Razdoblje revolucije?

Obiljaavaju ga revolucije dvije vrste: industrijska revolucija, koju simbolizira izum parnog stroja, i politika revolucija, pod stijegom demokracije, ustoliene u Americi i Francuskoj. Moderno doba poinje onda kad su ljudi stekli modernu svijest. Nije to prvi put da su se ljudi osjetili modernima, tj. suvremenima. Prikaz moderne umjetnosti se vie oslanja na pokrete nego na zemlje; samo na taj nain moe se potivati injenica da je moderna umjetnost, usprkos svim regionalnim razlikama, jednako meunarodna kao i moderna znanost. NEOKLASICIZAM I ROMANTIZAM Razdoblje izmeu 1750. i 1850. Neoklasicizam je shvaen s jedne strane kao suprotnost romantizmu, a s druge strane samo kao jedan njegov vid. Neoklasicizam novo oivljavanje klasine starine. Romantizam ne upuuje na odreeni stil, ve na ustroj uma koji se moe iskazati na brojne naine, ukljuujui i klasicizam. Puno iri pojam i tee ga je odrediti. NEOKLASICIZAM Prosvjetiteljstvo Revolucija misli prethodila kataklizmikim dogaajima Amerika i Francuska revolucija. Nositelji te misli su bili mislioci prosvjetiteljstva u Engleskoj, Francuskoj i Njemakoj David Hume, Voltaire, Rousseau, Heine i ostali SVIM LJUDSKIM DJELATNOSTIMA TREBA VLADATI RAZUM I OPE DOBRO, A NE TRADICIJA I AUTORITET. U svim aspektima ovaj se racionalistiki pokret okrenuo protiv prevladavajue prakse: kienog i aristokratskog rokokoa. Sredinom 18. st. poziv na povratak razumu, prirodi i moralnosti u umjetnosti znaio je povratak starima! Pionir ovog nazora bio je njemaki povijesniar i teoretiar umjetnosti, Johann Joachim Wincklemann koncepcija plemenite jednostavnosti i mirne veliine grke umjetnosti. FRANCUSKA Slikarstvo GREUZE: antirokoko smjer bio je vie stvar sadraja nego stila Jean-Baptiste Greuze i njegove slike s prizorima iz obiteljskog ivota nie klase; Seoska nevjesta (1761.) JACQUES-LOUIS DAVID 1) Antioka i Stratonike tom slikom poluio 1774. godine Grand Prix; kola traila izradbu neke klasine teme; Davidove slike kao neke velike ilustracije (Homer ili Vergilije)! Umjetno djeluje kao da su likovi direktno preneseni iz stare antike skulpture 2) Pogreb Patroklov 3) Belizar nakon ovih slika oko Davida se stvara cijeli krug i itava kola; 4) 1784. slika Zakletvu Horacija prvi navjetaj nove kole i novog graanskog drutva! 5) Smrt Sokratova! motivi na Davidovim slikama u uskoj su vezi s revolucionarnim parolama; Davidovi likovi sa slika direktno se obraaju tadanjoj publici propovijedajui NOVU SLOBODU! Slike svojim sadraje m uperene protiv postojeeg poretka feudalne monarhije! nakon pada Bastilje, otvaraju se vrata Salona 1789. godine Davidove slike obiljeavale sadraj Salona 6) Slika Bruta (antiki heroj, republikanac) ogroman uspjeh postigla upravo zbog stava njegove publike. David kao likovna pretea borbe za graansku slobodu dolazi u doticaj s najutjecajnijim ljudima revolucije! Postaje likovnim kroniarom i slikarom revolucije! 7) Zakletva u dvorani du Jeu Paume moderni, aktualni pandan Zakletvi Horacija! David vri razliite funkcije u klubu Jakobinaca i u Konventu, 1794. mu presjeda tadanje slike su pravi dokument vremena! 8) Maratova smrt izvedena naturalistiki, uza sav patos i politiku pozadinu! Slika je neposredna! Takva neposrednost prisutna je i na Davidovim portretima: David aktivno sudjeluje u Francuskoj revoluciji.

9) 10) 11) 12) 13) 14)

Maratova smrt Davidovo duboko proivljavanje stvorilo je remek -djelo. Na ovoj slici, klasina se umjetnost podudara s pobonom slikom i povijesnim izvjeem. svjetlo/sjena; realizam Caravaggio Slika obitelji Gerard Davidova sposobnost opisivanja, slikarska izraajnost bez obzira na sadraj. Portreti gospoe i gospodina Serizat snaan dio njegova opusa (iako mu on sam nije pridavao previe vanosti) za vrijeme carstva oduevljeno se priklanja Napoleonu kao izvritelju Revolucije; Portret Napoleona slubeni, teatralni, prazni, hladan i slikarski nezanimljiv Krunjenje slavi svog heroja Napoleona! Imenovan prvi carev slikar! Madame Recamier teku linije mirno i jasno u jednostavan sklad; jasne i iste forme; svjetla silueta savreno je rasporeena u prostoru, ona je u sebi zaokruena!Naznaka pozadine! Tri dame iz Ganda grubi, gotovo direktni izraz koji se ne kloni krutog realizma!

DAVIDOVA KOLA Studij prirode gledan iz perspektive antike i traenje ljepote pomou antike principi Davida i njegove kole! FRANCOIS GERARD poznat po svojim portretima; slike proizvodio serijski, slavile su pobijedne pohode i slavu Napoleona umjetniki bezvrijedne! - ANTOINE JEAN BARUN GROS kod njega se osjea da kola poputa i da dolazi novo doba! On nije toliko eliminirao boju kao ostali uenici; velike slike Napoleonovih bitaka vie nisu rasporeene po antiknom uzoru probija se novo shvaanje! 1) Les Pestiferes de Jaffa po rasporedu svjetla i sjene pretkazuje cijeli kasniji romantizam! 2) portret Fourniera dokaz da njegova kvaliteta kao slikara trpi pod nametnutom dogmom! Ubio se zbog toga! - PIERRE PAUL PRUD'HONE klasicizam mu nametnut kao i Grosu, a nije odgovarao njegovoj naravi i osjeaju! Daleki roak ugaslog rokokoa! francuski Correggio; slike su mu obiljeene erotikom bez frivolosti! Crte mu nije tako vaan ko Davidovoj koli, a boja mu je toplija od Davidove. - Portret Carice Josephine! - Pravda i Osveta donosi mu slavu! Ovdje je vidljiv zamah koji se poslije ostvario kod Gericaulta! - Melankolian i rezigniran stav prema ivotu!U Prud'honu se kriju mnoge komponente i u njegovom opusu lirske i sentimentalne naravi, pokazani su svi glavni smjerovi za daljnji razvitak cjelokupnog francuskog slikarstva 19. st. - Uz Grosa i Prud'hon je pretea romantizma! JEAN AUGUSTE DOMINIQUE INGRES Najjai i najizrazitiji predstavnik klasicizma! I on je bio Davidov uenik; ali on ipak predstavlja sasvim drugo doba, te drugo i mnogo razvijenije shvaanje! S njim poinje u francuskoj umjetnosti zdravi i snani naturalizam! Sve to su pokazali Davidovi portreti, Ingres pojaava, sintetizira i die na viu razinu shvaa antiku na drugaiji nain helenski ideal! (a ne carski rimski ideal Davida). istoa forme! Godinama pedantno crta i razrauje svoje slike u cilju to savrenijeg oblikovanja! Belle Zelie jednostavno, izraajno! portreti obitelji Rivier; ga Rivier sve linije teku melodino, skupljaju se i opet rastavljaju, obuhvaaju skladno oblike! Sve je ivo i mirno, zaokrueno i savreno samo u sebi! Nekonvencionalno, a opet precizno! portret slikara Graneta (nastao za boravka u Rimu) osobito znaajan; kroz njegove slike struji naturalizam Venus je tipian primjer za tu tvrdnju! Aktovi savreno izvedeni! La source! Age d'or eklektine i komponirane razumom, rasporeene obinim geometrijskim redom, doimaju se prazno i namjeteno! Takav je i Homer u Louvreu. Portret gospoe Senonnes svaki detalj precizno je postavljen, nigdje ne naruuje cjelinu, djeluje mirno i veliko; pokazuje Ingresa na njegovoj kulminaciji

Ovakav savreni tehniar, koji je prezirao kolu i borio se protiv Davidova despotizma i akademije, postaje nakon svog boravka u Italiji, kad se za vrijeme poetnog zamaha romantizma vraa u Pariz, voom protustruje i najizrazitijim neprijateljem Delacroixa! Cijela romantika, a osobito Delacroixove slikarije, za Ingresa su velika zabluda, koju je rodilo pomankanje ukusa. Iako je on zapravo vrlo blizu romantinom izrazu po svojim sadraj ima i izboru. Npr. njegove slike San Ossianov, Osloboenje Angelice ili Francesca da Rimini pune patosa i teatralnosti romantizma! Odoliska jedinstvena realizacija, dokaz da se i sam strogi patrijarh crtea i iste forme nije mogao oteti znaajnoj romantiarskoj naklonosti za dalekim orijentom Bio je veliki crta, ali i veliki slikar tona! Njegovo znalano i majstorsko baratanje linijom ostaje i danas neuhvatljivi uzor; ista linija, jednostavna tehnika, krasopis njegovih crtarija, ine ga prvakom, a i uiteljem! Meu tim crteima, klasini su njegovi mali crtani portreti, a osobito su karakteristini enski portreti kao i crtei grupa porodica. na poetku stoljea graanske klase on stoji kao potpuni i savreni njezin predstavnik! Portret Monsieura Bertina, 1832. moda jedan od najznaajnijih; monument i simbol cijele klase! Spoj duevne dubine i tjelesne slinosti, njegovi se sljedbenici usredotoili samo na tjelesnu slinost, natjeui se s fotoaparatom; neobarokni umjetnici su, naprotiv, naglaavali duevni lik toliko da su njihovi portreti gotovo posatli zabiljeke umjetnikova osobnog osjejnog odnosa s modelom; esto zanimljivi i poticajni, nisu portreti u pravom smislu rijei! Najtee je umjetniku zamisliti svoju sliku u cijelosti i tada je nepo sredno izvesti u jednom jedinstvenom mahu!; Crtanje je krepost umjetnosti; Crte je izraz, unutarnja graa, plonina i oblikovani prostor. Cte vai tri etvrtine slikarstva!; Crtaj isto i iroko! istoa i irina to je crtanje i to je umjetnost! Kiparstvo HOUDON, JEAN-ANTOINE; portretne skulpture; portretiranje se pokazalo najivotnijim podrujem neoklasine skupture; Sjedei Voltaire (1781.); George Washington (1788. 1792.) Arhitektura JACQUES-GERMAINE SOUFFLOT; Panteon (crkva sv. Genoveve), Pariz (1755.-1792.); tijekom revolucije postaje panteon; prvi veliki spomenik racionalistikom duhu; ravne i oskudno ukraene povrine ETIENNE-LOUIS BOULLEE; poeo kao slikar; ideal je bila arhitektura uzviene plemenitosti, dobivena spajanjem irokih, jednostavnih masa; ogromne proporcije (Nacrt za spomenik Isaacu Newtonu) CLAUDE-NICOLAS LEDOUX; Barriere de Villette ENGLESKA Slikarstvo WEST: Amerikanac; Smrt generala Wolfea prvi put je obiljeeno muenitvo svjetovnog heroja. lan utemeljitelj kraljevske akademije u Engleskoj, a nakon Reynoldsove smrti, predsjednik. On stapa dva pristupa: injenini prikaz s najveom mjerom povijesne tonosti i veliku maniru, Poussinovu idealni koncepciju povijesne slike, s likovima u bezvremenskim klasinim kostimima. (asocira na prikaz Oplakivanja mrtvog Krista). Stvorio je sliku koja izraava pojavu temeljnu za moderna vremena: prijelaz osjeajne privrenosti od religije ka nacionalizmu. COPLEY: Westov daroviti sunarodnjak, John Singleton Copley iz Bostona, seli u London dvije godine prije revolucije u Americi. Watson i morski pas (1778.) ANGELICA KAUFFMANN GEORGE STUBBS Obiljeje prosvjetiteljstva slikanje pejzaa, engleski vrtovi koji su se takoer oslikavali Kiparstvo

THOMAS BANKS: najdalje doao u uspostavljanju modernih klasika kao kiparova pravog cilja; Germanikova smrt (1774.); u kiparstvu je cilj stvoriti moderne klasike; Rim u drugoj polovici 18. st. postao dom i radno mjesto neoklasicizma Arhitektura Kolijevka neoklasicizma u arhitekturi; PALADIJANIZAM (zapoeo Lord Burlington); umjesto velianja antike, svojata se udovoljavanje razumu, racionalizam! Kua Chiswick, 1725., zapoeli Lord Burlington i William Kent; izgled kue geometrijska ralanjenost, ravne i neprekinute povrine, malo ornamentacije; smjetena u engleski krajobrazni perivoj vijugave staze, nepravilno namjetene skupine drvea i jezerca te rijeke umjesto simetrinih bazena i kanala; razumski vrt. Stourhead (1744.-1765.); Henry Flitcroft i Henry Hoare NEOKLASICIZAM + ANTIKA sredinom 19. st. ponovo je otkrivena antika, tj. grka umjetnost kao prvotni izvor klasinog stila ROBERT ADAM; osobni stil zasnivan na antici; genij je najbolje vidljiv u unutranjem ureenju stambenih palaa koje je projektirao oko 1760. Knjinica Kenwood, (1743.-1769.) London; podsjetnik na antiku THOMAS JEFFERSON; Monticello paladijanizam kojeg je zapoeo Lord Burlington u Americi je postao poznat kao GEORGIJANSKI STIL ROMANTIZAM Racionalist je stavio prirodu kao najvii izvor reda i razuma; Romantik je oboavao njenu neogranienost, divljinu i stalnu promijenjivost; vjerovao je da bi zlo isezlo kad bi se ljudi ponaali prirodno, preputajui se svojim nagonima. Romantici su se bunili protiv stroga reda te taj stil nisu mogli prihvatiti kao svoj stil pa je stoga romantizam bio sklon povezivanju i oivaljavanju mnogih stilova! PANJOLSKA Slikarstvo Romantizam je, unato enji za slobodom osobnog stvaralatva, postao umjetnost za visoko -obrazovanu i trgovaku klasu u usponu, koja je zapravo vladala drutvom 19. st. Slikarstvo je imalo najvei doprinos romantizmu jer je bilo jeftinije i manje ovisno o sudu javnosti od arhitekture i skulpture. Knjievnost je postala vana kao izvor slikarskih tema! PANJOLSKA FRANCISCO GOYA; u Madridu doao pod utjecaj Tiepola, ra niji radovi kasnog rokokoa u stilu Tiepola. Nakon Rembrandta najznaajniji grafiar ismijavao ljudsku glupost Obitelj Karla IV. (1800.); Goyin najvei portret (kraljevski); uzori Velasquez i Rembrandt; kraljevsku obitelj slika realno, onako kako oni vide sami sebe! Trei svibnja (1808.); nastalo u spomen na smaknue skupine madridskih graana; izraajne boje, irok i neprekinut potez kista i dramatino nono osvjetljenje neobarokni izraz; utjecao na francuske neobarokne romantike slikare, osobio na Delacroixa!

FRANCUSKA Slikarstvo Prva faza romantinog pokreta, od Davida do Delacroixa, je faza tumulta, mladosti, prenapetosti; veliki i grandiozni trzaji itave jedne klase vie tvrdnje nego spoznaje svoje vlastite snage; enja da se pojaa cijeli ivot, enja za bezgraninou, puna patosa i teatralnosti, te nezadovoljstva sa suvrenemnim ivotom! Romantizam je u Francuskoj bio presudan, dok je u Njemakoj kao poetno gibanje zapelo u banalni i komotni biedermeier; iz novog, uroenog i kaotinog u Njemakoj se polo u kalup, u staro. U Francuskoj je obratno od Davida preko Delacroixa znaio je put iz kalupa, iz stege, iz formule u novo, ivo i kaotino! Rastvaranje stare forme i poetak novog! Tri francuska slikara nisu odlazila u Italiju Chardin, Watteau i Delacroix; nisu traili inspiraciju u ruevinama i torzima antike jer su spoznali da je ljepota samo u ivom!

Francusko romantiko slikarstvo poelo je izranjati iz redova primitivnog ogranka radionice Jacquesa -Louisa Davida; njegovi su uenici pojednostavili njegov stroj neoklasicizma, okrenuli se linearnom crteu grke i etrurske umjetnosti i nekienoj talijanskoj ranoj renesansi. Izbacili su njihov sadraj intelektualne privlanosti, a uveli romantiku knjievnost THEODORE CHASSERIAU prijelaz iz klasicizma u romantizam Po svom shvaanju spona izmeu dva suprotna pola Ingresa i Delacroixa! U njemu se pomiruje strogo i hladno crtanje Ingresa, s imaginativnim i temperamentnim nainom uzavrelog kolorita Delacroixa! U njegovo radu se vee sva strastvena putenost egzotine naravi s helenskim idealom ravnotee i sklada. Postaje uenikom Ingresa prisvaja majstorov strogi nain crtanja; negova priroda ipak po temperamentu naginje Delacroixovu kolorizmu. Uravnoteeni klasini raspored oblika strogo shvaanje koje je primio od Ingresove kole. Najvaniji dio u njegovu djelovanju su freske! Nastojanje za velikim oblicima pokazuje i u svojim uljenim slikama: Toillette d'Esther bogat i soan kolor, podsjea skladna slika po svojim bojama na tople boje Venecije, Veronese! Ima znaajke eklekticizma Tepidarium, sva u strogom klasinom duhu kole; figure u stavu i pokretu antiknih kipova; Portret dviju sestara sone i bujne boje njegove palete vode neposredno k zamahu i mladenakom zanosu romantizma! Klasicizam je vie naginjao linearnom i plastinom oblikovanju, predstavljao vie pedantnu kolu crtanja negoli slikarsku kolu; to poetno likovno gibanje je namjerno bilo usmjereno prema antiknim uzorima, te je prema tome u prvom planu postojao kalup i ukoena formula; stvarali su se formalizam i slikarske dogme! Nova graanska klasa nastoji utvrditi zauzete pozicije i iskoristiti osvojenu vlast, te strahujui pred kaosom poziva na red i zakonitost; isto tako na likovnom podruju klasicizam trai disci plinu i strogu doktrinarnost. Ne pozna na slikarskom podruju ni pejza ni mrtvu prirodu. poetak francuskog slikarstva 19. st. vezan uz antikni formalizam! Strogo zatvoren i omeen oblik, slikarsko osjeanje zapostavljeno!

THEODORE GERICAULT Pojavljuje se napoetku romantizma; fantastian i ambiciozan, pun dinamike i nauene elegancije; u njemu vrije temperament; zaetnik romantizma, ali ivi zahvat na njegovim slikarskim realizacijama djeluje jo i dalje on je oit u Courbetu (ono to je Gercault zapoeo na jednom sektoru, Courbet zavrava na drugom). Gericault je roen u Rouenu, potjee iz bogate graanske obitelji. Prvi uitelj mu je bio C. Vernet pozanti slikar konja, zbog ega je i doao Gericault kod njega, naroita strast za konje i njihove po krete! Zatim se kolovao kod Guerina (jednog od Davidovih uenika); kola ostala vjerna Davidovoj tradiciji sva u dogmama i formulama klascizima; u takvoj sredini se snani temperament Gericaulta teko snalazio; stoga je odlazio u Louvre i tamo studirao! Kopirao je Zurbarana, Rubensa, Tiziana, Riberu, Velasqueza majstore visoke renesanse i kasnog baroka! Najblii mu je bio Rubens (realizator nenadmaivih konja); Gericaulta je privlaio svaki temperamentni i dinamiki izraz! Od suvremenika privlaio ga je Gros (umio prikazati konjski lik). U strogoj koli Guerina nauio je konkretni crte i stekao znanje, kako se postie snana i izrazita modelacija (iako je bio zakinut za znanje o boji); Chasseur a cheval prvi njegov uspjeh i ope priznanje; na prikazu je sve uznemireno, itava kompozicija. Boja je temperamentom izbaena spontano; veliki oblici, snaan zamah; raspored sjene i svjetla asocira na Grosa. Ranjeni Cuirassier neuspjeh zabolio i razoarao Gericaulta, odlazi u Italiju na studij i rad; tada nastaju itave kolekcije crtea velika mo izraavanja u njima mikelanelovska sila; podsjeaju i na saete crtee Poussina. Utrka konja najznaajnija iz tog razdoblja boravka u Italiji; snane figure, goleme siluete konja sasvim osebujne, jako pokreti, napeti miii u veliko shvaenim oblicima; snaga struji kroz velike forme u jakom kontrastu; strastveno i temperamentno!

Gericault je neumoran radnik; zduno se spremao za svaki pothvat, studirao anatomiju do u tanine. Kad se 1817. vratio u Pariz punili su se stupci novina senzacionalnim spasenjem nekolicine brodolomaca s nastradalog broda Meduze; to je Gericautl naslikao izraivanje je jako dugo trajalo; za rijeavanje teme izvodi razne studije, slika studije utopljenika, slike leina, studira bolesne od utice, crta i slika u bolnicama sve mogue izraze boli i patnje; eka pored samrtnikih kreveta da naslika predsmrtni izraz; snano i sugestivno je oblikovao tu viziju punu patnje i oaja; bio je to veliki uspjeh, pobjeda, prekretnica u itavom ra zvoju! Snaga izraza i dramatinost kompozicije djeluje sugestivno, a i spontano (uza sav napor); Ima u njoj sjeanja na antiku, na Michelangela, i na Caravaggia; ostaci akademije i klasicizma takoer; boja je teka i mutna, zamijeuje se ton ateljea. Tim se velikim djelom otvaraju putovi romantike! Naturalistiki se elementi u daljnjim radovima istiu sve vie i izrazitije, osobito na slikama nakon boravka u Engleskoj! Tamo otkriva JOHNA CONSTABLA! Neposredno slikani pejzai kasnije jo vie osvajaju Delacroixa; engleski utjecaji su bili vrlo blagotvorni na oba predstavnika romantizma u Francuskoj. - Utrka u Epsomu iz tog razdoblja; pretea kasnijeg realizma; zahvat i nain na toj slici pretkazuju budue Courbetove slike; - Pe za sadru jo vie od tog realistinog shvaanja; tmurna i tamna slika, neposrednost poteza kista oblikuje jasnu zaokruenu plastiku! Sva ta slikarska djela gdje boja preuzima sasvim drugu ulogu nego to je to bilo u periodu klasicizma su najaktualnija; najvie se cijene njegovi crtei s utrka i iz staja puni su svjeine, izriu svu njegovu snagu izraajnosti! Umro mlad zbog ozljede na konju! EUGENE DELACROIX Imao utjecajnog i monog oca, Monsieur Talleyrand, svemonog diplomata; Racionalistika revolucija i uzavrela imaginacija osnovica njegova ivota, kao i cijelog pokreta koji je u likovnom ivotu proizaao od Splavi Meduze. Njegov ivot je pratio uspjeh ve na poetku karijere, iako mu se osporavalo znaenje, a uskraivalo priznanje. Bio je neobuzdan i udljiv, kao dijete volio je glazbu, a bio je predodreen za vojniku karijeru poput njegove brae. On sam radije se priklonio crtanju, te u 17. godini stupio u atelje Guerina, kao i Gercault; no Davidove formule i pedantna kola koju je zagovarao Guerin, nije odgovaralo neobuzda noj prirodi Delacroixa, te je i on vie boravio u Louvreu negou u koli. Tamo je kopirao Tiziana, Veronesea, Rubensa i Rafaela; u to kolsko vrijeme upoznato se s Gericaultom, sline prirode i isti temperamenti su se nali; dramatinost, nov nain i neobuzndana osjeajnost Gericaultovih slika djelovala je presudno na Delacroixa. Po tim jakim utjecajem nastala je i prva poznata velika slika: - Dante i Vrigil izloena u salonu 1822.; to je prva njegova pobjena i uspjeh, kojom definitivno kida s klasinom kolom; ujedno je to bio i mladenaki protest! U slici ima sigurnosti Michelangela i bujnosti Rubensa! Naputa kolu i radi nezavisno, a 1824. u salonu opet izaziva skandal svojim sljedeim djelom: - Massacre de Scio (nastala zbog borbe za slobodu Grke od Turaka) cijela romantika omladina je prihvatila tu borbu kao svoju, kao svoj pokret. Slika strave i muenja kranske raje od turskih baibozuka! Smatrana je uvredom ukusa i svakog pojma ljepote. Pozadinu u zadnji as promijenio u stilu Constablovih. Tata Talleyrand je preko posrednika obasuo sinia dravnim narudbama - La Mort de Charles le Temeraire - La bataille de Taillebourg - goleme slike, velike povrine, sretna Delacroixova imaginacija ih temperamentno i ivo popunjava; patos i teatralnost su neizbjeni, ali boja dolazi do svog pravog znaaja. Od platna do platna je bila sve izrazitija! Utjecaj Tiziana i Veronesea, ali i realistini utjecaj Constabla i Boningtona! I odlazak u Englesku snano djeluje na njegovo stvaralatvo: ponio najjae dojmove upoznavi tamonji ivot teatra; osobito je na njega djelovala engleska literatura! Shakespeare, Goethe ( Faust ilustracije) - Smrt Sardanapalova znai za njega potpunu zrelost, ismijavana je i rekli su da je kompozicija delirij bolesnog mozga :D - U toj silnoj borbi jedno arite predstavlja Ingres (stroga kola, ista linija, klasina modelacija), a drugo Delacroix (opozicija, boja, samo boja, koja muzikalno, bez obzira na pravila i kanone, gradi svoj svijet na temelju imaginacije)! Ingres tvrdi da valja kopirati to tonije, sasvim ogranieno, kopirati ropski ono to se vidi. Umjetnost se nije nikada popela do vieg savrenstva, nego onda kad je potpuno nalikovala prirodi i kad se umjetnost mogla shvatiti kao priroda sama. Delacroix tvrdi suprotno, da pred samom prirodom imaginacija je ona sila, koja stvara sliku! Realizam je antipod umjetnosti... Slikari koji nisu koloristi, ne slikaju ve rade posao obinih iluminatora. Narav nije nita drugo nego veliki rijenik! Slika mora biti sveanost za oi!

Uzimao je elemente iz realnosti i vlastitom imaginacijom ih pretvarao u ive simbole! Tako je nastala slika Sloboda, voditeljica puka. On je obraivao sve strasti, sve muke, a da nije poremetio ravnoteu izmeu realnog i ideala. Bez Delacroixa francuska bi umjetnost bila bez heroizma i bez velikog pokreta. Preko njega je ta umjetnost spoznala punou Tintoretta, bogatstvo Rubensa, tajnu Rembrandta i spiritualnost Masaccia. ono to je najrealnije u meni, to su iluzije koje stvaram! zatvoren u sebe, utljiv, povuen, slikao je i gradio godinama svoj svijet; dovravao je nevjerojatnom brzinom; u njemu se sve lomilo i kidalo, a povrina je bila naoko hladna i skladna! Za volju boje rtvovao je i liniju i formu, svojim novim skladom stvorio je arobni svijet! On nije silazio u Italiju, otiao je na Orijent, ime je ostvario svoj davni san da pod arkim goruim nebom Orijenta osjeti sklad istih boja; donosi sa sobom bogatu zalihu impresija, motiva, pa ak i novu, iu paletu Alirske ene u svojem stanu; najvanija slika i najvei rezultat putovanja na Orijent; po svom koloru tono i jasno navjeuje Maneta i njegove sljedbenike, a samom kvalitetom djelo ostaje izvan svih poreenja kao i Velasquezove Les Meninas Ulaz kriara u Carigrad; nova paleta, proiena jo jae, izrazila svu snagu Delacroixova temperamenta on ima 9149 radova; osim toga je i pisao kritike, lapidarne sudove; Journal od 1822. do 1863.; taknuo se svih problema, pun je izvrsnih konstatacija; zabiljeio sve vanije pojave u kulturnom polju s kojima je dolazio u doticaj; to je bila iva galerija suvremenika odnos sa enama: bio je gej! :D Tip samotara, koji ne treba drutvo, bolje biti sam nego slabo kompanjan; bio je neenja, i ene su u njegovom ivotu igrale podreenu ulogu; sarkazam i strogost spram ena bila je maska njegove rezignacije; kao pravi romantiar, rezignirao je da nae svoj ivi ideal; lik koji se provlai kroz veinu njegovih slika u svim moguim varijantama, plava ena, najblia je tom snu i postojala je samo u njegovoj mati. Napisao je izvrsne studije, a karakteristino je u njima da upravo kod svih slikara o kojima pie, on hvali i istie ono to je njemu nedostajalo. Umro od hemoragije plua, 1863. Iz njegovog dnevnika: Konture su prva i najvanija stvar u slikarstvu! Slikarstvo je zanat, koji treba najdulje da se ui i koji je najtei! Umjetnost vie nije ono za to je puk dri, tj. neka vrsta inspiracije, koja dolazi ne znam odakle, koja se javlja sluajno i predstavlja tek slikovitu vanjtinu stvari. To je razum, noen genijem... Nema uglavnom ni svjetla ni sjene, postoji kolorirana masa svakog predmeta, na kojoj su razliiti odsjevi sa sviju strana... Antika ne iznenauje nikada, ne pokazuje nikada neto gigantsko i pretjerano. Michelangelo zapanjuje i unosi u duu osjeaj nemira. Autoriteti su propast za velike talente, a kod osrednjih su zapravo cijeli njihov talent. O boji... to je doista ono to daje pravi ton, ton, koj sadrava vrijednost koja pripada objektu i ini da on postoji. Svjetlost koja se postavlja na platno u isti as kad i meuton i sjena, samo je prava sluajnost: sva prava boja je u nje. Iz njegovog rijenika likovnih umjetnosti Mnogi su majstori izbjegavali na svojim slikama vidljiv potez kista, mislii, da e se tako pribliiti prirodi, u kojoj ti potezi doista nisu vidljivi. Potez kista jedno je od sredstva, kojim se izraavaju misli u slikarstvu. Dokazano je da primitivac najvie voli glatke slike, na kojima je potez kista jedva vidljiv, i ba ih s tog razloga toliko voli. Sve ovisi uostalom o tome, iz koje se daljine gleda slika. Kad je promatramo iz stanovite udaljenosti, potez se kista stapa s cjelinom slike, ali ipak slici daje takav efekt, to ga same boje ne mogu dati! Delacroix je duh koji je umio obuzdati i najvei zanos, znao je onaj opojni zanos discipli nirati razumom. Borba Jakova s Anelom, u prenesenom znaenju Delacroix je vodio takvu borbu tokom itavog ivota strastveno i odvano! Odoliska, 1845/1850.; zvonka boja i tekui kist; Delacroix prvorazredni rubenist; suprotna Ingresovoj Odaliski, isijava preputanje i animalnu ivotnost. Polaganje Krista u grob, 1848.; prekretnica u Delacroixovom slikarstvu; pokazuje naklonost prema knjievnim i biblijskim temama; mijeanje prizvuka Tiziana i Rubensa s plemenitou Poussina; kasnija Delacroixova djela odraavaju pristup koji e odvesti romantiarski pokret u propast njegovo sve vee udaljavanje od suvremenog ivota; sve vie trai utoite u povijesti, knjievnosti, Bibliji i Bliskom istoku. HONORE DAUMIER Njegovo slikarstvo moe se podijelit u dvije faze: Rana faza je vie ona romantina, gdje se na njegovim slikama isprepliu svjetlo i sjena kao glavni nositelji kompozicije; kasnija faza obiljeena je prikazima parikih vizija socijalnih momenata linearnost!

Njegov je ivotopis pun jada, gorine i emera :D Ve kao dijete iskusio je patnje, jer mu se otac htio probit kao pjesnik pa je neslavno propao, a on je jadan shvatio da mora sam zaraivat za kruh. Tako da je cijeli ivot raduckao: potrkalo u advokata, pa u slubi nekog knjiara. Na tim poslovima stekao je mladenake impresije (zbivanja na sudu, suci, branitelji u crnom talaru...) koje su mu omoguile kasnjie genijalne litografije iz sudnice!Poeo je vrlo rano crtati, u tehnici litografije (nauio ju kod Remeleta), bio je u ateljeu Boudina, no glavna i najvanija kola mu je bio ivot! I on je uio u Louvreu; on nije kopirao te likove koje je tamo vidio, kod njega nema nikakvih sjeanja, ni eklekticizma ni tradicionalizma. Istih godina i Goya zavrava u Parziu svoj golemi opus litografskom kredom; nisu se njih dvoje nikad upoznali, ali kao da je Daumier bio Goyin nasljednik. Crte Gargantua donosi mu 6 mjeseci zatvora; i kad izlazi izdaje svoje grandiozne satirike crtee Maske od godine 1831.; petnaest portreta u obliku antiknih likova, u stvar i je to 15 poznatih politiara, a meu njima, kruka je glava Louisa Phillipa. I zato je ona doivotno ostala vezana uz pojam graanina kralja! Od svih tih simbola, tekih dokumenata najizraajniji je list Rue Transnonain, 15. april 1834. On izmeu ostalog i modelira karikature iz tadanjeg parlamenta; kod tog rada je klasian, modele kolorira prema tim modelima, uinjenim u samom parlamentu, crta serije politikih karikatura: Ventre Legislatif. Svaka ta figura, svako lice kao da je posebna kondenzirana psiholoka studija! Svaka karikirana maska je simbolska interpretacija; bitna nutrina tih likova ukrutila se pod prstom velikog majstora u nakaze i u straila. Od Davida do fauvizma nema veeg i znaajnijeg imena u francuskoj umjetnosti 19. st. Da nije bilo n jega, taj period ne bi imao najjaeg i najizrazitijeg prestavnika! U Rembrandtovoj je viziji temeljna suprotnost izmeu svjetla i sjene: ta suprotnost je polazna toka Daumiera, koji se moda najvie pribliava impresionistima po svom prodornom osjeaju za pokret i svjetlost! Uspio je saeti uznemirenost, uzavrelost i pokretnost same prikaze u konani zatoveni veliki monumentalni izraz! Za njega se kae da nosi u sebi snagu i mo Michelangelova kova; njegove linije i saeta svjetla, velike siluete i veliki oblici, noeni bujicom imaginacije, zahvaeni su iz ivota, oni se uobliuju po svom nutarnjem sastavu, po izbaenoj snazi poput Michelangelovih! Ono to je njegov mladi suvremenik Courbet traio od umjetnosti da bude iva, on je ispunio! On je najjednostavnijoj litografiji sposoban dati dra i bogatstvo najkompliciranijih tehnika! Poznate serije litografija: Robert Macaire, Historie ancienne, Bohemiens, Baigneurs, Pastorales, Moeurs Conjugales Daumier satiriar i humorist! Njegova ironija je isprepletena dubokim suosjeanjem; on sastavlja prirodopisnu knjigu graanina! Kad je konano 1848. nadola, on moe slobodno nacrtati svoj ideal slobodnu republiku! Uskoro vie ne izalze dnevno njegove litografije, karikature i kronike; povlai se u samou. I napokon slika, to mu je i itav ivot bila namjera, ali nije nalazio vremena jer je morao zaraivati svojom grafikom. Slika samo za sebe, stvara potpuno novi svijet, slike koje svojim zamahom odskau od svega, ali malo tko ih prepoznaje i shvaa! Slikarski rad moe se podijeliti na vie faza: Rana faza: romantika, traenje znaajnog obiljeava njegov rad; poetno je bio vidljiv utjecaj Gericaulta u njegovim radovima Kasnije slike: isti romantini zamah ciklus Don Quijota! Kroz itav ivot se vraa toj temi jer mu je tako bliska! Daumierov Sanchoje prototip svih daljnjih likova graanina u slikama i u grafici... Kasnija faza: parike vizije naglauju socijalni momenat, doivio je te vizije na vlastitoj koi. Pralja monumentalna kao i ostali njegovi prikazi tog opusa: ulini pjevai, cirkusanti, Saltimbanques, ispijeni kovai, trhonoe, bijednici, akrobati, prosjaci... taj humor nije nita drugo nego rezignacija oaja. Balzacova Comedie Humaine dobila je u Damierovu djelu svoj veliki pandan. U bijedi ga zadesila sljepoa, ostao gladan i umro bez krova nad glavom. Kola treeg razreda, oko 1862.; slobodni oblici, bitnije znaenje iza pojava nego zbilja; divio se Rembrandtu. Don Quijote koji napada vjetrenjae, 1866.; suptrotstavljanje due tijelu, idealne tenje oporoj stvarnosti INTIMNI PEJZA enja za bezgraninim, duboko usaena u ljudsku svijest, traila je na likovnom podruju u razliitim periodima svoje ostvarenje i svoj naroit izraz. Nabolje se ta enja izraava u pejzau i plastinost poj edinih boja je pretvarala u muzikalnost boja. Dinamika je zahvaala samu prostornost, novi odnos prema prirodi stvarao je magiju boja i tonova novih i dotad nesluenih ljepota, a ruke majstora Nizozemske, Venecije i panjolske fiksirale su tu magiju na platna velikih i trajnih vrednota. Francuski slikari slagali su svoje herojske i patetine poeme pejzaa, uravnoteene do posljednje mogunosti, ali hladne i daleke. Ti skladni i hladni pejzai mogu posluiti kao uzori komponiranog pejzaa, jer pejza nije je dino i iskljivo jednostavan prikaz prirode nego je isto tako i rezultat kompozicije, to je nastala iz elemenata prirode, sastavljenih i saetih u sklad prema darovitosti i fantaziji umjetnika . Postoje u oblikovanju pejzaa dvije glavne vrste ili dva naina, kako slikar prilazi samom rijeavanju: 1) nain komponiranog pejzaa (klasicisti i romantiari) 2) nain to jednostavnijeg prikazivanja prirodnog isjeka (impresionisti)

Izmeu te dvije vrste nalaze se bezbrojne varijante i mijeanja vrsta. Impresionisti prevode, tj. prenose na svoja platna to neposrednije izabrani isjeak iz prirode, zabacujui gotovo svako komponiranje, i time se sve vie udaljavaju od kreativnog oblikovanja kod prijevoda same stvarnosti. To je romantizam jako dobro uoio te nije zabacio komponiranje u pejzau iako je stajao na stanovitu sasvim suprotnom klasicizmu; tako su i strujanja proizala iz samog romantizma , uza svo traenje neposrednosti, komponirala svoje pejzae! Neposredno i naivno promatranje prirode, proeto posebnim lirizm om. Raspre izmeu idealista i realista! Idealisti tvrde da umjetnost poinje tamo gdje zavrava narav! Dok realisti tvrde da neposredno i naivno promatranje prirode jedino moe potaknuti nau osjeajnost! Za sve slikare romantizma bilo je odluno neposredno i naivno promatranje prirode. Uza sve isticanje dinamike i herojskih gesta kao i patosa, kojim je romantino doba naglaavalo traginu crtu u zbivanju, bila je romantika proeta posebnim lirizmom! Predanje prirodi i romantino shvaanje sveivih i sveob uhvatnih sila kozmosa i u najmanjem i u najsitnijem listu, ili grani, vlati trave, ili pak u ogromnim deblima razgranatog hraa, ponad kojih gasne suton, dok nebom plove oblaci, ostvarilo je francuski intimni pejza. Ostvarili su ga umjetnici proizali iz romantike, a vezivali su se u grupu pod imenom kole od Fontainebleaua ili Barbizona! Sastala se grupa slikara u Fontainebleauskim umama, bjegunci koji su ostavili gradsku amu i sklonili se daleko od gradskih mea. U njima ivi enja za slobodom, za daljinama i otvorenim horizontima, za onim to ne postoji u gradu, gdje se ovjeg i priroda gue; na tom bijegu slikari su otkrili novi svijet, otvorile su im se oi za novi sadraj. U novom okruenju ukazalo im se nebo, seljaci, siluete ovjeka radnika: sijaa, drvosjea, eteoc, pastir, stada... Daleko od burza i banaka, u kojima se pria o svemonom novcu, koji je novi graanski sloj poslije revolucije digao na svoje oltare! Motivi ovih umjetnika nalazili su se na tihim zavojima staza na kraju sela, bili su to jednostavni motivi. Prikazuju barbizonske izbrazdane njive, livade i panjake, staze i puteljke, seoske ograde, itna polja i rascale vonjake, gdje se nad cvijeem nadvija arena duga, sjenovite ume; sve slikano neposredno i spontano! sama rije intimni pejza podrazumijeva prekid s konvencionalnim gledanjem, a ujedno znai sposobnost spontanog prevoenja timunga u slikarstvo ; promijena percepcije! to vodi tonu i tonskom rijeavanju! Supremacija linije prekinuta vana je razlika u svjetlu i sjeni pejzai su komponirani (ima ak i neke neugodne teatralnosti kod nekih) barbizonski slikari, kao nasljednici romantizma, poetizirali su svoje motive; po izboru tema bliski starim nizozemskim majstorima Barbizonci, kao i engleski majstor John Constable, ko ji je neposredno utjecao na itavu francusku grupu, ne mogu se zamisliti bez nizozemskih pejzaista! JOHN CONSTABLE vjerovao da se pejzano slikarstvo mora temeljiti na injenicama, bio zaokupljen neopipljivim kakvoama stanjima neba, svjetlosti, atmosfere, a ne stvarnim pojedinostima prizora. Nije djelovao samo na Barbizonce, nego i na samog Delacroixa! Prirodno slikarstvo bio je Constablov program od rane mladosti. Kad je doivio svoj uspjeh u Parizu, pie u Londonu kako Francuzi studiraju samo slike, a on je studirao prirodu i samo prirodu! U rodnom kraju, u samoi, predan svome radu slikao je u svakakvim uvjetima, doline, humke, panjake, livade, vonjake, kanale, obale rijeka, mlinove i brane... Sam motiv ne ini sliku, slikarstvo je samo onda valjano kad je oblikovano osjeajem! Budno promatrajui kako cjelinu, tako i pojedine detalje, pod njegovim kistom svaki je objekt poprimao posebnu skladnost! On kae kako nikad nije u ivotu vidio neto runo, jer kakva god bila forma jednog objekta, uvijek e biti lijepa u svijetlu, sjeni i perspektivi! Posebna osobitost Constablovih pejzaa je prozrana perspektiva! Slikane daljine pune atmosfere ujedno su i ono najoriginalnije u njegovim slikama. Boja je postala kod tih svjeih izraza snanim sredstvom, ona je posebno iva i svjetla; do Constabla nitko jo nije slikao tako otvorenom paletom; on je prvi slikar ivih ara u modernom slikarstvu! Njegov kolorit svijetli, iv je, a usklaene boje, dosta pastozne, blisaju svojom slikarskom materijom kao posebne vrednote! Potez mu je temperamentan i izraajan, pogotovo na direktnim malim studijama i boljekama, to ih je slikao direknto u prirodi. itno polje; Vodeni mlin; The Salt Box; Fleitford Mill;

Hampsteadska vritina, 1821.; zemlja podloga za dramu stalnih promjena na nebu, pokuaj zabiljeavanja prolaznih pojava; nebo je za njega klju, osnovno mjerilo i glavno orue osjeaja - Kola sa sjenom, 1821.; uhvatio posebno sjajan trenutak, daje osobnu crtu; 1829., Constablovo djelo doivilo izrazitu promijenu, dobivi mrana raspoloenja. - Katedrala u Salisburyju gledana s livade, 1829/1834.; njegovo najosobnije svjedoanstvo; slobodno nanoenje boja, svaki detalj djeluje kao pokazatelj osjeaja. Prijalaz od Constabla prema do Francuza ine slike Richarda Boningtona nastavljaju rad i shvaanje Constabla! Baratao nevjerojatnom lakoom izvedbe... BARBIZONSKA KOLA Constable i Bonington vie su utjecali na Barbizonsku kolu nego njihov francuski prethodnik Georges Michel. Barbizonsku kolu ine Jules Dupre, Narcisse Diaz, Ch. Jacques P. Huet, Charles Dubignay, Cabat, Francais i konano Millet! Najizrazitija linost je THEODORE ROUSSEAU; on je istodobno i voa, okupio oko sebe u Barbizonu 1847. slikare istog shvaanja. Njegova poznata djela su Drvored kestenova, Pred oluju, Hrae (ponajvie tumai njegov stav i njegovo neposredno prevoenje prirode), Izlaz iz Fointainebleauke ume za zapada sunca (vie neki slatki dekor za teatar no slika intimnog pejzaa). Sve su te slike pune timunga, ponekad na njima smeta oita muna obrada, a jo vie tamni galerijski ton. Po prirodi je Rousseau bio nemiran i nikad nije bio zadovoljan svojim radom; uvijek je traio druga i nova rijeenja. Pokraj svog ivota postao je mrzovoljni doktrinar i predao se pedantnom slikanju, koje je sve vie postajalo banalno i sasvim prosjeno. ivio je u trajnoj oskudici, bez ikakva priznanja teko je uzdravao obitelj, ena mu poizila; davnaest godina zaredom bio odbijan u slubenom Salonu, ope priznanje stiglo prekasno, kad je ve bio slomljen... Njegove najbolje stvari odiu neposrednou, posebna je ljubav za prirodu u njima, a nemaju onog melankolinog patosa. JULESA DUPRE karakterizira slino poetiziranje! On je vie dopadljiv nego Rousseau i kod njega je detalj vie uklopljen u cjelinu nego kod ovog. Motivi su istovjetni, samo je on vie traio motive na vodenim povrinama! On slika i more... NARCISSE DIAZ ide stopama Rousseaua, za mladosti slika pod Delacroixovim utjecajem orijentalne motive, cigane i druge romantine teme; U Barbizonu postaje zduan pejzaist, slikar tamnih i sjenovitih uma, u koje prodire suneva zraka... U toj igri dubokih sjena mi sunanih mrlja obino vanu ulogu igraju svjetle pjege, bijele ili crvene, na haljinama malih likova... U itavom tom krugu pejzaista istie se linost CHARLESA DAUBIGNYJA pet godina mlai od Rousseaua, ima s njim najmanje srodnosti. Prvo, od itave plejade Barbizonaca, ponajvie je neposredan, najvie je blizak prirodi! Bez ikakva poetiziranja i filozofiranja slika vani pred motivom! On sam za sebe kae da je od svih najvie realist! Drugo, on uvodi tonom bogatu i punu obojenost; za njega nije boja samo pomono sredstvo ve najvaniji element; on je prvi koji u tople i galerijski smee tonove barbizonske kole unosi hladne tonove, stoga je predstavnik prijelaza prema novim shvaanjima, koja e se preko realizma razviti u impresionizmu! Uz Corota je jedan od najznaajnijih slikara intimnih pejzaa! On je slikar koji s uivanjem i lakoom slika bogatstvo i prozranost vegetacije! On je slikar proljea i rascvalih vonjaka, ne ponavlja se, uvijek je nov! to je stariji, zreliji, slike mu postaju sve izraajnije, a opet sve svjeije i neposrednije! Sve vie vee mase, postie cjelinu i sklad, a na kraju slika neposredno dojam poput kakva impresionista! Kod njegovih je slika oito da su stvorene po diktatu naivne i spontane osjeajnosti i da je ta osjeajnost ostvarila onu bliskost prirodi, kakva se rijetko susree u povijesti umjetnosti! U mladosti je bio u Italiji, u Barbizonu je konano naao sebe! Nije slikao samo studije pred prirodom, ve je i velika platna svravao do zadnjeg poteza u prirodi! Jedan od prvih koji tako postupa u slikarstvu. Pod njegovim sugestijama poinje i Corot svravati svoja platna u prirodi! etva jednostavan svijet, platno izgleda kao da je dio polja; Proljee je takoer takvo! Intimni graanski pejza 19. st. u potpunosti je odgovarao graanskom drutvu. Prijanju je veliajnost u kompoziciji slika zamijenila intimnost! Veliki su formati slika postali sve manji, pojednostavljena forma oblika. Slike su intimnog pejzaa sve vie postajale neposredne. U njima se sve vie prikazuje nenamjetena i

neizmiljena stvarnost, istina, jo poetizirana, ali bez retorike i patosa prijanjih generacija... to najbolje pokazuje opus Daubignyja! JEAN FRANCOIS MILLET Dok su slikari Barbionske kole bili iskljuivo pejzaisti ili animalisti, koji su u svoje prikaze intimnog karaktera unosili i postavljali tek malene likove ljudi ili ivotinja, da bi dodatno istaknuli i oznail i prostranstvo, daljinu i dubinu svojih krajolika, Jean Millet je bio prvi meu njima IZRAZITI FIGURALIST! U njemu se, u neposrednom doticaju sa zemljom probudio nanovo seljak, i taj je poeo oblikovati njemu posebno blisku i poznatu tematiku! Nastaju prikazi seljaka i seljakog rada izvedeni rukom roenog seljaka! Prema tome je njegov bijeg poprimio simbolino znaenje; u njegovim slikama saimaju se razliite komponente na nov nain: atavistino naziranje, naturalizam, te elja za ostvarenjem novog simbol a. Millet je roen u Normandiji, do svoje dvadesete godine bio je seljak kao i njegova braa; 1837. se uputio sa stipendijom u Pariz, gdje je radio u ateljeu Delarocha. U to rano doba slika dopadljive slike pastirskih idila s nimfama u stilu Bouchera. Slikao je i portrete, koji ga pokazuju kao vrsnog slikara! U njemu je ivio snaan osjeaj za radnika i seljaka, za one bijedne i izmuene ; taj radni narod mu je bio blizak, suosjeao je s njim; njegova ga je jednostavnost osvajala! itav taj ivot seljaka je predstavljao za Milleta onaj element u kojem se on mogao snai i dobro osjeati! U njegovoj svjesti je ivjela netaknuta religioznost sa biblijskim sjeanjima, pa su slike koje je stvarao bile obavite nekom evaneoskom atmosferom; neto propovijedako; prevodio banalne i svakidanje likove u velike i jednostavne! Odmor nakon kosidbe dravna narudba; ljeto godine 1849. on se stalno naselio u Barbizonu i tamo radi napokon naavi svoju pravu okolinu! Slika sijae, drvosjee, etelice, kosidbe, paljetkovan je, pastire i pastirice, prelje, cjepae... Crta i slika pejzae, rijeko, ali on je IZRAZITI FIGURALIST! iji je glavni motiv seljak radnik! Saimlje njegove kretnje do monumentalnosti! Jednokratne pojave sa svim znaajkama svodi u tipino, a taj tipus izdie do simbola! U stvari kad Millet slika seljaka, on ga idealizira, premda nastoji, grevito, da ostane vjeran stvarnosti! Detalje podreuje cjelini, stvarajui velike obrise likova; trai grubi, pojednostavljeni oblik stvarajui iroke volumene! To se pojednostavljivanje vri bojom, koja je mukla, tonski ugoena, a tehniki izmuena! Milletova paleta sastoji se uglavnom od smeih zemljanih boja, koje tu i tamo prekida koja jaa ara! Karakteristina je za njega neizrazita tamna modra boja i tamne figure, postavljene prema svjetloj pozadini neba. Ima utjecaja primljenih od Corota; Millet nije kolorist, ponajvie je svje u boji kod rijetkih pejzaa. Vrhunac njegova opusa je slika Paljetkovanje. Sija, oko 1850.; suprotnost neoklasinim povijesnim slikama. Barbizonska kola je zagovarala povratak prirodi kao bijeg od drutvenih zala to prate industrijalizaciju i urbanizaciju. Smatran od francuskog javnog mnijenja slikarom koji je grub i neukusan realist, neprijatelj drutva, koji vie propovijeda u svojim slikama bunu! Pobijegao je iz grada u fontainebleuke ume zbog daljnjih krvavih politikih dogaanja; on je povueno ivio i slikao na barbizonskim poljima. U posljednjem desetljeu ivota doivio dugo oekivani uspjeh i ope priznanje; izloba 1867. bila je njegov trijumf; ime postaje poznato, utjecaj se iri naglo (pa i van Europe). Svojom tematikom navjeuje realizam! CAMILLE COROT Poetak francuskog likovnog izraza ine klasicizam i romantizam, linija je uzlazna, zatim se taj tok uravnava te polagano biljei silaz prema kraju stoljea... Upravo negdje na sredini tog gibanja nalazi se pojava Camilla Corota izmeu razbuktale dinamike romantizma s jedne strane i hladnog realizma i impresionizma s druge strane! U fazi kad je razvoj nakon romantizma znaio smirenje, predstavljaju slike Camilla Corota onaj trenutak, u kojem se san romantizma pretvara u realne, krute i stvarne oblike. Slikarski se opus Corota moe shvatiti kao zenit cjelokupnog slikarskog razvoja 19. st., a ujedno Corot kao ponajvie francuski slikar meu cijelom tom neprekinutom povorkom lavnih imena. Njegove slike imaju sve znaajke graanskog drutva. Ve po svojem roenju bio je predodreen za predstavnika tog stalea! Bio je prvo uenik Michallona, zatim je preao u atelje Victora Bertina (Davido v satelit prisezao na antiku i bio priznat akademiar), a poslje se uputio sam u prirodu! Iako je pripadao krugu Barbiznaca, on je od njih pokretniji, a i izvorniji! Mnogo putuje, mijenja kraj; u poetku ve slika vani u prirodi, kud god putuje, slika. Za tajnu svog slikanja tvrdi da je sva tajna u tome: treba uvijek najprije vidjeti slike velike mase poluotvorenim oima. A ako hoete vidjeti detalje, sklopite oi u potpunosti! Taj fantastini naturalizam, taj lirski prijevod na Corotovim majstorskim platnima jo bolje ilustrira znaajna i istinita anegdota! Slikaj uvijek samo ono to vidi! Corot je kopirao ono to je vidio, ali nejgova vizija rasla je

paralelno s vienim u vlastite originalne realizacije, u suptilne asocijacije i u otkria najee i najdublja, to ih moe pruit osjeajnost! Intimni pejza je rastao u Corotovim slikama u zaokruene harmonije: smirenje i ravnotea gospodari u njima kao da je u tom ednom geniju graanske klase oivjelo helensko. Ton antike idile udaren je u realistiko m pejzau! Upravo to sretno stapanje kod Corota vee ga uz tradiciju. A vee ga i njegov kolor, njegova srebrom protkana paleta bliska je u pjedinim platnima gotovo istovjetna s paletom Chardina. Iz sivila se grade njegove mase, tek tu i tamo proviri koja jaa ara, koja svijetla mrlja, koja toka. Glavni mu je TON! Poinje uvijek sa sjenom; to je njemu logino, jer je sjena ono to se najvie istie i zato se mora s njom poeti! Ono to on trai je forma, cjelina, cjelokupni ton; boja dolazi tek poslje; sv akako se ne smije nikada izgubiti prvi ivi dojam! Corot je u neku ruku prvi impresionist! Njegova fluidna atmosfera, koja obavija oblake, u stvari je impresionistika! Njegova metoda omoguila mu je uhvatiti pokret, uhvatiti tok, zaustaviti na svojem platnu trenutak ivota, svu aroliju promijena! Ta metoda nije bila primijenjena samo na pejza, ve i na njegove klasine figure. ena u modrom; tako je ivo uhvaena, pa Gioconda (gospoa s biserom), ena u ateljeu, Mon Agar, Aleksina Loqoux (figura njegova jedinog romana)... On je ispjevao himne enskoj ljepoti kao rijetko koji slikar; svaki drugi i najgrublji realistiki motiv pretvara u melodian tonski sklad! Njegovi enski modeli su oplemenjene i velike figure; izdie bez strasti svoje modele u neku viu stvarnost! U njegovu karakteristinom sivilu ive likovi, sama enska put dana je na najjednostavniji nain; ni najvea imena prolih perioda nisu umjela tu put izraziti ni vie ni bolje! U njima ima neto isto i sakralno, a opet su svi tako jednostavni i svakidanji! udna sposobnost da se realno bez afektacije i bilo kakva napora pretvara u veliku slikarsku vrednotu! Kao to je mirno ivio, tako je spokojno i umro, zaokruen i smiren sam u sebi! Kao kod svih velikih vrijednosti, tako se i kod Corotove vrijednosti dogodilo, da se njegov utjecaj u kasnijim periodima pojavio jo snanije! Jutro: Ples nimfi, 1850.; postupno ranio stil koji se na toj slici javlja u dovrenom obliku; slika je ispravno nazvana uspomenom iz kazalita; krajolik dosee novo jedinstvo likova i njihova okruenja; pomiruje romantini osjeaj i klasini sadraj. ROSA BONHEUR; nametnula se kao vodei animalist; slika ivotinje s uvjerljivim naturalizmom, zbog ega je kasnije svrstana meu najutjecajnije realiste. ENGLESKA JOHN HENRY FUSELI; jedan od prvih predstavnika romantizma; svoj stil je zasnovao na Michelangelu i maniristima, a ne Poussinu i antici. Nona mora, 1790.; vie maniristika nego michelangelovska WILLIAM BLAKE; pjesnik koji je ilustrirao svoje knjige; trebao biti neto poput nasljednika oslikanih rukopisa, bio pod Fusielijvim utjecajem te je tako i slikao. Slikarstvo krajolika Englesko slikarstvo doseglo je svoj najpotpuniji izraz u krajolicima, a ne u pripovjdenim prizorima. JOHN CONSTABLE (ve spomenut iznad) JOSEPH MALLARD WILLIAM TURNER; zapoeo kao akvarelist; prizori koje je odabirao zadovoljavali su romantiki ukus za slikovitim i uzvienim planine, more ili mjesta povezana s povijesnim dogaajem; mnogi krajolici povezani su s knjievnim temama. Brod robova, 1840.; mnoge njegove slike vuku korijene od akvarela nazvanih poeci boje; Kia, para i brzina velika zapadna eljeznica, 1844.; iv dojam brzine i atmosferskog komeanja. Akvareli; bio najistaknutiji akvarelist svog doba.

JOHN COTMAN; akvarelist, teme pune dostojanstva i monumentalnosti; njegov formalizam izrastao iz predaje slikanja Nicole Poussina i Claudea Lorrainea, ali nije bio klasicist. Katedrala u Durhamu, 1805.; prizor sveden na ploan, gotovo apstraktan, uzorak. NJEMAKA I u Njemakoj je krajolik, kao i u Engleskoj, bio najbolje dostignue romantikog slikarstva; oko 1800. godine njemaki su umjetnici ponovo otkrili gotiku koju su prihvatili kao svoju domau batinu. CASPAR DAVID FRIEDRICH; najvaniji njemaki romantiar, u njegovim se rukama go tika prometnula u opi misterij; osjeao panteistiku ljubav prema prirodi koja je postala sredstvo duboke religiozne osjeajnosti. Opatija u hrastovoj umi, 1809.-1810.; sve je smrt, zamrznuti mir, beskonano smotan pusti krajolik je odraz umjetnikove melankolije. Polarno more, 1824.; sve je statino, gledamo kroz bojom prekrivenu povrinu, izravno na stvarnost koja se ini stvorena bez slikarova mjeanja; ovakva tehnika, podrobna i neosobna, osobitost je njemakog romantinog slikarstva; potjee od ranih neoklasicista. PHILLIP OTTO RUNGE; Jutro, 1808.; jedina dovrena slika, izvanredna sinteza antike mitologije i kranske vjere; romantinih pogleda i neoklasine tehnike; slika stiliziranim oblicima i simetrinom kompozicijom; enja due za beskonanim NAZARENCI; 1808., skupina mladih njemakih slikara na bekoj Akademiji udruila se u Bratovtinu sv. Luke, izjednaili su jednostavnost s pobonom vrlinom nasuprot virtuoznosti koja je iskljuivala jednostavnu iskrenost. Dvije godine kasnije odluili su voditi ivot redovnika umjetnika u naputenom samostanu kraj Rima, po tome su postali poznati kao nazarenci. Njihov rad u poetku dojmio istoom, stari njemaki majstori i rana renesansa ojaavaju neoklasini naglasak u oblikovanju boja. FRIEDRICH OVERBECK; nazarenci bili najbolji u intimistikim temama; Italija i Germanija, 1811. 1828.; jedna od intimistikih tema. SAD Slikarstvom su dominirali tienici Benjamina Westa, koji je svakog mladog umjetnika iz Amerike koji bi doao u London uzeo pod svoje okrilje. WILLIAM SIDNEY MOUNT; Ples na pozornici staje, 1831.; jedan od prvih radova, paljivo prouen violinist svjedoi o umjetnikovoj ljubavi prema glazbi KOLA RIJEKE HUDSON; predvoeni Thomasom Coleom; osniva kole Hudsona; kolovao se u Engleskoj, gdje je bio bakrorezac. GEORGE CALEB BINGHAM; Trgovci krznom silaze niz Missouri, oko 1845. Kiparstvo ITALIJA Kipari na poetku romantizma predvoeni Canovom; ANTONIO CANOVA; prilagoavali neoklasini stil novim ciljevima, najvei umjetnik 18. st. Grobnica najvojvotkinje Marije Christine, 1798. 1805.; izgleda kao visoki reljef jer je veina likova u strogom profilu, ali je punoa prostora puna; kretnje svedene na najmanju mjeru, alegorijski ukras oien; napeta usredotoenost klasicizma.

Napoleon, 1806.; idealizirana glava, oblikovanje tijela temeljeno na statuama antikih vladara preruenih u gola klasina boanstva; uzdizanje cara u boga obiljeava odluan odmak od prosvjetiteljstva koji su dali zamah neoklasicizmu. FRANCUSKA Glavni razvoj romantinog kiparstva dogodio se u Francuskoj. Uvjerenje da je ljudsko tijelo najplemenitija tvorba prirode te stoga kiparova najplemenitija tema; Romantina reakcija protiv ideala modernih klasika iskazala se nakon 1830. FRANCOIS RUDE; ponovno otkrie nacionalne kiparske predaje karakteristino za romantino obnavljanje, primjer nacionalizma, kao i strast prema povijesnim portretima kao moralno uzdiuima za javnost. Odlazak dragovoljaca/La Marseillaise, 1833. 1836.; tu su ovjekovjeena ona dva velika razmiljanja, Rudeovo remek djelo. ANTOINE-LOUIS BARYE; njegovim ivotinjskim skupinama uzor je Stubbsov Lav koji napada konja. Saloni ranih 30.ih godina 19. st. sluili su kao izlog kiparima AUGUSTE PREAULT; Pokolj, 1834.; reljef koji ga je poslao na Salon te godine pokazuje njegovo zanimanje za izuzetna duevna i osjeajna stanja; recimo neobarokni izraz, osjeaji nadilaze barokne osjeaje; tim je djelom Preault doao na glas kao uzoran romantini kipar; avangardni ktiriari slavili su djelo kao korjenit napad na pravila klasinog reljefa; vrhunac romantizma nalazimo meu kiparima roenim u Francuskoj u prvom desetljeu 19. st. JEAN-BAPTISTE CARPEUX; najvei i najpoznatiji kipar treeg desetljea 19. st.; Ples, 1867. 1869.; skulptura na proelju parike Opere AUTUSTE BARTHOLDI; Kip slobode/Sloboda obasjava svijet, 1875. 1884.; spomenik sjeanja na francusku pomo Americi tijekom rata za neovisnost, dar francuskog naroda, a ne vlade Arhitektura Slikari i kipari nisu mogli odbaciti renesansne navade u prikazivanju i nikada nisu doista oivjeli srednjovjekovnu umjetnost ili drevnu umjetnost prije kasinog grkog razdoblja. Arhitekti nisu bili podloni tom ogranienju i stilovi obnove odrali su se dulje u arhitekturi nego u drugim umjetnostima. Poeo se koristiti grki dorski red, kao plemenitiji, jednostavniji, mirnije veliine od ostalih manje muevnih redova. KARL FRIEDRICH SCHINKEL; Altes museum, 1824. 1828.; primjer grke obnove, glavno proelje kao dorski hram gledan sa strane. Znaajka romantizma je da su arhitekti u vrijeme klasine obnove zapoeli i gotiku (u tome prednjaila Engleska) HORACE WALPOLE; gotizirao svoju ladanjsku kuu Strawberry Hill, 1749. 1777. JOHN NASH; Kraljevski paviljon u Brightonu, 1815. 1818.; romantiarska mata gotike i tajnovitog istoka indijska gotika BENJAMIN LATROBE; Katedrala u Baltimoreu, 1805.; gotiko-barokno djelo u zvonicima. Nakon 1800. godine izbor izmeu klasinog i gotikog naina sve je vie iao u korist gotike, kao estite i kranske. BARRY AND PUGIN; Zgrada parlamenta u Londonu, 1836.; najvei spomenik gotike obnove. NEORENESANSNA I NEOBAROKNA ARHITEKTURA Do sredine stoljea vratila se naklonost prema renesansi i prema baroku, neorenesansa i neobarok zamijenili su neoklasino! CHARLES GARNIER; Parika Opera, 1861. 1874.; Beaux-Arts stil, remek-djelo eklekticizma; neobaroknost u preobilju skulpture.

DEKORATIVNE UMJETNOSTI Carski stil, rano 19. st.; zakanjeli oblik neoklasicizma. PERCIER I FONTAINE; Spavaonica carice Josephine Bonaparte, oko 1810. INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA; zamah industrijske revolucije doveo do opadanja umjetnikog obrta, sve se poelo masovno proizvodit. Nova revolucija u dekorativnim umjetnostima pokret umjetnikog obrta! FOTOGRAFIJA; najspremnije prihvaena u portretistici; NADAR; slavni fotograf 19. st. GUSTAVE COURBET Njegova je l'art vivant postala parola itavog slikarstva, a on sam neki legendarni svetac ljevice! I upravo zbog njegovih ralistikih smjernica u dananjici postaje sve oitije i sve vee znaenje njegove slikarske pojave; neposredna funkcija njegovih djela nije prestala, ve je zadrala svu svoju sugestivnu mo i u dananjici! Ta djela su i danas aktualna po svom novom zahvatu: u njima je postavljen novi odnos slikarske svjesti prema prirodi! Presudna je tematika proirena u tim slikama na svakidanjicu, prevedena nenatrunjeno i nezamagljeno bilo kakvim konvencijama. Sam Courbet tvrdi da je ljepota u naravi! Umjetnik nema prava tu ljepotu pojaavati! Ljepota stvorena prirodom vie je i vea od svake umjetnike konvencije! Courbet lomi konvencije, ali ne lomi i ne iskljuuje imaginaciju; samo imaginiaciji daje drugu namjenu! Za njega se ona sastojiu tome, da se zna iznai to bolji i potpuniji izraz onoga to postoji, a nikada u tome da se u slikarstvu stvori ili ishitri ono to ne postoji. Slikarstvo je bitno konkretna umjetnost i ne moe postojati ni u emu dtugome, nego u predstavljanju realnih postojeih stvari! Apstraktne stvari, to jest one nevidljive i ne postojee (izmiljene), ne pripadaju podruju slika rstva! Za vrijeme itavog ivota pratili su ga nesporazumi, odbijanja, neshvaanja i konano, mrnja, koja je uspjela da ga slomi. No to odbijanje i ta mrnja nije prestala ni njegovom smru. U djelu Gustava Courbeta elementarna snaga takve vrste, kakvu nije itav vijek iznio! Tu mrnju je izmeu ostalog izazvala njegova netolerantna priroda, njegovi plameni programi, podcjenjivanje svega i svaega u slikarstvu, njegovi protesti... ali glavni uzrok toj stoglavoj mrnji sitnih i malenih suvremenih likovnih umjetnika bila je Courbetova elementarnost; a kad se ta elementarnost silom prilika i po diktatu uvjerenja, a jo vie po diktatu temperamenta, nala u krugu vodeih lica u danima Parike komune, zadobila je dugogodinja mrnja izrazito politiko obiljeje! Sveopa optuba glasi da nije bio samo obian buntovnik, ve i narodni izdajica, koji je unitavao narodno dobro i upropatavao spomenike narodne slave (Vednomski stup); prema osudi on je bio glavni inicijator i glavni krivac ruenju tog stupa za vrijeme Komune, te je upravo svojim slikama trebao platiti uspostavu stupa... (iako je u tim olujnim danima on spaavao od poara umjetnika djela i znaajne spomenike za Francusku i Pariz)... Bio je obiljeen kao ruilac Vendomskog stupa i pred sudom i pred povjesnicom. Prijanjim tvrdnjama, da je slikar runog i vulgarnog, pridola je optuba patriota i graanske pravde, u stvari odmazde, da je on tip subverzivan i opasan po graanski poredak. Bio je zatvoren i dugo je leao u zatvoru. I zatvor, i proces, i osuda, i naknada... sve je to redom polagano ali sigurno lomilo njegovu fiziku snagu, pa je teko obolio. Prisilni rad za naknadu, slikanje, upravo hiperprodukcija slika, lomilo je njegovo elementarno izraavanje. Te su slike, raene u brzini, postajale sve slabije i praznije, prijanja se elementarna sila jedva tu i tamo zamjeivala, ona je bila slomljena. U njegovom su opusu saete smjernice i za daleke budue generacije; njegove realizacije dokazuju da je on, koga su njegovi suvremenici grdili kao uobraenog hvalisavca i pijanog boema, to se razmee, naivno i patetiki brbljajui revolucionarne fraze, u stvari vidovita svijest, to prorie nove mogunosti i nove zahvate za budunost, i to ne samo za onu blisku, ve upravo onu koja e nastati na prekretni ci svijetova. Danas se njegov lik izdie, njegova l'art vivant (iva umjetnost) poprima svoju pravu i punu vanost! Courbet je po itavom svom djelovanju, tipian primjer za drugu skupinu onih darovitih svijesti, to spontano, nagonski izbacuju svoja djela! Kod takvih svijesti obino se ne moe pravo govoriti o nekom razvitku, jer su one ve na svom poetku gotove, ne moe se redovno govoriti ni o njihovom kolovanju, jer one u stvari nekih uitelja u pravom smislu i nemaju! Ne pripadaju izrazitoj koli, ve tvore svoju vlastitu. Courbetovi su uitelji bili razliiti... Meu tim uiteljima nema onih majstora koji idealiziraju prirodu i produhovljuju oblike. Takvi su majstori odbijali Courbeta, za njih on nije imao razumijevanja; naprotiv, privlaili su ga oni slikari, naroito baroka, za koje je bila ponajvie vana realnost, ma koliko gruba, upravo nelijepa, ali znaajna i izraajna! Bliski su mu bili oni majstori koji su znali saeti u slikarsku materiju ivost, i koji su tu materiju znali oiviti na svom platnu! Za njega su dakle presudni majstori panjolske Zurbaran, Ribera, Velasquez... Na tim je djelima na svom poetku spoznao Courbet ono toliko znaajno obuhvaanje volumena, upravo strastveno neposredno ostvarivanje vanjskog objekta, i to as itko iz lokalnog tona na bogato i fino nijansiranoj skali vrednota, a as

opet impastirano izvlaenje volumena iz tame, iz sjena, iz kaosa na svijetlo u konkretno i opipljivo, kao to je to radio Caravaggio i njegov krug u Italiji, i to sve bojom sitom i dubokom! Tome krugu nije mogao biti daleko ni Rembrandt, po svojem neposrednom i irokom zahvatu barunastih tama i sivo -toplih polusjena, iz kojih izranjaju svijetle mrlje jarkih osvjetljenja. Isto tako nitko nije mogao bolje zanijeti Courbetov temperament nego hrabri i ivi pozet Franza Halsa. Njegove prve slike zaokruene su i cjelovite, u pravom smislu, majstorske, na velikoj likovnoj razini. Primjeri takvog slikarskog ostvarenja su autoportret s pojasom i autoportret s lulom. Oba su izvedena tamnim sitim bojama, odreeno i jasno, a istodobno mekano oblikuju iz tame volumeni. U njima, kao i u portretu Ranjeni je oita romantika znaajka! Na njega su utjecali i suvremenici! Delacroix i njegova Danteova barka, Gericault... Zato to ono nastojanje, to ga je Courbet za vrijeme itavog ivota istiacao kao realizam, bilo je ve u romantizmu latentno. Prijelaz od romantizma u realizam tako je prirodan, to vie nezamijetljiv, da se teko moe govoriti o promijeni naravi, promijena je u doziranju elemenata! Courbet neposredno preuzima od Gericaulta onaj mekani, ali snani nain isticanja volumena profinjenim tonskim vrednotama ne ostajui u lokalnom tonu. Samo je Courbetovo isticanje i plastino oblikovanje volumena izrazitije i vie proeto bojom. Doza je elemenata boje vea, dok je tonsko slikarstvo kod jednog i drugog istovjetno! Upravo to tonsko slikarstvo ili tonske vrednote obiljeuju prvu Courbetovu fazu, koja kulminira slikom Pogreb u Ornansu. Na toj slici, grupe ljudi su razvite po duini formata gotovo relje fno, sve je u njima statika! Prikaz je to obinog dogaaja, kakvo je majstor doivio u svom rodnom mjestu; njegovi su mu sumjetani modeli. Tako je nastalo veliko platno kao skup vjernih portreta. Svaki je pojedini lik portret, nita nije ishitreno ni izmiljeno imaginacijom, svi su likovi raeni u prirodnoj veliini. Lik naelnika se istie svojom gestom ruke; ali ona nije nipoto patetina, njom se ne postavlja hamletski biti ili ne biti?, kako bi svaki romantik postavio to pitanje, ve je ta gesta sasvim miran najobiniji pokret, svakodnevan, bez ikakve teatralnosti, bez naglaivanja! Sve je mirno i ozbiljno! Kostimi likova su vremenski toni, upravo folklorni, dok su na tim portretima izraena najraznolikija duevna stanja! Prikaz nije ilustrativan, likovi nisu opisivani, ve su dani, izneseni, oni ive svaki svojim ivotom. No svaka pojedinana figura vezana je za cijelinu, ona se uklapa u nju, i tako nastaju mase ljudi. Courbetov prikaz nije nipoto iluzionistiki; u neku ruku provedena je stilizacija, i to na sasvim osebujan nain, ne veu se naime i ne izgrauju oblici iroko zahvaeni, kao to se to dogaa u monumentalnim dekorima rane renesanse ili kasne, ve je najvanija veza svih oblika u ivom ritmu tonskih vrednota! Izmijenjuju se tamni akcenti sa svijetlima, izdiu se u intervalima jae are, i boja raste uz nagle prijelaze u jaku plastiku kao i svijetlo, a ta boja nabita je svojim unutarnjim ritmom. Courbetova je paleta kura, na sivom zelenilu tamno ugoene pozadine razvija trozvuk crne, crvene i bijele; dominira crvena, moglo bi se rei da ona vee itavu tonsku grau! Izraziti i jaki su kontrasti i po vrijednosti tona i po boji. Ono se nijansira od hladnog sivila sve do topline vijele kolje malog ministranta kao najjae vrednote. U ritmu boja i njihovih tonskih vrednota ivi plonina toga velikog platna, a istodobno su likovi statini; gibanje i mir, dvije suprotnosti saete u cjelini. To je djelo ono po kojemu itavo jedno razdoblje, itavo stoljee dobiva svoj najtipiniji i najreprezen tativni izraz. Courbet ostvaruje te namjere potpuno u cjelini postavljajui svoj realizam to znai likovnu istinu, samo istinu na osnovi konkretne stvarnosti, bez ikakvih primjesa i obzira i bez ikakvih skretanja u bilo kakvu stilizaciju kao jedinu pravu i ivu umjetnost l'art vivant! Courbet pie kako je sadraj realizma negacija ideala i svega onoga, to iza toga slijedi. Na taj nain se dolazi do potpune emancipacije razuma, do emancipacije individua, i konano do demokarije! U tom procesu emancipiranja individua vri se nadasve vaan i presudan prijelaz od osjeajnosti prema osjetilnosti na likovnom podruju. Kod Courbeta nije transformacija izvena, ve su osjeajnost i osjetilnost podjednake! On prilazi prirodi ne priznavajui nikakve konvencije i nastoji to neposrednije zahvatiti stvarnost! Za Courbeta nije priroda vliki rjenik, u kojem se nalaze pojedine rijei, kako je to sluaj Delacroixa. Courbet naime, kad se nalazi pred objektom, ne trai, ili ne izabire pojedine linije, obline ili boje kao rijei ili gotove fraze, da ostvari novu prirodu, ve on objekt, prirodu, stvarnost, neposredno grabi u cjelini, zahvaa svojim velikim slikarskim instinktom sam element stvarnosti, prilazi i osvaja ga spoznavajui ivot same materije i tu ivost izba cuje u svojim ostvarenjima. Courbetova je iva umjetnost u cjelini i u pojedinostima veliki izraz vitalnosti. U njegovu izrazu ivi stablo, zemlja, uma, peine, oblaci, zvijer, ovjek podjednako kao u samoj prirodi! U stvari, Courbet je prvi i potpuni materijalist slikarstva; njegovo osebujno zahvaanje i oblikovanje sadrava likovnu sr tog realizma! Kako ne bi posato rob ideala, postaje rob modela! To znai biti rob stvarnosti, sputanost imaginacije, a i ogranienje prema itavom onom podruju nepoznatom i neistraenom, to e ga budue generacije zauzeti vie osjetilnou nego osjeajnou i time unaprijediti likovni razvoj.

Upravo njegov stav, da se imaginacija u umjetnosti sastoji u tome, to omoguuje iznai to bolji i potpuniji izraz onoga, to postoji, a nikada da ona ne ishitruje niti stvara ono to ne postoji! Manet i impresionisti ne mogu se zamisliti bez te osnove; Courbet je na putu od romantizma do impresionizma velika prelazna stanica, odluna i presudna! Slika Poslije objeda, koja prikazuje grupu mukaraca za stolom, meu kojima je i Courbet, kako sluaju svog druga guslaa. kae Delacroix kad ju je vidio u salonu 1849., da je toliko snana, i da je Courbet inovator, revolucionar! Kamenolomci; najreprezentativnija Courbetova slika; usporedi li se ta slika s Milletovim seljacima, moe se vrlo dobro uoiti kod istovjetnog motiva rada kod oba slikara golema likovna razlika. Moe se osjetit, ne samo sasvim druga slikarska razina, vea kvaliteta, ve upravo ono to je u Courbetovom realizmu n ovo i revolucionarno u likovnom smislu, U usporedbi Millet ostaje sentimentalni ilustrator rada, dok Courbet naime ne stvara jedino ilustraciju rada ili obian prikaz radnika, s kojim suosjea, ve kreira novu prirodu, ivu stvarnost!!! Upotrebljavao je previe asfaltnih boja pa su mnoga njegova platna danas bezbojna i crna! Najvanija Courbeova odlika, usred kaosa koji ga okruuje, nedvojbeno njegova bogata spontanost! On je vrlo dobro znao svoju vrijednost i nije ni htio ni mogao, a ni smio uzmaknuti pr ed oporom polutana i slubenih slikarskih veliina, koje su mu predbacivale nesnosnu uobraenost i patetinu samodopadnost upozoravajui na njegova platna kao to je ono gdje je prikazan sam Courbet, kako ga doekuje njegov mecena Bryas, poznato pod imenom Bon jour, Monsieur Courbet! Courbet je po prirodi buan i energian, nije tajio svoja miljenja o drugima, naportiv, glasno ih je izricao! Sigurno je, da je bio samosvjestan i da je osjeao i znao svoju vrijednost u odnosu prema ostalim suvremenicima, ma da po svojoj bujnoj prirodi nije mogao biti autokritian! To je bio njegov minus... On je istinski puanin, s toga se razloga najbolje snalazio ne u nekim salonima ili gradu, ve meu pukom, na selu, u prirodi, u svom rodnom kraju... Tamo stvara svoja naj karakteristinija djela. U okolini Ornansa, njegova rodnog mjesta, nalaze se glavni motivi za itav niz jedinstvenih pejzaa, to ih je njegov kist stvorio. Slikarski najvaniji su oni iz rodnog kraja, Jutro kraj Ornansa, Berba u ornansu, Peina de dix -heures, Potok u Puits noir, Le chateu-Gaillard aux Andelys, pilja, Most, Meu stijenjem, umski potok. Svi ti pejzai slikani su vie ili manje tamnim sonim bojama uz prefinjene nijanse zelenila i sivila. I nisu samo jedan isjeak iz prirode, sluajan ili ukusom odabran, ve su vie od toga. U njima je sila, ivotno zahvaen element same prirode. Takve su i njegove ume. Njegov zahvat iao je dublje i dalje no to su to postigli Barbizonci svojim lirizmom. Oni su ostvarivali intimnost sa svojim malim platnima, njegova su platna i na malim formatima nosila petat veliajnosti, irine, a na ponekim upravo grandioznost! Pejza je pitanje tona! kae Courbet, i njegovi pejzai pripadaju u najbolje primjere tonskog slikarstva. Slikao je mnoge lovake prizore i majstorski je slikao pojedine ivotinje u mirnom stavu ili snanom pokretu. Posebno poglavlje u njegovu stvaranju ine aktovi! Zola kae da je on tvorac mesa! A stvarno je i bio realizator puti. U brojnim aktovima kupaica, leeih nagih ena, ostvario je sasvim naroito inkarnat; slikao je taj inkarnat tonski i to tehnikom starih majstora, pa dok je modelirao sasvim plastino volumen enskog tijela, nastajala je iva put, enska. On slika u eni, njenoj nagosti razlogienu enstvenost, realizira spol u njego voj biti. Poput Rubensovih ljepotica, i njegove ene su pune i gojazne; nisu profinjene, vie su grube; ostvario ih je hladan promatra! A ne zaneseni majstor, ve slikar, koji je bio u stanju da prenese u slikarsku materiju naroiti ivotni intenzitet; zato i jesu ta naga tjelesa tako ljepa! Primjer, Courbetov akt na slici Atelje... Od svih silnih jedinstvenih, klasinih ostvarenja raznih majstora iz tog doba, Courbetov akt ne samo da je ivlji, aktalniji, stvarniji, nama blii, ve je i sugestivniji, p o svojoj slikarskoj materiji dragocjeniji! U obinoj stojeoj pozi promatra ta naga ena Courbeta, kako slika smei pejza rodnog kraja Naslikan je stvarni majstorov atelje s modelima, znancima i obinim posjetiocima. Prvi as ini se, da je vie razliitih slika povezano na jednom platnu; tek kasnije, duljim promatranjem, ovjek osjeti pred tom slikom cjelinu, onaj naroiti ritam izmeu oblika, tamnih i svjetlih masa, onaj sklad i ivu atmosferu, to traje na tom platnu velikih dimenzija. Ovaj atelje nije arhitektura, ve su ti trodimenzionalni likovi i njihove grupacije, isitna plastine, razvijene dubinom prostora, sasvim mekano, svilene u jednistvenu, sveobuhvatnu atmosferu, u kojoj zvui polifonija tonaliteta, a svjetla su u toj atmosferi akcent ritma, ivog i pokretnog, as kao izrazite jasne are boje, a as opet kao priguene, duboke i sone! To remek-djelo, isto reprezentativno za itavo stoljee, nesumnjivo prestavlja za Courbeta njegov vrhunac! Uvjerljivo dokazuje, da se i tonsko slikarstvo moe izdignuti sa sasvim obinim motivom svakidanjice do znaajnosti i monumentalnosti! Sasvim je shvatljivo da je takav sadraj te slike uz pojedina prikazana lica bio za Courbetove suvremenike izazov i povreda; bila je slubeno od juryja izbaena iz Salona kao i druge njegove slike. Kako je traio slobodu, i to potpunu, za kreativni proces, tako je upravo radi slobodnog razvitka individua nijekao postaojanje i jedne kole! aci Beaux-artsa pod njegovim sugestijama i sugestijama njegova realizma odjvajaju se od kole te se njih etrdesetorica 1861. okupljalju oko majstora, da kod njega i s njim rade. On ih je

uio da prije svega ne slikaju onako kao to on slika, jer budu li kopirali i slikali kao on, nee slikat kao oni, te prema tome nee uope postojati kao slikari! U toj radnoj zajednici (kratkog vijeka) izradio je plastiku Ribia bavio se s vremena na vrijeme i modelacijom. A njegova nemirna priroda nije mogla odabrati stalno boravite; najvie je radio u Parizu i u rodnom mjestu; nizale su se bezbrojne studije, portreti, aktovi, pejzai; slikao je cvijee i plodove kao rijetko tko. Slike velikog i malog formata. Ima slika koje se izdiu vanrednom kakvoom i u kojima je Courbet upravo jedinstven: Gospoice na obali Seine; Magnolije, Toiletta mladenke, Kou te na potoku, Pastrva, Stari invalid... A i prekrasna kolekcija pejzaa iz Ornansa. Od svih tih remek -djela odvaja se Val, prikaz mora; jedna od najsnanijih slika cjelokupnog Courbetova opusa. Kud je god prolazio, stvarao se oko njega krug mlaih slikara, koji su oduevljeno u cijelosti prihvaali njegove smjernice; njegov realizam osvajao je svijet, a njegovoime je postalo na likovnom podruju programom mlaih naprednih slikarskih generacija; to se dogodilo u Njemakoj! Tamo njegov utjecaj znai prekretn icu! Stvaraju se grupe, koje slijede majstorove smjernice; Wilhelm Diez, Leibl, ijim je radom Courbet oduevljen i nagovara ga da doe u Pariz, gdje se ta velika darovitost (uz kasniji Manetov utjecaj) razvija do visoke razine! Njegov utjecaj ne moe se usporediti s Milletovim; kod Milleta bio je odluan sadraj, a ne likovni stav ili likovno rijeavanje! Millet je bio destruktivan; tumaio je izabranom tematikom program nekog sentimentalnog socijalizma; Courbet je na sve mogue naine rijeju isticao i govorio,i to vrlo glasno i buno o svom programu, ali nije svojim slikama opisivao taj program niti ga tumaio! Likovno je taj program pretvarao u djelo! Millet je bio vie ilustrator, a Courbet slikar, ija je vizija stvarnsoti, pretvarana spontano i neposr edno, sugestivno osvajala upravo svojim novim likovnim vrednotama, a ne samo sadrajem, sve mlae generacije u Francuskoj i izvan nje. Courbetov realizam bio im je polazna toka; on je nedvojbeno djelovao na poetke Edouarda Maneta; i impresionisti su poli od Courbetova te njihov doprinos itavom razvoju i nije drugo nego daljnja logina etapa Courbetova realizma! Neki su na poetku svog razvoja pod neposrednim njegovim utjecajem; i Degas i Reonir, pa i sam Cezanne zavise o mnogoemu u poetnim fazama o za hvatu Courbeta! Uza sve to, to je traio da se slika samo ono to se vidi i tako dolazio do ive umjetnosti, Courbet je doluno ogarniio svoju viziju; njegova vizija stvarnosti vidjela je u prirodi samo ono, to se u umjetnosti moe postii jedino likovnim sredstvima; tim jasnim i beskompromisnim ogranienjem ona je unaprijed ve iskljuila svako eksperimentiranje, koje e biti kasnijim generacijama na kraju 19. st. i poetkom 20. sudbonosno. To je eksperimentiranje nelikovnim sredstvima i jedan od mnogih razloga sveopeg metea i likovnog rasula! To istaknuto ogranienje znai disciplinu! CONSTANTIN GUYS Prethodnik Maneta i kasnijih impresionista, na Maneta direktno utjee! Nije pohaao slikarske kole ili bilo kakve akademije; ali je sigurno da mu je jo kao djeaku bila osobita strast crtanje! Guys se uputio u Englesku i tamo je ubrzo prihvaen oduevljeno; taj amater crtea kako su ga u Francuskoj nazivali, postaje u Britaniji izvrstan reporter crta aktualnosti! On ne eli publicitet, ni popularnost, on je navodno skroman. Trai anonimnost; u stvari je ohol, zatvoren u sebe, neki udak, koji je sav predan svome djelu! U biti je ful siromaan, njegova strast, njegovo bogatstvo je u evokaciji ingeniozne vizije. On veinom radi po sjeanju; zato su njegovi gvaevi i tuevi toliko saeti i tolko sugestivni! Nastali su u aru imaginacije! IMPRESIONIZAM I MODERNA UMJETNOST Ve od 1890. godine impresionizam poinje uivati znatan ugled koji e s godinama rasti do takve slave da e zbog nje generacije, to se prvih godina 20. st. pojavljuju u umjetnikom ivotu, esto izgubiti iz vida njegovo pravo i duboko znaenje. Ako se ograniimo na to da impresionizam razmatramo sa stajalita slikarske mate, kao pronalaenje novih oblika i novog figurativnog izraza koje je znailo afirmaciju izvjesnog ukusa, bit e nam neobjanjivo snano uzbuenje to u nama moe pobuditi slikakao to je Bar u Folies-Bergereu! U impresionizmu se na primjeren nain usredotouju i izraavaju neka od najveih dostignua suvremene senzibilnosti i misli. Vrlo je proizvoljno smatrati impresionizam samo novim nainom poimanja svjetla i njegova ostvarivanja revolucionarnom tehnikom, ili ga tumaiti neobino sretnim stjecajem, nekih od najveih slikarskih genija koje je dala povijest! Impresionizam je bio nova interpretacija svijeta i stvarnosti to bi bilo nepojmljivo da umjetnici nisu prihvatili osjeaj ivota i prirode rezultat napora graanstva kroz dva stoljea da u kulturi afirmira vlastiti nain osjeaja i miljenja. U impresionizmu se u prvom redu stjee ona velika ila moderne senzibilnosti koja je bila oboavanje prirode i uranjanje ovjeka u svemir: ila iji je odluujui vid od Constablea do Corota, i do barbizonske kole, odvih neposrednih prethodnika impresionizma, predstavljala pejzano slikarstvo! To uranjanje je bilo veselje da se ivot stvari moe prihvatiti i nadvladati ulima i duhom, u savreno jasnoj sintezi predodbi i svjetla! To ne znai da impresionisti negiraju panteistiku senzibilnost barbizonskih slikara, a li u

njima je siguran prijelaz od panteistike vizije do apsolutne imanencije! Veliko dostignue ponajprije Corota, zatim Courbeta, ono njihovo uranjanje u slikarsku materiju koja kaod a ispunjava prikazani objekt svom duhovnom energijom, ve osoboenom svake metafizike tenej postaje istinska polazna toka impresionista! Jednom, slikajui gomilu prua previe udaljenog da bi ga mogao identificirati na prvi pogled, Courbet se zadovoljio prikazivanjem optikog privida ponekom mrljom boje, prespustivi prijatel ju brigu da ode na lice mjesta ustanoviti o emu se radi. Upravo iz takvog stava impresionisti su doli na zamisao o istom slikarstvu, tj. slikarstvu koje bi svojim pronalaenjem bez posrednika od predmeta do prikaza postalo dokazom protiv svakog knjievnog i retorikog privida, te svakog osjeaja kjoi ne bi bio doista proivljen. isto slikarstvo je temeljna tekovina suvremene senzibilnosti, upravo jer se u njemu ostvaruje zahtjev za svoenjem intuitivne spoznaje umjetnosti bez ostatka na osjet i pojavu. Preko osjeta umjetnik sada ostvaruje uvjet vlastite autentinosti i dolazi, odustajui od svakog uobiajenog znanja, do stanja potpune nezavisnosti od predrasuda i do potpunog potinjavanja neposrednom iskustvu stvarnoga! Postignuta je mogunost da se utvrdi to moe biti uobliavanje i struktura svijeta svedenog iskljuivo na osjet i na pojavu. Njihov je vizualni doivljaj bio zatien odreenim etikim, socijalnim i kulturnim sadrajima, koji u njihovoj genijalnoj i uravnoteenoj viziji nalaze nov poredak visoke indikativne vrijednosti. Realisti su nali svoju autentinost u odbacivanju akademskih doktrina, u zanimanju za pejza i za teme iz svakodnevnog ivota (moralno i esto politiko angairanje koje prati najnie slojeve drutva). Njihova iva potreba da pripadaju svom vremenu, da duboko proivljavaju suvremeni ivot, dovela ih je do uvjerenja da je umjetnikova iskrenost neophodan uvjet da bi se osigurala vrijednost umjetnikog djela. Od tog trenutka pobuda umjetnikove iskrenosti postaje osnovna ideja vodilja moderne umjetnosti, jer je to mnogo vie nego umjentiki princip: to je zatita itavog niza vrednota, koje su proizale iz graanskog drutva, a koje su nemirni tokovi njegova razvoja sada ozbiljno ugrozili. Od Courbeta potjeu dva vida koja su presudna da bi shvatili veliki utjecaj to ga je on izvrio: prvi se odnosi na moralni stav, na humane teme koje predstavljaju polaznu toku realistike obnove oko sredine stoljea. drugi odnosi se na njegovu viziju svijeta, koju je pokuao izraziti u pojmovima sugestivne jednostavnosti, koja se odrazila u osjeaju fizinosti stvarnoga neposredno preneseno u tjelesn u, opipljivu materiju koja je ivi dokaz istine i ljepote, snana potvrda ula u odnosu na varljive i krhke tvorevine uma! Taj stav preuzimaju i razvijaju impresionisti, on postaje njihova autentinost! Kod Courbeta je taj sadraj oit, dok se kod impresionista teko razaznaje! Godine u kojima se formirala poetika impresionista, bile su u politici godine postepenog pranjenja najnazadnijih stavova to su ih nametnule snage drutvenog konzervativizma s dravnim udaorm Napoleona III. S jedne strane postaju sve oitijima znakovi politikog raspadanja Drugog Carstva, a s druge strane, formira se uvjerenje o mogunosti ponovnog zadobijanja tradicija slobode, svjetovnosti, demokracije (uvjetovano blagostanja i procvata, znanstvenih pronalaska, tehniki napredak, industrijski razvoj). Radikalni republikanizam uvukao je u svoje polje utjecaje najivlje snage Francuske znanosti, knjievnosti i umjetnosti! Ideje slobode, napretka, demokracije, za koje se borio Courbet, nisu vie ideje opozicije: postepeno se nameu i samoj vladajuoj klasi. Ali ona je izgubila svaku mogunost da bude doista stvaralakom. Impresionistiko slikarstvo je revolucionarno! injenica je da su unato slabom interesu za politiku, svi impresionisti iz druva vukli i jako naznaen osjeaj individualizma i dosta elemenata utpijske vizije socijalnog ivota to predstavlja svojevrsnu osobinu stoljea. Impresionisti se osjeaju pionirima novog svijeta, gjde se slobodno izraavanje individualnih stavova uspjeno sjedinjuje s najzakonitijim tenjama drutva. Mislei na divnu sintezu koja se ostvaruje u umjetnosti impresionista i na izvanrednu vrijednost to u ovom slikarstvu preuzima svjetlost kao princip koji daje jedinstvo svakom istraivanju, mora se uzeti u obzir i tekovina moderne znanosti i tehnike, koje su ovjeku otvorile nebrojene nove mogunosti saznanja i ivota, upravo u trenutku kad drutveni sloj to ih je omogunio nije vie bio spodoban upotrijebiti ih za dobrobit ovjeanstva. Lionello Venturi napisao je da su impresionisti izabrali samo jedan element prirode svjetlost! jer je taj element bio osobito pogodan da ga se neovisno i organiki razvije kao stil! Impresionisti, meu njima i Cezanne, nisu sebi nikad postavili pitanje o stilu, ve o smislu prirode; stil u njihovom slikarstvu ni je svrha, nego posljedica vrlo ustrajnog i genijalnog hvatanja ukotac sa stvarnou. Impresionistika se vizija podudara s povijesnim trenutkom u kojem se poinje shvaati da fizika stvarnost nije neto statino, nego trajno i genijalno gibanje i da se, kako u prirodnim znanostima, tako i u filozofiji, objektivna konzistentnost tijela, kakva se javlja u tradicionalnoj viziji, privia kao varljiv rezultat naeg uma. Objekt prirodnih znanosti: pokretna materija, tvar! Tijela se ne mogu odvojiti od kretanja, njihovi oblici i vrste mogu se prepoznati samo u njemu, i nita se ne moe rei o tijelima izvan kretanja, izvan njihova odnosa s ostalim tijelima; samo u kretanju tijelo pokazuje to to jest. Sada svjetlost nije samo osjet na koji se vee ideja kretanja, nego je, promatrano samo po sebi, pravo pravcato kretanje! Pojam meusobnog zamijenjivanja mase i energije afirmirao se u fizici tek 1905. Einsteinovom zaslugom, ali vie od trideset godina ranije, udesno nadarene oi opaale su da svjetlost, u svom n eprestanom kretanju, nije samo privid naih osjetila, samo pitanje stvari; to je stvarna vibracija i, jednako kao i cjelokupna materija, energija! U SLIKAMA IMPRESIONISTA PO PRVI JE PUT U POVIJESTI SLIKARSTVA VRLO

OIGLEDAN OSJEAJ TJELESNOSTI SVJETLA! Kod impresionista se dijalektiki odnos svjetla i sjene jo radikalnije preobraava; u njihovom slikarstvu svjetlost je materija, svjetlost i tijelesa nisu razliiti elementi; sastavljeni su od jedinstvene svjetlosti tvari koja, neprestano se lomei i razliito se spajajui, stvara sliku predmeta i istovremeno nas uvjerava u njihovo nepostojanje kao samostalnih injenica. S jedne strane svjetlost vie nije praznina kao u tradicionalnoj perspektivi, ve postaje tjelesnom, a s druge strane, predmeti gube teinu i vrstou tijela dobijajui i svjetlost i predmet. Kod impresionista ne samo da se svjetlost razbija na sastavne dijelove u boje spektra, ve se slikarska materija, kolorirani pigment od kojeg je sastavljena, ne pomijean na paleti, nego upotrebljen ist, dijeli u toliko sitnih dijelova koji, nervozno oivljeni potezom kista u obliku zareza, nisu vie pasivni element vizije, jednostavna obojena materija, ve njezini bitni sastavni dijelovi, budui da je kromatska vibracija rezultat ne samo usporednog postavljanja komplementarnih boja (optike sinteze), nego doslovno shvaenog fizikog kretanja materije. Impresionistima je svjetlost najvanija stavka, ne kao predmet znanstvenog promatranja, ve zato to je sposobna sugerirati mati potpuno nepoznatu novu str ukturu stvarnosti i upravo stoga postati ujedinjenjem osjeta, osjeaja, ivotnih iskustava. Velika postignua impresionizma, osjeaj dinamikog jedinstva stvarnosti, novo doivljavanje prostora, kojeg ovjek doivljava kao bacivi se u njega u letu, opaanje svejtlosti kao elementa to sjedinjuje pojedinana iskustva sa stvarnom strukturom svemira; upotrebljavanje boje i materije u funkciji trajno pokretne svjetlosti ine impresionizam tako revolucionarnom snagom, preobraavajui tako odluno sve elemente vizije, da predstavlja oslonac itave kasnije umjetnosti. Slobodarski ideal nedijeljiv od impresionistike vizije omoguio je tim umjetnicima, unato politikih sukoba i polemike, skladan spoj osjetila i uma. Autentini umjetnici anarhino odbijaju uklapanje u drutvo ije principe ne prihvaaju i tee sve potpunijem usamljivanju. A kada ih izda duh socijalnosti, bjee ak i fiziki, kao Gauguin i Rimbaud iz civiliziranog svijeta. Umjetnika se senzibilnost promatranja vanjskog svijeta sve vie usredotouje na analizu vlastite unutranjosti budui da se samo u njoj stvara ona duhovna ravnotea koja svakodnevno openje sa svijetom vie ne doputa. EDOUARD MANET bio je istinska, neposredna i iva slika drutva koje je izraavao! Profinjen, obrazovan, svjetski ovjek, liberalnih i humanistikih nazora, bio je pravi sin francuskog graanstva na vrhuncu bogatstva i sjaja, iz slojeva najinteligentnije otvorenih prema svijetu, umjetnik duboko i otroumno ukorijenjen u svoju drutvenu sredinu, ali sposoban da ne samo vrlo snano izrazi njegovu ivu stvarnost, ve i da usvoji, iroko i ralanjeno kao nitko, i njezinu kulturnu batinu. Manet na primjeran nain utjelovljuje poimanje ivota na kojem se zasniva impresionistika vizija svijeta, vizija drutva koje iz ve likih pothvata tehnike, industrijskog razvoja i njegovih stvaralakih sposobnosti crpi bezgranino povjerenje u napredak, shvaen ne samo kao materijalni napredak ljudskog roda, ve kao ostvarenje onih liberalnih i graanskih ideala koji su predstavljali osnovnu tenju stoljea! U njegovoj iskrenosti je leao najrevolucionarniji dio njegovog stava; upravo je ta potpuna otvorenost, ljubav prema istini pod svaku cijenu, bila vid onog kulta line slobode koji je, iako temelj modernog drutva, ipak u svom razvoju postao opasan ruilaki element. Manetova potpuna iskrenost, njezina potpuna prirodnost, podrazumijevala je ruenje prevelikog broja idola graanske klase, njoj neophodnim da bi poduprla sve teu i osporavaniju rukovodeu ulogu. Posljednje Manetovo temek-djelo, Bar u Folies-Bergereu, koji je izloio u Salonu 1882., moglo bi biti dio ove ogromne freske parikog ivota! Radio je na njemu u oajnim uvjetima: bolest mu je paralizirala udove, zbog ega je napustio slikanje u ulju, i navela ga da se posveti nedostino mekim i ljupkim crteima i pastelima njegovog posljednjeg razdoblja u kojima otrom senzibilnou kao da opaa sve jai jaz izmeu svijeta njegova stvaralatva i realnog svijeta! U toj slici, Manetova senzibilnost dostie neizrecivu visinu pjeva i bogatstvo smisla! Sam prikaz, kompozicija, likovi, doprinose pojaavanju odsutnog i praznog izraza djevojina lica, ponavljajui ga kao u oponaanju glazbe, i pretvara ovu duboku realistinu sliku u neto nestvarno, fantomsko, kao to je snivanje otvorenih oiju! On tu doarava raspadanjesigurnosti drutva u njegovim podzemnim slojevima, dok je povrina jo obiljeena profinjenom elegancijom! Povrna analiza djela, te zgoda i nezgoda impresionistikih slikara nakon 1880. ne ostavlja mjesta sumnji o novom i drukijem odraavanju stvarnosti u oitom procesu raspadanja. Doruak na travi, 1863.; povreda ondanjeg morala stavljajui ensku golotinju i muki odjeveni lik jedno pored drugog; vizualni manifest umjetnike slobode; Manet je vjerovao da su potezi kista i plohe boja, a ne ono to predstavljaju, umjetnikova prvotna stvarnost. Frula, 1866.; vrlo malo modeliranja, malo sjena i nimalo dubine; Manet izbjegava sve naine pretvaranja ravne povrine u prostor slike; kod Maneta je platno odreeno na nov nain; vie nije prozor u prostor, nego zaslon nainjen od ravnih ploha boje. Slava za kojom je Manet itavog ivota tako arko udio, nadola je odmah nakon smrti, 1883. MONET Impresionizam kao pojam nastao je 1874. kad je kritiar pogledao sliku Impresija: Izlazak sunca Moneta!

ivio je u svom udnom plutajuem ateljeu; prihvatio je Manetova naela slikanja te ih primjenio na slikarstvo krajolika slikana na otvorenom. Makovi, 1873.; slika koja oznaava sretan prijelaz od jasnog i iskrenog naina Nizozemske na novu vibrirajuu koloristiku fakturu impresionizma! Na obali Seine, Bennecourt, 1868. Crveni brodovi, Argenteuil, 1875.; impresionizam se kao stil pokazao savrenim za slikanje na otvorenom; kao estetika, impresionizam teko da je bio izravan realizam kako se na prvi pogled inilo! kasna djela 1883. Manet umire, Renoir odlazi na klasiniju stranu, Pissaro u to doba odbacuje impresionizam u korist Seuratova divizionizma. Samo je Monet ostao vjeran impresionistikom gledanju na prirodu. oko 1890. M onet je poeo slikati u nizovima, prikazujui iste predmete u razliitim uvjetima svjetlosti i atmosfere. Izraz posljednjeg Monetovog razdoblja, ona vrst koloristikog treperenja u kojem se rastvara njegovo slikarsko tkivo, i gdje se predmeti, jedva raspoznatljivi, rastvaraju u iste prikaze svjetla i boje, mora se smatrati samo novim i izvornim odgovorom koji je veliki slikar dao svijetu to se tako brzo i korijenito mijenjao u odnosu na svijet njegove mladosti. Lopoi, 1907.; povrina jezera zauzima cijelo platno, uinak besteinskog zaslona jai nego ikad! Iako se prizor jo uvijek temelji na prirodi, to nije obian krajolik, nego potpuno autorovo djelo; lopoi saimaju prolazne dojmove, odgovarajui mijenama vode, dok se povjetarac igra njezinom povrino m. Stvaralatvo posljednjih Monetovih godina pokazuje kako je i on na svoj nain osjetio i doivio duboku filozofiju ivota, koje se otkriva u slikarskom djelu Renoira! Monet je bio savreno svjestan da u naem uobiajenom nainu gledanja stvari ne sudjeluje samo neposredni optiki osjet, ve i nae sjeanje! Problem koji je njega muio, bio je kako prevesti u slikarstvo kranje bogatstvo i sloenost optikih osjeta, ne obazirui se na uobiajeni kontekst osjeaja ili inteligencije koja ga ispravlja i izopauje! Razumije se zato je Monet, poput Renoira, mrzio pamenje kao pogubnu sposobnost; on se zatvorio u svijet svojih osjeta sluei se svim sredstvima da bi mu shvatio autonomnost i sutinsku ogranienost. Monetovo suoavanje s prirodom zapoelo je s ovim zahtjevom potpune istine. I to je jedno od temeljnih obiljeja njegove umjetnosti, naroito od 1880. g. U razdoblju fallaises koje predstavlja Monetov najistaknutiji trenutak u prikazivanju treperenja svejtlosti ostvarenog dijeljenjem poteza kista koje izgleda kao da mora neizbjeno dovesti do ujedinjenja slikarskog tkanja, ne samo da slikar slika na potpuno razliit nain nebo i oblake, travu,livade i razlijevanje vode, ve kad ga atmosferske prilike prisiljavaju da promijeni motive inspiracije, sitni treperavi potezi odmah ustupaju mjesto irim i teim namazima boje, mnogo prikladnijim da doaraju efekt svjetla sivog vremena; to ne prijei slikaru da najveom suptilnou naslika velike lokve vode to ih je na plai ostavila plima, i njihovu prozirnu ma teriju. Ovu svoju izvanrednu sposobnost da svojim slikarskim sredstvom prione osjeaju vremena, mjesta, sata, Monet je podredio pravom tour de force slikajui svoj niz Jablanova i sjenika, zapoetih 1890.-1891., kad odluuje da motivu posveti itav niz platna radei na svakom samo kratko vrijeme koje odgovara odreenom osvjetljenju. Ovo istraivanje dosie svoj vrhunac u slavnom nizu katedrala u Rouenu (1894.), koje oznaava gotovo opsesivnu granicu napora to ga je izvrio Monet. On hvata neprestanu pokretnost kozmosa odraenu u objektivnoj strukturi neeg osjeta! Njegova ektrovertiranost, njegova sposobnost da maksimalnom neposrednou identificira sebe samog u objektivnoj stvarnosti, njegova krajnja psihika mobilnost, uinili su ga prototipom impresionistike senzibilnosti, neposredne, liene shema i teorije, izrazito empirike i protivne svakoj vrsti intelektualizma. Kod Moneta, potpuna integracija sa svjetlom ini da on proivljava reacionalnost stvarnoga a da je nikad ne postavi sebi kao problem CAMILLE PISSARRO; njegovi se krajolici odlikuju neizvjetaenim naturalizmom. RENOIR ispunio svoja djela radou ivljenja jedinstvo vesele udi; omiljene teme impresionistikih slikara bili su prizori iz svijeta zabave, plesne dvorane, lokali, koncerti, ka zalita... Le Moulin de la Galette, 1876. Njegovo putovanje po Aliru i Italiji urodilo je dubokim promijenama u njegovu stilu! Provodi svoje zrele godine u neprestanim putovanjima, on se do kraja ivota povlai u Giverny. Ljudska fizionomija starog Renoira, to izlazi neobino iva iz one nezamijenjive neposredne dokumentacije kakva je njegova biografija, objanjava nam bolje od bilo kojeg kritikog zapisa snaan osjeaj stvarnosti koji je u korijenu njegovog velikog slikarstva; pokazuje nam kako se senzua lizam ralanjivao u svakom pogledu njegova ivota. Potpuno prihvaanje ljudskog poloaja navodilo je Renoira da ivot i stvarnost smatra nedjeljivom cjelinom, koje ovjek moe postat svjestan samo uranjanjem bez ostatka u okolni svijet. Njegova je intelig encija ivo sudjelovala u svakom njegovom otkriu, ali svaka je dedukcija bila za njega sumnjiva ako nije bila obilno potkrijepljena iskustvom; vrlo sumnjiva ako se temeljila na sjeanju, sposobnosti koju je smatrao pogubnom. Nepodnoljiv je bio svaki suviak imaginacije; svako sentimentalno preobilje. Njegovi su se snovi zasnivali na

otroj percepciji ivota koju je on ograniavao da bi bolje pronikao u stvarnost, na one dijelove koje je shvaao da mora slikati. Za njega je osjet bio sposobnost gledanja ivota u njegovoj cjelovitosti, mimo svake unaprijed stvorene intelektualne sheme, nain preko kojeg je znao zapaziti objektivnost i kompleksnost stvarnog nasuprot ogranienosti naeg ja i njegovih spoznaja sredstava. Obrazovao se na primjeru Delacroixa i Courbeta, u godinama impresionizma, za vrijeme svog putovanja po Italiji 1881., s najiskrenijim entuzijazmom pristupa ne samo Veroneseu i Tiepolu, nego i pompejanskom slikarstvu, Rafaelu, i preko njega Ingresu, i da krene ovim putem, do nepredvidivog irenj a svog horizonta i do prekrasnog procvata svog kasnog stvaralatva. Posljednje Renoirovo razdoblje obiljeeno je zanosnim osjeajem punoe ivota koji ga usred krize vrijednosti, to je zahvatila Europu na prijelazu stoljea, prati, oivjevi Tiziana. EDGAR DEGAS; pokazivao dubok osjeaj za ljudski narav; aa apsinta, 1876. Prima balerina, oko 1876. BERTHE MORISOT; tematika, svijet koji je poznavala obiteljski ivot francuske vie srednje klase; na rane slike utjecao Monet; slike zrae zadovoljstvom osloboenim sentimentalnosti. Ako je sedma izloba impresionista 1882. bila moda i najvanija i najjedinstvenija koju su uspjeli sloiti, otre nesuglasice to su joj prethodile oigledan su simptom raspadanja pokreta i cijele kulturne klime. Osma e izloba, 1886., na kojoj dominira Seuratova La Grande Jatte i na kojoj od stare garde izlau samo Degas, Pissarro, Gillebotte i Berthe Morisot, znaiti definitivno raspadanje grupe i poetak, sa Seuratom i Signacom, nove orijentacije, duboko razliite od umjetnikog ideala koji je vladao impresionizmom! Svi su impresionisti doivjeli posrmtnu slavu kao i Manet. Impresionizam je Gauguinu izgledao kao umjetnost bez misli, isto materijalna, povrna, sva u koketeriji, umjetnost koja je pukom prikazivanju svijeta rtvovala najdublje duhovne vrijednosti. A Van Gogh je smatrao da je previe optiko, i s nedopustivim pomanjkanjem ljudskog sadraja i strasti. Cezanneova je sabrana i strpljiva slikarska meditacija izraavala najdublje i geoloke slojeve stvarno sti; on je Moneta smatrao samo okom, iako nije mogao a da ne izrazi neogranieno divljenje prema njemu! Svaki od njih u svojoj koncepciji umjetnosti je vie bio sklon isticati vidove udaljavanja i razlikovanja od impresionizma, nego one u kojima se oito valo njegovo nastavljanje. S ovih pozicija stvorila se meu umjetnicima ideja o nunosti nadilaenja ogranienja impresionizma ; pod rijeju ogranienje ne podrazumijeva se vie, u povijesnom smislu, stvarne granice pojedinih linosti, a niti nedostatak produbljivanja zajednikih ideja, ve se smatra granicom impresionista sam nain kojim su se postavili prema problemima umjetnosti i ivota, to je bila posljedica povijesnih i kulturnih uvjeta, zahvaljujui kojima su izvreni njihovi pronalasci. Kritika kao to su je Cezanne, Gauguin, Van Gogh uputili impresionizmu, ne nastoji zanijekati neporvatne tekovine ovog temeljnog trenutka slikarskog istarivanja (koje djeluje na svakog od njih), nego je treba shvatiti vie kao kritiku upuenu sutinskim idealima to su ih stvorili (u filozofiji se nazivao pozitivizam, u politici radikalizam, u knjievnosti naturalizam) nepodredivim idiolima Tree Republike koje je sama snaga injenica nepovratno razbila. OSTALE ZEMLJE Analogna se ravnotea u tom vremenskom razdoblju ostvaruje u Italiji i Njemakoj, kao posljedica borbe za nacionalno jedinstvo i to u obje zemlje istovremeno i na slian nain. Italija Susreemo toskanske macchiaiole, sline Degasovoj puristikoj kulturi, preko posrednog poticaja slikarstva 1830., preko francuskih ideja o realizmu, ali najvie kroz novi osjeaj ivota koji im namee vrsto prianjanje uz ideale preporoda Njemaka Duh 1848. je ve urodio u godinama neposredno pred revoluciju udom prvog Menzela, formira se vrlo ivi krug umjetnika koji je u Munchenu oko 1870. gravitirao Thomi i Leiblu, a pod snanim utjecajem Courbeta. Belgija i Nizozemska Nalazimo ponovno otkrivanje, na moderan ali hedonistiki nain, velike lokalne tradicije koja se bila izgubila i dodatno svoenje umjetnosti na senzualnu ljubav prema lijepoj materiji, blistavim bojama, elastinoj mekoi namaza sve u svemu, pretjeranost oblika koju susreemo donekle i u Engleskoj, u koli iz Glasgowa, gdje lokalnu realistinu tradiciju predstavlja prvenstveno Constable; ili naprotiv prevladava sadraj i tad se susreemo

sa zatvorenim intimizmom na humanoj podlozi De Grouxa i Israelsa, ili s aluzivnim melankolinim i sumranim naglascima kole iz Tervurena i jo vie Hake kole. Ne postoji osjeaj ivota, suprotno onome to se dogaa u Toscani, poevi od oko 1860. s macchiaiolima, ili u Munchenu, desetak godina kasnije s Hans Thominim i Leiblovim krugom, ovdje u Terverenu i Haagu prevladavaju najrasplinutiji i najlirskiji vidovi barbizonskog pejzaizma. Razumljivo je da se srani Courbetov primjer, iji su Kamenolomci bili izloeni u Bruxellesu 1851., odrazio u Belgiji, na umjetniku izrazite drutvene osjetljivosti kao to je De Groux, u obliku suzdranog i melankolinog humanizma, koji izraava vie alostan poziv na svetost ivota onog svijeta poniznih, nego osloboenu i objektivnu viziju koju nalazimo kod Courbeta ili Daumiera. ENGLESKA Kada je Courbet 1848. pokrenuo svoje revolucionarno uenje o realizmu, zaokupljenost heroizmom modernog ivota potvrdila se posve nezavisnO i u engleskom slikarstvu. FORD MADOX BROWN; Posljednje od Engleske, 1852. 1855.; moda najpoznatiji primjer engleskog realizma; slikarova namjera bilo je dramatiziranje uvjeta koji su emigrante nagnali na to da napuste Englesku; gotovo fotografska tonost u pojedinostima, nema traga osobnom rukopisu. Brown je takvu tehniku preuzeo od nazarenana i prenio na svoje uenike: Williama Holmana Hunta, Johna Everetta Millaisa i Dantea Gabriela Rosettija, koji su 1848. pomogli u osnivanju umjetnikog drutva Bratstvo prerafaelita. PRERAFAELITI Osnovni ciljevi Prerafaelita voditi bitku protiv tadanje isprazne umjetnosti izraavajui nepatvorene ideje i stvarajui iste prijepise iz prirode. lanovi su se napajali na primitivnim majstorima 15. st. te time pripadaju gotikoj obnovi, koja je dugo bila vaan oblik romantinog pokreta. Ono to je prerafaelite razlikovalo od romantiara poput nazarenaca bio je zahtjev za preoblikovanjem zala moderne civilizacije vlastitom umjetnou. WILLIAM HOLMAN HUNT; Probuena svijest, 1853.; mogla bi predstaviti bit predrafaelitskog iskaza; mlada ena uvia kako ivi u grijehu bavi se zbiljskim drutvenim problemom svoga doba. DANTE GABRIEL ROSSETTI; nije bio toliko zaokupljen drutvenim prijeporima; vie se smatrao reformatorom estetske osjeajnosti; Beata Beatrix, 1872.; njegova ena, stvorena kao uspomena na nju; duhovnost, potisnuti erotizam, koji je zatitni znak Rossettijeva djela! EDWARD BURNE-JONES; ponovno se osjea erotizam, javno miljenje ga poistovjeival o s Bratstvom; Kolo sree, 1877. 1883.; divljenje Mantegni, Michelangelu, Botticelliju; bijeg od stvarnosti u svijet uzviene ljepote i priguena osjeaja. JAMES ABBOTT MCNEILL WHISTLER; Razmjetaj u crnom i sivom: umjetnikova majka, 1871.; Manetov utjecaj s isticanjem ravnih povrina; lik stroga Degasova tonost; zagovornik umjetnosti radi umjetnosti Nokturno u crnom i zlatnom: padajua raketa, oko 1874.; najsmioniji primjer, ni jedan francuski slikar jo se nije bio usudio naslikati tako apstraktnu, nepredstavljajuu sliku koja podsjea na Cozensove mrlje i Turnerovu paru. Namjeravao u svom djelu prije upozoriti na samu umjetniku sklonost, liavajui sliku svake vrste vanjske pobude... to je, kao prvo, razmjetaj crta, oblika i boje. U primjeni sluajnosti ne traga za slinostima, nego za istim oblikovnim suglasjem. SAD AMERIKA BARBIZONSKA KOLA; ameriki barbizonski slikari nali su odgovor na zahtjev da se pronae nov krajolik koji bi predstavljao izraz amerikog preobraaja; okrenuli su se sebi, njihova platna predstavljaju promijenjenu narav SAD-a, sve slobodnije prizivajui pjesniko stanje duha. GEORGE INNES; predvodio tu kolu, dojmio ga se Rousseau; Duga, 1878. 1879.; duboko poboan, Innes je proeo svoj krajolik osjeajem boanske nazonosti, slobodno preureujui prirodu prema obrascima koji slue kao pokazatelji osobnih osjeaja. WINSLOW HOMER; Pucni biem, 1872.; predimpresionistiki prikaz, istanano razumijevanje pokreta THOMAS EAKINS; utjecaji Velasqueza i Courbeta; William Rush klee alegorijski lik rijeke Schuylkilla, 1877.; spoj te dvojice umjetnika! HENRY O. TANNER; prvi vani crni slikar; Sat benda, oko 1893.; izbjegnuta sladunjavost, prizor iznesen izravnim realizmom. Kiparstvo RODIN i MEDARDO ROSSO

Moderna znanost sve je jasnije dokazivala nemogunost pridavanja objektivne vrijednosti sudu ako se ne vodi rauna o subjektivnim, drutveno odreenim uvjetima u kojima se opaanje vri. Upravo ovjde, u ovom mijenjanju ne principa, ve objekta, umjetnost zrelog i kasno g razdoblja impresionista nalazi tlo susreta s tako razliitom umjetnou kao to je Rodinova ili ona Medarda Rossa. Auguste Rodin je umjetnik kojeg se iz mnogo razloga smjeta u sferu senzibilnosti i kulture koja je razliita i suprotna impresionistikoj. Tome doprinose osobine njegova estokog i vizionarskog temperamenta koje ga pribliava Hugou i romantiarima. Najprije je postao ljeva, dekorater, stolar u poduzeu za dekoracije, zatim radi u manufakturi u Sevresu, i napokon, u kljunim godinama impres ionizma, od 1871. do 1877. daleko od Francuske, u Bruxellesu i na putovanju po Italiji koje e biti odluujue za njegovo obrazovanje. Njegovo kreativno stvaralatvo poinje tek 1877. Bronanim dobom, i tada se on nenadano uzdie, studijama za Vrata Pakla, do onih formalnih obiljeja i inspiracije koji se nee mnogo izmijeniti u sljedeim godinama sve do studija za Balzaca, njegovog posljednjeg najmonumentalnijeg djela (1893. 1897.). Ako Rodin pokazuje da se ugledao u Delacroixa i u Daumiera, njegovo se zanimanje obraa radije vizionarskoj i dramatinoj strani njihova djela nego onoj prodornoj sposobnosti promatranja svijeta. Rodin navodi kako se tvrdi da je njegovo kiparstvo kiparstvo jednog zanesenjaka. On ne porie da ono sadri mnogo estine ali ta prenapetost ne potjee od njega, nego od same prirode kad je u pokretu! Za njegovo istraivanje tipina je inspiracija uzeta iz materije ili kako se izraava Rodin, iz ivog mesa stvarnosti. Mit se, barem u sretnim trenucima Rodinovog djela, oslobaa svog literarnog obiljeja i vie je poticaj na bogatu igru fizikih i vitalnih elja. Simbol, ako je shvaen u svom dubokom psiholokom znaenju, nikad nije rezultat nekog apstraktnog procesa, ve je naprotiv uvijek osjetilnog iskustva, pa makar i unutarnjeg! Tako se dogaa da se Rodin u najveoj perceptivnoj jasnoi svog stvaralakog zanosa pribliava Degasu, u tenji da kao i on prikae prisutnost vitalne energije u njenoj najgolijoj sutini! Rodinu se moe pribliiti i senzualizam posljednjih Renoirovih djela (Kupaice) neka vrst simbolinog znaenja dobivenu osjetilnim putem. ovjek slomljena nosa, 1864.; rubovi i nabori stvaraju na uglaanoj pronci promijenjiv uzorak odraza, to je uinio kako bi naglasio postupak rasta udo oivljavanja mrtve tvari u umjetnikovim rukama. Konzervativni kritiari odbili su taj rad za Salon s istim objanjenjem kao za impresionistiko slikarstvo nedovrenost, puka skica! Rodin o tom djelu: Ta je glava odredila sav moj budui rad!; Ono to je u skulpturi vano nije njez ina dovrenost ili potpunost, nego donosi li pred promatraa nain svojeg izrastanja; Rodin je prvi nedovrenost uinio estetskim naelom koje vlada i obradbom povrina i oblikom djela u cjelini. Rodin je spasio kiparstvo od mehanike vjerodostojnosti kao to je Manet spasio slikarstvo od fotografske slinosti! Rodin vjerovao da je najasnija kiparova dunost pokazati goli ljudski lik! Vrata pakla; 1880. mu je povjeren zadatak da napravi ulazna vrata Ecole des Arts Decoratifs u Parizu, Rodin ju je zamislio kao Vrata pakla, oslanjajui se na Dantea, ali i Baudelairea i Cvjetove zla. Nije ih dovrio. Trebale su biti ispunjene poronom strasti, neutaenom udnjom i ispraznom nadom u sreu na ovom svijetu, htio ih je zaokruiti prikazima Adama i Eve. Brojna manja djela na kraju su ostala nezavisna. Mislilac, 1879. 1889.; najpoznatiji od svih samostalnih djelova, predvien kao nadvoj za vrata, odakle je trebao zamiljeno promatrati panoramu oaja pred sobom. U okviru Vrata pakla on je izvorno zaet kao uopena slika Dantea; kad ga je Rodin odluio odvojit od Vrata, postao je Pjesnik mislilac, a onda samo Mislilac. Poljubac, 1886. 1893.; mramorna skupina u natprirodnoj veliini, trebala predstavljat Danteove likove Paola i Francescu; strast svladava oklijevanjem zagrljaj nedovren; poljubac trebao sadravati dio neklesana mramora s kojim su ljubavnici spojeni i koji postaje simbol njihove zemaljske strasti; suprotnost tekstura naglaava pauinastu mekou tijela; Rodin bio modelar, a ne klesar; njegova naj bolja dijela namijenjena lijevanju u bronci. Spomenik Balzacu,1897. 1898.; posljednja i najsmionija, najkontroverznija tvorevina; kip je natprirodne veliine, dijeli uzvieni egoizam bogova. Jednako kao i Rodin, i Rosso dolazi do svog zrelog izraza iz at mosfere neodreenog spiritualizma, koji ga odmah po dolasku u Pariz ini osjetljivim vie na Rodinovu i Carrierovu umjetnost nego na slikarstvo impresionizma! Njegova izvjesna srdanost i ljudska njenost nerazdvojivo je vezana uz njegovu anarhoidnu i buntovniku narav! Ono to Rossa i Rodina pribliava impresionistima jest osjeaj dinamikog kontinuiteta prostora i intuicija svjetlosti kao vrlo pogodnog sredstva da tu dinamiku izrazi! Njihov je prostor promatran iznutra, kao stvarnost koju se ne moe percipirati zapaanjem ve vie tajanstvenom sposobnou da se pronikne u tajne podudarnosti fizikog i psihikog, prirodnih oblika i strukture due, neprestanog krtanja svemira i gibanja psihe! Rodinovo kiparstvo eli biti zasieno izrazom u svim pravcima stvarnog prostora. Doslovce smo prisiljeni da trimo oko njegovih oblika ne mogavi nikad otkriti osnovnu viziju, nalazei sa svake strane izraz koji potie, vanjski i unutarnji pokret bez stanke. Ne samo da predmeti ulaze u stalni zanos, ne samo da se udubljenja i ispupenja uzdiu i sputaju du povrina, ve i promatra postaje bie koje krui! Suprotno Rodinu, Rosso je nametao promatrau samo jedno stajalite: zahtjevao je da se njegovi kipovi promatraju iz predodreenog vidnog kuta, iz poloaja koji je on prvotno izabrao, i htio je da bude potovan i odreeni pad svjetla. Umjesto da ga ova suprotna tenja udalji od Rodina, ona ga jo i vie pribliava, jer je ta

dva sredstva, iako prividno suprotna, svaki od dvojice umjetnika primjenjivao u istu svrhu. Nametnuti gledaocu strogo stajalite, ili naportiv, tjerati ga i prisiliti ga na krunu viziju, znai doista poricati vrijednost frontalnosti koju u tradicionalnoj viziji nikakvo mogue pomicanje promatraa ne dovodi u pitanje. Sada je upravo takvo poricanje bilo jednako bitno i za Rossa i za Rodina, budui da je zajedniki cilj obojice umjetnika bio da prikae fiziko postojanje novog duevnog stanja, neeg to nema ni prednje ni stranje strane jer se proivljava iznutra! U njihovim prikazima nema vie ni poze, ni grupe ni kompozicije, ve samo bezbrojni niz ivih povrina, ija je struktura dana tisuama toaka susretanja svjetla s materijom svaka razliita i drugog znaenja od ostalih, izraavaju treperavu prisutnost ivota. Odavdje sklonost Medarda Rossa prema neopipljivoj, mekanoj i blistavoj materiji, otuda i sam nain kojim je Rodin materijalno izveo neka od svojih djela, ostavljajui kamen neobraen, tako da likovi izranjaju pred naim oima kao da se postupno odvajaju iz bezobline stijene. Na taj nain izvreno oblikovanje posvuda treperi, i obiljeje se prolaznosti idealno prenosi s prikazanog predmeta i s njegovog pokreta na sam umjetnikov rad koji nikad u potpunosti ne prestaje! I poput Moneta, koji je, slijedei svjetlo u najnepostojanijim prel azima, u godinama svojih topola i katedrala obiavao, kako su odmicali sati, prelazit od jednog platna na drugo, tako je Rodin stekao naviku da u ateljeu stavi u pokret i kruenje brojne modele gotovo kao da iz samog tog neprestanog kretanja uspijeva uhvatiti ivot, izvui linije u kojima se on najjasnije oituje! Ono neto bolesno senzualno to se ponekad moe opaziti u njegovoj bujnoj imaginaciji, samo je posljedica vitalnosti i gotovo silovitosti jednog izuzetnog temperamenta. Kozmiki motivi Misli, Sna, Muenitva, Grijeha, Boli, Poude, Ljubavi, koji su stalno prisutni u njegovom djelu, posljedica su moralne strastvenosti koja nije nala objekt kojem bi se potpuno posvetila. Boje ruke uznemirujua simbolika mo; po dugo prieljkivanom snu o divovskom spomeniku Radu, Rodin se prirodno smjeta u onu klimu humanstikog idealizma iz kojeg je u njegovim zrelim godinama moralo nastati djelo poput Apostola herojskog podviga. Takva strast sentimentalnog idealizma poprimila je kod Rodina oblike koji su zna ili preokret u povijesti ukusa i obiaja. Ono neto deklamatorsko, oratorsko u njemu (plod ne toliko njegove intuicije, koliko njegove imaginativne i sentimentalne bujnosti), stvorilo je rjeit izraz ponekad dramatinog i evokativnog efekta koji je Rodin crpio iz svoje iroke i prisno usvojene kulture, od helenizma do Donatella, do Michelangela, Berninija, Houdona, Carpeauxa. Cijela ta Rodinova literarna strana nedostaje Rossu, iji se sadraj sentimentalnog i fantastinog oblikovao u cijelosti u dodiru sa stvarnou njegovog vremena; on je ostao uvijek sutinski vjeran ovoj neposrednosti realistikog obiljeja, koja mu je ve u klimi industrijske Lombardije 1880. bila urtla put k modernoj viziji. Nepristranost drutvenog zapaanja obojena finom ironijom! Kada je Rosso tvrdio da je njegov cilj da se zaboravi na materiju jer nita u prostoru nije materijalno i da smo mi samo igre svjetla, zasigurno nije htio nijekati postojanje stvarnosti izvan nas. Odbijao je samo plitku pozitivistiku koncepciju nepomine objektivnosti vanjskog svijeta. Ustrajnost je to kojom ponovljeno naglaava mogunost da se djelo zatvori u odreene linije, isko kao to je nemogue odrediti granice prirodi! Ulagao je napor da objektivizira isti subjektivni osjet. U stvarnosti Rosso je nastojao u svojim razmiljanjima o umjetnosti staviti teite na objektivnu vrijednost unutarnjeg osjeta; U prvom redu treba nastojati ostvariti djelo koje, po ivotnosit i humanosti kojima odie, priopava gledaocu sve ono to bi u njemu izazvao velianstveni prizor mone i zdrave prirode! Tako se on pribliava onoj ideji umjetnosti kao harmoniji s prirodom! CAMILLE CLAUDEL; jedna od Rodinovih pomagaica; Zrelo doba, oko 1907.; slika sablasnog Rodina EDGAR DEGAS U svom posljednjem razdoblju, Degas je usredotoio svu svoju panju iskljuivo na dvije teme: plesaice i aktove! Uspio je malo po malo, neumornim i filozofskim promatranjem fizikoga, uhvatiti samu bit dinamike materije. Jedini se meu impresionistima okuao u kiparstvu; tematski isto kao u slikarstvu; Mala etrnaestogodinja plesaica, 1878. 1880.; primjerak odliven poslije Degasove smrti ima gotovo jednaku grubu povrinu kao i studija; odjea je pravi pamuk i svila. Arhitektura Dulje od 100 godina, od sredine 18. do kraja 19. st. arhitektu rom je vladao niz stilova obnove historicizma. Taj izraz ne znai da su oblici bili kopije; najbolja djela krase osebujnost i visok stupanj vrsnoe. Ipak, arhitektonski oblici prolosti, koliko god prilagoeni, nisu odgovarali praktinim zahtjevima ind ustrijskog razdoblja: tvornicama, skladitima, trgovinama i sl. Nakon 1800. polako se uvode novi materijali i tehnike koje e snano utjecati na arhitekturu do kraja 19. st.; najvanije je bilo eljezo, nekoliko desetljea kasnije stupovi i

lukovi od lijevana eljeza postali su sredstvo podupiranja krovova nad velikim prostorima, npr. kolodvora, izlobenih dvorana i javnih knjinica. HENRI LABROUSTE; Bibliotheque Ste. Genevieve, 1843. 1850., Pariz; slavni rani primjer toga stila; vanjtina predstavlja historicizam koji je prevladavao sredinom stoljea; izabrao stupove i lukove od lijevanog eljeza dotad upotrebljavane iskljuivo za kolodvore zbog potpore dvama bavastim krovitima, ali i zbog dovrenja simbolinog programa graevine. eljezni potpornji oblikovani kao korintski stupovi, lukovi proupljeni ipkastim volutama; kasnije nadiena gradbenim elikom i armiranim betonom. Privlano zavrno poglavlje u povijesti romantike arhitekture. Labrouste pionir gradnje lijevanim eljezom; doveo oblike u tom materijalu do najtanjeg mogueg izdanja. SIR JOSEPH PAXTON; Kristalna palaa, London, 1851.; izgraena manje od godinu dana nakon Bibliotheque; projektirana da udomi prvu od velikih svjetskih izlobi; inenjer i graditelj staklenika; eljezni kostur! JOHN I WASHINGTON ROEBLING; Brooklyn bridge, New York, 1867. 1883.; pothvat izrazio duh vremena, trijumfalni luk Amerike; masivni tornjevi utjelovljuju elemente egipatske, rimske i gotike arhitekture. GUSTAVE EIFFEL; Eiffelov toranj, 1887. 1889.; podignut kao ulaz na pariku svjetsku izlobu 1889., gdje je isto sluio kao trijumfalni luk znanosti i industrije; Eiffel je upotrijebio ista naela konstrukcije koja je ve uspjeno primjenjivao na mostovima. PRIMIJENJENE UMJETNOSTI WILLIAM MORRIS; rani predvodnik onoga to e kasnije postati pokret umjetnosti i obrta; domena unutranje arhitekture i dekoracije; jednostavnost Zelena blagovaonica, 1867. JAMES ABBOTT MCNEILL WHISTLER; Harmonija u modrom i zlatnom; Paunova soba , 1876. 1877.; najsmjelije inovacije u unutranjoj arhitekturi i ukraavanju dole od njega! POSTIMPRESIONIZAM, SIMBOLIZAM I ART NOUVEAU POSTIMPRESIONIZAM Slikarstvo Odnosi se na sve vanije slikare 80-ih i 90-ih godina; osobito se odnosi na grupu slikara koji su proli kroz impresionistiku fazu, ali su bili nezadovoljni ogranienjima stila pa su se uputili razliitim smjerovima. Ne moe ih se bolje nazvati budui da nisu imali zajednike ciljeve, ali postimpresionistiki pokret je zapravo vrlo vana etapa razvoja koji je poeo 60-ih godina slikama poput Manetova Doruka na travi. PAUL CEZANNE; najstariji postimpresionist; prva ljubav meu slikarima bio je Delacroix, kojemu se uvijek divio; brzo je shvatio prirodu Manetove revolucije, koju e kasnije snano preobraziti. Njegovo djelo obiljeilo ga je kao linost oprenu impresionizmu i Monetu. Za kubiste je Cezanne bio obnovitelj osjeaja za volumen nakon impresionistike rasprenosti, umjetnik sposoban da iz prolaznog pluraliteta senzacija izvue sutinsku konstrukciju elementarnih oblika! Dakle, onaj koji je uspio da u ono sluajno, nenadano, kratkotrajno to je bilo svojstveno impresionistikoj viziji, unese sintezu i red!Cezannovom se pojavom neto iz temelja razliito i novo oitovalo u povijesti umjetnosti, njegovo je slikarstvo znailo odluan zaokret umjetnike orijentacije; i neosporna je zasluga prve generacije stoljea to je nove slikarske tendencije jasno uoila! Sasvim je sigurno, da bi Cezanne bio nezamisliv bez impresionista! Lionello Venturi kae za njegova djela da prikazuju neto nepoznato, prostrano, bogato, strogo i puno rako visokih vrhunaca koji izgledaju ili koji jesu nepristupani! Zapadna misao je u toku posljednja dva stoljea pridavla objektu stvarnog toliku vanost, te dovela do krajnjeg vrednovanja osjeta kao psihike funkcije okrenute prema vanjskom svijetu i do obescijenjivanja subjektivnog stava! Osjet je u Cezannea bio bez sumnje najvitalnija i najkreativnija psihika funkcija i, kao takav sposoban da kod umjetnika probudi ono otroumno zanimanje za stvarnost koje ga je dovelo do brzog pristajanja uz isto optiku koncepciju impresionista. Kod Cezannea, slikara izrazito introvertiranog temperamenta, osjet nastoji djelovati ne toliko u smislu vrednovanja objekta, koliko vrednovanja snanog subjektivnog dojma odreenog osjetom vanjskog svijeta. Upravo njegovo introvertirano dranje navodi Cezannea obraanju otrim ispitivakim pogledom prema onom mranom nepoznatom podruju podsvjesti, punom opeg potiskivanja koje se oituje u cijelom ranom slikarovom stvaralatvu!

Faktura prvih Cezanneovih djela, osjeaj materije koji se u njima otkriva, u potpunosti pokazuje to je za slikara znaio osjet sa stajalita estine dojma. Ali dok je slina estina vodila Courbeta prema izvjesnom velianju objektivno promatrane materije, Cezanneu intimni i subjektivni odraz primljenog dojma prijeti poput sablasti, kobno ga udaljujui od objekta. Postao je u njemu i vrlo iv intelektualni zahtjev za takvom jasnoom i takvim intenzitetom! Volio je razmiljati o sovm osjetilnom ivotu, i raspravljati o njemu: ovo je razmiljanje predstavljalo za njega element temeljne vanosti u samom inu umjetnikog stvaralatva! Cezanne je vie volio govoriti o istini nego o ljepoti, inzistirajui naroito na potrebi optike i logike. Osjet i misao predstavljali su doista dvije temeljne komponente njegove psihologije. Osjet je sadravao, dakle u Cezanneovim oima svoju posebnu logiku: to je za njega bila logika obojenih osjeta! Postoji obojena logika! govorio je, Umjetnik se mora samo njoj poko ravati, nikada logici razuma. Ako joj se prepusti, izgubljen je! Uvijek logici oiju. Tko ispravno osjea, ispravno e misliti. Slikarstvo je prije svega optika! Duboka tenja, tako svojstvena Cezanneu, prama apsolutnoj vlasti nad vidljivim, a ujedno i nemir zbog nedostatka primjerenog sredstva kojim bi ostvario ovo posredovanje. Tradicionalnu perspektivnu mreu on zamijenjuje svojim lutajuim rukama alias svojom obojenom logikom nastojei da njegovi prsti ukrtavajui se ne tee ni previe visoko ni previe nisko! Njegova usamljenika narav, bez mondenih veza i zanimanja bilo kakve vrste, snaan osjeaj za volumen i vrstou oblika iz koje je slijedio dojam solidnosti to ga pobuuju njegove slike, ono neto zapanjujue djeviansko i iskonsko to struji iz njegovog prikazivanja ljudi i stvari inili su se potvrdom prisutnosti vjenog sadraja u Cezanneovoj umjetnosti. Za Cezannea su boja, ton, svjetlost bili produenje duboke strukture stvarnosti koja je bila primjetljiva na povrini. Volio je ponavljati da je boja za njega mjesto gdje se na mozak i svemir susreu, i smatrao je da ako eli naslikati dobro pejze, mora najprije otkriti njihove geoloke nagibe! (razgovori s bivim kolskim drugom, geologom Marionom)... Reko je da su njegova slika i on jedno. Da su oni kaos s tisuu prelamanja zraka. Preko slike pejza se odraava, humanizira, uobliuje u njemu! On je roeni geolog, ima instinktivni osjeaj tektonike pejzaa. Ni prisutnost bujne vegetacije, niti promjenjivi atmosferski uvjeti, niti preobraavajue djelovanje ovjeka ne mogu ga prevariti u pogledu prave strukture odreenog komadia zemlje. Cezanne sugerira ideju osnivanja jedne ope tektonike, tj. znanosti o onim impulsima energije koje, u savrenom skladu, kao da upravljaju fizikim i psihikim pojavama. Meditativna i introvertirana priroda (za razliku od Moneta koji je ekstrovertirane prirode i impulzivan) psiholoki nerijeena kompleksnost njegova intimnog ivota, vrlo teki odnosi s ocem, nemogunost da se prikljui u sistem drutvenih odnosa, koja se protegla dugi niz godina, neobino su izotrili u njemu senzibilnost u odnosu na cijeli jedan povijesni proces koji s traginom estinom iznosi drevnu udnju za racionalnou koja je ve stoljeima srasla s ovjekom i u njemu se izdiferencirala. I budui da kao pojedinac obdaren izuzenom senzornom sposobnou i istovremeno introvertiran, on nije mogao smatrati sutinom stvarnost svijeta kakva se prikazuje obinom osjetilu, ve radije onu koja je nastala od subjektivne komponente osjeta, ve vie duhovnoj zadai da uini vidljivim to izmie veini ljudi. Krajnja vanost osjeaja volumena u Cezanneovoj umjetnosti. Giorgio Castelfranco pie kako u Cezannea postoji izuzetna percepcija opstojnosti oblika. On nesmiljeno pojednostavljuje oblik da bi ga uinio jasnim opipljivim, vrstim, otpornim na njegov pogled. Cezanneov je prostor isto slikarski prostor, besperspektivan, pravi pravcati umjetniki prostor to proizlazi iz samih podataka senzornog utiska, potpuno samostalan u odnosu na prirodni prostor prikazan u funkciji perspektivne sheme. Linija i modelacija ne postoje kae on! Crte je jednostavno odnos dvaju tonova, bijelog i crnog. Kontrasti i odnos tona: to je tajna crtea i modeliranja. Crte i boja su dvije sasvim razliite stvari. Dok se slika, malo se po malo crta. to se harmoninije rasporeuje boja, to se vie odreuje crte. Kad boja doe do svoje najbogatije toke, i oblik je dostigao svoju maksimalnu punou. Volumen je percipiran unutarnjom kvalitetom objekta, ne na zahtjev uma, ve zapaen u svojoj stvarnoj sutini, kao po tajnoj i iluminiranoj analogiji izmeu fizikog postojanja naeg obojenog osjeta i stvarne fizinosti objekta. Slikati ne znai ropski kopirati model, ve znai uhvatiti sklad izmeu brojnih odnosa, i ne prenijeti ih na svoju vlastitu gamu, razvivi ih prema novoj i izvornoj logici kae on. Moderna Olimpija, poetak 1870-ih; naslikana kao reakcija na Manetovu Olimpiju, a prikazuje prostitutku ija golotinja izaziva skandal u umjetnikom svijetu. Kao i kod Doruka na travi, Olimpija je gola u drutvu odjevenog mukarca; erotski naboj!; jedna od prvih slika koje se bave stalnom temom moderne umjetnosti: umjetnikom i njegovim modelom tema koja je prepuna erotizma; nakon to je proao neobaroknu fazu, Cezanne poinje slikati svjetle prizore na otvorenom, zajedno s Pissarom, ali se nije nikad, poput impresionista, zanimao za isjeke iz ivota uhvaene u pokretu i mijeni. Autoportret, 1879.; u to doba odluio je napraviti neto vrsto i trajno od impresionizma; njegova romantiarska zahuktalost iz 60-ih godina ustupila je mjesto strpljivoj, discipliniranoj potrazi za skladom oblika i boja, boje su namjerno kontrolirane, tako da daju sazvuja toplih i hladnih tonova koji odjekuju po cijelom platnu! Mrtva priroda s jabukama u zdjeli, 1879.- 1882.; tu se jo bolje vidi stremljenje prema vrstom i trajnom. Dugo vremena svakodnevni jednostavni predmeti nisu imali toliko veliku vanost slikaru; ukrasna pozadina stopljena s

3D likovima; ritam poteza kista slici daje blistavu teksturu. Elementi Cezanneova zrelog stila, uoljiviji nego na autoportretu! Oblici namjerno pojednostavljeni i obrubljeni tamnim obrisima, perspektiva iskrivljena, slino i zdjele za voe te povrina vodoravna izgledaju ispupeno. Cezanne vjerovao da se sv i oblici u prirodi zasnivaju na srocu, kugli i valjku! Najvei izazov Cezanneova stvaralatva bio je primjeniti istu metodu na krajoliK! Od 1882. ivi u osami, u blizini rodnog grada, istrauje okolicu. Mont Sainte-Victoire vien iz kamenoloma Bibemusa, izmeu 1897. i 1900.; kao da je opsjednut oblikom obrisa toga brda! Sile koje djeluju na slici dovedene su u ravnoteu zrela faza, zreli Cezanne; prizor pun pokreta, unato arhitektonskoj stabilnosti. HENRI DE TOULOUSE-LAUTREC; veliki oboavatelj Degasa; U Moulin Rougeu, 1893. 1895.; izlomljenim linijama kompozicije podsjea na Degasovu au apsinta; njegovo vienje nonog kluba nije samo impresionistiki odsjeak ivota; iroke plohe ravnomjerne boje i naglaeni, blago zaobljeni obrisi odravaju Gauguinov utjecaj! Bio je i grafiar, bez premca u tom podruju; njegovi su posteri njegov vlastiti izum. La Goulue, 1891., njegov prvi poster. GEORGES SEURAT; kao i Cezanne, elio impresionizam uiniti vrstim i trajnim, ali je krenuo drugim putem ka tom cilju. Njegova je namjera bila prikazati moderne ljude, s njihovim bitnim obiljejima, kako se kreu kao na nekom frizu te da ih smjesti na platna organizirana harmonijom boja, mjerom tonova usklaenih crtama te smjerom samih crta. Nedjeljno popodne na otoku La Grande Jatte, 1884. 1886.; njegovo najvee remek-djelo; impresionistika tema, sjajne boje i uinak jake svjetlosti; u svakom drugom pogledu, slika je prava suprotnost brzoj impresiji; vrsti, jednostavni obrisi oputenih, nepominih likova; oblikovanje i skraivanje svedeni su na najmanju mjeru, a likovi se uglavnom pojavljuju ili strogo frontalno ili u profilu, kao da je radio po pravilima staroegipatske umjetnosti. Utisnuo ih je u kompoziciju toliko tijesno kao da je rije o slagalici; zamrz nuti u vremenu i prostoru (za razliku od Renoirove slike Le Moulin de la Galette. I rad kistom upuuje na Seuratovu privrenost redu i trajnosti; njegove tokice ivih boja trebale su se stopiti u oku promatraa i dati srednje nijanse koje bi bile svjetlije od onih to ih dobivamo mijeanjem pigmenata na paleti POENTILIZAM ILI DIVIZIONIZAM! Slika ima dostojanstvo i jednostavnost nekog novog klasicizma, ali to je izrazito moderan klasicizam utemeljen na znanstvenoj teoriji. Boja je u Seuratovim djelima b ila samo dodatak, upravo suprotno nego to je to u impresionistikoj tehnici; pri kraju kratkog radnog vijeka, slike poprimaju neku novu ivost Chahut, 1889. 1890.; to se na ovoj slici vidi; sve je vrlo tono fiksirano vertikalnim i horizontalnim koordi natama koje definiraju platno kao zatvoreno pravoctno polje; slika puna energije; Seurat se pribliio svijetu trgovake reklame na toj slici. GAUGUIN I GRUPA IZ PONT-AVENA Od 1889. je postao sredinji slikar novog pokreta SINTETIZMA/SIMBOLIZMA; zapoeo kao sljedbenik Cezannea. Gauguin prihvatio pristup KLOAZONIZMA (prema tehnici obrade emajla, vrsti obrisi) i postao najsnanijim lanom skupine iz Pont Avena koja se okupljala oko njega kao sredinjeg lika; Pontavenski stil javio se prvo u Gauguinovim djelima i Bernardovima djelima 1888. U stanju krize u Francuskoj, 1886. je kljuna godina. Ta godina biljei rasap impresionistikog sustava nagriena ve tolikim starim pukotinama i nespokojstvom, godina u kojoj se Zola odcjepljuje, tj. izraava svoje dubin sko nerazumijevanje za umjetnike. To je godina kad u Pariz stie Van Gogh, krcat svojim oajnikim ushitima, svjetlosnim varkama, od kojih dobiva svjetlosni shock! Renoir proivljava svoju Ingresovsku krizu. Ali to je i vrijeme u kojem dozrijeva revolucionarna preobrazba u likovnom govoru jednog drugog slikara odreena da se smjesti meu protagoniste u tom traganu onkraj impresionizma: GAUGUIN! Na izlobi, osmoj po redu, koja se te godine odrava, sudjeluje i on, s dvadesetak to ulja, to pastela naslika nih po Normandiji, Danskoj, Bretanji, gdje dekorativni splet prevladava sada ve jasno nad prijanjim naturalizmom. Izloba koja se odrava u znaku razigranosti i veselja to ga je meu publikom i kritikom izazvala Seuratova Grande Jatte... Gauguin je neka vrsta nepravilnog to mijea bezobzirno, sve do izgaranja, zbilju i knjievnost , mit i povijest, sve u svemu, umjetnost i ivot prema najljepem romantiarskom pregnuu: jedan od onih ljudi, svojevrsno dvosmislenih, odreenih ui u legendu, koja zapravo i nije uzmanjkala, za njega iva i sklona da je pothranjuje. Ono to je vano je slikarska pretpostavka koju on predlae: kako naime rijeiti krizu ostavljenu za impresionizmom? Njegovi su razlozi strasni, prekomjerni: i esto nisu razlozi poezije nego ivota, bogati oprekama izmeu prijenosa emfaze i knjievnog prelijevanja; zanimljiv spoj aristokratskoga i duha pobune, u suglasju s vremenom; i u znaku cinizma koji nije bez otkucaja i njenosti, jer je on cinik koji odluno vjeruje u ono to radi, koji vjeruje u slikarstvo! Godine 1876. usudio se izloiti u Salonu jedan pejza briljive izradbe, malko u sjeni onog to je radio Millet nakon 1870. u doticaju s prirodom i njenim snanim okusima.

Ono to se svjesno namee Gauguinu, je prijeka, a neodreena potreba da bjei; potreba posve nutrinska i skrivena, kao kakva nejasna uznemirenost za drugim i tuim! Svejedno se ivot u svojim vanjskim izgledima jo uvijek ne mijenja: Gauguin nastavlja s profesijom, igra na burzi, zarauje prilino i kree se meu prij ateljima slikarima, raspravlja, slika, klee i 1880. sudjeluje sa skupinom krajolika na petoj impresionistikoj izlobi, uz bok onih koje smatra vlastitim uiteljima. Iz 1880. je takoer i njegov prvi slikarski akt, portret one konobarice Justine koja se odavala za Delacroixov model: komad vrsta slikarstva, u odreenom smislu kljuna slika u njegovoj likovnoj dogodovtini prema lomu s naturalistikim poecima. Huysman kae zbog te slike za Gauguina da je odrijeit temperament modernog slikara! U razdoblju koje slijedi osjetio je snano dubinsko nezadovoljstvo i odbojnost okruenjem u kojem se nalazio, ak gaenje na pariki ambijent, prezir prema doktrinarnim gubljenjima na pitanja svjetlosti i pokreta... Povlai se u Rouen iz gospodarstvenih razloga, ali i iz nude za tabulom rasom; pa Kopenhagen, pa opet Pariz sa sinom Clovisom i bijeda... U meuvremenu njegova slikarska kriza raste sve dok ne prizna kao posve negativne elemente pretrpljene utjecaje Cezannea, Pissarroa, Degasa, Davida i Delacroixa. Oko 1886. dozrijeva u njemu nuda da pobjegne i od tih samih vlastitih premisa: jo jedan bijeg ovog ovjeka koji sada ve zainje svoj prosvjed protiv svijeta i svoje vlastite pretpostavke o slobodi kao lomu i rjeenju. Bijeg od okolne stvarnosti, koji je najlaki nain da izrazi veliki otpor, fenomen umora i odricanja. Bijeg i divlje stanje: dugotrajna Gauguinova nada kojoj nije smjelo biti strano nejgovo daleko indijsko podrijetlo, a i mit koji nije nov u francuskoj kulturi, jo od prosvjetiteljstva, kada se inilo da je ovjek prirode revolucionaran i preporoditeljski odgovor na prisilu feudalnog drutva, na licemjerstvo, predrasude: na sve ono to je prijeilo ovjeka da bude sretan slobodan autentian. Gauguin kua taj bijeg kao pretpostavku slobode, alternativno, u dva smjera: vremenski u potrazi za autentinim ivotom kakav je moda mogao biti prethodnih stoljea; a onda prostorno prema drugim svjetovima koji na neki nain reproduciraju sretno stanje prirode! Godine 1886. se desio njegov bijeg u v rijeme! Bijeg koji moda nee dati rezultata na egzistencijalnom planu, al e ih onda dati na planu djela! Gauguin odlazi u Bretanju, u Pont-Aven (pansion Gloanec), mjesto gdje su ve obiavali ii umjetnici, vie akademski, a ide tu da bi zatekao ono arhaino ozraje za koje je predviao da je dobro usklaeno s njegovim duhom! On sam je to izriito rekao: iao je radi zova tuge! Ipak, u Pont -Avenu zatekao je odvie akademski slikara za njegov ukus, izbjegava ih!Radio je s velikom energijom, ne slikajui vie samo po prirodi kao to ga je uio Pissarro; nastavljao je naprotiv kombinirati neposredne doivljaje sa svojim unutarnjim vizijama, bajoslavnim bujnim, uvijek pomijeanim s umnou i sjetom! Ovdje u Bretanji, slikajui, smjeta se u jedan dijalektiki poloaj s prirodom, neku vrstu ljubavi-mrnje to se dobro slae s njegovim biem; to je njegov nain slobodan do grubosti da ide preko impresionizma! U slikama koje izrauje taj se kontrast zapaa vrlo esto: priroda stoji tu, zatvorena u sebe, ravnoduna, a slikar ne smije i ne moe nego da pokua nekakav njen aluzivni prikaz, subjektiviziran dotle da ju osjeti kao kroz filtar nekog nostalginog sna. Gauguin je na liniji s kulturnim kvascima koji su ve u zraku, mijeajui svoj nain Cezannea s Pissar rom, Van Gogha s Puvisom i s Redonom. To je kljuna toka slikarstva za Gauguina: u tome njegovu protivljenju odvie neposrednim druenjima sa stvarnou. Gauguin je vidio stvarnu pretpostavku duhovne slobode: nain u kojemu vienje nije nekakav apstraktni oblik nego stanje due, a sama boja nije pojam nego zbiljski izraz jedne slikarske osobnosti! uvstvo, sve u svemu, koje samo postaje slikarstvo! Primjeri za to su: Litica nad morem; suzdran i udno uspokojen pejza, jo uvijek s dvojbom na Pissarroa i Moneta Mrtva priroda s portretom Lavala; podsjea vie na Cezannea ili na Degasa radi skladbenog reza, dokaz nemira traganja to ga mui! Bretonske pastirice ono malo idilinog to izviruje iz te teme proturijei unitenu ritmu organiziranu kromatskim masama koje su ve sintetski skandirane! Boja koja stvara oblik, oblikuje i nju samu; a to je u biti Cezanneovo otkrie koje Gauguin ispunjuje izrazito dekorativnim zahvatima! Ljeto zavri, grupa se razie, mladi umjetnici s Akademije Cormon, vrativi se u Pariz, ne mogu da ne govore o Gauguinu s kolegama meu kojima je i Van Gogh! Gauguin svojedobno naputa Pont -Aven i odlazi u Pariz; neto kasnije susree ba Van Gogha i meu njima se sklapa neko udno prijateljstvo; udno jer su ovo dva posve oprena temperamenta! Van Gogh je virovit, zanesenjak, irokogrudan prema drugima; Gauguin je hladan, estok, pomalo cinian odbojan! Ali Van Gogh je njime oaran! Neto se uoi izlobe u Salonu Neovisnih pokaio sa Seuratom pa je uletio Pissarro, zajedniki frend i bio ogoren tom situacijom... (ovo je besciljno!)... Uglavnom, nije izlagao na tom salonu! Jo jednom Gauguin odlui otii, a sada bi io na neko daleko i primitivno mjesto, da obogati svoje slikarstvo nevienim motivima, buditeljima snanih kromatskih poticaja; ovjde e, konano, moi uistinu ivjeti kao divljak! Odlazi u Panamu i Martinik u drutvu vjernog Lavala, a poetkom 1888. ve je na povratk, bolestan, dekintiran i izbijen. Ali na planu slikarstva je ostvario dobitak: prtljagu novih oblikovnih i kromatskih iskustava, ivljih i vatrenijih. I opet je u Parizu, Theo Van Gogh mu prireuje izlobu, koja zavri oajniki. U nizu terracoti to ih izvodi pri radionici Ernesta Chopleta, postignuti uinci zahvaljuju istonjakim i Inka uzorima; iskustvo ove primjenjene umjetnosti nai e svrhu u samom slikarstvu koje je sve vie usmjereno ka irokim i kromatskim sastavima i sri oblika.

Nakon nekog vremena opet je u Pont-Avenu... U jednom trenutku zatekne se tu i Emile Bernard, i sada stvari kreu drugaije : Bernard, zreliji nego prije dvije godine, sad je s prijateljem Anquentinom ve razradio znatan kompleks novih zamisli, u znaku onog cloisonnismea to se nadahnjuje na snanim zahvatima, jakom bojama sa vrstim obrisima na crnom i plavom koji su odreeni da isto zatvore oblike, kao na kakvu srednjovjekovnom vitraju, Tip likovnog rijeenja koje je navla izraeno da oduevi Gauguina! Ljeto 1888. Gauguin je sredite grupe, uz Bernarda, Lavala i dr. Plodni mjeseci i na plan umjetnikih ostvarenja: Pejza u Pont-Avenu Mali bertonski pastir sjeanje na Milleta je nazono kao sredstvo za ostvarenje sinteze oblika i volumena! Dug namaz kista koji je irok; otvoren ukrasnoj apstrakciji, mijenja onu impresionistikog tipa, rijeenu u brzom, ivanom osjetljivom potezu! U ovoj fazi temeljni problem u razmatranju njegova slikarskog razvitka ne moe a da se dubinski ne vee na odnose s Emileom Bernardom! Sintetizam meu njima! Bernard mu daje posebnu notu, potvrujui njegova prethodna istraivanja, sintezu oblika i boja. Bernardove teorije, u takvu kontesktu, samo njegovo slikarstvo vijede kao impulsi, poticaji, ili makar katalizatorski elementi u stanju proizvesti odgovor! Njih dvoje se podudaraju u svemu! Bernardov misticizam uspjeva proizvesti ne samo neznatna ubrzanja u Gauguinovom duhu dijelom ve smuenu filozofijsko-religijskim problemima u suglasju s njegovom intelektualnom znatieljom u literarnom znaenju sa spiritualistikom jezgrom. Gauguina oarava bretonski svijet po svome prvobitnom obiljeju, starodrevno pukom, ta zemlja strogih kalvarija i naivnih krinih putova iz srednjeg vijeka, a sve to dobro se slae s protuklasinom komponentom njegova duha, njegov goticizam koji se nazire, ak i preko izoblienja, u tolikim njegovim ljudskim, golim ili odjevenim likovima. Zanimljivo mijeanje, religiozno ili svetakom, kojem drugovanje s Bernardom daje impuls, a ostat e kao trajna jeka u protuslovnom duhu ovog poganina, da bi otvorilo put itavu nizu sakralnih djela, od Vizije nakon propovijedi, utog Krista, Zelenog Krista, Golgote... gdje dolazi do toga da poistovjeti sebe s Kristom. injenica je da je i Gauguin na izvoru onog pronalaska religiozne modernosti koju ostvaruje francuska umjetnost na izmaku 19. st. To su pretpostavke slikarskog simbolizma; simbolizam je meutim, neto vie, kako za Gauguina tako i za Bernarda: to je snaan polemiki odgovor na pozitivizam koji je vladao nad tadanjim drutvom i kulturom, ukratko, nad svime to su oni odbacivali iz te graanske atmosfere: njihova objektivizacija subjektivnog, hranjenja odlaganjima, nadama, uspomenom. Sanja, a onda slika spokojno! to je oznaka koja vrijedi za obojicu ovih slikara, i za mnoge druge sa spiritualistikom pozadinom. Otvorena rasprava izmeu Gauguina i Bernarda nije tekla samo u jednom smjeru. Dokaz tome je u moguem sueljavanju izmeu dvije slike: Bretonke na livadi, koju slika Bernard crpei poticaj iz jedne puke sveanosti u Pont -Avenu ritmiki ton kompozicije, izljevi fantazije, iroki kromatski zahvati, uporaba utih, bijelih, zelenih i crvenih, prave od nje paradigmu onoga to bi moglo biti naturalistiko predstavljanje, povjereno formi kao amblemu, tj. slici u njenim aluzivnim svojstvima zbiljske datosti. Ali ovo platno potkazuje i to kako Bernard ima narav vie intel ektualca nego umjetnika: kritiki smisao vrlo izotren, upuenost u teorije i kulturu, sklonost ka novini i istraivanju; a uz to i osvajaku nazonost ideja i programa da zadre neizrecivu poetsku dra! Gauguin u istom tom razdoblju slika Viziju nakon propovijedi (Jakov se hrva s anelom), 1888.; pokuaj prikaza jednostavnog vjerovanja u Boga; stil zasnovan na predrenesansnim izvorima; oblikovanje i perspektiva ustupili mjesto plonim, pojednostavljenim oblicima, zatvoernim u debele crne obrise te izrazitim bojama koje su podjednako neprirodne. Postignut cilj sintetizma; estetski cilj prikazivanja ideje, bez posredovanja prie ili doslovnog simbola. I ako i on uzima poticaje iz misli i nauka, uspijeva uobliiti sliku velike stvaralake slobode, koja vrlo dob ro prevodi u slikarstvo bogoljubni i drevni duh lokalnih seljaka, njihovu oporu prostodunost, a prevodi ga putem sugestije kromatskih suglasja na plone predjele, prema sintetizmu visoka dekorativnog tona. Ugledom svoje snane linosti Gauguin se postavlja kao uitelj meu slikarima Pont-Avena; to su vie fragmentarne zamisli, savjeti izvan bilo kakva sustava, svi privedivi nekoj vrsti doktrine simbolizma primijenjenje na slikarski govor, tj. na izraajna sredstva kojima umjetnik raspolae. Djeluje na Mauricea Denisa i Paula Serusiera ali to je ve podneblje Nabisa! Mala slika koju je izradio Serusier, nazvana Talisman, imala je kao rezultat to da izazove u svima i u svakome dubinska predomiljanja kokja e stajati u temeljima nove poetike.Tako Gauguin djeluje neposredno na narataj koji dolazi iza njegova, tj. na Nabis, a radi to preko Serusiera. Ti Gauguinovi sljedbenici, simbolisti, nazivali su se NABIS (hebrejski, prorok); Maurice Denis, rekao je da je slika u biti ravna povrina prekrivena bojom u odreenom rasporedu, a tek onda moe biti ratni konj, gola ena ili ispriana pria. Svako je umjetniko djelo transpozicija, karikatura, strasni pandan doivljenom dojmu. Mi smo obogatili temeljno Gauguinovo uenje zamijenivi njegovu prejednostavnu ideju o istim bojama idejom o divnim harmonijama, beskrajno raznolikim kao to je i sama priroda; prilagodili smo sve mogunosti palete stanjima nae senzibilnosti, a vizualni prizori koji su ih potaknuli postali su znakovi nae vlastite subjektivnosti. Traili smo pandane, ali pandane u ljepoti.

Kroz cijelo ljeto Gauguin se dopisivao s Van Goghom koji je tada ivio u Arlesu (u njegovoj verziji bijega od pokvarenog gradskog zraka); pa mu ovaj u znak naklonosti predloi razmjenu autoportreta, odma ga i naslika i sliku naslovi Les Miserables; jedna mala slika s bojom koja zvoni izvan dubokih masa u suglasjima i opreci, u ovoj sliici Gauguin pokazuje kako je sad ve isposlovao ona otvaranja po simboliko -dekorativnom kljuu koja e stajati u temeljima, povrh njegove naknadne produkcije, formalnih problema. Ta e umjetnost djelovati na Nabis, pa i na Matissea, na foviste i Dufyja, pa i do Modiglianija i Kandinskog! On nastoji da Van Gogha privoli na glagol sintetizma: navoditi, smjerati, apstrahirati iz neposred ne zbilje da bi se postigla odgovarajua vrijednost poetskog doivljaja! Prekomjernou teinu toj prisutnosti Van Gogha, to vie to e Gauguin ostati uvijek dekorativcem, i ako ita, obratno, to vie vrijeme prolazi, to vie on postaje takvim. Ali Gauguin i Van Gogh pripadali su dvama osjetljivim stvaralakim svjetovima, odvie udaljenim a da bi ta platforma zajednikog rada i razmjene zamisli mogla potrajati! Razdoblje drugih nutarnjih previranja, misticizirajuih bujanja, tjeskobnih istraivanja kojih vidan trag ostaje u djelima nalikanim u ta doba: La belle Angele, uti Krist i Zeleni Krist ili u kakvu krajoliku gdje na zanimljiv nain ponovo izviruje spokojan smisao za prirodu. A sada se Gauguin posveuje i rezbarenju, odnosno drvnome kiparstvu koje mu se ini drugaijim ali djelotvornijim nainom za prenoenje simbolikih poruka: Volite i bit ete voljeni; djelo koje prikazuje samog Gauguina u skoro udovinom obliku, dok grabi za ruku enu koja se otima. Denisu Suttonu ide zasluga to je dobro shvatio vezu u spoju Gauguin Art Nouveau kada pie: U Pont-Aven-u je izbila na svjetlo dana komponenta Art Nouveau u stilu Gauguina. To je bilo u redu, budui da je Bretanja, kao keltska oblast, posjedovala jednu lokalnu umjetnost koja je pruila brojne motive umjetnicima Art Nouveau. Ima jednog prisnog prijatelja u Le Poulduu, Niskozemca Meyer de Haana, koji ga suptilno financira i pomae; upoznali su se preko Pissarroa; de Haan je bio Gauguinov veliki fan i cjelokupno njegovo djelo proeto je njime. Stanovit odjek ostaje u nekim natpisima to figuriraju na ponekoj slici izraenoj u ovom razdbolju; primjerice Portret de Haana nazvan Nirvana (to pie na slici), to dobro odgovara duhovnim nespokojstvima Gauguina. Kae Sutton da je tako Gauguin pokazivao svoje afinitete za odreene zamisli fin de sieclea, a i sebe je poistovjeivao s njemakim filozofom Schopenhaureom filozofsko rijeenje za mune probleme ivota stoji u nirvani! (kao i Kurt Cobain!), dijelio je on i pesimizam tog filozofa. Jadnik! Objanjenje Pont-Avena: Gauguin je bio njegovo ivo i dinamiko sredite, pravi pokreta ideja i slikarskih prijedloga; on i u stanovitoj mjeri Bernard! Pont-Avenska kola bila je sastavljena od ljudi koji su zajedniki postavljali svoje osobne zamisli, a iznad svega nepodnoljivost slubenog nauavanja. Ali skupina tih slikara drala se na nogama samo linou Gauguina, tako da bez njega nije mogla preivjeti. Njihova temeljna naela sintetikog simbolizma po dekorativnom kljuu prikazao je Filiger (jedan od lanova) u mnogim slikama religioznog sadraja (pokuaj da se pronae moderan put sakralnoj umjetnosti istinsko je i nezanemarivo gledite Pont-Avena, koje bi se trebalo odnositi na neku vrstu neromantinog idealizma ne daleka od britanskog prerafaelizma). Prouavanje primitivaca, posebno talijanskih, koje zapravo nikada nisu ostavili po strani ovi slikari to su znali za iskustva prerafaelita i nazarena, ima okus gotovo arheolokog uskrsnua. Ali kad je jednom otputovao Gauguin, figura koja izranja je Bernard, no unato tome, Pont-Avenska kola ve je zala, Bernard se moe jebat! Uvijek je bio u drugom planu; On je bio jedan od onih za koje teorija i nauk, tj. intelektualna spoznaja zaokupljena nadasve dostojanstvom i istoom svojih uspona, uvijek prevagnu u djel u. Njegovo mladenako slikarstvo uspijeva uvrstiti na neko vrijeme uravnoteen spoj izmeu programa i likovnog rezultata. Napetost je lagano popustila 1894. i ta ravnotea se gubi, njegovim odlaskom u Italiju. U proljee 1891., nakon smrti Seuratove, nakon putovanja negdje izmeu Oceanije i Madagaskara, ukrcao se frajer za Tahiti s nadom da e naposlijetku ivjeti od ekstaze, mira i umjetnosti. Vie nego ljetopis, ono o emu je zanimljivo je Tahiti za slikarstvo, a tu se stvar komplicira! Gauguin je odvie istanan slikar, zasien intelektualnim problemima i problemima kulture da bi doticaj s jednim svijetom i jednim drutvom zaista primitivnim mogao uspostaviti istinski spoj sa zahtjevanim potpunim djevianstvom koje treba prevesti u djelo. On je svoj slikarski skelet stvorio ve u Bretanji, a krajnje likovno uproenje ve dostignto, suelice oblicima, bojama, slikama koje mu se predouju tu, ne moe a da ga ne nagna na izravnavanje pogotka. Nagovori kulture nukaju ga istodobno na slina izravnavanja: kao to ga je bertonjska sredina poticala u smjeru opore i bezazlene biti dervnih Kalvara, tako mu sada obredi i fetii Oceanije, iroka lica ljudi, odrjeite boje koe i odjee prizivaju spomen na prvobitnu likovnost, ne toliko maurske umjetnosti koliko vi e perzijske kambodanske, June Amerike ili ak staroegipatske! On jo uvijek stoji na pretpostavci o poeziji koju treba dostii slikarskim stvaranjem jedne objektivne stvarnosti, gdje bi, simboliki, bilo mogue uspostaviti odnos izmeu moderna ovjeka i prvobitne istine. Neku vrstu zajednitva, zahtjevanu izmeu prirode i zamiljaja. Vratio se u Pariz zbog bolesti i bijede (again) i opet slijedi sto sranja: mala velika, neshvaanje, nepovjerenje, neugodnosti, ... Njegovi frendovi iz Pont-Avena su se divili njegovom novom tajanstvenom i barbarskom slikarstvu... Ali ni to ga nije oraspoloilo. I opet se vraa na Tahiti.

U svoje zadnje doba uranja sve dublje u carstvo mita, mijeajui simbologije iz bretonske epohe s naturalistikom i zamiljajnom sakralnosti sviejta koji ga okruuje. Iz toga proizlaze legendarna djela kao to je Duh mrtvih budi se, za koju pie: Ja sam morao predoiti strahovanje s moguim minimumom knjievnih sredstava: sklad cjeline je mraan, tuan, muan, zvoni u uhu poput mrtvakog zvona, ljubiasto, tamnoplavo, uto, naranasto. uto se vezuje s naranastim, a tamno upotpunjuje glazbenu simfoniju. U pozadini izbija nekoliko cvjetova, koji meutim, ne moraju biti pravi nego izmiljeni cvjetovi. Pravim ih slinima velikim iskrama. Za Kanake nona svjetlucanja znae duh umrlih. Sve se to ini svojevrsnim zbrojem duhovnosti s kraja 19. st., koja tako vrije nesreenim impulsima, misticizmom, esteticizmom, ulnou, okultizmom itd. Ali Gauguin, sreom, sve to zna prevesti u slikarstvo, a njegovi osjeaji, neobino ivi nee mu nikada dopustiti da odustane, makar i u apstrahirajuoj arabeski, od zemaljske teine svojih enskih likova. Vrsta fantazmagorinog sna nazvana Odakle dolazimo? Tko smo? Gdje idemo?, iz 1897.; slika podrvana na niti visoke dekoracije, poput goleme zidne slikarije koja kroz alegoriju, ali osjetilnom tjelesnou, nastoji unaprijediti temeljna pitanja! remek-djelo doba sa Tahitija; idealan svijet ispunjen ljepotom i smislom; naslikana kao saetak njegove umjetnosti; golemo platno predstavlja epski ivotni ciklus. Ova, a i druge sline slikarije je svojevrstan spiritualistiki bijeg, a u isti mah pokuaj da se predoi drama ivljenja. Posljednje godine ivota biljee vrhunac boli u traginom postojanju Gauguina! Umire mu ker, ubija ga sifilis, i dalje u bijedi, bez frendova... On otkriva u sebi patetian i istinski naboj donkihotstva! Ponude zahvalnosti, 1893. 1894.; drvorez, religiozna tema; smatrao da obnova zapadne umjetnosti mora potei od primitivaca! Sama za misao o takvoj ulozi primitivizma nije bila nova; Gauguin je prvi koji odlazi tolko daleko da uenje o primitivizmu primjeni u praksi njegovo hodoae u juni Tihi ocean imalo je intimno znaenje, simboliziralo je etiristo godina staru tradiciju kolonijalnog osvajanja koje je gotovo itavu zemaljsku kuglu dovelo pod vlast Zapada; teret bijelog ovjeka, koji su nekad tako radosno i nesmiljeno podravali graditelji carstva, postao je nepodnoljiv. Ipak nastavlja sa slikanjem i crtanjem, kiparenjem, ost varujui neka od najboljih djela, s naglaenim uvstvom tragike i plastinijom vrijednosti pridatoj slici: Djevojice sa cvjetovima mangoa, 1899. Zlato njihovih tijela, 1901. Konjanici na plai, 1902. - pruaju na rubu novog stoljea sugestiju nekim umjetnicima koji su tada nastajali, pr. Picasso i njegova Ruiasta faza. VINCENT VAN GOGH; Cezanne i Seurat su nastojali preobraziti impresionizam u strog, klasian stil; Van Gogh radi suprotno! Smatra da impresionizam ne ostavlja umjetniku dovoljno slobode da i zrazi svoje osjeaje. Zbog toga su ga stava katkada nazivali ekspresionistom, iako on to moda i nije. Prvi veliki nizozemski majstor nakon 17. st.; snaan osjeaj prema siromanima prevladava u slikama postimpresionistikog razdoblja, izmeu 1880. i 1885. Ljudi koji jedu krumpir, 1885.; posljednja i najambicioznija slika tog perioda; naivna nespretnost koja proizlazi iz manjka obrazovanja, ali poveava izraajnost njegova stila. Dok je slikao tu sliku, jo nije bio otkrio znaenje boje; u Parizu upoznaje Degasa, Seurata i druge i oni na njega ostavljaju jak utjecaj. Njegove slike poinju blistati od boja, a nakratko se okuao i u Seuratovoj divizionistikoj tehnici. Slikarstvo je i dalje bilo spremnik za njegove osobne osjeaje; svoja najvea djela naslikao izmeu 1888. i 1890. u Arlesu. Najvie energije posveuje slikanju krajolika; on ga doivljava ispunjena zanosnim kretanjem, a ne arhitektonskom stabilnou i trajnou! itno polje s empresima, 1889.; nebo i zemlja pulsiraju snanim nemirom; dinamika svakog poteza kista ini ih otrom grafikom gestom, a ne samo mjestom gdje je pohranjena boja. Za Van Gogha je boja, a ne forma, bila presudna za odreivanje izraajnog sadraja slike! uto predstavlja vjeru, pobjedu ili ljubav, plava boanska boja, crveno i zeleno oznaavaju strane ljudske strasti. Autoportret, 1889.; u to doba poeo patiti od napada duevne bolesti koja mu je oteavala rad; ubio se godinu dana kasnije; osjeao da jedino umjetnost ini ivot vrijednim ivljenja. SIMBOLIZAM Krajem 19. st. mnogi su umjetnici dijelili Van Goghov i Gauguinov osjeaj nezadovoljstva zbog duhovnih zala zapadne civilizacije; dolo je do moralne i intelektualne pobune protiv modernog svijeta i njegova materijalizma! Iz tog stanja proizlazi simbolizam; postimpresionizam je bio stilska tendencija, simbolizam je bio pogled na svijet koji je doputao raznolikost stilova.

Gauguinovi sljedbenici, simbolisti, nazivali su se NABIS (hebrejski, prorok); jedan od njih, Maurice Denis, rekao je da je slika u biti ravna povrina prekrivena bojom u odreenom rasporedu, a tek onda moe biti ratni konj, gola ena ili ispriana pria. Svako je umjetniko djelo transpozicija, karikatura, strasni pandan doivljenom dojmu. Mi smo obogatili temeljno Gauguinovo uenje zamijenivi nje govu prejednostavnu ideju o istim bojama idejom o divnim harmonijama, beskrajno raznolikim kao to je i sama priroda; prilagodili smo sve mogunosti palete stanjima nae senzibilnosti, a vizualni prizori koji su ih potaknuli postali su znakovi nae vlastite subjektivnosti. Traili smo pandane, ali pandane u ljepoti. EDOUARD VUILLARD; najnadareniji nabist; slike domai prizori, male dimenzije, intimni karakter; Udvara, 1893.; novo jedinstvo ravnih povrina i naglaenih obrisa Gauguina + svjetlucavi divizionistiki obojeni mozaik + geometrijski organizacija Seurata; fina ravnotea uinka 2D i 3D. U temi i nainu obrade pandan slikarstvu simbolika knjievnost i kazalite. PIERRE-CECILE PUVIS DE CHAVANNES; Ingresov sljedbenik; postao vodei slikar zidnih s lika svoga doba; tragao za radikalnim pojednostavljenjem stila; to se prvo inilo anakronizmom. Sveti gaj, oko 1883. 1884.; Vizija antike, 1888. 1889.; Kransko nadahnue, 1888. 1889.; sve za muzej u Lyonsu. Ozbiljnost i zagonetnost koju njegovi suvremenici nemaju; enja za mitskom, idealiziranom prolou. GUSTAVE MOREAU; divio se Delacroixu; stvorio svijet osobnih matarija koje imaju dosta zajednikih crta sa srednjovjekovnim matarijama nekih engleskih prerafaelita! Prikaza, 1876.; studenti Matisse i Rouault. EDVARD MUCH; Krik, 1893.; prikaz straha, jezovitog, nerazumnog straha; ritam dugakih valovitih crta kao da odnosi jeku krika u sve kutove slike. GUSTAV KLIMT; Poljubac, 1907. 1908.; jedva potisnuti erotizam povijen u udnju! PICASSOVA PLAVA FAZA; boja i raspoloenje, sastoji se gotovo iskljuivo od propalica i prosjaka; Stari gitarist, 1903.; umjetnikov duh za osamljenost, psihika sjeta, udna mjeavina manirizma i Gauguinove umjetnosti. HENRI ROUSSEAU; njegov ideal suhoparni Ingresov stil i akademizam; San, 1910.; Picasso i njegovi prijatelji klanjali su mu se kao ocu umjetnosti 20. st. Kiparstvo U kiparstvu nije bilo tendencija koje su se mogle poistovjetiti s postimpresionizmom, samo neki oblik simbolizma koji se pojavio oko 1900. ARISTIDE MAILLOL; poeo kao simbolist, klasini naivac; divio se jednostavnoj fazi ranog grkog kiparstva, kasnije faze odbacivao. ena koja sjedi (La Mediterranee), oko 1901.; podsjea na arhaine i stroge stilove; vrsti, jasni oblici, sklad i samodostojni spokoj; smatrao da statua mora biti statina, konstruktivno uravnoteena, poput arhitektonskog djela; izravna suprotnost MISLIOCU CONSTANTIN MEUNIER; poeo kao slikar, ubrzo otkrio glinu; tema njegovih radova heroizam rada i ponos i patos koji ga prate; briga za radnog ovjeka! Poprsje ljevaa, 1885. 1890.; ima patetian izraz plemenite patnje koja odgovara mueniku rada; najvie se divio Rodinu GEORGE MINNE; najmlai i najoriginalniji meu belgijskim kiparima 19. st.; Djeak koji klei, 1898.; stanje zamiljene smirenosti, ispijieni uglati udovi odaju utjecaj gotike, ne klasike. ERNST BARLACH; gotiki primitivist; ovjek koji izvlai ma, 1911.; likovi utjelovljuju osjeaje bijesa, straha, tuge; ne odvajaju se od grae od koje su izvedeni; odjea kao vrsta ljutura to skriva tijelo kao kod srednjovjekovnih likova. ARHITEKTURA ART NOUVEAU (SECESIJA)

Tijekom 90-ih godina 19. st. i poetkom 20. st. niknuo je du Europe i Amerike likovni pokret nazvan ART NOVEAU (u Njemakoj i Austriji JUGENDSTIL; Italija STILE LIBERTY; panjolska MODERNISTA). Obiljeja: novi nain ukraavanja zasnovan na zakrivljenim linijama nadahnut oblicima rokokoa; omiljeni uzorak zmijolika crta; tipian oblik ljiljan; postojao i strogo geometrijski pravac to e se s vremenom pokazati sve vanijim. Prizanti cilj ART NOUVEAUA bio je poveati razinu zanatske vjetine do razine umjetnosti te dokinuti razlikovanje izmeu njih trebalo postati popularna umjetnost dostupna svima. Art Noveuau se moe gledati kao poetak modernizma; moda je najsnanije djelovao na arhitekturu; kao oblik ukraavanja nije bio podatan za prenoenje na duga podruja umjetnosti u veim razmjerima . VIKTOR HORTA; prvi arhitekt koji je istraio sve mogunosti ART NOVEAUA. Stubite kue Tassel, Bruxelles, 1892. 1893.; fluidna lakoa, koristio se kovanim eljezom jer se moglo razvui u bilo koj oblik; linearni uzorak se iri i po podu i zidovima i vizualno objedinjuje prostor! HECTRO GUIMARD; ulazi u Metro, 1900. ANTONI GAUDI; Casa Mila; najznaajniji primjer Art Noveaua u arhitekturi; velika stambena zgrada; gotovo manijakalno izbjegavanje glatkih povrina, ravnih linija te bilo kakve simetrije tako da izgleda kao da je slobodno oblikovana od kovanog materijala (graa klesani kamen); odraava fanatiku odanost autora idealu prirodnog oblika. CHARLES RENNIE MACKINTOSH; druga krajnost u arhitekturi Art Noveaua; isto teio suvremenom stilu nezavisnom od prolosti; Sjeverna fasada Umjetnike koleGlasgow, 1896. 1910.; golemi, duboko uvueni prozori zamijenili su zidove ostavivi samo okvir od neukraena klesanog kamena; koristi se vie uglatim linijama nego zakrivljenim; druga karakteristika Art Noveau je reetka od kovanog eljeza s ukrasima svedenim na minimum! Unutranjost knjinice Glasgow, dva kata, etvrtasti drveni stupovi i nadvoji koji nose galeriju! HENRY VAN DE VELDE U Njemakoj utemeljio umjetniku kolu koja e se nakon Prvog svjetskog rata proslaviti pod nazivom BAUHAUS! Kazalite, Koln, 1914.; najambiciozniji projekt, dojmljiva suprotnost parikoj Operi; vanjtina neukraena, pokriva i otkriva djelove od kojih je sastavljena unutranjost. SAD Simbol arhitekata postao neboder, prvo sjedite Chicago; HENRY HOBSON RICHARDSON; veina njegovih djela na istonoj obali nalikuje masivnom novoromantiarskom stilu! Trgovina na veliko Marshal Field, 1885. 1887.; Chicago; po obradi kamena i simetriji podsjea na talijanske palae rane renesanse, ali potpuni nedostatak ukrasa upuje na utilitarnu svrhu graevine. Uglovi teki stupovi; niz lukova kao na rimskom vodovodu; odsutnost ukrasa i debljina kamene gradnje; prozori duboko usaeni; luni zidovi funkcionalni i nose sami sebe; daju zgradi dostojanstvo i vrstinu! Na pola puta izmeu starog i novog utjelovljuje koncepciju monumentalnosti krajnjomm strogou i loginou nasuprot otvorenim zidovima, podijeljenim u vertikalne nie. LOUIS SULLIVAN; Zgrada Wainwright, 1890. 1891., Missouri; prvi neboder kojeg je napravio, 5 godina mlai od Trgovina Marshall Field; monumentalna na vrlo netradicionalan nain; organizacija eksterijera odraava i unutranji elini kostur; vitki, kontinuirani cigleni stupovi dojam vertikalne reetke; oblik uvijek slijedi funkciju! fleksibilan odnos meu njima. Robna kua Carson Pirie Scott & co.; 1899. 1904., Chicago; posljednji projekt, ukupan dojam lakoe i svjeine, a ne napregnute snage; njegove se zgrade oslanjaju na visoki idealizam; geometrija mu od poetka imala duhovno znaenje, a usredotouje se na roenje, procvat, raspadanje i obnovu; Povezana s izv ornim stilom ukraavanja u skladu sa Sullivanovom teorijom da ukras mora izraavati konstrukciju, i to ne tako da je doslovno odraava nego da iste ideje tumai organskom apstrakcijom.