Download as doc, pdf, or txt
Download as doc, pdf, or txt
You are on page 1of 2

Jesen moje omiljeno godinje doba.

. Ima na milione nijansi narandaste, ute, crvene ali ima tu i zelenih, pored toga oktobra je moj roendan i to jo vie popravlja moje raspoloenje. Iako znam da veina ljudi ne voli jesen ne slaem se sa njima. Volim sve ono to oni verovatno ne vole. Volim kiu ne jaku kiu, koja pravi poplave i tetu ve onu blagu, nenu, volim vetar koji mrsi kosu i golica lice, volim te oktobarske boje, od zlatno-ute, preko jarko narandaste i crvene do smeih i braon nijansi. Takoe tu je i voe slatko voe. Na hiljade jabuka, kruaka, dunja i grozdova koji kao da ekaju da ih neko ubere i sa slau pojede. Iako ponekad jesen zna da bude sumurna i hladna volim da vidim slanu na travi koja se presijava na jutarnjem suncu. Ponekad sakupim lie razliitih boja i crtam ih, senam a nekad ih bojim... Sa sestrom tokom hladnijih dana izaemo i posmatramo kako nam vazduh izlazi iz usta i noseva i izgleda kao para. Dok sam bila mala roditelji su mi govorili o kraljici jeseni, priali su mi prie o njoj. Ona dolazi u svojim zlatnim kolicima i arobnim tapiem ini da voe uzri, postane slae, sonije, kako svaki list oboji zasebno i kako se svaki put svaa sa snenom kraljicom i princezom leta, tako da su i oni doprineli mojoj ljubavlju prema ovom godinjem dobu. Kada doe jesen takoe volim da budem da budem sama i posmatram svet oko sebe. Moda e neko misliti da neto nije u redu samnom, ali zaista, da li neko ikada zastane da pogleda ono to ga okruuje. Veini oi slue da gledaju samo da se ne bi spokatli, onima koji misle samo na svoj ivot svoj i niiji vie. Niko od njih ne zastane da pogleda oblake pred zalazak Sunca, te ruiaste, ljubiaste, modro plave i sive boje koje je priroda stvorila. Niko ne pogleda zvezde, te sitne takice koje mi vidimo a koje su tako lepe, niko ne pogleda cvee, ne pogleda i ne vidi ono to mu je pred nosem ali kad bude jarko eleo da to vidi moda nee moi i kajae se zbog toga. Ja gledam oblake, nebo, zvezde i cvee, ima puno stvari koje nisam videla i koje moda neu videti ali zadovoljna sam onim to imam ono to nemam, za njim neu plakati svi bi trebali da obratimo panju na ono to imamo jer ukoliko ga izgubimo videemo da nam je potrebno vie, mnogo vie nego to zapravo sada mislimo. Jesen mi donosi puno uspomena lepih i ne ba toliko lepih, neke od njih me ponekad raznee pa onda uzmem fotografije i gledam sebe srenu bez ikakvih misli koje bi kodile toj srei, nasmejano malo dete bez briga o tome da li e moi da popravi neku ocenu, da li e ukoliko je ne popravi moi da nastavi kolovanje... Jesen je godinje doba koje najvie volim i vrsto verujem da e tako i ostati bez obzira na sve drugo, uvek u voleti te oktobarske, jesenje boje, uvek u voleti ono to me okruuje, a uspomene uspomene su neto to niko nikada nee moi da mi oduzme

Daklem, Jesen je stigla u moju ulicu. Drvee je zaprepaeno. Jeste da je leto bilo kilavo i nervozno, ali liu niko nije najavio deset stepeni niotkuda. Na foto-tapetu prozora u dnevnoj

sobi vide se Kamniki Alpi, iji su vrhovi ve izdajniki pokriveni snegom. Ulicom, brzim korakom trikaju prolaznici, modno zbunjeni temperaturom. Gore jakne, a dole mrazom nakostreene dlake na nogama. Jutranji komijski klinci, oni dokolenski, tapkaju u obdanite zadundani u sve to se nalo u letnjoj garderobi. Obueni kao lukac, stiskaju smrznute pliane mede i krpene zeeve, kojima ui venu od nenajavljene hladnoe. Za njima cupkaju devojke, sa bubrezima i jajnicima na izvol'te, sa jaknicama iji nir nema ni pet zuba i koje bi se pravednije mogle zvati kaiem sa kapuljaom. Vesnik Jeseni u naoj maloj zajednici, prole noi, bio je mu. Za razliku od mene, koja sam se opremila sa dva ebeta, duksom i arapicamanikadnezna, mu se sportski, junaki ogrnuo letnjim ebencetom, dizajnerski vrlo osmiljenim, ali nebitnim za odravanje poeljne telesne temperature. U zla doba noi, bez buenja, instinkt za opstankom lansirao je mua, elegantnim utom, iz kreveta u orman. Usput je mu poruio ta se sruiti dalo, ostvarivi blizak kontakt sa zidovima i retkim nametajem, osvetljen samo zaprepaenim fluorescentnim pogledom prestravljenih maaka. Posle kratke borbe sa netraenom posteljinom, mu je stilom Braunovog redera dovukao za sobom takasti, normalno brani jorgan. Jesen mora da se koila od smeha, dok se mu, sve u snu, panino zamotavao, dok nije postigao izgled mutirane sarme. Ono to mi nedostaje u jesenjoj idili, koja oito umarirava u septembar, je topli miris peenja crvenih paprika. Miris u koji se zamotaju beogradska stepenita, koji ih zagreje i privremeno protera latentnu memlu starih zgrada. Ovde ga nema, jedini miris Jeseni je miris hladnog, koji se srozava sa planina i nagovetava skoru zimu. Od njega se lie jo bre guva i krcka. Samo u selima ledenom disanju planina se odupire omaman miris groa. To je vreme kada vorci, kao seme maka baeno iz ruke, nasru na pocrnele zrelou vinograde. Tada prolupaju klopotci, drveni uvari groa od ptiijih alavaca. Klopotci su kombinacija mlina i vetrenjae, sa preprekom za vrtee se letvice, ime se postie klepetava galama, koja u zasenak baca sve seoske torokue. Od tog neprestanog, bandrljivog zvuka, koji ni nou ne spava, ja lako pobrljavim. Zato kada vidim groe i na pijaci, doe mi da zapuim ui i izvinim se vlasniku vinograda na grenim mislima protivpravnog otuivanja njegove pokretne imovine, zvane groe. Kako je gladnim vorcima i ostalim naslednicima dinosaurusa, samo oni znaju. Ipak, ako postoji doba kada su ovi krajevi lepi, lepi do nestvarnog kia, to je Jesen. Slovenake planine, oupavele od leta, tada promene boju. Ni ledena jutra, ni hladni dani ne mogu nita toploj, zlaanoj boji uma, od koje i vazduh dobije zrelu, toplu boju. ume vie no ikad ponu da miriu na praistorijsku vlagu, lisnati tepih podiu glave peuraka, a bunje se okiti perlama crvenih i crnih kapljastih plodova. Nad umama prelivenim bojama od crvene do sunano ute, preko poludragog okera do braon okoladnih bombona, lebde snene kape planina, sa nebeskom plavom pozadinom, koja zri zajedno sa vazduhom, sve dok se jednog dana ne ukoi od velikih mrazeva i postane stakleno plava, kao led. Tada se i jesenje maglice, koje se pramenasto kae po drveu, pretvore u prvo inje, poeerivi kristalima medene, prezrele boje.

You might also like