Dokonica bez kraja.

arija tupo zuri u prazno, lovi muhe po havi, duan se s duanom bezvoljno dovikuje, bolesno sunce leglo po praini i miruje. Ibrahimaga, raspojasan, izuo se i noge podvio pa stenje za tezgom. Avdibeg sjeo u kahvi, znoji se i misli kako se oek, im'o-nejm'o para, osanie pa se ne zna ta e na voj bojoj egi. Mujaga bi spav'o, ama mu teka glava, a sparina je, pa se ne mere. Ie kivanje. A u kancelariji sreskog nae lstva skinuti kaputi. Mesnate, oznojene ruke i od duhana poutjeli prsti lee nemono na aktima. Svod kao da je pritisnuo tjemena. Ekspedit otpuhuje. Vrue. Lijeno. Ie kivanje bez cilja. U mesari zuje ose. Latif se ne mie , nekako mu svejedno sve na svijetu, gleda u Subhijinu krojanicu i nee mu se dalekom, neodreenom, ali ugodnom otuda nada. I sjedi. Ie kuje. A Subhija, makar i grihota bilo, skinuo fes pa svaki as brie znoj to mu se izmeu rijetkih dlaka cijedi niz lubanju. Zaustavio ivau mainu i pospano gleda u egrta koji se pri nad razgrijanom peglom. E, ba se nita ne mere radit od ove omore! Uh! Muro u svojoj erhani prislonio novine uz nos pa napree kratkovidne oi. Han mu pun. Pungo po stoti put prelomljenom iglom zaiva hlae to mu ih je gos'n pisar, prije godinu i po, velikoduno poklonio. Luka baskija zaviruje u koulju i trijebi se. Ibrahim osan se kune da je one onamo hefte, kad no je i'o sa slastiarem Musinom na Ban-brdo, zaradio za dva i po dana banku, a baka to je tamo jeo sira i kajmaka. Postepeno, u glavama poinju da kuckaju misli: e bi se, ovo, rualo? Kako bi se togoderce oparmailo? Pukla arija, duga i uska, vue se kroz ljetno prijepodne, njie i uljuljukuje ljude i golica brigama: - ta bi insan sad radio, de? - Da okrenemo raanj pa da akamluk kuriemo? - Uh, pos'o je to, brate! Ko e se tol'ko umarati. - Proita l ti eride, Mujaga, ta ima po dunjaluku? - Jok, vala. A to' itat'? Umro ko it'o umro ko ne it'o! K'o da nemam drugog posla! - E, ba mi iz usta ote! ta me briga za svijetom ? Nek sam ja iv i zdrav, a drugi e, ba je ega! Nego, ta bi ti sad radio, de? Ima li ita pametnije? Praina. Neko daleko ljetno zujanje, melanholian zvuk dosade koji se i ne uje i ne osjea. uti prsti pomakli su se sa stola. - Je li ef otiao? - Odmak'o je stari podaleko. Ne boj se! - Vala, da i mi malko odahnemo! Ubi me ova tinta. - E, omrzoe mi slova zbog ovolikog pisanja eto ti! - Ko bi na ovoj vruini po vazdan pis'o, ako boga zna? - Uh, a kad e ruak? - I ta e radit do ruka? - Ba, ta bi ovjek sad, na ovoj sparini? - Izmisli togod, de! U Subhijinom mozgu sivo. U mesari teak mir. Nad nepokretnom kasabom vise olovna pitanja: Kako da se pobjegne od vremena? ta da se radi? Pungo krpi hlae . Luka pucketa i predlae: - Da se iscijepa kod Ibrahimage koji tovar drva. Ako nita, ruae se. A u mene trbu pjeva k'o goica. - Jest, ako budne. Onda je negdje kroz ariju odjeknulo: - Latife, daj meso, ja u zerzevat, pa da napravimo prulju! - Bogami ba, dobro si se sjetio! u se to po duanima i erhanama. - Mujaga, mogli bismo i mi prulju napraviti? - Hajde, de! Bre e nam pro ovo do podne. Kancelarije se pokrenue. - Da se poreemo, svak po dva dinara, pa da pojedemo jednu prulju! - More se. Svakako starog nema. - A daleko je ruak.

- A daleko je ruak. Zatim ruke, debele, tanke, oznojene, ilave, dugake, oble ruke uzimaju noeve i polako, nasitno sijeku meso, slau paradajz, paprike, luk i to meso, dugo, neizmjerno dugo slau sve to u plitke zemljane posude i nose. I dok u pekarama cvre prulje, dok miris golica ariju dajui smisao ivotu, u glavama niu vesele predstave i niu se sjeanja na prijatne, masne zalogaje. - Eh, to ti je insan! Prije po sahata k'o ubijen u glavu, a sad znam to ivim mudruje Avdibeg. Olovna pitanja skinuta su s neba. Kad su se iz Murinog hana razili, svijet je jeo vrue prulje. I Pungo, opazivi u prolazu puna usta Subhijina kako halapljivo mljaskaju iznad krcate posude, iskreno, iz dna utrobe zaelje: - Eh, da mi je barem samo jednom umoit'!