Hrvatska knjievnost na prijelazu iz 19. u 20.

stoljee a to je doba najaktivnijeg stvaralatva Ksavera andora Gjalskoga u stilsko formacijskom smislu je obiljeena procesom prelaska iz epohe realizma u razdoblje moderne. Temeljno je obiljeje pisaca generacije hrvatskih realista, kojima i prvom fazom stvaralatva pripada i Gjalski, da je stvaralaki in u osnovi shvatila kao potrebu da se knjievnom rijei progovori o aktualnim drutvenim i politikim dogaajima u Hrvatskoj. Zato su teme propadanja plemstva, zatim problem odnosa selo grad, najbrojnije u razdoblju hrvatskog realizma. Tek u drugoj fazi tog stvaralatva poinju se javljati tendencije razbijanja tipinih junaka, a sve se vie socijalna ili nacionalna motivacija njihovih postupaka zamjenjuje psiholokom motivacijom u smislu analize literarnog lika kao individualne linosti, odnosno kao karaktera u razvoju. U vrijeme Gjalskoga drutvena tematika uzmie pred pokuajima stvaralaca da uu u unutranjost ovjekove linosti, njegovu duu, kako su to isticali modernisti, pa je to rezultiralo i novim stilskim traenjima prije svega impresionistikim, kao i novim anrovima: umjesto pripovijetke i romana sada primarno mjesto zauzima anr kratke prie, crtice i, dakako, poezije. Sve te elemente i obiljeja realistike i modernistike poetike te kako su se oni manifestirali u hrvatskoj knjievnosti od osamdesetih godina 19. stoljea do dvadesetih godina 20. stoljea, uoit emo i u opsenom opusu Ksavera andora Gjalskog. Zbirka pripovijedaka Pod starim krovovima (1886.) prva je u nizu knjiga to ih je Gjalski objavio u svom dugogodinjem knjievnom stvaralatvu. Osnovna karakteristika ove zbirke jest u izrazito lirskom pristupu i ostvarivanju tematske zamisli, u ideji koja nema unaprijed odreenu poruku, ve je pisac jedinu svrhu svoga djela vidio u tome da literarno oivi i osmisli neke svoje intimne doivljaje i osjeanja. Zbirka Pod starim krovovima zaokruen je novelistiki ciklus u kojem svaka pripovijetka ini cjelinu za sebe, ali istodobno sve su one zajedno vrsto meusobno povezane, a da bi se postigao dojam cjelovitosti zbirke, Gjalski primjenjuje takvu tehniku pripovijedanja gdje jedan pripovjeda, ili vie njih, meusobno povezanih odreenom situacijom, pripovijedaju razliite dogaaje. Kohezijsku snagu ovoj zbirci daje i lik junaka Batoria koji je prisutan u svim pripovijestima ove knjige, te vremenske postupnosti u redoslijedu novela.

Modernistiki elementi koje primjeujemo u ovoj zbirci je defabularizacija radnje koja teite stavlja na karakterizaciju likova, na analizu naravnih osobina svojih junaka, emu su dobrim dijelom podreeni i svi ostali elementi fabule, u ovom sluaju opisi ambijenta i pejzaa. Takvim postupcima Gjalski ostvaruje ive i plastine portrete, a osnovni poticaj i inspiraciju za njihovo oivljavanje pronalazi u svojoj subjektivnoj emocionalnoj povezanosti s plemenitakom sredinom, iz koje je i sam proiziao. Zato i moemo sa sigurnou rei da su to novele karaktera, u kojima pripovjeda inzistira na ugoajima koji su elegino intonirani. Opisi interijera, uz izrazito realistine pojedinosti su upravo zasieni pripovjedaevim lirskim, intimnim proivljavanjima tih specifinih ugoaja. Tako se neprestano u tim opisima interijera i eksterijera isprepliu dvije stilske koncepcije: jedna izrazito realistika u kojoj dominira objektivni pripovjeda s razvijenim smislom za detalj i analitinost, i druga, modernistika, koja ini osnovu ugoaja, izrazito je lirska, a emocionalna je angairanost pripovjedaeva potpuna. Posebno se taj modernistiki stil osjea u pejzaima, koji su sastavni dio onih strukturalnih elemenata pripovijetke pomou kojih Gjalski kreira svoje atmosfere i ugoaje u sklopu kojih e se pojaviti njegovi plemenitaki junaci. to se tie likova, junaku Batoriu Gjalski pristupa bez potrebne analize i distance i kreira ga naglaeno sentimentalno lirski, jednostrano ne postavljajui ga u takve situacije gdje bismo mogli uoiti neke njegove ljudske slabosti ili mane, a opis njegova vanjskog izgleda daje u posve opim crtama bez posebnih i detaljiziranih karakteristika po kojima bismo ga zapamtili kao individualnu linost. Sva ta obiljeja: stvaranje ugoaja i atmosfera, impresionistiki opisi pejzaa puni kolorita, lirska, subjektivna intonacija pripovjedaka s teitem na isticanju dojmova, te naputanje irokih fabulativnih zahvata govore o takvim karakteristikama proze koja se vie ne moe smjestiti u okvire istih realistikih stilskih postupaka, kakve poznajemo u hrvatskoj knjievnosti iz osamdesetih godina. Stvaralaki postupci Gjalskoga upuuju na nove mogunosti strukturiranja pripovjedne proze kad se poinju razvijati dotadanji prozni kanoni.

LITERATURA 1. Barac, Antun: Knjievna kritika o Ksaveru andoru alskom, Zagreb, Dora Krupieva, 1997. 2. Nemec, Kreimir: Povijest hrvatskog romana od poetka do kraja 19. stoljea , Zagreb, Znanje, 1994. 3. Frange, Ivo: Povijest hrvatske knjievnosti, Zagreb, 1987. 4. Gjalski, Ksaver andor: Pod starim krovovima, Zagreb, Mladost, 1973.