperijalni, a ne republikanski Rim, odnosno, na Rim prvoga stoljea. Komentar Habakuku, primjerice, upuuje na specifinu praksu pobjednikih rimskih postrojbi koje prinose rtve svojim stijegovima. Josipovi zapisi pruaju nam pisani dokaz o ovoj praksi u vrijeme pada Hrama, 70. godine kranske ere. Uistinu, to je praksa koja ne bi imala nikakvoga smisla u republikanskome Rimu, kada bi pobjednika vojska prinosila rtve. Tek e stvaranjem Carstva, kada je car, dodi jeljenim mu statusom boanstva, postao vrhovnim bogom svojih podanika, njegova slika, znak ili monogram ukraavati stijegove rimskih vojnika. Komentar Habakuku, dakle, poput Ratnog svitka, Hramskog svitka i Dokumenta iz Damaska, upuuje specifino na Herodovo doba.

10. Znanost u slubi vjere

Prema sporazumu meunarodnog tima, povijesni dogaaji koji su odraeni u svim relevantnim svicima s Mrtvog mora, zbili su se u makabejsko vrijeme, izmeu sredine prvoga i sredine drugoga stoljea prije Krista. Zlog Sveenika koji progoni, a moda i ubija Uitelja Pravednosti, pristalice sporazuma openito izjednaavaju s Jonatanom Makabejcem, ili, pak, njegovim bratom imunom koji su u to vrijeme uivali veliki ugled. Oni smatraju da je invazija neprijateljske vojske bila ona koju su pokrenuli Rimljani pod zapovjednitvom Pompeja, 63. godine prije Krista. Povijesna pozadina svitaka tako je pomaknuta u sigurnost pretkranskih vremena, te vie nije mogla predstavljati nikakav izazov novozavjetnom uenju i predaji. No, dok se neki svici s Mrtvog mora nesumnjivo odnose na pret kranska vremena, bila bi alosna pogreka, a za neke, moda i namjerna pomutnja, zakljuiti da je to sluaj sa svima. Pompej, koji je osvojio Svetu Zemlju 63. godine pr. Kr., bio je, naravno, suvremenik Julija Cezara. U vrijeme Pompeja i Cezara, Rim je jo uvijek bio re publika, postavi carstvom tek 27. godine prije Krista, pod Cezarovim sinom, Oktavijanom, koji je prisvojio carsku titulu Augusta. Ako je rimska invazija na koju se odnose svici ona Pompejeva, tada je morala ukljuivati vojsku republikanskoga Rima. Pa ipak, Ratno pravilo govori o neprijateljskom kralju ili monarhu. Komentar Habakuku jo je eksplicitniji, spominjui pobjedonosne napadae koji

rtvuju svojim stijegovima. Invazija u pitanju bila je, dakle, ona imperijalnoga Rima, koju je potaknula pobuna iz godine 66, Profesor Godfrey Driver iz Oxforda u svicima je pronaao brojne tekstualne reference koje su kljune za njihovo datiranje. Usredotoivi se posebice na Komentar Habakuku, zakljuio je da su napa dai mogli biti samo rimske legije iz vremena pobune, godine 66. Dodao je, kako ovaj zakljuak u potpunosti potvruje spominjanje prinoenja rtve njihovim ratnim stijegovima. Njegove su izjave, meutim, dale povoda zlobnim napadima od strane oca de Vauxa, koji je uvidio da one neumitno navode na zakljuak kako je time povijesna pozadina svitaka rat protiv Rima. Naravno da de Vaux to nije mogao prihvatiti. U isto vrijeme, meutim, nije mogao porei postojanje tako preciznoga dokaza. Kao posljedica, odluio je za nemariti dokaz i usredotoiti se na napade Driverove openite teze: Driver je krenuo od unaprijed stvorenoga stava da su svici postkranski, i da se ova zamisao temelji na prijepornom dokazu ortogra fije, jezika i rjenika. Bilo je, izjavio je de Vaux, na profesionalnom povjesniaru da odlui da li [Driverova] arena povijest... nalazi dovoljno temelja u samim tekstovima. Zanimljivo je da je de Vaux, koji je predavao biblijsku povijest u Biblijskoj koli, naglo stavio krinku lane skromnosti (barem onda kada je trebao odgovoriti profesoru Driveru), usteui nazvati se povjesniarem, i potraivi utoite u, navodno, vrstim temeljima arheologije i paleografije. U stvari, arheoloki podaci potvruju indikacije kronologije koja pro izlazi iz unutarnjih podataka samih svitaka. Drugim rijeima, vanjski dokaz se preklapa s unutarnjim dokazom, a upravo e unutarnji dokaz biti zanemaren od strane meunarodnog tima. Svojevremeno, to je dovelo do vrlo neugodnog faux pas. Valja naglasiti da je 1951. godine de Vaux poduzeo preliminarna iskopavanja kumranskih ruevina. Njegova su otkria bila dovoljno znaajna da bi opravdala drugi, mnogo ambiciozniji pothvat. Me utim, opseno je iskopavanje bilo poduzeto tek 1953. Godinja su se iskopavanja nastavila do 1956. godine, a 1958. iskopano je takoer i jedno pridrueno nalazite kod Ein Feshke, manje od dva kilometra juno od Kumrana. U svojoj elji da kumransku zajednicu lii svake veze s ranim kranstvom, de Vaux je pourio da svoje zakljuke o datiranju i objavi. U nekim sluajevima nije ak ni priekao arheo loke dokaze koji bi ih podrali. Jo 1954. godine, jezuitski profesor,

Robert North zabiljeio je nita manje negoli etiri sluaja kada je de Vaux bio prisiljen opovrgnuti svoje datiranje. North je, takoer, smatrao vrlo uznemirujuom injenicom da ak i u ovako znaajnoj stvari ni od jednog strunjaka neovisnih o de Vauxovom utjecaju, nije zatraeno da u njezinom rjeavanju pridonesu svojim zaklju cima. No, nije bilo u de Vauxovom stilu posluati miljenja koja bi mogla biti suprotna njegovom vlastitom, i moda prikazati materiju u nekom drugom svjetlu. Isto tako, de Vaux nije bio spreman ni priznati svoje pogreke. Unato tome to je bio vrlo revan u objavljivanju i obznanjivanju zakljuaka koji su potvrivali njegove teze, bio je tim vie nesklon njihovu opovrgavanju kada bi se pokazali netonima. De Vaux je veliku pozornost poklonio debelom sloju pepela koji je prekrivao podruje oko ruevina. Taj se sloj pepela pripisivao po aru koji je oito uzrokovao znaajno unitenje. Doista, to je govorilo u prilog zakljuku da je Kumran odreen broj godina bio djelomice, ako ne i u potpunosti naputen. Prouavanje novia otkrivenih na tome podruju otkrivaju, kako se poar zbio u vrijeme blizu poetka vladavine Heroda Velikog, koji je na prijestolju sjedio od 37. do 4. godine prije Krista. Isti je podatak indicirao da je obnova zapoela pod vlau Herodova sina Arhelaja, koji je vladao (ne kao kralj, ve kao etnarh), izmeu 4. i 6. godine poslije Krista. De Vaux je tvrdio da se kumranska zajednica sastojala od, navod no, miroljubivih i asketskih esena, koji su bili u prijateljskim odno sima s Herodom, kao i sa svima drugima. Ako je tome doista bilo tako, poar koji je unitio zajednicu nije bio namjerno izazvan, kakvim ratnim inom, primjerice, ve je bio posljedica sluaja, ili prirodne nesree. Sreom:po de Vauxa, otkrivena je i velika pukotina koja je prolazila du spremnika. Iako neovisni istraivai nisu otkrili nita to bi indiciralo da je pukotina jo dua, de Vaux je izjavio kako se ona protee cijelim podrujem ruevina, odnosno, cijelim podrujem kumranske zajednice. ak i ako je zaista bilo tako, zakljuili su brojni strunjaci, pukotina bi se najvjerojatnije mogla pripisati eroziji. Me utim, za de Vauxa, pukotina, onakva kakva jest, mogla je biti poslje dicom brojnih potresa koje je, tijekom stoljea, trpjelo ovo podruje. Drugim rijeima, umjesto da pokua objasniti koji je uzrok pukotini, de Vaux je krenuo u potragu za potresom koji je mogao biti odgovoran za njezin nastanak. I, dogodilo se da je izronio manje-vie prigodan potres koji se zbio u to vrijeme. Josip je priao o jednom potresu s

poetka Herodove vladavine, 31. godine prije Krista. Ovo je, zakljuio je de Vaux, uzrokovalo poar zbog kojega je zajednica bila naputena. Nije se, meutim, potrudio objasniti zato obnova nije zapoela prije dvadeset i pet godina, ve tek sada, i to ubrzanim tempom. Robert Eisenman upozorio je na znaaj ovoga zastoja u obnovi koji se savreno podudarao s vremenom Herodove vladavine. Rekon strukcija je zapoela odmah nakon njegove smrti, a dio rekonstrukcijskih zahvata obuhvatio je i pojaavanje obrambenih tornjeva, kao i izgradnju bedema. Bilo je, dakle, jasno, da se iz nekog razloga kojega je de Vaux odluio zanemariti, nitko nije usudio upustiti u obnovu Kumrana dok je Herod bio na prijestolju. No, zato bi tome bilo tako ako je, kao to je tvrdio deVaux, zajednica odravala prijateljske od nose s Herodom, i ako je unitenje zajednice bilo posljedica potresa? ini se mnogo vjerojatnijim da je zajednica bila namjerno unitena, i to na Herodovu zapovijed, i da nikakva rekonstrukcija nije mogla zapoeti prije njegove smrti. No, zato bi Herod zapovijedio da se uniti zajednica koja je uivala takve ope simpatije, i bila odvojena od politikih aktivnosti? Bilo namjerno ili zbog nemara, de Vaux nije poklanjao pozornost takvim pitanjima. S vremenom se, meutim, logika kojom je poku avao podrati svoju hipotezu o potresu pokazala previe nategnutom ak i za najbliega od njegovih sljedbenika, oca Milika. Godine 1957., Milik je ovako pisao o poaru i navodnom potresu: Arheoloki dokaz iz Kumrana prijeporan je u pogledu vre menskoga slijeda ova dva dogaaja... debeli slojevi pepela upuuju na siloviti poar, kojega se najbolje moe protu maiti kao svjesni pokuaj da se itava graevina spali do temelja; tako pepeo moe ukazivati na namjerno unitenje Kumrana. Je li poar bio izazvan potresom ili namjernim ljudskim djelovanjem, ne moe se sa sigurnou ustvrditi. Dakako, dokaz u manjoj mjeri predstavlja podrku de Vauxove teze, negoli shvaanja oca Milika i Eisenmana, koji su ovdje, po prvi put, suglasni. Usprkos tome, mnoge pristalice sporazumnoga tumaenja jo se uvijek pozivaju na potres, a to se objanjenje i dalje, metronomskom pravilnou, pojavljuje u njihovim tekstovima.

U jednom sluaju, meutim, de Vauxovo pogreno tumaenje dokaza - ili, da se blae izrazimo, njegove elje - bile su jo jasnije izraene. U vrlo ranoj fazi svojih iskapanja, de Vaux je pronaao jedan novi nagrien hrom na kojemu je, izjavio je on, mogao prepoznati znamenje 10. rimske legije. Navodno citirajui Josipa, on je takoer rekao kako je 10. legija, u lipnju 68. godine, osvojila Jerihon, oko 13 kilometara udaljen od nalazita. inilo se kako se sve vrlo lijepo uklapa u teoriju. Temeljem svoga novia, de Vaux je ustvrdio da je Kumran najvjerojatnije unitila 10. rimska legija, 68. godine. Nijedan rukopis pronaen u piljama, kasnije je izjavio, uspostavljajui dogmu na temelju upitnih podataka, nije mogao nastati ranije od lipnja 68. godine. Otkrie novia de Vaux je prvi put opisao 1954. u Revue biblique-u. Svoju je priu u istom asopisu ponovio i pet godina kasnije, 1959. injenica postojanja novia i de Vauxova empatinoga datiranja koje je na njoj temeljio, postalo je, tako, dijelom dokaznoga materijala, kojega su pristalice sporazuma rutinski prihvatili. Suklad no tome, primjerice, Frank Cross je pisao kako je novi s utisnutim znamenjima 10. legije predstavljao nepobitan dokaz. De Vaux je, meutim, napravio dvije bizarne pogreke. U prvom redu, on je na neki nain pogreno protumaio Josipa, pripisujui mu rijei koje su upravo suprotne onome to je Josip doista rekao. Josip sasvim sigurno nije izjavio da je Jerihon, 68. godine, osvojila 10. legija. Kako je profesor Cecil Roth pokazao, od tri rimske legije u blizini, samo Deseta nije bila ukljuena u zauzimanje Jerihona. Deseta legija ostala je na sjeveru, na prilinoj udaljenosti, uvajui jordansku dolinu. Kao drugo, pokazalo se kako novi kojega je pronaao de Vaux, nije uope pripadao 10. legiji, kao uostalom, niti ijednoj drugoj legiji. Unato tome to je bio vrlo oteen i oksidiran, paljiva struna ispitivanja su pokazala da je novi doao iz Akelona, te da potjee iz 72. ili 73. godine poslije Krista. Ovakvu grubu pogreku nije se moglo zanemariti. De Vaux nije imao drugoga izbora do li objaviti formalno opovrgnue. Ono se, meutim, pojavilo tek kao biljeka u njegovom djelu Arheologija i rukopisi s Mrtvoga mora (L'archeologie et les manuscrits de la Mer morte), objavljenom 1961. godine na francuskom jeziku, a 1973. u engleskom prijevodu. Spominjanje novia bilo je nesretno, la konski je izjavio de Vaux, jer on uope ne postoji.

Obzirom na njegove zakljuke glede novia, de Vaux se, gledano u cjelini, ponaao besramno i robustno. Kada bi pronaao kakav novi koji se ne bi uklapao u njegove teorije, jednostavno bi ga odbacio. Tako je, primjerice, pronaao jedan koji potjee iz vremena izmeu 138. i 161. godine poslije Krista. Njegov je mogui znaaj umanjio komentarom da ga je zasigurno izgubio neki pro laznik. Na isti je nain, naravno, neki prolaznik mogao izgubiti i jedan novi koji potjee iz ranijeg razdoblja, temeljem kojega je de Vaux pokuao uspostaviti datiranje i kronologiju za Kumran; no, ini se da de Vaux nije uzeo u obzir ovu mogunost. Od arheolokih dokaza pronaenih u Kumranu, novii su bili od po sebnoga znaaja za meunarodni tim i pristalice sporazuma. Uistinu, upravo su na temelju ovoga dokaza oni uspostavili vremenski okvir zajednice; i upravo su svojim tumaenjem ovoga dokaza ustanovili svoje datiranje i kronologiju. Meutim, nitko se, prije Eisenmana, nije potrudio njihovo pogreno tumaenje staviti pod znak pitanja. Kako smo ve vidjeli, Roth i Driver su nastojali uspostaviti krono logiju temeljem unutarnjeg dokaza samih svitaka. De Vaux i meu narodni tim mogli su ih diskreditirati jednostavno se pozivajui na vanjski dokaz kojeg su, navodno, pruali novii. Prolo je nezapa eno, meutim, da je taj dokaz bio lano protumaen. Eisenman je uvidio da su Roth i Driver, nudei objanjenje oslanjajui se na unu tarnji dokaz, doista bili u pravu. No, da bi to i dokazao, morao je naj prije razotkriti pogreke do kojih dovodi tumaenje putem vanjskoga dokaza. Zapoeo je s distribucijom novia, naglaavajui kako oni otkrivaju dva razdoblja kada je aktivnost zajednice bila na vrhuncu. 450 bronanih novia pronaeno je u Kumranu prilikom isko pavanja. Oni obuhvaaju vremensko razdoblje od otprilike dva i pol stoljea, od 135. godine prije Krista, do 136. godine poslije Krista. U tablici koja slijedi, novii su grupirani prema razdoblju njihova kovanja: 1 novi 2 novia 143 novia 1 novi 5 novia iz iz iz iz iz 135.-104. god. pr. Kr. 104. god. pr, Kr. 103.-76. god. pr, Kr. 76.-67. god. pr. Kr. 67.-40. god. pr. Kr.

4 10 16 91 78 2 83 5 6

novia iz novia iz novia iz novi iz novia iz rimska novia iz novia iz novia iz dodatnih novia iz iz iz iz iz iz iz iz

13 rimskih novia 1 rimski novi 2 novia 4 novia 1 rimski novi 3 rimska novia 6 novia

40.-37. god. pr. Kr. 37.-4. god. pr. Kr. 4. god. pr. Kr.-6. god. posl. Kr. 6.-41. god. posl. Kr. (vrijeme prokuratora) 37.-44. god. posl. Kr. (vladavina Agripe I) 54.-68. god posl. Kr. 67. god. posl. Kr. (druga godina pobune) 68. god. posl. Kr. (trea godina pobune) vremena pobune, suvie oksidiranih da bi se mogli preciznije identificirati 67.-8. god. posl. Kr. 69.-79. god posl. Kr. 72.-3. god. posl. Kr. 72.-81. god posl. Kr. 87. god. posl. Kr. 98.-117. god. posl. Kr. 132.-6. god. posl. Kr. (vrijeme pobune Simeon bar Kochbe)

ini se da distribucija novia upuuje na dva razdobllja kada je kumranska zajednica bila na svome vrhuncu, odnosno, izmeu 103. i 76. god. prije Krista, te izmeu 6. i 67. godine poslije Krista. Postoji ukupno 143 novia iz prvoga, i 254 iz drugoga razdoblja. Za prista lice sporazumnog tumaenja, ovo se u njihove teorije nije uklapalo onako kako bi oni eljeli. Prema njihovu shvaanju, Zli Sveenik o kojemu su govorili svici, mogao je biti identificiran kao visoki sveenik Jonatan, koji je ivio izmeu 160. i 142. godine prije Krista, pola stoljea prije nastanka novia iz prve skupine. Kako bi podrao svoju tezu, ocu de Vauxu bio je potreban vrlo rani datum osnutka kumranske zajednice. Bio je, tako, prisiljen tvrditi kako jedan jedini novi, onaj koji datira iz razdoblja izmeu 135. i 104. god. pr. Kr., dokazuje njegovu tezu - iako zdravi razum navodi na miljenje da je zajednica osnovana izmeu 103. i 76. god. pr. Kr., jer je pronaeno 143 novia iz toga razdoblja. Novi iz ranijega razdoblja, na kojemu je de Vaux temeljio svoj stav, bio je najvjerovatnije onaj koji je ostao u prometu izvjestan broj godina nakon to je bio iskovan. De Vaux je poseban znaaj pripisao nestanku idovskih novia nakon 68. god. posl. Kr., te pronalasku devetnaest rimskih novia iz

godina koje su uslijedile. Ovo, tvrdio je de Vaux, dokazuje da je Kumran bio uniten 68. god. posl. Kr. Rimski novii, obrazlagao je, upuuju da je rimska vojska okupirala ruevine. Sukladno tome, proslijedio je s odreivanjem konanog datuma pohrane samih svitaka: na je zakljuak: nijedan od rukopisa koji pripadaju zajednici, nije nastao poslije unitenja Khirbet Qumrana, 68. god. posl. Kr. Prijepornost ovakvih zakljuaka je oigledna. Kao prvo, prona eni su i idovski novii koji datiraju iz vremena pobune Simeona bar Kochbe izmeu 132. i 136. god. posl. Kr. Kao drugo, novii upuuju samo na to da su ljudi prolazili kumranskim podrujem, i gubili ih, meutim, ne govore ba nita o pohrani rukopisa, koji su mogli biti zakopani u Kumranu ak i u vrijeme pobune Simeona bar Kochbe. I, konano, ne treba uditi da su novii iz razdoblja nakon 68. godine bili rimski. U godinama koje su uslijedile pobuni, rimski su novii bili jedina valuta u Judeji. Obzirom na to, nije ih morao izgubiti samo Rimljanin. Eisenman je istaknuo zakljuke koji su se mogli izvui iz de Vauxove arheologije. Ako ona ita dokazuje, izjavio je, onda, upravo suprotno de Vauxovim tvrdnjama, dokazuje kako najkasniji datum pohrane svitaka u Kumranu nije 68., ve 136. godina poslije Krista. Svaki datum do 136. godine bio bi savreno konzistentan s arheolo kim dokazom. Nije tona ni tvrdnja pristalica sporazuma, kae Eisenman, da je unitenje glavnih zgrada u Kumranu nuno znailo i unitenje itavoga naselja. Postoje, u stvari, indikacije da je podu zeta barem neka povrna, rudimentarna obnova, ukljuujui i izgrad nju gruboga kanala kojim je trebala pritjecati voda u spremnik. Prilino neuvjerljivo, de Vaux je tvrdio kako je ovo bilo djelo rimsko ga garnizona koji je, navodno, temeljem pronaenih novia, boravio na tome podruju. No, profesor Driver naglasio je da grubost i povrnost rekonstrukcije ne upuuje na djelo Rimljana. De Vaux je drao da je njegova teorija, koja je zastupala stajalite o navodnom unitenju Kumrana, godine 68., bila u skladu s les donnees d'histoire, prihvaenih davatelja povijesti - zaboravljajui, kako je suho primijetio profesor Driver, da povijesni zapisi ne govore nita o unitenju Kumrana od strane Rimljana, 68. godine posl. Kr.. Kratko reeno, Driver je zakljuio da su les donnees d'histoire povijesna izmiljotina.

Postoji jo jedan kljuni arheoloki dokaz koji se dijametralno su protstavlja sporazumnom tumaenju. Sam de Vaux je studiozno, i opravdano, izbjegavao o kumranskim ruevinama govoriti kao o samostanu. Kako je obrazlagao, on nikada nije upotrijebio tu rije piui o iskopavanjima kod Kumrana, upravo zato to ona pred stavlja zakljuak koji arheologija sama ne bi mogala potvrditi. Jasno je, meutim, da je on unato tome smatrao Kumran nekom vrstom samostana, to proizlazi iz njegove posvemanje uporabe takvih samostanskih izraza kao to su scriptorium i refectorium, kako bi opisao pojedine dijelove kumranskih graevina. Ako se sam de Vaux ustruavao nazvati Kumran samostanom, ostali pristalice sporazuma oigledno nisu. U svojoj knjizi o svicima s Mrtvog mora, primjerice, kardinal Danielou je veselo avrljao o kumranskim redovnicima, idui tako daleko da je izjavio kako se kumransko monatvo moe smatrati izvorom kranskoga monatva. Ono to su de Vaux, njegovi kolege i pristalice sporazumnog tumaenja redovito zanemarivali, jest jasan i neupitan vojni karakter nekih ruevina. Tko god danas posjeti Kumran, odmah e primijetiti ostatke obrambene kule, iji su zidovi debeli i nekoliko metara, a u koju se ulazi tek s drugoga kata. Manje oita, ali odmah preko puta kule, stoji jo jedna graevina, ija svrha nije u prvi mah prepoznat ljiva. No, ona, zapravo, predstavlja ostatak snane utvrde - koja je imala vlastite zalihe vode za kaljenje orua i oruja. Nije, stoga, ud no, da je ova utvrda svojevrstan izvor neugodnosti za znanstvenike unutar meunarodnog tima koji se dre svoje slike o blagim i miro ljubivim esenima. Tako je de Vaux pobjegao od problema onoliko brzo koliko ga je mogao nositi njegov jezik i pero: ...tamo je postojala radionica opremljena loionicom iznad koje se nalazio obukani prostor sa sustavom za drenau. Ova instalacija implicira da je vrsta posla koja se ondje obavljala zahtijevala mnogo vatre, kao i velike zalihe vode. Ne usuujem se preciznije odredititi njezinu svrhu. Bilo je to kao ne usuditi se definirati svrhu praznih patrona i potro enih olovnih projektila, ratrkanih posvuda u okolici OK Corrala u Tombstoneu, u saveznoj dravi Arizoni. Profesor Cross, idui de

Vauxovim stopama, ali ne pokazujui i jednaku domiljatost, pro mrmljao je nevoljko kako se ini da je to bila utvrda. Zapravo, unutar kumranskih ruevina pronaene su strijele; i dok bismo ih mogli pripisati rimskim napadaima, one su, kako je izjavio profesor Driver, jednako vjerojatno mogle pripadati stanovnicima Kumrana - ako ne i sasvim izvjesno. U cjelini gledano, vojni karakter ruevina toliko je oigledan da je jo jedan neovisni znan stvenik, profesor Golb sa ikakoga sveuilita, otiao tako daleko, ustvrdivi kako sve kumranske graevine imaju marcijalni (ratniki, vojni) karakter. Prema Golbu, svici nisu uope bili sastavljeni niti prepisani u Kumranu, ve su tamo doneseni iz Jeruzalema, kako bi ih se zatitilo. Nijedan fragment pergamenta ili papirusa, naglasio je Golb, nikada nije bio pronaen meu krhotinama... kao niti bilo kakvi pisarski predmeti... Osim novia i fizikih ruevina, najvaniji korpus vanjskoga dokaza kojim se koristio meunarodni tim prilikom datiranja svitaka s Mrtvog mora, proistekao je iz krhke znanosti paleografije. Paleogra fija predstavlja komparativni studij drevne kaligrafije. Pretpostav ljajui strogo kronoloku i linearnu progresiju u evoluciji rukopisa, ona nastoji ocrtati razvoj specifinih oblika slova, i time odrediti datum nastanka itavoga rukopisa. Mogli bismo pronai, primjerice, staru povelju ili kakav drugi dokument na neijem tavanu. Temeljem samoga rukopisa, ali ne i njegovoga sadraja, mogli bismo zakljuiti kako potjee iz 17., dok je dokument zaista nastao u 18. stoljeu. U tome smislu, mi bismo predstavljali neku vrstu paleografa-amatera. Nije potrebno posebno naglaavati kako je ovaj postupak, ak i kada se primijenjuje sa znanstvenom strogou, daleko od toga da dade konane rezultate. Kada se primijenjuje na tekstovima pronaenima u Kumranu, pokazuje se u jo veoj mjeri nepostojanim - ponekad ak i smijenim. Unato tome, de Vaux je prizvao paleografiju kao jo jedan korpus vanjskoga dokaza, kako bi diskreditirao zakljuke temeljene na unutarnjem dokazu, one Rotha i Drivera. Eisenman je, dakle, kao sljedei korak, trebao sruiti upravo taj, navodni paleografski dokaz koji se odnosio na Kumran. Paleografija, prema Franku Crossu iz meunarodnog tima, je moda najpreciznije i najobjektivnije sredstvo odreivanja datuma nastanka rukopisa. Svoj stav nadalje objanjava:

Problemima koji se odnose na povijesnu interpretaciju naih tekstova moramo pristupiti, u prvome redu, odreivanjem vremenskoga razdoblja ustanovljenog prema arheolokim podacima, paleografskim dokazom, i drugim, objektivnijim metodama, prije negoli zaponemo s upoljavanjem subjektivnijih tehnika unutarnje kritike. Zato bi unutarnji dokaz morao nuno biti subjektivniji od arheo lokoga i paleografskog, Cross se nije potrudio pojasniti. U stvari, ova izjava i nehotice otkriva zato su pristalice sporazuma smatrali paleografiju toliko kljunom: ona moe biti upotrijebljena kako bi se suprotstavila unutarnjem dokazu samih dokumenata - dokazu koji ima smisla samo u kontekstu 1. stoljea kranske ere. Najuglednije djelo s podruja svitaka s Mrtvog mora jest ono profesora Solomona Birnbauma, sa Sveuilita londonske kole ori jentalnih studija. Birnbaumove je napore svestrano hvalio profesor Cross, pozdravivi ih kao monumentalan pokuaj sagledavanja svih razdoblja hebrejskih zapisa. Pokuavajui odbiti brojne kritike kojima je bila podvrgnuta Birnbaumova egzegeza, Cross je svoje itatelje zamolio neka imaju na umu da je to pisao profesionalni paleograf, stjeran u kut od strane liliputanskih napada nestrunja ka. Takav je bio intenzitet akademskih kritika u odnosu na pitanje paleografskog dokaza. Birnbaumova je metoda u najmanju ruku bizarna, i ne podsjea toliko na modernu znanstvenu metodu s kojom se nastoji poisto vjetiti, koliko, recimo, na temeljna dostignua numerologije. Tako, na primjer, on pretpostavlja - a cjelokupan njegov kasniji postupak poiva ni na emu drugome do li na ovoj nepotvrenoj pretpostavci da itav rukopisni materijal pronaen u Kumranu potjee iz razdoblja izmeu 300. god. pr. Kr. i 68. god. posl. Kr. U jednom sluaju, primje rice, on e se pozabaviti Samuelovim tekstom pronaenim u pilji 4 u Kumranu. Metodino proeljavi tekst, on navodi etrdeset i pet primjera posebnog kaligrafskog obiljeja, i jedanaest primjera drugoga. Mit der Dummheit, primijeuje Schiller, kdmpfen Gotter selbst vergeben. Iz razloga koje ni sami bogovi ne mogu razumjeti, Birnbaum je zatim proslijedio s uspostavljanjem jednadbe: omjer 56 i 11 jednak je omjeru 368 i x (368 je vremenski raspon nastanka tekstova, a x je datum kojega se on nadao pripisati Samuelovu tekstu).

Izraunata vrijednost x, jednostavno matematiki reeno, bila je 72, koja se zatim trebala oduzeti od 300. god. pr. Kr., Birnbaumove hipotetine polazine toke. Tako je Birnbaum stigao do 228. god. pr. Kr., trijumfalno objavivi kako e rezultat biti neto poput apsolut noga datuma, nastanka Samuelova rukopisa.35 Govoriti o neemu poput apsolutnoga datuma, jednako je kao govoriti o relativno apso lutnome datumu. No, i ako zanemarimo ove stilistike solecizme,* Birnbaumova je metoda, kao to Eisenman kae, naravno, besmi slena. Unato tome, Birnbaum je svoju tehniku upotrijebio kako bi ustanovio apsolutne datume za sve tekstove otkrivene u Kumranu. Najalarmantnija od svih injenica jest da pristalice sporazuma jo uvijek prihvaaju te apsolutne datume kao neprijeporne. Profesor Philip Davies iz Sheffielda izjavio je da se veina ljudi koja se potrudila dublje prouiti stvar, slae da je uporaba peleografije u kumranskim istraivanjima neznanstvena, dodajui da su uinjeni pokuaji kako bi datiranje koje je smijeno, bilo jo preciznije. Eisenman je jo otriji, opisujui Birnbaumove napore kao neto to bi se na svakom drugom podruju smatralo pseudo znanstvenim i djetinjastim metodama. Kako bi ilustrirao svoje gledite, ponudio je sljedei primjer. Pretpostavimo da dva pisara razliite dobi prepisuju isti tekst u isto vrijeme, i da je mlai pisar primio noviju naobrazbu, u nekoj modernijoj pisarskoj koli. Pretpostavimo i to da je stariji pisar namjerno upotrebljavao stiliziranu kaligrafiju koju je nauio u svojoj mladosti. I, konano, pretpostavimo da je jedan, ili, pak, oba pisara, suprotno tradiciji ili plemenitoj prirodi svoje djelatnosti, elio namjerno replicirati stil otprije nekoliko stoljea - kao to i danas odreeni dokumenti, poput, primjerice, diploma, priznanja ili nagra da, mogu biti napisani starim krasopisom. Koji bi se datum nastanka mogao, dakle, definitivno dodijeliti njihovim prijepisima? U svojim paleografskim pretpostavkama, Birmbaum je previdio jednu posebno vanu injenicu. Ako je dokument sastavljen samo zato da bi prenio informaciju, on e, najvjerojatnije, odraavati naj modernije tehnike pisanja. Takve su, primjerice, tehnike kojima se koristi moderni tisak (osim, sve donedavno, u Engleskoj). No, sve ukazuje na to da svici s Mrtvog mora nisu bili sastavljeni tek da bi
*solecizam - pogreka koja se protivi jezinim zakonima

prenijeli informaciju, ve da je njihova svrha bila obredna ili poluobredna, te da su sastavljani s panjom, ne bi li sauvali i element predaje. Stoga je vrlo vjerojatno da su kasniji pisci namjerno pokuavali reproducirati stil svojih prethodnika. Uistinu, kroz itavu zabiljeenu povijest, prepisivai su redovito bili konzervativni. Tako su, na primjer, iluminirani rukopisi Srednjega vijeka nastojali odra ziti sveti karakter drevnosti, a ne najnovija tehnoloka dostignua. Zato su i mnoge moderne Biblije tiskane na staromodan nain. Ne moemo oekivati da emo u modernoj idovskoj Tori pronai isti stil ili tehniku kao one koji su upotrebljeni za neki slogan otisnut na majici. Obzirom na kaligrafiju u svicima s Mrtvog mora, Eisenman je zakljuio kako oni jednostavno predstavljaju mnotvo raznolikih stilova rukopisa ljudi koji su djelovali u manje-vie isto vrijeme, unutar istoga okvira, no, ne govore nam nita o kronologiji. Cecil Roth iz Oxforda bio je istoga miljenja: U svezi s, primjerice, engleskim zapisima, iako postoji golemi broj datiranog rukopisnog materijala koji pokriva itav Srednji vijek, nemogue je temeljem same paleografije precizno odrediti, unutar razdoblja koje obuhvaa jednu generaciju, datum nastanka za bilo koji od dokumenata. Upozorio je, takoer, na pojavu novoga dogmatizma na podruju paleografije, te da se od nas oekuje da prihvatimo, kao povijesni kriterij, precizno datiranje ovih do sada nepoznatih hebrejskih zapisa, iako za to ne postoji nikakav temelj. On je ak, u svojoj ogorenosti glede umiljenosti i nepomirljivosti meunarodnoga tima, svoje miljenje o neznanstvenim smicalicama izrazio velikim slovima:
MORA BITI REENO, JEDNOM I ZAUVIJEK, DA JE TAKOZVANI PALEOGRAFSKI DOKAZ U POTPUNOSTI NEDOPUSTIV U OVOJ RASPRAVI.

11. Eseni

itatelj se do sada ve upoznao sa zakljucima sporazumnog tuma enja meunarodnog tima i, kako su ih izraavali putem svojih aso pisa, Biblijske kole, kao i s postupcima kojima se dolazilo do takvih zakljuaka. Sada je vrijeme da se osvrnemo na dokaze i vidimo po stoji li mogunost donoenja alternativnih zakljuaka. Kako bismo to uinili, potrebno je ponovno postaviti odreena temeljna pitanja. Tko su, zapravo, bili neuhvatljivi i misteriozni stanovnici Kumrana, koji su osnovali svoju zajednicu, prepisali i pohranili svoje svete tekstove, da bi zatim, oigledno, nestali s povijesne pozornice? Jesu li oni doista bili eseni? Ako jesu, koje je pravo znaenje njihova imena? Tradicionalnu sliku esena ponudili su nam Plinije, Filon i Josip, koji su ih opisivali kao sektu ili pod-sektu judaizma 1. stoljea. Plini je, kako nam je ve poznato, govorio je o esenima kao o pustinjacima koji su prigrlili celibat, ivei samo u drutvu palminoga drvea, na podruju koje bi se moglo prepoznati kao Kumran. Josip, na kojega se poziva Filon, dao je jo podrobniji portret. Prema Josipu, eseni ive u celibatu - iako, dodaje, postoji jo jedan red esena, koji se ene. Eseni preziru uitke i bogatstvo. Sva im je imovina zajednika, a oni koji im se pridrue moraju se odrei svih svojih dobara. Svoje voe biraju meu sobom. Esena ima u svim gradovima Palestine, kao i u izdvojenim zajednicama, ali ak i u urbanom okruju, dre se odvojeno od ostalih.

Josip portretira esene kao monaki red ili drevnu kolu misterija. Oni koji ulaze u njihov red, bivaju podvrgnuti trogodinjem probnom periodu, neemu poput pripravnikoga. Kandidat ne moe biti slu beno prihvaen sve dok uspjeno ne zavri svoje pripravnitvo. Prije svitanja, eseni mole, zatim pet sati rade, da bi konano uslijedilo oblaenje u istu odjeu (odnosno, komad tkanine koja se ornata oko struka), i kupanje, to predstavlja obred proienja koji se obavljao svakodnevno. Tako oieni, okupljaju se u posebnoj zajednikoj sobi uz jednostavan objed. Kasnija je predaja pogreno predstavljala esene kao vegetarijance, no, Josip ih takvima ne opisuje. Naprotiv, on kae da su eseni jeli meso. Eseni, kae Josip, vrsni su poznavatelji starozavjetnih knjiga, kao i prorokih uenja. I sami su vrlo dobro upueni u vjetinu pro ricanja, i mogu prorei budunost prouavanjem svetih tekstova, uz primjenu odreenih obreda proienja. Prema njihovom uenju, kae Josip, dua je besmrtna, ali je uhvaena u zamku smrtnoga i pokvarljivoga tijela. U trenutku smrti, dua biva osloboena, radosno stremei u visine. Josip usporeuje esensko uenje s onim Grka. Na drugome je mjestu jo odreeniji, usporeujui ga s principima pitagorejskih kola. Josip spominje esensko pristajanje uz Mojsijev Zakon: Ono to oni najvie tuju poslije Boga, jest Zakonodavac, a svetogre prema njemu predstavlja najvei zloin. Meutim, u cjelini gledano, on esene portretira kao miroljubive, i u dobrim odnosima s ustanovlje nom vlau. Doista, reeno je kako uivaju posebnu milost od strane 5 Heroda, koji je svim esenima nastavljao dodijeljivati poasti; Herod je reene esene toliko tovao, i drao ih boljima negoli je to njihova smrtna priroda nalagala... No, u jednome trenutku Josip proturijei samome sebi - ili je, moda, tek nepaljiv. Eseni, kae on: prkose opasnosti i pobjeuju bol pukom snagom volje: smrt, ako je asna, cijene vie negoli beskrajan ivot. Njihov je duh bio do krajnosti iskuavan tijekom rata s Rimljanima, koji su ih unitavali, spaljivali i slamali, i podvrgavali ih svakoj vrsti muenja ne bi li ih natjerali u svetogre protiv Zakonodavca, ili da jedu neku zabranjenu hranu. U ovome jednom sluaju, za razliku od svega ostaloga to Josip

kazuje, njegovi eseni poinju zapanjujue nalikovati na ratoborne branitelje Masade, zelote ili sikarijce. Osim ovoga usamljenoga navoda, Josipova e pria oblikovati popularnu sliku esena za sljedeih 2000 godina. Kada je Aufklarung, takozvano Prosvjetiteljstvo, poelo poticati slobodoumna preispi tivanja kranske predaje, i komentatori su poeli uspostavljati veze izmeu te predaje i Josipovih esena. Tako je, 1770. godine, sam Fridrik Veliki pisao, prilino uvjeren u to, da je Isus uistinu bio esen; proet je bio esenskom etikom. Takve oigledno skandalozne izja ve poinjale su biti sve prisutnije tijekom posljednje polovice sljede ega stoljea. Godine 1863., Renan je objavio svoj uveni Isusov ivot, u kojemu je izjavio da je kranstvo moda esenizam koji je u velikoj mjeri uspio. Krajem 19. stoljea, oivljeni je interes za ezoterijsku misao kon solidirao povezanost kranstva s esenima. Teozofija, kroz uenja H. P. Blavatsky, postulirala je Isusa kao maga ili adepta, koji je utjelovio elemente esenske i gnostike predaje. Jedna od uenica Blavatske, Anna Kingsford, razvila je ideju ezoterinoga kranstva, koja je obuhvaala i alkemiju, te predstavila Isusa kao gnostikoga taumaturga, koji je, prije svoje javne misije, ivio i uio meu esenima. Godine 1889., takve je ideje francuski teozof, Edouard Schure, prenio na Kontinent putem svoje knjige naslovljene Veliki inici rani (The Great Initiate). Mistino ozraje koje je stvoreno oko esena, sada ih je poelo povezivati s iscjeljivanjem, prikazujui ih upuenima u lijenike vjetine, te ih predstavljajui kao idovski ekvivalent grkih terapeuta. Jo jedno utjecajno djelo, Raspee prema jednome svjedoku (The Crucifixion by an Eye-Witness), koje se pojavilo na njemakom krajem 19. stoljea, a na engleskom oko 1907. godine, nastojalo se prikazati kao izvorni drevni tekst napisan od strane jednoga esenskoga pisca. Isus je u tekstu bio opisan kao sin Marije i jednoga neimenovanoga esenskoga uitelja, a njegovo ga je poznavanje tajne esenske medicine uinilo sposobnim ne samo da preivi Raspee, ve i da se nakon toga pojavi meu svojim ue nicima, kao da se uzdigao iz mrtvih. George Moore se nesumnjivo pozivao na ovo djelo kada je, 1916. godine, objavio Potok Kerith (The Brook Kerith), izazvavi skandal meu engleskim kranskim itateljima. I Moore je, takoer, govorio o Isusu kao ovjeku koji je prigrlio esensku misao, preivio Raspee i povukao se u jednu

esensku zajednicu u blizini Kumrana. Proteklo je neko vrijeme, dok ga tamo nije posjetio jedan fanatik imena Pavao, koji je, i ne znajui, doao u namjeri da promie bizarnu mitologiziranu pripovijest o Isusovu ivotu, i usput ga proglasi boanskim. U svojim opisima esena, Potok Kerith se oslanja na stereotipe iz Plinijevih, Josipovih, i Filonovih kazivanja, ali sada omotane mistikom, koja ih je uinila prijemivima za ezoterijski usmjerene pisce s kraja 19. i poetka 20. stoljea. Ukoliko upueni itatelji bilo to znaju o esenima, ovo je bila najrasprostranjenija slika o njima. A neto od te slike zadrali su ak i kritiniji komentatori, poput Rober ta Gravesa, koji je u nekim drugim pogledima pokuavao demisti ficirati kranske izvore. Kada su svici s Mrtvog mora prvi put ugledali svjetlost dana, inilo se, barem povrinski, da ne sadre nita to bi se suprotstav ljalo uobiajenoj slici esena. Bilo je stoga sasvim prirodno oekivati da e svici potvrditi tradicionalno vienje. Jo 1947. godine, kada je prvi put vidio kumranske tekstove, profesor Sukenik im je pripisao esenski karakter. Otac de Vaux i nje gov tim takoer su prizivali tradicionalnu sliku esena. Kao to smo ve naglasili, de Vaux je vrlo brzo identificirao Kumran kao esensko naselje koje je spominjao Plinije. Kumranska zajednica, sloio se profesor Cross, bila je esensko naselje. Esenski karakter svitaka s Mrtvog mora uskoro se poeo smatrati ustanovljenom i prihva enom injenicom, kao i to da su eseni bili onakvima kakvima ih poznajemo - pacifisti i askete, koji su prihvatili celibat, i drali se podalje od javnih, a posebice od politikih zbivanja. Kumranska zajednica, kako dre pristalice sporazumnoga tuma enja, bila je izgraena na mnogo starijim ruevinama naputene izraelske utvrde, koja datira iz 6. stoljea prije Krista. Autori svitaka stigli su na to podruje oko 134. godine prije Krista, a najvee su zgrade bile podignute oko 100. godine prije Krista, ali i kasnije; to predstavlja sigurnu, i neprijepornu pretkransku kronologiju. Spora zumom je ustanovljeno kako je zajednica cvjetala sve do 31. godine prije Krista, kada je bila desetkovana nakon potresa kojemu je usli jedio poar. Tijekom vladavine Heroda Velikog (37.-4. god. pr. Kr.) Kumran je bio naputen, da bi, za vrijeme Herodova nasljednika, ruevine bile ponovno naseljene, i zapoela obnova. Prema spora zumu, Kumran je tada cvjetao kao mirna, politiki neutralna i

odvojena enklava, sve dok je, 68. god. posl. Kr., nisu unitili Rimljani, tijekom rata koji je ukljuio i osvajanje Jeruzalema. Nakon toga, kumransko je podruje naselio rimski garnizon, koji je ondje ostao do kraja 1. stoljea. Kada je u Palestini izmeu 132. i 135. god. posl. Kr. ponovno buknuo ustanak, u Kumranu su obitavale skupine pobunjenika. Bio je to uredan, prigodno sroen scenario, koji je svitke s Mrtvog mora uinkovito liio svakog potencijalno opasnog sadraja. ini se da se dokazi zanemaruju onda kada to zahtijeva svrsishodnost i stabilnost kranske teologije. Postoji proturjeje, odvojeno od zemljopisnoga pitanja, u de Vauxovoj izjavi kako se odlomak iz Plinija, ovdje citiran na stranici 36, odnosi na Kumran. Proturjeje je to koje se posebno odnosi na datiranje svitaka. U tome odlomku, Plinije govori o situaciji nakon unitenja Jeruzalema. Sam odlomak upuuje na to da je i Engedi bio uniten na slian nain, to i jest. Meutim, esenska je zajednica opisana kao jo netaknuta, prihvaajui ak i rijeke izbjeglica. Pa ipak, i sam je de Vaux priznao da je Kumran, kao Jeruzalem i Engedi, bio uniten tijekom ustanka, izmeu 66. i 73. god. posl. Kr. Bilo bi, dakle, jo manje vjerojatno da je Plinijeva esenska zajednica doista bila ona u Kumranu. tovie, u Plinijevoj zajednici, kakvom je on opisuje, nije bilo ena, pa ipak, meu ostalim grobovima kod Kumrana, postoje i grobovi ena. Naravno, jo je uvijek mogue da su stanovnici Kumrana bili eseni, ako ne oni iz Plinijeve zajednice, onda iz neke druge. Meutim, ako je tome tako, svici s Mrtvog mora e i sami otkriti kako je Plinije bio loe obavijeten o esenima. Izraz esen je podrijetlom iz grkoga jezika. On se pojavljuje samo u djelima klasinih pisaca - Josipa, Filona i Plinija - i to na grkome, kao essenoi ili essaioi. Ako su stanovnici Kumrana doista bili eseni, oekivali bismo da je esen grki prijevod neke izvorne he brejske ili aramejske rijei, kojom je kumranska zajednica sebe nazivala. Pripovijesti klasinih pisaca koje se odnose na esene, nisu konzistentne sa ivotom i milju zajednice kakvima ih razotkriva, kako vanjski dokaz arheologije, tako i unutarnji dokaz samih tekstova. Josip, Filon i Plinije, ponudili su portrete esena koji su esto krajnje nepomirljivi sa svjedoenjima kumranskih ruevina i svitaka s Mrt vog mora. Dokaz iz Kumrana, bilo vanjski ili unutarnji, opetovano se

suprotstavlja njihovim kazivanjima. Neka od tih proturjeja naveli smo i prije, no vrijedi jo jednom ispitati najznaajnija od njih. 1. Josip priznaje kako postoji jo jedan red esena koji se ene, no ovaj je, kae on, netipian. Openito, izjavljuje nadalje Josip, poput Filona i Plinija, eseni su prigrlili celibat. Pa ipak, grobovi ena i djece pronaeni su meu onima iskopanima kod Kumrana. I Pravilo zajednice sadri pravila koja se odnose na brak i podizanje djece. 2. Nijedan klasini pisac nikada ne spominje nita po emu bismo mogli zakljuiti da su eseni upotrebljavali posebnu vrstu kalendara. Kumranska zajednica, meutim, jest, i to jedinstveni, solarni kalendar, umjesto konvencionalnog, lunarnog idovskoga kalendara. Ako su lanovi kumranske zajednice doista bili eseni, takva bi upeatljiva karakteristika zasigurno zasluila da bude spomenuta. 3. Prema Filonu, eseni su se razlikovali od drugih oblika drev noga judaizma, jer nisu odravali nikakav kult ivotinjskih rtava. Pa ipak, Hramski svitak daje precizne upute za izvoenje takvih rtvovanja. Kumranske su ruevine razotkrile ivotinjske kosti paljivo poloene u posude, ili pokri vene posudama, te zakopane pod tanki pokrov od zemlje. De Vaux je spekulirao o tome da su ove kosti mogle pred stavljati ostatke obrednih objeda. Moda, ali one su isto tako mogle predstavljati i ostatke ivotinjskih rtava, onako kako ih nalae Hramski svitak. 4. Klasini pisci upotrebljavaju izraz eseni kako bi oznaili neto to oni opisuju velikom potpodjelom unutar judaizma, zajedno s farizejima i saducejima. Meutim, u svicima s Mrtvog mora nigdje se ne spominje izraz eseni. 5. Josip izjavljuje da su eseni bili u prijateljskim odnosima s Herodom Velikim, koji je, kae on, reene esene toliko tovao i drao ih boljima negoli je to njihova smrtna priroda nalagala. Suprotno tome, kumranska literatura indicira upravo militantno neprijateljstvo spram neidovske vlasti, posebice spram Heroda i njegove dinastije. tovie, ini se da je Kumran godinama bio naputen i nenaseljen, upravo zbog Herodovih progona.

6. Prema klasinim piscima, eseni su bili pacifisti. Filon izriito izjavljuje da meu lanovima njihove zajednice nema kova a oruja ili oklopa. Josip, pak, pravi razliku izmeu nena silnih esena i militantno mesijanskih i nacionalistikih zelota. Unato tome, ruevine Kumrana sastoje se i od osta taka obrambenoga tornja, koji je imao oiglednu vojnu ulogu, i koji se moe opisati jedino kao utvrda. to se tie kumranskih zapisa, oni su vrlo esto krajnje marcijalnoga sa draja, kako i pokazuju tekstovi poput, primjerice, Ratnoga svitka. Uistinu, ratnika priroda ovih tekstova, ini se, imala je manje zajednikoga s onime to je Josip govorio o esenima, negoli sa strankom koju je on, ali i drugi, nazivao zelotima - to predstavlja upravo ono to su o kumranskoj zajednici tvrdili Roth i Driver, izazivajui tako bijes de Vauxa i meunarodnog tima. Tekstovi iz Kumrana nisu pisani na grkom, ve ponajvie na hebrej skom i aramejskom jeziku. to se aramejskog i hebrejskog tie, do danas ne postoji prihvaena etimologija izraza esen. ak su i kla sini pisci bili zbunjeni njegovim podrijetlom. Filon je, na primjer, pretpostavio da ime potjee iz grke rijei koja oznaava sveto, ossios, i da su eseni, stoga, bili Ossiotes, ili Sveti. Jedna je teorija, meutim, bila prilino rasprostranjena meu nekim suvremenim znanstvenicima, poput Geze Vermesa sa Sveui lita u Oxfordu. Prema Vermesu, izraz esen dolazi iz aramejske rijei assayya, koja znai iscijelitelji. Ovo je pridonijelo uvr ivanju slike esena kao lijenika, idovskoga ekvivalenta aleksandrijskim asketama poznatima kao terapeuti. No, rije assayya ne pojavljuje se nigdje u kumranskoj literaturi; niti u njoj postoji bilo kakva naznaka o iscjeljivanjima, lijenitvu ili terapeutskom djelova nju. Izvoenje rijei esen iz rijei assayya ostaje, dakle, pukom spekulacijom, i nema razloga pridati joj neko vee znaenje, osim ako ne bude bilo drugoga izbora. Zapravo, postoji jo jedna mogunost - i ne samo mogunost, ve i vjerojatnost. Iako kumranska zajednica nikada nije o sebi go vorila kao esenima, ili assayya, ona ipak upotrebljava brojne druge hebrejske i aramejske izraze. Iz tih je izraza jasno da zajednica nije imala nekog jedinstvenog vlastitog imena. Imala je, meutim,

visoko razraenu i jedinstvenu ideju o sebi, a tu ideju zrcale razliiti nazivi i oznake. Ideja poiva na Savezu, koji ima najveu vanost, a ukljuuje formalnu prisegu na potpunu i vjenu vjernost Mojsijevu Zakonu. Autori svitaka s Mrtvog mora govorit e o sebi, primjerice, kao o uvarima Saveza. Kao sinonime za rijei Savez i Zakon, esto su upotrebljavali iste rijei koje su toliko rasprostra njene u taoizmu - put, rad ili djela (na hebrejskom maasim). Govorili bi, primjeri, o Savrenima na Putu, ili Putu savrene Pravednosti - gdje put znai djelo Zakona, ili nain na koji Zakon djeluje. Varijacije na ovu temu provlae se kroz itav korpus svitaka s Mrtvog mora kao oznake kumranske zajednice i njezinih lanova. U Komentaru Habakuku, Eisenman, nastavljajui svoj slijed misli, pronaao je jednu posebno vanu varijaciju - Osei ha-Torah, koja u prijevodu znai initelji Zakona. Ovaj se izraz pokazao izvorom rijei esen, jer je zbirni oblik izraza Osei ha-Torah, Osim. Kumranska je zajednica, tako, bila sastavljena od lanova koji su se nazivali Osim. ini se da su doista i bili poznati pod ta kvim imenom. Ranokranski pisac Epifan, govori o jednoj, navodno heretinoj, idovskoj sekti koja je neko obitavala na podruju oko Mrtvog mora. Ova sekta, kae on, nazivala se Ossenes. Moe se stoga s prilinom sigurnou zakljuiti da su Epifanovi eseni ili Ossenes, te Osim kumranske zajednice, bili jedni i isti. Tako se autore svitaka s Mrtvog mora moe smatrati esenima, ali ne u onome smislu kako su ih definirali i opisali Josip, Filon i Plinije. Zapisi klasinih kroniara pokazali su se, openito uzevi, suvie ogranienima. Oni su, takoer, onemoguili suvremenim znanstve nicima da uspostave potrebne veze - moda, u nekim sluajevima, zato to se to nije smatralo poeljnim. Meutim, ako se veze doista uspostave, tada izranja drukija i ira slika, pa se izrazi poput esen i kumranska zajednica pokazuju meusobno isprepletenima. Eisenman je jasno saeo situaciju: Na nesreu za premise moderne znanosti, izrazi poput: ebionim, nozrim, hassidim, zaddikim... pokazuju se vari jacijama na istu temu. Najvei nedostatak kritiara... bila je nesposobnost da se uspostavi odnos s promjenjivom metaforom.

Upravo se s time mi bavimo - s promjenjivim metaforama, razno likou mnogih naziva upotrijebljenih kako bi oznaili iste ljude ili stranke. Jo 1969. bilo je upozorenja koja su se doticala ovih pitanja, od strane profesora Matthewa Blacka sa Sveuilita St. Andrews u kotskoj. Izraz esen je prihvatljiv, napisao je profesor Black: ukoliko esenizam ne definiramo suvie usko, na primjer, izjednaujui ga iskljuivo s grupom s Mrtvog mora, ve ako izraz shvatimo u smislu openitoga opisa ovoga raspro stranjenoga anti-jeruzalemskog, anti-farizejskog i nekonformistinog pokreta toga doba. Iz takvoga je judaizma esenskoga tipa poteklo kranstvo. Postoji podrka miljenju profesora Blacka u djelu Epifana, rano kranskoga pisca koji je pisao o Ossenes. Epifan izjavljuje da su izvorni krani iz Judeje, openito nazivani nazarenima (kao i u Djelima apostolskim), bili poznati kao jeseni. Ovi krani ili jeseni, upravo potvruju frazeologiju profesora Blacka - raspro stranjeni anti-jeruzalemski, anti-farizejski i nekonformistini pokret. Meutim, postoji jo znaajnija veza. Meu izrazima koje je kumranska zajednica upotrebljavala kada je govorila o sebi, bio je i izraz uvari Saveza, koji se u hebrejskom izvorniku pojavljuje kao Nozrei ha-Brit. Iz ovoga izraza potjee rije Nozrim, jedan od najranijih hebrejskih izraza koji su ozna avali sektu, kasnije poznatu kao krani. Moderna arapska rije za krane, Nasrani, potjee iz istoga izvora, ba kao i rije nazaren ili nazorit, koja je, naravno, bila ime kojim su u evaneljima i Djelima apostolskim sebe nazivali rani krani. Suprotno pretpo stavkama kasnije predaje, ta rije nije imala nikakve veze s Isusovim navodnim odrastanjem u Nazaretu, koji, kao to dokaz (ili nedostatak istoga) upuuje, tada nije ni postojao. Doista, ini se da je to bio najsloeniji problem kojega su trebali rijeiti rani komentatori, susrevi se s nepoznatim izrazom nazaren, koji ih je naveo na zakljuak da je Isusova obitelj dola iz Nazareta, koji se do tada ve pojavio na zemljovidu. Eseni, dakle, koji se pojavljuju u klasinim tekstovima, Ossenes koje spominje Epifan, i Osim kumranske zajednice, jedno su i isto. To su i jeseni, kako Epifan naziva rane krane,

Nozrei ha-Brit, Nozrim, Nasrani i nazareni. Temeljem ovakve etimologije, postaje nam jasno da se ovdje uistinu radi o rasprostranjenom pokretu profesora Blacka, kojega karakterizira promjenjiva metafora, mnotvo oznaka koje se meusobno vrlo malo razlikuju, upotrijebljenih kako bi opisale iste ljude, i mijenjajui se protjekom vremena, kroz prijevode i prijepise, jednako kao to je Cezar evoluirao u Kaisera i cara ini se, stoga, da je kumranska zajednica bila ekvivalent rane Crkve koja je imala svoje sredite u Jeruzalemu - onih nazarena, sljedbenika Jakova, Gospodinova brata. Doista, Komentar Habakuku izriito navodi kako je vladajue tijelo kumranske zajednice, Savjet zajednice, u to vrijeme zapravo bio smjeten u Jeruzalemu. Djela apostolska (Djela, 9:2) lanove rane Crkve nazivaju sljedbe nicima Puta - a jednaka je fraza bila i u kumranskoj uporabi.

12. Djela apostolska

Osim samih evanelja, najvanija knjiga Novoga zavjeta su Djela apostolska. Za jednoga povjesniara, Djela mogu biti od jo veega znaaja. Poput svih povijesnih dokumenata to proizlaze iz strana koga izvora, i ovaj treba uzeti paljivo i s rezervom. Treba, takoer, znati kome je tekst bio namijenjen i kome je on mogao sluiti, kao i kojoj svrsi. Ali, mnogo vie od evanelja, upravo su Djela pruila oigledno konanu priu, onakvu kakvom je danas poznajemo, o prvim godinama ranoga kranstva. U svakom sluaju, ini se da Djela sadravaju mnogo detaljnije informacije, za koje nema izgleda da bismo ih mogli pronai negdje drugdje. Barem u tome smislu, Djela predstavljaju temeljni tekst. Openito se smatra da su, kao povijesni dokumenti, evanelja ne pouzdana. Prvo evanelje, ono po Marku, bilo je sastavljeno u vrije me pobune iz 66. god. posl. Kr., a najvjerojatnije i neto kasnije. Sva etiri evanelja prizivaju sjeanje na dogaaje iz vremena, moda ak i ezdeset ili sedamdeset godina, prije njihova sastavljanja. Zanemarujui povijesnu pozadinu, ona se usredotouju na uvelike mitologiziranu Isusovu osobu i njegova uenja. Evanelja su tekstovi poetine i pobone prirode, koji se ak i ne trude biti kronikama. Djela se, meutim, umnogome razlikuju od evanelja, iako im se, naravno, ne moe pridati apsolutna povijesna vrijednost. Ona su, kao prvo, vrlo pristrana. Luka, autor Djela apostolskih, oigledno se

pozivao na brojne i razliite izvore, ureujui i preraujui materijal kako bi ga prilagodio svojim ciljevima. Bilo je malo pokuaja unificiranja, bilo doktrinarnih izjava, bilo knjievnoga stila. ak i crkveni povjesniari priznaju kako je kronologija prilino zbrkana, te da autor nije imao izravnoga iskustva o mnogim opisanim doga ajima, zbog ega im je nametnuo vlastiti slijed. Time su odreena odvojena zbivanja pretopljena u jedan jedinstveni dogaaj, dok se pojedinani dogaaji ine odvojenim zbivanjima. Takvi se problemi pokazuju posebice akutnim u onim dijelovima teksta to se odnose na dogaaje koji prethode pojavi Pavla. Nadalje, ini se da su Djela, poput evanelja, bila selektivno kompilirana, doivjevi brojne zahvate od strane kasnijih redaktora. Unato tome, Djela, za razliku od evanelja, nastoje biti oblikom kronike koja slijedi neprekidno i dugo vremensko razdoblje, pred stavljajui tako, pokuaj ouvanja povijesnoga zapisa i, barem u odreenim dijelovima, doimlju se napisanima od strane nekoga tko je imao neposredno, ili posredno, iskustvo o opisanim dogaajima. Iako postoje pristranosti, one su krajnje osobne prirode; i ovo, u nekom smislu, omoguava suvremenim komentatorima da itaju izmeu redova. Pria koju prepriavaju Djela, zapoinje kratko nakon Raspea koje se openito datira oko 30. god. posl. Kr., a vjerojatno i kasnije, oko 36. godine - a zavrava u vrijeme izmeu 64. i 67. god. posl. Kr. Veina znanstvenika vjeruje da je sama pria bila sastavljena, ili pre pisana, negdje izmeu 70. i 95. god. posl. Kr. Grubo govorei, dakle, Djela su istovremena s nekim, ako ne i svim, evaneljima, a moda im i prethode. Djela sasvim sigurno prethode takozvanom Ivanovu evanelju, barem prema obliku u kojemu nam je tekst bio podastrt. Autor Djela apostolskih je dobro obrazovani Grk koji sebe naziva Lukom. Da li je to onaj isti Luka, ljubljeni lijenik, koji se, kao Pavlov bliski prijatelj, spominje u poslanici Koloanima (Kol, 4:14), ne moe se sa sigurnou ustvrditi, iako su mnogi egzegete Novoga zavjeta spremni prihvatiti da jest. Moderni su znanstvenici takoer suglasni da bi Luka mogao biti i onaj koji je sastavio Lukino evanelje. Doista, na Djela se ponekad gleda kao na drugu polovi cu Evanelja po Luki. Oba su djela upuena nepoznatom primatelju imena Teofil. Budui da su oba napisana na grkom, mnoge rijei i imena prevedeni su na taj jezik, ime je vjerojatno, u mnogim

sluajevima, promijenjen smisao i znaenje njihovih hebrejskih i aramejskih izvornika. U svakom sluaju, Djela apostolska, kao i Evanelje po Luki, napisani su specifino za grku publiku umnogome razliitu od one na koju se odnose kumranski svici. Iako usredotoena prvenstveno na Pavla, koji dominira posljed njim dijelom prie, Djela takoer govore o Pavlovim odnosima sa zajednicom u Jeruzalemu, sastavljenom od Isusovih najbliih ue nika pod vodstvom Jakova, Gospodinova brata - enklavom ili frakcijom koja e tek kasnije biti nazvana prvim kranima, a danas se smatra ranom ili izvornom Crkvom. Govorei o Pavlovim vezama s tom zajednicom, meutim, Djela nude samo njegovo stajalite. Djela apostolska u svojoj su biti dokument pavlinskoga - ili, kako se danas smatra, normativnoga - kranstva. Drugim rijeima, Pavao je uvijek heroj; tko god mu se suprotstavi, bilo da su to vlasti ili, pak, sam Jakov, odmah biva obiljeen kao zloinac. Djela zapoinju kratko nakon to je Isus - tekst o njemu govori kao o Nazarenu (na grkom, Nazoraion) - nestao s pozornice. Pria se zatim nastavlja opisom organizacije i razvoja zajednice rane Crkve u Jeruzalemu, i njezinih pojaanih sukoba s vlastima. Zajednica je ivopisno opisana u Djelima 2:44-6: Svi koji prigrlie vjeru drahu se zajedno i sve im bijae zajedniko. Prodavali bi pokretna i nepokretna dobra i to bi dijelili svakom prama njegovoj potrebi. Kao to su svaki dan postojano - kao po dogovoru - bili u hramu, tako su po kuama lomili kruh i zajedno uzimali hranu vesela i priprosta srca. (Vrijedi naglasiti ovo pristajanje uz Hram. Isus i njegovi najblii sljedbenici obino su prikazivani kao neprijateljski raspoloeni prema Hramu, gdje je, prema evaneljima, Isus prevrnuo stolove mijenjaa novca i time izazvao bijes sveenstva.) Djela 6:8 uvode i jedan lik imena Stjepan, prvoga slubenoga kranskog muenika, koji je bio uhien i osuen na smrt kameno vanjem. U svojoj obrani, Stjepan aludira na ubojstva onih koji su prorokovali dolazak Pravednika, ili Pravinoga. Ova je termino logija specifino i jedinstveno kumranskoga karaktera. Pravednik se opetovano spominje u svicima s Mrtvog mora kao Zaddik. Uitelj Pravednosti, u svicima, Moreh ha-Zedek, dolazi iz istoga izvora. A kada povjesniar Josip govori o uitelju, oigledno imena Saduk ili Zadok, kao voi mesijanske i anti-rimske sljedbe, i ovo se ini poput pogrene grke verzije Pravednika. Kako portretiraju

Djela, Stjepan upotrebljava jedinstvenu i specifinu nomenklaturu, karakteristinu za Kumran. Nije to, meutim, jedina kumranska figura koja je prisutna u Stjepanovu govoru. U svojoj obrani, on imenuje svoje progonitelje (Djela, 7:53): Koga od proroka nisu progonili oevi vai? Poubijali su one koji su unaprijed najavljivali dolazak Pravednika, koga vi sad ve izdadoste i ubiste, vi ba koji ste primili Zakon preko anela ali ga niste vrili. Kako stoji u Djelima, Stjepan je oigledno zaokupljen pristajanjem uz Zakon. Jo jednom, ovdje se javlja sukob s ortodok snom i prihvaenom predajom. Prema kasnijoj kranskoj predaji, idovi onoga vremena bili su ti koji su Zakon uinili strogim i puritanskim fetiem. Rani krani opisani su, barem sa stajalita sile zakona, kao otpadnici ili pobunjenici, koji zastupaju novu slobodu i fleksibilnost, odbacujui obiaje i tradiciju. Pa ipak je Stjepan, prvi kranski muenik, onaj koji izranja kao branitelj Zakona, dok su njegovi progonitelji optueni za derelikciju. ini se kako nema nikakvoga smisla da Stjepana, samoproglaenoga pristalicu Zakona, koji je bio idov, ubiju takoer idovi, koji su se pozivali na isti Zakon. Ali, to ako su ti idovi djelovali u ime sveenstva koje je postiglo sporazum s rimskim vlastima, predstav ljajui, tako, kolaboracioniste koji su, poput mnogih Francuza za vrijeme njemake okupacije, jednostavno eljeli miran ivot, bojei se da bi kakav agitator meu njima ili, pak, otpor, mogao dovesti do represalija? Rana Crkva, koje je Stjepan lan, neprestano naglaa va vlastito pravovjerje i pristajanje uz Zakon. Njezini su progonitelji oni koji nastoje odrati dobre odnose s Rimom i, inei to, skreu s puta Zakona, ili, kumranskom terminologijom reeno, kre Zakon, izdaju Zakon U ovome kontekstu, Stjepanovo potkazivanje ima smi sla, kao i njegova smrt. Kako emo vidjeti, Jakova - Jakova Praved nog, Zaddik ili Pravednika, brata Gospodnjega koji je najbolji primjer strogog pristajanja uz Zakon - poslije e, prema kasnijoj predaji, stii sudbina jednaka Stjepanovoj. Prema Djelima, Pavao, tada zvani Savao iz Tarza, debitirat e upravo prilikom Stjepanove smrti. Reeno je kako je Pavao tada uvao odjeu koju su sa sebe svukli Stjepanovi ubojice, iako je sasvim mogue da je on imao i aktivniju ulogu. Djela kazuju (Djela, 8:1) kako je Savao u potpunosti odobravao Stjepanovo ubojstvo. A kasnije, u Djelima 9:21, Savao je optuen za organiziranje upravo

onakve vrste napada na ranu Crkvu, koji je kulminirao Stjepanovom smru. Svakako, Savao je, u toj fazi svoga ivota, vrlo vatren, ak i fanatian u svome neprijateljstvu spram rane Crkve. Prema Djelima 8:3, on je pak pustoio Crkvu; idui iz kue u kuu izvla io je iz njih ljude i ene te ih predavao u tamnicu. U to vrijeme, naravno, on obnaa funkciju miniona pro-rimski orijentiranoga sveenstva. Djela 9 pripovijedaju o Pavlovu obraenju. Kratko nakom Stjepanove smrti, on se uputio u Damask, kako bi otamo protjerao la nove rane Crkve. Praen svojim jurinim odredom, on nosi naloge to ih je izdao njegov gospodar, visoki sveenik. Kako smo ve istaknuli, cilj ove ekspedicije moda i nije bila Sirija, ve Damask koji se spominje u Dokumentu iz Damaska. Putujui prema svojemu odreditu, Savao prolazi neku vrstu tra umatinoga iskustva, koje su komentatori objanjavali sunanicom, epilepticnim napadom, a konano i mistinim otkrivenjem (Djela 9:1-19; 22:6-16). Svjetlost s neba, zbacila ga je s njegova konja a glas koji je dolazio iz nepoznatoga izvora, upitao ga je Savle, Savle, zato me progoni? Savao je zatraio od glasa neka mu se predstavi. Ja sam Isus, Nazareanin, odgovorio je glas, a ti me progoni. Glas ga, nadalje, upuuje neka proslijedi prema Damasku, gdje e saznati to mu je dalje initi. Kad je ova posjeta zavrila i Savao ponovno doao k svijesti, shvatio je da je privremeno oslije pio. U Damasku e mu vid vratiti jedan lan rane Crkve, a on sam dopustit e da bude krten. Moderni psiholog nee pronai nita posebno neobinog u Savlovu iskustvu. Ono je doista moglo biti potaknuto sunanicom ili epileptinim napadom. Jednako se tako moglo pripisati halucinaciji, histerinoj ili psihotinoj reakciji ili, pak, niemu drugome do li grinji savjesti osjetljivoga ovjeka okrvavljenih ruku. Savao, meu tim, svoje iskustvo tumai kao istinsku manifestaciju Isusa, kojega nikada nije osobno poznavao; i ovdje treba traiti izvore njegova obraenja. On se odrie svoga dotadanjega imena i prisvaja ime Pavao. Kasnije e s jednakim zanosom i arom promicati uenja rane Crkve, kao to ih je proganjao. Pridruio se ovoj zajednici, postavi jednim od njezinih uenika ili pripravnika. Prema Pavlovoj poslanici Galaanima (Gal. 1:17-18), pod njezinim je tutorstvom ostao tri godine, provodei mnogo od toga vremena u Damasku.

Prema svicima s Mrtvog mora, novi je pridolica u kumransku zajednicu bivao podvrgnut iskuavanju i izobrazbi u trajanju od tri godine. Nakon trogodinjega pripravnitva, Pavao se vratio u Jeruzalem kako bi se ondje pridruio voama zajednice. Nije udno da je tamo veina u njega sumnjala, ne ba pretjerano uvjereni u njegovo obra enje. U poslanici Galaanima 1:18-20. Pavao govori kako je tamo viao jedino Jakova i Kefu. ini se da su ga svi drugi, ukljuujui i apostole, izbjegavali. Bio je prisiljen stalno se dokazivati, i tek je tada stekao neke saveznike i poeo propovijedati. Meutim, sukladno tome, javila su se neslaganja, i, prema Djelima 9:29, odreeni lanovi jeruzalemske zajednice uputili su mu svoje prijetnje. Kako bi izbjegli nezgodnu situaciju, njegovi su ga saveznici otpremili natrag u Tarz, grad (danas u Turskoj) u kojemu je bio roen. On je, zapravo, poslan kui, kako bi tamo proirio svoju poruku. Potrebno je razumjeti kako je ovo bilo jednako progonstvu. Zaje dnica u Jeruzalemu, poput one u Kumranu, bila je gotovo u potpunosti zaokupljena zbivanjima u Palestini. Ostatak svijeta, kao, primjerice, Rim, bio je znaajan samo u sluaju posezanja ili uplitanja u njezinu lokalnu stvarnost. Poslati Pavla u Tarz, dakle, moglo se usporediti s privremenim elnikom IRA-e koji alje nove, nedisciplinirane i suvie energine novake kako bi pruili potporu peruanskoj gerili Svijetleega Puta. Ako, nekim sretnim sluajem, uspije spasiti svoje ljude, materijal, ili bilo to od vrijednosti, tada e se to smatrati uspje hom. S druge strane, ako bude ranjen, smatrat e se prije smetnjom negoli koristi. Tako zapoinje prva, od tri (prema Djelima) Pavlove posjete ino zemstvu. Meu ostalim mjestima, njegova su ga putovanja odnijela i u Antiohiju, gdje, kako saznajemo iz Djela 11:26, su godinu dana bili gosti tamonje crkve i pouavali mnogi narod. U Antiohiji uenike, prvi put, nazvae kranima. Pavlovo putovanje u Antiohiju komen tatori datiraju oko 43. god. posl. Kr. Zajednica rane Crkve ondje je tada ve postojala, i odgovarala svome vodstvu u Jeruzalemu, kojemu je na elu stajao Jakov. Otprilike pet ili vie godina kasnije, Pavao je propovijedao u Antiohiji kada je iznikao sukob glede sadraja njegova misionar skoga rada. Kako obrazlau Djela 15, odreeni predstavnici jeru zalemskoga vodstva stigli su u Antiohiju, moda, kako Eisenman

pretpostavlja, sa specifinom svrhom provjeravanja Pavlovih aktiv nosti. Oni su naglasili vanost strogog pridravanja Zakona, i optu ili Pavla za popustljivost. On i njegov prijatelj, Barnaba, smjesta su bili pozvani natrag u Jeruzalem, kako bi se osobno posavjetovali s vodstvom. Od sada nadalje, samo e se produbljivati jaz izmeu Pavla i Jakova; a autor Djela, to se samoga sukoba tie, postao je Pavlov apologeta. Zbog svega to je neposredno nakon toga uslijedilo, potrebno je naglasiti da je Pavao, zapravo, bio prvim heretikom, i da su nje gova uenja - koja su postala temeljem kasnije kranske doktrine oigledno skretanje od izvornoga, istoga oblika kojega je zastupalo vodstvo. Bilo da je Jakov, brat Gospodnji, bio doslovno Isusov krvni srodnik ili ne (a sve upuuje na to da jest), jasno je da je on osobno poznavao Isusa, ili osobu koja se kasnije pamtila kao Isus, kao, uostalom, i veina ostalih lanova zajednice, ili rane Crkve, u Jeruzalemu - ukljuujui, naravno, i Petra. Njihova kazivanja upuuju na iskustvo iz prve ruke. Pavao nikada nije osobno poznavao ovjeka kojega e uskoro poeti smatrati svojim Spasiteljem. Sve to je Pavao imao, bilo je njegovo kvazi-mistino iskustvo u pustinji i zvuk glasa koji nije imao tijela. Pripisati sebi takav autoritet temeljem ovakvoga iskustva, u najmanju je ruku drsko. On e, takoer, iskriviti Isusova uenja do neprepoznatljivosti - oblikujui svoju vlastitu, krajnje individualnu i idiosinkratsku teologiju, koju e kasnije legitimirati pripisujui je samome Isusu. Za Isusa, koji je vrsto pristajao uz idovski Zakon, zastupati oboavanje bilo koje smrtne osobe, ukljuujui njega, bilo bi ravno najteoj blasfemiji. Ovo sasvim jasno odraavaju evanelja, gdje Isus poziva svoje uenike, sljedbenike i sluatelje neka ne priznaju nikoga do li samoga Boga. U Ivanovu evanelju 10:33-5, primjerice, Isus, tvrdei za sebe da je Bog, biva optuen za blasfemiju. On e na ove optube odgovoriti citirajui Psalam 82: Bog ustaje u skuptini bogova, usred bogo va sud odrava. Dokle ete sudit krivo, i na ruku bezbonima? titite slaba i sirota, vratite pravicu jadniku i siromahu! Izbavite potlaenog i ubogog: istrgnite ga iz ruku bezbonih! Ne shvaaju nit razumiju, po mraku hodaju: poljuljani su svi temelji zemlje. Rekoh dodue: Vi ste bogovi i svi ste sinovi Vinjega! Ali ete kao svi ljudi umrijeti, past ete kao svatko od velikih! Ustani, Boe, i sudi zemlju, jer si s pravom gospodar svih naroda.

Pavao je, zapravo, umjesto oboavanja Boga, po prvi put usta novio oboavanje Isusa - Isusa kao neke vrste ekvivalenta Adonisa, Tamuza, Atisa ili bilo kojega od drugih umiruih ili ponovno oivljenih bogova kojih je u to vrijeme Srednji Istok bio pun. Kako bi se mogao mjeriti sa svojim boanskim suparnicima, Isus im je morao odgovarati po svim svojstvima, i u svim udima. Upravo su se na ovome stupnju odreeni elementi udotvorstva poeli povezivati s Isusovom biografijom, ukljuujui, najvjerojatnije, njegovo navodno roenje od djevice i njegovo uskrsnue iz mrtvih. Ovo su izvorno pavlinski izumi, esto puta se estoko sukobljavajui s istom doktrinom koju je promicao Jakov i ostatak jeruzalemske zajednice. Nije, stoga, ni udno, da je Jakova i njegovu drubu uznemiravalo to to je inio Pavao. Pa ipak, Pavao je bio savreno svjestan onoga to je inio. Shva ao je, sa zauujue modernom profinjenou, vanost religiozne propagande; shvaao je to je sve potrebno kako bi se ovjeka ui nilo Bogom, i inio je to lukavije i pronicljivije negoli Rimljani sa svojim carevima. Kako je i sam priznao, nije se pretvarao da promie povijesnoga Isusa, ovjeka kojega su Jakov, Petar i imun osobno poznavali. Naprotiv, u Poslanici Korinanima 11:3-4, on je izjavio da zajednica u Jeruzalemu zastupa drugoga Isusa. Njezini predstav nici, kae on, sebe nazivaju slugama pravednosti - to je frazeo logija karakteristina za Kumran. lanovi jeruzalemske zajednice sada su postali Pavlovim neprijateljima. Sukladno naputcima koji su mu bili dani, Pavao se, oko 48-9. god. posl. Kr., iz Antiohije vratio u Jeruzalem, gdje se sastao s vod stvom zajednice. Kako se moglo i predvidjeti, izbio je i drugi sukob. Ako je vjerovati Djelima apostolskim, Jakov je, ne bi li ouvao mir, pristao na kompromis, ime je ulazak u kongregaciju uinio dostup nim i poganima. Iako se ne ini vjerojatnim, on je odreene aspekte Zakona uinio fleksibilnijima, dok je uz ostale i dalje vrsto pristajao. Pavao je vodstvu ugaao na rijeima. Konano, u ovome mu je stadiju jo uvijek bila potrebna njihova potpora - ne kako bi legiti mizirala njegova uenja, ve kako bi potvrdila i osigurala opstanak onih zajednica koje je on osnovao u inozemstvu. Meutim, on je ve uvelike rijeio krenuti svojim putem. Poduzeo je jo jednu misiju putovanja i propovijedanja, prekinutu (Djela 18.21) drugim posjetom Jeruzalemu. Veina njegovih poslanica potjee iz toga vremena,

izmeu 50. i 58. godine. Iz njegovih poslanica jasno proizlazi da se Pavao, do tada, ve potpuno otuio od vodstva u Jeruzalemu, kao i od njihova pristajanja uz Zakon. Obraajui se Galaanima (oko 57. godine), on otro aludira na njih: A priznati prvaci - to su oni neko bili, to me nita ne zanima; Bog ne gleda na ovjekovu vanjtinu - ti mi prvaci, naime, nita nisu nadodali. (Gal.2:6). Njegovo teoloko stajalite takoer se nepopravljivo odmaknulo od onih koji se vrsto dre Zakona. U istoj poslanici Galaanima (2.16), on izjavljuje: Ali kako znamo da ovjeka ne opravdava vrenje Zakona, nego samo vjera u Isusa Krista, to smo i mi prigrlili vjeru u Krista Isusa kako bismo se opravdali vjerom u Krista a ne vrenjem Zakona. Jer, vre nje Zakona nee nikoga opravdati. U poslanici Filipljanima (3:9), Pavao je izjavio: Radi njega [Krista] sam sve rtvovao, i sve sma tram blatom, da Krista dobijem i da budem u njemu, ne pravednou koja bi bila moja - onom koja dolazi od Zakona - nego onom koja se dobiva po vjeri u Krista, pravednou koja dolazi od Boga na osnovi vjere. Ovo su provokativne izjave jednoga samoproglaenoga otpad nika. Kranstvo, kakvo e se kasnije razviti iz Pavlovih uenja, ve je sada bilo lieno gotovo svih veza sa svojim korijenima, te se vie nije moglo rei da je imalo ita zajednikoga s Isusom, ve samo s Pavlovom slikom Isusa. S godinom 58., Pavao se opet naao u Jeruzalemu - usprkos mol bama svojih sljedbenika koji su ga, oigledno strahujui od neprilika s hijerarhijom, preklinjali neka odustane od puta. U Jeruzalemu se Pavao ponovno sastao s Jakovom i vodstvom zajednice. Upotrije bivi sada ve poznatu kumransku formulaciju, izrazili su zabrinutost koju su dijelili s drugim vriteljima Zakona - da Pavao, propovi jedajui idovima koji su ivjeli izvan zemlje, ove potie da se odreknu Mojsijeva Zakona. Ovo je, naravno, opravdana optuba, i to je Pavao u svojim poslanicama jasno pokazao. Djela ne biljee njegov odgovor na te optube. Meutim stjee se dojam da on lae, krivo se zaklinje i porie sve to se protiv njega podastire. Kada je bio zamoljen da se podvrgne oienju u trajanju od sedam dana - ime bi pokazao kako su optube protiv njega nepravedne - on to spremno i ini. Nekoliko dana kasnije, meutim, opet je postao predmetom bijesa od strane vritelja Zakona, koji nisu bili tako umjereni kao Jakov. Vidjevi ga u Hramu, napala ga je skupina pobonih. Izraelci,

u pomo! Evo onoga koji posvuda svakome propovijeda nauku koja je uperena protiv (idovskog) naroda, protiv Zakona i protiv ovog mjesta! Povrh toga je i Grke uveo u hram i tako oskvrnuo ovo sveto mjesto! (Djela 21:28). Uslijedili su neredi, a Pavao je bio izvuen iz Hrama i u ivotnoj opasnosti. U pravo vrijeme spasio ga je jedan rimski asnik koji se, saznavi za nered, pojavio s naoruanom prat njom. Pavao je bio uhien i baen u lance - pod pretpostavkom da je on voa sikarijaca, zelotske teroristike skupine. Od ovoga mjesta pa nadalje, pria postaje prilino zbunjujuom, te bismo mogli posumnjati kako su neki njezini dijelovi bili izmi jenjeni ili izbaeni. Prema postojeem tekstu, Pavao je, prije negoli su ga Rimljani mogli odvui sa sobom, prosvjedovao izjavivi kako je on idov iz Tarza, i zatraio doputenje da se obrati mnotvu koje ga je upravo pokuavalo linovati. Zaudo, Rimljani su mu dopustili da to uini. Pavao se tada spomenuo svoje farizejske naobrazbe koju je stekao kod Gamaliela (uvenoga uitelja toga vremena), svoga prvobitnoga neprijateljstva spram rane Crkve, svoje uloge u Stjepanovu ubojstvu, te svoga kasnijega preobraenja. Sve je ovo - ili moda samo jedan dio njegove prie, iako se ne moe sigurno us tvrditi koji dio - u mnotvu je izazvao novi val bijesa. Makni takvog stvora sa zemlje! vikali su, On ne smije ivjeti! (Djela 22:22) Ne pridajui znaaja njegovim rijeima, Rimljani su Pavla odveli u utvrdu - vjerojatno utvrdu Antonija, rimski vojni i administra tivni stoer, u namjeri da ga ispituju muenjem. Zato su ga Rimljani eljeli ispitivati? Prema Djelima, zato da bi ustvrdili zbog ega je on izazvao takvo neprijateljstvo. Pa ipak, Pavao je sasvim jasno i javno obznanio svoje stajalite - ukoliko u njegovu govoru nisu postojali neki elementi koje su, iako tekst to ne objanjava, Rimljani oznaili opasnima i podrivakima. U svakom sluaju, muenje se, prema rim skom pravu, nije moglo izvravati ni nad kime tko je imao potpuno i slubeno rimsko dravljanstvo - koje je Pavao, budui podrijetlom iz bogate obitelji iz Tarza, oigledno imao. Pozvavi se na taj imunitet, izbjegao je torturi, ali je ostao utamnien. U meuvremenu se u tajnosti sastala skupina od etrdeset ili vie ogorenih idova. Zavjetovali su se da nee uzimati ni hrane ni pia sve dok Pavao ne bude mrtav. Sama jaina i ar ove mrnje ne znae nita. Takvo neprijateljstvo - da ne kaemo i takvu spremnost na nasilje - ne bismo mogli oekivati od obinih farizeja i saduceja.

Oni koji su je ispoljavali bili su vritelji Zakona. No, jedini tako strastveni pristalice Zakona u Palestini bili su oni iji su sveti tekstovi kasnije ugledali svjetlost dana u Kumranu. Tako, primjerice, Eisenman skree pozornost na kljuni odlomak iz Dokumenta iz Da maska, koji objavljuje da e na ovjeku koji prekri Mojsijev Zakon nakon to ga je svim srcem i svom duom prigrlio, biti izvrena odmazda. Kako se nasilje prema Pavlu moglo pomiriti s kasnijom popular nom slikom koju je promicao sporazum, o miroljubivim, asketskim, i svima dragim esenima? Tajna konklava, bijesni poziv na Pavlovo unitenje - ovo su prije obiljeja militantnih zelota i njihovih speci jalnih ubilakih jedinica, stranih sikarijaca. I ovdje se opet navodi na miljenje kako su zeloti s jedne strane, i vritelji Zakona iz Kumrana s druge, bili jedni i isti. Tko god oni bili, mogui ubojice, prema Djelima, bili su spri jeeni u ostvarenju svoga cilja iznenadnim i prigodnim pojavlji vanjem Pavlova do tada ne spominjanoga neaka, koji je na neki nain doznao za urotu. Taj je roak, o kojemu nam vie nita nije poznato, izvijestio Pavla, ali i Rimljane. Iz razloga njegove osobne sigurnosti, Pavao je bio odveden iz Jeruzalema u pratnji 470 vojnika; 200 pjeaka pod zapovjednitvom dvojice centuriona, 200 koplja nika, te 70 konjanika! Odveden je u Cezareju, rimski glavni grad Judeje, gdje je izveden pred upravitelja i rimskoga marionetskoga kralja, Agripu. Kao graanin Rima, meutim, Pavao je imao pravo svoj sluaj podastrijeti u Rimu, stoga se on na to pravo i pozvao. Sukladno tome, bio je poslan u Rim, oigledno da bi mu se tamo sudilo, iako nam nije poznato zbog ega. Nakon prepriavanja njegovih doivljaja na putu u Rim - uklju ujui i brodolom - Djela zavravaju. Ili, bolje reeno, prekidaju se, kao da je njihov autor bio prekinut u svome radu, ili kao da je netko izbacio izvorni svretak i na njegovo mjesto umetnuo povrni zavre tak prie. Postoje, naravno, kasnije predaje - o tome da je Pavao bio zatvoren, da je dobio priliku za osobnu audijenciju kod cara, da je bio osloboen i otiao u panjolsku, da je Neron zapovijedio njegovo smaknue, da se u Rimu ili u rimskom zatvoru) susreo s Petrom, te da su on i Petar bili zajedno pogubljeni. No, niti u Djelima, niti u kakvom drugom vjerodostojnom dokumentu, ne postoje temelji ni za jednu od ovih pria. Moda je izvorni svretak Djela apostolskih

doista bio izbaen ili izmijenjen. Moda je Luka, njihov autor, jednostavno nije znao to se poslije dogodilo i, budui da ga nije brinula estetska simetrija, jednostavno dopustio sebi da priu ostavi tako nedovrenom. Ili je moda, kako je pretpostavio Eisenman, Luka znao, ali je namjerno skratio svoju priu (ili su je skratili kasniji redaktori), ne bi li sakrio ono to je znao. Posljednji odjeljci Djela - od nereda u Hramu nadalje - zbrkani su, zbunjujui i prepuni pitanja koja su ostala bez odgovora. U drugim dijelovima, Djela su prilino jasna i jednostavna. S jedne strane, postoji pria o Pavlovu obraenju i doivljajima koji su tome uslijedili. No, u pozadini ove prie nazire se kronika o produbljenju razdora izmeu dviju stranaka unutar izvorne zajednice u Jeruza lemu, takozvane rane Crkve. Jedna od tih frakcija sastavljena je od tvrdolinijaa, koji zastupaju uenja iz kumranskih tekstova i ustraju na strogom potivanju Zakona. Druga frakcija, ona Pavla i njegovih najbliih sljedbenika, eli fleksibirati Zakon i, olakavi time i drugima ulazak u kongregaciju, poveati broj novih lanova. Tvrdolinijai su manje optereeni brojnou zajednice koliko doktrinarnom istoom, te se ini da ih samo povrno zanimaju zbivanja izvan Palestine; oni jednako tako ne pokazuju nikakvu elju za postizanjem sporazuma s Rimom. S druge strane, Pavao je spre man odrei se doktrinarne istoe. Njegov je prvenstveni cilj raspriti svoju poruku to je dalje mogue, i okupiti najvei mogui broj sljedbenika. Kako bi taj cilj i ostvario, svim silama nastoji izbjegavati bilo kakav sukob s vlastima, te je svakako spreman postii sporazum s Rimom, ak i ako mu se zato treba ulagivati. Kako proizlazi iz Djela, rana je Crkva bila proizvodom prve here ze, iji je zaetnik bio Pavao. Pavlov glavni protivnik bio je zago netni Jakov, Gospodinov brat. Jasno je kako je Jakov bio priznati voa jeruzalemske zajednice, koja e kasnije postati poznata kao rana Crkva. U najveem se dijelu Jakov prikazuje kao tvrdolinija, iako je i sam - ako je vjerovati Djelima - bio spreman na kompromise u odreenim pitanjima. Meutim, svi dokazi upuuju na to da ak i ovako umjerena fleksibilnost odraava izvjesnu pjesniku slobodu autora Djela. Jakov oigledno nije mogao biti istisnut iz prie - njegova je uloga vjerojatno bila suvie dobro poznata. No, on je mogao biti prikazan u neto boljemu svjetlu, kao

pomirljivi lik - koji zauzima mjesto negdje izmeu Pavla i krajnjih tvrdolinijaa. U svakom sluaju, podtekst Djela apostolskih svodi se na sudar dviju snanih linosti, Jakova i Pavla. Eisenman je pokazao da se Jakov pojavljuje kao uvar izvornih uenja, zastupnik doktrinarne istoe i strogoga potivanja Zakona. Ni na kraju pameti mu nije bilo da osnuje novu religiju. Pavao je, meutim, uinio upravo to. Pavlov Isus je pravi pravcati Bog, ija se biografija, udo za udom, mogla mjeriti s onom suparnikih boanstava s kojima se natjecao za pristalice - konano, prodaja Boga podvrgnuta je jednakim trinim zakonima kao i sapun ili hrana za pse. Po Jakovljevim standardima doista, prema standardima svakoga pobonog idova - ovo je ravno blasfemiji i odmetnitvu. Obzirom na strasti koje su uzburkali takvi problemi, sukob izmeu Jakova i Pavla nije mogao biti izglaen tako lako, kako nam kazuju Djela, civiliziranom raspravom. Neslaganja bi prije izazvala vrstu ubojite mrnje koja se prepoznaje pred kraj pripovijesti. U sukobu izmeu Jakova i Pavla mogue je nazrijeti pojavu i razvitak onoga to mi nazivamo kranstvom. Da su se stvari razvile Jakovu u prilog, kranstva ne bi ni bilo, tek pojedinih judaistikih sljedbi od kojih bi neke moda, a moda i ne, zadobile dominantni poloaj. Kakvima se svari pokazuju, meutim, u sljedea tri stoljea, glavna struja novoga pokreta postupno e se izgraditi oko Pavla i njegovih uenja. Tako je, na nesumnjivi posthumni uas Jakova i njegovih sljedbenika, uistinu roena nova religija - religija koja e imati sve manje i manje zajednikoga sa svojim navodnim uteme ljiteljem.

13. Jakov Pravednik

Ako je Jakov imao tako vanu ulogu u zbivanjima toga vremena, zato o njemu znamo tako malo? Zato je on sveden tek na sjenoviti lik u pozadini? Na ova se pitanja moe dati vrlo jednostavan odgovor. Eisenman je izjavio da je Jakov, bio on Isusov brat ili ne, osobno poznavao Isusa na nain na koji ga Pavao nikada nije poznavao. Za razliku od Pavla, u svojim je uenjima Jakov bio mnogo blii samo me izvoru. Njegovi su se ciljevi i brige esto puta razlikovali od Pavlovih - ponekad se ak i sukobljavajui. Za Pavla bi, dakle, Jakov predstavljao stalnu smetnju. Budui da je pavlinsko kranstvo izvojevalo pobjedu, znaaj Jakova, ako se i nije mogao potpuno zane mariti, mogao se barem umanjiti. Za razliku od brojnih likova iz Novoga zavjeta, Jakov se doista ini povijesnom osobom, tovie, osobom koja je odigrala mnogo vaniju ulogu u zbivanjima svoga vremena negoli mu se to obiava priznati. Postoji, zapravo, prilino mnogo zapisa koji se na njega odnose, iako ih se veina nalazi izvan kanonizirane zbirke Novoga zavjeta. U samome Novome zavjetu, Jakov se spominje u evaneljima kao jedan od Isusove brae, iako je kontekst openito nedoreen i zbunjujui, te je oigledno da je tekst doivio izvjesne intervencije. U Djelima, kako smo imali prilike vidjeti, njegova je uloga mnogo vanija, iako je tek u drugom dijelu mogue u tom smislu dobiti neku

vrstu perspektive. Naposlijetku, u Pavlovoj poslanici Galaanima, on je jasno odreen kao voa rane Crkve, sa sreditem u Jeruzalemu, kojega okruuje vijee staraca. Meutim, osim iz Pavlovih kazi vanja, ne saznajemo nita o njegovim aktivnostima, a jo manje o njegovoj osobnosti i biografskim podacima. Ni Jakovljeva poslanica u Novome zavjetu nije nam od pretjerano velike pomoi. Poslanicu je moda uistinu i napisao Jakov, na to nas upuuje, kako je naglasio Eisenman, njezin kumranski stil, jezik, i imaginary. Ona sadri (Jakov 5:6) optubu ije e nam znaenje ubrzo postati jasno - Osu dili ste, ubili ste pravednika, i on vam se ne moe suprotstavljati. Meutim, i ovdje nam je uskraen svaki osobniji podatak. Takva je slika Jakova kakvu nam podastire samo Pismo. No, ako bi tko pogledao malo dublje, vidio bi Jakova u drukijem svjetlu. Upravo se ovim istraivanjem u posljednjih nekoliko godina bavio Eisenman. Jedan izvor informacija bio je tekst anonimnoga autora, pripadnika rane Crkve, pod nazivom Priznanja Klementa, koji se pojavio vrlo rano, u treem stoljeu. Prema ovome dokumentu, Jakov je propovijedao u Hramu kada je unutra upao neimenovani neprijatelj, u pratnji svojih sljedbenika. Neprijatelj se obruio na Jakovljeve sluatelje, izvikujui svoje rijei, a zatim nastavio paliti mnotvo psovkama i pogrdama i, poput luaka, poticati ih na uboj stvo, govorei: Zato? Zato oklijevate? O, slabi i nepomini, zato ga se ne doepamo i sve njegove drugove ne rastrgamo na koma die? Neprijatelj se nije ograniio samo na verbalni napad. Uzevi komad drveta, poeo je mahati njime, a njegova ga je pratnja slijedila. Izbio je veliki okraj: Mnogo je krvi proliveno; u silnoj je zbrci Jakov pokuao pobje i, no neprijatelj ga je uhvatio i bacio s vrha stuba; mislei da je mrtav, nije elio nad njim vriti nikakava daljnjega nasilja. Jakov, meutim, nije bio mrtav. Prema Priznanjima, sljedbenici su ga odveli natrag, u njegovu kuu u Jeruzalemu. Sljedeega su jutra, prije zore, ranjenik i njegova pratnja pobjegli iz grada, uputivi se ka Jerihonu, gdje su ostali neko vrijeme, vjerojatno do Jakovljeva oporavka. Za Eisenmana, ovaj je napad od kljunoga znaaja. On je istaknuo slinosti s napadom na Stjepana, kako ga prepriavaju Djela. Moda

je, rekao je Eisenman, Stjepan bio izmiljeni lik, kako bi prikrio injenicu da je napad - to Djela nisu ni u kojemu sluaju mogla priznati - doista bio usmjeren na Jakova. Eisenman je ukazao i na injenicu da je Jerihon bio tek nekoliko kilometara udaljen od Kumrana. tovie, nastavio je on, bijeg u Jerihon zvui povijesno utemeljenim, jer se spominje kao usputna pojedinost, za koju je malo vjerojatno da je bila izmiljena i umetnuta, jer ne slui nikakvoj posebnoj svrsi. to se tie neprijatelja, ini se kako nema sumnje u njegov identitet. Priznanja Klementu zakljuuju: Nakon tri dana jedan od brae doao je od Gamaliela... donosei nam tajne vijesti o tome da je neprijatelj od Kaife, vrhovnoga sveenika dobio zapovijed neka uhiti sve koji vjeruju u Isusa, te da s njegovim pismom ode u Damask... Preivjela izdanja idovskih starina Flavija Josipa samo jednom spo minju Jakova, to moe, ali i ne mora biti kasnije umetnuto. Josipova nas kronika izvjetava kako je Sanhedrin, visoki vjerski sud, pozvao preda se Jakova, brata Isusa, zvanoga Krist. Optuen (to je pri lino nevjerojatno) za krenje Zakona, Jakov i nekoliko njegovih sljedbenika proglaeni su krivima te je, sukladno tome, na njima izvrena kazna kamenovanjem do smrti. Bio ovaj dogaaj istinit ili ne, uvelian ili u potpunosti izmiljen, najvaniji njegov podatak onaj je koji se odnosi na datum zbivanja. Josip upuuje na to da su se zbivanja koja je opisivao odvijala u vremenu izmeu rimskih prokuratora u Judeji. Dotadanji prokurator upravo je umro, a njegov je nasljednik, Lucije Albin, jo uvijek bio na putu izmeu Rima i Palestine. Tijekom interregnuma, stvarnu je vlast u Jeruzalemu vrio visoki sveenik, nepopularni ovjek imena Ananija. To nam doputa da vrijeme Jakovljeve smrti smjestimo u, otprilike, 62. godinu samo etiri godine prije izbijanja ustanka iz 66. Ovo, dakle, pred stavlja barem neki kronoloki dokaz o tome da je Jakovljeva smrt moda imala veze s ratom koji je bjesnio u Svetoj Zemlji izmeu 66. i 73. god. posl. Kr. Za daljnje informacije, meutim, trebali bismo se obratiti kasnijim crkvenim povjesniarima. Najvei izvor, moda, predstavlja Euzebije, biskup Cezareje (rimskoga glavnog grada Judeje), iz etvrtoga stoljea, i autor jedne od najvanijih ranocrkvenih povijesti. U skladu s konvencijama

onoga vremena, Euzebije se nairoko poziva na ranije pisce, ija mnoga djela nisu uspjela preivjeti. Govorei o Jakovu, on citira Klementa, aleksandrijskoga biskupa (oko 150-215.), koji je, kako doznajemo, Josipa nazivao Pravednim, ili, kako se esto prevodilo, Pravinim - Zaddik na hebrejskom. Ovo nam je, naravno, ve poznato iz Kumrana, gdje se voa tamonje zajednice nazivao Ui teljem Pravednosti. Prema Klementu, izvjetava Euzebije, Jakov je bio baen s hramske ograde, a potom toljagom premlaen na smrt. Kasnije u svojim kronikama, Euzebije se vrlo esto poziva na rijei Hegesipa, crkvenog povjesniara iz 2. stoljea. Sva Hegesipova djela postojala su, navodno, sve do 16. ili 17. stoljea. Nakon toga su nestala, iako se njihovi prijepisi najvjerojatnije jo uvaju u Vatikanu, kao i u knjinicama nekih samostana - primjerice u panjolskoj. Meutim, gotovo sve to od Hegesipa imamo danas, samo su od sjeci njegova rada koje citira Euzebije. Citirajui Hegesipa, Euzebije izjavljuje da je Jakov Pravedni bio svet jo od svoga roenja: nije pio vina... niti je jeo ivotinjske hrane; britva nije nikada prila ni blizu njegovoj glavi; nije se mazao uljem, niti se kupao. Samo je njemu bilo doputeno ui u Sveto Mjesto [Najsvetije od Najsvetijih u Hramu], jer njegova odjea nije bila od vune, ve od lana [poput sveenike]. Bilo mu je doputeno samome ui u Svetite, te su ga esto nalazili kako klei na koljenima traei oprost za ljude, te su mu koljena otvrdnula poput devinih... Zbog svoje iznimne pravednosti nazvan je Pravednim i... Bedemom ljudi... Ovdje emo prekinuti navod kako bismo istaknuli odreene zanim ljive pojedinosti. Reeno je kako je Jakov nosio lanenu, odnosno, sveeniku odjeu. Ovo je bila povlastica onih koji su sluili u Hramu i pripadali jednoj od sveenikih obitelji, tradicionalno saducejskoj aristokraciji koja je, tijekom prvoga stoljea, postigla sporazum s Rimom i herodijanskom dinastijom rimskih marioneta. Opet, naglaava Eisenman, Epifanije, jo jedan crkveni povjesniar, govori o Jakovu koji je nosio mitru visokoga sveenika. Samo je visokom sveeniku, reeno je, bilo doputeno ulaziti u Najsvetije od Najsvetijih mjesta, Sanctum sanctorum Hrama. to je, onda, tamo

radio Jakov - ne izazvavi nikakvo uenje niti objanjenje od strane crkvenih povjesniara, koji, ini se, nisu nalazili nikakvih nepravil nosti ili nedosljednosti u njegovim aktivnostima. Je li on, moda, svojim podrijetlom stekao zakonito pravo nositi sveeniku odoru i ulaziti u Sanctum sanctorum? Ili je on, moda, djelovao u svojstvu opozicijskoga visokoga sveenika - pobunjenika koji je, protivei se ustanovljenom kompromisu s Rimom, na sebe preuzeo ulogu koju su oni izdali? Sasvim je sigurno da visoko sveenstvo nije voljelo Jakova. Prema Hegesipu, pisari i farizeji odluili su ga odbaciti, tako da e se narod uplaiti te mu nee povjerovati. Oni su pro glasili kako je ak i Pravednik zastranio, i pozvali se na rijei iz Staroga zavjeta - u ovome sluaju rijei proroka Izaije (Iza. 3:10) kako bi opravdali svoje postupke, naglasivi kako je Izaija prorekao Pravednikovu smrt. Ubivi Jakova, dakle, oni bi samo ispunili Izaijino proroanstvo. No, uporabom ovoga navoda, oni slijede postupak koji se opisuje u svicima s Mrtvog mora, kao i u Novome zavjetu. Eisenman ukazuje da se, jednako kao to je ovaj citat bio upotrijebljen kako bi opisao Jakovljevu smrt, i kumranska zajednica koristila slinim navodima o Pravedniku sadranim u Novome zavjetu, kako bi opisala smrt Uitelja Pravednosti. Euzebije nadalje opisuje Jakovljevu smrt na sljedei nain: Stoga su otili gore i bacili Pravednika. Rekli su jedan drugome kamenujmo Jakova Pravednika, i zapoeli ga kamenovati, kao da je i unato svojemu padu jo uvijek bio iv... Dok su ga oni zasipali kamenjem... [lan jedne sve enike obitelji] povikao je: Stanite! to to inite... Zatim je jedan od njih, suknar, uzeo palicu kojom je valjao sukno, i njome udario Pravednika po glavi. Takvo je bilo njegovo muenitvo... Odmah nakon toga Vespazijan je zapoeo s opsadom. Vespazijan, koji je 69. godine postao carem, zapovijedao je rimskom vojskom koja je napala Judeju kako bi tamo uguila pobunu to je zapoela 66. Ovdje se jo jednom pojavljuje kronoloka veza izmeu Jakovljeve smrti i ustanka. Ali, Euzebije ide jo dalje. Za njega je ova veza vie negoli tek kronoloka. itava opsada Jeruzalema, kae on, mislei vjerojatno na pobunu u Judeji, bila je izravna posljedica

Jakovljeve smrti -jer nije moglo biti drugoga razloga do li okrut noga zloina kojega je bio rtvom. Kako bi podrao svoj zapanjujui stav, Euzebije se poziva na Josi pa. Njegov odlomak, koji citira, iako ga se ne moe pronai ni u jednoj postojeoj Josipovoj verziji, bio je nesumnjivo Josipov zapis, jer i Origen, jedan od najranijih i najplodnijih crkvenih otaca, citira upravo taj odlomak. Obzirom na pobunu iz 66. godine i invaziju Rima koja je uslijedila, Josip izjavljuje kako su se te stvari idovima dogodile kao odmazda za Jakova Pravednika, koji je bio brat Isusa zvanoga Krist, kojega su idovi ubili, iako je bio najpravedniji meu ljudima. Iz ovih fragmenata koji se odnose na Jakova, mogue je prepo znati izvjesni scenario. Jakov, priznati voa rane Crkve u Jeruza lemu, predstavlja frakciju idova koji, poput kumranske zajednice, sa arom pristaju uz Zakon. Ova je frakcija, sasvim razumljivo, neprijateljski raspoloena spram saducejskoga sveenstva i visokoga sveenika Ananije (kojega je imenovao Herod), koji su sklapanjem sporazuma s rimskom administracijom i njezinim marionetskim kraljevima Herodove dinastije, iznevjerili svoj narod i njegovu vjeru. To je neprijateljstvo bilo takve estine da si je Jakov dodijelio svee nike funkcije koje su Ananiju kompromitirale. Ananijevi sljedbe nici odgovorili su planiranjem Jakovljeva ubojstva. Gotovo odmah nakon toga, cijela se Judeja podigla na noge, a Ananija je, kao jedna od prvih rtava ustanka, ubijen kao pro-rimski kolaboracionist. Kako je pobuna sve vie bjesnila, Rim je bio prisiljen reagirati, poslavi u Judeju ekspedicijske snage kojima je zapovijedao Vespazijan. Poslje dica je bio rat koji je bio svjedokom zauzimanja Jeruzalema i unite nja Hrama 68. god. posl. Kr., a koji je zavrio tek padom Masade, 74. god. posl. Kr. Jedini nesigurni element u ovome scenariju jest mjera i priroda utjecaja koju je na ustanak izvrila Jakovljeva smrt. Je li se ona samo kronoloki poklopila s razdobljem pobune? Ili, da li je ona bila, kako nam govore Josip i Euzebije, njezinim prvenstvenim uzrokom? Istina, gotovo sigurno, lei negdje izmeu: za povjesniara, pobunu su mogli izazvati i brojni drugi imbenici, te se ne mora pribjegavati Jakovljevoj smrti kao jedinom objanjenju. S druge strane, dokaz sa svim jasno upuuje na to da Jakovljeva smrt nije bila tek marginalni dogaaj. ini se kako je ona imala barem neke veze s tijekom tada njih javnih zbivanja.

U svakom sluaju Jakov je, kao rezultat Eisenmanove analize, iznikao kao nesumnjivo mnogo vanija linost u povijesnim dogaa jima 1. stoljea, negoli je to kranska predaja do sada priznavala. Rana se Crkva takoer pokazala u drukijem svjetlu. Ona vie nije bila zajednica vjernika iskljuena iz politike i javnih poslova, koja je slijedila put osobnoga spasenja, ne priznajui nijedno drugo kra ljevstvo osim nebeskoga. Naprotiv, ona je postala jednom od mani festacija idovskoga nacionalizma toga vremena - tijelo militantnih pojedinaca koji su ustrajali na ouvanju Zakona, uklanjanjem po kvarenoga saducejskog hramskog sveenstva, ruenjem dinastije nezakonitih marionetskih kraljeva i istjerivanjem rimskih okupatora iz Svete Zemlje. U svim pogledima, ona odgovara opeprihvaenoj slici zelota. No, u kakvoj je to svezi s Kumranom i svicima s Mrtvog mora? Iz Djela apostolskih, te prema zapisima Josipa i ranokranskih povjesniara, izrastao je, dodue nepotpun, ali smislen portret Jako va, Gospodinova brata. On se pokazuje primjerom pravednosti - u tolikoj mjeri da se Pravednik ili Pravini, kao nadimak, pridodaje njegovu imenu. On je priznati voa sektake religiozne zajednice iji su lanovi vritelji Zakona. Jakov se mora sueliti s dva prilino razliita i odvojena neprijatelja. Jedan od njih je Pavao, pridolica koji je u poetku proganjao zajednicu, a zatim se obratio i bio od nje prihvaen, da bi, konano, pretvorivi se u otpadnika, obmanjujui i svaajui se sa svojim nadreenima, preoteo Isusa i poeo propovijedati vlastito uenje - uenje koje se poziva na ono zajednice, ali ga iskrivljuje. Drugi Jakovljev protivnik ne pripada zajednici - to je vrhovni sveenik Ananija, glava saducejskoga sveenstva. Ananija je ozloglaeni pokvarenjak i nairoko omraen ovjek koji je iznevjerio i Boga i izraelski narod, pristavi na suradnju s rimskom upravom i njezinim herodijanskim marionetama. Jakov je javno izazvao Ananiju, zbog ega gaje u rukama Ananijevih miniona ubrzo stigla i smrt; no, visoki e sveenik uskoro i sam za odmazdu biti ubijen. Sve se ovo odvija u ozraju rastuih drutvenih i politikih nemira, te nadolazee invazije strane vojske. Imajui na umu ovakav scenarij, Eisenman se okrenuo svicima s Mrtvog mora, a posebice Komentaru Habakuku. Kada su frag mentirane pojedinosti kumranskih tekstova prikupljene u smislenu

cjelinu, ono to je izniklo bilo je nevjerojatno slino zapisima Djela apostolskih, Josipa i ranokranskih povjesniara. Svici su ispriali vlastitu priu, u sreditu koje je bio samo jedan glavni lik, Uitelj Pravednosti - primjer onih istih vrlina koje se povezuju s Jakovom. Poput Jakova, Uitelj je bio priznati voa sektake religiozne zajednice iji su lanovi bili vritelji Zakona. I, kao i Jakov, Uitelj se morao sueliti s dva razliita protivnika. Jedan od njih nazvan je Lacem, pridolicom kojega je zajed nica prihvatila, a zatim se od nje odmetnuo, svaao se s Uiteljem i preuzeo dio uenja, kao i lanova zajednice. Prema Komentaru Habakuku, Laac nije sluao rijei koje je Uitelj Pravednosti primao s Bojih usta. Umjesto toga, on se obratio onima koji ne vjeruju u Boji Novi Savez, i skvrnave njegovo sveto ime. U tekstu izriito stoji da se Laac... rugao Zakonu naoigled cijele zajednice. Nadalje, mnoge je poveo krivim putem, i na teme ljima obmane podigao zajednicu. On je sam, kako je reeno, bio bremenit [djelima] obmane. Ovo su, naravno, upravo oni prijestu pi za koje se u Djelima optuuje Pavao - prijestupi koji e, pred kraj Djela apostolskih, dovesti do pokuaja njegova ubojstva. Eisenman naglaava Pavlovu neobinu osjetljivost na optube za obmanu i krivokletstvo. U Prvoj poslanici Timoteju 2:7, primjerice, on ogoreno, kao da se brani, izjavljuje: Zato sam ja bio postavljen propovjednikom i apostolom - istinu velim, ne laem! - uiteljem pogana u pravoj vjeri. U Drugoj poslanici Korinanima 11:31, on se zaklinje: Bog, Otac Gospodina Isusa, koji je slavljen zauvijek, zna da ne laem. Ovo su samo dva sluaja; Pavlove poslanice otkrivaju gotovo opsesivnu elju da se oslobodi od nametnutih optubi za lanost. Prema svicima s Mrtvog mora, protivnik Uitelja Pravednosti, zvan Laac, bio je iz zajednice. Meutim, Uiteljev je drugi pro tivnik bio netko izvana. Bio je to Zli Sveenik, pokvareni pred stavnik sloja koji je iznevjerio svoju slubu i svoju vjeru. Urotio se kako bi istrijebio Siromane - one vritelje Zakona - za koje je reeno da su bili ratrkani po Jeruzalemu i drugim mjestima. Progo nio je Uitelja Pravednosti gdje bi god Uitelj potraio utoite. U rukama miniona Zlog Sveenika, Uitelj je pretrpio ozbiljne ozljede, a moda - tekst ovo ne pojanjava - i smrt. Kasnije e Zlog Sveenika ubiti sljedbenici Uitelja, koji su se, ubivi ga,

osvetili na njegovu mesu - odnosno, oskvrnuli njegovo truplo. Paralele izmeu Zlog Sveenika iz svitaka i povijesne osobe viso koga sveenika Ananije, doista su nesumnjive. U svojoj knjizi o Jakovu, Eisenman istrauje ove paralele Jakova, Pavla i Ananiju na jednoj strani, Uitelja Pravednosti, Laca i Zlog Sveenika na drugoj - potanko i iscrpno. Prolazi kroz Komentar Habakuku i ostalim tekstovima, reenicu po ree nicu, usporeujui ih s informacijama koje nam pruaju Djela, Josipa i ranokranskih povjesniara. Na naim je sranicama nemogue izloiti sve te iznimno vrijedne dokaze koje je prikupio Eisenman. No, zakljuci koji iz njih proizlaze ne mogu se izbjei. Komentar Habakuku i odreeni drugi svici s Mrtvog mora odnose se na iste dogaaje kao i one koje opisuju Djela, Josip i radovi ranokranskih povjesniara. Ovaj zakljuak podravaju zapanjujua i posvemanja prisutnost kumranske filozofije i imaginarija u Djelima apostolskim, Jakovljevoj i mnogim Pavlovim poslanicama. Njega, takoer, podrava i otkrie da je mjesto u koje se Pavao uputio i u kojemu je proveo tri godine kao uenik, bio, zapravo, Kumran, a ne grad u Siriji. ak je i jedan fragment za koji se inilo da nikako ne pristaje - (injenica da su se Jakovljevo progonstvo i smrt sasvim odreeno odvijali u Jeru zalemu, dok se za svitke s Mrtvog mora smatra da biljee dogaaje iz Kumrana) - pronaao svoje objanjenje u samim tekstovima. Komentar Habakuku izriito izjavljuje da je vodstvo zajednice u to vrijeme bilo u Jeruzalemu. Postoji jo jedna toka koju je Eisenman naglasio kao posebno znaajnu. U Poslanici Rimljanima (1:17), Pavao izjavljuje: Jer u nje mu [Evanelju] se oituje pravednost Boja, iz vjere u vjeru, kao to stoji pisano: Pravednik e ivjeti od vjere. Ista se tema pojavljuje i u Poslanici Galaanima (3:11): A da se Zakonom nitko ne opravdava pred Bogom, to je oito, jer pravednik e ivjeti od vjere. Ove dvije izjave tvore polazinu toku teolokog koncepta vje re. One su, konano, kae Eisenman, temeljne postavke pavlinske teologije. Pavao je, na tim temeljima, mogao izgraditi svoje stajalite protiv Jakova - naglaavajui, tako, nadmo vjere, dok Jakov najvei znaaj pridaje Zakonu. Odakle Pavao crpi ovo naelo o nadmoi vjere? Ono zasigur no nije bilo uvaenim dijelom idovskoga uenja toga vremena.

Zapravo, ono proizlazi iz izvorne Knjige Habakukove, starozavjet noga apokrifnog teksta, za koji se vjeruje da je bio napisan sredinom sedmoga stoljea prije Krista. Prema etvrtome stihu Drugoga po glavlja Knjige Habakukove, estit ovjek ivjet e prema svojemu uvjerenju. Pavlove rijei u njegovim poslanicama jasan su odraz ove izjave; a Knjiga Habakukova je sasvim sigurno ono Pismo na koje se Pavao poziva. Meutim, jo je vaniji Komentar Habakuku - glosa i egzegeza dijela Knjige Habakukove, pronaen meu svicima s Mrtvog mora. Komentar Habakuku navodi iste izjave a zatim nastavlja s njihovim obrazlaganjem: Ali Pravednik e ivjeti prema svojoj vjeri. Protumaeno, ovo se odnosi na sve one koji potuju Zakon u Kui Jude, koje e Bog izbaviti iz Kue Suda zbog njihovih patnji i vjere njihove u Uitelja Pravednosti. Ovaj iznimni odlomak jednak je nekoj formulaciji ranoga kran skoga uenja. U njemu jasno stoji da patnja i vjera u Uitelja Pravednosti oblikuju put izbavljenja i spasenja. Pavao je najvjero jatnije upravo u ovome odlomku iz svitaka s Mrtvog mora pronaao temelje itavoj svojoj teologiji. No, odlomak u pitanju izriito naglaava da e patnja i vjera u Uitelja Pravednosti, u izbavljenje odvesti samo one koji potuju Zakon u Kui Jude. Upravo je tako naglaeno pristajanje uz Zakon Pavao nastojao zanemariti, izazvavi time sukob s Jakovom i ostalim lanovima rane Crkve.

14. Gorljivost za zakon

Prema Robertu Eisenmanu, svici s Mrtvog mora otkrivaju kumransku zajednicu kao pokret vrlo razliit od esena kakvima ih prikazuje uvaena predaja. Ovaj pokret ima svoja sredita ne samo u Kumranu, ve i u brojnim drugim mjestima, ukljuujui i Jeruzalem. On je mogao izvriti znaajan utjecaj, imati izvjesnu mo, i zapovijediti pruanje odreene podrke. Mogao je odaslati Pavla, kao i mnoge druge u inozemstvo, kako bi pridobili nove lanove i prikupili sred stva. Mogao je organizirati pobune i javne nerede. Mogao je kovati ubilake zavjere (poput pokuaja ubojstva Pavla kako prepriavaju Djela, ili, kasnije, ubojstva Ananije). Mogao je istaknuti svoga zako nitog alternativnog kandidata na mjesto visokoga sveenika Hrama. Mogao je osvojiti i drati strateki vane utvrde, poput Masade. I, to je najvanije od svega, mogao je oko sebe okupiti cjelokupno stanov nitvo Judeje i nadahnuti ga i potaknuti na veliku pobunu protiv Rima - pobunu koja je dovela do sedmogodinjega sukoba velikih razmjera, i intervencije ne samo nekoliko postrojbi, ve i itave rimske vojske. Obzirom na doseg i vanost ovih aktivnosti, jasno je da su tradicionalne predstave o esenima i ranoj Crkvi umnogome nepodobne. Jednako je tako jasno da se pokret, koji se manifestirao kroz kumransku zajednicu i ranu Crkvu, ispoljavao takoer i kroz druge skupine koje su openito smatrane odvojenima od njih - poput, primjerice, sadokita, zelota i sikarijaca.

Eisenmanovo je istraivanje razotkrilo temeljnu jednostavnost neega to je dotad smatrano krajnje sloenom situacijom. Kako on kae, izrazi kao to su Ebionim, Nozrim, Hassidim, Zaddikim (odno sno, ebioniti, palestinski krani, eseni i sadokiti), pokazuju se vari jacijama na istu temu, dok razliite frazeologije koje upotrebljava kumranska zajednica kada govori o sebi, poput, primjerice, sinovi svjetla... ne oznaavaju uvijek razliite skupine, ve predstavljaju uzajamno isprepletene metafore. Militantni zeloti i sikarijci jednako e se tako pokazati varija cijama na istu temu, odnosno, manifestacijama istoga pokreta. Ovaj je pokret ratoborne, nacionalistike, revolucionarne, ksenofobine i mesijanske prirode. Iako svoje korijene ima u starozavjetnim vreme nima, on se pojavljuje i tijekom Makabejske vladavine u 2. stoljeu pr. Kr.; no, sa zbivanjima u 1. stoljeu kranske ere, pokret e dosegnuti novi, posebno estoki vrhunac. U samoj sri pokreta lei pitanje dinastike zakonitosti - ne samo zakonitosti vladajue kue, ve i one sveenstva. U poetku je, naravno, zakonitost sveenstva bila najvanija. Pitanje zakonite sveenike vlasti postalo je kljuno u starozavjet nim vremenima. Pretpostavljalo se da ona proizlazi linearno od Arona, preko plemena Levijeva. Tako je, kroz cijeli Stari zavjet, sveenstvo bilo jedinstvenom povlasticom Levita. Levitski visoki sveenici u slubi Davida i Solomona, bili su nazivani Sadok - premda nije jasno je li Sadok bilo osobno ime ili nasljedni naslov. Solomona je pomazao Sadok, ime je on postao Pomazanikom, Mesijom ili, na hebrejskom, ha-mashi'ah. No, visoki su sveenici i sami bili pomazanici, te, sukladno tome, i Mesije. U starozavjetnim vremenima, dakle, izraelskim su narodom upravljale dvije usporedne linije Me sija, ili Pomazanika. Jedan iz tih linija, upravljao je duhovnim poslovima, a svoje je podrijetlo vukao od plemena Levijeva, preko Arona. Drugi, u svojstvu kralja, upravljao je svjetovnim poslovima, a podrijetlo je, preko Davida, vukao iz plemena Judina. Ovo, naravno, objanjava navode iz svitaka s Mrtvog mora koji se odnose na Mesije Arona i Izraela, ili Arona i Davida. Naelo je, u sutini, jednako onome po kojemu su, u Europi Srednjega vijeka, papa i car trebali zajedniki vriti vrhovnu vlast u Svetom Rimskom carstvu. Sveenika linija koja se pozivala na podrijetlo od Arona, za drala je svoj poloaj sve do babilonske invazije iz 587. god. pr. Kr..

Godine 538. pr. Kr., kada je doao kraj Babilonskom suanjstvu, sveenstvo se ubrzo ponovno uspostavilo, opet se pozivajui na podrijetlo (barem metaforiko, ako ne i doslovno) od loze Aronove. Godine 333. pr. Kr., meutim, Svetu je Zemlju pregazio Aleksandar Veliki. Sljedeih 160 godina, Palestinom su vladale helenistike, ili grki orijentirane dinastije. Tijekom toga razdoblja, sveenstvo je iznjedrilo zapanjujue mnotvo polagatelja prava na naslov, od kojih su se mnogi prilagodili, djelomice ili u potpunosti, helenistikim obiajima i nainu ivota, prihvativi helenistike stavove i sustave vrijednosti. Kao to je est sluaj u takvim okolnostima, opa tenja ka liberalizaciji poluila je tvrdolinijaku konzerativnu reakciju. Tako je iznikao pokret koji je prezirao oputeno, heterodoksno i po pustljivo ozraje, ravnodunost spram starih tradicija, pokvarenost i ukaljanost drevne istoe, te prkoenje svetomu Zakonu. Ovaj je pokret odluio osloboditi Palestinu od heleniziranih kolaboracionista i slobodoumnika, koji su, tako se osjealo, samom svojom nazo nou skvrnavili Hram. Prema prvoj knjizi o Makabejcima, pokret je prvi put obznanio svoje postojanje - vjerojatno oko 167. god. pr. Kr. - kada je Matatiji Makabejcu, seoskom sveeniku, grki asnik zapovijedio neka rtvuje na poganskom rtveniku, to se protivilo idovskom zakonu. Razljuen ovim blasfeminim prizorom, Matatija, u kojemu provali njegova gorljivost za Zakon kao neko Pinhasova protiv Zimrija, sina alumova (1 Mak. 2:26), ubio je idova koji se pokorio, zajed no s grkim asnikom. Matatija je time zapravo postao, kako Eisenman kae, prvim zelotom. Odmah nakon svoga ina u Hramu, Matatija je kriknuo: Svatko koji gori ljubavlju za Zakon i stoji uza Savez, neka ide za mnom. (1 Mak. 2:27). Zatim je otiao u divljinu, sa sobom povevi Judu, imuna, Jonatana i dvojicu drugih, a u nje govoj su pratnji bili Hasidejci - poizbor junaci u Izraelu, sve ljudi odani Zakonu. (1 Mak. 2:42). Otprilike godinu dana kasnije, kada je Matatija leao na samrtnoj postelji, pozvao je svoje sinove i sljedbenike: Djeco moja! Gorljivo se zauzmite za Zakon i ivot svoj izloite za Savez naih otaca. (1 Mak. 2:50). Nakon Matatijine smrti, na elo pokreta stupio je njegov sin, Juda, koji se povue sa desetak ljudi u pustinju, te su u gorama provodili ivot kao divlje zvijeri, hranei se samo zelenjem, da se ime ne bi oneistili. (2 Mak. 5:27). Ovo svjedoi o onome to e

svojevremeno postati vanim naelom i obredom - onim oienja povlaenjem u divljinu i, poput neke vrste inicijacije, ivotom u izolaciji. Ovdje treba traiti, istie Eisenman, podrijetlo udaljenih zajednica kao to je Kumran, iji se temelji nalaze u Makabejskim vremenima. Bio je to ekvivalent modernim utoitima. Vrhunski primjer samooienja i osamljivanja u Novome je zavjetu, dakako, Ivan Krstitelj, koji je propovijedao u divljini i jeo skakavce i med. No, treba zapamtiti da je i Isus proao kroz inicijacijske kunje u pustinji. Iz isposnitva kojem su se bili podvrgnuli, Juda Makabejac, njegova braa i prijatelji zapoeli su podugaku kampanju gerilskih operacija koje su prerasle u pobunu velikih razmjera i na noge podigle itav narod. Do 152. god. pr. Kr., Makabejci su preuzeli kontrolu nad Svetom Zemljom, uspostavili u njoj mir, i ustanovili svoju vlast. Njihov prvi zadatak, nakon osvajanja Hrama, bit e njegovo oienje, izbacivanjem svih poganskih ukrasa. Znaajno je da su Makabejci, unato tome to su istovremeno bili de facto kraljevi i sveenici, veu vanost pridavali potonjoj slubi. Pourili su odrediti svoj poloaj unutar sveenstva, kao uvara Zakona. Nisu se nazivali kraljevima sve do etvrte generacije njihove dinastije, izmeu 103. i 76. god. pr. Kr. Iz sveenikoga bastiona, Makabejci su promicali Zakon funda mentalistikom estinom. Bili su vrlo skloni pozivati se na staro zavjetnu legendu o Pinhas Savezu, koji se spominje u Knjizi Brojeva. Pinhas je bio sveenik i Aronov unuk, a djelovao je u vri jeme nakon to su, predvoeni Mojsijem, Hebreji pobjegli iz Egipta i nastanili se u Palestini. Kratko nakon toga, pokosila ih je kuga. Pinhas je krivnju svalio na jednoga ovjeka koji je oenio pogansku strankinju, te je, pograbivi koplje, smjesta otpravio suprunike. Bog je tada objavio kako je Pinhas jedini ovjek koji je gorljiv poput njega samoga, te je s njim sklopio savez. Kao nagradu za njegovu revnost prema svome Bogu (1 Mak. 2:54), Pinhas i njegovi potomci, dovijeka e vriti sveeniku slubu. Takva je bila osoba koju su Makabejci smatrali svojim uzo rom. Poput Pinhasa, i oni su osuivali sve odnose, ma kakve oni vrste bili, s poganima i strancima. Kao i on, Makabejci su ustrajali, i nastojali utjelovljavati, gorljivo izvravanje Zakona. Ovaj ksenofobini antagonizam spram stranim obiajima, stranim enama itd.,

prenijet e se dalje, kao naslijee, te se ini kako je bilo karakte ristino za cijelu zelotsko-sadokitsku orijentaciju. Jesu li Makabejci doista vukli svoje podrijetlo od Arona i Davida, ne moe se sa sigurnou tvrditi. Najvjerojatnije nisu. No, njihovo gorljivo vrenje Zakona posluilo im je kako bi se ozako nili. Tako je Izrael, tijekom njihove vladavine, mogao polagati pravo na sveenstvo, kao i na monarhiju, to je vie-manje odgovaralo krutoj starozavjetnoj koncepciji vlasti. Naravno, sve je ovo svrilo 37. god. pr. Kr., s dolaskom Heroda, kojega je kao svoju marionetu ustoliio Rim, pregazivi Palestinu etvrt stoljea prije. U poetku, prije negoli je uvrstio svoj poloaj, Herod je takoer bio zaokupljen pitanjem zakonitosti. Tako je, primjerice, ne bi li ozakonio svoju vlast, za enu uzeo makabejsku princezu. Meutim, im je njegov poloaj bio siguran, ubio je svoju enu i njezina brata, ime je makabejska loza de facto izumrla. Uklonivi ili unitivi gornje sveenike ealone, popunio ih je vlastitim ljubimcima i minionima. Bili su to saduceji, koje povijest poznaje kroz biblijske izvore i zapise Josipa Flavija. Eisenman obra zlae kako je izraz saducej, zapravo inaica, ili moda iskrivljeni oblik izraza Sadok ili Zaddikim - na hebrejskom Pravednici, to je, nesumnjivo, makabejsko sveenstvo i bilo. Saduceji koje je ustoliio Herod bili su, meutim, neto sasvim drugo. Bili su vrsto povezani s uzurpatorskim monarhom, uivajui lagodan i udoban ivot prestia i privilegija. Imali su lukrativni monopol nad Hramom i svime to je s njim bilo povezano. A o gorljivom vrenju Zakona nisu imali ni pribline predstave. Izrael se tako naao pod jarmom nezakonite monarhije i pokvarenog i nezakonitog sveenstva, koji su, u krajnjoj liniji, bili instrumentima poganskoga Rima. Kao i u danima Matatije Makabejca, ova je situacija neizbjeno morala dovesti do reakcije. Ako su Herodovi sveenici postali saducejima popularne predaje, njihove je protivnike - iste, koji su ostali gorljivim vriteljima Zakona - povijest upoznala pod mno gim razliitim imenima. U odreenim kontekstima - primjerice u kumranskoj literaturi - ove se protivnike nazivalo sadokitima ili sinovima Sadokovim. U Novome zavjetu, nazvani su nazarenima - i kasnije, ranim kranima. U Josipovim djelima, nazvani su zelotima i sikarijcima. Rimljani su ih, naravno, smatrali teroristima, otpadnicima i razbojnicima. Moderna bi ih

terminologija mogla nazvati mesijanskim revolucionarnim fun damentalistima. Koju god terminologiju upotrijebili, religiozna i politika situ acija u Judeji je, poetkom 1. stoljea kranske ere, izazvala rastue protivljenje Herodovu reimu, pro-herodijanskomu sveenstvu i maineriji imperijalnoga Rima, koja je stajala u pozadini. Tako su poetkom 1. stoljea postojale dvije suparnike i antagonistike saducejske frakcije. S jedne strane, postojali su saduceji iz Novoga zavjeta i Josipovih djela, Herodovi saduceji; a s druge strane stajao je istinski ili isti saducejski pokret, koji je odbacivao svaku suradnju takve vrste i ostajao strastveno odan trima tradicionalnim naelima upravljanja - sveenstvu ili sveenikom Mesiji koji po tjee od Aronove loze, kraljevskom Mesiji podrijetlom od Davida, te, iznad svega, gorljivom vrenju Zakona. Zasigurno je itateljima ve postalo jasnim kako gorljivo vrenje Zakona nije tek usputna fraza. Naprotiv, ona je upotrijebljena u vrlo specifinom smislu, ba kao to se izrazi poput braa od zanata koriste u slobodnom zidarstvu; i kad god se takva fraza, ili neki njezin oblik, pojavi, ona prua znaajan klju za istraivaa, naznaavajui, tako, odreenu grupu ljudi ili kakav pokret. Obzirom na tu injenicu, postaje izlinim i nerazumnim raspravljati - kao to to ine pristalice sporazuma - o razlikama izmeu kumranske zajednice, koji vre Zakon, i zelota iz popularne predaje. Openito se smatra da je zelotski pokret, kakvim ga prikazuje popularna predaja, u osvit kranske ere osnovao ovjek poznat pod imenom Juda iz Galileje, ili, preciznije, Juda iz Gamalije. Svoju je pobunu Juda zapoeo neposredno nakon smrti Heroda Velikog, 4. god. pr. Kr. Josip Flavije navodi jedan njezin posebice znaajan aspekt. Istom, im je zavrila alost za Herodom, javnost je otro zahtijevala da se tadanji herodijanski visoki sveenik smijeni, i na njegovo mjesto postavi drugi, poboniji i ii. U pratnji sve enika imena Saduk - oigledno grke transliteracije od Sadok, ili, kako je obrazloio Eisenman, Zaddik, hebrejske rijei koja ozna ava Pravednika - Juda i njegovi sljedbenici smjesta su, u Galilejskome gradu Sepori, sakupili kraljevsko naoruanje, pribavivi sebi oruje i ostalu opremu. Otprilike u isto vrijeme - neposredno prije ili odmah nakon toga - bila je spaljena Herodova palaa u

Jerihonu, blizu Kumrana. Ovim e dogaajima uslijediti sedamdesetpetogodinje razdoblje neprekidnog gerilskog rata i teroris tikih aktivnosti, koje e svoj vrhunac dosegnuti u ratu od 66. do 73. god. posl. Kr. U idovskim ratovima, napisanima u uzburkanim vremenima nakon ustanka, Josip izjavljuje kako je Juda iz Galileje osnovao vlastitu sektu. Josipovo drugo vano djelo, idovske starine, sastavljeno je oko etvrt stoljea kasnije, kada su se opi nemiri ve pomalo smirivali. U ovome je djelu, dakle, Josip mogao biti neto jasniji i izravniji. On pripovijeda kako su Juda i Saduk postali gorljivima, implicirajui neto to se moglo usporediti s preobraenjem - na neki priznati stav ili stanje svijesti. Njihov pokret, kae Josip, tvorio je etvrtu sektu idovske filozofije, uz koju je izraelska mladost rado pristajala. Od samoga poetka, pokret su obiljeavale mesijanske tenje. Saduk je utjelovljavao figuru svee nikoga Mesije, podrijetlom od Arona. A Juda je, prema Josipu, ispoljavao ambicioznu elju za kraljevskim naslovom - poloajem kraljevskoga Mesije iz Davidove loze. ini se da je sam Juda bio ubijen odmah na poetku borbi. Njegov je plat voe prenesen na njegova tri sina. Dva su sina, Jakov i imun, bili dobro poznati zelotski voe, koje su, izmeu 46. i 48. godine, zarobili i razapeli Rimljani. Trei je sin (ili, moda, unuk), Menahem, bio jedan od glavnih podstrekaa pobune iz 66. godine. U svojim ranim danima, kada je ustanak jo pruao nadu, Menahem je, kako se opisuje, trijumfalno uao u Jeruzalem, u svojstvu kralja to je jo jedna manifestacija mesijanskih dinastikih ambicija. Godine 66., Menahem je takoer zauzeo utvrdu Masadu. Posljednji zapovjednik bastiona, u povijesti poznat kao Eleazar, bio je jo jedan potomak Jude iz Galileje, iako nikada nije bila ustanovljena tona priroda njihova odnosa. Masovno samoubojstvo zelotskih branitelja Masade, postalo je poznatim povijesnim dogaajem, sredinjom temom barem dva romana, filmova i televizijskih mini-serija. Ono je ve spomenuto i u ovoj knjizi, a uskoro emo imati prilike pogledati ga jo blie. Masada, meutim, nije bila jedini primjer takvoga masovnog samo ubojstva. Godine 67., kao odgovor na pobunu koja je bjesnila u Svetoj Zemlji, rimska je vojska krenula prema Gamaliji u Galileji, rodnome mjestu Jude i njegovih sinova. etiri tisue idova poginulo

je branei grad. Kada su se njihovi napori pokazali uzaludnima, preostalih pet tisua poinilo je samoubojstvo. Ove injenice odra avaju mnogo vie od pukog politikog suprotstavljanja. One svje doe o razmjerima religioznoga fanatizma. O tome je pisao Josip, koji je, govorei o zelotima, izjavio: Oni... ne mare za umiranje niti za bilo koju vrstu smrti, ne obaziru se na smrt svojih roaka i prijatelja, niti ih takav strah moe natjerati da bilo kojega ovjeka zovu svojim Gospodarem... Priznati rimskoga cara kao boga, to je Rim zahtijevao, za zelote je bilo ravno najgorem sveto gru. Za takvo krenje Zakona, smrt bi zaista bila najprikladnijom kaznom. Ljubav prema Zakonu dovodi zelote - koji se obino prika zuju kao vie-manje svjetovni borci za slobodu - u svezu s gorlji vim vjernicima kumranske zajednice; a, kao to smo ve naglaavali, kumranski tekstovi bili su pronaeni i meu ruevinama Masade. Ljubav prema Zakonu dovodi zelote i u svezu s takozvanom ranom Crkvom, iji se pristalice opetovano nazivaju vriteljima Zakona. Osoba koja se u evaneljima naziva imunom zelotom, svjedoi o barem jednome Zelotu u Isusovoj najblioj pratnji; a Juda Iskariot, ije ime vrlo vjerojatno potjee od sikarijaca, mogao je biti drugi. Najvanije je, u tome smislu, meutim, Eisenmanovo otkrie - izvorno grkog izraza koji je oznaavao pripadnike rane Crkve. Oni su, sasvim izriito, nazvani zelotai Zakona - od nosno, zelotima. Tako je, u Palestini 1. stoljea, roena vrsta fundamentalistikoga dinastikog sveenstva koje se pozivalo na genealoko ili simbolino podrijetlo od Arona i povezivalo se s oekivanim skorim dolaskom kraljevskoga Mesije iz Davidove loze. Ovo je sveen stvo vodilo neprekidni samoproglaeni rat s herodijanskom dinasti jom, marionetskim sveenicima te dinastije i rimskim okupatorima. Ovisno o njihovim aktivnostima u odreenom vremenu, i perspektivi s koje ih se promatra, sveenstvo i njihovi sljedbenici nazivaju se zelotima, esenima, sadokitima, nazarenima, i brojnim dru gim imenima - ukljuujui i onima njihovih neprijatelja, razboj nicima i otpadnicima. Oni, u svakom sluaju, nisu bili pasivni pustinjaci i mistici. Naprotiv, njihova je vizija, kako Eisenman kae, nasilno apokaliptina, te prua teoloki dodatak ratobornom djelo vanju s kojim se zeloti obino povezuju. Ovo nasilje, politiko i

teoloko, moe se uoiti i u karijeri Ivana Krstitelja - pogubljenoga, prema Matejevu i Markovu evanelju, jer je osudio Heroda Antipu koji se oenio svojom roakinjom, to se protivilo Zakonu. Doista, Eisenman je ak obrazlagao kako je mogue da je Ivan Krstitelj bio onaj tajanstveni Saduk koji je pratio Judu iz Galileje, vou zelota u vrijeme Isusova roenja. Da zakljuimo. Iz zbunjujuega mnotva nadimaka i nazivlja, iznikli su, dakle, obrisi irega pokreta u kojemu se meusobno isprepliu eseni, sadokiti, nazareni, zeloti i druge takve navodne frak cije. Ova se imena pokazuju samo razliitim oznakama - ili, u krajnjoj liniji, razliitim manifestacijama - istoga religioznog i politikog pokreta koji se od 2. stoljea nadalje, irio cijelom Svetom Zemljom, ali i izvan njezinih granica. Meusobno odvojene frakcije su, poput francuskoga pokreta otpora tijekom Drugoga svjetskog rata, bile spektar razliitih pojedinaca, grupa i interesa, koji su se udruili u jedinstveni pokret. Za Roberta Eisenmana osobno, svako razlikovanje je samo pitanje stupnja; svi su oni varijacije na istu temu. No, ako meu njima i postoje kakve suptilne gradacije, njih e opet ujediniti njihov zajedniki interes i ambiciozni pothvat - oslo boenje zemlje od rimskoga okupatora, i ponovna uspostava stare idovske monarhije, kao i njezinoga zakonitog sveenstva. Ovaj pothvat, naravno, nije zavrio s unitenjem Jeruzalema i Kumrana izmeu 68. i 70. godine, niti s padom Masade, godine 74. Neposredno nakon debakla, mnogi su zeloti i sikarijci pobjegli u inozemstvo, u zemlje gdje je ivio znatni broj idovskoga stanov nitva , poput, primjerice, Perzije ili Egipta, a posebice Aleksandrije. U Aleksandriji su pokuali mobilizirati mjesno idovsko stanov nitvo za jo jedan ustanak protiv Rima. U tome nisu imali uspjeha; skupilo ih se oko est stotina, da bi kasnije bili predani vlastima. Mukarci, ene i djeca, bili su podvrgnuti muenjima ne bi li ih se natjeralo da priznaju cara bogom. Prema Josipu, nitko nije popustio, niti doao blizu da takvo to izrekne. Nadalje, Josip pripovijeda: No, nita nije gledatelje tako zapanjilo kao ponaanje djece; jer, nijedno se dijete nije moglo prisiliti da Cezara nazove gospodarem. U tolikoj je mjeri snaga i hrabrost duha nadvla dala slabost njihovih malih tijela.

I ovdje je ponovno naglaena fanatina predanost ija priroda nije mogla biti politike, ve samo religiozne prirode. Vie od ezdeset godina nakon rata koji je Jeruzalem i Hram ostavio u ruevinama, u Svetoj je Zemlji ponovno izbila pobuna, pod vodstvom karizmatine osobe poznate kao Simun bar Kohba, Sin Zvijezde. Prema Eisenmanu, ova terminologija upuuje na to da je Simun doista bio potomak zelotskih voa iz prologa stoljea. U svakom sluaju, slika Zvijezde je za njih imala, u vrijeme prvoga ustanka, znaajnu ulogu. Kao to smo ve rekli, ista se slika ponavlja i u svicima s Mrtvog mora. Ona potjee iz proroanstva koje navodi Knjiga Brojeva (24:17): Vidim ga, ali ne sada: motrim ga, al ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela ezlo se die. Ratno pravilo se poziva na ovo proroanstvo, i objavljuje da e Zvijezda, ili Mesija, zajedno sa Siromanima ili Praved nima, odbiti napadake vojske. Eisenman je ovo proroanstvo o Zvijezdi pronaao i u druga dva vana dokumenta iz kumranske literature. Jedan od njih, Dokument iz Damaska, posebno je slikovit: Zvijezda oznaava Tumaa Zakona koji e doi u Damask, kako je i pisano... ezlo je Vladar... Josip, kao i rimski povjesniari poput Svetonija i Tacita, izvje uje kako je proroanstvo bilo prisutno u Svetoj Zemlji poetkom 1. stoljea, do te mjere da e iz Judeje izai ljudi koji su predodreeni da vladaju svijetom. Prema Josipu, promicanje ovoga proro anstva bio je glavni imbenik u pobuni iz 66. godine. Nepotrebno je i rei kako je proroanstvo o Zvijezdi pronalo svoj put do kran ske predaje u obliku betlehemske zvijezde koja najavljuje Isusovo roenje. Kao Sin Zvijezde, Simun bar Kohba je posjedovao plemeniti simbolini pedigre. Za razliku od pobune iz 66. godine, imunov ustanak koji je zapoeo 132., nije bio loe organizirani sukob i, takorei, posljedica spontanoga zapaljenja. Naprotiv, on je iziskivao dugotrajno i paljivo planiranje. Primjerice, idovski kovai i obrtnici u prisilnoj rimskoj slubi namjerno bi kovali slabije oruje. Kada bi ga Rimljani odba cili, pobunjenici bi ga skupili i osposobili za uporabu. Iz rata u pro lome stoljeu, imun je nauio i to da nema smisla osvajati i drati utvrde poput Masade. Rimljane je mogla poraziti samo kampanja temeljena na pokretnosti i jurinoj taktici. Ovo je dovelo do stvaranja nepreglednih podzemnih labirinata soba, hodnika i tunela. U

vremenu koje je prethodilo pobuni, imun je ove labirinte koristio za obuku. Kasnije, kada su neprijateljstva ve bila zapoela, oni su posluili kao stoeri i prostori za planiranje iznenadnih jurinih napada - vrste zasjeda koje su Amerikanci, na tetu svojih vojnika, upoznali u Vijetnamu. No, Simun se nije zadovoljio samo s geril skim operacijama. Njegova je vojska zahtijevala brojne dobrovoljce iz inozemstva, mnoge plaenike i profesionalne vojnike sa znaajnim ratnim iskustvom. Doista, preivjeli zapisi koje su pronali arheolozi, razotkrili su da su brojni imunovi asnici, kao i dobar dio njegovih ljudi, govorili samo grki. S tako dobro obuenim snagama na raspolaganju, mogao se, kada bi bilo potrebno, sueliti s Rimljanima u otvorenoj bitci. U prvoj godini svoje pobune, imun je unitio barem jednu itavu rimsku legiju, a vjerojatno i dvije. Palestina je bila gotovo potpuno oiena od rimskih postrojbi. Jeruzalem je bio zauzet, a u njemu je uspostavljena idovska uprava. Cijeli je pothvat bio nadomak potpunoga uspjeha. Propao je prvenstveno zato to su Simuna iznevjerili saveznici na koje je raunao. Prema imunovoj grandioznoj zamisli, njegovim su postrojbama trebale u pomo priskoiti snage iz Perzije, gdje je ivjelo jo mnogo idova, koji su uivali simpatije vladajue dinastije. Ba kada je imunu takva pomo najvie bila potrebna, samu su Perziju napala brdska plemena sa sjevera. U Siriji, na sigurnoj udaljenosti od Palestine, Rimljani su se pre grupirali pod osobnim vodstvom cara Hadrijana, te njegovim drugim zapovjednikom, Julijem Severom, prijanjim upraviteljem Britanije. Izbio je jo jedan veliki sukob, u kojemu je sudjelovalo dvanaest legija, odnosno, oko osamdeset tisua jedinica. Dva klina rimske vojske napredovala su korak po korak, cijelom duinom Svete Zemlje. Konano je, 135. godine, Simun bio stjeran u kut, uinivi Batir, koji je bio udaljen nekoliko kilometara od Jeruzalema, svojim stoerom. Za itavo vrijeme pobune, imunove su postrojbe neprestano boravile u Kumranu. Tamo pronaeni novii svjedoe o njihovoj nazonosti na mjestu koje bi, konano, moglo imati veu strateku vanost. Mogue je, tako, unato de Vauxovim izjavama, da su barem neki od svitaka s Mrtvog mora bili pohranjeni u Kumranu u imunovo vrijeme.

15. Samoubojstvo Zelota

Kada se mesijanski pokret koji se u 1. stoljeu proirio Palestinom sagleda u perspektivi, te ako se razliite sekte shvate kao njegovi sastavni dijelovi, brojni do sada nerazjanjeni elementi i nedostaci polako e poeti dobivati smisao. Tako e, primjerice, apokaliptina i eshatoloka estina Ivana Krstitelja postati razumljivom, kao i njegova uloga u dogaajima koje prepriavaju evanelja. Bit e tako i s brojnim, za teologiju nezgodnim odlomcima, koji se odnose na neke Isusove aktivnosti. Kao to smo ve naglasili, meu Isusovim je sljedbenicima bio barem jedan, ako ne i vie zelota. On je i sam manifestirao nasilje prevrnuvi stolove mjenjaima novca u Hramu. A i njegovo je smaknue, od strane ne idovskih, ve rimskih vlasti, bilo izvreno na nain osiguran iskljuivo za politike prijestupnike. Postoje i brojni drugi sluajevi koje su autori ove knjige podrobnije i ire izloili na drugome mjestu. Konano, ovo su rijei samoga Isusa: Nemojte misliti da sam doao donijeti na zemlju mir! Nisam doao da donesem mir, nego ma. Da, doao sam da rastavim sina od njegova oca, kerku od njezine majke i snahu od njezine svekrve. I, jo rjeitije, u nesumnjivo kumranskoj frazeologiji:

Nemojte misliti da sam doao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dooh da ih ukinem, ve da ih ostvarim. Jer, zaista, kaem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, nijedna kovra slova iz Zakona sigurno nee nestati, a da se sve ne ostvari. Stoga, tko god prekri i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i naui druge da tako rade, bit e najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok e onaj koji ih bude nauavao biti velik u kraljevstvu nebeskom. Po ovome se odlomku ini kao da je Isus predvidio Pavlov dolazak. U svakom sluaju, upozorio je na to na najizravniji mogui nain. Prema standardima koje je postavio, Pavlov poloaj u Kraljevstvu nebeskom nije mogao biti vii od onoga svih slubeno prezrenih ljudi. U novome se svjetlu pokazuje i utvrda Masada, te karakter i mentalitet njezinih neustraivih branitelja. Kada se 66. godine Sveta Zemlja podigla na ustanak, Masada je bila jedna od prvih utvrda koje je osvojio Menahem, sin ili unuk Jude iz Galileje, osnivaa sekte zelota. Smjetena visoko na strmoj planini, s pogledom na jugo zapadnu obalu Mrtvoga mora, oko ezdeset kilometara ispod Kumrana, ovo je mjesto postalo najvanijim pobunjenikim bastionom, te vrhunskim simbolom i utjelovljenjem njihova otpora. Premda je ustanak ve odavno bio uguen, Masada je jo dugo vremena nakon toga pruala otpor. Jeruzalem je, primjerice, bio zauzet i sravnjen sa zemljom dvije godine nakon izbijanja pobune, 68. god. posl. Kr. Masada je, meutim, ostala neosvojivom sve do 74. godine. S njenih je zidina 960 branitelja trpjelo i odbijalo neprekidne napade i potpunu opsadu od strane rimske vojske, koja je, kako se procjenjuje, brojila tisuu i pet stotina vojnika. Usprkos ustrajnosti njezinih boraca, poloaj Masade se, sre dinom travnja 74. godine, pokazao beznadnim. U nedostatku poja anja i potpuno okruen rimskim postrojbama, garnizon vie nije mogao izdrati estoke napade neprijatelja. Rimski su vojnici, naoruani tekim opsadnim strojevima, izgradili ogromnu rampu koja se penjala uz strme litice te su se, u noi 15. travnja, pripremili na svoj konani napad. Garnizon je, pod zapovjednitvom Eleazara ben Jaira, donio svoju odluku. Mukarci su ubili svoje ene i djecu. Desetorica ih je, zatim, bila odabrana da poubijaju svoje suborce.

Uinivi to, zapoeli su sa drijebanjem, kako bi izabrali jednoga koji e ubiti preostalu devetoricu. Nakon to je izvrio svoj zadatak, posljednji od njih zapalio je utvrdu, a zatim ubio i sebe. Unutar zidina Masade, 960 mukaraca, ena i djece nalo je smrt. Kada su Rimljani sljedeeg jutra konano prodrli unutra, tamo su pronali samo mrtva tjelesa meu ruevinama. Dvije ene i petoro djece izbjegli su pokolju, navodno se sakrivi u odvodima ispod utvrde, dok su svi ostali lanovi garnizona poinili kolektivno samoubojstvo. Josip prepriava svjedoenje jedne od ena - pozivajui se, kae on, na njezino ispitivanje od strane rimskih asnika. Prema Josipu, ona je potanko ispriala sve to se dogodilo posljednje noi opsade. Ako je vjerovati toj prii (a nema razloga zbog kojih bismo mogli sumnjati), Eleazar, zapovjednik utvrde, svojom je karizmatinom i uvjerljivom elokvencijom pozvao ljude neka poine zajedniko samoubojstvo: Jo otkako je primitivan ovjek poeo misliti, rijei naih predaka i bogova, osnaene djelovanjem i duhom naih otaca, stalno su nas podsjeale na to da je za ovjeka prava nesrea ivot, a ne smrt. Naim duama smrt daruje slobodu, i puta ih da odu u svoj isti dom, gdje vie nee znati za nesreu; no, dok su one zatvorene u smrtnome tijelu i dijele njegove jade, one su, uistinu, mrtve. Jer, povezivati boansko sa smrtnim, doista je neprimje reno. Svakako, dua, zarobljena u tijelu, moe uiniti mnogo; ona tijelo ini vlastitim osjetilnim organom, nevidljivo ga pokreui i tjerajui ga da djeluje dalje od dosega njegove smrtne prirode. Ali kada se ona, osloboena od tereta koji je vee za zemlju vrati na svoje mjesto, tada uistinu dobiva dio blagoslovljene moi i neograniene snage, ostajui jednako nevidljivom ljudskim oima kao i sam Bog. Dua se ne moe vidjeti niti kada je u tijelu; ona u nj ulazi neopaeno i nevidljiva iz njega izlazi, sama imajui stalnu prirodu, ali uzrokujui promjene u tijelu.; jer, sve ega se dua dotakne, ivi i cvjeta, a sve to napusti, vene i umire: tako je preobilna u svojoj besmrtnosti. Prema Josipu, Eleazar zakljuuje: Umrimo neporobljeni od svojih

neprijatelja, i napustimo ovaj svijet kao slobodni ljudi, zajedno sa svojim enama i djecom. Tako zapovijeda Zakon. Josip se u nekim sluajevima pokazuje nepouzdanim izvorom. Meutim, takvo to se moe odmah zamijetiti. U ovome sluaju, nema nikakvoga razloga sumnjati u njegove rijei; iskopavanja kod Masade, koja su voena ezdesetih godina, podrala su njegovu verziju dogaaja. Mogue je, naravno, da je Josip pomalo uljepao Eleazarove govore, uinivi ih moda rjeitijima negoli su zapravo bili, dajui sebi neto pjesnike slobode. No, openiti se ton govora doimlje istinitim, a povijesniari su ga, kao takvog, uvijek prihvaali. tovie, Josip je na jedinstveni i prvorazredni nain mogao razumjeti mentalitet koji je diktirao masovni suicid u Masadi. Na poetku ustanka, i on sam bio je zapovjednik pobunjenika u Galileji. Godine 67., njegove je snage, kod Jotapate, danas Jodefata blizu Sepore, okruila rimska vojska pod zapovjednitvom Vespazijana. Kada je grad pao, mnogi su njegovi branitelji poinili samoubojstvo radije negoli se podvrgli zarobljavanju. Mnogi drugi, ukljuujui i Josipa, pobjegli su i sakrili se u piljama. Prema vlastitom kazivanju, naao se u jednoj pilji zajedno s etrdesetoricom bjegunaca. I ovdje je, kao u Masadi, drijebanjem odlueno o tome koji e od njih ubiti svoje suborce. Bilo sretnim sluajem, kako kae Josip, bilo Bojom Providnou, ili, pak, varkama koje su im u tome pomogle, preivjeli su samo on i jo jedan ovjek. Nagovorivi svoga prijatelja na predaju, on je sam prebjegao pobjednikim Rimljanima. Ova mu avantura, naravno, nimalo ne slui na ast, meutim, iako sam nije mogao ispunjavati zelotske standarde, nisu mu bili strani njihovi stavovi, ukljuujui i spremnost na samounitenje u ime Zakona. U stvarnosti, takvo je samounitenje bilo voeno sofisticiranom logikom, koja Josipovim itateljima u ono vrijeme, kao ni kasnije, nije bila odmah uoljiva. Masovna samoubojstva u Masadi, Gamali, i drugim mjestima, kae Eisenman, poivaju na jedinstveno zelotskoj ideji uskrsnua. Ovaj je koncept prvobitno ukorijenjen u djelima dvojice starozavjetnih proroka, Danijelu i Ezekijelu, iji su tekstovi pronaeni meu svicima s Mrtvog mora, u Kumranu. Dani jel (Danijel 12:2) je bio prvi koji je ovu ideju izrazio u neto jasnijem obliku: Tada e se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vjeni ivot, drugi za sramotu, za vjenu gadost. On, tako er, govori o neizbjenom dolasku Kraljevstva nebeskoga, Kraju

vremena, dolasku pomazanoga vladara, i Sina ovjejeg koje mu e biti povjerena vlast: Gledah u nonim vienjima i gle na obla cima nebeskim dolazi kao Sin ovjeji. On se priblii Pradavnome, i dovedu ga k njemu. (Danijel 7:13-14) U Ezekijelovoj knjizi, vani je odlomak onaj o njegovoj uvenoj viziji doline prepune osuenih kostiju, od koje e sve, najavljuje Bog, ponovno ivjeti: Zato prorokuj i reci im: Ovako govori Jahve Gospod: Ja u otvoriti vae grobove, izvesti vas iz vaih grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ete da sam ja Jahve, kad otvorim grobove vae i kad vas izvedem iz vaih grobova, moj narode! I duh svoj udahnut u u vas da oivite, i dovest u vas u vau zemlju, i znat ete da ja, Jahve, govorim i inim-rije je Jahve Gospoda. (Ez 37:12-14) Izgleda da je ovaj odlomak bio od osobite vanosti, jer je njegov pri jepis pronaen zakopan ispod poda sinagoge u Masadi. Ideju uskrsnua koju su iznosili David i Ezekijel, preuzeli su i prilagodili izvorni vritelji Zakona, Makabejci. Tako se, u Drugoj knjizi o Makabejcima, ona koristi u svrhu poticanja muenitva u ime Zakona. U Drugoj knjizi o Makabejcima (2 Mak. 14:42), Starje ina iz Jeruzalema ubio se radije negoli postao zarobljenikom i trpio nasilje. U istoj knjizi (2 Mak. 6:18), sveenik i uitelj Zakona, Eleazar, dragovoljno je odabrao smrt: Eleazara... nagovorili su, silom mu otvarajui usta, da jede svinjetinu. Ali je on vie volio slavnu smrt nego sramotan ivot, pa sam dragovoljno pristupi muilitu. Ovi su primjeri, prema Eisenmanu, prototipi kasnije stvorenih zelotskih uvjerenja. Naelo je pronalo svoj najpotpuniji izraz u Drugoj knjizi o Makabejcima (2 Mak. 7), gdje se sedmorica brae podvrgavaju smrti muenjem radije negoli se ogrijeili o Zakon: Jedan od njih progovori u njihovo ime: to nas eli pitati i od nas saznati? Radije emo umrijeti nego da prestupimo zakone svojih otaca! ... Poslije njega muili su i treega... Junaki ree: Od Neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona prezirem, i nadam se da u ih od njega natrag dobiti.

Kad je taj preminuo, podvrgli su etvrtoga istim mukama. Prije nego to je izdahnuo ree ovo: Blago onom koji umre od ruke ljudi, u vrstoj nadi koju ima od Boga: da e ga Bog uskrisiti! A ti - za tebe nema uskrsnua na ivot! Tako se i ovdje, u pretkranskoj Knjizi o Makabejcima, javlja naelo uskrsnua u tijelu koje e dobiti tako vanu ulogu u kasnijoj kran skoj teologiji. Ono je, meutim, kao to trei od gore navedenih govora obrazlae, dostupno samo pravednima, odnosno, samo vri teljima Zakona. No, postoji jo jedan vaan odlomak koji se odnosi na smrt sedmorice brae. Neposredno prije negoli je posljednji od njih bio pogubljen, njegova je majka dovedena da ga vidi. Nju su nagovarali neka na nj utjee ne bi li se pokorio i tako se spasio. Umjesto toga, ona mu je rekla: Ne boj se toga krvnika, nego budi dostojan svoje brae i prihvati smrt, da te s tvojom braom u vrijeme milosti opet naem! (2 Mak. 7:29). Na kraju vremena, oni koji umru zajedno, zajedno e i uskrsnuli. Tako je Eleazar, u svome obraanju garnizonu u Masadi, pozvao sve neka umru zajedno sa svojim ena ma i djecom. Tako zapovijeda Zakon. Ali, ne saducejski Zakon kasnijega judaizma - samo Zakon takozvanih zelota. Da su ene i djeca u Masadi ostavljeni na ivotu, oni u rimskim rukama ne bi nali smrt, ali bi ostali rastavljeni od svojih mukaraca i jedni od drugih. Mnogi od njih otili bi u ropstvo, ene bi trpjele silovanja i obeaivanja u rimskim vojnim bordelima, liene svoje obredne istoe koju nalae Zakon. U Masadi je strah od odvajanja i obeaivanja bio jai od smrti, budui da je smrt za Pravednike bila samo privre mena. Meu braniteljima Masade ivjelo je, dakle, naelo uskrsnua tijela gotovo identino onome kasnijega kranstva. Garnizon koji je branio Masadu teko bi se mogao pomiriti s tradicionalnom slikom mirnih i miroljubivih esena - koji su, prema pristalicama sporazumnoga tumaenja, inili zajednicu u Kumranu. I doista, kako smo ve vidjeli, pristalice sporazuma i dalje ustraju na tome da ni u kojemu sluaju ne moe postojati veza izmeu kumranske zajednice i garnizona u Masadi, usprkos injenici da su kod Masade pronaeni tekstovi identini nekima otkrivenima kod Kumrana - kod Kumrana, ali i nigdje drugdje - i usprkos tome to su branitelji Masade upotrebljavali potpuno isti kalendar kao kumranska

zajednica: jedinstveni solarni kalendar, za razliku od lunarnoga slubene saducejske klike i kasnijega rabinskog judaizma. I ovdje je opet mogue razluiti obrise koje je opisao Eisenman: rasprostranjenog mesijanskog nacionalistikog pokreta, u kojemu su se, ako su ikada meu njima postojale bitne razlike, ispreplitale brojne pretpostavljene frakcije. Eisenmanovo tumaenje sreuje i objanjava neto to se do sada smatralo vrelom kontradikcija i zabuna. Ono, takoer, daje smisao Pavlovoj misiji na koju ga je odaslao Jakov i hijerarhija takozvane rane Crkve - nazarenske enklave - u Jeruzalemu. Treba naglasiti kako u biblijskim vremenima Izrael nije bio samo podruje, tek odreeni dio zemlje. to je jo vanije, Izrael je oznaavao ljude, pleme, vojsku. Kada je Pavla i druge evaneliste jeruzalemska hijerarhija odaslala na zadatak, njihov je cilj trebao biti obraenje ljudi na Zakon, odnosno, na Izrael. Koje je bilo praktino znaenje njihove misije ako ne nova enje vojnika? Od starozavjetnih vremena, a posebice od vremena Babilonskoga suanjstva, pleme Izraelovo je bilo ratrkano po cijelomu Mediteranu, pa i dalje, do Perzije - gdje su, za pobune Simuna bar Kohbe, 132. godine, prema ovome narodu postojale dovoljno velike simpatije da mu je Perzija obeala svoju potporu. Zar jeruzalemski emisari nisu bili poslani kako bi okupili ovaj golemi broj ljudi - pozvali na oruje ratrkani narod Izraela kako bi sa svoje rodne grude otjerao rimskoga okupatora i oslobodio domo vinu? A Pavao, propovijedajui potpuno novu religiju radije nego da novai vojsku osloboditelja, u stvari je depolitizirao, demilitarizirao i potkopavao pokret. Ovo bi, naravno, bio mnogo ozbiljniji problem od skretanja s dogme ili odbacivanja odreenih obreda. Ovo bi, zapravo, imalo znaenje izdaje. Jer, Zakon, kakvim ga predstavljaju svici s Mrtvog mora, nije se bavio iskljuivo dogmom i pravilima obreda. Kumranski tekstovi jasno odraavaju, kao svetu dunost, nastojanje i elju da se ustolii legitimna mesijanska osoba, bilo u svojstvu kralja, sveenika, ili, pak, oboje. To bi, kako se implicira, znailo ponovnu uspostavu drevne monarhije i sveenstva, koji bi otjerali okupatora, te zauzeli i oistili Svetu Zemlju za ljude koje je Bog izabrao da je nastanjuju. Prema rijeima Ratnoga svitka: Vladavina [napadaa] e svriti... sinovi pravednosti zasjat e nad svim krajevima zemlje

16. Pavao - rimski agent ih dounik?

Imajui na umu ovaj velianstveni plan, osvrnimo se jo jednom na zbrkani slijed dogaaja tako turo opisanih pred svretak Djela apostolskih. Valja naglasiti kako su Pavla, nakon njegove podugake evaneoske misije u inozemstvu, Jakov i hijerarhija ponovno pozvali u Jeruzalem. Predosjeajui nevolju, njegovi su ga bliski sljedbenici neprekidno upozoravali na opasnost i nagovarali ga neka odustane od puta; no, Pavao, kao ovjek koji se nikada nije ustezao od sukoba, ogluio se o njihove rijei. Sastavi se s Jakovom i ostalim lanovima vodstva jeruzalemske zajednice, bio je jo jednom optuen za nemar u izvravanju Zakona. Djela ne navode Pavlov odgovor na ove optube, no, iz onoga to je uslijedilo, ini se da se zakleo, poriui sve to je protiv njega bilo izreeno. Njegove e poslanice, meutim, pokazati kako su optube doista bile opravdane. Drugim rijeima, on priznaje ozbiljnost svoga prijestupa; i ma koliko je smjelo on branio svoju ast, i ma koliko se fanatinom pokazala Pavlova oda nost njegovoj verziji Isusa, on je priznao kako je, ovaj put, bilo potrebno postii neku vrstu kompromisa. Tako je Pavao spremno pristao podvrgnuti se sedmodnevnom obredu oienja, kako bi dokazao nepravednost optubi kojima ga je teretila jeruzalemska zajednica. Eisenman izjavljuje kako je mogue da je Jakov bio

svjestan pravoga stanja stvari, te da je time Pavla prevario. Da je Pavao odbio izvriti obred oienja, bio bi pred svima oznaen kao neprijatelj Zakona. Pristavi na obred, postao je, ak i vie nego prije, onim Lacem o kojemu govori Komentar Habakuku. to god da je on poduzeo u svoju obranu, svaki njegov postupak samo bi pridonio optubama koje su mu se podastirale - a upravo je to i bila Jakovljeva namjera. U svakom sluaju, i unato samooienju koje ga je oslobodilo krivnje, Pavao je i dalje budio neprijateljstvo meu vriteljima Za kona - koji su ga, nekoliko dana kasnije, napali u Hramu. Izraelci, u pomo!, objavili su, Evo onoga koji posvuda svakome propovi jeda nauku koja je uperena protiv (idovskog) naroda, protiv Zakona i protiv ovog mjesta! Povrh toga je i Grke uveo u hram i tako oskvrnuo ovo sveto mjesto! (Djela 21:28). Ono to je uslijedilo nije bio tek beznaajno komeanje: Uskomea se sav grad i nastade strka naroda, te uhvatie Pavla, izvukoe ga izvan hrama pa odmah zatvorie vrata. Dok su ga nastojali ubiti, doe glas zapovjedniku ete da je sav Jeruzalem u vrenju.(Djela 21:30-31) U pomo je stigla kohorta - nita manje negoli est stotina ljudi - i za tren, Pavao je bio spaen, vjerojatno kako bi se sprijeio nered jo veih razmjera. Zbog kojeg bi se drugoga razloga kohorta uplitala u spaavanje ivota jednoga heterodoksnog idova koji je bio uzrokom bijesa svoje brae po vjeri? estina napada i razmjeri nereda koji su mu uslijedili, samo svjedoe o ugledu, utjecaju i moi koje je meu idovima(!) onoga vremena uivala takozvana rana Crkva u Jeru zalemu. Jasno, ovdje se radi o pokretu unutar samoga judaizma, kojemu su mnogi stanovnici grada iskazali odanost. Spasivi ga od podivljale rulje, Rimljani su uhitili Pavla - koji je, prije nego to su ga odveli u zatvor, zatraio doputenje da se obrati mnotvu i tako se oslobodi krivnje. Iz neobjanjivih razloga, Rim ljani su udovoljili njegovu zahtjevu, iako je njegov govor samo dolio ulje na vatru. Pavao je zatim odveden u zatvor gdje je trebao biti podvrgnut mukama i ispitivanju. Ispitivanju? O emu? Zato muiti i ispitivati ovjeka koji je svoju brau po vjeri uvrijedio odstupanjem od nekih suptilnih toaka pravovjerja i obreda? Postoji samo jedno

objanjenje za takav interes Rimljana - sumnja da je Pavao bio u posjedu informacija politike i/ili vojne prirode. Jedini ozbiljni politiki i/ili vojni protivnici s kojima su se Rimljani mogli sueliti bili su pristalice nacionalistikoga pokreta zeloti iz popularne predaje. Pavlu, evanelistu rane Crkve, prije tili su upravo ti vritelji Zakona - vie od etrdesetorice njih - koji su se urotili da ga ubiju, zavjetovavi se kako nee uzimati ni hrane ni pia sve dok to i ne izvre. Od takve ga je sudbine spasio njegov dotada nespominjani roak, koji je, osiguravi mu pratnju, otpremio Pavla iz Jeruzalema u Cezareju, gdje se ovaj pozvao na svoje pravo kao rimskoga graanina da svoj sluaj izloi caru. U Cezareji je Pavao uivao u ugodnom i prisnom druenju s rimskim prokuratorom, Antonijem Feliksom. Kako je Eisenman istaknuo, Pavao je bio u bliskim odnosima i s prokuratorovim ogorom, Herodom Agripom II, kao i s kraljevom sestrom, kasnije ljubavnicom Tita, rimskoga zapovjednika koji e unititi Jeruzalem i, naposlijetku, postati carem. Ovo nisu jedini sumnjivi elementi u pozadini Pavlove biografije. Od samoga poetka, njegova oita imunost, rimsko dravljanstvo i veze s vladajuim slojevima, razlikovale su ga od ostalih lanova rane Crkve. On je, oito, imao utjecajne prijatelje meu vladajuom elitom. Kako je inae tako mladi ovjek mogao postati egze kutorom visokoga sveenika? tovie, u svojoj poslanici Rimljanima (16:11), Pavao govori o prijatelju imena Herodion - imena koje prije moemo povezati s vladajuom dinastijom negoli s nekim od bliskih mu evanelista. Djela 13:1 odnose se na Manaena, jednoga od Pavlovih prijatelja iz Antiohije, koji je odrastao s Herodom tetrarhom. Ovo je jo jedan dokaz Pavlovih aristokratskih veza na visokoj razini. Postoji, dakle, barem mogunost da je Pavao bio nekom vrstom rimskoga agenta. Eisenmana su na taj zakljuak naveli sami svici, da bi zatim i u Novome zavjetu pronaao reference koje su ga potvrdile. I doista, ako bi tko usporedio sav postojei materijal, kombinirajui kumranske tekstove s biljekama Djela apostolskih, zajedno s opskurnim navodima iz Pavlovih poslanica, takav bi se zakljuak nametnuo kao realna mogunost. No, postoji jo jedna, jednako zapanjujua mogunost. Oni posljednji, zbrkani i tajanstveni dogaaji u Jeruzalemu, trenutana intervencija Rimljana, Pavlov

odlazak iz grada u velikoj pratnji, njegov raskoni boravak u Cezareji, njegov tajanstveni i potpuni nestanak s povijesne pozornice sve to nalazi svoj udesni odraz u dananjem vremenu, podsjeajui nas na Program za zatitu svjedoka (Witness Protection Pro gram) u Sjedinjenim Dravama, i takozvani supergrass fenomen u Sjevernoj Irskoj. U oba sluaja, lan jedne nezakonite organizacije - koja se bavi organiziranim kriminalom ili paravojnim terorizmom biva predan vlastima. On pristaje na pruanje dokaza i svjedoenje u zamjenu za imunitet, zatitu, preseljenje i novac. I on e, poput Pavla, biti izvrgnut opasnosti od odmazde od strane svojih kolega, i stavljen pod, naizgled, pretjeranu vojnu i/ili policijsku zatitu, te u tajnosti prebaen na neko drugo mjesto uz osiguranu pratnju. Zbog suradnje s vlastima, bit e mu dodijeljen novi identitet te e, zajedno sa svojom obitelji, konano biti preseljen negdje, teoretski izvan dosega osvetnika. to se tie ire javnosti, i on e, poput Pavla, jednostavno nestati. Da li Pavao, dakle, pripada drutvu povijesnih tajnih agenata, dounika i supergrass-ova? Ovo su neka od pitanja potaknuta Eisenmanovim istraivanjima. No, u svakom sluaju, Pavlov dolazak na scenu pokrenuo je nezaustavljivu lavinu dogaaja. Ono to je zapoelo kao ogranieni pokret u okviru postojeega judaizma, iji utjecaj nije nadilazio granice Svete Zemlje, poprimilo je razmjere i snagu koje nitko nije mogao predvidjeti. Prvobitno ogranien na ranu Crkvu i kumransku zajednicu, pokret je efektivno preotet i pretvoren u neto to vie nije odgovaralo njegovim utemeljiteljima. Iako heretika u svome zaetku, roena je misao koja e se tijekom sljedea dva stoljea razviti u potpuno novu religiju. Ono to je bilo herezom u okvirima judaizma, sada je postalo ortodoksijom kran stva. Nekoliko povijesnih sluajnosti moglo je imati mnogo daleko senije posljedice.

Pogovor

Pria o svicima ostala je, tako, nedovrenom. Njezin zaplet, meu tim, i dalje traje, dobivajui nove i neoekivane zaokrete. Mnogo toga se dogodilo od objavljivanja ove knjige u Velikoj Britaniji, u svibnju 1991. godine. U jesen je situacija dosegla svoj vrhunac, kada su svici postali temom naslovnica i uvodnika u asopisima poput New York Times-a. ak i sada, kada se priprema ovo, depno izdanje nae knjige, iz tiska izlaze i druge knjige i lanci, odravaju se konferencije, i pojaava medijska pozornost, a razliiti protagonisti objavljuju nove izjave. Izraelski je Nadzorni odbor u svibnju dodijelio oksfordskom Sveuilitu itavu zbirku fotografija rukopisnog materijala, te je, pod pokroviteljstvom Geze Vermesa, uspostavljeno sredite za istraiva nje svitaka. Pristup je, meutim, jo uvijek strogo ogranien i nedo stupan neovisnim znanstvenicima. Prilikom jednoga interview-a na britanskoj televiziji, profesor Norman Golb sa Sveuilita u Chicagu pitao se o svrsi takvoga istraivakoga centra. Hoe li to, zapitao se, biti samo centrom frustracija? 5. rujna, ameriki je tisak izvijestio kako su dvojica znanstvenika s hebrejskog Union College-a u Cincinnatiju, profesor Ben-Zion Wacholder i jedan od njegovih studenata, Martin G. Abegg, slomili monopol nad svicima s Mrtvog mora. Upotrijebivi konkordat kojeg je pedesetih godina sklopio meunarodni tim, sami su rekonstruirali tekstove uz pomo raunala. Rezultate, za koje je reeno da su osamdeset posto toni, objavilo je Biblijsko arheoloko drutvo pod nadzorom Hershela Shanksa. Kako se moglo i predvidjeti, preivjeli

lanovi meunarodnog tima bili su prilino bijesni. Profesor Cross ljutito je govorio protiv piratstva. Kako biste drukije to mogli nazvati, grmio je John Strugnell, nego kraom. Meutim, 7. rujna, uvodnik New York Times-a opravdao je Wacholderov i Abeggov postupak: Neki iz odbora mogli bi se nai u iskuenju da optue znanstvenike iz Cincinnatija za piratstvo. Mi mislimo upravo suprotno, gospodu Wacholdera i Abegga treba pohvaliti zbog onoga to su uinili - probijajui se, sloj po sloj, kroz obmanu. Odbor je, svojom opsesivnom tajnovitou, zatakavanjem i svadljivou, ve odavno izgubio svoj kredibilitet, kako u akademskoj zajednici, tako i meu laicima. ini se da su dva znanstvenika iz Cincinnatija znala ono to je odbor za svitke zaboravio: da svici, i ono to oni govore o korijenima kranstva i rabinskog judaizma, pri padaju civilizaciji u cjelini, a ne samo nekolicini osamljenih profesora. Ovome je uskoro uslijedilo jo uzbudljivije otkrie. 22. rujna, Huntington Library u Californiji obznanila je kako se u njezinom posjedu nalazi cjelovita zbirka fotografija jo neobjavljenog rukopisnog materijala. Knjinici je zbirku povjerila Betty Bechtel, iz Bechtel Corporation-a, koja ih je pribavila oko 1961. godine. Sa znavi za postojanje fotografija, lanovi meunarodnog tima smjesta su zahtijevali njihovo vraanje. Knjinica Huntington prezrivo je odbila. Ne samo da je svoj stav o objavljivanju fotografija javno ob znanila, ve je, takoer, najavila i svoju namjeru da ih uini dostup nima svakom zainteresiranom znanstveniku. Kopije na mikrofilmu mogle su se nabaviti po cijeni od samo deset dolara. Oslobodivi svitke, rekao je William A. Moffat, direktor knjinice, oslobodio si i znanstvenike. lanovi meunarodnog tima, opet su, naravno, podigli prainu, ovaj put veu nego prije. Ponovno su se pojavile optube za krau znanstvenoga rada. Jedan neovisni profesor odgovorio je, meutim, kako e veina ljudi ...(Huntington) smatrati nekom vrstom Robina Hooda, koji krade od akademski privilegiranih kako bi udijelio onima gladnima... znanja.

Amir Drori, glava izraelskih Starina, optuio je Huntington za svakojake pravne prijestupe - iako su fotografije bile uzete mnogo prije negoli su svici, kao ratni plijen, preli u izraelske ruke. Magen Broshi, direktor Hrama Knjige, nejasno je progovorio o sudskom gonjenju. Huntington je zauzeo vrsti stav. Sloboda pristupa ili postoji ili ne postoji. Nae je stajalite da se mora omoguiti neome tani pristup. Do tada je, meutim, javnost fotografija ve bila fait accompli, i svaki pokuaj da se okrene proces pokazao bi se jalovim. Prekasno je, objavio je Huntington, ve je uinjeno. 25. rujna, izraelska je vlada popustila, paljivo se ogradivi od Drorijevih i Broshijevih izjava. Reeno je kako su Drori i Broshi govorili kao pojedinci, a ne kao predstavnici izraelske vlade. Yuval Neeman, izraelski ministar znanosti, dao je izjavu za tisak, naglasivi kako e: ... svakom znanstveniku biti doputen slobodan pristup za prouavanje svitaka i objavljivanje svojih zakljuaka. Zaista je srea da je ova prilika sada postala dostupnom nakon to je knjinica Huntington pustila u javnost fotografsku zbirku rukopisnoga materijala. U meuvremenu, istoga jutra u 11:05, ime Roberta Eisenmana zabiljeeno je kao ono prvoga znanstvenika koji je formalno zatraio i dobio pristup Huntingtonovim fotografijama rukopisnoga materi jala. Bitka za pristup bila je dobivena. Meutim, jo uvijek preostaje postupak opovrgavanja pravovjernosti tumaenja koju je meuna rodni tim zastupao posljednjih etrdeset godina. U vrijeme kada su gore opisani dogaaji postajali temama naslovnica, Eisenman je zapoeo svoje istraivanje i na drugim poljima. Godine 1988., istaknuo je da su iskopavanja kod Kumrana daleko od zavrenih i iscrpnih. Kumranski je krajobraz doista idealan za po hranu rukopisa, a gotovo svi strunjaci na tome podruju dijele miljenje da jo mnogo toga tek treba biti otkriveno. Nije samo mogue, ve je i vjerojatno, da jo uvijek postoji dodatni rukopisni materijal, zakopan negdje ispod odrona zemlje i kamenja. Mnoge se pilje tek trebaju pravilno istraiti - odnosno, kroz ruevine uruenih stropova nadolje, do leita stijene. Ostale pilje, koje su prethodno

istraili samo beduini, trebaju se nanovo ispitati, budui da su beduini znali previdjeti neke od skrivenih dokumenata i za sobom ostaviti mnoge fragmente; a, u svakom sluaju, slubeno sankcio nirana beduinska iskopavanja prestala su s izbijanjem rata, 1967. godine. U iroj okolici Kumrana postoje i drugi lokaliteti koji tek trebaju biti podrobnije istraeni. Na primjer, osamnaest kilometara juno, na obalama Mrtvog mora, u mjestu zvanom En el-Ghuweir, jedan je izraelski arheolog pronaao grobove i ruevine (iako manje) nastambi u kumranskom stilu. Razumno je pretpostaviti da pilje u okolnom wadis-u, do sada neistraene, takoer mogu predstavljati mjesta pohrane svitaka. Imajui na umu ove injenice, Eisenman je odluio poduzeti vla stita arheoloka istraivanja. Naravno, njegov se prvenstveni zadatak sastojao u potrazi za dodatnim rukopisnim materijalom. Takav mate rijal mogao je - kako je bio sluaj s Hramskim svitkom - biti potpuno novi. No, ak i ako se pokae duplikatom materijala koji se ve nalazio u rukama meunarodnog tima, tada bi se svako daljnje zatakavanje pokazalo besmislenim. Osim izgleda za otkrivanjem dodatnoga rukopisnog materijala, Eisenman je elio izgraditi najcje lovitiju moguu sliku o stanovnitvu toga podruja, od Kumrana, do Masade na jugu. Zakljuio je kako je mogue da su postojale i druge zajednice u kumranskom stilu. Odluio je, stoga, potraiti dokaze bilo kakve vrste - dokaze o opskrbi vodom, primjerice, poput terasa, akvedukata i spremnika, koji su mogli biti izgraeni u svrhu napajanja stoke i podravanja zemljoradnje. Mihael Baigent je pratio Roberta Eisenmana i njegovu arheo loku ekipu, i volontirao u dvije istraivake ekspedicije, u sijenju 1989. i sijenju 1990. godine. Prva od njih bila je usredotoena na iskopavanja u pilji, otprilike dva kilometra juno od Kumrana, koja se nalazi oko 152 metra visoko na litici. Spilja sadri brojne prosto rije koje se prostiru barem 24 metra duboko u stijenu. Dio unutra njosti ima meki pod nainjen od palminoga lia i nabijenoga blata. Nije pronaen nijedan svitak, ali su otkriveni brojni predmeti iz eljeznog doba - vr, uljanica, i, to je neobino, jedna strijela i vrak strijele u savrenom stanju nakon 3000 godina. Ekspedicija je pokazala, po prvi put, da su barem neke od pilja u okolici Kumrana bile naseljene - ne samo privremeno, kao pribjeita tijekom kratkih razdoblja opasnosti, ve i na mnogo trajnijoj osnovi.

Druga je ekspedicija nastojala u to veoj mjeri istraiti obalu Mrtvog mora, juno od Kumrana, kao i tamonje litice. Svrha ovoga pothvata bila je sastavljenje popisa svih do sada neistraenih pilja, koje su mogle potaknuti kasnija opsena iskopavanja. Podijelivi se u male skupine, ekspedicija je pretraila nekih dvadeset i pet kilometara litice, ak se popevi na vrlet visoku 450 metara. Osim pilja, tamo su pronaeni ostaci umjetnih terasa i zidova, graevina za vodoopskrbu i navodnjavanje - to svjedoi o ljudskom naselja vanju i kultivaciji. Sve zajedno, locirano je 137 pilja koje su nekada bile nastanjene, te su podvrgnute preliminarnom ispitivanju bez isko pavanja. Od tih, 83 ih se pokazalo vrijednim sistematinoga iskopa vanja: one e postati sreditem buduih arheolokih aktivnosti. Od posebnog i revolucionarnog znaaja prilikom svake takve aktivnosti bit e novi sustav suvremenog zemaljskog radara pozna toga kao Subsurface Interface Radar (SIR). S Eisenmanom smo razgovarali o vjerojatnosti otkrivanja drugih pilja u blizini Kumrana i du obale Mrtvog mora, kao i pilja, prostorija, podruma, prolaza i/ili ostalih podzemnih struktura ispod ruevina samoga Kumrana. De Vaux, jedina osoba koja je poduzela neka iskopavanja na odnosnom lokalitetu, nikada nije tragao ni za im slinim, niti je ikada prodro ispod povrine. Pa ipak, gotovo da i ne postoji graevina onakve vrste kakvom se smatra Kumran, koja nema podzemnih prostorija, prolaza, tamnica ili tunela za bijeg. Opeprihvaeno je stajalite da neto slino doista mora postojati. No, za to e biti potrebno poduzeti mnogo opsenija iskopavanja, koja ukljuuju mnogo pokuaja, pogreaka a vjerojatno i neka oteenja lokaliteta. Zbog svega toga, izgledi da se neto pronae ispod Kumrana, inili su se, stoga, unaprijed osuenima na propast. No, ujesen 1988. godine, sluajno smo naili na novinski lanak koji je govorio o tajnom skrovitu koji je mogao biti od vanosti za ekspirijanske znanstvenike, otkrivenom ispod crkve blizu Straford-on-Avon-a. Ono to je u tome lanku nas zanimalo bila je injenica da se skrovite oito lociralo putem sustava podzemnog radarskog skeniranja, koje je izvela tvrtka iz june Engleske. Mogunosti koje nudi SIR pokazale su se uistinu uzbudljivima. Bio je to zemaljski ekvivalent brodskog sonara. Naprava je bila prenosiva. Kada se preko zemljita pokree stalnom brzinom, na rau nalu se pokazuje slika podzemnih oblika. Slika se dobiva slaganjem

toaka u kojima zemlja, stijena ili kakva druga gusta i vrsta tvar proputa zrak. Cijeli sustav pokazuje se, tako, idealnim za lociranje podzemnih pilja i pukotina. Ako nita drugo, on bi mogao registri rati slojeve oko 10 metara ispod povrine zemlje. U posebno dobrim uvjetima, mogao bi prodrijeti do dubine od 30 metara. Upravitelj tvrtke koja je izvodila radarska ispitivanja bio je spreman pomoi. On je, kako se ini, proitao sve knjige koje smo objavili, te ga je zaintrigirala mogunost da njegova oprema bude upotrijebljena u Kumranu. ak je izrazio elju da se pridrui ekspedi ciji i sam rukuje radarom. Kao rezultat njegove ponude, Eisenmanova se ekspedicija iz 1990. godine posebno usredotoila na biljeenje lokaliteta koji su zahtijevali radarsko istraivanje. Sada smo trebali ekati doputenje izraelske vlade da opremu unesemo u zemlju i upotrijebimo je u Kumranu. Svici s Mrtvog mora otkriveni 1947. godine, nisu bili prvi takvi drevni tekstovi koji su ugledali svjetlost dana u judejskoj pustinji. Doista, postoje izvjea iz 3. stoljea koji govore o takvim otkriima. Teolog Origen, jedan od ranocrkvenih otaca, navodno je i sam pronaao jedan takav tekst. Prema crkvenom povjesniaru Euzebiju, Origen je pronaao nekoliko razliitih verzija starozavjetnih teksto va, od kojih su neki bili mnogo godina izgubljeni. Za njega je reeno da ih je istjerao iz njihovih skrovita i donio ih na svjetlost dana. Jedna verzija psalama, kazuje nam Origen, bila je pronaena kod Jerihona, u vru, za vladavine Antonina, Severova sina, Ovaj nam podatak omoguuje da otkrie datiramo u vrijeme izmeu 211.i 217. god. posl. Kr. Jo intrigantnije je pismo iz vremena neposredno prije 805. godine, koje je Timotej, patrijarh Seleukije, uputio drugome kleriku: Od vjerodostojnih smo idova... koji su podueni kranskoj vjeri... saznali da su prije deset godina u pilji kraj Jerihona bile pronaene neke knjige... pas jednoga arapskog lovca slijedio je neku ivotinju do pilje, ali se nije vratio. Arapin je poao za njim i pronaao malu pilju u kojoj je bilo mnogo knjiga. Arapin je otiao u Jeruzalem i o tome izvijestio idove, koji su, zatim, pristigli u velikom broju i pronali knjige Staroga zavjeta pisane na hebrejskom. Kako je ovjek

koji mi je to ispriao bio uen... upitao sam ga o mnogim dijelovima Novoga zavjeta koji svoje podrijetlo imaju u Starome zavjetu, no koji se tamo ne mogu pronai... Rekao je: oni postoje i mogu se pronai u knjigama iz pilje... Slina su se otkria dogaala i dalje, tijekom stoljea, sve do dana njih dana. Jedno od najuvenijih jest ono iz devetnaestog stoljea, Mosesa Williama Shapire, trgovca starinama iz Jeruzalema. Godine 1878., Shapira je uo za neke Arape koji su, bjeei od vlasti, potraili utoite na podruju koje danas pripada Jordanu, na istonoj obali Mrtvog mora. Ovdje, u pilji kod Wadi Mujiba, odmah preko puta En Gedija, na drugoj strani obale, oni su pronali brojne stare krpene smotuljke koje su rastvorili u nadi da e otkriti neto drago cjeno. Pronali su samo mnogo svitaka od tamne koe. Jedan od Arapa ponio ih je sa sobom, te je kasnije tvrdio da su mu svici donijeli sreu. To je, kako se govorilo, bio razlog zbog kojeg ih nije elio prodavati, ili razlog za povisivanje cijene. Shapira, koji je prodavao starine europskim kolekcionarima i muzejima, bio je zaintrigiran. Od eika koji mu je bio prijatelj, uspio je kupiti ono to se inilo itavim korpusom rukopisnog materijala. Bilo je to petnaest vrpci pergamenta, od kojih je svaka bila iroka 9 a dugaka oko 18 centimetara. Nekoliko je tjedana Shapira prouavao materijal, i konano doao do zakljuka da je u svojim rukama drao drevnu verziju Ponovljenog zakona, koja se umnogome razlikovala od priznatog biblijskog teksta. Godine 1883., nakon brojnih posjeta i savjetovanja sa strunja cima, Shapira je fragmente svojih svitaka donio u London. Bio je oekivan s velikim uzbuenjem, o emu su nairoko pisale novine. Britanski strunjaci proglasili su svitke izvornima, a njihove je prije vode objavio The Times. Premijer, William Gladstone, pregovarao je sa Shapirom o njihovoj moguoj kupnji. Oigledno se radilo o iznosu od, u ono vrijeme nevjerojatnih, 1 milijun funti. Francuska je vlada na drugu stranu Kanala poslala uglednoga znanstvenika, jednog od Shapirinih starih neprijatelja, kako bi ispitao fragmente i sastavio izvjee. Shapira nije dopustio Francuzu da izbliza pogleda materijal ili da ga dodiruje, te je ovaj uspio samo letimino pogledati dva ili tri fragmenta. Na kraju je, zbog Shapirine nepopustljivosti, proveo dva dana promatrajui dva fragmenta koji su

bili izloeni pod staklom, dok su ga neprekidno ometali drugi posje titelji muzeja. Iz prkosa ili opravdane ogorenosti, Francuz je konano fragmente proglasio krivotvorinama. Ne potrudivi se ispitati stvar dublje, i ostali su znanstvenici usvojili jednaki zakljuak, te se itava pria ubrzo pretvorila u farsu. Shapira je bio uniten. Odbaen i osra moen, ubio se u hotelskoj sobi u Rotterdamu, 9. oujka, 1884. godine. Fragmente njegovih svitaka kupio je londonski trgovac starim knji gama za 10 funti i 5 ilinga. Od tada do danas, svicima nema ni traga ni glasa - iako se jo uvijek mogu pojaviti na neijem tavanu ili meu stvarima kakvoga privatnog kolekcionara. Posljednji pokuaji da im se ue u trag pokazali su kako su svici, zajedno sa stvarima jednog preprodavaa starina, moda otili u Australiju. Brojni moderni strunjaci - ukljuujui i Allegra, koji je posebnu pozornost posvetio Shapirinim svicima - prilino su uvjereni u izvor nost fragmenata. Da su oni bili otkriveni u ovome stoljeu umjesto u prolom, drao je Allegro, zasigurno bi se pokazali jednako vrijed nima poput materijala pronaenog u Kumranu. No, u kasnom devet naestom stoljeu, sujete, akademski ugledi i prikriveni interesi, bili su vie-manje jednaki dananjima. Kao posljedica, neto od mogue neprocjenjive vrijednosti bilo je, gotovo sigurno, nepovratno izgu bljeno. I pored toga, nastavljeno je s otkriima poput Shapirinih. Tako nam je, primjerice, sedamdesetih godina, kada smo o svicima s Mrt vog mora i slinim dokumentima posjedovali tek povrne informacije, iz Pariza telefonirao prijatelj, skuplja starina. Zatraio je od nas, a posebno od Michaela Baigenta, koji se profesionalno bavio fotogra firanjem, da se sastanemo s njim u Londonu, u jednom restoranu u blizini Charing Crossa. Od Baigenta je zatraio da ponese svoj fotoaparat i dri ga skrivenog. Naega je prijatelja Baigent naao u drutvu trojice ljudi amerikog kolekcionara, palestinskog preprodavaa i jordanskoga inenjera. Otpratio ih je do oblinje banke, gdje su uli u jednu malu privatnu prostoriju i tamo izloili dva drvena sanduka, od kojih je svaki bio zakljuan s tri brave. Ne znamo to se u njima nalazi, rekao je jedan od slubenika banke. Ne elimo ni znati to je u njima. Slubenici su zatim otili, ostavivi Baigenta i njegova etiri prijatelja zakljuane u sobi.

Obavljen je telefonski razgovor s Jeruzalemom odakle je stigla neka vrsta doputenja. Jordanski je inenjer zatim izvadio hrpu klju eva i zapoeo s otvaranjem sanduka. U njima se doslovno nalazilo na stotine araka od tankoga kartona, od kojih je svaki sadrao (zalijepljene ljepljivom vrpcom!) oko dvanaest fragmenata na starom pergamentu i/ili papirusu. Fragmenti su, oito, unutra stajali podue vrijeme, a potjecali su iz brojnih i razliitih izvora, i pisani na neko liko razliitih jezika - aramejskom, hebrejskom, grkom i arapskom. Kako se i moglo oekivati od ovako eklektikog i nasumino priku pljenoga materijala, nije ba sve bilo od vrijednosti. Mnogi su se fragmenti kasnije pokazali bezvrijednima - rauni i dokumenti starih trgovakih transakcija koji su moda bili izvueni iz neke prastare kutije za otpatke. No, osim njih, bilo je i drugih fragmenata. Zbirka je stigla u London putem tajnog trita svicima koje je cvjetalo u Jeruzalemu i Betlehemu tijekom pedesetih i ezdesetih godina, a iz Izraela je iznesena tijekom, ili neposredno nakon rata 1967. godine. Navodno se sada nudi jednoj neimenovanoj europskoj vladi, za, kako se doznaje, iznos od 3 milijuna funti. Baigent je zamo ljen da naini odabir fotografija, koje su trebale biti izloene kao pri mjeri fragmenata od vrijednosti. Nainio je otprilike stotinu fotografija, no, ovdje je bilo na stotine araka i oko dvije tisue fragmenata, od kojih su mnogi bili prilino veliki. Prolo je vie od dvanaest godina nakon ovoga dogaaja, no, mi nismo saznali to se dalje dogodilo sa zbirkom. Ako je kupnja doista bila ugovorena, uinjeno je to vrlo tiho, bez uplitanja javnosti. Mogu e je i to da se zbirka i dalje nalazi u londonskoj banci, ili u nekom slinom trezoru negdje drugdje, ili, pak, meu vrijednostima nekog privatnog preprodavaa. Transakcije poput one s kojom smo i mi bili povrno upoznati, pokazale su se. kako smo saznali, nimalo neuobiajenima. Tijekom osamdesetih, nae nas je istraivanje uvuklo u zamrenu mreu preprodavaa starina i kolekcionara, upletenih u podzemnu trgovinu svicima. Ova je mrea meunarodna i moe se usporediti s onom koja se bavila trgovinom slikama ili draguljima. Mogue je smjesta stvoriti na stotine tisua funti i izvriti njihov transfer na temelju pukoga stiska ruke. Dva su imbenika dovela do razbijanja podzemnog trita svici ma. Jedan je bila akcija Yigaela Yadina i izraelske vojske, neposredno

nakon rata 1967. godine, kada je trgovac imena Kando bio zadran na ispitivanju i prisiljen da otkrije skrovite Hramskog svitka. Nije udo da je ova akcija poremetila postojee primirje i uvrstila duboko nepovjerenje meu izraelskim i arapskim preprodavaima. Kao posljedica, veliki dio materijala kojeg su pronali beduini, a koji bi, inae, preao u izraelske ruke, sada je pronaao svoj tajni put do Amana ili Damaska, ili ak jo dalje, na Zapad, preko Turske ili Libanona. Drugi udarac podzemnoj trgovini svicima bio je zakon donesen u krilu UNESCO-a, prema kojemu sve starine prokrijumarene iz zemlje moraju biti vraene u mjesto svoga podrijetla. Zakon je imao retroaktivno djelovanje, zbog ega pojedinci, koji su uloili velike iznose u rukopisni materijal, ili se, pak, nadali da e pribaviti takve iznose njegovom prodajom, nisu mogli riskirati da svoje posjede javno obznane. Kao posljedica, zakon je tajni promet svicima potjerao jo dublje u podzemlje - i, naravno, prouzroio dramatian uspon cijena. Kako djeluje podzemna trgovina svicima? Veliki dio odvija se pod nadzorom odreenih obitelji, vjetih u trgovini starinama, koje pribavljaju mnoge starine u zakonitoj prodaji u Izraelu i inozemstvu. Tijekom posljednjih pedeset godina, ove su obitelji stvorile vlastite obavjetajne mree, koje blisko surauju s beduinima i upoznate su s najnovijim glasinama, aputanjima, legendama i navodnim otkriima od vanosti za staretinare. Kada se locira neko potencijalno bogato nalazite, zemljite se iznajmljuje na godinu dana, a na njemu se podie veliki crni beduinski ator. Nou se ispod toga atora provode iskopavanja. Kada se iskopaju sve vrijedne starine, ator se sklapa, a njegovi stanovnici odlaze dalje. Slino se dogaa i u gradovima, posebice u Jeruzalemu, koji se pokazao osobito plodnim podrujem. Lokaliteti se iznajmljuju na kratko vrijeme, a ako je potrebno, i kupuju. Ako na njima nema kua, tada e se one izgraditi. Stanovnici e zatim vriti iskopavanja od podruma do leita stijene. Takvim je postupcima mnogo rukopisnoga materijala pronalo svoj put u ruke privatnih kolekcionara i investitora. Ovaj materijal u potpunosti zaobilazi svijet slubene arheologije i biblicistike. Doista, svijet slubene arheologije i biblicistike esto puta i ne zna da on postoji. lanovima akademske zajednice nije poznato da u ovome trenutku postoji velika koliina kumranskoga materijala, kao

i onoga s njim u svezi, koji se nalazi u posjedu kolekcionara ili je, pak, na prodaju. Mi sami znamo za brojne takve fragmente. Znamo, primjerice, za dobro ouvani prijepis jednoga kumranskog teksta, nazvanoga Knjiga Jubileja, i za mnotvo pisama koja je napisao imun bar Kohba. Postoje i prilino dobro utemeljeni razlozi zbog kojih bismo mogli povjerovati da takoer postoje i drugi dokumenti dokumenti od jo veega znaaja, potpuno jedinstveni, o kojima svijet znanosti i ne sanja. Tijekom sljedeih nekoliko godina moe se oekivati vrlo znaajan razvoj dogaaja, i to u tri pogleda. Kao prvo, to je sam kumranski materijal. Sada, kada je itav njegov korpus postao dostupan, neovis ni znanstvenici, bez predrasuda, bez nasilja i bez skrivenih interesa koje treba zatititi, mogu slobodno prionuti na posao. Pravovjernost tumaenja meunarodnog tima ve je poela trpjeti napade; a, kako je pokazala ova knjiga, navodni arheoloki i paleografski dokaz kojim on podupire svoje stajalite nee izdrati daljnje kritike. Oekujemo, stoga, radikalnu, temeljitu reviziju postupaka kojima su ustanovljeni datumi nastanka brojnih, posebno vanih tekstova. Kao rezultat, ve poznati materijal dobit e novi smisao, a iznjedrit e se i novi, protumaen na nain koji bi, prije samo nekoliko godina, bio smatran neprihvatljivim. U isto vrijeme, svaka ekspedicija koju u Kumranu i na obalama Mrtvog mora poduzimaju Eisenman i njegovi kolege, ini realnom mogunost da svjetlost dana ugleda i potpuno novi materijal. Ovo e se pokazati jo vjerojatnijim pogotovo sada, kada je izraelska vlada odobrila uporabu Subsurface Interface Radar sustava. Na kraju, postoji tajno trite svitaka, koje u bilo kojemu trenu tku moe izbaciti neto od iznimnog znaaja - neto to se do sada dralo u tajnosti, i konano puteno u javnost. Kao to smo ve rekli, takav materijal doista postoji. Pitanje je jedino da li e i kada, oni u ijemu se posjedu nalazi, odluiti da to i obznane. Bez obzira na to odakle bi novi materijal mogao izniknuti, usko ro bi se trebala pojaviti svjea, i, u nekim sluajevima, vrlo vana otkria, koja e baciti novo svjetlo na biblijsku povijest, karakter drevnoga judaizma, te izvore kranstva, ali i islama. Ne treba, naravno, oekivati otkrie koje e sruiti Crkvu, ili bilo to tako apokaliptinih razmjera. Konano, Crkva je danas manje religiozna

negoli drutvena, kulturna, politika i gospodarska institucija. Njezi na stabilnost i sigurnost poiva na imbenicima prilino odvojenima od vjere, doktrine i dogme koju promie. No, neki ljudi bi se, u svakom sluaju, nali u iskuenju i propitkivali da li bi Crkva - kao institucija tako oito popustljiva, pristrana i nepouzdana u vlastitoj znanosti i vlastitoj verziji svoje povijesti i izvora - trebala smatrati tako pouzdanim i vjerodostojnim autoritetom u svome pristupu takvim kljunim suvremenim pitanjima kao to su prenaseljenost, kontrola raanja, poloaj ena i sveeniki celibat. Meutim, znaaj kumranskih tekstova ne poiva samo u mogunosti da budu izvorom neugodnosti za Crkvu. Stvarni znaaj kumranskih tekstova poiva i u onome to nam mogu ispriati o Svetoj Zemlji, tome tlu koje je, tijekom mnogih stoljea, bilo okrutno natapano ljudskom krvlju, prolivenom u ime sukobljenih bogova ili, da budemo precizniji, ne ba razliitih verzija istoga Boga. Moda e nam dokumenti, koji tek trebaju biti otkriveni, rei neto vie o razmjerima i besmislenosti nae vlastite ludosti - posramiti nas i natjerati, barem u nekom smislu, da se okrenemo razumu. Svici s Mrtvog mora pruaju nam novi pogled na tri velike religije roene na Srednjem Istoku. Razlike meu njima nisu toliko velike koliko su to njihove meusobne slinosti, i to ih vie prouavamo, to e nam uoljivije biti da potjeu iz sutinski istoga izvora, te, ako ga ne smatramo posljedicom nesporazuma, da jaz meu njima ne proizlazi toliko iz duhovnih vrijednosti koliko iz politikih razloga, pohlepe, sebinosti i drskih i svojevoljnih tumaenja. Judaizam, kranstvo i islam, sada su opsjednuti ponovnim uzdizanjem fundamentalizma. eljeli bismo vjerovati - iako je previe tome se nadati - da e vee razumijevanje njihovih zajednikih korijena pomoi u nadilaenju predrasuda, licemjerja, netolerancije i fanatizma kojemu je funda mentalizam tradicionalno sklon. 17. sijenja, 1991. 13. listopada, 1991.

O autorima
Michael Baigent je diplomirao na sveuilitu Christchurch u Novom Zelandu. Richard Leigh je, diplomiravi na sveuilitu Tufts u Bostonu, nastavio kolovanje na poslijediplomskim studijima na ikakom Sveuilitu, te sveuilitu Stony Brook, u dravi New York. Autori su knjiga The Holy Blood and The Holy Grail (Sveta krv, sveti gral), The Messianic Legacy (Mesijansko naslijee) i The Temple and the Lodge (Hram i loa).

Solomon Schecter okruen sanducima s rukopisima koje je 1896. godine pribavio iz kairske geniza-e i donio ih u Cambridge.

- Primjerci rukopisnih fragmenata kupljenih od beduina nakon njihove identifikacije i slaganja. Samo nekoliko od tisua takvih fragmenata mogue je precizno sastaviti.

- Kumranske ruevine tijekom jednog iskopavanja predvoenog ocem de Vauxom i Geraldom Lankesterom Hardingom.

- Profesor H. Wright Baker iz Sveuilita u Manchesteru razrezuje Bakreni svitak na dijelove kako bi mogli biti prevedeni. Pokazalo se da Bakreni svitak sadri popis blaga iz jeruzalemskoga Hrama. - Neotvoreni Bakreni svitak, pronaen 1952. godine u pilji 3, slomljen na dva dijela.

lanovi meunarodnog tima rade na fragmentima svitaka u Scrolleryju

Svitak Psalama iz pilje 11 prije odmotavanja.

- Peat pronaen u kumranskim ruevinama. Zanimljivo, na njemu se nalazi ime vlasnika, Josip, na grkom jeziku, a ne na hebrejskom ili aramejskom.

Kumran, vapnenake terase. Fotografija je snimljena s ruevina koje gledaju na zapad, prema judejskim brdima, sa piljom 5 sasvim lijevo i dva otvora pilje 4 odmah desno. Izvorni ulaz u pilju 4 moe se vidjeti iznad otvora na desnoj strani.

-Gore- Ruevine Kumrana. pilje 4 i 5 mogu se vidjeti na kraju najblie erodirane litice. <--- Unutranjost pilje 4 u Kumranu, gdje je 1954. godine otkriveno najvie fragmenata. Iz pilje 4 je izneseno oko 800 razliitih svitaka. -Sljedea- Pogled na kumranske ruevine s utvrene kule. Vide se ostaci kovanice oruja, krunoga oblika, lijevo se vidi dio odvoda.

Ostaci glavnoga vodenog puta koji vodi u kumransku zajednicu. Lokalitet ima sloeni sustav navod njavanja koji se, nakon godinjih padalina, opskrbljivao vodom iz Wadija, iza ruevina. Spremnik u pustinjskom tlu na stjenovitim terasama u blizini kumranskih ruevina. Kontrola i pohrana vode bile su kljune za preivljavanje takve zajednice.

Opskrba vodom u Kumranu ovisila je o ovome vodenom tunelu koji prolazi kroz vrstu stijenu na litici. Voda se prikupljala u Wadiju i usmjeravala kroz ovaj tunel. Izlaz iz vodenoga tunela. Odavde je voda otjecala kanalom koji vodi do samoga naselja.

Nekoliko od otprilike 1200 grobova prekrivenih kamenjem, neto istonije od ruevina. Poredani u smjeru sjever-jug, protivno uobiajenoj idovskoj praksi, grobovi su, ini se, bili jedinstveni za zajednicu kumranskoga tipa. Malobrojni su grobovi otvoreni, a u njima pronaeni ostaci mukaraca, ena i djece.

- Otprilike dvanaest grobova kumranskoga tipa, poredanih u smjeru sjever-jug, otkriveni su oko osamnaest kilometara juno od Kumrana, u En el-Ghuweir. Oigledno je i na ovome lokalitetu bilo naselje. pilje u Wadiju i litice u pozadini mogle su sluiti za pohranu iste vrste svitaka kao i onih pronaenih kod Kumrana. - Ruevine naselja kod En el-Ghuweir, nedaleko grobova. Ruevine datiraju iz vremena Herodijade.

- Piramidalno brdo kod Gamle u Golanu, gdje je stajala posljednja citadela. Ovdje je 10. studenog 67. godine 4000 zelota poginulo borei se s Rimljanima, a jo ih je 5000 poinilo samoubojstvo skaui preko litice. Svici s Mrtvog mora pruaju uvid u razlog koji lei u pozadini ovakvih masovnih samoubojstava. - Ruevine Masade gdje je u to doba 1.000 zelota - mukaraca, ena i djece - odabralo samoubojstvo radije negoli da padnu u ruke Rimljana.