Ono što mi znamo je samo jedna kap,

ono što ne znamo je ocean.

I.Newton

Newton je bio prvi čovjek koji je ukazao na činjenicu da isti zakoni

upravljaju zemaljskim gibanjima, ali i gibanjima planeta. Newtonovo se ime
veže uz 'znanstvenu revoluciju' i napredak heliocentričnog sustava, a dodatno
je matematički pojasnio i Keplerove zakone – proširio ih je idejama o
putanjama koje nisu nužno eliptične, već mogu biti hiperbolične ili
parabolične. Bio je zagovornik teorije da se svjetlost sastoji od čestica, a prvi
je uočio da se bijela svjetlost sastoji od svih ostalih – vidio je to promatrajući
rasipanje bijele svjetlosti na prizmu. Bio je to pravi mali šok jer je time
Newton opovrgnuo tvrdnju Rogera Bacona koji je u 13. stoljeću tvrdio da ostale boje spektra
dodaje sama prizma. Newtonov genij se nije tu zaustavio – on je izveo pojam koji danas
zovemo Newtonov zakon hlađenja. Opisao je, naime, fiziku hlađenja tijela u zraku. Otkrio je
tzv. 'binomni teorem' i principe zakona sačuvanja momenta i kutnog momenta. Bavio se još i
proučavanjem brzine zvuka u zraku, a dao je i naznake o teoriji nastanka zvijezda!

Životopis
Sir Isaac Newton je rođen 25.prosinca 1642. godine, a umro 20. ožujka 1727. godine (po
Julijanskom kalendaru koji je u to vrijeme bio u uporabi u Engleskoj). Prema današnjem,
Gregorijanskom kalendaru, Newton je rođen 4. siječnja, 1643., a umro je 31. ožujka 1727.
godine. Newtonova majka uskoro se preudala pa je o malom Isaacu skrbila baka. Još dok je
pohađao osnovnu školu, Isaacov ujak William Esconty uočio je kako njegov nećak nije običan
dječak već da posjeduje nesumnjive crte izuzetne nadarenosti. Newton je veoma rano pokazao
i vještinu u izradi raznovrsnih naprava kojima je zarađivao i svoje prve honorare. Umjesto da
s vršnjacima uživa u dječijim nepodopštinama mali Isaac je konstruirao mehaničke lutke,
fenjere kojima je plašio praznovjerne seljake, drveni sat koji se sam navijao...

Srednju školu završio je u gradiću Granthem. U Garntham Grammar School odmah postaje
najboljim učenikom generacije. Tamo ulazi u prvu ozbiljniju vezu – s kćerkom lokalnog
apotekara, gospođicom Storey. No, kada je napunio 19. godina, Newton odlazi na studij u
Cambridge, te zaboravlja romansu s gđicom Storey. Kroničari bilježe kako je Newton sa
sjetom i toplim sjećanjima pamtio svoju ljubav Storey, ali ona mu je bila prva i zadnja ljubav
u životu. Gospođica Storey nije ostala sama – mlada dama se vrlo brzo udala. Završivši
srednju školu Newton se, po preporuci svog ujaka upisuje na Cambridge kao najsiromašniji
student. Stoga je morao raditi teške poslove kako bi zaradio za život i školovanje. Sveučilište
je rangiralo svoje studente. U samom početku Newton je bio zadnji na rang listi, ali se
vremenom, talentom i znanjem izdvojio i nametnuo. Po dolasku u Trinity College,
Cambridge, Newton shvaća da se sva predavanja temelje na Aristotelovoj filozofiji te se on
samoinicijativno okreće naprednijim filozofskim gledištima tog vremena i čita Descratesa
(Kartezija), Kopernika, Galileja i Keplera. Godine 1665. otkriva binomni teorem i počinje
raditi na matematičkom aparatu koji kasnije postaje Diferencijalnim računom. Nakon diplome
koju stječe 1665. godine, Sveučilište se zatvara zbog kuge koja vlada u to vrijeme. U to se
periodu, od 1664. do 1666. godine, Newton, preselivši u rodno selo Woolsthorpe, mogao na
miru udubiti u svoje zamisli vezane za mehaniku i dinamiku i tako postaviti temelje svom
životnom djelu. Newton je tih godina radio tako intezivno da se skoro razbolio.

„1666. g. dvadesettrogodišnji Newton bio je student..

Kad ga je izbijanje
neke zaraze prisililo da provede cijelu godinu u dokolici,
u izoliranom
selu Woolsthorpe gdje se rodio. Tu se pozabavio
pronalaženjem
diferencijalnog i intergalnog računa, došao je do
ključnih otkrića o
prirodi svjetlosti i postavio temelj općoj teoriji
gravitacije.“
Sagan, Cosmos
Nakon što je kuga minula Newton se vratio u Cambridge gdje je 1669. na mjestu profesora
matematike naslijedio svog učitelja Isaaca Barrowa. Prvo je predavao optiku, a potom i druge
predmete među kojima se našao i zemljopis. Čak je objavio i jedan udžbenik zemljopisa.

„Nikada nisam imao prilike vidjeti ga da se odmara Ili

nečim zabavlja, ili da izjaše pa ode malo na zrak, nikada
nije krenuo u šetnju, nikada nije otišao na
kuglanje ili neku drugu vježbu. Smatrao je izgubljenim
sve one rijetke sate kada nije bio zaposlen svojim
studijama koje su mu bile toliko važne da je sobu
napuštao gotovo samo onda kad je imao termine (za
predavanja)...
... Na žalost, na njegovim predavanjima bilo je malo
slušalaca, a još manji broj njih ga je razumio tako da mu
se često dogadjalo da zbog izostanaka slušaoca predaje
zidovima..“
(svjedočenje Newtonovog sluge,
Sagan, Cosmos)
U Kraljevsku akademiju Newton je primljen na osnovi teleskopa kojim je promatrao
Jupiterove satelite. Teleskop je izradio sam Newton pokazavši tako savršeno poznavanje
složenih tehnoloških postupaka od kojih je najsloženiji bio brušenje ogledala. Izbor u
Akademiju donio je Newtonu i prvi sukob i to s fizičarem Robertom Hookom. S Newtonom
se sporio zbog teorije svjetlosti. Za razliku od Hooka, Newton je, kao rijetko koji znanstvenik,
bio nesklon iznošenju svojih ideja u javnost prije njihove konačne obrade. Za njega je bilo
sasvim prirodno utrošiti 20 godina za neki posao. Druga, čuvenija, Newtonova svađa jeste ona
s Leibnizom. Newton je neovisno o Leibnizu razvio teoriju diferencijalnog računa, a koristili
su i drugačije oznake. Premda je bi Newton bez sumnje bio genijalan um, posljednjih 25
godina svojeg života je proveo u svađama s Leibnizom kojeg je optuživao za plagijarizam.
Newton je žudio otkriti ono što se zove materia prima (prvobitna materija), kako bi na taj
način imao "sve". Nije se zadovoljavao samo objašnjavanjem ustrojstva svijeta. Nije se
zadovoljavao pasivnim promatranjem i bilježenjem onoga što jeste takvo kakvo jeste; od
prvog dana stvaranja žudio je za samim stvaranjem, za mijenjanjem kako bi mogao reći:
Otkrio sam sve. Hypotheses non fingo (Ne izmišljaj hipoteze) - bijaše njegova čuvena deviza
koju nije napuštao do kraja života. Za sve je tražio logična objašnjenja, u eksperimentu.

Philosophiae Naturalis Principia Mathematica (poznata i pod

naslovom Principia) je najveće Newtonovo djelo, objavljeno
je 1687. uz ohrabrenje i financijsku pomoć Edmonda Halleya
(istog onog Halleya koji je otkrio komet koji danas po njemu
nosi ime). U Principiai Newton izlaže 3 zakona gibanja koji
su ostali neizmijenjeni više od 200 godina nakon objave. U
tom djelu prvi put upotrebljava latinsku riječ «gravitas» i
uvodi pojam gravitacije. Čak štoviše, Newton hrabro definira
Opći zakon gravitacije. Objavom Principiae, Newton postaje
međunarodno poznat i priznat. Zahvaljujući tom njegov se
krug prijatelja i poznanika širi, a osobito se ističe njegovo
prisno prijateljstvo s švicarskim matematičarom Nicolas Fatio
de Duillierom s kojim se intenzivno družio sve do 1693.
godine. Kraj ovog prijateljstva je Newtona teško pogodilo –
doživio je strašan živčani slom.

Newtonova tajanstvenost, šutnja i strpljiv rad mogli su imati i kobne posljedice po njegov
život, kada se 1690. godine zapalio njegov radni kabinet, odnosno rukopisi na njegovom
radnom stolu. U tom besmislenom požaru koji je čini se izazvala mačka oborivši svijeću,
izgorili su neki Newtonovi rukopisi. U njima su bili zapisani njegovi radovi vezani uz kemiju
i knjiga o prelamanju svjetlosti. U tim rukopisima nalazili su se i ogledi kojima se Newton
bavio 20 godina, ogroman empirijski materijal kakav nije bilo moguće više prikupiti, pa je
razumljiv njegov očaj nad prizorom uništenog truda. Tri godine bio je na opasnom putu ludila,
s trenucima potpune neuračunljivosti ali se ipak izvukao iz takvog stanja. Navodno mu je u
pronalaženju izlaza s tog puta pomogla i njegova ljupka nećakinja po nagovoru filozofa
Locka, velikog Newtonovog prijatelja.
Newton je bio čovjek duha, zaboravljao je na hranu i san kada je radio. Probudivši se, dugo je
sjedio u noćnoj košulji na rubu kreveta i razmišljao. Smatrao je kako nakon sna mozak
najbolje radi, oslobođen zagađenja. Istog mišljenja bio je i Descartes. Newton je mnogo
godina bio i zastupnik u britanskom parlamentu, gdje je uporno šutio osim u nekoliko
iznimnih slučajeva kada je digao svoj glas u korist autonomnosti znanosti i Cambridgea.
Njegova slava bila je tolika da se preko njegovih riječi nije moglo lako preći. Također je bio
dopisni član Francuske akademije, a francuski kralj čak mu je nudio mirovinu. Njegovo
grandiozno djelo Matematički principi prirodne filozofije (Philosophiae nautralis principa
mathematica) izmijenilo je pogled na svijet, a mnogi znanstvenici citirali su ga kao Bibliju.
Počasti koje su mu iskazivane nije doživio nijedan Englez prije njega. U svojoj 54 godini
postao je upravitelj kovnice novca. Nama to danas izgleda krajnje besmisleno, ali taj položaj u
ono vrijeme bio je znak izuzetnog društvenog statusa.

Newton je poživio 84 godine, uglavnom u dobrom zdravlju. Izgubio je samo jedan zub, od
napornog gledanja u Mjesec oslabio mu je vid, kosa mu je rano osjedila, ali je ostala bujna do
posljednjih dana. Preminuo je 31. ožujka 1727. godine u Londonu. Iza Newtona ostale su
brojne, još poptuno neistražene, bilježnice sa tisućama kemijskih recepata. Uz njegov život i
rad vežu se brojne anegdote i priče koje nam otkrivaju njegov zanimljiv karakter.Najpoznatije
su anegdote s mačkama i večerom. Anegdotom o mačkama mu se pripisuje pronalazak otvora
sa poklopcem na ulaznim vratima, kako bi mačke mogle nesmetano ulaziti i izlaziti iz kuće.
Naime, Newton je imao dvije mačke: malu i veliku. Da bi omogućio svojim ljubimcima izlaz
i ulaz kad god žele, a da ga pri tome ne uznemiravaju u radu, on je napravio dva otvora: mali -
za malu mačku i veliki - za veliku mačku. U svojoj rasijanosti nije se sjetio da mu je veći
otvor dovoljan za obje mačke. Anegdota o večeri nam također govori o tome koliko je bio
udubljen u razmišljanja; jednom je Newton posjetio svog prijatelja dr. Stukleya kod koga je za
večeru bila pripremljena piletina. Mada je stol bio postavljen, te posluženo pečeno pile u
pokrivenoj posudi, Newton je izašao za trenutak do knjižnice, te je potpuno izgubio pojam o
vremenu i vjerojatno zaboravio na večeru. Nakon dužeg čekanja, dr. Stukey je podigao
poklopac, počeo jesti i konačno pojeo pile. Želeći se našaliti sa Newtonom, stavio je kosti u
posudu i poklopio je. Kada se Newton konačno vratio, ispričao se domaćinu, sjeo za stol te
podigao poklopac. Vidjevši ostatke u posudi, rekao je:”Oh, oprostite, ja sam potpuno
zaboravio da smo večerali.”

O Newtonovoj popularnosti i iznimno velikom doprinosu znanosti svjedoči i zanimljivost da

je izabran za najvećeg Britanca svih vremena u anketi BBC-a provedenoj 17.kolovoza
2003.godine.

Newton i optika
...Nakon nekoliko sati (promatranja Sunca u zrcalu)
doveo bih oči u takvo stanje da je bilo dovoljno da samo
bacim pogled na neki svijetli predmet pa da vidim
Sunce pred sobom, tako da se nisam usuđivao ni pisati
ni čitati;
da povratim sposobnost vida, zatvarao sam se po tri
dana u potpuno zamračenu sobu i na svaki način
nastojao odvratiti čak i misli od Sunca. Kad got bi mi
ono palo na um odmah bi mi pred očima zasjala
njegova slika premda sam bio u tami...

(Newtonovi zapisi iz studentskog doba)

Između 1670. i 1672. Newton je držao predavanja o optici. Tijekom ovog razdoblja,
proučavao je refrakciju svjetlosti, pokazivao je kako prizma bijelu svjetlost razlaže na cijeli
spektar, te da se uz pomoć leće i druge prizme taj spektar može 'vratiti' u bijelu svjetlost. Iz
svojeg je plodnog rada zaključio da će se svaki teleskop refraktor susresti s problemom
disperzije boja – potaknut tim problemom – Newton smišlja novu vrstu teleskopa – reflektor.
Kasnije su se razvile tzv. akromatske leće uz pomoć kojih je izbjegnuta pojava disperzije kod
teleskopa refraktora. Newton je vjerovao kako se svjetlost sastoji od čestica, dok su njegovi
suvremenici ali i fizičari koji su došli nakon njega radije prihvaćali teoriju u kojoj se svjetlost
smatrala valnim fenomenom. Razloge treba tražiti u činjenici da u to vrijeme nije bilo
eksperimenata kojima bi se jednostavno i nedvosmisleno pokazala čestična narav svjetlosti.
Premda je Newtonova ideja o česticama (korpuskulama) svjetla bila hrabra, s današnjeg
kvantnog stanovišta dualne prirode svjetlosti, njegove korpuskule nemaju previše veze s
fotonima.

Newtonovi zakoni
Newtonovi zakoni su skup od osnovna tri zakona klasične fizike.Oni opisuju vezu između
kretanja tijela i sila koje djeluju na tijelo. Ovi zakoni čine temelj klasične fizike.

PRVI NEWTONOV ZAKON - ZAKON INERCIJE

- Svako tijelo zadržava stanje mirovanja ili ravnomjernog pravocrtnog kretanja, sve dok
drugo tijelo svojim djelovanjem ne promjeni to stanje.

DRUGI NEWTONOV ZAKON - ZAKON SILE

Ovaj zakon opisuje činjenicu da je promjena kretanja (ubrzanje) nekog tijela moguća
jedino djelovanjem sile i povezuje silu koja djeluje na tijelo sa masom tijela i ubrzanjem
kojem je tijelo izloženo.
Jačina sile koja djeluje na tijelo i daje mu ubrzanje jednaka je proizvodu mase tijela i
ubrzanja.

F - sila; m - masa; a - ubrzanje. SI jedinica za silu je njutn (N).

TREĆI NEWTONOW ZAKON - SILA AKCIJE I REAKCIJE

- Ako jedno tijelo djeluje silom na drugo, onda i drugo tijelo djeluje na prvo silom iste
jačine ali suprotnog smjera.

Djelovanje jednod tijela na drugo je akcija, a protiv djelovanje drugog tijela je reakcija.

Newton-ov zakon gravitacije

Priča kaže kako je Newton, odmarajući se i pomalo dangubeći, sjedio

u debelu hladu zrele jabuke kad mu je, iznenada, pala jabuka ravno
na glavu. Njemu se u tom času upali lampica i on shvati da Zemljina
gravitacija privlači svako tijelo koje se u njoj nalazi. I, eto, Newtnova
zakona!
Djelovanje sile teže u svemiru objasnio je 1687. u svojoj knjizi
"Principia". Danas je uobičajeno da se ova sila naziva "Gravitacija", a pojam "sila teža"
odnosi se na gravitacijsku silu planeta Zemlje u blizini njene površine.
Proučavajući silu težu Newton je došao do zaključka da je ona samo jedna manifestacija
općenitije sile koja se proteže kroz cijeli Svemir. Ovu općenitu silu nazvao je Gravitacija i
njeno djelovanje formulirao u obliku poznatog Newton-ovog zakona gravitacije:

m1m2
F = G---------
r2
F je iznos sile izmedu dva tijela čije mase su m1 i m2. Obje mase osjećaju istu silu, koja
ih vuće prema onoj drugoj masi (sila dakle uvijek djeluje u smjeru spojnice dviju masa!), u
skladu s trećim Newton-ovim aksiomom. Sila je uvijek privlaćna i proporcionalna je umnošku
masa dvaju tijela.
Popis literature:

Opća enciklopedija JLZ

L . Lederman, D. Teresi: Božja čestica

www.moljac.hr/biografije/newton.htm

www.ffri.hr/~jurdana/Newton.pdf

dominis.phy.hr/~alistes/RUNA/zadatak3.html

www.grad.hr/nastava/gs/zb1/node5.html

www.mathos.hr/~mbuzov/Newtonovi%20zakoni.htm

www.irb.hr/users/capan/Newton.ppt

hr.wikipedia.org/wiki/Newtonovi_zakoni_gibanja