Drama, dramaturgija, kazalite

Nikola Batui Vladan vacov

SADRAJ
1. UVOD........................................................................................................................1 2. POVIJEST EUROPSKE DRAME , DRAMATURGIJE I KAZALITA................2 ANTIKO KAZALITE................................................................................3 SREDNJOVJEKOVNO KAZALITE...........................................................4 RENESANSNO KAZALITE.......................................................................6 17.STOLJEE BAROK I KLASICIZAM...................................................7 18. I 19. STOLJEE OD KLASICIZMA DO REALIZMA......................10 DRAMSKA UMJETNOST 19. STOLJEA................................................12 A) REALIZAM NATURALIZAM............................................................12 B) DOBRO NAPRAVLJEN KOMAD (Piece bien Faite)............................13 C) POETSKO-SIMBOLIKA DRAMA......................................................13 D) FILOZOFSKA DRAMA.........................................................................14 E) AVANGARDNA DRAMA.....................................................................14 3. ZAKLJUAK.........................................................................................................15 4. LITERATURA.......................................................................................................16

1.

UVOD
Rije drama ima nekoliko znaenja: 1. iz grkog jezika gdje znai radnja dobiva podrijetlo knjievni rod, dramsko pjesnitvo 2. unutar roda dramskog pjesnitva oznaava i vrstu pa tako dramu razlikujemo od komedije, tragedije, pastorale, farse i ostalih podvrsta dramskog pjesnitva 3. u svakodnevnom govoru rije drama znai kakvo dramatino ivotno iskustvo 4. u suvremenoj dramaturgiji, drama odreuje dramsku umjetnost u totalitetu njenih sastavnica, kao neposredno prikazivanje teksta pred publikom Iz takva odreenja slijedi da je drama pjesniko-scenska struktura u kojoj moemo

razlikovati tri bitne komponente bez kojih se drama ne moe zamisliti i razvijati: tekst, glumca i publiku. Dramski tekst je, uz rijetke iznimke, upuen i usmjeren prema scenskom oblikovanju, a dramaturgija kao teorijska refleksija o drami i kazalitu pretpostavlja njihovu predmetnu zazbiljnost. Kazalite je zgrada ili bilo kakva druga graevina tj., posebno obiljeeno mjesto za izvedbe predstavljakih umjetnosti ( drama, orea, opereta, balet). U irem smislu to je ustanova, tijelo ili umjetnika organizacija koja priprema i organizira kazaline predstave. Samo su dramski tekst i kazalina graevina trajno fiksirani i pristupani naknadnom prouavanju i istraivanju. Raspravljanje kroz povijest do dana dananjeg o smjerodavnim ogranienjima i naelima organizacije dramskog teksta nije drugo do povijesti drame i dramaturgije.

2.

POVIJEST EUROPSKE DRAME, DRAMATURGIJE I KAZALITA

Na samom poetku povijesti drame i dramaturgije nalazi se glavno

dramaturgijsko dijelo,Aristotelova Poetika, u kojoj Aristotel iznosi najbitnije znaajke drame a to su prije svega zbijenost i odsutnost dogaanja. Prema Aristotelu, samo su u dramskoj umjetnosti tako skladno povezane duhovne vrijednosti teksta i neposredna zornost zbivanja u predstavi. O tvrdi da umjetnost oponaa ono openito a tragedija, njemu najvrednija umjetnika vrsta, prikazuje djelovanje i ivot a ne pojedine ljude. U Aristotelovoj Poetici nalazimo ishodite dvaju bitnih usmjerenja dramaturgijske teorije: 1. formalno-analitiko postavlja pitanje i sugerira odgovore o tome kako se obilkuje drama. Gustav Freytag u svom djelu Tehnika drame nastavlja Aristotelove natuknice i izgrauje sustav formalistike dramaturgije. On dijeli dramu na pet dijelova: uvod (ekspozicija), razvoj (gradacija), vrhunac (klimaks), pad (obrat) i katastrofa. 2. sadrajno sintetiko postavlja pitanje o tome to iskazuje drama, tj., to je pravi predmet dramskog oblikovanja. Slika svijeta, poredak vrednota, sudbina ovjeka to su kutovi gledanja ove dramaturgijske linije koja s formalno-analitikim smjerom koegzistira od Aristotela do danas. Tri bitna pravila Aristotelove poetike koja sljede i dramatiari dananjice su jedinstvo mjesta, radnje i vremena.

2.1. ANTIKO KAZALITE Grko kazalite

Iz falikog1 helenistikog kulta razvile su se sveanosti u slavu boga Dioniza obiljeene poglavito pjesmom i plesom. U njima je u okviru posebne pjesnike forme ditiramba, postepenim odvajanjem jednog pjevaa i formiranjem zbora dolo do zametka tragedije. Voa zbora, korifej, poeo je preobrazbom u razliite osobe dobivati obrise glumca, a zboru je namjenjena uloga komentatora radnje. Prve takve izvedbe pripisuju se Tespisu 534. god. pr. Kr. u Ateni. U 5.st. pr. Kr. djeluju tri najvea grka tragiara: Eshil ( Perzijanci, Orestija, Okovani Prometej), Sofoklo (Antigona, Kralj Edip, Filoktet, Elektra) i Euripid (Aleksida, Medeja, Hipoli,Ifigenijat) te komediografi Aristofan (abe, Ptice, Vitezovi, Lizistrata) i Menandar u 3.st.pr. kr. ( Paniani, ovjekomrzac). Uz tragediju i komediju postoji u Grkoj posebna vrsta pukog kazalita , mim kratki naturalistiki prikaz s karakteristinim likovima iz puka, pretea commedie dell' arte koja se izvodi se na trgu ili u gostionici a glumci su i mukarci i ene. Kazaline predstave u Ateni dobivaju organizirane oblike: Eshil uvodi drugog glumca a Sofoklo treeg, glumac je samo mukarac i za izvoenje vie uloga, koristi se raznim kostimima. Glumini prostor je kruna oblika uvjetovan ciklikim kretanjem zbora a gledalite amfiteatralno i opasuje orhestu, mjesto prikazivanja, nizom stepeniaststo povienih redova u tri etvrtine njena opsega. Nastanak i razvoj antikog kazalita povezan je s nastankom dramske knjievnosti i grananjem njenih vrsta. Kazalite nastaje u susretu triju njegovih bitnih komponenata: dramskog teksta, glumca i publike.
1

Faliki (od gr. Fallos muki spolni organ) kult pripada kultovima obnove ivota, s jakim naglascima na plesnim I pjevnim sekvencama

Rimsko kazalite
Rim je svoje kazalite poeo graditi prema dometima grkog teatra. Seneka (1.st.pr.kr.) nastavlja dramaturke pravce grkih tragiara a kao vsni komediografi na glas dolaze Plaut (3.-2. st.pr.kr., Hvalisavi vojnik, Tvrdica) i Terencije (Svekrva, Braa). Utjecaj rimskih pisaca na razvoj renesansnoga kazalita od neprocijenovog je znaenja i za mnoge europske narode. U Rimu se posebice razvio mim a poslije i pantomima, gestama opisana radnja. Mim je predstavljao u srednjem vijeku bitno izvorite profanog glumita. Dramska umjetnost Rima nije imala takav utjecaj na iroku publiku kao to je bilo kod Grka. Senekine tragedije su razvuene, retorine i previe patetine za kozmopolitsku, poluobrazovanu publiku carskog Rima. Plaut je mnogo pisao svoje brojne komedije mnogo prilagodljivije ukusu puka. Njegovi likovi mnogo su blii i privlaniji publici a esto je komedije zainjavao i glazbenim umetcima. Plaut je bio majstor tenih dijaloga i dobro poantiranih dosjetki. Terencije je svojim finim humorom privlaio uglavnom intelektualnu publiku pa nije doivio Plautovu popularnost. Rimsko kazalite nije imalo duboko i iroko obrazovane prosuivae kao u grkoj. Horacije, pjesnik proslavljenih Satira i Epistula, iznio je poneto analitikih zapaanja osobito u poslanicama Augustu i Pizionima. Zadau knjievnosti vidi u vjerskom slikanju ivotnih realija nego li u raspravljanju o smislu, sudbini, pravednosti i ovjekovu odnosu prema pretpostavljenom viem redu svijeta i ivota.

2.2. SREDNJEVJEKOVNO KAZALITE

U ranom srednjem vijeku kranstvo je zaziralo od bilo kakvog kazalinopredstavljakog oblika tvredei da je gluma nedostojan, bogohulan in. Antiko kazalite je posve nestalo. Opstao je jedino mim, isprva kao putujua druina onglera

i zabavljaa sve do poetka 12. st. a tada je niknulo profano srednjevjekovno kazalite. U 9. st. javlja se dramatizacijom liturgijskoga teksta i dodavanjem realistinip pa i naturalistikih detalja liturgijska drama. Izvodi se na latinskom jeziku a protagonisti su klerici i sveenici. Svoj najvei procvat dostie u 11.st. ali pojedini pape, sinodi i koncili zabranjuju ovakve predstave u crkvi zbog avoljih maski, preruavanja u enske osobe te uvoenja ivotinja u zbivanja. Liturgijska drama poinje se prikazivati na trgovimai posebno ureenim pozornicama a nije vie ni strogo vezana uz liturgijski obred niti latinski jezik. Afirmira se tako crkveno prikazanje na narodnim jezicima. Tematika ostaje vezana uz Bibliju (pasijske igre, misteriji), ivotu svetaca (mirakuli) i kransko-moralnom pouavanju. Pozornica je izdueni podij ispred crkve , ije proelje slui kao nepromjenjivo zalee. Na njoj su u scenografskoj maniri istodobno smjetena mnogobrojna mjesta zbivanja iz biblijskog zemljovida. Pozornica na kolima je druga vrsta srednjovjekovne pozornice koju opremaju pojedini cehovi. S vremenom crkvena prikazanja prelaze i u zatvorene prostore. Teorija dramske umjetnosti srednjega vijeka vrlo je oskudna, svodi se na povrno komentiranje starih pisaca i uope ne prati inae vrlo aroliko teatralno zbivanje. Toma Akvinski (13.st.) se sa mnogo finih zapaanja zanima za analizu afekat, to e dramaturgiji i poetici renesanse dati znatne poticaje. Razlikuje afekte koje vode dobru (ljubav,radoss, nadanje) i one koje vode zlu (mrnja,tuga, izbjegavanje). Iz srednjovjekovne teoloki orentirane psihologije proviruje duh novog vremena, izrasta svijest novovjekovnog ovjeka o njegovim mogunostima i htjenjima.

2.3. RENESANSNO KAZALITE

Na svijetlo pozornice, jednako kao i u drutvu, dolazi samosvijesni pojedinac zaokupljen svojim htjenjima i svojim ogranienim ali realnim ciljevima. Aktivni, poduzetni ovjek voen snanim nagonom samoodranja zamjenjuje na europskoj renesansnoj pozornici krotkog i pasivnog junaka-muenika sakralne drame. Njegovim postupcima ne vodi ga razum nego iracionalno, strast tj afekt. Afekt je temeljni, sredinji pojam renesansne dramaturgije. Scaliger (16.st), najeminentniji predstavnik renesansne dramaturgije vidi smisao drame u tome da ui afektima koji omoguuju gospodarenje nad svijetom i ivotom. Po njemu radnja treba da se razvije iz karaktera i afekata koji ih odreuju i vode. Pri tome razlikuje dvije temeljne mogunosti ovjekova reagiranja na okolinu: pasivno, trpno naelo i aktivno, tvorno naelo koje se oituje u afektu a on, suprotstavljajui se sudbini, dovodi do djelovanja. Renesansno razdoblje gasi sakralne sadraje a oivljava sve oblike antikog kulturnog i knjievnog ivota a to u Italiji dovodi do posebnih kazalinih predstava u okvirima humanistikih akademija. Tu se na latinskom jeziku izvode Plautove i Terncijeve komedijea sudionici su aci eljni humanistikog obrazovanja. Iz plautistikie dramaturgijske i tematske strukture razvija se tijekom 16. st. u Italiji commedia erudita (uena komedija) koju stvaraju Machiavelli(Mandragola), Ariosto (krinja, Negromant,..), Aretino (Kurtizana, Licimjer, Filozof) i dr. Izvodi se u zatvorenim scenskim prostorima, uglavnom na velikakim posjedima. Pozornaca je povien podij s rudimentarno-perspektivno oslkanom scenografijomu pozadini. Mnogi likovni umjetnici koriste se perspektivom kao bitnim poelom svojih scenografskih zasada a nastoje pospjeiti i arhitektoniku gluminog prostora. Dok je hvarsko kazalite bilo komunalno, talijanska su graena za potrebe humanistikih akademija i bila su ekskluzivna.

Krajem 16. st. u Italiji sve popularniji postaje poseban oblik pukog kazalinog izraza, commedia dell' arte koja je nastala iz mima, pukih pokladnih igara te ishitrenih dijalogau ulinim teatarskim manifestacijama. Ova kazalina vrsta nema dramskog teksta ve se zasniva na improvizaciji glumaca. Postoje i tipizirane ale, trikovi i gegovi, pjesme i ples. Predstavu prikazuju profesionalne druine u kojima nastupaju i ene a glumci se specijaliziraju za samo jedno tipoloko obiljeje. Glavni tipizirani likovi u toj komediji jesu Harlekin, Columbina, Pulcinella, Pantalone i Dottore te niz sporednih likova. Interes za komediju a nezaintresiranost za tragine vrste kod publike i pisaca proizlazi iz nastojanja da se zahvate sve pore i slojevi renesansnoga drutva i izgradi tipologija njegovih najizrazitijih predstavnika.Tragedija to ne moe jer su njeni junaci po trdiciji prostorno i vremenski udaljeni od suvremenog povijesnog svijeta.

2.4. 17. STOLJEE BAROK I KLASICIZAM

Dramska umjetnost 17.st. poznaje vrlo malo meuobnih utjecaja i ispreplitanja tradicija. Uz eurpske ratne okolnosti jo su neki inioci djelovali na meusobno otuenje, pa i omalovaavanje susjednih kulturnih krugova. Engleska drama s kraja 16. i poetka 17. st svojim najznaajnijim i najveim dijelom je drama portreta. Dramski pjesnik kao da nastoji u svojim dijelima oponaati stvaranje same prirode, brinui se pri tome za to precizniju karakterizaciju svojih lica vie nego za vrsto graenu, bilo kakvim pravilima sputanu radnju. Shakespeare je fabule svojih drama bez oklijevanja uzimao od prijanjih pisaca i povjesniara im bi u njima vidio mogunost zanimljivog susreta lica koji su pod njegovim ingenioznim perom zaivjela uvjerljivije nego u ivotu ili povijesti. U njegovim djelima jedinstvo radnje nuno proizlazi iz jedinstvenih, jasnih i raspoznatljivih karaktera.

Engleskom dramom 17. st. dominiraju George Lillo ( Londonski trgovac) kojeg smatraju zaetnikom britanske graanske tragedije,i Richard Sheridan (Suparnici, kola ogovaranja) pisac i danas izvoenih drutvenih satira.. Rani barok poetkom 17.st. u Italiji ve je ispunjen posvemanjom prevlasti golemih kazalinih graevina kojima je znaajka iluzionistika-pozornica kutija i amfiteatralno-vertikalno uzdignuti redovi loa2 u gledalitu ime dolazi do postepenog socijalnog odvajanja pojedinih slojeva publike Gradnju kazalinih zgrada u Italiji pospjeio je zamah nove scenske vrste - opere. Nastala u okvirima firentinske Camerete, drutva pisaca i glazbenika, kao dramma per muzika, ova se kazalina vrsta iz skromnih oblika recitativnog i arioznog pjevanja uz pratnju manjeg broja instrumenata ubrzo razvila u mnogostruko strkturirano scensko djelo. Ottavio Rinuccini napisao je tekst a Jacopo Peri glazbu za prvu operu Dafne (1594.) ali je izgubljena. Sauvana je njihova druga opera Euridice (1600.). Novi anr jo je i melodrama, kontaminirana dramsko-glazbena forma prema kojoj nastaju i kod nas brojna djela Ivana Gundulia i Junija Palmotia. U panjolskoj se u zlatnom vijeku njena kazalita ( siglo de oro,17.st.) predstave odravaju pod vedrim nebom, u dvoritima gostionica ali i u dvorskim kazalitima. Svi su panjolski dramatiari izvoeni u oba ambijenta, aprikazuju ih putujue druine i ansambli. Viteka tematika nala je svoju kazalinu varijantu u komediji maa i plata koja je poslije svojim mnogobrojnim zapletima i scenskim efektima uvelike utjecala na romantinu dramu. Ni panjolski dramatiari baroka ne mare mnogo za jedinstvo mjesta i vremena. panjolska je drama poput engleske toga vremena obiljeena izgradnjom originalnih, dojmljivih linosti ali i zanimanjem za socijalni ivot i drutvenu pravdu (npr. Lope
2

Loa posebni odjeljak za manju skupinu gledatelja

de Vega: Ovji ivot). Prepletanje istonjake i kranske mistike uoljiva je kod Calderona (ivot je san) i Tirsa de Moline. U Francuskoj se razvija snani profesionalizam temeljen na protektoratu pojedinih feudalaca nad pojedinim druinama, ali i na vezama odreene trupe za upjene i moderne dramatiare. U Hotel de Bourgogne kao i u kazalitu gradske etvrti Marais, izvode se klasicistika djela Corneilla i Racinea te komedije niza autora. Kazaline dvorane pravokutna su oblika s pozornicom podijem. Nii slojevi puka stoje u parteru dok su vii slojevi u ograenim loama ili izravno na pozornici, neposredno uz glumce. Komedije-baleti izvode se i u dvorskom kazalitu Versaillesu i na otvorenu prostoru dvorskoga parka, esto upotpunjene posve baroknim nescenskim kazalinim formama. Zrelo doba francuske klasike 17.st. nalazi se pod snanim utjecajem racionalizma. Boileau3, vrhovni arbitar umjetnosti na dvoru Luja XIV. Poziva se na Aristotela i trai striktno pridravanje pravila o jedinstvu radnje, mjesta i vremena. Povijesne tragedije Pierrea Corneillea (Cid) i Jeana Racina (Bajazet, Fedra,) traile su svoje junake u dalekoj prolosti a ne suvremenosti. A kako su se najnevjerojatni dogaaji morali predstaviti na jednom mjestu u jednom danu, dolazilo je do nedostatka logike. Moliere je zacijelo zacijelo najvei pisac francuske klasike. S raznim vrstama od farse, lakrdije komedije-baleta, do drutvene drame ( Mizantrop) i fantastine tragedije (Don Juan) prelazi granice vremena zadirui u zabranjene teme ljudskih mana (Tartuffe, Uene ene). 1680. Luj XIV. je dekretom spojio Molierovu druinu Marais i Hotel de Bourgogne u zajedniko kazalite te stvorio prvo suvremeno utemeljeno nacionalno glumite u svijetu koje djeluje i danas, Theatre Francais.
3

Boileau, Francoise 1674. god. pie svoju poetiku Ars poetique u kojoj se zalae za naelo sklada i harmonije prema antikoj Aristotelovoj poetici i inzistira na aristotelovim pravilima o tri jedinstva

2.5. 18. i 19. STOLJEE OD KLASICIZMA DO REALIZMA

Francusko kazalite toga doba znaajno je po djelima etvorice svevremenih pisaca: Pierre Marivauxa koji je u francusku i europsku tradiciju uveo suptilnu psiholoki iznijansiranu komediju koja ima i motiviku raanja ljubavi i osvjetenju. Voltaire je u svojim tragedijama (Edip, Brut, Zaire) podario antikim junacima dvorjansku galanteriju svoga vremena. Poput Boileauea, nije mogao zamisliti dramsku vrstu ukojoj bi nosilac tragine sudbine bio mali ovjek, graanin. Denis Diderot odvraa se od norme klasinog kazalita a zastupa ozbiljnu graansku dramu (Nezakonit sin, Otac obitelji) koja prikazuje vrline i dunosti u nesretnim okolnostima unutar obitelji. Beaumarchais, Diderotov sljedbenik vie se posveuje komediji i tu stjee slavu sa Seviljskim brijaem i Figarovim vjenanjem, djelima prepunim ivotne radosti i energije ali i otre kritike vladajueg feudalnog sustava. Prema tim djelima Mozart i Rossini skladali su svoje znamenite istoimene opere. U Italiji je Carlo Goldoni prezasienu commediu dell' arte kanalizirao u literarne okvire komedije naravi. On tipizirane likove iz commedie dell' arte prikazuje kao ive, prepoznatljive ljude iz puka, zanimljive, poduzetne individualnosti, slikajui njihove male poroke s dobrohotnom ironijom. To su

komedije : Kavana, Znatieljne ene, Krmarica Mirandolina, Ribarske svae i dr. Carlo Gozzi ostaje u tradiciji stare mletake komedije ali je zaodijeva u ruho bajke, egzotike i fantastike. Njegova djela PrincezaTurandot i Ljubav prema trima naranama postali su libretima istoimenih opera Puccinija i Prokofjeva. Opera predstavlja bitni segment scenskoga ivota i uvjetuje gradnju mnogih i danas reprzentativnih teatara.

Najvei napredak u drami 18. st. imala je njemake knjievnost. Lessing odluno djeluje na europsku i svijetsku knjievnost i odvraa od klasicizma te prvi u Njemakoj zasniva graansku tragediju (Miss Sara Simpson). Svoja teorijska i praktina iskustva sa dramskom umjetnosti saima u svojoj Hamburkoj dramaturgiji. Izgrauje vlastiti pogled na dramsku umjetnost uvaavajui autentine aristotelovske analize. Srdeinji pojam aristotelovske dramaturgije za Lessinga je simpatija, osjeaj zajednitva s ovjekom bez obzira na staleke, nacionalne i vjerske razlike. U duhu zrelog prosvjetiteljstva zastupa optimistiko naelo zdravog razuma koji se uspjeno suprotstavlja predrasudama. Njemaka knjievnost doivljava svoj procvat u djelima Friedricha Schillera i Jofana Wolfganga Goethea. Obojica u poetku pristalice pokreta Sturm und Drang u kojem veliaju iracionalne sile u ovjeku i predstavljaju svojevrsni oblik drutvene kritike, ali na kraju prevladava racionalizam i pedagoki optimizam prosvjetiteljstva to vodi ka romantizmu. Njihovo romantiarsko razdoblje izvrilo je znatniji utjecaj na suvremenike i kasniji razvoj dramske umjetnosti od njihova kasnog klasinog stvaralatva.. George Buchner , izdvojen u suvremenosti svojim golemim talentom, politikosocijalnim opredjeljenjemi traginom mladou, prevladava antitezu klasika-romanika zasnivajui socijalno-politiki realizam. Znatno je utjecao na razvoj moderne, posebice ekspresionistike dramatike. U Engleskoj poetkom 19.st. Byron i Shelly svojim buntovnikim dramama potvruju pobjedu duha slobode koja je u romantiarskoj maniri plaena ivotom junaka. U Rusiji se poetkom 19.st. osim Pukina, javlja i rani realizam sa Gogoljem i njegovim satirama i fantastinim novelama. Na temelju zasada Stanislavskoga u kazalitima se uzdie psiholoki realizam kao temeljno kreativno obiljeje glume to ponajprije dolazi do izraaja u interpretaciji djela ehova.

Razdoblje romantizma znaajno je i po teorijama koje prate a esto i zasnivaju kazalinu i literarnu praksu. Padaju sva pravila klasine drame o jedinstvima, dramskoj formi i istoi anrova. Crte svih romantiarskih pokreta su osjeaj bespravnosti, nepovjerenja u razumni red svijeta, besciljnost, osamljenost, tenja prema onostranom, zagonetnim i iracionalnim. Svjetska bol obuzima pjesnike i dramatiare, piu se tragedije a vrhovni ideal postaje ponovno otkriveni Shakespeare. Victor Hugo proklamira estetiku grotesknog i ugledajui se na Shakesearea, izmjenjuje tragine i komine momente u drami. U svoj znamenitom opredgovoru drami Cromwell (1827.) odbacuje bitne zasade klasicizma: jedinstvo mjesta i vremena, istou anrova i jedinstvenu dosljdnost karaktera.

2.6. DRAMSKA UMJETNOST 19. STOLJEA

Druga polovica 19. st. politiki, socijalno i kulturno je obiljeena guenjem revolucionarnih pokreta. Teme iz kruga socijalnih odnosa prodiru sve vie u europsko kazalite. Graanstvo i proleterijat ovladavaju dramom i scenom. Uskoro se javljaju drugi pravci osim romantizma. A) REALIZAM NATURALIZAM Realizam u samim svojim poecima pokazuje veliko zanimanje za socijalna pitanja u dijelima Dumasa i Augieria. Nastavljajui tradiciju francuske graanske drame, radikaliziraju i razvijaju motive i oblike do konsekvencija naturalizma u djelu teoriji Elilea Zole. Relizam Ostrovskog i Tolstoja nalazi svoje najznaajnije nastavljae u djelima ehova i naturalistiki obojenom dramskom opusu Maksima Gorkog. Kraj 19. st. obiljeen je Henrikom Ibsenom i Augustom Strindbergom. U rasponu od relistikih komada, preko naturalistikih i simbolinih do egzistencijalno-

filozofskih, Ibsen je bitno djelovao na europski kazalini repertoar 19. i 20.st. Dokazao je da se drama moe odigrati ne samo u izvanjskoj radnji ve i u izmjeni argumenata, ideja i stavova. Filozofija egzistencijalizma bila mu je temeljni poticaj za razvoj njegove vlastite dramske tematike sukoba pojedinca s vladajuim drutvenim redom, ali i unutarnjih sukoba pojedinca u traenju vlastitog identiteta. U Ibsenovoj dramatici prvi put dolazi do izraza tragika naeg vremena koja proizlazi iz razdvojenosti suvremenog ovjeka.Strindbergov naturalizam obogaen je dramatikom odnosa meu klasamai spolovima. Veliki predstavnici realizma i naturalisma su i George Bernard Shaw, Gerthard Hauptman, Bertol Brecht i Ernst Toller. Povezuje ih pripadnost socijalistikom nazoru svijeta i angaman za promjenu drutvenih odnosa.

B) DOBRO NAPRAVLJEN KOMAD (PIECE BIEN FAITE) Nastavlja se tradicija zabavljaog teatra, dobro skrojene, duhovito pisane komedije bez pretenzija da nijenja i popravlja svijet. Victor sardou, Eugene Labiche i Georges Feydeau znae poetak tzv. Bulevarskog teatra kojemu su srodnici operete, vodvilji i mjuzikli. C) POETSKO-SIMBOLIKA DRAMA
Zajedniko obiljeje ovoga pravca jest usmjerenost rijei i dijaloga u funkciji otkrivanja poetskih strujanja prema traginom susretu dua. Meu mogim predstavnicima ovo pravca istiu se Yeats, lirski mistik, i Lorca, pjesnik brojnih lirskih drama i tragedija. U 20. st. znaajni predstavnici lirske tragedije su T.S.Eliot, pjesnik duhovnih i moralnih vrijednosti i Georges Schede.

D) FILOZOFSKA DRAMA
Filozofska dram u prvi plan postavlja i demonstrira bitne filozofske probleme: pitanje o smislu ivoto, ljudskoj sudnini, potraga za vlastitim identitetom i dr. Zaetak takve drame nalazimo ve kog Molierea ( Don Juan) osobito kod Goethea (Faust)., ali njen puni zamh osjea se u egzistencijalniom Ibsenovim dramama ( Nora, Hedda Gabler). U 20. st. Albert Camus znaajan je predstavnik egzistencijalne filozofije kao i J.P. Sartre.

E) AVANGARDNA DRAMA
Zaetnik moderne avangardne drame i drame apsurda je A. Jarry ( Kralj Ubu). Njegov anti-junak je bezobrazan, okrutan, kukavan i gramzljiv i predstavlja stvorenje koje se nalazi u svakom pojedincu. Uoi 1. svj. Rata dolazi do raskida s realizmom i racionalizmom tradicionalnog kazalita. Znaajni nadrealisti tog doba su G. Apolinaire, Tristan Tzara, Breton, Aragon i Cocteau, a najvei predstavnici avangardne drame 20.st. su Eugen Ionesco i Samuel Beckett. Ionescovi antikomadi puni su aloginih dijaloga i radnje ( elava pjevaica) koja se oituje u razaranju govora i miljenja. Beckett je dramski pjesnik svijeta bez budunosti (Svretak igre) i uzaludnog ekanja smisla i cilja (ekajui Godota). U Italiji Luigi Pirandello prvi prekida s naturalistikom tradicijom ugledajui se na Strindberga. Predstavlja publici svoja duboko misaona ali i scenski vrlo privlana djela u kojima su likovi u potrazi za svojim identitetom.

3.

ZAKLJUAK
Nijedna umjetnost nije tako briljivo praena i teoretski analizirana kao drama .

Ne postoji niti jedan filozofski pravac koji se nije barem marginalno dotaknuo dramske umjetnosti Terijska literatura dramske umjetnosti praktiki je beskonana. Aristotelova Poetika je preko dva tisuljea bila vladajui kanon dramaturgije, a u postavljanju problema i filozofsko-antropolokom pogledu na dramu jo je i danas nezaobilazno fundamentalno djelo. Od romantizma do dananjice mnogo je razliitih pristupa fenomenu drame i kazalita. Jedan od glavnih uzroka takvom bujanju teorija svakako je i niz novih oblika i rasik sa tradiconalnom dramatrugijom do kojeg dolazi polemikim osporavanjima unutar kruga moderne drame. Drugi uzrok nalazimo u razvoju i irenju teorij knjievnosti i umjetnosti pod utjecajima filozofskih, sociologijskih i psihologijskih disciplina. Drama na najsaetiji i ujedno najoevidniji nain problematizira na ivot, ocjenjuje njegove ciljeve i mogunosti njihova ostvarenja. Ona ovjeku (publici) kroz ovjeka (glumca) govori o ovjeku. Svrha drame je u buenju osjeaja za ljudsku mjeru i zajednitvo

4.

LITERATURA
kreb,Zdenko / Stama, Ante; Uvod u knjievnost;Teorija,metodologija; Batui, Nikola i vacov, Vladan; Drama, dramaturgija, kazalite, str. 441. 474.; Nakladni zavod globus, Zagreb, 1998.god. Klai; Bratoljub; Veliki rijenik stranih rijei; Zora, Zagreb, 1972. god.