Promemorija o (hrvatskoj) jezinoj politici u Bosni i Hercegovini

Objavljeno 22/11/2012 - ivanlovr

PROTIV POLITIKE SAMOOTUENJA Svima kojih se tie! Rastavna ili sastavna jezina politika u BiH? Cijelo jezino naslijedstvo Bosne i Hercegovine, svi knjievni i vanknjievni tekstovi napisani u njemu od samih poetaka, sva dananja govorna praksa i komunikacijska vrijednost toga jezika posjeduje uza sve nesumnjive etnokulturne razliitosti i visoki stupanj jedinstvenosti. Tu notornu injenicu poznaju jednako dobro i najobiniji njegovi govornici, kao i najupueniji strunjaci. Dalibor Brozovi, renomirani lingvist, koji je uz to bio specijalist za bosanske govore, tu je bosanskohercegovaku osobinu kratko i precizno definirao 1990. godine u lanku o jeziku u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije, ustvrdivi da je bosanskohercegovaki izraz najizrazitiji nosilac varijantske neutralizacije (varijante onodobni znanstveno-politiki eufemizam za hrvatski i srpski knjievni jezik, op. I. L.), te da je bosanskohercegovaki standardnojezini izraz (kojim se slue Hrvati, Muslimani, Srbi i drugi) ak izrazito nacionalno nehomogen. Od svih jednojezinih zemalja slavenskoga juga (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Srbija), BiH je, dakle, u govorno-jezinomu smislu najujednaenija. U usporedbi s time, na primjer, akavski, kajkavski i tokavski u Hrvatskoj ponaaju se gotovo kao razliiti jezici. Takvom stanju organskog jezika u Bosni i Hercegovini, oevidno, najmanje je prikladna politika striktne tronacionalne standardizacije i disjunktivne (rastavne) norme, koja poto-poto nastoji odrediti i propisati to je nae a to je tue, po naelu iskljuivanja: ili-ili. Tako se uvodi grubi politiki diktat nad ivom stvarnou jezika, kao i nad drugim aspektima sociokulturnoga ambijenta, to potie meusobno udaljavanje, proizvodnju artificijelnih razlika, stvaranje triju odvojenih i latentno suprotstavljenih, ideologijski fabriciranih slika povijesti i kulture, velianje etnikoga a njegovanje prijezira nad graanskim duhom. Drukija od te rastavne politike bila bi ona to se ne bi plaila traenja kompleksnog ali jezinoj stvarnosti blieg i adekvatnijeg rjeenja. To je konjunktivna (sastavna) logika i politika, koja se ne bi vodila iskljuujuim principom ili-ili, nego inkluzivnim principom i-i. U tako postavljenom okviru bilo bi mogue doi do rjeenja koja bi sauvala funkcionalnu jedinstvenost jezinoga prostora Bosne i Hercegovine a ne bi potiskivala ni potirala nita od nacionalnih osobitosti.

Nacionalne posebnosti i zajednika batina. Kulturno-povijesne i literarno-tradicijske posebnosti i razliitosti, koje se oituju i u jeziku i u njegovu povijesnom razvoju, nastale su stjecajem specifinih povijesno-politikih i civilizacijsko-religijskih prilika i procesa, a danas se ponaaju i percipiraju kao nacionalno distinktne. No, savjestan jezikoslovac, dakle, znade, a obian ovjek nepogreivo osjea, da te kulturno-povijesne i literarno-tradicijske razliitosti nemaju obiljeje zasebnih nacionalnih jezika ni u strukturnom, jo manje u komunikacijskom smislu. Ako se danas te razlike imenuju trima nacionalnim imenima, to ne dolazi iz jezika nego iz politikoga prava svakoga naroda, da jezik kojim se slui zove svojim nacionalnim imenom. Zato je jasno da kod nas nazivi jezika hrvatski, bosanski, srpski zapravo imaju funkciju politikoga razlikovanja, a da su u jezinomu smislu u najveoj mjeri sinonimni. Znaenje tih naziva praktino se svodi na iskaz i znak nacionalne pripadnosti. Kao to su neistinite, opasne i neprihvatljive tendencije negiranja jezinih i uope kulturnih razliitosti u ime ideoloki pretpostavljene jedinstvenosti bosanskohercegovakoga bia, jednako je, sa stanovita kulturne povijesti i ivotne stvarnosti, neprihvatljivo ignoriranje injenice da je batina bosanskohercegovakoga jezinog i civilizacijskog naslijedstva na pluralan i interkultualan nain cjelovita struktura, obuhvatnija od svih naih dananjih nacionaliteta. (U pogledu jezika to se, uostalom, odnosi i na iri junoslavenski plan. Profesor

Ivo Pranjkovi to nedvosmisleno formulira: Na standardolokoj razini, hrvatski, srpski, bosanski, pa i crnogorski jezik razliiti su varijeteti, ali istoga jezika. Dakle, na isto lingvistikoj razini, odnosno na genetskoj razini i na tipolokoj razini, radi se o jednom jeziku.) Kada to ne znaju i za to ne mare politiari, to je znak njihove drutvene i kulturne nedozrelosti, neodgovornosti i neznanja, odnosno, pogrenoga znanja. Kada se, pak, u ta kola upreu jezikoslovci, knjievnici, intelektualci, duhovnici, onda je to svjesna prijevara, (samo)obmanjivanje. A rezultat je isti: unazaivanje kulture i naroda u ije se ime sve to radi.

Dvije funkcije jezika. Jedna od elementarnih sociolingvistikih postavki jest ona o dvjema razliitim funkcijama jezika: simbolikoj i komunikacijskoj. Simbolika funkcija naelno je kognitivna, no ona u naem sluaju jezik povezuje i s politikim pitanjima kolektivnoga identiteta neke kulturne i nacionalne zajednice, dok se komunikacijska odnosi na ulogu jezika u meuljudskoj komunikaciji i razumijevanju. U dravama s vie nacija a sa zajednikom jezinom supstancom, kakva je Bosna i Hercegovina, iz razliitosti ovih dviju funkcija jezika proizlaze mnoge komplikacije, ak i sukobi, te je od izuzetne vanosti razumjeti da su obje funkcije jednako vane, i da je pogreno zanemarivati jednu na raun druge. U Bosni i Hercegovini kakva je ustanovljena nakon prvih viestranakih izbora 1990. godine, ozakonjena su tri tzv. standardna jezika, s njihovim nacionalnim nazivima, sa svim konzekvencama u obrazovanju, u medijima, u slubenoj upotrebi jezika, u emu se ogleda simboliko-politika funkcija jezika. Ali to nimalo ne mijenja povijest i ivu stvarnost, u kojoj tri slubena jezika na raznim nivoima jezine prakse, u rasponu od govorne svakodnevnice do autorske produkcije, strukturno i komunikacijski predstavljaju jedan, zajedniki jezik.

Standardizacija kao samootuivanje. Sociolingvistika nas pouava i o tomu da svaka standardizacija i normiranje jezika, premda u odreenoj mjeri nasilje, predstavlja vaan i nezaobilazan proces u prevladavanju dijalektalno-lokalne heterogenosti i u stvaranju zajednikog i ujednaenog, slubenog idioma kao sredstva komunikacije na viem civilizacijskom nivou unutar odreene jezine i politike zajednice. Zasniva se na povijesnom razvoju knjievnog jezika, a tijesno je povezan s politikim odlukama i izborima na odreenim stupnjevima povijesnoga razvoja jezika i knjievnojezine prakse. To je proces u kojemu se u knjievnojezinu normu priputaju odreeni elementi govornoga jezika, dok se drugi njegovi elementi ne normiraju, nego se odstranjuju, i pripisuje im se status stilske rezerve. Ali, ako se standardizacija i normiranje ostvaruju tako da se previe udaljuju od svoje govorne osnove, od tzv. organskog idioma, to je loe i opasno po jezik, po njegovo bogatstvo, po njegovu ivu vezu s onim nepresunim bunarom to ga predstavlja govorni, batinjeni jezik, jedini koji je u pravom smislu rijei materinski. Hrvat iz Bosne i Hercegovine u tom je pogledu, moglo bi se rei, sretnik: njegov materinski (tokavski) ujedno je i ona dijalekatska osnova na kojoj poiva suvremeni hrvatski standard. Meutim, od vremena kad je ta opcija definitivno usvojena (za Hrvate to se dogaa na poetku 17. stoljea, dvije stotine godina prije Vuka Karadia, s velikim Bartulom Kaiem i njegovim izborom jezika bosanskoga, s fra Matijom Divkoviem i njegovim iezikom slovinskim kako se u Bosni govori) proces standardizacije iao je kojekakvim okolnim i uvijek umnogome artificijelnim putovima, u pravilu sve udaljenijim i sve tuijim od njegove,bosanskohercegovake hrvatske govorne matrice. Tim se procesom upravljalo iz nacionalne matice,

Zagreba, i sve manje su se uzimale u obzir bosanskohercegovake osobitosti i autohtonosti, kao i elementi specifinoga jezinog razvoja, a naroito se nisu uzimale u obzir one osobitosti toga razvoja, koje su Hrvati u Bosni i Hercegovini, po primarnoj logici ivotnoga i socijalnog ambijenta, posve prirodno dijelili s drugim svojim su-domovinskim etnikim zajednicama. Tako je danas hrvatski jezini standard, kakav se namee bosanskohercegovakim Hrvatima kao nacionalna svetinja i glavni znak identiteta, u mnogim svojim elementima udaljen od njihove govorne matrice, od njihova stvarnog materinskog jezika. To destruktivno i otuujue djeluje na hrvatsku kulturu u Bosni i Hercegovini, o emu u ovdanjoj hrvatskoj politici i drutvenoj eliti (intelektualnoj, akademskoj, vjersko-crkvenoj) jo uvijek ne postoji kritika svijest. U svakodnevnom ivotu ta se pojava oituje na tragikomian nain. est je sluaj da govornik sam sebi pregriza jezik kad, posve hrvatski prirodno, zausti da izgovori hiljadu, kafa,izvjetaj, obaveza, naroito, prisutan, gledalac, lino, pa se uz vidljivu unutarnju paniku popravlja: hilj tisua, kaf kava, izvje izvijee, obav obveza, nar osobito, pris nazoan, gledal gledatelj, li osobno itd. unedogled. U tu nepotrebnu, autokompromitirajuu situaciju dovode se svakodnevno intelektualci, politiari, sveenici, novinari, televizijski urednici, studenti sve u strahu od nacionalno krive rijei.

Jezik rtva politikoga trvenja. O stanju hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini uju se oprene prosudbe, od katastrofinih, koje govore o njegovoj ugroenosti i moguem nestanku, do onih da je hrvatski jezik taj koji je agresivan, da on ugroava opstojnost i izvornost bosanskoga jezika, odnosno jezika Bonjaka To su dnevnopolitiki motivirane prosudbe, a jasno je s kojih adresa dolaze: na ugroenost hrvatskoga jezika ale se hrvatski politiari i nacionalno zaareni intelektualci, na agresivnost hrvatskoga jezika ale se njihovi bonjaki pandani. Ogledni primjer za to predstavlja situacija s Televizijom Federacije BiH kao javnim medijskim servisom koji bi trebao jednako podmirivati oba nacionalna podruja, u svim relevantnim vidovima programa, a ponajprije u jeziku. Hrvatska strana tvrdi da je hrvatski jezik na toj televiziji zastupljen nedopustivo malo i nekompetentno, te da je FTV praktino bonjaka televizija, bonjaka se strana uasava od hrvatskoga jezika koji je po njoj preplavio FTV, te se govori o pogubnoj jezinoj kroatizaciji. Potpuno je jasno da ni jedno od navedenih gledita ne moe biti ispravno, pogotovo ne moe biti da je jedno savreno ispravno a drugo posve nitavno. Indikativno je da se nitko ni ne osvre na opu jezinu neizgraenost, govornu (ortoepsku) i pravopisnu, na neznanje i nekulturu na toj kao i na svim ostalim naim televizijskim stanicama. To znai da sukobljenost tih gledita odraava politike odnose izmeu dvaju nacionalnih kolektiva kojima je dano da dijele isti politiki prostor i institucije, a nain na koji treba da ga dijele nije ureen jasno i na zadovoljstvo obiju strana. Uslijed takvoga stanja javlja se nepovjerenje, strah od zakinutosti, i sve dublje povlaenje u oklop vlastitoga stava i miljenja, neovisno o stvarnom stanju stvari. Potpuno se gubi osjeaj za ono to je u razlozima, prigovorima i interesima onoga drugoga razumno i opravdano. A na samomu tijelu jezika, onda, to se manifestira kao gorljivo nastojanje da se pronae i ozakoni, standardizira i normira, to vie upeatljivih razlika spram drugog jezika, kako bi se to jasnije meusobno razgraniili. Ta se pojava najvie pripisuje hrvatskoj strani, kao nekritian uvoz jezinih elemenata iz tzv. hrvatskog novogovora. Toga doista ima (sreom, mnogo manje nego prije), i jest za osudu jer je samorazarajue za vlastitu jezinu kulturu i osjeaj. No, isti se odnos, samo u drukijem obliju, prakticira s bonjake strane kada se autohtoni jezini elementi (koji su nekada u govornoj i knjievno-jezinoj praksi bili posve priroeni i muslimanima-Bonjacima) proskribiraju i izvrgavaju ruglu kao tui, kao znak kroatizacije Da ovo trvenje proizlazi iz nejasno rijeenoga politikog odnosa izmeu Bonjaka i Hrvatakao nacija, jasno govori i injenica da se nigdje ne problematizira pitanje treega srpskog jezika u Bosni i Hercegovini.

Naime, kao da su ve svi preutno prihvatili stav da Srbi imaju svoj entitet i u njemu sve stvari, pa i pitanja jezika, mogu ureivati po kriteriju srpske kulturne i politike dominacije, makar su po ustavu i tamo sva tri naroda konstitutivna i svi bi morali imati jednaka prava.

Odricanje od vlastitoga. Kao i sve drugo u drutvenom ivotu, ni jezik ne moe da ne bude predmetom politike. A kao i svaka politika (ekonomska, kulturna, socijalna), i jezina politika u jednoj zajednici moe biti loa i tetna, najprije po samu tu zajednicu, a moe biti mudra i razvojna. Hoe li biti prvo ili e biti drugo, nema mnogo veze s jezikom samim, nego ovisi o kvaliteti politikih koncepcija i o ljudima politiarima, jezinim strunjacima, nastavnicima, javnim intelektualcima koji te koncepcije provode u ivot. Nije naodmet podsjetiti na grandiozne datume u povijesti civilizacije, koji svjedoe o sretnim trenucima sprege izmeu politike i jezika. Takav jedan je kroz hiljadu godina sudbonosno odredio kulturu i pismenost Slavena, osobito Junih, a na poseban nain Hrvata. Bila je to irilometodska akcija u 9. stoljeu, kada je vizionarska politika Carstva (Bizantskoga) i Crkve angairala solunskoga erudita irila (Konstantina) i brata mu Metoda da za potrebe efikasnije kristijanizacije slavenskoga svijeta (eo ipso, i privlaenja toga svijeta u politiku orbitu Carstva) naprave za njihov jezik pismo i na njega prevedu Bibliju, to je bila prva naa jezina standardizacija. Tadanja razina opeslavenske jezine bliskosti omoguila je da se irilometodski prijevodi svetih tekstova podjednako itaju i razumijevaju na ogromnome prostoru od Soluna do Moravske i od Jadrana do Kijeva. U slinoj povezanosti politike akcije i jezine politike, odvijala se i golema akcija Rimokatolike crkve u vremenima nakon luterovskoga raskola, kada se ona intenzivno okrenula Iliriku i uope Istoku, ne bi li tamo nadoknadila dramatine gubitke to joj ih je u Evropi prouzroila Reformacija, i kada je valjalo iznova standardizirati jezik svetih knjiga za potrebe slavenskoga svijeta tako da bude prihvatljiv to veem broju korisnika. Bivalo je u novijim vremenima i u nas primjera politike mudrosti u jezinim pitanjima. Poetkom sedamdesetih godina prologa stoljea bio je u Bosni i Hercegovini pokrenut projekt nove jezine politike, kao odgovor na dogmu Novosadskoga dogovora i pravopisa, u sklopu irih nastojanja da se sprijei kulturna i jezina kolonizacija i unitarizacija. Ukratko, intencija nove jezine politike bila je uspostavljanje bosanskohercegovakoga knjievnojezinog standarda na premisi integralnosti i autohtonosti bosanskohercegovake jezine tradicije i ive prakse, ne potirui nacionalno-kulturne razlike i specifinosti, ali i ne postavljajui ih u varijantni odnos ili ili, nego, naprotiv, ukljuujui ih u jezinu normu naporedo, sinonimijski, uz naelo pune individualne slobode izbora. U vremenu poslije politike prekretnice 1990. godine, kod nas su se i politiari i strunjaci, uz malobrojne izuzetke, takmiili, naalost, u nemudrosti. Hrvatski osobito, nalegnuvi u svemu, pa i u jeziku, na ideologiju svehrvatstva, u korist koje se trebalo odrei onoga to je u Bosni i Hercegovini izvorno hrvatsko kao da je manje vrijedno, zato to se tijesno preplie s kulturnim i jezinim osobinama drugih, tvorei zajedniki bosanskohercegovaki kulturni i jezini kontekst.

Protiv vlastitoga interesa. Hrvatska komponenta u bosanskohercegovakom kulturno-jezinom procesu stoljeima je, od Humake ploe do fra Matije Divkovia i do Ivana Frane Jukia, od Jukia do Andria, od Andria i opa do Vitomira Lukia, Vuletia, Koromana, Ladina i Jergovia, uvijek bila njegova vana supstancijalna i dinamika snaga, jedan od bitnih temelja tog procesa i identiteta toga jezika u rasponu od srednjega vijeka do danas. O tomu doajen hrvatske filologije Radoslav Katii pie: Pripadnost hrvatskoj i pripadnost bosanskoj kulturnoj i jezinoj povijesti meusobno se niukoliko ne iskljuuju. Na osebujnom bosanskom tlu nalo se vie nacionalnih kultura povezano u svojevrsnu zajednicu, pa tamo svaka kulturna pojava pripada i toj zajednici i svojoj nacionalnoj kulturi. to se dakle jedan, i to vaan dio povijesti hrvatskog

jezika odvija i u Bosni, ne mijenja nita na posebnu poloaju to ga bosanskohercegovako podruje ima u jezinom i u svakom drugom pogledu. Osnovni problem s hrvatskim knjievnim jezikom, kakav se mehaniki preslikava iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, jest dakle to, to taj model sadri tendenciju brisanja autentine i ive jezine memorije bosanskohercegovakih Hrvata, koji suoblikuju i nastanjuju ovu zemlju kao svoj integralni povijesni, kulturni i socijalni ambijent stoljeima. Paradoksalno, na taj se nain kroz jezinu standardizaciju, u deklariranoj borbi za identitet, ba u ime realizacije neotuivih prava na svoj jezik, svoju kulturu, svoje obrazovanje i svoje medije, iznevjeruje i naputa vlastiti primarni i stvarno-konkretni bosanskohercegovaki hrvatski identitet. Primjera ima bezbroj, ali brisanje o kojemu je rije dobro ilustrira fobija od srbizama i orijentalizama, koja je strukturalno ugraena u aktualni model hrvatskoga standarda. Po nekomu proizvoljnom kriteriju, posve nejasnom iz bosanskohercegovakoga iskustva, tu se za srbizme proglaavaju, i zato odstranjuju iz hrvatskoga standarda, cijeli grozdovi najnormalnijega (i) hrvatskog vokabulara u Bosni i Hercegovini. Odnos prema orijentalizmima, pak, eminentni leksikograf Tomislav Ladan pokuao je lapidarno objasniti ovako: Ono to se naziva bosanskim jezikom ustvari je hrvatski, kad mu se oduzmu orijentalizmi. Ostaje, meutim, posve nejasno: zato oduzimati! Pogotovo je to nelogino i kontraproduktivno iz perspektive hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini, koji je u svojoj govornoj praksi i svojoj kulturi izraavanja s orijentalizmima familijaran oduvijek. Takvom jezinom politikom postie se kontraefekt: umanjuje se i oslabljuje komunikacijska sposobnost u vlastitoj drutvenoj i dravnoj zajednici, to je protiv naloga vlastitoga politikog, socijalnog, kulturnog interesa. A, da paradoks bude potpun, ne postie se ni ueno stapanje u zamiljeni homogeni svehrvatski identitet. Ne moe se ni postii, jer nije izraslo ivotno, odozdo, nego je ideologijski zadano, odozgor. Izmeu ostaloga, i zato to u jeziku, u govornoj praksi, postoji jo jedan vaan aspekt izgovor. On je mnogo izvorniji i prirodniji od pravila pisanja, i teko ga je ukloniti. A kod bosanskohercegovakih Hrvata izgovor je ono to ih uvijek odaje kao Bosance i Hercegovce, nimalo razliite od Srba i Bonjaka. Pa, ako to moraju skrivati i nekako zabaurivati, da bi bili bolji, vei i ii Hrvati, to je psiholoki teror nad samim sobom, a ne nikakva slast hrvatstva.

Deficit autokritinosti. Od vitalne je vanosti da se cijeli ovaj problem promatra najprije s autokritikoga stanovita u irem povijesno-politikom kontekstu, imajui u vidu sve promjene koje su se dogodile na naemu nacionalno-jezinom reljefu. Povijesno gledano, prvi put u posljednjih nekoliko stoljea Hrvati u Bosni i Hercegovini od poetka devedesetih godina XX vijeka vladaju sobom. Hrvatska demokratska zajednica BiH, koja se deklarira kao politika snaga to artikulira i ostvaruje hrvatske nacionalne ciljeve i interese, i koja je na dosadanjim izborima nadmono pobjeivala, uvijek je na vlasti na entitetskom i na dravnom nivou uz neznatnu pauzu 2001/2002, a u svojim kantonima stalno. U trajnom savezu s drugim nacionalnim strankama, srpskim i bonjakim, ona je uvijek, u svim vladama i dravnim organima, davala ministre i visoke inovnike, zaduene za kreiranje i ostvarivanje kulturne i obrazovne politike. A tamo gdje je HDZ bio i ostao sam i svemoan (u tzv. hrvatskim upanijama, osobito u zapadnoj Hercegovini), imali su priliku i mogunost raditi potpuno sami, bez iijega uplitanja i smetanja, ruku pod ruku sa Crkvom, akademskom zajednicom, nacionalnim kulturnim drutvima, intelektualcima Na iju bi, onda, adresu prvenstveno trebala biti upuena kritika analiza stanja u jeziku, ali i u svim drugim vanim oblastima u obrazovanju, u medijima, u kulturnoj politici openito? Ima, naravno, ozbiljnih prigovora to se moraju adresirati tzv. partnerskoj strani u vlasti, te i meunarodnoj zajednici, koja se doista esto ponaa kao poslovini slon u staklariji, ali zdravi razum nalae da se najprije potrai ogledalo. No, toj provjereno spasonosnoj metodi autokritinosti na putu stoje dva udruena

motiva: politika neodgovornost i nekompetentnost, te stara navada moralno-intelektualnoga komoditeta najlake je da za sve bude kriv netko drugi.

Tri mogua puta. Ono, to se u Bosni i Hercegovini predstavlja kao kanonizirani hrvatski knjievni jezik nije standardizacijski i normativno dovren proces ni u samoj nacionalnoj matici, niti oko toga vlada potpuna suglasnost. I meu zagrebakim lingvistima ima onih, koji se slau s naom tezom da se standardizacija i jezina norma ne moraju utvrivati prema disjunktivnom ili-ili obrascu, te da bosanskohercegovaki sluaj trai i zasluuje drukiji pristup i model, upravo prema uvidu akademika Katiia o posebnu poloaju to ga bosanskohercegovako podruje ima u jezinom i u svakom drugom pogledu. Danas hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini stoji pred nekoliko otvorenih mogunosti. Jedna je da se inercijski nastavi dosadanjim putem, nekritiki i nekreativno usvajajui normativna rjeenja koja dolaze iz Zagreba. Posljedice smo ve opisali: sve vee produbljivanje jaza izmeu materinskoga idioma i nacionalnog standarda, to ne moe da se ne odraava i na opem kulturnom i politikom planu, kao svojevrsna raspoluenost, stanje trajne krize identiteta. Druga je mogunost da se vlastitim snagama poradi na specifinoj, bosanskohercegovakoj standardizaciji hrvatskoga jezika, to bi bilo najpriblinije stvarnim potrebama kako ih postavlja dananje politiko ustrojstvo Bosne i Hercegovine. To je model koji omoguuje da se u jezini standard i normu unesu autohtone jezine osobine, a istovremeno uspostavi otvoren odnos spram ukupnosti bosanskohercegovake jezine zbilje. Taj posao, dodue, trai mnogo nove mudrosti, rada, istinite predanosti, no on bi pribliavao bi Hrvate u BiH samima sebi, vlastitim korijenima, vlastitoj sudbini, dubljem i sigurnijem osjeaju identiteta. Ne bi znaio nikakvo prekidanje povezanosti sa cjelinom hrvatske kulture i jezika, ali, to je jednako tako vano, ne bi ih ni antagonizirao s drugima u Bosni i Hercegovini, nego bi ih na jedan inovirani i konano neideologiziran nain povezivao. Profesor Josip Baoti o tomu pie: Dobrim i osmiljenim konceptom jezine politike jezik ne bi sluio ciljevima suprotnim svojoj prirodi, onemoguavanju ili oteavanju komuniciranja, na jednoj strani, a mogao bi biti iskoriten za produbljivanje svijesti o jezikom zajednitvu u prolosti, sadanjosti, pa i takvim perspektivama u budunosti sva tri bosanska naroda. U principu, bio bi to model slian onome u kojem, recimo, Austrijanci na svoj nain standardiziraju njemaki jezik, ili onome s trinaest (sada vjerojatno ve i vie) razliitih standarda engleskoga jezika u svijetu. Trea mogunost, civilizacijski optimalna, danas se ini utopijskom jer za nju nema minimuma volje ni na hrvatskoj ni na bonjakoj ni na srpskoj strani: da se, prihvaajui notornu injenicu jedinstvenosti govornog jezika, postigne dogovor o zajednikoj bosanskohercegovakoj standardizaciji, s konjunktivnom normom koja bi priznavala i izraavala sve nacionalno-jezine specifinosti tamo gdje ih ima. Vie je nego jasno da e o svim pobrojanim mogunostima odluivati politika. Zato valja ponoviti: jezina politika u jednoj zajednici moe biti loa i tetna, najprije po samu tu zajednicu, a moe biti mudra i razvojna. Hoe li biti prvo ili e biti drugo, nema mnogo veze s jezikom samim, nego ovisi o kvaliteti politikih koncepcija i o ljudima politiarima, jezinim strunjacima, nastavnicima, javnim intelektualcima koji te koncepcije provode u ivot. Ako se je ve hrvatska nacionalna politika u Bosni i Hercegovini kakva god ona bila emancipirala od patronata iz Zagreba, bilo bi krajnje vrijeme da se i jezina, odnosno openito hrvatska obrazovna i kulturna politika u Bosni i Hercegovini emancipira i pone kreirati autonomno, vlastitom pameu i u najboljem skladu s vlastitim potrebama i interesima.

Ivan Lovrenovi, knjievnik U Sarajevu, srpnja 2012