fEdward W. Said KRIVOTVORENJE ISLAMA BIBLIOTEKA: TRIDVAJEDAN Knjiga 16.

Urednik: NENAD RIZVANOVI Kako mediji i strunjaci odreuju nain na koji vidimo ostatak svijeta

UVOD DRUGOM IZDANJU

U petnaest godina otkako se pojavila knjiga Krivotvorenje islama ameriki i zapadni mediji snano su se fokusirali na muslimane i islam, a veinu njihovih izvjetaja karakterizira pretjerano stereotipiziranje i otvoreno neprijateljstvo vee od onog koje sam opisao ranije u svojoj knjizi. Uistinu, ini se da uloga islama u otmicama i terorizmu, opisi naina na koji muslimanske zemlje poput Irana otvoreno prijete nama i naem nainu ivota, te nagaanja o najnovijim urotama da se raznesu zgrade, sabotiraju komercijalni zrakoplovi i zatruju z alihe vode sve vie utjeu na svijest zapadnjaka. Zborovi strunjaka za islamski svijet postali su sve istaknutiji i za kriza ih se dovodi u javnost da blagoslove formulirane ideje o islamu na vijestima i u kontakt emisijama. Takoer se ini da je dolo do neobinog oivljavan ja kanonskih, iako prethodno diskreditiranih, orijentalistikih ideja o muslimanskom, openito ne -bijelom narodu, to su ideje za koje je jednostavno nevjerojatno da se toliko snano istiu u vrijeme kad rasna i vjerska netolerancija prema bilo kojoj drugoj kulturalnoj grupi vie ne moe nekanjeno cirkulirati. Zlobne generalizacije o islamu postale su zadnji prihvatljivi oblik klevetanja strane kulture na Zapadu. Ono to mainstream mediji u svojim raspravama govore o muslimanskim nazorima, karakteru, vjeri ili ku lturi u cjelini danas se vie ne smije govoriti ni za Afrikance, ni za idove, ni bilo koji drugi istonjaki narod ili Azijate. Naravno, muslimanske i islamske zemlje poput Irana, Sudana, Iraka, Somalije, Afganistana i Libije za vrijeme proteklog desetljea i pol bile su uzrokom velikog broja provokacija i uznemiravajuih incidenata. Pogledajte skraeni popis prijestupa koje u navesti. Tije kom 1983. u Libanonu je bombom ubijeno oko 240 amerikih vojnika za to je odgovornost preuzela jedna muslimanska skupina, a ameriku ambasadu u Beirutu u zrak su digli muslimanski bombai samoubojice to je rezultiralo velikim brojem poginulih. Tijekom osamdesetih go dina Shi'a skupine u Libanonu drale su nebrojeno amerikih talaca i to na duga vremenska razdoblja. Zat im, stanovit broj otmica zrakoplova (od kojih je najzloglasnija otmica leta TWA dranog u Beirutu izmeu 14. i 30. lipnja 1985. godine) za koje su odgovornost preuze le muslimanske skupine, kao i za nekoliko bombakih zloina u Francuskoj otprilike u isto t o vrijeme. Za eksploziju Pan Am-ovog leta br. 109 iznad Lockerbieja u kotskoj odgovornost su preuzeli islamski teroristi. Iran se istaknuo kao zemlja koja podupire i simpatizira razliite pobunjenike skupine u Libanonu, Jordanu, Sudanu, Palestini, Egiptu, Saudijskoj Arabiji i drugdje. Afganistan je nakon ukidanja okupacije Sovjetskog saveza izgledao kao da je i sam uronio u kazan islamskih skupina i plemena. Puno muslimanskih pobunjenika (posebice talibana) koje su naoruale, obuile i financirale SAD jednostavno su preplavili zemlju. Neki od njih, gerilci obuavani u Americi, pojavili su se na drugim krajevima svijeta (na primjer, eik Omar Abdel Rahman koji je osuen za smiljanje bombardiranja Svjetskog trgov inskog centra 1993. godine) i inilo se da sada potiu graanski rat u Egiptu i Saudijskoj Arabiji, zemljama koje su vane saveznice SAD -a na Srednjem istoku. inilo se da Homeinijeva fatwa na Salmana Rushdieja (14. veljae 1989.) i novana nagrada od nekoliko milijuna dolara za njegovo ubojstvo na saet nain opisuje zlobnost islama, njegovu odlunost da vodi rat protiv suvremenosti i liberalnih vrijednosti, kao i, naravno, njegovu sposobnost da posegne preko oceana u samo srce Zapada kako bi izazivao, hukao i prijetio. Nakon 1983. godine muslimani koji objavljuju svoju vjeru u islam bili su u vijestima svugdje. U Aliru su pobijedili na opinskim izborima, ali vojnim ustankom je sprijeeno da dou na vlast. Alir jo uvijek osjea bolove uasnog graanskog rata u kojem su se borili m ilitanti protiv vojnih skupina i u kojem je poginulo tisue intelektualaca, novinara, umjetnika i pisaca. Sudanom danas vlada militantna isla mska stranka ijeg vou, Hassana al-Turabija, esto prikazuju kao izuzetno zlobnog pojedinca, Svengalija i Savonarolu zagrnutog u islamsku odjeu. Islamske napadake skupine ubile su nebrojeno nedunih evropskih i izraelskih turista u Egiptu gdje su se Muslimansko bratstv o i Jama'at Islamiyja (jedna nasilnija i beskompromisnija od druge) u zadnjih deset godina nevjerojatno rairili. Hamas i islamski dihad koje je neko Izrael podravao kao nain da se potkopa PLO tijekom palestinske intifadae (koja je zapoela u prosincu 1987. godine) na okupiranoj Zapadnoj obali i pojasu Gaze preobrazili su se u medijski najpokrivenije primjere isla mskog ekstremizma (bombai samoubojice, bombe u civilnim autobusima, ubijanje izraelskih civila) koji su meu ljudima izazivali najvie straha. Nita manje strana gerilska je skupina (koju se u amerikim medijima obino naziva teroristikom) Hezbolah (Boja stranka) koja se identificira i na koje lokalno gledaju kao na vojnike pokreta otpora koji se bore protiv nelegalne izraelske okupacije prilino velikog takozvanog sigurnosnog pojasa junog Libanona. U oujku 1996. godine odrana je vana meunarodna konferencija na kojoj su prisustvovali brojni dravni elnici ukljuujui predsjednika Billa Clintona, premijera Shimona Peresa, predsjednika Hosni Mubaraka i predsjedavajueg Jasera Arafata u egipatskom gradu -luci Sharm elSheikh, da bi raspravljali o terorizmu iji su zadnji primjeri bila tri samoubilaka napada na izraelske civile. U govoru koji je emitiran u itavom svijetu Peres nije ostavio ni najmanje sumnje (kao i sama konferencija) da odgovornost za te napade snosi islam i Ira nska islamska republika. Medijsko okruenje u SAD-u i na Zapadu openito je postalo toliko potpaljeno protiv islama da se nakon bombakog napada u Oklahoma Cityju u travnju 1995. godine oglasila uzbuna da su muslimani opet napali. Sjeam se (s negodovanjem) da sa m tog poslijepodneva primio sigurno dvadeset pet telefonskih poziva raznih novina, vodeih televizijskih mrea i nekolicine sposobnih novina ra i svi su pretpostavljali da sigurno znam vie o tome od drugih, budui da potjeem i piem o Srednjem istoku. itava fiktivna v eza izmeu Arapa, muslimana i terorizma nikad mi nije bila jasno predstavljena i zakljuio sam da su osjeaji krivice i upletenosti koje su me natjerali da osjeam, usprkos samom sebi, upravo osjeaji koje su namjeravali da osjeam. Mediji su me, ukratko, n apali, a razlog tome bio je islam (ili, tonije, moja veza s islamom). To je nesumnjivo bio i sluaj s bosanskim muslimanima koji su bili rtve etnikog ienja svojih srpskih zemljaka. Meutim, tamo su, kako su nam David Rieff i drugi pokazali, evropske sile i SAD uinili vrlo malo u njihovu korist sve dok nisu poinjeni najgori zloini. Veliki napori

UN-a po pitanju humanitarne pomoi Bosni bili su neto novo i neobino uzimajui u obzir injenicu da se muslimane u drugim kraj evima svijeta gledalo i tretiralo kao agresore za koje su najbolji postupci bili pogrdan govor, prijetnje, sankcije, karantena i, s vremena na vrijeme, zrani napadi. Pogledajte krvavi ruski napad na eeniju u pokuaju da se ugui pobuna eenskih muslimana. U sluaju Libije i Iraka, prvu zemlju SAD su bombardirale u travnju 1986. godine i to u najgledanijem veernjem terminu, a druga je bila metom rata nakon ega su uslijedili zrani napadi SAD-a 1993. i 1996. godine (veinu ih je prenosio CNN). Ljudi na zapadu imali su osjeaj da su zrani napadi opravdani usprkos velikom broju civilnih rtava. Godine 1992. inilo se da se nitko ne protivi humanitarnoj intervenciji SAD -a u muslimanskoj Somaliji koja je, poput ekspedicije u Libanon deset godina ranije, zavrila katastrofalno. Sluajevi Iraka, Libije, eenije i Bosne su meusobno razliiti, meutim, u oima muslimana diljem svijeta, svima im je zajedniko to da su u njima zapadne, ve inom kranske sile i narodi, mobilizirani da vode kontinuirani rat protiv islama. I tako se polaritet produbljuje, a prilike za dijalog izmeu kultura odgaaju. Puno muslimana je pisalo i govorilo da bi zapadne sile bile uinile puno vie da bosanske, palestinske i eenske rtve nisu bili muslimani i da terorizam nije potekao od islama. Naposljetku, pa Izrael je okupirao i pripojio teritorij arapskih muslimana i nikada nije kanjen zbog toga. Zato bi samo islamske zemlje i narodi bili posebni ciljevi prezira i neproporcionalnog neprij ateljstva? Za veinu Amerikanaca, islam nije nita drugo do briga. Prema tome, slika je sloena. Dolo je do ponovnog oivljavanja emocija u itavom islamskom svijetu i dogodilo se puno teroristikih incidenata na zapadne i izraelske mete, bili oni primjeri organiziranog terorizma ili ne. Ope stanje islamskog svijeta s opadanjem produktivnosti i blagostanja, ukljuujui i takve fenomene kao to su cenzura, relativna odsutnost demokracije, obeshrabruju a prevlast diktatura te represivne i autoritativne drave od kojih neke prakticiraju i ohrabruju terorizam, muenje i genitalno sakaenje izgleda zaostalo i okrutno ukljuujui i temeljno islamske zemlje poput Saudijske Arabije, Egipta, Iraka, Sudana i Alira izmeu ostalih. K tome jo, (meni) pretjerano pojednostavljeno reduciranje izvjesnog broja naroda koji se slue mutnom fantazijom Meke sedamnaestog stoljea kao lijeka za brojne bolesti u dananjem muslimanskom svijetu za posljedicu ima neprivlanu mjeavinu koju bi bilo licemjerno porei. Ipak, ono to mene brine jest da e sama uporaba oznake islam, bilo za objanjavanje ili osudu islama, zavriti tako da e ona postati oblik napada koji e zauzvrat izazvati jo vie neprijateljstva meu samoproglaenim muslimanskim i zapadnjakim glasnogovornicima. Islam definira relativno mali udio onoga to se doista dogaa u islamskom svijetu koji broji milijardu ljudi i ukljuuje velik broj zemalja, drutava, tradicija, jezika i, naravno, beskonaan broj razliitih iskustava. Jednostavno je pogreno pokuavati pratiti sve ovo unatrag do neega to se zove islam bez obzira koliko buno polemiari orijentalisti (koji su veinom aktivni u SAD-u, Velikoj Britaniji i Izraelu) inzistirali na tvrdnji da islam ureuje islamska drutva od vrha do dna, da je dar al-Islam jedan povezani entitet, da su crkva i drava u islamu zapravo jedno i tako dalje. U ovoj knjizi pokuavam osporiti veinu ovih neprihvatljivih generalizacija najneodgovornije vrste kako se one vie ni kada ne bi mogle primijeniti ni na jednu drugu vjersku, kulturnu ili demografsku skupinu na zemaljskoj kugli. Ono to oekujemo od ozbiljnih prouavanja o zapadnim drutvima s kompleksnim teorijama, mnogobrojnim arolikim analizama drutvenih struktura, povijesti, k ulturalnih formacija i sofisticiranih istraivanja jezika takoer bismo trebali oekivati i od prouavanja i rasprava o islamskim drutvima koje se rade na Zapadu. Umjesto znanja, esto nailazimo na novinare koji daju ekstravagantne izjave koje mediji istog asa pokupe i dalje dramatizira ju. Kroz njihove se radove provlai jedan vrlo skliski koncept na koji n eprestano aludiraju, koncept fundamentalizma, rije koju se u zadnje vrijeme automatski povezuje s islamom, iako je ista ta rije bila blisko povezana, to se obino izostavlja, i s kranstvom, 9 idovstvom i hinduizmom. Namjerno stvorene asocijacije izmeu islama i fundamentalizma osiguravaju da e prosjeni itatelj poistovjetiti islam i fundamentalizam kao jednu te istu stvar. Uzimajui u obzir tendenciju da se islam reducira na aicu pravila, stereot ipa i generalizacija o vjeri, njenom osnivau i itavom islamskom narodu, ovjekovjeuju se istaknute negativne injenice o islamu (nasilje, primitivizam, atavizam, prijetee odlike islama) i sve to bez ozbiljnog napora da se definira pojam fundamentalizam, da se da tono znaenje radikalizmu ili ekstremizmu ili da se ti fenomeni stave u nekakav kontekst (na taj nain da se, na primjer, govori da su pet, deset ili pedeset posto svih muslimana fundamentalisti). Od 1991. American Academy of Arts and Sciences objavljuje otkria o fundamentalizmu u opsenom istraivanju od etiri sveska na kojem radi grupa autora pod sponzorstvom Akademije. Slutim da je taj projekt zapoeo tako da su na pameti imali tono islam, iako se u istraivanju raspravlja i o idovstvu i kranstvu. U taj projekt, za koji su bila zaduena dva glavna urednika, Martin E. Marty i R. Scott Appleby, ukljueni su brojni cijenjeni akademici. Njegov rezultat je saetak uglavnom zanimljivih radova, ali, prema otroumn oj kritici Iana Lusticka, u istraivanju se ne pojavljuje niti jedna odriva definicija fundamentalizma. Upravo suprotno, Lustik dodaje, urednici i oni koji svojim radom pridonose istraivanju na kraju prilino oajniki predlau da se 'fundamentalizam' ne bi [trebao] definirati. 1 Prema tome, ako strunjaci za tu temu ne mogu definirati fundamentalizam, nije ni udo to domain polemike (kojeg pokree revnost i neprijateljstvo prema svemu muslimanskom) jo loije obavlja taj posao. Meutim, ipak im je polo od ruke da kod itatelja probude osjeaje u zbune i straha.
1 Lustick,

Fundamentalism, Politicised Religion and Pietism, MESA Bulletin 30, 1996., s. 26.

Kao tipini sluaj uzmite primjer biveg lana Vijea nacionalne sigurnosti Petera Rodmana koji je 11. svibnja 1992. u National Review 10 napisao sljedee: Pa ipak, Zapad je danas izazvan od strane vanjske militantne, atavistike sile koju pokree mrnja prema svim zapadnjakim politikim mislima, a koja se vraa na prastare pritube protiv kranskog svijeta, izjavljuje kao skromnu prvu premisu. Obratite pozornost na nedostatak rijei za poblie oznaivanje i liberalno koritenje sveobuhvatne generalizacije koju je nemogue potvrditi kao to je koja se vraa na prastare pritube protiv kranskog svijeta u kojoj zadnje dvije rijei zvue vee, impresivnije od nekiene, ali

neto istinitije rijei kranstvo. Rodman nastavlja: Velik dio islamskog svijeta u razdoru je zbog socijalnih podjela, isfr ustriran materijalnom inferiornou prema Zapadu, ogoren zapadnim kulturnim utjecajima i tjeran naprijed svojom mrnjom (onim to Bernard Lewis naziva politikim bijesom). Njegov otrovni anti-zapadnjaki stav ne izgleda samo kao taktika. Lewisova uloga u ovom tipu rasprave neto je na to u posebnu panju obratiti neto kasnije u knjizi. Rodman ne daje dokaze za optube ko je iznosi o islamskoj inferiornosti, mrnji i bijesu. Njemu je dovoljno da izjavi te tvrdnje jer islam, kako ga prikazuju i krivo predstavljaju u orijentalistikim razmiljanjima i medijskim stereotipima, stoji optuen i osuen bez potrebe da se te optube potkrijepe argumentima ili daju poblie oznake poput onih koje Rodman rutinski iznosi u svojim diskusijama o zapadnom ili ak kranskom svijetu. Ono to mi elimo pita ti jest osjea li svaki od milijardu muslimana u svijetu bijes i inferiornost, je li svaki stanovnik Indonezije, Pakistana ili Egipta ogoren zbog zapadnih utjecaja? Kako dobiti odgovore na takva osnovna pitanja? Ili se islam ne moe istraivati na nain na koji bismo istraivali bilo koju drugu kulturu ili vjeru jer se, za razliku od drugih kultura i vjera, islam nalazi izvan normalnih ljudskih iskustava, jer je vjera o kojoj se moe priati, kao i o svemu unutar nje, kao da je neko psihopatoloko ljudsko bie? Ili uzmite Daniela Pipesa, razdraenog anti-muslimana, ija je osnovna osobina da on kao orijentalist zna da je islam grozna, odvratna stvar. On iznosi neka svoja razmiljanja u misaonom djelu objavljenom u jesenjem izdanju The National Interesta iz 1995. pod skromnim naslovom There are No Moderates: Dealing With Fundamentalist Islam [Nema umjerenosti: postupanje s fundamentalistikim islamom]. Ni na jednom mjestu u lanku ne oslobaa radikalni islam (koji se ne trudi definirati, pa zbog toga pretpostavljamo da je ist i kao i veliki broj ne-radikalnih) njegove prave prirode za koju nam odmah iz rukava kae da je duhom blia drugim slinim pokretima (komunizmu, faizmu) nego tradicionalnoj religiji. Neto kasnije u istom lanku razrauje tu analogiju: Dok se fundamentalistiki islam razlikuje u detaljima od drugih utopijskih ideologija, jako im nalikuje u namjeri i predmetu tenje. Poput komunizma i faizma tei novom drutvu, potpunoj kontroli tog drutva i kadrovima spremnim, tovie eljnim, da prolijevaju krv. Pipes ismijava strunjake koji govore da politiki islam ide svojim tokom. Ne, on protuargumentima tvrdi da doba njegove najvee snage samo to se nije nadvilo nad nama. Nasilan, iracionalan, neutaiv, potpuno beskompromisan Pipesov fundamentalistiki islam prijeti svijetu i pogotovo nama, ak iako je, prema brojkama State Departmenta, terorizam koji dolazi sa Srednjeg istoka esti po redu po pojavljivanju i uestalosti. Ukratko, fundamentalizam je islam je sve-protiv-ega-se-sada-moramo-boriti kao to smo se borili protiv komunizma tijekom hladnog rata. Zapravo, Pipes kae, borba s islamom je tea, dublja i opasnija. Ni Pipes ni Rodman ne piu kao autsajderi, niti kao pripadnici neke luake hajke na islam i muslimane. Njihov rad se u potpunosti uklapa u mainstream i njegova svrha jest da privuku panju tvoraca politike za to postoje izvjesna realistina oekivanja. Koliko su njihovi pogledi raireni vidi se iz lanka iz US News and World Report od 6. srpnja 1987.: Neapologetski i kruti fundamentalizam dobiva brzim spontanim rastom politiku potporu u velikom dijelu islamskog svijeta. Bolno je uhvatio Zapad izvan ravnotee, pogotovo kad se islamska vjerska groznica i politiki ciljevi udrue da bi dali nasilne rezultate. Jo uvijek je malo dokaza da je veina fundamentalista odana Homeinijevim jasno obj avljenim revolucionarnim ciljevima. Ali dobiva se upravo takva poruka. Malo kasnije, 16. rujna 1987., u istom asopisu pie: Kompleks muenitva - sastavni dio raznolikosti iranskog islama, tonije islamske sekte ijita, sada se javlja i meu veinom mladei sunita. Oito, racionalne norme ne vrijede u raspravama o islamu. Nitko se ne zamara, na primjer, pitanjem koliko je dokazima potkrijepljena izjava da se meu mladei sunita iri muenitvo, meu njih nekoliko stotina milijuna od Maroka do Uzbekistana i ako je to uope tono, koji su to dokazi uope. S obzirom na to, nismo se jako iznenadili kad je nedjeljni New York Times u svojoj Week in Review [Osvrt na tjedan] 21. sijenja 1996. objavio lanak pod naslovom: Crvena prijetnja je nestala ali evo nam Islama. Ispod naslova protezao se dugaak lanak Elaine Sciolino koji nam, iako strukturiran na principu s jedne strane-s druge strane, daje predodbu onoga to ona naziva jednom od najeih, najopakijih debata u dananjim akademskim krugovima, koje odraavaju staru raspravu o tome koliko je dobro organizirana i velika crvena prijetnja. Osim potpaljivakog naslova, Sciolinin lanak nuka itatelja da na islam (zelenu prijetnju) gleda kao na prijetnju zapadnim interesima, budui da navodi vei broj svjedoka koji zastupaju to stajalite (ukljuujui glavnog tajnika NATO-a Claesa, Newta Gingricha, Bernarda Lewisa, Shimona Peresa i sveprisutnog, ako ve ne akreditiranog, Stevena Emersona). Pored toga, razliiti poglavari drava poput Benazir Bhutto, Hosn ija Mubaraka i Tansu Ciller koji su povezani s Amerikom navode se kao zagovornici teze o zelenoj prijetnji irom svijeta. Kao antiteza s vemu ovome navodi se samo profesor John Esposito sa sveuilita Georgetown, ija razborita i snanim argumentima potkr ijepljena knjiga The Islamic Threat: Myth or Reality? (Oxford, 1992.) na miran nain smiruje teorije prijetnje islama, ali on je naveden na drugoj stranici New York Timesa. Prema tome, jasno je da dananja klima preferira (moglo bi se ak rei i zahtijeva) da islam bude prijetnja bez obzira na nepojmljivo irenje tog pojma kao i njegove nedokazive, isto polemike elemente. Islam je stoga postao sredinja rasprava kako u krugovima koji oblikuju politiku, tako i u medijskim krugovima. Meutim, vei na tih rasprava izostavlja injenicu da su vodee islamske skupine danas saveznice i klijenti SAD -a ili da se nalaze unutar orbite SAD-a zemlje kao to su Saudijska Arabija, Indonezija, Malezija, Pakistan, Egipat, Maroko, Jordan i Turska u kojima su se do nekog stupnja pojavili militantni muslimani zato to njihove reime SAD otvoreno podravaju. Te esto izolirane manjinske vlade omraene od veine naroda prisi ljene su da prihvate tutorstvo i utjecaj SAD-a i to zbog programa SAD-a, a ne programa muslimana. Vijee za inozemne odnose, prestino i utjecajno udruenje, nedavno je osnovalo Muslim Politics Report i studijsku grupu (kruok) koja doputa irok raspon miljenj a o islamu od kojih su neka korisna i informativna. Pa ipak, u takvim publikacijama kao to je Foreign Affairs, tromjeseno glasilo Vijea, rasprave su esto postavljene u polaritetima poput one Judith Miller i Leona Hadara od koji je prva za, a drugi protiv pozitivnog odgovor a na pitanje Je li islam prijetnja? (Foreigh Affairs, proljee 1993.) Ako ovjek ima barem malo suosjeanja, nije mu teko zamisliti kako se jedan musliman moe osjeati neugodno zbog neumoljivog navaljivanja i upornih tvrdnji (ak ako to i jest izreeno samo u vidu debat e) da se na

njegovu vjeru, kulturu i narod gleda kao na izvor prijetnje i da se on sam odluno dovodi u vezu s terorizmom, nasiljem i fundamentalizmom. Postojana struja takvih opisivanja jo vie se napuhuje doprinosima pro-izraelskih asopisa i knjiga u nadi da e jo vie Amerikanaca i Evropljana vidjeti Izraelce kao rtve islamskog nasilja. Jedna izraelska vlada za drugom pribjegavale su propagiranju ove samo -slike u ratovima informiranja koji se jo od 1948. vode oko pitanja Srednjeg istoka. Iako sam o tome ve govorio, vano je naglasiti da su takve tvrdnje o islamu i, u veini sluajeva, Arapima, namjerno napravljene tako da sakriju to rade Izrael i SAD, kao glavni protivnici is lama. Te dvije zemlje bombardirale su i napale nekoliko islamskih zemalja (Egipat, Jordan, Siriju, Libiju, Somaliju, Irak), okupir ale (u sluaju Izraela) arapsko-islamska podruja u etiri zemlje, i, dok SAD, kako smatra UN, otvoreno podupiru vojnu okupaciju tih podruja. Za veliku vei nu muslimana i Arapa, prema tome, Izrael je arogantna atomska sila na tom podruju koja prezire svo je susjede, koja se ne obazire na broj i uestalost bombardiranja, ubojstava (koja su daleko vea od broja ubijenih Izraelaca) i koja ima naviku protjerivanja i iselj avanja neidovskog stanovnitva, pogotovo Palestinaca. Prkosei meunarodnom zakonu i tuc etu UN-ovih rezolucija, Izrael je pripojio istoni Jeruzalem i visoravan Golan, okupirao juni Libanon (i dri ga pod okupacijom od 1982. godine), vodi politiku zastraivanja i tretiranja Palestinaca kao manje vrijednih ljudi (zapravo kao posebnu rasu) i koristi svoj utjecaj na politiku SAD na Srednjem istoku, po emu interesi etiri milijuna Izraelaca potpuno zasjenjuju interese dvije stotine milijuna Arapa muslimana. To, a ne nebulozna sustavna izl aganja Bernarda Lewisa da su muslimani bijesni zbog suvremenosti Zapada, dovelo je do razumljivih arapsko-islamskih prituaba na snage koje se (poput Izraela i SAD-a) prikazuju liberalnim i demokratskim, a zapravo djeluju protiv slabijih naroda prema kontradiktornim naelima koristoljublja i neovjenosti. Kad su SAD povele koaliciju zemalja protiv Iraka 1991. godine, govorile su o potrebi da se ukinu agresija i okupacija. Da Irak nije bio muslimanska zemlja koja je vojnim sredstvima okupirala drugu takvu zemlju u podruju bogatom naft om koje se smatra podrujem pod zatitom SAD-a, ne bi bilo potrebe za intervencijom i invazija se ne bi ni dogodila, kao to se nije dogodila nakon izraelske invazije i okupacije Zapadne obale i visoravni Golan, pripajanja istonog Jeruzalema i provoenja naseljavanja na tim podrujima. Ne kaem da muslimani nisu napadali i ranjavali Izraelce i Zapadnjake u ime islama. Meutim, puno toga to se moe vidjeti i proitati u medijima o islamu predstavljeno je kao agresija koja proizlazi iz islama jednostavno zato to je islam takav. Lo kalne i konkretne okolnosti se, prema tome, ponitavaju. Drugim rijeima, krivotvorenje islama jednostrana je aktivnost koja sakriva ono to mi radimo i, umjesto toga, naglaava ono to muslimani i Arapi jesu po svojoj vlastitoj izopaenoj prirodi. U onome to slijedi neu navoditi marginalne, neuraunljive niti irelevantne ljude koji piu o Srednjem istoku i islamu, nego sam o primjere dobro poznatog, mainstream novinarstva koje se moe nai u New Republicu i Atlanticu, od kojih je prvi u vlasnitvu Martina Peretza, a drugi Mortona Zuckermana, obojice velikih podupiraa Izraela i stoga pristranih u sluaju islama. Peretz je poseban sluaj. Nitko u amerikim medijima nije izdrao toliko dugo (najmanje dva desetljea) u naglaavanju takvih rasnih mrnji i prezira protiv odreene kulture i naroda kao on protiv islama i Arapa. Dio njegove pakosti nesumnjivo proizlazi iz njegovog neumoljivog poriva da brani Izrael pod svaku cijenu, ali puno toga to je tijekom godina rekao nadilazi racionalnu obranu i njegove kolumne (koje su nepatvorene, iracionalne i vulgarne klevete) doista su nenadmaene bilo gdje u svijetu. Po njegovom miljenju islam i Arapi su jedno, te ih se stoga mo e oboje napadati. Ovako 7. svibnja 1984. opisuje kazalinu predstavu koju je pogledao: ...njemaki poslovni ovjek na poslovnom putu, amerika idovka imigrantica i Arapin iz Palestine nau se zajedno tijekom bombardiranja u sklonitu u Jeruzalemu koji je pod opsadom Arapa. Ako vam se pojavljivanje suosjeanja izmeu Nijemca i idovke u predstavi ini zapanjujuim, onda su vas univerzalistike predrasude nae kulture jo manje pripremile za Arapina koji se pojavljuje u predstavi ludog Arapina, istina, ali ludog na prepoznatljiv nain koji uvjetuje njegova kultura. On je intoksiciran jezikom, ne razaznaje matu i stvarnost, prezire kompromis, uvijek krivi druge za svoju nesreu i na kraju bui bolni ir svoje frustracije u besmislenom krvoednom ali trenutano zadovoljavajuem inu. Ovo je politika drama i ono to je ini tako snanom njezin je pesimizam, to jest njezina istinitost. Arapina iz ove drame vidjeli smo u Tripoliju, u Damasku, u nedavnoj otmici autobusa za Gazu, u pucnjavi po ulicama Jeruzalema. Naravno, na pozornici on je izmiljeni lik, ali u stvarnom svijetu plod mate nije on, nego njegov umjereni brat. Ovakav nain pisanja tjedan za tjednom izlazi u njegovom asopisu, koji je, da pojasnimo, poznat, neko liberalan asopis koji ita veliki broj utjecajnih ljudi u Washingtonu i New Yorku. Uvjerivi nas (24. Lipnja 1991.) da je Izrael politiki izriaj ve formiranog naroda poput Poljske, Japana ili Engleske i da mu je politiki identitet utvren (za razliku od politikog identiteta Indije ili Palestin e), nastavlja s tezom izreenom 6. rujna 1993. da e za Arape idovi uvijek biti uzurpatori i nametljivci. Ksenofobija u nae vrijeme nije samo sklonost Arapa. U vrijeme kada drava identitetom proturjei politici, arapski islam koji boluje od osjeaja inferiornosti prema Izraelu i Zapa du posebno je ksenofoban i misli samo na sebe i svoj svijet. Peretzove nevjerojatne klevete raspredaju se nadugako i nairoko kako bi pot puno sakrile povijesnu stvarnost da su veinom evropski idovi doli u Palestinu, zemlju ve nastanjenu drugim narodom, unitili njihovo drutvo, oduzeli im zemlju i protjerali dvije treine stanovnitva. Povrh toga, izraelska vojna okupacija palestinskog (kao i libanons kog i sirijskog) teritorija traje ve nekoliko desetljea, pripojila je istoni Jeruzalem to je in koji nij edna druga zemlja na svijetu nije priznala i uzela si je za pravo voditi preventivni rat protiv nekoliko arapskih zemalja. Nesposoban da se nosi s tim injenicama drugaije osim pravo m koje se temelji na superiornosti Izraela, Peretz na muslimane i Arape primjenjuje teoriju niim izazvanog nasilja i kulturalne inferiornosti. U izdanju svog asopisa od 13. kolovoza 1996. Peretz prvo opravdava bezobraznu politiku sile izraelskog predsjednika vlade Benjamina Netanyahua, a zatim dodaje da, naposljetku, Izrael ima posla s arapskim zemljama u kojima nema kulturalnih dispozicija za znanstveni i industrijski napredak. Naalost, to su drutva koja ne mogu napraviti ni ciglu, a kamoli mikroip. Peretz tu ideju (koja je slina njegovim idejama o Afroamerikancima, a to je da su povijesno osueni na inferiornost) razvija do sljedeeg zakljuka: Iz ovog sve veeg jaza stvorit

e se duboko, moda ak neukrotivo zamjeranje Izraelu. I iako ono moda nee dovesti do rata u tradicionalnom smislu, dovest e do jo vie onoga to je Izrael tijekom zadnjih godina dobro iskusio: straha i neprestanih nemira. Peretzova navika da se koristi opim, iracionalnim generaliziranjem kako bi napadao islam i Arape zbog njihovih grijeha proti v njemu omiljene zemlje, Izraela, ima svoje benignije primjere u knjigama, lancima, televizijskim prilozima i filmovima. Milton Viorst, autor brojnih lanaka o Srednjem istoku za New Yorker sakupio je veinu svojih lanaka u knjizi Sandcastles: The Arabs in Search of the Modern World (Knopf, 1994.) Viorst, revni promatra, ipak je sputan itavim nizom neispitanih pretpostavki o islamu koje iznosi bez imalo samosvijesti ili skepticizma. Gotovo ni u jednom osvrtu na knjigu ne kritiziraju se njegove dvojbene tvrdnje. Jedna od iznimki jest Muhammad Ali Khalidi koji je u Journal of Palestine Studies (zima 1996.) sakupio neke od tih tvrdnji to je imalo poraavaju rezultat. On navodi sljedee Viorstove rijei: Tradicionalni islamski grad ima malo zanimanja za vanjsku estetiku. ak i danas Arapi ne primjeu ju da su njihove ulice pune smea. Neki promatrai objanjavaju tu ravnodunost prema javnom prostoru kao posljedicu fiksacije islamske kulture na p rivatno, na provoenje drutvenog ivota samo unutar domova. Ima toga jo. islam, kae Viorst, ...uspijeva tamo gdje kranstvo nije, u sputavanju ovjekove moi rasuivanja...Arapi su unutar svoje kulture esto poznati po intrinzinom naginjanu konzervatizmu, ako ne i fatalizmu. Intelektualni izazov u njima izaziva neugodu. Khalidi ispravno podsjea Viorsta da su muslimani, naposljetku, usvojili grku filozofiju, da su bili pioniri u logici i astronomiji, imali razvijenu medicinu kao znanost i izumili algebru. Viorsta se sve to ne tie (ili on to moda ne zna). Samouvjereno govori o temeljnom antagonizmu prema kreativnom nainu razmiljanja koji sve vie karakterizira islam i tvrdi da muslimani, kako Arapi tako i Turci, spremno priznaju da se njihova civilizacija ne moe mjeriti sa civilizacijom Zapada sudei prema intelektualnim kriterijima, jer, intelektualna nepopustljivost, pravi dar Zapada suvremenom svijetu, jedva da je dodirnula arapsku civilizaciju. Ono to nalazim depresivno karakteristinim za te izjave jest da one dolaze (prilino defenzivno i ak ksenofo bno) od samoimenovanih glasnogovornika poput Viorsta, Peretza i drugih kojih ima previe da bih ih sve nabrajao, a koji napadaju islam neprijateljskim izjavama poput navedenih. Puno toga u aktualnom opisivanju islama iskonstruirano je da pokae inferiornost vjere s upuivanjem na Zapad kojem se islam navodno suprotstavlja, s kojim se natjee, kojem zamjera i na kojeg bijesni. tovie, vani asopisi poput New Yorkera, New York Review of Books i Atlantic Monthlyja nikad ne donose prijevode eseje (ili ak knjievnih djela) muslimanskih ili araps kih autora, nego se umjesto toga oslanjaju na strunjake poput Viorsta u interpretiranju politike i kulturalne aktualnosti koje se ne temelje na injenicama, ve na neprovjerenim pretpostavkama kakva je ova koju sam naveo gore u tekstu. U rijetkim sluajevima kritike takvih uobiajenih praksi zalutaju u mainstream medije kako bi se suprotstavile njihovoj hegemoniji. Jednu od nedavnih kritikih procjena tete uinjene objavljivanjem klieja o islamu u medijima, politikim asopisima i akademskim krugovima napisao je Zachary Karabell (World Policy Journal, ljeto 1995.) koji poinje s premisom da nije obraeno dovoljno panje na fundamentalistiki islam od kraja hladnog rata. Javni mediji, kae prilino tono, puni su negativnih prikaza islama. Pitajte amerike studente na elitnim sveuilitima ili bilo gdje drugdje na to pomisle kad uju rije musliman. Odgovor e neizbjeno biti isti: do zuba naoruani, bradati fanatini terorist koji se namjerio unititi svog vel ikog neprijatelja, SAD. Karabell, na primjer, primjeuje da ABC-jev 20/20, prestini, visoko profilni program vijesti, emitira nekoliko segmenata u kojima se raspravlja o islamu kao kriarskoj vjeri koja stvara Boje ratnike. Frontline je sponzorirao istraivanje produetaka organizacija muslimanskih terorista u itavom svijetu. Mogao je takoer spomenuti Emersonov film za PBS, Jihad in America [Dihad u Americi], cinino napravljen i promoviran da bi eksploatirao taj strah, ili ak gomilu sada popularnih knjiga provokativnih naslova pop ut Sacred Rage [Sveti bijes] ili In the Name of God [U ime Boga] koje aludiraju na vezu izmeu islama i opasnog iracionalizma. Isto se moe rei i za tisak, Karabell nastavlja. Prie o Srednjem istoku esto su popraene slikom damije ili velike skupine ljudi pri molitvi. Sve ovo, kako sam ve rekao, ukazuje na ozbiljno pogoranje situacije koju sam opisao u prvo m izdanju Krivotvorenja islama objavljenom prije desetljea i pol. Sada, na primjer, imamo novi val igranih filmova (jedan od njih je i True Lies koji, podsjea nas Karabell, kao negativce prikazuje klasine arapske teroriste s vatrom u oima i strastvenom eljom da poubijaju Amerikance) iji je glavni cilj da prvo demoniziraju i dehumaniziraju muslimane, kako bi ih potom, da pokaemo svijetu kako je Zapad neustraiv, obino ameriki heroj na kraju sve poubijao. Delta Force (1985.) zapoeo je kao trend, ali se nastavio sagom o Indiani Jonesu i brojnim televizijskim serijalima u kojima su muslimani uvijek bili predstavljani kao zli, nasilni i, iznad s vega, potroni. Jedna od promjena jest da su romansa i arm koji su u holivudskim filmovima bili uobiajeni pri prikazivanjima egzotinog Istoka potpuno eliminirani iz filmova, kao i iz filmova o ninjama koji sada suprotstavljaju bijelog (ili ak crnog) Arnerikanca neogranienom broju u crno maskiranih istonjaka koji na kraju filma dobiju to su pravedno zasluili. Osim kombinacije neprijateljstva i redukcije koju nam sva ova izvrtanja nude, tu je jo i snano pretjerivanje i napuhivanje muslimanskog ekstremizma unutar muslimanskog svijeta. Karabell donosi izvrstan i ironino podcijenjeni zakljuak kad kae da su sile moderniz ma i sekularizma sve samo ne istroene na Srednjem Istoku. U eseju izvorno objavljenom 1993. godine, a potom uvrtenom u The Politics of Dispossession (Pantheon, 1994.), pokuavam pokazati kako arapsko-muslimanska drutva na okupu dri upravo sekularizam, a ne fundamentalizam, usprkos velikom pretjerivanju senzacionalistikih i neupuenih amerikih medija koji veinu ideja preuzimaju od antiislamskih karijerista publicista koji su u islamu nali novo polje za iskuavanje vjetina demonologije. Najmanje to se moe uiniti jest rei da su u ovoj borbi izmeu islamista i preplavljujue veine muslimana ovi prethodni naveliko izgubili bitku. To se istie u eseju pod nazivom The Failure of Political Islam, francuskog politologa Oliviera Roya, koji je objavljen u odlinoj knjizi istog naslova (Harvard, 1994.) Drugi znanstvenici kao to je, na primjer, John Esposito u The Islamic Threat: Myth or Reality? iznose taj isti zakljuak ali na drugi nain

naglaavajui raznolikost, sloenost izriaja i razliitih tradicija, te povijesna iskustva muslimanskih drutava, umjesto na vodnog antizapadnjatva irokih masa. Meutim, takvi razumni, dobro istraeni, alternativni pogledi rijetko se uzimaju u obzir. Trite predstavljanja bijesnog, prijeteeg i urotnikog islama puno je vee, korisnije i sposobnije da stvori vie uzbuenja, bilo u svrhu zabave ili mobiliziranja strast i protiv novog stranog vraga. Jer na svaku nesvakidanju knjigu poput knjige Richarda Bullieta Islam: The View from the Edge (Columbia, 1994.) dolazi puno vie knjiga i lanaka koji izraavaju poglede poput onih Davida Pryce -Jonesa u The Closed Circle (Harper, 1991.), Charlesa Krauthammera o onome to on naziva globalnom intifadom (Washington Post, 16. veljae 1990.) ili bilo koji rad A. M. Rosenthala iz New York Timesa (na primjer, Decline of the West, 27. rujna 1996.) u kojem se islam, terorizam i Palestinci rutinski svrstavaju zajedno. I takve stvari u prestinim amerikim medijima prolaze kao informirane analize i izvjetaji. Gotovo je nemogue osobi koja redo vno, svakodnevno prati mainstream medije naii, na primjer, na paljivu analizu Yvonne Yazbeck Haddad o Islamist P erceptions of US Policy in the Near East [Islamsko vienje amerike politike na Bliskom istoku] koja se pojavila, naalost, u opskurnoj akademskoj k njizi The Middle East and the United States, urednika Davida W. Lescha (Westview, 1996.) Za razliku od Rose nthala i Krauthammersa, ona brino razlikuje pet razliitih vrsta islamista (te preferira koritenje rijei islamisti umjesto potpaljivake radikali ili fundamentalisti) i tovie, to je jo korisnije, sakuplja itav niz hukakih izjava protiv muslimana koje su pogorale odnose izmeu islamskog i zapadnog svijeta. Meu tim izjavama nalaze se i one Ben-Guriona (Ne bojimo se niega osim islama), Yitzhaka Rabina (Islamska vjera je na jedini neprijatelj) i Shimona Peresa (Neemo biti sigurni sve dok islam ne
Arapski

intifada (doslovno podrhtavanja, trzavice) pobuna, ustanak naroda. Veliki ustanak Palestinaca na okupiranim teritorijima koji je poeo 8. 12. 1987. nakon 20 godina izraelske okupacije, koji su obiljeili bojkoti, napadi, demonstracije itd.

spusti svoj ma), te dug popis izravnih postupaka koje je Zapad uinio protiv islamskog svijeta to je kulminiralo jakim, da ne kaemo agresivnim, izraelsko-amerikim partnerstvom. Bit izvjetavanja poput onoga Yvonne Yazbeck Haddad ne lei u tome jesu li ona na kraju potpuno tona ili bismo li ih trebali bezuvjetno prihvatiti ili odbaciti, nego u osjeaju koji nam daju za stvarnog sugovornika sa stvarnim argumentima i stvarnim interesima, koji se ignoriraju u veini nemilosrdnih izvje tavanja o islamu koja danas dominiraju u medijima. Nitko, naravno, ne oekuje da novinari ili medijske linosti troe puno vremena na znanstveno istraivanje, itanje knjiga, traenje alternativnih pogleda ili pokuaje da se informiraju tako da ne pretpostavljaju da je islam ogroman i neprijateljski raspoloen. Meutim, emu to ropsko i nekritino usvajanje pogleda koji naglaavaju negativnosti islama i emu ta neobina spremnost da se prihvati javna retorika vlade koja tako slobodno primjenjuje rije terorizam uz rije islam, te stav koji uzdie izraelske poglede na islamsku opasnost na razinu politike SAD-a prema Srednjem istoku? Odgovor lei u tome koliko danas jo uvijek prevladava stari pogled na islam kao prihvatljivog supar nika kranskom zapadu. ikaniranje Japana, na primjer, postoji upravo zato to se na Japan gleda kao na zemlju koja pokazuje agresivni otpor prema evropsko-amerikoj ekonomskoj hegemoniji. Tendencija da se itav svijet gledao kao imperij jedne zemlje danas je u SAD-u, zadnjoj preostaloj supersili, u izuzetnom usponu. Meutim, dok je veina drugih velikih kulturalnih grupacija naizgled prihvatila ulo gu SADa, jedino iz islamskog svijeta dolaze znakovi odlunog otpora toj zamisli. I upravo zato imamo procvat kulturalnih i vjerski h napada na islam kako od strane individualaca, tako i od strane raznih skupina iji su interesi formirani idejom Zapada (i SAD -a kao predvodnice Zapada) kao standarda za prosvijetljenu suvremenost. Ipak, daleko od toga da je ta ideja pravedne dominacije Z apada toan opis Zapada. Ne, ona je u stvarnosti nekritino idoliziranje zapadne sile. Jedan od najgorih zloinaca u kulturalnom ratu protiv islama britanski je orijentalist (sada stanovnik SAD -a i umirovljeni profesor sveuilita u Princetonu) Bernard Lewis iji se eseji redovno objavljuju u The New York Review of Books, Commentary, Atlantic Monthly i Foreign Affairs. Tijekom desetljea i desetljea objavljivanja njegove ideje, koje su ostale nepromijenjene i uistinu vremenom zastranile i postale pojednostavljene, prodrle su u diskurs lanaka i knjiga ambicioznih novinara i nekolicine politologa. Zato su Lewisovi stavovi, proizali iz britanske i francuske orijentalistike kole devetnaestog stoljea koja je u islamu vidjela prijetnju kranstvu i liberalnim vrijednostima, dobili tako veliku mogunost kolanja u tisku lako je objasniti. Sva Lewisova naglaavanja napravljena su s ciljem da oslikaju islam u naelu kao neto to se nalazi izvan znanog, poznatog, prihvatljivog, naeg svijeta i da prikau da je islam naslijedio evropski antisemitizam koji sada koristi u navodnom ratu protiv suvremenosti. Kao to sam ve istaknuo o Lewisu u svojoj knjizi Orientalism [Orijentalizam], metode kojima se koristi su prljave primjedbe, lano koritenje etimologije da bi dao velike zakljuke o itavom nizu naroda i, ne m anje prijekora vrijedno, potpuna nesposobnost da prizna da islamski narodi imaju pravo na vlastitu kulturu, politiku i povijest slobodnu od Lewisovih proraunatih pokuaja da pokae da zato to nisu zapadnjaci (pojam izuzetno ogranien) ne mogu biti dobri. Uzmite za primjer njegov esej o rijei watan koja na arapskom znai domovina ili narod. Lewisovo tendenciozno gledanje na ovu rije pokuaj je da je ogoli od bilo kakve teritorijalne konotacije. Iznosi krivu tvrdnju (a da za takvo to nema nimalo kontekstua lnog dokaza) da rije ne znai patria, patrie ili patris i da se ne moe usporeivati s tim rijeima zato to je watan za islam neutralno mjesto stanovanja. To je samo jedan od eseja iz Islam and the West (Oxford, 1993.) koji, poput ostalih eseja u toj knjizi, za cilj ima da, kao prvo, prikae Lewisovo uenje i, kao drugo, da zapadnjaki superiorni autoritet pokae to muslimani stvarno osjeaju, ali ne znaju izraziti. Pa ipak, sve u tom eseju razotkriva okantno nepoznavanje stvarnosti arapskih muslimana za koje rije watan jo i kako ima egzistencijalnih asocijacija na rijei patria i patrie. Lewis nalazi dva ili tri primjera u srednjovjekovnoj arapskoj literaturi da podupre svoj tobonji zakljuak, i pri tom potpuno zanemaruje knjievne izvore od osamnaestog stoljea do danas, kao i uobiajenu govornu uporabu rijei watan koja je tono rije koju Arapi koriste (za razliku od pisane) da bi oznaili dom, pripadanje i lojalnost. Budui da je arapski za njega jedino pisani, a ne go vorni jezik niti jezik koji se svakodnevno koristi, Lewis zaboravlja srodne rijei poput bilad i ard koje podrazumijevaju snaan osjeaj specifinog

prebivalita i privrenosti. Lewisove nevjerojatne metode temelje se, jo jednom, na dubokoj anti -humanistikoj sklonosti da prihvati doslovna tumaenja, ime odreuje to muslimani osjeaju, to oni jesu i emu tee. Islam, kae, nije s amo sistem vjerovanja i oboavanja, dio ivota, tako govorei...on je itav ivot (kurziv dodan]. Takva izjava istie ne samo predrasude, nego i aps urdno, krivo shvaanje kako ljudski ivot zapravo funkcionira. Lewisove metode sugeriraju da su svi muslimani (njih milijardu) proitali, apsorbirali i u potpunosti prihvatili pravila za koja kae da ureuju graansko, krivino i ono to mi nazivamo ustavnim pravom, a zatim da se ropski pridravaju tih propisa u svakoj znaajnoj radnji u svakodnevnom ivotu. Ako je ikad postojala prilika da se upotrijebi rije besmislica, onda je ovo prava prilika za to. Lewis se jednostavno ne moe nositi s razliitou muslimanskog naina ivota jer je njemu taj nain ivota neto strano, radikalno razliito i drugaije. Nigdje to nije oitije nego u eseju The Return of Islam, djelu koje se prvi put pojavilo u ultra desniarskom idovskom a sopisu Commentary i koji se nalazi u zbirci Islam and the West. Lewis u njemu zapravo koristi lanu filozofiju da bi nepotvreno iz javio kako veina vodeih politikih pojava suvremenog arapskog svijeta koje on i njegov krug ne odobravaju potjeu od islama iz sedmog stoljea. As'ad Abu Khalil, znanstvenik koji dobro zapaa, primjeuje: Dok on [Lewis] ima pravo vjerovati u fundamental nu i oito genetiku razliku izmeu suvremenog zapadnjakog razuma i muslimanskog razuma koji se prema Lewisu ne mijenja tijekom godina (injenica koja mu doputa da navodi srednjovjekovne muslimanske pravnike da bi objasnio dananja dogaanja), njegova analiza trenutnih dogaanja u najboljem je sluaju neinformirana (JPS, zima 1995.). I upravo je u tome stvar i time se paradira pred itateljstvom kako bi im se rastumailo to je dananji muslimanski um sve spreman napraviti. To, naravno, dokida mogunost povijesne promjene, ljudske djelatnosti ili mogunost da svi muslimani ne razmiljaju potpuno isto od sedmog stoljea do danas, te oslobaa od ko nkretnog raspravljanja sadanjosti. Meutim, Lewisova namjera i jest da uvjeri itatelje da su muslimani oduvijek bili okorjeli po pitanju islama i samo islama, to je tautologija koja jednostavno prkosi ljudskom razumijevanju. Lewis je najgori u eseju zlokobna naslova The Roo ts of Muslim Rage [Korijeni muslimanskog bijesa] koji se pojavio u rujanskom izdanju The Atlantica 1990. godine. Tko god dizajnirao naslovnicu za taj broj, i predobro je shvatio to je Lewis htio rei: u itatelja bulji muslimanska glava s turbanom i suenim oima punim bije sa, u zjenicama mu se odraavaju amerike zastave, a njegovo dranje izraava mrnju i bijes. Nazvati ono to Lewis iznosi u ovom izuzetno utjecajnom eseju znanstvenim ili interpretacijskim, izvrtanje je znaenja obje te rijei. The Roots of Muslim Rage sirova je polemika slobodna od bilo kakve povijesne isti-ne, racionalnih argumenata ili ljudske mudrosti. Ona pokuava okarakterizirati muslimane kao jednu kolektivnu osobu ljutu na vanjski svijet koji je poremetio njegov iskonski mir i neosporiva pravila. Na primjer: ...zadnja slamka bila je izazvati njegovu dominaciju [nepostojeeg muslimana] u vlastitoj kui, od emancipacije ena do neposlune djece. To vie nije mogao izdrati i p rovala bijesa protiv tih stranih, poganih i nepojmljivih sila koje su potkopale njegovu (sic) dominaciju, poremetile njegovo drutvo i, konano, oskvrnule utoite njegova doma, bila je neizbjena. Takoer, bilo je prirodno da taj bijes bude usmjeren prvenstveno na njeg ovog tisuljetnog neprijatelja i da crpi snagu iz pradavnih vjerovanja i lojalnosti. Kasnije Lewis proturjei samome sebi govorei da su muslimani neko pozdravljali dolazak zapadnog utjecaja i odgovarali na njega divei mu se i oponaajui ga. Ali to se, tvrdi on, rastopilo u istoj mrnji i bijesu kad su se uzburkale dublje strasti, te, kako se ini, samo te unutranje osjeaje treba kriviti za takve nedoline ispade. U tom eseju Lewis iznosi zapanjujuu tvrdnju da je ovo o emu rasprav ljamo pojava najistijeg, niim izazvanog bijesa prema samoj suvremenosti: Do sada bi ve trebalo biti jasno da smo suoeni s raspoloenjem i kretanjima koja daleko premauju razinu pitanja i politika i vlada koje ih provode. To nije nita manje nego sukob civilizaci ja moda iracionalna, ali bez sumnje povijesna reakcija naeg prastarog suparnika prema naem idovsko -kranskom nasljeu, naoj svjetovnoj sadanjosti i njihovoj ekspanziji u itavom svijetu. Od velike je vanosti da se, s nae strane, ne damo isprovocira(i da pod uzmemo jednako povijesnu, ali isto tako i jednako iracionalnu reakciju protiv tog suparnika. Drugim rijeima, muslimani danas reagiraju jedino zato to je to povijesno i, moda ak, genetiki odreeno. Ono na to reagiraju nisu ni politika, ni postupci, ni bilo to svjetov no. A ono zbog ega se bore jest iracionalna mrnja prema svjetovnoj sadanjosti koja je, kako Lewis sveano objavljuje, naa i samo naa. Arogancija ovih tvrdnji je nevjerojatna. Jer ne samo da smo muslimani i mi iskljueni jedni od drugih, usprkos stoljeima posuivanja i mijeanja, to Lewis u potpunosti negira, nego su oni prokleti na bijes i iracionalizam, a mi na uivanje naeg racionalizma i kulturalne superiornosti. Mi predstavljamo stvarni, to jest svjetovni svijet, a oni se ograuju, jadikuju i pjene u svijetu koji jedva da je neto vie od neozbiljne mate. Konano, na svijet je svijet Izraela i Zapada, a njihov islama i ostalih. Mi se moramo braniti od njih ne politikom ili debatom, nego bezuvjetnim neprijateljstvom. Nije ni udo to esej Samuela P. Huntingtona o sukobu civilizacija posuuje naslo v i glavnu tezu iz Lewisovog eseja. Nazvati takve ideje neprijateljskima i iracionalnima ne znai precijeniti sluaj, tim vie to su iste te ideje doivjele nek u vrstu apoteoze u radu novinara kao to je Judith Miller iz New York Timesa ija je knjiga God Has Ninety-Nine Names: A Reporters Journey Through a Militant Middle East [Bog ima devedeset i devet imena: reportano putovanje kroz militantni Srednji istok] (Simon and Schuster, 1996.) savren primjer manjkavosti i iskrivljavanja u krivotvorenju islama. Kao dokaz su kontakt emisije i simpoziji o Srednjem istoku u kojima Miller trguje s The Islamic Threat [Islamskom prijetnjom], kao to je uinila na simpoziju Foreign Affair 1993. Njezina je zadatak bio da razvije tisuljetnu tezu da militantni islam predstavlja opasnost za Zapad, to je temeljna ideja sukoba civilizacija Samuela Huntingtona. Tako je u navodnom intelektualnom vakuumu koji je nastao raspadom SSSR-a potraga za novim vanjskim neprijateljem konano zavrila, kao to je zavrila i za evropsko kranstvo u osmom stoljeu, naavi islam, vjeru ija fizika blizina i neutaena glad prema Zapadu (nejasan izraz koji koriste Lewis i Huntington, a koji oznaava nau civilizaciju nasuprot njihovoj), a koja je danas jednako dijabolina i nasilna kakva je bila i u prolosti. Miller ne navodi da je veina islamskih zemalja danas pogoena siromatvom, diktaturama i oajniki

zaostala u vojnom i znanstvenom smislu da bi predstavljale ikakvu prijetnju bilo kome osim vlastitim graanima, no razmatra injenicu da se najsnanije od njih (Saudijska Arabija, Egipat, Jordan i Pakistan) nalaze u orbiti SAD-a. Strunjacima poput Judith Miller, Huntingtona, Martina Kramera, Daniela Pipesa i Barryja Rubina, kao i itavom odredu izraelskih akademika, vano je da se pobr inu da nam prijetnja bude stalno pred oima, kako bi razgolitili islam zbog njegovog terora, despotizma i nasilja i osigurali si unosne konzultacije, esta pojavljivanja na televiziji i ugovore za knjige. Za u naelu indiferentnu i ionako ve slabo informiranu ameriku javnost, islamska prijetnja namjerno je napravljena neproporcionalno zastraujuom i potkrepljuje tezu (koja je, zanimljivo, paralelna s antisemitskom paranojom) da se iza svake eksplozije skriva velika urota. Politiki islam openito nije uspio, gdjegod je to pokuao, da uz pomo islamskih stranki preuzme mo. Iran je izuzetak, ali ni Sudan (koji je zapravo islamska drava), ni Alir (rascjepkan b orbama islamskih skupina i brutalne vojske), ni Afganistan (turbulentna i sada ultra-reakcionarna zemlja) nisu uinile nita drugo nego postale jo siromanije i jo marginalnije na svjetskoj pozornici. U diskursu islamske opasnosti koji se javlja na Zapadu, meutim, ipak ima poneto istine, utoliko to tu i tamo postoji otpor muslimana (Eric Hobsbawm to naziva primitivnom, predindustrijskom pobunom) prema pax Americana-Israelica diljem Srednjeg istoka. Pa ipak, ni Hezbolah ni Hamas nisu bili ozbiljna prepreka onome to se moe nazvati svakako samo ne mirovni proces na tom podruju. Rekao bih da je veina Arapa muslimana danas previe obeshrabrena, poniena i previe anestezirana nesigurnou i nekompetentnom i snanom diktaturom koja vlada kod njih da bi podrali neto poput velike islamsk e kampanje protiv Zapada. Osim toga, elite su veinom udruene s reimima i podupiru prijeki sud koji se, na primjer, u Egiptu odrao od 1946., te druge razne uinkovite zakonske mjere protiv ekstremista. emu onda tolika panika, naglaavanje i strah u veini rasprava o islamu? Naravno, bilo je samoubilakih bombakih napada i nasilnih inova terorizma, meutim, jesu li oni postigli ita drugo osim to su ojaali izraelski i ameriki utjecaj, kao i one reime u muslimanskim zemljama koje s njima surauju? Odgovor je, mislim, taj to su knjige poput one Judith Miller simptomatine utoliko to osiguravaju dodatno oruje da se potini i porazi bilo kakav arapski ili muslimanski otpor izraelsko-amerikoj dominaciji na tom podruju. tovie, potajnim opravdavanjem politike okorjelog jednoumlja koja povezuje islamizam, koliko god to alosno bilo, sa strateki vanim dijelom svijeta bogatim naftom, anti-islamska kampanja prividno eliminira mogunost bilo kakvog ravnopravnog dijaloga izmeu islama i Arapa i Zapada i Izraela. Demonizirati i dehum anizirati itavu jednu kulturu na temelju zakljuka da je bijesna na suvremenost znai pretvoriti muslimane u predmete terapeutske, kanjive panje. Ne elim da me se krivo shvati: manipulacija islamom ili, to se toga tie, kranstvom ili idovstvom radi retrogradnih politikih ciljeva katastrofalno je loa stvar i mora joj se suprotstaviti ne samo u Saudijskoj Arabiji, Zapadnoj obali i Gazi, Pakistanu, Sudanu, Aliru i Tunisu, nego i u Izraelu, ukljuujui krane desniare u Libanonu (prema kojima Judith Miller pokazuje nepristojnu sklonost) i gdje god se pojave teokratske tendencije. Ni najmanje ne vjerujem da su svi problemi zemalja u kojima ive Arapi muslimani nastali zbog c ionizma i imperijalizma. Meutim, to ne znai da Izrael i SAD nisu imali borbenu, tovie hukaku ulogu u igosanju i nagomilavanju zlonamjerne zloporabe apstrakcije nazvane islam kako bi kod Amerikanaca i Evropljana namjerno probudili osjeaje bijesa i straha prema islamu i predstavili im Izrael kao svjetovnu, liberalnu demokraciju. Miller na kraju svoje knjige kae da je desniarski judaizam u Izraelu predmet druge knjige. Trebao je biti dijelom knjige koju je napisala, meutim ignorirala ga je kako bi imala vie prostora da napada islam. Da pie o bilo kojoj drugoj vjeri ili dijelu svijeta, Miller bi smatrali potp uno nekvalificiranom. Na nekoliko mjesta ona spominje da je sa Srednjim istokom profesionalno povezana dvadeset pet godina, iako ne zna ni arapski ni perzijski, te priznaje da kamo god ide treba pr evoditelja iju tonost ili povezanost ne moe procijeniti. Nijedan novinar ili strunjak za Rusiju, Francusku, Njemaku, Junu Ameriku, moda ak i Kinu i Japan koji ne govori neophodne jezike ne shvaa se ozbiljno, pa ipak, za islam, ini se, nije potrebno lingvistiko znanje, budui da je ovdje rije o neem to se smatra psiholokom deformacijom, a ne stvarnom kulturom ili vjerom. Veina izvora koje Miller navodi na svojim stranicama ili u svojim biljekama obiljeeni su njezinim neznanjem, bilo zato to navodi samo one stvari koje ve zna da eli na engleskom ili zato to citira ljude iji se pogledi podudaraju s njezinima. Prema tome, njoj i njenom itateljstvu zatvorena je itava jedna knjinica muslimanskih, arapskih i ne -istonih znanstvenika. Gotovo svaki put kad nas pokua impresionirati svojom sposobnou da kae frazu ili dvije na arapskom, uvijek ih kae krivo. To su veinom uobiajene, nikako slabo poznate fraze, a njene pogreke nisu samo pogreke u prijepisu koje si tako velikoduno oprata na poetku knjige. To su oig ledne pogreke stranca koji niti mari, niti ima potovanja za temu i jezik, koji nakon dvadeset pet godina rada koji joj je osiguravao egzistenciju nije niti pokuala nauiti. Na stranici 221. navodi Sadatov opis Gadafija, al walid majnoon, to prevodi s taj ludi djeak. Zapravo je tona fraza el walad el magnoon. Ono to Miller misli da navodi zapravo je karikatura od djeak je lud. Shadia, ime popularne egipatske glumice, pretenciozno se ponavlja kao Sha'adia indicirajui da Miller ne zna razlikovati ak ni slova arapske abece de. Ima naviku da pravi mnoinu od arapskih rijei (na primjer, hanif/hanifi) i onda jo ima toliko drskosti da nam na 315. stranici kae da lijepa arapska pjesma...pati, kao i veina arapske poezije, zbog loeg prijevoda. Ako su njezini pokuaji da razumije pojedinosti ivota arapskih muslimana toliko neuspjeni, to je onda tek s politikim i povijesnim informacijama koje iznosi? Svako od deset poglavlja (Egipat, Saudijska Arabija, Sudan, itd.) poinje s anegdotom, nakon ega odmah prelazi na zbrkanu povijest tog mjesta napisanu na studentskoj razini. Ove povijesti, skupljene iz razliitih, ne uvijek pouzdanih izvora, imaju namjeru u principu prikazati kako vlada graom, a zapravo razotkrivaju alosne predrasude i pogrene analize i shvaanj a. U poglavlju o Saudijskoj Arabiji, na primjer, obavjetava nas u jednoj biljeki da je njezin omiljeni izvor za proroka Muhameda fran cuski orijentalist Maxime Rodinson, tovani marksist ija je biografija proroka Muhameda napisana kombinacijom anti -sveenike ironije i velike erudicije. Ono to Miller pie na osnovu toga na etiri ili pet stranica saetka o Muhamedovom ivotu i idejama jest nevjerojatno smijeno, ako ne ve i prezirno o ovjeku za kojeg Rodinson kae da je kombinacija Karla Velikog i Isusa Krista. No dok Rodinson razumije to to

znai, Miller nam govori da ona nije u to uvjerena. Za nju, Muhamed je zaetnik anti -idovske vjere povezane s nasiljem i paranojom. Ne navodi niti jedan muslimanski izvor o Muhamedu i potpuno se oslanja na zapadne orijentaliste. Zamislite samo knjigu objavljenu u Evropi ili SAD-u o Isusu ili Mojsiju koja ne koristi niti jedan idovski ili kranski izvor. Nakon to je osvojio Meku, Muhamed je, kako s e govori, ubio samo desetoricu ljudi zbog uvreda nanesenih njemu i islamu, izjavljuje patetino pokuavajui biti sarkastina. Panju koju je posvetila Muhamedu opravdava time to nas podsjea da je utemeljio vjeru i dravu (ta njena primjedba nije originalna), a onda skae sa sedmog stoljea na sadanjost, kao da su utemeljitelji drave u davnoj prolosti najbolji izvori za dananju povijest. Ova taktika vrlo je slina Lewisovoj. itatelju ni u jednom trenutku nije doputeno da zaboravi da je Miller neobjektivna, politiki motivirana izvjesti teljica i da nije ni znanstvenik, ni strunjak, pa ak ni spisateljica, budui da knjiga nije sastavljena od argumenata i ideja, nego od beskrajnih intervjua sa sugovornicima koji nam se ine kao patetini, neuvjerljivi, snalaljivi muslimani, te njihovim povremenim kritiarima. Kad je dnom proemo njene kratke povijesti, brzo uplovljavamo u najdosadnija vijuganja bez ikakve strukture, koja svjedoe o nepoznavanju prostor a o kojem pie. Evo tipine reenice neosnovanog generaliziranja: A Sirijci, svjesni kaotine povijesti svoje zemlje [a za k oju zemlju na svijetu to nije tono?] smatrali su mogunost vraanja anarhije ili jo jedne duge krvave borbe za vlast [je li to tono samo za Siriju kao p ostkolonijalnu dravu nakon drugog svjetskog rata ili i za stotine drugih zemalja poput Sirije, zemalja u Aziji, Africi i Junoj Americi?] i moda ak trijumf militantnog islama u najsvjetovnijoj [pomou kojeg termometra je to oitala?] dravi alarmantnim. Zanemarimo li odvratnu dikciju i argon, ono to ovdje imamo uope nije ideja, nego niz klieja pomijeanih s tvrdnjama koje se ne mogu provjeriti, a koje reflektiraju misao Sirijaca puno manje nego to reflektiraju Milleriine misli. Miller ukraava svoje jadne opise frazom moj prijatelj, koju koristi da uvjeri itatelje da doista poznaje narode i, stoga, da zna o emu govori. Kao da vjeruje da joj njezini prijatelji govore intimne stvari koje je samo ona uspjela izvui iz njih. Meutim, ov a tehnika stvara nevjerojatne iskrivljene prikaze u obliku dugih digresija koje svjedoe o islamskom nainu razmiljanja ak i kad skrivaju ili ignoriraju relevantne materijale kao to su lokalna politika, funkcioniranje svjetovnih institucija ili aktivne intelektualne borbe koje se vode izmeu islamista i nacionalistikih suparnika. ini se da nikad nije ula za Mohammeda Arkouna, Mohammeda el-Jabrija, Georgea Tarabishija, Adonisa, Hasan Hanafija ili Hisham Djaita o ijim se tezama raspravlja u itavom islamskom svijetu. Ovaj grozni propust u zna nju i analizi posebice vrijedi za poglavlje koje se bavi Izraelom (koje inae nosi pogrean naslov budui da se itavo poglavlje odnosi na Palestinu) u kojem potpuno zanemaruje promjene koje je uzrokovala intifada te dugaki iscrpljujui uinak tridesetogodinje izraelske okupacije i niti ne daje naslutiti grozote koje je ivotima obinih Palestinaca nanio Oslo i vladavina jednog ovjeka Jasera Arafata. Nije sluajnost da je, kao zagovaratelj politike SAD-a, Miller vie opsjednuta Hamasom nego bilo im drugim, a jasno je nesposobna povezati ga (Hamas) s jadnim stanjem na podrujima kojima svih tih godina brutalno upravlja Izrael. Proputa spomenuti, na primjer, da je jedino palestinsko sveuilite, koje nije osnovano palestinskim sredstvima, Islamsko (Hamas) sveuilite u Gazi koje su osnovali Izraelci da bi potkopali PLO tijekom intifade. Biljei Muhamedovo haranje protiv idova, ali nita ne govori o vjerovanjima, izjavama i zakonima Izraelaca protiv ne -idova, kao i estim deportacijama, ubijanjima, ruenju kua, konfisciranju zemlje, izravnom pripajanju i onome to najpouzdaniji izvor o Gazi, Sara Roy, naziva sustavnim ekonomskim ne-razvojem. Miller se nabacuje s jo nekoliko ovakvih injenica, meutim, nigdje im ne daje pravu teinu i utjecaj koje imaju na rasplamsavanje strasti kod islamista. Druga joj je navada da izvjetava itatelja o svaijoj vjeri kranin je takav i takav, sunit takav i takav, ijit takav i takav itd. Za nekoga tko je toliko zaokupljen tom stranom ivota, nije uvijek tona, to ponekad rezultira nekim iznimno zabavnim gafovima. Govori o Hishamu Sharabi kao prijatelju, ali ga krivo identificira kao kranina, dok je on zapravo sunit. Badr el Haj je opisan kao muslima n, a zapravo je kranin maronit. Ovi lapsusi ne bi bili toliko strani da joj nije bila namjera da nas impresionira svojim poznavanjem tih ljudi i bliskou s njima. Osobito je uoljivo da ni na jednom mjestu ne govori o svojoj vlastitoj vjerskoj orijentaciji ili politikim sklonosti ma. Za temu koja je u potpunosti nabijena vjerskom i ideolokom strau poput njezine, neobino je to to pretpostavlja da je njena vjera (za koju ne vjerujem da je islam ili hinduizam) u svemu tome nevana. ovjek se zapita koliko ljudi od kojih je izvukla informacije znaju s kim pria ju i koliko njih zna to je rekla o njima. Neugodno je izravna kad govori o svojim reakcijama na ljude koji su na vlasti i o stanovitim dogaajima. Pogoena je tugom kad jordanskom kralju Huseinu dijagnosticiraju rak, iako joj gotovo uope ne smeta to on vodi dravu koja mui, zatvara i na kraju se rjeava ljudi koji joj smetaju. Oi joj se pune suzama od ljutnje i bijesa kad pijunaom otkriva oskvrnue libanonske kranske crkve, ali ne trudi se spomenuti ostala oskvrnua (muslimanskih groblja u Izraelu, na primjer) i stotine istrijeblj enih sela u Siriji, Libanonu i Palestini. Njen osjeaj prezira vidljiv je u odlomcima poput ovog koji slijedi u kojima imputira misli i elje Sirijki i z srednje klase, koja je nepromiljeno pozvala Miller u svoj dom, a ija kerka je postala islamistica: Ona nee imati stvari za ko jima jedna Sirijka, majka, ena iz srednje klase ezne: nee vidjeti vjenanje svoje keri, nee vidjeti ker u tradicionalnoj bijeloj haljini s dijaman tnom tijarom na glavi, nee imati uokvirene slike sretnih mladenaca na stoliu ili kaminu, nee biti trbunih plesaica i ampanjca do zore. Moda i Nadinini prijatelji isto imaju keri i sinove koji su ih odbacili, koji ih potajno preziru zbog kompromisa koji su uinili da bi zadob ili naklonost Assadova okrutna i bezduna reima. Jer ako ki takvih stupova buroazije Damaska moe podlei snazi islama, tko je onda imun na njega? Najzanimljivije pitanje u vezi s knjigom koju je Miller napisala jest zato ju je uope napisala. Sigurno ne iz ljubavi. Pogl edajte, na primjer, da priznaje da se boji i ne voli Libanon, mrzi Siriju, Libija joj je smijena, ne shvaa ozbiljno Sudan, ali i malo je zabrinjava Egipat i gadi joj se Saudijska Arabija. Nije se potrudila nauiti jezik i zanima je jedino opasnost organiziranih militantnih islamista kojih, usudit u se nagaati, ima neto manje od pet posto od milijardu pripadnika islamskog svijeta. Zalae se za nasilno potiskivanje islamista (iako ne za muenje i druga nelegalna sredstva koja se koriste za to: ini se da joj je ta kontradikcija u stajalitu nekako promakla) i ni najmanje je ne mui nepostojanje demokratskih stranki i pravnih postupaka u zemljama koje SAD podravaju (kao to su Egipat, Jordan, Siri ja i

Saudijska Arabija) sve dok su meta islamisti. U jednoj sceni u knjizi ak sudjeluje u zatvorskom ispitivanju koje izraelski policajci provode nad navodnim muslimanskim teroristom, a ije sustavno muenje i koritenje drugih upitnih metoda ispitivanja (tajna umorstva, hapenja usred noi, ruenje kua) pristojno zanemaruje jer joj doputaju da ovjeku zavezanom lisiinama i sama postavi nekoliko pitanja. Njezin najvei i najkonzistentniji neuspjeh kao novinarke jest vjerojatno to to je voljna povezivati i analizirati jedino st vari koje odgovaraju tezi koja prevladava u knjizi, a to je da je islamski svijet militantan i pun mrnje. Ne osporavam ope miljenje da je arapsko-islamski svijet u posebno stranom stanju i to govorim i piem ve tri desetljea. Ali Miller ne daje ak ni minimalno tonu sliku uloge koju u svemu tome igra situacija s Izraelom i SAD-om i zapravo jedva da primjeuje postojanje odlune anti-arapske i anti-islamske politike SAD-a (izuzevi zgodu s Afganistanom koju spominje, iako samo usputno). Uzmimo, na primjer, Libanon. Miller spominje atentat Bashira Gemayela 1982. godine i sugerira da ga je izabrao narod. ak ni ne aludira na injenicu da je doveden na vlast dok je izraelska vojska bila u zapadnom Beirutu uoi pokolja u logorima Sabri i Shatila i da je godinama, prema izraelskim izvorima kao to je Uri Lubrani, bio Mosadov ovjek u Libanonu. Da je bio ubojica i samoproglaeni kriminalac takoer je isputeno, kao i injenica da je aktualna struktura moi u Libanon u napuena ljudima poput Elieja Hobeika koji je optuen upravo za te pokolje u logorima. Navodei primjere arapskog anti -semitizma mogla je takoer navesti i postojanje rasnog diskursa unutar Izraela usmjerenog protiv Arapa i muslimana. to se tie injenica da Izrael vodi ratove protiv civila (dugotrajne, konzistentne i sustavne kampanje protiv ratnih zatvorenika i stanovnika izbjegl ikih kampova, unitavanje sela, bombardiranja bolnica i kola, namjerno stvaranje stotina tisua izbjeglica), njih sakriva (ako ih uope spominje) u sv om pretjeranom blebetanju. Milleriin temeljni problem jest u tome to prezire injenice, a to to preferira beskonaan razgovor, koji navodi kao nain pretvaranja muslimana u zaslune rtve izraelskog terora poduprtog politikom SAD-a, govori puno o njoj kao savrenom primjeru izvjetavanja mainstream medija o Srednjem istoku. Iz njezine knjige ne moe se saznati da postoji meuislamski sukob koji lagano vrije u interpretacijama i predstavljanju Srednjeg istoka i islama i da je Miller neprijateljica arapskog nacionalizma to i previe puta navodi u svojoj knjizi, pristaa politike SAD-a koja je odgovorna za puno toga i predani neprijatelj bilo kakvog palestinskog nacionalizma koji nije u skladu sa saniranom i bezopasnom verzijom bantustana organiziranih u skladu s Oslom. Miller je, ukratko, plitka novinarka tvrdoglava u svojim nazorima, a njezina divovska knjiga od petsto stranica predugaka je za ono to na kraju govori, iako je savren saetak nepromiljenih, neistraenih pretpostavki koje mediji preuzimaju i kojima operiraju. Kako te pretpostavke mogu utjecati na svakodnevno izvjetavanje jasno se vidi u radijskom intervjuu Sergea Schmemanna, efa New York Times u Jeruzalemu, i Roberta Friska koji pie iz Libanona za londonski Independent. Iako na razliitim stranama granice, oba ovjeka izvjetavala su o izraelskoj invaziji na Libanon koja se dogodila u travnju 1996., pa ipak, ono to se pojavilo u njihovim izvjetajima i radijskoj debati (Democracy Now [Demokracija sada], 5. svibnja 1996., Pacifica Radio) radikalno je suprotno novinarskoj praksi prema kojoj ameriki novinar radi (moda nesvjesno) prema smjernicama koje potvruju Milleriine. Prisjetimo se, prije svega, da od 1982. Izrael dri pod okupacijom pojas junog Libanona, kao takozvanu sigurnosnu zonu, i da je sakupio i nastavio odravati plaeniku lib anonsku vojsku na okupiranom podruju. Otpor okupaciji i juno-libanonskoj vojsci pruio je Hezbolah, takozvana Boja stranka, iji je raison d'etre bila izraelska okupacija. Te gerilske postrojbe nalaze se i bore na jugu, tako da se u naelu mogu smatrati gerilskim skupina ma koje se bore protiv nelegalne vojne okupacije njihove zemlje. Ali, uoimo takoer da ameriki tisak naglasak stavlja na vjeru Hezbolaha, kao i pretpostavku, da je, budui da se bori protiv Izraela, Hezbolah teroristika organizacija. Times 2. travnja 1996. izvjetava da je Izrael granatirao juni Libanon i da su u granatiranju poginula dva civila. Militantna Boja stranka zaprijetila je da e se osveti ti, izjavio je anonimni izvjestitelj i nastavio, napetost je porasla na obje strane granice otkad su gerilci ubili est izraelskih vojnika tijekom proteklih est mjeseci u graninom pojasu junog Libanona pod okupacijom Izraela. Obino, naravno, gerile imaju pravo da se bore protiv voj nika okupacijske vojske, pa ipak, u ovom sluaju, to naelo je u poetku potkopano aludiranjem na militantnu islamsku stranku, to u itateljevom umu priziva povezanost s fundamentalizmom, islamskom prijetnjom i tako dalje. Do 10. travnja 1996. (iz izvjetaj a Timesova dopisnika iz Izraela Joela Greenberga) u izvjea ulazi fraza koje podupire iranska vlada voena ijitima koja vie ne izlazi iz Timesovih pria sve do zavretka invazije dva tjedna kasnije. Kao da u situacijama u koje je umijean Izrael Times eli da se zna da su neprijatelji te zemlje militantni muslimani (koji e uskoro postati teroristi), a ne gerilci koji se bore protiv okupacije. Schmemann 12. travnja 1996. govori o Hezbolahu kao militantnoj ijitskoj organizaciji koju Iran podupire, kao da govore, pazite, ludi muslimani ponovno napadaju i, kao i obino, ubijaju idove. U toj istoj prii spominju se i uplaeni izraelski stanovnici Quiryat Shemona, iako u isto to vrijeme Izrael bombardira Beirut, grad pun uplaenih stanovnika, koji u toj prii nisu spomenuti. U vrlo jasnoj pobjedi ideologije nad injenicama, uvodni lanak Timesa objavljen istog dana pod naslovom Israeli's Answer to Terror [Izraelski odgovor na teror] navodi nepotvrene tvrdnje da su izraelski zrani napadi na teroristike mete u Libanonu opravd ani i ogranieni... Odgovornost za jueranje zrane napade u Libanonu i besmislene rtve na obje strane granice u jednakoj mjeri dijele teroristi Hezbolaha i vlade u Beirutu i Damasku. Gospodin Peres je, u ovom sluaju, samo iskoristio pravo Izraela na samoobra nu. Ovo je izreeno u asu kad je izraelska vojska provodila istjerivanje 200 000 stanovnika junog Libanona, nakon to je bombardirala to isto podruje iz zraka, s tla i s mora i (moramo napomenuti) zadrala vojnu okupaciju protiv koje se, prema zakonima rata, stanovn ici imaju pravo boriti. U ovom sluaju to je obrnuto prvo zato to je u pitanju Izrael, a drugo zato to je islam taj koji predstavlja prijetnju. Do 18. travnja, dana kada je Izrael bombardirao i ubio preko stotinu ljudi u Qani, mjestu gdje se nalazilo sjedite UN -a, a koje je bilo dobro obiljeeno sklonite libanonskih civilnih ratnih izbjeglica, Times je izvjetavao da i SAD i Shimon Peres ale zbog gubitaka ivota, ali ipak smatraju da je Hezbolah odgovoran za krenje sporazuma iz 1993. bez provokacije (21. travnja 1996.). tovie, tijekom itavog razdoblja kampanje koju je Izrael vodio protiv Libanonaca, Times nije objavio niti jedan komentar ili uvodni lanak koji bi priopavao

gledite drugaije od onog koje ima Izrael ili vlada SAD-a. Prije svega, Sirija i Iran su bili vaniji od nesretnih Libanonaca ili Hezbolaha, a to to se dogaalo u junom Libanonu nije bilo neto znaajnije i impresivnije od obine okupacije i odgovora na nju. Bio je to islam protiv Zapada opet iznova. Iskrivljavanja u izvjetavanju koja su nastala kao posljedica toga naglasio je Robert Fisk, koji je ostao koncentriran na ono to se stvarno dogaalo, a ne na ono to su izraelski ili ameriki slubeni izvori htjeli da svijet vjeruje da se dogaa. Fisk nije obrnuo naelo da su gerile koje se bore protiv okupacije opravdane u tome to rade niti je podlegao iskuenju da borbu u junom Libanonu smatra borbom Zapada protiv muslimanskih terorista koje podrava Iran. Zato je i mogao u svom opisu incidenta u Qani pokazati da je od prekida pal jbe 1993. postojala namjerna izraelska politika izazivanja incidenata te da su na taj nain namamili Hezbolah da se osveti kako bi pritisnuli Libanon i Siriju. To je rekao Schmemannu, ija odanost (ili moda oprez) stavu koji se moe iitati iz Timesovih uvodnih lanaka dramatino odudara u usporedbi s Fiskovom neovisnou. ovjek koji je vodio intervju u radijskoj emisiji rekao mu je: Piete da Izrael primje njuje preciznu i odabranu silu u Libanonu. Kaete bez kritikih komentara da su 'izraelski asnici inzistirali da njihovi podasnic i ne budu svjesni izbjeglica u logoru u Qani'. Prenosite li namjerno dojam da Izrael ne cilja na civile, to je potpuno suprotno onome to tvrd i Robert Fisk. U ovom trenutku Fisk navodi tri dokaza da pobije nepostojanje te izraelske namjere. To je zapravo okosnica njegova izvjetaja o masakru u Independentu od 19. i 22. travnja. Prije toga (15. travnja), piui iz junog Libanona, Fisk u glavnoj prii navodi izraelske namjere i kae Ovo nije samo vojna operacija. To je pokuaj sloma jedne zemlje. Dokazi koje Fisk navodi su sljedei: 1) devetnaest sati prije napada na Qanu slubene osobe UN-a rekle su izraelskom vojnom zapovjednitvu da se na svim lokacijama UN-a nalaze civili, 2) izraelski avion bez pilota nalazio se iznad njih za vrijeme bombardiranja, 3) uza svo silno hvaljenje izraelske preciznosti i najnovije tehnologije koju Izraelci posjeduju, zato je bombardiranje trajalo dugo nakon to su iz UN-ovog kabineta u Naquari (u junom Libanonu), molili da bombardiranje prestane. Schmemann odgovara da njemu nije jasno zato bi Izrael namjerno gaao civile, stajalite koje, dok ga on oigledno smatra iskrenim uvjerenjem, takoer odraava openito stajalite amerikih medija da su muslimanski teroristi savreno sposobni prov oditi nasilje nad nevinima, a Izrael, koji je poput nas, nije u stanju initi to isto. Fisk se slae sa Schmemannom da je, dok je izvjetavao iz Izraela, a ne junog Libanona, pisao o onome to se tamo dogaa i svjesno zadravao svoja miljenja izvan izvjetaja koje je slao, jer pos toji razlika izmeu onoga to radi izvjestitelj i onog to radi kolumnist. To je, naravno, ispravno, meutim ostaje pitanje na emu se te melji izvjetavanje novinara i koji se dogaaji povezuju s kojim izjavama. Za Fiska operativni kontekst odreuje izjava ministra vanjskih poslova Ehuda Baraka kad (3. sijenja 1996.) kae da ako bude daljnjih napada na Hezbolah, tada e ako Izraelci napadnu vojno to bit i protiv Libanona, a rtve e biti Libanonci. Ukratko, kad se pretpostavlja da je Hezbolah prvenstveno teroristika, militantna skupina ijita koju podupire Iran, pojavljuje se itav niz drugih, ne eksplicitno izreenih ideja o islamu kao neemu to je bijesno na suvremenost, ovisno o nasilju i slino, a to potvruje paljivo iskonstruirano izraelsko stajalite tijekom invazije na Libanon (koje neprestano ponavljaju na CNN-u i u uvodnim lancima New York Times, a to je da je Hezbolah teroristika organizacija) da libanonski gerilci manje-vie zasluuju to to su dobili. Miller je jednom prilikom ak izjavila da gerilci nisu iz junog Libanona, nego iz Beke (Znam, bila sam tamo), i da namjerno hladnokrvno stavljaju ene i djecu na prvu liniju kako bi dokazali izraelsku sklonost ubijanju nevinih. Alexander Cockburn u svojoj kolumni Israel's Blitzkrieg u The Nation od 20. svibnja 1996. daje daljnju analizu izvjetavanja medija tijekom krize u Libanonu. Ogoljene od bilo kakvih egzistencijalni h ili povijesnih konteksta, ove interpretacije islama kao nasilne i iracionalne vjere koja tjera ljude na agresiju proti v Izraela zapravo potkopavaju sve to nalikuje na izvjetavanje o onome to se stvarno dogaa. Nazivajui gerilce militantnim ijitima koji imaju podrku Irana p okret otpora se dehumanizira i prikazuje nelegitimnim. U kolumni koju je napisao 28. travnja Schmemannu ne polazi za rukom da pronae adekvatno objanjenje za zavrnu fazu invazije, kao to i sam kae, zbunjujui zavretak rata na Srednjem istoku, osim moda jer je ovo Srednji istok fraza koja se koristila kao stara poanta za podui niz anegdota koje pokuavaju objasniti situacije koje prkose zdravoj logici. Ako je postojala potreba da se ilustrira genij tog formata, proli tjedan je bio savren za to. Izvrtanje i iskrivljavanje u prikazivanju islama danas ne predstavlja ni iskrenu elju da se razumije ni volju da se uje i vidi ono to se moe vidjeti i uti. Daleko od toga da su izvjea o islamu naivna ili pragmatina slike i postupci kojima mediji predstavljaju islam zapadnim konzumentima vijesti bude neprijateljstvo i neznanje zbog razloga koje je tako dobro analizirao Noam Chomsky u cijelom nizu knjiga (Manufacturing Consent s Edwardom S. Hermanom, The Culture of Terrorism i pogotovo Dettering Democracy). Pa ipak, koje god motive pripisali ovoj situaciji koja je, kako sam rekao na poetku, postala puno loija otkako je ova knjiga (Krivotvorenje islama) prvi put objavljena 1980. godine, injenica je da se i ono malo dijaloga i razmjene (a oboje se javlja u znanstvenim raspravama, umjetnikim prod ukcijama, susretima obinih ljudi koji meusobno posluju, meusobno djeluju i openito razgovaraju jedni s drugima, a ne dre predavanja jedni drugima) teko probije u javnost kojom toliko dominiraju masovni mediji. Senzacionalizam, ksenofobija i zaraenost specijalit et su dana, a rezultati na obje strane zamiljene linije izmeu nas i njih izuzetno su nejasni. Nadam se da e skromni napori kao to je ova knjiga posluiti kao protuotrov koji e pokazati to je krivo i to se moe uiniti da se ublai toliko ogromna akumulacija negativnih uinaka. U revizijama i auriranju neophodnom za ovo novo izdanje vrlo vjeto mi je pomogao moj stari prijatelj Noubar Hovsepian. Mario Oritz Robles i Andrew Rubin bili su od izuzetne pomoi u pitanju bibliografije. Pomo Zaineba Istrabadija bila je presudna, a Shelley Wang er mi je pomogla svojim vrhunskim urednikim vjetinama. E. W. S. 31. listopad 1996. New York

UVOD PRVOM IZDANJU

Ovo je trea i zadnja u nizu knjiga u kojima sam pokuao govoriti o suvremenom odnosu izmeu islamskog, arapskog svijeta i Is toka na jednoj strani i Zapada na drugoj strani (Francuska, Velika Britanija i posebice SAD). Knjiga Orientalism [Orijentalizam] jest najopenitija. Ona prati razliite faze tog odnosa od Napoleonove invazije Egipta, tijekom glavnih kolonijalnih razdoblja, do procvata suvre menog orijentalistikog uenja u Evropi u devetnaestom stoljeu pa sve do kraja britanske i francuske imperijalistike hegemonije na Istoku nakon drugog svjetskog rata i pojavljivanja amerike dominacije na tom podruju. Podtema knjige Orientalism afilijacija je znanja i moi.2 Druga knjiga, The Question of Palestine [Pitanje Palestine], daje uvid u povijest borbe arapskih starosjedilaca, stanovnika Palestine, veinom muslimana i cionistikog pokreta (kasnije Izraela), ije su provenijencija i metode hvatanja ukotac s istonim stvarnostim a Palestine veinom zapadnjake. Eksplicitnije nego u knjizi Orientalism, moje prouavanje Palestine pokuava takoer opisati ono to je skrive no ispod povrine zapadnih ideja o Istoku u ovom sluaju, nacionalna borba Palestinaca za pravo na samoodreenje.3
Edward W Said, Orientalism, Pantheon Books, New York, 1978., ponovljeno izdanje, Vintage Books, New York, 1979. 3Edward W Said, The Question of Palestine, Times Books, NewYork, 1979., ponovljeno izdanje, Vintage Books, New York, 1980.
2

U ovoj knjizi tema mog rada je neposredno suvremena Zapad i posebice ameriki odgovori na islamski svijet na koji se, od ranih sedamdesetih, gleda kao na nevjerojatno vaan, a opet antipatino problematian. Jedan je od razloga za takvu percepciju i ak utan nedostatak energetskih zaliha s fokusom na naftu iz Arapskog i Perzijskog zaljeva, OPEC i njegovi uinci na zapadna drutva kao to su inflacije i dramatino skupo gorivo. Pored toga, revolucija u Iranu i krize s taocima priskrbile su uznemirujue dokaze za ono to se poelo nazivati povratak islama. Konano, dolo je do ponovnog buenja radikalnog nacionalizma u islamskom svijetu i, kao posebno nesretni dodatak tome, povratka snanog rivaliteta supersila na tom prostoru. Primjer ovog prvog jest iransko -iraki rat, a sovjetska intervencija u Afganistanu i amerike pripreme za Rapid Deployment Forces u regiji Zaljeva primjer su ovog potonjeg. Premda e fraza krivotvorenje islama postati jasna svakom itatelju koji nastavi itati ovu knjigu, na samom poetku ipak vrijedi dati jednostavno objanjenje. Ono to elim naglasiti u ovoj knjizi i u knjizi Orientalism jest da pojam islam, u onom smislu u kojem se danas koristi, znai jednu jednostavnu stvar a zapravo je djelomino fikcija, djelomino ideoloka oznaka, a najmanje oznaavanje vjere po imenu islam. Ni na jedan bitan nain se rije islam u uobiajenoj zapadnoj uporabi izravno ne podudara s nevjerojatno raznolikim ivotom koji se odvija u islams kom svijetu, a koji broji vie od 800 000 000 ljudi, protee se preko milijuna kvadratnih kilometara teritorija, uglavnom Afrike i Azije, i broji desetke drutava, drava, povijesti, zemljopisnih podruja, kultura. S druge strane, islam je danas na Zapadu posebno traumatina v ijest zbog razloga koje u navesti u ovoj knjizi. Tijekom nekoliko prolih godina, posebice otkako su dogaaji u Iranu tako snano privukli panju Evrope i Amerike, mediji su poeli pojaano izvjetavati o islamu: opisivali su ga, karakterizirali, analizirali, davali brze teajeve o njemu i, kao posljedica toga, uinili ga poznatim.
eng.

Rapid Deployment Forces snage za brzo iskrcavanje

Ali, kao to sam dao naslutiti, to izvjetavanje (a s njim i rad akademskih strunjaka za islam, geopolitikih stratega koji govore o krizi polumjeseca, kulturalnih mislilaca koji osuuju zalaz Zapada) moe zavesti na krivu stranu. Ono je konzumentima vijesti dalo osjeaj da razumiju islam, a da im u isto vrijeme nisu objasnili da se velik dio tog energinog izvjetavanja temelji na materijalima koji su daleko od objektivnih. U puno sluajeva islamu ne samo da je pripisano potpuno neispravno znaenje, ve mu se pripisuju i neobuzdani etnocentrizam, kulturalna pa ak i rasna mrnja, te snano ali paradoksalno neutemeljeno neprijateljstvo. Sve se to dogodilo kao dio onoga za to se pretpostavlja da je pravedno, uravnoteeno, odgovorno izvjetavanje o islamu. Izuzevi injenicu da se ni kranstvo ni judaizam, iako oboje prolazi kroz znaajni ponovni procvat (ili povratak), ne tretira na tako emocionalan nain, postoji neosp oriva pretpostavka da se islam moe neogranieno karakterizirati pomou nekoliko nesmotrenih opih i opetovano ponavljanih klieja. I uvijek se pre tpostavlja da je islam o kojem se pria neki stvarni i stabilni objekt tamo negdje gdje se sluajno nalaze nae naftne zalihe. Ovakva vrsta izvjetavanja pretvara se u zatakavanje. Kad New York Times objanjava iznenaujue jak otpor Iranaca irakoj invaziji, slui se formulom sklonosti ijita muenitvu. Izrazi poput ovog naoko imaju odreenu vjerodostojnost, ali meni se ini da se koriste kako bi se prikrilo puno toga o emu izvjestitelj nita ne zna. Nepoznavanje jezika samo je dio puno veeg neznanja, jer dovoljno esto izvjestitelja alju u stranu zemlju bez pripreme i iskustva samo zato to su on ili ona sposobni na brzinu shvatiti to se dogaa ili se sluajno nalaze u blizini mjesta gdje se dogaaju stvari zanimljive za naslovnice. I tako, umjesto da pokuaju otkriti neto o zemlji, izvjestitelji uzimaju ono to im je najzgodnije, obino neki kliej ili djeli novinarske mudrosti za koje je malo vjerojatno da e ih itatelji kod kue osporiti. S priblino tri stotine izvjestitelja koji su se nali u Teheranu tijekom prvih dana talake krize, od kojih nijedan meu njima nije govorio perzijski, nije ni udo da su sva izvjea koja su dola iz Irana u biti ponavljala iste otrcane poglede na ono to se dogaalo. U meuvremenu, naravno, drugi dogaaji i politiki procesi u Iranu koje se nije tako lako moglo okarakterizirati kao sluajeve islamskog mentalit eta ili antiamerikanizma proli su nezamijeeno. Aktivnosti izvjetavanja i zatakavanja o islamu gotovo da su eliminirale razmatranje nesretnog stanja iji su simptomi zapravo opi problem ivljenja i poznavanja svijeta koji je postao presloen i previe raznolik za donoenje lakih i brzih generalizacija. Islam je tipian sluaj, a budui da je njegova povijest na Zapadu toliko stara i dobro definirana, ujedno i poseban sluaj. Pod ovime mislim da, kao ni veliki dio postkolonijalnog svijeta, islam ne pripada ni Evropi ni, poput Japana, naprednoj industrijskoj skupini nacija. Islam se smatra dijelom zemalja s perspektivom razvoja, to je zapravo drugi nain da se kae da se islamska drutva barem tri desetljea smatraju drutvima kojima je potrebna modernizacija. Ideologija modernizacije oblikovala je ideju o islamu koji je navodno kulminirao istovremeno s vrhuncem vladavine iranskog aha, kao suvremenog vladara, a kad je njegov reim doivio slom, kao na posljedicu onog to se smatralo srednjovjekovnim fanatizmom i religioznou.

S druge strane, islam je uvijek predstavljao posebnu prijetnju Zapadu zbog razloga o kojima sam govorio u knjizi Orijentalizam i koje ponovno ispitujem u ovoj knjizi. Ni za jednu drugu vjersku ili kulturalnu skupinu ne moe se tako uvjereno tvrditi da predsta vlja prijetnju zapadnoj civilizaciji kao to se tvrdi za islam danas. Nije sluajnost to su nemiri i ustanci koji se danas dogaaju u islamskom svijetu (a koji imaju vie veze sa socijalnim, ekonomskim i povijesnim imbenicima nego iskljuivo s islamom) razotkrili ogranienja sla boumnih orijentalistikih klieja o fatalistikim muslimanima, a da u isto vrijeme nisu stvorili nijednu novu ideju osim nostalgije za prolim vremenima kad su evropske vojske vladale gotovo itavim islamskim svijetom, od indijskog potkontinenta sve do sjeverne Afrike . Uspjeh knjiga, asopisa i javnih osoba koje se zalau za ponovnu okupacija podruja Zaljeva i opravdaju taj svoj stav upuivanjem na islam ski barbarizam samo je dio ovog fenomena. Nita manje frapantna nije ni pojava strunjaka poput J .B. Kellyja s Novog Zelanda, biveg profesora povijesti imperijalizma na sveuilitu u Wisconsinu, nekadanjeg savjetnika eika Zayida iz Abu Dabija 4, a danas kritiara muslimana i mekih zapadnjaka koji su se, za razliku od Kellyja, prodali za arapsku naftu. Nijedan od povremenih kriti kih osvrta na njegovu knjigu nije rekao nita o okantno izravnom atavizmu njegova zavrna odlomka koji zbog svoje iste elje za imperijalnim osva janjem i jedva prikrivenih rasistikih stajalita zasluuje da ga ovdje navedem:
4 Vidi:

Robert Graham, The Middle East Muddle, New York Review of Books, 23. listopada 1980., s. 26. 5 J. B. Kelly, Arabia, the Gulf and the West: A Critical View of the Arabs and Their Oil Policy, Weidenfeld & Nicolson, London, 1980., s. 504.

Koliko je vremena ostalo zapadnoj Evropi da ouva ili oporavi svoje strateko naslijee istono od Sueza, nemogue je predvidjeti. Dok je trajao pax Britannica, odnosno od etvrtog ili petog desetljea devetnaestog stoljea do sredine ovog stoljea na istonim morima i oko obala zapadne Indije vladao je mir. Iznad njih jo uvijek visi kratkovjeni mir, ostaci sjene starog reda preostalog od vremena imperijalizma. Meutim, ako povijest zadnjih etiristo ili petsto godina ita pokazuje, to je da taj krhki mir nee dugo trajati. Veliki dio Azije brzo se vraa u tiraniju, veliki dio Afrike u divljatvo u stanje, ukratko, u kojem su bili kad je Vasco da Gama prvi put oplovio Rt da bi postavio temelje portugalske dominacije na Istoku... Oman je jo uvijek klju za zapovjednitvo nad Zaljevom i pristup s mora, kao to je Adem klju prolaza prema Crvenom moru. Zapadne sile ve su bacile jedan od tih kljueva. Drugi je, meutim, jo uvijek unutar njihova dosega. Im aju li, poput portugalskog kapetana iz davne prolosti, hrabrosti da posebnu za njim, to emo jo vidjeti.5 Iako se Kellyjeva sugestija da je portugalski kolonijalizam petnaestog i esnaestog stoljea najprikladniji vodi za suvremen e zapadne politiare itateljima moe initi poneto neobinom, njegovo pojednostavljivanje povijesti najbolje pokazuje trenutno raspoloenje. Kolonijalizam je donio mir, kae on, kao da je podjarmljivanje milijuna ljudi bilo nekakva idila i kao da su to bili najbolji dani. Povrijeeni osjeaji, iskrivljena povijest, nesretna sudbina tih ljudi nisu vani sve dok mi nastavljamo dobivati ono od ega mi imamo koristi vrijedne izvore, geografski i politiki vana strateka podruja, neiscrpan bazen jeftine radne snage. Neovisnost zemalja u A frici i Aziji nakon stoljea kolonijalne dominacije Kelly odbacuje kao zapadanje u divljatvo i tiraniju. Jedini put koji je preostao nakon onoga to on opisuje kao smrt starog reda preostalog od vremena imperijalizma, prema Kellyju, nova je invazija. A ispod tog poziva Zapadu da uzme to mu po zakonu pripada krije se duboki prezir prema materinskoj islamskoj kulturi Azije kojom Kelly eli da mi vladamo. Ostavimo milosrdno po strani retrogradnu logiku Kellyjeva pisanja koja mu je donijela naklonost amerikih intelektualaca desniara od Williama F. Buckleya do asopisa New Republic. Jo je zanimljivije u vezi sa stavom koji zastupa kako se nejasna rjeenja zbrkanih problema istog asa prihvaaju prije bilo kojih drugih rjeenja, pogotovo kad predlau snanu akciju protiv islama. Nitko ne spominje to se moda dogaa u Jemenu ili, na primjer, u Turskoj, preko Crvenog mora u Sudanu, Mauritaniji, Maroku ili ak Egiptu. uti tisak, koji je previe zaposlen izvjetavanjem o talakoj krizi, ute akademski krugovi, koji su previe zaposleni savjetovanjem naftne industrije i vlade kako da predviaju trendove u Zaljevu, uti vlada, koja trai informacije na mjestima na koja nas samo nai prijatelji (kao to je ah ili Anward Sadat) upuuju da ih traimo. Islam je jedino to dri zapadne naftne rezerve. Malo toga drugog se rauna, malo toga drugog zasluuje panju. Uzimajui u obzir trenutno stanje akademskih studija islama, na tom polju se popravljanjem situacije ne moe puno toga posti i. Na neke naine to je polje kao cjelina marginalno opoj kulturi, dok, na druge naine, lako kooptira s vladom i korporacijama. Openito, to je diskvalificiralo akademske studije da izvjetavaju o islamu na naine koji bi nam mogli rei neto vie od onoga za to smo inae svjesni da se nalazi ispod povrine islamskih drutava. Takoer, postoje brojni metodoloki i intelektualni problemi koje jo uvijek treba rijeiti: Postoji li uope neto to se naziva islamskim ponaanjem? to povezuje islam na razini svakodnevnog ivota s islamom na razini doktr ine u razliitim islamskim drutvima? Koliko stvarno je islam koristan kao koncept za razumijevanje Maroka i Saudijske Arabije i Sirije i Indonezije? Ako ponemo shvaati, kao to je puno znanstvenika u zadnje vrijeme primijetilo, da se na islamsku doktrinu moe gledati kao na opravdavajui kapitalizam ali i socijalizam, kao na militantnost ali i fatalizam, kao na ekumenizam ali i iskljuivost, onda poinjemo uviati smisao silnog zaostajanja akademskih opisa islama (koje u medijima neizbjeno ismijavaju) za stvarnou islamskog svi jeta. tovie, postoji konsenzus o islamu kao jednoj vrsti rtvenog janjeta za sve to nam se ne svia u vezi s novim politikim, socijalnim i ekonomskim predlocima u svijetu. Za desniare islam predstavlja divljatvo, za ljeviare srednjovjekovnu teokraciju, za cent ar jednu vrstu odbojne egzotike. Meutim, svi se tabori slau da, iako se o islamskom svijetu zna malo, tamo nema puno stvari koje bismo mog li opravdati. Jedino vrijedno u vezi s islamom jest u biti njegov anti-komunizam, uz dodatak ironije da je anti-komunizam u islamskom svijetu gotovo uvijek istoznaan s represivnim proamerikim reimima. Savren primjer za to je pakistanski Zia al -Haq. Daleko od obrane islama (projekt koji je za moje svrhe isto toliko nemogu koliko i beskoristan), ova knjiga opisuje koriten je islama na Zapadu i, iako sam potroio manje vremena na to, u velikom broju islamskih drutava. Pa ipak, kritizirati zloporabe islama na Zapadu ni na koji nain ne znai opratati zloporabe u islamskim drutvima. injenica je da su u previe islamskih drutava prisutne represija, ukidanje

osobnih sloboda, reimi koje nije izabrao narod i koji su esto reimi manjina ili lano zakoniti ili se sofistiki objanjavaju s upuivanjem na islam koji je doktrinski nevin po tom pitanju kao i bilo koja druga velika univerzalna religija. Zloporaba islama se u puno sluajeva sluajno podudara s pretjeranom moi i mjerodavnosti centralistike drave. Pa ipak, vjerujem da, ako i ne okrivimo Zapad za sve to je nezdravo u islamskom svijetu, moramo primijetiti vezu izmeu onoga to Zapad govori o islamu i to su, kao reakciju na to, razliita islamska drutva napravila. Dijalektika izmeu toga dvoga (uzimajui u obzir da je za veinu islamskog svijeta Zapad, bilo kao biva kolonijalna sila ili sadanji partner u trgovini, vrlo vaan sugovornik) proizvela je stanovitu svjetsku politiku6, kako to nazivaju Thomas Franck i Edward Wiesband, a analiza i objanjenje te politike jest cilj ove knjige. Nabacivanje izmeu Zapada i islama, izazivanje i odgovaranje na izazove, otvaranje stanovitih retorikih prostora i zatvaranje drugih: sve to ini svjetsku politiku prema kojoj svaka strana postavlja situacije, opravdava postupke, iskljuuje miljenja i prisiljava onu d rugu stranu da odabere jednu od dvije mogunosti. Prema tome, kad su Iranci zauzeli veleposlanstvo SAD-a u Teheranu, to je bio njihov odgovor ne samo na ulazak biveg aha u SAD, nego i na dugu povijest poniavanja koja su trpjeli od superiorne amerike sile. Prole amerike akcije pokazivale su im neprestano mijeanje u njihove ivote i stoga su, kao muslimani koji su (kako su se osjeali) bili zatvorenici u vlastitoj zemlji, uzeli amerike zarobljenike i drali ih kao taoce na teritoriju SAD-a -u veleposlanstvu u Teheranu. Iako je ta akcija dokazala njihovo stajalite, put su pripremile i samu akciju omoguile rijei i kretanja sile koju su te rijei nagovijestile.
6 Thomas

N. Franck i Edward Weisband, Word Politics: Verbal Strategy Among the Superpowers, Oxford University Press, New York, 1971.

Ovaj mi se obrazac ini vrlo vanim jer istie bliski odnos jezika i politike stvarnosti, barem to se tie rasprava o islamu. Najtea stvar koju e veina akademskih strunjaka za islam priznati jest da se ono to govore i rade nalazi u jakom i, na neke naine, uvr edljivom politikom kontekstu. Sve to se tie prouavanja islama na suvremenom Zapadu zasieno je politikom vanou, ali gotovo nij edan ovjek koji pie o islamu, bilo struno ili openito, ne priznaje injenicu onoga to govori. Pretpostavlja se da je objektiv nost svojstvena znanstvenoj raspravi o drugim drutvima, usprkos dugoj povijesti politike, moralne i vjerske zabrinutosti u svim drutvima, zapadnim i islamskim, u vezi sa stranim, nepoznatim i drugaijim. U Evropi se, na primjer, orijentaliste tradicional no povezivalo s kolonijalnim uredima: ono to smo tek poeli uiti o rasponu bliske suradnje znanosti i izravnog vojnog kolonijalnog osvajanja (kao u sluaju prizn atog nizozemskog orijentalista C. Snouck Hurgronje koji je iskoristio povjerenje muslimana da bi isplanirao i proveo brutalni nizozemski rat protiv naroda Atjehnese sa Sumatre7) pouno je koliko i depresivno. Pa ipak, knjige i novinski lanci i dalje naveliko priaju o nepolitikoj prirodi zapadnjakog uenja, plodovima orijentalistikog uenja i vrijednosti objektivnog strunog znanja. U to isto vrijeme gotovo da i nema strunjaka za islam koji nije bio savjetnik ili ak zaposlenik vlade, raznih korporacija ili medija. Smatram da se ta koope racija mora uzeti u obzir ne samo iz moralnih, nego i intelektualnih razloga.
Vidi: Paul Marijnis, De Dubbelrol van een Islam-Kennen, NRC Handelsblad, 12. prosinca 1979. Marijnisov lanak je izvjee o istraivanju koje je proveo Snouck Hurgronje, a koje je napisao profesor Koningveld s Teolokog fakulteta sveuilita u Leidenu. Zahvalan sam Jonathanu Beardu to mi je ukazao na njega i profesoru Jacobu Smitu to mi ga je pomogao prevesti.
7

Recimo da je rasprava o islamu, ako ne apsolutno zatrovana, a onda sigurno obiljeena politikom, ekonomskom i intele ktualnom situacijom iz koje proizlazi: ovo vrijedi za Istok koliko i za Zapad. Iz puno oiglednih razloga nije pretjerano rei da sve rasprave o islamu imaju neki interes prema nekoj vlasti ili sili. S druge strane, ne namjeravam rei da su zbog tog razloga sva uenja i pisanja o islamu beskorisna. Upravo suprotno, mislim da su ona ee korisna nego nekorisna, te da su pokazatelj kojem interesu se slui. Ne m ogu sigurno utvrditi je li vano to u ljudskom drutvu postoje takve stvari kao to su apsolutna istina ili potpuno istinito znanje. Moda takve stvari postoje samo u teoriji (tu tvrdnju mi nije teko prihvatiti). Meutim, u sadanjoj stvarnosti istina o takvim stvarima kao to je islam relativna je za onoga tko je stvara. Moramo primijetiti da takav stav ipak ne iskljuuje gradiranje znanja (na dobro, loe, indiferentno) niti mogunost da se stvari kau precizno. Takav stav jednostavno zahtijeva da se svi koji govore o islamu sjete onoga to svaki student knjievnosti zna ve na poetku studija: da pisanje ili itanje tekstova o ljudskoj stvarnosti uvodi u igru puno imbenika koji se mogu protumaiti (ili braniti) oznakama kao to je, na primjer, objektivno. Zato se trudim identificirati situaciju iz koje nastaju izjave i istaknuti zato je vano izdvojiti razliite grupe drutava koje se zanimaju za islam. Za Zapad, a posebice za SAD, pritjecanje moi koja se slijeva u islam znaajno je koliko zbog sastavnih grupa (aka demski krugovi, korporacije, mediji, vlada), toliko i zbog relativne odsutnosti neslaganja s ortodoksnim miljenjem koje su te grupe stvorile. Rezultat je snano pojednostavnjivanje islama da bi se postigli brojni manipulativni ciljevi, od kuhanja novog hladnog rata, preko p oticanja rasne antipatije, mobilizacije za mogui napad, do neprestanog omalovaavanja muslimana i Arapa.8 Mislim da je samo mali dio toga u interesu istine, a sigurno je jedino to da se istina ovih manipulativnih ciljeva uvijek porie. Umjesto toga daju se izjave i ciljevi koje nam serviraju zakrabuljene u znanstvenu strunost. Smijena posljedica jest da, kad muslimanske zemlje doniraju novac amerikim sveuilitima za arapske ili islamske studije, die se velika vika oko stranog uplitanja u amerika sveuilita, ali kad Japan ili Njemaka do niraju novac, takvih prituaba nema. A to se tie pritisaka
Za cjelovit pregled sveukupnog konteksta vidi: Noam Chomsky i Edward S. Herman, The Washington Connection and Third World Fascism i After the Cataclysm: Postwar Indochina and the Recomtruction of Imperial Ideology, svezak 1. i 2. The Political Economy of Human Rights, Southe End Press, Boston, 1979. Za vrijednu analizu slike iz devetnaestog stoljea vidi: Ronald T. Takaki, Iron Cages: Race and Culture in 19th Century America, Alfred A. Knopf, New York, 1979.
8

koje korporacije vre na sveuilita, to se openito pozdravlja i smatra korisnim. 9 Da ne bi ispalo da sam se previe pribliio definiciji cinika Oscara Wildea (zna cijenu svega, a vrijednost niega) konano bih trebao rei da ipak vidim potrebu za informiranim strunim miljenjem, da je vjerojatno da SAD kao velika sila ima stavove, a stoga i politiku, prema vanjskom svijetu koje manje sile nemaju i da postoji nada za

poboljanje nesretne situacije u kakvoj smo trenutno. Pa ipak, ne vjerujem tako jako i vrsto u pojam islam kao to mnogi strunjaci, tvorci politike i intelektualci vjeruju. Upravo suprotno, esto mislim da pokuaj razumijevanja to to potie ljude i drutva vie odmae nego to pomae. Ali doista vjerujem da postoji kritina svijest, kao i graani sposobni i voljni da je koriste kako bi nadili interese strunjaka i njihove idees reues. Koritenjem vjetina kritinog itanja da bi se pronaao smisao u besmislicama i postavljanjem pravih pitanja i oekivanjem relevantnih odgovora svatko moe uiti o islamu ili svijetu islama i mukarcima, enama, kulturama koje ive unutar njega, govore njegove jezike, udiu njegov zrak, stvaraju njegove povijesti i drutva. To je poetak humanistikog znanja i ope odg ovornosti da se to znanje iri i dalje. Ovu knjigu piem upravo s tim ciljem. Dijelovi prvog i drugog poglavlja izali su u The Nation i Columbia Journalism Review. Posebno sam zahvalan Robertu Manoffu koji je tijekom svog rada kao urednik Columbia Journalism Reviewa napravio od toga uzbudljivu publikaciju.
9 Za

dobro predstavljen izvjetaj kako se velike korporacije upliu na fakultete vidi: David F. Noble i Nancy E. Pfund, Busine ss Goes Back to College, The Nation, 20. rujna 1980., s. 246-52.

Tijekom sakupljanja materijala za pojedine dijelove ove knjige vjeto su mi pomogli Douglas Baldwin i Phillip Shehad. Paul Lipari priredio je rukopis u konanom obliku svojom uobiajenom vjetinom i uinkovitou u pisanju. Albertu Saidu sam zahvalan za njegovu velikodunu pomo. Posebnu zahvalnost dugujem svom dragom drugu Eqbalu Ahmadu ije su enciklopedijsko znanje i neprestana briga odrali mnoge od nas tijekom tekih i zbunjujuih vremena. James Peck proitao je rukopis u ranijoj verziji i dao mi odline detaljne prije dloge za reviziju, iako, naravno ni na koji nain nije odgovoran za pogreke koje su ostale. Drago mi je to mogu rei da mi je bio od velike pomoi. Je anne Morton iz Pantheon Books bila je urednica-redaktorica teksta i njoj takoer zahvaljujem. Takoer bih htio zahvaliti i Andru Schiffrinu. Mariam Said, kojoj je ova knjiga posveena, doslovno je odravala autora ove knjige na ivotu tijekom njezina pisanja. Na nje noj ljubavi, drutvu i podrci najiskrenije hvala. E.W.S. Rujan 1980. New York POSTSCRIPTUM Pedeset dvoje Amerikanaca zatoenih u veleposlanstvu SAD-a u Teheranu 20. sijenja 1981. nakon 444 dana zatoenitva konano je napustilo Iran. Nekoliko dana kasnije stigli su u SAD gdje ih je doekala iskrena srea njihovih sunarodnjaka to ih vide. P ovratak talaca, kako su to zvali, pretvorio se u tjedan dana razvueni medijski dogaaj. Emitirano je niz nametljivih i plaljivih sati na televiziji uiv o koji su izvjetavali o prebacivanju povratnika u Alir, zatim Njemaku, pa West Point, Washington i na kraju u razliite rodne gradove. Veina novina i tjednika objavljivala je priloge o povratku u rasponu od uenih analiza o tome kako je postignut konani sporazum izmeu Irana i SAD-a i to je on ukljuivao, do slavljenja amerikog heroizma i iranskog divljatva, koji su bili nadopunjivani osobnim priama talaca na kunji (koje su poduzetni novinari esto ukraavali) i onime to se inilo zabrinjavajue velikim brojem psihijatara voljnih da objasne kroz to taoci stvarno prolaze. to se tie ozbiljnih rasprava o prolosti i budunosti koje bi se dizale iznad razina utih traka koje su oznaavale simboliku iranskog zatoenitva, nova vlada odredila je ton i granice tih rasprava. Analiza prolosti koncentrirala se na pit anje jesu li SAD trebale pristati (i trebaju li se drati) sporazuma koji su dogovorili s Iranom. New Republic je 31. Sijenja 1981. predvidljivo napao otkupninu i Carterovu vladu to je popustila teroristima. Potom je osudio itav pravno sporni prijedlog bavljenja iranski m zahtjevima, kao i koritenje Alira kao posrednika, zemlje koja ima praksu pruati utoite teroristima i prati otkupninu koju nose sa sobom. Rasprava o budunosti odreena je time to je Reaganova vlada objavila rat terorizmu. To, a ne ljudska prava, bio je novi pri oritet politike SAD-a koja je ila ak toliko daleko da podrava umjereno represivne reime u sluaju da su saveznici SAD -a. Sukladno tome, Peter C. Stuart izvijestio je u Christian Science Monitoru od 29. sijenja 1981. da e Kongres provesti sasluanje kako bi se raspravili uvje ti sporazuma o putanju talaca ...postupanje prema taocima ...sigurnost veleposlanstva ...[i kao prikrivena misao] budunost odn osa SAD-a i Irana. Da bi se odrao taj uski raspon problema o kojima su pisali mediji tijekom krize (s nekoliko izuzetaka), nije bilo paljivijeg istraivanja to je znaila ta iranska trauma, to ona govori o budunosti i to se moe iz nje nauiti. Londonski Sunday Times izvijestio je 26. sijenja da je predsjednik Carter prije nego to je otiao iz ureda navodno savjetovao State Departmentu da svu panju usmjeri na stvaranje vala zamjeranja Irancima. Bila to istina ili ne, takvo to se inilo vjerojatnim budui da je samo nekoliko kolumn ista i novinara (i nijedna javna slubena osoba) bilo zainteresirano ponovno procijeniti dugu ameriku povijest intervencija u Iranu i drugim dijelovima islamskog svijeta. Bilo je puno govora o stacioniranju snaga na Srednji istok. Suprotno tome, kad je zadnji tjedan u sijenju odran sastanak islamskih zemalja u Taifu, ameriki mediji gotovo su ga zanemarili. Ideje o odmazdi i glasne izjave amerike sile pratile su prie o kunjama talaca i njihovom trijumfalnom povratku. rtve su i zravno pretvorene u heroje (to je razumljivo uzrujalo ratne veterane i bive ratne zarobljenike) i simbole slobode, a njihovi otimai u bia slinija ivotinjama nego ljudima. New York Times je u svom uvodnom lanku 22. sijenja napisao neka bude bijesa i gnuanja u tim prvim satima putanja na slobodu, a zatim, nakon to su malo razmislili, 28. sijenja izali su sa slijedeim pitanjima: to je trebalo uiniti? Granatirati luke, iskrcati vojnike ili baciti nekoliko bombi moglo bi uplaiti razumne neprijatelje. Ali je li Iran bio i da li je razuman? Nema sumnje da je, kako je napisao Red Halliday u Los Angeles Timesu 25. sijenja, bilo puno toga prema emu smo mogli biti kritini u pitanju Irana, u kojem su se vjera i neprestana revolucionarna previranja pokazala nedovoljnima da osiguraju suvremenu dravu koja bi donosila takvu vrstu svakodnevnih odluka koje bi koristile sveukupnom stanovnitvu. Meunarodno, Iran je bio izoliran i ranjiv. Nema sumnje da studenti u veleposlanstvu nisu bili njeni prema svojim zatvorenicima. Pa ipak, ak ni njih pedeset i dvoje nije otilo toliko daleko da kau da su ih muili ili sistematski tukli. To se pojavljuje u prijepisu konferencije za novinare odrane u West Pointu (vidi New York Times, 28. sijenja) na kojoj Elizabeth Swift prilino eksplicitno kae da je Newsweek lagao o onome to je rekla, da su izmislili priu o muenju (koju su mediji jo dodatno napuhali) i da ta pria nema nikakve veze s injenicama.

Povratak talaca je u medijima i kulturi uope potaknuo upravo ovaj skok od odreenog iskustva (koje je bilo neugodno, muno i oajniki dugo trajalo) do nevjerojatnih generalizacija o Iranu i islamu. Jo jednom, drugim rijeima, politika dinamika sloenog povijesnog iskustva jednostavno je izbrisana u korist nevjerojatne amnezije. Vratili smo se na staru osnovu. Iranci su svedeni na poremeene fundamentaliste, kako je to rekao Bob Ingle u Atlanta Constitution 23. sijenja. Clarie Sterling je u Washington Postu od 23. sijenja uvjeravala da je pria s Iranom bila jedan dio Fight Decade 1 [Desetljee rata 1], rat terorista protiv civilizacije. Na is toj stranici Posta Billu Greenu iranska bestidnost postavlja mogunost da je sloboda tiska, koja prezentira vijesti o Iranu, moda pretvorena u oruje naciljano ravno u srca amerikog domoljublja i samo-procjene. Ovu nevjerojatnu kombinaciju samopouzdanja i nesigurnosti Green donekle smiruje kad malo kasnije pita je li nama tisak pomogao da razumijemo iransku revoluciju, pitanje na koje je odgovor lako dao Martin Kondracke u Wall Street Journalu 29. sijenja, napisavi da se amerika televizija (s rijetkim izuzecima) prema krizi u Iranu odnosi kao prema cirkusantskom prikazivanju nakaza ili sapunici. Pa ipak, bilo je nekoliko novinara koji su doista razmiljali o tome to se dogodilo. H. D. S. Greenway je u Boston Globeu 21. sijenja priznao da je interesima SAD -a nanesena teta amerikom opsesijom talakom krizom na tetu drugih, vanijih pitanja, ali uspio je doi do jednog vrlo jasnog zakljuka: Stvarnosti pluralistikog svijeta nee se promijeniti i nova vlada bit e ograniena praktinim ogranienjima sile u kasnom dvadesetom stoljeu. Istog dana u Globeu Steven Erlanger hvali Cartera to je smirio krizu i na taj nain uspio smiriti raspravu unijevi u nju manje strasti, a vie razuma . New Republic je 31. sijenja cenzurirao uvijek kompromisu sklon Globe, to znai da se prema Iranu najbolje odnositi kao prema devijaciji u procesu ponovnog izgraivanja amerike moi i borbe protiv komunizma. Uistinu, ova u biti militantna izjava uzdignuta je na razinu kv azi-slubene amerike ideologije. U The Purposes of American Power [Ciljevi amerike moi] (Foreign Affairs, zima 1980.-81.) Robert W. Tucker tvrdi da svjedoimo novom neslaganju izmeu zagovornika Amerike koja ponovno ustaje i zagovornika izolacionizma. Pa ipak, za Pe rzijski zaljev i centralnu Ameriku predlae politiku otvorenih intervencija budui da, kako kae, SAD ne mogu dopustiti niti promjene u unutranjem ureenju ondje, niti irenje sovjetskog utjecaja. U oba sluaja je na SAD -u da odlui koje su to dopustive, a koje nedopustive promjene. Shodno tome, njegov kolega istomiljenik Richard Pipes sa sveuilita Harvard predlae da nova vlada prekategorizira svijet u dva jednostavna tabora: prokomunistiki orijentirane nacije i antikomunistiki orijentirane nacije. ini se da povratak hladnog rata na jednoj razini povlai sa sobom novu asertivnost, te da takoer ohrabruje renesansu samozavaravanja. Neprijatelj je bilo tko tko zatrai od Zapada da uzme u obzir prolost, ne toliko zbog krivice koliko zbog samosvijesti: takv e ljude se ignorira. Simbolian je primjer za to sluaj s konferencije za novinare u West Pointu. Osoba iz publike izjavila je da je vrhunac licemjerst va da vlada SAD-a pria o muenju kad su SAD pomagale u osakaivanju Iranaca tijekom Pahlavijeve vladavine. Bruce Lingen, charg d'affaires u teheranskom veleposlanstvu i diplomat SAD-a u Iranu dvaput je izjavio da nije uo pitanje, a zatim se brzo prebacio na poeljniju temu o iranskoj brutalnosti i amerikoj nevinosti. Nijedan strunjak, medijska linost ili slubenik vlade nisu se pitali to bi bilo da je samo mali dio vremena utroenog na izoliranje, dramatiziranje i izvjetavanje o nelegalnoj okupaciji veleposlanstva i povr atku talaca utroen na razotkrivanje ugnjetavanja i brutalnosti za vrijeme vladavine biveg aha. Zar ideja koritenja golemog aparata za prikupljanje obavijesti u svrhu informiranja opravdano uznemirene javnosti o onome to se stvarno dogaa u Iranu nije imala granica? Zar s u alternative morale biti ograniene na buenje domoljubnih osjeaja ili potpaljivanje masovnog bijesa protiv ludih Iranaca? Ovo nisu beskorisna pitanja sada kad je ova alosno pretjerana epizoda gotova. Koristit e posebno Amerikancima, a i openito Zapadnja cima, da razmiljaju o odnosima koji se mijenjaju u svijetu politike. Hoe li islam biti sveden na ulogu teroristikih isporuitelja nafte? Trebaju li se novine i istraivanja usredotoiti na pitanje tko je izgubio Iran ili bi bilo vie koristi od rasprava i promiljanja o temama koje potiu zajednitvo u svijetu i razvoj mirovnih procesa? Nagovjetaje da mediji mogu odgovorno koristiti svoje neograniene mogunosti informiranja javnosti mogli smo primijetiti u t rosatnoj posebnoj emisiji ABC-a, The Secret Negotiations, [Tajni pregovori] emitiranoj 22. i 28. sijenja 1981., u kojoj je, razotkrivajui razliite metode koje su se koristile za oslobaanje talaca, pokazana impresivna koliina materijala za koji se nije znalo da postoji, a koji kazuje neto malo vie od onih trenutaka kad su se nesvjesno i duboko usaeni stavovi odjednom ra zjasnili. Jedan takav trenutak je kad Christian Bourguet opisuje svoj sastanak s Jimmyjem Carterom krajem oujka 1980. u Bijeloj kui. Bourguet, francuski odvjetnik povezan s Irancima, djelovao je kao posrednik izmeu SAD-a i Irana. Doao je u Washington jer je, usprkos dogovoru postignutom s Panamcima da uhapse biveg aha, svrgnuti vladar iznenada otiao za Egipat. I tako su se vratili odakle su krenuli: BOURGUET: U danom trenutku [C arter] je govorio o taocima, govorei, vi shvaate da su to Amerikanci. Nevini su. Rekao sam mu, da, gospodine predsjednie, jasno mi je da vi kaete da su nevini. Ali vjerujem da i vi shvaate da za Irance nisu nevini. ak i ako nitko od njih osobno nije poinio sam in, nisu nevini zato to su diplomati koji predstavljaju zemlju koja je poinila puno toga u Iranu. Morate shvatiti da oni ne djeluju protiv njih osobno. To vam je, naravno, jasno. Nisu im naudili. Nisu ih povrijedili. Nisu i h pokuali ubiti. Morate shvatiti da je taj in simbolian i da o njemu treba razmiljati na simbolinoj razini. ini se, meutim, da Carter okupaciju veleposlanstva nije smatrao simbolinom, nego da je, za razliku od Francuza, imao vlastito motrite. Za njega su Amerikanci p o definiciji nevini i izvan povijesti: iranske pritube protiv SAD-a, rei e jednom drugom prilikom, davna su prolost. Sada je vano samo to da su Iranci teroristi i da su moda oduvijek bili potencijalno teroristiki narod. Uistinu, svatko kome se Amerika ne svia i tko dri Amerikance zatoene opasan je i bolestan, nerazborit, neovjean i bez dostojanstva.
prijepis osigurala Veronica Pollard, ABC, New York.

Carterova nesposobnost da povee to to neki stranci misle o amerikoj dugoronoj podrci lokalnim diktatorima s tim to se dogaa Amerikancima nelegalno dranim u zatoenitvu u veleposlanstvu u Teheranu nevjerojatno je karakteristina. ak i ako smo u potpunosti

protiv uzimanja talaca, ako osjeamo iskljuivo pozitivne osjeaje vezane uz njihov povratak, iz ovoga to se ini slubenom nacionalnom tendencijom da bude zaboravna u odreenim situacijama moe se nauiti uznemirujua lekcija. Sve veze izmeu nacija i naroda ukljuuju dvije strane. Nama nitko i nita ne namee da nam se oni moraju sviati ili da ih moramo odobravati, ali moramo priznat i barem a) da oni postoje, i b) da to se njih tie mi jesmo to to jesmo plus ono to su iskusili i upoznali od nas. To nije stvar nedunosti ili krivnje, niti patriotizma ili izdaje. Nijedna strana ne smije nametati jednu stvarnost toliko snano da zanemaruje drugu. Osim ako, naravno, mi kao Amerikanci vjerujemo da smo nevini, a da je druga strana ontoloki kriva. Pogledajmo sada jo jednu korisnu stavku koj u su nam prezentirali mediji, tajni telegram koji je Bruce Laingen poslao iz Teherana predsjedniku vlade Vanceu 13. kolovoza 1979., dokument koji u potpunosti odgovara Carterovom stavu u razgovoru s Bourguetom. Objavljen je u New York Timesu na stranici na kojoj se objavljuju komentari kolumnista 27. sijenja 1981., moda da bi pomogao naciji da uvidi kakvi su Iranci stvarno, a moda samo kao ironina biljeka nedavno zavrenoj krizi. Pa ipak, Laingenova poruka nije znanstveni iskaz o perzijskoj psihi o kojoj govori, usprkos nastoj anju autora da bude objektivan i pokae struno poznavanje te kulture. Tekst vie nalikuje ideolokoj izjavi s namjerom, po mom miljenju, da Perziju pretvori u bezvremensku, akutno poremeenu bit istiui na taj nain superiornu moralnost i nacionalni zdrav razum amerike s trane u pregovorima. Tako svaka izjava o Perziji dodaje tetni dokaz njenom profilu, dok Ameriku titi od pomnog ispitivanja i analize. Ovo samozavaravanje postie se retoriki na dva naina koja vrijedi poblie pogledati. Prvo, povijest se jednostrano eliminira: uinci iranske revolucije odbacuju se na raun relativno konstantnih...kulturnih i psiholokih kvaliteta koje se provlae kroz perzijsku psihu. Odatle suvremeni Iran postaje bezvremenska Perzija. Neznanstvena verzija ove operacije od Talijana ini digie, od idova if ute, od Afroamerikanaca crnuge i tako dalje. (Kako je samo osvjeavajue iskren ulini borac u usporedbi s pristojnim diplomatom!) Drugo, perzijski karakter naroda oslikava se referencom na zamiljeni (itaj paranoini) osjeaj stvarnosti koji imaju Iranci. Lai ngen niti vjeruje u iransko iskustvo stvarne izdaje i patnje, niti im daje pravo da su doli do svog miljenja o SAD -u na temelju onoga to su, kako to oni vide, SAD uinile Iranu. To ne znai da SAD nisu uinile nita, nego da SAD imaju pravo raditi to ih volja bez irelevantnih prituaba ili reakcija s iranske strane. Jedino to je, po Laingenovom miljenju, bitno u vezi s Iranom jest konstantna perzijska psiha koja nadjaa va sve druge stvarnosti. Veina ljudi koja je proitala Laingenoyu poruku sloit e se, jamano kao i on sam, da se druge narode i drutva ne smije svoditi na takvu jednostavnu i stereotipnu bit. U dananje vrijeme ne doputamo da se u javnim raspravama tako odnosi prema Afroamerikancima ili idovima, isto kao to ne bismo trebali dopustiti (ali to doputamo) ismijavanje iranskih opisa Amerike kao Sotone. To je prejednostavno, preideoloki, prerasistiki. Meutim, za ovog neprijatelja, Perziju, takvo pojednostavljivanje slui svrsi kao to je sluilo svrsi kad je Martin Peretz u New Republic objavio stranicu manifesta rasistike proze pod nazivom The Turk [Turin] (7. veljae 1981.) koju je u sedamnaestom stoljeu napisao jedan Englez i nazvao je klasikom za studente kulture Srednjeg istoka, a zatim ustv rdio da nam ona govori kako se muslimani ponaaju. ovjek se zapita kako bi Peretz reagirao da se stranica proze iz sedamnaestog stoljea o idovu danas proglasi vodiem za razumijevanje idovskog ponaanja. Pitanje je emu tono takvi dokumenti kao to je Lain genov ili Pereztov slue ako, kao to u objasniti, niti ne pouavaju iemu o islamu i Iranu, niti, uzimajui u obzir postojee tenzije izmeu SAD -a i Irana nakon revolucije, ne pomau pri usmjeravanju akcija Zapada prema tom podruju. Laingen tvrdi da, bez obzira to se dogodilo, postoji odreeno perzijsko nastojanje da se opiru samom konceptu racionalnog (sa zapadnjakog stajalita) procesa pregovaranja. Mi moemo biti racionalni, Perzijanci ne mogu. Zato? Zato, kae, to su strano egoistini. Stvarnost je za njih pakosna. Bazarski mentalitet potie trenutanu prednost nad dugoronom dobiti, svemogui islamski Bog omoguuje im da shvate rtve, za njih rijei i stvarnost nisu povezani. Zakljuno, prema pet lekcija koje izdvaja iz svoje an alize, Laingenov Perzijanac nepouzdani je pregovara koji nema ni osjeaj za drugu stranu, ni sposobnost da vjeruje, ni dobru volju, ni dovoljno karaktera da ispotuje svoja obeanja. Elegancija u ovom skromnom prijedlogu jest da se doslovno sve to se imputira Perzijan cu ili muslimanu bez bilo kakvog dokaza moe primijeniti na Amerikanca, tog kvazi-izmiljenog, neimenovanog autora koji stoji iza ove poruke. Tko drugi osim Amerikanca nijee povijest i stvarnost jednoglasno tvrdei da one Perzijancu ne znae nita? A sad zaigrajmo slijedeu igricu: pronaite vodei judeo-kranski kulturni i socijalni ekvivalent za osobine koje Laingen pripisuje Perzijancuo Strani egoizam? Rousseau. Pakosna stvarnost? Kafka. Svemogui Bog? Stari i Novi zavjet. Nedostatak razboritosti? Beckett. Bazarski mentalitet? Njujorko trite dionica. Nepovezanost rijei i stvarnosti? Austin i Searle. Pa ipak, malo bi ljudi opisalo Zapad koristei se samo rijeima fundametalistikog propovjednika Christophera Lascha o narcizmu, Platonovim Cratylusom, pokojim reklamnim jingleom i (u sluaju nesposobnosti Zapada da vjeruje u stabilnu ili dobronamjernu stvarnost) Ovidijevim Metamorfozama u kombinaciji s odabranim stihovima Levitskog zakonika. Laingenova poruka funkcionalni je ekvivalent upravo takvog opisa. U nekom drugom ko ntekstu ona bi se u najboljem sluaju inila karikaturom, a u najgorem sluaju grubim ali ne posebno tetnim napadom. Nije ak ni uinkovita kao dio psihikog rata budui da vie otkriva autorovu slabost nego protivnikovu. Ona pokazuje, na primjer, da je autor izuzetno nervozan to se tie njegovog kolege na drugoj strani i da druge ljude ne moe vidjeti drugaije osim kao vlastitu predodbu u ogledalu. Gdje je njegova sposobnost za razum ijevanje iranskog stajalita ili, to se toga tie, same islamske revolucije za koju bi se moglo pretpostaviti da je izravan rezultat netolerantne perzijske tiranije i potrebe da se ona zbaci? A to se tie dobre volje i vjere u racionalnost pregovaranja, ak i ako dogaa ji iz 1953. nisu spomenuti, puno toga se moe rei o pokuaju oruanog udara na revoluciju koji je izravno ohrabrio general SAD-a Huyser krajem sijenja 1979. godine. I tada je bila pokrenuta akcija raznih amerikih banaka (neobino suglasnih u pitanju oblikovanja pravila tako da ona odgovaraju ahu) koje su 1979. bile spremne otkazati Iranu zajmove ugovorene 1977. godine na temelju toga to Iran nije na vrijeme platio kamate. Le Mondeov izvjestitelj Eric Rouleau izvijestio je 25. i 26. studenog 1979. da je vidio dokaz da je Iran platio kamate i to prije

vremena. Nije ni udo to onda Perzijanac pretpostavlja da je njegov kolega na drugoj strani suparnik. On i jest suparnik i to n esiguran: Laingen to jasno kae. Ali sloimo se s tim da u pitanju nije pravednost nego tonost. Ameriki ovjek na mjestu dogaaja savjetuje Washington. Na to se oslanja? Na aicu doslovno shvaenih orijentalistikih klieja iz Layallova opisa istonjakog naina razmiljanja ili Lord Cromerova izvjetaja o postupanju sa stanovnicima Egipta. Ako, prema Laingenu, Ibrahim Yazdi, tadanji ministar vanjskih poslova Irana, opovrgava ideju da iransko ponaanje ima posljedica u amerikoj percepciji Irana, koji je ameriki donositelj odluka bio spreman unaprijed prihvatiti mogunost da ameriko ponaanje ima posljedica u iranskoj percepci ji SAD-a? Zato je onda ah primljen u zemlju? Ili i mi, poput Perzijanaca, imamo averziju prihvatiti odgovornost za tue postupke? Laingenova poruka je rezultat neobavijetene, neinteligentne sile i bez sumnje malo pridonosi razumijevanju drugih drutava. Kao primjer kako bismo se mogli suoiti sa svijetom, ona ne budi pouzdanje. Kakve koristi onda od nje? Ona nam govori da su predsta vnici SAD-a, a zajedno s njima i dobar dio orijentalistikog establimenta, stvorili stvarnost koja ne odgovara niti naem, niti iranskom svijetu. Meutim, ako ona isto tako ne ukazuje da je takva izvrtanja bolje zauvijek odbaciti, tada Amerikance eka puno vie meunarodnih problema. Sigurno je da su Iran i SAD iskusile neugodnost, a zauzimanje veleposlanstva pokazalo se pokazateljem sveukupnog zapadanja Irana u neproduktivni, nazadujui kaos. Ipak, nema potrebe da samozadovoljno sakupljamo nedostatnu mudrost iz nedavne povijesti. injenica jest da je u tijeku promjena koliko u islamu toliko i na Zapadu. Naini i brzina kojom se ona dogaa razliiti su, meuti m, neke su opasnosti i neizvjesnosti sline. U borbi za izborna mjesta, islam i Zapad (ili Amerika) daju vie povoda nego uvida. Kao jednake i suprotne reakcije na dezorijentaciju novih stvarnosti, islam i Zapad mogu pretvoriti analizu u jednostranu polemiku, isku stvo u matu. Potovanje konkretnih pojedinosti ljudskog iskustva, razumijevanje koje proizlazi iz gledanja na onog Drugog sa suosjeanjem, znanje koje je rezultat moralne i intelektualne iskrenosti, bez sumnje su u ovom trenutku bolji, ako ve ne laki, ciljevi od sukoba i po jednostavljenog neprijateljstva. A ako se u tom procesu konano uspijemo rijeiti i preostale mrnje i uvredljivih generaliziranja poput oznaka musliman, Perzijanac, Turin, Arapin ili Zapadnjak, tim bolje. E.W. S. 9. veljae 1981. New York

Prvo poglavlje ISLAM KAO VIJEST

Islam i zapad
Consolidated Edison iz New Yorka (Con ED) napravio je okantnu televizijsku reklamu koja se poela emitirati u ljeto 1980., kako bi istaknuo alternativne izvore energije za Amerikance. Kadrovi razliitih lanova OPEC-a (Yamanija, Gadafija, manje poznatih arapskih osoba odjevenih u njihovu tradicionalnu odjeu) izmjenjivali su se s reklamnim fotosima kao i kadrovima drugih ljudi povezanih s naftom i islamom: Homeinijem, Arafatom, Hafez al-Assadom. Nitko od njih nije spomenut po imenu, ali nam je zlokobno reeno da ti ljudi kontroliraju amerike izvore nafte. Ozbiljni glas u pozadini nije upuivao na to tko su zapravo ti ljudi niti odakle su, ostavljajui nam da osjetimo da je ta muka kasta negativaca dovela Amerikance u ruke neobuzdanog sadizma. Bilo je dovoljno da se ti mukarci pojave kao to su se pojavili u novinama i na televiziji i da ameriki gledatelj osjeti mjeavinu bijesa, zamjeranja i straha. I upravo je tu mjeavinu osjeaja Con Ed poticao i iskoritavao radi unutranjih komercijalnih razloga, isto kao to je godinu dana ranije Stuart Eizenstat, savjetnik za unutranju politiku Carterove vlade a donedavno stariji dunosnik Clintonove vlade, potaknuo predsjednika da snanim kora cima mobiliziramo naciju oko stvarne krize i jasnog neprijatelja OPEC-a. Dvije stvari u vezi reklame Con Eda, uzete zajedno, oblikuju temu ove knjige. Prva je, naravno, islam na Zapadu openito, a p osebice u SAD-u. Druga je koritenje te slike na Zapadu, a posebice SAD-u. Kao to emo vidjeti, one su povezane na naine koji otkrivaju isto toliko o Zapadu i SAD-u koliko i, na manje konkretan i zanimljiv nain, o samom islamu. Ali razmislimo prvo malo o povijesti odnosa izmeu islama i kranskog Zapada prije nego to krenemo ispitivati trenutnu fazu tog odnosa. Barem od kraja osamnaestog stoljea pa do naih dana suvremenom zapadnjakom reakcijom na islam dominirala je radikalno pojednostavljena vrsta razmiljanja koju se jo uvijek moe nazvati orijentalizmom. Opi temelj orijentalistike misli imagin arni je, a opet drastino polarizirani geografski opis podjele svijeta na dva nejednaka dijela: na vei, onaj drugaiji, po imenu Istok i na drugi, p oznat kao na svijet, a zvan jo i Zapadni svijet ili Zapad.10 Takve podjele se uvijek javljaju kad jedno drutvo ili kultura razmilja o drugoj, drukijoj od nje. Zanimljivo je da je ak i u vrijeme kad je Istok bio jednoglasno smatran inferiornim dijelom svijeta, uvijek imao i veu veliinu i vei potencijal za mo (obino destruktivnu) od Zapada. Islam je uvijek smatran neim to pripada Istoku, a njegova specifina sudbina unutar ope strukture orijentalizma bila je da ga se prvenstveno smatra jedinstvenom, vrsto povezanom stvari, a poto m da ga se promatra s posebnim neprijateljstvom i strahom. Postoji, naravno puno vjerskih, psiholokih i politikih razloga za to, ali svi oni proizlaze iz osjeaja da, to se Zapada tie, islam predstavlja ne samo stranog suparnika, nego i zakanjeli izazov kranstvu.
10 Vidi:

Edward W. Said, Orientalism, s. 49-73. 11 Vidi: Norman Daniel, The Arabs and Medieval Europe, Longmans, Green & Co., London, 1975.; takoer njegovu raniju i vrlo korisnu knjigu Islam and the West: The making of an Image, University Press, Edinburgh, 1960. U njoj se nalazi prvorazredni elaborat o ovoj temi smjeten u politiki kontekst Sueskog rata 1956. godine Erskine B. Childersa The Road to Suez: A Study o f Western-Arab Relations, MacGibbon & Kee, London, 1962., s. 25-61.

Tijekom srednjeg vijeka i ranog razdoblja renesanse u Evropi se za islam vjerovalo da je demonska vjera odmetnua, bogohulnitva i mranjatva.11 Nije bilo vano to muslimani smatraju Muhameda bojim poslanikom, prorokom, a ne Bogom. Kranima je bilo vano to to je Muhamed lani prorok, sija nesuglasica, sladostrasnik, licemjer, vraji posrednik. Ovo miljenje o Muhamedu nije izriito doktrinsko.

Stvarni dogaaji u stvarnom svijetu uinili su od islama znatnu politiku silu. Stotinama godina velike islamske vojske i mor narice prijetile su Evropi, unitavale njene isturene poloaje, kolonizirale njena podruja. Bilo je to kao da se mlaa, muevnija i energinija inaica kranstva pojavila na Istoku, opremila se uenjem starih Grka, ojaala jednostavnom, neustraivom ratnikom vjerom i n amjerila na unitenje kranstva. ak kad je svijet islama uao u razdoblje svog pada, a Evropa u razdoblje uspona, strah od muslimanstv a je ostao. Blie Evropi nego bilo koja druga nekranska vjera, svijet islama je po samoj svojoj blizini prizivao sjeanja na prodiranje u Evropu i svoju latentnu mo da bi opetovano uznemirivao Zapad. O drugim velikim. istonim civilizacijama (izmeu ostalih Indiji i Kini ) moglo se razmiljati kao poraenima, dalekima i stoga ne kao o stalnoj brizi. Jedino se za islam inilo kao da se nikad nije u potpunosti pokorio Zapadu. A kad se, nakon dramatinog porasta cijene nafte ranih 70-ih godina 20. stoljea, uinilo da e svijet islama jo jednom ponoviti svoje davne pobjede, izgledalo je kao da itav Zapad drhti od straha. Poetak islamskog terorizma 80-ih i 90-ih godina produbio je taj strah i pojaao ok. A zatim je, 1978. godine, Iran doao na pozornicu uzrokujui kod Amerikanaca sve vei strah i strast. Nekoliko naroda tako da lekih i razliitih od amerikog toliko je snano zateklo Amerikance. Oni nikada nisu izgledati tako paralizirani, tako naoigled nesposobni da zaustave odvijanje jednog dramatinog dogaaja za drugim i ni u jednom trenutku nisu mogli izbaciti Iran iz glave, budui da se ta zemlja svojom drskom nametljivou na toliko razina ogrijeila o njihove ivote. Iran je bio vodei isporuitelj nafte tijekom nestaice energije. Nalazi se u dijelu svijeta koji se obino smatra hirovitim i strateki vanim. Vani ameriki saveznik izgubio je svoj imperijalistiki reim, svoju vojsku, svoju vrijednost u amerikim globalnim kalkulacijama tijekom godine revolucionarnog ustanka koji je izgledao ne usporediv s bilo ime od Oktobarske revolucije 1917. Novi poredak koji se nazivao islamskim i inio popularnim i anti -imperijalistikim borio se za svoje roenje. Slika i prisustvo Ajatolaha Homeinija ulo je medije koji nisu od njega uspjeli napraviti bog zna to osim prikazati ga kao okorjelog, snanog i strano ljutog na SAD. Konano, kao posljedica ulaska biveg aha u S AD 22. listopada 1979., veleposlanstvo SAD-a u Teheranu okupirala je 4. studenog skupina studenata. Drali su puno amerikih talaca, a nekoliko mjeseci kasnije odluili su ih pustiti. Reakcije na to to se dogodilo u Iranu nisu se pojavile u vakuumu. Dublje u subliminalnoj kulturnoj svijesti javnosti ve je dugo vremena postojao stav prema islamu, Arapima i Istoku openito koji sam nazvao orijentalizmom. Pogledamo li aktualnu hvaljenu fikciju poput V. V. Naipaulova A Bend in the River i The Coup Johna Updikea ili kolske udbenike povijesti, stripove, televizijske serije, filmove i animirane filmove ikonografija islama bila je uvijek jednaka, sveprisutna i crpila materijal iz iste percepcije islama: odatle este karikature muslimana kao isporuitelja nafte, terorista i, u zadnje vrijeme, krvoedne rulje. Suprotno tome, u kulturi openito ili raspravi o ne -zapadnjacima bilo je malo mjesta na kojima se moglo govorili ili razmiljati, a kamoli opisivati islam ili bilo to povezano s njim sa suosjeanje m. Upitate li ljude da navedu jednog suvremenog islamskog pisca, veina e vjerojatno spomenuti jedino Khalila Gibrana (koji nije islamski pisac) . Akademski znanstvenici koji se bave islamom openito odnosili su se prema vjeri i njenim razliitim kulturama unutar izmiljenog ili kulturoloki odreenog ideolokog okvira ispunjenog strau, obrambenim predrasudama, ponekad ak i gnuanjem. Zbog tog je okvira bilo vrlo teko postii razumijevanje islama. A sudei po razliitim iscrpnim medijskim istraivanjima i intervjuima o revoluciji u Iranu u proljee 1979., ljudi nisu bili zainteresirani da se ona prihvati kao neto vie od poraza SAD-a (to je u jednom vrlo specifinom znaenju i bila) ili pobjedom tame nad svjetlom. Zaokupljenost Iranom nastavila se i 90-ih. Zavretkom hladnog rata islam je poeo predstavljati vodeeg stranog vraga za SAD. Iran se smatra teroristikom zemljom jer podrava skupine kao to su Hezbolah na jugu Libanona (organizacija osnovana nakon izrael ske invazije Libanona kako bi se borila protiv izraelske okupacije dijela junog Libanona), na nju se gleda kao na vodeeg izvoznika fundamentalizma i posebno je se boji zbog njenog nepopustljivog suprotstavljanja hegemoniji SAD-a na Srednjem istoku, posebice u 66 Zaljevu. Robin Wright, glavni strunjak Los Angeles Timesa za islam, napisao je u kolumni od 26. sijenja 1991. da SAD i dunosnici zapadnih vlada jo uvijek trae strategiju kojom bi se nosili s islamskim izazovom i navodi neimenovanog starijeg dunosn ika Bushove vlade koji priznaje da moramo biti pametniji u pitanju islama nego to smo bili u pitanju komunizma prije 30 ili 40 godina. Zabiljeena je opasnost pojednostavljivanja mirijade zemalja, ali jedina slika u lanku od pet stupaca bila je slika Ajatol aha Homeinija. On i Iran bili su utjelovljenje svega onoga to ne valja u vezi s islamom, od terorizma i anti -zapadnjatva do jedine velike monoteistike nacije koja nudi niz pravila za voenje drutva kao i niz duhovnih nazora. Wright nije spomenuo u lanku da se i u Iranu vo de velike rasprave o tim pravilima pa ak i o islamu, kao i glasna rasprava koja osporava Homeinijevu legalnost. Bilo je dovoljno upotrijebiti rije islam da se podrazumijeva sve ono to nas zabrinjava na svjetskoj razini. Da bi stvari bile gore, Cli ntonova vlada uvela je pravno kanjavanje drugih zemalja zbog poslovanja s Iranom (i Libijom, a i Kubom). Zanimljiva je uloga V. S. Naipaula da pomogne razjasniti ovo ope neprijateljstvo prema islamu. U intervjuu objavljenom u Newsweek Internationalu (18. kolovoza 1980.) govorio je o knjizi koju pie o islamu, a zatim svojevoljno dometnuo da muslimanski fundamentalizam nema intelektualnog sadraja te da je stoga osuen na propast. Nije rekao na koji muslimanski fundamentaliza m je tono mislio i koju vrstu intelektualnog sadraja je imao na umu. Nema sumnje da je mislio na Iran, ali i na (jednako nejasno) itavi poslijeratni val islamskog anti-imperijalizma u zemljama Treeg svijeta, za koji Naipaul osjea posebno snanu antipatiju, to je pokazao u svojoj knjizi Among the Believers: An Islamic Journey [Meu vjernicima: Putovanje kroz islam]. U Guerrillas i A Bend in the River, dva novija Naipaulova djela, u pitanju je islam koji je dio Naipaulove openite (i kod liberalnih zapadnih itatelja popularne) optube zemalja Treeg svijeta u koju zajedno trpa korupcijsku zlou nekoliko grotesknih vladara, kraj evropskog kolonijalizma i postkolonija lne napore da se ponovno izgrade drutva kao primjere cjelokupnog intelektualnog neuspjeha Afrike i Azije. Prema Naipaulu, islam igra znaajnu ulogu, bilo u koritenju islamskih nadimaka od strane patetinih gerilskih skupna u zapadnoj Indiji ili u slabim tragovima afrike trgovine

robljem. Za Naipaula i njegove itatelje islam nekako pokriva sve ono to se ne odobrava sa stajalita civilizirane, zapadne racionalnosti.12 ini se kao da diskriminacije meu vjerskim strastima, borba za pravednost, uobiajene ljudske slabosti, politike borbe i povijesti mukaraca, ena i drutava viene kao povijesti mukaraca, ena i drutava ne postoje kad je u pitanju islam ili islam na djelu u Iranu i drugim dijelovima muslimanskog svijeta kad se njime bave pisci, novinari, tvorci politike, strunjaci. Islam, ini se, obuhvaa sve znaajke raznolikog muslimanskog svijeta svodei ih na posebnu zlonamjernu i nerazumnu bit. Umjesto analiziranja i razumijevanja, islam moe biti samo najgrublji oblik mi-protiv-njih. togod Iraani ili muslimani kazali o svom osjeaju za pravdu, svojoj povijesti ugnjetavanja, viziji vlastitih drutava, nije vano. Za SAD se umjesto toga rauna samo ono to islamska revolucija radi upravo u ovom trenutku, koliko je ljudi poubijao Komiteh, koliko je bizarnih zloina Ajatolah neko naredio u ime islama. Naravno, nitko s tim nije usporeivao pokolj u Jonestownu, eksploziju u Oklahoma Cityju, devastaciju Indokine kranstvom ili zapadnom i amerikom kulturom. Takva vrsta usporeivanja rezervirana je iskljuivo za islam.
12 O

Naipaulu sam pisao u Bitter Dispatches From the Third World, The Nation, 3. svibnja 1980., s. 522-25.

Kako to da je itav niz politikih, kulturnih, socijalnih pa ak i ekonomskih dogaanja esto svediv na jedan tako pavlovljevski nain na islam? to je to kod islama to izaziva takvu brzu i neobuzdanu reakciju? Na koji se nain islam i islamski svijet zapadnjacima razlikuju od, na primjer, ostatka Treeg svijeta ili, tijekom hladnog rata, Sovjetskog saveza? Ovo su teka pitanja i na njih se mora odgovarati jedno po jedno s mnogo znanja i razlikovanja. Oznake koje se koriste za imenovanje velikih i sloenih stvarnosti bezobrazno su nejasne no istovremeno ih se ne moe izbjei. Ako je istina da je islam neprecizna i ideoloki optereena oznaka, takoer je tono da su Zapad i kranstvo isto toliko problematine oznake. Pa ipak, ne postoji lak nain da se izbjegnu takve oznake, budui da muslimani govore o islamu, krani o kranstvu, zapa dnjaci o Zapadu, idovi o idovstvu, a svi oni o onima drugima na naine koji se ine i uvjerljivima i tonima. Umjesto da predloimo naine zaobilaenja tih oznaka, mislim da je korisnije za poetak priznati da one postoje i da se dugo vremena koriste kao sastavni dio kulturne povijesti, a ne kao objektivne klasifikacije: malo kasnije u ovom poglavlju govorit u o tim oznakama kao tumaenjima proizvedenim za i od strane onoga to u nazvati zajednice/grupe tumaenja. Moramo imati na umu da islam, Zapad pa ak i kranstvo funkcion iraju na najmanje dva razliita naina i pobuuju najmanje dva znaenja svaki put kad se koriste. Pr vo, imaju jednostavnu identifikacijsku funkciju kao kad kaemo, primjerice, Homeini je musliman ili papa Ivan Pavao II je kranin. Takve izjave nam govore minimum onoga to neto jest za razliku od svih drugih znaenja. Na ovoj razini moemo razlikovati naranu od jabuke (kao to bismo mogli razlikovati muslimana od kranina), ali samo u tom rasponu da znamo da je to razliito voe koje raste na razliitom drveu i tako dalje i tako dalje . Druga funkcija tih nekoliko oznaka ima puno sloenije znaenje. Govoriti danas na Zapadu o islamu znai puno neugodnih stvari koje sam ve do sada spomenuo. tovie, malo je vjerojatno da e islam imati neko direktno ili objektivno znaenje. Isto vrijedi i za oznaku Za pad koju koristimo. Koliko ljudi koji koriste oznake ljutito ili asertivno razumiju sva obiljeja zapadne tradicije, islamsku nauku o pravu ili stvarne jezike islamskog svijeta? Oito, vrlo malo njih, ali to ne spreava ljude da s pouzdanjem karakteriziraju islam i Zapad i li da vjeruju da tono znaju o emu govore. Stoga oznake moramo shvaati ozbiljno. Muslimanu koji govori o Zapadu ili Amerikancu koji govori o islamu te velike gener alizacije predstavljaju itavu povijest koja u isto vrijeme i pomae i odmae. Ideoloke i protkane snanim osjeajima, te su oznake preivjele puno toga i sposobne su prilagoditi se novim dogaajima, informacijama i stvarnostima. Trenutno su islam i Zapad preuzele sna nu novu hitnost svugdje u svijetu. I obavezno moramo primijetiti da se islamu uvijek suprotstavlja Zapad, ne kranstvo. Zato? Jer postoji pretpostavka da je Zapad vei i da je nadiao fazu kranstva, svoje vodee religije, dok je istovremeno svijet islama (njegova razliita drutva, povijesti i jezici) zaglibio u vjeru, primitivnost i nazadnost. Prema tome, Zapad je suvremen, vei od zbroja svojih dijelova, pun korisnih kontradikcija, a opet jo uvijek zapadnjaki u svom kulturnom identitetu. Islamski svijet, s druge strane, nije nita vie no islam, sveden na mali broj osobina koje se ne mijenjaju usprkos pojavljivanju kontradikcija i iskustvima raznolikosti kojih, ini se, ima u istom tolikom izobilju kao i na Zapadu. Primjer onoga na to mislim moe se nai u prilogu nedjeljnog New York Timesa pod nazivom News of the Week in Review od 14. rujna 1980. lanak o kojem govorim napisao je John Kifner, sposobni Timesov dopisnik iz Bejruta, a njegova tema je doseg sovjetskog prodiranja u islamski svijet. Kifnerovo miljenje evidentno je i iz samog naslova lanka (Marx and Mosque Are less Compatible Than Ever [Marx i damije su manje kompatibilni nego ikad]), ali ono to je vrijedno primijetiti jest njegovo koriten je islama da napravi neto to bi u bilo kojem drugom sluaju bila neprihvatljiva izravna i nestruna veza izmeu apstrakcije i izuzetno sloene stvarnosti. ak ako i prihvatimo da je islam totalitaristiki i ne odvaja religiju i dravu ili religiju i svakodnevni ivot, postoji neto jedinstveno (i moda namjerno) neupueno i obmanjujue, premda dovoljno konvencionalno u izjavi poput ove: Razlog za opadanje utjecaja Moskve razoruavajue je jednostavan: Marx i damije su nekompatibilni. [Bismo li trebali pretpostaviti, onda, da su Marx i crkva ili Marx i hram kompatibilni?] Za zapadni nain razmiljanja [ovo je oito bit], uvjetovan od vremena reformacije povijesnim i intelektualnim razvojima koji su postojano smanjivali ulogu religije, teko je pojmiti snagu na koju se islam oslanja [a koja, pretpostavljamo, nije uvjetovana ni povijeu ni intelektom]. Pa ipak, ona je stoljeima bila sredinja snaga u ivotu te regije i, barem ovog trenutka, ini se da se njena mo ponovno budi. U islamu nema razdvajanja vjere i drave. To je potpuni sustav ne samo vjerovanja nego i djelovanja prema fiksnim pravilima za svakodnevni ivot i mesijanskim porivom za borbu ili preobraenjem nevjernika. Duboko religioznim znanstvenicima i sveenstvu, ali isto tako i masama [drugim rijeima, nitko nije iskljuen], marksizam sa svojim iskljuivo svjetskim pogledom na ovjeka ne samo da je stran, nego i heretian.

Kifner ne samo da ignorira povijest i tome sline komplikacije kao priznato ograniene ali zanimljive nizove paralela izmeu marksizma i islama (to je prouavao Maxime Rodinson u knjizi koja pokuava objasniti zato se marksizam donekle uspio uvui u islamska drutva tijekom godina13), nego i temelji svoju tvrdnju na skrivenoj usporedbi islama i Zapada koji je toliko drugaiji i nemogue ga je opisati, za razliku od jednostavnog, nedjeljivog, totalitaristikog islama. Zanimljivo je da Kifner moe rei to to govori bez bilo kakve opasnosti da ga se pogreno razumije ili da zvui apsurdno. Osnovni problem lei u tome to komentatori poput Kifnera skau s islama kao a pstrakcije na nevjerojatno sloenu stvarnost bez imalo razmiljanja.
Maxime Rodinson, Marxism and The Modem World, prijevod Michael Palis, Zed Press, London, 1979. Takoer vidi: Thomas Hodgkin, The Revolutionary Tradition in Islam, Raceand Class 21, br. 3., zima 1980., s. 221-37.
13

Islam protiv Zapada: to je temelj za nevjerojatno plodan skup varijacija. Evropa protiv islama, ne manje od Amerike protiv islama, teza je koju taj skup podrazumijeva.14 Znaajnu ulogu, meutim, imaju i potpuno drugaija, konkretna iskustva sa Zapadom u cjelini. Izrazito je bitno, naime, uoiti razliku izmeu amerike i evropske svijesti o islamu. Francuska i Engleska, na primjer, do nedavno su posjedovale veliko muslimansko podruje. U obje zemlje, i neto manje u Italiji i Nizozemskoj koje su isto imale muslimanske kolonije, po stoji duga tradicija izravnog iskustva s islamskim svijetom15. Osim toga, milijuni muslimana iz Afrike i Azije danas ive u francuskim i britanskim metropolama. Tu je, naravno, i zasebna evropska akademska disciplina orijentalizam, koja je postojala u zemljama koje su imale kolonije kao i onim zemljama (Njemaka, panjolska, predrevolucionarna Rusija) koje su ih eljele, koje su u blizini muslimanskih terito rija ili koje su neko bile muslimanske drave. Danas u Rusiji i njenim republikama ivi vie od 50 milijuna muslimanskog stanovnitva, a izmeu 1979. i 1988. Sovjetski savez je pod vojnom okupacijom drao muslimanski Afganistan. Nita od toga ne vrijedi za SAD, usprkos rastuem broju muslimana na podruju SAD-a. Nikada prije toliko Amerikanaca nije pisalo, razmiljalo ili govorilo o islamu.
Odlian rad na ovu temu napisao je suvremeni intelektualac iz Tunisa: vidi: Hichem Djat, L'Evrope et l'Islam, dition du Seuil, Paris, 1979. Odlino psihoanalitiko/strukturalistiko tivo jednog islamskog motiva u evropskoj knjievnosti harema moe se nai u: Alain Grosrichard, Structure du srail: La Fiction du despotisme asiatique dans l'Occident classique, dition du Seuil, Paris, 1979. 15 Vidi: Maxime Rodinson, La Fascination de l'Islam, Maspro, Paris, 1980.
14

Odsustvo kolonijalne prolosti ili dugotrajne kulturalne panje prema islamu u SAD-u ini trenutnu opsjednutost tim osebujnijom, apstraktnijom i iz druge ruke. Vrlo je malo Amerikanaca, komparativno govorei, uistinu dolo u dodir s pravim muslimanima. Z a usporedbu, islam je u Francuskoj druga vjera po broju vjernika. Suvremeni evropski porast zanimanja za islam dijelom je onoga to se naziva renesansom Istoka razdoblje u kasnom osamnaestom i ranom devetnaestom stoljeu, kad su francuski i britanski znanstvenici iznova otkrili Istok, tj. Indiju, Kinu, Japan, Egipat, Mezopotamiju, Svetu zemlju. Islam se smatralo dijelom Istoka i stoga je dijelio njegove tajne, egzotiku, korupciju i latentnu mo. Istina je da je islam bio izravna vojna prijetnja Evropi stoljeima ranije. Tako er je istina da je tijekom srednjeg vijeka i rane renesanse islam predstavljao problem kranskim misliocima koji su stotinama godina nastavili smatrati njega i proroka Muhameda zastranjenjem od kranstva. Ali, ako nita drugo, islam je za puno Evropljana postojao kao jedna vrsta stalnog vjersko-kulturalnog izazova, koji ipak nije sprijeio evropski imperijalizam da sagradi svoje institucije na islamskom teritoriju. I koliko god neprijateljstva postojalo izmeu Evrope i islama, takoer je postojalo i izravno iskustvo, a u sluaju pjesnika, pisaca i znanstvenika poput Goethea, Gerarda de Nervala, Richarda Burtona, Flauberta i Louisa Massignona postojalo je i mate i profinjenosti. Pa ipak, usprkos ovakvim linostima i drugima poput njih, islam nikad nije bio smatran dobrodolim u Evropi. Veina velikih filozofa povijesti, od Hegela do Spenglera, gledala je na islam bez puno entuzijazma. U lucidnom eseju, Islam and the Philosophy of History [Islam i filozofija povijesti], Albert Hourani raspravlja o tom okantnom konstantnom blaenju islama kao sustava vjerovanja.16 Izuzev povremenih interesa za kojeg neobinog pisca ili sufi sveca, evropska moda za istonom mudrosti rijetko kad ukljuuje islam ske mudrace ili pjesnike. Omar Khayyam, Harun al-Rashid, Sinbad, Aladin, Ali Baba, eherezada, Saladin vie-manje ine itav popis islamskih likova poznatih suvremenom obrazovanom Evropljaninu. ak ni Carlyle nije mogao uiniti Proroka prihvatljivim iroki m masama, a to se tie same sri vjere koju je Muhamed irio, ona se Evropljanima dugo vremena inila neprihvatljivom na osnovu kranstva, iako (upravo zbog tog razloga) ne i nezanimljivom. Pred kraj devetnaestog
16 Albert

Hourani, Islam and the Philosophers ofHistory, u Europe and The Middle East, Macmillan & Co., London, 1980., s. 19-73.

stoljea, dok je islamski nacionalizam u Aziji i Africi sve vie rastao, prevladavao je iroko rasprostranjeni stav da muslim anske kolonije trebaju ostati pod evropskim mentorstvom kako zbog toga to su profitabilne, tako i stoga to su nerazvijene i to im treba zapadnjaka disciplina.17 Bez obzira na to i usprkos estom rasizmu i agresiji usmjerenoj prema muslimanskom svijetu, Evropljani ipak jesu uspjeli izraziti prilino odluan stav to islam njima znai. Otuda predstavljanje islama (u znanosti, umjetnosti, knjievnosti, glazbi i javnim raspravama) kroz itavu evropsku kulturu od kraja osamnaestog stoljea do danas. Pored toga, puno evropskih vlada vodi politi ku kulturalnog i vjerskog dijaloga s muslimanskim i arapskim ze mljama. To je rezultiralo itavim nizovima seminara, konferencija i prijevoda knjiga, za razliku od SAD-a, gdje je islam veinom politiko pitanje za Council on Foreign Relations [Vijee vanjskih poslova], prijetnja ili vojni i sigurnosni izazov koji se ne moe usporediti ni s im u brojnim kulturama i nacijama s kojima SAD imaju odnose.
Vidi odlinu studiju Syed Hussein Alatas, The Myth of a lazy Native: A Study of the Image of the Malays, Filipinos, and Javan ese from the 16th to the 20th Century and in the ideology of Colonial Capitalism, Frank Cass & Co., London, 1977.
17

Prema tome, malo je od ove evropske konkretnosti prisutno u amerikom iskustvu s islamom. U devetnaestom stoljeu ameriki ko ntakti s islamom bili su vrlo ogranieni. Na pamet nam dolaze povremeni putnici poput Marka Twaina i Hermana Melvillea, pokoji misionari ili kratkovjene vojne ekspedicije u Sjevernu Afriku. Kulturalno, prije drugog svjetskog rata za islam u Americi nije bilo mjesta . Akademski strunjaci istraivali su islam obino po tihim kutovima bogoslovija, ne pod glamuroznim svjetlom orijentalizma niti na stranicama vodeih

asopisa. Cijelo je stoljee postojala fascinantna, iako tiha simbioza amerikih misionara i islamskih zemalja te kadrova stranih slubi i naftnih kompanija. Periodino bi to izlazilo na povrinu u obliku neprijateljskih komentara o State Departmentu i naftnoj kompa niji Arabist za koje se smatralo da ga je posebno zloban i antisemitski oblik filoislamizma. S druge strane, sve velike linosti poznate do prije dvadeset godina u SAD-u kao vani akademski strunjaci i osnivai katedri i programa za islam, roeni su izvan SAD -a: Libanonac Phillip Hitti s Princetona, Austrijanac Gustave von Grunebaum sa Sveuilita u Chicagu i UCLA, Britanac H. A. R . Gibb s Harvarda, Nijemac Joseph Schacht s Columbije. Pa ipak, nitko od njih nije imao relativni kulturalni presti kakav su uivali Jacques Berque u Francusk oj i Albert Hourani u Engleskoj. ak su i ljudi poput Hittija, Bigga, von Grunebauma i Schachta nestali s amerike scene, a malo je vjerojatno da e znanstvenici poput Berquea i Houranija (obojica su umrla 1993.) imati nasljednike u Francuskoj i Engleskoj. U dananje vrijeme nema ljudi njihove irine naobrazbe i kulture, nema nikoga tko bi imao opseg autoriteta nalik njihovom. Akademski strunjaci za islam na Zapadu danas obino znaju za pravne kole koje su postojale u Bagdadu u desetom stoljeu ili marokanske urbanistike sheme iz devetnaestog stoljea, ali nikad (gotovo nikad) nemaju uvid o itavoj civilizaciji islama (knjievnosti, zakonu, politici, povijesti, sociologiji i tako dalje). To nije spreavalo strunjake da s vremena na vrijeme uopuju islamski nain razmiljanja ili sklonost ijita muenitvu, no takv e su izjave ograniene na popularne asopise ili medije koji u prvom redu potiu takva miljenja. to je jo bitnije, prilike za javne rasprave o islamu, strunjaka i ne-strunjaka, gotovo su uvijek proizlazile iz politikih kriza. Vrlo se rijetko moe naii na informativni lanak o isl amskoj kulturi u, recimo, New York Review of Books ili Harper'su. Tek kad se uje za bombu u Saudijskoj Arabiji ili prijetnju nasiljem protiv SAD-a u Iranu, tek tada islam postaje vrijedan opeg komentara. Tek tada, kao to se dogodilo odreenom pravilnou od bombe u Svjetskom trgovinskom centru 1993. godine, novine, asopisi i pokoji film pokuavaju informirati javnost o svijetu islama raznim preg ledima, tablicama i priama (na primjer o pakistanskom prodavau vode, egipatskoj seljakoj obitelji itd.). Meutim, takvi napori pokazali su se neuinkovitima naspram poniavajue i puno impresivnije pozadine militantnosti i dihada.75 Treba uzeti obzir da je islam, u principu ako ve ne iskljuivo, uao u svijest veine Amerikanaca (ak i akademskih intelek tualaca i intelektualaca openito koji znaju puno o Evropi i Junoj Americi) zato to je bio povezan s pitanjima zanimljivim za medije kao to su, na primjer, nafta, Iran i Afganistan ili terorizam.18 Do sredine 1979. sve se to poelo nazivati islamskom revolucijom, krizom polumjeseca, lukom nestabilnosti ili povratkom islama. Posebice slikovit primjer jest Atlantic Council's Special Working Group on the Middle East [Posebna radna grupa Atlantskog vijea za Srednji istok] (u kojoj su sudjelovali Brent Scowcroft, George Ball, Richard Helms, Lyman Lemnitzer, Walter Levy, Eugene Rostowy, Kermit Roosevelt, Joseph Sisco i ostali). Kad je ova grupa objavila izvjetaj u jesen 1979., njegov je naslov glasio Oil and Turmoil: Western Choices in the Middle East [Nafta i previranja: Zapadni izbori na Srednjem istoku]19. Kad je asopis Time 16. travnja 1979. posvetio uvodnu priu islamu, naslovnica je bila ukraena Geromeovom slikom bradatog mujezina koji stoji na minaretu i mirno poziva vjernike na molitvu. Bilo je to djelo orijentalistike umjetnosti devetnaestog stoljea. Anakronistiki, meutim, ova mirna scena ukraena je naslovom koji nije imao nikakve veze sa samim djelom: Buenje militarizma. Nema boljeg naina da se simbolizira razlika izmeu Evrope i Amerike u pitanju islama. Mirna i dekorativna slika gotovo rutinski napravljena u Evropi kao aspekt ope kulture pretvorena je sa samo dvije rijei u opu ameriku opsesiju.
To nije oduvijek znailo loe pisanje i naobrazbu: kao informativno ope djelo koje odgovara uglavnom na politike potrebe, a ne toliko potrebe za novim saznanjima o islamu vidi: Martin Kramer, Political Islam, Sage Publications, Washington, D.C., 1980. Djelo je napisano za Center for Strategic and International Studies, Georgetown University i stoga pripada kategoriji politike, ne objektivnog znanja. Daljnji primjer je Middle East, 1980, Current History, sijeanj 1980., svez. 78., br. 453. 19 Atlantic Community Quarterly 17, br. 3., jesen 1979., s. 291-305, 377-78.
18

Pretjerujem li? Nije li uvodna Timeova pria o islamu jednostavno primjer vulgarnog, senzacionalistikog pisanja? Otkriva li ona doista bilo to ozbiljnije od toga? Osim toga, nije li se islam sam nametnuo svijetu i tako doao u sredite svjetske panje? I to se dogodilo sa strunjacima za islam, zato su njihovi doprinosi u potpunosti zaobieni ili izgubljeni u raspravama o islamu koje nam predst avljaju mediji? To zahtijeva nekoliko jednostavnih objanjenja. Kao to sam ve rekao, nijedan ameriki strunjak za islamski svijet nije imao iroku publiku. tovie, izuzev The Venture of Islam Marshalla Hodgsona u tri sveska, objavljenog nakon autorove smrti 1975. godine, kolovano itateljstvo nije se imalo prilike susresti s opim djelom o islamu.20 Strunjaci su bili ili toliko specijalizirani da su se obraali samo jedni drugima ili njihov rad nije bio dovoljno intelektualan da doe do publike koja je konzumirala knjige o Japanu, Zapadnoj Evro pi ili Indiji. Istina je da nema amerikog orijentalista koji je stekao ugled i izvan podruja orijentalizma (za razliku od Berquea ili Rodinsona u Francuskoj), takoer je, meutim, istina da se prouavanje islama na amerikim sveuilitima ne potie, niti se podrava u kulturi openito od nekoga ije bi slava i istinske zasluge mogle iskustvo islama uiniti vanim samo po sebi.21 Tko su ameriki ekvivalenti Rebecce West,
20 Marshall

Hodgson, The Venture of Islam, 3. sveska, University of Chicago Press, Chicago and London, 1974. Vidi vane kritike o djelu: Albert Hourani, Journal of Near Eastern Studies 37, br. 1., sijeanj, 1979., s. 53 -62. 21 Jedan pokazatelj ovoga je izvjee Middle Eastern and African Studies: Developments and Needs koje je naruilo Ministarstvo zdravlja, obrazovanja i socijalne skrbi SAD-a 1967. godine, a koje je napisao profesor Morroe Berger s Princetona, ujedno i predsjednik MESA-e (Middle East Studies Association). U ovom izvjeu Berger dokazuje da Srednji istok nije sredite s velikim kulturnim dostignuima...i stoga ne stvara vlastitu nagradu to se tie suvremene kulture... [Ona] se povlai u trenutnu politiku vanost prema SAD-u. Za raspravu o ovom nevjerojatnom dokumentu i kontekstu koji dovodi do njegovog stvaranja vidi: Said, Orientalism, s. 287-93.

Freya Starka, T. E. Lawrencea, Wilfreda Thesigera, Gertrude Bell, P. H. Newbyja ili, u zadnje vrijeme, Jonathana Rabana? U najboljem sluaju to bi mogli biti bivi djelatnici CIA-e poput Milesa Copelanda ili Kermita Roosevelta, vrlo rijetko znaajni pisci i mislioci. Talentirani mlai pisci i prevoditelji poput Petera Therouxa jo uvijek nisu ostavili jak utisak. Drugi razlog za nedostatak strunih mi ljenja o islamu jest marginalnost strunjaka u odnosu na ono to se dogaalo u svijetu islama sredinom 70-ih kad je tek postao vijest. Brutalno su

impresivne injenice, naravno, da su se zemlje Zaljeva koje proizvode naftu u jednom trenutku uinile vrlo snanima. U Libano nu se vodio nevjerojatno okrutan graanski rat za koji se inilo kao da nee nikada zavriti. Etiopija i Somalija su takoer dugo vremena bile u ratu. Problem Kurda je iznenada postao bitan, a zatim se, nakon 1975., jednako iznenada smirio, a u Iranu je u potpuno neoekivanoj islamskoj revoluciji svrgnut monarh. U Afganistanu je 1978. godine izbio marksistiki udar, a krajem 1979. godine ga je okupirao Sovjetski savez. Alir i Maroko uvueni su u konflikt zbog june Sahare. Pogubljen je pakistanski predsjednik i u Pakistanu j e uspostavljena nova vojna diktatura. Dogaale su se i druge stvari, rat izmeu Irana i Iraka, ustanak Hamasa i Hezbolaha, niz bombakih ispada u Izraelu i drugdje, krvavi graanski rat u Aliru izmeu islamista i iskompromitirane vlade; ovo bi nam, meutim, trebalo biti dovoljno. ini mi se da ne bi bilo pretjerano oekivati da je struno pisanje o islamu na Zapadu moglo osvijetliti neke od tih dogaaja; no ne samo da ih strunjaci nisu predvidjeli, nego su stvorili hrpu literature koja je, u usporedbi s onim to se stvarno dogaalo, govorila o nekom dalekom podruju svijeta koje nema apsolutno nikakve veze s turbulentnom i zastraujuom konfuzijom koja se odvijala pred oima medija. To je osnovna stvar o kojoj ak i sada jedva da se racionalno raspravlja i zato moramo biti vrlo paljivi. Akademski strunjaci koji su se bavili islamom onakvim kakav je bio prije sedamnaestog stoljea radili su, u biti, na zastarjelom polju. tovie, poput stru njaka na drugim podrujima, njihov je rad bio podijeljen na vrlo odreena podruja. Nisu se ni eljeli ni pokuali baviti, na odgovoran nain, suvremenim posljedicama islamske povijesti. Njihov rad je donekle bio vezan uz pojmove klasinog islama, navodno nepromjenjive ideale islamskog ivota ili arhaina filoloka pitanja. U svakom sluaju, nije bilo naina da se njihov rad iskoristi za razumijevanje suvremenog islamskog svijeta koji se razvijao u razliitim smjerovima od islama u najranijim stoljeima. Strunjaci koji su se pak bavili suvremen im islamom (ili, tonije, eksperti za drutva, narode i institucije unutar islamskog svijeta od osamnaestog stoljea nadalje) radili su unutar dogovorenog okvira istraivanja oblikovanog prema stajalitima onih koji nesumnjivo nisu pripadali islamskom svijetu. Ova injenica, i sv a njezina kompleksnost i raznolikost, ne smije se precijeniti. Ne moe se porei da znanstvenik, koji sjedi na oksfordskom ili bostonskom sveuilitu, pie i istrauje u principu (iako ne iskljuivo) prema standardima, konvencijama i oekivanjima koja oblikuju njegovi kolege, a ne muslimani koje prouava. Ovo je moda truizam, ali svejedno ga naglaavam. Suvremena islamska istraivanja pripadaju openito podruni m programima Zapadna Evropa, Sovjetski savez, Jugoistona Azija i tako dalje. Oni su, prema tome, povezani s mehanizmom prema kojem se odreuje nacionalna politika. To nije stvar izbora za individualnog znanstvenika. Kad bi netko na Princetonu sluajno prouavao suvremene vjerske kole u Afganistanu, oito je (pogotovo u ovakvim vremenima) da bi takvo prouavanje moglo imati politike implikacije i, htio to znanstvenik ili ne, bio bi uvuen u mreu vladinih i korporacijskih krugova kao i vanjskopolitikih k rugova. To bi utjecalo na financiranje, ljude koji se susreu i, openito, bile bi ponuene stanovite nagrade i naini intera kcije. Htio on to ili ne, znanstvenik bi bio preobraen u strunjaka za odreeno podruje i, kao u sluaju s osrednjim i nekvalificiranim novinarima poput Judith Miller ili publicistima poput Martina Peretza, slualo bi ih se u sveanoj tiini. Kod znanstvenika iji su interesi izravno povezani s politikim pitanjima (u prvom redu politolozi, ali i povjesniari suvremene povi jesti, ekonomisti, sociolozi i antropolozi), pojavljuju se osjetljiva, da ne kaemo opasna pitanja. Na primjer, kako se neija ulog a kao znanstvenika moe pomiriti sa zahtjevima koje vlada postavlja tom ovjeku? Iran je savren primjer za to. Tijekom vladavine aha, iz Pahlevijevog su fonda stizala financijska sredstva za studij iranologije kao i, naravno, od amerikih institucija. Ti su se fondovi troili za istraivanja koja su kretala od statusa quo (u ovom sluaju, prisustvo Pahlevijevog reima vojno i ekonomski povezanog s SAD), to je, u stanovitom smislu, postalo paradigmom za istraivaki rad za studente. Kasnije, za vrijeme krize, istraivanje House Permanent Select Committee on Intelligence pokazalo je da je na SAD-ove procjene reima utjecala postojea politika ne izravno, kroz svjesno preuivanje vijesti koje nisu odgovarale, nego neizravno... tvorci politike nisu pitali h oe li ahova autokracija trajati neogranieno. Politika je bila postavljena na toj pretpostavci.22 To je rezultiralo aicom istraivakih radova koji su ozbiljno procijenili ahov reim i identificirali razloge zato mu se narod suprotstavlja. Koliko znam, jedan od znanstvenika, Hamid Algar s Berkeleya, tono je procijenio suvremenu politiku snagu iranskih vjerskih osjeaja i samo je on otiao toliko daleko da predvidi da e vjerojatno Ajatolah Homeini sruiti ahov reim. Drugi znanstvenici (meu njima Richard Cottam i Ervand Abrahamian) takoer su se onime to su pisali udaljili od statusa quo, ali svi oni zajedno ine uistinu malu grupu.23 (Istini za volju, moramo
22 Navedeno

u Michael A. Ledeen i William H. Lewis, Carter and the Fall of the Shah: T he Inside Story, Washington Quarterly 3, br. 2., proljee 1980., s. 11-12. Ledeena i Lewisa nadopunjuje (i do odreenog stupnja podupire) William H. Sullivan, Dateline Iran: The Road Not Taken, Foreign Policy 40, jesen, 1980., 175-86; Sullivan je bio ameriki veleposlanik u Iranu prije i tijekom revolucije. Takoer vidi est lanaka Scotta Armstronga, The Fall of the Shah, Washington Post, 25., 26., 27 ., 28., 29. i 30. rujna 1980. 23 Hamid Algar, The Oppositional Role of the Ulama in Twentieth Century Iran u: Nikki R. Keddie (urednik): Scholars, Saints, and Sufis: Muslim Religious Institutions Since 1500, University of California press, Berkeley, Los Angeles and London, 1972., s. 231-55. Takoer vidi: Ervand Abrahamian, The Crowd in Iranian Politics, 1905-1953, Past and present 41, prosinac 1968., s. 184-210.; kao i njegov Factionalism in Iran: Political Groups in the 14th Parliament (1944-46), Middle Eastern Studies 14, br. 1., sijeanj 1978., s. 22 -25.; takoer The Causes of the Constitutional Revolution in Iran, International Journal of Middle East Studies 10, br. 3., kolovoz 1979., s. 381-414.; te Structural Causes of the Iranian Revolution, MERIP Reports br. 87, svibanj 1980., s. 21-26. Takoer vidi: Richard W. Cottam, Nationalism in Iran, University of Pittsburgh Press, Pittsburgh, Pa., 1979. 24 Ovo posebno vrijedi za Freda Hallidaya: Iran: Dictatorship and Development, Penguin Books, New York, 1979., koji je ipak jedan od dva ili tri najbolja rada o Iranu od Drugog svjetskog rata. Maxime Rodinson u Marxism and the Muslim World ne govori gotovo nita o muslimanskoj vjerskoj opoziciji. Jedino je Algar (vidi biljeku br. 23) u pravu to se toga tie nevjerojatno postignue. 25 Ovaj argument je iznio Edward Shils, The Prospect for Lebanese Civility, Leonard Binder, ur., Politics in Lebanon, John Wiley & Sons, New York, 1966., s. 1-11.

spomenuti i da evropski znanstvenici na ljevici, koji su bili manje vatreni to se tie ahova opstanka i opstanka njegova reima, takoer nisu bili vrlo uspjeni u identificiranju vjerskih izvora opozicije u Iranu.24)Zanemarimo li Iran, bilo je dosta ne manje vanih intelektualnih neuspjeha i drugdje, a svi su oni bili rezultat nekritinog oslanjanja na ono to je diktirala kombinacija vladine politike i klieja. Uzmimo, primjerice, sluajeve Libanona i Palestine. Godinama je Libanon smatran modelom onoga to je trebala biti pluralistika ili mozaika kultura. Pa ipak, iako su metode u prouavanju Libanona bile posve konkretne i statine, nije bilo mogue pre dvidjeti okrutni i nasilni graanski rat (koji je trajao od 1975. do najmanje 1980. godine). ini se da su strunjaci bili zavedeni slikama libanonske stabilnosti: tradicionalni voe, elite, stranke, nacionalni karakter i uspjena modernizacija. ak i kad je libanonski politiki poredak definiran kao nesiguran i kad je analizom utvrena njegova nezadovoljavajua civilnost, prevladavala je jednoglasna pretpostavka da se s libanonskim problemima openito moe izai na kraj i da oni nisu radikalno tetni.25 81 Tijekom ezdesetih godina Libanon je opisivan kao stabilan jer je, kako nam kae jedan strunjak, unutranja arapska situa cija bila stabilna. Dok se ta jednadba odrava, tvrdio je, Libanon e biti siguran.26 Ni u jednom se trenutku nije pretpostavilo da bi moda mogla postojani interarapska stabilnost i libanonska nestabilnost, uglavnom zbog toga (kao to je sluaj s veinom stvari na tom po lju konsenzusa) to je konvencionalno znanje Libanonu pripisivalo vjeni pluralizam i harmonini kontinuitet, a njegova unutranja previranja, kao i arapske susjede, smatralo nevanim. Prema tome, svi libanonski problemi morali su bili rezultat okolne arap ske okoline u kojoj se Libanon nalazio, nikako Izraela ili SAD-a, iako su obje drave imale specifine, nikad analizirane ideje o Libanonu.27 Osim toga, Libanon je utjelovljivao mit modernizacije. itajui klasik ovakvog guranja glave u pijesak, ovjek se danas zaudi koliko je bezbrino mogla napredovati izmiljotina od 1973., kad je graanski rat tek poinjao. U Libanonu bi se mogla dogoditi revolucionarna promjena, reeno nam je, ali to nije vrlo vjerojatno. Puno je vjerojatnije da e budua modernizacija ukljuiti javnost (tuno ironini eufemizam za ono to e kasnije postati najkrvaviji graanski rat u nedavnoj arapskoj povijesti] unutar prevladavajue politike strukture.28 Ili, kako je to rekao jedan cijenjeni antropolog, Libanonski 'lijepi komad mozaika' ostaje
Malcolm Kerr, Political Decision Making in a Confessional Democracy, Binder, ur., Politics in Lebanon, s. 209. 27 Vidi izuzetno bogat materijal u: Moshe Sharett Personal Diary, Ma'ariv, Tel Aviv, 1979.; Livia Rokach, Israels Sacred Terrorism: A Study Based on Moshe Sharetts Personal Diary and Other Documents, uvod Noama Chomskog, Association of Arab-American University Graduates [AAZG], Belmont, Massachusetts, 1980. Takoer vidi: otkria o ulozi CIA u Libanonu biveg savjetnika CIA-e Wilbura Cranea Evelanda, Ropes of Sand. Maricas Failure in the Middle East, W.W. Norton & Co., New York, 1980. 28 Elie Adib Salem, Modernization Without Revolution: Lebanons Experience, Indiana University Press, Bloomington and London, 1972., s. 144. Salem je takoer autor Form and Substance: A Critical Examination of the Arabic language, Middle East Foru m 33, srpanj 1958., s. 1719. Naslov ukazuje na pristup.
26

nedirnut. Uistinu...Libanon je ostao najuinkovitiji u zadravanju svojih dubokih iskonskih raskola. 29

29 Clifford

Geertz, The Integrative Revolution: Primordial Sentiments and Civil Politics in the New States, u: The Interpretation of Cultures, Basic Books, New York, 1973., s. 296. 30 Za zanimljiv opis strunih iluzija o Libanonu pred sam graanski rat vidi: Paul i Susan Starr, Blindness in Lebanon, Human Behavior 6, sijeanj 1977., s. 56-61. 31 Pisao sam o ovome u The Question of Palestine, s. 2-53.

U sluaju Libanona i u drugim sluajevima, strunjaci nisu uspjeli shvatiti da se puno toga to je uistinu vano za postkolonijalne drave ne moe samo tako lako svrstati pod rubriku stabilnost. U Libanonu su upravo te razorne sile koje strunjaci nikad nisu zabiljeili ili su ih dosljedno podcjenjivali (socijalne dislokacije, demografske promjene kao to je pojavljivanje populacije ijita, konfesionaln e lojalnosti, ideoloke struje) bile odgovorne za takvo divljako raspadanje zemlje.30 Slino tome, konvencionalno je znanje godinama smatralo Palestince izbjeglicama koje se moe seliti s mjesta na mjesto, a ne politikom silom koja moe imati znaajne posljedice za bilo kakvu barem donekle tonu procjenu Bliskog istoka. Pa ipak, do sredine sedamdesetih Palestinci su bili jedan od vodeih problema politike SAD a koji su SAD priznavale, a jo uvijek nisu zadobili znanstvenu i intelektualnu pozornost koju je njihova uloga zasluivala 31. Umjesto toga ustrajalo se u stavu da se prema njima odnosi kao prema dodacima politike SAD-a prema Egiptu i Izraelu i doslovno ih se ignorira. Kad je krajem 1987. izbila intifada, to je iznenadilo i dunosnike i komentatore. Nije postojala nijedna znaajna znanstvena ili struna protutea sljepoi ove politike. Velika je vjerojatnost da e rezultati za dugorone amerike nacionalne interese biti katastrofalni, pogotovo to je iransko-iraki rat uhvatio obavjetajnu slubu jo jednom nespremnu i u krivoj procjeni vo jnih sposobnosti obaju zemalja. Osim toga, bit je u tome da SAD i cijeli jedan odred njihovih strunjaka ne mogu oekivati da e muslimani koji su vidjeli kako ubija ju njih ove sunarodnjake u Bosni, eeniji i Palestini, koji su vidjeli kako SAD hvale njihove nepopularne vladare i koji su trpjeli neprekidna blaenja svoje vjere i kulture izrazima kao to su pobjenjela i nasilna, prihvatiti Zapad svim srcem. Dodajmo tome jo i povodljiva uenja, vladine interese i alosnu istinu da previe strunih ljudi koji piu o svijetu islama ne znaju bitne jezike i ovise o tisku ili drugim piscima sa zapada da bi pribavili informacije koje im trebaju. Ta ojaana ovisnost o slube nim osobama ili konvencionalnoj slici stvari bila je zamka u koju su upali mediji u svojoj sveobuhvatnoj predstavi o predrevolucionarnom Iranu. Isto su uinili i prije intifade i tijekom histerije koja je izbila oko islamskih fundamentalista i terorizma. Postojala je tendencija da se istrauje i ponovno istrauje i da se usmjeri na iste stvari: elite, programe modernizacije, ulogu vojske, velike voe, senzacionalistike krize, mree dihada, geopolitiku strategiju (s amerikog stajalita), islamske prepade.32 Te stvari su se u to vrijeme inile zanimljivim SAD-u kao naciji. injenica je, meutim, da su one doslovno nestale u revoluciji u Iranu u samo nekoliko dana. Sruio se cijeli imperijalni dvor. Voj ska u koju se ulijevalo milijarde dolara raspala se, takozvane elite su nestale ili nale put u nove dravne slube, iako se ni u jednom od ta dva sluaja nije moglo dokazati da je to odredilo politiko ponaanje Irana. Jedan od strunjaka koji je predvidio emu bi kriza '78. mogla voditi, James Bill sa sveuilita u Teksasu, ipak je savjetovao tvorcima politike SAD-a u prosincu 1978. da bi vlada SAD-a trebala potaknuti aha...da otvori sistem.33 Drugim rijeima, ak se i

32 Za

odlian uvid u ovu kolektivnu obmanu vidi: Ali Jandaghi (pseud.), The Present Situation in Iran, Monthty Review, studeni 1973., s. 34-47. Takoer vidi: Stuart Schaar, Orientalism at the Service of Imperialism, Race and Class 21, br. 1, ljeto 1979., s. 67-80. 33 James A. Bill, Iran and the Crisis of '78, Foreign Affairs 57, br. 2., zima 1978.-79., s. 341.

strunjak koji je navodno bio drugog miljenja zalagao za odravanje reima protiv kojeg su, upravo u trenutku kad je to govorio, ustali doslovno milijuni ljudi u jednom od najveih ustanaka u suvremenoj povijesti. Dodue, Bill je ukazao na vane stvari u opem neznanju SAD-a o Iranu. Bio je u pravu kad je rekao da je medijsko izvjetavanje povrno, da se slubene informacije oblikuju prema onome to ele lanovi vladajue obitelji Pahlevi i da se SAD ne trudi stvarno upoz nati tu zemlju ili stupiti u kontakt s opozicijom. Premda se Bill nije odvaio to izrei, ti su neuspjesi bili (i jo uvijek jesu) karakteristini za SAD openito i, u manjem stupnju, za evropski stav prema islamskom svijetu i, kao to emo vidjeti, prema veini zemalja Treeg svijeta. To to Bill nije povezao to to je ispravno govorio o Iranu s ostatkom islamskog svijeta takoer je dio opeg stava. Nije se na ozbiljan nain pozabavilo s osnovnim metodolokim pitanjem emu slui (ako uope iemu slui) govorenje o islamu i ponovnom buenju islama? Drugo, kakav je ili kakav bi trebao biti odnos vladine politike i znanstvenog istraivanja? Treba li se strunjak nalaziti iznad politike ili biti politiki pomonik vlade? Bill i William Beeman sa sveuilita Brown u razliitim su prilikama isticali da je glavni razlog ameriko -iranske krize iz 1979. godine u tome to nisu bili konzultirani akademski strunjaci ije je skupo kolovanje financirano upravo zato da neto naue o isla mskom svijetu.34 Pa ipak, Bill i Beeman nisu uvidjeli mogunost da se znanstvenici mogu doimati nepouzdanima i v ladi i cijeloj intelektualnoj zajednici, upravo zato to trae takvu ulogu, a u isto vrijeme se nazivaju znanstvenicima.35
34 William

O. Beeman, Devaluing Experts on Iran, New York Times, 11. travnja 1980.; James A. Bill, Iran Experts: Proven Right But Not Consulted, Christian Science Monitor, 6. svibnja 1980. 35 Protivno znanstvenicima tijekom rata u Vijetnamu, koji su snano tvrdili da su znanstvenici koji slue dravi rado i svojom voljom; ovdje bi bilo dobro znati zato se konzultiralo s vijetnamskim strunjacima (s nita manje katastrofalnim rezultatima), a irakim ne. Vidi: Noam Chomsky, Objectivity and Liberal Scholarship, u: American Power and the New Mandarins: Historical and Political Essays, Pantheon Books, New York, 1969., s. 23-158. Engl. venerable uvaen, drevan

Osim toga, postoji li uope nain da neovisni intelektualac (to bi, naposljetku, jedan sveuilini znanstvenik trebao biti) zadri svoju neovisnost i uz to izravno radi za dravu? Koja je veza izmeu otvorenog politikog podravanja i sposobnosti zapaanja? Iskljuuju li se oni meusobno ili to vrijedi samo u nekim sluajevima? Kako to da itav (iako mali) kadar islamskih znanstvenika u zemlji nije dobio veu pozornost? Zato se to dogodilo u trenutku kad se inilo da SAD-u uistinu trebaju upute, kao i sada? Na sva ta pitanja se, naravno, moe odgovoriti jedino unutar stvarnog i politikog okvira povijesnih vladajuih odnosa izmeu Zapada i islamskog svijeta. Pogleda jmo taj okvir i pogledajmo koja je uloga strunjaka u njemu. Nisam uspio otkriti nijedno razdoblje u evropskoj ili amerikoj povijesti od srednjeg vijeka, u kojem se o islamu openito ra spravlja ili razmilja izvan okvira to ga odreuju strasti, predrasude i politiki interesi. Ovo se moda ne ini iznenaujuim otkriem, ali u njega je ukljuen itav niz znanstvenih disciplina koje su se, od ranog devetnaestog stoljea, ili kolektivno nazivale orijentalizmom ili se pokuavale sustavno baviti Istokom. Nitko nee osporiti da su rani komentatori islama poput Petera the Venerable i Barthelmyja d'Herbelota bili strasni kranski polemiari u onome to su govorili. Ali neprovjerena je pretpostavka da je razvoj Evrope i Zapada, otkako s u napredovali u suvremeno znanstveno doba i oslobodili se praznovjerja i neznanja, nesumnjivo ukljuivao i orijentalizam. Zar nije istina da su Silvestre de Sacy, Edward Lane, Ernest Renan, Hamilton Gibbs i Louis Massignon bili ueni, objektivni znanstvenici i zar nije istina da su, razvijajui spoznaje sociologa, antropologa, lingvista i povjesniara dvadesetog stoljea, ameriki znanstvenici koji predaju Srednji istok i islam na mjestima poput Princetona, Harvarda i Chicaga nepristrani i da nemaju posebnih zahtjeva u onome to rade? Odgovor je ne. Orij entalizam nije pristraniji vie od drugih drutvenih i humanistikih znanosti. On je jednostavno jednako ideologiziran i kontaminiran svijetom kao i druge discipline. Osnovna je razlika u tome to orijentalisti nastoje iskoristiti svoje uloge znanstvenika da bi zanijekali (a ponekad ak i zatakali) svoje duboko zakopane osjeaje o islamu jezikom autoriteta ija je svrha da potvrdi njihovu objektivnost i znans tvenu nepristranost. To je jedna stvar. Druga pak razlikuje povijesni obrazac u onome to bi inae bilo nerazlikovna karakterizaci ja orijentalizma. Kad god bi se u suvremeno vrijeme izmeu Zapada i njegovog Istoka (ili Zapada i njegovog islama) osjetila akutna politika na petost, na Zapadu je postojala tendencija da pribjegne ne izravnom nasilju, nego prvo hladnim, relativno zasebnim instrumentima znanstvenih, kvaziobjektivnih predstavaka. Na ovaj nain islam se objanjava, pojavljuje se prava priroda njegove prijetnje, predlae se implicitni nain djelovanja protiv te prijetnje. U takvom kontekstu mnogi muslimani, koji ive u vrlo razliitim okolnostima i znanost i izravno nasilje smatraju oblicima agresije protiv islama. Moju tvrdnju potkrepljuju dva neobino slina primjera. Sada retrospektivno uviamo da su tijekom devetnaestog stoljea i Fra ncuska i Engleska, prije nego to su okupirale dijelova islamskog istoka, prole kroz razdoblje u kojem su razna znanstvena sredstva karakterizacije i razumijevanja Istoka doivjele znaajnu tehniku modernizaciju i razvoj.36 Francuskoj okupaciji Alira 1830. godine prethodila su dva desetljea tijekom kojih su francuski znanstvenici doslovno transformirali izuavanje Istoka iz prastare u racionalnu disciplinu. Naravno, 1789. Napoleon Bonaparte okupirao je Egipat i ne smijemo zaboraviti da se za svoju ekspediciju pripremio odabirui sofisti ciranu skupinu znanstvenika sa zadatkom da njegov poduhvat uine jo
36 Vidi:

Said, Orientalism, s. 123-66.

uinkovitijim. Tvrdim da je Napoleonova kratkotrajna okupacija Egipta zavrila to poglavlje. Novo poglavlje zapoinje dugim r azdobljem tijekom kojeg je Francuska, dok je Silvestre de Sacy vodio francuske institucije za orijentalne znanosti, postala prva u svijetu u orijentalizmu. To je poglavlje doseglo svoj vrhunac neto poslije francuske okupacije Alira 1830. godine.

Ne sugeriram da postoji uzrona veza izmeu te dvije stvari, niti prihvaam antiintelektualne ideje da svo znanstveno uenje neophodno vodi u nasilje i patnju. elim rei da se carstva ne stvaraju u trenutku, niti se tijekom modernog razdoblja njima vladalo im provizacijom. Ako razvoj uenja ukljuuje redefiniranje i preoblikovanje podruja ljudskog iskustva od strane znanstvenika koji su iznad vlastite gra e, jasno se vidi isti takav razvoj meu politiarima, ija se domena vlasti redefinira tako da ukljuuje inferiorna podruja svi jeta gdje se mogu otkriti novi nacionalni interesi i kojima e kasnije trebati nadzor.37 Ne vjerujem da bi Engleska okupirala Egipat na tako dugotrajan i institucionaliziran nain da nije bilo trajne investicije u istonjaka uenja koja su prvi njegov ali znanstvenici poput Edwarda Williama Lanea i Williama Jonesa. Bliskost, pristupanost, reprezentativnost: to je ono to su orijentalisti pokazali o Istoku. Istok se mog ao vidjeti, prouavati, njime se moglo upravljati. Nije morao ostati daleko, udesno, nepojmljivo, vrlo bogato mjesto. Moglo ga se dovesti kui ili jednostavnije, Evropa si je tamo mogla napraviti dom, kao to je i napravila.
O vezi izmeu znanstvenika i politike koja je utjecala na kolonijalni svijet vidi: Le Mal de voir: Ethnologie et orientalisme: politique et epistemologie, critique et autocritique, Cahiers Jussieu br. 2., Collections 10/18, Paris, 1976. U smjeru u kojem se polja prouavanja slau s dravnim interesima su Special Supplement: Modern China Studies, Bulletin of Concerned Asia Scholars 3, brojevi 3.-4., ljeto-jesen, 1971., s. 91-168.
37

Moj je drugi primjer suvremen. Islamski Istok danas je evidentno vaan zbog svojih izvora ili geopolitikog smjetaja. Nijedn o od tog dvoga, meutim, ne moe se zamijeniti s interesima, potrebama ili aspiracijama roenih istonjaka. Od kraja Drugog svjetskog rata, SAD su preuzele dominaciju i hegemoniju koju su prije nje u islamskom svijetu imale Velika Britanija i Francuska. Zapoele su rat 19 91. kako bi zatitile svoje ekonomske interese u Perzijskom zaljevu, naoruale su afganistansku vojsku protiv Sovjetskog saveza, koordiniraju istraivanja i tajnu slubu Izraela protiv islamskih militanata na okupiranom podruju Zapadne obale i pojasu Gaze. Zamjenom jednog imperijalistikog sistema drugim pojavljuju se dvije stvari: prvo, umjereno irenje interesa akademika i strunjaka za islam i drugo, nevjerojatna tehnika revolucija dostupna privatnom sektoru tiska i industriji elektronskog novinarstva. Nikad se ranije nije o meunarodnim problemima poput onih u Iranu ili Bosni bre i redovitije izvjetavalo kao to to mediji rade danas: zbog toga se ini da se Iran nalazi u amerikim ivotima, a opet izrazito stran, s nezapamenim intenzitetom, jednako kao to se tijekom 1990-ih inila Bosna. Ta dva fenomena (drugi puno vie od prvog), na temelju kojih mnotvo fakultetskih, vladinih i poslovnih strunjaka prouava islam i Srednji i stok, i na temelju kojih je islam postao tema poznata svakom konzumentu vijesti na Zapadu, gotovo su u potpunosti domesticirali islamski svijet, ili barem one njegove znaajke koje se smatraju zanimljivima kao vijest. Taj je svijet postao ne samo predmetom najdubljeg kulturnog i ekonomskog zapadnog zasienja u povijesti (jer SAD nisu dominirale nijednim ne-zapadnim podrujem toliko dugo kao arapsko-islamskim svijetom danas), nego je i razmjena islama i Zapada, u sluaju SAD-a, duboko jednostrana, a dijelovi islamskog svijeta koji su manje zanimljivi kao vijest smatraju se duboko poremeenima. Nije pretjerano rei da se o muslimanima i Arapima zapravo izvjetava, raspravlja i smatra isporuiteljima nafte ili potencijalnim teroristima. Vrlo malo pojedinosti, ljudskosti i strasti arapsko-muslimanskog ivota ulo je u svijest ljudi, ak i onih ija je profesija izvjetavanje o islamskom svijetu. Umjesto toga imamo ogranieni slijed karikatura islamskog svijeta predstavljenih tako da nam se taj svijet uini ranjivim na vojnu agresiju.38 Nije sluajno to je vojnoj intervenciji SAD-a u Arapskom zaljevu 70-ih, Carterovoj doktrini, raspravama o Rapid Deployment Forces ili vojnom i ekonomskom blokiranju politikog islama esto prethodilo razdoblje racionalnog predstavlj anja islama na televiziji ili objektivnih orijentalistikih istraivanja (koja, paradoksalno, i u svojoj nevanosti prema suvremenim temama i svojoj propagandistikoj objektivnoj arolikosti imaju jednako tetan uinak). Naa stvarna situacija danas nalikuje primje rima Velike Britanije i Francuske devetnaestog stoljea. Za to postoje i drugi politiki i ku lturni razlozi. Nakon drugog svjetskog rata, kad su SAD preuzele imperijalistiku ulogu Francuske i Velike Britanije, oblikovan je skup smjernica kako se odnositi prema svijetu, a o ne su bile usklaene s osebujnostima i problemima svakog podruja koje je imalo utjecaja (i na koje su utjecali) na interese SAD-a. Za Evropu je bio predvien poslijeratni oporavak za to je, izmeu ostalih slinih smjernica, bio nadlean Marshallov plan. Sovjetski savez is taknuo se kao najvei suparnik SAD-a i, to ne moramo posebno isticati, hladni rat je proizveo politiku, uenja, pa ak i mentalitet koji jo uvijek dominira odnosima izmeu dvije supersile. Po zavretku hladnog rata, ostalo je ono to se prije nazivalo Treim svijetom, arena za nat jecanje SADa i raznih sila s tog podruja koje su tek nedavno stekle vlastitu neovisnost o evropskim kolonizatorima.
38 Vidi:

Edmund Ghareeb, ur., Split Vision: Arab Portrayal in the American Media, Institute of Middle Eastern and North African Affairs, Washington, D. C., 1977. Za britanski ekvivalent vidi: Sari Nasir, The Arabs and the English, Longmans, Green & Co., London, 1979., s. 140-72.

Trei svijet se, gotovo bez izuzetaka, amerikim tvorcima politike inio nerazvijenim, u akama nepotrebno arhainih i statinih tradicionalnih naina ivota, opasno sklon komunistikoj subverziji i unutranjoj stagnaciji. Za Trei svijet, to se tie SAD -a, modernizacija je postala specijalitet dana. Kao to tvrdi James Peck, teorija modernizacije bila je ideoloki odgovor svijetu rastuih revolucionarnih ustanaka i neprestanih reakcija meu tradicionalnim politikim elitama.39 U Afriku i Aziju su se ulijevale goleme koliine novca s ciljem da se zaustavi komunizam, promovira trgovina sa SAD-om i, iznad svega, razvije kadar domaih saveznika za koje se inilo da im je raison d'tre preobraavanje zaostalih zemalja u mini -Amerike. Uskoro su poetna ulaganja zahtijevala dodatne sume novca i poveanu vojnu podrku kako bi te zemlje opstale. A to je zauzvrat dovelo do intervencija po itavoj Aziji i Junoj Americi koje su redovito postavljale SAD za protivnika gotovo svim vrstama domaeg nacionalizma.
James Peck, Revolution Versus Modernization and Revisionism: A Two-Front Struggle, u: Victor G. Nee i James Peck, ur., Chinas Uninterrupted Revolution: From 1840 to the Present, Pantheon Books, New York, 1975., s. 71. Takoer vidi: Irene L. Gendzier, Notes Toward a Reading of The Passing of Traditional Society, Review of Middle East Studies 3, Ithaca Press, London, 1978., s. 32-47.
39

Povijest zalaganja SAD-a u ime modernizacije i razvoja Treeg svijeta ne moe se u potpunosti razumjeti ako se ne uoi da je sama politika proizvela odreeni stil razmiljanja i naviku gledanja na zemlje Treeg svijeta to je povealo politika, emocional na i strateka

ulaganja u samu ideju modernizacije. Vijetnam je savren primjer za to. Kad je donesena odluka da tu zemlju treba spasiti od komunizma i od nje same, rodila se itava znanost modernizacije Vijetnama (ija je najnovija i najskuplja faza poznata pod nazivom vijetnamizacija). U to nisu bili ukljueni samo vladini, nego i sveuilini strunjaci. Uskoro je opstanak proamerikog i antikomunistikog re ima u Sajgonu dominirao svime, ak i kad je postalo jasno da ga velika veina stanovnitva smatra stranim i ugnjetavakim, pa ak i kad je cijena voenja neuspjenih ratova u ime tih reima devastirala itavo to podruje i kotala Lyndona Johnsona predsjednikog mjesta. Ipak, pi sanje o vrlinama modernizacije tradicionalnog drutva steklo je neupitni drutveni i kulturni autoritet u SAD-u, dok je u isto to vrijeme u mnogim zemljama Treeg svijeta modernizacija bila povezana s nerazboritim troenjem, nepotrebnom tehnologijom i naoruavanjem, korumpiranim vladarima i brutalnim mijeanjem SAD-a u poslove malih, slabih zemalja. Meu mnogim iluzijama koje su opstale u teoriji modernizacije bila je jedna za koju se inilo da je posebno relevantna za islamski svijet: da je prije dolaska SAD -a islam postojao u jednoj vrsi bezvremenskog djetinjstva, zatien od stvarnog razvoja arhainim skupom praznovjerja, a njegovi udni sveenici i sveenstvo spreavali su ga da se makne iz srednjeg vijeka i zakorai u suvremeni svijet. Tu su se orijentalizam i teorija modernizacije krasno spojile. Ako su muslimani, kao to su orijentalisti tradicionalno mislili, fatalistika djeca koju njihov nain razmiljanja, njihova 'ulama i njihovi politike voe tiraniziraju da se opiru Zapadu i napretku, zar ne bi svaki povjerenja vrijedan politolog, antropolog i sociol og mogao pokazati da bi se islam, ako mu se prui razumna prilika, moglo uvesti u neto nalik amerikom nainu ivota putem konzumerstva i dobrih voa? Glavna je neprilika s islamom, meutim, bila u tome to, za razliku od Indije i Kine, islam nikad nije bio pripitomljen ili pobijeen. Zbog razloga koji su uvijek izgledali kao da prkose razumijevanju znanstvenika, islam se (ili neka njegova inaica) nastavio njiha ti iznad glava svojih sljedbenika koji nisu, kako se esto tvrdilo, bili voljni prihvatiti stvarnost ili barem ona j njezin dio u kojem se vidjela superiornost Zapada. Napori da se provede modernizacija ustrajali su dva desetljea nakon drugog svjetskog rata. Iran je postao uspjeh mod ernizacije, a njegov vladar modernizirani voa par excellence. to se tie ostatka islamskog svijeta, pripadao on arapskim nacionalistima, egipatskom Gamallu Abdellu Nasseru, indonezijskom Sukarnou, palestinskim nacionalistima, iranskim opozicijskim skupinama ili tisuama nepoznatih islamskih uitelja, bratstava i redova, zapadni znanstvenici su mu se suprotstavljali ili se nisu njime bavili ulaui snane napore u teoriju modernizacije i amerike strateke i ekonomske interese u islamskom svijetu. Tijekom eksplozivnog desetljea sedamdesetih, islam je pruio daljnji dokaz da je fundamentalno beskompromisan. Dolo je, na primjer, do revolucije u Iranu: ni prokomunistiki, ni promodernizacijski, narod koji je zbacio aha jednostavno nije bio objanjiv na osnovu kanona ponaanja teorije modernizacije. Nisu bili zahvalni zbog svakidanjih prednosti modernizacije (automobili, veliki vojni i sigurnosni aparat, stabilni reim) i izgledali su neosjetljivi na laskanje zapadnjakih ideja.40 Posebno neobjanjiv segment njihovog ponaanja (posebice Homeinijevog) bila je njihova odluna nespremnost da prihvate bilo kakav politiki stil (ili racionalni stil) koji nije bio njihov vlastiti. Iznad svega, posebno se prkosnom inila njihova privrenost iranskom islamu koji se snano osporavao, i idiosinkratino titio. Ironino, samo je nekoliko komentatora islamskog atavizma i srednjovjekovnih naina razmiljanja na Zapadu zabiljeilo da je nekoliko kilometara zapadno od Irana, u Beginovom Izraelu, vladao reim potpuno spreman da svoje djelovanje usmjeri prema vjerskim naelima i teolokoj doktrini izuzetno zaostalih nazora.41 Jo je manji broj komentatora koji su na sav glas govorili o oivljavanju islamske religioznosti dovodio to oivljavanje u vezu s televizijskim vjerama u SAD-u koje broje milijune sljedbenika ili s injenicom da su dva od tri vodea predsjednika kandidata 1980. bili entuzijastiki novoroeni krani.
40 Uvid

u modernizaciju Pahlevijevog reima moe se nai u: Robert Graham, Iran: The Illusion of Power, St. Martin's Press, NewYork, 1979. Takoer vidi: Thierry-A. Brun, The Failures of Western-Style Development Add to the Regime's Problems i Eric Rouleau, Oil Riches Underwrite Ominous Militarization in a Repressive Society, u: Ali-Reza Nobari, ur., Iran Erupts, Iran-American Documentation Groupi, Stanford, California, 1978. Takoer Claire Briere and Pierre Blanchet, Iran: La Revolution au nom de Dieu, ditions du Seuil, Paris, 1979.; ova knjiga u dodatku sadri intervju s Michelom Foucaultom. 41 Tisak je bio nevjerojatno nesklon rei bilo to o izrazito vjerskoj formulaciji stajalita i politike unutar Izraela, pogotovo kad su ona usmjerena protiv ne idova. Zanimljiv materijal moe se nai u knjievnosti Gusha Emunima ili objavama raznih rabinskih vlasti i tako dalje.

Postala je svakidanja praksa da se koriste jedna ili dvije orijentalistike generalizacije (a stari orijentalisti poput Bernarda Lewisa stavili su ih niz u opticaj) da bi se udarilo na cijeli islamski svijet a da se ne zamara pitanjem vrijede li takve prazne floskule oduv ijek za ponaanje svakog muslimana. To je osobito vidljivo u raspravi koja ukazuje na neizbjenu vezu islama i terorizma. Pogledajmo sluaj Conora Cruisea O'Briena, biveg intelektualca ljeviara, koji je polako postao dio reakcionarne desnice tijekom 80 -ih. Nekako je zadrao vjerodostojnost ozbiljnog progresivnog intelektualca usprkos odbijanju kulturalnog bojkota protiv aparthajda u Junoj Africi i opravdavanju cionista desniara u Izraelu. Evo tipinog odlomka lijenog povijesnog prosuivanja, generaliziranja i nevjerojatnog stereotipiziranja takve vrste koju nitko tko ima imalo ozbiljne veze s islamom ne bi oznaio drukije nego kao obinu glupost: Stanovite kulture i subkulture, domovi frustriranih ideja, predodreeni su za uzgajanje terorizma. Islamska kultura [O'Brien nas ne obavjetava zato u ovom trenutku skae s vjere na kulturu, niti precizira gdje se nalaze granice jednog i drugog] najistaknutiji je primjer. Pogled te kulture na vlastiti poloaj u svijetu koji mu po pravu pripada [O'Brien nam ne govori kako ili gdje je doao do ove privilegirane informacije] nalazi se u dubokom neskladu sa stvarnim poretkom suvremenog svijeta [to se sa sigurnou moe rei za pogled go tovo bilo koje kulture na samu sebe]. Boja je volja da Kua islama treba pobijediti Kuu rata (ne -muslimanski svijet) i to ne samo duhovnim sredstvima. Islam znai pobjeda slogan je iranskih fundamentalista u Zaljevu [tj. iransko -iraki rat, 1980. -1988.]. Zadati udarac Kui rata hvalevrijedno je i zasluno. Otud iroka podrka aktivnostima koje Zapad osuuje kao teroristike. [Upozoravam da se O'Brien nije udostojao itatelju dati niti jednu injenicu, izvor, navod ili kontekst i taj prilino osebujni postupak ili metoda rasprave ga ni najmanje ne

zabrinjava.] Izrael je glavna meta tih aktivnosti [ono to je Izrael uinio ili nastavlja initi ne dovodi se u pitanje. Rije je samo o islamskom teroru], ali one vjerojatno ne bi prestale ak i da Izrael nestane (Thinking about Terrorism, The Atlantic, lipanj 1986., s. 65.) Posebno nasilni vjerski intenzitet pripisuje se iskljuivo islamu ak i kad se vjerski osjeaji znatno ire u itavom svijetu: trebamo se samo prisjetiti kako se liberalni tisak neumjereno odnosio prema neliberalnim vjerskim linostima poput Solenjcina ili pape Ivana Pavla II i naina na koji pokolji muslimana u Bosni nisu pripisani kranstvu pa da vidimo koliko je jednostran neprijateljski stav prema islamu. 42 Povlaenje u vjeru postao je nain na koji se moe objasniti veina islamskih drava od Saudijske Arabije (koja je odbila rat ificirati sporazume iz Camp Davida, to se protumailo kao logika svojstvena islamu) do Pakistana, Afganistana i Alira. Moemo vidjeti kako se islamski svijet diferencirao, u zapadnoj svijesti openito, a pogotovo amerikoj, od drugih podruja u svijetu na koja se mog la primijeniti analiza hladnog rata, premda je hladni rat bitan jednako kao i korupcije i tiranije stanovitih islamskih zemalja. ini se da ne postoji nain na koji bi se, na primjer, moglo govoriti o Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu kao dijelovima slobodnog svijeta. ak ni Iran tijekom vladavine aha, usprkos svojoj protusovjetskoj predanosti, nikad nije stvarno pripadao naoj strani kao, na primjer, Francuska ili Velika B ritanija. Pa ipak, tvorci amerike politike ustraju u tome da govore o gubitku Irana kao to su tijekom prola tri desetljea govorili o gubitku Kine, Vijetnama i Angole. tovie, jedinstveno je nesretna sudbina islamskih drava Perzijskog zaljeva da ih oni koji su upravljali amerikom krizom
Solenjcin, Aleksandr (Isajevi), roen 11. prosinca 1918, Kislovodsk, Rusija. Ruski romanopisac i povjesniar kojem je 1970. dodijeljena Nobelova nagrada za knjievnost. 42 Vidi: Garry Wills, The Greatest Story Ever Told, podnaslov Blissed out by the pope's U.S. visit 'unique', 'historic', 'transcendent' the breathless press produced a load of papal bull, Columbia Journalism Review 17, br. 5., sijeanj -veljaa 1980., s. 25-33.

smatraju podrujima spremnima za ameriku vojnu intervenciju. Tako je George Ball u New York Times Magazineu od 28. lipnja 1970. upozorio da bi tragedija Vijetnama mogla dovesti do pacifizma i izolacije u zemlji, a interesi SAD-a na Srednjem istoku toliko su veliki da bi predsjednik trebao educirati Amerikance o mogunosti vojne intervencije na tom podruju. 43 Jedna od tema rata u Zaljevu 1991. bila je da se jednom zauvijek rijei duhova Vijetnama.
Vidi izvrsno i iscrpno istraivanje Marwana R. Buheiryja, U.S. Threats Against Arab Oil: 1973 -1979, IPS Papers br. 4, Institue for Palestine Studies, Beirut, 1980. 44 Ovo je posebno ameriki sindrom. U Evropi je situacija znatno bolja, pravednija, barem to se tie novinarstva u cjelini.
43

Ovdje treba spomenuti jo jednu stvar: ulogu Izraela u posredovanju pri zapadnim, a pogotovo amerikim stavovima o islamskom svijetu od Drugog svjetskog rata nadalje. Kao prvo, jasan vjerski karakter Izraela rijetko se spominje u zapadnom tisku: tek su se nedavno pojavile jasne reference na izraelski vjerski fanatizam, a puno njih se odnosi na pristae Gusha Emunima, ija je osnovna djelatn ost nasilno postavljanje nelegalnih naselja Zapadnoj obali. Pa ipak, u veini zapadnih izvjetaja o vojnim izraelskim kolonistima jednost avno je izostavljena nezgodna injenica da je svjetovna laburistika vlada prva utemeljila nelegalna naselja na okupi ranom arapskom teritoriju, a ne samo vjerski fanatici koji sada jo vie zakuhavaju stvari. Ovakva vrsta jednostranog izvjetavanje pokazuje, po mom milj enju, kako se Izrael (jedina demokracija na Srednjem istoku i na snani saveznik) koristi kako bi se prikazao kao rtva islama.44 Na taj nain Izrael izgleda kao bastion zapadne civilizacije koji je isjeen (s mnogo odobravanja i samohvale) iz islamske divljine. Drugo, sigur nost Izraela u oima SAD-a postala je prikladno meusobno zamjenjiva sa suzbijanjem irenja islama, nastavljanjem zapadne hegemonije i demonstriranjem vrlina modernizacije. Na te naine tri vrste iluzija ekonomski potkrepljuju i stvaraju jedne druge u interesu jaanja slike 96 Zapada o samom sebi i promoviranja zapadne sile kao jae od istone: stav o islamu, ideologija modernizacije i afirmacija izraelske vrijednosti za Zapad. Pored toga, kako bismo nae stavove o islamu uinili vrlo jasnima, cjelokupni aparat informiranja i donoenja smjernica amerike politike ovisi o tim iluzijama i iri ih na sve strane. Veliki dio inteligencije, zajedno sa zajednicom geopolitikih stratega, iznosi velike ideje o islamu, nafti, budunosti zapadne civilizacije i borbi demokracije protiv nemira i terorizma. Zbog razl oga o kojima sam ve govorio, islamski strunjaci ulaze u tu veliku struju, usprkos neoborivoj injenici da je samo mali dio onoga to se dogaa u akademskim studijama islama izravno inficirano kulturnim i politikim vizijama koje se mogu nai u geopolitici i ideologiji h ladnog rata. Potom dolaze masmediji, koji podatke uzimaju od druge dvije sastavne cjeline aparata i saimaju ih u prikaze: odatle karikatu re, zastraujua svjetina, koncentriranje na islamsku kaznu i tako dalje. Njihove predrasude i neznanje nikad nisu bile vidljiv ije nego neposredno nakon eksplozije u Oklahoma Cityju (u travnju 1995.) kad su svi kolektivno doli do zakljuka (predvoeni aktualni m strunjacima kao to je Steven Emerson) da su za dogaaj krivi islamski teroristi i ponavljali su te optube, iako puno tie i slabije, i nakon nesree leta TWA 800 u srpnju 1996. Za sve je to nadlean nevjerojatno jak establiment naftne kompanije, goleme korporacije i multinacionalne kompanije, obrana i tajna sluba, izvrna grana vlade. Kad je predsjednik Carter proveo svoju prvu Novu godinu u uredu sa ahom 1978. godine i rekao da je Iran otok stabilnosti, govorio je to s mobiliziranim snagama tog monog aparata predstavljajui u isto vrijeme interese SAD-a i govorei o islamu. A kad je, osamnaest godina kasnije, ameriki ministar obrane pri posjeti Saudijskoj Arabije nakon bombakog napada u Khobaru 2. kolovoza izjavio da je Iran glavni kandidat za krivca za taj napad, zaprijetio je Iranu jakim djelovanjem. Iako je nekoliko dana kasnije opovrgnuo to to je rekao, to djelovanje je ve zapoelo.

Zajednice tumaenja
Obratimo panju na to kako su geopolitiki stratezi i liberalni intelektualci iskoristili islam u SAD -u. Nije pretjerano rei da je prije iznenadnog rasta cijena OPEC-a poetkom 1974. islam kao takav rijetko razmatran u kulturi ili medijima. ulo se za Arape i Irance, Pakistance i Turke, ali rijetko kad za muslimane. Ali dramatino via cijena uvozne nafte uskoro se poela povezivati u javno sti sa skupom neugodnih stvari: ovisnosti Amerike o uvoznoj nafti (to se esto izricalo kao da je na milost i nemilost stranih proizvoaa nafte),

shvaanjem da se sa Srednjeg istoka i iz Perzijskog zaljeva emitira beskompromisnost prema Americi i, iznad svega, znak (nove , do sada neidentificirane sile) koji je govorio da energija vie nije naa da je samo tako uzimamo. Rijei poput monopola, kartela i bloka otada su odjednom ule u selektivan opticaj, mada se o maloj skupini amerikih multinacionalnih kompanija vrlo rijetko govori lo kao o kartelima. Taj je naziv bio rezerviran iskljuivo za lanice OPEC-a. S novim pritiskom na ekonomiju oblikovala se i nova kulturna i politika situacija. Od dominantne svjetske sile SAD su se dramatino nale u problemima. To je kraj poslijeratnog razdoblja, izjavio j e Fritz Stern u Commentaryju.45
45 Fritz

Stern, The End of the Postwar Era, Commentary, travanj 1974., s. 27-35.

Najranija najava promjene pojavila se u nizu lanaka koje je objavio Commentary poetkom 1975. Prvo je objavljen lanak Roberta W. Tuckera Oil: The Issue of Arnerican Intervention [Nafta: Pitanje amerike intervencije] (u sijenju), zatim lanak Daniela Patricka Moynihana The United States in Opposition [SAD u opoziciji] (u oujku), a oba lanka ve su u naslovima nedvojbeno izloila svoje argumente. Moynihan je postao predstavnik SAD u Ujedinjenim nacijama i tamo drao govore u kojima je upozoravao da zapadne demokracije ne mogu mirno stajati ne radei nita i doputati da ih maltretira automatska veina bivih kolonija. Ali, uvjeti su ve bili postavljeni u onome to su on i Tucker izlagali u svojim esejima u Commentaryju. Nijedan od njih nije imao nita rei o islamu, meutim islamu, kako se pokazalo godinu dana kasnije, ve je bila odreena u loga koju su mu pripremili Tucker i Moyniham iznenadnim i neprihvatljivim promjenama koje su opisivali. A one su zauzvrat dale oblik, retoriku i dramatinu strukturu onome to je puno ljudi u zemlji doista osjealo. Prvi put u povijesti SAD-a inilo se, kako je to Tucker rekao, da se na same SAD izvana primjenjuje egalitarizam. Bile su to strane nacije, prema Moynihamu, u biti stvorene britanskim imperijalizmom, ije su ideje i identiteti bili posueni od britanskog socijalizma. Njihova filozofija temeljila se na eksproprijaciji ili, ako to ne uspije, distribuciji bogatstava. Zanimala ih je samo jednakost, ne proizvodnja ili, kako se inilo, sloboda. Mi jesmo iz slobodarske stranke, re kao je, a zatim nastavio dodajui vojnim kienjem, moglo bi nas iznenaditi kakve bi se snage mogle osloboditi ako po dignemo te transparente.46 Te nove nacije, meu njima i proizvoai nafte, zanimalo je jedino izjednaavanje nejednakosti izmeu nas i njih, neto za to je Tucker mislio da e zapoeti zlokobnu meuovisnost kojoj bolje da budemo spremni da se suprotstavimo ako je potrebno, ak i napadom.47
Daniel P. Moynihan, The United States in Opposition, Commentary, oujak 1975., s. 21 -31. Intervention, Commentary, sijeanj 1975., s. 21-31.
46 47

Robert W. Tucker, Oil: The Issues of American

Posebno treba ukazati na niz strategija koje se pojavljuju u ta dva lanka. Ni Tuckerovi proizvoai nafte, ni Moynihanove nove zemlje Treeg svijeta nemaju vlastiti identitet, povijest ili nacionalne putanje. One se spominju i kratko opisuju kao kolektivna je dinica, a zatim ih se zanemaruje. Bive kolonije su bive kolonije, proizvoai nafte su proizvoai nafte. Inae se ine anonimni i neobini, ak prijetei, okorjeli. Samo njihovo postojanje predstavlja rizik za nas. Drugo, te su zemlje apstrakcije protiv kojih se ranije izgraene svjetske sile sada rasporeuju. Iznenada, kae Tucker u jednom svom kasnijem eseju o nafti i sili, suoeni smo s budunou meunarodnog drutva u kojem se vie nee moi osigurati uredna distribucija onoga to se naziva svjetskim proizvodom i to zato to glavni koji imaju mo meu razvijenim i kapitalistikim zemljama vie nee biti glavni tvorci i pokretai reda. 48 Ako te nove nacije nisu tvorci i pokretai reda, onda one mogu biti jedino zapreka redu. I tree, zapreka su redu zato to je sve to one jesu i to mogu biti kao skupina posve suprotno nama.
48 Tucker,

Further Reflections on Oil and Force, Commentary, sijeanj 1975., s. 55. 49 U: Encounter, 54, br. 5., svibanj 1980., s. 20-27.

Ono to su Tucker i Moynihan govorili pratilo je djelomino logiku kanonskih pjesama u slavu opsjednutog Zapada, koje se periodino pojavljuju u suvremenoj povijesti Zapada. To se vidi, na primjer, u La Dfense de l'Occident Henrija Massisa (1927.) i recentnije, u lanku Anthonyja Hartleya The Barbarian Connection: On the 'Destructive Element' in Civilized History [Barbarska veza: o 'destruktivnom elementu' u civiliziranoj povijesti].49 Meutim, za Tuckera i Moynihana ono to se suprotstavlja Zapadu nije neto to znamo (na nain na koji bi neki evropski imperijalist mogao govoriti o istonjacima kao narodu koji znamo jer smo vladali njima). U najboljem sluaj u, prema Moynihanovom miljenju, nove drave Treeg svijeta imitacije su, poznate jedino po onom to oponaaju, a ne po vrijednosti onoga to jesu. ini se da upuivanje na novo meunarodno drutvo na koje Tucker upuuje nema druge svrhe, osim da se istakne da ono kri stari poredak. Tko su ti ljudi, to oni stvarno ele, odakle dolaze, zato se ponaaju tako kako se ponaaju? To su pitanja koja nisu bila postavljena i, prema tome, pitanja na koja se ne moe odgovoriti. Gotovo u isto vrijeme SAD su se povlaile iz Indokine. Puno toga se pisalo o post -vijetnamskom sindromu u amerikoj politici, iako je malo ljudi primijetilo kako se tvrdnja da daleki ameriki interesi trebaju vojnu zatitu od nestabilnosti i ustanaka prebacila iz Vijetnama na blie podruje, u muslimanski svijet. To je bilo popraeno progresivnim liberalnim razoaranjem po pitanju zemalja Treeg svi jeta, pogotovo onih zemalja ije obeanje se izdalo. Na pamet nam dolazi, na primjer, Revolution in the Third World [Revolucija u zemljama Treeg svijeta] Gerarda Chalianda, ljutiti cri de coeur dobro znanog zagovaratelja vijetnamskog, kubanskog, angolskog, alirskog i palestinskog pokreta osloboenja. Piui 1977. godine, zakljuio je da je veina antikolonijalnih napora rezultirala osrednji m, represivnim dravama koje nisu zasluile podrku Zapada.50 Ili, navedimo sluaj asopisa Dissident koji je sponzorirao simpozij u svom izdanju za jesen 1978. koji se temeljio na pitanju Opravdavaju li nedavna dogaanja u Kambodi [pobjeda Crvenih Khmera i izvjetaji o g rozotama koji su uslijedili nakon toga] ponovno razmiljanje o naem protivljenju ratu u Vijetnamu? Pitanje, ako ve ne odgovori, ukazuje na prestanak entuzijazma koji je vladao 60-ih godina i njegovu zamjenu nelagodom zbog novih meunarodnih stvarnosti koje su nagovjetavale predstojeu katastrofu. U raspravi je opravdano naveden primjer opeg neuspjeha meunarodnog ekonomskog sustava.
50 Gerard

Chaliand, Revolution in the Third World: Myths and Prospects, Viking Press, New York, 1977.

Ono to su konzumenti vijesti i nafte osjetili, ukratko, bila je nepredviena mogunost gubitka i raskol koji nije imao lica niti vidljivog identiteta. Jedino to smo znali bilo je da vie neemo imati ono to smo uzimali zdravo za gotovo. Vie neemo voziti aute k ao prije, nafta je bila puno skuplja, navike e pretrpjeti radikalne i nedobrodole promjene. ak je i nafta (to jest, stvarni materijal u pitanju) bila sporedna u usporedbi s prijetnjom da se ona izgubi: inilo se da nitko ne zna postoji li doista stvarna nestaica, jesu li dugi naftni cjevovodi ispunjeni panikom i je li podizanje cijena nafte doista imalo ikakve veze s krizom.51 Druge su se stvari inile vanijima. Opljakani Arapi, nezamislivo bogati i dobro naoruani, nametljivo su se pojavljivali svugdje na Zapadu. Nova islamska prodornost tada se lako mogla pratit i do onoga to su pojedinci zvali Ramadanski rat u listopadu 1973. Tom prilikom egipatska vojska prela je groznu Bar-Lev liniju, ali arapski vojnici nisu pobjegli kao 1967. Iznenaujue dobro su se borili. Zatim se u Ujedinjenim nacijama 1974. pojavila Palestinska oslobaajua organizacija. eik Yamani postao je autoritet zbog razloga koji se nije mogao utvrditi, osim injenice da je bio musliman i dolazio iz naftom bogate Saudijske Arabije. Iranski ah takoer je postao svjetski voa. Indonezija, Filipini, Nigerija, Pakistan, Turska, razne drave Zaljeva, Alir, Maroko: iznenadnost njihove sposobnosti da zadaju probleme SAD-u sredinom 70-ih bila je uznemirujua popratna okolnost injenici koliko malo se znalo o njihovoj prolosti i identitetu. Na taj je nain veliki broj islamskih drava, linosti i prisutnosti nezamjetljivo uao u opu svijest i dobio status vijesti.
Vidi: Christopher T. Rand, The Arabian Fantasy: A Dissenting View of the Oil Crisis, Haryers Magazine, sijeanj 1974., s. 42-54 i njegov Making Democracy Safe for Oil: Oilmen and the lslamic East, Little, Brown & Co., Boston, 1975. Za mjerodavni rad o istinitoj slici situacije s naftom vidi: John M. Blair, The Control of Oil, Pantheon Books, NewYork, 1976. i Robert Engler, The Brotherhood of Oil: Energy Policy and the Public Interest, University of Chicago Press, Chicago and London, 1977.
51

Nije bilo stvarnog prijelaza od stanja nepoznavanja do statusa vijesti. Takoer, nijedan bitni segment stanovnitva nije bio spreman objasniti ili identificirati neto to se pokazalo kao novi fenomen, osim onih koji su, poput Moynihana i Tuckera, izvlaili svjetsko-povijesne zakljuke u okviru koji je prilagoavao, ali ne i objanjavao specifinosti islama. Kao posljedica toga, dananja je slika is lama, gdje god na nju naiemo, neobuzdana i neposredna. Kao prvo, neizreena je pretpostavka da pravi naziv islam oznaava jednostavnu stvar koju se moe koristiti neposredno, kao to se koristi demokracija, osoba ili institucija kao to je katolika crkva. Ta je neposred nost vidljiva, na primjer, u uvodnoj prii Timea spomenutoj ranije u tekstu. Meutim, jo vie uznemirava injenica to se ona u vanim liberalnim asopisima redovito upotrebljava u openitim raspravama o kulturi, najee kao predmet koji se razlae s teinom i ozbiljnou. U tom pogledu, a zbog promjena u nainu intelektualno-geopolitikog razmiljanja koje sam opisao, izmeu tih liberalnih asopisa i masmedija vrlo je mala razlika. Primjer vrijedan spomena jest esej Michaela Walzera objavljen u New Republic 8. prosinca 1979. Walzer mu daje naslov The Islam Explosion [Eksplozija islama], a u lanku se kao laik (kako je to sam priznao) bavi velikim brojem vanih, premda (po njegovom miljenju) nasilnih i neugodnih dogaaja dvadesetog stoljea na Filipinima, u Iranu, u Palestini i na svim ostalim mjestima koje se, kako tvrdi, moe tumaiti kao primjere jedne te iste stvari: islama. Svim je tim dogaajima zajedniko, tvrdi Walzer, kao prvo, to pokazuju dosljedan model politike moi koja prodire na Zapad, drugo, to su nastale iz zastraujue moralne pobude (na primjer, kad se Palestinci opiru izraelskom kolonijalizmu Walzer uvjereno tvrdi da je taj otpor vjerski, a ne politiki, graanski ili ljudski) i tree, to ti dogaaji rue tanku kolonijalistiku fasadu liberalizma, svjetovnosti, socijalizma ili demokracije. Iz sve te tri ope karakteristike moe se razabrati islam, a taj islam je sila koja prelazi udaljenosti u vremenu i prostoru koje inae razdvajaju te dogaaje. Osim toga, moe se primijetiti ponovno prema Walzeru da se u govoru o islamu vie-manje automatski eliminira prostor i vrijeme, politike komplikacije kao to su demokracija, socijalizam, svjetovnost kao i moralna ogranienja. Do kraja eseja Walzer je uvjerio (barem sebe, ako ve ne druge) da kad kae islam, govori o stvarnom predmetu zvanom islam, predmetu toliko neposrednom da bi primijeniti na njega bilo kakvo posredovanje ili poblie oznaavanje bilo suvino. Druga je znaajka javne slike islama u novom geopolitikom odreivanju njegovo neizostavno postavljanje u konfrontirajui odnos sa svime normalnim, zapadnjakim, svakodnevnim, naim. Taj se utisak stie iz itanja Walzerovih uradaka ili uradaka znanstvenika na koje se Walzer oslanja. Sam koncept islamskog svijeta koji je bio predmet niza od etiri lanka Flore Lewis u New York Timesu 28., 29, 30. i 31. prosinca 1979. (o emu u rei neto vie u drugom poglavlju) implicira antagonizam prema naem svijetu. Doista, glavni je razlog za taj niz lanaka bio to je islam (to jest, ti Iranci koji dre Amerikance za taoce) protiv nas. Taj se osjeaj pojaao kad je Lewis katalogizirala navodno udaljavanje islama od normalnosti: neobinosti arapskog jezika, nastranosti islama kao vjere, nelibera lni totalitarizam dominacije islama nad svojim vjernicima i tako dalje. Ako neposrednost islama ini da nam islam izgleda izravno dostupnim, tada ga njegovo razilaenje od nae stvarnosti i normi postavlja izravno, prijetee i drastino protiv nas. Rezultat je taj d a je islam stekao polimorfni status opipljive, prepoznatljive stvarnosti o kojoj se moe davati puno izjava i logikih strategija (veina njih antropomorfnih) bez obzira kakve one bile. Doslovni vrhunac ovog trenda formulirao je Samuel P. Huntington u svom vrlo cijenjenom lanku objavljenom u ljetnom izdanju Foreign Affairs 1993., The Clash of Civilization? (Sukob civilizacija?], u kojem bivi hladni ratnik jasno iznosi svoj pogled na novi, posl ije-hladnoratni oblik sukoba. Ovo, kae on zloslutno, nije nita manje nego sukob civilizacija, njih devet ili deset, a najopasniji za Zapad je islam (ili bolje, kad do njega doe, savez islamista i konfucijanaca, za koji ne navodi dokaze). Zanimljivo, naslov Huntingtonovog amate rskog haraenja u povijest i kulturu preuzet je iz eseja Bernarda Lewisa The Roots of Mu slim Rage (Korijeni muslimanskog bijesa] u kojem Lewis iznosi smionu, da ne kaemo pretjeranu, tezu da je islam (nije ba specifian) ljut na samu suvremenost. Iz ove obin e gluposti Huntington (kao i, nesumnjivo, veliki broj itatelja koje je impresionirao) izvlae uznemiravajue zakljuke kao to su islamski blok u obliku polumjeseca, od izboenja Afrike do sredinje Azije ima krvave granice (s. 34.) i na taj nain izaziva jo vie straha i man je znanja o

islamu. Ono to Huntington pokuava promovirati jest nepomirljivost stanovitih civilizacija i Zapada, usprkos tisuljeima mirne razmjene i mogunostima za budui dijalog. Islam je neprijatelj broj jedan svakom zapadnjaku, kao da su svaki musliman i svaki zapadnjak nepropusni mali kontejneri civilizacijskog identiteta osueni na beskonano samo-obnavljanje. Prema tome, islam se moe spremno izjednaiti s gotovo svakim muslimanom: Ajatolah Homeini glavni je kandidat, ali isto tako i muslimanska svjetina u Karachiju , Kairu ili Tripoliju koju prikazuju na televiziji kad god treba prikazati neposredne primjere fundamentalizma. Tada se islam moe usporediti sa svime to nam se ne svia, bez obzira je li to to se govori injenino tono ili ne. Kao primjer imamo meko izdanje Homeinijeve Islamic Government [Islamska vlada] pod naslovom Ayatollah Kohmeinis Mein Kampf [Moja borba Ajatolaha Kohmeinija] izdavake kue Manor Books. Tekst je popraen analizom stanovitog Georgea Carpozija, Jr. (izvjestitelj New York Posta) koji iz nekih svojih vlastitih razloga tvrdi da je Homeini Arapin i da je islam poeo u petom stoljeu prije Krista. Carpozijeva analiza blagozvuno poinje kako slijedi: Poput Adolfa Hitlera u drugo vrijeme, Ajatolah Ruhollah Homeini je tiranin, mrzitelj, huka i prijetnja svjetskom redu i mir u. Osnovna razlika izmeu autora Mein Kampfa i sastavljaa nezanimljive Islamske vlade jest ta to je jedan bio ateist dok se drugi pravi da je Boji ovjek.52
Ayatollah Khomeinis Mein Kampf: Islamic Goverment by Ayatollah Ruhollah Khomeini, Manor Books, New York, 1979., s. 123. Za paljivu, prorevolucionarnu kritiku represije u Homeinijevom Iranu vidi: Fred Halliday, The Revolution Turns to Repression, New Statesman, 24. kolovoz 1979., s. 260-64.; takoer vidi njegove komentare u: The Iranian, 22. kolovoza 1979., kao i Nikki R. Keddie, Iran, Religion, Politics: Collected Essays, Frank Cass & Co., London, 1980.
52

Takva predstavljanja islama redovno su svjedoila sklonosti da se svijet odvede u pro - i antiamerikanizam (ili pro- i antikomunizam), nevoljkosti da se izvjetava o politikim procesima, nametanju modela i vrijednosti koji su etnocentrini ili nevani (ili oboje), dezinformiranju, ponavljanju, izbjegavanju detalja, odsutnosti stvarne perspektive. Sve se to moe nai ne u islamu, nego znaajkama zapadnog drutva i medijima koji razmatraju i slue toj ideji islama. Rezultat je taj da smo ponovno podijelili svijet na Ist ok i Zapad (stara nepromijenjena orijentalistika teza) da bismo zavarali svijet i same sebe po pitanju toga kakav je na stvarni o dnos prema zemljama Treeg svijeta. Iz ovoga proizlazi znatan broj vanih posljedica. Jedna je nastanak specifine slike islama. Druga je posljed ica da je znaenje ili poruka te slike i dalje ograniena i da se temelji na stereotipima. Trea je posljedica stvaranje konfrontacijske politike situacije u kojoj smo mi protiv islama. etvrto, taj je pojednostavljeni prikaz islama imao ustanovljive posljedice i u samom islam skom svijetu. Peto, islam, koji nam predstavljaju mediji i kulturni stav mogu puno to ga rei ne samo o islamu, nego i kulturnim institucijama, politici informiranja i obrazovanja, kao i nacionalnoj politici. Pa ipak, u navoenju svih tih stvari o opoj slici islama, koja je aktualna u dananje vrijeme, ne elim sugerirati da negdje postoji stvarni islam koji su mediji (koji djeluju iz niskih pobuda) izokrenuli. Uope ne. Za muslimane kao i za ne -muslimane islam je objektivna i subjektivna injenica jer ljudi tu injenicu oblikuju po vjeri, drutvima, povijestima i tradicijama ili (u sluaju autsajdera ne-muslimana) zato to moraju fiksirati, personificirati, dati identitet onome za to osjeaju da im se kolektivno ili individualno suprotstavlja. To znai da su islam medija, islam zapadnih znanstvenika, islam zapadnih izvjestitelja i isl am muslimana redom postupci volje i tumaenja koji se dogaaju u povijesti i da se s njima moe baviti jedino u povijesti kao inovima volje i tumaenja. Osobno nisam niti religiozan niti is lamskog porijekla, ali unato tome mislim da mogu razumjeti nekoga tko izjavljuje da vjeruje u odreenu vjeru. Ali u onoj mjeri u kojoj osjeam da je uope mogue raspravljati o vjeri, radi se o obliku tumaenja vjere koja se manifestiraju u djelovanju ljudi koja se dogaaju u lju dskoj povijesti i drutvu. Kada, na primjer, raspravljamo o islamskoj revoluciji koja je sruila Pahlevijev reim ili FIS -u (Alirska islamska oslobodilaka fronta) koja je porazila vladu na opinskim izborima 1990., ne moramo govoriti o tome jesu li revolucionari zaista muslimani po vjeri ili ne, ali moemo rei neto o njihovoj koncepciji islama koja ih je samosvjesno suprotstavila reimu kojeg su smatrali antiislamski m, ugnjetavakim i tiranskim. Tada moemo usporediti njihovo tumaenje islama s onim to Time i Le Monde govore o islamu, revoluciji u Iranu i islamistima u Aliru. Drugim rijeima, ono ime se ovdje bavimo u najirem su smislu zajednice tumaenja, koje su u v elikom broju meusobno posvaane, spremne u mnogim sluajevima doslovno zaratiti, a sve one stvaraju i otkrivaju sebe i svoja tumaenja kao temelj svog postojanja. Nitko ne ivi u izravnom kontaktu s istinom ili stvarnou. Svi mi ivimo u svijetu koji tvore ljudska bia u kojem su stvari kao to su nacija, kranstvo ili islam rezultat dogovorenih konvencija, povijesnih procesa i, prije svega, namjernog ljudskog truda da se tim stvarima da identitet koji emo moi prepoznati. Ne tvrdim da istina i stvarnost zapravo ne postoje. Postoje, kao to znamo kad vidimo drvee i kue u svom susjedstvu, slomimo kost ili osjetimo st rah zbog smrti nama drage osobe. Ali, u cjelini, imamo tendenciju zanemariti ili minimalizirati raspon o kojem ovisi na osjeaj za realnost, ne samo iz tumaenja i znaenja koja sami stvaram o, nego i iz onoga to primamo. Jer ta primljena tumaenja sastavni su dio ivota u drutvu. To je jasno rekao C. Wright Mills: Prvo pravilo razumijevanja ljudskog stanja jest da ljudi ive u rabljenim svjetovima. Svjesni su puno vie od onoga to su os obno iskusili, a njihovo vlastito iskustvo uvijek je posredno. Kvalitetu njihovih ivota odreuju znaenja koja su primili od drugih. Svi ivimo u svijetu takvih znaenja. Nitko ne stoji sam u izravnom suoavanju sa svijetom vrstih injenica. Takav svijet nije dostupan. Najblie to ljudi mogu doi takvom svijetu jest u vrijeme kad su djeca ili kad polude: tada, u stranom vrtlogu besmislenih dogaaja i nerazumne zbunjenosti, ljude uhvati panika ili gotovo potpuna nesigurnost. Meutim, u svakodnevnom ivotu ne doivljavaju svijet kao svijet vrstih injen ica. Njihovo doivljavanje svijeta sastavljeno je iz stereotipnih znaenja i oblikovano ve gotovim tumaenjima. Slike svijeta koje imaju, ili slike samih sebe, dane su im po hrpi svjedoka koje nikada nisu i nikada nee upoznati. Pa ipak, za svakog ovjeka te slike (koje s u stvorili stranci i mrtvaci) sam su temelj njegova ivota kao ljudskog bia. Svijest ljudi ne odreuje njihovu materijalnu egzistenciju, niti mat erijalna egzistencija odreuje njihovu svijest. Izmeu svijesti i egzistencije nalaze se znaenja, nacrti i komunikacije koje su im prenijeli drugi -prvo,

samim ljudskim govorom, a kasnije, upravljanjem simbolima. Ta primljena i izmanipulirana tumaenja bitno utjeu na svijest ko ju ljudi imaju o vlastitom postojanju. Ona navode ljude da vide to vide, da reagiraju kako reagiraju, da osjeaju to osjeaju i kako da reagiraju na te osjeaje. Simboli fokusiraju iskustvo, znaenja organiziraju znanje upravljajui neposrednim povrnim percepcijama, kao i iv otnim tenjama. Svaki ovjek, da bi bio siguran, promatra prirodu, drutvene dogaaje i samoga sebe: ali nikada nije promatrao, niti promatra, veinu onoga to smatra injenicama o prirodi, drutvu ili samom sebi. Svaki ovjek tumai ono to opaa (kao i mnogo toga to ne opaa), ali uvjeti tumaenja nisu uvijek njegovi vlastiti, nije ih on osobno formulirao niti isprobao. Svaki ovjek govori o opaanjima i tumaenjima drugih, ali uvjeti njegovih tumaenja vjerojatnije su izrazi i slike drugih koje je prihvatio kao svoje. Za veinu onoga to ovjek naziva vrstom injenicom, zdravim tumaenjem, odgovarajuom predstavom, svaki ovjek ovisi o mjestima opaanja, centrima tumaenja, skladitima predstava koja se u suvremenom drutvu temelje na sredstvima onoga to u nazvati kulturalni aparat. 53 Za veinu Amerikanaca (isto vrijedi openito i za Evropljane) grana kulturalnog aparata koja im isporuuje islam veinom ukljuuje televizijske i radio mree, dnevne novine i masovni tjedni tisak. Filmovi su, naravno, vani, ako ni zbog ega drugoga onda zato to vizualni osjeaj povijesti i dalekih zemalja informira na vlastiti koji esto oblikuju filmovi. Za ovu monu koncentraciju masmedija moe se rei da tvori javnu jezgru tumaenja, dajui stanovitu sliku islama i, naravno, odraavajui interese moi u drutvu kako ih predstav ljaju mediji. Tu sliku, koja nije samo slika, nego i prenosiv skup osjeaja o toj slici, prati ono to bismo mogli nazvati cjelokupnim kontekstom. Pod kontekstom mislim na okvir u kojem se ta slika nalazi, njeno mjesto u stvarnosti, impliciranu vrijednost i, posljednje, ali ne i najmanje vano, stav koji propagira kod promatraa. Prema tome, ako televizija krizu u Iranu redovno prikazuje slikama islamske svjetine koja moli, to je popraeno komentarim a o antiamerikanizmu, distanci i prijeteoj osobini tog spektakla, onda se islam ograniava upravo na te karakteristike. To, zauzvrat, budi u nama osjeaj da nam se suprotstavlja neto iz temelja neprivlano i negativno. Budui da je islam protiv nas i tamo negdje, neemo sumnjati u neophodnost da se postavimo u konfrontacijski odnos prema njemu. I ako jo k tome vidimo i ujemo kako Walter Cronkite svoju nonu radioemisiju uokviruje izrazom tako stvari stoje, neemo zakljuiti da je rije o scenama koje je televizijska kua izabrala i postavila pred nas na taj nain, nego emo zakljuiti da tako uistinu stvari stoje: prirodne, nepromjenjive, strane, protivne nama. Nije ni udo to je Jean Daniel iz Le Nouvel Observateur 26. studenog 1979. mogla rei les Etats-Unis [sont] assigs par l'Islam. To je jednostavno tako i u 1996.
C. Wright Mills, The Cultural Apparatus, u: Power, Politics and People: The Collected Essays of C. Wright Mills, ur. Irving Louis Horowitz, Oxford University Press, London, Oxford, New York, 1967., s. 405-406.
53

Iako smo uvelike ovisni o njima, televizija, novine, radio i asopisi nisu jedini izvori o islamu. Postoje knjige, specijalizirani asopisi i predavai ije su ideje sloenije od djelominih i neposrednih stvari koje nam isporuuju masmediji. 54 Takoer, vano je spomenuti da se ak i u novinama, na radiju i televiziji mogu primijetiti razliite varijante, primjerice izmeu dvije urednike linije, razliitih stajalita kolumnista ili alternativnih i konvencionalnih prikaza. Ukratko, nismo preputeni na milost i ne milost centraliziranom propagandnom aparatu, iako puno onoga to proizvode mediji, pa ak i ugledni znanstvenici, uistinu jest propaganda. Pa ipak, usprkos aren ilu i razlikama, koliko god mi tvrdili suprotno, ono to mediji proizvode nije ni spontano ni potpuno slobodno. Vijesti se ne dogaaju samo tako, slike i ideje ne iskau jednostavno iz stvarnosti pred nae oi i ulaze nam u glave, istina nije izravno dostupna, razn olikost koju dobivamo nije neograniena. Jer, kao i svi drugi naini komunikacije, televizija, radio i novine pridravaju se odreenih pravila i konvencija kako bi priopile stvari na inteligentan nain i upravo oni (puno ee nego samo prenoenje realnosti) oblikuju grau koju isporuuju mediji. Budui da ova latentna, unaprijed dogovorena pravila efikasno slue kako bi se stvarnost kojom se ne moe upravljati smjestila u vijesti i prie i budui da mediji tee doprijeti do iste publike za koju vjeruju da je podlona uniformnom skupu pretpos tavki o stvarnosti, vjerojatnije je da e slika islama (uostalom, i bilo ega drugoga) biti ista, pojednostavljena i jednostrana. Ne bi trebalo posebno naglaavati da su mediji korporacije u lovu za profitom i stoga, prilino razumljivo, imaju interes neke slike stvarnosti pro movirati a neke ne. To ine unutar politikog konteksta koji aktivira i ini uinkovitim nesvjesna ideologija koju mediji ire bez ikakve ozbiljne zadrke ili opiranja.
54 Vidi:

Herbert I. Schiller, The Mind Managers, Beacon Press, Boston, 1973., s. 24-27.

Ne moe se rei da su industrijske zemlje Zapada represivni, dravni sustavi kojima upravlja propaganda, one to nisu, naravno. U SAD -u se, na primjer, praktiki moe rei bilo koje miljenje bilo gdje i graani i mediji imaju nenadmaiv prijem novih, nekonvenc ionalnih ili nepopularnih stajalita. tovie, sama raznolikost novina, asopisa i televizijskih i radijskih programa (da ne spominjemo kn jige i pamflete) gotovo da se ne moe opisati ili lako okarakterizirati. Kako onda netko moe rei, ako eli biti imalo iskren i poten, da sve to izraava jedno openito miljenje? To se ne moe rei, a to niti ne elim. Meutim, svejedno mislim da, usprkos toj nevjerojatnoj razn olikosti, postoji kvalitativna i kvantitativna tendencija da se odreena miljenja i opisivanja stvarnosti preferiraju na raun drugih. Da na brzinu rekapituliram neke stvari koje sam ve rekao, a zatim nastavim s dokazivanjem kako su one usklaene s odreenim znaajkama medija. Mi ne i vimo u prirodnom svijetu: stvari poput novina, vijesti i miljenja ne dogaaju se prirodno, one se stvaraju kao rezultat ljudske volje, povijesti, drutvenih okolnosti, institucija i konvencija neije profesije. Ciljevi tiska poput objektivnosti, injeninosti, realnih izvjetavanja i tonosti izuzetno su relativni pojmovi. Oni izraavaju namjere, a ne ostvarive ciljeve. O njima se definitivno ne treba razmiljati kao da su sami po sebi razumljivi samo zato to smo navikli misliti da su nae novine pouzdane i da iznose injenice, a one u komunistikim i ne-zapadnim zemljama su propagandistike i ideoloke. Stvarnost je takva (kako nam Herbert Gans pokazuje u svojoj vrlo vanoj knjizi Deciding Whats News [Odluivanje to je vijest]) da novinari, novinske

agencije i TV mree svjesno okoliaju odluujui to e se predstavljati, kako e se predstavljati i tome slino.55 Vijest, drugim rijeima, nije pasivna obavijest, nego rezultat sloenog procesa namjernog odabira i izlaganja.
Herbert Gans, Deciding Whats News: A Study of CBS Evening News, NBC Nightly News, Newsweek, and Time, Pantheon Books, New York, 1979.
55

Nedavno smo imali odlian primjer naina na koji radi vodei aparat koji sakuplja i prosljeuje vijesti na Zapadu. Knjige Gay a Talesea i Harrisona Salisburyja o New York Timesu, Davida Halberstama The Powers That Be, Gaye Tuchman Making News, razne studije Herberta Schillera o industriji komunikacija, Discovering the News Michaela Schudsona, Multinational Corporations and the Control of Culture Armanda Mattelarta56: to je tek nekoliko istraivanja, napravljenih s razliitih stajalita, koja potvruju opseg do kojeg oblikovanje vijesti i miljenja u drutvu u cjelini operira prema pravilima, unutar okvira, sredstvima konverzacije koje itavom procesu daju nepogreivi sveobuhvatni identitet. Poput svakog ljudskog bia, izvjestitelj neke stvari uzima zdravo za gotovo. Vrijednosti se internaci onaliziraju i ne moraju uvijek ispitivati, kao to se i navike jednog drutva uzimaju zdravo za gotovo. Ne zaboravljaju se stvari kao to su neije kolovanje, nacionalnost i vjera kad se opisuje neko strano drutvo i kultura. Svijest o profesionalnom kodeksu etike i nain kako se stv ari obavljaju ukljuene su u ono to netko kae, kako to kae i za koga to kae. Robert Darton je vrl o dobro opisao te stvari u eseju Writing News and Telling Stories [Pisanje vijesti i prianje pria], toliko da nas je uinio akutno osjetljivima ne samo na izvjestiteljevu r adnu stvarnost, nego i na stvari kao to su simbioza i antagonizam koji nastaju izmeu izvjestitelja i njegovog izvora, pritisku
Gay Talese, The Kingdom and the Power, New American Library, New York, 1969.; Harrison Salisbury, Without Fear or Favor: The New York Times and Its Times, Times Books, New York, 1979.; David Halberstam, The Powers That Be, Alfred A. Knopf, New York, 1979.; Gaye Tuchman, Making News: A Study in the Construction of Reality, Free Press, NewYork, 1978.; Herbert I. Schiller, Mass Communications and American Empire, Beacon Press, Boston, 1969., Communication and Cultural Domination, International Arts and Sciences, White Plains, N.Y., 1976., The Mind Managers; Michael Schudson, Discovering the News: A Social History of Multinational Corporations and the Control of Culture: The Ideologicl Apparatus of Imperialism, prijevod Michael Chanan, Harvester Press, Brighton, Sussex, 1979.
56

standardiziranja i stereotipiziranja i nainu na koji izvjestitelji vie unose u dogaaje o kojima izvjetavaju nego oduzi maju.57 Ameriki mediji razlikuju se od francuskih i britanskih medija, jer naa su drutva razliita, publika je razliita, organizacije i interesi su razliiti. Svaki ameriki izvjestitelj mora biti svjestan da je njegova zemlja supersila s interesima i nainima da te interese ostvari (koje druge zemlje nemaju). Neovisnost tiska stvar je vrijedna divljenja, bilo u praksi ili teoriji, ali gotovo svaki ameriki novinar izvjetava o svije tu s nesvjesnom idejom da je njegova korporacija sudionica u amerikoj moi koja, kad joj zaprijeti neka strana zemlja, neovisnost tiska podreuje esto implicitnim izrazima lojalnosti i domoljublja, pojednostavljenom identifikacijom s nacijom. To, meutim, ne iznenauje. Iznenauje to to se o neovisnom tisku obino ne misli da sudjeluje u vanjskoj politici, iako to radi i to vrlo uinkovito. Zanemarimo li CIAino iskoritavanje novinara koji rade u inozemstvu u svoje svrhe, ameriki mediji neminovno sakupljaju informacije o vanjskom svijetu unutar okvira kojim dominira vladina politika. Kada nastanu konflikti s tom politikom (kao to je bio sluaj s Vijetnamom), tada mediji formiraju svoja neovisna miljenja, ali ak je i tada njihov cilj da prenose (kad ve ne mogu promijeniti) vladinu politiku, to vrijedi za sve Amerikance, ukljuujui i novinare.
57 Robert

Darnton, Writing News and Telling Stories, Daedalus 104, br. 2., proljee 1975., s. 183, 188, 192.

U inozemstvu, ameriki novinar, to je razumljivo, radi najbolje ono to zna. To je uvijek sluaj kad se netko premjesti u st ranu kulturu, a pogotovo kad novinar osjeti da je u inozemstvu kako bi protumaio to se ondje dogaa na jeziku koji e njegovi zemljaci (ukljuujui i one koji stvaraju politiku) razumjeti. On trai drutvo drugih novinara u inozemstvu, ali takoer ostaje u kontaktu s velepos lanstvom, ostalim stanovnicima Amerike i ljudima za koje se zna da su proameriki orijentirani. Ne smijemo podcijeniti ni novinarov osjeaj, do k je u inozemstvu, da se ne oslanja samo na ono to zna i to je nauio, nego i na ono to bi kao predstavnik amerikih medija u inozemstvu trebao znati, nauiti i rei. Dopisnik New York Timesa zna tono to je Times i to on, na korporativni nain, misli o sebi: sigurno postoji bitna razlika izmeu onoga to dopisnik Timesa iz Kaira ili Teherana svrstava pod priu i to novinar slobodnjak koji se nada da e njegov lanak biti objavljen u The Nationu ili In These Times pie dok boravi u Kairu ili Teheranu. Sam medij vri veliki pritisak. Dopisnik iz Kaira drugaije e se izraziti za NBC Nightly News od efa kairskog ureda Timea u lanku koji je pripremao dugo vremena. Potom, tu je jo i nain na koji izvjetaj dopisnika iz inozemstva preureuju urednici u zemlji. Tu u igru ulazi jo jedan skup nesvjesnih politikih i ideolokih ogranienja. Izvjetavanje amerikih medija o stranim zemljama ne samo da stvara samo sebe, nego i intenzivira interese koje mi ve imamo u tim zemljama. Stajalita medija naglaavaju jedno Amerikancima, a drugo Talijanima ili Rusima. Sva su ta izvjetavanja organizira na oko istog zajednikog centra, ili konsenzusa, koji sve medijske organizacije pojanjavaju, kristaliziraju, oblikuju. To je bit. Mediji mogu raditi sve mogue stvari, predstavljati raznovrsna stajalita, pruati puno toga to je ekscentrino, neoekivano originalno ili ak nei spravno. Ali na kraju (zato to su korporacije koje slue i promoviraju korporacijski identitet) svi imaju isti centralni konsenzus na pameti. Kao to emo vidjeti malo kasnije u sluaju Irana, to oblikuje vijesti, odluuje to je vijest i po emu. Pa ipak, to ne diktira niti odreuje vijest nesvjesno, to je rezultat kulture ili, jo bolje, to jest kultura i, u sluaju amerikih medija, znatni sastavni dio suvremene povijesti. N e bi bilo smisla analizirati i kritizirati taj fenomen da nije istina da su mediji odgovorni za ono to jesmo i to elimo.58
Ovo je uvjerljivo demonstrirao Todd Gitlin u: The Whole World Is Watching: Mass Media in the Making and Unmaking of the New Left, University of California Press, Berkeley, Los Angeles, and London, 1980.
58

Sadraji tog centralnog konsenzusa bolje se mogu opisati kao neto to se stvarno dogaa nego kao neto apstraktno. to se tie izvjetavanja medija o islamu i Iranu, pustit u da konsenzus govori sam za sebe u analizi u iduem poglavlju. Ovdje pak eli m iznijeti samo jo dva zavrna komentara o ovoj temi. Prije svega, moramo imati na umu da su SAD sloeno drutvo, sastavljeno od velikog broja esto nekompatibilnih subkultura, i stoga se snano osjea potreba da mediji ire vie-manje standardiziranu opu kulturu. Ovo nije osobina povezana samo s masmedijima, nego se moe pratiti jo od osnivanja amerike republike. Poinjui od puritanskih poruka u divljini, u ovoj je zemlji postojala in stitucionalizirana ideoloka retorika koja izraava osebujnu ameriku svijest, identitet, sudbinu i ulogu, ija je funkcija oduvijek bila da ukljui to vie amerike (i svjetske) raznolikosti i da je preustroji na jedinstveno ameriki nain. Retoriku i prisutnost institucija u amerikom ivotu uvjerljivo su analizirali brojni znanstvenici, meu njima Perry Miller i, nedavno, Sacvan Bercovitch.59 Jedan rezultat toga je privid konsenzusa, i mediji kao dio tog u biti nacionalistikog konsenzusa (djelujui u korist drutva kojem slue) vjeruju da su fu nkcionalni.
59 Posebno

vidi: Sacvan Bercovitch, The Rites of Assent: Rhetoric, Ritual, and the Ideology of American Consensus, u: Sam Girgus, ur., Myth, Popular Culture, and the American Ideology, University of New Mexico Press, Albuquerque, 1980. s. 3-40. 60 Ovo je dobro opisao Raymond Williams u: Base and Superstructure in Marxist Cultural Theory, New Left Review 82, studeni-prosinac 1973., s. 3-16.

Druga je stvar kako taj konsenzus zapravo funkcionira. Najjednostavniji i, mislim, najtoniji nain na koji se to moe opisat i jest rei da konsenzus odreuje granice i vri pritisak.60 To ne odreuje sadraj i ne odraava automatski interese odreene klase ili ekonomske skupine. Tu se radi vie o povlaenju nevidljivih granica iza kojih izvjestitelj ili kolumnist ne osjea potrebu ii. Stoga je zamisao da bi se amerika vojna snaga mogla koristiti u zlonamjerne svrhe relativno nemogua unutar konsenzusa, isto kao to je predodba da je Amerika sila koja ini dobro u svijetu rutinska i normalna. Slino tome, Amerikanci se obino identificiraju sa stranim drutvima i kulturama projicirajui pionirski duh (kao na primjer, Izrael) otimanja zemlje od loe uporabe ili divljaka61, dok esto ne vjeruju ili nemaju previe interesa za tradicionalne kulture, ak ni one koje se previjaju u bolovima revolucionarne obnove. Amerikanci pretpostavljaju da komunistiku propagandu usmjeravaju slina kulturna i politika ogranienja, ali u amerikom sluaju postavljanje granica i odravanje pritiska masmedijima radi se s malo svijesti da se radi upravo to.62 I to je jedna znaajka odreivanja granica. Navest u jo jedan jednostavan primjer. Kad su u Teheranu drali Amerikance kao taoce, konsenzus je istog asa uao u igru odreujui da je u ve zi s Iranom vano samo ono to se dogaa vezano uz situaciju s taocima. Ostatak zemlje, politiki procesi koji su se u njoj odvijali, svakodnevni ivot, identitet, geografsko oblije i povijest su se zanemarivali: Iran i Iranci definirali su se prema tome jesu li za ili protiv SAD-a.
61 Niz

nedavnih istraivanja koja se bave iskustvima koja su Amerikanci imali s Indijancima, raznim stranim grupama i praznim teritorijem jasno govore o tome. Vidi: Michael Paul Rogin, Andrew Jackson and the Subjugation of the American Indian, Alfred A. Knopf, New York, 1975.; Ronald T. Takaki, Iron Cages; Richard Drinnon, Facing West: The Metaphysics of Indian-Hating and Empire-Building, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1980.; Fredrick Turner, Beyond Geography: The Western Spirit Against the Wilderness, Viking Press, New York, 1980. 62 Vidi nedavni uvid u ovo pretvaranje u: Chomsky i Herman, After the Cataclysm.

Toliko o onome to se moe smatrati kvalitativnim naglaavanjima u izvjetavanju i distribuciji vijesti. Ono to se moe rei o kvantitativnim znaajkama vijesti kao tumaenja moe se rei izravno. Najiru distribuciju i stoga najjai utjecaj ima aica organizacija: dvije ili tri novinske agencije, tri televizijske mree, CNN, pola tuceta dnevnih novina, dva (ili ak tri) tjednika. 63 Neophodno je spomenuti samo nekoliko imena da bih potvrdio to to govorim: CBS, Time, New York Times. Oni meusobno dolaze do vie ljudi, ostavljaju jai dojam, prenose vie odreenih vrsta vijesti od drugih manjih, manje bogatih agencija koje distribuiraju vijesti. Oito je to to znai za vijesti iz inozemstva: takve korporacije imaju vie novinara na mjestu dogaaja od drugih i zbog toga njihovi novinari grade ono to nov ine, lokalne televizijske postaje i radio postaje koje sudjeluju u tom procesu distribuiraju svojoj neposrednoj klije nteli. Ta vea koliina inozemnih vijesti obino predstavlja i vei autoritet, a stoga i ee citiranje korisnika vijesti, pa e, prema tome, izvjestitelj New York Timesa ili CBS-a imati vie kredibiliteta po vrijednosti izvora, institucionalnog prestia, uestalosti (po danu, po satu itd.), ozraju strunosti i iskustva koje imaju. Zajedno, manje grupe osnovnih isporuitelja vijesti i nevjerojatan niz puno manjih isporuitelja koji su neovisni, a opet na puno naina ovisni o divovima, stvaraju ameriku sliku realnosti s njezinom prepoznatljivom suvislou.
63 Posebno

obrati panju na radove Herberta Shillera i Armanda Matterlarta navedene gore, biljeka 56.

Ozbiljna je posljedica da Amerikanci imaju vrlo malo mogunosti vidjeti islamski svijet ikako drugaije nego pojednostavljeno, prinudno, opozicijski. Tragedija jest u tome to je to stvorilo skup protu-pojednostavljenja u zemlji i islamskom svijetu. Za Zapadnjake i Amerikance islam predstavlja atavizam koji se ponovno budi, a koji sugerira ne samo prijetnju povratka srednjem vijeku, nego i unitavanje onoga to se redovito naziva demokratskim poretkom u zapadnom svijetu. Za velik broj muslimana islam, s druge strane, predstavlja reaktivni protuodgovor toj slici islama kao prijetnje. Sve to se govori o islamu se vie-manje na silu gura u apologetsku tvrdnju o humanizmu islama, njegovom doprinosu civilizaciji, razvoju i moralnoj pravednosti. Takva vrsta protuodgovora povremeno izaziva nerazborit protuprotuodgovor: pokuaj izjednaavanja islama s neposrednom situacijom jedne ili druge islamske zemlje ili jedne ili druge islamske 117 vlasti. Onda smo vidjeli da Sadat naziva Homeinija luakom i sramotom za islam, Homeini mu je uzvratio taj kompliment, a razn i ljudi u SAD-u raspravljali su o biti oba sluaja. to moe bilo koji branitelj islama rei kad ga se suoi s brojem ljudi koje svakodnevno pogubi islamski Komiteh ili kad (kako je izvijestio Reuter 19. rujna 1979.) Ajatolah Homeini proglasi da e neprijatelji islamske re volucije biti do kraja uniteni? Ono to pokuavam rei jest da sva ta relativna, pojednostavljenja znaenja islama ovise jedna o drugima i treba ih se odbaciti zato to odravaju tu dvostruku vezu. Koliko su strane posljedice te dvostruke veze moe se vidjeti kad se prisjetimo da su podrku koju su SAD dale ahovoj moder nizaciji Iranci na kraju doivjeli kao poziv da mu se suprotstave, to je prevedeno u politiku interpretaciju monarhije kao neega to prkosi islamu.

Islamska revolucija je sebi kao cilj djelomino postavila da se odupire imperijalizmu SAD -a, za koji se pak inilo kao da se opire islamskoj revoluciji ponovnim simbolikim postavljanjem aha u New Yorku. Slijedila je drama kao prema nekom orijentalistikom programu takozvani orijentalisti igrali su ulogu koju su im odredili takozvani zapadnjaki strunjaci i na taj su nain zapadnjaci u oima orijentalaca potvrivali svoj status vragova.64
64 Za

opis iste te verbalne paradigme akcija-reakcija, vidi Franck i Wiesband, Word Politics.

To nije sve: veliki dio islamskog svijeta danas je preplavljen televizijskim emisijama koje proizvode SAD. Poput svih drugih stanovnika Treeg svijeta, muslimani ovise o malim grupama novinskih agencija, iji je posao prenositi vijesti natrag Treem svijetu, iako se u velikom broju sluajeva radi o vijesti o tom svijetu. Od izvora vijesti, Trei svijet, a posebice islamske zemlje, postaju konzumenti ma tih vijesti. Prvi put u povijesti (u takvoj mjeri), za islamski se svijet moe rei da ue o samima sebi iz slika, povijesti i informacija koje se stvaraju na Zapadu. Dokaz je tome rat u Zaljevu, kad je veina Arapa gledala CNN (ukljuujui, kako se govorka, i Sadama Huseina) kao gla vni izvor vijesti o ratu. Ako se tome doda injenica da studenti i znanstvenici u islamskom svijetu jo uvijek ovise o amerikim i evropskim knjinicama i institucijama kolovanja na onome to danas prolazi kao katedre studija srednjeg istoka (niti jedna cjelokupna i sredinja knjinica arapskog materijala ne postoji u itavom islamskom svijetu), injenica da je engleski svjetski jezik na nain na koji a rapski, perzijski i turski nisu i injenica da veina islamskog svijeta koji se ekonomski temelji na nafti za svoju elitu danas proizvodi menadersku klasu stanovnika, koji svoje ekonomije, obranu i velik broj politikih prilika duguju sustavu potroakih trita kojim domin ira Zapad, dobiva se tona (iako izuzetno depresivna) slika to je medijska revolucija, sluei malom dijelu drutava koja su je stvorila, uinila islamu.65 Nije da ne postoji ponovno buenje islama neovisno o reaktivnom procesu koji sam opisao. Ali o njemu bi bilo tonije govoriti na manje neizdiferenciran nain. Ja se osobno osjeam ugodnije kad ne koristim rijei kao to su islam ili islamski, izuzev s puno ogranienja i kvalifikacija upravo zato to je islam u puno muslimanskih drava i drutava (i, naravno, na Zapadu) postao politiki zaklo n za puno toga to nema nikakve veze s vjerom. Kako onda uope moemo poeti odgovorno raspravljati o muslimanskim tumaenjima islama i razvoju unutar njega?
65 O

ulozi elita koje stilom naginju Zapadu u muslimanskim/arapskim drutvima vidi: John Waterbury i Ragaci El Mallakh, The Midd le East in the Coming Decade: From Wellhead to Well-Being, McGraw-Hill Book Co., New York, 1978. 66 Rodinson, Islam and the Modern Economic Revolution, u: Marxism and the Muslim World, s. 151.

Prije svega, (na tragu Maximea Rodinsona), trebali bismo izdvojiti osnovna uenja muslimanske vjere na nain na koji su ona opisana u Kuranu koji se smatra Bojom rijeju.66 To je podloga identiteta islamske vjere (za koju je Salman Rushide u Sotonskim stihovima tvrdio da ju je netko promijenio), iako nas nain na koji se ona tumai i ivi istog asa udaljava od nje. Druga razina obuhvaa razliita tumaenja Kurana koja se meusobno sukobljavaju, a koja uzrokuju stvaranje brojnih islamskih sekti, jurisprudencijskih kola, interpret acijskih stilova, lingvistikih teorija i slino. Vodea tendencija unutar velike mree derivacija iz Kurana (na veini kojih su bile izgraene itave institucije, ponekad itava drutva) ono je to Rodinson naziva povratak izvoru. To predstavlja impuls da se dostigne prvobitan duh isla mskih stvari i upravo taj impuls Rodinson usporeuje s trajnom revolucijom unutar islama. Meutim, ono to Rodinson ne kae jest da sve monoteistike religije i veina ideolokih pokreta sadri taj isti nagon, a je li islam konzistentnije revolucionaran po ovom pitanju od drugih vrlo je teko rei. U bilo kojem dogaaju, povratak izvoru inicira kretanja (na primjer, Wahhabis ili vjersku komponentu revolucije u Iranu), iji utjecaj na drutvo u kojem se javljaju varira od mjesta do mjesta i od vremena do vremena. Mahdizam kao ideologija de vetnaestog stoljea u Sudanu nije isto to i mahdizam danas. Slino tome, Muslimansko bratstvo Egipta tijekom kasnih 40 -ih do sredine 50-ih bilo je znatno snaniji ideoloki pokret nego dananje Bratstvo. Oba pokreta razlikuju se u organizaciji i po ciljevima od onoga to se naziva Muslimanskim bratstvom u Siriji, a koje je Hafez al-Assad 1982. pokuao brutalno iskorijeniti u Hami tako to su njegovi vojnici poklali nekoliko tisua pripadnika Bratstva. Do sada smo govorili u izrazima islama koji je uglavnom, iako ne iskljuivo, doktrinski i ideoloki i ve smo zakoraili u polje puno znatnih varijacija i kontradikcija. I ve se oznake islam i islamski moraju koristiti s nekim indikacijama na koji (i, to se toga tie, iji) islam se misli. Stvar je jo zamrenija kad dodamo treu razinu naoj analizi, ponovno prema Rodinsonu. Ali najbolje je da ga citiramo: Unutar islama postoji trea razina, koju moramo paljivo razlikovati od druge dvije, ukljuujui nain na koji su razliite ideologije ivjele, prakse s kojima su bile povezane, a koje su zasigurno utjecale na njih i nadahnjivale ih. Razliiti sistemi u koje se srednjovjeko vni islam pretvorio ivjeli su se svaki na svoj nain, transformirani iznutra ak i na mjestima gdje su u vanjskim referencama i te kstovima ostali jednaki. To o emu se radi ne moe se svesti na puku razliku izmeu doktrina i tekstova heretikih tendencija s jedne stran e i muslimanske ortodoksnosti koju priznaje veina muslimana s druge. U konformistikom okruenju, ovdje kao i bilo gdje drugdje, esto je sluaj da je ponovno tumaenje jedne fraze svetog teksta dovoljno da dovede do bitne promjene i da se usvoji kritiki ili rev olucionarni stav koji moe ostati individualan ili se rairiti na druge. Suprotno tome, esto se dogaa da se, kako vrijeme prolazi, revolucionarne i inovativne ideje tumae na konzervativan, konformistiki i kvijetistiki nain. Ima puno primjera za takav proces koji se uistinu moe nazvati opim zakonom ideologije. Posebice je upadljiva evolucija Ishmaeli sekte. U srednjem vijeku Ishmaelijevci su javno propovijedali revolucionarnu subverziju utemeljenog reda. Danas su njihovi voe Aga Kanovci, vlastodrci milijunai ija je glavna briga da uivaju dolce vita u drutvu filmskih zvijezda i slavnih linosti, kako nam to senzacionalistiki tisak neprestano govori. Zakljuimo, sveti tekstovi ne daju nikakve eksplicitne izjave. Kulturna tradicija openito, bilo to eksplicitnijim formulacij ama, proglasima, doktrinskim tekstovima ili stavovima, predstavlja iroku raznolikost gledita i doputa ovjeku da opravda uzajamno najkontradiktornije teze.67

67 Ibid.,

s. 154-55.

Ta je razina, prema tome, trei dio tumaenja, ali ne postoji bez druge dvije. Islam ne moe postojati bez Kurana i obrnuto, Kuran ne postoji ako ga muslimani ne itaju, tumae, pokuavaju prevesti u institucije i drutvene stvarnosti. ak i kad se izrazito ortodoksno tumai kao u sunitskom islamu (suna sama po sebi znai ortodoksnost temeljenu na konsenzusu), vrlo lako moe doi do revolucionarnih previranja. Sukob izmeu Sadatove vlade u Egiptu i razliitih takozvanih fundamentalistikih muslimanskih stranaka odvija se na istom tom proturjenom temelju ortodoksnosti. Sadat i njegove muslimanske vlasti tvrde da su sljedbenici sune, dok njegovi proti vnici opravdano tvrde da su oni istinski sljedbenici sune. Dodamo li tima trima razinama islama prolost, sadanjost i budunost velikog broja muslimana, puko povijesno trajanje islam skog poduhvata (od sedmog stoljea do danas), vrtoglavo razliite geografske okolnosti islamskih drutava (od Kine do Nigerije, od panjolske do Indonezije, od Rusije do Afganistana i Tunisa), poet emo, vjerujem, razumijevati politike implikacije zapadnih medija i kulturalnih pokuaja da sve to nazovu islamom tout court. A osim toga, mislim da emo poeti shvaati da razliiti islamski pokuaji da odgovore na islamske kao i na zapadnjake okolnosti, u svoj svojoj razliitosti i kontradikcijama, nisu nita manje politiki i da ih se isto tako treba analizirati kao procese, borbe i strategije tumaenja.68 Dopustite mi da sada slikovito pokaem kakav je sloen skup stvari ukljuen u to, iako bih na poetku trebao rei da je najvei problem u tome to se puno toga to se mora procijeniti u biti ne moe obrazlo iti.
68 Kao

posebno vrijedan primjer za ovo vidi nedavni rad Mohammeda Arkouna, Contribution tude de l'humanisme arabe au IV e/Xe sicle: Miskawayh, philosoph et historien, J. Vrin, Paris, 1970.; takoer Essais sur la pense islamique, Maisonneuve & Larose, Paris, 197 3.; i La Pense i La vie, u: Mohammed Arkoun i Louis Gardet, L'Islam: Hier. Demain, Buchet/Chastel, 1987., s. 120-247.

Daleko smo od toga da moemo rei postoji li neto to se naziva povijest islama, osim kao rudimentaran nain razlikovanja islamskog svijeta od, recimo, Evrope ili Japana. Usto, islamski i zapadni znanstvenici ne slau se oko toga je li se islam uhvatio na odreenim geografskih mjestima zbog ekologije, socioekonomske strukture ili odreenog odnosa izmeu sjedilakih i nomadskih modela. to se tie razdoblja islamske povijesti, i ona su toliko sloena da prkose jednostavnoj karakterizaciji islama. Koje su toke slinosti izmeu drava Alawi, Otloman, Safavid, Uzbek i Mogul (koje predstavljaju velika dravna ureenja unutar povijesti islama do dvadesetog stoljea u Indiji, Turskoj i na Bliskom i Srednjem istoku) i suvremenih nacionalnih islamskih drava? Kako objanjavamo razlike izmeu (ili ak i porijeklo) takozvanih tursko-iranskih i tursko-arapskih segmenata islamskih regija? Ukratko, kako nam to Albert Hourani jasno pokazuje, problemi definiranja, interpretiranja i karakteriziranja unutar samog islama toliko su veliki da zbunjuju zapadnjake znanstvenike (a da ne govorimo zapadnjake ne-znanstvenike): Jasno je, stoga, da rijei kao to su povijest islama ne znae isto u razliitim kontekstima i da ni u jednom kontekstu nisu dovoljne da same po sebi objasne sve to postoji. Drugim rijeima, islam i izrazi izvedeni iz njega su ideoloki tipovi koji se trebaju ko ristiti suptilno, s velikim zadrkama i prilagodbama znaenja, i u vezi s drugim idejnim tipovima, ako se koriste kao naela za objanjavanje p ovijesti. Raspon u kojem se mogu koristiti varira ovisno o tipu povijesti koju piemo. Najmanje su znaajni za ekonomsku povijest . Kako nam je prikazao Rodinson u Islam et capitalism, ekonomski ivot drutava u kojima je islam dominantan ne moe se objasniti primarno na temelju vjerskih nazora ili zakona. Usprkos utjecaju koji islamski zakoni imaju na komercijalne oblike, druge su v rste objanjenja relevantnije za to. Kao to tvrde Cahen i drugi, koncepti poput bliskoistono, mediteransko, srednjovjekovno, predindustrijsko drutvo ko risniji su od izraza islamsko. to se tie sociopolitike povijesti, islam moe ponuditi pojedine elemente objanjenja, ali ni na koji nain sva koja su nam potrebna. Institucije i politike i najzadrtijih islamskih drava ne mogu se objasniti a da se ne uzme u obzir zemljopisni poloaj, ekonomske potrebe i interesi dinastija i vladara. ak se ni povijest onih institucija koje se temelje na islamskom zakonu ne mogu u potpunosti objasniti na taj nain: koncept poput islamsko ropstvo nestaje se ako ga se poblie analizira. Kako je Milliotovo istraivanje marokanske 'amal knjievnosti pokazalo, uvijek je bilo naina na koje su se lokalni obiaji ugraivali u islamske zakone koji su se prakticirali. Samo se neke vrste intelektualne povijesti, barem prije suvremenog razdoblja, mogu objasniti uglavnom u okvirima islama, kao proces kojim se vanjske ideje stapaju s onima stvorenim unutar samog islama da bi se stvorio sistem koji moe sam sebe odravati i sam sebe razvijati. ak se i falsife danas mora smatrati ne grkim filozofima u arapskoj odjei, nego muslimanima koji koriste koncepte i metode grke filozofije da bi dali vlastita objanjenja islamske vjere.69
69 Albert

Hourani, History, u: Leonard Binder, ur., The Study of the Middle East: Research and Scholarship in the Humanities and the Social Sciences, John Wiley & Sons, New York, 1976., s. 117.

Odemo li jo dalje, neemo nai odgovor antropologa na pitanje postoji li homo islamicus ili ima li takav tip bilo kakve analitike i epistemoloke vrijednosti. Znamo puno manje nego to bismo trebali znati o raspodjeli moi i vlasti u islamskim drutvima (uzimajui u obzir da ih ima toliko razliitih razbacanih kroz povijest i po razliitim geografskim mjestima) da bismo mogli procjenjivati veze izmeu islamskih jurisprudencijskih kodeksa i njihova provoenja ili koncepata vladavine i njihove primjene, preobrazbe ili postojanosti. Ne moemo sa sigurnou tvrditi, na primjer, jesu li neka, sva ili uope ijedno islamsko drutvo, promijenili temelje vlasti s k oncepata vjerske na koncepte legalistike doktrine. Jezik, estetske strukture, sociologije ukusa, problemi rituala, urbani prostor, kretanja stanovnitva, revolucije osjeaja: to su stvari u odnosu prema kontekstu, to su ga, bilo muslimanski, bilo ne -muslimanski znanstvenici, tek poeli prouavati. Postoji li takvo to kao to je politiko ponaanje muslimana? Kako se u muslimanskih drutvima formiraju klase i kako se one razlikuju od onih u Evropi? Koji su koncepti, sredstva istraivanja, organizacijski okvir, dokumenti kojima moemo locirati n ajbolje pokazatelje svakodnevnog ivota muslimana openito? Je li islam na kraju koristan kao pojam ili on zapravo krije, iskrivljuje, odvraa i ideologizira vie nego to govori? Uzimajui sve to u obzir, kakve veze ima poloaj osobe koja postavlja neka pitanja ili sva ta pitanja s

odgovorima na ta pitanja? U emu je razlika ako ih postavlja muslimanski teolog u Iranu, Egiptu ili Saudijskoj Arabiji, danas u odnosu na prije deset godina? U kakvom su odnosu te tvrdnje s pitanjima koje postavlja ruski orijentalist, francuski arabist na Quai d'Orseyu ili ameriki antropolog na ikakom sveuilitu? Politiki govorei, ono to se utvrdilo kao standardni islamski odgovor ne moe biti manje apstraktno, manje nezdravo, manje zaklon za mnotvo kontradiktornih stvari nego to je islam za Zapad. Na gotovo svim razinama, drava u centralnoj islamskoj regiji sa specifinim izuzetkom Libanona (od sjeverne Afrike do june Azije) izraava se svjesno u islamskim terminima. To je politika kao i kulturalna injenica i to se tek poelo prepoznavati na Zapadu.70 Saudijska Arabija je, na primjer, drava (kako njezino ime naznauje) kraljevske kue Saud, ija je pobjeda nad drugim vodeim plemenima na tom podruju stvorila dravu. Ono to ta obitelj govori i ini u ime drave i islama izraava snagu jedne obitelji, uz ono to joj se dogodilo kao lanici meunarodne zajednice i to je sama sebi priskrbila putem znatne moi i legitimiteta s obzirom na svoj narod. Slino se moe rei i za Jordan, Irak, Kuvajt, Siriju, predrevolucionarni Iran i Pakistan, osim to ne vrijedi za sve da je vladajua oligarhija obitelj. Ali istina je da u puno sluajeva relativna manjina (bilo to vjerska sekta, jedna stranka, obite lj ili regionalna grupacija) dominira nad svima drugima u ime drave i islama. Libanon i Izrael su izuzeci: obje zemlje pripadaj u u islamski svijet, ali u jednom vlada kranska manjina (sa sve veim izazovima od strane drugih zajednica), a u drugoj idovska. Ali i one izraavaju znatan dio svoje hegemonije u religijskom kontekstu.
70 Vidi

izuzetno korisnu analizu ove teme, gledite SAD-a o ovisnim drutvima: Eqbal Ahmad, Post-Colonial Systems of Power, Arab Studies Quarterly 2, br. 4., jesen 1980., s. 350-63.

Uvelike su se sve te drave, svaka na svoj nain, osjetile ponukanima da odgovore na vanjske prijetnje i reaktivno se okren ule vjeri, tradiciji i nacionalizmu. Pa ipak, sve se one (a to je glavna stvar) nalaze u izuzetno tekoj dilemi. S jedne strane, dravna struktura nije u potpunosti osjetljiva na pluralnost nacionalnosti, vjera i sekti koje sadri. Stoga u Saudijskoj Arabiji razliita plemena ili klanovi osjeaju da ih drava ograniava time to se naziva Arabija Saudijskog klana. U Iranu jo i danas dravna struktura uinkovito gui Azerbejdance, Baluhe, Kurde, Arape i druge koji se stoga osjeaju kompromitirani u individualnom etnikom postojanju. Ista vrsta napetosti ponavlja se u Siriji, Jordanu, Iraku, Libanonu i u Izraelu. S druge strane, dominantna mo svake te drave koristila je nacionalnu ili vjer sku ideologiju kako bi ostvarila privid jedinstva prema onome to su vidjeli kao prijetnje izvana. To je jasan sluaj u Saudijskoj Arabiji gdje je islam jedina ideoloka struja dovoljno velika i legitimna da okupi ljude. Od kasnih 80 -ih kralja zovu Khadim al Haramein (Skrbnik dva svetita, to jest Meke i Medine), to je jo specifinija, jo privilegiranija islamska titula. U Saudijskoj Arabiji i u poslije -revolucionarnom Iranu islam se kao posljedica toga poeo identificirati s velikim brojem razina dravne sigurnosti. To to se takve politike jo i uklapaju u zapadnjaki stereotip o islamu, samo pojaava pritisak na te zemlje, kako unutranji, tako i vanjski. Stoga, daleko od toga da je jedinstven ili ak koherentan pokret, povratak islama utjelovljuje velik broj politikih stvarn osti. Za SAD on predstavlja sliku raskola kojoj se ponekad treba opirati, a ponekad je ohrabrivati. Govorimo o antikomunistikim muslimanima Saudijske Arabije, hrabrim muslimanskim afganistanskim pobunjenicima, razumnim muslimanima poput Sadata, saudijske kraljevske obitelji, Mubaraka i jordanskog kralja Huseina. Pa ipak, istovremeno se ne slaemo s Homeinijevim militarnim islamistima i Gadafijevim islamskim Treim nainom i u svojoj morbidnoj fascinaciji islamskom kaznom (a koju provodi Khalkali) paradoksalno jaamo njihovu mo kao sredstva za odravanje vlasti. U Egiptu Muslimansko bratstvo, u Saudijskoj Arabiji muslimanski militanti koji su preuzeli damiju u Medini, u Siriji islamsko bratstvo i Vanguardi koji su se neko suprotstavili reimu stranke Baath, u Iranu islamski Mudahedini, kao i Fedajini i liberali: oni ine mali dio suprotne struje u narodu, iako o tome znamo vrlo malo. Pored toga, razliite muslimanske nacionalnosti iji je identitet bio blokiran raznim postkolonijalnim dravama glasno zahtijevaju svoj islam. A ispod svega toga (u madrasama, damijama, klubovima, bratstvima, cehovima, strankama, sveuilitima, pokretima, selima i urbanim sreditima u itavom islamskom svijetu) kola jo vie varijanti islama, od kojih mnoge tvrde da vode svoje pripadnike natrag pravom islamu.71
71 Ovu

aktivnost je dobro opisao Michael M. G. Fischer, Iran: From Religious Dispute to Revolution, Harvard University Press, Ca mbridge, 1980. Takoer vidi: Marshall Hodgson, The Venture of Islam. 72 Kljuni ideoloki dokument je Bernard Lewis, The Return of Islam, Commentary, sijenja 1976., s. 3949. Vidi moju raspravu na ovu temu u Orientalism, s. 314-20. U usporedbi s Elie Kedourie, Lewis je jo i blag: vidi Kedouriejev izvanredan pokuaj da pokae da je ponovno oivljavanje islama u principu varijanta marksizma-lenjinizma u djelu Islamic Revolution, Salisbury Papers br: 6, Salisbury Group, London, 1979. 73 W. Montgomery Watt, What Is Islam?, drugo izdanje, Longmans, Green & Co., New York, 1979., s. 9-21.

Samo je mali dio te raznolike muslimanske energije dostupan Zapadnjacima od kojih mediji i glasnogovornici vlada sada zahtijevaju da razmisle o islamu. Najozbiljnija pogrena predodba javlja se kad se istie ponovno buenja islama. 72 U glavama i srcima svih njegovih sljedbenika islam je zasigurno uvijek bio u stanju ponovnog buenja, iv, bogat u mislima, osjeajima i ljudskom stvaralatvu. I uvijek u mislima vjernih vizija islama (koristan izraz W. Montgomery Watta73) uplela ih je u kreativne dileme. to je pravda? to je zlo? Kada se treba oslanjati na ortodoksnost i tradiciju? Kada je vrijeme za dihad (individualna interpretacija)? Pitanja se mnoe i po sao se obavlja pa ipak mi na Zapadu vidimo i ujemo malo o tome. Toliko islamskog ivota nije ni fiksirano u tekstovima ni ogranieno na linosti ili jasne strukture, da bi pretjerano koritenje rijei islam bilo nepouzdani pokazatelj onog to pokuavamo shvatiti. Sukob islama i Zapada vrlo je stvaran. ovjek rado zaboravlja da svi ratovi imaju dvije strane rovova, dvije stra ne barikada, dvije vojne mainerije. I upravo kad se ini da je rat s islamom ujedinio Zapad da se suprotstavi islamskoj moi, isto tako je rat sa Zapadom ujedinio veliki dio islamskog svijeta. Jer ako je islam tek odnedavno imbenik u SAD -u, puno muslimana smatralo je SAD dijelom Zapada i stoga je to fenomen o kojem se puno razmiljalo ve desetljeima u islamskim krugovima. Brojni zapadni znanstvenici koji prouavaju islamsku kulturu pretjeruju, po mom miljenju, u pitanju utjecaja to ga je Zapad imao na islamski svijet u zadnjih dvjesto godina i krivo pretpostavljaju da su se Zapad i modernizacija dugo vremena nalazili u sreditu islamske svijesti od Atlantika do zaljeva. To nije tono

zato to je, poput svih ostalih drutava, i islamsko drutvo nekad koncentrirano na jedne stvari, a nekad na druge. Ali tono je da je Zapad dao na kilometre polemika, rasprava i interpretacijskih djela, a jednako je tako brojne linosti, stranke i pokrete u islamskom svijetu opskrbio razliitim projektima i zadacima.74 Meutim, pogreno je pretpostaviti da itavom islamskom svijetu smeta samo ono to je, na koncu, ipak samo vanjsko za njega.
Izuzetno snaan opis ovoga dao je Albert Hourani u: Arabic Thought in the Liberal Age, 1798 -1939, 1962., reprint, Oxford University Press, London and Oxford, 1970.
74

Takoer je vrlo vano imati na umu da je jedna od bitnih znaajki islamske kulture njegova bogata i domiljata energija tumaenja. Vjerojatno je tono da islam nije ostvario jaku vizualnu estetsku tradiciju, no zanimljivije je i nita manje tono da je sam o nekoliko civilizacija poticalo umijee verbalnog tumaenja u tako velikoj mjeri kao to je islam. itave institucije, tradicije, itave filozofske kole izgraene su na pojmovima kao to su sistem komentara, lingvistika teorija, izvedbe tumaenja. Istina, iste stvari nalazimo i kod drugih religijskih tradicija, ali moramo imati na umu da se oralno i verbalno iskustvo islama razvijalo s manje konkurencije i vie ekskluzivnosti nego bilo gdje drugdje. Nije ni udo to je novi iranski ustav naveo faqiha kao nacionalnog vou, pri emu je faqih ne kralj-filozof kako mediji misle, nego doslovno majstor fiqh-a, jurisprudencijske nauke o interpretaciji ili drugim rijeima, veliki ita. I islamska zajednica tumaenja i zapadna ili amerika (kako je oblikuju uglavnom masmediji) usmjerili su, naalost, puno ener gije na jedan mali dio meusobne konfrontacije i u tom procesu zanemarili su sve ono to se nije ticalo tog sukoba. Budui da smo svi bili spremni vjerovati da se muslimani suprotstavljaju sotonskoj Americi, valja obratiti panju na neke stvari koje su se zaista dogodil e. Dok je nesumnjivo istina da kontrola vijesti i slika na Zapadu nije u rukama muslimana, isto je tako istina da jedino ope odgaanje muslimana da shvate razloge muslimanske ovisnosti spreava ih da uine neto po tom pitanju. Drave bogate naftom, to se njih tie, ne mogu se potuiti da nemaju izvora. Ali njima nedostaje koncentrirane politike odluke da ozbiljno uu u svijet, a to je nedostatak koji dokazuje da muslimanske drave jo uvijek nisu politiki mobilizirane i povezane. Prije toga trebaju razviti jo puno talenat a, a jedan od bitnijih je sposobnost da naue proizvesti i artikulirati svjesnu i snanu sliku o sebi. Meutim, to znai ozbiljnu procjenu pozitivnih (ne samo reaktivnih i obrambenih) vrijednosti koje muslimani, na puno razliitih naina, zastupaju. O toj se temi vodi odluna rasprava, obino u obliku diskusije turath (to jest, specifinog islamskog nasljea), u islamskom svijetu75: sada jo njezine zakljuke i pitanja koja je postavila treba priopiti ostatku svijeta. Nema vie puno izgovora za neprijateljstvo
Za nedavni primjer vidi: Adonis (Ali Ahmad Said), Al- Thabit wal Mutahawwil, svezak 1., Al-Usut, Dar al Awdah, Beirut, 1974. Takoer vidi: Tayyib Tizini, Min al-Turath ilal-Thawra: Hawl Nathariya Muqtaraha fi Qadiyyat al- Turath al-'Arabi, Dar Ibu Khaldum, Beirut, 1978. Puno toga o Tizzinijevom radu napisao je Saleh Omar u: Arab Studies Quarterly 2, br. 3., ljeto 1980., s. 276-84. Za nedavne evropske poglede na ovu temu pogledaj Jacques Berque, L'Islam au dfi, Gallimard, Paris, 1980.
75

Zapada prema Arapima i islamu, a zatim za povlaenje i iekivanje. Kad se analiziraju razlozi za to neprijateljstvo i znaajke Zapada koje ohrabruju to neprijateljstvo, bit e uinjen vaan korak prema promjeni tog stava, iako to ni u kom sluaju ne znai da je posao zavren: prvo neto moramo dovesti u red ako ne elimo da iz toga proizae nova koliina anti -islamske propagande. Svakako, velike su opasnosti danas u stvarnom slijeenju i stvarnom ispunjavanju prevladavajue neprijateljske slike islama, iako je to d o sada bilo djelo samo nekih muslimana, nekih Arapa, nekih crnih Afrikanaca. Ali takva ispunjenja naglaavaju vanost onoga to jo uvijek nije uin jeno, a morat e se uiniti. U velikoj urbi da se industrijalizira, modernizira i razvije, puno muslimanskih zemalja, po mom miljenju, ponekad je bilo previe popustljivo prema svojoj preobrazbi u potroaka trita. Da se raskriju mitovi i stereotipi orijentalizma, svijetu kao cjeli ni mora se dati prilika da vidi da muslimani i orijentalisti stvaraju i, to je jo vanije, propagiraju drugaiji oblik povijesti, novu vrstu sociologije, novu kulturalnu svijest: ukratko, muslimani moraju naglasiti cilj ivljenja novog oblika povijesti istraujui ono to Marshall Ho dgson naziva islamicate world76 i njegova razliita drutva ozbiljno i brzo, i jednako tako moraju obznaniti rezultate do kojih su doli vanjskom ne muslimanskom svijetu. To je sigurno ono to je Ali Shariati imao na umu za iranske muslimane, kad je poopio Muhamedovu seobu (hejira) iz Meke u Medinu u ideju ovjeka kao izbora, borbe, neprestanog postajanja. On je neograniena seoba, seoba unutar samog sebe, Boja glina, seoba unutar svoje vlastite due.77
76 Hodgson,

Venture of Islam, 1 : 56. ff. 77 Ali Shariati, Antropology: The Creation of Man and the Contradiction of God and Iblis, or Spirit and Clay, u: On the Sociology of Islam: Lectures by Ali Shariati, u prijevodu Hamida Algara, Mizan Press, Berkeley, California, Ideje poput Shariatijeve uputile su

iransku revoluciju u ranoj fazi, to je jednom zauvijek dokinulo dogmatinu pretpostavku da su muslimani, u biti, nesposobni za pravu revoluciju ili kategoriko zbacivanje tiranije i nepravde. Jo vanije od toga, iranska revolucija je u ranim fazama pokazala (kako je Shariati uvijek tvrdio) da se islam mora ivjeti kao egzistencijalni ovjekov izazov, a ne kao pasivno pokoravanje autoritetu, bilo ljudskom, bilo bojem. U svijetu bez odreenih standarda i samo s boanskim nalogom seobe od ovjeje gline do Boga, musliman si, prema Shariatiju, mora sam urezati stazu. Ljudsko drutvo je samo po sebi bilo seoba ili kolebanje izmeu Kaina (vladara, kralja, aristokracij e: sile koncentrirane u jednoj osobi) i Abela (klase ljudi, onoga to Kuran naziva al -nass: demokracije, subjektivnosti, zajednice).78 Moralna uenja Ajatolaha Homeinija u poetku su bila isto toliko zadivljujua: s manje podatnosti od Shariatijeve i on je razumio neugodan poloaj muslimana u pitanju izbora izmeu halala i harama (pravednosti i zla) koji neprestano moraju ivjeti. Odatle njegov poziv za islamskom republikom u kojoj je namjeravao institucionalizirati pravednost i spasiti al-mostazafin (potlaene) od njihove prisege na vjernost.
78 Shariati,

The Philosophy of History: Cain and Abel u: On the Sociology of Islam, s. 97-110. 79 Vidi: Thomas Hodgkin, The Revolutionary Tradition in Islam, i Adonis, Al-Thabit wal Mutahawwil, o sukobu izmeu slubenih kultura i protukultura.

Takve ideje su, naravno, dovele do velikog ustanka u Iranu. Na zapadu, meutim, islamska revolucija nije zadobila simpatije. ak se i u islamskim zemljama jo uvijek boje iskustva Irana zbog njegove nevjerojatne energije, vatre i entuzijazma, iako je nakon Home inija odrana velika rasprava unutar Irana kojoj nije pridano puno panje. Tako u islamskom svijetu vlada veliki rascjep izmeu slubenih, ortodoksnih ideja o islamskom ivotu i, suprotno tome, protu-kulturalnog islama kojem je jedna od prethodnica bila i revolucija u Iranu.79 Ironija je u tome to zapadne ideje o islamu u cjelini vie vole povezivati islam s onime emu se velik broj muslimana i sam opire: kazni, autokraciji, srednjovjekovnoj logici i teokraciji.

Sluaj Princeza u kontekstu

Islam je na silu oslabljen naom moi da ga predstavimo u korist naih ciljeva, a drava, vlada ili grupa ga u tu svrhu pojed nostavljuju: ovo je daleko od islama kao takvog i trenutno odnos izmeu nas i njih ne slui na ast niti nama niti njima. Jo vanije, u onome o emu se izvjetava o islamu puno vie toga se sakriva nego razotkriva. Analiza jedne zloglasne epizode ilustrirat e moju tvr dnju. Public Broadcasting Service [Javna sluba emitiranja] 12. svibnja 1980. prikazala je film Death of Princess [Smrt princeze] britanskog reisera Anthonyja Thomasa. Mjesec dana ranije taj je film doveo do diplomatskog incidenta izmeu Velike Britanije i Saudijsk e Arabije, koji je rezultirao povlaenjem veleposlanika Saudijske Arabije iz Londona, bojkotom Engleske kao odredita za odmor graana Saudijske Arabije i prijetnjom daljnjim sankcijama (iako nijedna od tih mjera nije dugo trajala). Zato? Jer je, prema miljenju graan a Saudijske Arabije, film bio uvreda za islam i davao krivu sliku itavog arapskog drutva, a pogotovo pravde u Saudijskoj Arabiji. Temeljen na dobro poznatom pogubljenju mlade princeze i njenog ljubavnika koji nije bio iz redova plemstva, film je snimljen u obliku dokumentarne drame u potrazi za istinom: britanski izvjestitelj pokuava saznati to se tono dogodilo paru, putuje u Bejrut gdje razgovara s Libanoncima i Palestincima, potom u Saudijsku Arabiju gdje mu, naravno, slubene osobe izbjegavaju dati izravan odgovor. Tijekom toga sazna je da je princezinu priu narod interpretirao kao simbol svojih politikih i moralnih dilema. Za Palestince ona je, poput njih, izopenica u potrazi za slobodom i politikim samoopredjeljenjem. Za neke Libanonce ona predstavlja unutranju borbu Arapa koja je meusobno podijeli la Libanonce. Za slubene osobe u Saudijskoj Arabiji ona je samo njihova stvar, i tvrde da njezin sluaj Zapadnjacima moe biti zanimljiv samo zato to on diskreditira postojei reim. I, konano, za aicu insajdera, njezina je sudbina optuba licemjerstva reim a u kojoj se islam i islamski lex talionis koriste da bi se sakrila korumpiranost kraljevske 133 obitelji. Kraj filma je otvoren: sva objanjenja sadre neto istine u sebi, iako nijedno nije dovoljno da objasni to se dog odilo. U SAD-u je vlada Saudijske Arabije glasno izjavila da se protive prikazivanju filma. Dvije nepopularne posljedice bile su da je Warren Christopher iz State Departmenta javno upozorio PBS na nezadovoljstvo Saudijske Arabije u tom pitanju, a Exxon je zatraio od PBS -a da preispita svoju odluku. U nekoliko je gradova prikazivanje otkazano. Kao ustupak zbog kontroverzne prirode filma, PBS je emitirao ezdesetominutnu raspravu neposredno nakon prikazivanja filma. est individualaca i voditelj razgovarali su o filmu: jedan je bio predstavnik Arapske lige, drugi profesor prava s Harvarda, trei muslimanski duhovnik iz Bostona, etvrti mladi Amerikanac Arabist (neobino oznaka za nekog tko nije niti akademik niti vladin slubenik), zatim djevojka s poslovnim i novinarskim iskustvom n a Srednjem istoku i, naposljetku, britanski novinar koji je bio nadasve iskren u svojoj mrnji prema Saudijskoj Arabiji. Njih je est prilino nepov ezano razgovaralo sat vremena. Oni koji su znali neto o tom podruju esto su bili ogranieni svojim stajalitima da se dre slub eno apologetske muslimanske linije. Oni koji su znali malo to su, naravno, i pokazali, a ostali su bili prilino nevani. Pritisak da se film ne prikae ispravno je doveo u pitanje Prvi amandman i miljenja sam da ga je trebalo prikazati. Vane a neizreene stvari u vezi s filmom (koji je kao djelo filmske umjetnosti, po mom miljenju, bio prilino banalan) bile su: a) da ga nije snimio musliman, b) da je vrlo vjerojatno jedini, a ako ne jedini, onda sigurno najimpresivniji film o muslimanima koji e prosjeni gledatelj vidjeti i c) diskusija o filmu koja se odvijala u raspravi nakon filma i kasnije na drugim mjestima jedva se dotakla pitanja konteksta, snage i predstavljanja. Thomasov je poduhvat oito posjedovao gotov glamur to ga film o Jemenu, na primjer, ne bi imao. Seks i islamska kazna (posebno one vrste koja potvruje nae najgore sumnje o barbarstvu muslimana) odjeveni u iskrenu dokumentarnu dramu mogli su pridobiti iroku publiku. Kako je objavio The Economist u travnju 1980.: Islamski zakon za veinu Zapadnjaka predstavlja islamsku kaznu, to je pojednostavljeni mit koji ovaj film njeguje. Publika se jo vie poveala kad se saznalo da vlada Saudijske Arabije povlai veze (uvlaei Exxon u itavu priu) da se film ne prikae. A sve to jasno govori da Smrt princeze nije muslimanski film, nego film o kojem muslimani imaju vrlo malo toga rei, a i to to imaju relativno je nepopularno i neuinkovito. Filmai i PBS morali su biti svjesni (kao to bi svaki musliman ili pojedinac iz Treeg svijeta bio svjestan) da, bez obzira o emu se u filmu radilo, njegovo je snimanje, sam in pretvaranja slika u predodbe, bio iskljuivo pravo koje proizlazi iz onog to sam nazva o kulturnom snagom, u ovom sluaju kulturnom snagom Zapada.80 Jednostavno je bilo nevano to Saudijska Arabija ima vie novca: stvarna produkcija i distribucija vijesti i slika bila je vanija od novca jer one su, vie od samog kapitala, sistem koji vlada na Z apadu. Protivno tom sistemu, slubeni prigovori Saudijske Arabije da je film uvreda za islam bile su pokuaj da se mobilizira drugi, daleko slabiji sistem predstavljanja (slika reima kao branitelja islama), kako bi se neutralizirao takozvani zapadni sistem predstavljanja.
80 Said, Orientalism, s. 41.

Jo je jedna pobjeda sistema bila rasprava koju je PBS emitirao. S jedne strane, televizijska mrea mogla je korektno tvrditi da je reagirala na bol graana Saudijske Arabije time to je obzirno emitirala raspravu o tom pitanju neposredno nakon prikazivanja filma. S druge, PBS je kontrolirao tu raspravu pobrinuvi se da ravnotea pogleda, posve razliitih i ne ba najbolje izreenih, relativno nepozna tih gostiju sabotira bilo kakvu jau ili duu analizu. Samo emitiranje rasprave sluilo je kao zamjena za pravu analizu. A dio uspjeha itavog dogaaja

bilo je i to nitko nije komentirao kako su i struktura filma u stilu Rashomona i uravnoteena: rasprava procjenu teme suvremeno muslimansko drutvo ostavile otvorenom, to navodi na krivi put. Ni u jednom trenutku ne saznajemo (ili nas moda zapravo nije ni briga) to je to princeza stvarno uinila, isto kao to je rasprava poruila film je bio lo kao i bio je dobar i iskren. Ali is pod filma i rasprave provlai se nepriznata injenica da se takav jedan film moe snimiti i prikazati s daleko ozbiljnijim posljedicama nego saudijski film koji bi se smatrao tetnim za kranstvo, SAD ili predsjednika Cartera. Osim toga, aktivnim zahtijevanjem da se sprijei prikazivanje filma reim Saudijske Arabije doveden je u poloaj da porie neto sam incident to nije mogao porei i u isto vrijeme da ne moe ponuditi nita drugo kao protu-verziju islama. Pojednostavljujua dvostruka veza o kojoj sam ve govorio uinila je bilo kakva protivljenja filmu neuinkovitima. Obje strane mogu rei, Ne, to se nije tako dogodilo, ili ovako se to dogodilo ako, naravno, ima naina da se takvo to kae uinkovito i ako postoji neko mjesto s kojeg se to moe rei. Slubeni glasnogovornik Saudijske Arabije nije imao ni naina n i mjesta, osim na kulturno diskreditirani nain, da pokua sprijeiti prikazivanje filma. Dunosnici vlade Saudijske Arabije maloduno su pokuali ukaza ti na dobre strane islama, ali ni oni se u raspravi nisu uli. Jo gore, inilo se da nema dovoljno jake amerike kulturne gru pacije koja bi istaknula da je film previe nevaan kao umjetnost ili politika da bi govorio bilo to vrijedno spomena. Na nesreu, nije bilo nieg goreg za protivnike filma, i u SAD-u i Engleskoj, nego da film izgleda kao da slui financijskim interesima Saudijske Arabije (kako je to s otvorenim prezirom izjavio J. B. Kelly u New Republic, 17. svibnja 1980.). Ukratko, protivnici filma nisu traili kritiki aparat pomou kojega bi na kritiki nain preispitali film. Koliko je otrcana ta polemika bila vidi se u usporedbi s debatom o The Memory of Justice Marcela Ophulusa, ili o Holocaustu ili ponovnom prikazivanju filmova Leni Riefenstahl. Prikazivanje filma Smrt princeze omoguilo je da se uoi vie stvari. I ameriki mediji i intelektualni i kulturalni milje oko njih doslovno je vrvio, i to prije nego to se za Smrt princeze uope ulo, jasnim antiislamskim i antiarapskim klevetanjem. U najmanje dvije prilike u prolosti, gradonaelnik New Yorka izravno je uvrijedio kralja Saudijske Arabije odbivi ga pozdraviti i ukazati mu najobiniji oblik uljudnosti. Marljivo istraivanje pokazalo je da gotovo ne postoji televizijska emisija u udarnom terminu koja nije imala nek oliko epizoda u kojima je na rasistiki nain prikazivala muslimane, uvredljivo ih karikirajui, a sve su one predstavljale muslimane na nekvalificirani i opi nain: jedan musliman uzet je kao tipian primjer svih muslimana i islama openito.81 Udbenici za srednje kole, romani, filmovi, oglasi. Koliko njih doista informira, vie ili manje laskavo, o islamu? Koliko je raireno znanje o razlici izmeu ijitskog ili sunitskog islama? Nimalo. Pogledajte ope humanistike teajeve to nam ih nude naa sveuilita. Veina ih, ako ne i svi, u pregledu nastavnog plana i programa izjednaavaju humanistike znanosti s remek-djelima koja seu od Homera i antikih tragiara do Dostojevskog i T. S. Eliota preko Biblije, Shakespearea, Dantea i Cervantesa. Gdje se islamska civilizacija susjedna kranskoj Evropi uklapa u takvu jednu etnocentrinu shemu stvari? Izuzevi nedavne knjige naslova kao to su Militant Islam [Militantni islam] ili The Dagger of Islam [Bode islama] ili Ayatollah Khomeinis Mein Kampf [Moja borba Ajatolaha Homeinija], koje je ope djelo o islamskoj civilizaciji u opticaju, nudi se ili potrauje u irem intelektualnom krugu? Bi li bilo mogue identificirati dio stanovnitva kao islamofile na nain na koji oznaavamo an glofile, frankofile i sline? Samo zato to je kasnih osamdesetih porastao broj muslimana useljenika i Afroamerikanaca koji su se obratili na islam (na primjer, Louis Farrakhan), moe se govoriti o amerikoj grupaciji.
Donedavno situacija je bila ista i s predstavljanjem drugih orijentalnih grupa. Vidi: Tom Engelhardt, Ambush at Kamikaze Pass, Bulletin of Concerned Asia Scholars 3, br. 1., zima-proljee 1971., s. 65-84. 82 Eric Hoffer, Islam and Modernization: Muhammad, Messenger of Plod, American Spectator 13, br. 6., lipanj 1980., s. 11-12.
81

Nakon to se polemika u sluaju Princeza stiala, Saudijci su, na nesreu, zaboravili stati u svoju obranu kad je American Spectator objavio lanak Erica Hoffera pod nazivom Muhammad's Sloth [Muhamedova lijenost] s podnaslovom, Muhammad, Messenger of Plod [Muhamed, glasnik napornog rada].82 A nisu ni na svoj popis krivih predodbi o islamu stavili injenicu da su jedine tri zemlje na svijetu iji su se teritoriji nalazili pod okupacijom zemlje saveznice SAD-a bile islamske drave. Tek kad je ugled kraljevske obitelji bio izravno okaljan, reim je Saudijske Arabije zaprijetio osvetom. Kako to da je islam bio povrijeen samo u jednom sluaju, a u drugima ne? Zato su s ve do danas Saudijci uinili relativno malo da pomognu promoviranje razumijevanja islama? Do ovog asa njihov glavni obrazovni dop rinos bio je programu Srednjeg istoka Sveuilita u junoj Kaliforniji, koji vodi bivi zaposlenik ARAMCO-a.83
83 Prema:

L. J. Davis, Consorting with Arabs: The Friends Oil Buys, Harpers Magazine, srpanj 1980., s. 40.

Cjelokupan kontekst sluaja Princeza, meutim, jo je sloeniji. Vojna intervencija SAD-a u Zaljevu bila je uobiajena tema rasprava u posljednjih najmanje pet godina, puno prije krize u Zaljevu i rata 1990.-1991. Sve od kasne 1978. kad se Saudijska Arabija nije pridruila mirovnom procesu u Camp Davidu, novinski lanci (neki od njih puni dezinformacija koje se ine prilino autentinima) redovito su isticali brojne greke i slabosti reima Saudijske Arabije. Krajem srpnja 1980. objavljeno je da je CIA stajala iza nekih pria (vidi The Washington Leak That Went Wrong: A CIA Gaffe That Shocked Saudi Arabia, Davida Leigha, Washington Post, 30. srpnja 1980.). Prvih esnaest godina svoga postojanja New York Review of Books vie-manje je ignorirao Perzijski zaljev. Zatim, tijekom jedne godine, odmah nakon Camp Davida, objavio je nekoliko lanaka o Zaljevu i svi su naglaavali krhkost sadanjeg sistema vladavine u Saudijskoj Arab iji. U isto vrijeme dnevni tisak otkrio je uspon islama i srednjovjekovnih osobina kanjavanja, prava i pojma ene. Nitko u to isto vrijeme nije primijetio da izraelski rabini izraavaju nevjerojatno sline ideje o enama ili ne -idovima, osobnoj higijeni i kazni ili da su razni libanonski sveenici isto toliko krvoedni i srednjovjekovni u svojim nazorima. Selektivnost fokusiranja na islamski reim Saudijske Arabije inila se organiziranom oko njegovih slabosti i neobinosti, koje ga nisu inile nita manje ranjivim niti osebujnim. Zato to su se in atili SAD-u, Saudijska Arabija je sada trebala trpjeti iskreno izvjetavanje i pokoriti se zahtjevima za reportae o cenzuri u Saudijskoj Arabiji u nastavcima (dok se u isto vrijeme nitko nije alio na injenicu da je svaka vijest koja je izlazila iz Izraela morala proi v ojnu cenzuru).

Redovito se izraavalo neodobravanje to tisak Saudijske Arabije nije slobodan. (Koliko je neodobravanja izraeno povodom izraelske politike usmjerene protiv arapskih novima, kola i sveuilita na Zapadnoj obali?) Saudijska Arabija je iznenada postala, s j edne strane, jedinstveni sluaj za liberale i cioniste da je kore, a s druge da je hvale i miluju konzervativni financijeri i slubene osobe establimenta. To je jo vie degradiralo Saudijsku Arabiju, uinilo je neprihvatijivom i intelektualno smijenom, to na mnogo naina i jest, izuzev toga da su od nje napravili zgodan simbol za sve u islamskom svijetu. Jedna od posljedica svega ovoga bila je da smo za vrijeme sluaj a Princeza mi glasno oplakivali njihovo licemjerstvo i korupciju, a oni su nam zauzvrat zamjerali zbog nae moi i bezosjeajnosti. Taj je sukob produbio opseg rasprave izmeu nas i njih i na taj nain uinio doslovce nemoguim prave rasprave, analize i razmjenu. Mu slimansko samoodreenje je, posljedino, nastojalo ojaati gubljenjem odnosa s jednostranim blokom koji s e predstavljao kao zapadna civilizacija i, osjetivi to, demagozi sa zapada estoko su napali srednjovjekovni fanatizam i okrutnu tiraniju. Za gotovo svakog muslimana ve sama injenica islamskog identiteta postaje in gotovo kozmikog inata i nude preivljavanja. Rat se ini loginom posljedicom, odatle toliki odjek Huntingtonovog fatalistikog recepta za sukob civilizacija. Ovo se dobro moe vidjeti usporedimo li film Smrt princeze s jo jednim islamskim filmom koji je PBS prikazao petnaest godina kasnije, Jihad in America (Dihad u Americi) (1995.) Dok prvi dokumentarac predstavlja egzotinu, daleku verziju islama, njegov noviji pandan tvrdi da su SAD postale ratite puno raznolikih ludih muslimana koji ire strah i ratuju protiv nas i to na naem t eritoriju. Film potpisuje stanoviti Steven Emerson koji nema nikakvog znanja o politici, povijesti, kulturama ili religijama Srednjeg istoka, a njegova jedina kvalifikacija, kako je ponosno izjavio na poetku filma, jest ta to je izvjetavao o strahotama islamskog terora. Budui da se u proteklih deset godina pojavio novi kadar takvih sumnjivih strunjaka koji nailaze na odaziv kod razumljivo uznemirene publike (bombardiranje Svjetskog trgo vinskog centra uistinu je bila uasna stvar i uistinu je aica muslimana ekstremista snosila krivnju za to, iako Emerson s tim nije izravno povezao njihovog vou, eika Omara Abdela Rahmana, veterana mudahedina u Afganistanu koje su sponzorirale SAD s proraunatom politik om da se u toj zemlji obue skupine ekstremista koje e se boriti protiv Sovjetskog saveza), a koji se pozivaju na borbu protiv terorizma, strunost o terorizmu, znanje o islamskoj prijetnji i slino i to im je osiguralo istaknuto mjesto u senzacionalistikim medi jima. Iako Jihad in America ukazuje na odgovornost i diskriminaciju u govoru o islamu i usprkos eksplicitnim izjavama u filmu da je veina muslimana miroljubiva i poput nas, svrha ovog filma jest zagovaranje protiv islama kao zlokobnog uzgajivaa okrutnih, bezosjeajnih u bojica, spletkaroa i nasilnika. U sceni za scenom (sve su izolirane iz bilo kakvog stvarnog konteksta) gledamo bijesne, bradate imame koji bjesne protiv Zapada i pogotovo protiv idova, prijete genocidom i ratom protiv Zapada koji nee imati kraja. Do kraja filma gledate lj je uvjeren da SAD ima veliku, sloenu mreu tajnih baza, centara i tvornica bombi i da su one namijenjene koritenju protiv nevinih graana koji nita ne sumnjaju. Zanimljivo je to to su mediji odmah nakon bombakog napada u Oklahoma Cityju 1995. pozvali Eme rsona, koji nije niti najmanje oklijevao da javno objavi da su za nedjelo odgovorni ljudi sa Srednjeg istoka, to je usmjerilo potragu za tamnoputim ljudima koji nali kuju na muslimane u prvih nekoliko dana nakon napada. Emersona se nije moglo uti kad je otkriveno da su domai ekstremisti (bijelci i protestanti) odgovorni za napad, iako nije nerazumno pretpostaviti da e ga ponovno pozvati. Njegov film se ne trudi usporediti veliinu i potencijal islamskih terorista dihada s raznim lokalnim mreama vojne policije, bombaa i njima slinih koji su opsjeli zemlju, niti furioznoj drugoj polovici filma, s otrim rezovima i prijelazima s jedne na drugu scenu, s jedne neosnovane tvrdnje na drugu da muslima ni pokuavaju unititi SAD, daje bilo kakvu pretpostavku stvarnih brojeva, stvarne uestalosti dogaaja, sastanaka i tako dalje. Utisak koji Emerson konano daje gledatelju jest da je islam isto to i dihad isto to i terorizam, a to zauzvrat pojaava osjeaj kultu ralnog straha i mrnje protiv islama i muslimana. Snaga Emersonova filma, spretnost njegove strategije jest u tome to u medijima nema utjecajnog pogleda na islam koji bi dao protuteu, imalo osjeaja da se velika veina muslimana ne treba stvarno povezivati s marginalni m i malim skupinama koje je zapravo napuhao iznad svake granice. Znatan dio netrpeljivosti Emersonovog predstavljanja islama takoer proizlazi iz njegovog navodnog antisemitizma i mrnje prema Izraelu. Prikazano je nekoliko scena haraenja nakon samoubilakog bombakog napada u Izraelu, kao i kratka vizualna referenca na bombardiranje idovskog kulturnog centra u Buenos Airesu za koje nije uhien niti jedan muslimanski prijestupnik. Iz toga je jasno da su ti opisi islamskog terora namijenjeni da pobude bijes i zamjeranje kod amerikih zagovaraa Izraela, za koje je ta zemlja nevina rtva neizazvanog antisemitskog islamskog terora. To je, naravno, slubeni izraels ki stav koji sakriva sve to je Izrael mogao uiniti (uz bezuvjetnu podrku SAD-a) u vojnoj okupaciji Zapadne obale, Gaze, istonog Jeruzalema, visoravni Golan i junog Libanona koja je trajala desetljeima, a tijekom koje su izraelski avioni izvrili napade na bolnice , civilne logore, kole, sirotita itd. Sve je to proraunato isputeno iz Emersonova filma, jer bolje da se mrnja i strah amerikih gledatelja usmjeri protiv islama i svih muslimana i da se tvrdi da smo mi nevini u svemu osim demokracije, ljubavi prema slobodi itd. Moda je previe nadati se da neki ljudi ovdje i u islamskom svijetu mogu otkriti alosne granice prinudnih oznaka kao to su Zapad i islam. Moda je previe oekivati da e te oznake i okviri koji ih podupiru tijekom vremena izgubiti svoju snagu, ali moda je mogue da e se islam initi manje okorjelim i zastraujuim i vie posljedicom tumaenja koja slue naim neposrednim politikim ciljevima i karakteriziraju nae strahove bez obzira bili mi muslimani ili ne-muslimani. Kad jednom konano shvatimo istu snagu i subjektivne komponente tumaenja i kad prepoznamo da je puno stvari koje znamo nae na vie naina nego to obino priznajemo, na dobrom smo putu da se rijeimo naivnosti, dvolinosti i mitova o nama samima i svijetu u kojem ivimo. Prema tome, da bismo razumjeli ak i vijesti u odreenom smislu znai da moramo razumjeti to jesmo i kako odreeni dio drutva u kojem ivimo funkcionira. Tek nakon to shvatimo te stvari moemo ii dalje i pokuati razumjeti islam kako ga mi vidimo i razliite vrste islama koje postoje za muslimane.

Pokuajmo sada detaljno analizirati ono to je bila zabrinjavajua epizoda izmeu nas i islama: iranska talaka kriza, iji se odjek osjea u trajnom osjeaju bezizlaznosti u odnosima izmeu SAD-a i Irana devedesetih godina. Mnogo se toga moe saznati iz te epizode i u njoj je puno politike konfuzije koju valja razrijeiti i zato to je to bilo toliko traumatino i nabijeno iskustvo za nas i zato to, gledano kritiki, ona govori puno toga o procesima koji se trenutno odvijaju na drugim mjestima muslimanskog svijeta. Kad se jednom pribliimo Iranu, tada moemo poeti raspravljati o drugim pitanjima koja povezuju islam i Zapad u ovoj kasnijoj fazi.

Drugo poglavlje IRAN

Sveti rat
Iran nastavlja poticati uzavrele amerike strasti, ne samo zbog uvredljive i nezakonite okupacije teheranskog veleposlanstva koje su iranski studenti okupirali 4. studenog 1979., nego i zbog detaljne, vrlo usmjerene panje koju su mediji posvetili tom dogaaju i demonizaciji Irana koja je uslijedila i trajala godinama. Jedno je znati da su ameriki diplomati taoci i da Amerikanci, ini se, nisu sposobni da ih oslobode, a posve drugo gledati to iz veeri u veer na televiziji u udarnim terminima. Meutim, doli smo do mjesta, po mome miljenju, gdje postoji potreba kritiki procijeniti znaenje prie o Iranu, kako se to naziva, da bismo racionalno i nepristrano razumjeli njezino prisustvo u amerikoj svijesti, pogotovo stoga to je oko devedeset posto Amerikanaca upoznalo tu priu preko radija, televizije i novina. Nema naina da se ublai bol i bijes uzrokovan dranjem amerikih talaca i konfuzije koja je nastala iz konflikata unutar islamskog svije ta, ali, po mom miljenju, trebali bismo biti sretni to SAD nisu primijenile vojnu silu protiv Irana. U bilo kojem sluaju, moramo razmotriti to je Iran predstavljao za Amerikance u opem kontekstu odnosa Zapada i Amerike s islamskim svijetom: kako je izgledao i kako su ga iz d ana u dan mediji doslovno predstavljali i prikazivali Amerikancima. Iran je zauzeo veinu udarnih veernjih televizijskih vijesti odmah nakon to su iranski studenti okupirali veleposlanstvo. U nekoliko narednih mjeseci ABC je svakodnevno prikazivao posebnu kasnoveernju emisiju, America Held Hostage [Amerika kao talac], a PBS-ova emisija MacNeil/Lehrer Report je nezapamen broj puta tematizirala krizu u Iranu. Mjesecima je Walter Cronkite dodavao svom to je tako podsjetnik koliko su dana taoci u zatoenitvu: dvjesto sedmi dan, i tako dalje. Emisija Teda Koppela Nightline na ABC-ju, koja je doivjela nevjerojatnu dugovjenost i uspjeh, poela se prikazivati upravo zbog talake krize. Hodding Carter, tadanji glasn ogovornik State Departmenta, u roku od otprilike dva tjedna postigao je status zvijezde. S druge strane, ni tada se glavni tajnik Cyrus Vance ni Zbigniew Brzezinski nisu javili sve do odustajanja od spaavanja krajem travnja 1980. Intervjui s Abol -Hassan Bani-Sadrom, Sadegh Ghotbzadehom, roditeljima talaca redovno su se izmjenjivali s iranskim demonstracijama, trominutnim teajevima o povijesti islama, proglasima biveg aha iz bolnice, komentarima razno-raznih strunjaka ozbiljnih lica koji su analizirali, razmiljali, debatirali, drali govore i nudili teorije, smjernice djelovanja, nagaanja o buduim tumaenjima dogaaja, psihologiji, sovjetskim potezima i reakcijama muslimana. Tokom itavog tog razdoblja postalo je oito da Iranci koriste medije, po njihovom miljenju, u svoju korist. esto su studen ti u veleposlanstvu zakazivali dogaaje koji bi bili tempirani da ih sateliti zabiljee u vrijeme udarnih termina i veernjih vijesti u SAD -u. S vremena na vrijeme iranski dunosnici isticali su da im je plan bio okrenuti ameriki narod protiv politike njihove vlade. To je bila greka u proraunu od samog poetka. Kasnije je politika imala neobian, ne u potpunosti nedobrodoao efekt, a to je bilo da stimulira medije da zauzmu jedan iskreniji istraivaki stav. Ali ono o emu ovdje elim diskutirati jest kako je Iran izgledao Amer ikancima tijekom najintenzivnijeg razdoblja krize. Da bismo to uspjeli, moramo pogledati i drugu stranu prie. Kao to sam rekao u prvom poglavlju, veina najdramatinijih, obino loih, vijesti iz prolog desetljea, ukljuujui ne sam o Iran nego i arapsko-izraelski sukob, naftu i Afganistan, mediji su tretirali kao vijesti o islamu. To nije bilo nigdje oitije nego u dugoj ira nskoj krizi, tijekom koje su amerikim konzumentima vijesti servirane ture informacije o ljudima, kulturi, religiji (koje nisu bile nita vie do jadno definirane i pogreno protumaene apstrakcije) i uvijek su, u sluaju Irana, predstavljali muslimane kao militantne, opasne i antiameriki nastrojene. Ono to krizu u Iranu ini dobrom prilikom za istraivanje medijske izvedbe, upravo je ono to ju je uinilo razumljivo munom za toliko Amerikanaca: njezino trajanje i injenica da ono to Iran simbolizira predstavlja amerike odnose s itavim muslima nskim svijetom. Pa ipak, mislim da moramo paljivije pogledati ono to je u poetnom razdoblju, prvih dva-tri mjeseca, postalo oito u stavu medija i njihovoj obradi dogaaja, na nain da jednostavno ustraju u poetnim stavovima usprkos novim izazovima, nebrojenim politikim promjenama i krizama s kojima e se Zapad morati suoiti od tada pa nadalje. S vremenom je ipak dolo do promjena u nainu izvjetavanja medija i te su promjene neto vie ohrabrujue od onoga to se dogaalo na poetku. Prolazei kroz nevjerojatnu koliinu materijala o okupaciji amerikog veleposlanstva u Teheranu, uoit emo niz stvari koje e nas zapanjiti. Prije svega, inilo se kao da se mi branimo i zajedno s nama normalni, demokratski, racionalni poredak stvari. Tamo negdje, previjajui se u samoizazvanom l udilu, nalazio se islam openito, ija je manifestacija u tom trenutku bio uznemiravajue neurotian Iran. Ideology of Martyrdom [Ideologija muenitva] glasio je naslov o iranskom ijitskom islamu u Timesovom izdanju od 26. studenog. U isto vrijeme, kao da su preko pirali isto svjedoanstvo, Newsweek je objavio itavu stranicu pod naslovom Iran's Martyr Complex [Iranska manija muenitva], takoer 26. studenog. inilo se da za to ima puno dokaza. St. Louis Dispatch je 7. studenog objavio zakljuke savjetovanja odranog u St. Louisu o Iranu i Perzijskom zaljevu. Citiran je neki strunjak koji je izjavio da je gubitak Irana, u smislu da je preao na islamski oblik upravljanja dravom, najvei neuspjeh koji su SAD imale zadnjih godina. Islam je, drugim rijeima, po definiciji tetan za interese SAD -a. Wall Street Journal je 20. studenog objavio uvodni lanak u kojem tvrdi da povlaenjem civilizacija dolazi od opadanja moi zapada koji zapravo iri te

[civilizirane] ideale, to znai, ako nisi zapadnjak, nema civilizirane ideale (to je sudbina veine svjetskog stanovnitva ukljuujui i islamsko). A zatim, tu je i profesor J .C. Hurewitz sa sveuilita u Columbiji koji je, kad ga je novinar ABC -ja 21. studenog pitao znai li biti ijitski musliman antiamerikanac, na to pitanje odgovorio kategoriki potvrdno. Svi vodei televizijski novinari-komentatori, poglavito Walter Cronkite sa CBS-a i Frank Reynolds s ABC-ja, redovito su govorili o mrnji muslimana prema ovoj zemlji ili poetinije o krizi polumjeseca, ciklonu koji juri preko prerije (Reynolds, ABC, 21. studenog). Jednom drugom prilikom (7. prosinca) Reynoldsov glas je u pozadini slike gomile koja moli Bog je velik nadglasao te rijei onim rijeima za koje je mislio da oznaavaju istinsku nam jeru te gomile: mrnja prema Americi. Neto kasnije, u istoj toj emisiji, izvijestili su nas da je prorok Muhamed bio samoproglaeni prorok (a koji to prorok nije bio?), a zatim nas podsjetili da je Ajatolah titula dvadesetog stoljea koja znai Boji odraz (na nesreu, nijedno od toga nije potpuno tono). ABC je odrao kratki (trominutni) teaj o islamu, u kojem su sliku pratili natpisi koji su priali istu neugodnu priu kako su odgovarajue reakcije na islam zamjeranje, sumnja i prezir: muhamedizam, Meka, purdah, chador, suniti, ijiti (popra eni slikom mladog ovjeka koji se biuje), mula, Ajatolah Homeini, Iran. Odmah nakon tih prikaza program se prebacio na Janesville u dr avi Wisconsin, gdje su zdravi ameriki kolarci (meu njima nije bilo purdaha, samokanjavanja ili mula) organizirali do moljubni Dan jedinstva. Militant Islam: The Historic Whirlwind [Militantni islam: povijesni vrtlog] objavio je New York Sunday 6. sijenja 1980. The Islam Explosion [Eksplozija Islama] bio je doprinos Michaela Walzera u izdanju New Republica od 8. prosinca. Oba eseja, kao i svi ostali, nastojala su ne samo dokazati da je islam nepromjenjiva pojava koja se uz to moe shvatiti iz nevjerojatno raznolike povijest i, geografije, drutvene strukture i kulture etrdeset islamskih nacija i priblino 800 000 000 muslimana koji ive u Aziji, Africi, Evropi i sjevernoj Americi (ukljuujui puno milijuna u Sovjetskom savezu i Kini), nego i razotkriti (kao to je to Walzer uinio) da gdjegod ima ubojst ava, rata i otegnutih sukoba koji ukljuuju posebnu vrstu uasa, islam jasno igra vanu ulogu u tome. inilo se da nije vano to se ne primjenjuju uobiajena pravila dokazivanja navedenog, niti to esejist ne poznaje ni jezike ni drutva o kojima daje izjave ili to se zd rav razum jednostavno izgubio s mjesta dogaaja kad je zapoela rasprava o islamu. Uvodni lanak New Republica sveo je Iran na bijes ometenih vjerskih strasti i na pobjenjeli islam raspravljajui to Shari'a, sveti islamski zakon, govori o pijuniranju, sigurnom ponaanju i slinom. Sve je to samo utvrdilo bit da je islam u ratu protiv nas i da se moramo ukljuiti u borbu irom otvorenih oiju. Bilo je i malo suptilnijih naina inkriminiranja islama od tih u New Republic. Jedan je bio da se pred javnost dovede strunjak i da mu se dopusti da kae da, premda Homeini nije stvarno predstavnik islamskog sveenstva (bio je to L. Dean Brown, bivi ameriki veleposlanik u Jordanu i poslanik u Libanonu, predsjednik Middle East Institute [Institut za Srednji istok], u MacNeil/Lehrer Reportu 16. studenog), oklopljeni mula potomak je ranijeg (oito autentinijeg) islamskog doba. Svjetina u Teheranu podsjetila je Browna na Nrnberg, a uline demonstracije bile su znakovi cirkusa kao glavne zabave koje su diktatori s vremena na vrijeme osiguravali z a svoj narod. Jo je jedna metoda bila sugerirati da postoje nevidljive veze koje povezuju razliite druge znaajke Srednjeg istoka s islamom u Iranu, t e sve to zajedno osuditi, implicitno ili eksplicitno, ovisno o sluaju. Kad je bivi senator James Abourezk otiao u Teheran, na ABC-ju i CBS-u su to odmah objavili podsjeajui na to da je Abourezk libanonskog porijekla. Nitko nije aludirao na dansko porijeklo zastupnika Georgea Hansena ili na pripadnost Ramseya Clarka bijeloj anglosaksonskoj protestantskoj populaciji. inilo se bitnim spomenuti blijedu islamsku mrlju u Abourezkovoj prolosti, iako je porijeklom libanonski kranin. (Slina stvar je i koritenje lanih arapskih eika kao mamaca u sluaju Abscam.) Najvatrenija upotreba takvih sugestija moe se vidjeti u malom lanku Daniela B. Drooza na naslovnici Atlanta Constitution od 8. studenog, a u kojem je nepotvreno izjavio da u pozadini okupacije amerikog veleposlanstva stoji Palestinska oslobodilaka organizacij a. Njegovi izvori bili su nadleni organi diplomatske i evropske tajne slube. George Ball je 9. prosinca u Washington Postu aforistino izjavio da ima temelja za vjerovanje da itavu operaciju vode dobro uvjebani marksisti. NBC-jev Today Show je 10. prosinca prikazao intervju s Amosom Perlemutterom i Hasijem Carmelom, koji su predstavljeni kao profesor na amerikom sveuilitu i dopisnik za pariki tj ednik L'Express. Obojica su zapravo Izraelci. Robert Abernethy ispitivao ih je o navodnim tvrdnjama o podudaranju interesa izme u Sovjetskog saveza, Palestinske oslobodilake organizacije i radikalnih muslimana u Iranu: je li istina, pitao je, da su u o peraciju veleposlanstvo zapravo upletene tri sile? Pa, ne, odgovorili su, ali postoji podudaranje interesa. Kad se Abernethy dobrohotno javio da uljudno kae da to to govore zvui kao neki izraelski pokuaji da se ocrni slika Palestinske oslobodilake organizacije, p rofesor Perlemutter ljutito ga je pobio citirajui ni manje ni vie nego intelektualni integritet programa svoje stranke. Da ga ABC ne bi nadmaio, CBS je 12. prosinca uveo emisiju Nightly News s Marvinom Kalbom iz State Departmenta, koji je citirao iste te (jednako neimenovane) diplomatske izvore i izvore tajne slube na koje se mjesec dana ranije pozvao Drooz, ime je jo jednom potvreno da Palestinska oslobodilaka organizacija, islamski fundamentalisti i Sovjetski savez surauju u sluaju okupacije veleposlanstva. Ljudi Palestinske oslobodilake organizacije paze na zdanje, izjavio je Kalb. To se dobro zna, mudro je nastavio, po tome to se u veleposlanstvu moe uti arapski. (Kratki izvjetaj o Kalbovoj prii idueg dana je objavljen u Los Angeles Timesu.) Nije preostalo nita drugo nego da jo jedna ugledna osoba s Hudson Institutea, strunjak Constantine Menges, potvrdi to isto, prvo u New Republic 15. prosinca 1979., a zatim jo dvaput u MacNeil/Lehrer Reportu. Nije iznesen nijedan dokaz osim, naravno, dijabolinog komunizma koji se naao u prirodnom savezu s vrajom Palestinskom oslobodilakom 148 organizacijom i sotonskim muslimanima. (ovjek se zapita zato MacNeil i Lehrer nisu ponovno pozvali Mengesa da prokomentira sovjetsku invaziju na Afganistan ili slubenu iransku kritiku te invazije.) Gdje ima ijita, ima i problema, tvrdio je Dani el B. Drooz u Atlanta Journal-Constitution 29. studenog. Ili, kako to New York Times pronicljivije iznosi 18. studenog u malom naslovu: Okupacija

veleposlanstva povezana je i sa ijitskim odobrenjem vlasti i ljutnjom zbog aha. U toku tjedna nakon to je veleposla nstvo okupirano 4. studenog, slike namrtenog Ajatolaha Homeinija bile su toliko este i nepromjenjive u onome to navodno govore promatrau, ka o i bezbrojne slike iranske svjetine. Spaljivanje (i prodavanje) iranskih zastava od strane razbjenjelih Amerik anaca postala je redovita razbibriga. Tisak je vjerno izvjetavao o takvoj vrsti patriotizma. Zanimljivo, bilo je estih izvjea koja su prikazivala z bunjenost arapskog i iranskog stanovnitva u SAD-u, a jedno takvo izalo je u Boston Globeu 10. studenog i prikazivalo ljutitu springfildsku svjetinu koja je skandirala Arab go home [Arapi idite kui]. Posebne osobine ijitskog islama irile su se posvud, iako iznenauje koliko je relativno malo lanaka obraivalo iransku suvremenu povijest ili upuivalo na veoma vaan politiki otpor perzijskog sveenstva stranoj intervenciji i monarhiji i to jo od kasnog devetnaestog stoljea, ili se bavilo injenicom kako je to Homeiniju polo za rukom da srui aha i neporaenu vojsku radio kazetama i velikim nenaoruanim masama ljudi kao glavnim sredstvima borbe. ini mi se simbolinom nemogunost Waltera Cronkitea da pravilno izgovori muslimanska imena. Ghotbzadehovo ime bi promijenio gotovo svaki put kad bi ga izgovorio, obino u neto poput Gaboozaday. (CBS je 28. studenog nazvao Beheshtija Bashati, i da ne zaboravimo, ABC je 7. prosinca promijenio Montazerijevo ime u Montessori.) Gotovo svaki saetak o povijesti islama bio je i li toliko zbunjujui da nije imao smisla ili toliko netoan da je to bilo strano. Uzmimo kao primjer dio CBS-ove emisije Nightly News o islamu emitirane 21. studenog. Novinar Randy Daniels opisao je Moharram kao razdoblje kad su ijitski muslimani slavili izazov koji je Muhamed uputio voama svijeta tvrdnja toliko pogrena da je smijena. Moharram je islamski mjesec. ijiti tijekom prvih deset dana Moharama slave uspomenu na Huseinovo muenitvo. Kasnije nas obavjetavaju da ijiti imaju maniju proganjanja pa nije ni udo to su proizveli Homeinija za kojeg nam je reeno, isto tako krivo, da ne predstavlja islam u cjelini. U istoj toj emisiji intervjuirali su me zbog moje mudrosti i krivo identificirali kao profesora islamistike. Novinar CBS-a nas je 27 .studenog obavijestio da itav Iran pati od revolucionarnog mamurluka, kao da je neki ulini pijanac. Ali tek kad se elita New York Timesa svom snagom obruila na islam, tek je tada istupila istinski depresivna priroda sile koja je drala Amerikance kao taoce. Timesov islam imao je puno toga zajednikog s onim to je sam Times. Ne samo to je Times vodee ameriko glasilo, nego mu to, zajedno s katolicizmom, stupnjem strunog izvjetavanja, odgovornou i, to je najvanije, sposobnou da s kredibilitetom pie sa stajalita nacionalne sigurnosti, daje snagu jedinstvene vanosti. Drugim rijeima, Times moe mjerodavno govoriti o nekoj temi i uiniti tu temu relevantnom naciji. To radi namjerno i, ini se, uspjeno. Tako Harrison Salisbury priziva u sjeanje proljee 1961., kad je predsjednik Kennedy rekao novinaru Timesa Turneru Catledgeu, da je u to vrijeme Times objavio vie podataka o predstojeoj invaziji u Zaljevu svinja koje su sami prikupili, spasili biste nas od velike greke. 84 Nakon Zaljeva svinja, Salisbury kae, ni Times ni svijet jo ne razumije da izvjee Tada Szulca nije bilo nita posebno, i, to se toga tie, da ni to to su novine postigle isto tako nije bilo nita posebno. To je jednostavno bila rutina. Times je postao nevjerojatno snana institucija koja funkcionira kao sila koja je gotovo isto toliko stara koliko i sama nacija.
84 Salisbury, Without Fear or Favor, s. 158.

Times je sada doao do kritine mase, ali ne mase u smislu itateljstva i izvjestitelja, iako je to nerazmrsivo povezano s tim. Ne, doao je do kritike mase izvjetavanja i strunosti. On je zaista pokrivao svijet, Washington, itavu naciju i grad svojim slubenicima i slubenicama koji nisu bili samo novinari. Bili su to najbolji izvjestitelji i urednici koji su se mogli nai. Okupili su se oko Timesa ne zbog novanih nagrada plaa u The Timesu je bila dobra, ali nikada spektakularna. Okupili su se jer je Times nudio jedinstveni nain izvjetavanja i ureivanja. Standardi profesionalizma nigdje nisu bili toliko visoki kao u Timesu. Kritina masa izvjestitelja sada je [nakon Zaljeva svinja] bila toliko velika i kvalitetna da je funkcionirala gotovo bez svjesnih ravnanja. Po itavom svijetu Timesovi ljudi prikupljali su vijesti, ispitujui, kopajui i postavljajui pitanja.85
85 Ibid.,

s. 163. 86 Ibid., s. 311.

Tako je, nakon stanovitog vremena, vladajua sila odluno postala kolektivna misija Timesa i novinari su izvjea za Times pisali viemanje kao stvar navike, bez svjesnih ravnanja. Do 1971., kad je Times poeo objavljivati Pentagon Papers [Novine o Pentagonu], prolo je stotinu godina otkako je Boss Tweed sruio kliku u Tammany Hallu objavljujui vane vladine dokumente. Tu se Times ponovno, prema Salisburyju, izdigao iznad zakona svojom uzornom moralnom dalekovidnou radei u nacionalnom interesu86, demonstrirajui svoju snagu da otkrije istinu i pokrene vlade na djelovanje. Financijski uspjeh koji je postigao pod vodstvom najnovijeg izvrnog urednika A. M. Rosenthala bio je, istina je, uinak dodavanja novih rubrika kao to su Dom i ivot dnevnom izdanju, ali dodatni prihodi omoguili su i proirena izvjetavanja iz svijeta. Nove rubrike dale su novinama financijski temelj koji je poziciju Timesa uinio doslovno neoborivom i to u trenutku kad su se News i Post koprcali. Sada je Times, za razliku od bilo kojih drugih novina u zemlji, mogao izdvajati i izdvajao 30.000 dolara mjeseno, moda ak i 50.000 dolara mjeseno, pored plaa za djelatnike, za izvjetavanje o padu Irana. Novac nije bio problem, imali su ga dovoljn o.87 Na kraju godine tijekom koje je Iran pao Times se konano okrenuo islamu. Pune dvije stranice 11. prosinca posveene su simpoziju pod naslovom The Explosion in the Moslem World (Eksplozija u muslimanskom svijetu). Od sedam sudionika tri su bili znanstvenici iz muslimanskog svijeta koji su sada ivjeli i radili u SAD-u, a ostala etvorica bili su cijenjeni strunjaci suvremene povijesti, kulture i drutava islamskog svijeta. Svako pitanje koje im je postavljeno da ga prodiskutiraju bilo je politiko i sva su se odnosila na prijet nju koju islam predstavlja amerikim interesima. Tu i tamo strunjaci bi pokuali raspravljati o islamskom svijetu kao da on ima drugaije prolosti, drugaije politike procese, drugaiju vrstu muslimana. Ali snaga pitanja kao to je slijedee onemoguila bi te njihove pokuaje: Ako smo mi toliko sotonski u oima velikog broja muslimana u ovom trenutku, kako bismo se trebali nositi sa snagama, voama i vladama prema

kojima osjeamo donekle naklonost? Bazergan se rukuje s Brzezinskim i nema ga vie. Bani -Sadr kae da eli doi u New York i tu je kraj. Moemo li nauiti lekciju iz toga kako se odnosimo prema drugim reimima? Je li to lekcija ogranienja ili neeg drugog? Times je oito mislio da ide ravno na sam izvor stvari: ako muslimanima upravlja islam, iao je na sam islam. Zanimljivo je to to su z nanstvenici pokuavali podijeliti islam na njegove vanije sastavne dijelove, a Times je ponovno sastavio te sastavne dijelove islama u sile koje su ili tetne ili prijateljske za interese SAD-a. Konani rezultat simpozija bilo je ogorenje, budui da se u zadnjem nizu Timesovih pitanja jasno impliciralo da uvjeravanje i logika nisu od koristi i da e se stoga moda morati pribjei sili kao zadnjoj soluciji. 87 Ibid., s. 560-61. 152 Sumnje oko toga to mi moramo misliti o islamu rasprile su se kada je, posljednja etiri dana 1979., Times objavio seriju od etiri dugaka lanka Flore Lewis koji su pokuavali ozbiljno objasniti ulogu islama u krizi (Upsurge in Islam [Uzaviranje u i slamu], 28., 29., 30., 31. prosinca). Njezini lanci sadre neke odline stvari (na primjer, njezin uspjeh u predoavanju sloenosti i raznolik osti), ali i ozbiljne nedostatke, a veina ih je svojstvena nainu na koji se danas gleda na islam. Lewis ne samo da je izdvojila islam na Srednjem istoku (uspon judaizma i egipatskog ili libanonskog kranstva, na primjer, gotovo nije ni spomenula), nego je dala izjave, pogotovo u svom treem lanku, o arapskom jeziku (navodei struno miljenje da je islamska poezija retorika i deklamatorska, ne intimna i osobna) i islamskom nainu razmiljanja (nesposobnost da se primijeni nain razmiljanja korak po korak) koje bi se smatrale ili rasistikim ili besmislenim kad bi se njima opisivao bilo koji drugi jezik, religija ili etnika skupina. Deset godina kasnije Chris Hedges objavio je, takoer u Timesu, lanak pod naslovom A Language Divided Against Itself [Jezik podijeljen protiv samog sebe], koji je pridonio da se pokae kako muslimanski ekstremisti iskoritavaju arapski jezik (koji je ionako ve zagaen nacionalizmom) kako bi stvorili novi jezik mrnje, pojednostavljenih formula i vjerskog ara: brutalizacija politike konverzacije, zakljuuje, dovela je do toga da samo nek olicina Arapa moe meusobno razgovarati. Preesto su ljudi na koje se Lewis pozivala bili orijentalisti koji su javno objavili svoja opa stajalita: lie Kedourie, k oji je krajem 1979. napisao studiju o islamskoj revoluciji s namjerom da pokae da je ona ekvivalent marksizmu -lenjinizmu88 citiran je kako tvrdi da je mete na Istoku dubok i endemian. Potom Bernard Lewis (nije u rodu s Florom Lewis), koji je ustvrdio kraj slobodnih pekulacija i istraivanja u islamskom svijetu, vjerojatno kao posljedicu islamske statinosti i deterministike, okazionalistike i autoritarne
88 Kedourie, Islamic Revolution.

teologije. Koristei se svojim autoritetom starog orijentalista, Bernard Lewis nastavio je sa svojim tendencioznim i openiti m napadima na islam tijekom osamdesetih i devedesetih godina. Ne moe se oekivati da se dobije koherentno miljenje o islamu nakon itanja Flore Lewis (ili Bernarda Lewisa) ije okolianje s izvorima i nepoznavanje teme daje njezinim itateljima osjeaj lova na temu koj a nije bila ona s kojom se zapoelo. Naposljetku, kako se moe obuhvatiti nekoliko stotina milijuna ljudi ije su rijei izraz elje prije nego injeninog opisa? (Usporedi s Atlantic Constitution od 18. studenog: suptilna i varava priroda perzijskog jezika.) Ipak, iznijeli su stav o islamu koji govori da, premda islam uope nije jasan, nai stavovi prema njemu (ili stavovi koje mu imamo pravo pripisati) jesu. U intervjuu, koji je, moda nenamjerno, otkrio vie nego to je eljela, objavljenom u svibanjskom izdanju Esquirea 1980., Flora Lewis opisuje pretpostavke i rad koji potjee iz tih pretpostavki, a koji je rezultirao njezinim lancima o islamu. Slabo umijee izvjetavanja i nain pisanja zbrda -zdola sugeriraju da bi se Times mogao izvui s tim jer islam je islam, a Times je Times. A kae sljedee (obratite panju na neformalni autoritet u primjedbi nitko ne zna koji vrag se dogaa s islamom): Prije nekoliko mjeseci, na primjer, bila sam ukljuena u projekt koji je bio apsolutno neumjeren u svojim proporcijama. New York mi je upravo dao jedan specijalni zadatak o previranjima u islamskom svijetu. Odrali su sastanak u New Yorku i netko je rekao, Isuse, nitko ne zna koji vrag se dogaa s islamom. Poaljimo Floru onamo. I tako s u me pozvali i otila sam. Bilo je to nevjerojatno, ak nisam bila sigurna ni kako da iskoristim grau koju u prikupiti. Morala sam na brzinu napraviti sve pripreme kako bih unaprijed bila sigurna da u uhvatiti ljude koji mi trebaju. Nisam imala vremena da odem nekamo i ekam po tri dana da mi netko da nekakvu informaciju. Krenula sam od Pariza i Londona. Zatim sam otila u Kairo jer se tamo nalazi islamsko sveuilite, potom u Alir i Tunis. Vratila sam se s dvadeset biljenica i pet kila papira, sjela i poela pisati. Naravno, prednost je u tome to ipak nauim neto. Kad govorimo o formations permanentes [trajnom studiranju] The New York Times daje jednu stipendiju za drugom. Izuzetak od pravila da sama radim sve izvjetaje dogodi se kad jednostavno ne mogu stii/biti na nekom mjestu zbog vremenskog pritiska. Za projekt o islamu mi je, na primjer, trebao prilino veliki izvjetaj o Filipinima. Pokazalo se da ured u Aziji ne moe ustupiti nikoga da obavi taj posao (imali su pune ruke posla zbog rata u Kambodi, zbrke u Junoj Koreji i politike krize u Tokiju) pa je tako netko iz New Yorka morao obaviti taj posao i po slati mi izvjetaj. Usporedba izmeu Timesovog i Le Mondeovog izvjetavanja o islamu prilino razjanjava neke stvari. Za Times je izvjetaj na brzinu sastavila Flora Lewis; u njemu se ne govori ni o znaajnim teolokim i moralnim pitanjima o kojima se raspravlja u itavom islamskom svijetu (kako netko moe govoriti o islamu danas i niti jednom rijeju ne spomenuti sukob koji bjesni izmeu pristaa idtihada osobno tumaenje i pristaa taqlida pouzdanje u tumaenje vlasti kao naina tumaenja Kurana?), kao ni o povijesti i strukturi razliitih islamskih kola koje potpaljuju prevrat, koji Lewisova pokuava dokumentirati. Ne spominje ak ni nain na koji je islam postao prirodno utoite za siromane i liene imovine. Umjesto toga, Lewis se oslanja na nasumine citate od jo nasuminijih ljudi, koristi se anegdotama umjesto analizama i ne izvjetava o stvarnim uvjetima islamskog ivota, bili oni doktrinski, metafiziki, politiki ili ekonomski. Korisno je u ovom sluaju usporediti elitne amerike novine s elitnim francuskim novinama. Tono godinu dana ranije (6., 7. i 8. prosinca 1978.) Le Monde je zaposlio Maximea Rodinsona (istaknutog francuskog marksista orijentalista kojeg Flora Lewis citira) da proui taj isti fenomen.89 Razlika ne moe biti vea. Rodinson potpuno barata temom, poznaje jezike, poznaje vjeru, razumije politiku. Nema anegdota,

nema senzacionalistikih navoda, nema ravnotee u oslanjanju na islamske strunjake koji su za ili protiv. Pokuava utv rditi koje su snage u islamskom drutvu i povijesti suraivale sa sadanjim politikim konfiguracijama kako bi proizvele trenutnu krizu. Kao posljedica, njegov je rad koherentno iskustvo (imperijalizma, klasnog sukoba klasa, vjerskih prepirki, drutvenog morala), a ne samo zbir ka stavova izloenih sumnjiavim i uplaenim itaima.
89 Ove

lanke nalazimo u prijevodu: Rodinson, Isla Resurgent?, Gazelle Review 6, ur. Roger Hardy, Ithaca Press, London, 1979., s. 1-17.

Gubitak Irana
Bilo tko zasien povrnim, labavim izvjetavanjem o Iranu mogao bi biti sklon da se za pomo i stvarni uvid okrene PBS-ovoj veernjoj emisiji MacNeil/Lehrer Report. Poput New York Timesa u svijetu tiska, MacNeil/Lehrer Report priznat je kao elitna emisija u svijetu elektronskog novinarstva. Emisije MacNeil/Lehrer Report smatram neobino nezadovoljavajuim, kako zbog njihova iznenaujue ograniena, pa ak i konzervativna oblika, tako i zbog izbora gostiju i opsega diskusije. Krenimo od oblika. Ako se radi o ne konvencionalnoj prii o nepoznatom dijelu svijeta kao to je Iran, gledatelj e istog asa biti potaknut da uoi snanu razliku izmeu svjetine tamo negdje i brino odjevene, paljivo uravnoteene skupine gostiju kvalificiranih svojom strunou, a ne neophodno uvidom u situaciju il i razumijevanjem. Nema nita pogreno u tome to se situacija pokuava racionalno shvatiti, kako emisija od samog poetka pokuava dokazati, meutim pitanja koja postavljaju svojim gostima jasno pokazuju da su MacNeil i Lehrer namjerili traiti podrku za prevladavajue nacionalno raspoloenje: bijes na Irance, nepovijesne analize to to tjera Irance na djelovanje, pokuaji da raspravu uklope u kalup hladnog rata ili krize. Jasna indikacija toga pojavila se u dvije emisije (28. prosinca i 4. sijenja) u kojoj su gosti bili dvije grupe amerikih sveenika koje su se upravo vratile iz Teherana. Sveenici su govorili o svom suosjeanju s osjeajima Iranaca koji dvadeset pet godina pate pod ahovom despotskom vladavinom. Lehrer je bio otvoreno skeptian, da ne kaemo sumnjiav, prema onome to su govorili. Kad su se nakon toga u emisiji pojavili ministar vanjskih poslova Bani-Sadr i njegov nasljednik Sadegh Ghotbzadeh (23. i 29. studenog), nain ispitivanja i stav bio je vrlo blizak onome to se kasnije pokazalo kao stajalite vlade SAD -a: kad e taoci biti puteni i zaboravimo koncesije ili istrane odbore koji e se pozabaviti prekrajima i zloinima biveg aha. Ironija je bila u tome da Bani -Sadr prvi put nije inzistirao na izruenju biveg aha, nego je predloio formulu koju e povjerenstvo UN-a koje je otilo u Teheran nekoliko 157 mjeseci kasnije uistinu i provesti. U to vrijeme, novinari MacNeil i Lehrer bili su tipini u ignoriranju tog prijedloga. Popis gostiju od poetka studenog 1979. do sredine sijenja 1980. bio je jo znakovitiji. Osim pet Iranaca, Richarda Falka i Eqbala Ahmada, koji su obojica bili znani pobornici zemalja Treeg svijeta i antiratnih ciljeva, svi ostali gosti bili su novinari, pojedinci povezani s korporacijskim ili kvazi-vladinim institucijama ili ljudi sa Srednjeg istoka poznati po svojim temeljno antagonistikim stavovima prema revoluciji u Iranu. Ista vrsta neravnotee javila se za vrijeme krize u Zaljevu 1990. koja je trajala etiri mjeseca. Uestalost kojom su se neki ljudi poja vljivali nije ostavljala mjesta sumnji. Menges s Hudson Institutea pojavio se dvaput, bivi veleposlanik SAD-a u Afganistanu Robert Neumann i L. Dean Brown takoer dvaput. Konani je rezultat bio da se sve to su Iranci rekli i uinili stavi izvan moralnih granica. To je hranilo nau ljutnju, ali nam nije pomoglo da razumijemo vijesti. Zapanjilo me i iznenadilo to ni Lehrer ni MacNeil nisu ni pokuali istraiti, na primjer, znaenje rijei koje je rekao Bani-Sadr kad je zazvao potlaene svijeta i rekao da zadovoljenje njihovih potra ivanja ne zahtjeva izruenje biveg aha, nego samo gestu priznanja od strane SAD-a da su pritube potlaenih legitimne. U samom provoenju istraivanja, MacNeil/Lehrer Report kao da je cenzurirao samoga sebe, spreavajui se da odluta u ira podruja ljud skog iskustva koja su antagonisti ili sugovornici smatrali vanima. Usko organizirani redovi sudionika koji sjede oko stola kojim dominira par zahtjevnih doma ina, sveukupno uravnoteeni stav gdje nijedan gost ne moe stvarno saopiti strani jezik dalekih potlaenih naroda koji su do sada u tiini trpjeli desetljea amerikog ili lokalnog despotizma, pitanja uvijek usmjerena na to kako se treba nositi s krizom, a ne kako pokuat i razumjeti nove obzore koji se otvaraju svugdje u ne-bjelakom, ne-evropskom svijetu, gotovo nagonsko utoite primljenoj mudrosti o geopolitici, sektakom nemiru, ravnotei moi: to su bila ogranienja unutar kojih su MacNeil i Lehrer djelovali. I u dobru ili zlu, to su bila i ogranienja unutar kojih djeluje vlada. U kontekstu koji je stvorilo novinarstvo pogoeno oprezom i samonametnutim konformizmom prema Iranu, sada moemo poeti cijeniti zapanjujuu dalekovidnost lanka I. F. Stonea A Shah Lobby Next? [Je li ahov lobi sljedei?] koji je napisao 17. sijenja 1 979., a koji je objavljen u New York Review of Books od 22. veljae. U njemu tvrdi kako se ah moe osloniti na strane prijatelje od Chase Manhattan banke preko industrije, naftnih dionikih drutava, CIA-e i gladnih akademika. Ali budui da je ah sada ovdje osobno to bi moglo dovesti do zanimljivih mogunosti, premda smo do sada ve trebali nauiti, ali nismo, da se ne mijeamo u unutranju politik u Irana i mogli bismo uskoro dobiti paralelnu lekciju ako ne budemo drali iransku politiku odvojenu od nae. Zato ? Stoneovo nadnaravno pretkazanje nastavlja: to ako novi iranski reim postavi vlastite zahtjeve...zatrai svoje pravo na strane holdinge i bankovne raune aha i zaklade Pahlevi? to ako zatrai izruenje aha na suenje pod optubama da je rasprodao zemlju? to ako ga optui, kao apsolutnog vladara, za apsolutnu odgovornost za nebrojena muenja i smrti koje je poinio SAVAK? Citiram Stonea ne samo zato to se pokazalo da je pogodio to e se dogoditi, nego i zato to nije bio, i nikada se nije pravio da je, strunjak za Iran, a kamoli ovjek poznat po proislamskim simpatijama. Pogledajte njegov lanak i neete nai nijednu referencu na islamski mentalitet ili osobite sklonosti ijita prema muenitvu, niti bilo koju drugu glupost koja se predstavlja kao relevantna informacija o Iranu. Razumije politiku, razumije i ne pokuava lagati o potezima koji mukarci i ene ine u ovom i drugim drutvima i, iznad svega, ne sumnja da, premda Iranci nisu Evropl jani ili Amerikanci, njihove su pritube, ambicije, nade koje imaju legitimne, i bilo bi glupo da ih Zapadnjaci ignoriraju. Nema eufemizama, nema hiperbola. Stone ne zna farsi jezik, ali si ne doputa kompenzirajui luksuz generaliziranja o suptilnoj i varavoj prirodi perzijskog jezika.

S karakteristinom tvrdoglavou Joseph Kraft skicira svoje gledanje na stvari u Time for a Show of Power [Vrijeme za pokazivanje snage] napisanom za Washington Post od 11. studenog, i upravo to to je u tom lanku napisao puno je vie od svih standardnih primjedaba o diplomatskom imunitetu i svetosti naeg veleposlanstva osvijetlilo podtekst, moda ak i nesvjesno pristup opeg stava medija. Pad aha, napisao je Kraft, bio je katastrofa za amerike nacionalne interese. ah je ne samo uinio raspoloivim uobiajene koliine nafte, nego je imperijalnim pretenzijama uveo i red na iransko podruje. To je za Ameriku bilo dobro zato to je nafta nesmetano doticala, podruje i podinjene nacionalnosti bile su pod kontrolom, a mi smo izgledali jaki. Kraft nastavlja predlaui da se nae prilika za nepogreivo i, po mogunosti, iznenadno provoenje amerike moi u korist reima koji se osjeaju ugroenima od st rane Ajatolaha Homeinija, kao dio procesa ponovne izgradnje amerike politike prema Iranu. Kako bi se to drugaije moglo uiniti? Moda e trebati pribjei nekom obliku podupiranja Iraka u pokuaju da zakuha provincijalni otpor unutar Irana. Moda e to znaiti da emo morati dati vojnu pomo Turskoj... Da bi se pronale i iskoristile takve prilike, potrebna je bit na unutarnja promjena u Washingtonu. SAD trebaju mogunost da uine jo neto osim da poalju marince i bombardiraju podruje. One moraju ponovno uspostaviti mogunos t samounitenu prije samo nekoliko godina mogunost za tajnu intervenciju. Iz Kraftovog lanka jasna je njegova nespremnost da prihvati revoluciju u Iranu koja se ionako ve dogodila. Prema tome ona, i sve povezano s njom (Ajatolah Homeini, islam, iranski narod) mora se preraditi i predstaviti kao pogreni dogaaj, to Kraft e li da njegovi itatelji povjeruju da je revolucija u Iranu bila. Drugim rijeima, Kraft je projicirao osobnu verziju stvarnosti na sloenu iransku i ameriku stvarnost podmeui je, na taj nain, kao stvarnu. A Kraftova verzija imala je i dodatnu didaktiku odliku da je potpuno liena bilo kakve moralnosti: tu je bila rije o sili, amerikoj sili da postupa sa svijetom prema naim uvjetima kao da nas rezultat onoga to je zapravo bila dvadesetpetogodinja intervencija u Iranu nije nita nauio. Ako se pritom dogodi da nijee pravo drugih naroda da promijene vlastiti oblik vladavine, ili da nijee da se ta promjena uope dogodila, to mu nije bilo vano. On eli da Amerika upozna svijet (i bude po znata u svijetu) po svojoj sili, svojim potrebama, svojoj viziji. Sve ostalo bilo je nezamislivo. Problem je to je taj stav grub i slijep ak i s jednog pragmatikog i potpuno sebinog stajalita. U istom trenutku kad su Kraft i njemu slini napadali iransku revoluciju i oplakivali pad aha, situacija u Iranu bila je vrlo hirovita i nesigurna. Mase ljudi koje su sruile ahov reim nalazile su se u prvim redovima politike koalicije na elu koje se nalazio Ajatolah Homeini. On sam je imao autoritet i duhovni kao i politiki legitimitet da pozove zemlju da se probudi. Pa ipak, odmah ispod povrine kojom je dominirao, vodila se borba izmeu nekoliko frakcija, a meu njima je, naravno, bilo sveenstvo (iji su sljedbenici bili organizirani u islamsku republikansku stranu), liberalni centar (s Bazerganom na elu), iroka skupina liberala ljeviara islamskih stranki i linosti (iz koje se pojavio Bani -Sadr) i ne-islamska ljevica sastavljena od puno razliitih stranaka i skupina. Vie od godinu dana nakon revolucije, tonije od veljae 1979. do najmanje oujka ili travnja 1980., izmeu tih razliitih frakcija vodila se borba za vlast. Na trenutke se inilo da pobjeuje Bani-Sadr, a zatim je (uglavnom tijekom kasne zime i ranog proljea 1980.) dominiralo sveenstvo (s Ajatolahom Muhamedom Beheshtijem na elu). U SAD-u se o toj borbi vrlo malo izvjetavalo dok se ona odvijala. Ideoloka predanost ideji jedinstvenog i nedjeljivog islama bila je toliko jaka da nije zabiljeen politiki proces koji se odvijao unutar te ili bilo koje druge islamske zemlje. A zatim, kad je konzervativna islamska stranka pobijedila u toj borbi za vlast, raniji opisi islama inili su se unato svemu toni. A kad je propalo spaavanje helikopterom i nakon to je Carterova vlada odluila Iran jedno vrijeme staviti u pozadinu (i to kad je ve bilo prekasno), tisak je asno vrei svoju dunost poeo izvjetavati o borbama za vlast izmeu Beheshtija i Bani -Sadra. Uobiajeno, BaniSadr je bio opisan kao vrsta osobe s kojom bismo se mogli nositi da nema Beheshtija, a kad je Bani-Sadr bio u uzlazu krajem 1979., tada su ga ili ignorirali ili omalovaavali. Mo je, naravno, vrlo sloena, ne uvijek vidljiva, vrlo raznolika stvar, osim ako se ne razmilja iskljuivo u vojnim termini ma. Pa ipak, postoje situacije kad se ona, kako to Kraft tono primjeuje, ne moe lako vidj eti ili shvatiti, niti izravno primijeniti (diverzantski napad, subverzija CIA-e, neka vrsta trajka), ve samo neizravno (America Held Hostage [Amerika kao talac] kako nam je to aparat informiranja s naoko neogranienim izvorima prezentirao iznova i iznova). Mediji su eljeli provoditi svoju mo to due vremena. Mislim da ne pretjerujem kada kaem da je osjeaj nacionalne impotencije o kojoj je Kraft govorio bio privremena pomrina jedne vrste amerike moi drugom: vojne medijskom. Nakon okupacije veleposlanstva, vojsku je onemoguila mo za koju se inilo kao da se nalazi izvana dosega izravne amerike moi (injenica koju je vjeto demonstrirao prekid akcije spaavanja krajem travnja 1980.). Ta ista mo, me utim, ostala je ranjiva na granice koje su joj postavili bogati, simbolizirajui mo medija. Meutim, koliko god se iranskih individualaca oslobodilo aha i SAD-a, jo uvijek su se pojavljivali na amerikim televizijskim ekranima kao dio velike anonimne svjetine, deindividualizirani i dehumanizirani. Svjesno ili ne, mediji koji su donosili vijesti zapravo su koristili svoju mo predstavljanja da postignu cilj slian onom e koji je u prolosti imala vlada SAD-a: prolongiranje amerikog prisustva ili, to je Irancima izlazilo na isto, negiranje iranske revolucije. S vrlo malo izuzetaka, inilo se da je cilj medija da vodi neku vrstu rata protiv Irana. Odlian niz istraivakih izvjetaja Waltera Pincusa i Dana Morana objavljenih u Washington Postu u prosincu, sijenju, veljai i oujku 1980. bili su izuzeci. itatelju su predstavili hrpu dokaza o ahovim unosnim poslovima s tvornicama oruja u SAD -u, njegovim udjelima u zakladi Pahlevi, manipulacijama i represiji koju je provodio nad svojim narodom (neke su iscrpno opisane u knjizi Roberta Grahama Iran: The Illusion of Power [Iran: privid moi]). Pa ipak, takvi lanci, kao i lanak Bernarda Nossitera u New York Timesu od 26. studenog 1979. u kojem usporeuje Homeinija i aha, bili su malobrojni u usporedbi s prevladavajuim, neprestano proklamiranim raspoloenjem bijesa koje su mediji emitirali. udno, nitko se nije sjetio razmotriti politiku SAD-a u Iranu naspram pozadine takozvanih kapitulacija koje su bile u praksi itavo stoljee. Ta politika, po kojoj su razliitim silama, poevi od Engleske, dane e kstrateritorijalne ekonomske, diplomatske i jurisdikcijske privilegije u Iranu (Homeini je 1964. mogao rei: Kad bi ah sluajno pregazio amerikog psa, pozvali bi ga d a odgovara

zbog toga, ali kad bi ameriki kuhar sluajno pregazio aha...nitko ne bi za htijevao da za to odgovara.90), nikad nije spomenuta u medijima. Pa ipak, ona se mogla jasno iskoristiti da se protumae izuzetno snani osjeaji koje su Iranci imali protiv svih stranih vragova, posebice stranih diplomata, i to ne samo amerikih. To je moglo utiati licemjerne proteste velikog broja komentatora koji su smatrali da se Iran gadno ogrijeio o SAD i da je jedino za to je Amerika bila kriva bila pretjerana dobrohotnost prema iranskim graanima. Stoga ne iznenauje to ljudi nisu puno nauili iz onoga to se objavljivalo tijekom prva tri mjeseca krize. Mediji su servirali inzistiranje, a ne analize ili izvjetavanja o vrlo sloenoj prii. Mediji su pruili i vie nego dovoljno dokaza svoje moi u Teheranu, kao i vjetine da guraju dogaaje u prihvatljivi i rudimentaran oblik. Ali nisu uspjeli u analiziranju sloene politike koja se tamo odvijala i nitko nije mogao uvidjeti da mediji biljee sloene i poneto zbunjujue povijesne procese. Ali moglo se nauiti neto o tome kako mediji rade svoj posao.
Navedeno u: Roy Parriz Mottahedeh, Iran's Foreign Devils, Foreign Policy 38, proljee 1980., s. 28. Takoer vidi: Eqbal Ahm ad, A Century of Subjugation, Christianity and Crisis 40, br. 3, 3. oujka 1980., s. 37-44.
90

Osim neumoljivih opisa konfrontacijskog iskustva na koje sam aludirao, postojali su i izdaci te obujam vijesti o Iranu. Deset tjedana tijekom kojih sam pratio osam dnevnih novina, tri televizijske mree, Time, Newsweek i PBS, inilo se da sve vodee novine u zemlji p rominentno donose dogaaje u Iranu, pozadinske lanke kao i manje lanke povezane s tim. John Kifner iz New York Timesa 15. prosinca 1979. napisao je da se u Teheranu nalazi najmanje tri stotine zapadnih novinara (od kojih veina treba prevoditelje), a Allen je 16 . prosinca 1979. izvijestio za The Australian da tri amerike mree troe milijun dolara dnevno u Teheranu. Pored toga, CBS, prema Allenu, ima tim od 13 novinara, snimatelja, tonca i filmske i tehnike strunjake kojima pomae 12 iranskih tumaa, taksist i vodi. Apartman u hotelu za 6000 dolara sluio je kao centar, a jo trideset pet hotelskih soba po cijeni od 70 dolara na dan udomljavalo je novinare, vozae i tumae. Dodajte tome trokove privatnih letova, telexa, automobila i telefona kao i trokove telekomunikacijskog satelita koji se koristio etiri sata dnevno po cijeni od 100 dolara po minuti i trokovi vrtoglavo rastu. Vraajui se u SAD nakon puta u inozemstvo, Vermont Roys ter komentirao je za Wall Street Journal od 19. prosinca 1979. da sakupljena hrpa novina i televizijskih programa koje je poeo pregledavati svjedoi koliko sam malo toga to ve nisam znao nauio o iranskoj krizi, usprkos nevjerojatno velikoj koliini izvjetaja. Kad sam doao kui zapanjilo me to sam se naao preplavljen svakodnevnom plimom televizijskih, radijskih i novinskih pria o Iranu. Novine su donosile duge lanke s velikim naslovima, a televizija je veinu veernjih vijesti posveivala toj temi, a zatim gotovo svaku veer em itirala kasnoveernje specijalne emisije. I iz tog se javila jo jedna heretina misao, a to je da su mediji pretjerali. To se moe initi neobinom reakcijom na priu od toliko oite vanosti...ali koliina rijei koje priaju priu nije neophodno jednaka koliini priopen ih informacija. Istina je da ta bujica rijei ne sadri puno stvarnih vijesti. 28. dan... 38. dan... 40. dan. Veinu tih dana nije bilo niega novoga o emu bi se moglo izvijestiti razliito od onog to s e dogodilo prethodni dan. Moda Royster nije toliko reagirao na jednolinost vijesti, koliko na nezadovoljavajue uski i brzo iscrpljeni raspon pretpostavki koritenih u traenju vijesti. Koliko je dugo mogue oslanjati se na strunjake ili novinare koji su razumljivo zabrinuti za taoce, zaraeni nekorektnou stvari, moda ak i ljuti na islam i jo uvijek nadajui se da e doi do novih informacija, vijesti, analiza? Da je netko proitao Chicago Tribune od 18. studenog (podui lanak koji je napisao James Yuenger citirajui strunjake koji izjavljuju da ovo nije stvar za racionalnu diskusiju ili da su Iranci gladni muenitva i imaju tendenciju traiti rtvenu janjad), a zatim Time ili Newsweek tjedan dana kasnije i nekoliko lanaka New York Timesa tjedan dana nakon toga, naiao bi na informacije da su Iranci ijiti koji eznu za muenitvom, predvoeni neracionalnim Homeinijem, da mrze Ameriku, da su odluni u tome da unite sotonske uhode, da nisu spremni na kompromise i tako dalje. Zar se u Iranu prije okupacije veleposlanstva nisu odvijali dogaaji koji bi mogli razjas niti situaciju? Zar nije bilo iranske povijesti ili drutva o kojima se moglo pisati i govoriti, a koje se ne bi mogle prevesti u antropomorfizam ludog Irana koji neizazvan mui dobru Ameriku? I prije svega, zar je tisak bio zainteresiran jedino za irenje vijesti naizgled u skladu s politikom vlade SADa da zadri SAD jedinstvenima po pitanju bezuvjetnog putanja talaca na slobodu, zahtjeva (koji je mudro procijenio Roger F isher s Harvarda u Today Show 2. prosinca) koji je sam bio podreen stvarnom prioritetu koji nije bio putanje talaca nego odravanje Amerike jakom? Paradoksalno, vlada i mediji ponekad su se inili neslonim. Odatle komeanje uzrokovano vladinim napadom na NBC jer su iskor istili intervju Gallegos.91 Ili este izjave koje su dolazile iz stoera
91 Vidi:

Robert Friedman, The Gallegos Affair, Media People, oujak 1980., s. 33-34.

i govorile u korist vlade ili bile iste poput vladinih da je, kako je to George Ball izjavio u MacNeil/Lehrer Reportu 12. prosinca, najvea komunikacijska mrea na svijetu zapravo bila u slubi takozvane vlade Irana. Povezano s tim, neprestano su se omalovaavala svjedoanstva, izjave ili proglasi koje su mediji emitirali, tiskali, priopavali ili opisivali, u stilu da je tom i tom ispr an mozak ili da su Iranci X i Y obina propaganda ili fanatini neprijatelji. Izvjetavajui za Chicago Tribune od 22. studenog, James Coates je tvrdio da taoci koji se nalaze u amerikom veleposlanstvu u Teheranu prolaze psiholoke pritiske sline ispiranju mozga amerikog PWO -a tijekom ratova u Koreji i Vijetnamu, izjavljuju vladini dunosnici. Lois Timnick izvijestila je za Los Angeles Times od 26. studenog da, prema strunjacima, svijet moe oekivati da e vidjeti i uti snimljene intervjue s taocima u kojima 'priznaju' svakojaka nedjela i daju izjave tetne i za njih i za SAD. Jo jedan sluaj iste kolegijalne prepirke bio je napad na senatora Kennedyja (na primjer, Teddy is the Toast of Teher an, New York Post, 5. prosinca) jer je predloio alternativno stajalite koje nije odraavalo stajalite vlade ili medija. Ili nemilosrdno ibanje zastupnika Georgea Hansena kome su izmislili prolost kako bi optubama koje je protiv njega iznio Tip O'Neill bila dana vjer odostojnost. Ne tvrdim da je bilo izravnog sporazuma izmeu medija i vlade, niti da je sve o emu se izvjetavalo o Iranu bilo iskrivljeno ideolokim posrtanjem o kojem sam govorio. Niti, ni u kom sluaju, vjerujem da postoji nain da se oprosti zadravanje talaca. ak je i Mansour

Farhang, Homeinijev ambasador u Ujedinjenim nacijama, nekoliko mjeseci prije nego to je potpuno promijenio stav, priznao to isto u MacNeil/Lehrer Reportu 5. studenog. Meutim, nitko ne moe sumnjati da je talaka kriza odigrala nedostatno analiziranu ulogu u sloenoj dinamici iranske revolucije, iako se inilo da je dugotrajna okupacija veleposlanstva potpomogla retrogradne elemente u iranskom drutvu. Sada, kad se kriza bliila kraju (uvelike zato to je rat s Irakom taoce uinio nekorisnim za unutarnju iransku politiku), ob likovala se nova situacija. Pa ipak, ono to pokuavam rei jest da je svijet u kojem danas ivimo sloeniji i drugaiji i vrlo je vjerojatno da e se i dalje pojavljivati nekonvencionalne situacije (koliko god se to ne svialo SAD-u kao naciji), i da e se one i dalje tretirati kao da se sve moe protumaiti kao suprotstavljanje ili jaanje amerike moi. Amerikanci ne mogu dalje vjerovati da je najvanija stvar u vezi s islamom je li on pro- ili antiameriki. Jedan takav ksenofobian, pojednostavljeni pogled na svijet jamio bi trajni sukob izmeu SAD-a i ostatka ovjeanstva, politiku trajnog hladnog rata u stilu Huntingtona, koji bi ukljuivao neprihvatljivo velik dio zemaljske kugle. Pretpostavljam da bi se takva politika mogla smatrati aktivnim zagovaranjem zapadnjakog naina ivota, ali vjerujem da se jednako tako moe tvrditi da zapadnjaki nain ivota ne ukljuuje izazivako neprijateljstvo i sukob kao sredstva pojanjavanja naeg vlastitog osjeaja o naem mjestu u svijetu. Na ovom mjestu trebao bih vrlo kratko izloiti svoje vlastite pretpostavke za ono za to tvrdim da je nova svjetska politika situacija (iji je vodei glasnik Iran). Dok neki tvrde da mo Amerike slabi, ja bih rekao da je vei dio svijeta politiki svjesniji nego ranij e i stoga je manje vjerojatno da e se zadovoljiti statusom kolonije satelita ili saveznika koji nema pravo razmiljati svojom glavom. Dananji I ran, Turska i Zapadna Evropa pokazuju to mislim: nitko od njih nije voljan jednoglasno prihvatiti SAD-ovu zabranu trgovine s Iranom. tovie, nema razloga vjerovati da je afganistanski narod elio da ga Sovjetski savez napadne, nita vie nego to su Iranci bili oduevljeni to su SAD podrale biveg aha. Mislim da je i krivo i glupo gledati na islam kao na blok, isto kao to je loa politika odluka odnositi se prema Americi kao da je neka ranjena osoba, a ne sloeni sistem. Stoga vjerujem da o svijetu moramo znati vie, a ne manje. Prema tome, trebali smo oekivati vie standarde izvjetavanja, sofisticiranije informacije, osjetljivije i tonije izvjetaje o tome to se dogaa od ovih to sada dobivamo, koji, poevi najdramatinije od rata u Zaljevu 1991. i sporazuma u Oslu 1993., samo slijede glavne, uglavnom antimuslimanske i antiarapske odrednice vanjske politike SAD-a. Ali to isto tako znai otii dalje od onoga to je obino dostupno novinarima koji rade u drutvu a) ija se svijest o ne-zapadnom svijetu odreuje ili krizom ili bezuvjetnim etnocentrizmom, b) ija je sposobnost da stvori iscrpnu strukturu informiranja iz na brzinu prikupljenih klieja i usko definiranih samointeresa gotovo nevjerojatna i c) ija je povijest meuodnosa s vrlo raznolikim islamskim narodima u zadnje vrijeme bila oblikovana jedino naftom i vladarima (poput biveg aha), iji savez s SAD-om donosi ograniene, preslabo ispitane nagrade modernizacije i antikomunizma. Izdii se iznad svega toga uistinu e biti teko. Moramo uzeti u obzir da se dopisnici veine vodeih amerikih novina i televizijskih mrea herojski bore kako bi ispunili svoju dunost da isporue priu. Ipak, obino ne znaju jezik podruja o kojem izvjetavaju, ne znaju pozadinu tog podruja, ukloni ih se nakon kratke ture po tom podruju ak i kad ponu svojim radom znaajnije pridonositi. Bez obzira koliko talentiran pojedinac bio, ne moe se nadati da e izvjetavati o dogaajima s mjesta toliko sloenih kao to su Iran, Turska ili Egipat, bez prakse ili ako nije due vrijeme boravio u tim zemljama. Uoite, primjerice, da je James Markham, Timesov sposobni, nadareni izvjestitelj o civilnom ratu u Libiji od 1975.-1976., bio upravo doao iz Vijetnama i nakon samo godine dana koju je proveo na Bliskom istoku bio poslan u panjolsku, da je tijekom odsustva Johna Kifnera u Teheranu sva izvjea o Levantu (Sirija i Libanon) za Times pisao Henry Tanner, ovjek stacioniran u Rimu ili Nicholas Gage, dok je Marvine Howe, bivi dopisnik iz Bejruta (koji je takoer trebao izvjetav ati o Jordanu, Siriji, Iraku i Zaljevu) proveo godinu dana u Bejrutu odmah nakon odraenog posla u Portugalu i da je godinu dana kasnije, u jesen 1979., bio prebaen u Ankaru. Ako se takvo to usporedi s praksom nekih evropskih asopisa, opasnosti koje smo sami sebi nanijeli su oigledne: Le Monde je imao Erica Rouleaua koji teno govori arapski i koji je izvjetavao o tom podruju gotovo etvrt stoljea, Manchester Guardian Davida Hirsta koji takoer teno govori jezike i veteran je s minimum trideset godina iskustva. (U veini drugih stvari, meutim, evropsko novinarstvo koje izvjetava o dogaajima iz svijeta isto je toliko slabo koliko i ameriko.) Izgledi koji govore protiv adekvatnog izvjetavanja televizijskog izvjestitelja, koji je vjerojatno pokretniji od novinara tiskanog medija, ine da nam ovaj drugi izgleda kao enciklopedija znanja i jasnoe u usporedbi s prvim. Pretpostavljam da se velika koliina neujednaenosti u izvjetavanju o Istoku i islamu koju rutinski nalazimo u amerikim medijima ne bi tako spremno tolerirala u izvjetavanju u Zapadnoj Evropi, to ne znai da izvjetavanje u Zapadnoj Evropi nema nikakvih problema. U svakom sluaju, teko mi je razumjeti zato se sve odgovorne osobe s radija, televizija i novina slau da se mladoj koli izvjetavanja treba vie vjerovati nego zabiljeenom iskustvu u podruju o kojem se izvjetava. Tijekom krize u Iranu, moglo se vidjeti sposobne televizijske izvjestitelje poput Mortona Deana, Johna Cochrana i Georgea Lewisa kako pred naim oima postaju strunjaci ne zato to su znali vie, nego jednostavno zato i to se pretpostavljalo da e adekva tno upoznati neko mjesto ako na njemu provede dovoljno dugo vremena. U stvarnosti, ono to smo vidjeli bio je novinar koji se nekritiki sve vie oslanjao na potrebu da isporui izvjee (na primjer, kasnoveernja NBC-jeva rasprava izmeu Johna Chancellora u New Yorku i Lewisa i Cochrana u Teheranu) i sve manje i manje na analizu ili stvarno prikupljanje vijesti. Tonost (koja nikad nije bila vrlina medija) obino bi bila rtvovana u svrhu dobivanja izvjetaja, bez obzira ima li neega novoga o emu se moglo izvijestiti ili ne. Ali drugi pritisci takoer igraju vanu ulogu. Novinari iz tiska svjesni su da televizijski izvjestitelji mogu svaku veer napraviti prie koje doslovno trenutano zaokupljuju panju. Tada i oni poinju razmiljati to bi to moglo privui korisnik e, a to na kraju ima malo veze sa stvarnim izvjetavanjem, tonou i stvarnim utjecajem. Natjecanje izmeu tiska i slika previe je naglaavalo ono bizarno u ijitskom islamu i psiholoke profile Homeinija, iako je isto to natjecanje tetilo izvjetavanju o drugim osobama i silama koje su bile na djelu i Iranu. Jo je vanija i uznemirujua injenica da su mediji koriteni kao diplomatski vodii, to je obiljeje prie o Iranu koju je primijetio

Broadcasting Magazine 24. prosinca 1979. Iranci i vlada SAD-a bili su savreno svjesni da su izjave koje se prenose na televiziji upuene ne samo ljudima koji sluaju vijesti nego i vladama, pristaama 169 jedne ili druge frakcije, novim politikim grupacijama ili politikim grupacijama u nastajanju. Nitko nije prouio uinak odluivanja to su vijesti, ali vjerujem da je opa svijest o tome dovela do toga da ameriki izvjestitelji razmiljaju ogranieno i pojednosta vljeno u podvojenostima mi-protiv-njih. Pa ipak, to doslovno shvaanje grupnog osjeaja uinilo je nesposobnosti i netonosti novinara jo oitijim nego to su bile.

Neispitane i skrivene pretpostavke

Netonost je dovoljno loa, ali izvjetavanje koje se temelji na pretpostavkama o statusu quo, po mom miljenju, puno je gore . U izdanju Columbia Journalism Review, sijeanj-veljaa 1979., pojavio se lanak o tome kako su ameriki mediji izvjetavali o ahovom reimu. Autori tog nevjerojatno perceptivnog lanka uvjerljivo su pokazali da je tisak, ukratko, uglavnom prihvatio ahovu implicitn u tvrdnju da je najbolje oko ega se njegov narod moe sakupiti po pitanju ideolokih izvora vjerski fanatizam i komunizam. 92 asopis Science je 14. prosinca 1979. takoer komentirao neuspjeh razumijevanja, ali je za to prilino izravno okrivio itavu obranu i tajnu slubu. To miljenje je na vrlo misaon i temeljit nain izrazio Herman Nickel u lanku objavljenom u Fortune's od 12. oujka 1979. Nickleov je mudri zakljuak, meutim, proao nezapaeno: Korijeni amerikog neuspjeha [u Iranu] dublji su od taktinih lapsusa, zadiru dublje u prolost.
92 William

A. Dorman i Ehsan Omeed, Reporting Iran the Shah's Way, Columbia Journalism Review 17, br. 5, sijeanj -veljaa 1979., s. 31.

Samo nepristrano i strpljivo traganje za tim korijenima omoguuje istragu koja bi mogla biti od nekakve koristi u budunosti. Ne moe se dovoljno esto rei da takvo samoispitivanje SAD-a ne mora sadravati emocionalno i tetno uzajamno okrivljavanje oko toga Tko je izgubio Kinu? koje je toliko tetilo politici 40-ih i 50-ih godina. Novija povijest SAD-ove politike prema Iranu nije pria uoljiva mudrim prorocima koji su je dugo ignorirali, a sada imaju pravo podii svoje glasove i uprti prstom. Odgovornost za neuspjeh ini se tako iroko raspodijeljenom da potie opi osjeaj poniznosti. Teko pretjerivanje o ahovoj osobnoj moi da vlada Iranom bila je pogrena procjena koju su s jednakim pouzdanjem prihvatile i republikanska i demokratska vlada. A glasovi sumnje i neslaganja nisu bili dovoljno glasni ni u Kongresu ni u Bijeloj kui. Rasprave koje su prosuivale o konstruktivnim politikim pitanjima umjesto optubama ad hominem vjerojatno moraju krenuti od novostvorene svijesti da druge nacije nisu nae da ih moemo izgubiti. Ako postoji jedna lekcija koju su Amerikanci trebali nauiti iz vijetnamske tragedije, to je da ne posjedujemo sposobnost odreivanja smjera dogaaja u starim zemljama duboko pogoenim vlas titim povijestima, kulturama i vjerama. Ako se uloga budizma u jugoistonoj Aziji esto puta inila politiki zbrkanom, onda se uloga islama u Iranu tvorcima politike SAD-a ini jo neobinijom i vie zbunjujuom. Gotovo godinu dana kasnije jo uvijek su prevladavali protuoptuujui stavovi; uz novonastalu ironiju da je medijima u cjelini bilo teko priznati da su dopustive promjene u zemljama za koje su SAD vjerovale da spadaju unutar izravne sfere utjecaja SAD-a. Kad je nakon izbora u Turskoj 1996. na vlast dola islamska stranka, pundit, dopisnik Timesa Thomas L. Friedman napisao je Tko je izgubio Tursku? (21. kolovoza 1996.) kao da su Turska i Iran nae pa da ih moemo izgubiti. Kao prvo, u sluaju Irana, veina novinara jo uvijek je nazivala Reza Muhameda ahom, umjesto bivim ahom. Kao drugo, do sredine 80-ih (kad je postalo jasno da se desno krilo revolucije poelo uzdizati), bilo je znatno vie pria koje su izvjetavale o zloinima i pogubljenjima od onih koje su izvjetavale o izuz etno fluidnoj, zapravo prilino otvorenoj politikoj borbi u toj zemlji. ovjek bi pomislio da se isplati izvjetavati u tanine to za nacionalno postojanje jedne zemlje znai kad, nakon desetljea snanog ugnjetavanja, dobije tucet politikih stranaka koje se meusobno natjeu za utjecaj i vlast, neko vrijeme relativno slobodne od muenja i zatvaranja. to za jednu naciju znai da ima vou koji, iako tvrdoglav i uglavnom neprivlaan, ima nejasno definirani slubeni stav, koji nije previe zainteresiran za centralistiku vladu, kojeg oito potuju, koji izgleda kao virtuoz u dranju dvanaestak frakcija meusobno zaposlenim jedne drugi ma ali pod njegovom kontrolom i koji govori s tolikim uvjerenjem i tonosti u ime almostazafina slabih i potlaenih? Nekoliko je pria u prvih nekoliko dana talake krize iznijelo na vidjelo 172 da je vlada u Iranu u najboljem sluaju privremena, dok se ne stvori nova drava, da se veim dijelom 1979. godine u Iranu vodilo puno rasprava o ustavu i strukturi vlasti, da je puno stranaka bilo izuzetno aktivno (vjerskih i svjetovnih, desniarskih i ljevi arskih), da je redovito izlazilo dvanaestak novina, da je bilo puno politikih pitanja (a sva se ona nikako ne mogu svesti na sektako, etniko ili vjersko frakcionatvo) kojima se bavilo puno Iranaca, da se sukob izmeu ajatolaha (Homeinija i Shariat-Madarija izmeu ostalih) ticao politikih ali i vjerskih tumaenja islamskih naela, da budunost Irana ne mora neizbjeno upadati u model koji novinari koji izvjetavaju za amerike novine smatraju poeljnim ili nepoeljnim. Najtee je razumjeti uvodnike i posebne priloge u medijima zato to su, gotovo bez izuzetka, s prezirom i sumnjom gledali na pokret koji je zbacio dinastiju Pahlevi i doveo na vlast drugaije, moda popularnije, grupe. The New Barbarians are loose in Iran [U Iranu su na slobodi novi barbari], pisao je Hal Gulliver u Atlanta Constitution od 13. studenog 1979. Mislio je ne samo na studente koji dre zatoene taoce, nego na sve u Iranu. Proitajte dugaki, naoko struni rad Youssefa Ibrahima u izdanju New York Times Sunday Magazinea od 12. rujna 1979. i bit ete uvjereni da je revolucija ve propala, da se Iran gui u lavi ogorenja, straha i mrnje prema revoluciji. Dokaz za to: neki utisci, navodi dva ministra vlade i veinom rasprave s bankarima, odvjetn icima i oglaivaima. Ne kaem da izvjestitelji ne bi trebali imati miljenja i svojim korisnicima ne govoriti o njima. Meutim, kad se miljenje transformira u stvarnost, tada novinarstvo iznenada postaje samoispunjujue proroanstvo zapadnjacima. Ako pretpostavljate da je iranska revolucija bila loa zato to se koristila (zapadnjacima) nepoznatim idiomom vjerskog kao i politikog otpora da se suprotstavi tiraniji, tada je ono to ete traiti, i nepogreivo nai, iracionalno ludilo. Pogledajte, na primjer, lanak Raya Moseleya pod naslovom C onformity,

Intolerance Grip Revolutionary Iran [Konformizam, netolerancija zahvaaju revolucionarni Iran] u izdanju Chicago Tribunea od 25. studenog: Ljudi koji umiranje smatraju asnim po definiciji su fanatici. Osvetoljubiva strast za krvlju i enja za muenitvom ine se posebno prisutnima meu muslimanima ijitima u Iranu. To je nagnalo tisue graana da se nenaoruani suprotstave trupama naoruanim automatskim orujem za vrijeme revolucije. Svaka ova reenica sadri pretpostavke koje se navode kao istinite, a o kojima bi se dalo jo i kako diskutirati, ali su u ovom tekstu dopustive zato to se govori o islamskoj revoluciji. One su prisutne i u izvjetajima o Iranu 90 -ih, kao i u veini izvjea o libanonskom pokretu Hezbolah (za kojeg se uvijek govorilo da podrava Iran). Veina Amerikanaca ne sma tra Patricka Henryja fanatikom jer je rekao dajte mi slobodu ili me ubijte. elja za ubijanjem francuskih graana koji su bili nacistiki suradnici (tisue i tisue ih je bilo ubijeno u samo nekoliko dana) ne znai da se Francuze openito moe opisati kao nacistike kolaboratore. A to je s uobiajenim divljenjem prema narodima ija moralna hrabrost poraava naoruane vojne trupe? Moseleyev napad na Iran trebao je biti svjetski uvodnik u njegovim novinama istog dana optuujui Homeinija za, ni vie ni ma nje, sveti rat objavljen svijetu. Motivu dihada (svetog rata) takoer je dano neobino puno prostora u Los Angeles Timesu u lanku Edmunda Boswortha od 12. prosinca, i to je postalo najvanijim motivom predstavljanja islama u zapadnim medijima. Zanemarujui injenicu da je prema Fazluru Rahmanu, meu kasnijim muslimanskim pravnim kolama...jedino fanatik Kharijites objavio da je dihad jedan od 'stupova Vjere,'93 Bosworth nastavlja nekritino navoditi veliku koliinu povijesnih dokaza koji podravaju teoriju da sva politika aktivnost u razdoblju oko tisuu dvjesto godina na podruju koje ukljuuje Tursku, Iran, Sudan, Etiopiju, panjolsku i Indiju proizlazi i z muslimanskog poziva na dihad.
93 Fazlur Rahman, Islam, University ofChicago Press, Chicago, 1979., s. 37.

Ako su agresivne hiperbole jedan od novinarskih naina koji se obino koriste da se opie islam, a posebice Iran, drugi je zl oporaba eufemizama to obino proizlazi iz neznanja ali se esto izvodi i iz nimalo skrivenog ideolokog neprijateljstva. Najei je oblik toga sredstvo zamjene stvarnosti vlastitim novinarskim proizvoljnim objanjenjem. Jedina tema koju su novine i televizijske emisije povrno ispitale u prva tri mjeseca okupacije veleposlanstva bio je prijanji reim u Iranu: nevjerojatno dugo nije bilo popularno shvatiti ozbiljno iranske pritube zbog svrgnutog monarha i dugotrajne SAD-ove politike bezuvjetne podrke. Malu istragu zavrijedilo je i krenje iranske suverenosti do koje je dolo u kolovozu 1953., kad je (kako u detalje opisuje Kermit Roosevelt u svojoj nedavnoj objavljenoj i jo bre povuenoj knjizi, Countercoup [Protuudar]) CIA u suradnji s anglo-iranskom naftnom kompanijom zbacila Muhameda Mosadeka94 pod pretpostavkom da SAD kao velika sila imaju pravo mijenjati vlade i opratati tiraniju kad su njome pogoeni nepismeni ne-bijelci. Psihijatar George E. Gross je u lanku objavljenom u New York Timesu 11. sijenja 1978. teoretizirao da time to doputaju bivem ahu da doe u New York, SAD zapravo oprataju njegove zloine, te da je to in lien moralnih principa, kao to je Geraldov Fordov grandiozni oprost Richardu Nixonu pokazao pomuenu sposobnost da se oblikuje osuda unutar moralnog okvira, gubitak suosjeanja s moralnom povrijeenou drugih. Primjedbi poput ovih ima samo nekoliko. Veina kolumnista i analitiara zadovoljavala se eufemizmima. inilo se da postoji dogovor da su Iranci poinili ratni in protiv amerikog veleposlanstva, iako u biti nitko nije mislio da je to to su SAD uinile Iranu zbacivanjem Mosadeka 1953. godine doista bio ratni in. Ernest Conine, piui uvodni lanak za Los Angeles Times od 10. prosinca 1979., tipino je napisao:
94 Kermit

Roosevelt, Countercoup: The Struggle for the Control of Iran, McGraw-Hill Book Co., New York, 1979.

ini se da nova izvjea govore o svai srednjoistonih znanstvenika da je to to vidimo raireni revolt protiv utjecaja koji su pratili zapadnjaku modernizaciju u zadnjih nekoliko godina. ah je omraen ne zato to je provodio politiku muenja naroda, nego zato to je muslimanskim duhovnicima ukinuo vladine subvencije i to je predsjedavao industrijskom revolucijom koja je iskorijenila tradi cionalni iranski nain ivota na selu. Sotonska Amerika unaprijed je predodreena za glavnog krivca ne samo u Ira nu nego i drugdje, jer su SAD tijekom dvadeset pet godina najvidljivija sila na tom podruju i stoga su zgodan simbol vanjskih sila koje su dovele do neel jenih promjena. Puno toga u ovoj tvrdnji govori protiv Iranaca posredstvom neizreenih pretpostavki i zato se ona treba paljivo itati. Conine prije svega implicira da su utjecaji zapadnjake modernizacije posljedica pokuaja da se Iranci i islam izvuku iz prolosti i dovedu u sadanjost. Drugim rijeima, islam i Iran su zaostali, Zapad je napredan i nije ni udo to zaostali ljudi imaju problema da prate razvoj dogaaja. To su oito prijeporne procjene, kako sam istaknuo u prvom poglavlju, koje su izvedene iz ideologije modernizacije. tovie, Conine pretpostavlja, bez bilo kakvog temelja osim etnocentrinih predrasuda, da je Irance manje zanimalo muenje od uvreda njihovim duhovnicima, izraz koji je namjerno upotrijebio da sugerira kako su oni primitivan narod koji ima svoje vraeve. Pored toga , sugerira da Iranci nemaju iste osjeaje kao mi. Taj zakljuak izvodi druge, optuujui retrogradne Irance da ne cijene dobronamjerne napore Amerikanaca i Pahlevija da pokrenu Iran te na taj nain ne samo da smo mi razrijeeni krivnje, nego su Iranci kao narod sup tilno optueni da ne znaju prepoznati vrijednost nae vrste suvremenosti to je razlog zato je bivi ah plemenita figura. Nije niti spomenuta injenica (koja nije ezoterina i nije preteko do nje doi) da su amerike korporacije na tom podruju p obirale nezamislive profite (nije teko povezati porast od 200 posto zarade naftnih kompanija tijekom zadnjih godina s bogatstvom Pahlevijeve obitelji) i da veina Iranaca, kao i milijuni Arapa koji nemaju izravan profit od nafte, vide to bogatstvo povezano s Ameriko m kao neku vrstu tereta. Kruile su glasine da je ah s vremena na vrijeme pribjegavao muenju pa, rekao je Washington Post 16. prosinca, moe se tvrditi da je to sastavni dio tradicije iranske povijesti. To bi impliciralo da, budui da su Iranci oduvijek bili mueni, bilo kakvi pokuaji da promijene svoju unaprijed oznaenu sudbinu bili bi izdaja njihove vlastite prolosti, da ne govorimo njihove vlastite prirode . Ovo neoborivo logino stajalite pojavilo se u prii Don A. Schanche objavljenoj u Los Angeles Timesu 5. prosinca 1979., u kojoj je tvrdio da je, budui da

je novi ustav jedan od najbizarnijih politikih dokumenata suvremenog vremena zato to ne nalikuje ustavu SAD -a, Homeinijeva dominacija barem isto toliko loa koliko i dominacija biveg aha. To bi, barem u teoriji, bila pr iprema za narodne izbore za predsjednika i vladu te organizirani pravni sustav koju je Schanche oznaio kao tapkanje demokracije. Jednostavno je propustio spomenuti ono to je Eric Rouleau u detalje analizirao u Le Mondeu od 2. -3. prosinca 1979.: vrlo aktivnu raspravu koja se vodila oko ustava, neslaganja oko tone uloge Homeinija i tako dalje. Drugim rijeima, Schanche je bio zainteresiraniji da progura svoj uvodnik o iranskom usta vu kao injenicu usprkos onome to se stvarno dogaalo pred naim oima. To to se sredinom osamdesetih u Iranu novi poredak inio tako neobeavajuim bila je samo stvar sluajnosti i posljedica snane borbe to je za mnoge Irance i (ne -Irance) one koji su podravali revoluciju bilo toliko razoaravajue. Ali onda ni pojavljivanje republikanskog kandidata stroge desnice u SAD-u nije bila nita manje nesretna sluajnost! S izuzetkom Andrewa Younga, nijedna visoko pozicionirana javna osoba u SAD-u 1979. godine nije imala nita rei o tome to je prijanji reim znaio Irancima dok su kretali u akciju protiv SAD-a promatraima poput trojice sveenika koji su odrali misu za Boi u veleposlanstvu ili drugim skupinama sveenika koje su se nalazile u Teheranu krajem prosinca (obje su se skupine pojavile u MacNeil/Lehrer Reportu 28. prosinca i 4. sijenja). A u toj tiini kolaborirajui tisak odnosio se prema bivem ahu iskljuivo kao prema osobi koju treba aliti najmanje dvadeset dana nakon to je primljen u SAD. Ogoljen od svoje politike prolosti, inilo se k ao da nije povezan s onime to se dogaalo s veleposlanstvom u Iranu. Nekoliko novinara, meu njima glavni Don Oberdorfer iz Washington Posta, pokualo je rekonstruirati zastranjujue korake kojima su David Rockefeller, Henry Kissinger i John McCloy, vrei pritisak n a vladu SAD-a, natjerali vladu da dovede biveg aha u zemlju. Meutim, te injenice, kao i dugotrajna povezanost biveg aha s Chase Manhat tan Bank to bi pomoglo da se objasni iranska mrnja nisu bile uzrono povezane s preuzimanjem veleposlanstva. Umjesto toga servirana su nam brojna eufemistika objanjenja talake krize kao posljedice Homeinijeve manipulacije narodom, njegove potrebe da odvrati panju narodnim masama, domaim ekonomskim problemima i slinom (vidi Los Angeles Times od 25. i 27. studenog, 7. i 11. prosinca, kao i Washington Post od 15. studenog). Konano, uvjeren sam da nije odvie cinino rei da je cjelokupni stav vlade SAD -a o Iranu (simboliziran odbijanjem predsjednika Cartera da raspravlja o bivim poslovima koje su SAD imale s Iranom, a koje je nazvao dalekom prolou) bio korisno sredstvo da se ope neprijateljstvo medija prema Irancima, islamu i uope ne-zapadnom svijetu pretvori u politiki kapital u izbornoj godini. Tako se inilo da predsjednik odrava Ameriku snanom od vanjskih napada, a to je, obrnuto, bio i Homeinijev stav u Iranu. Carterovo odbijanje da uporabi silu donijelo mu je prezir Williama Safirea i Josepha Krafta, ali je u cjelini uvjerilo javnost da Carter u usporedbi s islamskim teroristima, kako ih se poelo nazivati, zagovara zapadne standarde civiliziranog ponaanja. Jo jedan uinak krize bio je da su vladari poput predsjednika Sadata (ija se primjedba da je Homeini luak i sramota za islam ponavljala ad nauseam) predstavljeni kao poelj na islamska norma. Isto je vrijedilo i za kraljevsku obitelj Saudi, iako se u meuvremenu nije izvjetavalo o nizu uznemirujuih podataka i, u sluaju Irana, znatnom produenju krize. Krenimo prvo od Sadata i kraljevske obitelji Saudi. Od sporazuma u Camp Davidu 1978. post ojao je konsenzus da je Sadat na prijatelj u toj regiji. Zajedno s Menachemom Beginom, otvoreno je izjavio da je spreman postati policajac u toj regiji, dati SAD-u doputenje da podigne vojne baze na njegovom teritoriju i tako dalje. Posljedino, veina onoga o emu su mediji izvjetavali iz Egipta uinkovito je utvrdilo da je njegov stav o stvarima koje se dogaaju u Egiptu, Arabiji i toj regiji toan. O Egiptu i arapskom svijetu sada se izvjetavalo s ciljem da se potvrdi Sadatovo gledanje na stvari, iako Hosni Mubarak, njegov nasljednik koji se jo uvijek nalazio u amerikom taboru, nije bio niti toliko odgovoran niti popustljiv kao Sadat. Prije atentata u medijima se pojavljivalo vrlo malo toga o njemu i irok o rasprostranjena pretpostavka bila je da je on politika norma i glavni izvor vijesti. Ista stvar dogodila se i za Pahlevijevog reima, naravno, kad, uz izuzetak jedinstvenog proroanskog lanka Hamida Algara95, znanstvenika s Berkeleya, nitko nije obratio panju na potencijal ahove vjerske i politike opozicije. Napravljeno je puno amerikih politikih, vojnih, stratekih i ekonomskih ulaganja pomou Sadata i njegove p erspektive. Djelomino je to bilo zbog zanemarivanja medija, njihovog preferiranja spektakularnih linosti, gotovo totalne odsutnosti istraivakog novinarstva zbog potovanja prema ideolokom konsenzusu koji je bio na snazi u Egiptu i na Srednjom istoku.
95 Hamid

Algar, The Oppositional Role of the 'Ulama in Twentieth-Century Iran , u: Keddie, Scholars, Saints, and Sufis, s. 231-55.

Postoje i drugi razlozi. Jedan je osjetljivost Srednjeg istoka na domae aspekte. Nije sluajno, na primjer, da nakon Watergatea, razliitih otkria o CIA-ji, Zakonu o slobodi priopavanja, nije bilo veih otkria o upletenosti SAD-a na Srednjem istoku osim Irangatea. To je jasno to se Irana tie, i to ne samo zato to je puno Amerikanaca bilo tamo nelegalno ukljueno kao podrka nikaragvanskim kontraima, nego i zato to je na tom prostoru s SAD-om bio vrlo blisko upleten Izrael i to kako za vrijeme ahovog reima tako i nakon njega. SAVAK je organiziran uz izravnu pomo Mosada i, kao u mnogo drugih sluajeva, CIA i FBI su vrlo rado suraivali s izraelskim tajnim slubama.96 Uri Lubrani i drugi optueni da odravaju izraelsko-iransku suradnju prije revolucije, napisali su niz razotkrivajuih lanaka objavljenih u izraelskom tisku 1979. i rane 1980. (vidi Davar, 20. oujka 1980. i Ha'aretz, 10. sijenja 1979.). Nita od toga nije se pojavilo u amerikom tisku, vjerojatno zato to bi se moglo initi tetnim imidu Izraela kao demokratske zemlje koja voli slobodu. Upletenost Izraela u kontra iransku aferu snano se zatakavala. U istom trenutku kad je itav establiment SAD-a bio na nogama odbijajui uope razgovarati o izruenju biveg aha Iranu, jadni palestinski mladi Ziad Abu Ain proivljavao je dugu agoniju izruenja (s tim da mu je odbijena jamevina i habeas corpus [sudski nalog da se krivac izvede pred sud]) uz aktivnu suradnju State Departmenta samo zato (i jedino zato) to je izraelska vlada tvrdila da je terorist odgovoran za bombaki napad koji se dogodio dvije godine ranije uz priznanje tree strane dobiveno a kasnije povueno od jednog drugog Palestinca koji se nalazio u izraelskom zatvoru, a koje je bilo napisano na hebrejskom, j eziku koji nije

poznavao. Vrlo je malo toga dospjelo u medije izuzev vrlo vanog lanka New Statemans kojeg je napisala Claudija Wright pod nazivom Toying with Extradition [Igranje s izruenjem], Inquiry, 7. i 21. sijenja 1980.
96 Vidi:

Richard Deacon, The Israeli Secret Service, Taplinger Publishing Co., New York, 1978., s. 176-77.

Uz to, iroko rasprostranjena briga za stabilnost zemalja kao to su Saudijska Arabija i Kuvajt nije proizvela vijesti o kojima se izvjetavalo proporcionalno takvoj zabrinutosti, izuzev ogranienih i izuzetno selektivnih kritika ranjivosti Saudijske Arabije koju sam opisao u prvom poglavlju. Od veih televizijskih mrea i novina samo je CBS-ov novinar Ed Bredley 24. studenog 1979. primijetio da svi podaci o preuzimanju damije u Meki dolaze od vlade. Nijedna druga vijest nije bila doputena, meutim, novinarka Christian Science Monitora Helena Cobban izvijestila je iz Bejruta 30. studenog da je opsada damije imala vrlo odreeno politiko znaenje, da napadai nisu samo islamski fanatici, nego da su dio politike mree koja ima svjetovni i islamski program, i da je usmjerena na monopol moi i novca koji je bio u rukama kraljevske obitelji Saudi. Tijekom godina ova se mrea znatno proirila, kao to svjedoe bombaki napadi u Rijadu i Khobanu krajem 1995. i u ljeto 1996. Nekoliko tjedana kasnije, izvor Helene Cobban, graanin Saudijske Arabije koji je ivio Bejrutu, nestao je. Vjeruje se da je za to odgovorna tajna sluba Saudijske Arabije. Nakon invazije na Afganistan vjerojatno emo imati jo dramatiniji jaz koji e razdvajati dobre muslimane od loih, vie vijesti koje e pozdravljati uspjehe dobrih muslimana poput Hosnija Mubaraka, Benazir Bhutto i Arafatovih sigurnosnih snaga protiv Hamasa i, ako je to mogue, vie izjednaavanja dobrog islama s umjerenou, slobodom i demokracijom, to u biti znai slobodnom trinom ekonomijom, a ne poboljanu situaciju u pitanju ljudskih prava u zemljama poput Saudijske Arabije, Kuvajta, Egipta i Jordana. Ipak, nekoliko ljudi izjednauje afganistanski otpor sovjetskoj okupaciji s palestinskim otporom izraelskoj okupaciji, to je teza koju je iznio jordanski kralj Husein kad se pojavio na Meet the Press 22. lipnja 1980. U sluaju Saudijske Arabije na opasnosti velikih ulaganja SAD-a panju su obratili (to nas ne iznenauje) ameriki pristae Izraela koji misle da ameriki patronat ne bi smio biti preusmjeren s Iz raela na Arape. lanak na tu temu What We Don't Know About Saudi Arabia [to ne znamo o Saudijskoj Arabiji] napisao je Peter Lub in, a objavljen je u New Republic od 22. prosinca 1979. On na uvjerljiv nain, premda prenaglaeno, tvrdi da je puno toga to se na sveuilitima pisalo ili poduavalo o zaljevskim zemljama bogatim naftom propaganda koja podrava vladajue kue ili pak is to neznanje. Ipak, u potpunosti je nesposoban proiriti svoju kritiku na ono to se pisalo o Izraelu ili na ne tako suptilne pro -izraelske predrasude koje se mogu nai u mnogim studijskim programima o Srednjem istoku na razliitim sveuilitima. Ispravno inzistirajui da bi novinari trebali biti zahtjevniji u pitanju onoga to prolazi kao informacija o naim naftom bogatim saveznicima, Lubin ne govori, a trebao bi, da postoji notorno odsustvo strogosti i pravednosti u izvjetavanju o Izraelu.

Druga zemlja
Sve to sam govorio o tome kako su se mediji odnosili prema islamu i Iranu tijekom prvih, najintenzivnijih i najstranijih mjeseci talake krize svodi se na par glavnih zakljuaka. Najkorisniji nain ilustriranja i formuliranja tih zakljuaka jest da se provjeri cjelokupna amerika verzija prie o Iranu naspram evropske verzije, niza lanaka Erica Rouleaua u Le Mondeu objavljivanih od prvog tjedna krize pa sve do kraja prosinca. Kasnije, nakon to je veina amerikih novinara zamoljena da napusti Iran u sijenju 1980., Times je nekoliko dana prenosio Rouleauova izvjea. Naravno, vano je imati na umu da Rouleau nije Amerikanac, da u veleposlanstvu nije bilo talaca francuske nacionalnosti, da se Iran nikada nije nalazio u francuskoj sferi utjecaja i da izuzev onog to Rouleau sam stvara, francuski mediji nisu nuno bolji od svojih amerikih kolega to se tie politike izvjetavanja iz svijeta. Takoer je vano spomenuti da se u medi jskom izvjetavanju pojavio stanoviti broj izuzetno korisnih, openito (ali ne uvijek) anti-konsenzusnih lanaka. lanci u Los Angeles Timesu i Boston Globeu o alternativama sili i pokuaji da se iranska stvarnost shvati ozbiljno (na primjer, Richard Falk u Atlanta Constitution od 6. prosinca, Rober Fisher u Newsweek 14. sijenja), odlino izvjetavanje o pozadini ahova primitka u SAD, dobre politike analize i dobro ispriane prie (Doyle McManus u Los Angeles Timesu, Kifner u New York Timesu) neke su dobre strane, vie ili manje dostupne bilo kojem itatelju tijekom prvih par tjedana talake krize, koji trai neto vie od patriotskih crta o kojima se openito izvjetavalo veinu vremena. Na ovom mjestu bismo takoer trebali spomenuti dva snana lanka o novom amerikom ovinizmu koji se ogleda u natpis ima Iran Sucks i Nuke Iran, koji su izali u asopisu Inquiry (24. prosinca i 7.-21. sijenja) ili informaciju iz lanka Freda J. Cooka u The Nation od 22. prosinca o tome kako je misteriozno prekinuta istraga Kongresa o iranskom podmiivanju 1965. godine i kako je isto tako misteriozno sprijeeno da se ponovno ne provede sad kad je bila od neporecive vanosti. Bilo je to proroanski, uzimajui u o bzir tajne pregovore s Irancima koje su provodili Robert McFlare i Oliver North 1986., pregovore u kojima je nezakonito z amijenjeno ameriko oruje za osloboenje talaca koje su drali iranski saveznici u Libanonu. Ali sve u svemu, televizija, dnevni tisak i tjednici izvjetavali su o Iranu a da nisu bili ni blizu uvidu i impresivnom razumijevanju onoga to se dogaalo na tom prostoru, to je sve tako oito u Rouleauovom nizu lanaka za Le Monde u istom tom razdoblju. elim li biti vrlo grub i direktan, rekao bih da to to je Rouleau pisao o Iranu izgleda kao da se radi o nekoj potpuno drugoj zemlji od one koju su pr edstavljali ameriki mediji. Rouleau ni u jednom trenutku nije smetnuo s uma injenicu da Iran jo uvijek prolazi kroz velike revoluciona rne promjene i da je, budui da nije imao vladu, bio u procesu stvaranja potpuno novog sustava politikih institucija, procesa i stvarnosti. Prema tome, na krizu veleposlanstva SAD-a trebalo je gledati unutar tog esto zbunjujueg, uvijek sloenog procesa, a ne odvojeno od njega. Nikad se nije koristio islamom da objasni dogaaje ili linosti. Svoj je izvjestiteljski mandat shvaao kao analizu politike, drutava i povijesti (koliko god sloeni oni bili) i nije pribjegavao ideolokim generaliziranjima i mistificirajuoj retorici, ak i ako, kao to se kasnije dogodilo, stvari nisu ispale onako kako se nadao, niti na nain koji se moe razumjeti. Nijedan ameriki izvjestitelj nije potroio nimalo vremena da izvijesti o

dugotrajnoj raspravi u Iranu oko referenduma za ustav. Bilo je nekoliko analiza razliitih strana, tu i tamo koja referenca na vane politike borbe koji su razdvajale Beheshtija, Bazergana, Bani-Sadra i Ghotbzadeha, nije se izvjetavalo o razliitim taktikama borbe koje se primjenjuju u Iranu, nije bilo detaljnog specificiranja (barem ne do sredine 80-ih) brojnih politikih linosti, ideja i institucija koje su se borile za vlast i panju. Gotovo itavo jedno desetljee nakon revolucije i talake krize, nijedan ameriki novinar nije niti sugeri rao da je iranski politiki ivot, izvan pitanja hoe li taoci biti puteni ili je li netko za ili protiv Amerike, dovoljno zanim ljiv da postane temom vrijednom istraivanja. Ignorirani su ak i kljuni dogaaji poput Bani-Sadrove posjete studentima u veleposlanstvu 5. prosinca 1979. Nitko se nije potrudio spomenuti vanu ulogu koju je u vezi s veleposlanstvom odigrao Hajitolislam Khoeiny, koji je takoer bio predsjedniki kandidat. To su neke stvari o kojima je izvjetavao Rouieau. to je jo vanije, Rouleau je bio sposoban unaprijed uoiti da linosti ili ideje umijeane u krizu mogu imati potencijalno ozbiljnu ulogu. Nije naglo osuivao stvari, nije imao predrasude prema neemu, nije skakao na zakljuke ohrabren vladinim dunosnicima, nije ostavljao prie neistraenima. Posjet zastupnika Hansena puno je uspjeniji poduhvat po onome to Rouleau govori o njemu nego to bismo mogli pretpostavljati. ak je predoio i bitan dokaz 24. studenog 1979. da je Hansenov uspjeh s Irancima Bijela kua namjerno upropastila (kao i ameriki mediji), isto kao to je namjerno uguila moguu istragu Kongresa u vezi ameriko-iranskih bankarskih postupaka (koju su Iranci zahtijevali vjerojatno kao zamjenu za putanje talaca). Borbu krajem 1979. izmeu Bani-Sadra i Ghotbzadeha, od kojih je prvi odluni socijalist i anti -imperijalist, a potonji konzervativan u politikim i ekonomskim pitanjima, Rouleau je opisao u detalje, kao i oito paradoksalna stajalita koja su obojica zauzeli u talakoj krizi u studenom i prosincu (Bani -Sadr ju je utiavao, Ghotbzadeh pojaavao). Moemo takoer nagaati (iako to nijedan ameriki novinar nije spomenuo u to vrijeme) da su SAD preferirale poslovati s Ghotbzadehom i ohrabrivale da se Bani-Sadr udalji iz ministarstva vanjskih poslova (tako to ga nisu shvaali ozbiljno, omalovaavali njegove prijedloge, nazivali ga luakom). Jasno je i da su za ovo razdoblje vani i budu i stavovi vlade SAD-a prema Iranu (i preferiranje poslovanja s konzervativcima prije nego socijalistima) uzimajui u obzir predsjednike izbore koj e je dobio BaniSadr, kao i stvarni razlog Bazerganova pada, a to sigurno nije injenica to je bio liberalni demokrat, kako su ameriki mediji rado tvrdili, ili se rukovao s Brzezinskim u Aliru, ve to to je bio neuinkovit i nekompetentan u pitanju ispunjenja islamske politike svo je vlade. U jednom od vanijih lanaka (objavljenom u skraenom obliku u Manchester Guardianu od 2. prosinca 1979.) Rouleau je takoer pokazao kako su SAD provodile trajni ekonomski rat protiv Irana puno prije preuzimanja veleposlanstva u studenom. Zloslutni aspekt ovoga jest da je Chase Manhattan Bank i dalje nastavila igrati vodeu ulogu. Rouleauovo odlino izvjetavanje moe se objasniti djelomino time to je sposoban ovjek, djelomino njegovim dugakim iskus tvom na Srednjem istoku, a djelomino zato to, kao i njegovi ameriki kolege, izvjetava imajui na umu domau publiku. Naposljetku, Le Monde nisu samo francuske novine, to je francuski asopis vjerodostojnih tekstova i oni zacijelo smatraju da predstavljaju svijet u skladu sa specifinom koncepcijom o tome to su francuski interesi. Upravo je ta koncepcija djelomino odgovorna za razliku izmeu Rouleauovog Irana i onog Irana, na primjer, o kojem govori New York Times. Francuski pogled je svjesno alternativan, nije niti poput onog koji ima supersila, niti poput bilo kojeg drugog evropskog pogleda. tovie, stav Francuske (i samim tim Le Monda) prema Istoku star je i iskusan: studiozno postkolonijalistiki, a opet s kolonijalistikim stavovima prema svojim bivim kolonijama i protektoratima, manje z abrinut silom nego razmjetajem baza, strategijom i procesom, vie usmjerene, na kultiviranje interesa nego zatitu velikih ulaganja u izolirane reime, selektivan, provizoran i iznijansiran (neki bi rekli oportunistiki) u izboru onoga to se treba gledati sa simpatijom, a to treba kritizirati. Le Monde je, naposljetku, kolektivno vlasnitvo. To je asopis francuske buroazije i, to se tie ne -francuskog svijeta, izraava politiku koja se karakterizira kao misionarska, pastoralna, patronizirajua, socijalizam s duom, prosvjetiteljstvo osamnaestog stoljea i progresivno katolika (Louis Wiznitzer u Christian Science Monitor od 13. svibnja 1980., Jane Kramer u New Yorkeru, 30. lipnja 1980.)97 Meutim, ono to je bitno je nain na koji Le Monde pokuava, bez sumnje svjesno, izvjetavati o dogaajima u svijetu. Dok se ini da je New York Times prvenstveno voen krizom i vijestima vrijednim izvjetavanja, Le Monde pokuava zabiljeiti ili barem primijetiti veinu onoga to se dogaa vani. Miljenja i injenice se ne razdvajaju tako rigorozno kao u Timesu (barem formalno): rezultat, kad se radi o neobino sloenim priama ili pitanjima, puno je vea fleksibilnost u
Za alternativne poglede na Le Monde vidi: Aime Guedj i Jacques Girault, Le Monde: Humanisme, objectivite et politique, Editions Sociales, Paris, 1970. i Phillipe Simonnot, Le Monde et le pouvoir, Les Presses d'aujourd'hui, Paris, 1977.
97

duini, detaljima i sofisticiranosti izvjetavanja. Le Monde u svom nainu izvjetavanja sugerira svjetovnost, Times ozbiljnu, prilino selektivnu zabrinutost. Pogledajmo sada Rouleauov lanak od 2. i 3. prosinca 1979. Rouleau poinje spominjui da se veinu vremena u zadnja tri mjeseca pretjerana panja pridavala raspravi o Ustavnom vijeu. Odravalo se stotine otvorenih sastanaka, a mnogo ih je prenosila televizija. Tisak i novinari analizirali su probleme i puno vremena je potroeno na prokazivanje antidemokratskih elemenata u predloenom tekstu ustava. (Usput, ameriki mediji su obradili jako malo toga.) Zatim, Rouleau komentira da je paradoksalan jaz izmeu Homeinija i velike veine politike klase Irana i nastavlja u detalje pokazujui kako je Homeini ipak uspio provesti svoju volju riskirajui izravne pritube, a ne odgaajui i ekajui pogodnije vrijeme. Rouleau, naravno, mora analizirati i raspravu o ustavu (njezi ne probleme, pristalice i stil) i potom stvarne sile ukljuene u to, zadravajui jasnu distancu izmeu moi i ustava. Na kraju, Homeinijeve islamske pristalice naziva heterogenom grupom voenom u potpunosti kroz politiki poredak Homeinijevom izuzetnom svijeu o tra jnoj revoluciji u smjeru koji je jedino on, po prirodi izbirljivi legalist, paradoksalno, u stanju savladati. Nakon navoenja razliitih st ranaka ljevice i desnice i citiranja nekoliko stavova i jedne i druge strane, Rouleau nabraja nekonzistentnosti u predloenom ustavu: ene ne smiju biti samo objekti seksualnog zadovoljstva ili ekonomskog profita, iako njihova prava nisu tono navedena, sindikati se odbacuju ka o

marksistiki izumi, a opet vijea radnika igraju vanu ulogu u ekonomskom ivotu zemlje, svi graani imaju jednaka prava, ali je ijitski islam dravna vjera i tako dalje. Sve to vodi do sljedeeg odlomka: Prijeko je potrebno za imama Homeinija da neodlono usvoji jedan tako diskutabilan ustav. Mnogo mu je ljudi savjetovalo da od godi referendum do kraja testa snage s SAD-om. Zemlja u revoluciji, reeno je, mogla bi se vrlo dobro akomodirati u tranzicijski reim na dugo vremensko razdoblje. Ali imam je zanemario sve savjete i primjedbe koje su mu nudili. Paradoksalno za one koji ga dobro ne poznaju, patrijarh iz Quma izbirljivi je legalist. Inzistira na tome da se njegova mo temelji na jurisdikcijskim temeljima. Golema po pularnost koju je stekao tijekom zadnjih tjedana dala mu je izravno zadovoljstvo. A to se tie budunosti, ta popularnost bit e manje prilagoena tekstom ustava, a vie ravnoteom politikih sila koje e nastati iz druge revolucije koja je trenutno u tijeku. Rouleau se u ovom odlomku ne trudi otvoreno suditi o stvarima (usporedi s povrnom analizom Dona Schanche u Los Angeles Timesu koju sam spomenuo ranije u tekstu). On, umjesto toga, pokazuje neslaganje izmeu onoga to se ini i moi, teksta i itatelja, linosti i stranaka, locirajui ih sve tono unutar turbulentne struje. Ono to pokuava priopiti jest neki smisao ne samo procesa nego i naglaavanja i konteksta unutar tog procesa. Rouleau u najboljem sluaju nudi opreznu procjenu. Nikad ne pribjegava patriotskim usporedbama niti glupim procjenama. Nakon to se povukao iz Le Mondea, Franois Mitterand ga postavlja za francuskog veleposlanika u Tunisu, Arapskoj ligi i PLO-u, a izmeu 1989. i 1991. bio je veleposlanik u Turskoj. Nakon toga se povukao i vratio pisanju o Srednjem istoku. Nastavljajui s uptilne analize iz vremena talake krize, Rouleau je poetkom 1995. posjetio Iran. Rezultat je bio pouan pregled kompleksnih promjena u iranskom drutvu od Homeinijeve smrti (Le Monde diplomatique, svibanj 1995.). Pored drugih stvari koje nisu ak ni spomenute u mainstream tisku u SAD-u, Rouleau je aludirao na uinak raunala i interneta na prijenos, tumaenje i pristup vjerskim tekstovima u Quomu. Takoer je okarakterizirao ono to naziva drugom islamskom republikom koja prolazi niz znamenitih promjena kao rezultat svih vrsta unutranjih rasprava i sukoba: sada u Iranu ima ezdeset izuzetno rjeitih feministikih organizacija s dobrim lanstvom koje vre pritisak u 188 pitanju prava ena, velik broj sveenika, filmaa, znanstvenika i neovisnog sveenstva koji propituju jo uvijek snanu vladu vilayet el faqih. On u cjelini predstavlja nepostojanu islamsku dravu, izrazito demokratiniju od svih osim moda jednog ili dva arapska susjeda, odluno odbacujui ili barem ne slaui se s formulama i stereotipima koje ameriki mediji jo uvijek iznose o demoniziranom Iranu. U kratko, Ruleauovo izvjetavanje o Iranu za Le Monde bilo je politiko u najboljem znaenju te rijei. Nekoliko mjeseci izvjetavanje amerikih medija jednostavno nije bilo takvo. Ili, moglo bi se rei da je bilo politiko, ali u loem znaenju te rijei. Ono to se amerikim (i drugim zapadnim) izvjestiteljima inilo nepoznatim ili udnim obiljeeno je kao islamsko i prema tome se odnosilo s proporcionalno m odbojnou ili s ismijavanjem. Iran kao suvremeno drutvo koje prolazi nevjerojatno vanu promjenu imao je mal o utjecaja na zapadni tisak openito, iranska se povijest, barem prvu godinu revolucije, nije uope opisivala. Uglavnom se baratalo kliejima, karikaturama, a oito je bila i neupuenost, etnocentrizam i netonost, kao i gotovo potpuna podlonost vladinoj tezi da su jedine vane stvari ne popustiti ucjeni i jesu li taoci puteni. Zakljuci su donoeni lakomisleno. O borbi koja je bila u tijeku nesmotreno su zakljuivali izvjesti telji, a posljedica je bila da se niz dogaaja iz revolucionarnog ivota u Iranu nikad nije pojavilo u medijima. S tim je povezana i zabrinjavajua pretpostavka da su SAD oprostile bivem ahu i proglasile ga osobom koju treba aliti. Nije bilo vano to Iranci (ili sama iranska povijest) kau o tome. Tijekom tog razdoblja I. F. Stone imao je hrabrosti izravno rei da je nuno da se SAD ispriaju Iranu jer nae ponovno vraanje aha na vlast 1953. godine...nije davna prolost za Irance i stoga ne smije biti davna prolost ni za nas (Village Voice, 25. veljae 1980.). Toliko jadno i s takvim antagonizmom tisak je izvjetavao o islamu i Iranu tijekom 1979. da se moe nagaati da je proputena hrpa prilika za rjeenje talake krize i moda je to razlog zato je iranska vlada poetkom 1980. sugerirala da bi manje novinara u Iranu moglo smiriti tenzije i dovesti do mirnog rjeenja situacije. Ono to je najozbiljnije u zakazivanju medija i to ne predvia dobru budunost jest injenica da, to se tie hitnih meunarodnih pitanja tijekom razdoblja akutne krize, mediji ne smatraju da imaju zadatak neovisnog i istinski informativnog izvjetavanja. ini se da je malo ljudi svjesno da, u novom dobu u koje smo zakoraili 80 -ih i 90-ih, nije mogue stvari nekanjivo predstavljati na nain suprotstavljenih dvojnosti (mi protiv njih, SAD protiv SSSR-a, nakon ega slijedi Zapad protiv islama, mediji se priklanjaju na stranu dobrih), osim ako se ne pone neminovno vjerovati da e dvije supersile izmeu sebe unititi itav svijet. Pa ipak, pravednost nam nalae da primijetimo promjene koje su se dogodile u medijima kako se talaka kriza stiavala tijekom 1980. Mediji su poeli dublje istraivati ulogu SAD-a u Iranu: CBS je, na primjer, dva puta veliki dio emisije Sixty Minutes dodijelio muenju koje se provodilo za ahova reima i makinacijama Henryja Kissingera u korist aha. New York Times i Washington Post izvjetavali su (prvi 7., a drugi 6. oujka) o vladinim naporima da zabrane priu CBS-a i, kako se u to vrijeme moglo oekivati, sve vodee novine objavljivale su skeptine, otrenjavajue prie o pokuaju spaavanja talaca krajem travnja. Spremnije nego prije, konsenzus se proirio i priznata je mogunost da postoje drugaija miljenja u vezi Irana. Poveala se kritika vladinih stajalita kao i osjeaj meu graanima ( uglavnom izreen u pismima uredniku) da nam se ne govori itava istina o Iranu. Pa ipak, neprijateljstvo i nerazumijevanje prema islamu se nastavilo, a predvodili su ih (kao to se moglo oekivati) konzervativni asopisi poput New Republic: The West Defers [Zapad oklijeva], tvrdio je Elie Kedourie u izdanju od 7. lipnja 1980. Zapadna sila mora biti vidljiva i mora je se potovati, rekao je, inae e se nastaviti mete. S vremena na vrijeme rigidni konsenzus bi se jo uvijek osjetio. Kad je na ABC -jevom Issues and Answers emitiran intervju s Ramseyom Clarkom (8. lipnja 1980.) nakon to se vratio s konferencije Crimes of Amerika [Ameriki zloini] koja se odrala u Teheranu, njegovi ispitivai si nisu dopustili niti jedno istinski istraivako pitanje: sve to su pitali bilo je neprijateljski nastrojeno i odraavalo slaganje sa stavom vlade da je Clark postupio izdajniki to je otiao na tu konferenciju. 98 S vremena na vrijeme, na primjer u inteligentnom nizu od etiri lanka Johna Kifnera o revoluciji u Iranu (New York Times, 29., 30., 31. svibnja i 1. lipnja 1980.) i u eseju Shaula Bhakhasha o revoluciji u Iranu za New York Review of Books (26. lipnja 1980.) mogu se primijetiti ozbiljni, misaoni napori da se uhvati u kotac s onim

to je bila i trajna revolucija i revolucija ija se energija jo uvijek ne moe pojmiti samo u konceptualnom ili strogo empirijskom smislu. Pa ipak, vjerujem da nitko ne sumnja da bi se takvi lanci pisali da taoci nisu puteni.
98 Vidi

Clarkov prijedlog za rjeavanje iransko-amerike krize: The Iranian Solution, The Nation, 21. lipnja 1980., s. 737 -40.

Okupacija veleposlanstva nemoralna, nelegalna i nepojmljiva, politiki korisna samo kratkorono, ali tetna za Iran dugorono doslovno je u SAD prouzroila krizu svijesti. Od gotovo zaboravljene kolonije u Aziji, Iran je na mahove postao prilika SAD -u za samoispitivanje. Upornost prie o Iranu, njezino zabrinjavajue, nedolino trajanje, postupno je modificiralo jednoumlje medija i usku perspektivu na neto kritinije i korisnije. Ukratko, okupacija veleposlanstva uspostavila je proces kad je bila rije samo o statikom bijesu. S vremenom je taj proces dobio vlastitu povijest kroz koju su mediji (openito ameriki) sami sebe vidjeli vie nego do tada. Je li to bila namjera militanata ili je to odgodilo, a ne potaklo, povratak normalnih uvjeta u Iran, prerano je rei. Sigurno je da vie Amerikanaca sada razumije to znai borba za vlast (tko nije osjetio sukob izmeu Bani-Sadra i Beheshtija, dok je Homeini tajanstveno vrebao iza njih?) i sigurno je da vie Amerikanaca nego prije cijeni beskorisnost pokuavanja nametanja naeg reda tom prevratu ili, to se toga tie, bitki izme u Iraka i Irana. Puno pitanja ostaje neodgovoreno (okolnosti Beheshtijeve prevlasti, naini borbe izmeu ljevice i desnice, prilike iranske ekonomije) i puno moguih rezultata neminovno.99
Middle East Research and Information Project (MERIP) je gotovo sam pokuao ovo izvesti: vidi: MERIP Reports, br, 88., lipanj 1980., Iran's Revolution: The First Year, s. 3-31 ili istraivanje Afganistana u: br. 89 ., srpanj-kolovoz 1980., s. 3-26.
99

Ono to je ostalo neistraeno i o emu moramo poeti razgovarati jest pitanje koje se provlai ispod krize. Zato je Iran bitan, zato je islam bitan i kakva vrsta znanja ili izvjetavanja ili obojega nam treba? Ovo pitanje koje se sastoji od tri dijela nije apst raktno. Na njega se ne smije gledati samo kao na integralni dio suvremene politike, nego i kao na vitalni dio znans tvenih istraivanja i interpretacijskih aktivnosti koje ukljuuju znanje o drugim kulturama. Ali bez jednog demistificirajueg pogleda na odnos moi i znanja u tom k ontekstu, promait emo samu bit stvari. To je ono to mora usmjeravati nae istraivanje od sada nadalje.

Tree poglavlje ZNANJE I MO

Politika tumaenja islama: ortodoksno i antitetino znanje
Uzimajui u obzir trenutne okolnosti u kojima ni islam ni Zapad nisu pomireni jedni s drugim niti unutar samih sebe, ini se uzaludnim postavljati pitanje je li za pripadnike jedne kulture znanje o drugim kulturama doista mogue. Trai znanje sve do Kine, glasi dobro znan a islamska poslovica, i na Zapadu je barem od vremena Grka bila uobiajena praksa dokazivati da se znanje, dok god se ono odnos i na ono to je ljudsko i prirodno, mora traiti. Meutim, za stvarni rezultat ove potrage, barem to se tie mislioca sa zapada, obino se vjeruje da je manjkav. ak i Bacon, za iju se knjigu Advancement of Learning smatra da je inaugurirala suvremenu zapadnu misao u njenim najpoletnijim, samoohrabrujuim oblicima, izraava sumnju da se najrazliitije zapreke koje stoje na putu znanju (Idoli) mogu ikada ukloniti. Baconov uenik Vico eksplicitno tvrdi da je ljudsko znanje iskljuivo ono to su stvorila ljudska bia. Eksterna stvarnost, prema tome nije nita drugo do modifikacija ljudskog uma.100 Izgledi za stjecanjem objektivnog znanja o dalekom i stranom dalje se umanjuju nakon Nietzschea.
100 Giambattista

Vico, The New Science, prijevod T. G. Bergin i Max Fisch, Cornell University Press, Ithaca, N.Y., 1968., s. 96.

Naspram ove skeptike i pesimistike struje, studenti islama na Zapadu (i, iako neu raspravljati o njima, oni koji studiraju o zapadu u islamskom svijetu) uglavnom su zabrinjavajue optimistini i samouvjereni. Rani suvremeni orijentalisti u Evropi nisu sumnjali da je studij Orijenta, iji je islamski svijet dio, cesta koja vodi do univerzalnog znanja. Jedan od njih, barun d'Eckstein, napisao je ok o 1820. da, na isti nain na koji su Cuvier i Humboldt otkrili tajne (prirodne) organizacije u zemljinoj utrobi, tako bi i Abel Rmusat, Saint-Martin, Sivestre de Sacy, Bopp, Grimm i A. W Schlegel traili i otkrili rijeima unutranju organizaciju i primitivne temelje ljudske misli.101
101 Navedeno

u: Raymond Schwab, Le Renaissance orientale, Payot, Paris, 1950., s. 327. 102 Ernest Renan, Mahomet et les origines de L'islamisme, u: Etudes d'histoire religieuse, Calmann-Uvy, Paris, 1880., s. 220

Nekoliko godina kasnije Ernest Renan je u predgovoru svoje rasprave Mahomet et les origines de l'islamisme upozorio na otvaranje mogunosti u onome to je nazvao la science critique. Geolozi, povjesniari i lingvisti, rekao je Renan, mogu doi do prim itivnih to jest, temeljnih i izvornih prirodnih objekata delikatnim i strpljivim istraivanjem tragova koje su iza sebe ostavili: islam je posebno vrijedan fenomen jer je njegovo roenje razmjerno nedavno i neoriginalno. Stoga, zakljuuje, prouavati islam znai prouavati neto o emu se moe posjedovati i izvjesno i znanstveno znanje.102 Moda je zbog tog sretnog stava povijest islamskog orijentalizma relativno slobodna od skeptikih struja i do nedavno gotovo potpuno slobodna od metodolokih samoispitivanja. Veina studenata islama na Zapadu nije sumnjala daje mogue postii (usprkos ogranienjima mjesta i vremena na kojem se nalaze) istinski objektivno znanje o islamu ili nekom aspektu islamskog ivota. U drugu ruku, ma lo suvremenih znanstvenika bi bilo toliko eksplicitno arogantno kao Renan u svojim pr omiljanjima to je islam: nijedan profesionalni znanstvenik, na primjer, ne bi mogao tako iskreno rei da je islam poznat po tome to predstavlja fundamentalni oblik zatvore nog ljudskog razvoja. Pa ipak, nisam uspio pronai nijedan suvremeni primjer islamskog znanstvenika za kojeg je sam posao izvor sumnje. Mislim da je cehovska tradicija islamskih studija, koja se genealoki prenosi s koljena na koljeno oko dva stoljea, titila i potvrivala individualne znanstvenike u onome to su radili bez obzira na metodoloke opasnosti i inovacije koje su se pojavljivale na veini drugih humanistikih podruja. Reprezentativni primjer onoga to mislim noviji je lanak, The State of Middle Eastern Studies [Stanje studija Sr ednjeg istoka] koji je dobro znani britanski znanstvenik koji prouava islam, sada stanovnik SAD-a, objavio u American Scholar u ljetnom izdanju 1979. U

cjelini, esej je proizvod uma koji rutinske stvari obrauje na jedan lijen, ne posebno zanimljiv nain. Meutim, ono to jo uvijek upada u oi ne-specijalistima, pored iznenaujue nezainteresiranosti ovog pisca za intelektualna pitanja, jest navodni kulturni pedigre ori jentalizma, to zasluuje podui citat: Renesansa je zapoela potpuno novu fazu razvoja islamskih i srednjoistonih studija u zapadnom svijetu. Moda je najvaniji novi imbenik bila neka vrsta intelektualne znatielje, jo uvijek jedinstvene u ljudskoj povijesti. Do toga vremena, naime, nije bilo elje, niti truda da se proue i razumiju strane, jo uvijek neprijateljske civilizacije. Mnoga su drutva pokuala prouiti svoje prethodnike, one za koje su osjeali da im neto duguju, one od kojih vjeruju da su nastali. Drutva pod dominacijom strane i jae kulture obino su bila nagnana, silom ili nekim drugim sredstvom, uiti jezik i pokuati razumjeti naine onih koji su njima dominirali. Drutva su, jednom rijeju, prouavala svoje gospodare u oba smisla te rijei... Ali vrsta truda da se prouavaju udaljene i strane kulture koje je stvorila Evropa (a kas nije evropske prekomorske keri) od renesanse nadalje, predstavlja neto novo i potpuno drugaije. Znaajno je da ljudi Srednjeg istoka danas pokazuju malo zanimanja jedni za druge, a jo manje za ne-islamske kulture Azije i Afrike. Jedini ozbiljni pokuaji da se prouavaju jezici i civilizacije Indije i Kine na sveuilitima Srednjeg istoka napravljeni su u Turskoj i Izraelu dvije zemlje u tom podruju koje su svjesno izabrale zapadnjaki nain ivota. ak i danas ne-evropske civilizacije jo uvijek imaju velikih potekoa da razumi ju takvu vrstu intelektualne znatielje. Kad su prvi evropski egiptolozi i drugi arheolozi poeli istraivati Srednji istok, velikom broju lokalnih ljudi bilo je nemogue zamisliti da bi stranci mogli biti spremni potroiti toliko vremena, truda i novca i izloiti se tolikom riziku i tekoama samo da bi iskopali i deifrirali pradavne relikvije njihovih davno zaboravljenih predaka. Stoga su za to traili druga, racionalnija objanjenja. Za priproste seljake, arheolozi su tragai za zakopanim blagom, za profinjenije graane, pijuni i drugi agenti svojih vlada. injenica da je neto malo arheologa, uistinu, prualo i takve usluge svojim vladama ne ini tu interpretaciju njihove znanosti nita manje pogrenom i otkriva tunu nesposobnost da se shvati poduhvat koji je u povijest ovjeanstva dodao nekoliko novih poglavlja te nove dimenzije samosvijesti srednjoistonih naroda. Taj problem percepcije traje sve do danas i pogaa ak i neke akademike koji ustraju u svom pogledu n a orijentaliste kao tragae za blagom ili agente imperijalizma. Zadovoljenje ove nove intelektualne znatielje uvelike su potpomogla istraivaka putovanja koja su dovela Evropljane do novih, neobinih zemalja iza oceana. Ona su pomogla da se probiju intelektualni kalupi i dala i poticaj i mogunost za daljnje istraivanje.103
Bernard Lewis, The State of Middle East Studies, American Scholar 48, br. 3., ljeto 1979., s. 366-67.; isticanje teksta pridodano izvorniku. Zanimljivo je usporediti Lewisove krive tvrdnje s tvrdnjama Bryana S. Turnera, Marx and the End of Orientalism, George Allen & Unwin, London, 1978. 104 Vidi, na primjer, Donald F. Lach i Carol Glaumenhaft, ur., Asia on the Eve of Europes Expansion, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, N. J., 1965.; Donald F. Lach, Asia in the Marking of Europe; svez. 1., The Century of Discovery, University of Chicago Press, Chicago and London, 1965. i svezak 2., A Century of Wonder, 1977.; J. H. Parry, Europe and a Wider World, Hutchinson & Co., London, 1949. i The Age of Reconnaissance, Weidenfeld & Nicolson, London, 1963. Trebalo bi pogledati i K. M. Panikkan, Asia and Western Dominance, George Allen & Unwin, London, 1959. Za zanimljive poglede o azijatskom otkrivanju Zapada u suvremeno vrijeme vidi: Ibrahim Abu- Lughod, Arab Rediscovery of Europe: A Study in Cultural Encounters, Princeton University Press, Princeton, N. J., 1963. i Masao Miyoshi, As We Saw Them: The First japanese Embassy to the United States (1860), University of California Press, Berkeley, Los Angeles, and London, 1979.
103

Navodei tek neznatno vie od nepotvrene tvrdnje, ovaj citat izravno parira svemu to je ikada napisao znatan broj samih orij entalista ili povjesniara Evrope od renesanse do danas ili studenata povijesti tumaenja od Augustina nadalje. Zanemarimo li novu i potpuno drugaiju istu intelektualnu znatielju koju nitko drugi tko je ikada pokuao proitati i protumaiti tekst nije bio takve sree da posjeduje puno toga bismo morali vjerovati na rije. itajui takve kulturne i kolonijalne povjesniare kao to su Donald Lach ili J. H. Parry, moglo bi se zakljuiti da se evropski interes za nepoznate kulture temelji na stvarnim susretima s tim kulturama, obino kao rezultat trgovine, osvajanja ili sluajnosti.104 Interes proizlazi iz potrebe, a potreba se temelji na empirijski stimuliranim stvarima koje rade i ive zajedno apetiti, strah, znatielja i tako dalje a koje su oduvijek bile bitne, bilo kad i na bilo kojem mjestu gdje je ljudi. Osim toga, kako se moe tumaiti druga kultura ako prije toga nisu stvorene okolnosti da ta kultura uope bude dostupna tuma enju? A te okolnosti (to se tie evropskih interesa za strane kulture) uvijek su bili komercijalna, kolonijalna ili vojna ekspanzija, osvajanje, vlast. ak i kad su orijentalisti s njemakih sveuilita u devetnaestom stoljeu prouavali sanskrt, kodificirali hadith ili objasnili kalifate, oslanjali su se manje na fikciju znatielje, a vie na sama sveuilita, knjinice, druge znanstvenike, drutvene nagrade koje su omoguile njihovu karijeru. Samo bi dr. Pangloss ili lan Swiftove Academy of Projectors na Lagadou iz Guliverovih putovanja mogli locirati poriv za stjecanjem golemih evropskih carstava i znanja koje ih je pratilo ponajv ie iz zadovoljenja nove intelektualne znatielje. Nije nikakvo udo, stoga, to su neobrazovani ne-zapadni domoroci gledali na intelektualnu znatielju znanstvenika s takvom sumnjom, jer je li ikad neki zapadni znanstvenik bio u ne-zapadnoj zemlji osim zbog, koliko god to simbolino i indirektno bilo, zapadne moi nad tom zemljom?105 Pokazatelj osebujnog neznanja i tatine ovog orijentalista jest to to nije ak ni svjestan rasprave unutar podruja antropologije o suuesnitvu imperijalizma i etnologije. ak je i jedna tako mandarinska linost kao to je Levi-Strauss izrazila sumnje, ako ne i aljenje, zbog toga to je imperijalizam bio sastavno obiljeje etnolokog terenskog rada.
Za ovo ima bezbroj primjera, od karijere Williama Jonesa, preko Nap oleonove ekspedicije u Egipat, pa sve do itavog niza putujuih tipova znanstvenika devetnaestog stoljea. Vidi: Said, Orientalism, passim. Takoer vidi otkria o Snouck Hurgronje, biljeka 7 iz U voda.
105

ak ako i ne prihvatimo uvjeravanja o istoj znatielji, vjerujem da emo jo uvijek zakljuiti da je rasprava o studijima Srednjeg istoka zapravo obrana njihove, u biti, bezgrene sposobnosti povijesno i kulturalno da govore istinu o dalekim i stranim drutvima. Kasnije se u istom tom eseju ta teza dalje razrauje s upuivanjem na opasnosti politiziranja koje su, kako se tvrdi, samo pojedini znanstvenici i katedre uspjeli izbjei. Politika se ovdje ini povezanom s pristranou, kao da je pravi znanstvenik iznad sitniavih prepir ki, zaokupljen

jedino idejama, vjenim vrijednostima i visokim naelima. Zanimljivo, nije naveden niti jedan primjer za to. Esej je, inae, osobito zanimljiv u tome kako se poziva na znanost i znanstvene postupke, meutim, kad treba odrediti istinu o tome to su nepolitiki stud iji Srednjeg istoka, ili to bi oni mogli biti, autor jednostavno ne kae nita. Drugim rijeima, stavovi, dranje, retorika ukratko, ideologija uenja jest ono to je bitno. Sadraj se jednostavno ne iznosi i, to je jo gore, namjerno se pokuava sakriti veza izmeu uenja i onoga to bismo mogli nazvati svjetovnou, da bi se zadrala fikcija nepristrane i nepolitike znanstvene istine. To nam govori vie o autoru eseja nego o podruju o kojem je pokuao pisati, to je ironija koja prati evropske ili zapadnjake pokuaje pisanja o ne-zapadnim drutvima. Nije da su svi ostali znanstvenici bili svjesni ove potekoe. MESA (Middle East Studies Association) je 1973. u suradnji s Ford Foundation zaduila ekipu strunjaka da istrae itavo podruje kako bi procijenili trenutno stanje, potrebe, perspektive i probleme.106 Rezultat je bilo velika, gusto napisana knjiga pod naslovom The Study of the Middle East: Research and Scholarship in the Humanities and the Social Sciences [Studija o Srednjem istoku: Istraivanje i uenje u humanistikim i drutvenim znanostima], koju je uredio Leonard Binder, a koja je objavljena 1976. Budui da je ta knjiga skupni rad, neminovno je neujednaena u kvaliteti, ali iz itave se knjige iitava osjeaj krize i hitnosti, neto to u potpunosti nedostaje eseju u American Scholaru. Za ovu skupinu znanstvenika, koji su isto toliko cijenjeni koliko i njihov britanski kolega, prouavanje Srednjeg istoka bojno je polje: nije mu posveeno dovoljno panje, nema dovoljno novca, nema dovoljno znanstvenika. (Ironino, jedan lan MESA's Research and Training Commitee [Povjerenitvo MESA-e za istraivanje i obuku], ijim lankom zapoinje knjiga, ve je nekoliko godina ranije napisao lanak o
Snanu kritiku vidi u: Bryan S. Turner, MERIP Reports br. 68, lipanj 1978., s. 20-22. Iza Turnerove kritike, u istom izdanju MERIP Reports br. 68, James Paul procjenjuje trokove MESA-e na 85,50 dolara po stranici.
106

studijima Srednjeg istoka za ameriku vladu, u kojem je osporio potrebu za specijaliziranim studijima islama ili Arapa: to je podruje, ustvrdio je, kulturno i politiki manje vano za SAD.107) Meutim, ispod problema koji se navode, nalazi se jedan o kojem Leonard Binder u svom uvodu otvoreno pie.
107 Vidi:

Said, Orientalism, s. 288-90. 108 Leonard Binder, Area Studies: A Critical Assessment, u: Binder, ur., Story of the Middle East, s. 1. 20. 110 Ibid., s. 21.

109 Ibid.,

s.

Osnovni motiv za razvoj podrunih studija u SAD-u, kae Binder u prvoj reenici, politiki je.108 Potom raspravlja o organizacijskim i filozofskim pitanjima s kojima je jedan suvremeni strunjak za Srednji istok suoen, niti na as ne gubei iz vida injenicu jer to jest injenica da su studiji Srednjeg istoka dio drutva u kojem se, tako rei, pojavljuju. Na kraju svog rada, nakon to otvoreno kae da ak i najosnovnija pitanja u tom podruju (bi li, na primjer, netko trebao poeti od prouavanja drutvenih struktura ili prouavan ja vjere ili jesu li za znanstvenika politike strukture vie ili manje vane od prihoda po glavi stanovnika) nisu objektivno neutralna. Nakon to je ustvrdio da je prouavanje Srednjeg istoka koje je orijentirano na zauzimanje stava u veini sluajeva suptilnije od stajalita vladina informiranja...taj problem ne moe se izbjei109, Binder konano pokuava saeti uinke politike u istinu o onome to zapadni studenti stranih kultura stvaraju. Bez oklijevanja priznaje da svaki znanstvenik zauzima stav koji ulazi u igru kad se oblikuje znanje. Ali potom kae, norma tivne orijentacije disciplina reduciraju tetni utjecaj osobnih ad hoc prosudbi.110 Binder niti objanjava kako discipline rade stvari, niti specificira to je to kod disciplina da tako lako preobraava prosudbe ljudi u analize grkih bogova. Na kraju svoje tvrdnj e nadodaje izjavu koja je nepotrebno ograniena i potpuno u neslaganju s onim to joj prethodi: discipline, kae on, nam takoer daju m etode istraivanja moralnih pitanja koja nastaju u kontekstu tog podruja. Koja moralna pitanja? Koje metode? Koji kontekst podruja? Za to nam ne daje objanjenje. Njegov zakljuak, umjesto toga, toliko je zbunjujue ozbiljan da nitko na kraju ne vjeruje u discip line i ne zna o emu je kod tih disciplina rije. ak kad se i prizna da postoje grubi politiki pritisci na studije Srednjeg istoka, postoji zabrinjavajua tendencija da se ti pritisci tajanstveno izgube i ponovno utvrdi kanonski autoritet orijentalistikog diskursa. Ponavlja se d a taj autoritet dolazi izravno od moi unutar zapadne kulture koja omoguuje studentima Istoka i islama da daju izjave o islamu i Istoku koje nitko ne osporava cijeli niz godina. Jer tko je drugi osim orijentalista govorio i nastavlja govoriti o Istoku? Ni orijentalisti devet naestog stoljea, ni znanstvenici poput Leonarda Bindera u dvadesetom stoljeu, ne sumnjaju da je to podruje a ne, to se mora primijetiti, sam Istok ili njegovi narodi (osim kao objekti ili dounici) zapadnu kulturu uvijek opskrbljivalo svime to je trebala znati o Istoku. Kao posljedica toga, bilo tko tko je govorio jezikom discipline, koristio njene koncepte, upravljao njenim tehnikama i stekao kvalifikacije mogao je nadrasti predrasude i neposredne okolnosti kako bi objavio znanstvene tvrdnje. I taj osjeaj samodostatne, samoispravljujue, samo -odobravajue moi pruio je i jo uvijek prua orijentalistima ne samosvjesnu retoriku. Prema Binderu, discipline, a ne ljudi koji ive na Istoku, iskazuju normativna pitanja u openitim terminima; discipline, a ne elje ljudi s tog podruja ni moralnost svakodnevnog ivota, pruaju metode istraivanja moralnih pitanja koja nastaju u kontekstu tog podruja. S jedne strane, shodno tome, discipline su vie institucije nego aktivnosti, s druge strane, one reguliraju i normaliziraju ono to prouavaju (i to su na neki nain same i stvorile) spremnije nego to analiziraju same sebe ili razmiljaju o tome to rade. Konani rezultat, po mom miljenju, mogao bi jedino biti jedna vrsta tautolokog ugaanja koje se moe opisati kao potpuno znanje o d rugoj kulturi. Istina, bilo je vanih postignua u izuavanju islama: utvreni su tekstovi i vrlo precizno odreeni pozitivistiki opisi klasinog islama. Ali to se tie ljudske dimenzije suvremenog islama ili problematinih okolnosti bilo koje interpretacijske aktivnosti, dis cipline suvremenih studija Srednjeg istoka nisu niti osvijetlile niti previe pomogle nijednom od toga. Gotovo nita to se tie studija islama danas ni je slobodno i neodreeno hitnim aktualnim pritiscima. Daleko je to od nepolitike objektivnosti koju mnogi orijentalistiki znanstvenici pripisuju svojim radovima, i jednako tako daleko od mehanikog determinizma vulgarnih materijalista, koji sve intelektualne i kulturne aktivno sti smatraju

unaprijed odreenima ekonomskim silama, i od pouzdanih strunjaka koji svu svoju vjeru polau u tehniku uinkovitost disciplina. Negdje izmeu tih ekstrema, interesi onoga koji tumai sami se razjanjavaju i reflektiraju na kulturu uope. Ali i ovdje i ma manje razliitosti i slobode od onoga to bismo eljeli vjerovati. to, naime, pretvara predmet interesa od onoga to bi inae moglo biti akademski ili antikvarni interes, ako ne mo i elja, a oboje je u zapadnom drutvu (kao i svim drugim drutvima, ali u razliitom omje ru) organizirano, sposobno za odreene vrste implementacije, primjenjuje vlastiti institucionalni autoritet povrh uske i pragmatine neposrednosti? Jednostavan primjer dovoljan je da objasni o emu se ovdje radi, a nakon toga moemo nastaviti s raspravom. Za dananju javnost u Americi i Evropi, islam je posebno neugodna vijest. Mediji, vlada, geopolitiki stratezi i akademski strunjaci za islam (iako su marginalni za kulturu openito) svi su suglasni: islam je prijetnja zapadnoj civilizaciji. To ni u kom sluaju nije isto to i tvrditi da se na Zapadu mogu nai samo podcjenjujue ili rasistike karikature islama. Ne tvrdim to niti bih se sloio s onime tko bi takvo to tvrdio. Ali tvrdim da negativne slike islama i dalje prevladavaju nad svim drugima, i da takve slike korespondiraju ne s onim to islam uistinu jest (uzimajui u obzir da islam nije prirodna sila, nego sloena struktura koju su do odreenog stupnja stvorili muslima ni i Zapad na naine koje sam pokuao opisati), nego s onim to znaajni sektori stanovitog drutva smatraju da islam jest. Ti sektori imaju mo i elju iriti tu odreenu sliku islama i stoga ta slika prevladava i prisutnija je od bilo koje druge slike islama. Kao to sam reka o u prvom poglavlju, to se postie pomou konsenzusa koji odreuje granice i primjenjuje pritiske. Pogledajmo, kao koristan sluaj, etiri seminara odrana izmeu 1971. i 1978., financirana od strane Ford Foundation, na sveuilitu Princeton, koje je iz puno drutvenih i politiki h razloga oigledno dobro mjesto za odravanje akademskih seminara. Osim svog openitog ugleda, Princeton ima glasovit i vrlo ugledan Program in Near East Studies [Program studija Bliskog istoka], donedavno pod nazivom Odjel za orijentalne studije, koji je utemeljio Phillip Hitti prije gotovo pola stoljea. Danas programom (poput velikog broja drugih bliskoistonih programa) dominiraju drutveni i politiki znanstvenici. Klasina islamska, arapska i perzijska literatura, na primjer, slabije su zastupljene u programu i na fakultetu od suvremene ekonomije Bliskog istoka, politike, povijesti i sociologije. Suradnja ovog programa s Ford Foundation, vodeom zakladom SAD-a za drutvene znanosti, govori (dodao bih, namjerno) o vrlo jakoj autoritativnoj moi u SAD-u. Bilo koja tema s takvim sponzorstvom, prema tome, dobiva jasno znaenje, jer ono to Princeton predlae, a Ford Foundation financira, sugerira isticanja, prioritete, naglaava vanost. Ukratko, iako su ih oblikovali i proveli akademici, ti se seminari odravaju s dravnim interesima na umu. Uenje se smatra neim to slui tom interesu, i kao to emo vidjeti, izbor teme ukazuje da je politika sklonost zapravo rezultirala oblikovanjem znanstvenih imperativa. Nita ne vrijedi, to se toga tie, to Ford Foundation i Princeton nisu bili i vjerojatno nee biti zainteresirani za ekskluzivne seminare koji se bave srednjovjekovnim arapskim gramatikim teorijama, iako se, na strogo intelektualnim temeljima, od toga moglo napraviti puno bo lji seminar nego od onih koji su odrani. Ali, o emu se radilo u tim seminarima i tko je u njima sudjelovao? Jedan se bavio ropstvom i s njime povezanim institucijama u islamskoj Africi. U programu tog seminara naglaen je strah i zamjeranje Afrikanaca arapskim muslimanima, a takoer je zabiljeeno da su neki izraelski znanstvenici pokuali upozoriti afrike zemlje da ne ovise previe o arapskim nacijama koje su u prolosti odvodile njihov narod.111 Odabirui ropstvo u islamu, sponzori su naglaavali temu koja e nepogreivo pogorati odnose Afrikanaca i arapskih muslimana: jedan od naina kako da se to postigne bilo je i ne pozivanje znanstvenika iz arapskog muslimanskog svijeta.
Proposal to the Ford Foundation for Two Seminar-Conferences, Program in Near Eastern Studies, Princeton University (1974-1975), s. 15-16. Ibid., s. 26.
111 112

Drugi seminar se bavio sistemom milleta, a glavna mu je tema bila poloaj manjina, posebice vjerskih manjina, unutar muslimanske drave na Srednjem istoku.112 Milleti su bili relativno autonomna manjinska skupina unutar otomanskog carstva. Nakon raspada carstva i kraja raznih francuskih i britanskih kolonijalnih reima, na Bliskom istoku pojavio se niz novih drava u vrijeme oko drugog svjetskog rata. Veina ih je bila, ili pokuala biti, nacionalna drava: jedna (Izrael) bila je manjinska vjerska drava okruena islamskim kontekstom, drugu (Libanon) je trebala rastrgati militantna ne-muslimanska manjina koju su naoruali i podravali i Izrael i SAD. Daleko od neutralne akademske teme, sistem milleta bio je ve u samoj svojoj formulaciji izraz preferiranog politikog rjeenja za sloene nacionalne i etnike probleme suvremenog islamskog svijeta. Bez obzira koji akademski razlozi postojali za njegovo prouavanje, sistem milleta predstavlja atavizam iz prolog vremena, po kojem su imperijalistike sile (bilo otomanske ili zapadne) podijelile i vladale velikim, potencijalno podijeljenim stanovnitvom. Za veinu sunitskog stanovnitva tog podruja, kao i za neke manjine, novij a povijest suvremenog islamskog svijeta bila je borba za napredak koja se izdizala iznad etnikih i vjerskih raznolikosti i vodila prema nekoj vrsti (mogue jedinstvene) svjetovne demokracije. Nijedna drava u regiji nije to postigla, osim u domeni objavljene (ali veinom n eprovedene) politike, ali samo su se Izrael i desniarski Maroniti u Libanonu nastojali vratiti na dravnu strukturu temeljenu na autonomiji manjinske etnike skupine s bilateralnim vezama prema monom vanjskom zatitniku. To je sluajno bilo rjeenje predloeno i za Palestince, to nije bilo nita udno za one koji su isplanirali seminar, budui da je osoba koju su doveli na Princeton da govori o palestinskoj arapskoj manjini (koliko je samo ironije u ovoj injenici!) bio izraelski profesor. Takoer je nevjerojatna injenica da, kao i u sluaju konferencije o ropstvu, na seminar nije pozvan niti jedan lan veinske sunitske zajednice. To to se seminar o jednoj tako osjetljivoj temi odravao u SAD-u u takvo vrijeme (1978.), i to je na njemu sudjelovalo toliko lanova vjerskih i etnikih manjina koje su u biti neprijatel jske raspoloene prema onome to se oznaava kao islamska vladavina (i stoga potencijalno korisni tvorcima politike SAD -a), ne moe se pripisati znanstvenom interesu. Nije sluajno to je glavni organizator seminara bio isti znanstvenik kojeg sam malo prije spomenuo, ista osoba koja je hvalila intelektualnu znatielju zapada i ismijavala one akademike i sve ne -Evropljane koji su u svemu vidjeli politiku spletku.

Prvi seminar bavio se s primjenom psihoanalitikih i bihevioralnih tehnika analize na razumijevanje suvremenih srednjoistonih drutava. Nakon toga objavljena je knjiga koja se temeljila na biljekama sa seminara.113 Seminar je veinom bio onakav kakav se mogao i oekivati. Sredinji je naglasak bio na studijima nacionalnog karaktera (iako s rigoroznom i otroumnom kritikom Ali Banuazizija takozvanih studija iranskog karaktera, koje je vrlo tono povezao s manipulativnim ciljevima imperijalistikih sila koje imaju
113 L.

Carl Brown i Norman Istkowitz, Psychological Dimensions of Near Eastern Studies, Darwin Press, Princeton, N. J., 1977.

planove za Iran114). Rezultati su bili tuno predvidivi. U knjizi nam se na mnogo mjesta govori da muslimani ive u izmiljenom svijetu, da je obitelj represivna, veina voa su psihopati, drutva su nezrela i tako dalje. Sve to se ne predstavlja sa znanstvenih stajalita zainteresiranih da promijene ta drutva u zrela, nego iz perspektive neutralnih, objektivnih znanstvenika. Zanemaruje se ka kva su stajalita tih znanstvenika (koliko god oni neutralni i objektivni bili) u odnosu na korporacijske moi i moi vlade, kakve uloge njihova istraivanja igraju u provoenju vladinih politika prema muslimanskom svijetu, koje su metodoloke implikacije psihologije kad snanije drutvo prouava slabije.
114 Ali

Banuazizi, Iranian 'National Character': A Critique of Some Western Perspectives, u: Brown and Istkowitz, ur., Psyhological Dimensions of New Eastern Studies, s. 210-39. Za slian rad s izravno povezanom temom vidi vrlo vane lanke Benjamina Beit -Hallahmija, National Character and National Behavior in the Middle East: The Case of the Arab Personality, International Journal of Group Tension 2, br. 3., 1972., s. 19-28.; i Fouad Moghrabi, The Arab Basic Personality, International Journal of Middle East Studies 9, 1978., s. 99-112.; takoer Moghrabijev A Political Technology of the Soul, Arab Studies Quarterly 3, br. 1., zima 1981.

Na etvrtom seminaru iji je naslov bio Land, Population, and Society in the Near East: Studies in Economic History form the Rise of Islam to the Nineteenth Century [Zemlja, stanovnitvo i drutvo Bliskog istoka: Prouavanje ekonomske povijesti od uspona islam a do devetnaestog stoljea] ta pitanja nisu obraivana. Kao i prijanji, i ovaj seminar se predstavio kao znanstven i nepristran, iako se ispod povrine mogla vidjeti prilino jasna politika briga: u ovom sluaju, bio je to interes za odnos izmeu demografskih uzoraka , posjednika zemljita i dravne vlasti kao znakova stabilnosti (ili nestabilnosti) u suvremenim muslimanskim drutvima. Ne smijemo zakljuiti da je svaki doprinos ovom seminaru bio objektivno bez ikakve vrijednosti, niti da je svaki znanstvenik koji je sudjelovao na njemu bio l an opake zavjere. Organizatori su se vrlo mudro pobrinuli za to da bude ravnotee izmeu miljenja i da, u cjelini, seminar izgleda odgovorno i ozbiljno. S druge strane, ne smijemo upasti u zamku i gledati na itav taj poduhvat 206 samo kao na mehaniki zbroj velikog broja diskretnih dijelova od kojih se taj poduhvat sastoji. U izboru glavnih tema i trendova ta etiri seminara dala su si zadatak da oblikuju svijest o islamu u okvirima koji su ga ili udaljili kao neprijateljski fenomen ili is taknuli odreena obiljeja islama kojima se moglo upravljati u politikom smislu. Na ovaj nain seminari o islamu odrani na Princetonu prilagodili su se povijesti drugih programa podrunih studija zemalja Treeg svijeta u SAD-u -na primjer, akademskom prouavanju Kine neposredno nakon rata.115 Razlika je u tome to se islamski programi tek moraju revidirati. Njima jo uvijek dominiraju zastarjeli, nejasni koncepti (poput samog islama) i intelektualni idiom koji nije u dodiru s onime to se openito dogaalo u humanistikim znanostima i drutvu u cjelini. Jo uvijek je mogue rei o islamu stvari koje su neprihvatljive za idovstvo, za druge Azijate, za crnce, i jo uvijek je mogue pisati studije o islamskoj povijesti i drutvu koja zanemaruju svaki vei napredak u teoriji interpretacije od vremena Nietzschea, Marxa i Freuda.
115 Vidi

Special Supplement: Modern China Studies, Bulletin of Concerned Asia Scholars 3, br. 3-4, ljeto-jesen 1971.

Posljedica toga jest da aktualno u prouavanje islama ne moe mnogo pruiti znanstvenicima koji se zanimaju za metodoloke pr obleme, recimo, ope historiografije ili za analizu teksta. Pojavi se znanstveni rad o islamu (kao to se pojavila knjiga o psihologiji u studiju Srednjeg istoka), napiu se osvrti na nj i objave u jednoj ili dvije visoko strune publikacije s ogranienom publikom i zatim taj rad nestane. Upravo ova marginalnost islamskih studija, ta eljena nevanost za opu kulturu, omoguuje znanstvenicima da nastave raditi to su r adili, a medijima da preuzmu irenje rasistikih karikatura islamskih naroda. Meutim, od sredine 80 -ih, studiji politikog islama veina su ih agresivni studiji fundamentalizma, terorizma i anti-modernizma kao glavnih obiljeja islama preplavili su trite. Veina ih se poziva na aicu znanstvenika (poput Bernarda Lewisa) kako bi mobilizirali javno miljenje protiv islamske prijetnje. Na ovaj nain znanstvena grupacija samu sebe odrava, a potroai vijesti o islamu i dalje dobivaju velike doze islamskog kanjavanja, niim izazvanog nasilja, terorizma i haremskih ilima, ime ih se hrani ve desetljeima. Kad se javnosti predstavljaju strunjaci, to se dogaa zato to je izvanredno stanje uhvatilo Zapad nespremnim. Njihove izjave nisu ni blage ni uglaene kulturnim osjeajem za islam kao to je sluaj u Britaniji ili Francuskoj. Na njih se gleda kao na tehniare s vrstim skupom praktinih uputa i savjeta (fraza Dwighta Macdonalda116) koje iznose zabrinutoj javnosti. A javnost se odnosi prema njima ljubazno, jer to je odgovor na ono to je Christopher Lasch nazvao
Dwight Macdonald, Howtoism, u: Against the American Grain, Vintage Books, New York, 1962., s. 360-92. Radicalism in America, 1889-1963: The Intellectual as Social Type, Vintage Books, New York, 1965., s. 316.
116 117

Christopher Lasch, The New

nezapamena potranja za strunjacima, tehniarima i upraviteljima [stvorena onim to Lach naziva post-industrijski poredak]. I biznis i vlada, pod pritiskom tehnoloke revolucije, porasta stanovnitva i neogranieno prolongirane nude hladnog rata, postale su s ve ovisnije o velikom aparatu sistematiziranih podataka razumljivih samo strunjacima. A sveuilita, shodno tome, postaju industrije masovne produkcije strunjaka.117 Trite je za strunjake toliko privlano i unosno da je posao koji su napravili u pitanju Srednjeg istoka gotovo u potpunost i usmjeren na njega. To je jedan od razloga zato se niti u jednom afirmiranom asopisu (a to se toga tie niti znanstvenim knjigama objavljenima u novije vrijeme) ne pridaje panja osnovnim pitanjima emu studiji Srednjeg istoka i islama? Za koga se oni rade? Brisanje met odoloke

svijesti apsolutno se preklapa sa sadanjim stanjem trita, za vijesti kao i za njihove konzumente (vlada, korporacije, zakl ade): ne pita se zato se radi to to se radi ako za to postoji klijentela koja e cijeniti te vijesti ili biti barem potencijalno receptivna. Jo gore, znanstvenici prestaju razmiljati na nain podruja i naroda koje prouavaju. Islam, ako se prouava islam, nije sugovornik nego roba. S veukupna posljedica jest jedna vrsta skrivenih institucionalnih namjera. Zagovaraju se znan stvena slava i integritet podruja naspram kritiara autsajdera, znanstvena retorika namjerno je arogantna u nijekanju politike pristranosti, a znanstvena samo -estitanja neogranieno potvruju dananju praksu (veinom u novinarstvu). Ono to opisujem jest u biti usamljen poduhvat, to u ovom sluaju znai da znanstvenici rade reaktivno, odgovarajui na ono to razliiti interesi zahtijevaju od njih. Znanstvenike vie vodi cehovska ortodoksnost nego prijeka potreba za stvarnom interpret acijom, i, ujedno, opa kultura getoizira njihov rad predstavljajui ga marginalnim, izuzev u vrijeme kakve krize. Nije ispunjen nijedan od dva uvjeta neophodna za upoznavanje duge kulture nenasilni kontakt sa stranom kulturom kroz stvarnu razmjenu i samosvijest u interpretacijskim projektima i to odsustvo namee usamljenost, provincijalnost i neujednaenost u izvjetavanju o islamu. Znaajno, iste te stvari takoer ine jasnim da izvjetavanje o islamu iz SAD-a (zadnje supersile) nije interpretacija u stvarnom smislu, nego isto dokazivanje sile. Mediji govore o islamu to ele zato to mogu, a posljedica toga je da scenom dominiraju islamski fundamentalizam, terorizam ili do bri muslimani (u Bosni, na primjer) bez razlike. O malo emu drugome se izvjetava, jer sve to je izvan definicije konsenzusa smatra se nevanim za interese SAD-a i medijsku definiciju dobre prie. Akademska zajednica, s druge strane, odgovara na ono to analizira kao nacionalne i korporacijske potrebe, tako to iz goleme koliine islamskih detalja izlui odgovarajue islamske teme i na kraju te teme (ekstremizam, nasilje i tako dalje) definiraju i islam i prouavanje islama te iskljuuju sve to se ne uklapa u njih. ak ka da i povremeno vlada, sveuilina katedra za Srednji istok ili neka zaklada organiziraju konferenciju o budunosti studija Srednjeg istoka (to je obino eufemizam za to emo napraviti s islamskim svijetom?) pojavljuju se isti koncepti i ciljevi. Puno se ulae na to ponavljanje i dobro voeni sistem pokroviteljstva. Stariji strunjaci s ovog podruja, bili oni iz vlade, korporacija ili sveuilita, povezani su meusobno i s donatorima. Mladi znanstvenik ovisi o toj mrei da bi dobio subvencije, da ne spominje mo zapoljavanje i mogunost objavljivanja u afirmiranim asopisima. Ponuditi neprijateljsku kritiku priznatim znanstvenicima ili njihovom radu na ovom podruju preveliki je rizik, vie nego u podruju ope povijesti ili knjievnosti. Kao posljedica toga, osvrti na knj ige bljutavi su i veinom pohvalni, kritika je jednoglasno ugurana u najpedantniji mogui jezik i nikad se nita ne kae o metodologiji ili pretpostavkama. Najzanimljiviji propust (i najuestaliji) jest analiza veze izmeu znanja i razliitih oblika moi u drutvu za koje se to zn anje stvara. A im se zauje glas koji izazove tu urotu utnje, ideologija i etniko porijeklo postanu glavne teme: On je marksist, on je Palestina c (ili Iranac, musliman ili Sirijac) a dobro znamo kakvi su oni.118 to se tie samih izvora, prema njima se uvijek odnosi kao da su inertni. Zato se u raspravi o suvremenom islamskom drutvu, pokretu ili linosti, znanstvenici odnose prema onome o emu se raspravlja veinom k ao prema dokazu, a rijetko kao prema neemu to zasluuje svoj vlastiti integritet ili pravo da odgovori. Zanimljivo je da su zapadni strunjaci za islam uvijek sistematino pokuavali metodoloki se baviti islamskim pisanjem o islamu: je li znanstveno? Je li dokaz? Ili nije ni jedno ni drugo?
Za primjer kako tipini strunjaci za Srednji istok navode etnike izvore kao vjerodostojne vidi: J .C. Hurewitz, Another View on Iran and the Press, Columbia Journalism Review 19, br. 1., svibanj-lipanj 1980., s. 19-21. Za odgovor vidi: Edward W. Said, Replay, Columbia Journalism Review 19, br. 2., srpanj-kolovoz 1980., s. 68-69.
118

Pa ipak, usprkos tom prilino jadnom stanju stvari (ili moda upravo zbog njega) stvoreno je neto vrijednih spoznaja o islam u i neki neovisni umovi uspjeli su se probiti kroz pustinju. Uglavnom, meutim, sveukupna marginalnost, sveukupna intelektualna nepovezanost (suprotna cehovskom konsenzusu), sveukupni interpretacijski bankrot veine (iako ne cjelokupnog) pisanja o islamu moe se pra titi do mree stare kole korporacije-vlada-sveuilita koja dominira itavim tim podrujem. Pogledajte nain na koji se iste antimuslimanske linosti uvijek iznova pojavljuju u MacNeil/Lehrer Reportu, Nighlineu ili Charlie Rose. I to, napokon, odreuje nain na koji SAD gledaju islamski svijet. Jer zato bi se inae jedna tako osebujna struktura znanja o islamu razvijala i cvala, toliko isprepletena, dobro izgraena, neoptereena neuspjesima koji se ponavljaju jedan za drugim? Najuinkovitiji nain da se shvati tona kvalitete te vizije, koja ima snagu neupitne vjere, jest da se ona jo jednom us poredi sa situacijom u Velikoj Britaniji i Francuskoj, tim dvjema prethodnicama SAD-a u islamskom svijetu. U obje zemlje postojao je, naravno, kadar strunjaka za islam s dugotrajnom savjetnikom ulogom u oblikovanju (pa ak i provoenju) vladine kao i komercijalne politike. Ali u oba ta sluaja postojao je neposredni zadatak: provoenje vlasti u kolonijama. To je bilo tako sve do kraja drugog svjetskog rata. Na islams ki svijet se gledalo kao na diskretan niz problema, a znanje o tim problemima bilo je u cj elini pozitivistiko kao i izravno ukljueno. Teorije i apstrakcije o islamskom nainu razmiljanja, u Francuskoj o mission civilisatrice, u Velikoj Britaniji o samovladi poinjenih naroda, pojavljuju se tu i tamo u provoenju politike, ali uvijek nakon to je ta politika provedena i, tako rei, utemeljena. Diskurs o islamu igrao je ulogu uglavnom opravdavanja nacionalnih (ili ak privatnih ekonomskih) interesa u islamskom svijetu. Zbog toga su danas slavni strunjaci za islam javne linosti iji je raison d'tre, jo i danas kad su kolonijalna carstva nestala, da zadre francuski ili britanski interes u islamskom svijetu. Iz puno drugih razloga takvi su strunjaci u cjelini uglavnom humanisti, ne sociolozi, i njihova podrka u opoj kulturi dolazi manje iz postindustrijskog kulta strunosti (koji postoji u obje te zemlje), a vie iz irih intelektualnih i moralnih struja u tim drutv ima. Rodinson je u 211 Francuskoj veliki filolog, dobro znan i kao marksist. Kasni Hourani u Engleskoj bio je poznati povjesn iar i ovjek iji je rad primjer oitog liberalizma.119 Meutim, takve osobe nestaju i u Francuskoj i u Engleskoj i u budunosti je vjerojatno da e ih zamijeniti sociolozi ili specijalizirani strunjaci za starine amerikog tipa. Slini znanstvenici u SAD-u poznati su samo kao strunjaci za islam ili Srednji istok. Oni

pripadaju klasi strunjaka i na njihovu domenu, ukoliko se tie suvremenih znanosti u islamskom svijetu, moe se gledati kao na intelektualni ekvivalent upravljanja krizom. Njihov status veinom proizlazi iz injenice da je islamski svijet za SAD strateko podruje sa raznovrsnim moguim (ako ve ne stvarnim) problemima. Tijekom niza desetljea upravljanja islamskim kolonijama, i Velika Brit anija i Francuska proizvele su klasu strunjaka za kolonijalizam, ali ta klasa nije zauzvrat proizvela dodatak jednak mrei studija Srednjeg istoka sveuilita-vlada-korporacije saveza koji postoji u SAD-u. Profesori arapskih, perzijskih ili islamskih institucija radili su svoj posao na britanskim i francuskim sveuilitima. Zvalo ih se da daju savjete pa ak i sudjeluju u ministarstvima za kolonije i privatnim poslovnim poduhvatima. Povremeno su drali kongrese, ali nisu stvorili vlastitu neovisnu strukturu koju uzdrava pa ak i odrava priva tni poslovni sektor ili izravno zaklade i vlade.
119 Vidi

moje komentare o knjigama Rodinsona i Houranija u: Arab Studies Quarterly 2, br. 4., jesen 1980., s. 368-93.

Znanje i izvjetavanje o islamskom svijetu, prema tome, u SAD-u definiraju geopolitika i ekonomski interesi (za pojedinca) u nevjerojatno velikom rasponu, a potpomae ih i potie struktura stvaranja znanja koja je gotovo isto toliko velika i nepregledna. to netk o tko studira o arapskim plemenima moe uiniti oko uplitanja izmeu njega/nje i plemena koja imaju naftu, oko aktivnog razgovora i promocije RapidDeployment Forces (vidi uvodnu priu Newsweeka Defending the Oilfields: The U. S. Military Buildup, 14. srpnja 1980.) na podruju Zaljeva, oko itavog aparata srednjoistonih pomagaa pri State Departmentu, korporacija i zaklada, niza profesora orijentalista? Kakvo moe biti stvarno znanje o drugoj kulturi kad je toliko ogranieno hipotetskom nunou krize polumjeseca s jedne, a cvjetajuim institucionalnim spajanjem znanosti, poslovanja i vlade s druge strane? Dopustite mi da zakljuim ovaj dio pokuavajui vrlo konkretno dati odgovor na to pitanje u dva dijela. Prvo, stvarni uvjeti, injenice i brojke koje upravljaju onime to bi se moglo nazvati ortodoksnim izvjetavanjem o islamu. Koncentrirat u se na SAD, ali vrlo slina situacija postupno poinje zahvaati i Evropu. Prema korisnom francuskom istraivanju amerikih centara studija za Srednji istok, oko 1 650 strunjaka za Srednji istok je 1970. poduavalo jezike tog podruja 2659 postdiplomac a i 5150 studenata (12 posto i 7,4 posto od ukupnog broja postdiplomaca i studenata kojima su glavni predmeti bili studiji podruja120). Na kolegije Srednjeg istoka upisalo se 6400 postdiplomaca i 22300 studenata (to je iznosilo 12,6 posto od ukupnog broja). Pa ipak, u zadnje vrijeme, broj onih koji su diplomirali na studijima Srednjeg istoka bio je neproporcionalno mali manji od 1 posto studenata u dravi.121 Prema otroumnom istraivanju centara za Srednji istok pri amerikim sveuilitima, koje je proveo Richard Nolte (koje je naruilo, to je vrlo zanimljivo, Esso Midle East, odjel Exxona) i koji je objavljen 1979., kabinet za obrazovanje potpomogao je podrune studije da brzo stvore veliki broj strunja ka i specijalista u edukativne, vladine i korporacijske svrhe. Sveuilita su se sloila s tim stajalitem: Sa stajalita sveuilita, prikladno pie Nolte, centri [za Srednji istok] se mogu smatrati novim marketinkim mehanizmom sveuiline proizvodnje koji ne samo da pomau stvaranje proizvoda
Irene Ferrera-Hoeschstetter, Les Etudes sur le moyen-orient aux Etats-Unis, Maghreb-Mashrek 82, listopad-studeni 1978., s. 34. 121 Richard H. Nolte, Middle East Centers at U.S. Universities, lipanj 1979., s. 2. (zahvaljujem Donu Snooku iz Esso Middle East koji mi je poslao primjerak Nolteova izvjea).
120

koji se lake plasiraju na tritu, specijalista za odreeno podruje obuenih u korisnim disciplinama i profesionalaca za po tencijalno golema nova trita, nego i stvaraju ta trita. A u vezi postdiplomskih programa kae: Vladina, korporacijska, bankarska i druga profesionalna trita za prikladno obrazovane magistre za Srednji istok razmjerno su ivnula, zahvaljujui ekonomskim i politikim imbenicima.122
122 Ibid.,

s. 40, 46, 20. 123 Ibid., s. 43, 24.

Kao to su seminari na Princetonu pomogli oblikovati intelektualna pitanja u znanstvenoj zajednici, tako i ove trine stvarnosti utjeu na kolske rasporede. Najjai naglasak na studijima Srednjeg istoka stavljen je na podruja kao to su is lamsko pravo i arapsko-izraelski sukob: njihova vanost je oita. Knjievnost se, prema Nolteu, zanemaruje, kao i znatno velike skupine studenata studija Sred njeg istoka upisanih na amerikim sveuilitima. tovie, Nolte kae, direktori centara koje je intervjuirao spomenuli su incidente koji ukljuuju organizirani politiki pritisak, koji dolazi izvan sveuilinog kampusa, da se sprijee ili diskreditiraju aktivnosti povezan e s Arapima, koje centri smatraju akademski legitimnima i poeljnima. Arapski kulturni dogaaji, prikazivanja filmova, gosti predavai, prihvaanje arapske financijske pomoi za te studije njihova meta moe biti bilo to. Svijest o ovome nametnula je zabranu kojoj se neki direktori centara ne suprotstavljaju ili si mogu priutiti da je ignoriraju. Neki direktori su imali osjeaj da se stvari popravljaju, a drugi nisu bili tako sigurni u to.123 Sve te stvari (politika, pritisci, trita) osjete se na razne naine. Potreba za strunou o suvremenom Srednjem istoku pro izvodi niz kolegija i mnotvo studenata i stavlja naglasak na prihvaanje i odravanje pomonih perspektiva znanja, koje su unosne i neposred no primjenjive. Jo jedna posljedica jest da metodolokih istraivanja jednostavno nema: student koji eli napraviti karijeru u studijima Srednjeg istoka e prije svega morati proi puno tekih i dosadnih godina da stekne diplomu (nakon ega nee biti siguran ho e li uspjeti pronai posao uitelja), zatim e stei magisterij ili meunarodnu diplomu u temi koja e biti zanimljiva onima koji zapoljavaju taj kadar (vladi, naftnim kompanijama, meunarodnim ulagakim kuama, graevinskim firmama) i, napokon, radove e nastojati obaviti to bre, u obliku studija sluaja. Sve to izolira studij islama i Srednjeg istoka od drugih intelektualn ih i moralnih struja u znanstvenoj zajednici. Mediji e se initi povoljnijom pozornicom na kojoj e se moi pokazati strunost od, na primjer, opeg znanstvenog asopisa, a u medijima, to netko tko je njihov stalni gost zna, ili ste pristaa (vrlo ograniena stvar) ili ste strunjak pozvan da iznosite miljenja o ijitskom islamu i antiamerikanizmu. Uloga strunjaka oigledno pomae u razvoju karijere, osim ako osoba ve nije uspjela u biznisu ili vladi. Ovo moe

izgledati kao parodija kako se stvara znanje, ali dobro opisuje ekstremno suavanje fokusa i tetno istanjivanje sadraja znanja o islamu. Prije svega, objanjava zato ono nije u stanju propitati vulgarne stereotipe koji krue u medijima. Akademski strunjaci za islam su kao tijelo neutralizirani u svojoj izoliranoj, neposrednoj funkcionalnoj ulozi kao statusni simboli mjerodavnih organa za islam i takoer ovise o itavom sistemu koji oblikuje i opravdava njihovu ulogu u tom sistemu. I upravo taj sistem odraavaju mediji u svom oslanjanj u na stereotipe koji se temelje na strahu i neznanju. Ako se ovo to sam opisivao ini intelektualno ograniavajuim (kao to uistinu i jest), to ipak ne spreava proizvodnju velike koliine materijala o Srednjem istoku, o islamu i drugim dijelovima Treeg svijeta. Drugim rijeima, moramo se nositi s onim to je Foucault, u drugom kontekstu, nazvao povod za diskurs.124 Razliito od jednostavne intervencionistike cenzure, intelektualno reguliranje
124 Michel

Foucault, The History of Sexuality, Volume One: An Introduction, prijevod Robert Hurley, Pantheon Books, New York, 1978., s. 34.

diskursa o dalekim i stranim kulturama jasno i sigurno ohrabruje samo sebe. To je razlog zato ono i dalje postoji usprkos pr omjenama koje su se dogodile u svijetu i to je razlog zato nastavlja regrutirati ljude u svoju slubu. Sve u svemu, trenutno izvjetavanje o islamu i ne zapadnim drutvima zapravo kanonizira odreene pojmove, tekstove i autoritete. Ideja da je islam srednjovjekovan i opasan kao i neprijateljski i prijetei, na primjer, nala je mjesto i u kulturi i u politici i to mjesto je vrlo dobro definirano: o tome se mogu citirati autoriteti, praviti reference, iz toga se mogu izvlaiti dokazi o odreenim primjerima islama i to svi, ne samo strunjaci i novinari. A zauzvrat takva ideja postaje nekom vrstom a priori kriterija koji mora uzeti u obzir svatko tko eli raspravljati ili neto rei o islamu. Od neega dalekoga, islam (ili, bolje, graa koja se uvijek s njim povezuje) postao je ortodoksnost naeg drutva. On ulazi u kulturalne kanone i to zadatak da ga se promijeni ini jako tekim. Toliko o ortodoksnom izvjetavanju o islamu, izvjetavanju kojem snagu, trajnost i iznad svega, prisutnost daje njegova povezanost s moi. Ipak, postoji jo jedan pogled na islam koji je u opticaju, a on pripada kategoriji koju bismo mogli nazvati antitetinim znanjem.125
Fraza je uzeta djelomino od Roberta Blooma iako je on, naravno, koristi u drugaijem konteksu i naziva suprotnom kritikom; vidi njegovu knjigu The Anxiety of Influence: A Theory of Poetry, Oxford University Press, New York, 1973., s. 93-96.
125

Pod antitetinim znanjem podrazumijevam znanje koje su stvorili ljudi koji su prilino svjesno smatrali da piu suprotno prevladavajuem ortodoksnom miljenju. Kao to emo vidjeti, ine to iz razliitih razloga i u razliitim situacijama, ali kod svih se uoava stav da su kako i iz kojih razloga prouavaju islam pitanja koja zahtijevaju promiljanje i eksplicitnost. Kod tih antitetinih tumaa, metodoloka utnja orijentalizma, koja je obino prekrivena slojevima optimistinog pouzdanja u objektivnu neutralnost, zamijenjena je hitnom raspravom o politikom znaenju kolovanja. Postoje tri glavne vrste antitetinog znanja o islamu i tri sile unutar drutva koje su u stanju preispitati ortodoksno miljenje, koje nastaje iz te tri vrste znanja. Jedna je skupina mlaih znanstvenika. Oni su uglavnom sofisticiraniji, politiki iskreniji od svojih sta rijih kolega na tom podruju, rad na islamu na neki nain smatraju povezanim s politikim aktivnostima drave i stoga se ne pretvaraju da su objektivni znanstvenici. Za njih je injenica da su SAD ukljuene u globalnu politiku, da velik dio toga ima veze s muslimanskim svijeto m i da to nije neto o emu bi se trebalo utjeti ili prihvatiti kao neutralnu istinu. Za razliku od starijih orijentalista, oni ne rade generalizacije nego su strunjaci na svom podruju i prihvatili su takve inovativne metodoloke instrumente kao to su strukturalna antropologija, k vantitativne metode i marksistiki naini analize sa stvarnim zanimanjem i esto uspjenim primjenama.126 ine se posebno osjetljivima na etnocentrine oblike orijentalistikog diskursa i veina njih su (zbog toga to su mladi) relativni autsajderi u pokroviteljs kom sistemu koji odrava starije lanove te profesije. Iz njihovih redova pojavili su se Alternative Middle East Studies Seminar (AMESS) i Middle East Research and Information project (MERIP), oboje utemeljeni kao organizacije posebno ustanovljene da bi se izbjeglo suuesnit vo s vladom i naftnim kompanijama. Sline skupine osnovane su i u Evropi i sve su meusobno povezane. Ne pripadaju svi mlai znans tvenici o kojima govorim u te skupine, ali veina su otvoreni revizionisti u svojim ciljevima. Svi oni nastoje izvjetavati o i slamu iz perspektiva koje njihovi stariji kolege ili zanemaruju ili za koje ne znaju da postoje.
126 Tipini

za ovu grupu su radovi Petera Granda, Judith Tucker, Basema Musallema, Erica Davisa i Stuarta Schaara te drugih.

Drugu skupinu ine stariji znanstvenici iji se rad suprotstavlja ortodoksnom uenju koje dominira na tom polju i to iz previe razloga 217 da bih ih mogao shematski saeti. Hamid Algar s Berkeleya i Nikki Keddie s UCLA, na primjer, dvojica su od vrlo mal o iranologa koji su nekoliko godina prije iranske revolucije ozbiljno shvatili politiku ulogu 'ulama (ijitskog sveenstva u Iranu). Algar i Keddie meusobno se vrlo razlikuju, iako su obojica izrazili znatne sumnje u stabilnost Pahlevijevog reima. Potom, Ervand Abrahamian s Baruch Collegea, ija su prouavanja svjetovne opozicije aha dala izuzetan niz uvida u politiku dinamiku revolucije ili Michael G. Fischer s Harv arda i, u Engleskoj, Fred Halliday, obojica znanstvenici koji su se, koliko iz intelekt ualnih, toliko i akademskih razloga, izdvojili iz veine miljenja o Iranu i, kao posljedica toga, napisali nevjerojatno vrijedan rad o suvremenom Iranu.127 Fischer je prestao pisati o islamu i Iranu, dok je Halliday postao konvencionalna i predvidiva linost. Zanimljiva stvar o ovoj skupini antitetinih pisaca o islamu jest da ih se ne moe svesti na metodoloku i ideoloku karakterizaciju koja bi im odgovarala. Pa ipak, zapanjuje injenica da gotovo nijedan od njih ne p ripada establimentu studija Srednjeg istoka. To ne znai i da nisu cijenjene i tovane linosti. Jesu, ali malo ih je, ako uope itko od njih, bilo aktivno i institucionalno povezano u ulozi savjetnika s vladama ili korporacijama. Moda ih je upravo ta injenica oslobodila od obaveze pristajanja uz status quo i omoguila im da vide stvari koje su konvencionalni pisci o islamu zaobili. Ipak, za njih se mora nagla siti da bi njihov rad imao uinka koji potencijalno moe imati, moraju postati vie politiki orijentirani u ovom drutvu. Nije dov oljno da se njihovi stavovi razlikuju od strunjaka koji imaju ortodoksno miljenje. Moraju pokuati staviti svoje miljenje u opticaj, a budui da takav napor ukljuuje znatno vie od samog pisanja i objavljivanja, eka ih duga politika i organizacijska borba.

127 Vidi

biljeke 23, 24 i 71. iz prvog poglavlja.

Najzad, imamo skupinu pisaca, aktivista i intelektualaca, koji nisu priznati strunjaci za islam, ali ija je uloga u drutvu odreena njihovim cjelokupnim opozicijskim stajalitem: to su proturatni i protuimperijalistiki militanti, sveenstvo razliitog miljenja, radikalni intelektualci i uitelji i tako dalje. Njihov uvid u islam ima vrlo malo veze s mudrou orijentalista, iako je na neke od njih utjecao kultu rni orijentalizam koji se moe nai posvuda na Zapadu. Pa ipak, (ako uzmemo u obzir ovjeka kao to je I. F. Stone, na primjer) kulturno nepovjerenje i antipatija prema islamu mijea se s jo jaim osjeajem o tome to je imperijalizam i kakva je ljudska patnja, bez obzira je li netko idov, musliman ili kranin. Stone je jedinstveno predvidio posljedice SAD-ove podrke ahu nakon revolucije i upravo su ljudi poput njega, a ne vladini i akademski strunjaci za Iran, zagovarali politiku pomirenja prema revolucionarnom reimu. Kod takvih lju di je impresivno to kako, usprkos nedostatku strunih potvrda, uspijevaju razumjeti odreenu dinamiku unutar postkolonijalnog svijeta i, iz toga, unuta r velikog dijela islamskog svijeta. Za njih ljudsko iskustvo, a ne ograniavajue oznake kao to su islamski nain razmiljanja ili islamski identitet, definira ono na to treba usmjeriti panju. tovie, oni su iskreno zainteresirani za razmjenu i svjesno su izabrali prijei rigidne linije neprijateljstva koje su izmeu naroda postavile vlade. Ovdje nam ponajprije pada na pamet odlazak Ramseya Clarka u Teheran i hrabra uloga koju su tijekom najgorih dana krize u Iranu odigrali pojedinci poput Richarda Falka, Williama Sloanea Coffina mlaeg, D ona Lucea i drugih prebrojnih da bismo ih sve spomenuli, kao i organizacije kao to su Friends Service Committee, Clergy and Laity Concerned i druge skupine poput njih. Pored toga, kao dio ove skupine koja ima drugaije miljenje, moramo ukljuiti i razne publikacije i alte rnativne organizacije vijesti kao to su The Progressive, Mother Jones, The Nation, koji su otvorili svoje stranice i uinili svoje izvore dostupnima suprotnim pogledima o Iranu i (naalost rjee) o islamu. Taj isti fenomen prisutan je i u Evropi. Najvanije, po mom miljenju, u vezi s te tri skupine jest to to smatraju da se znanje treba aktivno traiti i osporavati, da ono nije samo pasivno recitiranje injenica i prihvaenih pogleda. Borba izmeu ovog stava, kako se odnosi prema drugim kulturama i, dalje, na ira politika pitanja, i specijaliziranog institucionalnog znanja koje njeguju dominantne snage naprednog zapadnog drutva, epohalna je stvar. Ona uvelike nadilazi pitanje je li neki pogled pro- ili antiislamski, patriotski ili izdajniki. Kako na svijet postaje sve jedinstveniji, kontrola nad oskudnim resursima, stratekim podrujima i velikim stanovnitvom init e se sve poeljnijom i neophodnijom. Brino gaje ni strahovi od anarhije i nereda vrlo e vjerojatno proizvesti suglasnost pogleda i, s referencom na vanjski svijet, vee nepovje renje, a to vrijedi kako za islamski svijet, tako i za Zapad. U to e vrijeme (koje je ve zapoelo) stvaranje i irenje znanja igrati apsolutno presu dnu ulogu. Dokle god se znanje ne bude prihvaalo, u humanistikom i politikom znaenju, kao neto to bi trebalo staviti u slubu koegzistencije i zajednice, a ne odreene rase, narode, klase ili religije, budunost izgleda loe.

Znanje i tumaenje
Svo znanje o ljudskom drutvu, ne o prirodnom svijetu, povijesno je znanje i stoga poiva na miljenju i tumaenju. To ne znai da injenice ili podaci ne postoje, nego da injenice svoje znaenje dobivaju iz onoga kako ih se protumai. Nitko ne osporava injenicu da je Napoleon ivio i bio car Francuske, meutim, postoji neslaganje u tumaenju je li bio veliki ili, na neke naine, katastrofalan vladar Francuske. Iz takvih neslaganja nastaju povijesna djela, a iz njih se izvodi povijesno znanje. Tumaenje, naime, velikim dije lom ovisi o tome tko tumai, kome se on obraa, koja je svrha tumaenja i u kojem povijesnom trenutku se tumaenje odvija. U tom smislu, sva bi se tumaenja mogla nazvati situacijskima: uvijek se javljaju u situaciji koja utjee na tumaenje. 128 To se povezuje s onim to su drugi tumai rekli, na taj nain da se njihova tumaenja potvruju, osporavaju ili da se na njih nastavlja. Svako tumaenje ima svog prethodnika i veze s drugim tumaenjima. Stoga bilo tko tko ozbiljno pie o islamu, Kini, Shakespeareu ili Marxu, mora na neki nain uzeti u obzir ono to je ve reeno o tim temama, ako ni zbog ega drugog, onda zbog toga da ne bude irelevantan ili suvian. Nijedno pisanje nije (niti moe biti) toliko novo da bude potpuno originalno, jer pisanje o ljudskom drutvu nije izvoenje matematikih operacija i stoga se ne moe teiti radikalnoj originalnosti.
128 To

sam raspravio u: Reflections on Recent American 'Left' Literary Criticism, Boundary 28, br. 1., jesen 1979., 26-29.

Znanje o drugim kulturama, stoga, posebno je izloeno neznanstvenim netonostima i okolnostima tumaenja. Pa ipak, provizorno moemo rei da je znanje o drugim kulturama mogue i, vano je dodati, poeljno, ako su ispunjena dva uvjeta, a to su, igrom sluaju, dva uvjeta koja studiji Srednjeg istoka ili islama uvelike ne ispunjavaju. Prvo, student mora osjeati da ima o dgovornost prema i da nije u prisilnoj vezi s kulturom i narodom koji prouava. Kao to sam ve rekao, veina onoga to je Zapad znao o ne -zapadnom svijetu zna u okviru kolonijalizma. Evropski znanstvenici stoga prilaze toj temi s openito dominantnog stajalita i ono to su rekli o toj temi rekli su s malo upuivanja na ono to su neki drugi znanstvenici (a ne evropski) rekli o istoj temi. Iz puno razloga koje sam ve naveo u ovoj knjizi i u knjizi Orientalism, znanje o islamu i islamskim narodima openito proizlazi ne samo iz dominacije i sukoba, nego i iz kulturalne antipatije. Danas se islam definira negativno kao neto s im je Zapad radikalno posvaan i ta tenzija definira okvir koji radikalno ograniava znanje o islamu. Toliko dugo dok taj okvir bude postojao, islam, kao vitalno ivue iskustvo muslimana, ne moe se poznavati. To, naalost, posebice vrijedi za SAD i u neto manjem omjeru za Evropu. Drugi uvjet nadopunjava i ispunjava prvi. Znanje o drutvenom svij etu, za razliku od znanja o prirodi, jest u osnovi ono to nazivam tumaenje. Ono zahtijeva status znanja razliitim sredstvima, od kojih su neka intelektualna, mnoga od njih drutvena pa ak i politika. Tumaenje je prije svega oblik stvaranja. To znai da ono ovisi o voljnoj i namjernoj aktivnosti ljudskog uma, modelirajui i oblikujui predmete na koje usmjerava svoju panju brino i s prouavanjem. Takva aktivnost odvija se silom prilika u specifinom vremenu i na specifinom mjestu i povezana je sa specifino odreenim pojedin cem koji ima specifinu pozadinu, koji se nalazi u specifinoj situaciji i ima specifian skup namjera. Tumaenje tekstova, na emu se zna nje o drugim

kulturama u biti temelji, ne odvija se u kliniki sigurnom laboratoriju niti daje objektivne rezultate. Tumaenje je drutvena aktivnost i nerazmrsivo je povezano sa situacijom iz koje je na prvom mjestu nastalo, to mu zauzvrat daje status znanja ili ga odbacuje kao neprikladno. Niti jedno tumaenje ne moe zanemarivati tu situaciju i nijedno tumaenje nije potpuno bez tumaenja situacije. Evidentno je da su neznanstvene smetnje poput osjeaja, navika, konvencija, asocijacija i procjena bitan dio bilo kojeg tumaenja. Svaki tuma je ita, a ne postoji takva stvar kao to je neutralan ili objektivno neutralan ita. Svaki ita je, drugim rijeima, i privatni ego i lan drutva s razliitim vezama koje ga povezuju s tim drutvom. Obraujui nacionalne osjeaje kao to su patriotizam, ovinizam ili privatne osjeaje kao to su strah ili oaj, tuma na disciplinirani nain mora teiti tome da koristi razum i podatke koje je skupio formalnim obrazovanjem (to je samo po sebi dug interpretacijski proces) kako bi se moglo postii razumijevanje. Potreban je veliki trud da se srue barijere koje postoje izmeu situacije onog koji tumai i situacije koja je postojala u vrijeme i na mjestu kada je tekst nastao. Upravo taj svjesni, namjerni trud da se prevladaju udaljenosti i kulturalne barijere ini znanje o drugim drutvima i kulturama moguim, ali u isto vrijeme ograniava to znanje. U tom trenutku, onaj koji tumai razumije sebe u svojoj ljudskoj situaciji i tekst u odnosu na njegovu situaciju, ljudsku situaciju iz koje je nastao. To se moe dogoditi samo kao rezultat samosvijesti koja animira svijest o onome to je d aleko i strano ali ipak ljudsko. Ne moramo spominjati da itav taj proces ima vrlo malo veze s novim i potpuno razliitim znanjem na koje alud ira konvencionalni orijentalist ili s disciplinama profesora Bindera. U ovom prilino apstraktnom opisu procesa tumaenja n a kraju kojeg se dolazi do znanja (to ni u kojem sluaju nije stabilna stvar) mora se rei jedno: nema tumaenja, razumijevanja i iz toga zna nja gdje nema interesa. To se moe initi kao banalni truizam, ali upravo ta oita istina danas se zanemaruje i porie. Za amerikog znanstvenika, itanje i dekodiranje suvremenog arapskog ili japanskog romana ukljuuje jednu potpuno drugaiju vrstu angamana od onog koji obavlja kemiar pri dekodiranju kemijske formule. Na kemijske elemente ne utjeu i oni ne ukljuuju osjeaje, iako, naravno, ak i oni mogu probuditi emocionalne asocijacije kod znanstvenika. Suprotno vrijedi za ono to bi se moglo nazvati humanistikim tumaenjem, koje, po miljenju velikog broja teoretiara, zapravo poinje sa svijeu o predrasudama onog koji tumai, osjeaju odvojenosti od teksta koji se tumai i tako dalje. Kako je Hans-Georg Gadamer napisao: Osoba koja pokuava razumjeti tekst spremna je da joj taj tekst neto kae. Zato hermeneutiki obrazovan um mora, od samog poetka, biti osjetljiv na jednu odreenu kvalitetu teksta, a to je njegova novost. Ali ta vrsta osjetljivosti ne ukljuuje ni neutralnost u pitanju predmeta ni guenje sebe, nego svjesnu asimilaciju vlastitih pred-znaenja [to jest, onih znaenja ili tumaenja koja ve postoje kao rezultat prolih iskustava] i predrasuda. Vano je biti svjestan vlastitih predrasuda kako bi se tekst mogao predstaviti u sv oj svojoj novosti i na taj nain bio sposoban dokazivati vlastitu istinu naspram vlastitih pred-znaenja onog koji tumai.129
129 Hans-Georg

Gadamer, Truth and Method, Seabury Press, New York, 1975., s. 238.

Prema tome, prvo ega moramo biti svjesni kod itanja teksta koji je stvorila neka strana kultura, jest njegova udaljenost, a glavni uvjet za tu njegovu udaljenost (i vremensku i prostornu) jest prilino doslovno, iako ne iskljuivo, prisutnost tumaa u svom vremenu i mjestu. Kao to smo vidjeli, pristup orijentalista ortodoksnog miljenja ili podrunih studija izjednaava udaljenost s autoritetom, ukljuuje strano neke daleke kulture u autoritativnu retoriku znanstvenog diskursa, koji ima drutveni status znanja, ne priznajui ono strano i ne priznajui strukturu moi koja je omoguila tumaev posao. Jednostavno govorei, mislim da, gotovo bez izuzetka, nijedan ov jek koji danas na Zapadu pie o islamu eksplicitno ne rauna s injenicom da se islam smatra neprijateljskom kulturom ili da se bilo to to neki profesionalni znanstvenik kae za islam nalazi unutar sfere utjecaja korporacija, medija i vlade, a to troje igraju vrlo vanu ulogu u tumaenju i, samim tim, znanju o islamu koje je poeljno i u nacionalnom interesu. U raspravi koju sam ranije spomenuo, Leo nard Binder je tipian: on spominje te stvari, zatim ih sakriva u reenici koja je homage profesionalizmu i disciplinama, ija je kolektivna funkcija uinkovito odbijanja svega to naruava njihovu masku racionalne objektivnosti. Ovo je primjer drutveno prihvatljivog znanja koje brie korake kojima je do njega dolo. Kao jedan aspekt tumaenja, interes se moe jo bolje objasniti i to puno konkretnije. Nitko jednostavno ne naie na islam, islamsku kulturu ili islamsko drutvo. Graanin neke zapadne industrijske drave susree islam ili preko politike naftne krize, fundamentalizma i terorizma, jake medijske panje ili dugorone tradicije komentiranja strunjaka (to jest, orijentalista) islama na Zapadu. Pogledajmo sluaj mladog povjesniara koji eli specijalizirati suvremenu povijest Srednjeg istoka. Kree prouavati taj predmet s tri imbenika u igri, a svi oni kalupe i oblikuju situaciju prema kojoj se shvaaju injenice (koje bi navodno trebale biti sirovi podaci). Pored toga, tu je i vlastita povijest pojedinca, osjetljivost i intelektualna nadarenost koju se mora uraunati. Sve to zajed no tvori znaajni omjer njegova interesa za tu temu: ista znatielja pomuena je stvarima kao to su obeanje posla savjetnika u State Departm entu, vojske ili naftnih kompanija, elja da se prisustvuje konferencijama, bude na televiziji, dri predavanja i postane poznati znanstvenik, elja da se dokae kako je islam divan (ili, to se toga tie, grozan) kulturni sistem, ambicija da se bude mostom razumijevanje izmeu ove i one kulture, elja za znanjem. Tekstovi, profesori, znanstvena tradicija, specifini trenutak dodaju svoj otisak na ono to e taj mladi povjesniar uiti. Na kraju, tu su i druge stvari koje se moraju uzeti u obzir. Ako netko prouava povijest sirijskih posjeda devetnaestog stoljea, na primjer, vrlo je vjerojatno dae ak i najobjektivnije obraivanje te teme imati barem neku vrstu suvremene politike vanosti, pogotovo za nekog vladinog dunosnika koji jedva eka da shvati dinamiku tradicionalne vlasti (koja je povezana s p ravom na posjedovanje zemlje) kao protuteu stranci Baath koja je na vlasti u suvremenoj Siriji. Ali ako se, prvo, uloe napori da se s nekom dalekom kulturom ostvari odnos koji nije prisilan, i ako je, drugo, onaj koji tumai svjestan interpretacijske situacije u kojoj se nalazi (to jest, ako razumije da znanje o drugoj kul turi nije apsolutno ve relativno u odnosu na interpretacijsku situaciju u kojoj se to znanje stvara), tada je vjerojatnije da e onaj koji tumai osjetiti da je ortodoksn i pogled na islam i na druge strane kulture ogranien. Antitetino znanje o islamu dospjelo je prilino daleko u prevladavanju ogranienja ortodoksnih pogleda.

Upravo zato to antitetini znanstvenici odbacuju ideju da znanje o islamu treba biti podinjeno neposrednim interesima vlade ili da bi se jednostavno trebalo uklapati u medijsku sliku o islamu i opskrbljivati svijet s groznom militantnou i nasiljem, oni istiu ortatvo znanja i moi. A radei to, pokuavaju utemeljiti druge odnose s islamom osim onih koji su naredili imperativi moi. Traiti alternativne odnose znai traiti druge interpretacijske situacije. Na taj se nain razvija puno skrupulozniji metodoloki osjeaj. Na kraju, ipak, nikad ne posto ji laki bijeg iz onog to su neki kritiari nazvali interpretacijskim krugom. Znanje o drutvenom svijetu, ukratko, nikad nije bolje od tumaenja na kojima se temelji. Sve nae znanje o jednom tako sloenom i varljivom fenomenu kao to je islam dolazi iz tekstova, slika, is kustava koja nisu izravna utjelovljenja islama (koji se naposljetku shvaa jedino kroz neke svoje pojave), nego reprezentacije i tumaenja islama. Drugim rijeima, sve znanje o drugim kulturama, drutvima i vjerama dolazi iz mjeavine neizravnih dokaza i individualne osob ne situacije znanstvenika koja ukljuuje vrijeme, mjesto, nadarenost, povijesnu situaciju kao i sveukupne politike okolnosti. Ono to takvo znanje ini tonim ili netonim, loim, dobrim ili najgorim povezano je s potrebama drutva u kojem to znanje nastaje. Postoji, naravno, razina jednostavne injeninosti bez koje se nijedno znanje ne moe pojaviti: naposljetku, kako netko moe poznavati islam u Maroku a da ne zna arapski, berberski i poneto o toj zemlji i drutvu? Ali iza toga, znanje o islamu u Maroku nije predmet dopisivanja odan de ovamo, inertni objekt i onaj koji ga promatra, ve interakcija toga dvoga (obino) sa svrhom koju ima za ovdje: na primjer, za znanstveni lanak, predavanje, pojavljivanje na televiziji ili savjet tvorcu politike. Ukoliko je ta svrha ispunjena, znanje se smatra stvorenim. Postoje i druge primjene znanja (ukljuujui ak i primjenu beskorisnosti), ali one glavne uglavnom su vrlo funkcionalne i od pomoi. Dakle, ono to prolazi kao znanje uistinu je vrlo zbrkana stvar odreena manje intrinzinim potrebama (koje su ionako rijetko intrinzine) nego ekstrinzinima. Prouavanje iranske elite pod Pahlevijevim reimom jednog vjerodostojnog amerikog akademika korisno je tvorcima politike, ali za strunjaka za Iran koji nema ortodoksno miljenje isto to istraivanje bit e puno pogreaka i krivih procje na.130 Radikalno razliiti standardi procjene, meutim, ne sugeriraju da postoji potreba za jo boljim kriterijima, jo jaim apsolutnostima. Oni bi nas trebali podsjeati da je priroda tumaenja da nas vrati na probleme koje je stvorilo samo tumaenje, postavljati pitanja za ko ga, iz koje svrhe i zato je takvo tumaenje uvjerljivije u jednom kontekstu a u drugom ne. Tumaenje, znanje i, kako je Matthew Arnold rekao, sa ma kultura uvijek su rezultat borbe, a ne jednostavno dar s neba. Moja teza u ovoj knjizi bila je da je kanonsk o, ortodoksno izvjetavanje o islamu na koje nailazimo na sveuilitima, u vladi i medijima meusobno povezano i rasprostranjenije, uvjerljivije i utjecajnije na Zap adu od bilo kojeg drugog izvjetavanja ili tumaenja. Uspjeh ovog izvjetavanja moe se pripisati politikom utjecaju onih ljudi i institucija koje ga stvaraju vie nego istini ili tonosti. Takoer sam pokuao dokazati da to izvjetavanje slui svrhama koje su samo dodirno povezane s a stvarnim znanjem o samom islamu. Posljedica toga jest trijumf ne samo odreenog znanja o islamu, nego i odreenog tumaenja koje neortodoksni umovi nisu uspjeli osporiti i pokazati nevaeim.
Vidi Ali Jandaghijeve komentare o Marvin Zonisovom istraivanju iranske elite u: The Present Situation in Iran, Mo nthly Review, studeni 1973., s. 34-47.
130

Stoga je bolje to islam nije bio posebno koristan pri objanjavanju rata u Zaljevu, nita vie od ideje o crnakom mental itetu pri objanjavaju iskustava Afroamerikanaca u dvadesetom stoljeu. Jer, osim narcistike satisfakcije strunjacima koji ih koriste i ija sredstva za ivot ovise o tome, ti totalitarni koncepti nisu nastavili ii u korak niti sa snagom dogaaja niti sa sloenim silama koj e su uzrokovale te dogaaje. Posljedica je sve vei jaz izmeu dokazivanja homogenizirajuih koncepata i puno snanijih dokazivanja i nevezanosti stvarne povijesti. A u taj jaz s vremena na vrijeme ulazi pojedinac koji postavlja relevantna pitanja i oekuje razumne odgovore. Nitko ne moe znati sve o svijetu u kojem ivimo i tako e se podjela intelektualnog napora predvidivo nastaviti. Akademska zajednica zahtijeva tu podjelu, samo znanje je zahtijeva, drutvo na Zapadu organizirano je oko nje. Ali veina znanja o ljudskom drutvu je, po mom miljenju, konano dostupna zdravom razumu (to jest, razumu koji nastaje iz opeg ljudskog iskustva) i uistinu mora biti podlono nekoj vrsti kritike procjene. Te dvije stvari, zdrav razum i kritika procjena, u konanoj analizi drutvenih i opih intelektualnih atributa, do stupni su svakome i svatko ih moe njegovati, nisu privilegija odreene klase niti vlasnitvo aice strunjaka. Pa ipak, potrebna je posebna o buka ako netko eli uiti arapski ili kineski ili ako netko eli razumjeti znaenje ekonomskih, povijesnih i demografskih t rendova. A akademija je mjesto gdje bi ta obuka morala biti dostupna: u to ni najmanje ne sumnjam. Problemi nastaju kad obuka stvara cehove i novinarske strunj ake koji, gubei dodir sa stvarnostima u zajednici, dobar razum i intelektualnu odgovornost, promoviraju interese posebnih skupina pod svaku cijenu ili se voljno i nekritino stavljaju u slubu moi. U oba sluaja, strana drutva i kulture poput islama zavravaju tako da se o njima vie izvjetava nego da ih se objanjava i pokua shvatiti. ak postoji i opasnost da e se proizvesti nove izmiljotine i baratati novim dezinformacijama. U gotovo bilo kojem danom trenutku u prolih nekoliko godina postoji znatna koliina svima dostupnih dokaza da ne -zapadni svijet openito, a islam pogotovo, vie ne potvruju modele koje su iscrtali ameriki i evropski znanstvenici drutvenih znanosti, orijentalisti i podruni strunjaci u neposrednim poslijeratnim godinama. To je, ini mi se, najbolje formulirao cijenjeni alirski znanstvenik i kritiar Mohammed Arkoun, profesor islamske filozofije na Sorbonni: Akademski diskurs o islamskim studijima jo uvijek mora objasniti kako se toliko puno razliitih podruja, teorija, kulturnih sfera, disciplina i koncepata povezalo s jednom jedinom rijeju islam i zato je rasprava jo uvijek toliko jednodimenzionalna kad je u pitanju islam. Za razliku od toga, studij zapadnog drutva karakterizira pomno istraivanje, panja posveena pojedinostima, pomno razlikovanje i stvaranje teorija. Uistinu, studij zapadnih kultura nas tavlja se razvijati u tim smjerovima i kretati u drugaijem pravcu od nesretnog pristupa koji je prihvaen za podruje islama i takozvanog arapskog svijeta. (Navela Malise Ruthven, London Review of Books, 1. kolovoza 1996., s. 27.)

Neosporiva je istina da islamski svijet u cjelini nije ni u potpunosti antiameriki ni antizapadni, niti jedinstven i predvidiv u svojem djelova nju. Ne pokuavajui dati iscrpni prikaz tih promjena, u ovoj sam knjizi tvrdio da je to znailo pojavljivanje novih i nepravilnih stvarnosti u islamskom svijetu; takoer je istina da su se sline nepravilnosti, koje su uznemirile mirne teoretske opise iz ranijeg vreme na, pojavile u drugim dijelovima postkolonijalnog svijeta. Sam pokuaj da se ponovno dokau stare formule o nerazvije nom i afro-azijatskom mentalitetu ve je dovoljno glup. Ali povezivati ih uzrono s pojmovima o tunom slabljenju Zapada, nesretnim svretkom kolo nijalizma i alobnim smanjenjem amerike moi je, moram to rei to je jae mogue, ista glupost. Jednostavno, nema naina na koji se drutva udaljena tisue kilometara od atlantskog svijeta i po razdaljini i po identitetu mogu prilagoditi onome to mi elimo da ona budu. To se moe smatrati neutralnom injenicom a da je se ne smatra dobrom stvari (poput mene). U bilo kojem dogaaju, opasnost u prianju o gubitku i stoga prijetnji Irana i slabljenju Zapada u istoj reenici lei u tome da istog asa iskljuujemo mogunost veine djelovanja osim jaanja Zapada i ponovnog zauzimanja mjesta kao to su Iran i Zaljev, to je bio model zadnja dva desetljea. Nedavni uspjeh strunjaka koji u svojim radovima oplakuju kraj britanske, amerike ili francuske vlasti u islamskom svijetu je, po mom mi ljenju, zastraujue svjedoanstvo onoga to se moda odvija u glavama tvoraca politike, i snane potrebe za agresijom i ponovnim osvajanjem kojima ti strunjaci svjesno ili nesvjesno, doista slue. 131 To to postoje suglasni ljudi unutar tih zemalja koji sviraju tu istu pjesmu dio je otrcane povijesti kolaboracije i nije (kako to neki smatraju) znak nove zrelosti zemalja Treeg svijeta.
131 J

.B. Kelly, Arabia, the Gulf and the West koji oplakuje odlazak Britanaca istono od Sueza; zatim Elie Kedourie koji napada de Gaullea da je digao ruke od Alira vidi njegov prikaz Alistaira Hornea, A Savage War of Peace: Algeria, 1954-1962 u: Times Literary Supplement, 21. travnja 1978., s. 447-50. Robert W. Tucker i itav niz njegovih sljedbenika koji su zagovarali ameriku invaziju Zaljeva barem pet godina (vidi biljeke 43 i 47 iz prvog poglavlja). U pozadini ovoga stoji rad Edwarda N. Luttwwaka: vidi: model predstavljen u njegovoj knjizi The Grand Strategy of the Roman Empire: From the First Century A.D. to the Third, Johns Hopkins University Press, Baltimore and London, 1976.

Izuzev u svrhe osvajanja, islam nije ono to se danas o njemu openito govori na Zapadu. Zato odmah moramo dati alternativu : ako nam islam govori puno manje nego to bi trebao, ako vie sakriva nego to otkriva, gdje (ili prije kako) da traimo podatke koji nee ni poticati nove snove o moi, ni buditi stare strahove i predrasude? U ovoj knjizi sam spomenuo i na nekim mjestima opisao vrste istraivanja koje su vrlo korisne pri tome i takoer sam rekao da sve one poinju idejom da je svo znanje tumaenje, a da tumaenje mora b iti samosvjesno u pitanju svojih metoda i ciljeva ako eli biti na oprezu i humano i ako eli stii do znanja. Ali ispod svakog tumaenja drugih kultura (posebno islamske) lei odluka s kojom je suoen svaki individualni znanstvenik ili intelektualac: treba li staviti intelekt u slubu moi ili u slubu kritike, zajednice, dijaloga i osjeaja za moral. Ova odluka mora biti prvi postupak u tumaenja danas i mora rezultirati odlukom, ne samo odgaanjem. Ako je povijest znanja o islamu na Zapadu bila odvie blisko povezana s osvajanjem i dominacijom, dolo j e vrijeme da se te veze potpuno raskinu. S tim u vezi ne moe se biti previe kategorian. Jer inae, ne samo da emo se suoiti s produenom tenzijom i moda ak ratom, nego emo muslimanskom svijetu i njegovim razliitim drutvima i dravama ponuditi budunost punu ratova, nezamislive patnje i stranih ustanaka od kojih ni najmanji ne bi bio pobjeda islama koji bi bio potpuno spreman igrati ulogu koju su za njega pripremili reakcija, ortodoksno miljenje i oaj. A to nije ugodna mogunost ak ni po najkrvavijim standardima. Dosad u biblioteci Tridvajedan objavljeno: Rick Moody: PURPURNA AMERIKA Drago Orli: OJ TI MALA IZ MUNTIA Howard Sounes: CHARLES BUKOWSKI Naomi Klein: OGRADE I PROZORI Muharem Bazdulj: KONCERT Irvine Welsh: PORNO Josip Mlaki: IVI I MRTVI Niall Griffiths: SELJAINA Jonathan Franzen: KOREKCIJE Noam Chomsky i David Barsamian: PROPAGANDA I JAVNO MILJENJE Naomi Klein: NO LOGO Jurica Pavii: MINUTA 88 Douglas Coupland: MICROKMETOVI Oleg Tomi: OUT OF THE BLUE Mike McCormack: RAVNO U GLAVU Knjige je mogue kupiti uz popust od 20% u V. B. Z. -ovim knjiarama: ZAGREB Tomieva 2, Branimirova 29, KARLOVAC Radieva 3, RIJEKA Dolac 7, OSIJEK Knjiara Truhelka Trg slobode 2, te na internet stranici www.vbz.hr233