asopis Sarajevske sveske izraava zahvalnost sljedeim institucijama i dravama na njihovoj podrci Sarajevo Notebook magazine would like

to thank the following institutions and countries for their support Open Society Fund Bosnia and Herzegovina European Community Sweden Norway Finland Denmark Switzerland Portugal France Great Britain Spain United States of America

Redakcija Jovica Ain Ivo Banac Bala Brkovi Basri Capriqi Ale Debeljak Liljana Dirjan Drinka Gojkovi Zdravko Grebo Miljenko Jergovi Devad Karahasan Enver Kazaz Tvrtko Kulenovi Boris A. Novak Mihajlo Panti Sibila Petlevski Slobodan najder Marko Veovi

Glavni i odgovorni urednik Velimir Viskovi Izvrni urednik Vojka Smiljani iki Sekretar Neboja Jovanovi

NO 2003

U PRVOM LICU
Vida Ognjenovi

Sadraj
Odbrana poezije _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 9

DIJALOG
Slavenka Drakuli i Andrea Zlatar ena, tijelo, bolest, pismo _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 19

U KONTEKSTU
Pisci na granici Boris A. Novak Sibila Petlevski Bora osi David Albahari Dragan Veliki Erica Johnson Debeljak Frances Jones Boris A. Novak Priredio Boris A. Novak Zato pisci na granici _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 33 Knjievna potraga za izgubljenom istinom i identitetom _ _ _ _ _ _ _ _ 37 Povratak iz progonstva _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 55 Granica _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 29 Granica, identitet, literatura _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 65 Prognanik u mjestu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 75 Etika, estetika, dcision: knjievno prevoenje _ _ 101 Rei koje teku nasuprot toku vremena, uvek iznova _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 125 MEINUNGSMACHER MILE STOJI _ _ _ _ _ _ 143

DNEVNIK
Sinan Gudevi

MANUFAKTURA
Liljana Dirjan Evald Flisar Jasmin Imamovi Igor Isakovski Enver Kazaz Mehmet Kraja Andrej Nikolaidis Goran Samardi Ale teger Novica Tadi Marko Veovi Teka svila poezija _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 175 Safari pripovijetka _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 191 Oboavatelj trena odlomak iz romana _ _ _ 201 Peani sat pripovijetka _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 209 Mehmedinovieva mistika emocija ogled_ _ _ 217 Astrolog pripovijetka _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 237 Mimesis odlomak iz romana_ _ _ _ _ _ _ _ _ 241 umski duh odlomak iz romana _ _ _ _ _ _ _ 251 Ptuj-Pragersko-Ljubljana poezija _ _ _ _ _ _ _ 261 Plemenske pesme poezija _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 277 Lazareva e za papljanskom zorom poezija _ _ 285

BALKAN
Jovica Ain Bashkim Shehu Elizabeta eleva Lev Kreft Tri zapisa o opstanku u naoj deceniji zla _ _ _ 301 Varijacije na temu Balkana _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 329 Ljudi i adrese _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 339 Umjetnost u ratu: Utjeha i oruje _ _ _ _ _ _ _ _ 345

PASO / PUTOVNICA / POTNI LIST

Elias Canetti Biljeke iz 1993. _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 359

MOJ IZBOR
Slobodan najder Jeruzalem 99: Breaking News: Tko i zato? _ _ 373 Jeruzalem 99: Breaking News _ _ _ _ _ _ _ _ _ 379 Jesu li mravi sretni? _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 391

KRITIKA
Gojko Boovi Basri Capriqi Pavle Goranovi Adijata Ibriimovi-abi Enver Kazaz ivot i literatura: Borislav Peki, Korespodencija kao ivot _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 399 Identitet kroz prolo vrijeme: Mehmet Kraja, Dvadeset pria o minulom vremenu _ _ _ _ _ _ 405 Pjesnika Makedonija: San nad hartijom Izbor iz savremene makedonske poezije _ _ _ _ 409 Nemojte zapisivati, zapamtite!: Milica Nikoli, Ruska arheoloka pria _ _ _ _ 413 Roman napete fabule: Josip Mlaki, ivi i mrtvi_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 421 Ratni mozaik bola: Zdenko Lei, Sarajevski tabloid _ _ _ _ _ _ _ _ 423 Misliti emocijom: Sneana Bukal, Prvi sneg _ _ 428 Potraga za sreditem sveta: Venko Andonovski, Pupak svijeta _ _ _ _ _ _ _ 433 Izlazak iz dovrene forme u otvorenost: Miklav Komelj, Rosa _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 437 Udes protiv koga se nita ne moe: Dragoslav Mihailovi, Tree prolee _ _ _ _ _ _ 441 Odgovornost pred povijeu: Nedjeljko Fabrio, Triemeron _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 445

Slobodan Mickovi Boris A. Novak Mihajlo Panti Velimir Viskovi

IN MEMORIAM
Stevan Tonti Ilma Rakusa Zapis o Sarajliu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 453 Svjetska knjievnost iz Novog Sada: Sjeanje na Aleksandra Timu_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 459

PORTRET SLIKARA
Luko Paljetak Likovni grad-svijet Vojislava Stania _ _ _ _ _ _ 465

BILJEKE O AUTORIMA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 483 EXECUTIVE SUMMARY _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 493

Vida Ognjenovi

Vida Ognjenovi

ODBRANA POEZIJE
Jedan moj prijatelj, pravnik po struci, ozbiljan italac knjievnosti, posebno poezije (i to na raznim jezicima), uz to od onih ljudi koji pasionirano znaju sijaset zaudnih pojedinosti iz svih oblasti, a ponajvie iz literature i istorije, smatra da je razumevanje poezije osnovno merilo intelektualne predispozicije kod dece, a zrelosti kod odraslih. Na primedbe da dananji ovek ima mnogo naina da nadoknadi neitanje, on odmah zapone svau. O emu vi govorite, nepismeni ljudi su stvorili tomove knjievnosti, koju mi polupismeni nismo u stanju da proitamo. Samo, agresivni homo novus, TV adikt, podbuo od genetski dopingovane hrane, itanje literature shvata kao stvar dokolice, ili ak izvesne izgubljenosti i mekutva! Moj prijatelj je, zapravo, ita poezije koji je tu disciplinu doveo do linog virtuoziteta. Njegov nain raitavanja referencijanih podataka pesme i njihovog odnosa i paljivo oslukivanje unutarnjeg metaforikog poetskog pulsa nalik su nainu na koji, recimo, Brodski tumai stih po stih Odnove pesme Septembar 1939, ili Pol Oster Celanovu pesmu Largo, pratei svaku pojedinost, od izbora pojedinih izraza, preko rime, pa do istorijskih, drutvenih i poetskih referenci, znajui da je gnominu osetljivost poetskog znaenja najlake naruiti pogrenim itanjem. Kad god se sastanemo, on unakrsnim propitivanjem iz lektire proveri registar moga interesovanja za prave knjievne, a pre svega poetske ideje i paradigme, odnosno, kako on to u ali kae, da nisam posustala u italakoj efikasnosti. Obino na ispitu izgubim na poene, jer se nagaanja i pluralizam pretpostavki ne uvaavaju, ba kao ni moje odbranake tvrdnje da njegovim pitanjima nedostaje smisao iz konteksta i da to na razgovor pretvara u kviz, pa se samo sluajem moe pogoditi pravi odgovor. Ako izuzmem nekoliko svetlijih trenutaka, moj ukupan skor na tim brojnim ispitima je prilino nizak. Ipak nastojim da nikad ne izostanem kad je prilika za ove nae stihomitije, koje on zove odbranom poezije, a njegova ena, takoe pravnik, italakim duelima. Kao moj navija u raspravi, ona me

tedro brani, mada to izvodi gotovo uvek istim reima: pa ne mogu svi sve da znaju. Na to redovno usledi moj prigovor da tom tvrdnjom ona, u stvari, svoga mua proglaava za genija (to, prvo, moda i jeste njen cilj, a zatim nije ni netano), i zato nije sasvim jasno kome zapravo sekundira. Ni te, ni druge nae primedbe njega, meutim, ni najmanje ne kolebaju, ve odmah poto na brzinu preletimo preko uobiajenih tema o tome ta itamo, ta se zbiva, gde su nam poznanici i prijatelji, i kako se ivi, pone barano presliavanje. Ko je optuio dvadeseti vek da bi dao deset Pukina za jednu mainu? Ne znam. Cvetajeva, u pismu Ani Teskovoj. A oslunite dobro ove stihove: Milosti ne oekujte! / U ovom najhrianskijem od svih svetova/ Pesnici su Jevreji... iji su? Celanovi. Ne, nego Cvetajeve, iz Poeme kraja, objavljene 1926, u Antologiji ruske poezije izdatoj u Pragu. Celan je, meutim, uzeo ovaj poslednji stih: pesnici su Jevreji, za moto svoje pesme I sa knjigom iz Taruze. Moda vas je to podsetilo na Celana. Ne, nego mi je intonacija stihova zazvuala sasvim celanovski, ali moda je to samo onaj prvi, varljivi utisak... A ko je rekao: Stvarnost ne postoji, nju treba istraivati i osvajati? Cvetajeva. Ne, Celan. Meni to vie lii na Cvetajevu. E, pa, ao mi je. A ta mislite, da li je Celan preveo njenu Poemu kraja na nemaki? Verujem da jeste. Znam da je prevodio poeziju sa ruskog: Mandeljtama, Bloka, Majakovskog, Hljebnjikova. Logino bi bilo da je on prevodilac i ove pesme iz koje je uzeo stih za moto. Pogrena pretpostavka. Iz te prake antologije Celan je prepevao samo Jevtuenka, njegovu poemu Babij Jar. Od Cvetajeve ni stiha, i ovaj moto je prosto ispisao na ruskom, ak je tvrdio da su stihovi Cvetajeve neprevodivi. U tome se prilino slaem s njim, kaem ja, u nadi da emo skrenuti razgovor na prevoenje poezije, gde bih moda imala nekih izgleda. Ali ste ipak verovali da je Celan prevodio njene pesme, vraa me on na greku. Ne, mislila sam samo na Poemu kraja... A ovi stihovi: Ja prapal, kak zvjer zagonje./ Gdje-to ljudi, volja, svjet,/ A za mnaju um pagonji,/ Mnje naruu hadju njet...? Pasternak: Nobelova nagrada, prva strofa. Jeste. Seate li se pesme Rei Silvije Plat? Ne. Kako to da se ne seate? Ne verujem da biste zaboravili takav savren moderno izlomljeni katren, to je iz njene prve zbirke Kolos. Poinje ovako: Sekire/ Posle ijih udara odjekuje uma/ A odjeci/

10

Odjeci galopiraju / iz centra kao preplaeni konji... . Kaite do kraja, ne znam tu pesmu. I on onda izrecituje sve etiri strofe, a onda pria o tome kako kod pesnika koji tek poinju moete prepoznati da li su itali Silviju Plat, jer je, oni koji jesu, tako nespretno oponaaju, naivno, prazno, bez njene divlje metafore iznenaenja. U stvari, moda to ine i nesvesno, to je dobro, jer to jeste pravi kontinuitet poetskih paradigmi. Ko je za Cvetajevu rekao da najee pesmu poinje visokim C? Da nije Pasternak? Ne, nego Ahmatova. Brodski to citira u jednom eseju o prozi Cvetajeve i misli da se to moe rei i za njene pripovetke i druge prozne napise. A, da, seam se tog eseja u knjizi Manje od jednog, mada, ako mene pitate, ja bih to ponajpre rekla za njena pisma. A ta mislite da li je to pomalo zajedljiva opaska, onako dva pesnika malo peckaju treeg? Ne bih rekla da je tako, jer Brodski, naprotiv, tim citatom potkrepljuje svoju hvalu preciznoj reskosti Cvetajeve u najavnom intoniranju pesme ili prie, kojim ona iz punih plua poziva u unutranji poetski vrtlog, istim tonom, za kakvim pesnici tragaju ispisujui na stotine strofa, ali ga mnogi nikad ne dostignu. Ipak, nastavlja on, ja mislim da je Ahmatova u ovom sluaju palacnula jezikom i uputila drugoj poetesi malu, ali ne ba naivnu kolegijalnu pesniku aoku. Ne bih se sloila, jer ja mislim da je malo ko tako u stanju da prepozna i ceni dobrog pesnika kao drugi dobar pesnik. Da, ima pravi primer i za to, recimo Rilke. Zna se da je on itav mesec decembar, 1913, proveo sedei za pisaim stolom a da nije napisao ni slova. itao je od korice do korice sabrana dela jednog velikog nemakog lirika. Nisam znala. Da, da, izlazio je predvee sam, da se proeta, pa kad se sasvim smene dan i no, vraao se u sobu i nastavljao da ita do pred samu zoru. Za sve to vreme jedva da je i sa kim re progovorio. Nisam ni za trenutak mogao da izaem iz njegove poezije, pisao je prijateljici Mariji Taksis, tako me obuzeo i zatvorio u svoje rime. Dobro je to ovo nisam uradio ranije, kad mladi ljudi gutaju nasumice stihove, jer on je meni upravo sad bio potreban, da me ova njegova neviena poetska erupcija izbaci iz moje amotinje. ta mislite, koga je itao? Moda svog omiljenog Helderlina, mada se udim da ga je tek tada... Nee, Helderlina je znao napamet ve kao deak. To je bio Klajst. Seate li se koja amerika pesnikinja esto u svojim stihovima pominje besmrtnost i tu re uvek pie velikim slovom. Ne znam. Da nije Plat? Nee, ve njena mnogo ranija prethodnica,

11

Emili Dikinson. A, da, znam jednu strofu: Dvaput se prekide moj ivot pre no to kraj mu bi/ ostaje da vidim hoe li Besmrtnost oznaiti prekid broj tri ... A da li znate da je omiljena Jejtsova pesnika tema Vizantija. A ja mislila ostrvo na jezeru Inisfri, kaem ja, nasumice. Ni govora. O tom ostrvu ima ciglo jednu pesmu, a o Vizantiji etiri. Znate li ijednu njegovu pesmu o Vizantiji. Ne, ne mogu da se setim. Jedna od njih, uvena poema: Jedrenje u Vizantiju poinje stvarno zanimljivom eksklamacijom: Ne, to nije zemlja starih ljudi... Kao da brani Vizantiju od nae predstave o njoj. Kako to mislite? Pa tako, kad se kae Vizantija, nama odmah padaju na pamet sedobradi starci, svetitelji sa starih ikona, zar ne. Niste skoro itali Jejtsa? Nisam. Kad dospem u takav tesnac, kao gubitnica, obino menjam temu, birajui teren podatniji za pretpostavke, to se ubrzo pokae kao slaba strategija, jer odmah, ve na poetku sledee deonice, izgubim hrpu poena, recimo odgovorom da je ikago kad je osnovan, 1833, mogao imati oko dvadesetak hiljada stanovnika, pri emu saznam da ih je bilo svega etiri stotine, odnosno tano pedest puta manje nego to sam mislila, to nije ba neznatna razlika. Moj prijatelj u naim razgovorima pravi ponekad vrtoglave asocijativne zaokrete od jedne do druge pesnike zaudnosti, ili preskoke iz epohe u epohu, iz jedne knjievne vrste u drugu, ali on to izvodi sa preciznou hemiara koji upravo tu pred vama dokazuje da se voda stvara od pravilno razmerene smese vodonika i oksigena. I zato je neodoljivo zanimljiv. Kao posveen italac on se najvie plai da mu ne promakne kakva fina znaenjska estica u brzini italakog prihvatanja podatne celine, zato pesmu ralanjuje da bi joj se to vie pribliio, da bi je lepe razumeo, uvajui se da ne povredi prirodu njenog uda. Verujem da su i ovi nai razgovori jedna vrsta ponovnog proitavanja. Jednom sam, a bilo je na okupu vee drutvo, ipak uspela da mu namestim dosta uspenu zasedu, mada nije bila u pitanju ba ista poezija, ve vie neki podaci, apsurdni kuriozum iz ivota jednog pisca. Meutim, toga se dogaaja ne seam po toj svojoj osvojenoj prednosti, koja i nije ba dugo potrajala, jer je ubrzo usledilo njegovo estoko forsiranje reke, kako bi rekla D. U. Nae nadmetanje te veeri zapamtila sam vie po injenici, za mene i danas neobjanjivoj, da nisam prepoznala stihove

12

pesnika ije pesme znam od prvih prevoda na na jezik, a itala sam ga dosta i na engleskom, na kom su objavljene njegove dve zbirke u vie izdanja, i mnogo pesama po raznim asopisima. Uz to, poznanstvo sa tim pesnikom mi je veoma draga uspomena. Zato je ta omaka pomalo stvorila izvesno oseanje krivice kod mene, a i rastuila me veoma. Vee je inae proticalo kao jedna od onih bunih sedeljki gde se naveliko pria o literaturi i literatama, i da nije moga prijatelja, koji takva posela koristi kao katedru za utvrivanje gradiva, slabo bi ko umeo sutradan da kae o emu smo razgovarali. Ba me zanima da li znate kog je poznatog evropskog dravnika naslikao Bruno ulc, i to ne portret, nego itavu figuru, zapitala sam ga, pomalo iznebuha, prekidajui niz njegovih dotadanjih ispitivakih kavalkada o Oskaru Milou, poetskom pretku poznatog nobelovca, u kojem sluaju nisam tako loe prola. Pitanje sam postavila mirno, kao sa uverenjem da on to zna, samo ga tek podseam da i ostali uju. Ako mislite na to da je nekoga od njih predstavio kao karikaturu, u liku kakve mitske nakaze na svojim fantazmagorinim kompozicijama, onda je to mogao biti bilo ko. Ukoliko nije sam ulc naveo ime, u ta sumnjam, znajui koliko je bio zastraen, ne moe se sa sigurnou odrediti na koga je ciljao. Ne, ne, mislim na dravnika koga je doslovno naslikao, ak potpuno realistiki! Moete li da se setite, upitala sam ponovo, oponaajui njega u takvim prilikama. Gestom je, sa malim okolianjem, ipak oznaio da ne zna. Staljina, rekla sam hitro, bojei se da se nekako ne doseti. Josipa Visarionovia Dugavilija. Naslikao ga je u natprirodnoj veliini preko celog zida Doma kulture u Drohobiu, dok je taj gradi, 1939, kratko bio pod sovjetsko-ukrajinskom vlau. Gestapo je posle prekreio to umetniko delo, a ulc je izjavio da je prvi put u ivotu bio srean to mu je uniten jedan rad. Meutim, nije ni NKVD bio zadovoljan tim slikarskim ostvarenjem, samo iz drugih razloga. A da li biste mogli da pogodite ta im se to nije dopalo i zbog ega je ulc sasluavan u seditu NKVD-a i strogo opomenut za neprijateljsku delatnost? Poto nije bilo tanog odgovora, ja sam, s mnogo ara, nastojei da postignem usijanje moga prijatelja pri tumaenju zaudnih podataka, izloila taj zaista bizarni sluaj. Poljski pisac i slikar, Jevrejin, Bruno ulc, sasluavan je i ukoren kao ukrajinski nacionalista, a to inkriminisano oseanje ispoljio je radei na ukraavanju sovjetskog

13

Doma kulture, tako to je, prema optubi, doaravajui lik i figuru Generalisimusa, preterano upotrebljavao izrazito nacionalne boje Ukrajine, to se u tom trenutku i na tom mestu, smatralo opakom neprijateljskom delatnou. Moje oseanje trijumfa je tog trenutka bilo prilino podjareno reakcijom prisutnih, koji su inspirisani ovom magritovskom priom, nairoko pametovali o tome kako se takve nezamislive kombinacije terora, ludila i komike, mogu nai iskljuivo tamo u galicijskom trbuhu Evrope ili, recimo, kod nas, na nesretnom, izluenom Balkanu, gde je sve osim uda neobino. Inae, bilo mi je intimno jasno da ova moja pobeda samo oznaava injenicu da moj prijatelj jo nije bio proitao knjigu Jeija Ficofskog o ulcu, iz koje sam ja sve ovo saznala, a kad je proita, imae materijala za vie ovakvih seansi. I onda je nakon opteg agora o ludilu i bestijalnosti, za koje imamo u bliskoj nacionalnoj istoriji toliko primera, krenulo ono forsiranje reke, kako bi rekla D. U. Ne treba ni da naglaavam da je u toj akciji moj prijatelj briljirao, a ja prilino teturala po ringu i ruila se u konopce. Forca je bila takva da sam greila i u stvarima koje inae odlino znam. Nisam se setila da je filozof ideja, koga mnogo i rado itam, Ajzaja Berlin, uporedio u jednom eseju Pasternaka sa Virdinijom Vulf, rekavi da su oni na slian nain uspevali da zaaraju sagovornika i da mu tako uzvitlaju duh da ovaj zaboravi na stvarnost, na sve oko sebe i potpuno se prepusti njihovoj udesnoj, katkad i opasnoj, prii. Prepoznala sam stihove Kavafija, koje je preveo J. Hristi, ali sam pomeala Vistan Hju Odna i Eliota, dva, to bi se reklo, pesnika antipoda. Sa naim pesnicima bih bolje prola, ali ih je on, znajui to, veto izostavljao, iako sam ja uporno navraala vodu na to vitlo. Za pesmu Ezre Paunda, ne seam se vie koju, rekla sam da je ili njegova, ili Roberta Frosta, to je (priznajem, s pravom) ocenjeno kao blasfemija. No, nisam mnogo hajala za omake, neke sam ak smatrala duhovitim, moda sam ih namerno pravila, pitanja su mi bila veoma izazovna, meali su se i drugi gosti i sve dok nisam napravila previd koji me zaista rastuio, veoma mi je prijala ivahna i pomalo haotina atmosfera veeri. Ne znam ta me je jo sve pitao pre toga, u pamenju mi je jedino ostalo to da je u jednom momentu sa police uzeo nekoliko papira, proitao jednu pesmu i uporno traio da

14

kaem ime autora. Obino im ja, ili neko drugi kome se obrati, ne zna odgovor, on se, brzinom vidre, baci na tu temu i objasni je u tanine. Ovoga puta je proitao jo jednu, pa ponovo prvu pesmu, naglaavajui stih po stih: Otrovni dim senki nadire/ ispod drvea, iz trave se vijuga/ Leto sa svojim uobraenim usijanjem/ Izigrava ubicu i palikuu... I onda sam ja za stihove Pilinskog rekla da su Georga Trakla. Nisam se rastuila zbog prirode same greke jer, na kraju krajeva, moda ta dva poetska toka i nisu toliko udaljena. Obojica su izala iz panonskog spleena. Obe pesme koje je proitao neodoljivo su me vukle na ritam Traklove Melanholije: Plaviasta senko, o tvoje tamne oi,/ koje u mene zure iz prolosti... Ni moj prijatelj nije bio mnogo napadan, ak me pomirljivo podsetio da je upravo od mene dobio asopis sa pesmama Pilinskog, i tada prvi put uo za njega. Raalostila sam se zbog toga to smatram da sam tog trenutka pomalo izneverila neke, meni tako vane uspomene. Dobro se seam pesnika Janoa Pilinskog. Dolazio je nekoliko godina zaredom u Beograd, na Oktobarske susrete pisaca. Moj dragi prijatelj, Danilo Ki, koji je preveo dosta njegovih pesama, upoznao me s njim, nekad, ini mi se, sredinom sedamdesetih. Sluala sam ga kad je itao na knjievnoj veeri, sedela s njim za stolom, razgovarali smo, utali. Bio je mrav, gotovo proziran, svetle kose i puti, sjajnih oiju i neobino tih. Ta njegova stianost je naroito bila uoljiva sred naih galamdijskih kafana i knjievnikih nadvikivanja. I pio je nekako skoncentrisano, bez razmetljivosti, idui to bre ka rezultatu, kao da se plaio da e ga neko u tome naglo prekinuti na pola puta. Za njega je knjievnica Agne Na rekla da je u hodu mranim petanskim ulicama pedesetih godina izgledao kao progonjena legenda. Tako je delovao i u Beogradu, nekako izgubljen i sam u drutvu temperamentnih pripadnika novog, bunog knjievnog talasa. Smeio se i pio. Kao da je ve uveliko slutio izvrenje svog stiha: Zemlja e me izneveriti/ uzee me u svoje naruje/ ostalo je ar... Pamtim kako smo Danilo i ja, idui ka redakciji asopisa Delo, kud je on nosio rukopis prevoda jednog ciklusa pesama Pilinskog, zastajali na ulici i naizmenino glasno itali te stihove zaista s uivanjem. Mislim da pesma o usamljenom vuku nija bila meu njima. Nju sam ja pre nekoliko godina prevela

15

sa engleskog, za jednog mog studenta, koji ju je recitovao na zavrnom ispitu iz glume. I, eto, nisam prepoznala stihove Pilinskog. Moda zato to ih je itao neko drugi, na svoj drugaiji nain. Moj prijatelj, pravnik, i ozbiljni italac poezije, tvrdi da se to desilo zato to stihove Pilinskog odavno nisam imala u rukama, a po njegovom miljenju, bolje rei zapovesti, pesme treba itati, kao to sluamo muziku, po ko zna koliko puta istu kompoziciju. itanje poezije je, kako on kae, njena jedina prava odbrana od profanog, a to je naa dunost. Mi sad ne ivimo u istom gradu, ali se esto dopisujemo, to znai da ispitivanje traje. Nedavno mi je odgovorio da nije znao ija je pesma U stanu pesnikinje, iz koje sam navela nekoliko stihova poetne strofe: Tu je ivela u svojoj metastazi/ tiha, skupljena, povazdan gledala/ u gornjim uglovima mree/ uvala ih, negovala/ kao dobre metafore... Odmah sam mu javila: autor je Milovan Mareti, zbirka Ratno ostrvo, izdanje Otkrovenje, Beograd, 2000. Obavezno proitajte. Oekujem odgovor.

16

Slavenka Drakuli Andrea Zlatar

Slavenka Drakuli i Andrea Zlatar

ENA, TIJELO, BOLEST, PISMO

Ovaj je razgovor jedan od moguih rukavaca razgovora Slavenke i mene. Nastao je po zadatku, prema narudbi za Sarajevske sveske, u prilino kratkom roku, zapravno vremenskom tjesnacu. I u nainu komunikacije e-mailom, koji mi se sada ini mnogo podobnijim medijem za privatnu prepisku, kakvih imamo to spremljenih to pogubljenih vie stotina stranica, nego za pokuaj oblikovanja razgovora koji e imati vanjske, prave itatelje. Ono to je bila okosnica razgovora svakako su neke slike, ivotne slike, po kojima pamtim Slavenku tijekom proteklih dvadesetak godina. Prvo iz medija, kao aktera nae javnosti, a zatim iz osobnog druenja, to stvara mogunost pogleda u privatnost ili barem, osobnog pogleda. AZ: Prva slika: Slavenka kratko oiane crvene kose, u konom kaputu. Slavenka kakvu pamtim prije nego to smo se upoznale stvarno. Ona iz novina, s fotografija, nekad nasmijeena, nekad ozbiljna. Uvijek ozbiljna kad radi intervjue: ozbiljna pitanja, otra pitanja. Slavenka s kraja sedamdesetih, poetka osamdesetih (da li se tono sjeam?). Slavenka u raspravama, uvijek vrsti stavovi, spremna na sukobe. U razgovorima: otvorena, ivih pokreta, brza. Uvijek, naravno, to sad vidim, najbolje pamtim te slike razgovora. Ponimo s pitanjem obrnutim redom: kada si radila zadnji novinski intervju? Kako je zapravo razgovarati s drugim ljudima, kako saznaje ono to te zanima o njima? Kada sada gleda to novinsko iskustvo, ba iskustvo raenja intervjua? Kako sada gleda sebe-tadanju? SD: Ne volim se vraati u prolost. Ne volim misliti na sebe od prije dvadeset pet godina. Ne volim gledati svoje stare slike. ini mi se kao da je to netko drugi. Ne sjeam se kada se to dogodilo, moda zbog bolesti, ali ja sam zapravo nauila (istrenirala se?) ivjeti samo u sadanjosti: ovoga trenutka, sada. Nita osim toga ne postoji, ni prolost niti budunost, naroito ne budunost. To mi pomae da preivim, inae bih

19

sigurno pala u duboku depresiju, kad bih sagledala svu tu borbu koja jest moj ivot. Uzaludnu borbu, naravno. Bolje se ne okretati. Tako o sebi, proloj, ne mislim nita. Bila sam jedno jako radoznalo stvorenje koje voli ljude to sam jo i danas i to me odvelo u novinarstvo. Ne odmah u literaturu, ali to je enska pria (dijete, posao, mu, kuhanje). Intervjue sam oboavala. Otkriti to ima iza lica, pojave, svoje vlastite ili tue predrasude... Inae volim novinarstvo, volim pisati brzo i volim kad nagrada ili kazna stigne odmah. Intervju je takoer bila jedna slobodnija forma, za razliku od reportae. Socijalistiko novinarstvo jedva da je poznavalo reportau komentar da. Intervjuom se moglo mnogo toga rei. Ja sam u to vrijeme dosta putovala u Ameriku, tamo sam susretala zanimljive ljude Noam Chomski, Gloria Steinem, Stephen Jay Gould Bilo ih je puno, vie se niti ne sjeam AZ: Slavenkina kua na Medveaku. Uvijek telefoni koji zvone, upaljen televizor koji nitko ne gleda, kasne veeri. Pije se: kava iz visokog metalnog talijanskog espresa, crno vino, za Slavenku Slavenkin aj. Sredina osamdesetih: poznajemo se. Vrijeme prije prve transplantacije. Bolest je prela nevidljivi zid kojim se Slavenka titila. Bolest ne prijeti tijelu, bolest je postala tijelo samo. Strahovi, samoa.. Jednom si rekla da si se nauila mazati onda kada si se razbolila, kad je trebalo putem minke napraviti masku za van, napraviti jedno lice za vanjski svijet. Uvijek kod tebe osjeam tu veliku razliku: Slavenka prema unutra, za sebe, Slavenka prema van, za druge. SD: Zanimljivo, ovjek mi mora biti vrlo blizu da to opazi... Taj dualitet postoji, naravno, i proizlazi iz toga to sam ja vrlo emocionalna osoba u privatnom ivotu. Podlona sam emocijama, ovisim o emocijama osoba oko mene. Prema vani sam vrsta, odluna. Ali ta maska, to sam takoer ja... Unutra, intimno, ja nemam obrane. Zato stalno bjeim. Kad mi situacija postane preteka, onda pobjegnem. Ne borim se, ne u kui. Za to nemam snage. AZ: Slavenka u tajicama, velikom konanom puloveru. Svijet unutarnjeg, tako razliit od svijeta vanjskog. Pisanje: biti u kui, biti sam. etnje po kvartu u dugom smeem kaputu, etnje s Kiki. Koncentracija na sebe: koncentracija na pisanje.

20

Da li je postojalo pisanje prije pisanja, pisanje kao takvo, osim novinskog, prije Holograma? Zato su Hologrami bili prvi? Zrelost, neke vrste? Oslobaanje tereta bolesti, udisanje zraka punim pluima? Jako iskustvo, ok? SD: Sve to zajedno. I jo neto: vrijeme. Napokon sam, nakon operacije, imala osjeaj da prvi puta imam vremena, da raspolaem svojim vremenom, da ne strepim vie toliko. Mislim, koliko je smisla imalo zapoinjati neki dui projekt, roman, kad ne zna to e se s tobom zbiti? A mislim na vrijeme i u jednom drugom smislu. Tada mi je ve ker bila odrasla, mogla sam se posvetiti pisanju. Ukratko, sve praktine prepreke su nestale. Ali nisam imala ve gotovih rukopisa koje sam pisala dugo u no pored zaspalog djeteta. AZ: Pitanje tijela, uvijek. Slavenkine ruke, za vrijeme dijalize, vornate ile koje kao da pokazuju stalne unutarnje greve, negdje zaustavljene greve, bol. Doivljaj tijela: Hologrami, Mramorna koa, Boanska glad, pa i Kao da me nema. Sredinja tema ensko tijelo, vlastito tijelo, koje je izloeno vanjskom oku, izloeno opasnosti, neemu izvana: bolest, gledanje, silovanje, ljubavna strast, kanibalizam. Od tijela koje je izloeno bolesti do tijela koje se jede iz ljubavi, iz elje da se u potpunosti posjeduje drugo tijelo. U tvojim se romanima tijelo pojavljuje kroz prizmu bolesti, kroz prizmu estetike i erotike, kroz prizmu komunikacije, kroz prizmu nasilja nad tijelom i borbom za njegovo posjedovanje ili samoouvanje. Zapravo mi se ini da su na taj nain iako opreni Kao da me nema i Boanska glad dva romana koji su kao dva lica iste stvari: htjeti posjedovati drugoga, kroz tijelo, boriti se za samoouvanje, za uvanje svojega tijela. SD: Normalna osoba doivljava tijelo kao dio svog integriteta. Meutim, to se dogaa ako se tu pojavi pukotina? Evo, mene zanimaju te pukotine, napuknua u identitetu bilo zbog bolesti ili zbog ljubavi ili zbog nasilja... Pitanje tijela je stvarno u mojoj prozi jedno od centralnih pitanja, pored nemogunosti komunikacije. Ba zato mi je teko govoriti o tijelu. Naime, ja to stalno pokuavam u prozi, kao to i sama kae. Ispitivanje krajnjih situacija, opasnosti, straha, bola i jo gore. Zato ne mogu govoriti o odnosu prema svome tijelu ovako... Makar to tijelo u prozi nije moje tijelo ali su moji osjeaji. Osjeaji koji su opisani su uvijek moji...

21

AZ: Kada sam traila po policama tvoje knjige, sve su bile na polici s autobiografskim enskim autorima jer sam ih tamo vjerojatno smjetavala po redu, nakon Holograma. No to je jedina tvoja ista autobiografska knjiga, ostale su proze oblikovane prema fikcionalnom obrascu. Doivljava li sebe kao autobiografskog pisca ili ti se te zapravo za pisanje ne ini relevantnim je li neki tekst autobiografske tematike ili ne. S druge strane, ako i porijeklo teme nije vezano biografski, tvoja je omiljena forma pripovijedanje u prvome licu jednine. to se za tebe mijenja s tom perspektivom prvog i treeg lica pripovijedanja, gdje si najvie eksperimentirala s tim formama? SD: To s autobiografskom tematikom je komplicirano. Istina, Hologrami su autobiografski roman, ali to to ustvari znai? Da se dogaaj opisan u romanu stvarno dogodio? Ja slijedim istinitu nit pripovjedanja, koja, doim se stavi na papir, ve postaje neto drugo. Dakle to i jest i nije autobiografija, rekla bih da je to fikcionalizirana autobiografija. I naravno da prvo lice doprinosi istinitosti prie, uvjerljivosti u smislu svjedoenja. Meutim meni se ini da su i sva tri ostala romana u izvjesnom smislu autobiografska. Jer iako prie nisu istinite nego izmiljene, osjeaji opisani u njima su apsolutno autentini, proivljeni, pa dakle i autobiografski. Zato ta granica meni nije vana, ne zanima me da li je neki tekst autobiografski zato jer sama injenica da se stvarno dogodio ne doprinosi uvjerljivoti teksta. Uvjerljivost teksta dakle za mene ne poiva na stvarnom dogaaju, nego na tome KAKO je taj dogaaj isprian, to jest napisan. Zato je za pisca, po mome miljenju, daleko vanija mata nego stvarni doivljaj odnosno stvarnost. Da postavim stvari jo radikalnije: stvarnost je nita, mata je sve. Znam, s obzirom na autobiografinost moje proze, to zvui paradoksalno. Ali to je moj spisateljski credo. Dobar primjer je roman Kao da me nema. itajui i sluajui ispovjesti i svjedoenja ena (uglavnom Bonjakinja) silovanih u bosanskom ratu, u jednom sam trenutku shvatila da se one strahovito ponavljaju i da zbog tog ponavljanja i naina na koji ene priaju vrlo krto, reducirano, to je i razumljivo njihovi iskazi postaju dosadni. Dakle, sama injenica da su one doivjele silovanje, da je to autentian i istinit dogaaj nije dovoljna da djeluje potresno. Taj dogaaj mora biti isprian na neki drugi nain. I novinarstvo i svjedoenje

22

ima svoje granice, u to sam se uvjerila i ta se strahota mogla izraziti jedino kroz prozu. Dakle, istiniti dogaaj trebalo je pretoiti u prozu da bi bio dojmljiviji i djelovao istinitije. Jedino u proznom djelu njihovi su osjeaji doli na vidjelo, a to je ono o emu ene nikada nisu govorile jer naprosto nisu mogle. Trebalo se dakle uiviti u njihove osjeaje, a za to je potrebna mata. Da sam ostala na povrini, da sam se drala dogaaj i napisala recimo dugaak esej ili niz reportaa, bila bi to sasvim drugaija pria. Istinita, ali ne tako dramatina. Ali zanimljivo, ovaj sam roman napisala u treem licu. Jednostavno, prvo lice bilo je preblizu dokumentaristici, svjedoenju. Bilo mi je potrebno da se malo udaljim... Boanska glad je recimo roman napisan u prvom licu, iako pria nema elemenata autobiografije. U principu, volim prvo lice ali ne bjeim ni od treeg. AZ: Kada ita knjige drugih pisaca, ima li neke anrovske preferencije, da li traga, u smislu usporeivanja, za slinim autorima ili autoricama? Ne mislim sada na konkretnog autora, ali kako bi sada za tebe izgledala knjiga koju bi voljela itati? Kada su bili objavljeni Hologrami, pa Mramorna koa u hrvatskoj se suvremenoj knjievnoj sceni tek formirao zaetak tzv. enskog pisma. Danas kada se govori o kraju osamdesetih, spominju se proze Irene Vrkljan, Dubravke Ugrei i tvoje, kao povezane nekim enskim kljuem. Osobno, smatram da su tvoj i Irenin rukopis, barem u tom razdoblju bili blii. Jesi li se ti osjeala ili da li i danas osjea neku pripadnost enskom pismu, bez obzira da li je to hrvatski ili svjetski kontekst? SD: Irenini su tekstovi bili za mene otkrie. Pa iako sama nikada nisam pisala poetsku prozu poput nje, ipak je njena Svila, kare bila jako znaajna knjiga za prozu u Hrvatskoj, rekla bih, prekretnica. Postalo je legitimno pisati o svojim osjeajima i u tom smislu sam i ja dobila taj legitimitet. Kritiari su to nazvali enskim pismom, jedan je kritiar u vezi mojih romana ak upotrijebio izraz kuhinjska proza, naravno, u pogrdnom smislu. Osobno nemam nita ni protiv jednog ni protiv drugog izraza. Ako se opisivanje posebnog enskog iskustva naziva enskim pismom to je u redu. Sasvim sigurno postoji dio iskustva koji je enski i koji vjerojatno moze nai izraz samo u enskom pismu. Nota bene, vjerojatno bi Madamme Bovary izgledala drugaije da ju je napisala ena. Ja pisem iz enske perspektive o enama

23

meutim, nisam optereena nazivima, teorijom, naljepnicama... Moj je posao da piem. Posao kritiara i teoretiara je da me svrstavaju. AZ: Misli li da je bavljenje feminizmom, i kao sudjelovanje u pokretu i teorijsko bavljenje, utjecalo na tebe kao pisca, da ti je stvorilo neku vrstu mentalne matrice koju si usvojila i kao pisac? Koliko danas prati literaturu iz podruja koje se, eto, danas uglavnom vie ne zove feminizam nego gender studies? SD: Bavljenje feminizmom je za mene bilo kljuno u ranim osamdesetim godinama. Ali ne bih rekla da je to utjecalo na moju prozu. Moda vie na moje novinarstvo, jer sam bila jedna od rijetkih novinarki koja se bavila feministikim temama. S druge strane, moe li se to uope posve odvojiti ili se stvarno radi o mentalnoj matrici koja se onda oitava u svemu to radi? Ne znam. Znam da nisam sjela i pisala romane iz perspektive ene zbog feminizma. Ne volim ideologije, tako da niti feminizam nisam usvojila osim kao socijalni pokret za ravnopravnost ena. Kod nas je naravno bio problem da je ene emancipirala drava a ne one same. To se pokazalo fatalnim u asu kad je komunizam/socijalizam propao. Dogodilo se najgore: ene su ostale bez potpore drave. Nije istina da se kota povijesti ne moe okrenuti unazad, kako su nas uili. Naa nedavna povijest pokazuje da je to itekako mogue. Tako se dogodilo da se i enska povijest vratila unazad, na situaciju kad se ponovo treba izboriti za enska prava za koja smo mislile da su osvojena jednom zauvijek. Jedino to se sada ene samo moraju boriti za sebe, nema vie nikoga ni partije, ni drave tko bi se umjesto njih borio. Pogledaj koliko naih partija ima program namijenjen enama, koliko se uope ene percipiraju kao posebno birako tijelo s posebnim potrebama? AZ: Jo od osamdesetih prati ensku knjievnost i posprdni naziv kuhinjskih pria. Kako su u meuvremenu otupjeli kritiarski napadi, meni se ak taj naziv i ini prihvatljivim, jer oznaava jednu od dimenzija enske proze, a to je vezanost za enske prostore. I u tvojim se romanima razgovori esto odvijaju u kuhinji, uz kuhinjski stol, uz lonce u kojima se na tednjaku najee kuha govedska juha.

24

SD: Koliko smo samo puta sjedile u tvojoj kuhinji? To mi se ini samorazumljvim, uvesti kuhinju u prozu (i obrnuto, uvesti prozu u kuhinju) kad ionako dobar dio vremena provodimo tamo. Kuhinja je topla, mirisi hrane koja se kuha na tednjaku, ili kava, ne treba zaboraviti kavu. Jednom mi je netko od italaca rekao da u mojim knjigama stalno netko pije kavu. I kuha juhu, ja bih dodala. I pie na kuhinjskom stolu, i pria sa prijateljicom... Jedno tako toplo, intimno, ivotno mjesto napokon je nalo mjesto u literaturi. Volim kuhinju ba kao prostor enske intime. AZ: enska proza obino se prepoznaje prema tome to se naputa klasina pripovjedna fabula i nadomjeta asocijativnim povezivanjem vremena prostora u romanima. To je i obiljeje tvoje proze kada si ga postala svjesna? SD: Kad sam poela pisati Holograme straha bilo mi je jasno da je materija takva da ne mogu jednostavno ispriati priu. U toj prii ne bi bilo onoga do ega mi je bilo najvie stalo, opisa razliitih psiholokih stanja i osjeaja, strahova, komara... Tako da sam morala posegnuti za nekom drugom vrstom pisma. Hou rei, odmah sam bila svjesna da je to drugaija vrsta proze. Meutim, u to vrijeme itala sam Marguerite Duras u prijevodu, dodue koja mi je uvelike olakala pisanje. Ne samo zbog njene vlastite poetske proze, ve i zbog njenih tekstova o pisanju. Duras je rekla da su njeni tektovi ve bili napisani unutar nje, trebalo ih je samo izbaciti. Osjeala sam se tono tako, kao da su Hologrami ve napisani i treba ih samo iznijeti na svjetlo dana. AZ: Jedna od najeih tematskih poveznica svih enskih proza je ispitivanje odnosa keri i majke. Ono je eksplicitno prisutno u Mramornoj koi, ali i u nizu situacija i prizora u tvojim priama. U ivotu tvoja je relacija dvostruka: i kao majka prema keri i kao keri prema majki. esto je miljenje da nain na koji smo odgojeni (od naih majki) definira, odreuje kako emo odgajati nae keri: misli li da je ta matrica doista tako definitivna? SD: Ne, nije definitivna! emu onda feministiki pokret, ako je tako? Mislim da je moja generacija ena svoje keri odgojila posve razliito od generacije moje majke. U tome je kljunu ulogu odigrao ne samo feministiki pokret nego, sto

25

je jo vanije, mogunost kontracepcije. Tako se majke moje generacije nisu morale toliko optereivati strahom od trudnoe njihovih keri. One su, naime, koristile kontracepciju. Mene odnos majke i keri jako zanima jer mi se ini da je to najkompliciraniji mogui odnos, neusporediv s bilo kojim drugim ljudskim odnosom. Imam osjeaj da, to vie taj odnos istraujem, to mi se vie podruja za istraivanje otvara. AZ: Kad se itaju tvoje knjige, bilo romani ili eseji, stie se dojam cjeline, da ih pie ista osoba, iako formalno ni tematski ne mora biti nikakvih veza. Zapravo, postoji svijest o tome moda je najvidljivije na primjeru romana Kao da me nema da si o toj temi mogla napisati i knjigu eseja, ali si se odluila za isto literarnu formu. Jednako tako, proza u nekoj od tvojih tzv. fakcionalnih knjiga, kao to je Caf Europa, ili Kako smo preivjeli feminizam, gubi granicu izmeu eseja i prie, to je naprosto tekst u kojemu se istovremeno i reflektira i opisuje i pripovijeda. SD: Mislim da sve moje tekstove povezuje smisao za detalje. Ali inae ja sama pravim veliku razliku izmeu fikcionalnih tekstova i onih ne-fikcionalnih, u prvom redu zbog toga jer je rad na njima posve razliit. Rad na romanu zahtjeva povlaenje i samou, a prie mogu pisati bilo kada i bilo gdje u kafiu, u avionu, i naravno u kuhinji... Proza i eseji nastaju iz mojih sasvim razliitih potreba. Za prozom poseem kad vidim da jednu temu ne mogu obuhvatiti esejistiki, kad postanem svjesna ogranienosti neke teme u toj formi. Eseje piem brzo i lako, jako volim tu formu, a s prozom je druga pria. Piem jako sporo a toliko toga ima o emu bih eljela pisati! Pa onda napiem priu, to je ustvari linija manjeg otpora. AZ: Kada bi danas pisala prie-mikroeseje o temama balkanske svakodnevice, misli li da bi jo uvijek prevladavale sline matrice, prepoznatljive u svim zemljama. Je li nas ovih zadnjih deset godina poelo mijenjati ili ne? Postoje li jo uvijek zajedniki nazivnici, kao to su neuredene kupaonice, nedostatak uloaka, kratke arape, loi zubi? SD: Da, to bi opet bila potraga za zajednikim nazivnicima, samo to to ovoga puta ne bi bili loi zubi nego druge stvari, poput naglog bogaenja i siromaenja, novih snobova, osjeaja nesigurnosti, obavezne odjee s markom, lijepih automobila,

26

razoaranja, Evropom koja podie sve vie zidove, itd. Situacija se promijenila, bive komunistike zemlje nisu u istom poloaju, ali nasljee nam je isto i to u mnogome jos uvijek odreuje nas ivot. I sve bi to opet bilo iz ablje perspektive, iz perspektive svakodnevice. Jedino me to zanima. A politika se ionako uvijek savreno odraava ba u svakodnevici. AZ: Upravo si zavrila rad na knjizi eseja-pria o ratnim zloincima s tla bive Jugoslavije, koji su procesuirani u Haagu. Kako izgleda rad na takvoj knjizi budui da ona pretpostavlja istraivanje i dio povijesne grae, neto to je podlono objektivnom prikazivanju. Kakve reakcije oekuje na tu knjigu? SD: Ova knjiga se naravno osniva na istinitim dogaajima ali... Moja ambicija nije bila da prepriavam dogaaje. Mene su zanimali ljudi, navodni ratni zloinci (kaem navodni jer za neke od njih sudski proces jo nije zavren). Tonije, zanimalo me kako to ovjek postane ratni zloinac, da li se radi o posebnoj vrsti ljudi, da li su to psihotine osobe, kriminalci, patoloke linosti na bilo koji nain? Pola sam od teze da je najlake rei da su to udovita a ne normalna ljudska bia, obini ljudi. Ali ta ako to jesu ljudi oko nas, nai susjedi, roaci, prijatelji? Kakve to posljedice ima za nas, druge obine ljude? Ja sam svoje tekstove bazirala na onome to se nekoj linosti moglo doznati iz sudskih spisa, ali to su ustvari profili nekih desetak osoba kojima se sudi ili su vec osueni. Moram rei da sam se u nekim sluajevima drala injenica, ali sam upotrijebila i matu, na primjer u prii o Ratku Mladiu i o Draenu Erdemoviu. Isto tako, neke su prie vie novinarske jer se iz dostupnog materijala nije dalo napraviti neto drugo. A to se reakcija tie, to sigurno ovisi od zemlje do zemlje. U naoj zemlji to je jo uvijek vrui krumpir i Haag se koristi iskljuivo u dnevno politike svrhe, pa nam se to i osveuje. Naime, zbog slubene verzije ratnih dogaaja izraenih u saborskoj Deklaraciji pravda za ratne zloince doivljava se kao nepravda. I tako e biti sve dok netko napokon ovom narodu ne kae istinu o ratu, o ubijenim civilima i etnikim ienjima. Sve dok se istina bude ula samo i iskljuivo na tribunalu u Haagu, dotle e biti problema sa izruenjima. I s pisanjem o tome. AZ: Rasprave o ratnim zloinima u nas se najee vode oko temeljne dvojbe: kolektivna odgovornost i kolektivna

27

krivnja, u odnosu prema individualnoj odgovornosti i individualnoj krivnji. Koja su najea pitanja, najei odgovori koja postavlja u svojoj knjizi, odnosno, kako se tvoji likovi odnose prema tim pitanjima? SD: Individualizacija odgovornosti je jako vana i sud u Haagu slui upravo tome. I svi oni koji se odupiru takvoj individualizaciji kroz suenja, ustvari se zalau za kolektivnu krivnju i za demonizaciju itavih naroda. S druge strane, po mome miljenju ipak postoji a ako ne kolektivna krivnja a ono kolektivna odgovornost graana, barem moralna i politika. Netko je podravao Slobodana Miloevia, ustvari podravali su ga i glasali su za njega milioni ljudi u Srbiji. Bez njihove podrke on ne bi mogao biti ono to je bio, ne bi mogao imati toliku mo. Ista je stvar i s Franjom Tumanom. I sada, odjednom, nitko nije odgovoran! Bojim se da stvar ipak nije tako jednostavna. AZ: Kada sada gleda na devedesete, koliko ti se ini vanom uloga, to jest, uloge (razliite) koje su pisci/intelektualci imali? Neki kao alibi onome to se dogaalo, neki kao proroci, neki kao kritiari? to ti se ini, koliko smo daleko dospjeli u tom procesu suoavanja s prolou, njezinoga probavljanja a ne naprosto likvidiranja, pospremanja pod tepih? Adornov je termin za taj proces bio najtoniji: odraivanje proslosti. SD: Pa zapravo mi je najgore to nekako ne osjeam tu elju da se odradi prolost. Ni kod graana niti kod intelektualaca.... Moda zato jer smo se sve do juer previe bavili prolou? Ne znam... To je tuno jer netko e ipak morati odraditi taj posao u ovom sluaju tribunal. Ili sud u Rijeci, na primjer. Istina e izmiliti na sunce kad-tad. Sa ili bez intelektualaca. Kojima ne treba apriori vjerovati da su oni nekakvi istinoljubivi tipovi. To se bar dalo nauiti od prologa rata. Intelektualci su kao i svi ostali i ne krasi ih posebna vrsta morala. Pokazalo se da su spremni servisirati vlast i veselo suraivati u propagandnoj maineriji. Stovie, neki od njih su bili ratni hukai. Zar emo onda od takvih oekivati borbu za istinu? AZ: Uz nenapisane knjige, teme o kojima si razmiljala pa si ih napustila, koje ti se teme ovih mjeseci vrte u glavi, o emu bi htjela pisati?

28

SD: Ima toliko stvari o kojima bih rado pisala. Na primjer, neko vrijeme mi se ideja transgresije izmeu spolova vrtila po glavi. Naime, jedan je moj poznanik nizom operacija postao ena. Naravno, tvrdio je da je oduvijek bio ena, enska dua zarobljena u mukom tijelu. Ja ga jo uvijek vidim kao mukarca, mada izgleda kao ena. to se deava u takvom jednom stvorenju? To me fascinira. Ali ima jo drugih tema i ideja koje me zanimaju, tako da zapravo ne znam koja e se od njih iskristalizirati kao tema za sljedei roman.

29

Sibila Petlevski Bora osi David Albahari Dragan Veliki Erica Johnson Debeljak Frances Jones Boris A. Novak

Fotografija: Haris Memija

Boris A. Novak

ZATO PISCI NA GRANICI

Identitet nikada nije monolitan, zatvoren, nepromjenljiv, dat pojedincu i zajednici jednom zauvijek, nego je vieslojan, otvoren, kompleksan, promjenljiv. Temat sa naslovom Pisci na granici koncipiran je sa eljom da damo rije onim piscima koji su svojom linom i/li knjievnom sudbinom vezani za dva ili vie kulturnih prostora. Imamo brojne sluajeve kada istaknuti autori neke nacionalne knjievnosti svojim podrijetlom proizilaze iz nekog drugog naroda, jezika, kulturne tradicije. Zbog ivotnih okolnosti mnogi knjievnici proive dio svog ivota u nekoj drugoj sredini; ako se to desi u djetinjstvu, ta sredina duboko utie na njihovu kulturnu, intelektualnu i vrednosnu formaciju te ostavlja bitan peat na njihovom nainu doivljavanja svijeta. Gorak je kruh i gorka je rije onih naih kolega i koleginica koji su prisiljeni da u zrelim godinama napuste svoju zemlju i kao izbjeglice krpe svoju egzistenciju i knjievni rad u irokom, hladnom svijetu: bilo da se to dogodi pod pritiskom ivotne opasnosti ili zbog slobodne odluke, egzil nikada nije laka stvar (ali je ponekad laki nego ivot bez spoljanje i unutranje slobode). Nijedan narod nikada nije etniki ist (hvala bogu!). Njegova stvaralaka mo zavisi od sposobnosti da ukljui druge i strane elemente i da se time otvara u svijet. Apsolutizacija etnike istote nanijela je mnogo zla prostorima bive Jugoslavije: u to ime poinjeni su strani zloini, a brojni ljudi koji su zbog tog nehumanog i neciviliziranog principa proglaeni drugima i strancima u vlastitim ivotnim sredinama, doivjeli su i doivljavaju sudbinu drugorazrednih graana i unutranjih neprijatelja koje treba uutkati, uzeti im prava ili ih se ak otarasiti. Jezik nije samo prozrano sredstvo komunikacije, nego uvijek ima svoju vlastitu gustinu, svoju vlastitu istinu. Svaki jezik osvetljava svijet na karakteristian nain koji se razlikuje od slik svijeta koje daju drugi jezici. Biti razapet izmeu dva jezika znai veliko bogastvo, ali i veliki emocionalni i egzistencijalni napor kako povezati dva razliita iskustva, dvije razliite kulture, dvije obale svog ivota; to jeste veliko bogastvo, ali je i bol. Ako se ta lingvistika, kulturna i psiholoka razlika

33

produbi zbog politikih razloga i sukoba, onda ta razapetost dobija tragine dimenzije. Jezik je najemocionalnija stvar na svijetu, ali je na alost podloan i politikim manipulacijama. Ratovi na tlu nekadanje Jugoslavije bili su u velikoj mjeri lingvistiki ratovi. Najtea je sudbina onih pisaca koji su zbog nastanka novih drava i tektonskih promjena izgubili ne samo svoju domovinu, nego i jezik. Neki su izgubili svoje mjesto u knjievnoj povijesti naroda i jezika kojima su svojevremeno pripadali, ispali su iz antologij, izbrisani su. Oko nekih drugih, sretnijih, dvije ili tri nacionalne knjievnosti se bore kome pripadaju: da li je Ivo Andri hrvatski, srpski ili bosanski pisac? Kao da ne bi mogao biti u razliitim razdobljima, sa razliitim aspektima svog opusa, istovremeno i hrvatski i srpski i bosanski pisac. Zato neke nae kolege, akademski istoriari literature, uzimaju kao agresiju na svoju nacionalnu knjievnost, ako se neki autori pojavljuju i u pregledima knjievnosti susjednog naroda? Niko nije zbog toga siromaniji, svi time samo dobijamo. Uprkos neizbjenim politikim konotacijama naa namjera sa objavljivanjem temata Pisci na granici nikako nije politika: elimo jednostavno upozoriti na zanimljiv i u knjievnom smislu dragocjen fenomen da su neki pisci podrijetlom, jezikom, kulturom ili biografijom vezani za dvije ili vie sredina. Drave nastaju i propadaju, geografske mape se mijenjaju i popravljaju poslije svakog rata, a unutranja geografija pisca ostaje nepromijenjena: njegovo emocionalno i kulturno iskustvo sa nekom ivotnom sredinom ostaje izvor njegovog nadahnua. Identitet ne dolazi iz politikih proklamacija, nego iz kulturnog i emocionalnog sjeanja. Pokrajine i gradovi, jezici i ljudi koji se na geopolitikim mapama sada nalaze na drugoj strani granice i tako pripadaju inostranstvu, ostaju prijestonice naeg srca. Zadatak nas, pisaca na granici, jeste da tim prijestonicama naeg srca pevamo ode i elegije. Moda naslov Pisci na granici za ovaj temat i nije najbolji. Moda nije ak ni najprecizniji. Sa jednakom opravdanou mogli bi ga nazvati Pisci sa druge strane granice ili ak Pisci bez granica. Ali ono to ostaje invarijantna injenica u svim tim varijantama naslova jeste rije granica. Povijesne promjene su ucrtale nove granice na geopolitikim mapama. Pored tih spoljanih, vidljivih granica pisci se suoavamo sa mnogim drugim nevidljivim granicama. Naa je namjera da objavljivanjem ovih svjedoenja i razmiljanja uinimo neke od tih granica vidljivim.

34

Naslov Pisci na granici ima i jedno drugo znaenje: uvjereni smo da se nove i plodne umjetnike i kulturne inicijative ne raaju u sreditu povijesnih zbivanja, nego na njegovom rubu, na granici. Budunost knjievnosti nije provincijalna zatvorenost kulturne politike novonastalih drava ovog regiona, nego otvorenost, otvaranje granic, zagrljaj razlik. Vladajua kulturna politika nema povijesnu perspektivu: poto su njeni nosioci na vlasti, misle da su vjeiti. Izgubili su prolost, a uprkos ideolokoj vjeri u budunost njihovo je vrijeme vjeiti prezent, vjeita sadanjost. Mi, pisci na granici, imamo zbog bolnog iskustva i marginalnog poloaja povijesnu perspektivu: svjesni smo prolaznosti vremena, svjesni smo prolosti, sadanjosti i budunosti. Gorka je sudbina pisaca na granici, ali postoji i utjeha: vjetar budunosti se die sa granic.

35

Fotografija: Boris Hnatjuk

Sibila Petlevski

KNJIEVNA POTRAGA ZA IZGUBLJENOM ISTINOM I IDENTITETOM

PRIVATNO ITANJE ISTINE
I. itaj mi, rekla je. Bile su to posljednje rijei Vande Ramos. estoga listopada 1998. godine, za veerom, dok se razilazilo drutvo, doznala sam da je neposredno prije smrti, obuzeta metastazama plunoga tumora, bacana iz polusvijesti u nepodnoljivu stvarnost bola, prestala govoriti. Vanda se vie nije mogla pomaknuti. Posljednji koji su s njom uspjeli razgovarati nakon terapije kobaltnom bombom na Odjelu za rak u lisabonskoj bolnici, bili su Casimiro i Suzanna, pjesnik i njegova mlada ena, po zanimanju paleograf, strunjakinja za deifriranje starih knjiga i rukopisa nagrienih memlom, zubom tavanskog takora i poarom revolucije. Bila je svjesna. Do samog kraja, rekao je Casimiro. I zna, dodala je Suzanna, prvo ti nismo htjeli rei, ali njezin mu upoznala si njenog mua on je smatrao da bismo to ipak morali uiniti, jer kako god bilo, ti ima pravo znati. Vandin mu sjeam ga se kao nieg ovjeka mekih ruku nije skrivao suze. Poljubila sam njegovo neugledno, vlano lice, dotaknula rub njegovih usana, ostali smo zagrljeni usred gomile, dok je netko sa strane panino aptao tko je on, kao da je trebalo objanjavati. Prepoznala sam ga po mokrom, drhtavom obrazu i stisku koji je trajao predugo. U emu sve ljudi ne pronalaze oslonac! Ja, sluajnica, bila sam njegov potporni stup, njegova utjeha, njegova posljednja rodbina, sjeanje i nada, oprotaj s ljubavi koju jo dri u zagrljaju trenutak prije nego to e je, kao Orfej, jednim jedinim, do ludila tunim, opustoenim pogledom, gurnuti jo dublje u mrak svijeta duhova. Doao je sluati kako itam. Te su veeri moje rijei, koje su bile moje sve dok ih Vanda nije nevino prevela preko groba, postale orue sjeanja njezina mua, svete kao krava za istonjaka i Veronikin rubac za zapadnjaka. Tada jo

37

nisam znala da je prijevod bio posljednji jezik kojim se moglo razgovarati s Vandom. Nije to bio portugalski, nego jezik mrtvih. Laissez la verdure, rekla je Georges Sand. Bila je to elja za istom parcelom trave, zapovijed posljednjeg daha pretoena u sliku humka nepritisnuta mramorom. Osjeam kako me obrasta cvijee, izjavio je, navodno, Keats, sasvim u skladu s romantikim oprotajem od ivota, za razliku od pjesnika Burnsa, koji se od slave ovoga svijeta oprostio uz ironinu zapovijed: Ne dajte da mi nad grobom ispaljuje plotune eta nespretnih vojnika, Sokrata, koji je, kau, umro uz spoznaju da duguje pijetla Eskulapu, ili Goethea koji je jednostavno zatraio: Jo svjetla. Mi zdravi katkad nehotice vrijeamo bolesne, pogotovo teko bolesne, jer kad pred njima zaplaemo, tada bestidno, obijesno i buno iskazujemo ivotnu snagu slabosti, i oni nas doista moraju voljeti da bi mogli podnijeti nae razmetanje suzama. Zato, kad je Casimiro uao u Vandinu sobu, u jednoj je ruci drao aktovku, drugu je gurnuo u dep. Po svoj je prilici oponaao nehaj obinog dana, po svoj se prilici zaputio u bolnicu ravno iz tiskare, toboe usput, izmeu dva posla tako tijesno, tako namjerno stisnuta jedan uz drugi da se izmeu ne bi nalo mjesta ni za gr u grlu, a kamoli za ispad osjeajnosti. Vanda je teko oblikovala rijei. itaj, rekla je, a Casimiro nije znao na to se to odnosi. Pogledom je, pretpostavljam, panino pretraivao prostoriju u kojoj, osim ureaja na koje je bila prikljuena, nije bilo niega. Njegova Susanna, moda zato to je paleograf, prva se snala: to bi htjela, reci, to? Nju, odgovorila je. Radilo se o meni, jer ja sam bila posljednja stvar koju je Vanda obavila, kao to se obavlja prirodna potreba. Sad mogu rei da me nije poznavala, jo manje voljela, premda sam tri mjeseca ranije ve bila dio nje. I bolest je, dakako, ve bila duboko unutra, na svome mjestu, ali moja Vanda, zauvijek moja Vanda, za to nije znala. Nerado se bavila onim to radim, a ipak me uspjela prevesti na jezik duhova, poput utljiva laara s Drugog Svijeta. I tako smo se napokon nale. Sve to sam zapisala od tada se moglo proitati na nedvosmislen nain, tako i nikako drukije: ne kao knjievnost, nego kao istina, gola i ista, liena grozniave potrage za lijepim, zanimljivim, potrebe za bilo ime za to se kae da uzdie duh, odvojena od nagona za igrom, mudrovanjem, stvaranjem ideala umjetnosti i dobrote, u konanici osloboena ak i potrebe za utjehom. Ta situacija u kojoj smo se nakratko nale nas dvije, a onda, koji trenutak kasnije, nije bilo mjesta ak ni za mene, bila je stvarna;

38

predstavljala je zbilju Vandine patnje, kojoj u se, kad za to doe vrijeme, pridruiti u onih nekoliko oprotajnih trzaja prije konanog potonua u neprispodobivo, kolektivno Nita, koje svatko od nas zove imenom koje mu je najdrae, ili barem onim nazivom to mu ga je ibom u dlanove utisnuo sveenik. Istina. Sad razumijem. Istina. Sam Bog zna da je istina, rekla je. Ovo je ulomak iz Epiloga knjige koju sam nazvala Koreografija patnje. Taj sam rukopis pisala vrlo dugo, na raznim mjestima u Hrvatskoj, Francuskoj i Njemakoj, i na kraju sam napisala proznu knjigu. Na ta mjesta me nisu vodile stipendije, nego matica nepredvidljivih ivotnih odabira, koja je oduvijek upravljala i nastavlja upravljati sudbinom moje hrvatske obitelji. Bit e da je to roman, premda se u njemu nalazi itava zbirka poezije. Ne vjerujem u anrove. Vie ne vjerujem u anrove. Osoba sam kojoj se stvari dogaaju. Zgodne stvari. Zanimljive stvari. Strane stvari. Stvari koje su ponekad tako nevjerojatne da ih nema smisla zapisati jer ne bi bile uvjerljive. Kao to je ovjek sedamdeset posto sastavljen od vode, tako je i knjievnost sedamdeset posto sastavljena od konvencije. ivot je sav u iznimkama. Manje je uvjerljiv od dobro pisane knjige. Svi koji su ikada pokuali stvarnost prenijeti u literaturu i to im je uspjelo znaju da i najstvarnosnije pisana stvarnosna proza zapravo nije istinita, u svakom sluaju nije ona prava ivotna istina u kojoj ima vie iznimki nego pravila. Stvarnosna proza je u najboljem sluaju tipina, jer bira tipine situacije koje ljudi mogu prepoznati. Mislim da je to jedna od rijetkih ivotnih utjeha. Ta potraga za tipinim koje bi netko mogao prepoznati. Moda mogao prepoznati. U mojoj Koreografiji patnje sve je istinito dogaaji, ljudi i njihova imena ali nita nije tipino. Zato to nije stvarnosna proza. Zato knjige koje piem ne pruaju utjehu. Ponekad sretnem nekoga tko ih ita. O kojem se broju itatelja radi to doista ne bih znala. Jedan, dva, vie? II. Koreografija patnje je fikcionalna knjiga iji je zaplet utemeljen na povijesnoj, biografskoj i autobiografskoj grai. U tom kriancu fikcionalne i stvarnosne knjievnosti poezija se pojavljuje kao sastavni dio prie. Knjiga sadri etiri poglavlja (Gospou pono u prozi, Koreografiju patnje u stihu, Hrvatsku koreografiju u prozi i Epilog iza kojega slijedi

39

kazalo povijesnih osoba s popisom lozinki na osnovi kojih junakinja po imenu Mrs. Midnight ili Gospoa Pono proputa druge junake na mjesto na koje se moe doi samo poslije smrti. Lozinke su u pravilu stihovi engleskih pjesnika iz razdoblja restauracije i augustinskoga doba s nekim iznimkama kao to su Wilde i Yeats. Sadraj je pisan prema uzorku Kazala kakvo su rado pisali osamnaestostoljetni i devetnaestostoljetni romanopisci: svi su prozni fragmenti opisani naslovima i s po jednom reenicom koja itatelju prua obavijest o novinama u razvoju prie. Kad bolje razmislim ja zapravo svaku knjigu piem kao projekt. Ova je, priznajem, komplicirano sklopljena i teko da bi se za nju moglo nai usporedbe. Eto, moda Babelj, premda ni to nije dobra usporedba. Volim Babelja. Imam vrlo kondenziran stil. Piem prozu s jednakom koncentracijom kao poeziju. Moda zato nikada ne piem poeziju u prozi. Za mene mema srednjeg puta. Kao i sve to radim, i Koreografija patnje se moe ili u potpunosti odbaciti ili bezrezervno prihvatiti. Prihvaanje, dakako, nije stvar vrednovanja nego prepoznavanja. Uvijek se udim kad netko doe i kae da je to to radim prepoznao. Ako jo kae da je to to je prepoznao prepoznao kao istinito, tada mojem uenju nema kraja, pa obino pobjegnem da ne bih povela neznanca kui. Pred neki dan sam doznala da jedan prilino mlad pisac pie kritiku Koreografije patnje, pa je nazvao drugog, mlaeg pisca da mu ovaj jo jednom ponovi razgovor koji smo u kavani vodili taj drugi mlai od prvoga, trei malo stariji, njegova vrlo mlada ena i ja. Bilo je sigurno neto zanimljivo, ganutljivo do suza, zgodno, neto za nasmijati se, u svakom sluaju neto vrijedno da se prepria dalje. I tako je to neto u vezi s mojom knjigom ostalo u sjeanju, a nitko od nas nije zapamtio glavnu nit. Zapravo smo svi sve zaboravili. Ali se i dalje sjeamo. Vidi, rekao je moj sugovornik, onaj kojega je pisac kritike nazvao telefonom, Ja mislim da bi ti trebala ovu knjigu priati po kavanama. I to je isto dio knjige. Sloila sam se. Prvo, zato to je nema, ili gotovo uope nema u knjiarama. O izlozima da ne govorimo. Drugo, zato to tu knjigu prije nego to je dobila tvrdo ukorienje poznajem samo iz performerske pozicije. Do sada sam je mogla sagledati samo kroz niz jednokratnih zbivanja u kojima sam izvodila dijelove te knjige, ponekad sama, ponekad s glumcima, pred publikom nekih Zagrebu dalekih gradova. Ti ljudi iz gledalita, stvarni,

40

ivi, vidljivi i, ako nije bilo previe mrano, prebrojivi, vraali bi mi tono onoliko koliko bi im te veeri dala. ega? Tono koliko ega? Osjeaja, panje, prezira, ravnoduja, suosjeanja, energije, bioenergije, misli, odsutnosti duha, hipokrizije, iskrenosti? Dosta sam proputovala. Svaki grad ima svoje navike: jedno je prihvatljivo, drugo nije, na jedno se ljudi mrte, na drugo smiju, jedno po navici prihvaaju, drugo na isti nain odbijaju. Zakljuila sam nakon dugog razmiljanja da Zagrebu najvie odgovara privatni performans, prepriavanje u kavani, meu prijateljima koji su poslije spremni pronositi istinu jednog lijepog prijepodneva koje bi bilo potpuno besmisleno da nije Onoga Neega ega se svi sjeaju premda su sve zaboravili. III. Dobro, ni meni nije lako pregledno prepriati o emu govori ta moja nova knjiga. Uinit u to onako kako je najlake: neutralno, bez prvog lica. Poet u s prvim poglavljem. Gospoa Pono je dobila naziv prema pseudonimu jednog od najzanimljivijih pjesnika engleskog augustinskog doba Christopheru Smartu, ije djelo napisano u osamnaestom stoljeu nije bilo u pravoj mjeri prepoznato sve do dvadesetih godina dvadesetog stoljea, a koji je imao obiaj enskim pseudonimom potpisivati neke od svojih ponajboljih radova: eseje, ali i poeziju anr kojem nije pripisivao znatniju drutvenu vrijednost. Proglaen je duevnim bolesnikom, pa je kao takav primljen u privatnu ustanovu za mentalno oboljele. Njegov se poremeaj sastojao u potrebi za neprekidnom kolektivnom molitvom, to se pretvorilo u prisilnu radnju. Smartov najbolji prijatelj, dr. Samuel Johnson, autor velikog broja pjesnikih, proznih i znanstvenih knjiga, meu kojima se nalaze i Shakespeareova Sabrana djela koja je priredio za tisak, kao i sasvim izmiljene Parlamentarne debate kojima je naveo suvremenike da povjeruju kako itaju prave zapise saborskih rasprava posjeuje Smarta u ludnici Bethnal Green. Smart mu recitira Pjesmu Davidu, poemu koja slavi Postanje i Inkarnaciju, ali takoer obavjetava prijatelja kako je odluio napisati niz biografskih fragmenata u kojima bi obradio ivotopise nekih mrtvih pjesnika koji su, dodue, ivjeli razliito, ali su umrli na slian nain sa stihom drugog pisca na umiruim usnama. Smart dri da svi istinski pjesnici

41

 neovisno od toga gdje su roeni i u kojoj su epohi stvarali pleu kolo koje prekorauje vremenske granice i tako postaju sudionicima igre u zaaranom krugu. Onoga trenutka kad jedan od njih zapadne u ivotnu krizu, prestane vjerovati da ono to radi ikome ita znai i naposljetku skapa u bijedi oajan, razbijenih iluzija i zaboravljen netko drugi, najee netko koga prvi nikada nije poznavao i tko moda ni sam ne uvia vezu s pokojnikom, sluajno nailazi na stih kolege po peru i posvaja ga kao osobno otkrovenje. Na nesreu, otkrovenje dolazi prekasno i to u obliku lozinke kojom se ulazi u Zemlju mrtvih gdje propusnice dijeli tajnovita dama koja se predstavlja kao Gospoa Pono. Gospoa se svakome piscu pojavljuje u drugome obliku u skladu s najintimnijim sklonostima njihove imaginacije. Na primjer, dr. Johnson je vidi kao Lady Macbeth, pobonom Smartu se ukazuje kao Djevica Marija, a Rober Herrick je upoznaje u liku svojeg kunog ljubimca, prasice Kitti. Posljednji posjet dr. Johnsona prijatelju Smartu dogodio se u londonskom zatvoru Rules of the Kings Bench Prison gdje je, zbog neplaenih dugova, nesretni Smart proveo zadnje dane ivota. Upravo tada dr. Johnson odluuje nastaviti Smartova istraivanja ivotopisne grae mrtvih pjesnika kako bi sam dovrio Smartov rukopis i potpisao ga, ne svojim imenom, nego imenom Christophera Smarta. Takozvani Smartov rukopis kojega je dr. Johnson sklonio za bolje vremena, tonije reeno, sakrio u zazidanoj nii poznate chichesterske katedrale u Sussexu, priekat e sve do godine 1907, do trenutka kada e rukopis pronai opijumski ovisnik, katoliki pjesnik Francis Thompson koji se godinu dana prije smrti uzalud pokuavao rijeiti ovisnosti u nekom samostanu u ve spomenutoj pokrajini Sussex. Thompson nastavlja dopisivati Smartov rukopis tako to mu dodaje podatke o pjesnicima kao to su bili Joseph Warton, William Cawper, Thomas Campbell, George Gordon Byron, William Earnest Henley i Oscar Wilde. Ipak, nekoliko zadnjih proznih ulomaka Gospoe Pono odnosi se na pjesnike mlae od Thompsona posebno na W.B. Yeatsa koji je proveo zadnje godine u dobrovoljnom izgnanstvu u Francuskoj. Nedugo prije smrti veliki irski pjesnik ima viziju etiri jahaa Apokalipse. Samo dan kasnije, na raskru gdje se odigravao pjesniki danse macabre, krajolik se doima kao poslije prirodne stihije. ak su se i kosturi plesaa u kolu uruili, tako da su na kamenitom tlu ostale cijele samo lubanje rasporeene u krug.

42

Drugo poglavlje, po kojem je nazvana i itava knjiga, naslovljeno je Koreografija patnje. Sastoji se od osamdeset i jedne pjesme u sonetnom obliku na dva jezika engleskom kao jeziku originala i hrvatskom kao jeziku pjesnike transpozicije. Ponekad je kulturalna razlika izmeu dvije autorizirane verzije dodatno naglaena stavljanjem razliitih naslova na englesku i hrvatsku obradu iste teme. Premda bi se na prvi pogled, kako je ponekad sugerirano i naslovima, moglo rei da su to soneti, zapravo je rije o pjesmama koje su po broju i rasporedu stihova, rimovanjem i rasporedom grae samo srodne sonetnoj formi, jer se tradicionalne zvonjelice zapravo ironiziraju govornim ritmom dugih stihova s opkoraenjima. Veina soneta zapoinje mottom: s nekoliko stihova, jednim stihom ili patrljkom stiha istrgnutim iz konteksta engleskog pjesnitva, najee osamnaestog stoljea. Zamisao je bila iskoristiti motto kao startnu toku u postupku dekonstrukcije, ili s namjerom mijenjanja harmonija kao u glazbenoj transpoziciji. Pjesme koje ine Koreografiju patnje ne ostvaruju nikakve formalne, stilske ni tematske veze s epohom iz koje je preuzet njihov motto. Sonetnoj formi se pristupilo slobodno kao posudi za mijeanje razliitog, kao nekoj retorti za novomilenijski sinkretizam. Po tome je to prije new age poezija nego post-moderno pjesnitvo. U svakom sluaju punjenje zadanog tradicionalnog oblika je milenarijsko: jer slobodno kombinira kolokvijalizme (posebno u engleskoj verziji) s visokom patetikom, imaizam s amerikim tipom jezine poezije. Pjesme su pisane u vie glasova to ih ini pogodnim za vokalni performans. Svi glasovi su glasovi poremeenih dramatis persona obaju spolova koji progovaraju sa dna mentalne patnje i tjelesnog ponienja. Autorica Koreografije patnje poela je pisati svoje Engleske pjesme u atmosferi ranih devedesetih. To je mogao biti oblik antiratnog protesta kad bismo sve to analizirali iz dananje perspektive ili prije neka vrsta autoterapije spisateljice ije je podrijetlo vieetniko. U svakom sluaju bio je to in samoponiavanja, zato to je bilo teko i u isti mah na perverzan nain privlano odbaciti sigurnost materinjeg jezika da bi se pisalo na stranom. Bio je to najmanje oekivan, najnerazumniji, najbolniji i najriskantniji nain da se izrazi paradoks etike pozicije pisca u ratnim vremenima jedina izvediva mogunost da se istovremeno zauti i progovori. Dakako da je izbor engleskog, kao jednog od povijesno najjaih kolonijalnih

43

jezika dominacije i nasilja nad osvojenim, bio namjeran. Koreografija patnje je pjesniki manifest kolonizacije centra marginom. Poezija koja tvori drugo poglavlje fikcionalne prozne knjige istoga naslova, prevedena je s engleskog na dosta svjetskih jezika, snimljena na nosau zvuka s glazbom i desetak godina izvoena u mnogim gradovima i u najrazliitijim prostorima, od kazalita i jazz-klubova kao u Rotterdamu, Londonu i Ljubljani, alternativnih klubova kao u Amsterdamu, Muzeja moderne umjetnosti kao u Maastrichtu, u klaustru pale u Genovi, u Pessoinoj kui i u jednom parku u Lisabonu, na mostu u Strugi, na velikoj sceni Palae glazbe u Barceloni, u jednoj koli u Hesseovu rodnom mjestu Calwu, na malom trgu u Parizu blizu crkve Muenika i na jo manjem trgu na jugu Francuske, na plai na otoku Porto Santo i u velikoj dvorani Vitezova Maltekog reda na Rhodosu, na brodu u jezerskoj luci Bienne u vicarskoj. Da, jednom je u kasno proljee 1993. pjesnika Koreografija patnje uspjeno neizvedena u Osijeku. Tada je autorica promaila datum nastupa, ali je stigla pogledati koncert punk grupe The Butchers, popiti kolu i nakon Mesara zaspati u hotelu, uz tiho tektanje mitraljeza s druge strane rijeke. Te noi je sanjala Antuna oljana u sablasno bijelom odijelu kako zove neke pisce na kavu. Otili su. Probudila se naglo, udarila glavom u otri rub none svjetiljke ugraene u zid. Krv je kapala na plahtu. Doslovno. Koreografija patnje je tek u posljednje vrijeme pomalo izvoena i u Zagrebu, u klubovima kao to su Gjuro II i Movara. Zapravo najmanje je izvoena u Zagrebu. Autobiografski Epilog se bavi osobnim tragedijama u ivotima onih ljudi koji su kroz jedno desetljee performativnog izvoenja te poezije postali tipinom publikom Koreografije patnje. Meu njima su se nali i ljudi koji su osjetili otricu jau od metalnog ruba none svjetiljke, bolesnici raznih vrsta, mizantropi i vjernici, bivi aktivisti, neki pjesnici, u pravilu samo oni pjesnici koji su bili mueni u zatvoru, bijele pjevaice bluesa i neuspjeni samoubojice, trubai, paralizirani tinejderi, prognani pijanisti, nezavreni teolozi i frizeri na samrti, glumci i thanatoterapeuti, lijeeni ovisnici i slikari, distributeri tuih knjiga i djevojske s piercingom. O kojem se broju ljudi radi? To doista ne bih znala. Svi oni? Samo netko? Tree poglavlje nosi naslov Hrvatska koreografija. To je nastavak prie o Yeatsovoj smrti kako je bila prikazana u zavrnim ulomcima Gospoe ponoi. To je takoer fikcionalna

44

provedba pjesnikog manifesta Koreografije patnje, ija je temeljna ideja potraga za pravim identitetom. Nenadano reinkarniran u zagrebakoj gostionici erni orel u vrijeme Austro-Ugarske monarhije, veliki irski pjesnik kree na putovanje kroz vrijeme. Ponovno utjelovljen jednog plavog ponedjeljka, na Blaumontag koji je tradicionalno bio slobodni dan za majstore i njihove kalfe, Pjesnik se naao usred pijane galame i tunjave. Nered u krmi ubrzo poprima politike konotacije. Dogodilo se umorstvo. Zahvaljujui izgledu ovjeka koji je odnekuda doao, u neku ruku i zbog injenice da itavo vrijeme nije progovorio ni rijei, u Pjesniku svi prepoznaju sumnjivca pa nakon krae potjere preko zagorskih brega zavrava u zatvoru. Na ispitivanju u lokalnoj policijskoj stanici odjednom shvaa da je u stanju govoriti hrvatski. Da, kriv sam tako glasi prva recenica koju uspijeva sroiti. Priznanje krivnje na jeziku za koji Pjesnik nije ni slutio da ga poznaje, otvara magijska vrata reinkarnacije za kojom je Pjesnikov duh dugo uzalud udio i daje mu pravo da jo jednom proivi i na svojoj novoj koi u izmijenjenim okolnostima novoga vremena i novoga prostora provjeri osjeaj identiteta. Mili Boe, uzdahnuo je. Molio sam te, oekivao. Nisam puno traio. Samo jednu, makar kratku priliku dostojnu ovjeka. elio sam doznati vie o sebi, otkriti pravu prirodu rodoljublja na drugom tlu, u drugoj egzistenciji i na drukiji nain, i napokon biti siguran prema emu se usmjerava sila oboavanja domovine. Prema idealu? Ili moda, poput roditeljske skrbi, izvlai svoju snagu iz slabosti predmeta ljubavi? Od toga trenutka nadalje, Pjesnikov novi ivot pretvara se u moru: uz hrvatski identitet, on dobiva i hrvatsku obitelj s gustim rodoslovnim stablom predaka. Obdaren neobinom vidovitou, ali i optereen paketom hrvatskih sjeanja koje dolaze u njegov posjed utjecajem neke sile koju irski Pjesnik obiava zvati bojim imenom, Yeats zapaa da moe s lakoom pratiti i budua grananja svojeg hrvatskog roda, tovie da njegova sposobnost na tome ne ostaje nego da je u stanju jasno vidjeti i osjetili svaku bol i ugodu svojih potomaka, od sitnih i naizgled beznaajnih potankosti njihovih ivota, do jakih uvstava i velikih dogaaja koji najavljuju sudbinski preokret. William postaje Vilko, a uskoro doznaje jo jednu lou vijest: da bi, od narataja do narataja jednako potovan, mogao svoj privilegirani poloaj jednog od najveih hrvatskih rodoljubnih pjesnika zadrati kroz nekoliko stoljea nacionalne

45

povijesti i tako proivjeti vjenost u premjetanju iz tamnice u tamnicu. Obeanje vjene mladosti u ulozi patriotskog pjesnika Yeatesovom napola otjelovljenom duhu daje na znanje da e njegov ivot od tada nadalje biti samo nepotpuna, polovina, premda dugotrajna egzistencija. Na putu iz jednog povijesnog zatvora u drugi, obuzet malodujem i doveden na rub samoubojstva, Pjesnik postaje zarobljenikom svojeg novog identiteta. itav ivot Pjesnika i ivot njegovih novih zemljaka sveden je na jednu jedinu sedmicu u kojoj iluzije bolno produavaju trajanje svakoga dana. Ne postoje obini nego samo praznini dani od kojih je svaki zamka za narod fatalno usklaena s jednim pojavnim oblikom kolektivnog mentaliteta, to oteava i ini gotovo nemoguim prelazak iz jednog dana u drugi. Svaki dan u hrvatskome tjednu moe potrajati jedno itavo stoljee. U mukotrpnoj i sporoj povijesnoj koreografiji izmjenjuju se Blaumontag, Crni utorak, ista srijeda, Tri etvrtka za redom ili Sveto Nigdarjevo, Zeleni petak, Velika subota i Duhovska nedjelja. Protok nacionalne povijesti interpretira se kao vilinsko kolo kao danse macabre u kojem se svaki krivi korak u povijesti ponavlja do u nedogled. Poglavlje naslovljeno Hrvatska koreografija strukturirano je po danima tako da tvori vjenu sedmicu. Leitmotif itavog knjievnog projekta nazvanog Koreografija patnje je ples svetog Vida opasna kolektivna histerija srednjovjekovlja koja se irila Europom poput zarazne bolesti, a pojavljivala se u obliku plesa kao prisilne radnje u kojoj je manija zajednikog pokreta znala obuzeti itavu kolonu hodoasnika, pri emu su ljudi, zahvaeni zamanjakom vjerskoga transa, plesali do potpunog iscrpljenja, a ponekad i do smrti. Hrvatska sjeanja velikog irskog pjesnika i njegove hrvatske vizije budunosti prikazane su nizom okantnih fragmenata preuzetih iz nesretne sudbine jedne obitelji praene od austrougarskih vremena do poratnih devedesetih u Zagrebu gdje irski Pjesnik sada kao hrvatski ratni veteran izvrava samoubojstvo u povijesnoj krmi koja se nekada zvala Crni orao. Sav materijal za priu o Pjesnikovoj hrvatskoj obitelji utemeljen je na autobiografskom materijalu i stvarnim injenicama iz povijesti jednog ogranka autoriine obitelji. Epilog je autobiografski prozni dodatak podijeljen u tri dijela: Lisabonska bolnica, enovska luka, Zagrebaki zatvor. U tome tekstu se spominju ljudi koji su spisateljici pomogli da preivi neugodnu potragu za istinom u knjievnosti.

46

Rije je o osobama koje su autorici Koreografije patnje dale vrlo osobni, prema tome i vrlo snaan razlog da nastavi pisati. Prva osoba koja se tu spominje je Wanda Ramos, portugalska pjesnikinja i prevoditeljica koja je, prije nego to je umrla od raka, prevela pjesme iz Koreografije patnje na jezik duhova. Poslije toga, to god bi autorica te knjige dopisala nije moglo vie biti njena privatna istina nego istina Wandine patnje. Drugospomenuti je potpuni stranac za kojeg se ipak ne moe rei da je sluajnik. To je neki ovjek u zadnjem stadiju AIDS-a, uliar iz Irske koji se nastanio u enovskoj luci i koji je u njenim pjesmama pronaao ono to mu je trebalo, ma to to bilo. Posljednja koja se spominje je autoriina hrvatska majka koja je postala slikarica moda i zbog toga to je kao dijete nosila haljinu saivenu od kaputa natopljena krvlju roaka muenog u zatvoru. Haljina je nakon pranja i kuhanja u loncu s bojom izgledala kao nova i samo je ona znala da se pod odreenim kutom svjetla jo uvijek nazire mrlja. Znala je gdje traiti. Otisak prsta neije sudbine. Roake sudbine. Naslijee. Smrt, patnju, vrisak crvenog ispod smeeg privida ivota koji ide dalje. Autorica Koreografije patnje oito je naslijedila od majke taj specifini kut gledanja na stvari. Problem je jedino u tome to takav pogled na ivot ne pripada ni spisateljici ni njezinoj majci. Istina pripada svima. Zamisliva je samo kao nedogledni niz privatnih istina koje netko dopisuje u prazna mjesta tueg odustajanja. IV. Uvijek mi se inilo da je bitnije kako je istina proitana nego kako je zapisana.

JAVNO ZAPISIVANJE IDENTITETA

V. Ovaj u dio teksta zapoeti opisom razgovora koji sam vodila s jo dvoje pisaca u meunarodnom centru za knjievnost i umjetnost Villa Waldberta u Feldafingu, pitoresknom mjestu kraj jezera Starnberg gdje je Gustav Meyrinck svojevremeno pisao poznato djelo Der Golem. Kasna veer. Gusti snijeg, brijeg, na osami brijega prostrana kua na tri kata

47

s impozantnim vratima i drvenim stepenitem. U njoj samo troje ljudi koji se gotovo nikad ne sreu, osim sluajno u prolazu, bez namjere dueg zadravanja, i kada je za susret predvieno vrijeme: svake druge srijede u etiri popodne, u salonu u prizemlju, za masivnim stilskim stolom za koji u principu moe sjesti dvanaest ljudi, uz aj, filter-kavu i tortu. Srijeda, svaka druga, dan je za razmjenu kreativnih ideja. Ta plemenita nakana organizatora ponekad funkcionira. ee se pretvara u puki in pristojnosti. Te veeri o kojoj sam namjerila govoriti troje pisaca je zamijenilo aj vinom. Dugo su razgovarali i nije im bilo loe. Kad se spustila no, javio se uk, oglasila se dva tri puta iz daljine onim svojim specifinim reanjem i lisica. I dalje je padao snijeg. Da skratim dugu priu, iznijet u samo sr rasprave koju smo vodili nas troje: ena iz Hamburga, mukarac iz Berlina i ja. Dok smo pokuavali razbistriti to je to suvremena europska knjievnost, ako takvo to uope postoji, gotovo smo se posvaali, i to kad se povela rije o razlikama europske knjievnosti od nacije do nacije i kad se postavilo pitanje postoje li neke anrovske i tematske preferencije karakteristine za odreenu nacionalnu knjievnost koje bi, tako rei, prirodno proizlazile iz kulturnih obiljeja i kulturnog nasljea svake regije. Tu smo doi do znatnog stupnja neslaganja. Posebno me se negativno dojmio naputak spisateljice iz Hamburga koja je smatrala da bi svi balkanski i srednjoeuropski pisci, da bi uope imali ansu biti objavljeni u nekoj velikoj izdavakoj kui, morali izbjegavati univerzalne teme i pisati iskljuivo i samo o slijedi toni citat svojim temama, dakle zadrati se na problemima svoje regije. Jer samo to od njih trite oekuje. Kad sam postavila pitanje to bi to bile moje teme dobila sam prilino maglovit i povran odgovor usporediv s afinitetnim razumijevanjem Indije sedamdesetih godina kad su mnogi zapadnoeuropski mladii obrijali glave i otili na put u srce tame uvjereni da e na taj nain vrlo brzo shvatiti sve to se uope moe znati o Indiji i njenim razliitostima. Moja je hamburka kolegica oito bila rtva dramatizirajueg i teatralizirajueg djelovanja medija u ovome svima nama zajednikom tehnolokom drutvu gdje Drugo postoji samo kroz svoj pokazani aspekt. Slaba je to utjeha, ali nas troje europskih pisaca ipak smo se sloili oko neega to bi se moglo oznaiti kao tipina tvrdnja recepcijske teorije i interkulturalne hermeneutike: percepcija Drugoga u principu ini jasnijom percepciju vlastitoga ja. Ili moda ba nije tako?

48

VI. Pitanje europskog kulturnog identiteta, usklaeno s politikim raspravama oko ulanjenja u Europsku zajednicu, ve se neko vrijeme nalazi na listi poeljnih tema za simpozijsko raspravljanje, ali i kao dio ire javne rasprave u koju je mogue ukljuiti se iz najrazliitijih sfera djelovanja, od onih popularno-urnalistikih i dnevnopolitikih, do onih drugih ozbiljnih, znanstvenih sfera, gdje se na problem kulturalnog zajednitva Staroga kontinenta puca tekom artiljerijom kulturolokih studija koje su u stanju fascinantno objediniti socioloka, filozofska, psiholoka, teatroloka, knjievnoteorijska, i to posebno postkolonijalno-kritika, zatim juristika, feministika i mnoga druga iskustva pogodna za rasvjetljavanje ideala europskog kulturnog identiteta, pri emu se najee dolazi do konstatacije permanentne krize te ideje. Pritom je za razumijevanje svih praktinih problema s kojima se suoavamo danas vano sagledati kako se kroz povijest mijenjao odnos kulture i zakonodavstva koje strukturira socijalne odnose. Povijesna promjenjivost toga odnosa kree od ideje o prirodnom zakonu i dugo se zadrava na modernoj ideji o nacionalnim dravama gdje je identitet podignut na razinu zakona kao jedna od najtiranskijih ideja zapadne civilizacije koja u sve unosi znakove jednakosti. Identitet je zakon. Identitet, najsnanija i najtiranskija ideja Zapadne civilizacije je esencija zakona, zakona identiteta: A = B, Jacques = Albanac, Arnold = sociolog. im je pojedinac ono to taj/ta/to jest, zakon identiteta prije nego to se uope moe pojaviti misao o identitetu daje mjesto toj ili tom. Svoenje bilo ega na bilo to, (ovo je olovka, ovo je Belgijanac) predstavlja podvrgavanje zakonu identiteta. Pojam zajednitva utemeljuje se na zakonu pripadanja. Kad ima zajednitva ima i pravila, uspostavlja se zakon o tome tko/to pripada, odnosno tko/to ne pripada. (Samo se Norveani, to e rei pojedinci s obiljejima x, y, z, mogu propustiti u norveko zajednitvo).1 Montesquieu, Voltaire, Russeau, Diderot, Lessing u svojim vienjima boljeg drutva promiu ideju nekog budueg zakona kulturalnog identiteta koji bi ublaio tiraniju zakona nacionalnog identiteta, ali budimo iskreni Nathan Mudri i dan danas moe ponuditi samo teorijska rjeenja poput onih Habermasa, Luhmanna, Noneta, Selznicka, ili Gunthera Teubnera, i u najboljem sluaju ugraditi pojam krize u novu

J. Peter Burgess: Law and Cultural Identity, (European University Institute, Firenze; www.arena.uio.no/ publications)

49

2 Usp. Gunter Teubner (ur.), Autopoietic Law: A New Approach to Law and Society (Berlin: de Gruter, 1988; Niklas Luhmann, Soziale Systeme: Grundriss einer allgemeinen Theorie (Frankfurt am Main: Suhrkamp, 1984); Humberto R. Maturana & Francisco J. Varela, Autopeiesis and Cognition (Boston: Reidel, 1980); Henz von Foerster, Observing Systems (Seaside, Cal.: Intersystems Publications, 1981)

3 Zygmunt Bauman: Postmodern Ethics (Oxford U.K. & Cambridge, U.S.A.: Blackwell Publishers, 1993)

definiciju zakona koji djeluje samo zato to je refleksivan, to uspijeva regulirati drutvo regulirajui samoga sebe. Kriza postaje komponentom zakona; ona stvara potrebu za neprekidnim praenjem problema i otvara mogunost tvorbe novih koncepata i novih pristupa koji se ubrzano i neprekidno adaptiraju na pojavne oblike drutvene krize, na sve zahtjeve i sve razvojne promjene toga drutveno utemeljenog sustava samorazumijevanja koji zovemo kulturni identitet. Doista, ini se da Teubner2 ima mnogo opravdanih razloga definirati drutvo kao jedan autopoietiki komunikacijski sustav koji se sastoji od odreenih tipova komunikacije koji proizvode druge tipove komunikacije sa sebi svojstvenim elementima koji imaju granice, svoje zasebne strukturalne i tematske preferencije i ine samodefinirajue identitete, dakle operativno su zatvoreni, ali kad su umreeni u sustav ine jedan informacijski vrlo otvoren model ljudske zajednice. Samo to taj pomak od modernog zakona identiteta prema postmodernom zakonu kulturalnog identiteta nije lako sprovediv u stvarnosti i ne garantira da e, na primjer odnos prema Drugom i Drukijem kroz postupak medijskog problematiziranja krize manjinskih prava (kao u Hrvatskoj) automatski dovesti do bolje zakonske regulacije tih prava, jo manje se moe raunati na to da e samo problematiziranje Drugog i Drukijeg u javnim raspravama doprinijeti stvarnom poboljanju socijalnih odnosa centra i margine, veine i manjine, domaeg i stranog, prirodnog i neprirodnog, zdravog i bolesnog. Knjiga pod naslovom Postmoderna etika Zygmunta Baumana3 vidi u postmoderni mogunost uzmaka iz slijepih ulica u koje su moralno Ja odvele radikalne ambicije moderniteta. Postmoderna etika ponovno puta ono Drugo kao prvog susjeda da ue u samu sr moralnoga Ja, da se vrati iz pustinje sraunatih interesa gdje je to Drugo prebivalo u egzilu. Drugo se definira kao krucijani karakter u procesu kroz koji moralno Ja mora proi da bi dolo k sebi. Baumanova razmiljanja dobro dolaze ve citiranom autoru, J. Peter Burgessu, koji upravo ovaj slikoviti, dramatini izvod Zygmunta Baumana uvodi u svoj tekst o odnosu zakona i kulturnog identiteta da bi razradio jednu novu postmodernu koncepciju zakona. Taj zakon moe biti mnogostruk, moe imati vie identiteta, ovisno o razliitoj primjeni na razliite drutvene kontekste. Sve mogue potekoe koje bi mogle proizai iz jednog

50

takvog teorijski lijepo zamiljenog, prilagodljivog, refleksivnog zakona budunosti, zakona koji bi u svojim mnogostrukostima odraavao mnogostrukost identiteta zbilje i svojim mehanizmima pratio pomicanje fokusa drutvenih kriza jednostavno prestaju biti percipirane kao problemi. Ni Burgess, ni Teubner na kojeg se Burgess poziva, ne bave se ivim pojedincima, socijalnim skupinama i narodima. Odgovornost za tragediju krize odnosa prema Drugom i Drukijem prebacuje se na demokratske politike. To jednostavno vie nije stvar zakona. Strah me je da demokratske politike kakve su danas (a tu ne mislim samo na tranzicijske zemlje) nisu u stanju istinski, nego samo deklarativno razrijeiti hipokriziju odnosa koji se vie manje umjetno uspostavio izmeu jednog moralnog Ja kakvo posjeduje tipini graanin demokratskog drutva i onoga Drugog i Drukijeg koje je, navodno pripadalo moralnome Ja prije nego to ga je to Ja poslalo u egzil u odgovarajuem trenutku povijesti koji je pogodovao ksenofobiji kao jednom od oblika posrnua morala. I sad se to prognaniko Drugo i Drukije, poput prvoga susjeda koji zapravo nikada nije prestao biti uljez u kui odjednom vraa na velika medijska vrata. Javna rasprava se svodi na konstatiranje problema, pa ak ni ne pokuava ukazati na mogua rjeenja. Medijsko problematiziranje krize samo sebi postaje svrhom, pretvara se u urnalistiki larpurlartizam, i sasvim neoekivano, kad se ve uinilo da smo nauili da u suvremenom demokratskom drutvu nije prihvatljivo neprekidno stavljati znak jednakosti izmeu A i B, na primjer izmeu imena i nacionalne pripadnosti, hipokrizija javne rasprave o problemu kulturnog identiteta pretvara tu temu u performans u kojemu mogu sudjelovati samo oni koji su prethodno odabrali uloge, pa A da bi uope izrekao svoju istinu u javnosti mora prethodno odabrati jednu prepoznatljivu formulu identiteta i pristati na poniavajue jednostavan odnos koji glasi A = B. Onaj hipotetiki Jacques iz ve citiranog Buressovog primjera (za kojeg moemo pretpostaviti da je Parianin tree generacije albanskih doseljenika) iznenada postaje Albanac i nita vie od toga, a Arnold (za kojeg moemo pretpostaviti da intervjuira Jacquesa) on je samo sociolog, i to je to. Taj sretnik, Jacques, ima napokon priliku iznijeti svoju priu u udarnom televizijskom terminu gdje ga, pretpostavimo, intervjuira jedan Arnold kojeg se u javnosti doivljava prvenstveno u njegovoj

51

ulozi Sociologa s velikim poetnim slovom S. Da bi bila prihvaena, Jacquesova pria ne smije odstupiti od odabrane formule identiteta koja ini njegovu ulogu u javnom performansu prepoznatljivom. Jacquesu nije jednostavno drati se formule A = B. ini mu se prejednostavnom, jer on je naime pisac i nije sklon simplifikacijama, kolovao se u Parizu, kao dopisnik je proveo neko vrijeme u Tirani. U posljednje vrijeme ga zanimaju obiteljski korijeni i ve mnogo bolje govori albanski. On je svjestan da se ako eli uspjeti mora pozabaviti svojim temama. Zato se sprema napokon otii na Kosovo i tamo prikupiti grau za novi roman. To e biti roman o Drugom i Drukijem, samo problem je u tome to e Jacquesova kosovska pria i u nju ugraen aktualni i povijesni odnos dvaju naroda i dviju vjera na istome tlu (usput reeno, na tlu koje je Jacquesu vrlo slabo poznato) biti prelomljena kroz prizmu onog ivotnog iskustva koje je Jacques stekao i koje jo stjee u svojoj zemlji u Francuskoj. U krajnjoj konzekvenciji Jacques e si postaviti slijedee pitanje: Tko zna bolje to su moje teme ja ili javnost kulturne sredine u kojoj sada po prvi puta jasno osjeam da sam stranac? Istinska tema Jacquesovog romana mogla bi ako si bude postavljao previe pitanje postati otkrivanje Drugog i Drukijeg u njemu samome. Njegova proza bi tada skrenula na teren koji dobro poznaje i tada bi se se on zajedno sa svojim likovima kretao, na primjer, po urbanom Parizu, umjesto da tumara po imaginarnom Kosovu kao po pustoj zemlji sraunatih interesa u koje je njegovo vlastito Ja, u trenutku kada je usvojilo trino opravdanu formulu identiteta A = B, prognalo ono istinsko Drugo i Drukije koje ne samo to ini Jacquesov bolno sloeni identitet dijelom europskog identiteta, nego i ire od toga: prevodi sve njegove osobne dileme i sva intimna pitanja u univerzalna pitanja. Ne pada mi na pamet ulaziti u definiciju opeljudskog, pa ak se ovaj puta ne mislim obazirati ni na prisvajanja i zlouporabe pojma univerzalnog u razliitim odnosima supremacije, na primjer Zapada nad Istokom, bijelog nad obojenim, mukog nad enskim, i tome slino. Moja pragmatina kolegica iz Hamburga, koja dri do zakona trita, misli da Jacques nema pravo na univerzalnu priu. Ona vjerojatno zna to govori. Zato je na imaginarni Jacques ipak otputovao na Kosovo po svoju temu. Mene samo zanima koliko jo generacija treba protei da bi netko od Jacquesovih potomaka stekao pravo izbora.

52

VII. Dobro emo razmisliti kad drugi puta budemo primali strance, pisalo je na jednom od anonimnih pisama koje sam primila u jeku afere koja je potresala hrvatsku kulturnu scenu nakon raspada stoljetne knjievnike udruge iz koje sam istupila nakon brutalnog napada na moje etiko Drukije koje je u nedostatku boljih argumenata bilo svedeno na etniko Drugo. Morala sam dobro razmisliti kako odgovoriti, i da li uope odgovarati na usput dobaeno retoriko pitanje: Zar te nije stid biti predsjednicom Hrvatskoga PEN-a?, pri emu je postavlja pitanja naglasio pridjev hrvatsko. Tek nekoliko trenutaka ranije bila sam poslana u Makedoniju, Zemlju patuljaka u kojoj se rodio moj otac, europski i hrvatski slikar makedonskog podrijetla. Jedan vrlo glasni neznani junak hrvatske knjievnosti tamo me je po svoj prilici poslao da bi, poput Jacquesa, pronala svoju temu i prestala se baviti bolnom stvarnou zajednice u kojoj sam roena. To se dogaalo u utljivoj prisutnosti velikog broja kolega po peru koji su gledali u vrkove cipela ili se skrivali po hodniku drutva knjievnika. Moje fiziko Drukije, proizvod neposrednog mijeanja hrvatske loze dviju regija primorske i slavonske, s makedonskom lozom (i jo s mnogo ime to bi bilo predmet zasebne studije o identitetu, pa moda i posebnog knjievnog anra kulturoloke ispovijesti) poelo je izazivati iracionalnu ksenofobiju i strah bez pokria takvoga intenziteta da me, niim izazvan, autor romana Mirisi, zlato i tamjan, Slobodan Novak, nazvao jarko obojenom Nefertiti tvrda izraza lica i okrutnih jagodica i pritom potpuno zaboravio da je intelektualac koji bi trebao posjedovati bolju argumentaciju u polemici koju je sam zapoeo. O sebi sam, izmeu ostaloga, iz novina mogla doznati da dijelim apatridnost i polutanstvo kao lijek, i da bacam na ljude vjetiji napoj, pa se onda udim ime sam izazvala srdbu, te da sam planetarni intelektualac kojem nedostaju muda za duhovnu obnovu, a sa mnom su se ak tri puta bavili i saborski zastupnici rjenikom jedva neto boljim od ve navedenoga. U Dnevniku Franza Kafke postoji jedno mjesto koje hrvatski profesori u trenucima oputanja rado citiraju premda taj kratki zapis, objektivno gledano, nije zanimljiv, a bogme nema ni knjievnu vrijednost. Autor Procesa jedne sumorne listopadske veeri, u nastupu samosaalijevanja pie kako je

53

bio u prakom Narodnom kazalitu na Dubrovakoj trilogiji gdje se tako nemilo dosaivao da mu je iz prvoga ina ostao u sjeanju samo zvuk ure njihalice i marseljeza to je Francuzi pjevaju pod prozorima ulazei u grad. Pod prozorima Drutva hrvatskih knjievnika smjetenog na Jelai placu esto se pjevalo. Izbor melodije u pravilu je odreivala politika. Ovisno o tome tko je uao u grad. U posljednje vrijeme, na sreu, pjevali su samo domai ljudi, od kojih su neki nosili crne kape s karakteristinim slovom koje je, dakako, tek jedna vrsta folklora i nita vie. Iz Drutva bi u takvim prigodama netko istrao na balkon samo nakratko, da vidi kako se razvijaju stvari i koja je melodija popularna i bre bolje se vratio unutra, na sigurno. Istina, tamo je bilo dosadno i zapravo se nita nije zbivalo, osim to se uo zvuk ure njihalice kakva uvijek postoji u stoljetnim institucijama. Neki od meni najdraih ljudi, potovanih kolega, istinskih gospara hrvatske knjievnosti, eljeli bi sauvati zvuk secesijske ure jer kroz njega, kau, odzvanja stoljetna tradicija. Potpuno ih razumijem. Uz pravilnu koncentraciju, zlatni zvuk tradicije moe nadglasati ak i najgore psovke. Dovoljno je misliti na ljepe stvari. Na Umjetnost. I u svijetu umjetnosti pronai svoju temu. VIII. ak i samoobranu, a kamoli napad upotrebom jednostavnih formula identiteta smatram sramotnim postupkom. IX. Svoj identitet doivljavam kao pravo na izbor: ne nuno na izbor iz ponuenog materijala mojeg osobnog genetskog i kulturnog nasljea. X. Javno zapisivanje identiteta pretvorilo se u jedan od popularnijih knjievnih anrova. Ponekad mislim da je to posljednji pravi trivijalni anr postmoderne preostao nakon apokalipse rodova i vrsta i prividno konanog razbijanja hijerarhije visokog i niskog. Danas rijetko tko ima pravo doivljavati identitet kao intimu. Nadam se da e doi vrijeme kad e to biti mogue. U ivotnoj svakodnevici. Dakako i u umjetnosti.

54

Bora osi

POVRATAK IZ PROGONSTVA
Sada, kada se veini ljudi ini da je u Srbiji pobedila nekakva demokratija, poneko me pita hou li se onamo, u svoju zemlju, vratiti. Kao da sam sa tom svojom domovinom imao nekakav ugovor s mnogo preciznih stavki. Jedan komplikovan dokument, otvoren na sudu. Po kome i ja i drava moje prolosti imamo se vladati. Pa ako tamo stvari pou nabolje, da i ja tom poboljanju treba da se prikljuim. Ali, odlazei odande, ja, koliko se seam, nisam nita potpisivao. Nego sam samo proao pored mladih graniara kod Kelebije, a oni se mnogo na mene nisu ni osvrtali. Da bi ispratili nekog, pomalo starog gospodina u sivom odelu. Mislim da sam tada u ruci

Fotografija: Sneana Risti (Pismohrana ARKZIN) 55

imao jedan svoj rukopis, a ostatak stvari doao je tek kasnije, posle mene. Tako je moj izlazak iz domovine proao vrlo nezapaeno i bez posebnih formalnosti. Pa o tom dogaaju iz nae skupne povesti, povesti moje domovine i moje line istorije, nema nikakvih podataka. Sada je nastupio jedan novi momenat u ovoj zemlji na jugu, dok se u zemlji moga tela i u predsednitvu moje due nije nita promenilo. U mome bivstvu nije dolo ni do kakvog pua, a vladavina moga razuma jo uvek se kako tako dri. Onda, najpre treba da se setim kamo, u koji prostor bih se vratio. Zato to sam deo onog tla, makar i u najmanjoj koliini, sa sobom poneo, pa onde, na mestu tog mog nekadanjeg ivota, vie nema niega. Zbog toga sve ovo vreme smatram da hodam po svom vlastitom tlu, samo delimino ovde preseljenom. A gostoljubivo tle moje nove zemlje na severu malo se razmaklo da deo mog starog tla primi kao nekakav umetak. To se ionako dogaa pri dramatinim obrtima, tektonskim, da itave planine klize u nepoznatom pravcu i da se nekadanje doline sklapaju kao stranice proitane knjige. Pa onda smatram da se ovakve stvari mogu desiti i u sasvim miroljubivim okolnostima, kada jedan stranac doe u novu sredinu, a osim onog to u koferima dri, ima pod svojim stopalima komadi svoje zemlje, negdanje. Tako ja vie ne bih naao taj stari prostor na jugu, u onoj celini koja je bila nekad. A osim ovog mog uzorka nekadanjeg tla, ponesenog sa ostalim prtljagom, neto slino poneli su sa sobom i drugi ljudi, azilanti. Pa bismo mi koji se ovde na severu nalazimo mogli da sastavimo dobar komad svoje domovine kada bismo svak svoj deo spojili u celo, ako bi nam bilo do toga. Ja, meutim, trudim se ve godinama da deo svoje line teritorije pripojim republici ostalog sveta, u vidu nekakve privatne regije. Zbog toga i mislim da nada mojih prijatelja u moj povratak na jug nije realna. Jer ja vie nemam onaj prostor gde me je bilo, kao to u svoje negdanje vreme vie nisam u stanju da se preselim. Jedan moj veliki prethodnik, pesnik Crnjanski, proveo je takoe etvrt stolea kao izgnanik, a potom, uinio je pogreku, da se u negdanji kraj vrati. Gde je veina njegovih savremenika ve bila mrtva, a oni ivi njega su kao mrtvaca smatrali. Uz mnoge poasti i povlastice, takoe samo za mrtve predviene. Tako se seam kako golemi pesnik prolazi gradom svoje prolosti kao duh. Jer niko vie nije u stanju da se povrati u svoju jueranjicu, a kamoli u vreme odmaklo za etvrt stolea. Pa onda bivi

56

prognanik hodajui po gradu vlastite mladosti kao da je tek tad u neku stranu krajinu prognan. Jer to gde se u taj mah naao, to je zemlja njegove starosti, starosti kao jedne posebne republike u koju je prispeo. Tako ja vie ne mogu da se vratim u prostor svog nekadanjeg ivota, kao to stari grki filosof nije mogao dvaput ui u istu reku. Jer prostor svaijeg ivota takoe nekakav je tok, reni ili svejedno kakav. Gde je sve kao na pokretnoj traci, na svetskoj izlobi nae sudbine. Tamo je mnogo toga izloeno na vrlo pregledan nain, samo itava ta roba bivstva neprekidno izmie. Pa se moe rei da je to nekadanje tlo jo onda, dok sam na njemu stajao, izmicalo se, kao da se i ja i sve oko mene na toj pokretnoj spravi nalazi. Ljudsko postojanje, to je samo izloak na toj trnici prirode, neznano za ije oi. Mogue da ovaj golemi sajam ljudskog korpusa nainjen je da sam sebe uveseljava, bez obzira na okolinu. Kao da sami sebe treba da kupimo po jevtinijoj ceni, dok ova izloba traje, a posle e sve biti mnogo skuplje. To je moje miljenje o onom tlu koje sam ostavio, u osnovnom, osim to sam neto te praine poneo na svojim cipelama. Jer ljudsko tlo mahom je od praine nainjeno, samo je kasnije ova otvrdnula. To je jo jedna opomena preteranim rodoljubima koji tlo svoga ivota primaju kao magini prostor. A ne razumeju da je tlo svakoga naroda jedna neutralna materija koja ne mari mnogo za one to po njemu gaze. Nego ga to tabanje odozgo moda i nervira. Otud sam ostavio onaj prostor svoje prolosti, raunajui da sam ga svojim hodanjem po njemu ponekad ivcirao, a i sam bio sam nervozan dok sam njime kretao se. Tako moj odlazak nema samo nekakve implikacije politike. Nego je u pitanju mogue bila moja nervoza, izazvana mnogo im, a ne tek onim idiotskim reimom. Sve ovo spada u diskusiju, moju vlastitu sa samim sobom, kada sluam pitanje, prijateljsko, da li u se u svoju zemlju vratiti. Ovo mi govori i moj ljubazni urednik, ovde, u Zrichu, prekoputa kavane gde je nekad sedeo Joyce. Jo jedan izgnanik iz vlastite zemlje koji svoje izgnanstvo izveo je dobrovoljno. Mislim da je on, pre svega, odbegao od sopstvene porodice, od oca koji maltretira mater, i matere koja njegovog oca gnjavi. A ostatak obitelji samo se mota po toj kuhinji irske nelagode, iz ega su potekle veoma lepe knjige. Koje najee iz nelagoda raznih potiu, a ne iz nekakve idile. Zbog toga bi na svakog oveka u bekstvu trebalo pogledati i sa te strane, analitike. Pa da vidimo ta je ovu osobu sve gnjavilo

57

onde gde je ivela ranije, a ne da se krivica svali jedino na neku budalu koja u taj as svojim glupim narodom vlada. Pa je onda u onom naputenom prostoru svakako bilo i ranije nekog razloga da se od njega odbegne, samo moda u dui takve osobe jo nije bilo dovoljno odlunosti. ovek je esto u poziciji da bi pobegao bilo kud, a najpre iz svoje vlastite koe. Pa kako jedna poslovica govori da je to nemogue, onda postoji makar ona prosta promena mesta. Ako ljudi na granici mnogo ne mare za nau pojavu, pogotovo kada smo ve pomalo stari i kada u jednom sivom odelu prelazimo tu crtu kao u nekoj nagradnoj igri. Toga ima esto u onim blesavim natjecanjima, televizijskim. Gde kandidat treba da pree preko neke linije ili da to pre preskoi neku prepreku. Sve te ludosoti mogue prikazuju ponaanje oveka naeg podneblja, na granici. Koji umesto da pokazuje vlastite isprave, izvodi kojekakve glupe pokrete i grimase. Sve ovo govori o tome ta mislim kada me neko, u dobroj nameri, pita hou li se u svoj negdanji dom vratiti. Ne vodei rauna o tome ta bilo iji dom oveku znai u nekom metafizikom smislu. Ili u metafori, mogue biologijskoj. Kao da treba da se u maternicu svoje roditeljke vratim, jo jednom. Kada bih se sada na mesto svog nekadanjeg ivota vratio, moda bih se osetio kao meu kulisama. To verovatno i inae trebalo bi da svako osea, da ono u emu ivi nije neto do kraja pravo, nego da u ovom uvek ima neeg pozorinog. Pa kada se ovek posle vie godina vraa na mesto zloina (ivotovog), mora da oseti taj momenat kao da je zaao iza zavese, poto je predstava ve zavrena. Jer sve to onde stoji lii na nekakav ljudski okvir, a zapravo pripada onom delu naeg bivstva proetom zaudnou. Sve je kao kada posle vie dana bolesti, u svojoj devetoj godini izlazim na ulicu, a ova vie nije ona od pre. Sada se mojom boleu izgnanstva tako neto samo uveava. Pa onda nemam vie moi da se u prethodno okolje vratim, ak i kada to elim. Predstava mog ivota tamo je zavrena, a ja kao jedina publika ove drame otiao sam van, nekuda kui. Zato to moje sadanje prebivalite ona je kua kojoj svako, nakon posete pozoritu, odlazi. A to to je bio prostor polovine moga stolea, samo je jedan teatar, u kome je tota prikazivano, nego su tamo svetla pogaena i vie se nita ne daje. Tako mesta moga nekadanjeg boravka oekuju novu publiku, u koju ja vie ne spadam. Pa kada danas razmiljam o povratku bilo kud, snatrim da se u svoje spokojstvo vratim, od pre desetak godina. A to mogu da izvedem i u svojoj sobi, arlotenburkoj.

58

David Albahari

GRANICE
1. O granicama sam poeo da razmiljam poetkom devedesetih godina prolog veka. Pre toga nisam verovao onima koji su tvrdili da postoje.

59

2. U drutvu u kojem se preplie vie kultura ne moe biti rei o granicama. Postojanje granica u multikulturnom drutvu zapravo znai da to drutvo nije multikulturno, ve da u njemu dominira jedna kultura koja eli da nametne i zadri kontrolu nad ostalim kulturama. U takvom drutvu, drutvu strogo kontrolisanih kultura, do sada nisam iveo. Odrastao sam u jednoj vrsti multikulturnog drutva, u socijalistikokomunistikoj verziji kakva je postojala u bivoj Jugoslaviji, a trenutno ivim u njegovoj kapitalistikoj verziji, u Kanadi. U stvari, kada se iz obe te verzije ukloni ideoloki sloj, uvia se da nikakvih razlika nema multikulturno drutvo ili postoji ili ne postoji; kulture se ili prepliu ili ame svaka u svom oku; umetnici se ili otvaraju razliitim uticajama ili se zatvaraju u omeeni prostor svoje lokalne tradicije. I premda sam sklon zagovaranju vrednosti meovite kulture, moram da naglasim da ne verujem da je ona sama po sebi bolja od samostalne, lokalne kulture. I u jednoj i u drugoj kulturi umetnici mogu da stvore vredna dela; i u jednoj i u drugoj kulturi mogu da skliznu u ideoloke ablone; i u jednoj i u drugoj kulturi moraju da se hvataju ukotac sa vankulturnim faktorima koji ele da kontroliu kulturne tokove. Prednost multikulturnog drutva samo je u tome to lake omoguava suoavanje sa predubeenjima na kojima se zasniva politika glorifikacije jednonacionalne kulture, iako ni to nije nikakva garancija da e pojedinac koji potie iz meovitog drutva prozreti mehanizme predubeenja koji mogu da ga usmere prema mutnom talogu rasizma. 3. S obzirom da dugo nisam verovao u granice, nisam nikada oseao da ih prelazim ili da se nalazim na pogrenoj teritoriji. Meovitu jevrejsko-srpsko-jugoslovensku kulturu u kojoj sam rastao oseao sam kao celinu, bez zidova ili vrata, otvorenu za slobodno kretanje, ak i onda kada su u ta tri segmenta postojale uoljive razlike. Istorija, na primer, igra razliite uloge u njima: jevrejska tradicija se zasniva na ciklinom ponavljanju istorije; srpska tradicija velia istoriju kao poraz; jugoslovenska tradicija se temeljila na selektivnom pristupu istoriji. Istovremena pripadnost ovim tradicijama nije me, meutim, nagnala

60

u izbor samo jedne od tih uloga, ve mi je omoguila da bolje razaznam mehanizme koji funkcioniu iza njih, i da tako preciznije uvidim njihove mane i prednosti. 4. Ne govorim ovde o identitetu, jer izbor identiteta nije ono to na kraju, ako se ne varam, definie pisca. Ono to ga definie su njegov jezik i njegov stil. Identitet shvaen ovde kao ono to pojedinca identifikuje sa irom zajednicom kojoj pripada ne mora da igra nikakvu ulogu u stvaranju. Pisac moe, recimo, da se osea kao Srbin ili Jevrejin, a da nita od toga ne ue u prozu ili poeziju koju pie. Kafka je zgodan primer: ako kaemo da je bio Jevrejin koji je pisao u Pragu na nemakom jeziku, gde emo ga svrstati? U nemaku knjievnost, kojoj pripada po izboru jezika; u eku, kojoj pripada po mestu; ili u jevrejsku, kojoj pripada po poreklu? Ima onih koji smatraju da ga upravo njegov stil koji je navodno zasnovan na imitiranju talmudskog pisma odreuje kao jevrejskog pisca, iako gotovo nita u njegovoj prozi ne ukazuje na jevrejski sadraj. Drugi e insistirati da je praki ambijent ono to Kafku ini Kafkom, dok e jezike niti koje ga spajaju sa nemakom knjievnou biti presudan faktor za one koji ga smatraju nemakim piscem. Moda je najbolji odgovor da je Kafka sve to, ali i neto vie: da je, zapravo, pisac bez granica, multikulturni pisac, u najboljem smislu rei, koji prevazilazi svako ogranienje koje identitet, jezik ili nacionalna tradicija mogu da nametnu. 5. Granice, naravno, i to bez obzira kako ih definiemo, podstiu na raspravu o pripadnosti, ak i u situaciji kada, na primer, pisac nastoji da ivi na samoj granici, pokuavajui tako da izbegne bilo kakvo izjaavanje o pripadnosti jednoj ili drugoj strani. Mnogi mu, meutim, nee to dozvoliti i porei e njegovo pravo da bude ono to hoe. Knjievnost, kau oni, nastaje upravo iz oseanja pripadnosti, i to je jedino to se rauna. A jezik? Nije li jezik jedina stvarna pieva pripadnost, s obzirom da svet koji stvara postoji samo u jeziku i nigde drugde? Kada, recimo, Kundera pie na francuskom, je li on eki ili francuski pisac? A kada kvorecki, koji je kanadski

61

dravljanin, pie na ekom, da li je on etniki kanadski pisac, koji opstaje zahvaljujui politici multikulturalizma, ili eki pisac koji ne eli vie da se vrati kui? Na izgled razliita pitanja koja odraavaju istu situaciju: svi ti pisci se nalaze na brisanom prostoru izmeu razliitih svetova, u graninim podrujima izmeu jezika, istorija knjievnosti i politikih sistema. I svi opstaju upravo zato to ne priznaju granice. 6. Pada mi na pamet i druga pomisao: da svi oni opstaju zato to je njihovo pisanje moda ne u potpunosti, ali jednim delom svakako odraz enje za onim to nisu, za onim to bi mogli da budu kada bi prvo priznali granice a potom preli preko njih. 7. Naravno, granice su znatno uoljivije kada su potcrtane razlikom u jezicima, nego kada kao to je najee sluaj sa jevrejskom zajednicom ta razlika ne postoji. Prelazak, na primer, iz jevrejskog okruenja u srpsko okruenje ne zahteva promenu jezika, tako da pravog oseanja prelaska sa jedne teritorije na drugu zapravo nema. Pripadnost jeziku je istovetna na obe teritorije i razlike jer razlike, hteli to ili ne, uvek postoje moraju da se trae negde drugde. 8. Sline elemente nalazimo i kod pisaca koji su primorani ili su se sami odluili na ivot u izgnanstvu. Ponovo imamo ukrtanje kultura i mogui sukob jezika, s tim to u izgnanikoj situaciju nostalgija igra izuzetno vanu ulogu. Znaajno mesto imaju i politiki i ideoloki aspekti, koji esto potpuno potiskuju za knjievnost mnogo presudnija pitanja o jeziku, stilu i meanju kultura. Na kraju, izgleda da izgnanstvo ipak nije toliki bauk za pisce, jer bez obzira na popularne mitove o ivotu u egzilu, veina pisaca izlazi kao pobednik iz svog sukoba sa izgnanikom sudbinom. Uspeh Isaka Baevisa Singera, Vladimira Nabokova, Josifa Brodskog, eslava Miloa, Vitolda Gombrovia i Hulija Kortasara, na primer, to nepobitno potvruje.

62

9. ivot u multikulturnom drutvu moe, dakle, piscu tanije reeno: osobi koja jo ne zna da e postati pisac da podari uvide i razumevanja koja mogu presudno da utiu na njegovu spisateljsku poetiku. Isto tako je mogue da ga taj ivot odvede u suprotnom pravcu: da se pretvori u zagovornika granica, podela i raznoraznih duhovnih i moralnih istota, jer postojanje multikulturnog drutva ne mora automatski da znai da je to drutvo za sobom ostavilo sve negativne aspekte zajednikog ivljenja. Upravo primer bive jugoslovenske multikulturne zajednice pokazuje sa kolikom lakoom se pozitivne odlike meovitog drutva mogu promeniti u negativne predstave i zloupotrebiti za razne politike ili nacionalistike ciljeve. Jevrejin koji sada odrasta u Srbiji, i koji se veoma esto susree sa izrazima otvorene mrnje prema Jevrejima, sasvim sigurno e razviti drugaiju sliku multikulturalizma od onih Jevreja koji su, poput mene, odrastali u pedesetim i ezdesetim godinama, kada su takve pojave bile veoma retke. I dok ja, sa svojim seanjima i zahvaljujui injenici da ivim daleko odatle, pokazujem spremnost da to shvatim i donekle opravdam, mladi Jevrejin u Srbiji verovatno sve vie sumnja u mogunosti multikulturnog ivljenja i osea strahove i strepnje kojih sam ja bio poteen. Tamo gde ja nisam video granice, on (ili ona) videe moda neprelazne zidove. 10. Poslednjih desetak godina, koje sam proveo daleko od Zemuna, nisu nita izmenile u slici koju sam ovla skicirao u prethodnim fragmentima. Jedan od razloga za to svakako treba potraiti u injenici da u novoj sredini nisam ni pokuao da postanem deo njene knjievnosti i kulture. Da sam to pokuao, ne sumnjam da bih se uprkos ovdanjoj zvaninoj multikulturalnosti suoio sa vrim i surovijim granicama od onih na koje sam povremeno nailazio u mom starom okruenju. Dodue, to bi vie bile, da ih tako nazovem, esnafske granice, upozorenja da ulazim u tuu teritoriju, da sam pogotovo to ne piem ni na jednom od zvaninih jezika ipak uljez, ali granice su granice i u meni izazivaju muninu, bez obzira odakle potiu. Stoga sam odabrao da igram ulogu nezainteresovanog gosta, ulogu koja mi omoguava slobodno

63

kretanje kroz jo jednu kulturu, a pritom me ne dovodi ni u kakav konflikt sa onima koji je ve nastanjuju. Tako je moje izvorno kulturno podruje ostalo neizmenjeno, iako u njemu mnogo vie boravim u snovima i matarijama nego u stvarnosti. Meutim, upravo mi je udaljenost omoguila da uvidim u kolikoj meri dugujem jugoslovenskoj meavini kultura u kojoj sam odrastao, posebno meuigri srpske i jevrejske kulture. S obzirom da te meavine vie nema, a da ja odbijam da odustanem od nje, nije udno to se oseam kao brodolomnik kome nikakvo kopno vie ne deluje sasvim sigurno. Sedim na splavu i aljem poruke u flaama. More je katkad uzburkano, katkad mirno, nikada sasvim pouzdano, ali jedno je sigurno: ono nikada ne priznaje granice.

64

Fotografija: Sneana Mini

Dragan Veliki

GRANICA, IDENTITET, LITERATURA

Klasik maarske knjievnosti, andor Maraj, u memoarskoj knjizi Seanja na Maarsku, na jednom mestu opisuje svoj susret sa vojnikom Crvene Armije u vreme opsade Budimpete, krajem Drugog svetskog rata. Kada ga je ruski vojnik, repetirajui puku, upitao ime se bavi, Maraj je odgovorio da je pisac. Vidno iznenaen i odobrovoljen, crvenoarmejac je rekao da je to dobro. Verovatno, takoe, iznenaen i sasvim predvidljivo, Maraj je upitao vojnika zato je dobro to je neko

65

pisac? Vojnik se za trenutak zamislio i rekao: To je dobro, jer ako si pisac onda nam moe rei ta mi, u stvari, mislimo. Ovaj kratki razgovor pun je pouka, ukoliko se, naravno, uopte i radi o razgovoru. Jer, to je jedan razgovor koji se vodi preko niana, preko puke, da tako kaem, razgovor u kojem onaj koji dri puku i koji, zato, ima svu vlast nad ivotom svog sagovornika, postavlja jedno pitanje, na koje oekuje izravan odgovor. Ovaj razgovor, otuda, ima jednu isledniku snagu (ko si, ta si, ime se bavi?), on dva sagovornika postavlja u neravnopravan poloaj i tako ih ponitava u njihovoj ulozi sagovornika, onih koji ravnopravno govore i jedan drugom se obraaju. Ali, takoe, ovaj isledniki prisilan razgovor uistinu postaje razgovor, onog trenutka kada Maraj kae da je pisac i da se bavi stvarima knjievnosti. I tako injenica da se neko bavi knjievnou preokree odnos snaga, uklanja puku, i obnavlja ivot. Ali, bilo bi pogreno zakljuiti da je sada, nakon uklanjanja puke, zapoeo razgovor izmeu jednakih. ta zapravo ruski vojnik kae piscu Maraju? On mu, izmeu ostalog, kae da su njihove uloge najednom preokrenute. Ako si ti pisac, ti si onda onaj koji zna, ti zna ta mi svi mislimo, dakle, ti si onaj koji moe znati i ta ja mislim, ti si onaj koji meni moe rei ko sam, ta sam i ta ja ovde radim. Nakon to mu je postavio pitanje Ko si ti?, ruski vojnik, kao da postavlja pitanje A ko sam ja?, i tako uvodi pisca ne samo u jedan razgovor o identitetu nego ga, to je jo vanije, delegira na mesto onoga koji zna kako da identifikuje, koji zna sve to se o identitetima moe znati. I ovde, meutim, treba biti obazriv u tumaenju. A to znai da ne bi trebalo prebrzo zakljuiti kako je ruski vojnik, manje ili vie obrazovan, iz nekakvog mistinog oseaja potovanja prema znanju, usled nekakve primitivne fasciniranosti knjigom i slovom, odluio da jednom piscu potedi ivot. ak i da je u ovom konkretnom sluaju to i bilo tako, to ne bi imalo velikog znaaja za jednu moguu tezu o odnosu knjievnosti i identiteta (identiteta pisca, itaoca, ali i politikih identiteta, nacionalnih i istorijskih identiteta, itd.). Od kakvog bi, naime, posebnog znaaja moglo biti to to je jedan vojnik potedeo ivot nekom piscu u asu ili u veku u kojem su najrazliitije vrste politikih reima imale poseban pik na pisce, i pogotovo u asu u kojem su pisce hapsili, muili, ubijali, proganjali, u onom istorijskom periodu koji se, po nekim

66

tumaenjima, zavrio smru poslednjeg Evropejca Valtera Benjamina? Neu se ni potruditi da odgovorim na ovo pitanje u koje sam ve upisao odgovor, ali u se potruditi da insistiram na tome da u ovom razgovoru uopte ne treba videti nikakav sentimentalan happy-end jedne tune prie u odreenim istorijskim okolnostima. Obrnuto, u ovom razgovoru treba sagledati njegovu formu i njegov ritam, to, naime, da se on vodio pitanjima, a ne odgovorima. Jer, i Marajev odgovor ja sam pisac, ili ja se bavim knjievnou, takoe je jedno pitanje, utoliko to zaobilazi svaku personalnu identifikaciju (kako se zove, odakle si, itd.). Dakle, pitanje ko si? vodi do pitanja a ko sam ja?, pitanje ta ti misli? vodi samo do novog pitanja a ta ja mislim?, i tako dalje, u ovoj oito beskrajnoj igri postavljanja pitanja u koja nije upisan odgovor, to znai, u koja nije upisan identitet, ni onoga koji pita ni onoga koji je pitan. U ovoj taki razgovor izmeu dva prijatelja-neprijatelja postaje istinski literaran i istinski zanimljiv za istinu literature. Jer, on nas upuuje na to da je razgovor o identitetu mogu samo tamo gde su identiteti dovedeni u pitanje, samo tamo gde su se granice (sve vrste granica) zamutile, samo tamo gde ja traim istinu o svom identitetu od drugog koji istinu o svom identitetu trai od mene. I, takoe, on nas upuuje na to da je pravi, istinski literaran prostor upravo ovaj prostor pitanja koja pomuuju identitete, pitanja koja odbijaju da identifikuju i koja odbijaju da daju odgovor, jedan i jedini, jednom i za svagda. Moda jo treba dodati i ovo: prostor pitanja i preispitivanja je, istovremeno, i snaga preokretanja, izvrtanja, postavljanja stvari naglavce, ili, obrnuto i preokrenuto, na noge. Upravo u asu u kome smo pomislili da smo jednom zavrili sa priom o identitetu zato to smo neku knjievnost identifikovali, na primer, kao nau, nacionalnu vlastitu knjievnost, knjievnost e podriti ovu identifikaciju, jer u biti knjievosti je da se mea, prevodi, menja, predaje, prisvaja, itd. Knjievnost je, drugim reima, sutinski promiskuitetna, kao i sam jezik uostalom, pa u tom smislu, takozvana nacionalna knjievnost, ili, jo preciznije, insistiranje na nacionalnom u knjievnosti, moe biti i potreba da pobedimo prelaenje, neizdrivost nestalnog, da se naemo na sigurnom, na poznatom, u starom i prastarom, u onome to je neprolazno u prolosti. elim da kaem da je veoma teko utvrditi jasne granice nacionalnih knjievnosti a da u taj proces utvrivanja ne uvedemo

67

i odreene vanknjievne granice, to uvek znai politike kriterijume (jer kako bez tih kriterijuma utvrditi granice izmeu razliitih nacionalnih knjievnosti pisanih na istom jeziku, recimo hrvatske i srpske i bosanske i crnogorske; austrijske i nemake; australijske i novozelandske, itd. itd.). Po sebi je jasno da su iste nacije fantazmi, i da iste nacionalne knjievnosti ili jezici ne postoje. Ono to, meutim, po sebi moda nije sasvim jasno jeste da se ovakve vrste identifikacija (koje, kako smo videli, nisu knjievne), obavljaju i na nivoima koji nisu prosto nacionalni, ali zato nisu nita manje politiki. Da ne bismo previe insistirali na Marajevoj maloj zgodi, ali i dalje ostajui zainteresovani za strategije postavljanja pitanja, razmotrimo jednu drugu priu, koju e, ovog puta, ispriati Sigmund Frojd. Obraajui se sluateljstvu Bekog univeziteta, ovoga puta radi se o Prvom svetskom ratu, Frojd je pokuao da odgovori na neka pitanja koja je postavila publika koja je, oito, Frojdovo obraanje shvatila kao jedno veliko pitanje (treba uoiti da se i ovde pomalja slinost sa Marajevom priom). Frojd je pokuao da objasni prirodu jezikih omaki, tvrdei da one mogu biti potpomognute izvesnim telesnim stanjima, ali da ta stanja nisu njihov uzrok. Osim somatskih uzroka omaki koje pravimo, postoje i psihiki uzroci, i tavie, neki od njih su svesni, a neki su pak nesvesni. Kako to znate, pitali su ljudi iz publike, i Frojd je onda rekao: Zamislite da ste usred noi, u potpunom mraku i potpuno sami, opljakani, da vam je neko, ije lice niste videli, odneo sat i novanik. Kako interpretirati ovaj sluaj? Mogue je rei, da, da, u stvari me opljakao mrak, i samoa, i to to nisam bio paljiv; a mogue je rei i: pod zatitnim oklopom mraka i odsustva panje neko me je opljakao. Drugim reima, mogue je da ono to vidite ili ono to vam je reeno, u sebi nosi jo i neto to ne vidite odmah, tavie, mogue je da je to to vidite ili to to je reeno, nainjeno tako da ne vidite ili ne ujete neto drugo. Tako nas Frojd opet uvodi u literarni prostor, u prostor istinitog zamiljanja. Dakle, pokuajmo neto da zamislimo. Zamislimo da neko organizuje jedan seminar, i zamislimo da se taj seminar zove Knjievnost posle zida. Nakon to smo to zamislili, moemo se upitati: stvarno, ta se sad deava sa evropskom knjievnou kada zida vie nema? Ali, ovde se odmah treba zaustaviti. Jer, rei da se danas nalazimo u situaciji posle zida zapravo znai rei da zida vie nema. A rei da zida vie nema moe da bude samo jo jedan nain da se zid

68

ojaa. Ili, opet, moda zida stvarno i nema? Nije, naime, stvar u tome da se utvrdi nekakva istina u pogledu postojanja zida, granice, linije razdvajanja, nego je sva stvar u tome da se taj zid, ili, ta granica, misli u svojoj prirodi granice, dakle, onoga to razdvajajui spaja, to razdeljujui povezuje. Zidovi, kao to svi znamo, postoje i ima ih raznih. Kada ste, recimo, poslednji put proitali neki mongolski bestseler? Ili, koji hrvatski pisci se itaju danas u Srbiji a da su jo uvek ivi i da nisu umrli pre Drugog svetskog rata? Radi se, dakle, o zidovima koji su ne samo nacionalne prirode nego koji nas takoe upuuju na problem odnosa malih i velikih jezika, a time i na problem globalizacije i lokalizacije. to nije sve. Jedan moj poznanik u Berlinu pie roman o tome kako su Jevreji za vreme Hitlerovog reima iseljavani iz Grunevalda i slani u koncentracione logore. Ali, potrebna mu je jedna dobra ljubavna pria. Mora da postoji neki ljubavnik ene koja je poslata u Auvic, a koji ostaje u Berlinu, itd. Kao da mogunost literarnog ispisivanja samog holokausta nije dovoljna, ili kao da u tome uopte nema niega to bi moglo proizvesti uas, strah, nevericu, kao da je potrebna nekakva nesrena ljubavna pria da bi se roman objavio i da bi se roman itao. Sva je prilika da je moj poznanik u pravu. To su zidovi postavljeni trinim kriterijumima. Knjievnost se, dakle, danas suoava sa nacionalnim, verskim, polnim, rasnim i trinim zidovima koji su poput neke vrste repetirane puke usmerene prema knjievnosti samoj. I da li mi sada treba da postavimo aktivistiko pitanje ta da se radi? Takvo pitanje, osim to je neliterarno, takoe ne moe da rauna na bilo kakav smisleni odgovor utoliko to uslovi i uzroci koji su nas uopte nagnali da to pitanje postavimo ni sami nemaju mnogo veze sa knjievnou. Moda je, zato, najbolje, drati se Marajevog primera. Drugim reima, moda se treba drati njegovog uverenja da stalno, uporno, uvek iznova treba izgovarati reenicu ja sam knjievnik ili ovo je knjievnost. Ovo, meutim, ne znai prosto se povui u knjievnost koja ne bi imala nikakve veze sa stvarnou, jer ta god i kakva god da je stvarnost, knjievnost koja bi od te stvarnosti bila odvojena, teko da bi bila knjievnost. Drugim reima, insistiranje na knjievnosti, povlaenje u knjievnost ne oslobaa knjievnost njene politike funkcije. Ali, kako nas je Benjamin uputio, knjievno delo deluje politiki, tj. ima odreenu politiku funkciju samo ukoliko je iznad svega, pre svega jedno izuzetno knjievno

69

delo. Jer, knjievno delo je po sebi rupa u zidu, u bilo kom zidu, jedna cigla manje, jedan otvor kroz koji se bolje vidi, ta god ima da se vidi.

POST SCRIPTUM
etam ulicama Berlina, grada u kojem trenutno ivim i najedanput, izmeu fasada kua pored kojih svakodnevno prolazim, pojavljuje se jedna koja tu nikada nije bila, koju niko osim mene ne vidi, koja se, zapravo, i ne nalazi u Berlinu, nego u Beogradu, gradu u kome sam roen i u kojem sam proveo najvei deo ivota. Banula je ta kua iz jedne prolosti koja nikako ne prolazi i ugnezdila se ovde, u Berlinu, obrazujui tako neku samo meni vidljivu berlinsku ulicu, jedan samo meni dostupan svet. To je, dakle, stvarnost. Niz intimnih prizora, kolekcija privatnih oseaja, nestalna kolekcija koja se svakodnevno menja, koja i mene menja, nikada mi ne doputajui da sa sigurnou znam gde sam, u kom gradu i u kom vremenu. Nema nikakve druge stvarnosti, nikakvog bezbednog utoita istog za sve, mirnog i nepromenljivog. A knjievnost? Knjievnost ne oponaa stvarnost, ona ne prepriava, ona ne imitira, one ne kopira, ona nema nikakav original. uveni predloak knjievnog dela je tek budalatina suvie zdravog, birokratskog razuma. Knjievno delo je svet za sebe, on je svoj sopstveni predloak, svoj vlastitit original. Ako knjievno delo oponaa stvarnost onda je to samo u onom smislu u kome su i stvarnost i knjievnost jezici, razliiti naravno, ali ipak jezici koji govore, koji priaju, i koji su, zato, podreeni sutinskom svojstvu svakog jezika: svojstvu fleksije, svojstvu preobliavanja. Ma koliko to moglo udno zvuati, i umetnost i ono to nazivamo stvarnou uvek su bez teritorije, bez zemlje, one su iste promene i nestabilnosti, putovanja i preobliavanja. I stvarnost(i) i umetnosti(i) su govor razlike i nestabilnosti, drugim reima, govor istine, jer samo razlika daje da stvari budu viene u njihovoj istini, samo nas razlika budi i prisiljava da mislimo, samo nas razlika spasava iz uasnog sveta mediokriteta, sveta u kome se govori o fantomskim vrednostima i zakonima, sveta koji je najvea pretnja jeziku koji nema zemlju, jeziku umetnosti i naih privatnih stvarnosti koje se meaju. Zamislimo sada da ovaj uasan svet mediokriteta pone da se ostvaruje, da postaje jedini svet. Naalost, ovakvih ostvarenja

70

bilo je mnogo. Setimo se onih koji su matali da naine svet u kome je vrhovna vrednost bila unitenje Jevreja, setimo se onih koji su stvarali svet bez intelektualaca, ili svet bez knjiga, ili svet bez crnaca, i tako dalje, ova lista je tuna, a bojim se da je i beskrajna. Ali, ono to je zajedniko svim mahnitim pokuajima koji bi bili popisani u ovoj arhivi zlodela mediokriteta, jer svako zlo delo uinak je nekog mediokriteta koji bi da isti i oslobaa svet, jeste da su ona bila upuena i eljena drugom. Meutim, ja ivim ili, tanije, iveo sam u zemlji koja se pretvorila u pogon za proizvodnju zlodela namenjenih Istom, u zemlji ije su se mediokritetske due ostrvile na vlastitu stvarnost, i na sve koji su se u njihovoj stvarnosti zatekli. Pre petnaest godina, u jednoj zemlji koja se danas nalazi tek u mojoj privatnoj arhivi, u mojoj drugima nedostupnoj stvarnosti, u jednoj zemlji koja je pored svih nedostataka bila udesan spoj razliitih nacija, religija, kultura, pojavili su se iz nekih nevidljivih taloga, iz omaki u bojem pismu, iz neke psihopatologije svakodnevnog ivota, mediokriteti kojima su fleksije nepodnoljive, koji ne podnose promene, koji nisu znali kako da naine vlastite svetove. Dobili smo rat, jedan uasan pokuaj da se svoje oisti od drugog. I ta danas kao rezultat imamo? Na prostorima balkanskih drava koje su nastale iz Jugoslavije, a koje je jedan beogradski pesnik, najotriji kritiar Miloevievog reima, nazvao zakarpatskim kneevinama iz holivudskih filmova, imamo nove reime koji nisu uspeli da se obraunaju sa starim reimima, prosto zato to je isuvie veliki procenat starog u ovom novom. Stari reimi, zapravo ljudi koji su manje ili vie participirali u tim reimima, svejedno da li direktno u vlasti ili maskirani nekom opozicionom rolom, veto su, tehnikom trojanskog konja, uli u nove reime. Dakle, mafijatvo se samo prikrilo sofisticiranijim dizajnom, ali mafijatvo ostaje i dalje model po kojem se na itavom prostoru Balkana danas ivi, svejedno da li se radi o bankaru ili lekaru, o akademiku ili poslovoi samousluge. A ivi se loe, i to loe e da potraje. To nije uteno, ali tokom poslednje decenije unitene su osnovne civilizacijske matrice. Ispod glazure koju ine razni zvanini protokoli odnosi izmeu Srba i Hrvata razvijae se prisno, kako to ve biva meu sicilijanskim klanovima. A kada doe do krize, uopte ne iskljuujem mogunost novog rata. Problem je to se i dalje vrte neki stari stereotipi o dobrim i loim momcima, jer u raspadu Jugoslavije nije bilo nevine strane. Time se nikako ne bi trebalo izjednaavati udeo u kolau

71

zla, ali kada bi se neka od zaraenih strana nala u situaciji da ini zlo, ona je zlo i inila. Setimo se samo licemernih izvetaa i eksperata koji su na poetku raspada Jugoslavije u Tumanu videli olienje Evropejca, koliko je kriminalaca ponelo oreol Robina Huda, svejedno da li su svoj zanat upranjavali u opkoljenom Sarajevu ili su bili pregovarai u Rambujeu. Dobro se seam kako je Miloevi na samom poetku svoga uspona, na Zapadu bio prepoznat kao novi ovek u Istonoj Evropi. U toj promociji, koja istina nije dugo trajala, ali jeste postojala, sva sila gluposti eksperata je izgovorena. Ali, uloga medija jeste kljuna u ratu na Balkanu, manipulacija koja je spreavala da se zlo prepozna u pravom trenutku i u pravoj dimenziji. Jer, kada je zatrebalo, bio je Dejtonski mir i Miloevi je prepoznat kao golub mira, kao to je u nekom asu i Bin Laden bio dobar saveznik, i naravno da je jezik moi jedan jezik, svejedno da li tim jezikom govori Miloevi koji opseda Sarajevo ili neki od amerikih predsednika koji u tom asu humanom intervencijom u ko zna kojem delu sveta ini samo gest Robina Huda. Sa podnoljivom dozom ironije usudio bih se da kaem da je karakteristika svih ratova na Balkanu bila briga za drugog, izvesna ekonomija brige, jer kao da niko nita nije inio zbog vlastitih interesa, ve iskljuivo zbog brige o drugom. Pa tako Miloevi intervenie u Hrvatskoj ne zato to ima nekakve hegemonistike pretenzije, ve samo da bi zatitio Srbe u Hrvatskoj, a kasnije u Bosni i na Kosovu. Tuman rui Mostar da bi zatitio Hrvate u Hercegovini. Svi intereveniu ne radi vlastitih interesa ve radi brige za drugog. Pa, ni Zapad ne intervenie u Jugoslaviji u prolee 1999. godine zbog vlastitih ciljeva i interesa, ve samo da bi zatitio Albance na Kosovu. Prisustvujemo jednoj neverovatnoj ekonomiji brige za drugog. Balkan je nepresuni rezervoar tema, problema nereenih jo od vremena Drakule, kada je Evropljanin mislio Balkan kao prostor onog drugog. Jer, Balkan i postoji da bih ja bio ist, na red je red zato to je tamo nered, i odravati tu sliku drugog jeste vano. I veoma je vano imati prostor u koji moemo odbaciti sve to nas optereuje, to nas uznemirava u prostoru u kojem ivimo. Balkan je i jedna velika deponija. A kao sve deponije stalno se iri i indukuje probleme. Krunski problem je kako dislocirati Balkan da uvek bude dovoljno daleko. U proteklih petnaest godina Balkanom je prodefilovala armija politiara, mirovnjaka, eksperata u svojim parcijalnim misijama. Izreene su mnoge nebulozne dijagnoze,

72

utvreni su stereotipi koji su jo vie zategli vor. Ne bi trebalo zaboraviti jednu dosadnu istinu da je Balkan prostor na kojem su se vekovima sravnjivali rauni izmeu velikih sila. Posle svakog svoenja rauna, ostajali su crni fondovi. Naravno, reenje je u integraciji tog prostora i to jeste osnovni interes Evrope danas. Dakle, potrebna je jedna dugorona politika koja ne bi igrala na kartu reciklae problema. Kao komentar ovog eseja, koji se opasno rava i nestaje u delti moguih tekstova, citirau jedan kratak tekst objavljen u londonskom Observeru pre skoro dva veka, tanije, 18. novembra 1822. godine: Prole godine uvezeno je sa evropskog kontinenta preko luke Hal vie miliona galona ljudskih i ivotinjskih kostiju. Okolina Lajpciga, Austerlica, Vaterloa i svih drugih mesta gde su tokom prolog krvavog rata voene velike bitke poiena su od kostiju heroja, kao i konja koje su jahali. Na ovaj nain sakupljene kosti iz pomenutih prostora ukrcavane su na brodove u luci Hal, a zatim putovale u jorkirske mlinove za kosti, gde je podignuta mona preraivaka mainerija ukljuujui i parne maine, a sve u svrhu pretvaranja kostiju u granule. U takvom obliku kosti su prodavane farmerima za ubrenje njihove zemlje.

73

Fotografija: Joco nidari

Erica Johnson Debeljak

PROGNANIK U MJESTU
1. Potrebno je tako malo, tako beskrajno malo da osoba prijee granicu iza koje sve gubi znaenje: ljubav, ubjeenja, vjera, istorija. Ljudski ivot a u ovom je tajna odvija se u neposrednoj blizini te granice, ak i u neposrednom kontaktu s njom; on nije miljama udaljen od nje, ve samo jedan djeli ine. Milan Kundera U Sloveniji, u zemlji u kojoj ivim posljednjih deset godina, ini se da se udaljenost od granice do granice mjeri djeliima ine. Sela i polja i ambari, kue i kameni dimnjaci i uski puteljci, koji nastanjuju ove djelie ini u Sloveniji, a i u drugim dijelovima Evrope i svijeta, esto ljudima izvana djeluju neznatni i nevani. Oni skoro nikada ne posjeduju tu monu uzvienost ili kulturnu distinkciju glavnih gradova koji su obino smjeteni vie u sredinjim podrujima. Prolaznicima, granina podruja esto izgledaju otrcana i neglamurozna, kao naknadne misli ili nezgode. Na njih se gleda sa istim blagim prezirom kao na skoro svako ljudsko naselje koje se, iako nije odredite, nae uz autoput. teta, moe pomisliti putnik dok juri cestom ka jednoj ili drugoj granici, to su prostrli ovaj autoput ba kroz vonjak jabuka pod tim lijepim poljoprivrednim posjedom. Ali, ni misao ni putnik se nee zadrati due od jedne sekunde ili dvije. Mnogi koji prolaze kroz ove openito nezamjetne predjele dok prekoraavaju dravne granice rijetko zastanu da pomisle koliko je unci krvi upila ta nezamjetna zemlja, koliko je suza proliveno zbog svake izgubljene stope i svakog palog ivota. Jer, djelii ovih ini nisu zanemarljivi. Oni su neizmjerno vani iz jednostavnog razloga to su sve granice neizmjerno vane. Koliko god nerado mi to priznavali, granice nam daju mjesto u prostoru i definiraju ko smo. One definiraju nau ljubav i naa ubjeenja, nau vjeru i istoriju. Granice mogu biti stvarne i geografske, ili mogu postojati samo u naoj mati. One mogu leati na tvrdom tlu zemlje ili u mekim naborima

Prevela Nina Karainovi

75

naih mozgova. Neke granice se lako prelaze bez ikakvih dokumenata za identifikaciju. Druge nas, iako posjedujemo vaei paso, tjeraju na drhtanje zbog znaaja samog prelaska. Za krajnju i najznaajniju granicu od svih ne treba nam paso nego smrtni list, iako ne postoje naznake da su uvari na zadnjoj granici birokratske cjepidlake. Prije ili kasnije, oni puste svakog da proe. Ljudi stalno idu preko granica. Oni to rade sve vie danas i u ovom dobu, esto bez namjere da se vrate tamo odakle su doli. Ovo se deava rjee, ali i granice prelaze ljude. Kao velike ptice grabljivice, one tiho kliu preko pejzaa, na momente zaklanjajui sunce i bacajui sela i polja i puteljke u sjenu. Uhvaeno u kukaste kljunove ovih monih ptica nije mlitavo i krvavo tijelo male ivotinje, nego tanka tamna nit: linija od crne tinte na karti. Planovi letova ptica su obino ucrtani u karte od strane mukaraca u tamnim odijelima i sa ozbiljnim licima, koji sjede oko stolova od zelenog filca u dalekim glavnim gradovima i pregovaraju o rjeenju ratne situacije i drugih sporova oko teritorije. Na svu milost, ptiije marrute su obino prilino skraene: milja ili dvije u jednom ili drugom pravcu, jedna mala izmjena u pastelnim oblicima nacija, nita dramatinije od djelia ine tamo ili ovamo. Ali, neizbjeno je da neki ljudi ostaju nasukani na pogrenoj strani linije promjene, naputeni u pogrenoj pastelnoj boji. To je neizbjeno, gunaju mukarci u tamnim odijelima. Za razliku od apstraktne ljepote karte, situacija u stvarnom ivotu je zbrkana. Za manje nasilnih i zbunjujuih vremena ljudi su se mijeali izmeu sebe, selili iz jednog sela u drugo u potrazi za plodnom zemljom, plodnom suprugom, uurbanim pijacama, svjeim morskim vazduhom. Ali u ovom posebnom trenutku, kako se njihove sudbine odreuju izdaleka, ljudi koji nastanjuju kue u selima ne pomjeraju se, oni ne prelaze nijednu granicu. Umjesto toga, ona prelazi njih i oni jednog jutra ustanu iz kreveta, upale radio ili proitaju novine i otkriju da su se probudili na pogrenom mjestu. Za dorukom jedno s drugim razgovaraju na pogrenom jeziku. Njihove zabrinute rijei se sad izgovaraju na jeziku otuenih, jeziku manjine. Oni su odbaeni od svoje brae i ostavljeni na cjedilu. I tako se nanose rane. Izdaja se nastanjuje u dotad neukaljanim srcima. Ozlojeenost inficira mlade umove primljena sa dobrodolicom u prazninu koja je ostala iza iznenadnog gubitka povjerenja u pravino ureen svijet. Mukarci u tamnim

76

odijelima, koji sjede oko stolova u daljini, uloili su svoju nadu i vjeru ukoliko su pojmovi kao to su nada i vjera uope dotakli njihove pogodbe i raunice u injenicu da rane na kraju zacijele, a oiljci izblijede. Dobar razum i racionalna tenja za mirnim aktivnostima na kraju e trijumfovati nad gorkim snovima o povratu teritorije i osveti. Poteno govorei, bilo je sluaja kad je takva rana u zemlji bila zaboravljena, a oiljak koji je ostao u srcima stanovnika sela postao predmet nostalgije, prije nego bijesa. Naalost, ipak mi se ini da je ee sluaj da i sjeanje na poetnu ranu i sam oiljak ostaju kao snaan ig koji preusmjerava i koi civilizirajue nagone ivota. Nove crte i boje na karti nisu ubjedljive za stanovnike sela. One nisu ubjedljive ni za njihovu djecu, ni za djecu njihove djece. ini se da ovakve rane nisu ograniene samo na teritoriju puke koe, da ovakvi oiljci nisu ogranieni granicama samo jednog ivota. Ve neko vrijeme mi se misli vraaju skoro do opsesije na priu o ivotu koji je ispario u upravo ovakvom jednom podruju. Iz nekog razloga me privlai mjesto gdje je ta velika ptica grabljivica, sa crnim vlaknom stisnutim u svom kljunu, neuobiajeno nemirna. Privlai me sudbina koja je pala pod sjenu ptice ne jednom, ve nekoliko puta. Moda je ova moja blaga opsesija jednostavno najuobiajeniji oblik pote: privuenost nepoznatom. Jer, konture mog ivota i zemlje su osloboene ovog naroitog oblika tmine, tmine otuenja. U svakom sluaju, pria sada moe preuzeti dvostruki ivot. Ona postoji i u carstvu istorijske istine i u mojoj sopstvenoj mati. Nalazim sebe kako stalno iznova nalijeem na istu sredinju scenu. Kao suprotni polovi magneta, ona me privlai i odbija u istoj mjeri. Na kraju mi se ini da me privlai upravo ono to za mene mora zauvijek ostati strano i nedokuivo. Kao i granica, ova pria je i poziv i zapreka. Mami me kao odkrinuta vrata i vue iz bezbjednih ubjeenja i istorije mog rodnog kontinenta Amerike, i baca koplje svjetla na opasnije iskustvo ostatka svijeta. Mami me obeanjem razumijevanja i uivljavanja. Ipak, kada otvorim vrata i uem u zemlju iza njih, svjetlo se gasi. Ja udaram od zid. Vie ne vidim. 2. Kras. Ova udna rije daje naziv pograninoj regiji koja je kljuna pozadina ove prie. Ova regija, koja se protee izmeu

77

Slovenije, Italije i Hrvatske, godinama stvara hiljade i hiljade prognanika u mjestu. Za mene bi, zaista, ova rije, koja tako grubo zvui, mogla djelovati kao sinonim za paradoksalni pojam migracije bez kretanja, pojam raseljenosti osobe kod sopstvene kue. Treba samo razmisliti o sudbini imaginarnog djeteta koje je roeno prije stotinu godina u kamenoj kolibi u jednom krakom selu. Da je to dijete ivo danas, da je ono danas oronuli stogodinjak koji uiva provodei sate sjedei pod drvetom smokve u sunanom vrtu, on bi mogao sagledati svoj protekli ivot, koji je, iako ga je proveo na jednom mjestu ovom mjestu, u Krasu poznavao gnjev imperija koje su se raspadale, iskusio jezu uzrokovanu velikim krilatim stvorenjem koje leti iznad. Jer, iako nepomjeren iz te luke od svog vrta ili niskostropne kuhinje svoje majke, ako emo tako, ovaj ovjek bi bio podanik jedne imperijske monarhije, jedne faistike, jedne komunistike i jedne demokratske vlade. Samo je trebao stajati na pragu kolibe u kojoj je roen i zuriti u ogranieni svijet svog sela da bi tri puta bio svjedok ratovima. A da je samo kroio preko tog praga dalje, vjerovatno bi se borio, a moda i poginuo, u jednom od njih. Bez da spakuje svoje torbe, bilo radi zadovoljstva putovanja ili neizvjesnosti prognanstva, ovaj ovjek bi, za svog ivota, ivio u etiri razliite zemlje. Kakva sluajnost da Kras nije sinonim niti za prognanstvo u mjestu, niti za bilo kakvo prognanstvo, osim moda za prognanstvo humanosti iz vjenosti vremena i beskrajne misterije planeta. Jer, iza svoje uloge naziva za mjesto, ova rije ima jako precizno znaenje, znaenje koje ostaje potpuno ravnoduno prema postavljanju ljudskih granica i boli ljudskog ivota. Rije Kras ne opisuje samo tu posebnu regiju koja se protee od doline rijeke Vipave do Transkog zaliva i juno prema poluotoku Istra, nego i taj poseban geoloki teren njemu tipian. Na povrini, to je suhi pejza krenjakih visoravni proaranih umama i plitkim ulegnuima zvanih ponori ili vrtae. Ova jalova zemlja podrava samo najoskudnije poljoprivredne aktivnosti: skromne vinograde, sezonske povrtnjake, tu i tamo poneki umarak maslinovog drveta koji alje svoj srebrenkasti pozdrav Jadranu, koji lei tik iza najblieg horizonta. Ali, ispod ovog pustog pejzaa cvjeta mineralno bogatstvo ogromne fascinantnosti, iako bez apsolutno ikakve svjetovne vrijednosti. Ispod ulegnua i vrtaa vijuga ogromna mrea tajnih peina, rijeka koje izviru i nestaju na mahove i pjene i tutnje kroz podzemne klisure, nestajuih jezera koja

78

pune pilje u kinoj sezoni, da bi nestala u poroznoj tmini kad daleko i nevidljivo sunce zagrije daleku i nevidljivu livadu. Koliko god se ovaj opis moe initi goletnim i skoro lunarnim, on nikako ne pretpostavlja da ovom mjestu nedostaje ljepote. Kras posjeduje sopstvenu grubu i udnovatu ljepotu. ak se moe rei da ova slabo poznata regija dijeli iste privlane kvalitete spaljene zemlje koje ine Toskanu, koja je daleko od nepoznatog mjesta u susjednoj Italiji, istinskim desideratom za turiste. Niski kameni zidovi se talasaju du blagih padina vodei oko ka arobnim vidicima. Trone vile tre iza iljastih ruevina starih gradskih bedema i odvlae pogled prema nebu. iljasti empresi mariraju u kraljevskoj povorci oko grobalja, a njihova sumorna prisutnost povlai srce u neku tamnu sferu tamo dolje. Ali, iako Kras, za svijetlih proljetnih jutara, priziva neke od istih estetskih zadovoljstava odreenih distrikta Toskane, na kraju, njemu ipak nedostaje ta kljuna masa manastira, divnih brdskih naselja i pohotnih katedrala izgraenih da slave slavu Boga. Kad zapue hladni sjeverac, Kras se brzo vraa svojoj ulozi zalea, ruralne zaostalosti, nerijeene pogranine regije. Njegovo crveno tlo ne mirie na stoljea kulture. Njegove konture nikad nisu ukrasile pozadine slika starih majstora. Dok putnik prolazi kroz Kras putem ka jednoj ili drugoj granici, on moe pogledati ove predjele pretraujui ih na isti nain na koji bi zavirio u ploicu pored slike u hodniku galerije Uffizi. Kad vidi da napisano ime nije, avaj, da Vinci ili Raphael, nego neki zaboravljeni umjetnik, prolaznik bi slegnuo ramenima i okrenuo se od ovog pejzaa kojim se manje putovalo. Ili bi mu bilo drago da je otkrio sopstveno, blago defektno remek-djelo. U oba sluaja, on ne bi uspio razaznati istinsku velianstvenost Krasa koja lei skrivena u mrko-crnim podzemnim katedralama ispunjenim bisernim stalagmitima. Ove neviene bazilike, tihe, izuzimajui odzvanjanje kapljica vode koje se odbijaju o kamene podove, daleko su vee priznanje misteriji stvaranja nego ijedno zdanje koje je izgradio ovjek. Daleke od svjetla i poezije i molitve, od uskih puteljaka i promjenjivih granica, ove peine nas podsjeaju kako je nemarno i nepaljivo kako je potpuno slijepo za nae postojanje vrijeme. Opet, za sve ovo ili upravo zbog svega ovoga ja sam udnovato nedirnuta ovim peinama. Moja ravnodunost nedvojbeno potie od neke line slabosti, od tvrdoglave udubljenosti u ono neposredno, to me ini neradom da se suoim

79

sa hladnim beskrajem nastanjenim u peinama. Pejza me je uvijek privlaio mnogo manje od onog ljudskog elementa od lika i radnje a krake peine nude pejza koji je na jedinstven nain lien i lika i radnje. One su sami gleerski nanos, stalni kap, kap, kap kapljica vode u padu, bolno sporo gomilanje vremena na krenjaku. Za mene je uurbana ljudska obrada zemlje vonjak, vinograd, groblje ta koja oarava: nada uloena u sjeme, nagrada etve, roenje, smrt, dobit i gubitak ljubavi, bogatstva, imovine i drugih svjetovnih stvari. ta bi, na kraju, bio Howards End bez gospoe Wilcox, ili stepe Tolstojeve Rusije bez Natae i njenog ljubljenog princa Andreja, ili upravo bez samog Tolstoja? Nita uzbudljivije od naputene seoske kue i snjene pustoi, a prema takvim nenaseljenim prostorima sam hladna. Tako i u Krasu okreem lea bezvremenskim spiljama, gdje se djeli ine mjeri milenijima, i smjetam pogled na ivu i umiruu povrinu platna, na mnogo malih naselja ratrkanih po zemlji, i na esto okrutne sudbine ljudi koji su proveli svoje ivote u njima. Postoji jedno posebno krako selo koje igra glavnu ulogu u ovoj prii. To je jedno malo selo sa brojem stanovnika ne veim od nekoliko stotina, sada veinom vikendaa iz Ljubljane, glavnog grada Slovenije lociranog u sredinjem dijelu drave. Ipak, bez obzira na svoju veliinu, ovo selo uiva odreeni presti u regiji. Ovo je djelomino zbog njegove zahvalne pozicije nataknute iznad ravnica, kriljanih krovova njegovih terasastih kua koje padaju u kaskadi od zvonika Svetog Petra i Pavla do irokog zelenog prostranstva vinograda i livade ispod. Da bi se ulo u naselje, mora se proi pored uvenih grafita na zidovima kua koje se niu uz glavnu cestu to se ulijeva u selo. Nijedan turista, koliko god brzo jurio prema najblioj granici, ne moe propustiti rijei: Dua mi se veseli ko da je pjana od terana. Oni slave ekscentrino domae crno vino Krasa vino koje je toliko tamno i toliko jako da moe zamijeniti objed vrste hrane dok privremeno crni zube terevenara, vino koje je tako snano vezano za ovo mjesto da ima najbolji okus kada se proguta sa komadiem domae unke ba u onim podrumima u kojima se uva. Teran, krv krakih vinograda, ne putuje dobro. Ali, iznad svega, ovo selo je poznato kao duhovni dom jedne od najnenadmanijih knjievnih linosti Slovenije. Ova linost, koja je glavni ljudski protagonist ove prie, dijeli samo najslabiju slinost sa onim oronulim stogodinjakom

80

kojeg sam postavila pod drvo smokve u jednom sunanom krakom dvoritu. Ova dvojica dijele nekoliko biografskih podataka roenje u ranim godinama prolog stoljea, njihovu vezanost za ovo siuno krako selo ali ne mnogo drugih stvari. Za poetak, starac postoji samo u mojoj mati, dok je drugi ovjek postojao u krvi i mesu. ivot ovog stvarnog ovjeka je imao stvarni poetak, kao to to biva sa ivotima: 18. mart 1904. godine. Iako niko oko njega nije to znao u to vrijeme, ovaj datum je bio opasno blizu kraju stoljeima dugog uspona Austro-Ugarske monarhije Habzburgovaca u srednjoj Evropi. Da budemo precizni na nain koji to samo nian dozvoljava, dijete je roeno u 622. godini vladavine Habzburgovaca, koja je trajala 636 godina, vladavine tako duge i tako prosperitetne da bi je samo konstantna mo krakih peina mogla uiniti relativno malom. Za razliku od zamiljenog starca, stvarni protagonist ove prie nije prvi put udahnuo vazduh u ovom naroitom selu, nego u regionalnom sreditu Seane koje je udaljeno nekih deset milja i danas oznaava jedno od glavnih graninih prijelaza izmeu Slovenije i Italije. Niti bi ovaj stvarni ovjek nastavio udisati vazduh sto godina igdje, ali sad ve idemo ispred same prie. Dijete roeno 18. marta 1904. godine je bilo peto i posljednje dijete u ponosnoj, kulturnoj, bliskoj, ali krajnje siromanoj porodici. Godine 1908, kad je djeaku bilo etiri godine, njegov otac je otiao iz Seane da bi postao upravitelj seoske osnovne kole udaljene deset milja prema unutranjosti. Njegove dunosti tamo nisu podrazumijevale samo kultiviranje mladih umova ve i nekoliko jutara vinograda: jedna, nedvojbeno, zadovoljavajua perspektiva. Ovom selidbom su sudbine djeaka i sela postale nerazmrsivo i zauvijek povezane. Selo se zove Tomaj, a djeak je Sreko Kosovel. 3. Sa selom Tomaj i legendom o Sreku Kosovelu sam se susrela rane 1994. godine. Taj susret se desio oko est mjeseci nakon to sam se preselila iz New Yorka u Ljubljanu da bih se udala za slovenakog pisca u kojeg sam se sluajno zaljubila. Ova neuobiajena ljubavna veza i moja migracija koja je uslijedila kao posljedica poremetile su inae obino postojanje. urim da dodam da, kada je rije o zadovoljstvu, ljubav mora biti rangirana veoma visoko na listi motiva za zapoinjanje

81

ivota prognanika. Svejedno, moje odredite je izgledalo opasno onima koji su znali gdje je, a apsurdno onima koji nisu. Slovenija se odvojila od Jugoslavije 1991. godine, nakon Desetodnevnog rata za neovisnost u ljeto iste godine. Do vremena kad sam ja stigla tamo, biva republika, ignoriui jezive jugoslavenske ratove za otcjepljenje, koji su se nastavili prema jugu novih granica, uveliko je bila na putu ka shvatanju ideala racionalno ureene moderne drave. Portreti Josipa Broza Tita su skinuti sa zidova i spremljeni u buave ormare iz isto sentimentalnih razloga. Balkanski seljaki tipovi, sa svojim alovima za glavu i kunim mantilima i nateenim nogama, otpremljeni su u staromodni muzej od otvorene pijace, kao ostaci davnog vremena. Sve oi su se okrenule ka Zapadu, ka napretku i prosperitetu. Jedini neposluni distrikti su se mogli nai u dalekim selima u Krasu i na Jadranskoj obali. Stanovnici ovih mjesta, tvrdoglavo zaglavljeni u istoriji, nastavili su oboavati sjeanje na Tita jer ih je on oslobodio od njemakih i talijanskih faista na kraju Drugog svjetskog rata. U vinskim podrumima ovih sela lik patrijarhalnog marala je nastavio gledati na svoje podanike sa vlanih kamenih zidova, blago opovrgavajui kraj svoje ere. Prvi put sam ugledala Tomaj 18. marta 1994. godine. Bila je zima i Kras je ostao duboko u agoniji jednog od svojih emfatino netoskanskih momenata. Ulazei u Tomaj, moj novi mu je udno pokazao poznati grafit o teranu kad smo se provezli pored njega, ali moja dua je odbila da se veseli. Siva sjenka je lebdjela po ulicama sela. Onako kako to dolii, provela sam nekoliko sati tog zimskog dana na lokalnom groblju, a famozni sjeverac je puhao tako jako da sam se morala praktino pridravati za grobove da bih se odrala na zemlji. Nala sam se na milosti i nemilosti rasporeda koji je diktirala aka ozbiljnih knjievnika koji su, ravnoduni prema vremenskim uslovima, marljivo itali brojne poeme na brojnim jezicima od kojih nisam razumjela nijedan. Pjesnik o kojem se govorilo je bio niko drugi do Sreko Kosovel. Grupa od oko tridesetak ljudi je pozvana na njegov porodini grob da proslave izdavanje mravog dvojezinog toma pjesama na dan koji je trebao biti njegov devedeseti roendan. Veliki dio ceremonije sam provela prelistavajui broure i knjiice obezbijeene za ovu priliku i, pored moje dosade i gorke hladnoe, nala se kao zakovana za sliku mladog pjesnika. Velianstvena i neopisiva mladost njegovog lica bacila je takav sjaj da sam se, iako

82

stojei na hladnom, vjetrom opuhanom groblju, gdje je on davno ostavljen da poiva u miru, odmah zagrijala njime. Njegove oi, prerano sazrele i pametne, izgledale su kao da me gledaju direktno iz fotografije, stvarajui vezu koju nerazumljivi recital njegove poezije nije mogao stvoriti. Njegova kosa, gusta i tamna, bila je sklonjena sa irokog i zamiljenog ela. Njegove pune usne pokrivaju dio polja glatke, neoteene, skoro djeije, koe. Taj mladi ovjek na portretu nosi tamno odijelo, bijelu koulju sa okovratnikom i manu privrenu iglom. Svoje blijede ruke iako se vide samo naspram tamnog sera njegovog sakoa prekrstio je ispred sebe. Pjesnik bulji smiono, skoro drsko, kroz stakla svojih naoala sa ianim okvirom, koje su bile sveprisutne u srednjoj Evropi u njegovo doba i koje su se ponovo pojavile sa svim gnjevom New Yorka za mojih univerzitetskih dana. Moda zbog ovih karakteristinih naoala sa obodom od ice, ili moda jednostavno zbog bujne samosvjesnosti njegovog pogleda, odjednom sam se sjetila odreenog tipa studenta koji sam poznavala: tip otrog idealiste koji se baca u neki tajanstveni predmet, kao to je antiki latinski ili istorija filozofije, vrsto vjerujui da je to stvarno bitno bitnije nego moda bilo ta drugo, vrsta mladog ovjeka koji je uvjerio sebe a moda i s pravom da posjeduje neto jedinstveno i apsolutno esencijalno im e doprinijeti namuenoj sudbini ovjeanstva. Ukratko, lice s fotografije ima sve udesne mogunosti ivota i stoljea koje se prualo pred njim. Ne moete pogledati lice mladog Kosovela a da vam se ne svidi, a svia vam se jer tako savreno obuhvata drsku snagu mladosti: Kosovelovu mladost i vau sopstvenu mladost koja se gubi u sjeanju. Nakon itanja na groblju organizovana je veera u lokalnoj taverni. udna postavka likova se okupila oko stola. Tu je bila Berta Bojetu, lijepa crvenokosa grande dame slovenakih pisama. Moj mu i ja smo imali to neobino zadovoljstvo voziti je od Ljubljane do Tomaja dan prije. U jednom trenutku za vrijeme te kratke vonje ona je ispoljila melanholinu udnju za cigaretom. Zaustavili smo auto pokraj kolovoza i ona je izala i stala pored vozila. Isputala je dim na kraljevski nain u praznu ravnicu, otresajui pepeo u malenu ukraenu kutiju koju je nosila u svojoj tani samo u tu svrhu. Samo nekoliko godina kasnije umrla je od raka plua, ali stojei tu, na ivici usamljenog Krasa, bila je treperava i iva i blistala je od ljubavi za njenim licem odavno umrlog pjesnika. Ujaki Austrijanac-Slovenac koji

83

se zove Lojze Wieser, izdava toma, ponaao se kao gospodar ceremonije tokom itavog objeda. Kao i sam Kosovel, i on je bio neto poput prognanika u mjestu, iako je poticao iz jednog drugog od izgubljenih udova Slovenije. Ovaj dio se zove Karintija, jedan djeli ine koji je rtvovan Austriji nakon Drugog svjetskog rata i nikad vraen. Konano, tu je bio i prevodilac Ludwig Hartinger, koji me je na kraju fascinirao upravo zbog svoje apsolutne ravnodunosti prema onome to se moe nazvati obinim ivotom. To je bio ovjek koji je proveo godine putujui Krasom uzdu i poprijeko u potrazi za sutinom Kosovela, ovjek toliko voljan da se suoi sa hladnom vjenosti da postoje glasine da je jednom ak spavao na pjesnikovom grobu. Tokom veeri, bio je dovoljno ljubazan da mi prevede jednu od pjesama iz knjige. Smatrao je nepodnoljivim to to nisam razumjela nita za vrijeme itanja. Bila je to impresionistika pjesma pod naslovom Krako selo, a opisivala je izgubljenu duu jedva prisutnog pjesnika, koji se obznanjuje tek u zadnjem redu koja se vraa svom izgubljenom domu. Sam kroz selo. U tmini, stubovi ograde jecaju. Sjeverni vjetar ljuti zid, udara o prozor: Ko je tamo? Prozor osvjetljuje Tminu. A na kraju sela njie se borovo drvo ono drhti, kad me prepozna. Ako je drutvo na veeri bilo neobino, onda je jelo bilo jo neobinije. Ubijen je medvjed i mi smo se naslaivali skoro osam sati svakim moguim rezom i pripremom ivotinjskog trupa carpaccio, glava, salama, kotleti bez kostiju i veliki mesnati zglobovi sve okupano peharima terana. Podizali

84

smo au za aom ove ljepljive stvari do usana. Pjevane su tradicionalne narodne pjesme iz grla drhtavih od emocija, a jo vie od alkohola. Veer je prola u izmaglici od dima, pocrnjelim zubima i medvjeim apama. Do ponoi je povrina dugakog drvenog stola postala gusta uma aa i flaa umrljanih krvavocrvenom tenou vina. Dok sam gledala po osvijetljenoj prostoriji za ruavanje i dok je posljednje svjetlo gorjelo u zatamnjenom selu, sjeanja na prefinjenije kulturne dogaaje u New Yorku su se izgubila u udnovato vjetakoj daljini i ja sam, napokon, osjetila kako se moja dua veseli kao pijana od terana. Ustvari, nema potrebe za onim kao, ona je stvarno bila pijana od terana. Nakon to sam sve to odspavala sljedeeg jutra, ostale su mi samo nejasne slike skoro srednjovjekovne razularenosti kojom se zavrila no. Ipak, i sa cijelom tom pomuenosti utisaka, probudila sam se sa nekoliko muiteljskih fragmenata Kosovelove biografije koji plove po povrini moje svijesti i sa slikom njegovog lijepog lica koja se nastanila vrsto u mom mozgu i proganjala me. 4. Jednom autsajderu bi u poetku moglo biti teko odrediti izvor Kosovelovog ogromnog odjeka u Sloveniji. kole su nazvane po njemu, njegova porodina kua je postala neka vrsta svetilita, a njegov rad ostaje neuzdrmana komponenta slovenakog kanona. Za razliku od prezira, koji se esto gomila na drugim tradicionalnim knjievnim figurama, nema skoro nijednog ivog Slovenca koji bi rekao neto loe o Kosovelu ili bi ga odbacio kao irelevantnog. Aura svetosti ga okruuje. Sigurno tome pomae i injenica da dolazi iz maginog mjesta, koje je i dalje osnaeno bolom i radosti to je izgubljeno pa ponovo vraeno. Takoer se ne moe porei da veliki dio njegovog djela, kao to je pjesma koju mi je preveo Ludwig no prije, ne samo da za predmet ima simbolizmom ispunjeni Kras nego je takoer upakovan i u jednu vrstu patosa koji Slovenci trae od svojih knjievnih ikona. Usamljeno selo umotano u mrtvaki pokriva jutarnje izmaglice, jedno jedino svjetlo koje se probija kroz tamu, borovo drvee koje se njie i grmlje smreke i, iznad svega, tiina: svi ovi elementi se redovno pojavljuju u njegovim stihovima. Ipak, iako su rijei divne i prizivaju i osjeaj gubitka i odreenu melanholinu udnju kao onu to ju je ispoljila Berta za cigaretom na putu

85

do Tomaja pojedinane pjesme esto zapadaju u sentimentalnost i simplistike rime. Na kraju, bilo bi teko tvrditi da je originalnost stila ili sadraja opravdala pjesnikov snani i trajni odjek. Ono to je udno, uzimajui u obzir tu ogromnu predanost kojom je obasuo Kras u svom radu i na svu tu predanost kojom je Kras sad obasuo njega, pjesnik je proveo manje od desetljea svog ivota tamo. tavie, tih nekoliko godina koje je proveo u selu Tomaj od kojih su se posljednje poklopile sa poetkom Prvog svjetskog rata teko da se mogu opisati kao tihe ili idiline. Kao zamiljeni stogodinjak kojeg sam prizvala na jednoj od prethodnih stranica, jedanaestogodinji Kosovel je trebao samo pogledati sa prozora majine kuhinje da bi postao svjedok jezive parade mrtvih i ranjenih vojnika koje su nosili sa bojnih polja nedaleko od Krasa. Na ovim bojnim poljima, koja su Amerikancima znamenita uglavnom zbog Ernesta Hemingwaya i njegovih romana, vojnici lojalni Austro-Ugarskoj borili su se protiv vojske Italije koja se u posljednji as udruila sa vojskama Francuske, Engleske i Rusije. Godine 1916, dvije godine nakon poetka neprijateljstava, Kosovela su poslali u Ljubljanu da nastavi kolovanje. Pored njegovog rano ispoljenog interesa za knjievnost, upisan je u tehniku srednju kolu, a ne u vie prestinu gimnaziju. Njegova porodica se zabrinula da im sredstva nee potrajati za jo jednu dodatnu godinu gimnazije, a otac je gajio nadu da e se Kosovel vratiti u Kras kao ininjer i pomoi obnovu i ponovno poumljavanje jalove zemlje. Pretpostavljam da je, na sebi svojstven nain, on uradio upravo to. Kako god, osim na ljeto i raspuste, Kosovel se nikad nije vratio da ivi u malom krakom selu na ijoj ivici je borovo drvo drhtalo kad bi ga prepoznalo. Ali se jeste vratio da tu umre. Kao i Kosovelova mlada i udna fizionomija, stotine i stotine pisama koje je napisao a do mene su dola mnogo godina nakon medvjee veere u meni su probudila osjeaje povezanosti i razumijevanja. Pisao je iz Ljubljane svojoj porodici i prijateljima kod kue, a za vrijeme ljeta iz Tomaja svojim novim drugovima u Ljubljani. Kolebajui se izmeu entuzijazma za neki projekat (recimo, zapoinjanja nove studenske publikacije ili svojih planova da objavi zbirku poezije) i oaja vezanog za smisao ivota i neizbjenost smrti, ne moemo a da se ne podsjetimo samih, mladih, melodramatinih nas. Mnoga njegova pisma poinju sa aljenjem zbog kvaliteta

86

rukopisa, koju objanjava ili loim papirom ili loim svjetlom ili svojim jadnim poloajem tijela dok se previja po krevetu u iznajmljenoj sobi. U jednom pismu opisuje Ljubljanu kao grad koji puca od arma, gdje mladi ljudi etaju ulicama zagrljeni. U drugom, njegova nostalgija je takva da ne samo da se ali na ljubljansku ugnjetaku maglu nego ak i personificira grad kao ubicu svakog i svaeg. On pie na uzvien nain mladoj eni koja se zove Fanica: Radim: ali moja tenja za skladom se esto rastopi u nesklad u i od sebe. Tek sad shvatam: Haos je u nama i oko nas Ipak, haos je ivot. Mora se preivjeti. U jo jednom pismu, obiniji djeak pie svojoj majci: Draga Mama! Bezbjedno sam stigao u Ljubljanu. Na veliko iznenaenje, doao sam u svoj novi smjetaj tavan! Pisau vie kasnije Poljupci svima, ali najvie tebi, Sreko. Kakav kontrast izmeu djeaka koji pie tako slatku i jednostavnu poruku svojoj majci onakvu kakvu bih ja napisala kad sam prvi put ula u svoju sobu u New Yorku, kakvu bi svako napisao nakon to je napustio svoj dom iz djetinjstva i djeaka koji nalazi haos u sebi i oko sebe, djeaka koji mora preivjeti haos. Upravo ovaj paradoks me dovodi, iako iz krunog toka, do sredinje scene Kosovelove prie, scene koja, kao i granica, slui i kao poziv i zapreka, scene koja otvara vrata ka udnoj zemlji, a onda ugasi svjetla. U ovoj sceni zamiljam Sreka Kosovela kako koraa podom svoje iznajmljene sobe na tavanu u Ljubljani. Zamiljam ga kako sputa naoale sa lica i sjedi na istroenoj stolici od brokata zguranoj do krovnog prozora. Samo to je primio neke vijesti moda potom, moda iz dnevnih novina. On polako stavlja svoje naoale na prozorski prag, naginje se prema oknu i golim okom bulji u pravcu Krasa i Tomaja. Dvanaesti je novembar 1920. godine. Ovom djeaku, koji ide u posljednji razred tehnike kole, esnaest je godina. U talijanskom gradu na obali, Rapallu, mukarci u odijelima su se sastali za stolovima od zelenog filca i raspravljali o tzv. jadranskom pitanju: naime, o sudbini bivih mediteranskih posjeda poraene Austro-Ugarske. Ovi posjedi su ukljuivali morske luke Trst i Rijeku, poluotok Istru, niz otoka Kornati, slovenaki Kras i, ono to je najvanije za djeaka na prozoru, Tomaj. Nisu ga iznenadile vijesti. Ako nita, pripremao se za to godinama. Sporazum, kao rezultat sastanaka u Rapallu, teko da se pojavio iz vedra neba. Dvije godine prije toga, u oktobru 1918. godine, Habzburgovci su kapitulirali i njihova imperija je prestala postojati. S krajem rata talijanski vojnici su preli

87

demarkacionu liniju i zauzeli slovenaki Kras. Javno okupljanje je proglaeno nezakonitim, postavljeni su vojni sudovi i uspostavljena cenzura tampe. Predznaci su bili daleko od povoljnih. Ljeto prije toga Slovenaki narodni dom su zapalili talijanski faisti u Trstu. Oni Slovenci koji su otvoreno pokazali svoju oporbu protiv talijanske okupacije svojevoljno su napustili podruje ili su ih deportovali. Neke su zatvorili. Porodica Kosovel, kao i bezbroj drugih, izabrala je da dri jezik za zubima, ostane u svom domu i nada se najboljem. Sastanak u Rapallu, iako nije predstavljao prve takve pregovore, bio je zadnji te vrste. Tako je, kad su stigle vijesti da je tri stotine hiljada Slovenaca ostavljeno na cjedilu pod pogrenom pastelnom bojom, da su se probudili tog jutra govorei pogrean jezik, ovaj sastanak sa sobom nosio uasan smrad konanosti. Sudijin eki je udario zadnji put. Sve je bilo gotovo. Panja svijeta e se uskoro okrenuti na tea pitanja. Istinu govorei, ve jeste. Glavni pobjednici rata, koji su se sastali u Londonu 1918. godine, s prezirom su odbili molbe lokalnog slavenskog stanovnitva, kao to je to uradila i Liga naroda u Parizu godinu dana kasnije, a sada, u Rapallu, i nova jugoslavenska drava ih je pustila da odu. Oni su ostali preputeni sluaju. Ptica je poletjela i svojim tragom pustila da padne proizvoljna crna linija koja sad lei opasno na zemlji. Granica besteinska kao magla, a opet vrsta kao zid od cigle baena je nekih dvadeset pet milja jugozapadno od Ljubljane ostavljajui Sreka naputenog na otoku svoje istroene stolice od brokata. Mladi pjesnik je pogledao kroz prozor i inilo mu se kao da se i sam vazduh promijenio, da je stvarno postao jedna drugaija supstanca, tea za disanje. Iako je sve izgledalo isto kao prije, itav njegov svijet njegova ljubav i njegova ubjeenja, njegova vjera i istorija nepovratno su se i zauvijek promijenile. Slabo zimsko svjetlo je ulo u njegovu sobu. Djeak se nije pomakao nekoliko dugih minuta. Ostavio je svoje naoale sa ianim okvirom da lee slijepe na pragu prozora. A, iako je i on takoer ostao krajnje nepomian, postao je prognanik u tim trenucima. Ustvari, nije bio prognan jedanput, ve dva puta. Sreko Kosovel je postao stranac u mjestu u kojem se naao, u ovoj iznajmljenoj sobi na tavanu u Ljubljani kakvo iznenaenje, mama, soba na tavanu! a to je jo udnije, postao je stranac u tom udaljenom mjestu prema kojem je zurio.

88

5. Migracija. Otuenje. Progon. ta ove rijei stvarno znae? ta znae meni, tipu svojevoljnog prognanika koji obilazi svijet kasom? A ta znae Kosovelima svijeta, prognanicima u mjestu koji zure kroz svoje prozore u pejza koji se mijenja i izmijenjene mape? Evo jedne anegdote koje ne mogu a da se ne sjetim kad razmiljam o ovim pitanjima. Kad sam prvi put dola u Sloveniju 1993. godine, moj suprug me je vodio na mnogo drutvenih i kulturnih dogaaja, onih poput itanja na Kosovelovom grobu. Skoro bez iznimke, ja sam uvijek bila jedina Amerikanka i esto bi me zadirkivali, zapitkivali ili izazivali o razliitim aspektima amerikog ivota. Sjeam se jednog, naizgled, banalnog razgovora. Jedan sportski entuzijasta me je poastio priom o dvije vrste fudbala sokera (eng. soccer) (ili onoga to ostatak svijeta naziva fudbalom) i amerikog fudbala. Radosno mi je predoio svoju teoriju o ove dvije verzije sporta i koji se zakljuci mogu izvui iz njih u pogledu politike i svjetonazora. Kako je samo pravilno zakljuio da je fudbal koji se igra u Evropi i ostatku svijeta igra fluidnih granica, gdje se linija razgranienja izmeu dva tima neprestano mijenja tokom igre: pomjera prema gore ili dolje na terenu, pa ponovo gore i dolje. Ameriki fudbal, s druge strane, za njega je bila igra gegajueg teritorijalnog napredovanja i sporog osvajanja djelia ini. Evo i druge anegdote. Za prvih nekoliko mjeseci u mom posvojenom domu suprug me nije samo pratio na drutvenim dogaajima, nego gore-dolje, uzdu i poprijeko preko polja ove male zemlje. Tokom ovih prijatnih vonji, kao tipini tek vjenani brani par, priali smo o naoj ljubavi i naim snovima za budunost i mnogim drugim stvarima. Ono to je bilo neto manje tipino je to to je moj suprug sve vrijeme govorio o istoriji svoje zemlje, njenoj kulturi i dostignuima, njenim tenjama i strahovima. Priao mi je, naprimjer, kako nova slovenaka drava dobro tretira manjinsko stanovnitvo. Onda je nastavio svoj elaborat o Talijanima u Krasu i na Jadranskoj obali, i o Maarima koji ive blizu istone granice Slovenije, kako ove etnike grupe imaju svoje predstavnike u dravnoj vladi, kako imaju kole u kojima se predaje na njihovim jezicima, svoje sopstvene televizijske kanale i radiostanice i publikacije. Pitala sam koliko dugo ove zajednice ive

89

unutar slovenakih granica (tj. u jugoslavenskoj Republici Sloveniji do 1991. godine, a nakon toga u neovisnoj dravi Sloveniji). Odgovor: od kraja Prvog svjetskog rata u sluaju maarske manjine, a u sluaju talijanske manjine od kraja Drugog svjetskog rata, kada je Jugoslavija dobila novi odgovor na jadransko pitanje i povratila veliki dio onoga to je izgubljeno u Rapallu. Drugim rijeima, ptica je opet letjela i druga grupa ljudi je ostavljena na cjedilu pod pogrenom pastelnom bojom, govorei pogrean jezik dok itaju jutarnje novine. To je bila druga strana poslovinog novia. Kako bilo, sjeam se da sam u to vrijeme razmiljala o tome kako su ovi ljudi ivjeli u Sloveniji desetljeima. Njihova djeca, a u nekim sluajevima i unuci, roeni su ovdje. Trebali bi se asimilirati, zar ne? Naravno, shvatila sam da, kao i ameriki fudbal, ovo je bio sutinski ameriki stav. Poto je ljubav tad bila najvanija za mene, oprezno sam zadrala jezik za zubima. Ispada da jedan koncept tako jednostavan kao to je kretanje lei u osnovi ovih rijei migracija, otuenje, progon. U mom linom iskustvu vezanom za migraciju, tlo je ostalo nepomino, a moje tijelo se kretalo prvo iz San Francisca u New York, gdje sam pohaala univerzitet, a onda iz New Yorka u Sloveniju, gdje sam se udala. ire ameriko iskustvo migracije je takoer ono u kojem zemlja stoji u mjestu, a tijela se kreu, iako je pravac obino suprotan od mog naime, uobiajen je ulazak tijela u Ameriku, za razliku od njihovog egzodusa iz nje. Izgleda da kretanje, ta najosnovnija vjeba ljudske volje, sa sobom nosi implicitnu obavezu koju ima tijelo dok ga vri. U sluaju kretanja iz jedne zemlje u drugu, ta obaveza je da se asimilira, da se uklopi, da se naui jezik i obiaji zemlje u koju se tijelo preselilo. Kada je, za razliku od moje privilegirane situacije, pobuda za migracijom neto krajnje neprijatno ekonomske tekoe, politiko ugnjetavanje, etniko ienje kretanje, ak i kretanje u bijegu, i dalje je in odlune ljudske volje, tako da i ta implicitna obaveza i dalje stoji. Ali ta je sa sluajevima kad tijelo ostaje u mjestu, a zemlja se pokree? Biti lien kretanja je biti lien volje. To, u nekom osnovnom smislu, znai biti nemoan. Da li i nemoni, i oni u mjestu, imaju obavezu da se asimiliraju, da se uklope? Paradoks izmeu kretanja i njegovog odsustva je ono to me fascinira i frustrira u vezi sa scenom koju sam donekle proizvoljno definirala kao sredinju u Kosovelovom ivotu. To

90

je razlog to me ovaj naroiti trenutak u njegovom ivotu nastavlja i privlaiti i odbijati, kao dva suprotna pola magneta. Privukli su me univerzalni aspekti Kosovelovog lika i iskustva njegova mladost, taj divni drski izraz njegovog lica, enja za prolim vremenima u njegovoj poeziji. Sitni detalji njegove ivotne prie iako se ta itava pria tako potpuno razlikuje od moje prizivaju me kao delikatne karike lananog mosta podstiui me da preem kariku po kariku i kroim u inae strano iskustvo. Oboje smo otili od kue u kolu mladi. Iako odvojeni hiljadama milja i mnogim desetljeima, dijelili smo isti nagon kad smo uli u malu sumornu sobu u udnom velikom gradu: nagon da kaemo svojim majkama o tome. Sjeam se vremena kad mi je, za godina na univerzitetu New York bio siv i ugnjetavajui ubica svakog i svaeg. Budna sam sanjala o toplom plavom nebu iznad San Francisca, isto kao i Kosovel o onom iznad njegovog ljubljenog Krasa. Ali isto tako, kad bih bila kod kue za vrijeme ljeta, jela sam se pod ogranienjima mog proteklog djetinjstva odjednom visoko cijenei neometanu slobodu tog bezlinog grada koji sam ostavila za sobom. Kosovel, koji je napisao toliko mnogo sentimentalnih poasti Krasu, Tomaju, i svojoj majci, takoer je napisao i ove jetke rijei jednog ljeta svojoj sestri Karmeli: Savjetujem ti od srca: ne dolazi kui jer e se razoarati kao jaitavu godinu osoba ivi meu strancima i sad bi mu kod kue trebalo malo obzira. Znam taj osjeaj. Sjeam ga se. Moda ga se svi sjeamo. Ali ipak ipak Jednostavno ne mogu podijeliti iskustvo otuenja koje se desilo u ivotu Sreka Kosovela 12. novembra 1920. godine. Ne mogu ga namirisati. Ne mogu ga osjetiti. Ne mogu prizvati osjeaje koje bih imala zurei kroz prozor svoje sobe u New Yorku, zurei prema zapadu, prema kui, prema svom proteklom djetinjstvu, prema ljudima koje volim, ljudima koji su moji. Ne mogu zamisliti ta bih osjeala da mi je sve to bilo oduzeto, da sam morala dobiti vizu i prei granicu da bih se vratila tamo. Ja jednostavno ne poznajem otuenje. Ne posjedujem to iskustvo. Ne poznajem kolektivno otuenje kad gubite zemlju, ljubav i istoriju, vjeru i ubjeenja. Amerika ne poznaje takvo otuenje. Onaj slovenaki entuzijast sa kojim sam razgovarala na zabavi morao bi preraditi svoju metaforu radi tanosti. Matino ameriko iskustvo nije samo utakmica amerikog fudbala, to sporo gegajue sticanje teritorije, to je utakmica koju smo gotovo iskljuivo

91

uvijek dobijali. Mi ne znamo ta znai izgubiti djeli ine, gledati preko nevidljive ali vrste granice na nau odbaenu brau. To nije iskustvo ispisano na naim kostima. Ono nije sakriveno u naborima naih mozgova. Ono to je sakriveno u naborima naih mozgova je iskustvo imigracije: kretanje tijela. Amerikanci poznaju kretanje. Mi ga poznajemo veoma dobro. Ali ne poznajemo njegovu antitezu. Mi ne znamo ta znai biti nepomian i nemoan. 6. Skoro deset godina nakon to sam dola u Sloveniju uhvatila sam pogledom zastraujue obrise onoga to je Kosovel mogao osjeati tog dana u novembru. To otkrovenje me je stiglo jednog svjeeg septembarskog jutra kad je Amerika, prvi put u svojoj zapamenoj istoriji, izgubila djeli ine. Istina, teritorija koja je izgubljena tog dana rane jeseni u New Yorku bi se mogla okarakterizirati kao virtualna teritorija dva srebrenkasta protezna uda koja se izvijaju do neba ali ivoti koji su izgubljeni tog dana i osjeanja koja su se razlila u namueno postojanje bili su vie nego dovoljno stvarni. Poinioci tog ina nisu imali dovoljno moi da ili promijene bilans moi u svijetu ili da okupiraju teritoriju, da ne spominjemo da joj nametnu svoj jezik, kulturu i volju. Bili su samo dovoljno moni da je unite, ubiju njene stanovnike i rtvuju sami sebe. To radei predstavili su Amerikancima jedan odreen, nepoznat osjeaj. Upotrijebila sam frazu zastraujui obrisi da opiem ono to sam vidjela ili osjetila tog dana. Izabrala sam tu frazu djelomino da naznaim da, dok je Kosovelovo stanje otuenosti bilo manje-vie stalno, moje je bilo trenutano: jedan utisak o tome kako bi izgledalo biti istinski i kolektivno otuen. Ipak, rijei zastraujui obrisi ne uspijevaju potpuno obuhvatiti osjeaj koji je savladao mene, a pretpostavljam i mnoge druge tog dana. Taj osjeaj je bio sve osim vizualnog. Nije doao izvana, nego duboko iznutra, kao neki dugo potiskivani prvobitni strah. Kad sam godinama prije toga prvi put zamislila Kosovela kako sjedi pokraj svog krovnog prozora 12. novembra 1920. godine, mora da sam ve naslutila unutranje bujanje ovih osjeaja jer sam ga uvijek zamiljala bez vida, sa njegovim naoalama koje su beskorisno leale na prozorskom pragu pored njega. Uvijek sam ga zamiljala kako zuri, slijep i golih oiju, u pravcu svoga

92

doma. Tog dana, kako sam ja zurila slijepa i golih oiju u pravcu moga doma, osjetila sam kako mi se neto grozno podie u stomaku. Punilo je moje nozdrve gadnim smradom konanosti, nepovrata. Tutnjalo je u mojim uima. To je bio onaj zastraujui zvuk haosa koji je Kosovel osjetio u i oko sebe, haos koji mora nauiti da preivi. Amerikanci, a i ja kao jedna od njih, dugo su uzimali zdravo za gotovo to to ive u blaenom mjestu, udaljenom od ludosti rata i nemoi i otuenja. Mi ivimo na sigurnom, daleko od haosa. Mi bismo emfatino porekli da ivimo samo djeli ine od granice iza koje sve ljubav, ubjeenja, vjera i istorija gubi znaenje. Mi bismo insistirali na tome da nas dva velika okeana razdvajaju od te granice. Ili bismo barem tako mislili prije tog septembarskog jutra. Narednih dana okrenula sam se Kosovelu u nadi da u pronai neku vrstu utjehe. Traila sam protuotrov za haos u radu mladog pjesnika, iji je ivot bio progutan njime. Ali nisam nala ni utjehu ni lijek. Stalno sam se iznova saplitala o stihove koji su izgledali kao da su potekli iz samog dotinog dogaaja. Stihovi, strofe i itave pjesme su me snano vukle ka stranici. Dva stiha jedne pjesme Nae suze se gue u dimu. Due proklinju u gorkom oaju, i jedan stih druge pjesme, Ljudi su se skupljali da bi izbjegli da zgrade padnu na njih. I itava pjesma pod naslovom Nae oi: Nae oi su bile preplavljene goruom lavom. I siva praina cementnih tornjeva je spalila nae usne. Kao drvee koje gori oslanjali smo se na novi dan. Samo to nije bilo novog dana. Bio je stari dan ije su varijacije ponavljane iznova kroz ljudsku istoriju. eljeli smo misliti da je naa patnja jedinstvena, ali ona to nije bila. Naposljetku nekoliko dravnih intelektualaca se uhvatilo za klimava ala nade. Oni su dali vanost injenici da su savremeni Amerikanci napokon utajui i vritei uvueni u istoriju, u iskustvo koje je tako uobiajeno za ostatak svijeta da treba samo nasumice prelistati zbirku poezije slovenakog pjesnika

93

da bi se pronalo nekoliko prilino specifinih opisa za to. Ali, oni su se nadali da bi neto dobro moglo proizai iz ovoga: poveano suosjeanje sa sudbinom onih dalekih drugih. Naalost, najprirodnija reakcija na prvi tutanj haosa u uima, na taj gadni smrad, na oi preplavljene goruom lavom upravo je suprotna. Ona nije da se zagrle svi Kosoveli u naim rukama i da im njeno apuemo uvjerenja: ajde, ajde, sad kad razumijemo ovo iskustvo, neemo dozvoliti da iko ikad vie proe kroz to. Najprirodnija reakcija je da se okrenete od haosa i, ako imate snagu odlune ljudske radnje kretanja da se to je vie mogue distancirate od haosa. Zatvorite granice, naoruate vojnike, bacite bombe, ako je potrebno, sve vrijeme ponavljajui mantru: neemo dozvoliti haosu da ue ikad vie. Neemo mu dozvoliti da zapljusne nae obale. Zadraemo tu granicu izmeu duevnog zdravlja i ludosti daleko od nas: ne djeli ine daleko od nas, nego miljama i miljama i miljama. 7. Nekoliko mjeseci nakon tog septembarskog jutra proitala sam rijei pisca dnevnika u dodatku Slovenake subote. Pomalo sam poznavala ovjeka koji je to pisao, bio je to jedan ekscentrini komiar. U svojoj reakciji na sve zagrijaniju polemiku o razmjerama amerike odgovornosti za ire uzroke koji su izazvali dogaaje tog septembarskog dana i odgovarajui moralni odgovor Evrope na njih, napisao je neto tipa da on ne moe, kao prvo, suosjeati sa graanima najbogatije i najmonije drave na svijetu. Iako mi je ovaj osjeaj bio odvratan, jer mi se ini da bi osoba, suoena s izborom da izgori nasmrt ili skoi sa stotog sprata, ipak trebalo da zaslui suosjeanje, bez obzira na prihod ili nacionalnost ipak je otkrio istinu koja se rijetko priznaje. Suosjeanje ima tu tendenciju da se umanjuje kako prelazi granice, a najsirovija i najzapaljenija granica u svijetu danas je ona koja se stalno mijenja, izmeu onih koji posjeduju mo, kretanje i bogatstvo, i onih koji to nemaju. Ipak, doi do tako deprimirajueg zakljuka u svojim razmiljanjima o Kosovelu ini mi se nepodnoljivim. U potrazi za razumijevanjem pronala sam zlodunu otuenost. U potrazi sa suosjeanjem pronala sam samo elju za pojedinanim opstankom po bilo koju moralnu cijenu. U potrazi za zajednikim stajalitem, pronala sam dva vjeno suprotstavljena tabora: one koji imaju kretanje i mo, i one koji nemaju. to

94

je jo gore, Kosovel i ja bismo se, zbog proizvoljnosti datuma i mjesta naih roenja, uvijek nali u razliitim taborima i gledali jedno drugo preko sirove i zapaljene granice. Na prethodnim stranicama priznala sam da nemam odgovarajui sklop da se suoim sa hladnom vjenosti krakih peina. Previe sam amerika moda, previe optimistina. Bojim se smrti i haosa vie nego to to elim priznati. Zato u dozvoliti sebi da nastavim jo malo svoju potragu za suosjeanjem i razumijevanjem pa ak i za radosti i nadom u Kosovelovoj prii. Jo jednom u se okrenuti ivotu prognanika u mjestu. Sad vie nego ikada mi je potreban njegov recept za preivljavanje haosa. Nerado sam nauila da se haos ne moe zauvijek drati skriven. Znam da je on uvijek tu negdje, lebdi na ivici ak i najtieg sela, vreba i u najpredvidivijoj rutini. udno je, ali me Kosovel nije razoarao. Kao usamljeno svjetlo na prozoru, on nudi zraak nade koji osvjetljuje, inae, zatamnjeni pejza. To se ini udnim jer su, nakon te porazne tragedije gubitka svog sela u esnaestoj godini, uslijedile mnogo vee tragedije. Nakon sporazuma u Rapallu faistika vlada Italije je otpoela program italijaniziranja Krasa i nametanja asimilacije njegovim slavenskim stanovnicima. Kao rezultat toga Kosovelov otac, kao upravitelj slovenake osnovne kole, izgubio je i svoj posao i mjesto stanovanja na premisama kole. A onda, rane 1926. godine desilo se ono to je sigurno bila najvea porodina tragedija od svih. Sreko Kosovel se razbolio u Ljubljani. Ope uvjerenje je bilo da ga je uhvatila prehlada dok je ekao voz na peronu da bi stigao na predavanje o umjetnosti i proleterijatu, za koje je bio bio predloen da da uvod. Kad je izgledalo da je najgore prolo, 24. marta, napisao je svojoj porodici: Proveo sam roendan u krevetu, iako sam ustao kad je neko doao pogodite ko? dr. ibej iz Minhena sa paketiem lijekova i pisama od Karmele. Da samo znate kako sam bio sretan Juer sam bio u talijanskom konzulatu da dobijem vizu za dolazak kui; nije bilo problema ali sljedei put moram donijeti dokaz da moji roditelji stvarno ive tamo Tom prilikom je Kosovel uspio, bez obzira na smrtnu fiziku slabost i birokratske zahtjeve talijanske drave, da stigne kui u Tomaj za uskrnje praznike. Ali, nije uspio da se oporavi od svoje bolesti. Umro je nekoliko mjeseci kasnije, 27. maja 1926. godine. Roendan koji je proslavio u iznajmljenoj sobi u Ljubljani sa dr. ibejom i paketiem lijekova i sestrinim pismima bio je njegov dvadeset drugi roendan. Takoer i zadnji.

95

Jedna razumna osoba bi mogla upitati gdje je nada u tako kratkom i tunom postojanju? Gdje je radost? Nada, kao takva, moe se pronai u transcendentnosti ovog mladia u ba ovim ogranienjima koja mu je ivot nametnuo. Kao mnogi studenti tada i sada, Kosovel je elio putovati, proiriti svoje vidike, kretati svoje tijelo preko nepomine zemlje. esto je izraavao udnju da se pridrui Karmeli u Minhenu, da posjeti Pariz i Be i ostale glavne gradove Evrope. Ali, najdalje dokle je stigao od kue je bio Beograd. Vrijeme je, meutim, ispalo mnogo okrutnije nego ogranienja udaljenosti i granica, rata i siromatva. Vrijeme dvadeset dvije godine, dva mjeseca i devet dana je ispalo najsuroviji zapovjednik od svih. Ali, ipak, zbog bogatstva svojih unutarnjih putovanja, mladi pjesnik je uspio prkositi vremenu i prostoru. Moe se takoer tvrditi da je nadmudrio samu smrt i postao besmrtan. Jer, za nekoliko zadnjih godina njegovog ivota, od osamnaeste do dvadeset druge, Kosovel je napisao vie od hiljadu pjesama. Takoer je napisao i nekoliko stotina proznih djela lirskih komada, knjievne kritike, eseja i skeeva i dovoljno biljeki i pisama i zapisa u dnevnik da napuni nekoliko krupnih tomova. Za manje od pola desetljea pisao je u tri modernistika idioma koja e dominirati poezijom itavog 20. stoljea. Slavio je Kras stilom potinjenosti jednog impresioniste. Psovao je protiv nepravde poslijeratnih teritorijalnih sporazuma, neprilika proleterijata i korumpiranosti Evrope u svojim ekspresionistikim pjesmama. Njegov futuristiki rad ispunjen matematikim simbolima i raznim slogovima i bez jednostavne rime ga je uinio posthumnom knjievnom senzacijom slovenake neoavangarde u kasnim ezdesetim. Bila je to prava senzacija i nakon etrdeset godina od njegove smrti! Svojom poezijom Kosovel je povukao potez koji vie nego zasluuje da se svrsta u raskid sa realistikim predstavama istorije i vremena u 20. stoljeu. Njegovo pisano djelo, stvoreno u mladalakoj sranosti, postalo je ivot samo za sebe. Mali dio tog rada, ne vie od etrdeset pjesama, objavljen je dok je to mlado srce jo kucalo. Ostatak je izaao tokom desetljea, desetljea koja bi pokrila prirodno kreativno ivotno razdoblje jednog izuzetnog umjetnika. Ali, umjesto da bude diktiran od strane ivog i diueg stvaraoca, idiosinkrazijski ritam izdavatva su odredili razni prijatelji i urednici koji su preuzeli zadatak da sortiraju ogromnu koliinu neobraenih i neporedanih stranica. Na neki udnovat nain ovo postepeno gomilanje (prva

96

zbirka 1927. godine, druga 1931. godine, prva sabrana djela 1946. godine, druga 1964, futuristiki tom pod naslovom Integrali 1968. godine, jo jedan tom futuristike poezije 1974. godine, proza, pisma i biljeke 1977. godine) mnogo je blie normalnom ablonu umjetnikog stvaranja prekinutog s vremena na vrijeme duim nastupom pieve blokade nego plodnom intenzitetu etverogodinjeg perioda koji je prethodio autorovoj iznenadnoj smrti. Samo njegovo djelo kao da se pretvorilo u onog oronulog stogodinjaka koji uiva provodei sate pod smokvinim drvetom u sunanom dvoritu Krasa, sjeajui se sa zadovoljstvom stoljea istorijskog i kreativnog metea. Ali ve ujem porugu iz galerije realista. Djelo, uistinu, nije ivot. Ono nikada ne moe biti ivot. Sreko Kosovel je umro 1926. godine i taka. Pjesnik je moda nadmudrio smrt, ali ovjek nije, a umjetnost moe samo utjeiti ive. Gdje je onda radost u tome? Radost se moe nai, kao to to uvijek i mora biti, u ivotu koliko god da je on skraen. Savremeni Slovenci, za razliku od njihovih amerikih kolega, obdareni su sklopovima koji su skloni pesimizmu i hladnoj vjenosti peina. Kao rezultat toga, oni vie vole da su poetske legende tragine i tako imaju tu tendenciju da posmatraju Kosovelov kratki ivot kao pukog, neophodnog prethodnika njegove rane smrti. Najei pridjev koji se koristi da se opie njegov rad je proroki, kao da je on znao ta dolazi i kao da se sve u njegovom ivotu kalemilo neizbjeno prema tom definirajuem trenutku. Ne moe se porei da su Kosovelova poezija i pisma vie nego obilato poprskana referencama vezanim za smrt. Nekad su ove reference iznenaujue: naprimjer, u pismu gdje poistovjeuje arobni enstveni smijeh prijateljice sa srebrenim zvonima koja zvone pored lea mladia. Nekad su srceparajue u svojoj djetinjastoj izravnosti: naprimjer, u pjesmi Ne, ne elim jo da umrem: Ne, ne elim jo da umrem, dok imam oca, i majku, sestre i brau, dragu i prijatelje Ne, ne elim jo da umrem, dok jo zlatno sunce sija i mladi prolaze kraj mene i ciljevi ivota lee preda mnom

97

Bez sumnje je iskuenje itati ove rijei kao da su proroanske, protumaiti njegovu ranu smrt kao predodreenu. Ali ona to nije bila. Kosovelov ivot, kao i svaki drugi, bio je sastavljen od nizova trenutaka od kojih je svaki sadravao, ako ne beskrajne, onda itav niz mogunosti. Nije neizbjeno vodio ka haosu i smrti nita vie nego bilo iji drugi ivot. Iz ovog razloga vie me privlae komadi njegovog djela koji sadre mladalaku veselost, kojoj sam se toliko divila na njegovoj slici, nego oni koji postaju lirini o smrti. U istom pismu u kojem poredi smijeh mlade ene sa pogrebnim zvonima, on pie o talijanskoj djevojci koju je primijetio na raspustu u Krasu. Nakon svih Kosovelovih ogorenih primjedbi o talijanskim okupatorima i birokratama, gnusnim cenzuri i idiotskim carabinieri koji upiru svoje puke sa zvonika Crkve Svetog Petra i Pavla u Tomaju, moe se samo sa uenjem proitati da je mlada djevojka bila lijepa kao esnaestogodinja Bogorodica. tavie, on tvrdi, da je romantiar (a ne impresionista/ekspresionista/futurista, to mi znamo da je bio), oteo bi djevojku i odveo sa sobom. Tako je lijepa bila, pie lakomisleni djeak sav sretan, prije nego to zakljui da Talijani uopte i nisu tako loi. ivot je udan i vrijedan zapaanja i pun iznenaenja i veselih i uasnih. Da je Kosovel propustio predavanje o umjetnosti i proleterijatu, i umjesto toga oteo esnaestogodinju Bogorodicu, moda ne bi umro nevin. Moda je mogao poivjeti da postane onaj stogodinjak pod smokvinim drvetom koji se blago smije dok se sjea svoje morbidne mladalake opsjednutosti smru. Moda bi se sjeao stoljea koje je ispunjeno ne samo istorijskim i kreativnim meteom, nego i podmlatkom slovenako-talijanske djece. udni susreti kao to je Kosovelov sa mladom talijanskom ljepoticom imaju mogunost da preusmjere predvidivi pravac ivota. O ovome govorim iz iskustva sopstvenog ivota koji je tako preusmjeren. Kosovelov ivot a moda ovdje i jeste izvor njegovog neumirueg odjeka nudi nam nadu i jednu vrstu udesne radosti ba zbog ovog apsurdnog odmravanja njegove prie i same istorije. Kako je mladi Sreko, sjedei naputen na svojoj stolici u iznajmljenoj sobi u Ljubljani, mogao predvidjeti da e ta velika ptica grabljivica, sa tankom tamnom niti uhvaenom u svom kljunu, letjeti opet i iznova iznad njegove domovine? Da e ne samo Tomaj prei iz faistikih talijanskih u komunistike jugoslavenske ruke nakon jo jednog

98

evropskog rata, nego da e se jednog dana, nakon jugoslavenskog rata, nai u neovisnoj slovenakoj dravi? Kako je mogao predvidjeti sopstvenu smrt i zamisliti da e etrdeset godina nakon nje poetske zabiljeke koje je krabao po papirima izmeu asova slaviti gomila divljookih disidenata u baru u centru Ljubljane? Disidenata koji koriste svoju umjetnost da protestiraju upravo protiv onakve proleterske vlade kakvu je Kosovelova umjetnost predviala sa takvim arom? Kako je mogao sanjati da e njegovo prezime jednog dana biti pretvoreno u rije kosovelstvo koja e se koristiti za opis jalove ljepote Krasa? Nemogue! Ali, ipak istinito. A mi, naravno, nismo nita manje slijepi za mogunosti koje lee pred nama. Kao Kosovelovi majka i otac, koji nisu imali pojma da je njihovo zadnje dijete roeno u 622. godini 636-godinje vladavine Habzburgovaca, mi takoer ne moemo znati gdje smo smjeteni u istoriji. Ne moemo sa sigurnou znati da li je ono septembarsko jutro oznailo kraj jedne ere ili poetak druge. Koliko god neki dogaaji mogu izgledati proroanski, ono to budunost sadri ostaje nedostino, a u tekim vremenima ima i neke utjehe u tome. Konano, kretanje i ba ta namjernost kretanja je precijenjeno. Ono reducira istoriju na puku trajektoriju. Ono reducira ivot na luk izmeu roenja i smrti od kojeg se ne moe pobjei. Ustvari, veliki dio kretanja i radnje i volje za moi predstavlja nita vie do uzaludne napore da se odgurne haos, da se pobjegne od hladne vjenosti peina. Ali, visoka cijena se plaa za izvjesnost kretanja. S kretanjem rtvujemo skoro beskrajne mogunosti ugraene u svaki nepomini trenutak. Sa radnjom gubimo bogatu i suptilnu raznolikost osjeanja koja idu uz neodlunost i nemo: osjeanja kao to su ambivalencija, udnja, melanholija. To je neto poput razlike izmeu jurnjave autom u punoj brzini pored rijei Dua mi se veseli ko da je pjana od terana i stvarnog pijanstva od terana, kad vam se dua veseli, a zvijezde obru na tamnom nonom nebu. ivot se moe duboko osjetiti samo u njegovom nepominim trenucima. Da li ovi trenuci skupa ine puni ivot oronulog starca koji se odmara u sunanom dvoritu Krasa ili kratki ivot ovjeka koji je nestao u svojim najboljim godinama zbog obine prehlade, nije, na kraju, poenta prie. Jer, bez ovih trenutaka, itavo postojanje gubi smisao. Samo sjedei na prozoru i slijepo zurei u prostor moete osjetiti uasni unutarnji naboj melanholije i gubitka.

99

Samo razmiljanjem o neem hitrom i lijepom moe se gorina neprijateljstva istopiti u predivan san o ljubavi. Samo u najmirnijim trenucima, zastajui na ivici sela da bi vas pozdravilo uzdrhtalo borovo drvo, traei usamljeno svjetlo u crnilu, prognana dua moe konano doi kui.

100

Francis Jones

ETIKA, ESTETIKA I DCISION

Knjievno prevoenje u ratovima za jugoslavensko nasljedstvo Uvod
U posljednjih petnaestak godina 20. stoljea dogodile su se izuzetno brze i korjenite promjene u evropskom politikom prostoru. Najrazornije od tih promjena bile su one u bivoj Jugoslaviji. Tu je skup krajnjih nacionalistikih zahtjeva i okrutnih antisecesionistikih pohoda uzrokovao smrt etvrtine miliona ljudi i progon mnogo veeg broja. Neizbjeno nasilno iscrtavanje politikih granica u prostoru bive Jugoslavije u 1990. godinama zbivalo se s jednako okrutnim postavljanjem kulturnih mea tok koji je esto pokretan etniki iskljuivim nacionalizmima koji su pokuavali iskoritavati sve sadraje kulture radi vee slave naroda. Ali, kulturne granice nisu samo zamisli one prolaze kroz ljude. Tako, mnogi bivi Jugoslaveni nali su svoj sloeni i viestruko ukorijenjeni identitet ugonjen u okrutnu jednoetniku luaku koulju, ili su nali svoje kulturne i osobne lojalnosti bolno razdijeljene. Pa ipak, kako ti ratovi sada poinju uzmicati u prolost, a nove granice bivaju prihvaene kao zajamene, postoje postupna ali sve snanija nastojanja da se ponovno izgradi povjerenje i opet otvore crte kulturne razmjene meu dravama i zajednicama u tom podruju. Prije sredine 1980. godina Jugoslavija je bila dobro poznata u svijetu po svojoj plodnoj knjievnosti, koja je glavninu svoje moi crpila iz razliitosti kulturnih, historijskih i jezikih korijena to su je hranili. Ali, knjievnosti na jezicima u bivoj Jugoslaviji nisu znaajnije itane izvan tog podruja pa ak ni na najvie govorenom grozdu dijalekata koji je bio poznat kao srpsko-hrvatski a koji sada nazivam bosanskim/hrvatskim/srpskim. To znai da je knjievni prevoditelj igrao, i da jo igra, vanu ulogu u prenoenju te knjievnosti irem svijetu. Ali, knjievni prevoditelji nisu samo tekstovni prenositelji: oni su i pojedinci sa svojim povezanostima, lojalnostima i politiko/drutvenim ideologijama. Tako, prevoditelji iz

Preveo Rusmir Mahmutehaji

101

knjievnosti bive Jugoslavije nisu bili otporni na rasparavanje kulturnih i osobnih lojalnosti, na potrebu za drutvenopolitikim povjerenjem i na injenicu vrstih etikih izbora s kojima su se graani tog podruja morali suoiti. Zapravo, jezgra ovog lanka je prouavanje u kojem se istrauje kako ta pitanja utjeu na djelovanja, stanja miljenja i racionaliziranja nekog knjievnog prevoditelja izvan bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika u toku ratova za jugoslavensko naslijee i njegove posljedice. Iako je sa stanovita prevoenja bilo mnogo novih rasprava o drutveno-etikim sadrajima knjievnog prevoenja (npr., Venuti, 1995., 1998.; Pym, 1997.; Von Flotow, 1997.; Zauberga, 2000.; Davis, 2001.; Munday, 2001.: 126-160), glavna usredsrijeenost je na pitanju kako prevoditelji preobliavaju tekst. Ali, drutveno djelovanje knjievnih prevoditelja esto nije samo tekstovno. Ono moe ukljuivati predstavljanje izvornih pisaca i njihove kulture npr., radei s izvornim piscem i dostavljaima u izvornom jeziku, piui prevoditeljeve uvode, pregovarajui s izdavaima, rasporeujui itanja itd. (Jones, 2000.). Pa ipak, bilo je prilino malo rasprava uenjaka koji se bave prevoenjem o drutvenoetikim poelima koja podupiru knjievno prevoenje i kao tekstovni i vantekstovni pothvat (Pym, Zauberga, Ibid.), naroito s obzirom na to kako oni mogu utjecati na ive prevoditelje koji pokuavaju ploviti u zbiljnim drutvenim okolnostima. Pozadina: knjievnost, kultura i ratovi za jugoslavensko naslijee Valja zapoeti slikom kljunih knjievnih/kulturnih iskaza jugoslavenskog raspada, budui da su ratovi 1990. godina u ex-jugoslavenskom podruju bili i kulturni ratovi, gdje su kulturna pitanja utjecala i na etno-politike ciljeve i prisiljena na sluenje njima. Glavni cilj najekstremnijih nacionalizama u tim ratovima bio je kulturna prevlast u njegovoj krajnosti, koja je primala oblik kulturocida, to je izraavano u miniranju damija i crkava druge strane, pa ak i hotiminom unitavanju cijelih historijskih jezgri gradova. S druge strane, to znai da su borbu za opstanak pred nacionalistikom agresijom (zbiljnom ili tako shvaanom) svi sudionici u sukobu smatrali i borbom za kulturni opstanak. Ti ratovi bili su djelomino i knjievni, prvo, zato to su knjievnost i nacionalizam esto tijesno isprepleteni to je

102

pojava koja ni na koji nain nije naroita za bivu Jugoslaviju. Tako, u knjievnosti su neki od korijena nacionalizma kosovska legenda je, recimo, knjievna pojava. S druge strane, koritenje knjievnosti esto je igralo presudnu ulogu u postupku oblikovanja etno-nacionalnog identiteta pravljenjem pseudohistorija koje stvaraju ili ojaavaju nacionalne mitologije (Hudson, osobna veza; cf. Banac, 2002.). Tako, to to Banac zove konstrukcijom izopaene i patvorene prolosti nacionalistike ideologije, s njezinim naglaskom na trajanju stradanja i izbavljenja, lojalnosti i izdaje omogueno je i ojaano u sluaju Srbije (da nastavimo raniji primjer) prilogom kosovske epike. U svakom sluaju, knjievnost, kao kljuni sadraj kulture, neizbjeno postaje ocrtana u svakom proizvedenom sukobu kultura, kakvi su ti proizvedeni prije i tokom raspada Jugoslavije. Nadalje, knjievne linosti duboko su upletene u najnovije provale ekstremnog nacionalizma. Jedan od kljunih initelja koji je pripremio raspad Jugoslavije dajui vanost nacionalistikom partikularizmu bio je nacrt Memoranduma Srpske akademije iz 1986. godine s piscem Dobricom osiem kao glavnim pokretaem; i dvojica od neasnog trojstva srpskih etnikih voa u ratu protiv Bosne od 1992. do 1995. godine (Radovan Karadi i Nikola Koljevi) bili su pjesnik s objavljenim knjigama i profesor knjievnosti. To je dovelo do naroito neugodnog paradoksa stvaratelja kulture koji potiu kulturocid. Tako, Karadi i Koljevi nisu, nareivanjem 1992. godine da zapaljivim granatama budu bombardirani Nacionalna i univerzitetska biblioteka i Orijentalni institut u Sarajevu, toliko pokuavali da nametnu svoju knjievnost drugim, ve su vodili unitavanje cijele knjievnosti, ukljuujui i svoju srpsku knjievnost koja je uvana u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci. Tek u novije vrijeme, naroito nakon nametanja mirovnog ugovora, te smrti i odstranjivanja arhi-nacionalista Tumana i Miloevia, ima znakova da se nacionalistiki val (barem u njegovom najekstremnijem obliku: cf. Cigar, 2001.) poinje stiavati na politikoj razini; a glasovi koji pozivaju na kulturnu saradnju preko i unutar novih granica postaju sve prisutniji i prihvatljiviji. Pa ipak, i pored najboljih nastojanja odane i rastue manjine, na onim teritorijama koje su pod vlau ekstremnih nacionalistikih reima jo je dug put koji treba prei prije nego to tolerancija drugih etno-kulturnih skupina i njihovih svjetonazora postane pravilo umjesto izuzetak u stanovnitvu kao cjelini.

103

Osobna historija Bilo bi korisno kazati neto i o meni kao sudioniku. Nakon nekoliko tinejderskih boravaka s maarskim prijateljima u vojvoanskom podruju Srbije, studirao sam srpsko-hrvatski jezik i knjievnost kao dio mog dodiplomskog stupnja u Britaniji. Potom sam proveo jednu godinu (1978.-1979.) na Univerzitetu u Sarajevu u programu razmjene studenata, gdje sam poeo prevoditi radove bosanskog pjesnika Maka Dizdara i srpskog pjesnika Ivana V. Lalia. Od tada ta dva pjesnika oblikovala su glavno uporite mog knjievnog prevoenja (Lali, 1997.; Dizdar, 1999.), ali radio sam i s drugim pjesnicima iz tog podruja, npr., Dragom tambukom i Vaskom Popom (Jones, 1994.; Popa, 1997.). U novije vrijeme ukljuio sam se kao prevoditelj-urednik u mreu koja je utemeljena u Sarajevu u okviru Meunarodnog foruma Bosna, iji je cilj obnoviti kulturne i akademske mostove u ex-jugoslavenskom podruju (npr., Mahmutehaji, 1996., 2000.; Lovrenovi & Jones, 2001.). Knjievni prijevod i kulturno-politika lojalnost Okrenimo se sada prikladnom sluaju za prouavanje. Kako se moe zakljuiti iz netom ocrtane osobne historije, moje glavno poistovjeenje bilo je, prije nego to su buknuli ratovi u toj zemlji, s Jugoslavijom kao viekulturnim prostorom, naroito s Bosnom i Srbijom. Pa ipak, u toku srbijanskog (a potom i hrvatskog) napada na bosansku dravu koja je nastajala, politiki lojalan bio sam Bosni. etiri initelja potakla su i uvjetovala tu moju lojalnost. Prvo, poput mnogih stranih promatraa, osjeao sam da bi nepristajanje uz Bosnu jednostavno bilo nemoralno pred okrutnou napada na tu zemlju, njezine ljude i njezinu kulturu osjeanje koje je ojaano injenicom da sam jednu godinu ivio u Sarajevu, te, u skladu s tim, osjeao znatnu osobnu lojalnost prema bosanskom kulturnom prostoru. Tako, svoje prevoenje bosanskohercegovake knjievnosti naprimjer, djela Maka Dizdara, pjesnika velikog evropskog dosega smatrao sam kao pokuaj branjenja bosanskohercegovake kulture njezinim vrednovanjem u oima vanjskog svijeta. I taj poticaj prevoenje kao in lojalnosti preivio je ak u vremenu mira. Drugo, moja zamisao kulture koju sam pokuavao braniti bila je daleko od nepristranosti. Posmatrao sam bosansku kulturu

104

kao sloeni i nijansirani prostor ija je ivotnost bila (i jest) osnovana na meu-igri sukobljujuih i uobiajenih nazora o svijetu, iskustvima i itanjima (Lovrenovi, 2002.) prije nego na pojednostavljujuem shvaanju odvojenih kultura koje su bonjaka (to jest bosansko-muslimanska), hrvatska i srpska, kako su to nacionalisti pokuavali predstaviti. Tako, prevoenje Dizdarevog Kamenog spavaa ukljuuje, naprimjer, podravanje njegovog ina konstruiranja bosanskog identiteta preko srednjovjekovne prolosti te zemlje identitet (tog heretikog vjernika, progonjenog ali neunitivog) koji je jedinstveno bosanski i koji se odnosi jednako na sve njezine dananje stanovnike (Buturovi, 2002.): Ti ne zna nita o mome bogatstvu Skrivenom za tvoje mone oi (Ti ne zna da meni je Mnogo vie Nego to misli Sudbina Namrijela I Dala) Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uniti Ali nikako da nae istinski put Do mene (Iz Putovi, Dizdar, 1999.: 25) Uz to, taj in obrane ili ambasadorstva (Jones, 2000.) nije znaio samo oslanjanje na pozitivnu sliku bosanske kulture. To je znailo pokuavanje suprotstavljanja negativnim slikama na Zapadu o Bosni kao rtvi ili Bosni kao mjestu agresije i netolerancije slikama koje su neizbjeno nastajale kada su medijski prikazi pokolja i sakaenja praeni zapadnjakim vladama i iskazima Ujedinjenih naroda o nemogunosti uplitanja meu zaraene strane koje su sve krive (cf. Cigar, 1998.; Young, 2002.). Osjeao sam da je vano pokuati uspostaviti ravnoteu dostavljanjem drukije slike preko prevoenja slike Bosne kao zemlje s visokom knjievnom kulturom koja bi mogla biti ravna svakoj drugoj u Evropi. etvrta strana te kulturno-politike ukljuenosti znai i istupanje iz visoke knjievnosti. U toku rata protiv Bosne ja

105

i mnogi od mojih drugova prevoditelja osjeali smo da nije potrebno samo hitno svijetu prenijeti knjievne slike ve i miljenja i izvjetaje neposrednih svjedoka bilo njihovim izravnim prevoenjem, bilo ureivanjem prijevoda koje su napravili pripadnici izvornog jezika. Meu mojim primjerima bili su filozofijski i politiki eseji i novinski lanci Rusmira Mahmutehajia (npr., Mahmutehaji, 1996., 2000.), koji su promicali meuetniku toleranciju ukorijenjenu u zajednikoj religioznosti kao ujedinjujuoj bosanskoj ideji, ili prve memoare iz etnikih koncentracionih logora (Bosnevi, 1993.). Ali, koritenje metafore prijevoda kao kulturne/politike obrane postavlja i pitanja gdje, protiv koga i s kojim ciljem u protivnom, to nije nita vie nego intelektualno domiljanje, uvredljivo za one koji su uinili konkretnija fizika djela obrane. U sluaju knjievnih i politikih prevoditelja mjesto je bilo, prije svega, vanjski svijet, naroito Zapadna Evropa i Sjeverna Amerika, gdje su se vlade trudile da se ne upliu pred rastuim dokazom genocida i kulturocida (Cigar, 1998.; Young, 2002.). Tu prijevodi, njihova objavljivanja i javna itanja mogu, vjerojatno, biti smatrani kao dio sabiranja pritiska javnosti (malog u usporedbi s televizijskim slikama granatiranja i pokolja koji su svake noi prenoeni u kue ljude, ali nita manje zbiljnog) koji je, naposljetku, utjecao na okretanje Sjedinjenih Amerikih Drava prema uplitanju 1995. godine. Iako su zapadnjako nedjelovanje prije 1995. godine i njegove posljedice podrka zabrani uvoza oruja i podjeli koja je bila utemeljena na mirovnim sporazumima uzrokovali krivicu sauestvovanja, glavni sudionici razaranja bili su pohodi nacionalista i stavovi koji su ih pokretali. Moe se initi da tu prijevod izvan jezika agresora i rtava moe dosegnuti ak i manje. Pa ipak, vrednovanje preko prijevoda u oima vanjskog svijeta, naroito diljem prostora lingua franca poput engleskog, moe dati povezujuem modelu bosanske kulture i dodatna sredstva kojima e on pokuati zadobiti potporu ili povezati saveznike kako se dogodilo, naprimjer, irenjem prijevoda Kamenog spavaa preko ambasada i na meuvladinim sastancima. Sada su u Bosni i Hercegovini prestale fizike borbe, a neovisnost drave (iako oslabljene podjelom) jami meunarodna vojna i civilna prisutnost. Pa ipak, iako sirovi nacionalizam vie nije vaan na zvaninoj razini, veliki put je prije nego to njegove zamisli budu istjerane iz dua mnogih

106

ljudi: izgonjenje tih ideja je, doista, kljuni zadatak mnogih bosanskih intelektualaca. Tako, jo osjeam potrebu da budu branjene i promicane sloenost i mogunost tolerancije u bosanskoj kulturi, i preko knjievnog prevoenja i prevoditeljskog ureivanja djela i raspravljanja koji unapreuju dijalog meu zajednicama. Ali, to opet trai odgovor na to ta tu moe postii knjievni prevoditelj. Odgovor je: sm ne moe mnogo. Ali, ako je prevoditelj dio cjelovitijeg nastojanja prema toleranciji i ponovnoj gradnji kulturnih i intelektualnih veza (koje zagovara i promie, naprimjer, Meunarodni forum Bosna), taj opseniji pothvat moe imati vjerojatnost uspjeha bez obzira na to koliko je on spor i postupan. Sukobljujue lojalnosti Do sada sam bio usredsrijeen na lojalnost Bosni. Ali, antinacionalizam ne znai samo branjenje strane u koju se vjeruje gdje su moje odluke lake. Kao prevoditelj junoslavenske (ne samo bosanske) knjievnosti, ak i tokom ranih 1990. godina, osjeao sam da opredjeljenje za bosansku knjievnost i kulturu ne bi trebalo znaiti da se opredjeljujem protiv knjievnosti koja je napisana u Hrvatskoj i Srbiji. To bi bio ideologijski redukcionizam, padanje u nacionalistiku zamku (barem tako je teklo moje racionaliziranje) pa sam nastavio raditi sa srpskim i hrvatskim pjesnicima koje sam ve spomenuo. Drugi razlog za odravanje saradnje s pjesnicima diljem srpsko-hrvatskog podruja, ak i tokom najmranijih razdoblja tog rata, bio je slian onome koji sam ranije spomenuo za bosansku kulturu. Bila je to elja da se brani ira poslije-jugoslavenska kultura od pojednostavljujuih kulturnih tumaenja koja su, kako sam vidio, prevladavala irom svijeta tumaenja koja se uklapaju u proireni stereotip Balkana kao neciviliziranog drugog Zapadne Evrope, to je Todorova oznaila kao balkanizam (1997.: 3-20). Tu su medijske slike koje su bile usredsrijeene na rat i netoleranciju (koncentracioni logori, granatirane zgrade, pokolji i izbjeglice) obino dobro dolazile u njihovom branjenju nepravdi koje su poinjene protiv Bosanaca i Kosovara. Ali, ta ukupna slika, koju su uz svu opasnost nudili, bila je prikazivanje ex-jugoslavenskog podruja kao tamnog vilajeta prastarih mrnji, i nita vie.1 Osjeao sam da bi to trebalo smatrati napomenama da to podruje ima i visoku kulturu, a ne samo rtve i zloince da

1 Tu balkanistiku sliku, koja ukljuuje sakaenje kao mistiki endemsko tom podruju, esto su koristili nacionalisti da bi odvratili vanjsko uplitanje i sakrili injenicu da je takvo sakaenje bilo proizvoljno sredstvo njihove politike. Ali, pisac Devad Karahasan snano istie u televizijskoj raspravi Angairanje i umjetnost (Sarajevo: Studio 99, 1. listopad 2001.) da je svijet stvoren iz rude tog prvorednog haosa tamnog vilajeta. Tako, ta slika moe posve dobro podupirati i raznolikosti i sloenosti tog podruja kao izvor stvaralake snage.

107

je to podruje, poput Bosne, ija kulturna raskonost, kako sam vidio, proistjee iz same raznolikosti i sloenosti, to su nacionalisti eljeli unititi. Ali, neko bi tu mogao istaknuti pitanje koje sam i sm esto postavljao da li je za prevoditelja etiki ispravno zauzimanje takvog stava u ono vrijeme. Poetkom 1990. godina u Srbiji i Hrvatskoj jaali su, kako sam vidio, nacionalistiki nacrti podrani shvaanjima o kulturnoj iskljuivosti i nadmonosti, prijetei da iskorijene kulturu i stanovnitvo Bosne. Moe li olimpijsko stanovite panjugoslavenske ljepote, vieno u tome svjetlu, ne biti in dvolinosti ili sljepoe, prezriv koliko i ustrajavanje moje vlade da su agresor i rtva jednaki? Sljedei odjeljci daju pojedinosti o etikim, psiholokim i osjeajnim dvojenjima koja proizvode pitanja poput tih. Prije poinjanja bojao sam se da bi nacionalistiki reim u Beogradu objavljivanje mojih (i drugih) srpskih prijevoda u svijetu mogao koristiti za svoje propagandne svrhe, to je bilo oajno za svaku meunarodnu uvjerljivost koju bi prijevod mogao dobiti. Taj strah samo je djelomino umanjivan injenicom da bi moji prijevodi mogli ponuditi podrku i nenacionalistikim srpskim intelektualcima. Na osobnijoj razini postojalo je dvojenje da li nastaviti raditi sa ivim piscima odlinih tekstova (i/ili osobnim prijateljima) koji su podravali ili se nisu protivili reimu za koji sam mislio da ga treba mrziti (sa slinim dvojenjem susretali su se mnogi graani bive Jugoslavije). Tu sam nastojao imati ovaj pristup: ostani odan tekstovima, jer tu pisac govori svijetu (nakon svega, ima i primjera u anglo-amerikoj knjievnoj historiji, kao i dobrih pjesnika koji su imali loe ili zloesto utemeljene stavove). Opasnije pitanje nastaje kada su tu sliku koju sam prevodio koristili nacionalisti da bi opravdali pohode mrnje i genocida. Primjer za to su srpske atavistike slike, kao to su kosovski mit ili slike vuka kao plemenskog totema, koje su istraivane u Uspravnoj zemlji i Vujoj soli Vaska Pope ( Popa, 1973., 1980.). Kada je pisao te pjesme, Popa je pozitivno istraivao svoje kulturne korijene, traei sve ljudske arhetipove preko kulturnih posebnosti, u dobu (1970. godina) kada su takva istraivanja bila prilino neokaljana. Ali, prevoditelj koji objavljuje u dobu neobuzdanog nacionalizma ne moe polagati pravo na istu nevinost. Tako, moje ureivanje i prevoenje Collected Works Vaska Pope (Popa, 1997.) mogli su biti shvaeni i kao davanje

108

vjerodostojnosti srpskim nacionalistima (moda manje, ali ne manje od mog ranijeg tvrenja da sam branio bosansku kulturu) za ubilako zloupotrebljavanje takvih slika: kosovski poraz 1389. godine koji potie elju za osvetom protiv bosanskih i kosovskih Muslimana, est stoljea poslije, naprimjer, ili Beli vukovi koji daju ime antimuslimanskoj brigadi smrti. Inae, te slike nose opasnost ojaavanja negativnih stereotipa tog podruja meu engleskim itateljima tako, naprimjer, dajui dojam da je Popa uskogrudi nacionalist. Prikaz Popinih Collected Works u Glasgow Heraldu 1997. godine, koji je napisao Bold, dajemo ovdje. I pored Boldovog teksta i zapisa ispod slike da je srpski nacionalizam [...] jednakoznaan sa svime emu se Popa suprotstavlja, taj lanak zasjenjuje velika fotografija ume ruku sa srpskim nacionalistikim pozdravom triju prsta a slike govore glasnije nego rijei. U skladu s tim, objavljivanje u takvim sluajevima ima opasnosti. Ali, ta neko kao prevoditelj treba initi odbiti da sudjeluje ili pokuati da zaustavi objavljivanje? Ili, pada li se u drugu od nacionalistikih zamki, slaui se da sve to je ikada neka kultura stvorila nije nizato drugo osim radi vee slave naroda, bez mjesta za drukije poticaje i itanja? Naposljetku, glavni razlog to nisam raskinuo sa srpskim i hrvatskim pjesnitvom bio je to to bi on znaio prekidanje osobnih veza koje su izgraene tokom mnogih godina. Ali, bio sam vrlo oprezan u uspostavljanju novih veza, izuzev u rijetkim sluajevima, kada sam osjeao da moj prevoditeljski rad pomae neku vrstu suprotstavljanja nacionalistikom nazoru kao u sluaju engleskog izdanja beogradskog enskog asopisa Pro Femina (Slapak, 1997.), naprimjer. Sukobi kakvoe Ponekad su me pitali da prevodim pjesnitvo koje sam smatrao prilino ispod zadovoljavajue razine, ali, sa stanovita kulture osjeao sam da bi ga trebalo podrati. Gledajui unatrag, taj izbor se ini prilino jednostavnim: odbiti prevoenje, jer slaba pjesma pravi propagandu protiv njezine kulture, a ne za nju. Obino sam odbijao ali ostajao sam s osjeanjem da je trebalo da podrim, ako ne kulturu, onda tu osobu s porukom koju treba rei. Ali, ponekad bi drutvenopolitika lojalnost pretegla umjetniko prosuivanje, kao to je to bilo u mojoj odluci u vremenu kada su se prilike u

109

bosanskoj dravi inile najgorim da prevedem jednu alegoriju (Lati, 1993.) rata protiv Bosne: Na proplanku pokraj trna pasla je sama mlada srna! I sve bi bio poklon iz snova, najljepe obansko udo, da neko nije uzviknuo ludo uspalivi opor kerova! Beside a thorn tree, all alone, a roe-deer grazed, not yet full-grown! Lovely it was, like a gift only dreamed, this pastoral scene a wonder it seemed and yet it was smashed by a frantic roar, setting a pack of hounds on her spoor! Pitanje povezano s tim i opet, sreom, rijetko bilo je da li bi trebalo da popravim knjievnu kakvou stiha koji sam smatrao vrijednim prevoenja s obzirom na druge razloge. Obina prevoditeljeva etika neutralnosti kae da bi ovjek morao prevesti bosansku pjesmu koja nije dobra ili koja nije loa u pjesmu sline kakvoe. Ali, ako je neija namjera unapreenje kulturno-politikog uzora, zar i stroga nepristranost ne bi mogla biti smatrana jednako neetikom? U zbilji sam esto popravljao takve tekstove, ali unutar jasnih granica, to jest mijenjajui stil, ali ne i sadraj, preokreui oito neprikladan ili pojednostavljujui iskaz u izvornom tekstu i poetici u sreeniji engleski izraz i poetiku, ali ostavljajui ciljnim itateljima da sude o sredinjoj slici i njezinom razvoju. Obrnuto, moe se pitati da li bi stih sline kakvoe u slubi razorne ideologije ili zlog pjesnika trebalo oslabiti u prijevodu. Ali, takvo sputanje od promicanja do ocrnjivanja bilo bi prevelik etiki korak. Nadalje, jedini razlog koji sam imao za prevoenje takvog djela bio je da obavijestim o drugoj strani. Tako, kada me je Chris Agee, dok je pisao uvod za zbirku modernog bosanskog pjesnitva Scar on the Stone (1998.), koju je on uredio, pitao da prevedem pjesmu Radovana Karadia radi shvaanja koja vrsta pjesnika je mogla narediti spaljivanje biblioteka, preveo sam tano ta sam

110

vidio. To pjesma druge lige, a ne etvrte, osrednje vjeto sastavljena oko prilino bezdune sredinje zamisli u idiomu posve povezanom sa savremenom junoslavenskom poetikom2 prua rjeitije uvide u ud tog ovjeka (osrednje osposobljenog prevrtljivca u traganju za identitetom, moda) nego to bi dalo jednostavno demoniziranje kao loeg pjesnika. Kda za pitanje kakvoe teksta jest injenica da ima vrlo malo prevoditelja bosansko-hrvatsko-srpskog koji piu na engleskom jeziku kao svom maternjem. To ima, u mome iskustvu, dvije glavne posljedice. Prvo, morao sam odbiti mnogo zahtjeva za prevoenje zarad zauzetosti poslom i manjka vremena. I obrnuto, kada se doe do druge uloge mnogih knjievnih prevoditelja te prepoznavanja i podravanja nadarenih i pisaca koji dolaze neki mogu biti previeni. Tako, naprimjer, kada sam radio kao savjetnik i predlaga u pripremanju zbirke Scar on the Stone Chrisa Ageea, samo sam preao djelo dviju bosanskih pjesnikinja mlaeg narataja, kada je antologija ve bila u tisku Nermine Kurspahi i Jasne ami, odlinih pjesnikinja, koje bi pomogle i popravljanju rodne neravnotee u toj zbirci (npr., ami, 1986.; Kurspahi, 1999.). Vano je ponovno uvesti, na ovome mjestu, pitanje osjeajnosti istraivaa. Taj sluaj za prouavanje opisuje neka
Dvojnik ekam te kraj crkve. ute stara zvona. U moju tiinu biju kapi kie. U to prosjak minu. Ko povratnik s Lete. Ni ovek, ni dete. Ali nalik na me. No, u depu vie nieg to se moe dati. Sem olovke koja ovo pie. Pa i ona nesta. On, zamiljen, minu. Silno nalik na me. I ti ode za njim. Pljusak kie zali Moje oi. I mir se navali Na moju tamu, Slian grobnoj ploi. Doppelgnger Im waiting for you beside the church. The old bells are mute. The raindrops beat into my silence. Then a beggar passed by. Like a soul back from Lethe. Neither man nor child. But he Resembled me. Despite this, In his pocket, nothing else to give. Except a pencil to write this. Then that vanished too. And he passed on. Resembling me to a tee. And you left with him. Splashes of rain lave My eyes. And peace slams down On my darkness, Like a stone on a grave.

2 Pjesma Dvojnik Radovana Karadia, kao jedina njegova pjesma ukljuena u predratnu antologiju savremenog bosanskohercegovakog pjesnitva, jest, moda, i njegova najbolja. Evo izvornika i mog prijevoda:

111

dvojenja i putove koje sam birao u njima. Ali, valja naglasiti, to su, uglavnom, bili putovi prije nego intuitivno zadovoljavajua rjeenja. ak i nakon to sam bio donio odluku, esto je ostajalo osjeanje unutarnjeg sukoba. Tako, iako sam pokuavao gdje je to bilo mogue da zauzmem potrebnu analitiku udaljenost u ovom lanku, izbor primjera za prouavanje i rasprave koje su nuno slijedile, takoer, odraavaju poticaj da se izmire dvojenja koja su iskuana i putovi koji su odabrani uz moja politika/ideoloka stanovita i moje osobe kao strunjaka za prevoenje.

Posljedice: prevoenje kao drutveno/etiko djelovanje

Prevoditelji kao drutveni igrai S obzirom na taj posljednji uvjet sada je vrijeme za korak uzmicanja od osobnog da bi se ispitalo kakve ire posljedice moe imati kazivanje na ulogu knjievnog prevoditelja u vremenima, i izvan njih, otvorenog drutvenog sukoba. Zaponimo s pitanjem: ta je knjievni prevoditelj? Osoba s ulice, vjerojatno, smatrala bi prevoditelja kao onog koji jednostavno omoguuje itatelju da iskusi tekst stranog jezika; a veina knjievnih prevoditelja, ukljuujui i mene, gotovo zasigurno gleda na jezgru svoje struke kao na dunost da izvorni tekst bude prenijet to je mogue tanije. Ali, prevoditelji su i drutvena bia, kako je to ovo prouavanje jasno pokazalo. Samo odreenje prevoditelja pretpostavlja barem jednog drutvenog drugog osobu koja proizvodi izvorni tekst. Prema tome, kako ovaj sluaj za prouavanje pokazuje, osobne povezanosti s piscima izvornog teksta mogu biti moan initelj u oblikovanju drutvenog djelovanja knjievnog prevoditelja. iri drutveni okviri, takoer, oblikuju prevoditeljeve identitete i djelovanja: prevodei subjekt je sainjen u sloenom i raznorodnom sistemu ekonomskom, drutvenom, seksualnom, rasnom, kulturnom (Davis, 2001.: 58). Ovo prouavanje pokazuje tu povezanost gotovo posve jasno preko izvorno i ciljno osnovanih kulturno-politikih initelja. Ali, gledanje knjievnih prevoditelja kao pukih prenositelja znaenja izvornog teksta ili robova drutvenih okolnosti ini se otvoreno deterministikim, pa je u neskladu s

112

prevlaujuim modelima knjievnog prevoenja koji prevoditelja smatraju stvaralakim posrednikom (npr., BeyladOzeroff et al., 1998.). Ovo prouavanje naznaava da knjievni prevoditelj djeluje u polju koje je oblikovano mnotvom meuovisnih sila, i unutarnjih i vanjskih, za prevoditelja: Jastvo: meu tim faktorima tu su prevoditeljeva narav, osobna povijest i poticaji, politike i ideoloke lojalnosti i pogledi, etika poela i zamiljanja njegove/njezine uloge, omiljene taktike i strategije prevoenja. Izvorni tekst: njegova unutarnja obiljeja kao to su potekoa/prevodivost ili kakvoa. Znaajni drugi: uzajamnosti s izvornim piscem ili njegovim/njezinim predstavnicima (kao to su udovica/udovac, zvanini ili nezvanini posrednici), ciljnim izdavaima, urednicima i drugim (cf. Bush, 1998.). iri drutveni okvir unutar kojeg djeluju svi navedeni initelji. Meu initeljima koji tu djeluju su: politika, drutvena i knjievno-estetska obiljeja izvorne kulture, meusobne slike izvorne i ciljne kulture i uzajamnosti meu njima, knjievne norme ciljne kulture i norme oekivanog ponaanja prevoditelja (Hermans, 1999.: 72-90; Toury, 2000.), vrijeme koje je proteklo izmeu izvornog i ciljnog pisanja, knjievne mree izvorne i ciljne kulture, uzajamnosti meu interesnim skupinama (kao to su podruja/etniciteti izvorne kulture) i posljedice prevoditeljevih odluka u zbiljnom svijetu. To ukljuuje gledanje na knjievno prevoenje kao ogranieno ali autonomno drutveno djelovanje (cf. Boase-Beier & Holman, 1999.), s prevoditeljima dok rade neprestano odluujui izmeu i procjenjujui svoje strategije preoblikovanja teksta unutar mogunosti i ogranienja meuosobnih veza i ireg drutvenog okvira. Ali, je li taj model knjievnog prevoenja naroit za drutvene prilike estokog i napadnog unutarkulturnog i/ili meukulturnog sukoba, to zahtijeva naroito hitno djelovanje prevoditelja istodobno nameui otra ogranienja tom djelovanju? Htio bih istaknuti da nije. Ako nita drugo, kako su naglasili feministiki i marksistiki teoretiari, nije mogue shvatiti drutveni okvir bez meuskupnog sukoba. Ali, u manje otrim okolnostima drutvena ogranienja djelovanja knjievnog prevoditelja mogu biti manje vidljiva. Tu odjekuje

113

Davisova tvrdnja: puna svjesnost [da je prevoditelj drutveno odreen] nuno izmie prevoditeljevu savjest (2001.: 58) iako bi tu nuno gotovo zasigurno moglo biti zamijenjeno u neobiljeenim prilikama. Prema sadanjem dokazu, initelji u toj okolnosti postaju obiljeeni pa, tako, podignuti do prevoditeljeve svjesnosti kada su povezani s naroito istaknutim ishodima kao to je politiko preivljenje izvorne drave ili meunarodno priznanje pisca. Inae, takve initelje prevoditelj moe svjesno zapaati kada se sukobljuju kao u sluaju kada se prevoditeljeva veza s izvornim piscem sukobljava s prevoditeljevom ideologijom. Ambasadorstvo je slika ograniene autonomnosti knjievnog prevoditelja (Jones, 2000., 2002.). U Goffmanovom modelu drutvene igre (1970.; 1971.; cf. Wadensj, 1998.) ambasadori su (kao i prevoditelji) igrai iju ulogu odreuje njihova povezanost s drugim igraima; iako oni mogu djelovati samo unutar ogranienja njihovog saetog prikaza, koji treba predstaviti njihovu stranu na najbolji mogui nain, oni stalno moraju odluivati kako to uiniti na najbolji nain. Gledanje knjievnih prevoditelja kao ambasadora, takoer, objanjava injenicu da mnogi knjievni prevoditelji ine vie nego to je samo prevoenje teksta. Kako i prouavani sluaj naznaava, oni nastoje da budu odluni zagovornici svog izvornog teksta, svog izvornog pisca i izvorne knjievne kulture kao cjeline. Oni mogu imati mree knjievnih veza u izvornoj i ciljnoj kulturi; mogu tragati za novim piscima ili (to je ee) ti pisci mogu nalaziti njih. A mogu nalaziti izdavae i urednike, te raditi s njima, organizirati itanja itd. (cf. Jones, 2000.). Tako, prevoditelji oblikuju kljunu vezu u toj mrei knjievnog i van-knjievnog zatitnitva koje odreuje prijem prevedenog teksta, pa ak i njegov oblik (Lefevere, 1992., u Munday, 2001.: 128). Nadalje, prikaz knjievnog prevoenja kao kulturnog ambasadorstva pomae objanjenju dvaju presudno vanih otkria u prouavanom sluaju. Prvo, ambasadori nisu nepristrani. Ovo prouavanje naznaava da etika nepristranosti meu stranama u odnosu, to je esto smatrano manjkavim stavom prevoditelja/tumaa, ne mora vazda biti i najprikladnija etika za knjievnog prevoditelja. Ponekad pristranost moe, doista, biti prikladnija. Drugo, i ambasadorima i knjievnim prevoditeljima autonomnost moe dati nadmo nad drugim. To nije samo mo tumaenja teksta kako neko eli ve,

114

takoer, i biranje kome e on biti preveden, a kome nee a to je uloga uvanja vrata knjievnog prevoenja (Jones, 2000.; cf. Scollon & Scollon, 1983.). Etika i ideologija Ako neko, kao prevoditelj, ne polae samo pravo na autonomnost ve i na pristranost i mo, od presudne je vanosti imati svijest o etikim i ideolokim posljedicama neijih djelovanja doista, knjievne prevoditelje bi, vjerojatno, trebalo gledati kao subjekt istih odgovornosti, zaokupljenosti, dvojenja i opasnosti kao i izvorne pisce (Pym, 1997.: 65). Tako, prevoditelji moraju odravati ravnoteu svoje zaduenosti i krajnje vjernosti svojim okolnostima i opaanjima naspram poziva svetom drugom kojeg predstavljaju i koji oblikuje njihov identitet kao prevoditelja (Arrojo, 1994., u Davis, 2001.: 92; cf. Campbell, 1998.). Nadalje, ovo prouavanje pokazuje da, ako prevoditeljeva pristranost i etika razmatranja moraju postojati zajedno, tada poziv izvornom drugom (izvorni pisac ili izvorna kultura) mora biti ublaen stalnom svjesnou o drugom drugoga. Praktino govorei, to znai uzimanje u obzir, tamo gdje je mogue, interesa vie strana, a ne samo te izvornog pisca i izvorne kulture. Primjeri takvih interesa mogu biti povezane ili preklapajue izvorne kulture, drugi igrai izvorne kulture, igrai ciljne kulture kao to su izdavai i itatelji, i/ili drugovi prevoditelja i normativni okviri koje oni postavljaju (Lefevere, 1992., u Munday, 2001.: 128; Pym, 1997.; Bush, 1998.; Venuti, 1998.; Hermans, 1999.: 72-90; Toury, 2000.). Nadalje, u neobiljeenim okolnostima kao u sluaju prevoditeljeve drutvene usaenosti etika i ideoloka razmatranja mogu ostati znatno ispod razine savjesne svjesnosti, ili ne biti osmiljena kao etika/ideoloka, sve dok se ne sukobljavaju ili dok se ne pojave interesi djelovanja zbiljnog svijeta. U sljedeim odjeljcima raspravlja se o kljunim etikim/ideolokim pitanjima koja su potaknuta prouavanim sluajem: Prvo pitanje je sukob izmeu poziva olimpijstva i Realpolitik. Iz prvog slijedi zahtjev da prevoditelji ostanu odani tekstovima koji su umjetniki dobri, ak u pokvarenim drutvenim okolnostima proizvodnje i prihvatanja kao u sluaju izvorne kulture koju je oteo ekstremni nacionalizam u znanju ili nadi da e se ta kultura oporaviti. Drugo istie da tekst ne moe ostati odvojen i, tako, neokaljan svojim drutvenim

115

okolnostima. Tako, naprimjer, prevoditelj bi trebalo da odbije prevoenje djela ije su slike koritene za opravdavanje genocida bez obzira na to koliko te slike mogu izgledati bezazlene u vremenu njihovog prvog pisanja. Ovo prouavanje nije iznutra dalo prednost nijednom pozivu u odnosu na drugi iako ono naznaava da drugi initelji u drutvenoj igri, kakve su uzajamnosti s kljunim igraima, mogu biti upravo to to pretee. Prouavani sluaj, takoer, objanjava ulogu uvanja vrata koju ima knjievni prevoditelj, kako je ve spomenuto. Ovdje odreujemo initelje koji utjeu na odluke uvanja vrata mimo oitih u kakvoi izvornog teksta i prednosti uvara vrata: prevoditeljeve obaveze i sluajni initelji igraju kljunu ulogu, pa mogu biti presudni za poziv izvornog pisca. I opet, naroite drutvene okolnosti te s mnogo izvornih pisaca s rijeima koje treba da budu kazane svijetu i malo prevoditelja s vremenom da im daju rije osvjetljavaju prevoditeljevu svjesnost o tom pitanju, ali ono je ukljueno u svakoj igri prevoenja u Goffmanovom smislu. Tree, uobiajena pretpostavka u ideologijski utemeljenim pristupima prouavanjima prevoenja jeste da prevoenje u engleski jezik nosi opasnost da bude in mekdonaldizacije to jest, ojaavanja svjetske hegemonije anglo-amerikih vrednota na tetu onih izvorne kulture (Jones, 2000.; Venuti, 1995.; Zauberga, 2000.). Ovo prouavanje naznaava da prevoenje na engleski jezik moe biti i sredstvo da i mala kultura dobije glas u svijetu (Jones, Zauberga, Ibid.). Drukije reeno, engleski jezik moe osigurati da takva kultura predstavi svoje ideoloke vrednote, pa ak ako su one u sukobu sa zvaninim i nezvaninim ideologijama Ujedinjenog Kraljevstva i Amerike. Tu je kljuni primjer prevoditeljevo nastojanje da dekonstruira slike ciljne kulture o Bosni kao tamnom vilajetu slike koje su napravljene da bi opravdale neuplitanje i da ih zamijeni vlastitom slikom bosanske drave kao jedinstva u razlikama; te slike koristili su smiljeno, potom, drugi igrai izvorne kulture da bi predstavljali bosansku kulturnu i politiku neovisnost (cf. Mahmutehaji, 1996.). Taj sluaj prouavanja podrava, zapravo, Zaubergino zapaanje (2000.) da je ciljni jezik gotovo zasigurno manje vaan u smislu ideolokih uinaka teksta nego to su ustrojstva moi i lojalnosti onih koji su ukljueni u postupak prevoenja. Drugo pitanje je mijenjanje sadraja izvornog teksta, kako je prikazano na primjeru prouavanog sluaja u raspravljanju

116

stilskog popravljanja bosanskih pjesama. U savremenim teorijskim izvjetajima takvi pothvati prevoenja kao ponovnog pisanja (Lefevere, 1992., u Munday, 2001.: 127-131) radi usklaivanja s ideolokim initeljima ciljne kulture i estetskim normama obino su smatrani jasnim krenjem prevoditeljske etike opepoznati i esto navoeni primjer je ponovno pisanje Omera Hajjama koje je napravio orijentalist Edward Fitzgerald (Ibid.). Tako, normaliziranje ili podomaivanje neobinog ili kulturno stranog izvornog teksta radi protonosti u ciljnom jeziku ili bliskosti itatelju uglavnom je smatrano zatomljivanjem identiteta izvornog teksta i izvorne kulture (npr., Venuti, 1995.; Alln, 1999.; Berman, 2000.). I tako, to to jedna osoba moe smatrati popravljanjem, druga moe shvaati kao obeaenje kao u sluaju Fitzgeralda i Omera Hajjama, gdje su Fitzgeraldovu taktiku sada tumai prijevoda prezreli. Ali, mogui su i drukiji stavovi. Neke intervencionistike grane feministike teorije prevoenja, naprimjer, doputaju mijenjanje ak i osnovne semantike zarad rodne etike (Von Flotow, 1997.: 24-30). S druge strane, na knjievne prevoditelje koji glaaju poetiku ciljnog teksta moe se gledati kao da vre ulogu slinu knjievnim urednicima, od kojih bi samo rijetki svoje savjete piscima smatrali neetikim, ili na ope prevoditelje koji rade izmeu lijenika i izbjeglikog pacijenta koji bi svoj posao gledali kao pomaganje dvjema stranama da odravaju vezu, a ne samo da prenose rijei (Carr et al., 1997.; Wadensj, 1998.). Naposljetku, ne tvrdim da je stilsko ureivanje koje sam proveo bilo i nuno bolji put. Ali, to pokazuje da strategija popravljanja/normaliziranja/podomaivanja, iako moe biti etiki vrlo opasna, ne mora nuno i priguiti identitet izvornog teksta/pisca/kulture, ve ak moe biti i koritena da ga promakne. Tako, u pojmovima predstavljanja izvorne kulture moe se oprezno zakljuiti da ideologije, lojalnosti i rasporedi moi u irim drutvenim okolnostima prevoenja (Lefevere, 1998.) mogu opet biti presudnije nego strategija prevoenja per se. Dcision Dvojenja prevoditeljevog izbora, gdje svaki ishod donosi toliko pitanja koliko i odgovora, jesu stalni lajtmotiv u ovom prouavanju. Uz to, rasprave u vezi s teorijom prevoenja esto potvruju postojanje oprenih mogunosti bez ikakvih

117

naznaka koji bi put bio bolji. Dekonstruktivistika zamisao dcision nudi mogui izlaz iz te slijepe ulice. Dcision je, za Derridu, in koji nuno ukljuuje sukobljavanje s dvojenjem: samo kada smo suoeni s nemoguom odlukom tom za koju pred-postojei pravi izbor nije predstavljen odluujemo mi (Davis, 2001.:51). Nadalje, injenica nunosti odluivanja izmeu neodluivih mogunosti jest u osnovi ustegnute autonomije koja predstavlja svako ljudsko djelovanje, ukljuujui i prevoditeljevo: odluka koja nije prola kroz iskuenje neodlunog ne bi bila slobodna odluka, ona bi bila samo programljiva promjena ili razvijanje proraunljivog postupka (Derrida, 1990., navedeno u Davis, 2001.:94). Slino, neodluivost moe biti smatrana prije kao odreujui nego upliui initelj u etikom izboru. Prvo, budui da odluka, kako je spomenuto, pretpostavlja skup moguih ishoda koji se ine jednako valjani. Drugo, budui da, ako tumaimo etiku odgovornost kao odgovaranje na poziv drugog, nikada ne moemo znati pravu narav tog poziva (Etika bi poela sa shvaanjem da je drugi [...] upravo to to nadmauje moj dah i moi: Critchley, 1999., u Davis, 2001.). Tree, ulaz drugog drugog, iji se raspored moe naroito u vremenu otvorenog drutvenog sukoba suprotstavljati rasporedu prvog drugog, obre jednostavnu etiku zapovijed u stanje etike neodluivosti: Ne mogu odgovoriti na poziv [...] drugog bez rtvovanja drugog drugog (Derrida, 1992./1995., u Davis, 2001.:94-95; cf. Lvinas, u Campbell, 1998.: 177-179). injenica nunosti sukobljavanja oito nerjeivih tekstovnih, meusobnih i etikih dvojenja, ako je gledano u tome svjetlu, nije zastranjenje u radu knjievnih prevoditelja. To odreuje njihov poloaj kao stvaralakih posrednika prije nego meujezikih prepisivaa.

Zakljuak
Pojedinci imaju sloene sprege lojalnosti rodnom gradu, porodici, prijateljima, prolosti, dravi, vjeri koje su (i pored toga ta nam govore nacionalisti) rijetko podudarne. To se odnosi i na knjievne prevoditelje za koje jedna od sprega lojalnosti jeste prema zemlji, kulturi i tekstovima za ije prevoenje i predstavljanje troe veliki dio svog ivota. ak u normalnim vremenima to ima posljedice na to kako

118

knjievni prevoditelji odravaju svoje identitete kao tekstovni i kulturni ambasadori u odnosu na to ta prevode i kako, i to ta odabiru da ne prevode, i zato. Ali, u vremenima i mjestima estokog drutvenog sukoba opreka lojalnosti i etika dvojenja postaju brojniji za sve drutvene initelje, ukljuujui i prevoditelje. To pojaavaju naroita obiljeja drutvene uloge knjievnog prevoditelja ta kulturnog ambasadorstva povezanog s dvo-kulturnom odgovornou (i prema piscu i prema itatelju, i prema izvornoj i prema ciljnoj kulturi: Pym, 1997.), naprimjer, ili ta kulturnog vratara. Za ovdje ocrtana pitanja nema lahkih rjeenja. Iako pokuavanje da bude rijeeno nerjeivo moe biti jasno odreujue obiljeje prevoditeljevog djelovanja, poelo najvee mogue svjesnosti o etikim posljedicama uz najmanju tetu drugim sudionicima moe koristiti kao poetna uputa (Pym, 1997.:69) kada se prave teke odluke. Ali, mimo toga, za nas prevoditelje najbolje moe biti prihvatiti naelo nous avons tous les mains sales i to su okolnosti prljavije, prljavije su i nae ruke. I tako, koristimo ih da bismo inili to to osjeamo da je najmanje pogreno, tako da bi, moda, dobre posljedice bile brojnije od loih. Gledajui naroito na ex-jugoslavensko podruje, fiziki uvjeti se, izgleda, naposljetku vraaju, bez obzira na to kako kolebljivo, nekoj vrsti normalnosti. Za intelektualce i kulturne initelje u tom podruju sada je najvanija zadaa da uspostave otvoren i pluriforman model kulture unutar i izmeu ex-jugoslavenskih drava. Vana zadaa u tome je povezivanje tokova u tom podruju u ire procese evropske i svjetske kulture. Ovdje nije cilj samo da bude vrednovan i osnaen poticaj prema otvorenoj i pluriformnoj kulturi tog podruja ve i to da ex-jugoslavenske kulture nastave oivljavati i nadahnjivati kulture izvan tog podruja. Knjievni prevoditelji, kao dio drutvene mree koja ukljuuje pisce, izdavae, kulturne organizatore, itatelje i druge initelje u knjievnom procesu, imaju u tome presudnu ulogu.

Priznanja
elim zahvaliti Robertu Hudsonu, Hanneke Jones, Chrisu Perriamu i Allanu Turneru za njihove neprocjenjivo vrijedne savjete i uzvrate o sastavu i sadraju ovog lanka.

119

Upuivanja
Agee, Chris, ur., (1998.), Scar on the Stone: Contemporary Poetry from Bosnia, Newcastle: Bloodaxe. Ali, Rabia & Lawrence Lifschutz, ur., (1993.), Why Bosnia? Writings on the Balkan War, Stony Creek, CT: Pamphleteers Press. Alln, Sture (1999.), Translation of Poetry and Poetic Prose: Proceedings of Nobel Symposium 110. Singapore / New York / London: World Scientific. Banac, Ivo (2002.), The weight of false history. U Ivan Lovrenovi i Francis R. Jones, ur. Reconstruction and Deconstruction. Forum Bosnae. 15:200-206. Sarajevo: Meunarodni forum Bosna. Berman, Antoine (2000.) Translation and trials of the foreign. Izvorni tekst prvi put objavljen 1985. Prev. Lawrence Venuti. U Lawrence Venuti. ur. The Translation Studies Reader, 284-297, London: Routledge. Beylard-Ozeroff, Ann, Jana Krlov & Barbara MoserMercer, ur., (1998.), Translators Strategies and Creativity. U seriji Benjamins Translation Library, vol. 27, Amsterdam: Benjamins. Boase-Beier, Jean & Michael Holman (1999.), Introduction: writing, rewriting and translation: through constraint to creativity. U Jean Boase-Beier i Michael Holman,ur. The Practices of Literary Translation, Manchester: St. Jerome. Bold, Alan. Godina nepoznata. Truumph of a rough beast. Prikaz knjige Collected Poems Vaska Pope. Anvil Press. Glasgow Herald. Stranica i datum nepoznati. Bosnevi, Orhan (1993.), The road to Manjaa. Prev. Francis R. Jones. U Rabia Ali i Lawrence Lifschutz, ur. Why Bosnia? Writings on the Balkan War, Stony Creek, CT: Pamphleteers Press. Bush, Peter (1998.), Literary translation. U Mona Baker, ur. Routledge Encyclopaedia of Translation Studies, London: Routledge. Buturovi, Amila (2002.), Stone Speaker: Medieval Tombs, Landscape and Bosnian Identity in the Poetry of Mak Dizdar, New York: Palgrave. Campbell, David (1998.), National Deconstruction: Violence, Identity and Justice in Bosnia, Minneapolis: University of Minnesota Press. Carr, Silvana, Roda Roberts, Aideen Dufour & Dini Steyn, ur. (1997.), The Critical Link: Interpreters in the Community, Amsterdam: Benjamins.

120

Cigar, Norman (1998.), Paradigms and U.S. policymaking for Bosnia (1992.-1995.). U Ivan Lovrenovi i Francis R. Jones, ur. Reconstruction and Deconstruction. Forum Bosnae. 15: 59-88., Sarajevo: Meunarodni forum Bosna. (2001.), Vojislav Kotunica and Serbias Future, London: Saqi / The Bosnian Institute. Davis, Kathleen (2001.), Deconstruction and Translation. U seriji Translation Theories Explained, Manchester: St. Jerome. Dizdar, Mak (1999.), Kameni spava / Stone Sleeper. Prev. Francis R. Jones. Pogovori Rusmir Mahmutehaji i Francis R. Jones, likovno oblikovanje Devad Hozo, Sarajevo: Kua bosanska. Goffman, Erving (1970.), Strategic interaction. Oxford: Blackwell. (1971.), The Presentation of Self in Everyday Life. Prvi put objavljeno 1959., Harmondsworth: Penguin. Hermans, Theo (1999.), Translation in Systems: Descriptive and System-Oriented Appreoaches Explained. U seriji Translation Theories Explained, Manchester: St. Jerome. Kurspahi, Nermina, (1999.), Skoro e i tebi kraj. U seriji Biblioteka Novo pismo, Sarajevo: Ljiljan. Lali, Ivan V. (1997.), Fading Contact. Prijevod knjige Smetnje na vezama, 1975., Prev. Francis R. Jones, London: Anvil. Lati, Demaludin (1993.), Bloody morning. Prev. Francis R. Jones. U Rabia Ali i Lawrence Lifschutz, ur. Why Bosnia? Writings on the Balkan War, 114-115, Stony Creek, CT: Pamphleteers Press. Lefevere, Andr (1998.), Acculturating Bertolt Brecht. U Susan Bassnett i Andr Lefevere, ur. Constructing Cultures: Essays on Literary Translation, 109-122, Clevedon: Multilingual Matters. Lovrenovi, Ivan & Francis R. Jones (2001.), Life at the Crossroads, Forum Bosnae. 11. Sarajevo: Meunarodni forum Bosna. Lovrenovi, Ivan (2002.), The voices of Sarajevos night. Prev. Maja Lovrenovi i Robert Hudson. U Ivan Lovrenovi i Francis R. Jones, ur. Reconsruction and Deconstruction. 15: 303312, Sarajevo: Meunarodni forum Bosna. Mahmutehaji, Rusmir (1996.), Living Bosnia: Political Essays and Interviews. Prev. knjige iva Bosna: Politiki eseji i intervjui, 1994. Prev. Spomenka Beus i Francis R. Jones, Ljubljana: Osloboenje International.

121

(2000.), The Denial of Bosnia. Prijevod knjige Kriva politika: itanje politike i povjerenje u Bosni, 1998. Prev. Francis R. Jones i Marina Bowder. Predgovor Ivo Banac. Pennsylvania: The Pennsylvania State University Press. Munday, Jeremy (2001.), Introducing Translation Studies: Theories and Applications, London: Routledge. Popa, Vasko (1973.), Uspravna zemlja, Beograd: Nolit. (1980.), Vuja so, Beograd: Nolit. (1997.), Collected Poems. Prev. Anne Pennington, revidirao i proirio Francis R. Jones, uvod Ted Hughes, London: Anvil. Jones, Francis R. (1994.), Poems by Ivan V. Lali and Drago tambuk, Contemporary Criticism, 16: 105-125. (2000.), The poet and the ambassador: communicating Mak Dizdars Stone Sleeper, Translation and Literature 9/1: 65-87. (2002.), Translating spiritual space-time: recreating Kameni spava in English. Appendix. U Amila Buturovi, ur. Stone Speaker: Medieval Tombs, Lanscape and Bosnian Identity in the Poetry of Mak Dizdar, 165-180, New York: Palgrave. Pym, Anthony (1997.), Pour Une thique du Traducteur. U seriji Pdagogie de la Traduction, Artois / Ottawa: Artois Presses Universit / Presses de lUniversit dOttawa. Scollon, Suzanne & Ronald Scollon, (1983.), Face in interethnic communication. U Jack C. Richards and Richard Schmidt. ur. Language and Communication, London: Longman. Slapak, Svetlana, ur. (1997.), Womens Literature and Culture. Posebno izdanje Pro Femina. ami, Jasna (1986.), Iz biljeaka Babur-aha, Sarajevo: Svjetlost. Todorova, Maria (1997.), Imagining the Balkans, New York: Oxford University Press. Toury, Gideon (2000.), The nature and role of norms in translation. Revidirani lanak iz 1978. U Lawrence Venuti, ur. The Translation Studies Reader, 198-211, London: Routledge. Venuti, Lawrence (1995.), The Translators Invisibility: A History of Translation, London: Routledge. (1998.), The Scandals of Translation, London: Routledge. Von Flotow, Luise (1997., Translation and Gender: Translating in the Era of Feminism. U seriji Translation Theories Explained, Manchester: St. Jerome. Wadensj, Cecilia (1998.), Interpreting as Interaction. Prvo izdanje University of Linkping Press, 1992, London: Longman.

122

Young, Hugo (2002.), Its sick to ignore our part in the making of Milosevic, Guardian. London. 14. februara: 22. Zauberga, Ieva (2000.), Rethinking power relations in translation, Across Languages and Cultures 1/1 : 49-56.

123

Fotografija: Haris Memija

Boris A. Novak

REI KOJE TEKU NASUPROT TOKU VREMENA, UVEK IZNOVA

Prijatelju, beogradskom pesniku Milanu oreviu Ne mogu drukije nego da sebe sasvim izjednaim sa vremenom. Ja sam vreme. Otkad znam za sebe, dogaam se u vremenu. Prolaznost vremena, onako kako mi ga odslikava pamenje, temeljno je oseanje koje me celog ivota ispunjava. Ja sam vreme, a istorija se na mene sputa kao ptica grabljivica na svoj plen. Odnos svog ja, vremena i istorije pokuau da opiem na sasvim konkretan nain, na primeru svog odnosa prema Beogradu, gradu gde sam se rodio i gde sam proiveo detinjstvo, i na primeru drugih svetih mesta svog pamenja, kao to su Sarajevo, Dubrovnik i alna, selo u Dolenjskoj. Svest o prolaznosti prvi put me je najdublje ivotno potresla kad sam imao etrnaest godina i kad se konano zavrilo moje detinjstvo. Osetljivo i muno vreme puberteta kao prelaz iz jednog u drugo stanje tela i srca podudaralo se sa preseljenjem porodice iz Beograda u Ljubljanu. Zato u predstavljanju poetka mog vremena Beograd zauzima posebno, privilegovano mesto. Radi se o najintimnijem mestu mape mojih oseanja: zato prema Beogradu imam sasvim lian, moda ak sebian odnos. Moje detinjstvo bilo je dvojezino: kod kue smo govorili na slovenakom, jer su moji roditelji Slovenci, a srpski je bio jezik kole i dejih igara. U Beogradu sam proiveo lepo, sreno detinjstvo. Imao sam mnogo prijatelja sa kojima sam igrao sve mogue i nemogue igre, meu kojima su bile i neke prilino opasne i mangupske. Moja inicijacija u drutvo deaka deavala se od moje pete do sedme godine na jednom malom okruglom polju (poljanetu): po lepom vremenu tamo smo se svakog jutra u devet sati skupljali na turniru. Poto sam bio najmlai i najslabiji, uvek su me tukli. Naroito je voleo da me mrcvari deko iz susedstva koji je bio stariji od mene, a slabiji od drugih deaka, zato je uvek mene birao za

Preveo Milan T. orevi

125

protivnika, jer je tako mogao da pokae svoju mukost. Ugled u tom drutvu nisam zadobio pobedama, ve porazima, ne fizikom snagom, ve spremnou da iz dana u dan idem u sigurne poraze, time to sam se iz jutra u jutro pojavljivao na poljanetu, mada sam znao da idem na klanicu. Polako su me stariji i jai deaci poeli saaljevati: na turniru bi ujutro brzo dotrali do mene i odredili me za protivnika, a onda bi me to je mogue nenije pobedili (poloili me na lea i brojali do deset) i na taj nain spreili surovog deaka da se nada mnom iivljava. Posle tri godine konano je osvanulo i jutro kad sam pobedio! (To je pria koju sam opevao u poemi Vrt treanja, objavljenoj u zbirci pesama Odjek.) Bio sam tipino beogradsko derite. Deo nae druine je, naalost, kasnije otiao u kriminal. U dobro im ubrajam to to me nikada nisu prisiljavali da im se u akcijama pridruim. Seam se kako smo kolski drug Miko uvakovi, koji sad predaje estetiku na beogradskom Univerzitetu, i ja u etvrtom razredu osnovne kole ureivali razredno glasilo Pionirski list i pisali svoje prve literarne pokuaje. U Beogradu sam doiveo svoje prve ljubavi. Tri, etiri godine bio sam zaljubljen toliko snano da me je to doslovno bolelo u susetku sa muslimanskim imenom Merima. Da bih odgonetnuo budunost i saznao da li u se sa njom jednog dana venati, izmislio sam poseban ritual: popeo sam se na proroite (trenju u naoj bati) i kaiprst desne ruke vukao po nosu nadole ako bi prst skliznuo sa nosa na obraz, to je bio znak da se neemo venati, a ako bi kaiprst ostao na nosu, to je bio znak vene ljubavne sree sa Merimom! (Ovaj prizor iz svog seanja predstavio sam na sceni u lutkarskom komadu Viteki turnir u iki.) Ba zbog nje sam toliko puta proitao lepu i potresnu narodnu pesmu Omer i Merima. Moj prvi istinski dodir sa poezijom bilo je otkrie srpske srednjevekovne epske poezije: seam se kako sam u vreme kad sam imao devet godina proveo cela popodneva sedei na terasi, ispod ardaklije, i upijao ritam srpskog junakog deseterca. A danas mi je teko to su srpski nacionalisti zloupotrebili lepotu ovog velikog pesnitva da bi probudili srednjevekovne mitove pomou kojih opravdavaju nasilje nad drugim narodima. Mesto mita je u arhainom svetu koji pripada prolosti, a njegovo vaskrsavanje na kraju dvadesetog veka donelo je samo simulaciju vrednosti mitoloke svesti, to vodi u nihilizam i nasilje. Zbog line

126

vezanosti za ritam srpskog junakog deseterca ao mi je da su ga istrgli iz sveta lepote i dali mu krvavo politiko znaenje, pa je postao simbol noa... Godinama posle preseljenja u Ljubljanu sanjao sam kolsku drugaricu Maju, lepu Jevrejku. Dok sam iveo u Beogradu zapravo nisam bio svestan da sam zaljubljen u nju. A onda: krajnje neni snovi, puni bola zbog rastanka i odsutnosti, godinama i godinama... Ovu zaljubljenost iz sna mogu racionalno naknadno da objasnim: u Maju sam projektovao svoju nostalgiju za Beogradom. Pa ipak, to racionalno psiholoko objanjenje ne moe da objasni arobnu atmosferu tih snova, sve krhkosti i topline koje sam u snu doivljavao, kao plavetnilo jasnog bola daljine, udnje, slutnje smrti, onog nikad vie... Moje detinjstvo je bilo toliko bajkovito da je preseljenje iz Beograda za mene, petnaestogodinjaka, bilo strahovito traumatino. Jedva sam se izvukao iz te nevolje koju sam doiveo kao prirodnu katastrofu. Spasla me poezija. Kad sam nekoliko meseci posle povratka prvi put posetio svoj rodni kraj, bio sam doslovno iznenaen to kue u mom Beogradu jo uvek stoje, to se po ulicama voze automobili i po plonicima hodaju ljudi, to ivot jo uvek tee u gradu koji sam napustio. Rana koja je u meni nastala zbog rastanka od Beograda bila je toliko bolna i duboka da sam podsvesno oekivao da e se mojim odlaskom sve zaustaviti, da e milionski grad ak umreti sa mnom... I da budem sasvim iskren, takav odnos prema Beogradu imam i danas, tridesetpet godina posle odlaska. U meuvremenu se naravno mnogo toga promenilo: Beograd sad ima dva miliona stanovnika, u meuvremenu se raspala Jugoslavija, bili su tragini ratovi u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini te na kraju i na Kosovu i u samoj Srbiji (koji je u velikoj meri skrivio upravo Beograd kao politiki sinonim za velikosrpski nacionalizam). Sve to je imalo za posledicu da se ivot u samom Beogradu bio pretvorio u pravu pravcatu moru, u kojoj vladaju kriminalna i politika mafija, a normalni ljudi sve tee iz dana u dan preivljavaju. Ovaj udesni kosmopolitski grad, grad iroke due i srca, u opasnosti je da potone u istorijski mulj. A ja se drim svog Beograda, grada kojeg vie nigde nema i kojeg se i Beograani jo jedva seaju. U svojim elegino obojenim zbirkama pesama Majstor nesanice (1995) i Odjek (2000) Beograd sam nostalgino nazivao beli grad, u skladu sa etimolokim znaenjem njegovog imena.

127

Preseljenje iz Beograda doiveo sam kao najveu katastrofu svog ivota. Traumatina promena sredine kod mene se podudarala i sa najosetljivijim periodom odrastanja s pubertetom. Emotivno tada nisam shvatao odluku roditelja da se sele iz sredine koju sam doivljavao kao svoj prirodni prostor, kao svoj rodni kraj..., odnosno, da upotrebim srpski izraz koji ima preciznije i bogatije znaenje od neutralne slovenake sintagme rodni kraj, kao zaviaj. Ako bi trebalo da opiem ta za mene znai zaviaj, onda je to lepa kua za velikom batom punom raznovrsnog voa: treanja, vianja, ljiva, breskvi, kajsija, oraha, groa, jagoda... (tu batu sam precizno opevao u pesmi Eden). Posvuda oko batenske ograde podignute od cigle rastu visoke topole, a s one strane bate je ulica i polje po kojem sam jurcao kao dete... To je zaviaj: horizont mog detinjstva! Re u kojoj nema ideolokih nijansi kao to su domovina ili otadbina, re koja izraava samo lini, egzistencijalni odnos do prostora roenja, do kraja izvorne slobode koja see do horizonta... U toj lepoj kui sa velikom batom, u naem nekadanjem stanu, na adresi Mladena Stojanovia br. 4, sada ivi poznata beogradska dramaturginja Borka Pavievi. Na jednom susretu intelektualaca u vedskoj 1994. godine dali smo zajedno intervju: novinaru sam rekao da oboje ivimo u istoj kui, ali u razliitom vremenu, to je i poruka moje Pesme za Borku Pavievi, isto tako objavljene u knjizi Odjek. Iz svega ovde reenog jasno sledi da Beograd izuzetno volim, jer tamo sam proiveo sreno detinjstvo, izgubljeni raj svog ivota. Zato mi je utoliko tee to su mnogi Beograani dozvolili da ih zavede ovinistiko ludilo i to je Beograd sveto mesto mog pamenja postao oznaka za jednu od grozota ve i tako mranog dvadesetog veka. U poslednjih petnaest godina esto sam imao utisak kao da sam se iz Beograda i po drugi put a ovoga puta konano iselio. Intenzivno sam doiveo Rilkeovu misao da su sve domovine prazne i da svi ivimo u tuini. Tada, 1968. godine, u svojoj petnaestoj godini prema nebu kako bi rekao Dilan Tomas, preseljenje iz Beograda u Ljubljanu nisam doiveo kao povratak, ve kao izgnanstvo. Slovenija je do tada bila za mene samo domovina ljubaznih roaka, idilina zemlja letnjih i zimskih raspusta. Prilikom preseljenja doiveo sam je kao hladnu zemlju uskih, zaguljivih prilika. Treba biti svestan da je Beograd tada bio kosmopolitski

128

grad koji je primao ogroman broj umetnikih i intelektualnih infomacija iz celog sveta, a Ljubljana je bila dodue simpatian, ali provincijski srednjoevropski gradi. U poslednje tri decenije Ljubljana se hvala bogu! prilino razvila: izuzetan kulturni potencijal sad isijava svetski oseaj... Jedina dva mesta koja doivljavam kao vanvremena, jedini izuzeci koji u mojoj emotivnoj vizuri ne potpadaju pod sveopti zakon prolaznosti i raspadanja jesu more i alna. Slika mora je za mene povezana sa Jadranom, pre svega sa Opatijom, Kvarnerskim zalivom, dalmatinskim ostrvima i Dubrovnikom. Opevanju mora neprestano se vraam: od pesama u prvencu Stihoie (1977) preko slika roenja Afrodite u poemi Kamena Afrodita (objavljene 1981. godine u knjizi Ki seanja) do due pesme Dalmacija u Majstoru nesanice i tekstova u Odjeku. Kad bih morao da izaberem najlepi grad na celom svetu, bez razmiljanja bih odmah izabrao Dubrovnik. Nekoliko najdragocenijih trenutaka svog ivota doiveo sam na belom, glatkom kamenju Straduna, na plaama Lokruma, na pozorinim predstavama na vrtoglavim tornjevima Lovrijenca, na stepenicama ispred jezuita i na mnogim mestima kojih nema na razglednicama. Aprila 1993. godine sam povodom svetskog kongresa Meunarodnog PEN-a ponovo posetio Dubrovnik, oko kojeg su se jo mogle uti detonacije; blizu kue gde je za vreme pucanja na grad ivot izgubio srpski pesnik Milan Milii, zaustavio me je stariji gospodin i oajavajui mi rekao: Sve mogu da shvatim, samo ne mogu da shvatim da su pucali na Lokrum. Zaista, dobro pitanje: zato su pucali na nenaseljeno ostrvo? Da li ih je nervirao tamonji arboretum? Jesu li time unitavali jedan simbol? Jesu li mrzeli lepotu?... Napadai su tvrdili da je grad njihov, ali u svom besu nisu znali da njihovo unitavalako delo i razaranje, koje su ostavili za sobom, reito ovu tvrdnju uteruje u la: ako bi grad zaista bio njihov, onda ga ne bi unitavali. Tu je prvi put doao do izraza fenomen kojeg je nekadanji beogradski gradonaelnik, arhitekta Bogdan Bogdanovi, izvrsno nazvao urbicid: mrnja degradirane ruralne sredine prema urbanoj civilizaciji i kulturi. Sledeih godina ova pojava se proirila do infernalnih dimenzija: polupismeni seljaci, koji su izgubili vrednosni sistem tradicionalne, epske kulture i postali lumpenproleteri, predvoeni ludim intelektualcima, unitavali su gradove koji se per definitionem zasnivaju na zajednikom ivotu razliitih kultura.

129

Sa nostalgijom se seam autentine ruralne kulture koja pod pritiskom savremenog ivota nestaje i u Sloveniji. Za mene je taj elementarni nain ivota vezan pre svega za alnu, selo u Dolenjskoj (izmeu Grosuplja i Vinje Gore), odakle je moja mama: istoimena pastorala iz zbirke Odjek jeste jedna od najidilinijih pesama to sam ih ikada napisao. Interesantno je da mi se talasavi ritam dolenjskog pejzaa u tekstu ispisao kao ritam heksametra, u strofama organizovanim kao danteovske tercine, gde prelaenje rima iz strofe u strofu sugerie povezanost svega sa svim. Pesma za Angelu Luar (ime moje babe koja je umrla ezdesetih godina) opeva jednu od kljunih spoznaja mog ivota, koja je dolo kasno, tek pre tri godine: prilikom posete staroj porodinoj kui u alni ja sam kao i bezbroj puta do tada pogledao fotografiju babe i odjednom mi je sinulo: u njenom dranju i crtama lica prepoznao sam samoga sebe! Prelaz sa jezika koji se nekada zvao srpskohrvatski na slovenaki bio je za mene egzistencijalno vaan. Kao da sam samom sebi operisao i transplantirao celo telo. (Oseanje koje sam opevao u pesmi Tri jezika gde suoavam jezik ravnice i planinski jezik te udnju za pesmom mora.) Intenzivno sam doiveo to da svaki jezik iskazuje i osvetljava svet na svoj i samosvojan nain. Svaki jezik ima svoju gustinu, svoju istinu. Kad sam kao petnaestogodinjak odjednom postao svestan da me priziva poezija, to je za mene automatski znailo i odluku da piem na slovenakom jeziku, koji sam podsvesno doivljavao kao jezik poezije. I obratno: moja odluka da piem na slovenakom verovatno je znaila rastajanje od proze, jer je proza mojih knjievnih poetaka za mene bila tesno povezana sa srpskim jezikim izrazom. To to sam izabrao poeziju istovremeno je, dakle, znailo odluku da u se ivotno ukotviti u Sloveniji. Ali jo uvek su srpska kultura i literatura vaan deo mog kulturnog vidika. Kad progovorim jezikom svog detinjstva, jasno osetim kako se negde u dubinama moje psihe pokrenu zaspali slojevi emotivnih iskustava. Guea samoa prve godine mog ivota u Ljubljani (imao sam jednog jedinog istinskog prijatelja, Tomaa Kumra, kome sam zahvalan to mi je bio blizak) dovela me je do ozbiljne psihike krize. Kad sam avgusta 1969. u Beogradu posetio svog najboljeg prijatelja iz mladosti, Petra Kulia (koliko znam, sad radi u Srpskoj pravoslavnoj crkvi), dospeo sam do vrhunca krize i vie nisam video izlaz. Ali istog trenutka me je sreom

130

prosvetlila spasonosna ideja: POEZIJA! Doiveo sam pesniki jezik kao najvii izraz duha, kao jedini jezik koji moe da dodirne bezdan moje teskobe, a da pre toga nisam napisao niti jednu jedinu pesmu... Verovatno je upravo taj odnos prema detinjstvu prouzrokovao da sam uvek bio okrenut prolosti i da sam se stalno njom bavio. Delie svojih doivljaja pokuao sam da spasem od zaborava. U sebi sam stvorio mnemotehniku sposobnost da se izuzetno precizno seam detinjstva. Naslov moje zbirke pesama Ki seanja povezan je sa mojim mladalakim doivljavanjem odnosa izmeu pamenja i poezije. Po starogrkoj mitologiji Muze su bile kerke boga Zevsa i boginje pamenja Mnemozine, pa i sam doivljavam poeziju na slian nain: pamenje je majka poezije. Lirske poeme sabrane u ovoj knjizi pesniki izraavaju razliite slojeve doivljavanja vremena, od mitolokog vremena i pamenja kulture (Kamena Afrodita), preko linog vremena i seanja (Detinjstvo) do krunog vremena prirode (Let vremena). esto sam odlazio na hodoae u Beograd, i vraao se na izvor svog pamenja, na izvor svog linog identiteta. Mnogo ta u vezi s Beogradom i srpskom kulturom otkrilo mi se tek u tim slatko-bolnim posetama. Ali za mene se bitno ivotno otkrie dogodilo decembra 1982. godine kad sam posle mnogo godina prvi put ponovo posetio studenac u Lisijem potoku, u gustoj, tajanstvenoj umi blizu Belog dvora, nekadanje i sadanje kraljevske rezidencije koja je u meuvremenu sluila kao Titova i Miloevieva protokolarna palata. Mi deaci smo u tu umu odlazili da pratimo starije parove kad su se ljubili, zato je atmosfera te mrane ume ostala u mom pamenju tesno povezana sa tajnom Erosa. Usred Lisijeg potoka bio je studenac ledeno hladne vode: bio je sproveden kroz otvorena usta lava, a iznad njega je na kamenoj ploi bio uklesan napis koji kao dete nikako nisam mogao da nauim napamet, mada su nam uiteljice na mnogim kolskim izletima u Lisiji potok uvek iznova davale za domai zadatak da naizust nauimo ovaj distih. Poto taj distih nisam pamtio, u svom osnovnokolskom uenju dobio sam moda jedinu lou ocenu; a inae sam bio tzv. vukovac uenik sa svim peticama tokom cele osmoljetke. (Samo ime ovog priznanja dolazi, naravno, od Vuka Stefanovia Karadia, reformatora srpskog knjievnog jezika u devetnaestom veku. Prema tome, bio sam odlian i u srpskom jeziku koji je bio

131

jezik mojih prvih literarnih pokuaja, za ta je najvie zasluna moja prva uiteljica Radmila orovi iz osnovne kole na Banjici koja se tada zvala 22. decembar, a danas se zove Vojvode Putnika.) Tek 1982. godine, kad sam se doepao studenca proavi pored dva besna Kerbera, koji su divlje lajali, zaista sam shvatio i do kraja svojih dana zapamtio natpis iznad studenca: Ko sa ovog izvora pije, taj veno mladuje. Jasna je moralna poruka ove anegdote na kojoj sam zasnovao pesmu Lisiji potok iz zbirke Odjek. No, da je ipak i racionalno iskaem: kao dete, naravno, nisam bio svestan vrednosti detinjstva, mladosti; tek kasnije, kad je moja mladost otila u nepovrat, bio sam sposoban da razumem poruku natpisa iznad studenca u Lisijem potoku. Nisam dovoljno vode popio iz tog arobnog studenca: vreme me je dotaklo, iz rodnog mesta morao sem da odem na mesta gde starim, a umreu moda negde drugde, daleko od zaviaja i zemlje maternjeg jezika... Kad su se odnosi u nekadanjoj Jugoslaviji zaotrili do nepodnoljivosti, za dugi niz godina odrekao sam se duboke emotivne potrebe da s vremena na vreme odlazim na hodoae u Beograd. Prijatelji su mi poruivali da se Beograd promenio. Nagore. Da posvuda vlada nasilje, bilo u liku policije ili pak mafije koja je povezana s institucionalnom vlau i za nju obavlja prljave poslove. Da se teko ivi. Da ljudi moraju da upotrebe svu svoju energiju da bi preiveli... Imajui u vidu odrastanje u Beogradu, moja biografija je tipino jugoslovenska. I brojni roaci sa majine strane rasturili su se irom Jugoslavije, tako da su mi roaci predstavnici razliitih naroda ovog podruja. Dva moja bratanca, Janez i Stanko krabar, jo uvek ive u Beogradu: bili su uzori moje mladosti. A u Zagrebu ivi bratanac Amir Hamzi, sjajan deko: po ocu Bosanac, po majci Slovenac, po dravljanstvu Hrvat, a po profesiji nadnacionalni atomski fiziar. Ratovi na tlu nekadanje Jugoslavije silom su iscrtali granice izmeu roaka: moji bratanci su postali graani drava koje su meusobno ratovale. Sreom, ove spoljne granice nisu uticale na rodbinske odnose, ali su bitno oteale mogunosti komuniciranja i poseivanja.

132

Ako ovome pridodam jo i mostarsku (muslimansku) granu rodbine, porodicu Nuri Hadi, dobijam areni i zanimljiv mozaik, izvor mnogih anegdota i pria, potencijalni materijal za sagu o sudbini rodbine na ovom trusnom podruju u dvadesetom veku. Za povezivanje sa Mostarom pobrinuo se moj stric Jerolim (Jerko) Novak koji se oenio Nadidom Nuri Hadi. Najpre nekoliko rei o njemu. Jerko je bio major avijacije, komandant prve vazduhoplovne eskadrile Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno kasnije Kraljevine Jugoslavije, najbolji vojni pilot Male Antante. Svojevremeno je zbog njega pala vlada jer je svojim pilotima zabranio da lete avionima tipa Brguet koji su zbog tehnikih greaka bili opasni po ivot, pa je morao da ide na vojni sud gde je dokazao da se radi o korupcionakoj aferi. Umro je ve daleke 1933. godine: ali ne u vazduhu, kao to pilotu prilii, nego na zemlji. U banalnoj saobraajnoj nesrei kojoj je pak udahnuo traginu veliinu. U blizini aerodroma kod Novog Sada, nou, po magli i kii, vojnik-ofer je sportski dvosed poterao direktno pod voz. Odgovornost za ovu nesreu bila je na elezniaru koji nije spustio rampu kod eleznikog prelaza jer je zaspao na deurstvu. Moj stric je iveo jo dva sata, i za to vreme je video da elezniar ima sedmoro dece i da je oigledno zbog prevelikog umora zaspao. Njegova poslednja elja je bila da elezniara ne osude. Na suenju u Beogradu moja nona (baka) traila je od suda da potuje poslednju volju njenog sina. elezniara su oslobodili krivice i pustili ga. Smrt majora Novaka je tada izazvala veliku medijsku panju. Beogradska Politika je izmeu ostalog objavila lanak pod naslovom Spartanska majka pred sudom. Njegova udovica, moja strina Nadida, poreklom je iz poznate bosanskohercegovake porodice Nuri Hadi. (Radi se o potomcima Mehmed-pae Sokolovia, velikog vezira otomanske imperije i graditelja mosta preko Drine; na taj nain sam bio u daljem, veoma dalekom srodstvu i sa nedavno umrlim pesnikom i jedinstvenim, prekrasnim ovekom Izetom Sarajliem.) Njen otac je bio znaajan bosanski politiar prvih decenija dvadesetog veka. Jo u vreme poive Austro-Ugarske monarhije Nuri Hadi je zajedno sa Stjepanom Radiem spalio maarsku zastavu i zato su obojica morali da odu u zatvor. Nuri Hadi je jedan od oeva koncepta bonjakog identiteta. Bio je kulturan ovek i ovek irokih vidika; njegove kerke su bile prve muslimanke koje su skinule feredu i

133

studirale u inostranstvu. Nedida je kao predsednica AF (Antifaistikog fronta ena) Bosne i Hercegovine u potpunosti podravala Tita u sukobu sa Staljinom, ali jedna jedina reenica bila je dovoljna da je na dugo godina poalju na Goli otok. Prilikom izbijanja ratnih sukoba oko Mostara bila je prinuena da se u dubokoj starosti odseli iz Mostara i nae utoite kod kerke Bebe u vajcarskoj. Umrla je 2001. godine. Njena sestra Rabija (odmila Rapka) studirala je filozofiju na Sorboni i posvetila se etnografiji; u svojoj biblioteci imam njeno istraivanje Poslovice i uzreice iz Bosne i Hercegovine, objavljeno u Zborniku za narodni ivot i obiaje (Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1964). Trea sestra je bila Bahrija Nuri Hadi, svetski poznata operska pevaica koja je tridesetih godina nosila eksperimentalni operski repertoar u Evropi: izmeu ostalog bila je prva Lulu u praizvedbi opere Albana Berga u Cirihu 1937. godine, a Rihard traus je izjavio da je bila najbolja i najlepa Saloma. Njeno ime moe se nai u svim istorijama opere. Bio sam veoma radostan i ponosan kad je Pota Bosne i Hercegovine pre nekoliko godina tampala marku sa njenim likom u seriji Znamenite Bosanke. I ona se udala za Slovenca, za dr. Kuralta, koji je bio zubni lekar Karaorevia i drugih balkanskih kraljevskih porodica. (Dok je bio iv, imali smo zdrave zube, a za mene, velikog junaka, bilo je naroito vano da je zube popravljao bez i najmanjih bolova.) Tetka Bahrija je lepo govorila slovenaki, a njen slovenaki jezik sauvao je arhaini peat jezika tridesetih godina. Posle rata ivela je i umrla u Beogradu, gde je sahranjena u Aleji velikana, pored Ive Andria. Ove tri moje mostarske tetke otvorile su mi oi za bogatstvo i specifinosti bosanske i hercegovake kulture, to je imalo za posledicu da sam od malih nogu pa nadalje rado odlazio u te krajeve, a pre svega u Sarajevo. Vie puta sam uestvovao na Sarajevskim danima poezije i na Festivalu malih i eksperimentalnih scena; tu se nije radilo samo o literarnim i pozorinim dogaajima, nego i o lepom iskustvu susretanja sa mnogim zanimljivim ljudima i stvaraocima, a zabave su bile antologijske trea smena je omoguila temeljito nauno prouavanje brojnih sarajevskih nonih kafia, to se uvek zavravalo u ranim jutarnjim satima. Sva ova topla iskustva sa razliitim mestima i kulturama nekadanje Jugoslavije sigurno su doprinela mojoj odluci da se prilikom izbijanja traginih ratova u Hrvatskoj i u Bosni i

134

Hercegovini angaujem na organizovanju humanitarne pomoi za pisce-izbeglice. Ovu humanitarnu pomo inicirao sam 1991. godine kao predsednik slovenakog PEN-a, a onda me je Meunarodni PEN izabrao za predsednika takozvanog Sarajevskog komiteta, koji je organizovao i koordinirao humanitarnu aktivnost namenjenu rtvama jugoslovenskih ratova meu piscima. Osnovni princip naeg humanitarnog delovanja bio je da se ne obaziremo na nacionalnu, versku i politiku pripadnost ili formalno lanstvo u razliitim organizacijama pisaca, ve da na najbolji mogui nain pomaemo svim piscima-rtvama rata. S obzirom na nesrean razvoj rata, ovu pomo smo usredsredili pre svega na pisce u opsednutom Sarajevu, koje sam tokom rata posetio. esti i intenzivni dodiri sa tolikim tragedijama duboko su me obeleili: iako sam iveo na sigurnom delu ratnog vulkana, i sam sam na odreeni nain postao rtva rata. Moj ivot se promenio. Moja poezija se promenila. Pre rata sam veinom pisao svetlu, himniku poeziju, ode udesnom ivotu svakog bia, svake stvari i sveta u celini. Moj glas je zbog rata potamneo, a moje pesme postale su elegine, baladne. U zbirkama pesama Stihija (1991) i Majstor nesanice (1995) sabrao sam elegije i balade o ratovima u nekadanjoj Jugoslaviji. Ovo bolno iskustvo produbilo je i moje emotivne veze sa Bosnom i Hercegovinom i Sarajevom koje je postalo jedna od prestonica mog srca. Za vreme rata sam na mnogim meunarodnim susretima esto polemisao sa srpskim intelektualcima o razlozima za raspad Jugoslavije i o odgovornosti za balkansku tragediju. Uvek mi se srce kidalo kad sam morao da govorim protiv Beograda, ali to mi je bila intelektualna i etika dunost. Amicus Plato, sed magis amica veritas. Da, prema Beogradu jo uvek imam nostalgian odnos. Mnogo puta sam odlazio tamo, u posete roacima i prijateljima. Vie puta se nisam nikome javljao i radije sam sm etao ulicama svog detinjstva. Poto me niko nije oekivao, niko me nije ni prepoznao. Iao sam kao duh ulicama gde sam pikao fudbal i igrao se. Sedao sam na ogradu kue sa druge stane bulevara (koji se nekada zvao Bulevar Oktobarske revolucije, a danas se zove Bulevar mira) i bacao sam pogled na kuu u kojoj sam odrastao, na veliku, prekrasnu batu... Uvek sam odlazio da opipam ciglu na zidu preko kojeg sam puzao; tano sam znao koje cigle su vrste a koje nisu. Godinama posle

135

mog odlaska u zidu se nalazila opasna cigla koju sam uvek iznova nalazio na starom mestu i dodirivao je... (To je tema pesme Povratak iz zbirke Odjek.) Za vreme bombardovanja Beograda u prolee 1999. godine bombe su pogodile i moju nekadanju a Borkinu sadanju kuu (bez teih posledica), a kua mog bratanca Stanka, koja se nalazi u blizini, bila je teko oteena, sreom bez rtava. Sekretarica srpskog PEN-a mi je kasnije objasnila da su ciljevi NATO bombi bile benzinske pumpe u parku gde sam se kao dete svakog dana igrao, i vojni teretni kamioni koje su zaboravili u, inae evakuisanoj, eleznikoj bolnici. Poto su ti teretni kamioni bili natovareni opasnom municijom, eksplozija je bila strahovita: poginulo je nekoliko vojnika i civila. Kao tadanji predsednik Mirovnog komiteta (Writers for Peace Committee) Meunarodnog PEN-a protestovao sam protiv bombardovanja Jugoslavije, mada sam osuivao nasilnu i nerazumnu politiku Miloevievog reima na Kosovu. (Kao graanin Slovenije protestovao sam i protiv toga to je slovenaka vlada omoguila NATO-u korienje vazdunog prostora.) Ubrzo sam osetio posledice toga: anonimni ljudi, najverovatnije slovenaki nacionalisti, slali su mi pretea pisma; pretili su ak i mojoj deci. Bolno iskustvo jugoslovenskih ratova umetniki sam saeo i artikulisao u tragediji Kasandra. Ovaj dramski tekst u stihovima pisao sam dugo od 1994. do 2001.godine, kad je bio prikazan na velikoj sceni Drame Slovenskog narodnog gledalia u Ljubljani pod reiserskom palicom Duana Jovanovia. Poto je to delo bitno i za temu ovog zapisa, onda u se na njemu neto detaljnije zadrati. Delii tragine Kasandrine sudbine razbacani su po razliitim mitovima i knjievnim tekstovima. Beskrajno inventivna antika mitologija nudi dve razliite varijante prie o tome kako je Kasandra postala vidovita. Poznatija je varijanta po kojoj se Apolon zaljubio u odrastajuu devojku kad je video kako spava u njegovom hramu. Obeava joj da e posedovati proroanski dar ako mu se poda. Kasandra najpre lakomisleno na to pristane, a kad je Apolon obdari vidovitou, ona se uplai boga i odbije njegovu pronju. Razljueni Apolon okrutno joj se sveti: od devojke izmoli nevini poljubac i pljune joj u usta, ime je osuuje na to da njenim proroanstvima niko nikada ne veruje.

136

Meu knjievnim uobliavanjima ovog mita svakako je najpoznatija Eshilova Orestija: Kasandra je jedan od sredinjih likova prvog dela ove dramske trilogije koji se zove Agamemnon. Ova tragedija scenski pokazuje Klitemnestrinu osvetu muu Agamemnonu koji je rtvovao njihovu ker Ifigeniju da bi podigao vetar i napunio jedra grkog brodovlja na morskom putu prema Troji. Kad se Agamemnon posle deset godina kao pobedonosni vojskovoa vratio iz trojanskog rata, Klitemnestra uvlai u klopku njega, a zajedno sa njim i trojansku kraljevnu Kasandru koju je kui doveo kao ratni plen, kao robinju i nalonicu. Poto je Kasandra proroica, vidovito nasluuje smrtnu klopku: potresne su poslednje rei kojima nesrena princeza, ta laka rtva, progovara o ljudskoj sudbini da nesrenima ime brie potez vlanog sunera. Etiki impuls za moje dramsko opevanje Kasandrinog lika vezan je za opsadu Sarajeva koju sam i lino doiveo. Zar Kasandra, trojanska proroica, koja je bila osuena na alosnu sudbinu da niko ne veruje njenim proroanstvima, nije slina dananjim intelektualcima koji uzalud podiu svoj glas, ali niko ih ne uje? I zar nije sudbina Troje, koju je Kasandra prorekla, arhetipska praslika sudbine Vukovara, Sarajeva, Groznog i drugih gradova dananjeg vremena koji su doiveli opsadu i krvavo ruenje? Zar je pri poreenju preciznih opisa okrutnog ratovanja u Homerovoj Ilijadi i dananjih televizijskih snimaka masa zverski ubijenih civila jo mogua utena iluzija da Troja spada u nasilni arhaini svet, dok bi mi trebalo da ivimo u civilizovanom, kulturnom svetu? Tragediju u stihovima Kasandra veinom sam zasnovao na pripovedakom okviru poznatog mitolokog predloka. Najvei odmak, koji je ujedno i moj skromni autorski doprinos reinterpretaciji mita o Kasandri, u mojoj tragediji deava se na kraju: posle svega stravinog to je doivela, Kasandra Agamemnonu (jedinom mukarcu koji veruje njenim proroanstvima) preutkuje ono to zna o njegovom (i svom!) skoranjem krvavom kraju da bi ga tako uvukla u klopku i osvetila mu se za propast Troje. Naravno, to istovremeno znai da se Kasandra svesno odluila za smrt, tako rei za samoubistvo. Ali poslednje noi pre iskrcavanja na obalu Peloponeza Agamemnon i Kasandra doivljavaju ljubavni susret kad spoznaju da su jedno drugome jedina preostala mogunost ljudskog ivota: Agamemnon, ubica vlastite kerke i pobedonosni vojskovoa, koji je odgovoran za masovna ubistva, vidi u

137

Kasandri jedinu mogunost mirnog ivota, a Kasandra posle svih nasilja i ponienja koje je doivela, vidi u Agamemnonu jedinu mogunost da se realizuje kao ena. (Je li mogua ljubav na pragu smrti? Ili je to uopte jedina mogua ljubav?) Kasandrina traginost povezana je sa njenom proroanskom misijom. Kad se u poslednjoj noi pre iskrcavanja dogodi njihovo neoekivano ljubavno zbliavanje, Kasandra gubi svoju proroansku mo: vie ne vidi jasno budunost, njena upozorenja, pomou kojih eli da sauva svog ljubavnika, pogrena su, to ima za posledicu Agamemnonovu i njenu smrt. Smrt koja se dogaa kao to je bilo proreeno ve od samog poetka: ispod Klitemnestrine sekire. Sudbina ureuje svoj tok: tragini kraj je neizbean i u mojoj Kasandri dogaa se kao i kod Eshila. Samo na trenutak blesnula je svetlost ljubavi, iluzija mogunosti srenog ivota. Potom se svet ponovo zatvara. Traginost moje interpretacije ove mitoloke prie je, dakle, u tome to Kasandra gubi proroansku mo u trenutku kad postaje ena, kad se ooveuje, a gubljenje proroanskog vienja omoguava da Sudbina (za koju se na trenutak inilo da e u svojoj neizbenosti izneveriti) ide do kraja svojim traginim putem. Tragina ironija moje Kasandre lei u protivrenosti Erosa ljudskosti sa jedne strane i proroanske moi sa druge strane. To to se Kasandrina ivotna pria nesreno preokree ba zbog ljubavi, nije nimalo sluajno: Eros je otvorenost prema Drugome, otvorenost koja u istom dahu oznaava krajnju ranjivost tela i srca. U Erosu grlimo smrtnost kao svoju ljudsku sudbinu. U Ljubljani je Kasandru dobro primila mlada, pre svega studentska publika, dok su je intelektualci i pozorini profesionalci u velikoj meri odbacili; izmeu ostalog bio sam i meta najcininijih i najpodsmeljivijih napada to sam ih ikada doiveo. Ovaj prezir intelektualnih i pozorinih krugova najpre me je iznenadio i pogodio, a onda sam s obzirom na silovitost otpora shvatio da sam Kasandrom pogodio neuralginu taku: ovi profesionalni Slovenci naalost pogreno su ubeeni da nisu imali nita zajedniko sa Jugoslavijom i Balkanom, a da o traginim ratovima i ne govorimo; istovremeno se na psiholokoj ravni boje emocionalne otvorenosti, ljubavi. Kombinacija dve neuralgine teme rata i ljubavi zbunila je ove sterilno istunske Slovence. Pre gostovanja u Ateljeu 212 plaio sam se da e beogradska publika negativno reagovati na prizore ratnih grozota: mada je dramska radnja bila situirana

138

u mitoloke daljine i izraena poetskim jezikom (stihovima), bilo je oigledno da sam ove prizore napisao na osnovu dogaaja tokom jugoslovenskih ratova. Beogradska publika je reagovala upravo obrnuto, sa velikim razumevanjem i potresenou: publika u Ateljeu 212 shvatila je da je tu re o utopijskom pitanju o mogunosti ljubavi i zajednikog ivota meu neprijateljima, da je re o problemu nas samih, o pitanju: ta sad, posle rata? Ovo gostovanje ljubljanske Drame iskoristio sam za posetu Beogradu. Posle trinaest godina! Sa velikom tremom ponovo sam posetio svoju, odnosno Borkinu kuu u ulici Mladena Stojanovia 4. Borka Pavievi me je primila sa velikom toplinom, gostoljubivou i razumevanjem znaaja ove kue za moju linu istoriju i moju emotivnu mapu: ponovo sam udisao vazduh te kue, svog izgubljenog raja... Lep je bio susret sa bratancima Janezom i Stankom i njegovom enom Senkom. Na ulici sam se upustio u razgovor sa svojim nekadanjim susedima i sa ocem devojice Merime u koju sam kao dete bio toliko zaljubljen. Sa prijateljem Milanom oreviem krasno sam se zapio. Ali potpuno me je porazilo ritualno hodoae u Lisiji potok: do studenca vie nisam mogao da doem jer je sa jedne strane bio potpuno obrastao visokim bunjem, a sa druge strane su ga zazidali vilama, srednjevekovnim gradovima i hacijendama koje su kao divlju gradnju podigli novokomponovani bogatai. injenicu da je studenac moje mladosti bio zatrpan turbo-kiom kriminalne elite shvatio sam kao metaforu za sve to se deava sa Beogradom i Srbijom. (A inae ni postsocijalistika Slovenija nije u tom smislu bitno drugaija, samo to su pojavni oblici turbo-kapitalizma donekle obazriviji, manje bahati.) Ovo iskustvo mi je drastinom jasnoom pokazalo da se sveto mesto mog pamenja menja do neprepoznatljivosti. S druge strane sam poslednjih godina sve vie shvatao da zaboravljanje nije samo pasivan, nego i aktivan proces: jo uvek sam se tano seao nekih ulica, ali ne i njihovih imena. Straan je oseaj da sam neto bitno zaboravio, a jo straniji je zaborav zaborava, kako bi rekao Hajdeger, samo to se to deava ve s one strane svih oseanja: ko zna koliko ulica i lica sam zaboravio na taj najtemeljitiji i dubinski nain tako da se uopte vie ne seam da su ikada bili deo mog ivota?! Zato sam pre vie godina zamolio Milana orevia da mi poalje plan Beograda: sad esto zurim u njega i sriem znana i neznana

139

imena ulica. Poznata imena ulica uvek me ispunjavaju toplinom: Te dobre, stare ulice! A kod nepoznatih imena obuzme me neprijatna sumnja: je li re o zaboravljenim imenima ulica, koja sam nekada poznavao, ili moda o novim imenima, kod ega postoje dve mogunosti da se stvarno radi o novim ulicama ili pak o novim imenima starih ulica to je posledica postkomunistikog ienja prolosti i pamenja (koje, eto, ponavlja veliku istku toponima i ulinih imena koju je sebi dozvolila komunistika revolucija)? Ovaj plan je porazni dokaz uasnog napredovanja zaborava: broj imena ulica, kojih se jo seam, suzio se kao ostrvo to ga neprestano zapljuskuje narastajue more zaborava. (O ovim munim pitanjima govore pesme Zaborav i Zaborav zaborava iz zbirke Odjek.) Pa i ovaj kratki zapis je jedan od mojih oajnikih pokuaja da od zaborava spasem krhotine seanja na moj Beograd, na moj zaviaj, na grad koji mi znai vie od svih drugih gradova na svetu. Beograd, moj Beograd! Ovaj mogui naslov mog zapisa-seanja, koji sentimentalno zvui, ujem zapravo na srpskom jeziku koji pored est slovenakih padea poznaje jo jedan vokativ: Beograde, moj Beograde! Vokativ ovom uzviku daje intimnost oslovljavanja sa ti, onu intimnost koju slovenaki jezik postie dvojinom, udesno arhainim gramatikim oblikom za dve osobe ili stvari. I u unutranjem sluhu odzvanja mi pesma koju smo pevali u dejem horu: Beograde, Beograde, na uu dveju reka ispod Avale!... Beograd, beli grad na uu dve reke, Save i Dunava, ispod planine Avale... Ovaj tekst-seanje piem blizu alpskih izvora reke Save, kod izvora svog maternjeg jezika. Moje rei teku tokom Save... nasuprot toku vremena... prema mestu mog roenja...

140

Sinan Gudevi

Fotografija: Haris Memija

Sinan Gudevi

MEINUNGSMACHER MILE STOJI

Ne umijem kazati rata, no bilo mi je milo kad me je Marko Veovi, aprila 2002. zamolio da za Sarajevske sveske vodim malo dnevnik. Eto, rekao sam sebi, sad malo ispii ova svoja putovanja po Italiji, ima zgodnih stvari u tim putovanjima, putopis kao dnevnik, to moe biti zanimljivo i drugima, pa i tebi samome. Na primjer, Napoli tavori ve treu godinu u drugoj ligi, a ima i po 60. 000 gledalaca na svojim utakmicama, opii kakve su te utakmice i ti gledaoci. Pa malo Salerna, malo Pistoje, malo Amalfija i eto ti etrdeset stranica. I taman krenem da zapisujem, kad se sve naopai. Ovo to dajem na objavljivanje posve je drugo od onoga to sam mislio da e taj dnevnik biti. 2. maj 2002. Drutvo se skupilo u Pistoji, na pjesniki susret, nazvan po stihu Marine Cvetajeve: Il cammino delle comete. Iz Ekvadora je stigao Jorge Enrique Adoum, iz Sjedinjenih Drava Lance Henson, iz Brazila Ldo Ivo, iz Portugala Ivo Machado, iz Britanije Vivienne Vermes, iz Francuske Chistiane Veschambre, iz panije ileanka Carmen Yaez, iz Rima panac Juan Vicente Piqueras, iz Ljubljane Toma alamun, iz Trevisa Paolo Ruffilli, iz same Pistoje je Giacomo Trinci. Nije doao Tadeusz Rz ewicz iz Krakowa, razbolio se, a Izet Sarajli nije mogao doi, jer je infarkt koji je imao prije tri sedmice uinio da mu ljekari zabrane svako putovanje. U deset uvee, usred veere, muziar Maurizio Carbone predlae e da popijemo jednu grappu za Izeta. Ispijamo je, poneko zatrai jo jednu, oponaajui Izetov nain naruivanja: Per me una grappa, ma doppia! U jedan po ponoi izlazimo iz

restorana i na trgu ispred jedinstvene zebraste crkve San Giovanni Fuoricivitas, te ulicom Panciatichi u kojoj je na hotel Leon Bianco skoro svako oponaa neku Izetovu vragoliju ili namorstvo. Razilazimo se po sobama. Mene je zapala petica na prvom spratu. U njoj je prolog novembra, na prvom susretu, sjeam se, bio Izet, ja sam bio u sedmici, a na drugom spratu je bio Josip Osti. 3. maj 2002. Sedam je ujutru, pada kia, ne trijezni se nebo. Moram vozom u Pizu. Od podne do pet je u Toscani trajk eljezniara, te sam uranio. Pisa, sa eljeznike stanice, pod irokim kiobranom, idem pjeice preko Arna prema Campo dei Miracoli. Svraam u konzorcij ICoN, (Italian Cultur on the Net), jedan od najudnijih univerziteta u dananjem svijetu. Ima ve osam mjeseci kako sam u jarmu toga sveuilita, u eksperimetalnom studiju talijanske kulture i jezika preko interneta. Tri velike prostorije ispunjene kompjuterima, tridesetak mlaih ljudi sjedi za njima, glave sa tastatura ne diu. Alo, jeste li ljudi ili tastature, pitam ih. Ja sam ekran, veli jedna gospoica, ja modulo, veli druga. Ulazi direktor, hajde, velim mu, da se i rukujemo ovim kaipstima kad njima svaki dan jedni na druge klikamo miem. Ne, nego emo cijelom akom, dok nam nisu zakrljale. Pola sata ale i evo me na Campo dei Miracoli. Grozdovi pokislih turista, desetine ih pozira ispred Kosoga tornja, mnogi ispruili svoju ruku koju e fotograf tako usnimiti da na slici ispadne kao da podupire slavni cilindar Bonanna i Giovannija di Simonea. Baptisterij, grupe studenata, jednoj profesor pria o novom jeziku romanike umjetnosti, druga studira etiri etvrtasta pilastra i osam oblih stupova, trea statiku ulogu tankih stupova to podupiru loe i vanost lunih galerija koje izgledaju kao da nemaju ni poetka ni kraja. Jedinstvena Cattedrale di Pisa, hram od mramora sjajna djelo Buschetovo, koja genijalna graevina, kakva je sila

bila ta Pisa! Slavna Porta di San Ranieri Bonannova, pa Pergamo Giovannija Pisana, sve je to ovoga popodneva opet predamnom. Kroz glavu mi odzvanja Petrarkin 35. sonet Solo et pensoso, i pi deserti campi, ko zna otkuda mi je doao sada. etiri po podne, idem da, prije no krenem eljeznici, jo jednom pogledam crkvu s june strane, kad se nebo opet provali. Vjetar mi polomi ice na kiobranu, pred hosterijama svuda guve, pred vratima sila svijeta trai da ue, ako se zaustavim pokisoh kao mrav. Uspijevam stii do Piazza Cavallotti, noge su mi ve mokre kao u planinskog pastira, ulazim u internet bar Pl@net na broju 3-4, unutra nikoga sem gospoe za barom. Daje mi espresso i karticu za kompjuter. Kadli imam ta proitati! Dvije poruke, jedna od Alessandra Iovinellija iz Rima, druga od moje Sanje iz Zagreba: umro Kiko! Od srca. Jue oko sedam popodne. Gospoa za barom, vidjevi, valjda, da me je neto debelo iz ekrana pogodilo, odmah donosi au vode i pita moe li mi kako pomoi. Molim je da mi dopusti da telefoniram. Zovem Sergia Iagullija u Pistoju. Sergio, umro nam Izet. Gospoa se prekrsti, stavi mi ruku na rame i cijelo joj se lice nekako izbora. Noooooooo!, zajeca Sergio. S, caro Sergio. I nemojte po mene dolaziti, za sat prestaje trajk, dok vi doete ovamo, ja u biti na pola puta za tamo. Pljuti kia, i iz neba i iz zemlje. Pred onim kompjuterom ispijam jo koji espresso, drma mi se u glavi. Gospoa nee da naplati ni telefon ni kafe ni internet. Iz torbe vadim i poklanjam joj Qualcuno ha suonato. Ona mrda ustima ponad korica: Idzet Sarajlik. Je li on taj koji je umro? Jeste, dobra gospoo, on je taj. Uvee, u Sala Gramsci uz samostan Svetog Franje, pred pet stotina dua, izlazi Sergio i poinje: Dragi Pistojezi, danas popodne stigla nam je vijest da nas je sino u Sarajevu napustio onaj koga ste jesenas sluali u svome gradu i koji je i veeras trebalo da bude ovdje s nama, no nije mogao doi: na dragi Izet Sarajli. Umjesto njega, evo, da ujemo, njegove stihove s jednog od naih video zapisa. Kad se na platnu, u dnu pozornice, pojavi Izetova sijeda glava, itava dvorana ustane i

145

prolomi se straan pljesak. To je navada italijanska: aplauz za mrtvoga. Toma alamun koji sjedi do mene, nagne se i veli mi: Nevjerovatni su. Svi smo potpuno izgubljeni. Juan Vicente Piqueras plae, pristiu iz Bologne Alberto Masala i Fabiola Ledda, uli vijest na radiju, javlja se Eloy Santos iz Rima, zove Luis Seplveda iz panije, nekadanji sekretar Pabla Nerude Jorge Adoum bjei u hotel i zatvara se u sobu, Carmen Yaez je van sebe. Sino, im smo se sreli, predao sam joj kuvertu koju mi je za nju Izet poslao iz Sarajeva: kad je otvori u njemu bjee plakat za sarajevsku predstavu komada njenoga mua Seplvede Kako je maak nauio galebicu da leti. Spoznajemo da je ve u to doba Izet bio izdahnuo i da je grappa koju smo u njegovo zdravlje ispili bila prva grappa bez njega. I da je ono sve imitarenje Kikovih tikova i namorija bilo posmrtno. I da je ona kuverta s plakatom bila posljednja njegova kuverta za nas. Niko ne kree na spavanje, ko da zaspi. U etiri ujutru, u nekom baru, Juan Vicente ili neko drugi, pone Izetovu najdrau pjesmu, napolitansku Luna rossa. Kad doe ono Mille tazze e caf me so bevuto, svi briznemo u pla. To je mjesto bilo Kiku najdrae. O koliko smo puta samo u Sergiovu Volvu putali CD Caetana Velosa i pjevali tu dragu strofu! Jedne noi, prije dvije godine, putujui iz Parme za Salerno, pjevali smo od jedan po ponoi, kad smo krenuli, pa do u jutro, u osam, kad smo se zaustavili ispred dragog hotela Plaza u Salernu. Pa barem petnaest puta je Kiko, meraklijski i nezasit pjesme kakav je bio, doviknuo: A sad hajmo ovo: E a luna rossa me parla e te/io le domando si aspiette a mme,/e me risponne: Si o vvu sap/Ca nun ce sta nisciuna! Bio je bio udesno muzikalan: leale su mu talijanske, eke i ruske pjesme. Od bosanskih najradije je pjevao Kad ja pojdo na Bentbau. 5. maj 2002. U jutro, u pola osam, ispred hotela sjedam u alamunov auto, pravac Ljubljana. Toma vozi nenametljivo i lako, razgovaramo o Bugarskoj, o Americi, o junoslavenskom kulturnom prostoru, ali se svaki as vraamo na Izeta. Ve u jedan po podne smo u Ljubljani. Toma me prati do pred voz, u kupeu nikoga, ni u oba susjedna. Cijeli je vagon prazan. Do Zagreba niti ko sa mnom niti ja s kim ijedne progovorih. Kod kue me pita moja kerkica Alja: A tata, a je li bar ona vrana o kojoj mi je Kiko priao u Starom Gradu jo iva?

146

Vrana je bila pripitomljena i ivjela je s Kikovom tetkom Zejnom u Mostaru. Tetka je u svojim udovikim danima pticu nauila da pije kafu, i ak da progovori nekoliko rijei. Tako bi ta vrana, kad bi, prihvativi kandama naslon stolice postavljene uz rub stola, posrkala kljunom kahvu iz fildana, uvijek rekla: Do-bra!. Alja se nije mogla nasluati te prie. A Kiko nikada nije odbio njen zahtjev da joj pria o vrani koja kahvenie s tetkom Zejnom i da joj, (Ali, Kiko, ba kao vrana!), izgovori ono do-bra. 7. maj 2002. U sedam ujutru dolazi Zlatko Dizdarevi. Sjedamo u auto, uspomene na Kika, na Italiju, na septembarski susret u planinama iznad grada s gramatikim lanom u imenu, LAquila, na koji Kiko nije mogao doi. I bolje to nije doao, kae Zlatko, zamisli Kike u onom restoranu u mjestu Ocre, veera pod Mussolinijevom slikom, a Mussolini mu ubio Eu! Jeste to bilo tako: poveli nas, bio je tu jo i Petar Lukovi, poslije razgovora i itanja, na veeru u restoran, u to mjesto Ocre: lijepo, planina, sve pristojno, ne zna je li vie cortegiano ili galateo, svi pitaju pa kako da Sarajli nije doao, mi odgovaramo kako se ne osjea neto dobro, i stvarno se nije dobro osjeao Kiko, veeramo, naruimo kafe, kad iza naih lea, na zidu, gore pod stropom uramljen Duce! Zgledamo se, Pero u mene, ja u Zlatka, prijatelji Italijani ogoreni, ko li nam izabra ovaj restoran, no nam ga je dockan, veerasmo mi i kafu pod slikom Mussolinijevom popismo. Emir, tihi i neprimjetno munjeviti voza bosanske ambasade u Zagrebu, za tri sata i trideset i pet minuta iz Zagreba dovodi nas pred Narodno pozorite u Sarajevu. Komemoracija, govore Juraj Martinovi, Zdenko Lei, Boo Mati, Gradimir Gojer, Vehid ehi i Marko Veovi. Dvorana puna, svi obueni sveano, na galerijama se stoji. Prilazi mi Slavko anti i veli da u na groblju govoriti poslije gradonaelnika, a prije Vlatka Doleeka. Ja, Slavko, ne mogu govoriti, mnogo sam ti alostan, nisam ni znao da ste me uvrstili u govornike, nisam ni pripremio nita. Mislio sam, veli, da su te ve obavijestili o tome. Niti me je ko obavijestio niti sam ikako spreman da na grobu Izetovu govorim. Prije pola godine ukopao sam majku, jedva sam preivio taj dan, a danas, kad mi Kika budu kraj Mikice poloili, trae da jo na grobu govorim. Drim se dobro dok govore gradonaelnik Hamamdi i Vlatko Doleek. Ali kad glumica Vesna Mai krene s Kikovim

147

stihovima Kako e Sarajevo bez mene, posve potonem u pla. Nepoznat jedan ovjek, sav zarastao u bradu, prie mi, zagrli me lijevom rukom i apne: Mi Vas mnogo volimo. Ta me rije toliko presjee, da mi odnese pla kao rukom. Poslije govori Josip Pejakovi, opet sam dobar. Na nebu ni Sunca ni Mjeseca, nekakva oblaina i sparina, odnekud mi prie Tamara, veli, idemo sad malo kui, do kue ne znam kako smo doli, u kuu ulazim zajedno s Nenadom Velikoviem, tamo ve puno ljudi, u sobi Izetovoj upoznajem ve legendarne suprunike Hrz, Dietera i Lotte, stigli iz Mnchena. Evo, veli Dieter, trebalo je da ga ukopamo, pa da se upoznamo. S Dieterom sam se nekoliko puta samo uo telefonom, za vrijeme rata. Kiko ga je bezmjerno volio i slavio njegovu vjernost i iskrenost. Tamara nam pokazuje kadu u kojoj je nala Kika, kad se vratila iz etnje. Ostavila ga je bila s troje Poljaka, jednom prevoditeljicom i dvojicom novinara, i izila s Vladimirom u etnju. Po svoj prilici se bio nagnuo da opere ruke nad kadom, te kad je poao da pusti vodu iz slavine, pogodilo ga je, i sruio se u suhu kadu. Uz njega nije bilo nikoga, jer su gosti iz Poljske ranije zavrili posjetu i otili. 12. maja 2002. Zove me nekoliko ljudi i svaki pita jesam li proitao ta o Izetovoj smrti pie, svaki opet veli, u onim tvojim Danima. Svi su ogoreni na list koji su smatrali za pristojan, a oni stroiji za manje nepristojan meu drugim listovima u dananjoj Bosni i Hercegovini. Kako nisi, veli mi G., to ti je objavljeno jo u etvrtak, da ne zakasni na Dan pobjede nad faizmom. Odem na internet i vidim: Dani broj 256, s datumom 10. maj 2002, na naslovnici ama ni slova o Izetovoj smrti, trljam oi, ama nema nita, onda stignem do strane 13, do rubrike Fokus, a u ovoj, u podrubrici Linost u fokusu, naem ovo:
IZET SARAJLI Iako se ova rubrika uglavnom bavi ivima, ovaj put namjerno inimo iznimku posveujemo je ovjeku koji je umro. Djelo Izeta Sarajlia (1930-2002), naime, ivjet e dugo poslije njegove fizike smrti, njegov duh e se javljati kroz stihove koji su otisnuti ne samo u kolskim itankama ve i u pamenju generacija. Sad bi bili oevi, sad ih vie nema, rijei su antologijske pjesme posveene Sarajlievoj generaciji, nastradaloj u Drugom svjetskom

148

ratu, ali ti stihovi i danas zvone kao memento za drugu generaciju, generaciju sinova, iju je smrt autor takoer bolno doivljavao u svojim poznim godinama. Stihovi su vraija rabota esto nadmae i vrijeme i osobu samoga svoga tvorca. Izet Sarajli ponikao je u prvoj poslijeratnoj generaciji bosanskih literata, inspiriranoj idejama komunistikoga internacionalizma i socijalistike revolucije. Pjevalo se tad po ruskome obrascu iroka slavenska dua opijala se, prema obrascima Makarenka i Todora Pavlova, vjenim ekstazama, slavei pobjedu Velike Ideje, u sjenci koje e sam Staljin pobiti preko deset milijuna nedunih ljudi. Meutim, mrana suma, nalije toga staljinskog zanosa, nije smetala mnogim znaajnim pjesnicima Aragon i Neruda, primjerice, nastavili su pjevati ode staljinskome komunizmu i nakon otkria krvavih gulaga, kao da se nita nije dogodilo. Slino je bilo i sa Sarajliem i nakon Titova raskola sa Staljinom Sarajli je nastavio marirati u ritmu Majakovskoga: lijeva, lijeva lijeva. Poetkom ezdesetih doivio je prve neprijatnosti s politikom. Antistaljinistiki staljinizam nije bio oduevljen njegovim stalnim isticanjem bezgranine ljubavi prema Sovjetima, niti njegovim jesenjinovskim nadahnuima, pa je pjesnik bio javno ukoren od svojih dojueranjih drugova revolucionara. Voleti Rusiju pametno nije, to poznato je ak i cvrku. Ako elite stii do penzije, radije volite Staru Grku, bio je Sarajliev rezignirani odgovor generaciji, ali ekstaze su se nastavljale. Ostao je Jugoslaven ekavac i u vremenima kad je bilo jasno da e tako zamiljeno jugoslavenstvo doi glave upravo njegovu narodu. Zbog ljubavi prema Rusiji bio je naroito omiljen meu srpskim nacionalistikim piscima, koji su ga slavili kao nestora. On je tu ljubav uzvraao netedimice, posveujui stihove Rajku Petrovu Nogi, Radovanu Karadiu, Nikoli Koljeviu, Slavku Leovcu, ni ne slutei da e mu ti oboavani subjekti pod kraj ivota tu ljubav uzvratiti granatama i kurumima. Jedan od tih pjesnikih hitaca ranit e ostarjelog i osamljenog pjesnika usred grada za koji je ponekad anegdotalno tvrdio da se zove po njemu. Pjesme koje je pisao tokom agresije na Bosnu izraavale su duboko razoarenje religijom iji je cijelog ivota bio fanatini vjernik. U brojnim izjavama i intervjuima nakon rata bio je prilino dezorijentiran ekstaze su prole, ostale su ruevine. Ljepota je ostala u pjesmama. Grmio je protiv nacionalista, alio za starim i prolim, ruio suvremene medije, podsjeajui na vremena u kojima su pjesnici izlazili na naslovnicama novina. Bio je najprevoeniji jugoslavenski pjesnik, slavljen manje od kritike nego od publike, pred kojom je satima recitirao, spominjui esto svoje milijunske tirae u bivim socijalistikim zemljama. Ostale su samo himere. Ostali su, zapravo, tek Bonjaci, kojima je pripadao i Sarajevo, koje mu je po drugi put nesebino dodijelilo svoju najveu nagradu. Vrijeme e izrei definitivni sud o njegovim stihovima, no ve je sad jasno da e oni ostati kao spomenik revoluciji i ljubavi, svjedoanstvo o vremenima kolektivnog zanosa kad je izgledalo da se ta dva pojma meusobno ne iskljuuju.

149

Pitam, preko kompjutera, Vildanu Selimbegovi, glavnu urednicu, da mi, kao svome prijatelju, pa i kao autoru nekoliko priloga, pisanih na njen poziv za list, kae zato je dopustila da takav tekst izie u listu. I piem joj je da je onaj ko je ovo sastavio ovjek vrlo pokvaren. Odgovara mi Vildana, preko kompjutera, vrlo smueno, u dvije reenice i moli me da prijateljstvo drimo podalje od novinarskih poslova. Kako, bona Vildano, ja te nita ne razumijem, boli me trbuh!? U utorak, nakon to smo ukopali Izeta, vrativi se s groblja, sjeo sam, s Feridom Durakovi, Nenadom Velikoviem i Zlatkom Dizdareviem u Inat-kuu uz Miljacku, naprama Vijenice. S nama je bila i Vildana. Svi u onoj izgubljenosti, onoj svedenosti na ono neto najmanje, na ono to samo za sebe kao da ne moe postojati pa trai drutvo, da se razgovorom uspostavi veza s moranjem da se ivi bez nekoga za koga nam se inilo da ga ne moe nestati. ta je bilo s Vildanom s utorka na srijedu, pa da ovako sramotan prilog izie u listu kojemu je glavna urednica? Ogorenje koje me zbog takvog nekrologa dva dana nakon ukopa pjesnika spopalo, ne prolazi me nikako, no mi se ini da se pojaava. Dvojica prijatelja, jedan iz Zagreba, jedan iz Sarajeva, vrlo oprezni ljudi, nepoznati jedan drugome, vele mi kako je autor teksta Mile Stoji, lan urednitva lista! I jednome i drugome velim da to ne moe biti. A onome iz Sarajeva jo velim da bih se ja i na svoju djecu zakleo da Mile Stoji ne moe biti autor te sastavotine. Ja da sam na tvome mjestu, veli mi, ne bih se kleo. Ja mu velim da je Stojiev tekst onaj u podrubrici Rije u fokusu onaj o rijei duhan, to je odmah ispod podrubrike Linost u fokusu, a on e mi evo ovo: Taj o duhanu i jeste i nije Stojiev, a ovaj o Izetu ti je sigurno njegov!. Veli li, pitam, velim, odogovara. E ja velim da nije! E dobro, Sinane, vidjee da jeste, pa e me zovnuti da mi to jesne. Ma Stojia znam dvadeset i pet godina, ma nema te sile koja bi me uvjerila da je on mogao sjesti za kompjuter, sjesti, razumije li ti mene, sjesti, pa onda sastaviti takav tekst, pa ga onda, jo uvijek sjedei, sastavljena proitati, pa mu zareze udarati, i onda ga jo poslati na objavljivanje! Dobro, Sinane, da si ti meni iv i zdrav. A kako moe Stoji napisati biljeku koja je od prvoga do posljednjeg sloga pusta truarija i gola la? Ni jedna jedina reenica u toj sastavotini nije istinita. to je i stilski napisana nepodnoljivo loe dodatna je odvratnost. A na ovu dodatnu

150

odvratnost dodatna je jo jedna: potuljena zluradost i sirovo zadovoljstvo autora to je pjesnik umro. I to sve dok sa sljemena grobnoga pjesnikova jo sipi onaj najgornji prah jer se jo za humku nije primio! Nikada od Izeta nisam uo runu rije o Stojiu. Sa Izetom sam posljednjih godina proveo dosta vremena, to na putovanjima po Italiji, to u Starom Gradu na Hvaru, to u Zagrebu, to u Sarajevu. Ne sjeam se da smo ikada Stojia u razgovor uzeli. 20. maja 2002. U broju Dana, od 17. maja, u rubrici Reagiranja nalazim ovo pismo itaoca Mahmuta Maia, naslovljeno Prever sa Miljacke:
Hvala vam to ste iznimno rubriku Linost u fokusu posvetili Izetu Kiki Sarajliu. Dva dana nakon Kikine sahrane objavili ste pomenutu rubriku. Reagovali ste vrlo blagovremeno. U rubricinekrologu (svjesno ili ne) zapostavljen je princip: De mortuis nihil nisi bene o mrtvima samo dobro. Da bi se potovao taj princip, potrebno je preutjeti pogdjeta, da bi se jae istakla vrlina i lijepe osobine onog za koga se pie i da bi se jae naglasio nedostatak koji e se u naoj sredini pa i ire osjetiti njegovim odlaskom u nepovrat. Ja sam na komemoraciji u Narodnom pozoritu sasluao pet govornika (Zdenko Lei, Juraj Martiovi, Vehid ehi, Gradimir Gojer oni su govorili ispred organizacija) a samo je Marko Veovi govorio u svoje ime. Na grobnom mjestu govorili su jo Muhidin Hamamdi i Vlatko Doleek. Svi su oni isticali privilegije Sarajeva da je u njemu ivio pjesnik koji je svojom poezijom obezbijedio mjesto meu velikanima i u nezaboravu. Stoga ne bih mogao prihvatiti da se spominju Noge, Koljevii, Karadii i Leovci u posmrtnoj besjedi Kiki. Jedan knjievnik ga je nazvao Prever sa Miljacke istiui da je grad Sarajevo pjesnikov monument, dok kao lenta preko njegovih grudi ubori Miljacka kao to Sena umi u Preverovom stihu.

Nikakva objanjenja vie od Vildane, nita. Dobro pamtim, a pamti i Vildana da me je uvijek, kad bi god ta vano imalo da se javi o Izetu, zvala iz Sarajeva i molila da zamolim Izeta e da pristane na razgovor za Dane ili da dade neku izjavu. I ja bih ga uvijek zovnuo i zamolio da to uini. I on bi uvijek uinio. Evo, razgovor koji je za broj 233, od 23. novembra 2001, s njime vodio Ahmed Buri (vidi na internetu: (http://www.bhdani.com/arhiva/233/intervju.shtml) tako je uprilien. Dva-tri put mi se Izet poalio kako Dani njega ne vole, kako ga povremeno znaju ucvijeliti bilo u zasebnoj biljeci, bilo da se o njega ofrnjaju. Jedna od tih frnjotina

151

je i ovaj komentar redakcijski na intervju koji je s pjesnikom vodio Zlatko Dizdarevi iz broja 159, od 16. juna 2000 (http://www.bhdani.com/arhiva/159/inter.htm)
Izeta Sarajlia ili vole ili ne vole. Njegova poezija lijepi se za due konvencionalnih romantika, drugi je smatraju patetinom posvetom onim krajevima ljudskosti koji destilirani Sarajlievim rjenikom uope i ne postoje. No, nakon svih uspjeha i neuspjeha, zvjezdanih kritika i bacanja u prainu, Izet Sarajli u razgovoru sa naim suradnikom pravi hommage svome socijalistikom vremenu, i sa razoarenjem i dozom rezignacije saopava sud o nadolazeem vijeku lienom vrijednosti: to me ne zanima!

Izet je ovu biljeku smatrao vrlo zlobnom: Pogledaj samo ovaj kurziv svome: to kao da e ih neko razapeti to me objavljuju! to mi ne kau prije da e mi smjestiti, pa da ne priam udaba. Ja s njima iskreno, oni meni podmuklo govorio bi. alio mi se i da je u jednom od brojeva Dana objavljena i biljeka o tome kako je vrhunac duha Izeta Sarajlia u tome to je prebrojio drvee na Vilsonovu etalitu u Sarajevu! Ja tu biljeku nisam nikada vidio, no sigurno je objavljena, Kiko nikada nije lagao! Tu zategnutost je znala i Vildana, stoga bi me i zovnula e da na njega utiem kako bi pristao na razgovor. 12.oktobra 2002. Dvoje ljudi iz redakcije Dana, u razna doba dana, u Sarajevu, jedno u restoranu hotela Hondo na Bjelavama, ujutro, a drugo u kafiu Art, u kasno popodne, nezavisno jedno od drugoga, a bez moga pitanja o tome, vele mi da je onaj tekst u Fokusu e ba sastavio Mile Stoji! Nije mogue, zakocehnuo sam se oba puta. E jeste, bogami ga je on napisao, lan je redakcije, a mi, zna kako je u novinama, ne itamo ba svaki tekst kolega iz urednitva prije no to izie. Kad sam doao sebi, pitao sam i jedno i drugo: Pa dobro, a slaete li se vi s onim to tamo pie? Jutarnji mi je odgovor bio: Ja ne. Ali Stoji ti je kod nas zaduen za knjievne stvari. Mi drimo da je on tu kompetentan, i kako da ti kaem, on tu ima blanco. Veernji pak odgovor, onoga urednika koga sretoh u kafiu Art bio je u rije ovakav: Zna, malo se slaem, a malo i ne slaem. A ne valja ti posao ako se s onim tekstom slae imalo, rekoh mu. Kanite se vi onoga teksta, no napiite neto da se barem malo operete, ne valja vam to. A odgovor mi stie ovaj: ta sad ima pisat? Sad je kasno. ivot ide dalje!.

152

Dane od maja mjeseca vie nisam imao u rukama niti ih itao preko interneta. Nekoliko ljudi iz Sarajeva koji list redovno itaju kau mi kako je pismo itaoca Maia, u reenome listu, posljednje pominjanje pjesnikova imena sve evo do danas. Onaj prijatelj sarajevski koji mi je u maju jo rekao kako je Stoji autor otunoga teksta, ve u pono, u restoranu Pod lipom, bez ikakva osjeanja pobjednikoga zbog onoga to mi je prorokovao da u saznati, pita me a itam li ja, inae, Stojieve tekstove. Slabo, velim mu, skoro nikako. E proitaj ih malo, veli mi, pa e vidjeti da se u Stojiu krije napada na mejta Sarajlia. Stojieve novinske tekstove jedva da sam itao. Pokuao sam nekoliko puta, no ne znam da sam koji do kraja proitao. Naiao bih, u pravilu, vrlo brzo na kakav ili nedokaziv podatak ili na kakvu olaku tvrdnju, pa bih odustao. No, hajde, pusti ga, mislio sam, nije Stojiu ivot lak, rastrgan izmeu Bea i Sarajeva, izmeu Hercegovine, Hrvatske i Bosne, a za novine pisati tee je no da ti svaki dan posred hrbata izraste grba. Nema mi, dakle, druge do pogledati ta to Mile Stoji po novinama pie. Da vidim ta se to zbilo sa Stojiem, koji me je davno, u jesen 1977, isti dan kad smo se upoznali, za jedne zajednike beogradsko-sarajevske fakultetske ekskurzije, u manastiru Tronoa kraj Tria, odmah prozvao svojim istonim bratom, i odmah mi rekao kako misli da su moji stihovi dobri, ali da su njegovi bolji. Meni se ta iskrenost mnogo svidjela. Imam i jednu sliku sa Stojiem, kraj esme u Tronoi. ta je to od njega postalo pa da uzmogne najprevoenijem bosanskom pjesniku svih vremena i jednom od najvoljenijih Bosanaca u dananjem butum dunjaluku tako oskvrnuti grob prije no to je i klica trave iz njega pojmila da nikne? A sve to jo znajui i za moju iskrenu vezanost za Izetovu sudbinu i potovanje prema njegovim stihovima. Ako je to Mile Stoji mogao napisati, e onda se ono to me je nekada nazvalo svojim bratom istonim vrgnulo u neto emu ime nije lako nadjenuti. Valja mi, dakle, po nevolji, pretraivati po internetskoj arhivi Dana, u rubrici Rije u fokusu (od sada skraujem u RF), i pratiti ta Stoji pie u redovnoj i izdanoj rubrici Caf Nostalgija u Feral Tribune, to u biljeiti CN. U ovim dvama listovima Stoji, koliko mi se ini, pie i redovno i na dosta. Raunam da e mi dvadesetak tekstova njegovih biti dovoljno da nainim corpus za istragu. Kad sam tako odredio, postavljam i tri pitanja na koja mi njegovi tekstovi moraju dati

153

odgovor: prvi, lae li Stoji u svojim tekstovima; drugi, pravi li se Stoji da neto zna, a da to za ta se pravi da zna, zapravo ne zna?; tree, je li Stoji sklon da o stvarima koje se dese danas, govori odozgo, to jest, kao da su se desile davno nekada, odnosno je li on taj lumen koji na ono to je bilo jue moe bacati pogled za onomlani? Ovo ovako postavljam, jer elementi za ove zahtjeve proizlaze iz onoga to stoji u alosnom tekstu u RF. 15. oktobar 2002. Sva bi se tri pitanja mogla smjestiti u jedno: Je li Stoji laov? No kako je pitanje lai krupno pitanje, bolje ga je ralaniti na sitnija. Ako se poe od definicije lai koju postavlja Aurelije Augustin, a koji veli da la jest iskaz kazan u namjeri da prevari (mendacium est enuntiatio cum voluntate falsum enuntiandi) i ako se prihvati lingvistika interpretacija ove definicije prema kojoj se lai izriu vie reenicama nego rijeima, onda lai u napisu povodom smrti Sarajlieve u Danima sadri svaka reenica. Ovo svaka ne velim stoga to je lai prepun svijet i to je, prema onome stihu iz psalma, svaki ovjek sklon lai (omnis homo mendax), ve zato to je struktura veine reenica iz teksta koji vrijea pjesnika Sarajlia takva da zahtijeva posebnu studiju, to za ove biljeke neu initi. Stoga izdvajam tri jednostavne lai: Prva: Sarajli nikada nije spominjao svoje milijunske tirae u bivim socijalistikim zemljama. Sarajlieve knjige nigdje i nikada nisu imale milijunski tira. Najvei tira imala je knjiica njegovih stihova na ruskom jeziku, oko 50 hiljada, to je bila uobiajena naklada za pjesnike knjige u Sovjetskom Savezu. U tekstu stoji da je svoje milijunske tirae pjesnik spominjao esto. Sarajli nikada kod mene nije pomenuo nikakav svoj milijunski tira. Raspitao sam se kod svakoga koga znam a ko je odavno bio blizak s Izetom, ili ko je s njime ee sjedio ili prisustvovao njegovim itanjima stihova. Niko nikada nije uo da je Izet pominjao ikakav svoj milijunski tira. Prilog esto pojaava la. Druga: Sarajevo nije Sarajliu po drugi put dodijelilo svoju najveu nagradu. Sarajli je samo jednom dobio estoaprilsku nagradu grada Sarajeva, i to 25 dana prije smrti. Za Jugoslavije je dobio republiku, bosanskohercegovaku Dvadesetsedmojulsku nagradu. Kako se u tekstu spominje najvea nagrada, da bi tvrdnja bila istinita, nagrada bi morala biti ista.

154

Budui da meu nagradama pjesnikovim nema nijedne koju je dobio dvaput, iskaz je laan. Trea: iskaz sadran u prvoj reenici teksta je laan. Glasi: Iako se ova rubrika uglavnom bavi ivima, ovaj put namjerno inimo iznimku posveujemo je ovjeku koji je umro. Ako se rubrika uglavnom bavi ivima, onda je nastavak ovaj put namjerno inimo iznimku... apsurdan. Prilog uglavnom iskljuuje singularitet injenja iznimke. Iskaz je besmislen i u podsegmentu koji sugerira prilog namjerno: kako rubrika, koja je u pravilu posveena kakvom verceru, lopovu ili zloincu, a najednom biva posveena umrlom pjesniku, ovome potonjem moe biti posveena drukije ako ne namjerno? Besmislen iskaz kazan s namjerom da obavijesti jest la. Lano znanje i pravo neznanje sadre sve reenice. Najprije je lano umijee pisanja autorovo. Tekst in casu substrato pokazuje velik misaoni i izraajni nered, u kojemu se nita ne dokazuje a sve se tvrdi s namjerom da bude nametnuto kao nesporno. Jedan od primjera jeste ruski obrazac za pjevanje Makarenka i Todora Pavlova. Na kakav ruski obrazac autor misli posve je nedokuivo: ne sadri ga ni jedna od velikih enciklopedija (ni Britannica, ni Italiana, ni Larousse, ni Leksova), ne pronalazi ga nijedan pretraivaki motor na internetu, a autor ga pominje kao da je neto to je svakom poznato. Anton Semjonovi Makarenko (1888 1939) bio je sovjetski pedagog, autor Pedagoke poeme, osniva kolonije za naputene maloljetnike. U prevaspitavanju ovih posljednjih primjenjivao je rad i uenje. A Todor Pavlov nije bio ni Rus, ve Bugarin, autor teorije odraza, filozof, koji se u naim krajevima dodue prouo i po tekstovima protiv Dijalektikog antibarbarusa Krleina, u kojima je drao stranu Zogoviu (vidi tri njegova lanka u zagrebakom asopisu Knjievne sveske, br. 1, 1940.) ali da je Izet Sarajli imao veze sa nekakvim ruskim obrascem Bugarina Pavlova, ili da je ovoga ikada itao, to je, ja mislim, ne samo nedokazivo, ve i ni od kojega uha na glavi pozemljarskoj uto i uveno. S Izetom sam probdio poprilian broj noi razgovarajui o knjigama: pa smio bih se zakleti da znam skoro svaku knjigu koju je proitao. Todora Pavlova nikada nije pomenuo, nikada. Dalje, reenica Pjesme koje je pisao tokom agresije na Bosnu izraavale su duboko razaarenje religijom iji je cijelog ivota bio fanatini vjernik, pokazuje da autor nije itao pjesme Sarajlieve pisane tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. No

155

budui da je autor, kako se vidi, sklon laganju moda ih je i itao, pa lae. Trea je mogunost da autor i ne razumije ta te pjesme u sebi imaju. U svakoj od ovih mogunosti ispada laov. Ne samo to je rije religija uvodena u tekst bez razloga, jer Izet nije bio religiozan ovjek, ve je i rije razoarenje netana. Ako pod religijom autor, pretpostavimo, misli na komunizam ili neto to smatra bliskim tome, onda bi razoarenje trebalo biti, dakle, u tu religiju. Izet je bio iskren antifaista i do svoje smrti iskren ljeviar. Njegovo uvjerenje je bilo dakako komunistiko, ali u njemu nije imalo niega religijskoga. Religioznost podrazumijeva transcendentost, obrednost. Izet je iz Partije iziao davno prije rata u Bosni, pa ako je kakvo razoarenje i imao, ono je, moda, moglo biti samo u Partiju, a nikako u ideju. Posebnu logiku nekorektnost proizvodi tvrdnja da je pjesnik bio cijelog ivota fanatini vjernik te religije. Kako neko moe biti razoaran u svoju religiju, a biti joj cijeloga ivota fanatino odan? Izet je Sarajli bio radostan i njean ovjek, raspjevan, drueljubiv, ponekad namorast i nemogu kao kakvo dijete, (kao mazgino dijete), odan svojoj eni kao albatros, odan svojim prijateljima, iskren i neposredan. Fanatici ne pjevaju po cijelu no napolitanske i eke pjesme u autu, no su namrgoeni, opasni, nepovjerljivi, otimaju avione, gaze tenkovima djecu, bacaju bombe u dvorita ambasada. Kiko fanatik! Onaj to me je prvoga februara 1998. u pola etiri u noi zovnuo iz Sarajeva i jeknuo mi u uho: Sinane moj, umrla mi je moja Miki. Evo mi je ovdje, jo je topla i lijepa mi je, jedina moja Miki! Ma ne mogu vie, ono tree pitanje u ostaviti za posebnu priliku, dosta je za ovaj dnevnik i ovo, i predosta. 16. oktobar 2002. Po odgovor na prvo pitanje mi nije trebalo daleko ii. Nalazim ga u CN, od prije etiri dana, od 11. listopada 2002. Pie, dakle, Mile Stoji kako je dobio poziv od urednika nekakva lista za koji pie e da, o troku lista za koji, veli, godinama pie, ode u Frankfurt na Majni, na onamonji sajam knjiga. Pa veli Stoji da on na taj sajam nee ii, jer da je tamo, osim to je sve skupo, situacija alosna na junoslavenskim knjigoizlobenim tandovima; da ne moe ii na taj sajam, jer je u Bosni objavljena knjiga protiv Andria, jer se na tandovima pije pivo i naps, i jer niko od tih predstavnika junoslavenskih ne

156

govori strane jezike. I tako to, nee on tamo ii, no se uredniku zahvaljuje za poziv, to jeste, kako veli za prijedlog. Tako Stoji. A ja sam, dvije godine ranije, za jedinoga svoga boravka na reenome sajmu knjiga u gradu Frankfurtu na Majni, Stojia posred tih junoslavenskih tandova sreo i proveo skoro cijelo jedno popodne s njime. Zajedno smo sluali Tadeusza Rz evicza i Karla Dedeciusa u prepunoj sajamskoj hali broj 3, posveenoj Poljskoj. Pa me je Stoji odveo i na tand svoga austrijskoga izdavaa Drave iz Klagenfurta, meu knjigama je bila i jedna Stojieva, Fensterworte, dobio sam je i na poklon od izdavaa, ima i podnaslov Ein bosnisches Alphabet. Na tome tandu smo popili i pokoji naps. Te je godine, i to ve ohoho, u Bosni bilo izilo mnotvo lanaka i ta i druge knjige protiv Andria, i ve se bilo punih naravnilo devet godina od kako je srueno u Bosni bilo poprsje Andria Iva, no se bogme po tandovima junoslavenskim pilo pivo i pio naps i milio je po tandova tih svakovrsni junoslavenski pisac i polupisac i podetnik i doustaa, doministar ovoga i onoga, svakojaki izdava knjiga blijeda sloga, knjiga vrlo slinih fotokopijama. Nisam neto zapazio da se Stoji u tom svijetu osjeao loe, niti mi se na ta poalio u Frankfurtu na sajmu Stoji. Nisam pametan koja bi to moralna greka bila otii na franfurtski sajam knjiga, a ispravno i moralno bilo ii u Bosnu, gdje je, jelde, sruena bista Andriu i objavljena protiv njega knjiga. Ili: ta ima moralnoga u tome htjeti doi na Interliber u Hrvatsku, u kojoj se rasprava o prevoenju Andrieve ekavice na isti horvacki jo nije zavrila, a ne htjeti poi na sajam knjiga u Njemaku? Za potrebe teksta Stojiu treba da stvarnost sloi tako e da bi mu se poklopila s tekstom. On se u tome slaganju slui i ovim i onim. Bez ovoga i onoga ovakvoga kakav je, njegova teksta ne bi bilo. Mene ne zanima lae li Stoji u svom svakodnevnom usmenom ivotu, zanima me lae li napismeno. Iz svoje odbijenice da na ponudu neimenovanoga urednika neimenovanoga lista bude gost na sajmu knjiga u Frankfurtu vidi se da su njegovi razlozi izmiljeni i neiskreni te su nuno lani. Onima koji bi mi ovdje prigovorili da je pitanje vee no to ga ovaj primjer moe osvijetliti, reu u da i najvei teoretiar lai Aurelije Augustin veli da je la krupno pitanje (magna quaestio est de mendacio), ali i veli da oni koji su dobri ne lau nikada, to jeste podnipoto. Numquam mentiantur boni! U svome ispovijedanju frankfurtskosajamskome Stoji jo veli da je za dvadesetak godina, koliko ide u

157

Frankfurt, on tamo uvijek poluilegalno. ta pod time podrazumijeva, to sami vrag ne moe odgonetnuti. Ako pretpostavimo da nije krivotvorio paso za ulazak u Njemaku ili barem ulaznicu za sajamsku izlobu, onda ne znam ta bi moglo biti poluilegalno u njegovu boravku u Frankfurtu. Moda to to ne spava u hotelu u centru grada? Jer se u tekstu ali na visoke cijene hotela, pa mora ii u Hanau da prespava. Onda su skoro svi posjetioci Sajma poluilegalci, sva ona sila pustih njemakih i francuskih studenata to paze na svaki novi, samo to je toga, valjda, jedini Stoji svjestan. A to bi Stoji pa morao ii na tandove junoslavenske? Pa neka ide na njemake i engleske i francuske i talijanske, tamo se ne pije naps, tamo se govore svjetski jezici. Pa odatle bi mogao napisati neto za taj list koji ga tako tedro asti putovanjem u Frankfurt. To bi ba bilo zanimljivo za napaeno itateljstvo toga lista. italac ima utisak da je neimenovani urednik astio Stojia putovanjem na sajam knjiga u Beograd, pa da on tamo ne bi putovao, jer jo jelde nije vrijeme za Beograd. Iz samo jednoga teksta Stojieva vidi se da je Stoji sklon takvom pisanju koje se u junim dinarskim krajevima zove splainarenje, a ovo se sastoji u lakoj upotrebi tekih rijei. Ovaj je tekst primjer za pusto kolumnistiko truanje, te se ve u njemu nalazi dosta elemenata koji se nalaze i u alosnom tekstu povodom Izetove smrti. Ve se iz njega moe dokuiti da Stoji nije dalek ve blizak pisanju onakvih sastava. 6. decembra 2002 Meu leksikim karakteristikama koje me zanimaju vana mi je rije himera. Ona ovdje uvodi Bonjake u govor, jer je ljepota ostala u pjesmama, a pjesniku su preostale samo himere, a onda su mu preostali jo samo Bonjaci kojima je pripadao. A gdje su ti Bonjaci onda kad treba pjesnika ukopati? A koliko je Bonjaka govorilo o Izetu na komemoraciji, to se autor ne pita. Njemu je kanda milo da turi rije himera. Evo je nalazimo kod Stojia u RF, na malom prostoru, na dosta mjesta (http://www.bhdani.com/arhiva/121/fokus21.htm#rijec) :
Ljudi koji su desetljea proveli kao politiki emigranti, u glavi imaju himere, kaze poljski pisac Slawomir Mroek. Jedna od najveih himera je himera domovine. U ime te himere oni bacaju bombe po aerodromima, robnim kucama, ambasadama njima mrskih drzava. Ali, te eksplozije uglavnom su manifestacije njihova osobnog oaja i nemoi zbog injenice da su stranci, i da ce umrijeti kao obino emigrantsko smee.

158

Himere ima Stoji na mnogo mjesta, izbrojao sam ih, samo u ovome to sam prelistavao, dvanaest. Dva primjera navodim, oba iz CN: prvi, 18. listopada 2002: himera vremena, drugi, 7. oujka 2003: ta himera koju je Tito gradio. U ovom posljednjem tekstu ima potvrda i za sintagmu antistaljinistiki staljinizam upotrebljenu u tekstu povodom ovjeka koji je umro. 20. decembra 2002. Vidim da mi nee trebati dvadeset tekstova e da potvrdim je li Stoji. I pet e ih biti dovoljno. Ali vidim da dobar majdan ima u Stojia. U svojoj kolumni CF Stoji danas opet trua i opet pegla stvarnost za potrebe svoje kolumne. Pa veli da je postao lan hrvatskoga PEN kluba zato to je poetkom osamdesetih u Bosnu nadirao mrak i on se u toj Bosni bojao. A nema ko u Sarajevu ne zna da e posljedica te strave iz mraka to se na nejaka Stojia sputao biti namjetenje njegovo u urednika nekoliko listova u Sarajevu: u Licima, u Osloboenju, ovdje urednik kulture, pa u Odjeku, glavni! Uplaio se ova mranih obaveza! Pa veli Stoji:
Danas razmiljam o tome koji su nas motivi tad vodili u Zagreb, te zakljuujem kako je to jedino mogao biti strah. Neposredno uoi rata, mi bosanski PEN-ovci pisali smo otvoreno pismo tadanjem predsjedniku Gyrgyu Konrdu, slali mu jednu promemoriju za spas Bosne, vapili da neto uini, da se barem alarmira svjetska javnost o zloinu koji se sprema, ali on na to pismo nije se udostojao ni odgovoriti. Konrd se tad zalagao za spaavanje Jugoslavije, to je praktino znailo da je podravao Miloevia.

Evo da uzmemo da pola italaca novina ne zna ega je predsjednik bio spomenuti Gyrgy Konrd, te da to hoe od Stojia saznati. Iz ovoga pasusa punog svakovrsne boranije znatieljni bi italac najprije pomislio da je Gyrgy Konrd predsjednik Bosne! Ili predsjednik Amerike. Dobro, neka je ta je Konrd, no zato nije odgovorio na tu promemoriju za spas Bosne? Jer je Konrd bio za spaavanje Jugoslavije! A ko je za spas Jugoslavije taj ne odgovara na pisma. A ko se zalagao za spas Jugoslavije taj je praktino bio za Miloevia. A krasne li rijei praktino! Evo kako mene spoznajno uzdie raspaoj kolumniste Stojia: da ne doe tree ljeto treega milenija ne bih znao da sam praktino i sam bio za Slobu, i svi moji prijatelji, i da je i Izet bio za Slobu! Samo to je Stoji nakon potpisivanja promemorije, morao izvui svoje sidro iz blatne i divlje

159

Miljacke pa ga bunuti u plavo beko Dunavo, te nije stigao da Izeta u Sarajevu prosvijetli pod milionima Konrdovih granata. Luminozni se Stoji ne zamara sad tu nekim sitnicama poput one da, recimo, objasni kako to u svojim dosadanjim pisanijama Miloeviu spoitava Veliku Srbiju, kad je Sloba, meutim, jugoslavenina. To: svaka je Jugoslavija nuno samo Srboslavija! To mi koji smo, eto nekako, bili, da prostite, malko izvan partijskih i dravnih struktura titovine ne moemo lahko utabiriti, tu je Stoji, bezbeli, doma, on je bio onaj uti liberalni crv u crvenoj komunistikoj jabuci. Majka maksime Svaka je Jugoslavija srboslavija udovica je, ime joj je seora Emigracion, mu joj je umro ali joj pozdrave alje. (Lii, jata, na Frau Martu Schwerdtlein iako joj mu nije Herr Schwerdtlein: A Stojiu bi pristalo da bude malo Mephisto). No to je malo dua pria, to ga ekamo drugi put i na drugom mjestu: kad budemo branili Tita od podrepnih muha Titovih dorata. Ima jo. Veli Stoji, ne izlazei iz svoga buncanja:
Mi suvremeni Uliksi tuno hrlimo svojim lukama. A kad se vratimo, nigdje Atene da nam skine maglu s oiju, niti Penelope da nas radosno prigrli, i mi se ulicama svojih gradova danas unjamo kao lopovi.

Ovdje se vidi da je Stojiu magla na oima prije od toga to se najeo lotosa negoli stoga to bi rad bio glumiti Odiseja. Mora se Stojia podsjetiti da je Odisej sa Itake otiao, sad mu meem u kurziv, u rat, a da se deset godina vraao u mir! A Stoji je iz rata pobjegao (ja mu za to ne velim nita, no ga samo podsjeam e da me svojom sihir-splainom ne kropi), pa se njegov povratak iz bekoga mira u sarajevski ne moe zvati odisejom bez sumnje na lotofagiju, stanje demencije nakon deranja one trave zaborava iz devetoga pjevanja Odiseje. Kad smo kod klasike literature, ne budi nam biti teko prei malo i na latinsku. Na to nas nuka ovo mjesto kod Stojia: http://www.bhdani.com/arhiva/127/fokus27.htm, u Danima broj 127, od 5. novembra 1999, u jo jednoj od njegovih truseansi, rubrici nainjenoj samo za njega, RF. Trabunjajui neta o nostalgiji, da sad ne vadimo sve, jer je sve nadrinadmipazadni, veli i ovo:
U Aziju otjerani pjesnik Ovidije svojim lom za Rimom i udnjom za povratkom anticipirat ce cijelu poetiku moderne knjievnosti i utemeljiti njeno glavno psiholoko odredjenje: egzil, progonstvo.

160

ta e ko Stojiu kad on ima blanco, pa moe lupetati ta ga volja? I kad mu niko nee odgovoriti, jer je Bosna puna preih briga od pitanja gdje je rimski Ovidije ostavio svoje kosti. Ako Stoji veli u Aziji, ima da je u Aziji! ta meni vrijedi to sam onove cipelama izlizao hodei po Tomima dva puna dana, kad nisam znao da je to Azija. On moe objaviti isti truariju u etvrtak u Danima, a u petak u Feralu, i za to stoposto (provjereno!) dobiti dva honorara, a onda e baciti anatemu na svakoga ko se ratom ovim okoristio. A on se ba truajui o ratu ratom okoristio. Ako nekome od njegovih blancodavatelja rekne, kako, bolan, moe napisati da je Ovidije otjeran u Aziju, zna li, bolan, gdje su Tomi, on e rei, de, bolan, pusti sad Tomi, nemoj sitniariti, ima, bolan, u Bosni preih stvari. Pada mi na um onaj hrvatski politiar koji je rekao kako jedna mala la, manje ili vie u Hrvatskoj, zapravo ne znai nita. Ima i u Bosni takvih dosta. Ljudima poput Stojia socijalizam je davao mogunost dostojanstva: imali su svoju redakciju, svoju kafu u devet ujutru, svoju sekretaricu, svoju lozovau u birtiji preko puta u petnaest do dvanaest, svoje besplatne telefone u tuzemstvo i u inozemstvo, svoju utnju u tri i petnaest za rukom, svoje sastanke, i tiinu, bogme, oko svega toga. I inilo se da u takvim satvorima neto ima: znali su se ak i zapiti i zapjevati. Slobodan ovjek za takvim dostojanstvom ne moe uditi. Ali oni mogu: maksima njihove volje jeste da u svakoj vlasti budu vlast. No ne lezi ejtane, oni ne umiju umuknuti kad se promijene baterije koje ih napajaju. Te Stoji moe bosanskoj siroadi rasutoj po novim zelandima i po kanadama soliti pamet preko interneta, no ne moe nama koji jo tuvimo iz koje je niknuo balege. 9. marta 2003. Liljana Dirjan, koju nisam vidio petnaest godina, evo je napokon u mojoj kui. Stotinu stvari za priati, rije preko rijei leti. Prije no ita popijemo, pitam je je li jo iv Aleksandar Sarievski. Nije, kae, umro je nedavno. Je li, jest, Sarievski. Eto ti, Ljilja mi prvi put dola u Zagreb a ja se rasplako. Bolest ga, veli, smanjila, doao ovolini. Pokopan je na groblju Butel. Dragi Sarievski! Cijelo sam ga djetinjstvo sluao na nezaboravnom tranzistoru marke Iskra iz Kranja i sve sam njegove pjesme znao. Moj je brat Hazbo vie volio Badeva i Ninu Spirovu, a ja sam bio za Sarievskog i za Vasku Ilievu. Rahmetli

161

Behdida, moja hala i dojilja, Sarievskog je toliko voljela da je govorila kako ne moe biti da je on Sarievski, ve je on Sarajevski! Svira Hazbo iz Devrea bio je na posebnoj cijeni u upljanskim i peterskim selima, jer je na svadbama najbolje umio (ka Sarajevski) zapjevati Zajko Kukurajko. Pria mi Ljilja da je umrla i Vaska, da Nina Spirova ivi na Bainbridge street u Philadelphia PA USA. Mila moja Makedonijo, pa nije ga tebi lako: ivjeti bez Vaske i Badeva, bez Sarievskog i bez Nine Spirove! Ali oni su svi kod mene, u mom srcu. Preko puta moga stana ivi makedonski rukometa Markovski, igra za Zagreb. Na prozoru je namjestio satelitsku antenu, i kad ponekad otvori vrata stana ujem makedonske spikere. Kod mene pak esto leti makedonska narodna pjesma. Ima dana kad ima vie Makedonije samo u naem prizemlju no u velikom dijelu samoga Skoplja. I Izet je mnogo ljubio Makedoniju. Jednom prilikom, bilo je negdje 1999. godine, u Rimu, neko za veerom ree da e Izeta neka slavistika katedra kandidovati za Nobelovu nagradu. Dok se to pria, on se nagne k meni i rekne: Ma pusti talaiku, dao bih ja ovakvih kafanskih Nobela stotinu za jedan pravi vijenac Strukih veeri! Na aerodromu mi Ljilja pjeva: I nie imame golemo bogatstvo: Od aba noga cuva pastrma, Pa se nadevame, Nedo, svadba da pravime I tebe da zememe, Nedo... 10. marta 2003. Na ovoj adresi (http://www.bhdani.com/default.asp?kat= fok&broj_id=299&tekst_rb=4) nalazim evo ovo:
Rimski naziv mart potjee od imena latinskoga boanstva rata, jer se polovica toga mjeseca u Rimu obiljeavala kao spomen na dan Careve smrti. Martovske ide bile su dan sjeanja na muko Cezarovo ubojstvo, reirano od zavjerenika predvoenih sinovcem mu Brutom, na dan petnaesti marta eterdeset etvrte godine prije Krista. Cezar je ubijen na stepenicama Pompejeve kurije, iji ostaci su do danas sauvani i nalaze se ispred rimskoga teatra Aregentina. I to je sve to je ostalo od najmonijeg vladara svih vremena, ako zanemarimo poslovine rijei razoarenja i kletve, izreene u samrtnome hropcu zar i ti, sine Brute?

Prva reenica, tipina Stojieva, mogla bi, rahatlokumice, biti stavljena u onaj blancoidni nekrolog Izetu, a bez uticaja

162

na stil i sintaksu. S nekim blagim izmjenama. Na primjer: Lino ime Izet davalo se u Turskoj djeci, jer se polovica Turske radovala kad bi se vezir vraao iz rata. Tipina, da sad generaliziramo, Stojieva reenica ovoga je tipa: Maral je Tito roen 25. maja, jer se toga dana na stadionu JNA predavala tafeta. Ovakvih sam reenica kod njega izdvojio za etiri mjeseca, 147! Reenica Slino je bilo i sa Sarajliem i nakon Titova raskola sa Staljinom Sarajli je nastavio marirati u ritmu Majakovskoga: lijeva, lijeva lijeva, iz teksta koji me tjera na sve ovo oretanje po tmui Stojievoj, mora nai svoje mjesto meu ovima. Neka bude broj 148. Osim to je krvna svojta sa njima, i glupa je na nain njihov: pa kakve veze ima Majakovski sa raskolom Tita sa Staljinom? A je li Tito raskrstivi sa Staljinom ba bio raskrstio i sa Majakovskim? A zna li garib misaoni Stoji kad je Majakovski skonao? I zna li zato? Stojievo je pisanje tetno. Najvei dio onoga to on tvrdi nije tano. Naziv mart nije rimski, ve je latinski, a boanstvo rata nije latinsko, ve je rimsko ili italsko. Rije mart, u obliku za koji Stoji tvrdi da je rimski, ne postoji u cjelokupnom corpusu latinske knjievnosti. Postoje oblici Mars i Mavors, koji pak, ne potiu od imena boanstva, ve od grkog glagola mrnamai (mrnamai), biti se, boriti se, a korijen mu ide u staroindijski. U Rimu su se Martovske Ide obiljeavale ne zato to je toga kalendarskog dana ubijen imperator Cezar, ve zato to se na taj dan u Rimu slavio praznik boanstva po imenu Anna Perenna. Povijesna zgoda s Brutom posve je epizodna u statusu dana 15. marta. Mart je najprije bio prvi mjesec rimskoga kalendara: ime Martius dao mu je sam Romul, po svome ocu koji se na latinskom pie Mars. Na lik mart izveden je iz genitivne osnove rijei mars: mart-is. Rimsku e godinu, dodavanjem januara i februara ispred marta, dopuniti Numa Pompilije, drugi po redu kralj Rima. U svakoj pristojnoj knjizi o rimskim starinama ovo se moe proitati. Ko eli vie, neka uzme Ovidija, i to njegovu dugaku pjesmu u est pjevanja o praznicima rimskim Fasti, pa neka otvori pjevanje tree i neka ita od prvoga do 166. stiha. A u stihovima 523-542 e nai u elegijskom metru opis silnoga rimskog puka koji hrli Tibru na obalu, pa se ondje, u kolibama pokrivenim granjem ili leei na tratini, naliva vina, te se svakojaka vrsta usta ondje mogu uti, i takva da glume Nestora i ona to zbore kao Sibilina. Pijani starac pijanu voda babu, to je slika Idibus Martiis, veseloga

163

praznika posveenog staroj rimskoj boici (Idibus est Annae festum geniale Perennae, 523). Cezarovu ubistvu Ovidije posveuje ukupno 14 stihova (697-710) i to uzgred (praeteritus eram gladios in principe fixos), jer ga na to obavezuje boginja Vesta iji je sveenik imperator bio. Stoji se u svojim hvastanjima esto spomene Ovidija, ali se ne moe vidjeti da je ita njegovo itao. A kako nije tetno putati Stojia u novine? Novine u kojima pie ita dosta mladoga svijeta, eljnoga da neto naui. A kako e nauiti kad Stoji tome svijetu pria kako je sve to je od Cezara ostalo, ako zanemarimo poslovine rijei razoarenja i kletve, izreene u samrtnome hropcu zar i ti, sine Brute ono kamenje kraj Teatro Argentina? Jasno, za Stojia je ostalo samo to, jer on nikada nije atio, a lako je mogue da nije ni uo za Komentare o Graanskom ratu, ili za Komentare o Galskom ratu! Autor ovih vanih knjiga je, dakako, Gaius Iulius Caesar. I briga Stojia to sav kulturni svijet smatra da su te dvije knjige najvanije to je ostalo od Cezara, kad Stoji veli da je ono kamenje. 28. mart 2003. Ovo jutros donosi CN:
Od beke prijateljice, koja me posljednjih mjeseci esto znala prekorijevati da suvie piem o crnim temama (rat ve jednom mora stati u tvojoj glavi i tvojoj prozi; sam sa sobom mora sklopiti primirje!), u etvrtak 20. oujka dobio sam sljedeu elektronsku poruku: Zemlja se zatresla i jedino to mi u ovom trenutku pada na pamet jeste nerealistini slogan moje generacije: Rat je i nitko tamo ne ide! (Es ist Krieg und keiner geht hin!). Na narataj govorio je kako ne eli raati djecu zbog vladavine zloe i mrnje u svijetu. Koje naivnosti i romantiarstva, moda i stanovite vrste slinavosti, samoljublja i nekakve samostilizacije u tome. Dola maca na vratanca, mislim, kakav sad jebeni rat! Gdje su Ujedinjeni narodi, mislim dalje ne bez ironije, jer moja prijateljica ivi u najsigurnijem i najsretnijem gradu, u arobnom zamku gdje sve funkcionira i koji je stvoren za radost i uivanje, za uitak i orgazam. Pakao je namijenjen drugima. Nemojte nam samo vie tu priu o ratu, mi rat ne elimo i neemo, za razliku od nekih, ali evo ga najednom u nau kuu... Es ist Krieg und keiner geht hin?

To je poetni pasus, cio. E ovdje, kod ovoga upitnika nakon njemakoga predloga hin, sve mi je postalo jasno. A neobjanjivo mi je bilo, za vrijeme tumaranja po Stojievim tekstovima, njegovo stalno umetanje njemakih rijei u tekst, te

164

sad u kurziv, te u zagradu, onako iz ista mira, bez ikakva razloga, sretne te Aussenminister, pa natrnta na Weihnachtsmanna ili ti se isprijei iznebuha kaiserlich! Ljudi moji, koja je to opsjednutost! Pa ti jadni itaoci mora da misle kako je taj Mile vrlo der deutschen Sprache mchtig. To jest neka mimikrija, neto mislim, no uvaj se krupne rijei prije no vidi koja je. E jutros mi se zabistrilo: Stojievo znanje njemakoga je, da mu reknem po njegovu, miserabel i da mu prevedem: kukavno. Ovaj gore pasus je ein gutes Beispiel dafr: Stoji, naime, ne razumije slogan neznanoga autora iz sedamdesetih godina. Ali Stoji voli da o njemu pie. Voli on to, jer je reeni grafit slavan, mnogo puta citiran, antinomian, jednom rijeju dinamian. Pa bi i Stoji da se na njemu jedan krug provoza. Elem, Stoji slavni Spontispruch: Stell dir vor, es ist Krieg und keiner geht hin razumije evo ovako: zamisli: rat je (tamo negdje) i niko tamo (razumski tamo negdje gdje je rat) ne ide. Da mu ja ovaj prijevod ne podmeem vidi se i iz njegova prijevoda gore: Rat je i nitko tamo ne ide! I usklinik je njegov. Dakle, imamo subjekt koji nam veli da je negdje rat i da tamo niko nee. Jer je tamo rat, naravski, zato niko tamo nee. A znaenje nerealistinoga slogana moje generacije je, jasno, posve drukije: Zamisli, rat je a u njega ne ide niko! Nije, dakle, rat tamo nego je rat ovdje i svuda. Stoji ima problem poznat pedagozima njemakoga jezika kao L2: razumijevanje njemakih glagola. U Stojievoj citatnoj raspojasanosti ima sila greaka koje jasno pokazuju stupanj njegove njemake gramotnosti: u svome kafiu CN od 28. listopada 2002 Kafu mi, Kafka, ispeci naslov igrokaza Hermana Bahra napisao je Die Wienerinen, umjesto Die Wienerinnen. ak koji enske imenice na in u mnoini ne pie innen, ne moe dobiti prelaznu ocjenu. U Danima e tako, dva puta, za Ivicu Osima napisati da je ovaj u Grazu Fussbalgott, umjesto Fussballgott. Njemaki fuzbal ima dva l na kraju. Pa mi se prosvijetlilo i zato Stoji onomlani, na sajmu knjiga u Frankfurtu, stalno izbjegavae da progovori njemaki u drutvu Austrijanaca i Nijemaca. Ama nije vie od trideset rijei prozubio za popodne. A sve oko nas germanofona usta. No se sve meni obraae na hrvatskoj mi srptini. Od jutros znam: Stoji je vladar iz Zapadne Libije! Da ne objanjavam dalje, prepisujem pjesmu Kavafisovu, u odlinom prevodu sarajevskoga pjesnika iz Amsterdama Slobodana Blagojevia

165

(Konstantin Kavafi, Sabrane pjesme, izd. Svjetlost, Sarajevo 1988, str.188):

VLADAR IZ ZAPADNE LIBIJE Dopao im se, uglavnom, u Aleksandriji, za deset dana svog boravka, Aristomenes, Menelajev sin, vladar iz Zapadne Libije. U skladu s imenom njegova odora bje dolino grka. Prihvatio rado i sve je poasti, mada ih traio nije; bio je skroman. Kupovao helenske je knjige mahom istorijske ili filosofske. Iznad svega, bio je krte rijei. Mora da dubok je mislilac govorahu, A takvi, prirodno, ne priaju mnogo. Dubok mislilac ne bje, niti ita drugo. Sasvim smijean, beznaajan ovjek. Uzeo je grko ime i grku odjeu, kao Grk se, manje-vie, nauio ponaati. I sve vrijeme plaio se da povoljan utisak ne pokvari govorei grki s varvarskim grekama; a Aleksandrijci, ve kakvi su, brzo bi ga, zlokobnici, razotkrili. Ograniio se stoga na malo rijei, sa strahom pazei na izgovor i sintaksu; i ne malo patio je tolike govore gomilaju u sebi.

Kazalo mi se i zato Stoji malo-malo pa pie kako boravi u tuini. Kako moe, pitao sam se, ovjek zvati tuinom zemlju u kojoj ivi deset godina, u kojoj radi, i on i ena njegova, u kojoj mu se djeca koluju. U kojoj mu se i knjige tampaju. Kakva je to tuina? Valjda takva da e je precizni Stoji prestati tuinom zvati isti as kad butum Austrija progovori lijepim njegovim jezikom. tetnost objavljivanja citata Stojievih ima i talijansku inaicu: evo RF nam donosi originalan nain pisanja italijanske rijei cappuccino. On je, naime, pie capuccino! (http://www. bhdani.com/arhiva/125/fokus25.htm.) I to nije tamparska greka, jer je pie dvaput i oba put ovako: capuccino. A nju je izabrao i turio jo i u naslov e da svoje itateljstvo prosvijetli! Izabrao da o rijei pie, a ne zna kako se rije pie! Ili u Danima

166

broj 284, od 22. novembra 2002 (http://www.bhdani.com/ default.asp?kat=fok&broj_id=284&tekst_rb=4) ovako pie ime Gospe od mlijeka: Madona dell latte! Madona mora u talijanskom imati dva n u pisanju, a u izgovoru se n ojaava: Madonna. A genitiv imenice latte u italijanskom je del latte! Tamo gdje moraju bit dva n Stoji pie jedno, a gdje mora stajati jedno l on tura dvoje. Ali on zna da je talijanski pun tih udvojenih el-ova, pa hoe da bosansku siroad koja ga po svijetu ita na svojim ekranima impresionira i svojim talijanskim. Eto koji hermeneutiki lumen moga Kika optuuje za staljinizam! A taj munafikluk moebiti i etvrt Sarajeva smatra za nasihat. Doprlo mi je do uiju da se pokoji urednik u listu Dani ne moe uda nauditi e kako sam ja pa toliko slijep i zaveden pa ne vidim da sam u raljama staljinistikim Izeta Sarajlia. Evo, odgovaram napismeno na tu dobronamjernu usmenost njihovu: doite, oslobodite me! Objavite vie taj specijalni broj s katalogom gulaga u koje je sablast po imenu Izet Sarajli slala svoje neistomiljenike. I onaj nacrt prostorija u kojima je Sarajlieva tajna policija sasluavala nedune liberalne mislioce. I spisak birova Sarajlievih. I uinite da napokon iziu iz fioka ti romani: dosta nam je Solenjicina i alamova, dajte nam nae. Nisu imali pojma ni stranci s kim su posla imali, samo zato to nisu itali Dane! Jadni i zavedeni Josif Brodski, otuni Roberto Fernndez Retamar, pa tuni Hans Magnus Enzensberger, pa Marina Achenbach, pa kilavi Jochen Kelter, jadni Silvio Ferrari, bijedni Nikolaj Godina, siroti Juan Octavio Prenz, zabludjeli Juan Vicete Piqueras, neznavalac Giacomo Scotti, Alessandro Iovinelli jo gori, bluna Mirelle Robin, prebrzi Josip Osti: svi su prevodili hrnjage stihove Izeta Sarajlia ne znajui kakvu adahu u druge jezike prenose. Pa est stotina onih izmanipuliranih Rimljana i Rimljanki to je najljepa svoja odijela i haljine obuklo pa se namirisalo i najljepi svoj nakit oko ruku i oko vrata stavilo, i 3. decembra 2001. dolo u rimski Teatro Valle da vidi kako potuljeni staljinista Bosanac Izet prima nagradu antistaljiniste Alberta Moravije u svoje ruke po odluci blentave rimske kulturne elite. Hajde to je kotaa historije nesvjesni Il manifesto posvetio cijelu stranu smrti Sarajlievoj, nego je i dnevni list Repubblica poludio: turio je vijest na naslovnu stranicu i to ovakvu: Umro pjesnik Sarajli, simbol opsjednutoga Sarajeva. A uvijek mudri Dani ne daju se zavesti: na naslovnoj stranici broja u kojem su ukopali ovjeka kome su za ivota davali

167

po dvije i po tri svoje stranice kad im je valjao, a o njega se eali kad bi im se samo eifnulo, naravski na naslovnici svojoj imaju Silajdia i Lagumdiju, pa posred sredine imaju pet zelenih dolarskih novanica od po jedan dolar, a u dnu imaju Zekerijaha Smajia i imaju Emmanuelle Bart: ispod slike ove potonje pie: Sarajevo je mitski grad. Moda i jeste, ali ne bi mu falilo jo malo mitske nadogradnje: valjalo bi u njemu prikazati Antigonu Sofoklovu, a lanove redakcije Dana nekako namamiti da je vide. Moda bi se neko i dosjetio u koju ih je samorod Stoji iglu utnuo. 20. maj 2003. Da Stoji nije autor posmrtne biljeke o pjesniku Izetu Sarajliu iz kojeg je tek izila dua, pa da je Stoji zehru obraza imao, on bi, najprije kao pjesnik, bio odmah, ako ne istupio iz urednitva Dana, a ono, barem, u slijedeem broju, napisao svoj tekst u odgovor na onaj tekst. Toga teksta nema, niti e ga kada biti. Ne samo to, ve od 17. maja 2002. do danas nema ni pomena Sarajlieva imena u Danima. A nije da nije bivalo povoda: izile su, na drugim jezicima, dvije Izetove knjige nakon smrti, jedna u Poljskoj, drugo izdanje knjige uspomena na Mikicu, V. P., a druga u paniji, u gradu Cordoba, za koju je Lorca rekao da je lejana y sola, knjiga stihova Una calle para mio nombre (Ulicu za moje ime). Pa su dvadeset i etiri pjesnika, od toga etrnaest vanbosanskih, i to nijedan iz bivih socijalistikih zemalja, ve svi zapadnjaci, doli u Sarajevo i ondje, 11, 12, i 13. oktobra u veernjim satima u Kamernom teatru priredili svaki dan po jedno dvosatno knjievno vee, sve u spomen Izetu Sarajliu. Sve je to imalo i svoj naziv, po Izetovu stihu: I stihovi se raduju kad se sastaju ljudi. Radi tih susreta je u Sarajevo doputovalo i pedesetak Izetovih italaca iz Italije, zakupivi autobus i plativi sebi smjetaj. Pa je doao i predstavnik grada Salerna za kulturu, te na pozornici Kamernoga Izetovoj kerki Tamari uruio povelju poasnoga graanina grada Salerna, koju otac nije stigao da lino primi. Dolo je i osam novinara iz Italije i jedan iz Engleske. Pa je u poljskom gradu Sejny, 6. aprila 2003. u Bijeloj sinagogi odrano nezaboravno In memoriam Izetu Sarajliu. Ali iz Dana se nije udostojio niko ni da dva sloga o tome javne. A na tri veeri u Kamernom teatru niko iz toga urednitva nije ni provirio. A nije da urednitvo nije znalo. Ono

168

dvoje urednika to su mi prokazala Stojia sreo sam ba nakon prve od tih veeri i rekao im ta se u Kamernome zbiva. Ja imena to dvoje urednika evo zato ne navodim u ovim biljekama: krajem oktobra sam bio u Sarajevu i sreo jedno od to dvoje urednika i odmah sam rekao da istraujem je li Stoji taj tekst napisao, i da u svakako onda napisati neto. Odmah sam zamoljen od tih usta urednikih da njih ne spominjem. Iz usta mi je izletjelo prehitro neu. Ne stoga to bih neto bio rad zatajiti njihova imena, ne, ve ih ne spominjem samo stoga to sam dao rije da ih neu spomenuti. Ali u Sarajevu ionako svi znaju da je Stoji napisao svoju, kako mnogi rekoe, kutoriju. Meni je, poslije onoga kako su Dani ispratili Kika i poslije redakcijske sablasne jednogodinje tvrdoglavosti, sve svejedno ta e sada napisati, no neka mi se vie ne javi ko iz te srme od druine da mi rekne kako ih zanima kulturni ivot u Sarajevu. Zanima ih onaj koji im propisuje njihov Meinungsmacher Mile Stoji. Neka ih tamo kamo ih Stoji vodi! Onaj to je prvi i najprvi oskvrnuo Izetov grob. I to je slasno uinio, uzdajui se u nepotpisivanje. Ali ga je odao stil, onaj splainavi, neredni i neureeni, kojim priprema onaj napitak sastavljen od limunade usute u surutku, pa dodane u kvasinu i slui ga onda u svom lancu kafia lano nostalginoga imena. Toga se pia napojivi pojahao je Stoji svoga vranca pa ujahao u Sarajevo e da objasni Sarajevu sve to Sarajevu nije jasno. I telalski, prije no to kaplja kina pokropi grob Sarajliev da objavi Saraj-Bosni da je Sarajli himera kojoj su, umjesto stihova, ostali eto samo Bonjaci, kojima je pripadao a oni su, jelde, konstantna zamjena za stihove koji su, pak, himere, jer su Izetovi, i veliajno zakljui da e o stihovima Sarajlievim sud definitivan izrei vrijeme. Ma je li mogue da e se to zbiti!? O kako smo duboko impresionirani ovim mudrim rijeima! A munjevitost kojom je Stoji svoj kritiki jedvaek objavio u svome listu pokazuje da on zna kako bi to trebalo raditi. Nauio se kao kadrovik partijski u listu lijepa imena Osloboenje. U kojemu je sistematizacija radnih mjesta morala biti promijenjena e da bi se lumen Stoji ustoliio na mjesto urednika kulture. (Sad otvorimo zagradu: podrobnije o ovome vidjeti u knjizi Marka Veovia Smrt je majstor iz Srbije, izd. Bosanska knjiga, Sarajevo 1994, str. 123-127; zatvorimo zagradu). Evo desetak godina kako nam muenik socijalistike strave Stoji poruuje da je taj list zapravo bio njegova robija.

169

Ta mu je robija pod pseudonimom Partija dala u Sarajevu stan u koji se iz Bea moe vratiti e da Bosnu malo uljudi Stoji. No bi sada, kad mu vie nema Partije, Stoji htio da bude arija. Napori koje u to htijenje ulae mogli bi se oznaiti nadljudskima. Jedino ne zna jo da arija, per definitionem, nije ba neko jatak-mjesto, kao to je bila Partija. Odali su ga i oni koje je potpisao umjesto sebe. To nita njih ne pere, ali njega jo malko vie prlja. On je kao kvasna krpa za sue: oisti prljav sud, uprlja koji je ist. ekao sam godinu dana i nadao se da e se Dani malo oprati od uvrede koju su nainili tek umrlom pjesniku, i nainili njegovim prijateljima i kerki i unuku njegovu objavivi onu pokvarenost od slova. Govorio sam sebi: De jo malo otrpi. Ionako e sve dogodine biti lani. Za 2. maj 2003, na godinjicu smrti Kikove neko e neto lijepo naarati o njemu u Danima. Kad ono nita! Kapak na lonac! A list je to bio duan svome liku Izetu Sarajliu, kojega je vrijeao kad bi se listu efnulo. A mene zloupotrebljavao da ga dobavljam za uvrede. Naao sam se u Sarajevu 7. maja 2003, i prelistao, po prvi put za godinu dana, list Dane. Pa da ne bi ostalo onako kako je Stoji smislio, a dansko mu urednitvo prihvatilo, evo se javljam da ovo reknem. Ne da bih neto glumio ulogu uvara lika i djela Izeta Sarajlia, ve da reknem da pristojne i iskrene Bosne sa Stojiem kao misliocem i sa ovako umiljenim listom kakav su Dani niti ima niti je moe biti. A ako se Bosna ba opredijeli za takve kakav je Stoji i za ovakve kakvi su sada Dani, eto je tamo. Stoji nije nikakva iznimna pojava, on je predstavnik vrste. Takvi sada najbolje kotiraju: bio rat, stiglo porae, a oni pljuni u ake i kreni da sluenim narodima i narodnostima objanjavaju ta ih je to snalo. I da je to to ih je snalo bogme dobro. Nije da nije bilo mogue bolje, no je i ovo dobro, jer je prirodno, jer su im dosadanje domovine bile neprirodne i fiktivne. Pa je bilo krajnje vrijeme da se stvari postave svaka na svoje mjesto. A postavljanje stvari na mjesto bez poderane guzice ne ide. Oni su oni Bourdieuovi ovlateni subjekti: svakoj oni svinjariji imaju jednoznano objanjenje. Oni ne mogu promaiti. Oni e ti objasniti da e tvome narodu doi glave ako samo bude pisao ekavicom. Ti mislio da tvome narodu najvei dumani jesu likovi etnik i ustaa, kad ono jok, nego su to likovi staroslavenskoga jata. Rogato e! A ko pie ekavicom taj je Jugoslaven. Moe ti pisati ijekavice na

170

kubike, ako si samo u ekavicu provirio, gotovo je, ti si ekavac. I eto kakav si: dovede svoj narod na rub istrebljenja. Oni znaju da je bolje objaviti knjigu u Toulouseu u pet stotina primjeraka negoli u Moskvi u pedeset hiljada primjeraka. Takv su pobjednici bosanskoga rata. 24. maj 2003. U vezi sa sveanosti koja se sprema u Salernu, 3. juna, stie mi, preko Sergia Iagullija, ova poruka s Kube:
Caros amigos: Aunque no podr estar personalmente en el homenaje que el prximo da 3 se rendir a Izet, quien fuera mi querido amigo y sigue siendo mi admirado poeta, les ruego que cuenten con mi adhesin de siempre a su persona y a su obra. Saludos muy cordiales, Roberto Fernndez Retamar

Prevodim i uvrujem:
Dragi prijatelji: Budui da lino ne mogu prisustvovati sveanosti koja e 3. juna biti prireena u poast Izetu, koji je bio moj drag prijatelj i koji ostaje pjesnik kome se divim, molim vas da uvijek raunate na moju bliskost njemu kao ovjeku i njegovu djelu. Najsrdanije Roberto Fernndez Retamar

25. maj 2003. Evo, Stojiu, gledam, zapalo me pa moram, tvoj intervju ovdje: http://www.omnibus.ba/omnibook/interviews/stojic.htm. Trea reenica otpozadi, reena iz ograde ti zubne evo je ova: Novine te uvijek tjeraju da bude precizan i konkretan, ne daju ti lagati. Jes vala, Stojiu. Pa me evo, po nevolji, i u tvojoj CN, Feral, broj 923, od 24. svibnja, strane 66 i 67. Veli ovako, pritisnut morom da bude precizan i konkretan:
Odustajanje Stonesa, danas mi ne prihvaamo samo kao stvar kapitalistike komocije nego i kao peat vlastite ostavljenosti za nas bi njihov posjet i svirka, naime, bili prepoznati, da smo u krugu. Ali nismo. Kad se godine 1988. Mick na prepunom zagrebakom Hipodromu prisutnima ponovno obratio pozdravom na hrvatskom Dobra veer, Zagrebe, jeste li dobro, meu publikom je bilo

171

mnogo onih koji su se sjeali prve rockerske inicijacije u Domu sportova. Pa ipak, taj drugi koncert doivljavali smo tad i kao podrku naoj novoj realnosti, jer smo vjerovali da se zauvijek oslobaamo socijalizma, kao mre. A munjevito smo srljali u mrnju i rat i sad se udimo kako su Stonesi pristali svirati u Titovoj tamnici kad god bi ih se pozvalo, a danas s indignacijom odbijaju nau demokraciju i europejstvo.

To to su Stonesi svirali deset godina poslije, i ne pod Titom ve pod Tumanom, i ne prije rata no poslije rata, to vie, Stojiu, ne smijemo zvati tvojim laganjem. Za to treba vremena e da mu se nae ime. Ali smo ve ustvrdili kako je tebi sve doputeno, jer ti ima blanco, da prireuje povijest za potrebe svojih trabunjanja. A ovo da ti je socijalizam bio mora, pa to nismo znali. A tako si tu moriju dostojanstveno nosio! A sve prisiljen da taj socijalizam uva. A bio si tako pogodan, tako dobre udi, niko od tebe nije umio bolje kimati glavom dolje-gore, niko, drugi su svoju znali i lijevo-desno pokatkad u kretnju pustiti, ali ti nikad. I niko drugi u cijeloj tvojoj treoj ligi grupa be, nije umio potapati po ramenu nikoga kao to si ti vlastitom desnicom umio potapati vlastito rame. A stan koji ti je socijalistika morija nametnula e da bi u njemu mogao spavati a budan uvati socijalizam, naknadna je tvoja muka. A tako si se s njom otmjeno nosio! Pa to, barem jedanput, barem nekome, ne ree da ti je toliko breme preteko, pa da te neko odmijeni? A tako si otmjeno uvao taj socijalizam. I bogme ga sauvao da na tvoje uvanje socijalizma nikada praka praha pasti nee. I neka si onome nemoguem Sarajliu zveknuo i onu biljeku u onome intervjuu to ga je s njim Zlatko nainio Dizdarevi. I neka si mu napisao ono da on pravi hommage svome socijalistikom vremenu, i sa razoarenjem i dozom rezignacije saopava sud o nadolazeem vijeku lienom vrijednosti. I neka si mu ono svome metnuo u kurziv. I da ti jo jednu reknem: nemoj vie svoje tekstove potpisivati, nema potrebe! Ko ti ih god ita, zna da su tvoji. Evo se i ja polako specijalizirah. Pun mi te je hard disk. Ako mi se javi, moda u i knjigu o tebi naarati. Nemoj se potpisivati, bolji si nepotpisan: nekako si oputeniji, i onaj si koji jesi. A potpisan sve se nekako trsi biti drugi no koji si.

172

Liljana Dirjan Evald Flisar Jasmin Imamovi Igor Isakovski Enver Kazaz Mehmet Kraja Andrej Nikolaidis Goran Samardi Ale teger Novica Tadi Marko Veovi

Liljana Dirjan KON LASTOVO

Na Vesna Krmpoti Odime kon ostrov ostriga osamen osoj ozraen ozon ogledalo ono oajuvawe ogledalo ozraeno obli oblani oklop okoto opkrueno otvoreno oslobodeno odlevawe... Odime kon ostrov oaza ozraeni osvetleni osameni ostrovjani odeknuva ogan ognite ordi odliv omeani odisei oski otrovnici oniks opaina ostavena opsada ozraena... Oziriseeee ovde obnovi me Na brodot Split - Lastovo 23.11.1983

MRAZULCI
Demnete zad prozorcite prozrani i teki ni go poremetuvate ova malku nae toplo doba sred ygan sabotni sostojbi ve gledam qubovno kako zacvrstuvate vaiot koren e pokrivot skoro srasnati so nego vee vo pad samoubistveni, isti i teni

175

POETSKA VEER
Sedevme meu 1775-te pesni na Emili Dikinson (taka barem veli Tomas Yonson so priblina numeracija) tie dvajca znaea angliski i se faaa za finesi si go podavaa molivot i gi zabeleuvaa silnite mesta se dogovaraa za vnatreniti rimi neprevodlivite sostojbi si davaa patem komplimenti za umenosta i tonosta na drugiot odvreme navreme podskoknuvaa od stolicite i pak mu se vraaa na tekstot Srede niv kako sekundant ekav koj e go izvadi orujeto da me ubie siromakata Emili nikoga ne e pretpostavee... deka stihovite i e posluat da se baknuvaat vo vozduhot... dodeka se urivav rastee metata a tie strelaa kako poetski eksperti tono ne zabeleuvaji vo zanes kako si go otpletuvam ivotot i zaminuvam

176

ELENA TROJANSKA
I po tolku istorija promeni na qubovta (menelai, parisi itn.) poredokot na kopjata i bogovite eve ja veerva kraj tebe kako ogromna obla oiveana Troja rika nasproti dobroto vospitanie smislata za crcorewe na seganite zdodevni gradski horovi i noot i vilukata sekako gi rasporuva evovite na duata eksplodiraji kako nova kletka - saka aj, ja prauva oh, planinski vrtoglavica

MASLINKA
Raspuknato i kvoravo telo na polpat kon plodot si od zemjata iscicana gorino drevna i sona kosko pliskana od ivotot kraj tebe (i neboto te zalauva i moreto te zaveduva) ispruena klimata ja stopluva i podrajeto dodeka se poraa sama na ostrovot besumno i dolgo za robata crna i drobna da raspukne prenosena pred zabot maki razlevaji vo usnite plima od maslo

177

VO JANUARI, S TAKA TE SLUAM

Lae gladna kuko moja oajna i upliva se trese i solzi tropa zaviva se zakanuva so zabite epite pretcite da te putam nadvor oti ako ne e mi se priblii so meki epi lieji go verna kako pes slepecot vo mene i e dozvoli da ti dojdam od edniot do drugiot kraj na utrobata i koga e bidam dovolno blisku so inijata e zare alna i besna sladeji se so mesovo to ofka

EZOPOVITE KUIWA
bea otkrile eden del telo to pliva vo moreto. Go gledaa od bregot. Mislea, mislea i reija: e ja ispijat vodata, e go namalat rastojanieto, e mu se pribliat po suv pat. Se zadavija. Taka ti se pribliuvav so edta svoja i govorot, pieji go patot, vodata, smerot... Moreto se zadavi vo mene. Gi isplukav progoltanite.

178

MOJOT OVEK
Na Bogomil uzel Izmoren se dvii po palubata na stanot se zagleduva po polni horizonti konturi na kopno brodot naedna mu se zaniuva udira so klunot vo podvodnite misli moreto - mora navleguva naglo sedam sproti nastanot i staream vo sekundi boem gi nadgleduvam morskite bolesti a vsunost ekam plima pred jazikot da mi se stori jae za besewe

179

OLIMPISKO PLADNE SO OSTATOCI

Trebae tuka da pristignam neutena a ute dovolno mlada da go dopram zdivot na limonite vo sozdavawe i ute za vozduhot, mitovite i hramovite vo raspaawe, vleznica da platam so onite dlapki i... otposle sosema vo sebesi da padnam so teok od, kolenata mi ja merea izdrlivosta na kamenot srede ostatocite na bivoto utro na svetot fakelite i mrtvite tetivi na trkaite atletikata to se raskauva so pena vo usnite i smrtta pred lovorot stapka po stapka do udarot vo ogledaloto vo koe zjapa vtisnato na fidie sum (obino pare antiki filyan, so malku boja vsunost negova opaina srede nekolku grki dokazi) oteteno Olimpija - maj 1980

PONEKOGA SE SLUUVA
Liceto vo detali prepoznatlivo da inspirira. Jazikot vee ne e izmislica na tiinata, tuku dete to bere bilki i si igra so letala. Ponekoga i kueto e lastovica, badem drvoto - jabolknica i s se vkluuva vo optiot proces na metamorfozata. Nito ne iseznuva, zapisot raste I... Atmosferata e nepovtorliva. Zavesite kako na prolet duvaat prolet od planinite i toga naite kui gledaat vo drugi...

180

ZOTO NE, QUBOVNA

sedime eden sproti drug. Vo visoina na oite i vozbudata. Ne, malku pogore

I PAAWE
Udarot e tap. Tvojot yemper na zakaalkata prazen kako igralite. Gi podiga veite karpi nad ezerata. Dolu nema nitu narod, nitu senzacija. Od tvojot prozorec gletkata nito ne vetuva. Ovde kaj mene, otsutnosta vo sobata raste kako zakana. Udarot e samo eden od zborovite to me sledat...

MELANCHOLIA ETERNA
Ne jas tuku vremeto moe se seava na tebe

OF
Strelka, ping - pong tope, zare prosto eta niz mene nasekade

181

DAMASK, TEKA SVILA

Ava gradini i edrvani glasovi na polpat do Boga minariwa to se leleat od toplina se vitkaat amii, svetkaat oi krupni crni vrutoci maslo na olt pesok olto pladne vreme za molitva krui okolu Kamenot, bojam svila, svilen pat kaj tebe noe da stasam da te fatam kako sveti Osvetlen od vnatre bui pod zarot treperi i teloto ti e od zlato i krepsaten legnuvam kraj tebe i patem se slua kako paa neboto temna teka svila

182

Liljana Dirjan KA LASTOVU

Vesni Krmpoti

Prevela Vojka Smiljani iki

Odlazimo na otok ostrigu osamljeni osoj ogledalo ozraeni ozon Ono oajavanje ozraeno ogledalo okrugli oklop oblaka Oko okrueno otvoreno osloboeno prosuto Odlazimo ka otoku oazi ozraeni osvetljeni osamljeni otoani Odjekuje oganj ognjite horde oseka omamljeni Odiseji oske otrovnice Oniks obrnut opsada odocnela ozraeni Oziriseeeee ovde obnovi me Na brodu Split-Lastovo 23. 11. 1983

LEDENICE
Virite iza prozora providne i teke remetite nam ovo nae malo toplo doba usred subotnjeg metea gledam sa ljubavlju kako se krutite koren vam je u krovu skoro ste srasle sa njime spremne za pad smrtonosne iste i tene

183

PESNIKO VEE
Sedimo izmeu 1777 pesama Emili Dikinson (tako bar kae Tomas Donson sa priblinom numeracijom) Njih dvoje znaju engleski i hvataju se za finese dodaju jedno drugom olovku i belee snana mesta dogovaraju unutranje rime neprevodiva mesta usput se dive jedno drugome za umenost i tanost i s vremena na vreme posakakuju i opet se vraaju tekstu Poput sekundanta sedim izmeu njih i ekam ko e prvi potegnuti oruje da me ubije Sirota Emili nikada nije ni slutila da e njeni stihovi posluiti da se ovo dvoje ljube u vazduhu dok sam se ja ruila rasla je meta a oni su nianili kao pesniki eksperti precizno u zanosu ne videi kako param svoj ivot i odlazim

184

JELENA TROJANSKA
I nakon toliko istorija I nakon toliko ljubavi (menelaji parisi i tako dalje) nizova kopalja i bogova evo je veeras pokraj tebe kao ogromna obla oivljena Troja rie uprkos dobrom vaspitanju smislu za cvrkutanje sadanjih dosadnih gradskih horova i noa i viljuke svakako para avove due eksplodirajui kao nova elija - hoe aja, pita je oh, planinski i na kraju vrtoglavica

MASLINA
Raspuknuto i kvrgavo telo na pola puta do ploda iz zemlje isceena gorino drevna i sona kopo zapljuskivana ivotom oko tebe (i nebo te lae i more te zavodi) opruena greje i vreme i zemlju dok se na otoku sama poraa beumno i dugo da bi prenesen porod crn i sitan raspuknuo u zubima mukim razlivajui u ustima plimu ulja

185

U JANUARU SVE TE TAKO SLUAM

Laje gladna kuko moja oajna i uplja trese se i suzi lupa zavija i preti zubima apama precizno da te pustim napolje jer ako te ne pustim pribliie mi se sa mekim apama liui verna kao pas slepca u meni pustie me da doem s jednog na drugi kraj utrobe i kada budem dovoljno blizu sa inijom zareae alava i besna sladei se sa mesom to jaue

EZOPOVI PSI
Otkrili su jednoga dana telo u moru Gledali su ga sa obale. Mislili, mislili i reili: Da ispiju vodu, da smanje rastojanje I da dou do njega suvim putem. Udavili su se. Tako sam ti se pribliavala sa svojom eu i govorom, pijui put, vodu, smer More se udavilo u meni. Ispljuvala sam davljenika. A potom trave i alge.

186

MOJ OVEK
Bogumilu uzelu

Umoran Kree se po palubi stana zagledan u iroki horizont konture kopna iznenada mu se brod zaljulja udara sa kljunom u podvodne misli more mra nadolazi naglo sedim s onu stranu dogaaja starim u sekundama (kao da patim od morske bolesti) a u stvari ekam plimu pre nego to mi jezik postane konopac za veanje

187

OLIMPIJSKO PODNE SA OSTACIMA

Trebalo je ovde da stignem neutena a jo dovoljno mlada da dotaknem uzdah limuna u stvaranju i jo za vazduh, mitove, i hramove u raspadanju, ulaznicu da platim sa onim dupljama i kasnije sasvim u sebe da padnem tekim hodom, kolena moja merila su izdrljivost kamena usred ostatka biveg jutra sveta buktinja i mrtvih tetiva trkaa atletika koja se prepriava sa penom u ustima i smru pred lovorom korak po korak do udara u ogledalo u kome zjapi utisnuto Fidijeva sam (obini komad antike oljice, sa malo boje, ustvari njegovo nalije usred nekoliko grkih dokaza) oteena Olimpija maj 1980

PONEKAD SE DOGAA
Da lice do detalja prepoznatljivo inspirie Jezik vie nije izmiljotina tiine, ve dete koje bere bilje i igra se sa zmajevima. Ponekad je i pas lastavica, badem drvo jabuka i sve se ukljuuje u opti proces metamorfoze. Nita ne iezava, zapis raste I Atmosfera je neponovljiva. Zavese kao u prolee proputaju prolee sa planina i onda nae kue gledaju jedne druge

188

ZATO NE, LJUBAVNA

Sedimo jedno preko puta drugoga. U visini oiju i uzbuenja. Ne, malo iznad

I PADANJE
Udarac je tup. Tvoj demper na vealici prazan kao igralite. Podie obrve stene iznad jezera. Dole nema ni naroda ni senzacija. Sa tvoga prozora pogled nita ne obeava. Ovde kod mene, odsutnost u sobi raste kao pretnja. Udarac je samo jedna od rei koje me prate

MELANCHOLIA ETERNA
Ne ja ve vreme moje sea se tebe

JOJ
Strela, ping-pong loptica, eravica prosto eta kroz mene na sve strane

189

DAMASK, TEKA SVILA

Zrak bate i adrvani glasovi na pola puta do Boga munare se lelujaju od ege uvijaju se amije, svetle oi krupni crni izvori ulja na utom pesku uto podne, vreme za molitvu krui oko Kamena, bojim svilu, svileni put da stignem nou do tebe da te uhvatim kako svetli Osvetljen iznutra hui pod zarom treperi i telo ti je od zlata i damasta legnem kraj tebe i onda se uje kako pada nebo tamna teka svila

190

Evald Flisar

SAFARI
Poslije desetsatnog olujnog leta avion zairske kompanije pristao je u srcu Afrike. Petar i Silvija iznajmili su otueni taksi i odvezli se prema Duali. Na obje strane ceste stajale su od drveta ili od blata napravljene kolibe, napola raspale, nedovrene ili trajno zaputene, s ulascima bez vrata ili s vratima, koja su polupolomljena nemarno visjela s arki. Iz zidova, blatnih kaljua, gnojnica i hrpa smea ispred vrata vlano je izbijao vonj prljavtine, zaina, izmeta, gnjilog voa i znoja. abrovi, lonci, korpe, take, motocikli, automobilske gume, sve je to u potpunom neredu lealo u praini i blatu. Tu je uala ena i prodavala osuene ribe koje su oajno zaudarale, tamo je neko na gomili arafa popravljao bicikle. Ljudi, ivotinje, motori, automobili, sve je vrvjelo u bezglavom neredu. Zgrada protestantske misije stajala je usred nasada palmi i stabala manga na maloj uzvisini iznad pristanita uz rijeku Vourri. Htjeli biste sobu?, zaudili su se i razgledali ih s radoznalou. Naalost, otklimali su glavom. Petar se poalio kako su jako umorni, imaju li mogue kakav kutak, gdje bi mogli bar neko vrijeme prilei? Otpoelo je strano prepiranje, jedni su bili za, drugi protiv; ima soba, nema soba. Na koncu je smiren ovjeuljak, koji je sigurno bio upravitelj, rekao da imaju sobu, cijena je dvije tisue franaka, mada moraju saekati jedan sat. S radou, i bog neka uva protestante, rekao je Petar. Silvija nije nita rekla. Izvrnuli su se na izlizan kau u dnevnoj sobi i zasisali svak svoju flau kokakole. Svijet nije vie bio tako neprijatan; ispred vrata je stajao friider s flaama osvjeavajuih pia. U podne ih je jedan od posluitelja odveo u sobu koja je bila u prizemlju na uglu zgrade. Vanjski zidovi bili su sazidani u obliku reetke. Prozorii su bilu ugraeni ukoso tako da se izvana nije moglo vidjeti u unutranjost, a iz sobe su bez tekoa vidjeli napolje. Pod je bio betonski; iznad kreveta visjela je zatitna mrea protiv komaraca; dueci su bili tanki i ulegnuti. Silviju su ve pri pogledu na njih zaboljela lea. U kutu susjedne prostorije, koja je bila jednako velika kao soba, iz tua je polako kapala hladna voda. Vrata je bilo mogue zakljuati

Preveo Josip Osti

191

tek onda kada bi ih snanim udarcem noge poteno zatvorio. Klozet javni, jer su ga upotrebljavali i ljudi s ulice bio je iza ugla. Po ploniku, koji je opasavao zgradu i zadravao bujnu travu, skakali su i puzali ogromni guteri. Petar je, kao da je to najpotrebnija stvar na svijetu, iz ruksaka izvukao vodi po Kamerunu. Gotovo grozniavo je listao po njemu i poeo Silviji, ne bez primjetnog uitka, prenositi najodvratnije informacije o kraju u kojem su se nali. Kako se iz tepiha u hotelu Akwa Palace u Duali esto pojave gljive. Kako na obroncima vulkana Kamerun, koji tri iznad oblaka ezdeset kilometara od Duale, redovno padne vie od deset tisua milimetara kie, jedanaest puta vie nego u kiovitoj Engleskoj. Kako u okolini Duale i ua rijeke Vourri lei zloslutna movara, u kojoj se legu rojevi malarinih komaraca i zujeih muha. Kako iz blatne vode izbija magliast smrad, a iznad svega lei zaguljiva vruina. I kako je Kamerun poznat kao pazuho Afrike. Zato to radi, upitala ga je Silvija. ta?, zaudio se. Nita, odgovorila je. Nastavio je s uitkom, koji joj se inio ak vei nego ranije. Kako je Duala puna suprotnosti: na jednoj strani prljavtina, otrcanost, siromatvo, na drugoj francuske ansone, francuski filmovi, francuski restorani, u kojima birokratska i poslovna elita uiva uvoeno francusko vino. Na jednoj strani nered koliba i blatnih trnica, na drugoj butici i supermarketi sa iznenaujuim izborom sireva, salama, konzervi i ak sladoleda, to sve dolazi zrakom iz Pariza. I kako je Duala grad preprodavaa koji za piljive iznose otkupljuju povre i voe na sjeveru i za devize ih izvoze u susjedni Gabon, dok ih u zemlji nedostaje. I kako je Duala istodobno grad misionara S trojicom od njih su, sat kasnije, sjedjeli za stolom u trpezariji protestantske misije. Krila propelera lijenog ventilatora hladila su im oznojene potiljke. Ruak se Silviji inio iznenaujue ukusan: hladne ribice, zainjeno mijeano povre, slatke palainke od rie. Zdjele su jedna za drugom obredale krug. Svako je pri stavljanju na tanjur malo odvagnuo posljednju licu i oima preletio po drugim tanjurima kako ne bi odmjerio previe. Petar je bio tako gladan da bi najrae sve sam pojeo. Ali to je bila samo grena misao, jer mu Silvija ne bi nikad oprostila kad bi se u drutvu misionara ponaao kao prasac.

192

A zato se ne bi ponaao tako, rodila se u njemu pobunjenika misao. Na koncu, misionari su bili oni koji su kolonizirali Afriku, koji su osvojili i okovali afriku duu. Postigli su neto to se s niim u historiji ne moe usporeivati: plemenima, iji bogovi su nagraivali odvanost i borbenost, ucijepili su vjeru u boga koji nagrauje pokornost i muenitvo. Kako primjerno! Sjetio se podataka koje je naao u vodiu za vrijeme leta prema Duali. Da je po Drugom svjetskom ratu u Africi, juno od Sahare, bilo etiri tisue petsto amerikih protestantskih misionara. Da su Amerikanci poslije rata namjenjivali za misionarski rad u Africi deset milijuna dolara godinje. Da su i katolici odrezali komad pogae, posebno u nekadanjem belgijskom Kongu Misionari, s kojima su ruali, zapleli su se u razgovor iz kojeg su bili iskljueni, ne samo zato to su govorili francuski, nego i zbog prirode razgovora koji se vrtio oko misionarskih tekoa i privatnih anegdota. Dvojica su bila Europejci, a trei domain, crnac. Domain je uglavnom sluao i potvrivao kimanjem glave, a od bijelaca je prevashodno govorio stariji, kojem je bilo ezdeset godina. Mlai, ovjek srednjih godina, obraao mu se s potovanjem i samo onda kad mu je stariji dao rije. U mlaem je Silvija odmah prepoznala Nizozemca, dok je stariji, kako se pokazalo, bio vicarac. Poslije ruka preselili su u naslonjae pored prozora, gdje su ih posluili kavom. Petar je objasnio da je njegov francuski prilino skroman, dok njegova ena praktino ne zna ni rijei. Onda su mukarci progovorili engleski. Poelo je neduno, ali brzo je naraslo do konflikta i na koncu se pretvorilo u neto za ta je Silvija znala da nee moi nikada zaboraviti. Petar im je zamjerio, posebno vicarcu, nadutost zadovoljstva samim sobom, kao to se kasnije izrazio; uvjerenje da kao misionari dre Boga za bradu. Ne ini li im se, bacio je bombu pravo meu njih, da su misionarski napori pretvorili milijune Afrikanaca u duhovno roblje? vicarca je pitanje zaprepastilo. Kranski je nauk, nastavio je Petar, jako zamren, povijesno odreen etino-moralni sustav koji nije mogue uspjeno presaditi u drugaiju kulturnu sredinu, posebno ne u animistiku afriku. A, jer u suprotnosti s tradicionalnom afrikom religijom naglaava znaaj pojedinca, u afrikom je duhu stvorio zbrku. Izvinite, rekao je vicarac. Izvinite, ali to to govorite ista je glupost. Misionarski napori nisu bili iskljuivo evaneljski.

193

U Afriku su misionari donijeli i zapadnu civilizaciju: kole, higijenu, zdravstvenu njegu. I danas su misionari prije svega bolniari i socijalni radnici. O emu govorite, ovjee boji, kranstvu treba pripisati zasluge za sve to je danas u Africi dobro i napredno. Bez misionara ti ljudi ne bi znali ni pisati! Mogue, bio je Petar ustrajan. A istina je da su kranski misionari, isticanjem kranskih krijeposti, kao to su ispovijed, opratanje, ljubav prema susjedu i neprijatelju, prokrili put za dolazak i razmah kolonijalizma. Obraenike su uili da moraju biti odani i posluni, jer samo takve ih eka raj na nebu. U Africi su znanost i Bog koraali ruku pod ruku, jer misionari u kolama nisu uili samo Deset zapovijedi, nego i matematiku, biologiju i strane jezike Vi ste komunist, izderao se na njega vicarac. Nisam, odgovorio je Petar, komunist ste vi, jer vas je strah priznati da niste nepogreivi. A vi, triumfalno je zakljuio vicarac, koji ste doli u Afriku prije svega nekoliko sati, hoete znati vie o njoj nego ljudi koji ive ovdje ve trideset godina. Nije sva istina u knjigama. Nije? Neto je istine i u tlu, pod nogama. Ta je obino zamrenija. Stvarno?, namrgodio se Petar. Stvarno, odgovorio je vicarac. Jeste li ikada na tlu? Sljedeeg dana je jedan od posluitelja pokucao na vrata njihove sobe i donio novanik koji je Petar poslije veere zaboravio u trpezariji. Petar je pregledao dokumente i prebrojao novac. Nita nije nedostajalo. To ga je podstaklo da izjavi kako su crnci u svojoj sutini poteni i prije dolaska europskih misionara uope nisu znali ta je la. Moe li zamisliti?, za vrijeme vonje prema sjeveru okrenuo se ka Silviji. Da ne zna ta je la? Ne mogu, priznala je Silvija. Jer onda bih je mogla sluajno izrei, mislei da je istina. To ne bih htjela. Glupost, pomislio je Petar. Ali ta bi drugo mogla rei, ona, kojoj su stvari kronino, upravo na enski nain zamrene i koja bi zamrsila i najjednostavniju stvar, samo da bi se sakrila iza magle nejasnosti? Htjeli su pogledati nacionalni park Wazzo, kamerunski rezervat divljih ivotinja. Svi njihovi prijatelji ve su bili na kakvom safariju, u Keniji, Tanzaniji, Namibiji, Junoj Africi, ali

194

jo nijedan nije bio u Kamerunu, i nijednom nije palo na pamet da ode tamo gdje jo nitko nije bio. Osim Petru, koji je, pak, htio biti drugaiji, i Silviji, koja se podredila njegovoj elji kako bi izbjegla prepirku. U Marui trebalo je odluiti kako dalje. Rezervat je leao ezdeset kilometara sjeverno. Pjeacima ulazak nije bio dozvoljen, jer bi lavovi sigurno neto smazali za ruak, to bi osjetno smanjilo broj novih turista. Uz to rezervat nije zooloki vrt u kojem se moe za pola sata proetati od kaveza do kaveza. Petar je ve za vrijeme vonje u vodiu naao podatak da Wazza ne zahvata nita manje od stosedamdeset tisua hektara i da je ta povrina veim dijelom otvorena savana. Bez krova nad glavom bi ih sunce za jedan sat ubilo. Redovni autobusi ne voze u rezervat i po njemu, jer domaini ne osjeaju takvo romantino zanimanje za irafe i slonove kao Europejci. Taksist po imenu Amado ponudio se da ih odveze na razgledanje za dvanaest tisua franaka. U redu, rekla je Silvija, a Petru se cijena inila ba lihvarskom. Ali ve su sljedeeg dana trojica taksista zahtjevala jedan za drugim dva puta, dva i pol puta i tri puta vie. Po pranjavim ulicama grada su cijeli dan traili Amada, ali ga nisu nali. Naposljetku su u turistikom uredu saznali da sljedeeg dana dolazi iz Duale grupa europskih turista koje e organizacija Norcamtour odvesti u Wazzo na dvodnevni izlet; elite li, moete im se pridruiti. Izletniki autobus ih je u pet ujutro pokupio u hotelu Porte Mayo i odvezao ih pred Novotel, u kojem su prenoili europski safaristi. Kroz prozor trpezarije vidjeli su kako upravo dorukuju. Sjedjeli su u autobusu i ekali. Autobus je bio jako mali, najvie za petnaest osoba, a imao je udobna sjedita, to se Petru inilo jako znaajnim, dok je Silviju vie zanimalo iz kakve blizine e vidjeti lavove nakon to su doletjeli tako strano daleko i potom se jo tri dana truckali po razrovanim cestama. Kada su turisti poeli ulaziti, njihovo prisustvo ih je jako iznenadilo. Zurili su, pogledavali se, stavljali primjedbe na francuskom jeziku. Na kraju im je slubenica Norcamtoura neprijazno zapovjedila da se presele u slian autobus koji je bio parkiran iza prvog. Pokupili su torbu i premjestila se. Drugi autobus je bio jo prazan. Kada su turisti poeli ulaziti i u taj, njihovo iznenaenje je bilo vee i od onog u prvom. Ohola crnkinja ih je osorno upozorila da sjede na njenom sjeditu. Neka se presele u prvi autobus. Poto je bila jedina

195

crnkinja meu putnicima, pretpostavljali su da je i ona slubenica Norcamtoura, zato su je posluali. Ali prvi autobus je bio ve pun. Voza ih je odveo natrag ka drugom. Petar mu je pokuao objasniti da su ih otamo upravo protjerali. Ko je voa ovog izleta?, najednom je planuo. Htjeli bi natrag svoj novac. Pribliavao se crnac koji je oito bio predstavnik Norcamtoura. Petar mu je rekao kako za njih nema mjesta, htjeli bi natrag svoj novac. Dakako, postoji mjesto, rekao je crnac i pokazao na usku klupicu u repu autobusa. Ne, rekao je Petar, u repu neemo sjedjeti, moja ena je krhkog zdravlja, vratite nam novac. Crnac ih je molio da imaju razumijevanja za situaciju i zadovolje se s klupom u repu autobusa, a Petar je tvrdoglavo ustrajavao na svome. Naposljetku su se turisti u autobusu poeli premjetati. urilo im se na put, dvoje ih se rtvovalo, umjesto klupe, Petru i Silviji su ponudili sjedita tik na zadnjem lijevom toku. Ta su bila manje udobna nego to bi bila klupa u repu autobusa, ali to Petru nije smetalo; glavno je bilo da je pobijedio. Dozvoljava li nam gospoa da se s njom vozimo u istom autobusu?, na putu do sjedita je osorno dobacio crnkinji koja ih je prije toga otjerala iz autobusa. Pokazalo se da nije slubenica Norcamtoura, nego turistkinja. Bez rijei je zurila u sjedite ispred sebe. Autobusi su krenuli na put. Nebeska pe je poela priti prije nego to su vozila dola na isuenu visoravan. Petar je kroz debele naoale buljio u vodi po Africi, Silvija je posmatrala putnike. Gotovo svi su bili naoruani kamerama, fotoaparatima, svjetlomjerima, dodatnim objektivima i rezervnim filmovima. Jedan Tirolac je imao objektiv takvih dimenzija da je njegov aparat podsjeao na minobaca. A prije svega turisti su bili snabdjeveni s plastinim bocama destilirane vode, koje je ofer sloio izmeu komada leda u metalnom sanduku iza svog sjedita. Petar i Silvija su donijeli samo termosku, u kojoj je mukalo neto ugrijane oranade. Ali vodu u sanduku je sigurno nabavio organizator izleta Po uskim, razrovanim putevima vozikali su se po beskrajnoj visoravni i traili ivotinje. Nebo je bilo sinje plavo i bez oblaka, i sunce je bilo bezoblian izvor pekuih-zasljepljujuih zraka. Savana je u Silviji, s nepreglednom osmuenom travom, grmljem i rijetkim iskrivljenim drveem, budila osjeaj

196

potresne sjete. Kad je vodi, koji je sjedio pored vozaa, ugledao kakvu ivotinju, auto se zaustavio ili je polako domilio blie. Prozorska stakla su se otvorila i slobodno su izvirile streljake cijevi fotografskih naprava. Potom se ulo klikbrr-kljoc i dioniari kompanije Kodak postajali su bogatiji, milina, nema ta. Katkada su smjeli izai kako bi vidjeli jato ptica na pojilitu, dopola oglodano truplo antilope, vratove irafa koje su uima strigle iznad kroanja bagremova. Ili krdo slonova pri tuiranju ili brkanju u blatnoj kaljui. Onda dalje. I dalje. I dalje. Katkada prosto pravo kroz suho granje i travu, preko ispucale, isuene zemlje. Izmeu zaustavljanja protezali su se kilometri gluhe praznine, kilometri neudobnosti i monotonije, vruine i ei. Plastine boce vode poele su naputati sanduk. Vrela usta turista pila su i mljaskala kao da je to posljednji gutljaj prije smrti. Starija Francuskinja, koja je s muem sjedjela ispred Petra i Silvije, okrenula se. Kada je vidjela da su od isuenosti ve blago omamljeni, s ljubaznim smijekom im je ponudila bocu. Hvala, hvala, zadihano su brbljali i drhtavim rukama je davali od usta do usta. Naposljetku su je vratili. Taj obred se ponovio jo pet puta. Uvijek kada su pili Francuskinja i njen mu nekoliko su gutljaja dobili i Petar i Silvija. Potom je Silvija uoila da samo neki turisti uzimaju vodu iz sanduka. Primijetila je i da su na bocama krievi, krugovi i drugi znaci. Na koncu joj je u raskuhanom mozgu sinulo da to nije voda za sve, da je nije nabavila putnika agencija. Ta je obezbijedila samo sanduk s ledom, a vodu je donio svaki turist sam. U stvari donijeli su je samo neki, oni koji su znali ta ih eka. Francuskinja im je dakle, bog zna zato, mogue iz samilosti, poklanjala svoju vlastitu vodu. Njena ljubazna briga za to kako se osjeaju, pa jo poslije Petrove grube galame, Silviju je jako ganula. Nije mogla sebi ni predstaviti ta bi uinila bez tih gutljaja. Vjerojatno bi doivjela toplotni udar. Pet sati po dolasku u rezervat jo uvijek su kruili po usijanoj visoravni i traili znake ivota. Zaustavili su se pored pojilita. Voda je ishlapjela. Dno je pokrivalo polustvrdnuto ljepljivo blato. U njemu su polako umirale ptice koje su grekom pristale na povrini, prilijepile se i nisu vie mogle uzletjeti. Silviju je taj prizor jako podsjetio na neto poznato, ali je uzalud preturala po glavi kako bi ustanovila na ta. Mimo njih je protrala hijena. Osjeaj

197

udne prisutnosti bog zna ega trajao je i dalje. I snaio, kada su sreli usamljenog lovca koji je upravo uhvatio malog majmuna. Prstima ga je drao za kou na vratu. Pokazao je prema zapadu. Rekao je da je tamo vidio nekoliko lavova. Turisti su se jedan za drugim vratili u autobus i odvezli se prema zapadu. Ovdje pie, rekao je Petar, koji je jo uvijek ee buljio u knjigu nego to je razgledao po savani, da lav nee nikada napasti bijelca ako moe dobiti crnca. Najee e izbjei ovjeka i jurnuti za zebrom. Zebra ima vie mesa i ne zna pucati. Konano su ih ugledali. U sjeni grmlja su dahtavo disale etiri zvijeri. Bile su tako mrave i pospane da bi ak punjene izazivale vie straha. Kralj ivotinja?, zaudila se Silvija. Lav, kojeg je, bog zna zato, godinu dana ila gledati u zooloki vrt, kao da ga hoe zauvijek utisnuti u sjeanje, moda bi zasluio takav naziv, ali ovdje, u svojem habitatu, grivaste make su podsjeale na neumivene i nepoeljane starce. Drijemale su s njukama na prednjim apama, potpuno nepomine. Samo ponekad je neka od njih mrdnula repom. Tu i tamo je poneki mujak podigao one kapke i upro bezbrian pogled prema autobusu. Silviji se uinilo u nju. Moda je bezbrinost bila samo prikrivena opreznost. Moda bi se u trenutku opasnosti mlohavo meso zgrilo u masu miia i skoilo lako i munjevito. Vodi je rekao da kamioni dodue prevoze vodu i izlijevaju je u pojilite, ali voda ubrzo ishlapi, a kamiona nije dovoljno, zato ivotinje skapavaju i umiru. itava krda slonova su se odselila. A mogue sua nije jedina koja usmruje ivotinje u Wazzi. Ljudi ukaju da kamioni, koji danju prevoze vodu, u zavjetrini noi odvoze sanduke pune slonovskih kljova. Moda si neto ljudi, nedaleko odatle, gradi nove kue. Sluaj ovo, rekao je Petar. Zvijeri u sjeni ga, zaudo, uope nisu zanimale, i dalje je listao knjigu. Ovdje pie da se svakih nekoliko godina pojavi lav kojem mirie samo ljudsko meso Moda bi se morali pojaviti ee, pomislila je Silvija, koja se ve odavno nauila potisnuti Petrov glas iz svijesti, bez obzira na to kako je blizu njenih uiju raspredao miljenja koja su bila skoro uvijek miljenja drugih, nepoznatih, mrtvih ljudi. Odvezli su se dalje. Na visoravni nacionalnog parka, koja se protee iz Kameruna u ad i Nigeriju, otkrili su dva krda slonova. I nekoliko irafa, nekoliko lavova. Dvije antilope. I nekoliko gavranova. I kojota. I hijenu. ak je kod kue, u zoolokom vrtu, vidio vie ivotinja.

198

Kasno poslijepodne zaustavili su se pored jo jedne isuene mlake. Neto je privuklo panju vodia. Silvija je odvila prozorsko staklo, nagnula se napolje i uzviknula: Joj, pogledaj! U suhoj travi lealo je lavlje mladune. Mala lavica imala je slomljenu nogu, bila je izgladnjela, po gnojnoj rani na leima vrvjele su joj muhe. A u njenim oima nije bilo ni sjene straha. Tog puta nije bilo sumnje: upirala ih je pravo u Silviju. Mogue ju je privukao njen usklik, ili iznenadna kretnja, kojom se nagnula kroz prozor, gotovo kao da bi ugledala neto drago, blisko, to joj je strano nedostajalo. Kratak zagrljaj dva para oiju, dvije srodne patnje, svakom bi nametnuo misao na ponovni susret dvije prijateljice. Potom je Silvija, za nju nekarakteristinom grubou, odgurnula Petrova koljena i mimo njih se probila ka prolazu izmeu sjedita. Gotovo je otrala prema vratima autobusa i Francuskinji, usput, istrgla iz ruku plastinu bocu, ve drugu iz sanduka, u kojoj je bilo jo neto vode. Ne, gospoice, opasno je!, uzviknuo je vodi, ali bilo je prekasno, Silvija je ve odgurnula vrata i vie pala nego kroila na zemlju, ve je urila oko autobusa, a tamo je usporila korake u oprezne, gotovo maje kretnje, s kojim se pribliavala ranjenoj divljoj maki, koja je bila, usprkos mladosti, skoro tako velika kao ona i, kao da ne zna ta radi, spustila se kraj nje na koljena. Otvorila je bocu, lijevi dlan je oblikovala u zdjelicu, u nju izlila neto vode i iscrpljena lavlja mladunica je vodu zahvalno mljaskajui popila. Potom joj je stavila glavu u krilo. Htjela ju je odmoriti na mekom i sugurnom. Taj skoro biblijski prizor je turiste u autobusu podstakao na grozniavo snimanje, kljocanje i fotografiranje; niko nije htio propustiti priliku da ukrasi svoj obiteljski album slikom primirja, gotovo povjerenja, skoro ve meusobnog tjeenja izmeu dva svijeta, izmeu nagona i osjeaja, izmeu zajednike patnje i ljudskog milosra koje je sijalo na Silvijinom iznenada lijepom blagom licu poput nadzemaljske svjetlosti. Ni Petar. Prvi put, otkad su dospjeli u rezervat, izvukao je iz torbe svoj automatski pentax i usmjerio ga prema svojoj eni, koja mu je kroz objektiv gledala u duu prkosnije nego ikad otkad ju je udomaio i istrenirao u prilagodljivu kunu ivotinju. U njenom pogledu osjeao je da mu je pobjegla iz kue, koju je s mukom sazidao i ogradio, kako bi u njoj oboje bili sigurni. Pobjegla mu je u svijet koji nije razumio, natrag u savanu, u vruinu, samou i neujni vjetar.

199

Jasmin Imamovi

OBOAVATELJ TRENA
NA RASPUSTU U BRKOM
Bude me golubovi s tavana. Guu, vrte se, hodaju, valjda i ponekad krilima prhnu. Zatvorenih oiju vidim crno, crveno, pa skoro uto, otvaram oi Prostrana soba, visok plafon, duga ica i nadolje okrenut tanjir. Sa staklenom krukom. Na ormaru veklike tegle sa ruinim laticama u vodi. U rukama osjetim slatku slabost, jorgan ugodno teak i lijepo mi je to budan leim. Kroz zavjesu se probijaju titrave ipke od sunca i praine. Neprekidno se kree, obre, treperi i blista dok svjetlost je nosi. Suneva praina stie do istog ilima i pomijera njegove are. Iznad pei, na bijelo okreenom zidu, ukasta mrlja. Zagledam se u nju iroko, duboko, i vidim jelena. Govorio sam svima i kau ta ti je, to je fleka. A treba gledati malo due, kao u prazno, drati irom otvorene oi dok se ne pomijeaju oblici, udisati duboko i u mrlji ekati jelena. ujem nenu kako sprema doruak i pjeva Golubice bijela, to si nevesela Izlazim na irok hodnik zastrt ilimom. Velika staklena vrata irom otvorena. Stajem na verandu ukraenu bezbrojem zelenih listova. Vei su tamnozeleni, a manji svjetliji. Sunce ih ini prozirnim. U lisnatoj zavjesi ljubiasti i bijeli cvjetovi. Teki listovi naslanjaju se na izrezbarenu ogradu verande kao kosa na kragnu. U ogradi otvori u obliku srca. Gleda kroz njih kad se od nekog krije. U to malo srce moe stati itava avlija. Lijepo vidi mutvak, golubarnik, ruinjak, strehu od groa, a tebe ne vide. Daida i Muhamed, kad nema djeda, sjednu na ogradu i sviraju gitaru ili priaju i neto se smiju, a nena ne da, potrgae joj lozu. Vei sam od ograde. Naslonim se na nju laktovima i gledam daidine golubove. Izviruju pa ulaze kroz otvore na golubarniku, guraju kljunove u svoje perje i paperje, ire repove i bijele se, bijele. U golubarniku i oko njega nisu svi golubovi bijeli. Bijelih je bilo najvie, jer, imao je daida obine pertlove, visokoletae ali i gojee, sa veoma dugim perjem na nogama, i potpuno bijele flukove sa crnim kljunom. Njegova jata letaa, redovno vijana, za kratko vrijeme dostizala su visinu

odlomak iz rukopisa

201

take i nestajala u nevidljivoj visini. Meu daidinim letaima bilo je i plavih topoljana, crveno prskanih i crno tigrastih engleskih tiplera. Gledam, na krovu usamljenog fluka zvanog e. U daidin golubarnik doao je kao frenter, golub lutalica. Daida i ostali golubari bili su zadivljeni njegovim izgledom. I stvarno ima posebno blistavo bijelo, glatko perje, crni kljun i biserne, bistre, pametne oi. Ima i vilo pero u repu koje se, nakon korijena, rava, to je kod golubova, prava rijetkost. Oko noge mu prsten boje srebra, prava, pravcata dravna karika. Niko nije znao odakle je mogao doi. Daida mu, kao svakom frenteru, koncem povezao krilo, da se na njegov tavan navikne a onda su ga jednog jutra vidjeli na krovu kako kljunom odvezuje konac, oslobaa se i nestaje u visini. To, prije njega, nikada nije uinio ni jedan golub. Svi su uzalud ekali do mraka. Bilo je prie meu golubarima, u stilu kako doao, tako otiao, frenter je frenter, a golub se vratio nakon tri dana, mirno sletio na krov, kao da se ispod njega izlegao. To, prije njega, nije uinio ni jedan frenter. Kao da je htio pokazati da se njega ne moe vezati i da on moe, letjeti bolje, vie i due od svih. I da se, kada to hoe, moe vratiti i nakon tri dana i dvije noi leta. Odmah se proulo da on nije obian golub. Za ovog lijepog i pametnog lutalicu, frentera, golubari su priali a djeca prenosila neobine prie. Jednom se, kau, na daidino jato okomio kobac. Doletio je lukavo, sa suncem iza lea i iznenadio jato koje je bilo u usponu. U dvoritu je nastala panika. Jato se zbilo i smanjilo svoj krug, kobac je kruio a onda se jedan golub odvojio od jata, obruio prema zemlji i za sobom povukao kobca. Kobac se sjurio, nestali su iza dalekih i visokih kronji topola a jato se u meuvremenu uspjelo spustiti na krov. Meu njima nije bilo lijepog frentera. Kau da su golubari plakali za ovim pametnim i nesebinim golubom sve dok se, nakon nekoliko sati, nije pojavio na krovu golubarnika. Avlijom se prolomio veliki i dugi aplauz. Daida i njegovi drugovi su toliko aplaudirali i galamili da su probudili i naljutili djeda. Na aplaudiranje, kau, frenter se nije ni osvrnuo. Samo je ponosno podigao glavu i lagano proao kroz otvor u golubarniku. Tog dana, golubari su mu, zbog njegove naroite hrabrosti, nesebinosti, pameti i ljepote, dali ime e Gevara. Poslije su ga skraeno zvali e. Zagledan u uvenog ea, nisam ni primijetio kada se na krov popela i njemu primakla golubica. Prelijepa bijela tiplerka sa malenim kljunom i blistavim perjem. im je ugledao

202

golubicu, poeo je zabacivati glavom i zavlaiti kljun pod svoje krilo. Ona ga je netremice gledala. e je zamahnuo krilima i sletio pored ruinjaka, pa odetao uz zid mutvaka, koji se ne vidi od golubanika ali vidi sa verande. Doletjela je za njim, primakla se i poela traiti njegov kljun. On je vrtio glavom, kljun izmicao i onda se naglo i strasno predao poljupcu. Dugo su se ljubili, ona se za kratko nala pod njim a onda su kao pijani poeli etati u krug, vukui repove i krila po travi. Tako su se epurili nekoliko minuta, pogledali prema nebu i poletjeli neobino mlatarajui krilima. Eto djeda. Izbrijan, nasmijan. ta radi? Gledam golubove. Opet? Ja. Idemo unutra, nena napravila maslenjak. Volio sam miris maslenjaka s paprikama i kajmakom, prijalo mi je sve to nena napravi. Poslije doruka, im zamiriu kafa i dim djedove cigarete, istravao sam u avliju, ve punu daidinih drugova. Iz mutvaka se uje Rej arls, a ispred mutvaka daida i drugovi diu tegove, boksuju pravim bokserskim rukavicama i priaju o golubovima. Tog ljetnjeg raspusta u Brkom, jutra sam provodio u avliji a dane na Savi. e i njegova golubica skoro i nisu izlazili iz golubarnika, dok se mladi nisu izlegli. Poslije su, naizmjenino, hranili svoju mladunad, pitanad, a daida se radovao novom, mladom eu. Sava je bila bistra, ronio sam i plivao bolje nego prologa ljeta, ali ne dovoljno dobro da bi djeci sa Save bio ravan. Od toga sam se lijeio igrajui fudbal. I, kada je bilo vrijeme da se vratim u Tuzlu, dogodilo se. Daida je vijao jato. e je bio glavni. Dok su jo bili na vidljivoj visini, oko njih je poeo kruiti soko. I to srpo, onaj sa polukrunim krilima. Znali smo da e e neto pokuati. Izdvojio se, odvukao panju sokola od jata, sunovratio, prema zemlji ali soko ga je sustigao, svladao i odnio prema umi pored Save. Golubari su istrali iz avlije, zvidali, vikali pratili sokola i ea, dugo ih nije bilo, i onda su se, tuni vratili. Daida nije ni pogledao pristiglo, isprepadano jato a ja sam otiao u sobu i plakao. Prije nego to sam zaspao, nena mi je promijenila jastuk mokar od suza. U Tuzli sam se stalno raspitivao za eovu golubicu. Govorili su mi da je valjda dobro, da ne znaju, kao da oni zagledaju

203

svakog goluba, zato se toliko raspitujem Tek na zimskom raspustu, kada sam ponovo doao u Brko, saznao sam istinu o nestanku eove bijele golubice. Ona, poslije njegove nesree dugo nije naputala tavan a onda je jednoga dana uzletjela i velikom brzinom krenula ka visini. Nebo je bilo vedro i pogledom su je pratili dok se nije pretvorila u taku a zatim nestala dostigavi, za nas ljude, nevidljivu visinu.

TELEVIZOR
Tetka me vodi uz stepenice. Na raspustu, kod djeda i nene, bilo je dobro, kao u snu, sve dok me iz lijepog snivanja nije probudio okrutni soko. Od tog uasnog trena nestanka ea, poeo sam brojati sate do povratka u Tuzlu, u svoju ulicu, naranastu zgradu, haustor, na stan. Nestrpljivo sam oekivao susret sa sestrom, roditeljima i djecom iz ulice. Iz Brkog sam doputovao s tetkom Eminom. Ona mi ree da je tata kupio televizor. Napokon. Dosadilo mi je da idem kod komije i ekam da on skine gondolu, pa bijelu presvlaku s njega, vrati gondolu i napokon ga upali. esto se pokae da sam daba doao. Kad ugledam Vijesti ili Aktuelne razgovore, meni se smrkne. Hodnik pun papua i potpeenih cipela. I mukih i enskih. udno. ene dolaze samo prije podne. ene i mukarci zajedno, dolaze u dva, najvie tri para potpeenih cipela. U nepotpeenim, itavim cipelama, dotjerani, dolaze na sestrin ili moj roendan. Ovoliko mukaraca i ena odjednom, moglo je svojim kalavarama, papuama i potpeenim cipelama zatrpati moj hodnik samo ako se desio neki belaj. Proem preko papua i kalavara i uem u dnevnu sobu. Svjetlo ugaeno, televizor upaljen. Soba puna. Sjede na kauu, otomanu, foteljama, stolicama, tokrlama i na podu. Niko ne obraa panju na mene. Svi gledaju samo TV. Isti kao djedov. Ima i stabilizator. Znai, ne pali se na svoje, nego na dugme stabilizatora. Da se ne pokvari. Odmah su kupili i policu. Gore TV, dolje gramofon. Mama plae, ljubi mene, pa tetku i neto joj ape. Gdje je tata pitam. Na putu ape mama. ta je ovo? pitam. Nita kae i plae.

204

 ta je? pitam tetku. Ubijen Kenedi kae tiho, kao da je to samo njena i moja tajna. Zato? Politika ree tetka i slegnu ramenima.

DENAZA
Opet kafa kod mame. ene pokuavaju utvrditi ko je ubio Kenedija. Mafija ili CIA, Osvald ili neko drugi. Njega vole, aklinu ne vole. Danima se pria o njegovoj sahrani. To sam i ja na televizoru gledao. Neto kao velika denaza. Samo nema hoda. A mi smo dosta znali o denazama, jer naa zgrada je bila pored samog groblja, koje su neki zvali tako, neki mezarje a djeca iz ulice, brdo. Znali smo se esto pridruiti denazi. Niko nije imao tako lijepe zube kao stare hode. Mama je esto govorila kako ne zna zubara kod kojega zubi nisu zdravi a ja sam mislio i da nema starog hode i starijeg ovjeka, iji zubi nisu kao biseri. To sam vjerovao dok se jednom ne poigrah sa utim kod njega u kui. Moj kliker ode pod kredenac, pipam ispod kredenca rukom, da napipam kliker i izvuem staklenu zdjelu za slatko. U zdjeli, umjesto ueerenih ljiva, bijeli zubi u crvenim desnima. Pitam utog ta je ovo a on kae nenino zubalo. Kenedijeva sahrana bila je posebna. Puno ljudi, zastava i vojnika. Poslije sam slino gledao u filmovima. U onim kaubojskim, grobovi su im ko nai. U onim gangsterskim i ljubavnim, grobovi im nisu kao grobovi, nego ravni. Samo trava i nadgrobne ploe. Otkako je ubijen Kenedi, ene su bile tune ali sveano jedinstvene, skoro sretne zbog svoje zajednike alosti. Prije toga tema im je bila maina za pletenje koju je kupila kominica Lidija. Nisu se radovale, nego su govorile da maina nikad ne moe zamijeniti prste, pa tu nema kvaliteta. I, kao da im je Kenedijevo ubistvo dobro dolo. Pusti mainu i pletenje, ubie Kenedija. Trale su ushiene, priale o tome, postale Amerikanke. Usred njihove kafe doe Mukelefa. Sagele se, podigle obrve, nije im pravo. Rezervisane. Mukelefa ivi od prodaje zlatnine, koe i serdada iz Turske. Iz Italije je donosila zavjese venecijanere, deke, koperdeke, ukavce, pozlaene oljice za kafu, tanjire, escajge, gondole i velike lutke obuene

205

u luksuzne haljine. Sve nae spavae sobe izgledale su isto. Iznad kreveta slika mame i tate sa vjenanja, pored kreveta natkasle, na njima specijalne i automatske stone lampe na dugme, preko puta kreveta psiha sa velikim ogledalom, uza zid ormari. Prekrivai za krevete, deke i koperdeke, morali su se slagati sa haljinom lutke iz Trsta a bronzane ili zlatne are moleraja, sa prekrivaem ili haljinom. Ako je haljina protkana zlatom onda su are moleraja bile zlatne, ako je haljina ili bar prekriva, protkan srebrom onda su are bile boje srebra. U iju god spavau sobu ue, na branom krevetu te eka lutka sa punom, lijepom haljinom, otvorenim plavim oima i rairenim nogama. Mame su priale da Mukelefa ivi od verca i od jednog studenta. Nisam dobro razumio jesu li rekle da ivi od studenta ili sa studentom. One nisu prodavale ali su kupovale robu iz Turske i Italije i nisu ivjele ni od studenta niti sa studentom. Ona je bila lijepa i slobodna. Moda su i zato o njoj govorile runo. Ula je, estitala mami televizor i na njega stavila gondolu iz Trsta na kojoj pie Venecija. Gondola gratis kae uspuhano, sjeda i hladi se laganom suknjom. Dok podie suknju, mama i ene gledaju pred sebe. Vidim, preko bijelih ipkastih gaica, halterima zakaene najlon arape. Jesi li za kafu? pita mama. Jesam ree Mukelefa i poe iz torbe vaditi zlatninu. Na stolu zasjae enski i muki prstenovi, lanii i medaljoni sa likom Kenedija. Isti Fla Gordon. ene spustie obrve i podigoe pogled. Zadnja moda u Stambolu a itam neki dan u novinama, i u Holivudu. Sofija Loren, Briit Bardo, ina Lolobriida, sve nose ovakve privjeske. ene su sve pokupovale, jedne se odmah okitile a druge nakit pogurale u ormare, meu svoje rublje, dok muevima ne smisle opravdanje. Prije nisu naroito voljele Kenedija. Bio im je drag to je mlad i to je valer. Ljutile su se to je opkolio Kubu. Odjednom su ga poele previe voljeti. Skoro kao Tita. Nije mi bilo jasno zato ljudi poznate ne vole dok su ivi a vole kad su mrtvi. Pitao sam tatu. On kae da mnogi ljudi vie vole da uspjenima zavide nego da se dive. Kad nekog poznatog ubiju, tad kod ljudi nestane razloga za zavist, pa nastave da se dive i uivaju u svojoj plemenitoj alosti.

206

 Kako to misli uivaju? nije mi bio jasan. Tako, u tome prostaci uivaju ree tata. Ko ia prostake kaem, jer uzeo je novine a ja hou razgovarati. Ne moe ih zanemariti kae tata i pregleda naslove. Zato ? Zato to postoje i zato to ih je vie naslonio se i poeo itati. Sve sam lijepo uo i zapamtio. Nisam razumio.

LORENS OD ARABIJE
Izmeu predsjednika SAD-a i SSSR-a uspostavljena direktna telefonska veza, Vrua Linija. SAD, SSSR i Velika Britanija, potpisale ugovor o stopiranju testova atomskog naoruanja u atmosferi, vodi i svemiru. Graanski pokret za prava crnaca u SAD-u, organizovao mar 200.000 ljudi prema Vaingtonu. Govorio Pastor Martin Luter King. Ubijen predsjednik SAD-a Don Kenedi, 22.11.1963. godine, u Dalasu, Teksas. Lindon Donson predsjednik SAD-a. Na Kipru rat izmeu Grka i Turaka. Japan dovrava pripreme za Olimpijske igre u Tokiju. Nema niega dosadnijeg i dueg od filmskog urnala. Neki dan sam dobio pare za kartu i gledao Lorens od Arabije. Jedini ja uao na kartu. Moja raja zalijepila na ulazu. Valjalo je ponovo probati sa rajom, bez karte. Jedva sam se provukao pored vatrogasca i babe Angele i uao na staru, obrnuto okrenutu kartu. Baba Angela ima veliku dioptriju, gleda, pa pipka prstima , da nije zalijepljen kupon, i onda te udari ili pusti. Shvatio sam da ne vidi slova na sitnoj karti i da pogled folira a oslanja se na pipkanje. Zato sam, samo, obrnuo kartu i baba Angela nije napipkala nikakvo lijepljenje. Film mogu gledati dva, pa i tri puta zaredom. Ali urnal, nikako. Sada je, prvi put u ivotu, urnal interesantan. A tata kae da nije dobro kad dnevnici i urnali postanu interesantni i napeti. ta tu nije dobro? Poslije ratnog urnala, ratni film. Dobio Oskara. Lorens od Arabije, heroj. Ima plave oi. Kao Tito.

207

Igor Isakovski

PEANI SAT
Leao je na terasi, udobno ispruen u mekoj lealjci i zurio u okean. Mislio je na Lotreamona i na ono to je tako snano tinjalo u njemu dok je ispisivao nadahnute stranice opevajui Okean. Nije mogao da to imenuje. Bilo je loe to nije oseao da gori neto u njemu. Jo gore bee to to je nekada posedovao to oseanje. Snano tinjanje i vatru i erupcije. Sada nije imao nita. Imao je kuu na obali okeana i nije bilo potrebno da se brine oko kirije i rauna. Bilo je potrebno da razmilja samo o tome kako da ispuni dan. U poetku je bilo veoma lako. Upoznavao je ljude iz naselja nakon to je nekoliko nedelja proveo dremajui u kui. Neki od njih su mu se dopali, ali posle izvesnog vremena je prestao da ide k njima. inilo mu se da nema ta da im ponudi, da ih jednostavno potkrada sluajui ih kako priaju. Kada je govorio, imao je utisak da oekuju od njega velike misli. Tada se oseao poput nekog ko nije sasvim normalan. Kada je izgovarao one obine, svakodnevne reenice, inilo mu se da su rei prazne i liene svakog smisla. Bilo je lepo sedeti sa njima u nekoj od kafana na obali, praznei boce. Puio je njihov duvan i sluao prie o njihovim porodicama, deijim bolestima, novim mreama koje e oni uskoro kupiti, samo da se ulov pobolja, i dok su govorili on je posmatrao njihove dlanove i njihova lica, peate koje su vreme i okean ostavili na njima, a onda gledao svoje dlanove i postajao svestan da ti dlanovi nisu ribarski. Zbog toga je oseao da je drugaiji od njih i to ga je peklo u utrobi kao odavno uminula a nezaceljena boljka. Zalasci su bili veoma lepi. Sunce je zlatilo okean kao da mu odaje priznanje za posao koji je zavrio u toku dana i za posao koji obavlja od kada postoji. Nije znao ta je to tano to radi okean, pa pomisli da i samo postojanje moe da se imenuje poslom. Ipak, i on je postojao, ali inilo se da nita ne radi. Dremao je na suncu, sve prazniji, kao da bee veliki peani sat zaboravljen na nekoj kuhinjskoj polici. Nikome nije padalo na pamet da ga okrene, ne bi li pesak ponovo poeo da meri vreme: oni su ruali i po ruku odlazili nekuda iz kuhinje, a on je ostajao sam u iekivanju da ga neko prevrne ne bi li proradio.

Prevela Ana Ristovi

209

etao je kuom, nije bilo ugla u kome nije sedeo. Pokuavao je da ita na podu, podvijenih kolena pod sobom, ili prebacivi ruku preko jednog kolena, savijen. To ga je vraalo natrag u vreme kada je bio veoma mlad momak i kada je satima ostajao u istom poloaju, gutajui rei sa bele hartije pred sobom. Sada je oseao samo bol u leima. I inio se glup samom sebi. Seao se sebe, kakav je bio nekad davno, ali on vie ne bee on: kao da je gledao nekog, slinog sebi, u razbijenim stakliima kaleidoskopa, i peckanje u utrobi se javljalo u tako ujednaenim intervalima da mu je dolazilo da se nasmeje. Pisma sa druge strane okeana su se proredila. Bilo je oekivano: retko je odgovarao na njih. ak i kada bi odgovarao, njegovi odgovori su kasnili, a njegova pisma inila su mu se prazna i kao da je svako od njih posedovalo neki veliki nedostatak. inilo mu se zanimljivim kako pisma putuju. Ponekad je terao samog sebe da odgovori na neko od njih, samo da bi mogao da zamilja kako pisma putuju u danima koji su postajali sve dui i dui. Kao da je mogao da vidi: kako njegovo pismo vade iz sandueta, sputaju ga u potansku vreu, vreu polau na potanski kombi i onda je voze ka poti. A tamo, istovaruju vree, otvaraju ih i iz njih ispadaju raznobojne koverte. Najee bele. Razvrstavaju koverte po kontinentima, po dravama, a lokalne po gradovima. I onda, sputaju interkontinentalna pisma u vree, utovaruju ih na kola koja voze do prvog aerodroma, tamo ih razvrstavaju po letovima, avion polee i na aerodromu ekaju da ih preuzmu potanska kola, onda ih voze do najblie pote, gde ih razvrstavaju po gradovima, i jednog jutra potar uzima pisma za svoj rejon, i odlazi tamo da bi se oslobodio tog tovara hartije i rei. Dani su postajali sve dui. Pokuavao je da ugleda neki brod na horizontu, ali inilo mu se da ih je malo u to doba godine. Bila je sredina leta, bilo je veoma vrue, i brodovi su plovili daleko od njegovog vidokruga. Nebo je uporno bilo prazno, kao da su oblaci zaobilazili taj deo sveta, i inilo mu se da kada bi video bar jedan oblak, mogao bi ponovo da pone da radi, stvarajui slike od likova koje je video u oblaku. Pomiljao je da je to samo opravdanje za amotinju u koju je zapao, i zatvarao je oi. Tako snano je pritiskao kapke da su mu u svesti izbijale ute take. Kao da je imao suneve zrake u glavi. Ni to ga nije podsticalo ni na ta. Na bilo ta. Sedeo je u kui i jedna stvar ga je esto zbunjivala; ranije je eleo da putuje, da otkriva nove gradove i novu hranu, da

210

osea kako leti asfalt pod njim. Sada nije mogao da sebe natera da krene na put. Najvie ga je zbunjivalo to to je poeo da osea strah od velikih gradova. inilo mu se: tamo je sve prepuno i nezdravo buno i za svakim uglom ui neka opasnost. Plaili su ga betonski vijadukti i sve te hiljade tona metala to tutnje preko njih, oko njih i pod njima, i svuda. Bee to jedne noi, dok je sedeo kraj prozora hotela i oslukivao kako grad tutnji pod njim. Tada je prvi put osetio. Svetlo u sobi bee iskljueno i seo je na krevet, zagledan u prozor. Tanke bele zavese njihale su se ka unutranjosti sobe talasajui crnilo tame, meajui se sa modrom i bledoplavom bojom koje su dolazile spolja. Kao da se kakva tubalica igrala naborima zavesa, i osetio se veoma usamljen. Sledeeg dana, kada je stao pred publiku, znao je da se neto promenilo. Vie nije razmiljao o tome kako da im se predstavi. Razmiljao je o tome koliko njih je osetilo isto; usamljenost i strah od praznine sobe. Sada je znao da bi bilo bolje da jednostavno progovori o tome. Da podeli tu muku sa ljudima, ne bi li im pruio utehu i sam se uteio olakanjem koje e im doneti. Ali, on to tada nije uinio, niti ikad nakon toga. inilo mu se da veoma prebacuje sebi zbog te pogreno iskoriene anse koju sebi nikako ne moe da oprosti. Sa druge strane, on moda i ne eli da sebi oprosti, moda uiva u bljutavosti samooptuivanja i samosaaljenja... Seao se kia sa druge strane okeana, kao da ih je video na nekoj pouteloj crno-beloj fotografiji. Nije pamtio mirise, nije pamtio kako izgleda meseina u tom delu planete. Moda i zato nije oseao nostalgiju. Niko nije verovao da e mu uspeti. I zaista, i on sam je duboko sumnjao u to. No, ovek koji nema ta da izgubi isprobava sve puteve koji su pred njim. ak i mnoge druge, koji se skrivaju u umi svakodnevne izmaglice. Eto, nekako mu je uspelo. Prihvatili su njegove rukopise, a kada vie nije imao ta da im ponudi, preveli su njegove stare knjige. Doselio se ovde, u poetku da bi bio blie publici i italitu pred kojim je nastupao. Onda su ga posavetovali da ostane tu jo neko vreme, jer su se njegove knjige dobro prodavale. Nastupao je u televizijskim emisijama, davao izjave za novine, i njegov agent je bio zadovoljan, i kao to jednom ree iznenaen vie od svakog oekivanja. Dobro je savladao jezik, mada je ponekad bio nesiguran, pa mu je glas postajao deblji i snaniji nego obino. I to se dopadalo publici. Mislila je da je to njegov

211

prirodni glas. Stvari su se odvijale precizno i isplanirano, sve se poklapalo, kao po nekom detaljnom zacrtanom voznom redu. Stvari su uletale u ine poput velikih teretnih vozova. Dobio je dravljanstvo, i sada je imao dva. Kada bi se osvrnuo unazad, inilo mu se da je sve to gledao sa strane. Nije imao utisak da su mu se zaista sve to dogodilo. Ponekad se osea kao varalica. Jednog prepodneva hitao je u jedan daleki grad, ne bi li stigao do podne i proitao nekoliko svojih pesama. Gledao je u ravnicu koja se prostirala sa obe strane autoputa, i inilo mu se da jezdi po nekom beskrajnom moru. Ravnica je bila zelena od trave i uta od sunca, a put pred njim bee prav i sasvim prazan. Bio je to jedan od onih meseci i u kojima se prolee i leto bore za prevlast, i njemu bee muno od te neodreenosti. Pojaao je radio i uperio oi u asfalt pred sobom. Ugledao je svoje ime na nekoliko crno-belih plakata u gradu, i sledei mapu, stigao do univerziteta. Jedan ovek u sivom odelu mu je nekoliko puta poeleo dobrodolicu, dok mu je prilazio. Sa njim je razgovarao preko telefona, i sada mu je prepoznao glas. Uhvatio ga je za nadlakticu i poveo ga ka univerzitetu. Uao je u veliki amfiteatar, u kome bee oko tri hiljade ljudi. Publika je ustala kada je uao i pljeskom pozdravila njegovo penjanje na govornicu. Zastao je i dugo gledao u njihova lica. Kao da pre borbe prouava protivnika. Uvek kada bi tako gledao u mnotvo lica pred sobom dobijao je utisak jednog jedinstvenog lika. Taj lik se menjao u zavisnosti od vibracija kojima ga je publika pratila do govornice. Ovog puta, taj lik bee enski. Lik neke dame sred tridesetih, meke smee kose i tamnih, kafenih oiju. Smeila mu se u znak dobrodolice. I to mu je prijalo. Ostao je za govornicom due od dva sata. itao je bez prekida oko sat vremena, a onda otpio malo vode i nastavio jo neko vreme. Pruio im je mogunost da mu postavljaju pitanja. Odgovarao je najbolje to je mogao, trudio se da bude jasan i iskren. Bilo je tu najrazliitijih pitanja. Neka behu smena, druga lucidna. Smena mu behu draga, jer ga nisu obavezivala da bude mudar, a lucidna su mu prijala jer su mu govorila da je mudar. Koliko vremena je potrebno da se napie jedna pesma, Isakovski? Zavisi. Ponekad je potrebno samo nekoliko minuta. A ponekad to traje danima. Mislim da u takvim trenucima vreme najbolje pokazuje svoju relativnost.

212

 Koje su bolje, po Vama, one kojima treba puno vremena, ili one kojima je potreban samo tren? Sve i svi mi smo deo trenutka. Drage su mi one pesme koje mogu da itam i posle mnogo godina. Imate li mnogo takvih pesama, Isakovski? Dovoljno, sreom. Smeh u amfiteatru. Kako gledate na injenicu da u Vaoj zemlji niste tako popularni kao ovde? Nisam znao da sam ovde popularan... Aplauz je odjeknuo amfiteatrom. Publika je volela licemernu skromnost. Bilo mu je sasvim svejedno. Poeleo je da im kae da on samo radi svoj posao, kao i mesari i bankari. Ako neki mesar ima puno prodavnica u jednoj zemlji, to ne znai da je popularan. Ali, ipak im to nije rekao. Moda i zato to je imao samo jednu i jedinstvenu prodavnicu i nosio je u sebi svuda od kada je otiao. Prilazili su mu da bi im potpisao svoje knjige. Lica im behu nasmejana, otvorena. Oseao je njihovo poverenje. Putovao je tom velikom zemljom, smetali su ga u hotele i dolazili po njega kada je bilo vreme za itanje. Lutao je i tumarao tim gradovima ekajui na nastup. Posmatrao je zgrade, lica ljudi, zaustavljao se pred nekim od izloga ne da bi gledao u njegovu unutranjost, ve da bi oslukivao kako pulsira grad oko njega. Automobili, kamioni, autobusi i poneki zviduk saobraajca. Oslukivao je korake ljudi, sluao kako odjekuje trotoar. Njihovi psi su mu ponekad njukali nogavice. Miris okeana je prvih nedelja delovao podsticajno. Onda se toliko navikao na njega, kao ovek koji se navikne na buku pa je vie i ne primeuje. Taj miris mu nije vie nedostajao kada bi izaao iz kue. Nije mu nedostajalo nita, osim moda, volje za ivotom. U gradovima su ga vodali po mondenskim kafanama, nudili mu razna pia, ali on je najee uzimao sodu ili pivo. Njegovi domaini su podizali obrve i slegali ramenima prikrivajui zbunjenost. A on je znao da je pijanstvo deo prolosti, kao i mnoge druge stvari. Nije imao elju da im to objasni. Sa ribarima je obino pio pivo, gledao kako vlana boca ostavlja okrugle peate na kariranim crveno-belim stolnjacima. Otisci behu iznutra prazni, i smekao se toj ironiji. Nekad, u njegovom gradu, zalazio je po tamnim krmama i podrumima. Stolovi behu od tekog tamnog drveta i nisu imali stolnjake.

213

U asovima pred zoru, podovi behu krckavi od slomljenog stakla i prolivenih pia. Sra se zabijala u onove izama i krckala dok je peaio ka svojoj sobi, a vetar mu naduvavao kaput i mrsio kosu u zimskoj noi. Ta pijana vraanja kui behu izvor najveeg dela njegove inspiracije, mrmljao je sebi u bradu psujui hlad i svet i samog sebe. Ta pijana vraanja i to opijanje ne bi li se lake zaspalo behu razlog po sebi, i nita ne bee sveto, i nita ne bee vano, zato to nita nije ni postojalo. esto bi mu, dok je sedeo na krevetu u nekoj od hotelskih soba, dolazilo da se napije da ne bi morao ponovo da doeka zoru budan, ali znao je da to nije reenje, tako da nije nita preduzimao. Sedeo je i ekao. Njegov rodni grad bee grad snobova i sitnih dua, po njegovom kriterijumu, ali moda je svaki grad takav ukoliko dovoljno dugo ivi u njemu. To bee veliki grad tamnih bulevara, grad sa mnogo magle i smoga u jesenjim i zimskim mesecima, grad gustog saobraaja i nervoznih kelnera. Bilo je udno kako se seao nekih sitnih i nevanih stvari iz prolosti. Nekih oiju, koje su se u prolazu susrele sa njegovim u kratkotrajnom bljesku, kao bliski kontakt dve planete koje nikada vie nee moi da se dodirnu. ak i kada bi se to desilo, nee biti svesne trenutka proteklog susreta, i sve e biti uzalud. Onda, seao se kako je otiao sa neke svadbe da bi telefonirao i pozvao svoju devojku da mu se pridrui, a kada je nije naao kod kue, napio se i igrao sa svim svatovima i svadbarima, kao da je on mladoenja. Muzika bee tuna i rakija bee jaka, i kada je izaao na sve vazduh uhvatio je prvu devojku koja je izala pred njega. Dah im se meao kao to su se meali glasovi svatova sa muzikom, i behu sasvim svesni da rade neto nepristojno i to ih je toliko uzbudilo da su morali da se spoje u najblioj senci. Najudnije je bilo to to je esto mislio na jednog poznanika devojke kojoj je telefonirao sa svadbe. Najee je mislio na njega dok je stajao pred ogledalom u kupatilu i ponekad se oseao krivim zato to je napustio devojku koju je toliko voleo. Kao da se lik njenog poznanika pojavljivao pored njegovog lika u ogledalu i kao da mu je upuivao jedan dug, tuan pogled pre nego to bi iezao, i pre nego to bi ostao da stoji sam pred nekim ogledalom u nekom kupatilu nekog hotela. Koliko vremena je potrebno da se napie jedna pesma? prolazilo mu je kroz glavu. Trebalo je da im kaem da ceo jedan ivot nije dovoljan, trebalo je da im objasnim da je to

214

velika stvar koja se ne deava svakog dana. Nije trebalo da budem toliko prozaian, toliko... obian. Trebalo je da im kaem da je to najblagorodnije prokletstvo koje postoji, da je grozno i teko kada ne moe da pie. Da tada zamilja kako je svet bedan, samo da bi pred samim sobom mogao da sakrije sopstvenu nemo. Da sve gubi smisao kada toga nema, kao kada nema pored sebe enu koju voli... Koliko vremena je potrebno, Isakovski? inilo mu se da pamti sve njene prie. Ako nita drugo, logika mu je govorila da ne moe da se sea neeg to je zaboravio. Ona... Devojke i ene su ekale da izae, pruali su mu njegove knjige, da na njima ispie svoje slovensko ime, i potom bi mu davali svoje podsetnice. uvao je sve te papirie. Nikada im se nije javio. Nije znao ta bi im mogao rei. Jedno je kada izae da ita pred nekoliko hiljada ljudi; sasvim drugo je da razgovara sa jednim ovekom, licem u lice. Sedim sam. Sedim pred okeanom, sasvim utuen od bola. Ne znam ta bi trebalo da uinim da izaem iz ovog mrtvila. Ne mogu da kaem da mi nedostaje, zato to ne mogu da dozvolim da me vidi ovakvog. Kada bi bila ovde, pokuavao bih da budem normalan, i nean i dobar prema tebi. Mislim da ti re pokuavao govori sve... Jutra su lepa, prozirna i svea. Sunce udara u prozor spavae sobe i tada mi najvie nedostaje. Tada, pre no zaspim, pre nego to potonem u svoje bunilo promaenog oveka. Sad je ve bilo jasno. Otiao je do bifea, uzeo flau i au i vratio se za sto. Zna, mislim da to niko ne primeuje. Ovi ovde, a verovatno i oni tamo, misle da je dovoljno biti obezbeen i osiguran. Pomiljam da li su u pravu, da li e mi biti lake ako ponem da mislim na isti nain, da se zadovoljim onim to imam. Ali, ti zna da ja nisam takav. Jo uvek ne. Ali, zar bih uopte bio ovde ako ne bih pisao? Ponovo je napunio au. Ispraznio je u dva gutljaja, zapalio cigaretu. Nalio novu. Negde sam zeznuo stvar. Pustio sam da upravljaju sa mnom, da me vodaju tamo-amo kao da sam cirkuska atrakcija. Pomogli su mi da se izgubim, ako se tako moe rei, jer im ne bi uspelo da im nisam dozvolio... Ne znam kako si, a voleo bih da znam. Verujem da ovo pismo ita kod kue, sklupanih nogu pod sobom... A moda su ti noge prebaene preko kreveta... Ne bih voleo da te ovo rastui, svakako ne bih voleo.

215

No, neto me tera da ba tebi piem. Moda i zato to sam ja ovde a ti tamo i nikada nismo razgovarali o tome da li bi volela i da li bi mogla da doe. Neki ljudi stvaraju svoju nesreu ba zbog sopstvene tvrdoglavosti. Imenuj to i zatvorenost, gard, imenuj kako hoe, ali svodi se na isto. Ispio je au, zapalio cigaretu i ostatkom ibice zapalio hartiju. Njegova slova i rei su se gubili u plamenu. Izgledalo je kao da se hartija topi. Sedeo je na plai i dlanovima grabio pesak. Gledao je kako mu klizi kroz prste. Vreme je nastavljalo da tee, sa ili bez njega. Ustao je, svukao se i zakoraio u okean.

216

Enver Kazaz

MEHMEDINOVIEVA MISTIKA EMOCIJA

Svojom prvom pjesnikom zbirkom Modrac (1984), Semezdin Mehmedinovi1 je uz jo dvojicu mlaih bosanskohercegovakih pjesnika, Zijada Sarajlia (Kajzerov park) i Milorada Pejia (Vaza za biljku krin), otvorio pitanje poetikog preobraaja bosanskohercegovakog pjesnitva. Tzv. visoki modernizam sa hermetizacijom iskaza i eptajnovski shvaenom hipertekstualnou, sa svojim elitistikim poetskim jezikom, dovravao je u bosanskim uslovima poetiku autonomnosti knjievnosti, pokuavajui da se nametne kao normativna, obavezujua, Jedina, Apsolutna Literatura. Tako se prostor autonomije ukazivao kao prostor unutarliterarne, poetike opresije, neke vrste poetske diktature. Poetika i tehnologija inovativnosti u postegzistencijalistikom, neonadrealistikom, kvazi romantinom, u pjesnitvu lirske apstrakcije, kako ga odreuje Hanifa Kapidi-Osmanagi, svojom normativnou iskljuivala je poetiki pluralizam, to ga je u susjednim literaturama ve bila izborila postmodernistika knjievnost. Osamdesete su u kontekstu bosanskohercegovake literature, u stvari, godine sloma modernizma. Tom slomu presudni doprinos daju Slobodan Blagojevi, Hamdija Demirovi, Mile Stoji, Ferida Durakovi i to postmodernistikom poetikom muzealnosti, citatnosti, pseudocitatnosti, aluzivnosti, asocijativnosti, jednom rijeju naelom ars combinatoria (V. mega) koje se na horizontu postmodernistike poezije otkrivalo i kao mirenje sa tradicijom. Pritom, valja istai da ovi pjesnici tradiciju ne doivljaju samo kao nacionalnu, kako je to danas uobiajeno u BiH, nego kao tradiciju jezika, ali i znatno ire od toga. Postmodernistiko mirenje s tradicijom uspostavilo se naspram modernistike nostalginosti koja je, paradoksalno, insistirala na inovacijskom momentu u poeziji i negacijskom odnosu prema tradiciji. Istodobno, postmodernizam se uspostavlja i na bazi poetike odrednice unutarliterarnog egalitarizma i prelaenju granice izmeu visokog i niskog, elitnog i trivijalnog. Postmodernizam je, dakle, dolazio u tenji za poetikim pluralizmom
1 Semezdin Mehmedinovi roen je 1960. godine u Kiseljaku kod Tuzle. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao je komparativnu knjievnost i bibliotekarstvo. U drugoj polovici osamdesetih ureivao asopis za kulturu Lica i omladinski list Valter. Godine 1991. utemeljio je asopis Fantom slobode. Objavio je etiri knjige pjesama: Modrac (1984), Emigrant (1990), Sarajevo blues (1992), te Devet Alexandrija (2002). Autor je igrano-dokumentarnog filma Mizaldo ili kraj teatra (sureditelj Benjamin Filipovi) u produkciji RTV Bosne i Hercegovine 1994. godine, koji je na filmskom festivalu u Rimu 1995. godine dobio prvu nagradu publike i kritike. Poezija mu je prevoena na vie svjetskih jezika i uvrtena u nekoliko antologija bonjakog i bosanskohercegovakog pjesnitva. ivi i radi u SAD-u.

217

2 Vidjeti u tom pogledu knjigu Nikole Koljevia Ikonoborci i ikonobranitelji.

koji je dokidao obavezujuu normu inovativnosti kao osnovno naelo modernistiki shvaene vrijednosti. Istodobno sa ovim imanentnim knjievnim procesima drutvenim horizontom dominirala je depresija, melanholija, dekadencija drutvenog sistema vrijednosti. Monolit socijalistike ideologije svakodnevno se raspadao, a bosansko drutvo u politikoj ravni pokazivalo se kao i drutvo kontinuiteta opresivnih politikih sluajeva (Selimovi, imi, Agrokomerc itd.) a onda i politiki proizvedenih literarnih ekscesa koji su, u stvari, bili efikasna reklama za nacionalistiki postmanentirane ideoloke romane, kakvi su npr. Drakoviev No ili Lubardino Gordo posrtanje. Nisu li u tom smislu politiki ideolozi uviali opasnost od postmodernistikog pluralizma, plaei se da e njegova ideja pluralnosti iz knjievne ui i na politiku ravan drutva. Drutvenim horizontom dominiralo je i predosjeanje nacionalizma, jer se preko pomenutih pisaca, prije svih Drakovia i Lubarde, duh nacionalizma, puten iz socijalistike boce, ukazivao na drutvenom horizontu i kao nekrofilijska tenja za tobonjom nacionalnom puninom i tobonjim ispravljanjem krivica historiografije. Takav ambijent pogodovao je za ideoloko preusmjeravanje literature, pa se namjesto postmodernistike nekropoetike, u stvari, poetike muzealnosti koja bi po naelu ars combinatoria mogla izvriti preitavanje bosanskog pluralnog identiteta, forsirala iz ideolokih centara moi nacionalromantiarska nekrofilija. Otud je u kritikom kanonu Nogino epsko-nekrofilijsko pjesnitvo dizano na vrh vrijednosti, a modernizam je namjesto kreativne inovativnosti zaglavio u neormantiarskom nekrofilijskom pasatizmu, gdje su pjesnici Nogo i Bekovi, slavljeni osamdesetih u kritikom pismu,2 zapravo, paradigmatini primjeri nacionalromantiarske nekrofilinosti prisutne u temelju njihove poetike. Nadalje, knjievnim horizontom dominiralo je pjesnitvo u duhu generacije sudbonosnih djeaka (Abdulah Sidran, Marko Veovi, Stevan Tonti itd.), koje je dovravalo tenje zrelog, visokog modernizma, uvjereno u ideju knjievne autonomnosti, teko izborenu u kontekstu socijalistike opresivne ideologije, a ubijeeno i u ideje univerzalnog humanizma, te estetskog utopizma kao temeljne vrijednosti svoje poetike. To pjesnitvo Univerzalnog ovjeka, Univerzalnog Humanizma, to su njegove liotarovski shvaene metanaracije, ali i romantine identifikacije lirskog subjekta i pjesnikovog egzistencijalnog ja,

218

nastojalo je umai kontekstu depresivnog socijalizma poezijom baziranom na modernistikom esencijalizmu. Vanvremene, vjene sutine egzistencije, odreene postegzistencijalistikom filozofijom kao putovanje od jednog ka drugom Nita (Sidran to stanje egzistencije naziva dvostrukim ateizmom), ukazivale su se ovim pjesnicima kao pravi, jedini, istinski predmet pjevanja. U toj modernistikoj esencijalnosti poezija je ostajala slijepom za depresivne prizore socijalistikog drutva u raspadanju i gluhom za slom njegovih metanaracija. Mehmedinovi, ali i Sarajli, Peji, te niz drugih bosanskih pjesnika svojim prvim zbirkama najavljuju sasma drugaiju poetiku. Ako se postmodernizam u Blagojevia, Demirovia, Durakovieve i Stojia pojavljivao kao intelektualna gesta, gdje u prvi plan dolazi intelektualistika konstrukcija pjesme, esejizacija i intelektualizacija poetskog diskursa, Mehmedinovi, Sarajli i Peji zasnivaju poetiku minimalizma, a njihov postmodernizam pojavljuje se u prvim zbirkama kao lirska gesta. Na imanentnom knjievnom planu to znai povratak lirskoj sutini poezije, njenoj emocionalnosti, ritminosti, obnovi rime, metarske sheme, ak nastojanju da se obnovi vrsta poetska struktura, te insistiranje na metonimijskoj preciznosti poezije naspram njene metaforike preslobodnosti. Kad se paljivo promotre svi aspekti te imanentne reakcije na modernizam, onda u prvi plan svakako izbija implicitni polemini odnos ovih pjesnika spram hermetizacije, premetaforinosti, neonadrealistike konstrukcije i nepreciznosti, tehnologijske trapavosti, spram one naplave prethodnog barbarogenijskog pjesnitva u kojem se modernistiki pjesnik pojavljivao u ulozi poete vatesa, a pjesma u funkciji univerzalne episteme. Modernistiki pjesnik je ovim pjesnicima izgledao kao neki anahroni propovjednik koji niim izazvan propovijeda poezijom, ui, obrazuje, emancipira, humanizira poezijom kao samom sutinom nadvremene Ljepote i Esencije. Poetika minimalizma u takvom kontekstu izraavala je nastojanje da se knjievnost svede u granice jezika kao svoga temeljnog predmeta, to je, u stvari, upuivalo na postmodernistiko okretanje od oznaenog ka oznaitelju. Lirska gesta Mehmedinovievog minimalizma, ali ne samo njegovog, znaila je, na drugoj strani, umicanje depresivnom kontekstu socijalistikog drutva u fazi dekadencije. Pjesnici su otkrivali vrijednosti malih, obinih stvari, prostor intimnog, zaviajnog, lokalnog kao prostor autentinih egzistencijalnih vrijednosti, neporuen hukom drutva koje se ruilo

219

u svome temelju. Otud u njihovoj poeziji subjektivizam, melanholija, emocionalnost, te zaviajni topos kao lirski kosmos. Mehmedinovi u tom smislu pjeva o zaviajnom prostoru jezera Modrac, dok Zijad Sarajli ve u naslovu zbirke pjesama istie bijeljinski Kajzerov park. Bilo je to isto ono okretanje ka intimnom, unutranjem, malom i svakodnevnom o kojem pie Ale Debeljak u svom poznatom eseju Sumrak idola kao o strategijama kojima je cijela generacija pjesnika, to su u knjievnost uli polovinom osamdesetih na junoslavenskom govornom podruju, bjeala od zlog lica ideologije. Tako se umicanje ideologiji i drutvenoj depresiji na implicitnoj poetikoj ravni pokazivalo i kao etiki stav. A to nadalje znai da se postmodernistika lirska gesta iskazivala i kao etiko-estetska sublimacija u samom zasnovu kreativnog ina. Iz te perspektive gledan, Mehmedinoviev, i ne samo njegov, lirski minimalizam kao iskaz onog odsutnog ispostavljao se za etiki i estetski aktivizam, budui da nije pristajao na politizirani iskaz i diktat politiko-ideolokog jezika. Poseban aspekt ove poezije jest sadran u njenom poetikom obnavljanju imaistikih strategija izgradnje pjesme. Otud te pjesme najee i jesu sinestezine deskripcije protkane melanholijom kao temeljnim stanjem egzistencije. Ako je melanholija odraz drutvenog stanja stvari, onda se sinestezinom deskripcijom pokuava ispitati prirodni poredak vrijednosti. Drutvenom kaosu suprotstavljen je na toj osnovi lirski kosmos koji u svom sinestezinom zahvatu hoe bodlerovski prodrijeti iza materijalne pojavnosti kako bi spoznao mistino jedinstvo svijeta. Otud Mehmedinovieva poezija u Modracu i jeste zasnovana na stalnom pokuaju da se u izravnom kontaku sa zaviajnom puninom svijeta razori automatizam percepcije, njena fragmentarnost, njena podijeljenost na razliite ulne utiske, te da se toj ulnoj razdijelnosti percepcije i fragmentarnosti suprotstavi cjelovitost utiska. Tu se sadejstvo boje, zvuka, mirisa, sluha, dodira ukazuje kao tvorba sinestezijskog kosmosa jezika unutar gotovo fotografski preciznog snimka pejsaa. Stoga Modrac i jeste poezija vizualizacije, hromatizacije, auditivnosti, olfaktivnosti, taktilnosti jezikog iskaza. Taj jezik, pritom, jest vjeto srezan stih, vrsna poetska slika, a njegova ritamska organizacija insistira na zvunosti stiha. Nemali broj pjesma, stoga, i jeste organiziran kao svojevrsno prebacivanje dez ritma u poeziju. A to znai da se naspram melodioznosti stiha u tradiciji uspostavlja njegova dezerski zasnovana harmonijska igra.

220

Kada se svi aspekti navedene Mehmedinovieve realizacije poetike minimalizma imaju u vidu, onda na bazi postmodernistikog stava o muzealnosti knjievnosti u prvi plan izbija duh aleksandrizma u ovoj poeziji, o kojemu u svojoj seriji knjiga pod naslovom Aleksandrijski sindrom kao osnovnoj identifikaciji postmodernistikog poetikog stanja u junoslavenskim literaturama pie Mihajlo Panti. Tu svakako u prvi plan izbija Mehmedinovievo postmodernistiko samoosvjeenje poetskog ina iskazano u metatekstualnoj dimenziji njegovih pjesama. Poezija se okree sebi, svre panju na svoj oznaiteljski poredak, poinje da komentira svoju poetiku, gotovo kritikim i teorijskim metajezikom izlae vlastitu poetiku. U tom pogledu izdvajaju se stihovi: Pjesma, bezmalo, treba da je poput muzike kutije za doba djetinjeg kad se estetskom vrednovanju pridodaje... ili budui pjesma treba mirisati na mehku hartiju kojom trgovci narane ovijaju, onu davnu, gdje grad je ucrtan modrim potezima... Modrac je, dakle, knjiga u kojoj se maksimalnom estetizacijom strukture pokuava ostvariti neka vrsta postmodernistike larpurlartistike igre. Ta estetska igra u kontekstu vremena u kojem nastaje stoji naspram drutvene depresije i sve izvjesnijeg sunovrata drutva. Postmodernistikom lirskom gestom Modrac je nastojao uiniti podnoljivim udar nepodnoljive lakoe postojanja u kontekstu jednog svijeta koji se pribliavao svom apokaliptinom sunovratu. Taj e sunovrat svoju punu deskripciju imati u naredne dvije Mehmedinovieve zbirke, Emigrant (1990) i Sarajevo blues (1992). Ako je Modrac i bila zbirka dominacije oznaitelja, Emigrant je zbirka pjesma u kojoj postoji navala oznaenog. U Modracu je pjesnik opjevavao panoramu zaviajnog, lokalnog, malog, ali i estetskog kao autentinih sadrina ivljenja u jednom duboko neautentinom svijetu. U Emigrantu on gotovo fotografski precizno opisuje panoramu drutva, njegove ruinirane forme, izgled njegovog zloudnog tumornog tkiva, depresiju koja se pretvara u niz fobija, razaranje, razgradnju, jednom rijeju ruilake energije drutva kojim vie ne dominira

221

niti jedan kohezioni faktor, ni ideologija, ni politike zamaskirane strategije, ni humanizam, ni etika. Ako je Modrac zbirka pjesama koja se neprestano okree unutra, gdje se lirski govor posunovrauje u vjetu estetsku igru, Emigrant je zbirka pjesama koja se neprestano okree ka vani, u drutvo, u njegovu raspadajuu panoraminost, zbirka koja dijagnosticira kancerogeno stanje drutvenog pejsaa. Poetski minimalizam iz prve Mehmedinovieve zbirke pretvarao se u drugoj u svojevrsni poetski realizam, a estetska sondaa drutva u etiku. Estetski aktivizam prerastao je, dakle, u etiki, ba kao to je bilo oito kako se depresije poetnih osamdestih na horizontu jugoslavenskog drutva pretvaraju na koncu desetljea i poetkom devedestih u line i kolektivne fobije, a potom u uas rata. Otud i osnovna metafora knjige jeste upravo emigrant, kroz koju pjesnik, zapravo, identificira stanje line egzistencije u kontekstu drutva koje svojim rigidnim ideologijama vri pritisak na tu egzistenciju. Pozicija iskljuenosti, protjeranosti, odstranjenja, u stvari, i nije nita drugo do nasilje drutva zahvaenog kaosom nad egzistencijom koja stremi redu, harmoniji, smislu, stabilnoj etikoj vertikali drutva. Zato Emigrant i jeste zbirka pjesama koja propituje neposrednu drutvenu stvarnost kroz prizmu odsutne etike i uskraenog moralnog djelovanja u drutvu koje je izgubilo svoj etiki i moralni oslonac. Akcenat je, dakle, i na linosti i na drutvenom sistemu represivnih mehanizama koji slamaju tu linost. Nita nije ostalo od onog minimalizma iz Modraca, niti od zaviajnog toposa kao lirskog kosmosa. Zato prvi ciklus zbirke i nosi naslov Nagli skok. To uistinu jeste skok iz estetskog minimalizama u estetizirani realizam, iz lirskog kosmosa u drutveni kaos. Deskripcija tog kaosa ponajbolje je predoena u pjesmi Esej, koja, paradoksalno, esejizira kroz postupak deskripcije, misli kroz opisivanje, upuujui na to da se akcijom miljenja valja spustiti iz filozofske visine u nesporednu stvarnost. Tako se na podlozi naslova uspostavlja i etika i estetika kreativnog ina, koji sad ne umie represivnoj ideologeminosti drutva, nego skida maske sa nje da bi otkrio egzistencijalnu ugroenost u njoj. Namjesto modernistike ili postmodernistike konvencije koja esejem hoe ukazivati na autoreferencijalnu dimenziju knjievnosti, ovdje se maskiranim esejem hoe ukazivati na depresivni referentni okvir. A to znai implicitni etiki zahtjev da misaoni in valja okretati od prostora apstrakcije ka konkretnoj akciji. Meutim, nagli skok oznaava i nasluivanje, ak jezu nad sve izvjesnijim drutvenim sunovratom. Otud Emigrant i hvata

222

prizore tog potencijalnog sunovrata, koji e depresiju i melanholiju pretvoriti u surovu tragediju: No sam proveo u rovu/ Sa utim dadevnjacima. A to ve jesu stihovi koji iz perspektive devedesete godine nasluuju nagli skok/sunovrat ratnog huka koji dolazi naredne godine, a u kojem su se metanaracije na kojima je poivalo jugoslavensko drutvo sunovratile u stravinu ratnu klanicu. Ali, slom metanaracija jugoslavenskog drutva Mehmedinovi ne predstavlja u esejistikom diskursu nego u preciznoj, fotografskoj deskripciji stvarnosti. Stvarnost koja je ispranjena od bilo kakve transcendencije, gdje se naracija o naem drutvu najhumanijem pretvara u stvarnost ideoloke svireposti, zapravo, jeste pravi predmet pjevanja u Emigrantu. Zato ovo i jeste knjiga prizora kaotine svakodnevnice, pri emu se postmodernistiko naelo ars combinatoria ostvaruje pseudocitatnom igrom u ciklusu Zenica bluz. Naime, taj naslov je pseudocitatna igra sa Kerouacovim naslovom Mexico city blues. Tom se postmodernistiki ostvarenom vezom postie vie znaenjskih efekata. U prvoj ravni sugerira se istovjetnost/slinost pozicije jednog i drugog pisca. Kerouac spada u ameriku izgubljenu generaciju, lienu iluzija o transcendenciji Zapadnog tipa kulture, pri emu njegov predbitniki i bitniki krik oznaava skidanje maski sa ideologije liberalizma i s njom usklaene kulture. Mehmedinovi, dakle, na implicitan nain sugerira pojavu bosanske izgubljene generacije, te u skladu s tim i prekodiranje kulturnog obrasca. Mexico city blues je knjiga o besciljnom lutanju, besmislenom traganju, gdje se tradicionalna pozicija putovanja kao sticanja znanja pretvorila u poziciju lutanja kao stranstvovanja u svijetu bez transcendentalnog uporita. Zenica bluz donosi poeziju svakodnevnog putovanja na relaciji Sarajevo Zenica Sarajevo, pri emu se ostvaruje poetski portret Zenice, kao grada u kojem je najoitije prisutno pranjenje socijalistikih simbola. To pranjenje simbola rezultira poezijom jeze koja se protee od fizikog do metafizikog, od referentnog okvira do pokuaja da se istrae njegove prazne transcedentalne osnove. To znai da poetski realizam pokuava da skine maske sa zlog virtualnog lica ideologije i konektira se na objekte ispitujui u toj konekciji njihovu egzistencijalnu vrijednost i ljudsku (bez)sadrajnost. Istodobno s tim ambijentom urbane depresije, fobije, jeze, poezija Emigranta zna dotai i mistiku predmeta i prizora, udjenuti energiju ljubavi u pusto. Taj ambijent depresije, jeze, fobije pretvorene u pustinju koja neprestano raste i od koje se

223

Budui da se fenomenom ratnog pisma u BiH kritika, uz rijetke izuzetke, dosad nije bavila, ovaj termin nuno je smatrati terminom indikatorom. To znai da je on jo uvijek pomoni termin, budui da se korpus literature koja ulazi u ratno pismo raspada na nekoliko razliitih poetikih odrednica. Paradoksalno, ali u ratno pismo u bosanskim uvjetima ulazi i literatura sa postamentom u jeziku mrnje, ratnohukakom govoru. Njoj opoziciona jeste literatura bazirana na etici gole ljudske sadrine koja trpi zlo rata i etici rtve iz ije perspektive se govori. Ve je to dovoljan razlog za uspostavljanje terminolokih razlika koje jo uvijek nisu izvedene u bosanskoj knjievnoj znanosti. Takoer, treba napomenuti da u onom korpusu literature koja temu rata tretira iz pozicije apsurda, humanizma, etike golog ljudskog sadraja i govora rtve, bosanska knjievnost dostie najvei mogui stupanj poetike homogenosti u svojoj povijesti. Utemeljena na konceptu kulturnog poliloga koji je uspostavlja kao jedinstvo razlika, bosanskohercegovaka knjievnost u (anti)ratnom pismu i definitivno postaje jedinstvom u kojem su razlike maksimalno ukinute za raun

cepti u mraku dat je u deskriptivno-ispovijednom pjesnitvu koje je mnogo posudilo od postupaka filmskog jezika. Vizualizacija, hromatizacija iskaza, kadriranje prizora, njihova montana organizacija, sugeriranje promjene rakursa iz kojeg se gleda jedan isti prizor sve su to naela Mehmedinovievog pokuaja da postmodernistiku intertekstualnost obogati intermedijalnim mogunostima ispisivanja poetskog teksta. Zato Emigrant i jeste knjiga koja pokuava prekodirati kulturalne obrasce, postmodernistiki preitati tradiciju, a pjesmu ostvariti kao poetski bogatu asocijativnu, osobenu unutranju fotografiju fragmenta neposredne stvarnosti. Emigrant je, stoga, poezija koja je stalno na relaciji unutra vani, pri emu snimak, u fragmente rasute, stvarnosti koju vie ne dri niti jedna koheziona sila ostavlja utisak i unutranjeg rasula, unutranje jeze, a melanholija se pojavljuje kao temeljno pjesniko osjeanje. Tom melanholijom razoren je negdanji lirski kosmos, a namjesto njega u Emigrantu se pojavljuje svijet razbijen u paramparad. Otud ova zbirka i jeste estetsko discipliniranje kaosa, dok e u Sarajevo bluesu dominirati estetsko discipliniranje ratnog uasa. Objavljena u dva izdanja (prvo, sarajevsko iz 1992. i drugo, proireno, zagrebako iz 1995.) ova poetsko-prozna zbirka predstavlja jednu od najvanijih knjiga u ovdanjoj knjievnosti sa temom zadnjeg bosanskog krvavog rata. Naime, njom je Mehmedinovi ve 1992. godine pokrenuo pitanje poetike ratnog pisma,3 nastojei maksimalno nainiti otklon od epskoideolokog postamenta koji je bio prisutan u tradiciji literature sa ratnom temom. To je rezultiralo postupcima estetizacije prizora uhodanog uasa, unutranjom i spoljnom deskripcijom rata, preciznim biljeenjem fragmenata ratne stvarnosti, te orijentacijom na ispitivanje apsurda rata iz ugla ponitenog etikog i ukupnog humanistikog sadraja egzistencije u stravinim ratnim uslovima. Otud se u prvom izdanju Sarajevo bluesa pjesma pojavljuje kao unutranja slika ratnog kaosa, svojevrstan unutranji izvjetaj o njegovoj stranoj razornoj snazi, gdje su prizori uhodanog uasa maksimalno estetizirani na podlozi sloene postmodernistike poetike. U drugom, zagrebakom, izdanju Mehmedinovi poeziji pridodaje i prozne zapise, poetsko-prozne crtice, pa se Sarajevo blues odvija kao poetsko-prozna zbirka organizirana u formi dnevnika ratnog uasa, i to unutranjeg dnevnika. Iz tog dnevnika iscurila je tradicionalna ideoloko-historiografska usmjerenost na biljeene

224

velike, prelomne historije, pri emu se rat u tradicionalnoj ratnoj knjievnosti vidio kao tvorba povijesti unutar monumentalistike koncepcije kolektivnog identiteta. Izuzimajui ekspresionistiki pesimizam nakon Prvog svjetskog rata, ili literaturu o ratu sa egzistencijalistikom figurom u svojoj osnovi, tradicionalna knjievnost sa temom rata uglavnom se bazirala na tzv. herojskoj paradigmi. Veliki pojedinac unutar velikog povijesnog dogaaja pojavljivao se u toj knjievnosti kao zastupnik kolektivnog identiteta i nosilac njegovih transpovijesnih, ideoloki osmiljenih sutina. Otud njegova akcija, ili sistem akcija i nije nita drugo do puka ideologija, a knjievnost je u takvoj konstelaciji odnosa ideoloka slukinja, pri emu knjievna imaginacija potpomae i osigurava ubjedljivost ideolokoj interpretaciji povijesti. Mehmedinovi, ali ne samo on, nego i itav niz drugih bosanskih pisaca (Ilija Ladin, Stoji, Ivan Lovrenovi, Veovi, Dubravko Brigi, Senadin Musabegovi, Amir Brka, Tvrtko Kulenovi, Durakovieva itd.), reagiraju na ratni uas upravo kroz pokuaj njegove estetizacije. Kao da se estetskim discipliniranjem prizora uhodanog uasa rat, njegov apsurd, strava zloina, ruenja, ubijanja, konclogori, silovanja, genocid, urbicid pokuavaju uiniti podnoljivijim. Estetizacijom se, dakle, umie nepodnoljivosti uasa, ali se ba zbog toga razmjere uasa ine razvidnijim, jo oiglednijim. Tako se postupak estetizacije otkriva u svojoj dvostrukosti: kao umicanje ideologiji, na jednoj strani, a na, drugoj, kao podloga za etiki, moralni, humanistiki angaman knjievnosti koja nastaje upravo u trenucima dok ratni uas traje, a ne s distance, ne dakle, kao njegova naknadna imaginativna interpretacija. Zato ova literatura i jeste neka vrsta estetskog, unutranjeg dokumenta ratnog pakla. Taj unutranji dokument svjedoi emocijom, dramom uma, moralnom dramom, slikama unutranjeg rasula i neprestanog okupljanja, prizorima uasa, nikad se ne oslanjajui na velike parole. On osvjetljava fenomen rata iz mnogobrojnih aspekata, pa se ratna tragika protee od zemnog do nebeskog, od povijesnog do metafizikog, pri emu je rat preseljen unutra, to, ustvari, i jeste najpogubnija posljedica njegovog djelovanja na ovjeka. Otud Mehmedinovi i pie: Rat je i nita se ne dogaa, citirajui, zapravo, Orwellove rijei iz dnevnika o panskom graanskom ratu. Intertekstualnom vezom uspostavljen je odnos izmeu Mehmedinovieve i Orwellove egzistencijalne situacije. Drugom je pomalo dosadno na bojitu, jer su

humanistikog i etikog angamana, a modernistiki mit o nacionalnoj tradiciji smijenjen je jezikom individualnog iskustva i individue koja u ambijentu apokalipse pokuava ustanoviti smisao vlastite, ali i kolektivne egzistencije.

225

borbe stale, pa on slika pauzu izmeu borbi. Mehmedinovi, pak, slika automatizaciju ratne zbilje, onu traginu spoznaju da u ratu ne postoji zbivanje kao dokazivanje tvorake moi egzistencije. Nita se ne dogaa, jer se ne zbiva ivot, nego buja smrt, i to smrt koja je automatizirana, postala navikom, svojevrsnim ritualom statistike. Nita se ne dogaa, osim neprestanog, besmislenog obnavljanja borbi, to je vrhunac automatiziranog rituala besmisla. Rat je, dakle, vien kao automatizirani besmisao, dok je u Orwella nedogaanje u ratu izjednaen sa iznevjerenim oekivanjem stalnog dinamizma rata. Orwell ezne za herojskom, junakom dinamikom rata, a Mehmedinovi vidi besmisao te enje, njeno zlo nalije, njen uas, pa pjesmu koja je otvorena ovim stihovima organizira kao hroniku preivljavanja uasa, hroniku svakodnevnice doma u kojoj je egzistencija prinuena na svakodnevno obnavljanje sitnih, malih rituala preivljavanja: nabavku cigareta, kafe, svega onog to odrava svakodnevne rituale ivota. Orwell daje sliku fronta, Mehmedinovi sliku doma, jer Orwell vidi rat kao borbu za ideale, a Mehmedinovi kao uas koji niti sve ideale. Upravo zato Sarajevo blues jest ispovijedna knjiga koja slika depresivni horizont unutranjeg uasa, unutranju pustinju izazvanu ratom kojoj se pjesnik pokuava oduprijeti na razliite naine. Tako je npr. u pjesmi Religioznost opiranje uasu iskazano kao iekivanje trenutka u kojem e se otvoriti forma kroz koju e sve obasjati boanski osmjeh pitome snage elementa. Opiranje uasu jest i sam in njegovog opisivanja, pa je pisanje izjednaeno sa nekom vrstom katarktikog uinka. U samom inu pisanja otkriva se prostor za iscjeljenje svakotrenutne traume. Zato Sarajevo blues jest knjiga mozaika fragmenata sarajevske ratne svakodnevnice u kojoj je smrt stvar obinija nego se to ini/ toliko obina/ da rijei o njoj moraju zvuati lano. Smrt je u ratu izgubila svoj metafiziki smisao, svedena na svakodnevnu naviku, dobila formu statistikog podatka, izgubila svoju ljudsku sadrinu, pa rijei o smrti znae nastojanje da se smrti vrati njena metafizinost, da se iz autimatizma smrti vrati u njen tragini stres. Kao npr. u pjesmi Alifakovac u kojoj se djeak natovaren ruama za Bajram vidi kao grob u danu pokopavanja, ili u pjesmi Le u kojoj se daje slika lea u Miljacki kojeg trgaju psi. Otud Mehmedinovi primjeuje da je smrt u Sarajevu postala posao fotoreporterima, novinarima, a ne samo vojnicima, pa se Sarajevo blues otkriva i kao knjiga enje za tragikom i metafizikom smrti usred uasa ratnog

226

pakla. Ta enja i nije nita drugo do enja za autentinim oblikom i sadrajem ivota unutar stravinih ratnih okolnosti. U crtici Imam Begove damije, jednom od najpotresnijih tekstova o ratu napisanih u naoj knjievnosti, Mehmedinovi daje sliku ovjeka koji je bolom, jer mu je agresorskim granatama ubijena cijela porodica, premostio prostor od zemnog do nebeskog, od fizikog do metafizikog, koji svojom etikom uspijeva savladati bol, a potom na bolu sazdati svoju moralnu gromadnost. Tom unutarnjom snagom okuplja se u cjelinu ratom raznizana stvarnost, okuplja u prostor moralnog trijumfa, a poetski vrhunac crtica dostie na svom kraju, u poenti. Poentom se, naime, sugerira da minaret Begove damije i njen imam po svojoj orijentiranosti u nebesko dostiu maksimalan stepen identifikacije: a sasvim iznad minareta Begove damije iz zemaljske, zamagljene svakodnevnice izdvojen u kosmos bola. Opisujui taj kosmos bola Mehmedinovi Sarajevo blues organizira kao mozaik fragmenata ratnog kaosa. Svijet, razbijen ratom u paramparad, postoji samo kao puki zbir fragmenta, ali ti fragmenti okupljaju se u mozaik logikom potrage za autentinim ljudskim sadrinama u kontekstu ratnog zvjerstva. A to je ve pieva danteovska gesta: iz sredita uasa svjedoiti o veliini ljudskog bola i tragike, ali i o snazi da se oni nadvladaju elementarnim ljudskim sadrinama. Otud je Sarajevo blues poezija upravo tih ljudskih sadrina. Unutranja slika rata bazirana na toj poeziji uvijek je obiljeena nastojanjem da se dopre do sri stvari i na taj nain umakne pritisku ideoloko-politike kategorizacije. To je poezija u kojoj, kako bi rekao vrsni bosanski pjesnik Ilija Ladin, prizori pjevaju, a ne pjesnik. Meutim, Semezdin Mehmedinovi ide dalje od puke deskpricije prizora. On, naime, trai sadraj prizora, njihove odjeke u dui, njihov emocionalni i moralni lik, elemente po kojima oni jesu uslov intelektualnoj i etikoj drami. Ratni svijet razbijen u paramparad okuplja se u cjelinu logikom esteskog ina koji kaos zbilje pretvara u postmodernistiki kosmos jezika. Taj kosmos jezika je po svojoj citatnoj dimenziji, po mjeri estetske discipline, po naboju emocije i napetosti refleksije, po koliini svog moralnog angamana i intelektualnog stava umakao golom predoavanju tragike u prezentu, bojei snano i perfekt i futur slikama uhodanog uasa. Ali unutar tog bojenja vremena tragikom rata, Mehmedinovi neprestano afirmira ivot, moral njegove tvorake energije.

227

Opisujui svoje putovanje SAD-om u zbirci pjesama Devet Alexandrija Mehmedinovi u pjesmi Crvena stijena pie: Gledano iz perspektive indijanskog svijeta Jedan se kontinent u vrtoglavoj imploziji Smanjio na prenik crvene stijene Koju bi trebalo podii u nebo I kao disk, onaj s digitalnim zapisom O najviim dometima vrste, odaslati u kosmos Zato bi to spomenik indijanske kulture trebalo odaslati u kosmos kao disk s najviim dometima vrste? Ne samo zbog monumentalnosti tog spomenika, koji jeste jedan od najvanijih spomenika u povijesti ovjeanstva. Nego i zbog te vrtoglave implozije u kojoj se razmjere jednog svijeta izjednaene sa cijelim kontinentom smanjuju na prenik crvene stijene. A tu se pokazuje dvostruko znaenje velianstvenog indijanskog spomenika. Naime, on je spomenik jedne, ali u zloinu nestale, kulture, svedene, kako se u prvoj strofi pjesme kae, na indijanski art koji se prodaje na jesenskom snienju u naselju Meteor City. Tako to postaje dvostruk spomenik: na jednoj strani veliine jedne kulture, a na drugoj stranog zloina izvrenog nad njom. Spomenik o najviim dometima vrste, to bi ga trebalo podii u nebo i odaslati u kosmos, nosi tu svoju dvostrukost kao najbolji dokaz ovjekovog djelanja na zemlji. Jer, ovjek je, to ovaj spomenik nedvosmisleno pokazuje, sposoban i za najuzvienije, najvelianstvenije stvari, ali i za najuasnije, najtraginije. To je sama sr njegovog postojanja na Zemlji. U ovim stihovima, zapravo, prisutno je Mehmedinovievo bosansko iskustvo iz kojeg on ita Ameriku, pokuavajui da zbirku Devet Alexandrija organizira kao svojevrsni poetski putopis. O tom bosanskom iskustvu kao podlozi ove zbirke efektno svjedoi i Ammiel Alcalay, njen prevodilac na engleski jezik i pisac kratkog, ali veoma inspirativnog pogovora: Od Hladnog rata i napada na svaku vrstu kolektivnog izraavanja osim paranoje, za slubenu imaginaciju jedva da postoji istinski genij ovdanje rijei. Vrlo je prikladno i ironino to bi izbjeglicu iz Bosne (nakon to je preivio genocidni napad i opsadu koja se, poput panjolskog graanskog rata 1936. godine, mogla pretvoriti u meunarodni poziv na akciju i solidarnost,

228

ali je okonana jo veim distanciranjem intelektualaca od univerzalnih naela) sada trebalo identificirati kao Muslimana. Ali Semezdin Mehmedinovi, ija je politika osvijetenost posvuda prikazana bez da je gotovo ikad izgovorena, bre je od ostalih nauio ameriku lekciju: u toj zastraujuoj i uzbudljivoj Odiseji diljem kontinentalnog prostora nakon 11. rujna, dok je u vlaku itao Jallaludina Rumija (pjesnika roenog u Afganistanu), neki je suputnik upitao pripovjedaa, pjesnika roenog u Bosni, to je on. A pjesnik odgovara: Bijelac. Takva se osvijetenost izravno poziva na kljuni esej Jamesa Baldwina Cijena ulaznice, gdje on pie: Doli su preko Ellis Islanda, gdje je Giorgio postao Joe, Pappavasiliu je postao Palmer, Evangelos je postao Evans, Goldmisth je postao Smith ili Gold, a Avakin je King. I tako bezbolnom promjenom imena, u tren oka, netko postaje bijeli Amerikanac. Kasnije, u gluho doba noi, izgubljeni identitet pee. Ammiel Alcalay precizno dijagnosticira problem gubitak identiteta. Onu stranu usisnu mo Amerike da sve podredi sebi, svojoj ideologiji, bjelakoj, ili bilo kojoj drugoj, svejedno. Amerikanizacija je odavno postala fenomenom globalnih razmjera. No, usisna mo ideologija nije samo ameriko otkrie, niti samo njena karakteristika. Zato Mehmedinovi Ameriku motri iz perspektive znatno ireg konteksta, istraujui pri tom problem kulturalnog identiteta. ta, dakle, jedan bosanski pjesnik, sa stranim iskustvom rtve agresije, vidi u svojoj odiseji po Americi, odiseji koju obiljeava uz ostalo i tragika 11. septembra 2002. i sve stravine posljedice koje ju prate. Ona dvostrukost na kojoj se gradi simbol Crvene stijene u naprijed citiranim stihovima u zbirci prerasta i viestrukost pogleda kojim se deskribira putovanje u kojem se unaprijed zna da u odiseji kroz Ameriku za pjesnika nema Itake, nema, dakle, toposa punog egzistencijalnog smisla. Nema, stoga to se pjesnik, kako se podvlai u pjesmi Arcosanti, kree svijetom odreenim po vrsti uzbuenja koje osjeam/ Pred onim to sam jednom prihvatio kao svoje, i gdje nazirem obino odsustvo dara/ Da se od uspomene na kuu, odvoji kua sama. Akcenat je, naravno, na ovom da se neto prihvati kao svoje, gdje partikula kao

229

podcrtava da to jest svoje, ali istodobno i nije potpuno svoje, pogotovo to je nemogue od uspomene na kuu odvojiti kuu samu. Otud pjesnik ivi egzistenciju na granici, on je istovremeno u uspomenama na puni identitet, ali i u stanju prihvatanja novog, amerikog kao svoga. U toj situaciji gdje se ne moe pripadati bez ostataka, ovu zbirku temeljno odreuje semantika narednih stihova: Krenuo sam u svijet da odmorim Tijelo zbunjeno strahom od nestanka Ali me hrabrost napustila u prvoj tami Sad sam na sredini ili na kraju svejedno ivota koji i nije bio neophodan. Taj ivot koji i nije bio neophodan, u stvari, temeljno odreuje stanje egzistencije izmeu svjetova. Nesvrhovit ivot, ivot bez punog smisla, ivot bez anse da se nae vlastita Itaka, to je zbir vrijednosti egzistencije pjesnika koji je, to bi rekao Veovi, ironino se poigravajui naslovom zbirke Duana Vasiljeva: ovje p(l)jeva poslije rata. Ali ni stanje putovanja kao traganja za identitetom kontinenta koji je prihvaen kao svoj, ne obeava susret sa Smislom: Hou rei, na svakom putu Ja sam politiki emigrant: Uvijek na tlu kojeg pomjera voda osjeam da ne bih trebao biti tu I da stojim na globusu ukoso Kao na estitki Unicefa nacrtano dijete. Otud se ova zbirka moe itati kao iskaz o stanju nepripadanja, gdje je emigrant temeljna metafora Mehmedinovievog ukupnog pjesnitva. Ako se, kako pokazuje ranije pjesnitvo iz zbirke Emigrant i Sarajevo blues nije moglo pripadati svijetu zbog njegove totalitarnosti, agresivnosti, zloina i traginosti, u putovanju amerikim kontinentom Mehmedinovi otkriva da se svijetu ne moe pripadati zbog stanja (od)baenosti. Dakle, Mehmedinovi ispisuje svoju poeziju upravo iz perspektive (od)baenosti, pa se egzistencija odvija i kao metafizika baenost bia u svijet, ali i kao ideoloki pritisak drutva

230

na egzistenciju koja se ukazuje kao stanje odbaenosti. Zato u pjesmi Nova umjetnost, podstaknut pojavom mladia, s kapom na kojoj je izvezena levha, koji u vozu s muzikim magazinom u ruci ponosno pokazuje sliku brata rapera, pjesnik razmilja o mogunostima zasnivanja nove umjetnosti: Jer mislim da e poezija, Ako u budunosti bude pisana, Izraavati nepovjerenje prema vanjskom svijetu, A umjetnost Koja uspije sublimirati ulini bijes Moda zasnovati novu himnu raja. Mehmedinovi pravi kopu izmeu svoga stanja odbaenosti i bijesa zbog odbaenosti kao osnovne figure na kojoj se zasniva rap. Rap je izraz bunta, jasnog, preciznog iskazanog urbanog ideolokog stava o amerikom, i ne samo amerikom nego i ukupnom globalnom stanju drutva destrukcije. U ovoj metatekstualnoj intervenciji, meutim, skrivena je dvostruka, veoma vjeto ugraena, semantika. Naime, stanje bijesa izazvano destrukcijom, obespravljenou, marginalizacijom to ih drutvo bazirano na Moi ispoljava prema razliitim drutvenim grupama i prema pojedincu, osnovno je egzistencijalno stanje itavih grupa amerikog (i ne samo amerikog) drutva. Tako je metatekst postao iskaz o referentnom okviru, posredna slika stvarnosti. Ali je, na drugoj, strani i obiljeen autoreferencijalnim, eksplicitnim poetikim stavom: umjetnost moe sublimirati ulini bijes radi zasnivanja nove himne raja. Naravno, da je tu akcenat na etikom postamentu umjetnosti, te je upravo tim implicitnim etikim stavom obiljeena poezija Devet Alexandrija. Tim se etikim stavom pokuava i prevladati stanje (od)baenosti, stanje egzistencije kao stalne granice, ruba, margine s koje se motri drutveni centar, koji nije nita drugo do Mo, kako bi se u poetskom inu sa etike razine drutvo decentriralo. Jasno je da je takvo zasnivanje pjesme obiljeeno jednim od osnovnih postulata postmodernistike ideologije: rub i margina otkrivaju zlo sredite Moi, njegovu usisnu sposobnost, a granica i razlika postaju toposima kreativnog ina. Devet Alexandrija time, nuno, jest zbirka i kulturoloke poezije, pri emu pjesma postaje, uz ostalo, i kulturoloka interpretacija onog to se na odisejskom putovanju Amerikom vidi,

231

doivljava, ita, ali onog to je sadrano u uspomenama, iskustvu, znanju, onoga to se nekad proitalo. Tako se stvara poetski tekst koji je istodobno i zbir asocijacija, aluzija, citata, pseudocitata, poetski tekst kao prostor lektire, ali i tekstualni prostor pejsaa u kojem se otkriva kultura, povijest, ideologija, egzistencija. To znai da putovanje u prostor, a prostor je jedna od temeljnih definicija Amerike, jeste istodobno i unutranje putovanje prostorom lektire i line egzistencije. Time se pjesma zbiva kao historija tla i historija kulture, ali i historija line (od)baenosti. U kulturolokim referencama od samog naslova zbirke preko istoimene uvodne pjesme ta svijest o dvostrukosti ili viestrukosti putovanja Amerikom neprestano je prisutna: Prema mome proraunu, koji moguno nije potpun, U Americi je devet gradova s imenom Alexandria. Kartografija novog Nastala je na principu ucrtavanja Starog svijeta preko oceanskog indiga (...) I samo uz potpuno uvjerenja Da je cjelina svijeta sauvana Mogu zamisliti pokret Iz jedne u drugu ameriku Alexandriju, Na isti egipatski dok Time se putovanje u prostoru odjednom posunovraa unutra, u putovanje kroz kulturalnu povijest, kako bi cjelina svijeta bila sauvana pred usisnom moi novog svijeta. Vratiti se na isti egipatski dok, znai i vratiti se na prapoetak. Pri tome se zbiva jo jedno postmodernistiko rasreditenje civilizacije, kulture i povijesti. Namjesto jednog modernistiki projektivnog centra, Aleksandrije i njenog simbola velike biblioteke, postoji njih devet, moda i vie, jer pjesnikov proraun moguno je nepotpun. Meutim, nije li to rasreditenje svijeta i irenje simbola, njegovo paranje, istodobno i destruiranje simbolike snage, svojevrsna profanizacija simbola uslovljena amerikom potrebom da proizvede povijest zbog toga to svoje povijesti nema, pa je svaki pokret iz jedne u drugu ameriku Alexandriju povratak na isti egipatski dok, na rodno mjesto svijeta. Time putovanje u prostoru

232

postaje unutranjim putovanjem, kako to nedvosmisleno posvjedouje i pjesma Sufizam: Putujui s jedne amerike obale na drugu: Rumija (iz prijevoda Colemana Barksa) apatom prenosim u penini slavenski glas I vidim ono to ve znam: U odnosu na jezik Ljepota stoji japanski-visoko Kao snijeg iznad Denvera. Upueni pak tvrde da je engleski prijevod Ravnopravan orginalu i da, u skladu s tim, Sufizam postoji na akcentu amerikog juga. U vrsnim slikama Ljepota to japanski-visoko stoji u odnosu na jezik, penini slavenski glas, sufizam na akcentu amerikog juga Mehmedinovi potvruje svoju pjesniku virtuoznost. Poezija, a tu je, zapravo, kljuno mjesto njegove poetike, jeste prije svega vjeta upotreba jezika, pa onda i jo neto drugo, neto iznad i izvan toga. Iza ovih slika stoji sintetska i sintetizirajua mo Mehmedinovieve pjesme. Prebogata tradicija u poeziji opjevanog sufijskog putovanja ka Istini i nastojanja da se na mistikom putu dosegne jedinstvo s Bogom staje u ovu vrsnu Mehmedinovievu sliku: U odnosu na jezik/ Ljepota stoji japanski-visoko. A onda se u narednoj slici otkriva egzistencijalna podloga mistikog uma ove pjesme: Rumija se iz prijevoda Colemana Barksa, apatom prenosi u penini slavenski glas, da bi iza svega bljesnulo otkrie stapanja jezika i dua: Rumija i Colemana Barksa. Virtuoz detalja, pjesnik monih poetskih sitnica iz prethodnih knjiga, Mehmedinovi je u Devet Alexandrija i pjesnik velikih poteza, krupnih zahvata. Jer, to je poezija sinteze kulture, egzistencije, povijesti, kao to je na imanentnoj ravni to poezija sintetske moi u susretu diskursa: eseja, ispovijesti, putopisa itd. Moda najuvjerljivije tu sintetsku i sintetizirajui mo poezije potvruje pjesma JFK. Ona poinje kao polemiki stav u odnosu na postmodernistiku ideju kraja svijeta i povijesti, da bi se razraivala na esejistiki postuliranoj slici o susretu pejsaa polja lavande i pozorinih komada Sama Sheparda, u kojima svaka zemaljska ideja/ Nalazi svoj odraz na nebu, a onda u zavrnoj strofi dala pesimistinu sliku postojanja svijeta:

233

Spektralna pastorala, svijet Postoji, Istina, kao stalno produavanje dana U kojem gine J. F. Kennedy. U potpuno transparentnoj poenti, pjesnik rauna sa opim okom to ga je izazvao atentat na Kennedyja, pa je postojanje svijeta svakodnevno produavanje tog opeg oka. Svijet koji postoji kao opa tragika i ok jeste saznanje bazirano koliko na vlastitom iskustvu sarajevske klanice toliko i na univerzalnom iskustvu svijeta koji se neprestano uruava u svojoj traginoj prirodi. Devet Alexandrija organizirana je kao zbirka u kojoj vieperspektivnost rezultira mozaikom, fragmentarnom strukturom koja ne tei zaokruivanju u jedinstvenu cjelinu, nego neprestanom raspravanju, osobenoj postmodernistikoj, disjunktivnoj, otvorenoj formi. Putovanje po Americi u postapokaliptinom trenutku postaje tako mnogoznano unutranje putovanje, posunovraivanje prostora u sebe, a onda i putovanje kroz kulturu i povijest, itanje i preitavanje simbola, to znai u poeziju koja dekodira koliko tekst egzistencije, toliko i tekst povijesti, kulture, civilizacije, tekst simbola oko kojih se ti fenomeni okupljaju. A ponad svega toga lebdi Mehmedinovievo dekonstruiranje virtualne Amerike, klaustrofobije jednog ogromnog prostora koji, zbog osjeaja da je prazan, usisava u sebe i prekodira prema vlastitoj ideologiji svaku Drugost. Ili, kako to podcrtava Alcalay: Devet Aleksandrija prebacuje nas u jednu Ameriku koju jo ne poznajemo, ali bi trebali biti pripravni da je prepoznamo. To je sablasno mjesto, progonjeno utvarom domaih i izvoznih uasa koji su na neki nain kontrolirani znanjem pripovjedaa o tome to nam uskrauje. S tim sjajnim trikom koji nikada ne postaje generiki fikcionalan, Mehmedinoviev pripovjeda opipava bilo realnosti titei nas od onog to je vidio i upoznao u drugom ivotu. To je posve drugaija vrst svjedoenja, ono koje se podjednako otkriva upuenima i neupuenima, onima koji su ostali i onima koji to nisu. A stijeg koji nam ostaje postoji samo kao ista namjera vjetra.

234

No, Mehmedinovieva poezija u ovoj zbirci obiljeena je i potresnom ispovijeu o stranstvovanju, o svojoj egzilantskoj poziciji, gdje prevladava gorko saznanje o nemogunosti povrataka u zaviajnost. Tako se pjesma nadaje kao potraga za kuom, koja je, ustvari, mjesto ovjekove ontoloke punine. Kua, koja je ostavljena, koje nema, koja je samo isto sjeanje, koja vie ne stanuje u jeziku, kako je to bio sluaj sa modernistikim esencijalizmom do deridaovskog postmodernog obrata, u ovom putovanju po Americi, ispostavlja se za temeljnu naraciju u suvremenoj bosanskoj kulturi. Naime, egzilantska situacija, u kojoj se nalazi zaista veliki broj bosanskih, ali ne samo bosanskih nego i pisaca sa cijelog junoslavenskog govornog podruja, postaje jednom od centralnih tema, i samim tim naracija, u situaciji postratnog oka. Kua je tako postala trauma sjeanja, trauma odsustva zaviajne punine, strana nostalgija, a egzistencijalna pozicija, kako u svojoj poeziji baziranoj na poetici nove osjeajnosti pokazuje Mehmedinovi u ovoj knjizi, jest pozicija izmeu, izmeu ivljenja u sjeanju i ivljenja u praznom prezentu egzila, pozicija u kojoj se ivi u stranoj tuzi zbog razlike junoslavenskih dijalekata pretvorene u najmraniju ideologiju i stravine zloine, pozicija koja oznaava ivot sa traumom ratnog iskustva sa kojm se vie, zbog njene bremenitosti, ne moe pripadati niti jednom novom svijetu, niti jednom drugom jeziku. Zato ciklus u kojem Mehmedinovi opjevava svoje egzilantsko iskustvo nosi znakovit naslov: Ova vrata nisu izlaz. Elipsa u naslovu otvara viestrukost znaanje u ciklusu. Naime postavlja se pitanje: kuda i u ta vodi taj izlaz. Gdje se to moe izai u situaciji kada je naputen jedan agresivni svijet, koji je razlike izmeu dijalekta pretvorio u rigidne ideologije i strani krvavi rat, i kada se dospjelo u egzilantsku situaciju unutar jednog svijeta koji je obiljeen usisnom ideologijom Moi. Tu, u tom egzistencijalnom tjesancu i orsokaku Mehmedinovi otkriva vrijednosti intimnog, linog, patos u poetici nove osjeajnosti, onu eptajnovski shvaenu treperavu estetiku, smisao ivljenja u vrijednosti emocija, a onda preko pozivanja na Rumija, i u mistici emocija. Upravo ta mistika emocija mogla bi se promatrati kao temeljna znaenjska sintagma ovog Mehmedinovievog ciklusa i klju za deifriranje njegovog osjeanja egzila. Alcalay u svom pogovoru upotrebljava, nimalo sluajno, tremin pripovjeda, opisujui Mehmedinovievu poeziju, jer se ona pretae u putopis, u priu o putovanju amerikim prostorom,

235

s jedne na drugu obalu kontinenta. A to je potpuno postmodernistika gesta. Ako je njegova poetna poezija iz zbirke Modrac bila obiljeena lirskom gestom na podlozi poetike minimalizma, zaviajnog toposa kao lirskog kosmosa, Devet Alexandrija je knjiga postmodernistikog sintetiziranja diskursa u sloenoj, otvorenoj, mozaikoj strukturi baziranoj na postmodernistikom naelu ars combinatoria. No iza svega tog poetikog instrumentarija stoje perfektni, estetski dotjerani, mnogostruko asocijativni, vjeto kombinirani stihovi, jedna uistinu vanredna kombinacija niza monih poetskih detalja jednog vanredno dobro postavljenog generalnog plana poetske zbirke. Nekadanji urednik asopisa Lica i Fantoma slobode koji su preokrenuli bosanskohercegovaku situaciju prevodei je iz dogme modernistike poetike esencijalnosti u postmodernistiku pluralistiku poetiku, sa zbirkom Devet Alexandrija dovrava (za sada) svoj poetski opus, potvrujui da je jedan od najznaajnijih bosanskih pjesnika prelaza milenija.

236

Mehmet Kraja

ASTROLOG
Kazivali su mi ljudi da sam, dok bijah dijete, za ljetnjih noi stajao dugo pod nadstreicom kue i po tamnom pokrivau neba siunim prstima skupljao zvijezde koje kapljahu, gomilao ih na jednom mjestu i onda ih, s istom panjom i strpljenjem, rasturao tamo gore jednim drukijim redom, samo meni znanom. Toga se ne sjeam, no sjeam se hamajlije koju su mi potom stavili preko ramena, s nadom da e moda ta hartija, navotena i u obliku trokuta presavijena, koja mi stajae priljubljena uz tijelo, odvui moju panju otuda, odvratiti mi ludu elju za promatranjem neba nou i poigravanjem zvijezdama zalijepljenim tamo gore. Ukuani rekoe da sam ja brojao zvijezde, dok je majka, kad god bi se pomenilo tu injenicu, aputala molitve, gledajui me istodobno bolno i uzbueno. Desilo se jednom da sam, dok gledah nebo probueno na toliko mjesta maginom i pozlaenom iglom, ugledao jednu zvijezdu kako sija kao biser i outio u sebi elju da se ta zvijezda otkine s nebeskog svoda. A zvijezda, prostrujavi vrtoglavom brzinom kroz nekoliko hvati noi i skljupljajui sa sobom vatreno varnienje drugih zvijezda, doe i pade iznad

Preveo Qazim Muja

237

nae kue ili malo prijeko, u malenom vrtu okruenom koprivom, gdje upravo tih ljetnjih dana, u smokvinom hladu, sjeae baba, govorei sama sa sobom. Umrijee baba, rekoh ja, i vjerovatno me niko ne bi uo da baba stvarno nije izdahnula iste noi i da u trenucima preduge agonije nije, kao zastraena, oiju iskolaenih od strave, gledala vrata i da ugaslim glasom nije od ukuana traila da mi ne dopuste da ulazim u njezinu sobu. Ona izdahnu u svanue a ja iste noi usnih i druge zvijezde kako se sa kidaju s neba i padaju kroz tanku poluloptu moga sna. Prooe mnoge godine i na historiju smrti moje babe se zaboravi. Jedno vrijeme i ja zaboravih promatrati nebo, i ako biste me pitali ta se sve zbivalo tih ljeta, nita vam ne bih mogao rei, jer desie se dogaaji koji ne imahu nebeski predznak te kao takvi ne zasluie da ih se zapamti. Moda bi se historija ovdje i zavrila da me ne pozvae u carsku vojsku i da ta vojska jednom ne logoravae dugo, pod samotnim mjesecom koji je svake noi darivao nebo sjajem biljura. I dobro se sjeam kako onomad zvijezde bijahu rasprene po bjelini providnoga neba, i kako je jedna po jedna, u jednakim vremenskim razmacima trnula, gubila ili umirala, da je boljelo i mene ispod njih. Mojih drugovima rekoh sutradan da e ubrzo izbiti veliki rat i da e se u tom ratu mnogo ljudi poubijati. I izbi se rat i nekoliko onih koji ne povjerovae mojih rijeima, budu ubijeni u tom ratu. ak se sjeam kako mi je jedan ovjek, dok je isputao duu od rane u slabini, primjetivi da stojim pored njega, rekao da sam ja tvorac tog rata, nazvao me vragom i onda ispustio duu zalazeim pogledom, duboko u neutjenom razoaranju. Na car izgubi rat i ja rekoh da sam odranije znao da e on taj rat izgubiti i da e se njegova vojska povui okrvavljena s ratita, ostavljajui za sobom mnogo nepokopanih leeva nad kojima e kruiti crni gavranovi, kao da je nebo postalo pakao odakle padaju njihovi komadi. Rijei koje kazah brzo se proirie meu vojskom i sluge naega cara jednoga dana otide i rekoe njegovom velianstvu: Ima jedan vojnik koji gleda zvijezde i koji kae da su nai ratovi uzaludni, da emo ih redom izgubiti i neke druge rijei koje ne razumjesmo. Ubijte ga, ree car, ali se potom zamisli pa nastavi: Saekajte! Dovedite mi ga ovdje. Odvezoe me kod cara velikim koijama to su ih vukla etiri svjetlodlaka ata, dok su s obje strane koija jahale dvije kolone konjanika pod titovima, sabljama i kopljima. Uvedoe

238

me u carsku palatu i ja se, gle uda, osjetih jako sretnim, jer palata bijae bijela, jer palata imae mnogo lustera, jer palata bijae sva u arenim ilimima i jer palata bijae carska. Sutradan, nakon to sam dugo spavao ne sanjajui nita, dovedoe me pred cara. On me upita otkud sam znao da e on izgubiti taj veliki rat i kad mu ispripovjedah ono o zvijezdama, ne zaboravljajui ni babinu smrt iz mog ranog djetinjstva, car nastavi: Kako bi bilo ako... Ja sam znao ta je on htio, pa mu rekoh da poto je on na car uradiu sve to je u mojoj moi da mu ispunim elju. Kakvu elju?, ree on i bijes mu udari u lice. Onu o ratu, rekoh mu. Pusti rat, ree on. Uini me sretnim. Tri duge noi bile su mi potrebne da napravim kartu zvijezda, kakvu sam je vidio s jedne iroke verande s mramornim kolonadama, dok mi je dvanaestero sluga stajalo na potpunom raspolaganju: neko mi je donosio papir i mastilo, neko drae svijenjak, a neko svirae na tamburi kako bi no bila prijatna i tiha. etvrtog dana car se probudi razdragan, ode carici u njezinu sobu i ne dade nikome da ga uznemiri do kasno. Pozva me istog dana pa mi ree: Uini da i carica bude sretna. I ja uinih. Njezino kukurikanje potreslo je palatu. Imam jednu kerku koja se umorila mislei da biti princezom nije velika stvar naspram beskonanosti ljudske alosti. Dan kasnije i mlada princeza bijae sretna, te je u sjeni lipe po cijeli dan vezla i pjevala, pjevala i vezla. Onda dooe na red dvorjani, uvari, sluge, svi. I svi postadoe sretni. Onda me car pozva pa mi ree: Koliko e ovo potrajati? Ja slegnuh ramenima i on me sumnjiavo pogleda. Pozva strau i naredi im da me strpaju u neku crnu rupu kako nikad vie ne bih vidio nebo, ni danju, ni nou. Dok su me straari gurali vrhovima bajoneta i dok sam teko vukao okovima sputane noge, sjetih se da sam u onoj igri sa zvijezdama i ljudskim sreama zaboravio samoga sebe. Ali sad je ve bilo prekasno za sve i kraj svemu je bio tu, u crnoj i smrdljivoj rupi koja se otvorila ispred mene poput dveri pakla. Dugo sam tako stajao sam s crnim katranom tame prilijepljenim za zjenice i ne znam koliko mi je vremena trebalo da otkrijem da situacija u kojoj sam se naao ima rjeenje. Car mi bjee zabranio da gledam nebo, ali mi bijae ostavio tamu koja se prostirala svud naokolo i koja je bila ogromna. I tamo sam mogao zamiljati zvijezde koje je tama umnaala do beskonanosti. Nije mi bilo lako da od haosa koji mi je mutio misli, napravim red i zvijezde rasporedim tako da donesu nesreu koju sam sada prieljkivao jer je ona bila jedina nada da e me

239

izvui iz rupe. Ne proe mnogo dana a nesrea se desi: jedna velika vojska napade carstvo sa svih strana, pohara ga i stie do carske tvrave, osvoji i nju te stie do carske palate, spali i nju, i stade ruiti, ruiti i paliti, dok sve ne sravni sa zemljom. Cara namazae katranom i spalie, caricu nabie na kolac, dok mladu i sretnu princezu, nakon to ju je silovao sedamdeset i sedam vojnika, bacie zvijerima da je razderu. Prije nego spalie palatu, vojnici stadoe traiti na sve strane ne bi li nali jo kakvu preostalu ivu ljudsku duu, te naoe mene u crnoj rupi. Izvadie me bodui me koljima i prije nego objasnih ko sam i kako se desila itava ova historija, odvedoe me pored zidina tvrave ispod kojih se otvorila velika jama. I ovoga puta napravih greku: rasporeujui zvijezde mojih dalekih snova po vlanoj i ljepljivoj tami rupe gdje su me bili strpali, i traei nesreu u onom vrtoglavom rasporeivanju gravitacijskih sredita, opet i opet i opet zaboravih na samoga sebe.

240

Andrej Nikolaidis

MIMESIS
A5: HEROES David Bowie
Pobijedio je onaj ko je doma iv doa, bila je jedna od uzreica babe Zorke. Ova sentenca, ujedno, predstavlja manifest familije Teofilis, kada je rije o pitanjima rata. Drugi su bili heroji mi smo samo zaraivali novac. Rat ne samo da je opasan po zdravlje, nego i mnogo kota. Djed Nikola je u sinove usadio uvjerenje da je rat Boija kazna. Onda kada zlo u nama preko mjere naraste, kada sami postanemo zli tada e se ratovati. Biti protiv rata znai biti protiv Boije volje, drao je dalje Nikola. Biti protiv rata znai sumnjati u zasluenost nae kazne, znai pravdati nae zlo. Kazna je neizbjena i uvijek pravedna. Ali kada do kazne doe, treba spoznati krivicu i pokajati se. Tada ne treba ubijati i ginuti, zaokruio je djed svoj diskurs o ratu tada treba pognuti glavu i pei hljeb. Ili zidati mee, ili klati stoku, ili loviti ribu pokorno i pokajno vratiti se svome poslu. Jer da smo svi vie drali do posla koji nas hrani, rata i ne bi bilo. Da smo se drali svoga posla, zlo nas ne bi moglo obuzeti. Ovo je savreni primjer djedovog svjetonazora jedinstvena mjeavina pravoslavlja, grke trgovake dovitljivosti i protestantskih uticaja, mudrost koju je stekao u Americi, tamo gdje je najprije postao svetenik, zatim i bogata. 1895. Nikola kree na svoje veliko putovanje, ono jedinstveno, koje nas trajno mijenja i sva naredna puteestvija ini izlinim. U Kotoru se ukrcava na brod koji e ga odvesti ak do Amerike. Kada se deset godina kasnije bude pojavio na vratima naputene porodine kue, vratie se kao ovjek koji je u dalekoj zemlji zaradio bogatstvo. Po dolasku u Njujork on utoite pronalazi u maloj grkoj crkvi u Bronksu. Tu e zavriti bogosloviju, sluiti neko vrijeme, a zatim se, drei da je dug prema Bogu i crkvi oduio, posvetiti sticanju imetka. Vratie se, rekoh, kao naoit i bogat ovjek. Stae pred oronula vrata iza kojih je odrastao, i u trenutku shvatiti da sve ono to je uinio tamo nee biti dovoljno da

odlomak iz rukopisa

241

ispravi niti jednu jedinu stvar koja se za njegovog izbivanja zbila ovdje. Zato je velika mudrost gotovo najvie to ljudsko bie moe - biti i trgovac i pop: ono to ne uspije isposlovati molitvama kao pop, moi e ostvariti svojim trgovakim sposobnostima; ono pak u emu ne uspije ni kao trgovac, znae dostojanstveno podnijeti i oplakati kao svetenik. Saznae da su mu i otac i mati pokopani na groblju pod Bijelom gorom, a da se sestra mui u braku sa nekim sitnim trgovcem u Skadru. A brat, gdje mi je brat, pita Nikola na albanskom koji ni u Americi nije zaboravio, dok komije, znakovito, nijemo klimaju glavama, okupljeni oko gospodina u skupocjenom odijelu, u kojem su s nevjericom prepoznali Naumovog Nikolu. Gdje mi je brat, pita. Doznaje da se Leonidasu, godinu dana nakon njegovog odlaska, gubi svaki trag. Mladi je jedne noi ukrao neto od oevog novca i dragocjenosti i iskrao se pokraj usnulih starih roditelja. Do jutra je stigao na ue Bojane, gdje se ukrcao na neki od vercerskih jedrenjaka. Pria je dalje mogla biti egzotina: obale Afrike, opasnost, vino i luke ene. Ali je vjerovatno bila kratka i trivijalna: nekoliko aa vina, koliko da Leonidas povjeruje saputnicima, potom udarac u potiljak, bacanje tijela preko palube, zadovoljstvo zbog raskonog i lako opljakanog plijena. Djed je govorio sinovima, ali oni nisu sluali. Doao je Drugi svjetski rat odluili su da je vrijeme da prestanu biti pekari i postanu heroji. To je djeda skupo kotalo. Budui da su etvorica sinova prila partizanima, djed je strahovao da e mu balistika uprava oduzeti dozvolu za rad, ukoliko sankcije zbog herojstva podmlatka Teofilisa ne budu i rigoroznije. Djed je stoga petom sinu na glavu stavio kee. Od danas na ulicu nee izlaziti bez ove kape, rekao mu je, tako e biti sve dok ti se braa ne vrate. Da li zbog kape koja je trebala da posvjedoi lojalnost vlastima, ili zbog poklona u branu i pecivu koji su iz pekare redovno stizali u komandu mjesta, djed je ak i u Velikom ratu uspio da imovinu sauva netaknutom, moda ak i uveanom. Zaudili biste se ta sve moete postii ako gledate svoja posla i peete hljeb. Djed je, naravno, kao kolaboracionista sa okupatorom, nakon rata postao meta komunistike vlasti. To to je imao etiri sina u partizanima spasilo mu je ivot. To i brano koje je,

242

istovremeno dok ga je slao balistima i Italijanima, kriom otpremao i u umu, partizanima. Ali nije Nikola brinuo za ivot za imetak je on strepio. Stoga je pekaru zatvorio, ne ekajui da mu je komunisti zatvore. Kada je uo strane prie o nacionalizaciji svu imovinu razdijelio je sinovima, raunajui da partizani svojima nee otimati. Djed je zadrao samo kuu u kojoj je bila pekara i mali maslinjak na imanju iznad grada. To je bio kraj pekare Kod Grka, neugledne radnje koja je Teofilisima, izmeu ostalog, omoguila da zadre prezime. Poetkom vijeka su, naime, namjesnici kralja Nikole za Ulcinj a vjerujem da se to zbilo u trenucima primorske dokolice doli na zabavnu ideju da Teofilisi treba da prihvate neko crnogorsko prezime i time dodatno potvrde odanost kruni. Crnogorska vojska je zauzela Ulcinj 1878. Kao i svaka nova uprava i crnogorska je od stanovnitva koje je tu zatekla neprekidno traila nove i snane izraze lojalnosti. Slinu politiku sa promjenom imena u Ulcinju je vlast sprovodila nakon Drugog svjetskog rata: veina albanskog stanovnitva bila je prisiljena da slovenizira prezimena, dodajui na njih nastavak i. Tako bi Resulbegu postali Resulbegovii, Abazi Abazovii... Imenima onih koji bi odbili ove genocidne uplive drave u privatne poslove, proirivani su spiskovi dravnih neprijatelja, a u nekim sluajevima i groblja. Postoji porodini mit prema kojem je pradjed Naum svojom pekarskom vjetinom uspio isposlovati da zadri prezime. Navodno je u barsku luku stigao brod sa branom koje je poelo da crvlja, i koje bi prije nego se pretovari i razveze po Crnoj Gori postalo nejestivo. Kralj Nikola je, kae dalje mit, traio najboljeg pekara na primorju. Ko je taj, pitao je. Naum Teofilis iz Ulcinja, rekli su mu. Pod pratnjom naoruanih vojnika Naum je jedne noi poao za Bar. Tamo je izveo udo brano je bilo spaseno, time i porodino prezime. Iz Bara su ga odveli na Cetinje kod kralja. to trai za uzvrat, pitao ga je kralj, koji u ovoj prii nedvojbeno postavlja previe pitanja za jednog kralja. Naum je traio pravo da zadri prezime. Kralj mu je ispunio elju. Tako kae mit. Off the record, u porodici je postojala i druga verzija prie o imenu. Kada je shvatio da vlasti nee odustati od ideje da prezime promijeni u crnogorsko, pradjed je otiao u upravu i pitao: koliko treba da platim. Porodino ime platio je onoliko koliko su tada stajala dva najbolja vola. Ma ta vi o tome mislili, ma koliko se ovome smijali tada to nije bilo malo novca.

243

Herojstvo sam oduvijek povezivao sa glupou i pokvarenou. Da parafraziram jednu znamenitu izreku: herojstvo je posljednje utoite za podlace. Kako je iritantna pomisao da neko uistinu moe povjerovati kako e time to se oblokao loom lozovom rakijom i poginuo na nekom ratitu gdje je poao da pljaka i siluje... kako je iritantno da neko doista moe pomisliti da je time svojoj mizernoj egzistenciji kupio vjenost. Jo stranija je pomisao da je rat vrijeme kada porastu anse da vas ubije upravo takva nitarija. Na mojoj top-listi dostojnih zanimanja herojstvo nisko kotira: daleko ispod kobasiarstva, ubretarstva, dilerisanja, prostitucije. Zapravo, jedino bankarstvo i bavljenje politikom smatram beasnijim od herojstva. Kao i svi narodi koji rijetko mijenjaju vlast, Crnogorci su kukavice. Odnos prema vlasti je stvar graanske hrabrosti i line higijene. Predsjednici drava su kao gae: valja ih to ee mijenjati. U suprotnom, stvar poinje da smrdi. U Crnoj Gori se glasovi kupuju za vreu brana. Ljudi nemaju hrabrosti da glasaju protiv vlasti, ali radosno odlaze u ratove koje te vlasti zapoinju. Ti bijednici koji se svakodnevno ulaguju policajcima, vojnicima, ak i doktorima, zapravo svakom ovjeku koji nosi uniformu, ti bijednici, kaem vam, te kreature koje na biralite izlaze sa strahom kakav valja osjeati jedino na kapijama istilita oni e rado poi u rat. I to vie budu pili, sve e vie u njima narastati volja da poginu, jer su ih itavog ivota uili da e sve njihove nepodoptine biti iskupljene smru u ratu. Naravno: kada se otrijezne, kukaviluk ih ponovo preuzima. eta dobrovoljaca koja je iz Ulcinja pola na Dubrovako ratite, nakon to je zapalila desetine kua i kamionima otpremila njihov sadraj u Crnu Goru, u Konavlima je nabasala na jedinicu hrvatske vojske. Hrvati su pripucali, Crnogorci su polijegali u prainu. Jedan od ulcinjskih dobrovoljaca planim je glasom zavapio put Hrvata: stanite, brao, to inite, sve nas pobiste. Ljudi u Crnoj Gori nemaju hrabrosti da utiu na svoj ivot svo njihovo herojstvo lei u spremnosti da se pomire sa posljedicama svoje pasivnosti, ma kako strane bile. Epska svijest je kao sifilis ne moete je se osloboditi. Ona ovjeka ini erektiranim i usmjerava ga ka herojstvu, a herojstvo i jeste erektiranost prema smrti. Ali ga, kao i u sluaju sifilisa, na koncu upravo ta erektiranost kota ivota. I nije

244

sluajno to najvei pjesnik epske Crne Gore, vladika Petar II Petrovi Njego, skonava od posljedica sifilisa. Tako smru zavodnika umire ovaj pravoslavni svetenik, koji je u Noi skuplja vijeka naao za shodno da ispie odu piki, a u Lui mikrokozma da svojoj pastvi kroz seriju u najmanjem dubioznih religijskih stavova priblii avola. Erekcija je savrena metafora herojstva mozak je tada stavljen van funkcije, jer sva krv hita drugdje; i kao to se eli prodrijeti u enu, hita se da se penetrira u smrt. Kasnije sve splasne, u miru utrobe mlohave i vlane zemlje, tamo gdje smo se probili, kriknuli, prosuli sjeme i krv i napokon pali. Jednom smo u redakciji Vijesti Bala Brkovi, Ognjen Spahi i ja ubjeivali dragog starijeg pisca, gospodina Momira Markovia, da je lozova rakija bila presudna za dugovjekovnu uspjenu odbranu Crne Gore od Turaka. Bala je insistirao kako je lozova rakija, zapravo, teni kokain. U Crnoj Gori od davnina postoji obiaj da se, kao lijek za upalu sinusa, loza sipa u dlan i odatle umrkava to je bio jedan od naih argumenata za analogiju izmeu kokaina i crnogorskog nacionalnog pia. Markovi, koji je u javnosti bio poznat izmeu ostalog i po knjizi vojnih eseja Crnogorski rat, nervozno je odbijao ovu tezu. Njegova petsto stranica obimna knjiga detaljno se bavila strategijom, taktikom, motivacijom, ak i pozadinskim faktorima bitaka u kojima su Crnogorci kao po pravilu pobjeivali. Tih dana Markovi je iekivao tree izdanje knjige. Stoga je gotovo bijesno odbio nae podbadanje kako mu je knjiga prilino manjkava, jer nije opisao kljuni faktor crnogorskog herojstva lozovu rakiju. Crnogorski vojnici, uglavnom teka sirotinja, bosi se vuku katunskim kamenjarom. U tiini, jedan za drugim, oni idu na bojno polje da od Turaka brane otadbinu. Avgust je i sunce nemilosrdno pri. Njihov ivot dovoljno je teak i bez ovog pjeaenja. Uglavnom su gladni, a osnovna privredna grana u Crnoj Gori tog vremena je pljaka. Udar na ovce, kako se tada zvala pljaka komijskih ovaca, zapravo je struni ekonomski termin Crne Gore tog herojskog vremena ekvivalent dananjem berzanskom skoku akcija ili inflatornom udaru na male ekonomije dirigovanom od strane velikih kompanija. Teko se ivi toliko teko da se ovi ljudi svaki dan mole Bogu za neki rat u kojem bi mogli slavno poginuti i napokon poinuti. Vojne vlasti najee nisu u stanju da im obezbijede uniforme tek poneto baruta i mnogo lozove rakije: toga ne

245

smije da fali. Gospodine Markoviu, zamislite: od dugog pjeaenja po kao ilet otrim stijenama, njihova stopala krvare, a bijes u njima narasta zalivan tim bolom, rekli smo mu. S vremena na vrijeme vojnici iz uturice poteu gutljaj rakije. Lozova rakija u ovjeku pojaava agresivnost i podie stepen tolerancije bola otud, i zato jer je bijelo pie, teza o lozi kao tenom kokainu. U Crnoj Gori se govori: vino pij zimi, rakiju ljeti. Lozova rakija gasi e, to e vam rei svaki alkoholiar koji po podnevnoj egi u bati kafane ispija dvadesetu lozu tog dana. Veina alkoholiara na lozovoj rakiji stoga umire od modanog udara ne moete pretpostaviti kakvu pometnju u vaoj glavi napravu loza kada je pijete po suncu, pometnju od koje vas oslobaa samo smrt. I kada crnogorska vojska napokon stigne pred neprijatelja, nalivena tenim kokainom, krvavih bolnih stopala od bosonogog pjeaenja po uarenom stijenju... molim vas zamislite taj trenutak, rekli smo mu jo. Horde ka smrti erektiranih Crnogoraca kao vukodlaci se sjure na nesretne Turke. Lete glave, zubima se otkidaju grkljani, ba kao to ste opisali u knjizi. Na obimni katalog brutalnosti svikli Turci napokon ustuknu pred animalno herojskim Crnogorcima, koji jo dugo diu krvave ruke ka suncu i zavijaju za turskom vojskom u bijegu. Markovi nas je zgranuto sasluao. Prekrstio se i utke nas napustio. Na stolu je zaboravio kabal od konica koji je izvadio iz svoje lade, a sa kojim je doao u redakciju, smatrajui da ga je neko presjekao, vjerujui kako e na medij biti sretan da objavi priu o pokuaju mukog atentata na pisca knjige o crnogorskom herojstvu. Onda kada je napokon nestalo Turaka, nastupilo je teko razdoblje za Crnu Goru. Nije vie bilo spoljnog neprijatelja, te su se morali izmisliti unutranji. Iz tog vremena potie specifina crnogorska igra koja se igra sve do danas. Pravila su jednostavna: Crna Gora se podijeli na dvije grupacije koje meusobno ratuju. To mogu biti Zelenai i Bjelai, partizani i etnici, titoisti i informbiroovci, konano dananji suverenisti i unitaristi. Kao kada smo se u djetinjstvu okupljali na livadi i dijelili u dvije ekipe za mali fudbal. Crna Gora je civilizacija vojnog logora. Kolektivno je bilo usmjereno na odbranu, individualno na smrt u ratu. A ta gore moe zadesiti vojni logor nego da, najednom, nestane neprijatelja? ta se gore moe desiti vojniku i heroju, nego da bude osuen na ivot?

246

Ulcinj je grad na granici. U takva mjesta se dolazi da se nikada vie iz njih ne ode. Jer odlazak iz njih uvijek je povratak u ono od ega se pobjeglo. Iz Ulcinja nema putovanja dalje, jer Ulcinj je na kraju puteva. Put vodi samo nazad. Zato je Ulcinj savreno mjesto za prognanike, bjegunce i one koji ele da spokojno provedu posljednje godine ivota. Nekada je ovaj grad bio piratsko gnijezdo: ulcinjski pirati odlazili su u pljakake pohode sve do Afrike na jugu i Rijeke na sjeveru. Ulcinjska flota bila je druga po veliini na Jadranu, odmah poslije mletake. Sa jednog od afrikih pohoda pirati su se vratili sa nesvakidanjim plijenom crnakom porodicom, zarobljenom u pomorskoj bitki. Vjerovatno su pirati namjeravali da nesretnike prodaju. U ulcinjskom Starom gradu i danas postoje ostaci tadanje pijace robova. ta se dalje deavalo sa crnom porodicom, ne znam. Ali njeni potomci i danas ive u Ulcinju. Premda im izlivi herojske svijesti esto zagoraju ivot. Izvjesni arovi, ovjek koji se sa sjevera Crne Gore sedamdesetih godina dvadesetog vijeka spustio na primorje, svojevremeno je u jednom od restorana na Bojani imao ustru polemiku sa Majklom Arapom, jednim od preostalih ulcinjskih crnaca. Majkl Arap je, naravno, bio nadimak koji su ovom ovjeku dali lokalni dripci. Ne mogu se sjetiti njegovog pravog imena sumnjam, uostalom, da ga se i on sam sjea. Majkl Arap i arovi u magnovenju cjelodnevnog pijanstva raspravljaju o politici. arovi se upravo vratio sa jednog od svojih tradicionalnih lijeenja u klinici za plune bolesti u Brezoviku. U Ulcinj je doao kao stolar zlatnih ruku. Ulcinj pamti desetine, stotine takvih radnika koje su u njega doli u potrazi za poslom. I gotovo svi su imali istu sudbinu. Nakon tekog fizikog rada odlazili bi u jeftine kafane, iz kojih bi se u pozno doba noi odvukli u svoje iznajmljene sobike. Vremenom: na graevinama bi ostajali sve krae, a sve ee biste ih viali kako teturaju ulicama. Na koncu, gubili bi posao. Neki od njih skonali su kao prosjaci, spavajui u skladitima zimi pustih hotela. arovi se jo uvijek dobro drao. ak i polumrtav od tuberkuloze i alkohola, i dalje je bio najbolji majstor u gradu. U to vrijeme na Bojani su nicali riblji restorani. To je znailo mnogo posla za arovia, kojem se u ivotu napokon posreilo. Vjeito razapet izmeu posla i kafane, doekao je smirenje: njegov posao postala je izgradnja bojanskih drvenih kafana.

247

arovi i Majkl Arap, dakle, ne dijele politike stavove. Vremena su teka i sudbonosna: budunost nacije je u pitanju. Dvojica prijatelja niu prazne pivske boce na stolu pred sobom. Prisutni gosti odahnu kada vide dirljivi prizor: dva pijana ovjeka koji se bratski grle. Razlike su, inilo se, napokon bile prevaziene. Mudrost i razum su iznova porazili mrnju. Ali ve narednog trenutka arovi skae i prevre sto. Dostojan uloge u najboljoj pozorinoj postavci Njegoa, on glasom pravednika uzvikuje: ustaj crni arapine, megdan da podijelimo! U trenutku, arovi je shvatio da je istorija samo jedan, jedinstveni trenutak. Bitke njegovih predaka sa Turcima bile su i njegove. Jue je bilo danas i bie sutra, jer vrijeme je samo sjeanje koje uvaju gusle. arovi je moda bio pijani stolar, ali je razmiljao kao akademik. Jednog lijepog majskog jutra... Insistiram na bajkovitom uvodu, jer ono to u vam ispriati i jeste bajka feministika bajka. Jednoga, dakle, lijepog majskog jutra 1996. dravna televizija javila je da su maskirani pljakai na prilazu Podgorici oteli kamion koji je prevozio penzije za crnogorske vojne penzionere. Identitet pljakaa jo uvijek nije poznat, ali policijske i vojne snage rade na njihovom otkrivanju. Prva hapenja treba oekivati ve tokom noi, ustvrdila je policija. Ve sutradan u javnost su iz vojnog vrha procurile informacije da je pljaku izveo samo jedan pljaka, ali, dodali su ipak, uz vrhunsku NATO opremu i izvjesno specijalno obuen. Vojska je sumnjala da je pljaka djelo stranih obavjetajnih slubi. Smatrali su kako je velika vjerovatnoa da je pljaka uz pomo domaih dounika ve napustio zemlju. Ovo je jo jedan vid pritiska na nau zemlju, poruio je na kraju neimenovani vojni izvor, ali sa sigurnou ve sada moemo rei da kao to nepravedne sankcije nisu uspjele pokolebati nau volju, nee ni ova podla pljaka. NATO zlikovci su napokon pokazali svoje pravo lice: budui nesposoban da naudi odlunim vojnim snagama nae drave, nemoan pred naim hrabrim vojnicima, neprijatelj je otricu svog udara usmjerio na stare i nezatiene vojne penzionere. Istoga dana stotinjak vojnih penzionera je pred Amerikim kulturnim centrom u Podgorici spalilo ameriku zastavu. Ovaj performans postae tradicionalan: ista grupa ljudi svake godine palie istu zastavu, sve do velikog penzionerskog Vudstoka pred Centrom tokom amerikog bombardovanja Srbije.

248

Vojni penzioneri su nekoliko dana bjesnili. Dravna televizija im je napokon obeala da e njihove penzije biti namirene, im drava bude u prilici. Ne samo da nisu dobili tu penziju, nego ni one za narednih jedanaest mjeseci. Do tada su svi zaboravili pljaku: prije od svih policija i vojska. Kako sam saznao da je tajanstveni pljaka bila Tea, moja Tea? Nevjerovatnu vijest donio mi je, a ko bi drugi potar Pako. April je te godine bio eliotovski okrutan. Marte kani e ne kani, a aprile ne prestani, bila je jedna od metereolokih dosjetki babe Zorke. Teka proljetna kia prosula se toga aprila na Ulcinj. Iz domova su na pljusak izlazili samo ribari koji u to vrijeme presreu jata kuble koja se od Otranta kree ka sjevernom Jadranu. Moja stara kua ve polovinom mjeseca poela je da prokinjava. Kroz sobu sam se kretao kao po minskom polju, izbjegavajui erpe kojima sam sakupljao kinicu. Jugo se smjenjivao sa zapadom, a velika sparina i vlaga dokrajile su brojne srane bolesnike, koje su s mukom pokapali u vlanu zemlju. Ujutro iskopane rake do podneva bi bile ispunjene vodom, te su mrtvace zapravo potapali u zemlju, kao da su mornari. Ono to se dalje deavalo sa njima bilo je lako konstruisati: vlani sanduci bre su se raspadali, tako da su crvi prije dolazili do leeva. Pretpostavljam da su tijela ve nakon nedjelju dana u tako vlanim rakama nestajala, raznesena crvima, bubama i pacovima. April je donio kiu i zaborav: za sve ive, i za mrtve. U maju, kia se povukla. Ljudi su bojaljivo izmilili na sunce. Sa njima i ja. Dane sam provodio na terasi, ispijajui domae crno vino i posmatrajui more koje je i dalje bilo mutno od aprilskih fortunala. Tu na terasi me je zatekao potar Pako, dok sam za Monitor pisao tekst o tome kako su i Darklands benda The Jesus and Mary Chain i hit tada popularnih Suede pod imenom Trash nastali, zapravo, kraom Bouvijeve Heroes. Sumnjiavo sam osmotrio kovertu. Rukopis na njoj tvrdio je da mi pie Tea. Pismo je imalo potanski ig Podgorice. Dobro: Tea jeste bila u Podgorici. Tamo je studirala, odatle je narednog petka trebala da doe na jo jedan vikend ispunjen seksom i pijanstvom. Zato bi mi Tea pisala: tim prije to sam pouzdano znao da umije da koristi telefon i jer nipoto nije liilo na nju da se dopisuje sa ljubavnikom. Tea je u pismu tvrdila da je opljakala vojne penzije. Bezvrijedne dinare je odmah zamijenila za njemake marke.

249

To je bio tek jedan od detalja koje je brinim planiranjem uvezala u savrenu pljaku. Neki podgoriki diler joj je obezbijedio transakciju u marke i kartu do Bogote. Zauzvrat je dobio dinare po povoljnom kursu bio je to dobar posao za oboje. Dok ovo itam, ona je ve u Bogoti. No nakon pljake sanjala je kako spava u avionu iznad okeana. U tom snu unutar sna sanjala je pljaku penzija. Ovome sam se nasmijao kladim se da bi struktura sna bila drugaija da je prologa mjeseca nisam natjerao da proita Borhesove Matarije. U snu su vozai vojnog kamiona bili Dragan Nikoli i Bata ivojinovi. Sa zadovoljstvom ih je izreetala. Nije joj bilo teko da zamijeni arer i isprazni ga u njihova nepomina tijela. Ovo je ve liilo na Teu. Bio sam spreman da joj povjerujem. Napokon: zato sve to ne bi bilo istina? Zar jedna od temeljnih osobina naeg vremena nije to to niko od nas zapravo ne zna ko je osoba koju jebe? To je ona vrsta nesigurnosti protiv koje se ne moete boriti kondomom. Zapravo, upravo kondom jeste kriv za nju. Siguran seks, kaete? Navuete kodom i legnete sa nekim. ta znate o toj osobi? Nita osim da vas nee zaraziti to vam jami kondom. Osoba u koju prodirete moe biti masovni ubica; moda je kriva za smrt roditelja; moda je kao dijete gurnula brata sa drveta; moe biti ratni zloinac; moe, napokon, biti zla, moe biti nitarija. Ali to vas se ne tie, sve dok imate kondom. Kondom je gumica, a gumicom smo jo u koli sa papira brisali greke koje napravimo. Kondom gumica je dakle ono to nam omoguava da slobodno grijeimo. I da nakon greke nastavimo spokono da ivimo. Svo zlo s kondomom. I u njegovu glavu. Siguran seks sa masovnim ubicom, kaete? Volim te. Pisau ti uskoro i sve ti objasniti, stojalo je na kraju. Ne mogu da doekam, pomislio sam.

250

Goran Samardi

UMSKI DUH
Sad je doo red da Danijel posjeti nas. Smatrali smo ga svjetskim ovjekom kome je uroeno da se iznenada pojavljuje i nestaje. Dijana je u svim prilikama bila odsutna osim kad treba vidjeti brata. Dok su bili mali u isto su vrijeme spavali i bili budni; ak su se zajedno i razboljevali. inilo se da je u stanju i iza oka osjetiti kako nailazi. Jo prije nego to je pozvonio Dijana se ukoila. Stala je kraj vrata i ekala. Oi su joj se uveale od uzbuenja. Liila je na mjeseara koga je opasno buditi. Danijel je malo odstojo u okviru vrata. itavom pojavom je govorio: Evo me, divite se. Lep sam i slobodan. Ba me briga ta komije misle. Vagina je dosadna i smrdi, a penis je lep. Onda su se zagrlili. Zakaili su se jedno za drugo kao dva ika. Nije se znalo ko je koga vie poelio. Mogo sam je oteti svakom osim njemu. Njihov savez je zapoeo jo u majinom stomaku. Danijel je izgledo normalnije nego to smo navikli. Za promjenu obuko se kao muko. Izdavali su ga nokti s kojih nije skino lak, a i nain hoda. Bilo je alosno kako se upinje da lii na mukarca. Moji roditelji su se udili. Plaili su se izuzetaka, osim kad zavladaju. Moralo im je neto zasmetati mnogo puta, pa da to uzmu za normalno. Kad je Danijel poo da pije kafu, i pui, otac i majka su se ukoili. eni zakljuanoj u Danijelu trebalo je malo da se ukae. Dugaka cigareta sa zlatnom omom lijepo je pasovala uz njegove prste. Pokazo je kakva bi djevojka bio. Mogo se zamisliti na svim mjestima gdje se na brzinu lovi. Dim to ga je otpuhivo oamutio je moje roditelje. Oni ak nisu ni puili. Samo su se udili to drugi pue. Tu no sam obuko trenerku i izaao da trim. Dijanu je Danijel odveo kui. Nije joj bilo dosta to je moja djevojka. Osjeala je potrebu da bude neija sestra, a i erka. U zalog je ostavila svoje stvari, pa i ve. Jedne od tih gaica to mogu stati u aku od muke sam savako. Posto sam gaoder.

odlomak iz rukopisa

251

Dok sam tro, razmak izmeu mene i mog problema se poveavo. Ve na mostu, na kome su kad mi je bilo sedam godina demonstrirali studenti za koje je otac ludaki navijo alei to nije mlad, bilo mi je lake. Otac se, nosei me u naruju, popeo na jedno mjesto da ih bolje vidi. Vjerovo je u sve sile, pa i u ovu. Radovalo ga je kad duva vjetar, pada kia il snijeg, pee sunce, kad grmi, a munje na nebu lie na pukotine u porculanu. S visine, studenti su liili na talase, a milicija i vojska na stijene. Umjesto u masu, ja sam gledo u oca. Divio sam mu se to je lijep. Moj otac je imao lice i vrat kakvo vole vajari. Crte su mu bile jasne i potene, a pogled odreen. Ouvo ga je jo od ratnih vremena. Iz mase je hualo ko iz dinovskog dimnjaka. Liila je na ogromno grlo koje pokazuje jezik i krajnike. Po ocu se moglo ocijeniti da moda ima i mrtvih. Vie me uzbuivalo da s njegovog lica itam ta se dolje dogaa, nego da sam gledam. Moj je otac bio uesnik svjetskog rata. Nao se na strani koja je pobijedila. Toliko se namuio, nagladovo i nastrahovo, da nije shvato da neko moe u miru osjeati bilo ta osim sree. Za njega je kolektivna i individualna srea bilo najvee hvala to se duguje onima koji su za nju pali. Ustajanje u rana jutra, mrkanje i polivanje hladnom vodom, brijanje i laka gimnastika, postali su ritual u koji nije uranjo samo on, ve i ja to ga sluam. Tako okupan i oelien, hladnih i najeenih obraza, prilazio je da me poljubi, al s praskom, da ne pomislim da je otrica s kojom voli tupa. Prije nego to bih nastavio da spavam, mislio sam kako je dobro to ga imam. Svega sam se sjeo u trku. I mase, i naeg osmatrakog mjesta, i oca, iji e stisak popustiti jednom kad umre. Tjeio sam se vremenom u kojem za Dijanu nisam znao. Poslije svakog pretranog kilometra bilo mi je bolje. ulo se samo kako duboko diem. Skreno sam prema hotelu Jugoslavija i svom snagom preko trave grabio naprijed. Kroz pore na koi istiskivo sam duevne muke. Hotel je postajo sve vei i vei. Pito sam se kako bi na ovo udo s hiljadu soba i salama to bljete gledale divlje ivotinje. Opet sam im zavidio na ivotu. Hotel Jugoslavija je zdanje koje je dok je bilo gradilite eljelo da premai sve okolo. Valjda zbog te elje usaene u temelje, hotel je posto sve osim lijep. Vie je kvaso nego rasto. Zaustavio sam se pored zatvorenog bazena. Laktom sam obriso paru da vidim ta je unutra. Moralo se neto raditi, pa makar i to.

252

Prvo mi je zapela za oko savreno glatka i plava povrina bazena, koju su s dna osvjetljavali reflektori. Izgledala je ko da se po njoj moe hodati. Zbog bijelog mermera i ukrasa od gipsa, bazen je podsjeo na hram gdje se moli utei. Iz svlaionica izioe dva ovjeka i dvije djevojke, s pekirima preko ramena. Tek se iz bliza vidjelo da su mukarci Japanci. Djevojke su na sebi imale kostime boje frikog mesa i potpuno iste kape za kupanje. Nosile su ae na ijim rubovima su do kore bile nasukane krike limuna. Presijavale su se od pomade. Crvenu, gustu tenost u ai zamiljo sam kao uasno slatku. Odmah je poelo da mi bude krivo to nisu moje. Oznojen i ugrijan od tranja udio sam da skoim i zabijem se u djevojke. Mislio sam kako e Japanci otii im prospu svoje sjeme, a ja u i dalje biti tu. Moju ozlojeenost pojaalo je to to djevojke uopte ne znaju da postojim. Popadali su u bazen i sve upropastili. Prvo su skoili mukarci, a onda ene, zabivi se u vodu kao koplja. Vidjeh ogrlice i vijence od pjene koje prave ljudi dok se brkaju. Japanci su pucali po vodi amare i nogama je gnjavili. Veselili su se onome to e raditi djevojkama. Sjetih se riba i ostalih morskih stvorova to plivaju kao uz najvelianstveniju muziku pratnju. Njihovih boja, grae i raznovrsnosti o kojima ljudi i uz najpomodnije ruho mogu samo sanjati. U tom trenutku, elio sam biti riba koja jedino osjea kad je gladna i kad joj se spava. Japanci su sve radili u isto vrijeme: skakali, plivali pa i dirali djevojke. Nabili su ih u oak bazena i hvatali pod vodom. Upinjo sam se da vidim djevojke. Bile su ozbiljne. Onda su svi skinuli gae i pustili ih da plutaju po vodi. Kroz staklo sam ih mogo vidjeti, al ne i uti. Zbog boljeg pogleda sam s vie mjesta obriso paru. Sad sam za svaku pozu imo po jednu osmatranicu. Nisam bolestan, ali mi prija da gledam u ljude koji misle kako neto tajno rade. Jedan Japanac je izao iz bazena i oklizno se. Pao je na lea i osto malo tako. uno sam i s dva poteza nainio jo jedan prozor u pari. Djelilo nas je samo debelo ilavo staklo, iarano stigmama vode. Nikad iz takve blizine nisam buljio u ovjeka druge rase. Bio je boje zemlje, star i mrav, s koom otromboljenom ko da nije narasto da je nosi. Oi su mu bile crne, kose, nalik na kopice iz lubenice. Gledali smo se; nikom nita nije bilo

253

jasno. injenica da sam obuen, a on go, jo je neprijatnije pojaala razliku meu nama. Iz dubine due sam elio da se mijenjam s nekim, pa makar s njim. Moro sam uiniti neto. Ruke i noge su traile da neto s njima radim. Na asu su nam rekli kako su Japanci za vrijeme svjetskog rata bili na strani zla. Odlikovala ih je surovost i fanatizam. U jednom filmu japanski vojnici palicama tuku gole zarobljenike i raduju se to imaju po emu udarati. To i nije bio razlog da utnem u staklo i razbijem ga, ali nisam mogo da se sjetim drugog. im uradim neto loe, ja se okrenem i odem. Dovoljno to inim zlo; ne elim da me mue jo i posljedice. Tako je ostalo tajna da l je ono staklo teko stotine kila ubilo ovjeka, ili samo palo pored, ranivi ga nekim od svojih iljaka. Po teoriji koju sam isprobo na sebi, lake je biti dobar nego zao. Dobar ovjek se okrene i mirno ode. Pospan je od dobrote i zijeva mu se, a zao bjei da ga ne uhvate. Tek sam na mostu stao da se odmorim. Dva puta sam pljuno u iroku crnu rijeku. Bila je spora i gusta. Skoro da se u nju moglo umakati pero i pisati. Jedva da je neto htjela da nosi. Tom brzinom se u mimohodu kreu i ljudi dok iskazuju poast. Ovom mostu sam se divio jo u izgradnji. Po cijevima, inama i armiranim nosaima znalo se da e rijeku preskoiti neto ogromno. Moj razred je jedan od prvih puten da pree preko mosta. Nekako se inilo najpotenije da most isprobaju djeca u razvoju. Bilo mi je krivo to sam odrasto i to mi na sve strane rastu dlake. Djeco nemojte marirati preko mosta, rekla je davno uiteljica, inae e se sruiti; nek svako hoda za sebe. Poelio sam da nekom toliko vjerujem... Bar dvadeset kola je za taj dan iznajmilo djecu da prave guvu i mau drugu Titu. Bio je ljepi od mog oca. Jedino sam njemu oprato tu prednost ovjekovjeenu na fotografijama i portretima. I Predsjednik je imo lice to se za as moglo izvajati, naslikati il utisnuti na novac. Nudilo se da mu se divi. Kad je proo mercedes nalik na dinovsku lakovanu pernicu, u glas smo povikali: TITO, TIIITOOO! Svu snagu za taj dan unijeli smo u bacanje cvijea i viku. Ta dva sloga se nisu dala tiho rei. Vie me je oduevila dreka, nego to to neko vaan prolazi. Tito je bio star i umoran. Umoran od obaveze da pripada svima. Lice mu je bilo glatko i ruiasto, a oi plave do bola.

254

Maho nam je iz navike, ne iz srca. Sa lijepog lica, italo se da mu je svega dosta. S njegove lijeve strane podupirala ga je vazda ista debela ena. I da je bio din, nije nas mogo u tolikom broju podnijeti. Pito sam se koliko bi mu ivota trebalo da upozna svu djecu koja ga vole. Bio sam u gomili, zagraen tijelima, i nimalo optereen pitanjem ko je tu ensko. Posebno mi je vano to sam malo vei i jai od ostalih. Za mene su djeaci jedno, a djevojice drugo. Ne pada mi na pamet da e se jednom izmjeati. Tako male i edne teko nas je zamisliti za budue ljude. Sumnjo sam da u odrasti. To se znalo, al ko u napamet i bez smisla nauenoj lekciji. Pribijali smo se jedno uz drugo da nam bude toplije. ... Nisam primjetio kad sam doo kui. Noge su same nale put dotle. Provirio sam u sobu oca i majke. Htio sam se neim utjeiti. Soba je mirisala na naftalin i suenu nanu. Pod lavinom jorgana disali su moji roditelji. inilo se kako jedno drugom pomau u dubokom spavanju. Doticali su se zadnjicama i leima. Bojo sam se da e jednog dana srasti i pretvoriti se u udovite to e jo vie da me voli. Glumio sam silediju i fatalnog ljubavnika, a bio sam samo njihov sin jedinac. Zavidio sam roditeljima to su ostarili i to ih ne mui ljubavna pomama. Njihove zvijezde iz mladosti sada mirno sjaje, dok se moja i Dijanina sudaraju u nedogledu vasione. Svaki put kad se sretnemo, neko se opee. Ja sam bez nje mogo izdrati nedjelju dana. im bi proo dan vie posto bih bolestan. Lijego sam u krevet, a na pamet mi nije padala ni hrana ni umivanje. Zaboravljo sam da postoji voda. Jedina stvar, za koju sam molio Boga da je oivi, bio je telefon. U mojoj kui ta crna sprava od bakelita zauzimala je poasno mjesto. Jo uvijek sam se sjeam kad sam je gledo odozdo. Bilo mi je svejedno da l e zvoniti il ne. U to vrijeme, svi koje sam trebo, bili su tu, uz mene. im je Danijel otputovo, Dijana se pojavila na vratima. Kajala se, pa je izgledala nekako manja. Nije joj smetalo to smrdim i to su mi na leima od leanja skoro izbile rane. Skinula se i legla pored mene. Od stvari je zadrala samo maramu. Kakva ti je to kurvinska oprema, aaa? Je l to misli da si maca s bobonjere?

255

Strgo sam joj je s vrata i u dva poteza iscjepo. Ostavila je maramu da imam na emu da iskalim bijes. Odakle ti ovo, je l? Od Danijela. E sad vie nije. Ali tu kazni nije doo kraj. Moro sam jo neto smisliti. To neto, imalo je oblik uda. Bilo je samo dosta vee, i jarko zeleno. Moglo je biti tvrdo, dok ne uvene. Kad je njena vagina to progutala, poo sam se diviti. ivotinjo apno sam. Ko mi kae rekla je. Tako je veliki zeleni krastavac s Kaleni pijace, promaio svoju svrhu. Pretvorio se u alatku za uivanje. Izmeu bola i uivanja Dijana je izabrala uivanje. Odigla je kukove i skoro ga pojela. Ostala je viriti samo peteljka. Je l bar bolilo? pito sam. Izvuko sam krastavac i s panjom naunika zagledo joj meu noge. Bilo je crveno i sono ko kad iz zrele lubenice izupa ep. Kazna tek to je gotova, a sve se vratilo na svoje mjesto. Pika se opet stisla. Podsjeala je na usta to se dure. Nije. Ajde sad sve ovo ponovi, ali bolje rekla je. Sljedea stvar koja nas je jo vie povezala bio je motor: polovni NSU 250, s dva sjedita na kaskade i s guvernalom nalik na uvinute rogove. Kupio sam ga da je malo obradujem. Motor je bio stariji od nas skupa. Jahali smo ga i mrcvarili cijelo ljeto. Jednog dana se nakaljo i stao. Nije vie mogo da nas nosi. Zavladala je tiina u kojoj nema ta da se kae. Bio je to stari motor to je zadnje snage istroio da nam pokae kako je lijepo juriti bez razloga. Njene ruke su me stezale kao da se jo vozimo. Put je bio prav; oivien umom i jablanima to su podsjeali na dinovska ptiija pera. U toj pustari, nismo imali ta da priamo. utali smo za vie ljudi odjednom i gledali niz put. Ajde vie sam podvikno nego reko. ta? Skidaj se. Sad? Aha. Ali na emu emo? Na motoru. A ako padnemo? Usta emo.

256

Tako je motor i pokvaren neemu posluio. Tucali smo se dugo i polako. Bio sam nekako svjestan svakog centimetra koji ulazi i izlazi iz nje. Udubio sam se u ono to radim. Naprijed pa nazad, naprijed pa nazad, a onda kruno, ko da u dubini neto mutim. Sve je sa svaim dolazilo u vezu. Od naih genitalija milina se irila u talasima. Hlap, hlop, plju, fljuuu, ulo se. A onda i reanje i kripa i lagani cijuk ko od nepodmazanih vrata koja vjetar baca tamo vamo ciiiiiiiii uuuuu hh, pa olakanje koje se polako pretvara u tegobu. Nisam znao ta vie da smiljam. Pomislih, kako neki ljudi vee zadovoljstvo osjete poslije sranja, nego ja, poslije najeeg seksa. Nisu mi se oblaile ak ni pantalone. Buljio sam u svoj kurac, iznenaen to mi je do malo prije toliko trebo. Joj Boe, kud nisam neto vie od djeaka koji je tuan kad prospe spermu! Okolo su zujali komarci i peckali me. Vazduh je bio pun ogavnih stvorova s rilicama to piju krv. Bilo mi je lake kad ih psujem. Pito sam se da li komarci znaju ita drugo osim da budu bijesni i gladni. eko sam da me se najedu. Je l i tebe bodu? Ko? Moji baba i deda! Ne bodu rekla je. Ma ba ni jedan? Ne. Al kako; ima ih na milione! Odkud znam, nisam kriva. Valjda si im ti slai i vei. A da te ja ubodem, aaa!? Bodi, zna da volim. Moja pica voli kad je puna. Rairila se i onako ga mekanog utrpala u sebe. Je l e ii, a? Nee jedva sam doeko da kaem. Ilo je do malopre reko sam. A sad? Oblizala je sa svih strana svoj prst i njeno mi ga zavukla u mar. Kao poguran neim s druge strane, ispruih se i uvrstih u njoj, toliko da me kurac poo boliti. inilo se kako ga koa spreava da se jo digne. Okreno sam je na stranu i uinio joj isto. Motor se zaklatio al nije pao. Ljubili smo se i bijesno disali kroz nos. Sve smo otvore jedno drugom zapuili. Sklopili smo oi i jeali: eeeeeeeeee, mmmmmmm, ssssssssssss. Sad, sad,sad, sad!

257

Kad sam doo sebi, upitah je: Kad ovo naui, leba ti? Sad, s tobom. Nije izgledalo ko da je prvi put. Pa ta mogu. Moe da manje lae. A ti da ne pljuje u tanjir kad ga olie. Gurajui motor nagnut na stranu na koju bi mogo pasti, mislio sam kako imam mo da unitim sve ega se dotaknem. Moda bi pas Aca jo ivio da ga nisam nao i zavolio. tigli je u mom prisustvu pjevo; izgledalo je da e poderati grlo. I ivotinje i ljudi su se trudili da mi ugode, dokle su mogli. Mrzio sam motor to se pokvario daleko od kue. Hodo sam i uto. Bio sam ljut na put, to ga toliko ima. Iza je ila Dijana. Cika-caka, cika-caka, cika-caka; bilo je ko da se njene cipele s visokom tiklom dogovaraju neto iza mojih lea. Zabrino sam se to je toliko volim. U mislima sam je sklapo i rasklapo, iznenaen to svaki njen djeli oboavam. Nije pomagalo ak ni to to me varala dok sam bio u vojsci. Malo poslije, skinula je cipele i zabacila ih u mrak. Ako raunam tuu s Jonetovom enom dok smo sahranjivali Ganeta, ovo je bio drugi put da je vidim bijesnu. ta je? Sranje, ne mogu vie da hodam. Onda tri. A ti ga pui! iji? Svoj, ako moe da dohvati. ta si rekla? To to si uo. Pustio sam motor da padne, a onda ga nekoliko puta udario nogom. Nosio sam iljate izme na bose noge. U njih su prsti mogli stati samo jedan preko drugog, bez reda. izme su i prazne izgledale opasno, a naroito kad ih navuem. I u stanju mirovanja izgledalo je da im se uri. Pete i vrhovi bili su ojaani gvoem. Djelovale su ko da im se stalno u neto utira. Traio sam okolo kamen da motor skroz unitim. ta god bih zgrabio bilo je vlano i gnjecavo. Vie za mazanje, nego za udaranje. Dijana je pobjegla u umu. Nije htjela da mi bude publika. uma se zaklopila iza njenih lea. Osto sam sm pored

258

motora to je onako svaljen liio na neko umirue bie. Onda sam poo za njom. Razgrno sam lie i ukoraio u umu. uma, pomislih. Stvorena da se u njoj neto desi. Sve velike bajke deavaju se u umi. Dijana, Diko, doi neu ti nita drao sam se. Poto je svako drvo u umi bilo vee od mene, osjeo sam se strano mali. E, pazi ta si obeo rekla je i zagrlila me. Jebem ti. ta si radila? Piala. Mmmm, krmao voljena. Zamislih mlaz u boji ilibara, tanak, laserski precizan, kako dubi rupicu u tlu, tek da ue kliker; njen mjehur i ruiasta crijeva upredena poput najfinije vunice. Bilo mi je ao to i to ne mogu da milkim i ljubim. Kad nekog istinski voli, onda ti je sve u vezi s njim slatko. Govna, mokraa i vjetrovi iz guzice su balast, bez koga bi voljeni i oboavani stvor prosto odlebdio. Svaka mana koja moe umanjiti teret ljubavi, dobro je dola. Mislio sam da je Dijana otila zauvijek. Uplaio sam se minuta provedenih bez nje. Ej apnuh. Palo mi je na pamet da se u umi, ako nikog ne doziva, tiho pria. Vika i dranje mogli su uvrijediti duh ume i uiniti da se izgubimo. ta? Lijepa si. I ti meni. Ako poludim i ponem da te davim, je l bi grizla, a? Ne bi. A to kravice? Jer te volim. A da te silujem, a? Nemoj. Zna da ti uvek dam. A da i drugom, je li? Samo ono jednom. A je l si uivala? Malo. Koliko? Ne znam, nisu kapi da se broje. A to, je l mu to vei od mog? Jest, mislim. Koliko?

259

 Ne znam, nisam merila. A jesi ga drala? Nikad. A to? Jer ga nisam volela. A puenje? Bljak. A kolko te je puta? Vie. A jel te i u dupe? Niko osim tebe. Uuu, fala ti na asti. A kako si mogla, a!? Opet poinje rekla je planim glasom. ta hoe od mene, ajde, udavi me ako hoe! Smiri se pika ti materina, lepo priamo vikno sam. Samo da zna da nisam mogla s njim, pre nego to te pomenem. On je jedini hteo da slua o tebi. On je mene razumeo. Ma je l! A gde ivi, da mu zahvalim? Pored Novog groblja. Pa reci mu, da se sam zakopa! Nemoj molim te, stani, smiri se, reci ta hoe!? Nov motor. Pa kako da ga kupim? Zaradi, kurvo. Je l ovako? Spustila se na koljena i poela mi svlaiti pantalone. Osjeo sam se kao spomenik s koga svlae araf. Kuko apno sam. Ajde zucni neto, ajde, mrrrciinooo Mmmmpluu. Ne mogu punih usta. Ne pria kad vae, a? Bi l i drugima puila, je li? Ej, stvarno si dosadan. Otkud znam. Nisam probala! Tie kujo, oe da ti ? ta? Svrim u usta.

260

Ale teger PTUJPRAGERSKOLJUBLJANA

Nepriakovane ohladitve. Veriga alpskih vrhov v daljavi In halucinogen mesec, ki visi ves dan na zahodu. Lahko ga uti. Pritiska kot osamljen kovanec v epu. Blagajniarka ti ga je pod ipo potisnila Skupaj s karto za vlak PtujPragerskoLjubljana. Luknja v edini smeri ti govori, da je nekje prilo do napake. Nekje mora obstajati monost vrnitve v letih, Samoizbrisa iz prehojene poti, Korekcije smeri, ponovnega zaetka, Ti pa, prepuen monotoni alosti tirov, obrnjen nazaj, Le moli v pravkar zapueni prostor in as. Prisloni glavo ob podrhtavanje okna. Zatisne oi. Sredi ela se ti smol znamenje, Ki ga je logar s hitrim udarcem sekire pustil na krivem hrastovem deblu. Med krpami snega in trohneim listjem e prihajajo drvarji. Stisnjeni v vozle svojih teles, z neznosnim hrepenenjem po kronjah, Ki dela njihove ustnice spokane in pekoe. Prihajajo, ko je drevje golo in spi In lubje ne sluti eje njihovih motornih ag. Amputacija se zgodi v zaledeneli tiini. Otrok zaree svojo torto. Vonj po bencinu utihne In skozi zrak zaumi tih padec velikana. Ko se bodo korenine prebudile, Jih bodo le e zbledeli odtisi traktorskih gum In rna sled debla v podrasti spominjale, Koga so hranile, da bi se skozenj dotikale neba. PtujPragerskoLjubljana. Le kdor odhaja med tori, v, kaj pomeni eksil. Povsod nepriakovane ohladitve. Odtisi verig na naloenih hlodih. Poln sij.

261

ANTICIKLON
Meteorologi ti ne bodo povedali, Da je zasneilo gozdove. Toda ogenj v loneni pei e pomni; Objemal sem skorjo, ko so bukve e stale. Podrte in razagane, zloene v klade e zadnji si me poskusila potegniti v rano, Ki se je smolila med tvojimi nogami. Slutila si, da sem privolil v golosek. Roka sledi grebljici v pe in ogenj v, Da jekleni kavelj ne bo pustil nobenih sledov Na njegovih plamenih. Ti in jaz: vsak dotik ostane za vedno zapisan v dlani. Trajalo je ve let, da sem te dokonno segal. Vse do danes, ko je sredi hie sneilo. In nihe, niti gospodje, Ki se v zadregi nasmihajo pred ciklonskimi kartami, Ni znal povedati, da se tudi sredi najhuje zime Dotikamo z opeklinami.

262

MIRNJAK
Prenje nebes je bilo tako blizu. Le nakljuni opazovalec poasnega odmiranja arnik v hotelski vazi, Deportacij oblakov, sem se znael na pragu skrivnosti. Voda je drla silno z neba, Se bobnee razbila na skali in se ez nekaj metrov, ez nekaj trenutkov spet nala in zlepila in tekla dalje ista, blaena, cela. Bilo je tako drugae od vseh padcev, Ki sem jih kdajkoli izkusil. Kot da sredi neizprosne gravitacije obstaja neka druga sila, Tiha in skrita in moneja od razstavljajoih sil asa in zla. Kot da nas nekaj varuje pred izginotjem, epeta in presaja in nadaljuje naa imena Z dihi e jutri nikogarnjih ust. Med vraanjem, ob vznoju Mirnjaka, Za drobljenjem sonnih kristalov med bori In poplesavanjem rojev komarjev, Sta zarjaveli granati straili dostop Na pokopalie padlih v prvi svetovni vojni. Kapela sredi labirinta nesmisla. Vrata, preraena z reetkami, a lina za njimi je bila odprta. Sredi mraka je visela nema vrv. Tedaj se je zgodilo. Moje dlani, narasle za ves svet, Ki je leta polzel skoznje, so priele kopneti. Postajale se manje in majhne, Govorile so z dekimi prsti. Nedolen sem lahko segel skozi ozke ipke, Jo zatipal in potegnil. Nad okljuki reke je po dolini zadonel zvon. Arnika, prisloni svoj cvet na razbrazdano mizo. Voda padi, da bo slap stal mirno.

263

V KOLUMBIJI
V Kolumbiji ti je bilo tesno. Tvoje misli so otekale kot stopala Med prekooceanskim letom. Pogreznjen v prah hotelske postelje Si nisi ve mogel obuti ideje urejenega ivljenja, Ideje popolne ljubezni, ideje upravienosti pragmatinih ciljev. Kot da bi dene kaplje plezale po umazaniji stekel Nazaj v osmojene empaadas oblakov, Kot da bi pomodreli lenki bolali v temo, V upanju, da jih zatipajo odsotni lenki. Tvoj srednjeevropski as se je v Kolumbiji zmedel, Postal opotekava salsa tevilk nadstropij. e si poskual s cininim hahljanjem, e si poskual s sprenevedavo prijaznostjo. Kolonialna zrcala so se bila naselila vate, Kakorkoli si se obrnil, Je udaril vate tvoj lanivi privid. V Kolumbiji si bil prevelik za vse In si nisi zadoal v niemer. Ko si konno stopil bos in izgubljen Od arroz con pollo y frijoles, od aguardiente, Od voy a hacer una casa en el aire, Od cachitos, esmeraldas, azucar, Je bila tvoja tesnoba tudi upravljavka hotelskega dvigala. Z vsakim metrom nemega padca Si slial vse bolj krtati hrustanec v sebi. Ko je rekla za tabo: Nisem tesna, le zvesta sem, Si zmogel le momljavi gracias, gracias, Podrsavajo skozi foyer nala preslial njen A la orden, seor, con mucho gusto.

264

PEKOVA
Iz enega testa. Vajine besede so kipele po hii, Ko sta zamesila vsak po sebi v drugem. Premalo moke in preve ran Za recepte preprostih ljubezni. Ti si udrihala neizprosno in se umikala komoditetno, Kar je po desetih letih zadostovalo, Da ni mogel ve zadrati Svoje male punke, ki nisi nikoli bila. A svobodna, ki si naenkrat postala, Si hotela biti e manj. Vpraanja sveta in monosti odgovorov so te straila. Hotela si nazaj, v varnost vajinih Krutih kuhinjskih igric, ne da bi vedela, Ali je mogoe biti obenem odrasel predolski otrok In mati lastnemu oetu. Mobilni telefon, ki si mu ga podarila, Ne da bi ga nauila uporabljati, Je bil eden tvojih poskusov Stopnjevanja vajine soodvisnosti. Po krevito zmomljanih stavkih ga ni znal izklopiti. Lahko si posluala pozdrave mimoidoih trgovk, kripanje izlobenega okna, iz katerega je jemal svoj odsev, Sopihanje poasi peajoega telesa, Ko je za sabo pualo stopinje v junem snegu. Za pol ure si mu bila blie kot kdajkoli. ele ko je poel ves kredit In je v tvoji slualki zazijala tiina, Si vedela, da pretrgane niti testa, Ki obvisijo po gnetenju na dlaneh, Niso in ne bodo nikoli ve mlado ito. Kruh v pei pred tabo Je bil do kraja zagan.

265

VINTAROVCI 48
Kako naj razumem, da bo ez deset, Kvejemu dvajset let mrtva. Tvoje telo je e otrdelo. Toda tvoje roke imajo e zmeraj toliko dati. Sklonjene med plevel. Pleoe okrog pletilnih igel. Odloene na predpasnik. Te edine roke. Na vegasti zofi, na kateri si me previjala kot dojenka, Si me prijela za dlan in poloila moje prste med kone gube V tvojem uvelem zapestju. Rekla si, da si po dedkovi smrti pogosto otipava ilo utripalnico, Zapre oi in prislukuje ivljenju, ki se ziblje v tebi. Da je vse bolj ibko in nemo, si rekla, Da ene neznano kam, ivljenje teh edinih rok. Spet si jih prekriala, Jaz pa sem el nabirat roe z grma pod tvojim oknom. Kruta vzmet med roajema vrtnih karij mi odpira dlan. Kako naj razumem as, v katerem tudi najmoneji popusti? Zame bodo ile v tvojih zapestjih zmeraj Grm e nerazcvetelih vrtnic v tem gostem pomladnem veeru, Vrtnic, ki dehtijo v tvojih ilah, tako zelo.

266

36 SEKUND
Govoril bom o insektih, Ki so letali pod pijanim soncem, sedali na naju, pili kri. V mehki zemlji, pogreznjena do glenjev, Si me uila nastavljati pasti pod solatne glave. Prijeti no. Prerezati jabolko na dvoje. Prvo polovico sem potem dobil jaz, Drugo, smrtno, si namestila pod vzmet. Da ne bodo porle, kar si pridelal, si rekla, Prenaivna in predobra, da bi videla, kam in komu jo nastavlja. Skrita v moji lobanji se je leta pozneje sproila in me ubila vedno, Ko sem mislil, da konno ljubim in sem ljubljen. Tvoja sestra me je v prvem razredu uila imen ro in oblike rk, Zapletene, nerazumljive pojme, kot so tehnologija, zgodovina, bog. Tedaj so v nai bliini gradili klavnico. Rekordnih 36 sekund je bilo potrebnih, Da je bila krava strojno ubita, obeena, odrta in razagana na veje kose. Mati, zadnje ase ne vem, kaj je z mano. Zgodaj hodim spat, in ko zaspim, e zmeraj hodim, neskonno hodim, Ne vem kje, komu naproti, ne vem kam, a vztrajam, hodim in hodim, Dokler me ne prebudi brenanje jutranjih komarjev in vem, Da jih moram ubiti, da jih moram ubiti vse.

267

Ale teger PTUJ-PRAGERSKO-LJUBLJANA

Preveo Edo Fior

Neoekivana zahlaenja. Lanac alpskih vrhova u daljini I halucinogeni mjesec koji cijeli dan visi na zapadu. Moe ga osjetiti. Pritie kao usamljeni novi u depu. Blagajniarka ti ga je potisnula pod staklo Zajedno s kartom za vlak Ptuj-Pragersko-Ljubljana. Rupa u jedinom smjeru govori ti da je negdje dolo do greke. Negdje mora postojati mogunost povratka u godinama, Mogunost brisanja sebe iz prehodanog puta, Korekcije smjera, ponovnog poetka, A ti, preputen monotonoj alosti tranica, okrenut prema natrag, Samo uti prema upravo naputenom prostoru i vremenu. Nasloni glavu o podrhtavanje prozora. Sklopi oi. Usred tvog ela smolast znak to ga je lugar brzim udarcem sjekire ostavio na iskrivljenom deblu hrasta. Ve stiu drvosjee izmeu krpa snijega i truleeg lia Stisnuti u vorove svojih tijela, s neutaivom enjom za kronjama Od koje su njihove usnice ispucane i gorue. Dolaze dok je drvee jo golo i spava A kora jo ne sluti e njihovih motornih pila. Amputacija je obavljena u zaleenoj tiini. Dijete zarezuje tortu. Miris benzina utihne, Zrakom zauti tihi pad diva. Kad se probudi, korijenje e Samo jo izblijedjeli otisci traktorskih guma I crni trag debla u niskom rau Podsjeati na one koje je hranilo, da bi kroz njih doticalo nebo. Ptuj-Pragersko-Ljubljana. Samo onaj tko odlazi meu panjeve zna to znai egzil. Posvuda neoekivana zahlaenja. Tragovi lanaca na natovarenim trupcima. Pun sjaj.

269

ANTICIKLON
Meteorolozi ti nee rei Da je snijeg pokrio ume. Ali vatra u kaljevoj pei jo pamti; Grlio sam koru jo dok su bukve stajale. Oborene i raspiljene, sloene u klade Jo zadnji put si me pokuala uvui u smolastu Ranu meu tvojim nogama. Slutila si da sam pristao na sjeu. Ruka slijedi ara u pe i vatra zna Da elini iljak nee ostaviti traga Na njenim plamenovima. Ti i ja: svaki dodir ostaje zauvijek zapisan na dlanu. Trajalo je vie godina da te spalim do kraja. Sve do danas, kad je usred kue snijeilo. I nitko, ni gospoda Koja se u neprilici smjeka pred ciklonskim kartama, Nije znao rei da se i usred najgore zime Dotiemo opekotinama.

270

MIRNJAK
Prenje nebesa je bilo tako blizu. Premda tek usputni promatra polaganog odumiranja arnike u hotelskoj vazi, Deportacija oblaka, zatekao sam se na pragu tajne. Voda se silovito izlijevala s neba, Uz tutanj se razbila na stijeni i par metara dalje, Par trenutaka dalje, opet se nala, slijepila i tekla dalje ista, blaena, cijela. Bilo je to drugaije od svih padova Koje sam ikada iskusio. Kao da usred neumoljive gravitacije postoji jo neka sila, Tiha i skrivena i snanija od rastavnih sila vremena i zla. Kao da nas neto titi pred izginuem, apue i presauje i nastavlja naa imena Dahom ve sutradan niijih usta. Na povratku, na podnoju Mirnjaka, Poslije drobljenja sunevih kristala meu borovima I plesanja roja komaraca, Zarale granate uvale su pristup Groblju palih u Prvom svjetskom ratu. Kapelica usred labirinta besmisla. Vrata obrasla reetkama, a prozori na vratima otvoren. U polutami je visjelo nijemo ue. Tada se dogodilo. Moji dlanovi, narasli za cijeli svijet Koji je godinama klizio kroz njih, poeli su kopnjeti. Postajali sve manji i manji, Govorili djeakim prstima. Neduan, mogao sam ih provui izmeu uskih ipaka, Napipati ga i povui. Nad rijenim okukama odjeknuo je zvon. Arniko, nasloni svoj cvijet na izbrazdani stol. Vodo, padni, da slap stoji mirno.

271

U KOLUMBIJI
U Kolumbiji te je titalo. Tvoje su misli otjecale kao stopala Za prekooceanskog leta. Utonuo u prainu hotelskog kreveta Nisi vie mogao obuti ideju ureenog ivota, Ideju savrene ljubavi, ideju opravdanosti pragmatikih ciljeva. Kao da su kine kapi klizile prljavtinom stakla Natrag u osmuene empaados oblaka, Kao da su pomodrjeli lanci buljili u tamu U nadi da ih napipaju odsutni lanci. Tvoje se srednjoeuropsko vrijeme u Kolumbiji zbunilo, Postalo teturava salsa brojeva katova. Bilo da si pokuao s cininim smjekanjem, Bilo da si pokuao s prijetvornom ljubaznou. Kolonijalna su se zrcala naselila u te, Kako god se okrenuo U tebe je udario tvoj laljivi privid. U Kolumbiji si bio prevelik za sve I sebi ni u emu dovoljan. Kad si napokon uao bos i izgubljen Od arroz con pollo y frijoles, od aguardiente, Od voy a hacer una casa en el aire, Od cachitos, esmeraldas, azucar, Tvoje titanje bilo je ujedno upravljaica hotelskog dizala. Svakim metrom nijemog pada Sve jae se ulo kripanje hrskavice u tebi. Kad je rekla za tobom: Ne titi me, samo vjerna sam, Smogao si tek promrmljati gracias, gracias, Vukui noge predvorjem namjerno preuo njezin A la orden, seor, con mucho gusto.

272

PEKAROVA
Iz jednog tijesta. Vae su rijei kipjele po kui Kad ste zamijesili svatko po sebi u drugom. Premalo brana i previe rana Za recepte obinih ljubavi. Ti si mlatila neumoljivo i povlaila se komoditetno, to je nakon deset godina bilo dovoljno Da nije vie mogao zadrati Svoju malu djevojicu, to nikad nisi bila. Ali slobodna, to si odjednom postala, Htjela si biti jo manje. Pitanja svijeta i mogunosti odgovora plaili su te. Htjela si natrag, u sigurnost vaih Okrutnih kuhinjskih igrica, i ne znajui Moe li se ujedno biti odraslo predkolsko dijete I majka vlastitom ocu. Mobilni telefon to si mu ga poklonila A da ga nisi nauila kako se koristi, Bio je jedan od tvojih naina Pojaavanja vae uzajamne ovisnosti. Nakon grevito promucanih reenica nije ga znao iskljuiti. Mogla si sluati pozdrave prodavaica u prolazu, kripanje izloga iz kojeg je uzimao svoj odraz, Dahtanje postupno malaksalog tijela Koje je iza sebe putalo tragove u junom snijegu. Za tih pola sata bila si mu blia no ikada ranije. Tek kad se potroio sav kredit I u tvojim slualicama zazijevala tiina Znala si da prekinute niti tijesta Koje poslije gnjeenja tijesta ostanu visjeti s dlanova Nisu i nee nikad vie biti mlado ito. Kruh u pei pred tobom Do kraja je zagorio.

273

VINTAROVCI 48
Kako shvatiti da e za deset Ili najvie dvadeset godina biti mrtva. Tvoje je tijelo ve otvrdnulo, ali ruke imaju jo uvijek toliko za dati. Sagnute nad korovom. Pleue oko pletaih igala. Odloene na pregau. Te jedine ruke. Na neravnom divanu na kojem si me previjala kao dojene Primila si me za ruku i poloila moje prste na bore koe Na tvom uvelom zapeu. Rekla si da po smrti djeda esto opipava ilu kucavicu, Zatvori oi i oslukuje ivot koji se ziblje u tebi. Da je sve slabije i nijemije, rekla si, Da raste neznano kamo, ivot tih jedinih ruku. Opet si ih prekriila, Dok sam ja iao nabrati cvijee s grma pod tvojim prozorom. Kruta opruga meu drcima vrtnih kara otvara mi dlan. Kako shvatiti vrijeme u kojem i najsnaniji poputa? Za mene e ile na tvojem zapeu biti uvijek Grm jo neprocvalih rua u toj gustoj proljetnoj veeri, Rua koje miriu u tvojim ilama, tako jako.

274

36 SEKUNDA
Govorit u o kukcima Koji su letjeli pod pijanim suncem, sjedali na nas, pili krv. U mekoj zemlji, zaglibljena do glenjeva, Uila si me postavljati zamke pod glavice salate. Drati no. Prerezati jabuku na dva dijela. Prvu polovicu sam dobio ja, Drugu, smrtnu, namjestila si pod oprugu. Da ne pojedu to si posadio, rekla je. Prenaivna i predobra da bi znala gdje i komu je namjeta. Skrivena u mojoj lubanji poslije mnogih godina odapela se, ubijajui me uvijek Kad sam mislio da napokon volim i da sam voljen. Tvoja me sestra u prvom razredu uila imenima cvijea i oblicima slova, Zamrenim, nerazumljivim pojmovima, kao tehnologija, povijest, bog. Tada su u naoj blizini gradili klaonicu. Bilo je potrebno rekordnih 36 sekunda Da se krava strojno ubije, objesi, odere i raspili na vee komade. Majko, u zadnje vrijeme ne znam to je sa mnom. Rano lijeem, i kad zaspim i dalje hodam, hodam bez granica, Ne znam gdje, komu u susret, ne znam kamo, ali nastojim, hodam i hodam, Sve dok me ne probudi zujanje jutarnjih komaraca i znam Da ih moram ubiti, da ih moram ubiti sve.

275

Novica Tadi

PLEMENSKE PESME
PRVA PESMA SA TRGA
Savijajui novine u trubu, iao sam trgom i razgledao okolo. U osedeloj glavi ispredao sam sumorne misli; srce mi se alostilo. Da sam ivot proveo u drugom nekom gradu, meu drugim ljudima, isto bi mi bilo. Moje telo je pogana rtva, i dim i magla. Moj govor se ne sea niega.

DRUGA PESMA SA TRGA

Na nebu oblak, na tebi pohabana haljina. Kad se zagleda u ljude koji prolaze, tek ponekad isprui prazan, drhtav dlan. Dobro ti kae meni: silovita je ljubav akrepa. Samo im je pesma u glavi, dodajem ja, apatom. Dok sumrak se sputa na gradski trg.

277

PLEMENSKE PESME
Plemenske pesme iz solitera u predveerje ore se. Aneo e stati pored koveia sa tvojim dobrim delima, brate.

NONA ETNJA
Kad sam na ulicu izaao, nije bilo nikoga. Ni kamen na kamenu nije ostalo od mojih namera. Neko ih je sruio kao slabe i pogubne pomisli. Demon kad me pozove ljudskim glasom, uvek me prevari i zarobljenog zarobi. Zato okrenuh drugim smerom, istom ulicom, prema zgradi u kojoj jo uvek stanujem.

278

LESTVICE
Lestvice me neke (u lepom snu) tuku po pleima, a ja, kao da ih ne primeujem, ne prihvatam ih rukom. Samo je na njihovu senku na tlu stalo moje stopalo, u sandalama. Kad se popnem u modre visine, pod oblake, u kotarici opletenoj od avolovih lai, doneu vam zemaljske plodove, moji aneli. Tu su jabuke i kruke, uzdasi i suze. Tu je sve to ste izgubili. Jetke i blage rei, sve pauina fina. Ovakvog darodavca, ovakvog putnika samo ste vi mogli izmisliti. U junoj noi, pod bistrim zvezdama.

279

UDOVICA
Ona je bu koja raste na vlanoj podlozi. Tu gde jeste ne postoji niko drugi. Mua je imala i nemala; dece je imala i nemala; sree je imala i nemala. Prepodnevni je as i ona lei u kuhinji. Prozor je otvoren; njie se poutela prozorska zavesa. Kao za pakost, sunce sija i rasipa se svako blago boje.

ZEC
Obezumi jednom jedan ovek, a od njega obezumie mnogi. Otpiri on u beli svet, preko strnjit, daleko od onih svojih bezumnika, jer bee i za njega nepodnoljivo. Daleko u belom svetu, u tamnoj umi, sede na trupi, i zamisli se. Doe avo iza njegovih lea, bubnu ga po glavi, pljunu mu u uvo. ovek, kad se okrenu, ne vide nikog. Samo jedan zec otra preko proplanka.

280

BORBA
U nekakvoj borbi za prvenstvo, on izgubi nos i ui, pola obraza i golo teme. Dobi tri kape, staru koulju, Dezvu i pokvaren mlin za kafu. Zagna se opet, juria, izgubi levo oko i desno stopalo, kaiprst i vrh jezika. Dobi stare izme, uplju uturu, prelomljen aov i aku zemlje. Eno ga tamo sedi i konta ta e jo dobiti, kad nastavi borbu.

ARENI KAPUT
Naao sam na ubritu areni kaput i obukao ga. Od puke sree kliktao sam i okretao se dugo oko sebe. Da se pokaem ljudima i zvezdama sad hou. Dok trotoarom idem ogledam se u izlozima krcatim bednim starudijama.

281

NEKO MI U SNU DOAPNU

Neko mi u snu doapnu da na Zemlji vie nee imati vode, ve samo krvi. Piemo krv jedni drugima, kao to to odavno inimo, i neemo je vie sanjati. Na presahlim izvorima gomilae se kosti mrtvih zveri i poslednjih ljudi. Oko oglodanih i suvih gomila kikotae se i napadati mlade hijene sa naim licima.

PRAEN JESENJOM KIOM

Praen jesenjom kiom i maglom, uputih se drumom van grada. Izmeu prvih njiva, puteljkom, nepoznat ovek u gumenim izmama, sa gvozdenim vilama u rukama, iao je i, kad me vide, neto mi doviknu. Nism razumeo ta mi je doviknuo, tek po pokretu onih vila znao sam da to nije bilo neto ljubazno i srdano, i kako dolikuje ljudima. Bilo je to neko slovo (il pouka ak) iz avolovog starog renika.

282

UDOVITE SE UVILO U STARINU

udovite se uvilo u starinu, svetli na suncu, tri i stenje, za sobom prosipajui svoj porod. Niko ga ne vidi sem mene i Gospoda koji ga je stvorio pre ljudi i zveri, ognjem ga snabdeo i zauvek napustio..

283

Marko Veovi LAZAREVA E ZA PAPLJANSKOM ZOROM

Ustau i otii, i otii na Inisfri V. B. Jejts 1. Dok glavom bijem, kau mi zidovi da ono nadublje, najskuplje u meni cijeli se vijek gui ko idovi zapeaeni u furgon marveni. Iz uspravnog groba otii u Pape (ime za stvari to jo uvijek stoje na mjestu iskonskom), u vilajet to je izmiljen, a poput zrna groa napet. Da hodajui sluam, sluam, sluam, i ne promeem se sam sebi u sian i da mi ivot nije nasumian ko u crtanki kap prosutog tua. I da pogaam, ko nekad, po jeci koraka koji ljudi jesu pravi. Da blinje sluam kao u rijeci ono kamenje to bukove pravi. I da zaboravim, dok u gredi crva sluam, vijek u kom osueni dri, ko plianog medu, u naruju drva za lomau gdje e rulja da ga spri. Da oluje opet sluati umijem ko Agamemnon to ih je sluao. Prijateljske, kad ih i ne razumijem. Da sam opet onaj koji bi uao

285

bez kucanja u sve stvari, u sve sjene, da od dobrote u disanju vola u meni se javi njenost, poput pjene branene oko vodenikog kola. Da bar jo jednom opjanim se vinom papljanske zore ledne, da kuam sve to jo rezi prvinom i opet budem bez bodlje i jedne. Oblak to je kao izbjeglica ritav, drvlje, kamenje, strvinu i cvijet da darujem smijekom znakom da do sita nauih se prazne skitnje kroza svijet. Nadostih se svjetskih privienja sviju. Smijekom to svemu zaistinstvo daje. Od svojih slabosti, kojih stotina je, da sebi skujem dimiskiju. Da i kijanjem djelo boje slavim. Da je dua kao ene u mom kraju koje od tereta noenih na glavi hod velianstven dobijaju. Da zavidim Ludom to, uvaju koze, usput od kijae Zevsov skiptar elja. Da drvo, zaraslo u vitice loze, bude inicijal iz jevanelja. I sve to taknem da postane lako kao u travi pjevanje cikada. Do potonje ure da se vraam, lakom na Pape, a da se ne vratim nikada. 2. Prije smrti da se, jo jednom, nagledam snijega papljanskog, to iz davnina pada. Da gledam, sve dok me, to, ne preini u prvanjega, i ne vrati me u vrijeme kada sve izvan mene bilo je od mene. Kada su vuci

286

urlanjem zvijezde inili bliim. Kada je dui svijet pripsao kao rukavica ruci. Da se, zablenut u lijet pahulja, udim to na zemlju lijeu umorne kao da su se pele i da me sa svim, to izgubih, veu. Da mi, na magnovenje, bude bijel ak i lelek sa groblja vrantikog. Da gledam kako se roje sve dok se ne sjetim onih dukata iz sna u koje Gospodnje lice bilo je utisnuto. Da gledam sve dok dua, sa svime prisna, ne bude ratar, tih i blag, ko iza dae, koji marljivo ore i sije iako znade da e barbarske baklje ljetinu da mu sagore. Da Sarajevom, nakon toga, hodam naredan svemu to e da se desi, i, pred imegod zastanem, da mi ne bude bara ve iva voda kraj koje dua, u sebi samoj, odmara i sebi samoj kae: odavde si! 3. Naginjau se nad bunare. Svaki e da mi jeku moga uzvika iz djetinjstva vrati. A buba, u koljencu vlati, bie mi slina ovjeku, tanije, hodi sa munare. Porazbijau sve ikone, pred kojim klekoh ikad da opet mogu osjetiti teinu vlastitoga krika. Djetinjeg plaa. Smijeha djevojaka vitih. Sluau ubore koji nita ne kazuju, dok ure, al to e biti najljepe nita na oba svijeta. I dui rei: kroz ivot je trebalo proi neprimjetan kao kucanje zidne ure.

287

Po sata gledanja u proticanje vode darivae mi tisuu hiljadugodinjih sanja bijelih kao Zogovieve rode. I dok u vodu blenem, oi bikulje crvene gledae u beskraj, u marveni, kroz mene, ko to je vladika Rade u no i u vjenost zurio kroz prozor Biljarde. Sluau vale to k Crnom Moru jezde i kleti se da u, ko svjedok, ostati na zemlji sve dok ne umru zvijezde. 4. I vie neu samome sebi sliiti na svoju posmrtnu masku. Mrlje sunca u hladu e biti sline slovima kineskog pisma. Neu nazvati boga nikom. Ali ko god mi zdravo kae u prolasku, proglasiu ga saradnikom na vaseljenskim poslovima. Gledau lica ljudi znanih mi do u klicu i (dok sjeverci, ko u dan Postanja ludi, sa Bjelasice puu) misliti da svaki od njih lii na Damjana i Kuzmu u mesu istom, ali e ivot da ti uzmu i da ti daju svoju duu sa istim osmijehom na licu. Gledau u oblaak, panjom uvean, nasred vedroga neba dozvan rikanjem junca i misliti da je najvea zemaljska srea mrijeti zagledan u izlazak sunca.

288

Pred svim u da se utim i ranom i noem i gospodarem i robom. Mjesni e idiot da me, svojim mukanjem i beslovesnim pogledom, izjednai sa sobom: zar jedan talas biti moe vie more, a drugi manje?

RASTANAK S ARENCANOM
1. U bati hotela Miramare sjedim sam, ispijam kafu, uz cigaretu koju otresam u pepeljaru, zupastu ko kule srednjevjekovne. Jutro je. Najtalijanskije. Na nepcu mi je njegov okus, njegova svjeina gorikasta, ko kad se s vrbova lista pije izvorska voda. Svijet je na svom mjestu. I nesvijet je na svom nemjestu. Sve se dri jedno sa drugim, izravnali se boiji nian i ljudska muica. Sklapam kapke ususret svjetlu kao ususret mlazu iz tua. Dua je sveana dvorana u kojoj oekuju Kralj da se pojavi. Ne zaboravi taj trenutak. 2. Ne zaboravi crnu maku koja se u suncu mije. To bie koje postoji boanski olako. Koje ti kae: na zemlji niemu ne bi smjelo da bude usko. Licka se da njeno krzno bude to dostojnije ovakvog jutra. Mije se u cirkuskoj pozi ovjeka od gume sa nogom prebaenom visoko preko ramena. Za svijet zna jedino da nije pravljen u mraku. Za duu da je izlino strepila od amena. Drveta, svako u svojoj vjenosti, snenozeleno ume. Pele, u struku uske kao pjeanik, zuje. Pele akta potpisuju u zraku.

289

A maka isti krzno, kao da toki podmazuje u vaseljenskom stroju. I sva je svoja. Sva suta usebljenost. Sva slast velika, Slast pripadanja sebi. Koju si izgubio. Za navijek. I koja ima se jednom, i nikad vie. Nikad. 3. Razumio si se, s tom makom, otprve. I do zere. im si je dotakao zabrujala je kao na vjetru, u djetinjstvu, telefonske bandere. Kroz dlan koji je klizio niz maja lea uo si daljine, pune vjene peali. Daljine kao bezdani iz kojih moda piri stovjeka zima, ali ti, uzrojeni, nad njima, netopiri due su tvojih prea. Sluao daljine bez radosti i bola, bez svjetlosti i tmice, ali daljine, u kojim, jednom, nakon tisua ljeta, iz puine e da izroni u vidu crnog atola i jednog, na njemu, drveta gdje poivaju selice. Od toga, stostruno, zabrujale bi, obje crne, i maka i dua. I u njoj ono najtvojije, ono to poput bijelog medvjeda stoji na santi koja luta, ono to vie ne zna kako svom domu da se vrne, i po tom neznanju jedino i postoji. Ne zaboravi taj trenutak. 4. Ne zaboravi da je dua poela da poima, Tu gradi, sebe u njemu, od ovog brujanja. Od ove make koja, pod tvojim dlanom, preko snenosti sladostrasne u ilibarskim oima navlai zavjese. I ko da tebe predratnog sanja

290

a zaboravlja ovog pod slanom. Zaboravlja ovog zelenka. A tjera stouho dijete u ledu opet da die. Jer ostala je da eka po jedna njegova sjenka pred svim vratima koja mu ne otvorie. Trenuci predavanja hoe li opet moi donekle da iskupe gluvilo u samoi? Predavanja djetinjem plau, jaku mirisu turskog karamfila, umu zreloga klasja, drveu ije sjene u smiraj sunca ubavi po vizantijski bile su izduene, sjaktavim bubicama u koje dugo se blene, kao u pismo etrursko. Onome palidrvcu koje, iza ljubavi, povorke neroenih u ogledalu, u beskrajnome, obasja. Predavanja onoj tiini svilenoj postavi vriska kad u nonom bdijenju, to nove planete vijeta, od cijeloga svijeta samo um krvi u uhu ostaje. Tiini u kojoj sipac u aovcima to griska najdublji drug duin postaje. I ptiijim zviucima kakvim se glasi Avar, graviranim u zelenome srebru, zviduci kojim se slui mrava da ti o sebi, o tebi ne kae, ve naslika to nikom nije nikad. ni kralju, ni sebru. Onome cijuku, crnom u laste, smaragdnom u sjenice, i vjetru to je, po raskrima, pravio svrdlaste, od praine, ka nebu, stepenice. Pastuvima koji, propeti kao ale, put kola zvjezdanih njite, Rasvcalim trenjama koje su ko Sarajlije u sklonite u duu utravale.

291

Trenuci predavanja Svemu koje na Niemu je rana. Predavanja sa zaklopljenim kapcima. kad svijet biva, barem na magnovenje, koncertna dvorana. Sada sve mora isponova. Uiti kako se ispod svoda zvjezdanog die. Kako se slua, u ljetnjim noima, sova iz djetinjeg bezmjerja. Opet uiti ta je nedjeljna zvonjava s crkve, ta mirluh sijena. Dok pred svim vratima koja nikad se ne otvorie ekati ne prestaje po jedna tvoja sjena. 5. Isijava iz njenih ljupkih kretnji Takva prisnost sa suncem Da roni u sanjarije O pravremenu kad je boanstvo bila. Kleknuvi da je, posljednji put, pomiluje, Sjetio se zima, iz doba opsade, Kad si loio knjige, kleei pred furunom Kao trubadur pred gospom. Nikada nee moi te dane da zaboravi. Ali ve sada moe da ih se ne sjea. Posljednji put je miluje. Tri dana bila je prevodilac. I vodi kroz tuinu. I vanjsku i nutarnju. Kroz oguglost na sve. U kojoj zgasnu prisnost due sa sobom. U kojoj najednom prozre da si Vlastiti ivot krvniki rasipao, Ko da si upravljao imanjem osobe, Silno ti mrske, koju je pod svaku cijenu Trebalo raskuiti. Posljednji put je miluje. I eka da jo jednom Outi njenu ravnodunost. Smijeanu sa strau. Bruj ravnodune strasti. Bruj strasnog ravnoduja.

292

I da jo jednom ti se priini: Jutro je vie jutro, sunce je vie sunce, Svijet je vie svijet, Nesvijet vie nesvijet. I tuberoza vie je tuberoza. Vie no ikad. Igdje. I to se zove Italija. Taj mali viak koji iz svega vrca. Taj svijet u vjeitom bijegu od srednjih doza. I ivot vie nije, ili bar upola nije, Dvorana prazna u kojoj, Dok se iz dalekoga bezdna dijete smije, Oslukuju se mukli udarci svoga srca.

TRAG MLAZNJAKA
U nebu trag mlanjaka, slian zaustavljenom TV snimku olimpijskoga koplja. Sve minulo se prometnulo u sian. Dananje zaudara po zgnjeenome kimku. Milion i jedan sipac u glavnoj gredi rovi. Nebeska eva postade barska droplja. Od sebe vie ne krijem da mi je ivot kua koju bezdjetni parovi napune makama. Ni grijeh ne grije. Sve ee, i sve due, gledam oima ovjeka koji nita, niotkud, odavno ne eka. Gola zbilja narasla kao gua. Ni za kafenu licu ne osta laljivih snova. Kad bi mi budunost bila splav niz Lim, silazio bih s nova niz vrtloge u kojim dua jednom se ve davila. Oburdan iznutra ko kula Mekia. Noni subesjednici sve ee su mi crvi Koji u glavnoj gredi rove. Sve ee, dopiru iznutra, iz krvi,

293

jezni udarci ekia u lijes (iz pjesme Bodlerove). Lahor, koji se slijepo potuca svijetom, sve ee nanese sa kruke koja eta zadah mrcine. A s lijeskine rese jedva osjetan, al otar, ak siretan, vonj mrtvice to te zapahne kad se nad netom iskopan grob nadnese. Dua o kojoj se, sred svjetske tmice, moglo poneto znati tek po kricima to ih je ovdje-ondje, u urbi, isputala ko maramice gdje vezeni su ljeljeni, uskoro e orbi et urbi tijelo da odbaci, ko balon vreu pijeska, i, od modrica crna premda nije princeza da ode s ovog zrna graka u vaseljeni gdje je ivjeti zima, gdje je ivjeti strano kao muk izmeu dva treska granate, a nita ljudsko nije od traga mlaznjaka na nebesima trajnije.

DOK PRELAZI U MUMIJU

Dok prelazim u mumiju, O, duo, riblje nijema, Sve vie zavidim onijema Koji stariti umiju. Njihove su i more lake. Njihove ruke as grade, as razgrauju, izvan svake I kazne i nagrade. Jer znaju da Sve Davno Stoput se rodi i minu

294

I zato nieg vodoravnog U skonavanju njinu. I zato njine su due Ko kist to crnim tuem Rie grad dugine boje A njina starost ko da je Vajarevo dlijeto koje Oduzimljui dodaje.

NA KAMEN BIJEL NA KRAJU SVIJETA

Na kamen bijel na kraju svijeta kad Sjenka moja sjedne da poine, plavie se miris sporieva cvijeta, vidjee mi oi do due oine. Opet u otkriti u jeziku vatre kist to rie svetog Aranela lice. Prizrijee mi se, u leptiru, na tren, dua mog ujaka samoubojice. Osjetiu: ljudi vie me nit kinje, nit bole ni smijeh, ni rijei njine. I gonetau ponovo zvjerinje tragove kao pismena iz Kine. Gledau kako pahulje se roje sline rijeima iz pjesama koje ne mogu se iz sna nikad iznijeti. Znau da ivot nije san aveti iz vieg svijeta. Nego besanica. Boja il vraja. Sred kimerskih tmica.

295

SVUD PUKOTINE U DUI KRAKE

Za Radovana Zogovia Svud pukotine, u dui, krake, Gdje nogu lome vrag i srna. A kad pogleda unatrake: Crn petak do petka crna. Sve razloge da ivim loe I loe trikleta njuka adska. A zlatna slova s grobne ploe Lie me na plakatska. ak i priee kad mi daju, Outim se u glibu zgaen. Krikovi moji ne ukidaju Lakrdiju, nego je snae. Znam: u maglenu tom povjesmu Gdje suvine su ljudske oi, Na transparentu kuah pjesmu O ljubavi da sroim. Svijet, to bjee od smaragda, Prometnu ala ili jarost Vraja u neto to se svagda Nadmetalo sa pomijarom. Arbanaske na krovu rode U dui su mi pobijene. Sve odnijee mutne vode to je irilo djeje zjene U kojim maslina bjee kriva Od Laokoonovoga bola. Svijet je volio da se skriva, Sav, u mrvici paloj sa stola. S morskoga ala ipka pjene Koja tren traje na svijetu

296

U dui je mogla da prene Tisugodinju sjetu to vida rane i bezlijene. U zoru rosa bjee kao Da od krasote noi mjesene Bog se sit isplakao. une su, za me, preko ljeta Tipkale statute i ustave. Mogli su krici tog djeteta Da svijet zaustave. A moda krivu pjesmu sroih? S najvie, moda, planine Gleda jedino kad ti oi Izvade, Vujadine?

NEKAD SAM IMAO UHO

Nekad sam imao uho za bezdne, za duplje usred gute. Iz njih mi planeta aptala. I kad jest i kad nije. Za topli kam na kome oblomovstvuje guter. Za krivo drvo u kojem neiji veliki jad se krije. Zuj gundelja, jek badnja s ljagama zelene bue, lupa pratljaa, vjetrovi to s Bjelasice puu, um nesojastog grmlja od kog se i koze tue, ak plae, sve je, nekad, pitalo: ima li duu? Sad mi muklina svjetska, pred kojom zalud se molim, Truje zalogaj svaki, ak iga i u kosti. Al znam da duu nisam jo izgubio. Jer boli. Dua je tu da boli. Po slubenoj dunosti. Boli, tjee se: ako e svijet do kraja ostati nijem, Valjda je preostala, joter, kao istriak raja, Ona livada gdje nikad nita se zbivalo nije, Gdje se doe i prosto bude se. Do beskraja.

297

Gdje se Bog javljao sa prstom na ustima. Gdje nita Nisi morao htjeti. Ni misliti. Ni o topuzu, ni o dekli. Gdje mi je sve to od Gilgamea naovamo smo rekli Liilo na tragove zvjerinje oko pojita. Ko pjesa na mjesecu, dua je danas bez istorije, A Bog posta gelender za koji, u gluhu mraku, Pridrava se dok silazi, stepenicama, u raku. Dua je danas kao Rajvosa nakon morije. Ali e, vjerujem, kada kucne joj tren umrli, Oslukujui bleku janjaca i krike zvjerske, Ve na onom svijetu, jo ovaj svijet da grli Ko poludjeli Nie kljusine fijakerske.

Manje poznate rijei: miomor, otrov pristaje, pasuje stjenica sitni tvrdokrilac koji ivi pod korom drveta ili dublje i drvetu i rovi hodnike, od ega, esto, iz drvenih tavanica ili kunih greda, sipi prah o kojem je amil Sijari napisao pjesmu vijeta obeava sian pripe kimak sipac

298

Jovica Ain Bashkim Shehu Elizabeta eleva Lev Kreft

Jovica Ain

TRI ZAPISA O OPSTANKU U NAOJ DECENIJI ZLA

O PRIJATELJSKOJ KORESPONDENCIJI
Sutina jezika, tog najopasnijeg i najdragocenijeg dobra datog oveku, jeste u prijateljstvu i gostoprimstvu, kae Emanuel Levinas. Plen sam tog jezika, njegov zaljubljeni privrenik, sa sveu da mu ljubav nikada nee biti uzvraena. I zato bi ako je jezik pravda? On je pravda kad je odnos prema drugom. Levinas je u tome izriit: Odnos prema drugom, to jest pravda. I to e biti epigraf ovome zapisu upravo stoga to pravde u naem svetu nedostaje. Svet svakako u svojoj istoriji nije nikada ranije doiveo dublje promene od onih koje su se odigrale tokom prve polovine ovog veka naoko i samo kalendarski na izmaku, pa ak ni tokom daljnje dve decenije. Moda se nije desio neki apsolutni okret u svim podrujima i svim vidovima ivota, ali elementi koji ustrajavaju, a mogli bismo da ih vidimo kao ostatak sveta do dvadesetog veka tek su samo izraz neke nadstvarne nostalgije. Vreme iziskuje proveru realnosti, a ni u njemu samom vie nije izvesno da se dogaaji odigravaju kao u realnom vremenu. Ja sam, verujem, uenik pisaca i mislilaca iz tog razdoblja neuporedive promene. Dodajem, preciznosti radi, da tu promenu vidim donekle kao uvod u Sudnji dan. No, da sam uenik manje je vano od injenice da sam, u isti mah, uinak te promene i, tako, neizbeno suoen s tim da ivim i pokuavam da mislim i ispisujem ono to je smrtonosno u toj promeni. Nalazim se, zajedno s vama, pred ponorom u koji moramo da zakoraimo da bismo negde u njemu moda nali, kao na neoekivanoj izboini u nekoj provaliji, oslonac za opstanak, ak i tada kada je on lien smisla. Inae, opstanak nema smisla osim u sebi, i to je isti onaj koji mu mi pridajemo, i od koga bismo, sad, nad ponorom, morali konano da se odreknemo da bismo sam opstanak ouvali od smrtonosnih posledica naeg vekovnog osmiljavanja, kao i od lanog opravdavanja da opstanak ne vredi bez smisla, te da

301

ga moemo po svojoj volji odbaciti, kako svoj tako tui. Smisao je tek na izum, a nijedan izum se ne overava mimo smrti. Otuda je i smisao, koliko god se oajno tome opirali, konano metafizikom logikom naeg miljenja preveden u instrument usmrivanja. U logorskom svetu, koji je otkrie ovog stolea, to prevoenje je poprimilo nevieni oblik. Korienje smisla u univerzumu uasa bez smisla postalo je samo izraz za pokrie u reprodukovanju uasa. Moramo prihvatiti da je u ponoru sve drukije, i vie nita nije primenjivo od onoga to smo do ponora znali. I sve to budemo pravili sada mora biti drukije od onoga to smo ranije sainjavali. Ako nam se neto uini isto, neophodno je da u tome iznaemo i sagledamo drugo koje nismo znali i primali kao drugo. Ili, ako ve to ne uspevamo, uprkos svome beznau, moramo da priznamo da je novootkrivena mogunost samo nostalgino ponavljanje puta koji nas je i doveo do ponora. I ja, kao uenik uinaka i sam uinak, polazim u traganje za koje ne znam uvek kuda vodi, ali u svojoj zamorenosti od ponavljanja ne vidim ta bi nam, ipak, izvan traganja moglo ponuditi traeni oslonac, ta bi nam zajamilo opstanak. Hvatam probleske u mraku, meu kojima nasluujem jedan kao prijateljsku iskru. ini mi se da je venost ve kako tragam po logorskom svetu, pokuavajui da mislim nemislivo, ispisujem neizrecivo. Razgraen od uasa, ponikao pred rtvama, bio sam pokatkad zateen i zadivljen pojavom koja nije bila samo solidarnost, ljubav, nego vrlina izvesne uzajamnosti, ne uvek simetrino reciprone, ni dvosmerne, meu onim biima kojima je sve bilo oduzeto, koja vie nisu posedovala ni svoju golu egzistenciju. Kao da je kroz tu skrovitu uzajamnost prosijavalo neto staro, jednako oseanju za dar: radije davati nego uzimati. To je bilo udo poklanjanja kad vie nita nemamo. ta je to bilo? Saglasnost s drugim? Saodgovornost sa stranim? Poklanjano je poverenje iz niega u nita, i to je bio neopisiv transfer ivota usred sveta smrti, dar koji se ne moe simulirati niti krivotvoriti, barem ne u logorskom univerzumu. Polazei od neuporedivog iskustva tog uvida, prihvatajui ga kao svojevrsnu tablicu za deifrovanje, biva mi oito koliko je bogatstvo po raznolikosti naeg ivota poslednjih godina znatno oteeno. Ili nae trajanje u vremenu menja smer ili dosadanji prostor istorije iezava. Izgubljeno je na kvalitetima i plodnosti heterogenog, a sve za raun pojednostavljenosti i

302

shematinosti homogenog. Kao da vie ne ivimo u realnom vremenu i ono to nam se dogaa, od zloinstava do svakojakog terora, doivljavamo tek kao neto hiperirealno, i to nas se ne tie, ak i ako smo rtve. Poslednje decenije ovoga stolea, naime, decenije su ve kada su dogaaji izgubili svaki kompas. Vie se ne odigravaju u realnom vremenu. Dobijajui na kontrolisanoj informativnosti, gubimo na istoriji. Vie nismo u realnosti nego u svetu virtualnosti sa ijim hiperirealnim posledicama tek moramo nauiti da ivimo. O tome bi mogla da nam pria svaka intuicija zatvorskog i logorskog sveta, u kome su navodni spoljanji dogaaji, potpuno medijatizovani, poprimili do krajnosti irealni status. Dominacija terora i zloina nam se ini samo kao grozna varka, neto nestvarno koje je, ipak, kadro da nas, iskljuujui iz dogaaja, uini svojom rtvom. Iskljueni iz dogaaja: to znai da oni, bez nas, vie nemaju realnosti. Sama nestvarnost nas u njima unitava. Moda je ve bez osnova pitanje da li nam je kao neizbena namenjena ta sudbina boravka u paklu irealnosti, istorije koja je izgubila i zaboravila sebe, pasivno nas preputajui teroru i zloinu. Ako je taj, po meni, katastrofalni preokret i mogao biti predvien, svi njegovi uinci niti su bili niti su jo predvidivi. Moda je on i programiran: bezmalo nam je i bio potreban kao halucinogeni narkotik da bismo izdrali prelaz iz stvarnosti u nestvarnost. Kad je jednom stvoren prekida izmeu iluzije i stvarnog, a da nam je on istovremeno izmaknut i nedostupan, te ivotni transferi izmeu drugog i mene prekinuti, ustanovljena je mainizacija izabranog ili izazvanog sukoba. Koliko god to nekome izgledalo da nema veze s njim lino, dovoljno je da se nagne nad bezdan otvoren s gubitkom i da, ipak, meu nenasluenim uincima prepozna i svoj lini i dalekoseni poraz kako mu puca u lice, obezliava ga i svako idue optenje s drugim ini sumnjivim. Optenje s drugim je sada ponovo pod sumnjom da je izdajstvo identiteta ili, pak, da je moguno samo kao osvajanje, pokoravanje i ponitavanje drugog. I invencija koja je podravala i uvala kvalitete i plodnost heterogenog u ljudskom ivotu, invencija kao izraz najintenzivnije elje za optenjem s drugim, invencija koja je gradila putanje i prenosila, kao stvaranje i otkrivanje, sa sumnjom i nepoverenjem liena je ivotne snage. Moe biti, razume se, da sumnja o kojoj je re oduvek postoji, da nikada nije posve utrnula, koliko god njen metafiziki legitimitet bio osporavan. No, tano je, postojala ili

303

ne odvajkada u istoriji, bila preutna ili preruena, ak ukinuta pa preporoena, da je sada, mada to nismo traili, pretvorena u vid iskuenja samom naem opstanku. Poraz koji sam spomenuo, oseajui ga prvenstveno kao lian i individualan, ne mogu opisati ili bilo kako izrei. On je, u mom sluaju, zapravo melanholija same moi opisivanja, promiljanja i izricanja. Kad god neto danas poelim da iskaem, suoim se s njom, borim se da postignem neophodnu sabranost i brzinu, da sebe, ali i nju otrgnem iz mainizacije nagona smrti koja je raa i krepi. Njene prepreke su varljive preice koje nikuda ne vode i koje jedino odlau kraj tako to nam nenadano razotkrivaju njegove strane i nepodnoljive izglede u paklu sastavljenom od ponavljanja. Poverenje u drugog? Ne samo da je, u iskuenjima posejane krivice i zametnute mrnje, ali i poinjenih zloina, poverenje u drugog rastureno nego je donekle izgubljeno i poverenje u sebe. U ta i u koga se pouzdati? Taj potres je epidemian. Pred minskim smo poljem ija je dokumentacija zaturena, i samo tek poneki papir postoji o tipu mina i njihovom razmetaju. Ovo poreenje je vie od poreenja, jer upravo e nam, poev od naloga budue komunikacije, predstojati istinsko razminiranje preteih polja. Povratak poverenja u drugog, obdravajui pri tome svoju slobodu u svim njenim presudnim oblicima, vidim kao ulog vaspostavljanja prijateljske korespondencije. Taj ulog je moda nedelotvoran u istoriji, moda ne jami ita veliko, ali u ma koliko malome doprinosi da prebolimo lini poraz, da nad bezdanom izgubljenog iznova bude artikulisano nae lice i bude kadro za obraanje, davanje i primanje. Predan melanholiji, jasno mi je otuda zato mi je kada sam poetkom decembra 1994. godine pozvan da, u Ljubljani, uestvujem u radu alternativne takozvane Letee uionice radionice odmah na pamet palo da bi i moj udeo u nekom viestranom razgovoru morao biti o prijateljstvu. Razgovor ve iziskuje izvesne pretpostavke prijateljstva. ak Derida je dve godine ranije za jedno od svoja dva beogradska predavanja izabrao da izlae o politikama prijateljstva. Bio je to okolian, ali etiki izbor. Svoju odluku, pak, ne vidim drukije nego kao nunost od vrste one heterogene poetike koja ivot titi od nepovratne destrukcije i smrti, od neprijateljskih raskida s drugim. Prijateljska korespondencija uva korespondenciju s prijateljstvom, ak i ako prijatelja nema.

304

Na uveni, esto citirani i komentarisani apostrof, s naoko samoponitavajuim smislom, o, prijatelji moji, nema nijednog prijatelja, pripisan Aristotelu, odvraa Fridrih Nie. Po odeljku O prijateljima, u Ljudskom, suvie ljudskom, apostrofirani apostrof kazuje mudrac, ali umirui. To nam se obraa umirui mudrac iz grkog poimanja prijatelja, iz okruja rei philia i homonoia, gde se u istom kretanju zdruuje prijateljstvo, saznanje i smrt. Apostrof se kod Niea obre, kao da nas poziva na sve ono to razotkriva kompromitovane slabosti hrianskog poimanja blinjeg kao taoca naela traganja za istim i slinim. Neprijatelji, nema nijednog neprijatelja. Da li time anticipatorski zapoinje ruenje osnove na kojoj poiva politika sa stalno otvorenom mogunou realnog rata i upotrebe fizike sile? Kao da smo pred pozivom da se u odreenju prijatelja prekine sa iskljuivo politikom logikom na kojoj je ustrojeno razlikovanje prijatelj-neprijatelj. Ali, ko kae neprijatelji, nema nijednog neprijatelja? Nie gradi neoekivanu opoziciju koja bi moda trebalo da zameni opoziciju prijatelja i neprijatelja. Zov upuuje (ruf ich), obrt kazuje luda, iva. Nasuprot umiruoj mudrosti postavlja se, naime, iva ludost. Ironija je u ovom asu bolna, ali zbog toga ne mora biti manje lekovita, kao to ni njena lekovitost nije niim garantovana, ak ni naim prijateljskim poverenjem u nju. O, prijatelji moji, gde ste, ta ste postali, ima li prijateljstva s drugim, i sa strancem, ima li uopte jo prijateljstva!? Takva pitanja su prokleta, ak i kada ne potiu jedino od pesnika. Nalikuju krvoliptanju iz smrtonosnih rana. No, tako bi moglo i moralo glasiti apostrofiranje posle Aristotelovog i Nieovog... Takva bi htela biti moja prijateljska poetika... Moj poziv na korespondenciju, na jedno iskustvo prijateljstva koje je do sada iskljuivano iz filozofskih i politikih, to znai i nacionalizovanih, i konfesionalizovanih, i seksualizovanih, kanonskih meditacija, interpretacija i komunikativnih modela... Ako nijedan drugi, onda nas problem nastavka miljenja prijateljstva, skupa sa svim politikama koje su pojmu prijateljstva pripisivane, od grkog poimanja do hrianskog, od demokratskog koncepta do revolucionarnog, dovodi u situaciju preterane blizine koja ne dozvoljava vie da vidimo sa im smo ili s kim smo to tako blizu. Neke pouke dijalektike moraju nam ostati na umu: misliti neto pretpostavlja i iezavanje u miljenju (koje se jo s pravom naziva metafiziko) onoga to se misli. Konano, prijateljstvo ne moe biti tek predmet

305

ma kakvog miljenja, posebno kada se realno iskustvo prijateljstva suoi s najveim iskuenjem, iz kojega je prijateljstvo zapravo roeno, naime sa iskuenjem smrti. Potreban nam je neko ko e nas ispratiti u smrt, pa i sam poi u nju, i sam ve bez ivota, kako je nasluivao or Bataj. Metafiziko miljenje zakljuuje da najdublji dodir s nekim predmetom imamo kada ga posedujemo. Paradoksno izmicanje prijateljstva miljenju upravo je u tome to je ono od iskustava apsolutnog razvlaivanja, kada svako vlasnitvo i posedovanje biva obesnaeno. To nije samo odricanje, nije askeza u ijoj osnovi je poverenje u vie bie koje see do zaborava. Odricanje se u iskustvu prijateljstva ni ne javlja kao vrlina (u bilo kojoj verziji, grkoj ili hrianskoj) kojoj stremimo i koja e najposle biti steena kao nagrada naem predanom trudu i naoj volji. Ne postoji tu nikakav religijski smisao. Uslov prijateljstva je odvezanost. Drugog pratimo u osloboenosti od svih spona. Nema se tu vie ega odricati. Odrekli smo se ve onog asa kada je prijateljstvo roeno u inu kome ne nalazimo nijednu analogiju u dosadanjim priznatim ustrojavanjima istine sveta. Nema tu ni rtvovanja, koje je uvek za nekog ili neto, za nekog s kojim se zbliavamo zato to ga ve oseamo kao blinjeg ili za neto za koje smo kao za vrhunsku vrednost spremni da se bez ostatka predamo u zamenu za njegovo konano ustolienje. Drugi ili drugo moe biti u daljini, moe biti uronjeno u svoju usamljenost, u svoju iskljuenost iz svake ive zajednice, kao to i mi to moemo biti. Blizina s daljinom, o emu govori Nie u Zaratustri, i to opet odjekuje kod ora Bataja i Morisa Blanoa kao zajednica bez zajednice ili negativna zajednica, kao nepriznata zajednica, dakle prijateljstvo meu onima koji nemaju prijatelja, odjek je tog iskustva. Pred smru svi se meusobno beskonano udaljavamo, bivajui bliski iz sve vee daljine. Kod Niea je to bila gotovo proroka intuicija logorskog sveta kao sveta neopozivog istrebljenja, i nju je u umu poetskog miljenja umeo da razabere Bataj i od nje poe u izvesnu mikropustolovinu koja e svoje posmrtno, recimo, mikroispunjenje nai u Blanoovom prijateljstvu-u-miljenju. Ukratko, nikakav se grki ili hrianski zahtev za rtvovanjem tu ne izvrava, budui da je s preputanjem daljini da i dalje bude daljina svako rtvovanje izgubilo svrhu. Preputanje i davanje, postojanje i dar, sve od ega se nekada rtvovanje sastojalo sada je, pred najveim iskuenjem ljudskog opstanka, odvojeno od rtvovanja i

306

iziskuje novi smisao kao etiki in. Sa izgubljenim bogovima, sa uskraivanjem njihove garancije zakonima raznih istorijskih i strukturnih vidova zajednice, prijateljstvo je slobodan odnos s drugim ljudskim biima, odnos u kome se rtvovanje porie (prijateljstvo ne moe pretpostavljati iskuavanje drugog niti njegovog prijateljstva, to vodi tek obogotvoravanju ili demonizaciji, nebeskom ili zemaljskom zasnivanju zloina), jer bi na kraju moglo biti tek jedino oltar logorskog sveta. Pri svemu tome, meutim, interpretacije prijateljstva, pozivajui rtvovanje, doprinose kanonizaciji pojma i njegovom ponavljanom ukljuivanju u grke ili hrianske sheme. Mimo shema, stvar je iveti u prijateljstvu da bi ono bilo uopte vraeno iz zaborava kao proputena ansa, i s njim prilika vaspostavljanja izgubljene stvarnosti naeg ivota. U meuvremenu se, od Deridinog boravka u Beogradu do danas, pojavila knjiga Politike prijateljstva (1994), koja dozvoljava da razgovetnije bude sagledan ceo kritiki projekat vezan za prijateljstvo. U njoj je, ako ne ve programski, svakako preliminaran vid onoga to je Derida izlagao tokom seansi svog univerzitetskog seminara 1988-1989. godine. U njoj je nedvosmisleno istaknuto da je jedini put da se problematizuje kanonski i dominantni pojam prijateljstva zapravo, po Deridinim reima, Arijadnina nit, to jest ukljuivanje odvajkada iskljuivanog pitanja ene. Ta nit je, nasuprot jedne genealogije politikog, uz uslov (kako je to kod Karla mita) da je politiko u naoj tradiciji vezano i vezivano za par prijatelj/neprijatelj, svojevrsna kontragenealogija. Postoji genealoki motiv koji ide od Aristotelovog apostrofa do Montenja i Kanta, kao i do Niea i Blanoa, citiranim i recitiranim, transferisanim i interpretiranim, pri emu je reeni motiv samo uinak porodine i falocentrine sheme. U lavirintu predaje kojeg artikulie falocentrina shema na kraju se ista ispostavlja kao shema bratstva, u figuri brata, naime mukosti se kao jedinoj pripisuje uloga nosaa vrline. I eto nas kod vrline koja svoj neosporni autoritet zadobiva u naoj kulturi s pojmom prijateljstva i nizom raznih i prihvaenih modela demokratije. Tako je i svaki model demokratije bitno manjkav. Svaka arhitektura drave sa sutinskom, premda uvek maskiranom breom. Ponovo bih morao, naravno, i ja, da preem oprezno isti kontragenealoki put, na kome vrebaju orsokaci, inei to sada bez ikakve Arijadnine niti, tragajui za izlazom koji moda ne postoji. Do tada, meutim, pitanje koje moram na

307

kraju da postavim zapravo smera na mogunost koja konano i nepovratno zatvara celu metafiziku konstrukciju sa ulogom pojma prijateljstva u njoj. Pitanje je, naime, nije li i poduhvat ukljuivanja enskog u misao prijateljstva, poduhvat kontragenealoki ili kako ga ve hteli da nazovemo, tek poslednja re (stoga za Deridu vrlina istovremeno jeste i nije stvar prolosti) iste i neprekidno promovisane tradicije. Sada se i podruje enskog okupira ili se barem strateki priprema njegova okupacija. Ugrauje se u zdanje, osiguravajui da sve bude vrsto zazidano u njegovim temeljima. I Tesej i Arijadna su sada zatoenici ve postojeeg lavirinta koji je, s Deridinim poduhvatom, samo dobio na sloenosti i seksualnoj integrativnosti, ali niti je sruen niti je izmenio svoj metafiziki, falologocentrini smisao. I taj je poduhvat prema kome, inae, mogu oseati prijateljstvo po miljenju i stilu, ne manje od onoga koje Derida navodno osea prema Bataju i Blanou samo jo jedno minotaursko lukavstvo uma: osvojiti i pokoriti ono to smo dosad, bez straha, kao slabo i pokorno zanemarivali... I sestrinstvo se, najposle, javlja kao simetrian odblesak istog onog to je izazvalo oblikovanje figure brata i bratstva... Zaborav sestrinstva u naem pojmu prijateljstva nije rainjen (kao da je dekonstrukcija zloudnom igrom interpretiranja i reinterpretiranja tekstova prolosti prometnuta u integrisanje zaboravljenog, iskljuenog, i onda varljivi ishod tog pretvaranja ponuen kao rtva budunosti), jer ni u memorisanju bratstva u podruju prijateljstva taj zaborav nije bio iskljuen. Za njega je sve vreme postojalo rezervisano mesto. Tu rezervaciju se Derida (da li nehotice ili umeno uvajui ulaz u zakon filozofije po kome je delo tek ilustracija ideje?) poduhvatio da realizuje. I klopka se metafizike zatvorila i nad tim poduhvatom. Uprkos tome, zahvat je bio vredan napora, dirnuto je u prokletu stranu metafizike, u jedan od njenih zaborava koji je, opet, plaen lanim novcem. Upravo zato to nije bez autentinosti, budui da ga niko do sada nije ili barem nije u toj meri uloio, napor doprinosi ironiji naeg traganja za prijateljstvom kao neupoznatim izlazom iz lavirinta, kao to i uveava broj isprobanih mogunosti da se izbavimo iz svog metafizikog udesa... Ukratko, rezervacija je iskoriena, ali obeanje nije ispunjeno. Teret je podeljen, zdanje otpornije na zemljotrese, ali tlo nije rastereeno. Tanije, breme i dalje visi nad ponorom. Bojim se da nita ne moe da bude promenjeno bez katastrofe, ili da nam se u strahu to

308

samo tako priinjava. Otuda nam tek predstoji da, liivi se lanog tla dosadanjeg miljenja i njegovih nadodreujuih uslova, s poetskim samopredavanjem i samopoklanjanjem iznova i drukije promislimo ili, stroije, do kraja osetimo realno iskustvo prijateljstva u ekstremnim situacijama ljudskog opstanka s kojima nas suoava, uzorno i surovo, oaj egzistencije usred katastrofe zvane logorski svet.

O EMU SVEDOIM, I KAKO

Uz sve ostalo, moglo bi biti da mi, banalizujui zlo, tako opravdavamo svoju ravnodunost... 1. ta zapravo pisac, koji je pri tome esejist i pripoveda, moe da kae, polazei od svog pisanja, kad ga pitaju o zlu danas? Ne mnogo, ali moda ni malo. Hajde da se u tu figuru osvedoimo: ja kaem da svedoim o zlu i ivotu, svedoim kao pisac, koliko god mogu. Najpre, o samom svedoenju, o istini i lai... Boja zapovest nalae da ne svedoimo lano, to jest da o drugome ne govorimo i ne tvrdimo nita lano, pri emu se istovremeno postavlja pitanje ko e da svedoi za samog Boga, ko garantuje, kao jamac i talac, ko dokazuje da On govori istinu i da je sam istinit. Teoloki vidokrug koji je tokom istorije zapadnjakog miljenja odreivao nae poimanje svedoenja, kao i uopte istine, vidokrug koji je, posle paganske, antike misli, ubrzo u sebe teleolokim obeanjima o poslednjoj istini integrisao metafiziki i svaki drugi filozofski vidokrug, ovladao njime, poiva na iluziji da je istina neto gotovo, dato, mada ponekad prerueno i duboko skriveno. Posebna je pria o hrianskoj istini; ona je bez prenemaganja ravan moralnih zapovesti prevela na ravan bivstvovanja. U tom prevodu je zagubljena razlika izmeu svedoiti-lano i svedoiti-za-nekoga. Dakle, obavezujem se da u govoriti istinu, a vi ete svedoiti za mene. Svi koji veruju u Boga, svedoe za Boga. On je za njih Istina, podjednako moralna i egzistencijalna. Svedoenje se pretvorilo u verovanje. Niti je naa spremnost da govorimo istinu, ta god ona bila, znak verovanja, niti je, pak, garantovanje i dokazivanje istinitosti in koji bi uspostavljao

309

veru. tavie, verovanje u kontekstu oba znaenja izraza svedoiti moe biti vie ili manje od svedoenja, ali uopte nikakve veze ne mora imati s njim. Svedoenje je, svakako, posebna vrsta iskazivanja. Ono je i izvesna vrsta istine iskazivanja. Da li je neki iskaz istinit ili laan, moe se eventualno ispitati i bez ikakvog svedoenja koje uvek vezujem za oveka. Subjekt iskaza ne mora obavezno biti upravo onaj ko kazuje. Samo ovek moe svedoiti. Tako je i sa iskazivanjem. Ono je govorni in, i nema ga bez nas. Mi smo uvek njegov subjekt. Iao bih i dalje: samo ovek svedoi o oveku i samo ovek svedoi za oveka. Ako istina nije jedna, niti je njena priroda nepromenljiva i vena, zato neka istina ne bi vaila i bez svedoenja? Ako je i na pojam istine varljiv, podloan istorijskim i nekim drugim promenama, lako je zamisliti istinu bez svedoenja. No, istina samog svedoenja ne moe bez svedoenja. Takva istina se obistinjuje tek sa svedoenjem. Ili, recimo, istina o postojanju nacistikih logora smrti, ili bilo kojih drugih koncentracionih i istrebiteljskih logora, postaje nepobitna sa svedoenjem samih rtava. U ljudskom smislu, ta istina je esto, ako ne i sutinski neizreciva. rtva koja svedoi neprestano se nosi s tom neizrecivou. Govor rtve je govor same istine u njenoj neizrecivosti. Kritikim genealogijama pojma istine razotkrivana je la istine. Kritika genealogija istine svedoenja nam jo nedostaje. Moda bih svoja istraivanja o logorima mogao shvatiti upravo kao fragmentarni pokuaj takve genealogije, izveden i po obliku i po heterogenosti jezika putem samog pisanja. Istovremeno, logori za mene nisu tek jedna od tema kroz koje se mrano obasjava ovaj vek na izmaku. Logori su, tavie, mesto trajanja tog veka. U njima je njegova istina; u njima on razotkriva mesto svog zla. To su mi potvrdili i skoranji logori na balkanskom tlu. 2. Izum koncentracionih logora u naem stoleu, pod kojim god nazivom oni bili maskirani, sutinski obeleava ne tek jedno istorijsko razdoblje, ve predstavlja nepovratno iskljuenje iz dosadanje istorije. Po tom obeleju, ovaj vek je mraniji od svih proteklih, zapravo neuporediv ma s kojim dogaanjem iz prolosti. Pojava i razrastanje logorskog sveta doveli su ljudski opstanak pred iskuenje na koje nemamo odgovora.

310

Jednom stvoren, zarazan, s logorskim svetom se, po svemu sudei, vie ne moe prekinuti. Dok on metastazira, nesrea ovekovog satiranja ne da se vie preboleti. U tome je, od sada, tragika opstanka, svakog njegovog kvaliteta i elementa. Uoi poetka poslednjeg ina najnovije balkanske katastrofe, zloslutniki sam istakao da nas logorski svet vreba svakog asa i na svakom mestu. Nekoliko meseci potom ve smo uli za postojanje logora u granicama koje jo nazivamo bive jugoslovenske. Ni za koga nema pravdanja! ak i kajanje, opratanje, pa i pamenje slaba su uteha. Dokumenti i ispovesti rtava izranjaju iz mraka. A tek emo se suoiti sa istinom o tim logorima, srpskim, hrvatskim, muslimanskim. I to suoenje, kada se probijemo kroz medijske obmane, mora biti najpre suoenje sa istinom o sebi, ne o drugome. U isto vreme, i u odavno poznatom fenomenu izgnanstva dogodile su se bitne promene. Uprkos naporima da svet jednom istinski postane ovekov zaviaj, sve se bolnije suoavamo s modernim iskustvom bezaviajnosti. Neprestano i sve vema bivamo stranci, postajemo tuinci, i naa egzistencija izgnanika, ak i u rodnim krajevima. U oba sluaja postojanja usred nemoi uma i poraza simpatije za razliito, naime u sluajevima logora i izgnanstava, nije re o nekim posebnim i konanim fenomenima niti o navodnom vaskrsavanju varvarstva. Kakvi su danas, oni su iz duha modernog sveta koji se, hotei da bude neprolazan, otvara provali smrti. U tome se, ukratko, sastojalo i polazite knjige Gatanja po pepelu na kojoj sam radio decenijama. Pisati je tada za mene bilo izdrati. Ispitivao sam razna izgnanstva i proganjanja od poetaka i irom sveta, osvrtao se na svakolika muenja i tumaio iskustva iz svakojakih logora, tragao i za idejama koje navedenim pojavama lee u temelju. Ta su istraivanja, meutim, razliita od drugih. Nije re ni o kakvoj antropologiji, sociologiji, psihologiji, istoriji, analizi ideologija, politikih i pravnih uenja, i slinome, premda se, tamo gde je to bilo nuno, nisam povremeno mogao liiti ni takvih pristupa. U pitanju su svojevrsna knjievna istraivanja izgnanstva i logorskog sveta. Oslanjajui se preteno na dokumentarne tekstove, na neposrednu i verodostojnu grau, eleo sam da problematiku sagledam, recimo, kroz moralnu i egzistencijalnu optiku pisanja i literature, jezika i umetnosti u iskonskom smislu toga izraza. Takav pristup ne samo da nedostaje nego

311

je, u nekim bitnim elementima, dalekoseniji od ostalih, budui da za osnovu ima ljudski ivot u njegovoj mnogolikosti i dramatici samoouvanja u ekstremnim situacijama. Logori su, po meni, dosad najstrahotniji izum ovekovog uma, njegove sklonosti da izoluje, homogenizuje, selekcionie, uklanja drugo, zatire razlike. Jo od svojih istraivanja o mitskom prostoru ekaonice, u strahu i bolu koji su me obuzimali i pred najblaim oblikom represije, bilo ko da je njena rtva, jo od asa kada su mi u ranu zoru na vrata dolazili slubenici dravne bezbednosti da bi odvodili na sasluavanje ili mi uruivali poziv na suenje zbog onoga to sam pisao i objavljivao, hteo sam da kriknem i da shvatim. Ali, da li je krik deo jezika? I da li se moe shvatiti ono to je izmislio sam um? Racionalnost je svaki put bila poraavana, jezik je ostajao nem. Iz te oajne situacije, tokom dvadesetak godina, nastajala su moja Gatanja po pepelu. Gatanje je, mislim, neto to nije ni racionalno ni iracionalno. I samo tako sam mogao da se nosim s pitanjima logorskog univerzuma koji je osvojio nae stolee. Kada sam itao ili neposredno od samih rtava sluao svedoanstva o svetu u kome je smrt postala neto najobinije i, u isti mah, najneizrecivije, nisam mogao mesecima da spavam. Ta knjiga o izgnanstvima i logorima je, ukratko, izraz takve moje nesanice. 3. Izgleda da je istina o ovekovim mukama nedokuiva. Pisanje je za mene neprestani pokuaj da se kae ono to je nekazivo i nedokuivo u ivotu i o ivotu. Od groteske i smeha do suza i beskonanog jada. Ponekad ne moemo da znamo da bismo uopte mogli da ivimo, a istovremeno moramo da znamo. U tome je paradoks istinskog pisanja. To je i paradoks ovekovog postojanja i opstanka. ivot je stalno u pitanju. Pisanje i knjige su valjda jedina ansa da ivimo s pitanjima u svetu u kome se sve paranoino zaverilo protiv ivota. Sada mi izgleda da budnice jenjavaju, ali ostaju mrtvi, osakaeni, unesreeni. Jo se nismo s tim neopisivim teretom suoili do kraja. Tano je da je u ovoj zemlji mnogo ega bilo previe, kao i da je neega bilo premalo. Nije bilo nikakvog balansiranja izmeu mnogo i nimalo. To znai da je iz vida bila izgubljena razlika izmeu smrti i ivota, ali je zato isticana razlika izmeu nas i njih, razlika nacionalna, konfesionalna ili neka trea. Umesto jamca ivota, razlika je postala put u smrt.

312

Umesto prijateljstva s drugim, dobili smo demonizaciju drugog. Ne verovati vie dovoljno ni u ta, smatram da je danas postalo ne samo neumitno za mene, nego i jedino autentino boansko okrilje. U svakom sluaju, autentinije je od okrilja ma koje ovdanje stranke. Nisam lan nijedne. A ko bi takvog kao to sam ja i eleo? Pisac je nepoeljan u poretku s programima vlasti, lai, pljake, u sistemima zla. Hteo sam da u onome to piem svedoanstva i saznanja poprime vrhunski izraz. U tome je valjda i umetnost: u izvanrednom spoju spoznaje i stila. ta to za mene znai? Rekao bih ovako: zasuti znanje. Ideja ne sme biti zasuta znanjem, nego mu se mora opirati. Ne smemo je pretvoriti u znanje, jer je ionako u komentarima oekuje taj zao udes. U mojim priama, kao i u esejima, valja da sam ivot zaspe znanje. Iz istog podruja je bilo i moje pisanje o Markizu de Sadu. Ako sam zaranjao u logore i izgnanstva, u zatvore, muiteljske tehnike i crna prorotva, nisam mogao onda, a nisam ni hteo, da zaobiem delo Markiza de Sada. Moje obraanje njemu potie iz istog ili srodnog izvorita u meni: potie od snanog nagona da ne okrenem pogled nego se suoim s mogunostima katastrofe. Markiz je mislilac kraja sveta. Njegova mudrost je, kao i Nieova, proroanska. U apokaliptikim vizijama koje je stvarao, danas ve prepoznajemo svet u kome ivimo i na koji smo sve neumitnije osueni. Sloboda se ne tie samo pitanja dobra nego i zla. Zlo koje ne moe da se ne iznedri iz slobode, istovremeno izdaje tu slobodu, prodaje je za paklena zadovoljstva. To je naa istorija. Nijedan pisac pre Markiza, a nijedan posle, nije dospeo do bezdane take koja nam biva doarana u njegovim neuporedivim delima, i za knjievnost po znaaju u najmanju ruku jednakim s delima Servantesa ili ekspira. Ma ta priam? Jedan je Markiz, a ono to nam odvano govori, mada zagonetno, i pred ijom okrutnou dalekosenih uvida u strepnji zatvaramo oi i ui, tie se same istine naeg opstanka. Nije ga i Franc Kafka, jedini knjievni genije ovog stolea, bez razloga smatrao pravim zatitnim znakom naeg vremena, tavie Ocem koji je jedini kadar da garantuje razliku, da razluuje dobro i zlo, i koji je video duboku ukorenjenost patnje u svaijoj egzistenciji, ak i u sluajevima onih koje nazivamo srenim ivotima. Ni danas, kao i ranije, nijedan reim ne gleda na Markizovo delo ba milim okom. ak i kada nisu svesni pravih razloga, instinktivno se brane. Knjievnost je valjda jedini duhovni,

313

stvaralaki prostor koji nas poziva da sve kaemo ili barem nagovestimo poneto od neizrecivog. Markiz se do kraja, s punom snagom imaginacije, predao tom bezgraniju slobode kazivanja. A nema te vlasti koja u tome ne vidi opasnost, najpre po sebe. Nisam ga itao tek kao puki znalac. Ne verujem ni da jesam znalac. itao sam ga kao neko ko traga za sopstvenom knjievnom pustolovinom, ko iskuava druge da bi ono to sam misli i pie stavio na probu. itao sam ga gotovo kao da je u pitanju ivot i delo izvesnog knjievnog junaka, neki lik koji sam izmislio a koji, sreom, ve postoji, i vie je od svega to bilo koji pisac moe da zamisli. Jedinstveni lik, vedar u patnji, i ak pun neobinog humora usred nasilja, uvek vei, moniji, matovitiji, umniji od svakog ko bi se usudio da tvrdi da ga je on stvorio. A ja, ta sam ja danas u svom pisanju? Moda sam Sad? Tada je istinski Sad suta vizija, utelovljena Apokalipsa. Dobro, ja sam telo, ali Markiz je naprezanje, prskanje tela. U apokaliptikim vizijama koje je stvarao, danas ve prepoznajemo svet u kome ivimo i na koji smo sve neumitnije osueni. Takav, bio mi je nezaobilazan. Takvog, svaki reim ga najradije iskljuuje. Proputa ga jedino u haosu, ali propust ne zaboravlja. Markiz je neprestano upisivan na neku crnu listu. Pozivanje na moral je samo maska. ak i kada nisu svesni pravih razloga, instinktivno se brane. Knjievnost je valjda jedini duhovni, stvaralaki prostor koji nas poziva da sve kaemo ili barem nagovestimo poneto od neizrecivog. Markiz se do kraja, s punom snagom imaginacije, predao tom bezgraniju slobode kazivanja. A nema te vlasti koja u tome ne vidi opasnost, najpre po sebe. Zato ga zatvara, jer je njegovo pisanje sutinski deo ivota. U zatoenitvima je upoznao apsolutnu samou, neopisivu vrtoglavicu, vrhunsku nepominost. Suanjstvu se opirao pisanjem, i to prepoznajemo u njegovim romanima i pismima. Prepoznajemo i prokletstvo jedinstvenog iskustva katastrofe. Nosio se sa anelom unitenja. Ne odstupivi, ostao je iv. eleo sam da ujem od njega, makar u munjevitim nacrtima, kako je u tome uspevao i kao pisac i mislilac, i kao iv ovek. I danas nam je ta pouka potrebna. 4. Problematizujui uveni tekst Valtera Benjamina, Uz kritiku sile, ak Derida e u njemu otkriti implicitno miljenje, sluenje nacistikog Endlsunga. Time smo ponovo kod svedoenja.

314

Zloglasna konferencija na Wanseeu, gde je prvi put, koliko mi je poznato, javno neto reeno i priznato o konanom reenju, odrana je 1942. godine. Tada je nacistiki plan ve uveliko bio ostvarivan. Konano reenje? Ukratko: masovno istrebljivanje. Nain: logori smrti, Konzentrazionslagern. Da li je toga Benjamin mogao biti svestan kada je, 1921. godine, pisao svoj prilog kritici sile, nasilja? Samoubistvo e izvriti 1940. godine. Uoi smrti, ne samo da je bio svestan, nego je nepobitno znao. Ubio se, rekao bih, ba od tog znanja. Njegov tekst nastao dvadesetak godina ranije svojevrsno je svedoanstvo in potentio. U njemu nije tako rei nita drugo ni miljeno nego upravo mogunost Endlsunga. No, jedva da je nekoliko njih bilo tada koji su to mogli oitati u Benjaminovom eseju, pre samog odigravanja konanog reenja. Kada pie svoju kritiku, Benjamin takoe zna ne samo da je u svakom nasilju ve sadran monstruozni plan unitenja, nego da se on tiho dogaa, i da su zloinake vizije, potpomognute tehnologijom, neprestano prisutne u svetu. Ali, kao to zna, sudbina intelektualnih uvida, da ne kaem utemeljenih vidovitosti, sudbina naih gatanja, ni ranije a ni danas nije manje nesrena od sudbine Benjaminovih uvida. Jednostavno, istina Benjaminovog svedoenja je nemona istina, i u tom pogledu se nita nije izmenilo u novim zloinakim mogunostima ni posle njihove utvrene realizacije. Usuujem se da kaem da posle logorakih svedoenja vie nita nije ili ne bi smelo biti isto, ali se u maloas reenom pogledu u zbilji nita ne menja. Ta svedoenja se ak i potiskuju, jer nam je teko da se suoimo sa sobom, teko nam je da gledamo u lice uasu. Potiskuju se, meutim, i iz pragmatskih razloga. tavie, iz istih razloga se moe potiskivati istina jednog svedoenja i ustoliavati la. Tek devet meseci posle zavretka operacije Pustinjska oluja, kada je amerika vojska, sa saveznicima, tukla irake vojnike, smelo je biti obelodanjeno da je svedoenje o mrtvim kuvajtskim bebama bilo lano. Naime, u amerikom Kongresu ena-oevidac iznela je kako su u Kuvajtu iraki vojnici u dejoj bolnici poizbacivali sve bebe iz inkubatora, i deca su pomrla. Ispostavilo se da to nije bilo svedoenje iz prve ruke. ena-oevidac bila je ki kuvajtskog ambasadora u Vaingtonu. I za navodni dogaaj o kome je svedoila ula je, po njenom kasnijem priznanju, od treih lica za koje je tvrdila da su pravi svedoci. No, ti pravi svedoci se nikada nisu pojavili.

315

U svakom sluaju, cilj svedoenja, prenoenog preko svih amerikih tv-mrea, bio je postignut: doprineseno je demonizaciji neprijatelja. Takvih bestidnih lai i minkanja je bilo koliko hoete i u sluaju rata u Bosni. Mnoge public relations agencije su zaraivale zamane honorare na tome. Istinama i laima je moguno trgovati. I one su postala roba. Lane informacije su deo ou-biznisa, tavie nezaobilazni deo drutva koje se neumitno pretvara u drutvo spektakla. Nema nikakvih ogranienja, bez obzira to je u pitanju ivot i smrt, to mogu biti i jesu u pitanju svakojaki masakri i koncentracioni logori, kako god ih mi zvali. Nacisti su takoe minkali svoje logore. To su inili i staljinisti, inili i Amerikanci sa svojim logorima za Japance, naturalizovane. inili smo i mi, i ranije i nedavno. Mi? I Srbi, i Hrvati, i bosanski muslimani. Ali, ako ne postoje svedoci, ako nema autentinih dokumenata, mogli bismo nastaviti i obrnuti pitanje, zar je svaka pria o zlodelu la? Ne mora biti, ali se, svakako, onda ne sme proturati kao istina, jer tada i sama rizikuje da postane zloin prema onome koga, bez iole verodostojnijih dokaza, optuuje za zlo. Sad smo pred pitanjem o istini i lai u moralnom smislu. Po izjavi Elija Vizela, tadanji predsednik Jugoslavije, sastavljene od Crne Gore i Srbije, dao mu je svoju asnu re da koncentracionih logora nema kod nas. Vizel i spomenuti predsednik, Dobrica osi, sreli su se tokom dvodnevne Londonske konferencije o Jugoslaviji, krajem avgusta 1992. godine. osi je jo ranije, nakon medijske bujice, uoi reene Konferencije, o postojanju i radu srpskih koncentracionih logora u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji, pozvao Vizela da sa ostalim predstavnicima Svetskog jevrejskog saveza poseti i lino se uveri da koncentracionih logora u Jugoslaviji nema. osieva asna re ima moda jo veu teinu, ako se setimo da je svojevremeno kao gost Dobrica osi bio u poseti nekadanjem logoru na Golom otoku. No, u kojoj meri doista postoji naa ast ako logora ima? Mogu logori postojati a da mi to i ne znamo. I tada pitanje ne gubi na svojoj snazi. ak i ako ne znamo za postojanje logora, mi smo krivi, i moramo kada se jednom uverimo u njihovo postojanje, makar i naknadno povui izvesne moralne konsekvence koje, opet, ne mogu ostaviti nau ast neoteenu. Jer, u svakom sluaju, makar utanjem, i neznanjem,

316

bilo kojim oblikom pasivnosti i ili neutralnosti, uestvovali smo u stvaranju okolnosti iz kojih su, izmeu ostalog, izrasli logori. I onda je pitanje koliko vredi naa asna re. osi je dao re moda u verziji da po njegovom znanju i saznanju logora nema. On je mogao biti tako obaveten od onih kojima veruje ili navodno veruje, te je na osnovu tih obavetenja dao re. Da li je smeo da je u tom sluaju da? Ili: moda je on obiao sva mesta na koja se ukazivalo kao na logorska i lino se uverio? Recimo, da je to uinio. On je svakako bio dovoljno kvalifikovan, na osnovu vie razloga, da logore prepozna. I Vizel je, razume se, kvalifikovan. Ne samo kao Jevrejin, pripadnik naroda ija se povest posle nacistikog projekta o konanom reenju zauvek vezuje i za koncentracione logore. Nego i kao osoba koja je prola, kao rtva, kroz koncentracioni logor. Ukratko, pitanje je da li se u takvim stvarima moe zalagati ast, utoliko pre ako ast shvatamo i kao nae svedoenje za neto ili nekoga. rtve koje bi, u malo verovatnom sluaju, krivo svedoile, izneveravaju sopstveni status. Kaem u malo verovatnom sluaju, jer u tom sluaju izdaju sve to im je jo ostalo, samo svedoenje kao poslednji oblik ivota u njima, izdaju i svoje sapatnike koji nisu preiveli da bi svedoili. To se, smatram, ne da izdrati. Tu se ne postavlja pitanje asti. Ona je naprosto neosporna. Kod svih nas koji nismo neposredne rtve, ast je samo fantom. Neodgovorno je pozivati se na ast kad su rtve drugi, ak i ako za te rtve ne znamo, ak i ako ih nema, to takoe ne moemo znati. Nismo svedoci, i ne moemo dobiti tu mueniku ast. ta bi to bilo? Davati re da jesmo svedoci, a nismo!? Kad govorimo o logorima, ast da svedoe imaju jedino muenici. Svedoenje je pokuaj da se iskae neizreciva istina? A da li treba utati o neizrecivom? Logorska zbilja je neizreciva, zbog svoje nesuvislosti, zbog svog uasa. Logorskim rtvama ostaje ta neizrecivost. Ne mogu da je iskau do kraja, a moraju. U tome je poraz pripovedanja kao svedoenja o kome sam govorio. Konano, sada moemo razumeti, tek sa iskustvima logorskog univerzuma ovoga stolea, zato se na starogrkom svedok kae mrtyros. Martir, muenik. Svedok je muenik kao logorska rtva, i muenik je kao svedok. Muenik svedoenja, muenik neizrecive istine o kojoj svedoi.

317

Lino, istinu svedoenja traio sam u jednom svedoenju bez ostatka, kada oveku kao rtvi nita drugo nije ni ostajalo osim svedoenja. Ono je bilo poslednji oslonac nasuprot smrti. To svedoenje o smrti svedoilo je, na kraju krajeva, o ivotu. Pokazalo se da svedoenje u pitanju, kao pokuaj, kako sam ranije nagovestio, da se izrekne istina u njenom stanju neizrecivosti, da to svedoenje jeste ne tek jedan izmeu ostalih oblika ivota, nego onaj koji najdue traje kad je ukupan ivot suoen sa smru. Svedoiti, razume se, o zloinu, ali i svedoiti o sebi, da smo bili, da smo nekad iveli, i da naa muka ne bude zaboravljena. Kad u pisanju vidim svedoenje, nije mi naum da logorako iskustvo, u smislu opstanka i smrti, i traga o ivotu, te raznolikih tehnika i tehnologija izobliavanja... pretvaram u knjievnost. U tom sluaju loe mislim o knjievnosti, kao o nekoj tek spoljanjoj tvorevini naem biu. Ne, nego sam u reenom iskustvu moe li se ono rei? tragao za iskonskim tragom ovekovog opstanka kada je opstanak ve na izmaku. I kako se taj trag kazuje tamo gde opstanka ve gotovo da nema. Ti tragovi su presudni kao mesta do kojih see logorski svet, preti im, brie. Kako ti tragovi opstaju, i da li opstaju uprkos svemu? To je deo moga pitanja. Meutim, i sama knjievnost je roena iz tih tragova. Otuda, razumljivo je to su se pitanja logorskog sveta za mene ispostavljala i kao pitanja pisanja, tragova, vie ili manje artikulisanih. Pa i kao pitanja zla. Kad u ovoj stvari govorimo o zlu, sueljavamo se s jednim veoma pounim paradoksom koji je, opet, samo simptom beaa naih iluzija o sebi. Evo, da vidimo ko je logorski gospodar, ko je logorski operativac, ko zloinac. Postoje zloinci i mimo logorskog sveta. Osim u izuzecima za pamenje, oni su takvi i kada treba masovno muiti, klati, u pogromima, u logorima. No, izgleda da oni nisu istinski ustrojitelji logora. Neko drugi? Neporona zloa? Postoji li neto takvo, nalik oksimoronu? Surovost bez zadovoljstva. Tako e Hana Arent, u Od lai do istine, okarakterisati nacistikog zloinca. Ne glupost nego izostanak miljenja. Sklonost lenjosti pred zadatkom, obavezom i slobodom miljenja. inovi su bili monstruozni, ali onaj ko ih je inio i bio za njih odgovoran bio je sasvim obian, nalik svakom, ni demon ni udovite. Taj nam uvid Hana Arent zavetava kao najvei paradoks nacistikog zloina, logorskog zla, u svom poslednjem, nezavrenom delu ivot duha. Jednostavna i podjednako strana

318

istina je da e osobe koje su, u normalnim okolnostima, moda i sanjale o zloinima, nikada ne pomiljajui da ih poine, prihvatiti, u uslovima potpune rasputenosti zakona i drutvenih spona, ekstremno zloinako ponaanje. Zloinci u logorskom svetu se, dakle, mogu raati i kao najbriniji oevi, kao posluni inovnici, kao ideoloki, nacionalistiki, rasistiki zaslepljeni obini ljudi. Ponekad nema anse da ih prepoznate. Bliski su vam. To smo ponekad i mi sami. A rtve? I to smo ponekad mi sami. Kad nas pretvore u neprijatelje, uljeze, doljake, inoverce, u neist, itd. Setimo li se logike drevnih rtvenih obreda, najbolje je kada rtva uopte ni po emu nije kriva. ista, nevina. Kao takva, ona hrani, preporaa nas, biva iskupiteljska... Moramo je, otuda, tako rei mrzeti. ene koje doekuju Hristov dolazak u Jerusalim, u punoj predanosti, kada ga razapinju najglasnije su u svojoj mrnji prema tom istom Hristu, ali sada ponuenog kao rtva. Zato rtva najee ne razume zato je progonjena. Pita se ima li Boga. Veruje da je re o nekoj greci. I tako to. U Bibliji ima mesta koja su istovremeno usmerena i na pojedinca i na narod; razlika se ukida. Ni na kraj pameti mi nikada nije bilo da odreene moralne uvide u biblijskom tekstu nipodatavam. Naprotiv, vei deo biblijskih naloga moralnog tipa bi i danas trebalo da vai. Sada, recimo, mislim na zapovest ljubavi prema blinjemu: I kada se kod tebe nae neki doljak u vaoj zemlji, ne treba da mu inite krivo. Neka vam doljak bude kao da je roen meu vama i voli ga kao sebe samoga. To je iz Tree knjige Mojsijeve. Tako Biblija. A ta s nama i naim knjigama? Kako se nositi sa zlom koje je poprimilo transparentne vidove, i u svemu i u svakome moe biti? Jednostavan je i dalekosean zadatak knjievnosti to se tie zla. Nikako didaktiki. Kao to bi filozofija, po Nieu, trebalo da teti gluposti, mada se esto dogaa obrnuto, knjievnost bi vie od svih naih spisateljskih aktivnosti morala da teti zlu, da ga ismejava, demaskira, vrea ga, zapisuje, i tako razgrauje. Da mu ne dopusti da se skriva u zaboravu, i u naem samozaboravu. 5. Jednom sam upitan o dvojnicima, saputnicima i umetnikim obmanama u onome to piem. Da li je pribegavanje dvojniku ili saputniku u igri umetnike obmane vrsta izgnanstva?

319

Rekao sam da taj saputnik mora da je neki tajanstveni tip, da ak ni ja ne znam ko je on, niti se usuujem da o njemu govorim. Moda je to neko nevino dete, ili je, opet, sam vrag. Ponekad mislim da nas tokom proteklih godina u vlasti dri lino Sotona. Kako drukije objasniti ono sto nam se dogaa? Kako razjasniti ono to inimo? Dogaa nam se mrak. I proizvodimo mrak. Oseam kao da me okruuje provalija. Zato je toliko ljudi i pobeglo odavde, iz Jugoslavije. Otili su dok su jo mogli da preskoe provaliju koja se iri. To je sada nepopravljivo. Oni koji su otili, moemo rei da su u izgnanstvu. Oni koji su ostali, pomalo su u zatvoru. Ne, ne mislim da je pisac neko sa strane. Koliko god hteo da bude neutralan, samo svedok, on je uvek uronjen u vreme i svet. On je utopljenik svega to se deava. On jeste svedok, ali kao rtva, kao muenik. Njegov govor je govor rtve, ak i kada izgleda da je isto umetniki i vanvremen. I tek tada moe neto da znai. Pa i potpuno predan imaginaciji, on transponuje govor rtava. Otuda oseam straan teret. Puca mi srce, puca mi dua. Toliko je rtava oko nas, a konac tom procesu se jo ne vidi. Za saputnika, ipak, najradije biram dete. Svako je dete nevino. Beskrajno volim decu. Fasciniran sam njihovim moima. Zamislite devojicu od est godina i deaka od deset godina, u jednom bosanskom selu, iji otac odlazi na pregovore sa susedima. Susedi ga zakolju. ena poe da ga trai, nae ga zaklanog, a onda je zloinci siluju. Gubi joj se trag. Verovatno je oduzela sebi ivot pod pritiskom patnje. Njihova deca ostaju sama u vrleti. O njima poinje da brine baba, koja je zapravo bila samo maeha njihovom ocu. Naoruani ljudi dolaze u selo i trae od starice da im pokae kako su u okolini rasporeene mine. Ona to ne zna i ne ume. I nju zakolju, u dvoritu, naoigled skrivene dece. O deci nema vie ko da brine. Selo je pusto. To su deca koja su moji saputnici, bilo u bosanskim brdima ili u Beogradu. I ta deca ive sama, godinu, dve godine. Kada ih, ipak, neko nae i spase, ko su ta deca, ta su postala? Mislite li da izmiljam? Ne, to je istinita pria. A kada je sutra ispiem, ona e biti obmana, umetnika obmana, s kojom se nosim protiv zlih kobi, protiv zlih lai, protiv zloinakih obmana koje bi da nam uskrate svaku mogunost ivota, svaku priliku za opstanak. Opstanku se uim od dece; od njih se pokatkad uim i pisanju koje je isto to i ivot.

320

6. Ponekad je i samo ve pisanje po sebi svedoenje. Grevi pisanja, fragmentarnost pisanja, sve to moe biti svedoanstvo osobenog izgnanstva. Po tome, ja sam neprestano u izgnanstvu. I to priznajem. tavie, ovek je veni izgnanik, od svoga roenja. Ove godine su mome izgnanstvu pridodale provaliju. Kao da iza mene i ispred mene vie nema niega. Otuda ustuknua i praznine na mojoj mapi. To je izraz neeg nedokuivog i neizrecivog iz naeg postojanja. O tome se ne moe pisati. Moe se tek evocirati raselinama u pisanju, prekidima u pripovedanju. Moje je pisanje grevito, puno uboda. To je kao kada nam srce stane i naprosto pomiljamo da je doao kraj, a zatim nekim udom nastavi da kuca. Radi budunosti? Ne, ve radi sadanjosti koja je, izgleda, jos jedino mesto dovoljno pouzdano za obitavanje. Ne znamo, ne shvatamo ta nam se desilo. Bojimo se da pogledamo tragediji u oi. Ne znamo, meutim, ni ta nas sutra eka, pa kaemo sebi ostanimo gde jesmo. To je nemoguno. Srce nastavlja da kuca, odmerava ve sledee trenutke. I u provaliju moramo kroiti otvorenih oiju, s malom, maleckom nadom da emo se iz te rupe nekako izbaviti. Ne vredi nam ni da sve oteramo dovraga, jer vrag takozvane istorije ne prima naa nareenja. U tom smislu, fragmentarnost je neizbena. Piemo i ivimo u malim komadima, kao to neko je prisiljen da pie i ivi kradomice u tamnici u koju ne zna ni kako ni zato je dopao. Bude li nekog u budunosti da sudi o nama, da sebi doarava na ivot, mislie o nama kao o mravima koji gaze jedni preko drugih. I nee nam oprostiti glupost da smo se proganjali i ubijali zbog varljivih mitova, zbog navodnih istina koje ve sutra nee biti nikakve istine. Pitam se mogu li se pisati, na primer, pesme kao nekada? Oseam optu i duboku duhovnu setu, i s njom kolebanja simpatije, prijateljstva, ljubavi, u iskonskim znaenjima koje bismo, smatramo li navedene izraze iole dostojnim iskuenja naeg opstanka, morali da im opet pripisujemo u nadi da e barem njihova ukorenjenost u postojanje izdrati krizu ne prevrednovanja nego posvemanjeg raspada svih mogunosti vrednovanja. No, i ta ukorenjenost moe biti obmana. I ta ukorenjenost mora biti propitana u sadanjoj recesiji naih oseanja. Nije li poput pesme i ljubav, tako, jo jedino slamka

321

na preteoj povrini katastrofe od koje, istovremeno, strepimo i prieljkujemo je kao najgori, pa ipak neki izlaz iz neizvesnosti i raspada? Kao da nikakve veze s dnom vie nema. Pluta, lebdi. Ali, mogao bi to biti nain oporavka. Prihvatiti izgnanstvo da bismo preboleli gubitak ognjita, i samog pojma zatitnikog okrilja. Nema dna, nema zaviaja, niti toplog krila, nujnih prsa, osim u naoj udnji koja jenjava, u njenim poslednjim iluzijama. Ni nomadstvo ne moe vie biti nomadstvo ma kakve celine, nomadstvo plemena, kakve god zajednice, stada, ak ratne maine. Ostaju jo anse odlomaka, delia, nesigurne, ali ipak anse tek onih uinaka ili samo senki kad nepopravljivo pukne struktura s kojom smo hteli protiv sveta i ivota, struktura ve posve kompromitovana. U seobe za drugim kreu tada jedino fragmenti, i umesto strukture o kojoj smo sanjali i nametali je kao kosmos trajanja i naeg opstanka pomalja se fraktura u kojoj sad moramo nauiti da ivimo, ako hoemo da preivimo, moramo nauiti da volimo, da iznova gradimo prijateljstvo i sve oblike simpatije s razliitim, drugim. Ni itanje nae, konano lieno strukturacije, predano izlomljenosti, mikrohaotiko, budui se, tako, preinaujui, ne prihvata ni takozvano ljubavno pesnitvo po pukim zakonima anra, niti trai od njega podstrek ili neki klimaks, ni ne uspavljuje se u nostalgiji, niti pristaje na praktine namene. Nee vie ni lekcije iz zavoenja, gotovo nita nee. eka samo hoe li zaiskriti utrnuli plamen ljubavi, hoe li ta kapljica zapoeti s gaenjem ognja koji je krenuo da nas zbrie. Upinje se, ipak, u tom slabom ekanju, bezmalo odbijanju, da ojaa svoju poziciju i sa svoje strane prui ruku pisanju u njegovoj transpoziciji. Ne mari za povod, hoe priliku, fragmentarno, nomadsko, izgnaniko, da kae sopstvenu promenu, nakrcanu nevericom, pa tako i ja kazah ta predoseam. Jer, sa ljubavnim suzama i poetskim ritmovima verujem da nije sve izgubljeno, s radostima tela nije iezla vedrina. I sa uivanjem jo je s nama, istodobno, zloin i poezija, kaem izazivajui i probajui najpre sebe sunovraen u ivot, oajan pred smru drugog, i nagnut nad knjigama, kaem njihovim suenim itaocima.

O IRONIJI I SAVESTI
Uz poetiku opstanka pokuavam da mislim o ironiji i uasima. Oklevanje smisla, s jedne strane, i lienost smisla, s

322

druge, kao da odreuju na poloaj. Ja bih da se, meutim, zapitam ta vidim s mesta na kome sam. I na kom sam uopte mestu? Napisao sam priu Zmaj. Ne znam da li je to bila metaforina slika. Odjednom mi je dola, vesela, suluda i, po meni, izuzetno realna. Istina, jedan od mojih prijatelja iz Zagreba dojavio mi je da je to najbolja pria upravo za situaciju u kojoj smo, situaciju punu stradanja, raspetosti, egzistencijalnih gubitaka. oveku je palo na pamet da naui da leti. Kupio je krila, ona sportska, zovu se paraglajder, i poleteo nad gradom. Stanovao je na vrhu visoke zgrade, ali nije koristio lift, nego se, sa alpinistikom opremom, svakodnevno peo po zidu, balkonima, do svoga stana. Nekome se to moglo initi kao spektakl. Njemu je to bila i postala najobinija stvarnost. Svi bismo morali tako da radimo. Moda bismo se tako i odvikli od mrnje, od zaslepljenosti, od mraka. Deavalo mi se poneke veeri, u vreme estokih sukoba na ratitu u Bosni i Hercegovini, kad bih se sjurio na etalite u Knez-Mihailovoj ulici ili na Trg Republike, da mi neko, dok sam se prizemljivao, vikne Ua, padobranac!, ali se ja nisam vreao. Drugi glas bi doviknuo: Ne, ve je mrak, to je slepi mi... i-mi, i-mi! Govorio sam sebi da pritajena muka ljude tera na gluposti, jer nije svako u prilici da ivi tamo gde ja ivim, pod nebom, i da je obdaren poput mene da usred grada bude alpinista bez premca i, glavno, planinski zmaj. Tako zavrava pria. Moj Zmaj dugo je stajao nedovren. Nedostajala su mu krila da poleti. Ispisao sam ga na papiriima kao izvesni ludi uvid u neku, mislio sam, sopstvenu situaciju punu strahova, ali i neopisive, neobjanjive vedrine. Svaki pokuaj da mislim sopstvenu situaciju i iskustvo tog miljenja ukljuim u studiju koju bih projektovao, eto, neka bude studiju o melanholiji, izjalovljivao se kao to bezuspeno pokuavamo da pogrenim kljuem otvorimo bravu svog ivota. Zato sam, u skici, zapisao tako rei uputstvo ta da inim ako bi naila sverazarajua katastrofa, ako bi dolo do zemljotresa, do poplave. I taj zapis je leao meu ostalima sa slinom sudbinom, leao je tako, bezmalo zaboravljen, godinu, dve, tri, ko zna koliko. A onda, bilo je leto: itao sam pesme. Jedna pesma mi je otvorila oi. Napisao ju je neko dalek, neko ko mi nije ak ni sused, a postao mi je odjednom blizak. U njoj sam naao krila, u njoj sam naao i znatnu koliinu neophodnog vazduha. Otkrila mi je ta nedostaje Zmaju u nacrtu, naputenom, u zametku vizije, i

323

kako e njegovo telo oiveti. Tako se, konano, rodio ovaj Zmaj iz mog stomaka; njegovo dvostruko, trostruko srce je zakucalo. Zato sam sada ba njega izabrao? Nije on, moda, bolji od drugih mojih fantazija. Nije on ni jedini od pria koje stvaram i priam u vezi s trenutkom u naoj katastrofalnoj venosti. Izabrao sam ga jer su drugi, moji prijatelji, videli u njemu neto to ja, zaslepljen, nisam opaao. Videli su mene, i sebe, kao zmajeve, dok ja sebe mogu da prepoznam jedino kao crva, mrava ili neku ivotinjku sa srodnim dimenzijama, kao majuno bie koje puzi i boravi u zemlji, bez vazduha, guei se, uverena da je to njena prirodna sredina. Mi smo kao opsene u sopstvenim opsenama. Dovoljno je da Otac Haos mahne, i mi emo se raspriti. Zmaj je, izgleda mi u ovom asu, tvrdoglavo bekstvo pred unitenjem, od koga je, opet, i samo pitanje da li se moemo uopte spasiti. Od tog pitanja poinje sadanja balkanska ironija, onako kako je vidim. Naime, ne mogu da zanemarim da ivim tamo gde ivim, i kad god saznam za stradanje drugih, oseam potrebu da kriknem. Hteo bih da kriknem: i ja sam jedan od njih, ereite i mene. Poseban bol oseam pred masakrom dece i ena. Tada bih rado promenio pol, kao to i punom snagom naglaavam da su deca narod za sebe, svetski narod, jedini narod nevinosti i mate od koje potie sva imaginacija odraslih. I kada se pitam o sopstvenoj imaginaciji, u vidokrugu svojih upravo iznesenih oseanja, tada shvatam da se ona uvek i tako rei prirodno smeta na taku rtve, ko god bila ta rtva. Hteo bih da moj govor bude govor rtve, iji je govor jedini u okrilju nepristupane istine, mimo svih politikih i nacionalnih obmana, da sebe maltene ponudim fanaticima, hladnokrvnim krvnicima, pljakaima, zatonicima zla, u zamenu: uzmite mene, nemojte drugog, ja sam va istinski neprijatelj. Oseanje koje iziskuje od mene da uvek budem na strani rtve, ne tie se samo strogo odreenog mesta gde verujem da ivim. Kada se osvrnem, jasno mi je da oseanje nije vezano, recimo, jedino za Balkan. Ono je planetarno. Evo me gde se vrtoglavom brzinom pretvaram u svakog ko je satiran i iskorenjivan. Bivam omraen, i kao rtva proglaavan maskiranim strategijama za zloinca. Postajem vernik svih zabranjenih vera, i ta sve ne i ko sve ne. Jo vie: nije samo planeta Zemlja u pitanju, u pitanju je ovekova istorija. To je istorija beznaa, muka, pogroma, to je naa istorija u kojoj mogu biti svako, i

324

nepokolebljivo kaem ja sam svako ko je beznadni stranac, ko je muen, proganjan. I ba zbog tog, rekao bih ak svog intimnog odnosa sa istorijom, danas i odavde, iz Beograda, prepoznajem u malim i velikim stvarima neku zlu kob koja nas snalazi sa istorijom. Menjaju se vajkadanji kljuevi za dogaaje koji sainjavaju istoriju. S tom promenom, neprimetnom ali dalekosenom, bivamo predani na milost jedne neviene, zlokobne ironije u ijoj je nadlenosti da ono to se dogaa kao da se vie ne dogaa. Stvarnost postaje virtualna. Sve to se deava izgleda nam kao simulacija, kao igra oko koje moemo da pletemo mree svoje kritike svesti, da uvebavamo moral, odolevamo iskuenjima, a da to nijednog asa istinski ne dodiruje realnost. Upravo stoga je Beograd nekoliko proteklih godina, sve intenzivnije stavljajui na probu moje oseanje za razlike i identitete, oseanje za drugog, i moj moral pretvaranja u rtvu koja je drugo svakako jedno od vieznanih mesta u svetu da se ovek neposredno suoi s tom odskora roenom ironijom stvarnosti. Ima neeg ve ironinog u tome da se o ironiji govori iz mesta preplavljenog bujicom iskuenja da se odri ravnotea izmeu sebe i drugog i da se na tlu suprotnih smislova povue krivudava i neizvesna linija koja u svakome deli dobro od zla. Tokom istorije neprestano smo tragali za slabim takama stvarnosti. Udarom na njih, s voljom da ih zaposednemo, kojim god putem, revolucijom, pukim osvajanjem vlasti ili drukije, hteli smo da kontroliemo istoriju i usklaujemo uzroke i posledice njenih dogaaja. Nismo li, tako, do pre neku deceniju, kada smo mogli rei da ivimo u modernim vremenima, ne samo verovali nego i doista inili da dogaaji budu opaeni ili skriveni? Falsifikovali smo ih, filtrirali, pomerali. I tada je bilo moguno govoriti o tajnom ivotu drave, tajnoj diplomatiji, tajnim agencijama... Obmanjivani smo, s vie ili manje uspeha, u totalitarnim ili demokratskim spektaklima, o vojnim puevima, nestajanju ljudi, koncentracionim logorima, masakrima, masovnom umiranju od gladi... Tajna je bila u moi nad istorijom. Kopija je uvala neto od sutine originala, nije potresala mogunost njegovog postojanja. U tome je i bila naa ansa: tajna nije obavezno bila apsolutna, niti zloin savren. Bilo je moguno stati na mesto rtve, opirati se, biti realan u realnoj i ma koliko stranoj istoriji. Ali, odjednom: nesklad uzroka i posledica. Otuda dananjim misliocima sve ee i sistematinije pada na pamet

325

ideja da istorija iezava, da se nae trajanje vie ne odigrava u realnom vremenu. Ta ideja je ve simptom. Kao da ne poimamo da potie iz oaja koji se preobraava u krajnju, objektivnu melanholiju pred ubrzanjima i neizbenostima procesa u koji smo ukljueni samo kao prolazna i potroiva supstanca, bez ikakve moi delovanja. Autori navedene ideje zapravo su samo meu prvima koji upadaju u klopku jednog procesa koga niko nije mogao predvideti. Ne da je deo istorije njeno ieznue, nego da je istorija mogla biti kao realna nastavljena jedino proizvodei znakove svoga ieznua. Navodno ieznue uzimamo za doslovno. Tragajui za slabim takama istorije, odbijali smo da primetimo da smo upravo mi sami najslabija taka. Premda vie nemamo utisak o realnosti dogaaja, stvari se ipak odista odigravaju. Neizreciva stradanja, u poslednjoj instanciji, doivljavamo kao spektakl, kao neto predstavljivo i, otuda, samo kao predstavu, kao privid u svetu privida. Sablasno emitovanje uivo terora i zverstava meu ljudima, uvodei dozirane slike pakla i tako paradoksno ponitavajui klasina oseanja greha i kajanja, na kraju je tek transfer nove zaraze ravnodunosti. Istorija se ekranizuje, i to je jedna od prvih deonica na putu entropije dogaaja, izjednaenja svih dogaaja i svih vrednosti. Mediji, obavetajne mree, informativna kola, deo su istorijske strategije doprinoenja fikcionalizaciji, da je sve tek samo dogaaj u fikciji. Tako je i u umetnosti, u knjievnosti, koje nazivamo postmodernim. Elementi koje u neko delo unosimo da bismo uveavali realnost iskazanog, da bismo putem njih prenosili delovanja realnog, ispostavljaju se kao elementi sazdani na efektima fiktivnog, pa i samo iskazivanje izgubilo je svoj subjekt, kao da izvire ni iz ega. Sama istorija je, dakle, poela samu sebe da prikriva; u dogaajima je uvek elemenat koji irealizuje dogaaje. Dogaaji sami sebe krivotvore, oduzimaju nam mogunost i realno vreme za svoju verifikaciju. Oni ve sebe filtriraju, postajui prozirni do nevidljivosti. Oni sebe izmetaju, liavajui nas svoga mesta i vremena. Opet smo s one strane istine i lai, ali ne kako su to eleli pobunjenici protiv metafizike kao hijerarhizacije moi u miljenju, nego kako to sada sama istorija iziskuje. Realno je postalo moguno jedino kao fikcija. I mi smo plen efekata fiktivnog. Realno ne postoji vie za nas; ono proizvodi sebe kao fikciju u naim oima. Hvata nas panika od

326

tolike irealizacije sveta. Ako je doskora savreni zloin bio nemoguan, danas je sve moguniji. I biva moguan ne kao fiktivan nego kao uas same realnosti koja nas liava svih sredstava, svih metodologija, da je potvrdimo kao realnost. Zloini koji se oko mene deavaju ovih godina znatno se pribliavaju tom idealu eljenog savrenstva. U taki smo kada su svi dosadanji zakljuci ovekovog miljenja, svi postupci spoznavanja, jednostavno obesnaeni i prokazani kao promaeni. Nita ne znamo o svetu; sve to nas je istorija navodno do sada uila pretvoreno je u pepeo. Predstoji nam da krenemo iz poetka, u sasvim drukijim uslovima, jo neizluenim, jo nedostupnim. Visimo nad bezdanom, i trebalo bi ak da budemo sreni jer je to jo jedini koliko-toliko sigurni poloaj. Budunost za kojom eznemo ve je prolost, i ako bismo da neto vie o njoj znamo morali bismo da sainimo retrospektivu budunosti. No, i to je suvian, zaludan poduhvat. Sva nakupljena energija tokom istorije modernih vremena uloena je sada u prazninu. I moja oseanja za drugog, konano, fikcionalizovana istorija ironino prihvata kao isprazne forme individualnih katastrofa, realnih, mada miljenih jedino kao efekat fiktivnog. I tako piem o ironiji u Beogradu koji je, opsednut trenutkom, na rubu da ne prizna ironiju pisanja, naime invenciju stvaranja usred strahota stvarnog sveta i da, odvraajui pogled od uasa svakojakih zloina, ne opazi u imaginaciji ovekovu venu savest.

327

Bashkim Shehu

VARIJACIJE NA TEMU BALKANA

1. Najpoznatija metafora Balkana je metafora mosta. Njome se Balkanski poluotok prikazuje kao most izmeu Zapada, odnosno Evrope, i Orijenta. Meutim, ako se metafore, u svojoj protejskoj prirodi, uope mogu poigravati promjenjivim znaenjima, odnosno ako metafore uope imaju mogunost upuivati na razliite oznaitelje, taj most se moe promatrati i u smislu preklapanja raznih balkanskih kultura. Pretpostavka od koje kreem jest da se kulturne granice na Balkanu ne pruaju paralelno s granicama etnikih, vjerskih i politikih pripadnosti. Implicitna je pretpostavka, ako smo rijeili ozbiljno razmotriti kulturnu situaciju na Balkanu, da nijedna zajednica ne posjeduje neku svoju duhovnu bitnost po kojoj bi se razlikovala od drugih. Ne postoji ni neka kolektivna dua, ni psiha, ni bilo to slino osim u obliku kolektivnih psihoza. A to upravo tako, u mnoini. Ako uope postoje neke linije po kojima se dijele kulture, nai emo ih izmeu sljedeih: seljaka, omladine prema stupnju obrazovanosti, intelektualaca, i poslovnih ljudi kod kojih postoji gradacija od nouveau riche, koji su bogatstvo stekli normalnim radom, do mafijaa, dok pretposljednja kategorija obuhvaa iroki raspon od prosvijetljenih plemenskih i parohijalnih profeta do kojekakvih mranih kozmopolitski nastrojenih tipova. I tako kao moda jedina kulturoloki homogena zajednica ostaje zajednica seljaka svih balkanskih zemalja, koji ine i veinu populacije. A umjesto da se ujedine, na to je Marx svojedobno pozivao radnike svih zemalja svijeta, oni su se nerijetko prometali u vojnike i paravojnike, ubijali jedni druge i silovali jedni drugima ene i keri. Postoji i jedna vana kulturna potkategorija, ve spomenuta: mafijai svih balkanskih zemalja. E, oni ve jesu esto vrlo jedinstveni u svojoj multietnikoj solidarnosti, ujedinjeni protiv svih ostalih. Postoje i mafijai-gospodari rata, ali oni su neto zaista posebno, kao da su s drugog planeta, moda ba s planeta koji nosi isto ime kao i bog rata rekao bih,

329

budui da bolju hipotezu nemam. Postoje i stanovnici gradova koji nisu ni omladina, ni ratnici, ni poslovni ljudi, ni intelektualci, a nisu, naravno, ni seljaci, premda imaju zajednike kulturne karakteristike s nekom od tih grupa. Sasvim je mogue da navedena taksonomija ne zvui posve uvjerljivo. Ako je tako, smatrajmo je metaforom koja stoji za pretpostavku da kulturne granice izmeu etnikih grupa nisu relevantnije od granica koje se proteu kroz vie etnikih grupa. Ali kako je uope multikulturalno postalo sinonim za multietniko? To odmah podrazumijeva jo jedno pitanje: to uope znai kultura? Tradicionalno je znaenje ono koje danas pridajemo visokoj kulturi, tj. svijetu knjievnosti, umjetnosti, filozofije i znanstvenog rada, uglavnom u podruju humanistikih znanosti. Drugo znaenje dolazi iz antropologije, a odnosi se na kolektivne tipinosti ponaanja u svakodnevnom ivotu, te ponekad na umjetniku proizvodnju premda uglavnom folklornu te na vjerske obiaje i vjerovanja, premda je religijski stav arhaian, ili u najboljem sluaju pripada ruralnom svijetu, i pomijean je s praznovjerjem i magijom, prieljkivanjima i vjetijim prizivanjima. A to se tie Balkana, ovdanji pojam kulture ili, bolje reeno, predrasude o kulturi, nastao je stjecajem znanosti antropologije, s jedne strane koja je, usput budi reeno, slabo zastupljena u balkanologiji, te su, kroz amatersko-akademski urnalizam, tamo dolje na Balkan prilino nedijakritiki transplantirani odreeni zakljuci izvedeni na sasvim drugim krajevima naeg planeta i, s druge strane, zapadno-srednjoevropske koncepcije dravotvornosti nacije. Rezultat toga stjecaja Borneo (born neo) Evropa u balkanskom kontekstu jest izjednaavanje kulture s etnicitetom. Postoji, meutim, i trei pojam kulture, koji predlau Ferenc Fehr i Agnes Heller, a koji dolazi iz metafore o ruku jednog stanovnika Knigsberga, Imanuela Kanta pojam kulture kao dijaloga. Tradicionalni pojam kulture upuuje na univerzalno; antropologijski pojam kulture upuuje na partikularno kao tribalno; a taj trei pojam upuuje na dijalog izmeu partikulariteta ali ne tribalnih, jer dijalog moe postojati samo izmeu pojedinaca, a uz to bih jo samo dodao kratku napomenu da pojedini glasnogovornici takozvanih organskih i kulturnih zajednica najee proizvedu samo monolog, ili ak katatoniki solilokvij. Dopustite mi da kaem da, govorei o granicama kulturnih podjela, ja

330

kulturu zamiljam u njenom treem znaenju, pa i kad je rije o Balkanu. Zar je zaista mogue da bih ja prije imao zajedniki jezik pri emu ne mislim na cehovske izraze s nekim albanskim mafiozom nego s nekim srpskim intelektualcem? Tako i srpski intelektualac sa mnom, u usporedbi sa srpskim mafijaem? Ako je ipak tako, moram priznati da ja svojim albanstvom kulturno pripadam albanskoj mafiji. A isto vrijedi, mutatis mutandis, i za mojeg srpskog kolegu, odnosno nekog u Srbiji tko je u mojem poloaju. 2. Mogue je da je to to govorim o kulturi vie elja nego stvarnost, da je stvarnost upravo suprotna. Kultura, ona na Balkanu, izmie mojim koncepcijama. Rijei, rijei, rijei koliko god je neumjesno ovdje citirati Shakespearea, tog staromodnog univerzalista rijei su samo konvencije. A konvencionalno znaenje rijei kultura, posebno na Balkanu, odgovara zidovima. Zidovi tvrava, zidovi tamnica. Metafora zida ugraena je u metaforu mosta. Zar bi most bio potreban da nema jaza? I kakvom se to magijom zidovi mogu pretvoriti u mostove? Vjetijim prizivanjem, prije nego prieljkivanjem. Meutim, to kako razne zajednice na Balkanu vide svoje balkanske susjede savreno se poklapa s percepcijom Balkana u nebalkanskoj civiliziranoj Evropi, odnosno na Zapadu. Dok oni uporno grade odreeni zid kojim se Balkan odjeljuje od Evrope, ni mi ba ne zaostajemo u matovitosti, te ih imitiramo gradei sline zidove kako bismo odijelili nas od ostalog Balkana. Meu Evropljanima odreene provenijencije, barbari su Balkanci. Meu Balkancima, barbari su odreeni narodi Balkana. A barbare treba drati extra muros. Oistiti. Dok mi, odabrani mi, ostajemo paranoino zazidani unutar tih istih zidova. 3. Postoji jedna prilino rairena sintagma: Balkan i Evropa. Sintagmom se jednako koriste i pojedini Balkanci koji njeguju pozitivne osjeaje u vezi s Evropom, i pojedini ne-Balkanci koji se smatraju a takvima ih s pravom smatraju i drugi prijateljima Balkana. Meutim, ta sintagma, sa svime to podrazumijeva, odmah znai i to da Balkan nije Evropa i obrnuto.

331

I ne samo to, nego da je Evropa civilizacija ako je Balkan zemlja barbara, i obrnuto. Slino je to jo jednom diskursu o Evropi u kojem se Evropa prikazuje kao suprotnost svojoj istonoj polovici te stoga semantiki istoznanica Zapadu, pri emu i Evropa i Zapad oznauju jo jednog oznaitelja: civilizaciju. Tako zid postaje zrcalo, da parafraziramo metaforiku ideju Berlinskog zida, koju koristi maarski politolog Elemr Hankis. To je zrcalo samozadovoljstva, u kojem se vlastita slika oblikuje kao kontrast onoj drugaijoj slici koja je na drugoj strani zida ili zrcala. Primjerenijim mi se ini ono to je rekla Maria Todorova piui o Balkanu ne kao o konstruktu drugosti, nego o konstruktu nepotpunog sebstva. U tom sluaju Evropa, odnosno Zapad, nije vie Snjeguljica koja u ogledalcu motri vlastitu ljepotu, nego jedna od dramatis personae iz Shakespearova komada zbilja ne razumijem zato mi neprekidno u misli dolazi taj staromodni univerzalist Caliban, koji ne prihvaa vlastito lice u zrcalu. I dalje, kad smo ve kod Shakespearea, a Evropa, Zapad i Balkan su samo rijei, rijei, rijei, vratimo se jednom drugom njegovom liku kojeg sam maloprije citirao, Hamletu, i onoj uvenoj epizodi u kojoj je on umalo silovao vlastitu majku, ali to nije uinio, nego je samo usporedio dvije sliice u medaljonu, odnosno dvije zrcalne slike: jedna je slika njegova oca, a druga mua njegove majke, a mu joj nije njegov otac, nego brat njegova oca. Ovdje vlastita slika postaje malo neotra. Hamlet nije imao spolni odnos s tom enom, za razliku od reene dvojice iz dvije zrcalne slike. Silovatelj je uvijek onaj drugi, koji uvijek ostaje extra muros, uvijek s druge strane ogledala. Tako i bratoubojica, i njegova rtva, premda su kroz igru zrcaljenja njihove uloge meusobno zamjenjive. 4. Toliko, zasad, o metaforama o Balkanu. Promotrimo sada sam Balkan kao metaforu. Bez obzira na to koliko je teko definirati njegov svakako pluralistiki denotativni potencijal, konotacija je uvijek jedna, i to negativna. Postoji diskurs na Balkanu i o Balkanu koji je kritian prema prevladavajuem zapadnjakom diskursu o nama i istovremeno implicitno ili eksplicitno zapadnjakom odnosu prema nama, ili, tonije, protiv nas. Ja sam do ovog trenutka samo ponavljao taj balkanski diskurs o Balkanu. Sad bih ga pokuao obrnuti.

332

Zapadnjaki balkanski diskurs postaje istinit samom injenicom da ga mi odbacujemo. Sama za sebe, pa ak i kad je popraena nekim trivijalnim dodacima, balkanska kritika zapadnjakog diskursa ini mi se mnogo opasnijom za Balkan od samog tog diskursa jer mnogo pogubnije djeluje na mukarce i ene u regiji, budui da vodi viktimizmu i samim time antizapadnjakim pozicijama. Ve smo i predobro mogli vidjeti, iako prekasno, na primjer one posljedice antizapadnjakog nacionalizma koje je Danilo Ki prije mnogo godina opisao kao savez izmeu Kominterne i Dostojevskog. Ali u ovom kontekstu bih se elio pozvati na slovenskog filozofa Slavoja ieka. Prema njegovim rijeima, Zapad ima razumijevanja za Balkan kad su Balkanci rtve kao u sluaju izbjeglih kosovskih Albanaca, onih jadnih ena, djece i staraca ija su se lica i ije su se suze mogle vidjeti na ekranu svakog televizora. Ali u onom trenutku kad kosovski Albanci reagiraju, kad se late oruja i krenu u borbu, kae iek, istog asa u percepciji Zapada postaju teroristi, narko-mafijai i tako dalje. iek zakljuuje da, kad se neki pojedinci Balkanci pokuaju ponaati kao subjekti, a ne vie kao puki objekti krajnjeg nasilja, tada ih se Zapad zgraava. Ima istine u ovom iekovom zakljuku. Ali moje pitanje glasi: kako da se mi, pojedinci Balkanci, ponaamo kao subjekti a da pritom druge pojedince Balkance ne pretvorimo u objekt krajnjeg nasilja? Ako ne postupamo tako, za to ne treba kriviti Zapad. I jo jedna primjedba. Tokom kampanje NATO-a na krnju Jugoslaviju, u zapadnim medijima vjerojatno radi politike korektnosti, vjerojatno zato da bi se naglasilo da mi na Zapadu nismo protiv srpskog naroda, dapae o Srbima se govorilo kao o ponosnom i hrabrom narodu. Koliko je meni poznato, ti atributi nikad nisu udijeljeni onima koji su postali rtve u ime tog istog srpskog naroda i srpskog nacionalnog ponosa. Tu ve mislim da Zapad treba kriviti, premda ne kao uzrok tih strahota i uasa koji su se na Balkanu dogaali devedesetih godina. Ali treba ga kriviti za odreenu nikad priznatu fasciniranost brutalnou i okrutnou, za odreenu empatiju bez simpatije, zbog percepcije, koja je moda proizvod sublimacije, rezultat slinosti s ne tako davnom povijeu civiliziranog Zapada. Ali ova slika postaje jo kompliciranija kad vidimo da su se Srbi vie doivljavali kao rtve u vrijeme kad se Kosovo etniki istilo od Albanaca nego kasnije, kad su srpske izbjeglice

333

bjeale s Kosova pred nemilosrdnom albanskom odmazdom. To je to drugo lice ponaanja Zapada u balkanskom zrcalu: neista savjest Zapada o vlastitoj, ne tako dalekoj prolosti. Tako su rtve na Zapadu stvarnije od neijih drugih rtava, bez obzira na to jesu li te zapadne rtve stvarne, poput srpske djece u bolnici u Surdulici, ili virtualne rtve, poput Srba koji su na beogradskim mostovima plesali pred TV kamerama u majicama dizajniranim kao meta, potpuno svjesni injenice da im ne prijeti nikakva opasnost. Ni Britanci, ni Francuzi, ni Nijemci, ak ni Talijani nisu iskazali takvu hrabrost pod bombama. To je polo za rukom samo nekim Talijanima, u Firenci, na mostu preko Arna, 1999. godine, iz solidarnosti s odreenim Srbima kojima je predstavu reirala gospoa Miloevi, a pozornica su bili mostovi preko rijeke Dunav u Beogradu, dok su daleko od njih, i daleko od televizijskih kamera, negdje drugdje na Balkanu, indiferentno tekle rijeke krvi. Oni na Arnu nisu bili ni manje ni vie sigurni od onih na Dunavu. Bio je to in solidarnosti sa rtvama, ali solidarnosti s vlastitim rtvama. Dakle, je li ova komplicirana slika, u kojoj je pomaknut nosilac uloge rtve, a neprekidno izmie i vlastita slika varljivi ishod igre zrcaljenja? 5. A to ako mi, Balkanci, ne odbacimo zapadnjaku metaforu, nego je prihvatimo? Jasno je da bi to znailo stajati i gledati kako se zapadnjaki diskurs o Balkanu jo jednom ostvaruje kao samoispunjenje proroanstva. Jedan prilino pomodan nain da se oslobodimo samoispunjenih proroanstava bio bi da kaemo da se ona ne mogu patvoriti, pa je sa stajalita istinitosti njihova vrijednost nitavna. Ali bilo bi to prepomodno. Ja bih za ovu priliku dozvao jedan dogaaj iz stvarnog ivota, povezan na neki nain sa psihopatologijom svakidanjice koju je dobri stari Freud opisao u istoimenom djelu: omaka, odnosno quid pro quo. On omaku definira kao psihopatoloku pojavu pri kojoj se potisnuta istina pojavljuje u govoru. Ali omaka se moe potkrasti i u tampi, moda zbog neke mehanike ili elektronske pogreke, ili ega ve, kao u sluaju koji u ispriati. Tokom jedne rasprave o Balkanu, odrane u Berlinu odmah nakon rata na Kosovu, neke njemake novine pripisale su mi rijei drugog

334

sudionika, sveenika iz Crne Gore, ili je moda bilo obratno, moda su crnogorskom sveeniku pripisali moje ime, a citirali njegove rijei. On je rekao, a ponavljam po pamenju, sljedee: umjesto da se pitamo: Zato nam rade to i to? trebalo bi da se pitamo: to mi je initi? To su bile njegove rijei, omakom pripisane meni. A ja potpisujem svaku rije. Prije nego to pokuam odgovoriti na to pitanje koje je, nimalo sluajno, i moje pitanje, a pretpostavljam i mnogih drugih pojedinaca, premda je u mnogima potisnuto zbog onog prvog pitanja pokuat u, u nekoj vrsti meuigre, skrenuti prema zvijezdama. Ne da bih se upustio u razmatranja o zvjezdanim ratovima i slinim stvarima, nego radi jedne kratke teorijske epizode u kojoj e svakako biti malo spekulacije, koji pojam inae etimoloki potjee iz navade Kaldejaca da zvijezde kontempliraju pomou zrcala, kako bi bolje razumjeli zemaljske stvari. Tako bih se ja sad malo upustio u spekuliranje i teoretiziranje o odnosu izmeu pojma metafore i, da tako kaem, susjednih pojmova to bi moglo pomoi, ili se barem tako nadam, u razumijevanju odnosa izmeu susjednih nacija. 6. Mit, prvo mit. Mit ima veze s metaforom utoliko to je mit pria metaforike strukture, premda se uzima, i to prilino doslovno, kao stvarni opis nekog dogaaja, osobito kad govori o tome kako su nastali temelji nekog drutva. Tako mitska pria postaje povijest. Sve nacije, i na Balkanu i drugdje, imaju ili su imale svoje historijske mitove herojske, viktimistike, ili obje vrste. Problem poinje kad se ti mitovi koriste protiv drugih. Tada, budui da razliite verzije iste prie, preobraene u povijest, naprosto ostaju kontradiktorne usprkos pseudoznanstvenim nastojanjima ili volji monika da te druge i cijeli svijet uvjere da upravo na mit, a ne njihov, tono odgovara povijesti, krajnji ishod moe biti da se sukob izmeu verzija mita pretvori u sukob izmeu naroda te tako metaforiki sukob postaje stvaran sukob. Moda je sve to to govorim ope mjesto. Ali nije dobro zaboravljati takva opa mjesta. Smetnut emo s uma da mitske rtve postaju stvarni agresori. I da heroji, prema rijeima baskijskog filozofa Fernanda Savatera, nisu nita drugo do udovita koja su na naoj strani, kao to udovita nisu nita drugo do izopaeni heroji.

335

7. Postoji jo jedan pojam koji je povezan s pojmom metaforike prie i istovremeno joj suprotan: alegorija. I jedno i drugo su prie koje ne treba shvaati doslovno, budui da upuuju na neto drugo, na neto iza ili izvan. Prema Umbertu Ecu, u kontekstu povijesti kulture, prijelaz od alegorijskog simbolizma ka metaforikom simbolizmu dogodio se negdje krajem osamnaestog stoljea, s romantinom knjievnou. Ovdje se moe vidjeti razlika ili kontrast izmeu alegorije i metafore. S romantizmom poinje proces, koji artikuliraju ili anticipiraju Goetheova razmiljanja o prirodi umjetnosti, desakralizacije umjetnosti, koja, meutim, istodobno i sama postaje religija. Ono izvan na to upuuje metaforika pria nema nikakvu drugu stvarnost osim same metafore. Upravo po tome je metafora univerzalna, jer postoji beskonano mnogo mogunosti itanja, i svatko u njoj moe nai ogledalo u kojem se zrcali svijet. Nasuprot tome, alegorija sadri moralnu zapovijed, definitivno samo jednu jedinu i kategoriku. U tome je univerzalnost alegorije njezina etika postoji samo kao svijet univerzalnih sankcija. elio bih predloiti alegorijsko itanje jedne stare albanske legende koja sadri mit o postanku par excellence. Prema toj srednjovjekovnoj legendi, valjalo je izgraditi zamak, ali se zidovi ne daju podii i neprekidno se rue, sve dok jedan neimar ne da vlastitu enu i svoje tek roeno dijete koje e zajedno s graevinskim materijalom ugraditi u zid. Tek tako, zida radi. U stvari, legenda kae da su zidala tri brata neimara. Ali kad su spoznali kakva se rtva od njih trai a uvjet je bio i to da im sutradan ponovno jelo i pie donesu jedna supruga i jedna bratova supruga, te da nijedan od brae ovo ne smije ispriati svojoj eni dvojica su prevarila treega, vlastitog brata. Prevara, dakle, a ne ubojstvo. Meu roenom braom. Da bi se sazidali zidovi. Tek tako, zida radi. Htio bih dodati jo neto. Nadam se da je poruka nedvosmislena, kao to alegorijska poruka i treba da bude. Premda znam da nije za sve one neimare koji zidaju zidove i koji e uvijek biti sigurni da je zidanje zidova srednjovjekovnog zamka vrijedno ubijanja onih koji se ne mogu braniti. I koji nikad nee pomisliti da e i na njih doi red, u nekom trenutku. I koji e i dalje varati nekoga tko im je zapravo brat. Tko je njihove krvi, ako krvno srodstvo ovdje jo uope ima neko znaenje.

336

Nadam se da ovo moe posluiti kao odgovor na pitanje onog sveenika iz Crne Gore koje su pripisali meni i nisu puno pogrijeili: to mi je initi? Ipak, osjeam kako bih jo neto trebao dodati. U ovoj prii o brai, enama i novoroenoj djeci, u kojoj su glavni junak zidovi, ili su zidovi ono to je najvanije drugim protagonistima osim, moda, novoroenom djetetu u ovoj prii se zid ponaa kao magino vjetije ogledalo. Mislimo da je onaj drugi s druge strane zida, ali drugi je ovdje, s ove strane zida. Stojimo, u stvari, pred ogledalom mislei, kako bi mislila ivotinja, da s druge strane iza ogledala netko stoji, netko drugi. Moemo li mi proi kroz ogledalo, kao Alisa u zemlji udesa? To nam je initi, u ovoj naoj zemlji udesa, ako mi dopustite da ovako u mnoini odgovorim na pitanje koje mi je pripisano pogrekom ili sluajem. Vjerujem da ovaj odgovor na moje pitanje nije solilokvij. Vjerujem da ovo to sam napisao nije ogledalo, nego da svoje lice prepoznajem u tom drugom to mi stoji suelice. Videmus nunc per speculum in aenigmate, tunc autem facie ad faciem. (Novi zavjet, Prva poslanica Korinanima, XIII, 12)

(Tekst e biti objavljen u zborniku Balkan kao metafora, urednici D. Bjeli i O. Savi, Beogradski krug, Beograd 2003)

337

Elizabeta eleva

LJUDI I ADRESE
- da se savlada zamka binarizma -

Preveo Duko Novakovi

Ako me neko upita gde ivim, adekvatno terminologiji aktuelnog politikog savetnika Tonija Blera, ja treba asno da mu odgovorim da ivim u jednoj staromodnoj dravi. A to znai, dravi koja jo uvek razmilja o svojoj bezbednosti, sigurnosti i koja se nalazi izvan postmodernistikog kontinenta Evrope. Otuda sledi modni zakljuak da: samim tim to je postmodernistiki, kontinent Evropa je i bezbedonosni centar, ekvivalentno tome, fakat da je Makedonija demodirana drava, predstavlja za njegovu bezbednost pretnju. Zatim e biti potrebno da mu nadugako i nairoko, zamorno, sa puno frustracija, objanjavam etimologiju svih moguih zapleta koji se u poslednje vreme povezuju sa Makedonijom, poevi od zapleta sa identitetom jezikim, nacionalnim, dravnim i drugim planovima, a zavravajui se zapletom oko bezbednosne krize, bolno urezanim u zaetak novog milenijuma. Pri tom me tei zakljuak jedne holandske novinarke, Marieke Kroneman, koja i sama, kao pripadnica jedne manjine, priznaje: Kad pripada nekoj manjini, ti si svaki put obavezan da objanjava samog sebe (2000: 37). Ipak, u naem sluaju, metaforika zamena pojma manjina sa pojmom periferija vie bi odgovarala aktuelnom analitikom modelu: centar periferija. A opet, ta periferija, budui da je van carstva, po definiciji se odlikuje varvarstvom, haosom i neredom (Robert Kuper, 2002: 1). Ipak, saznanja opominju da ove relacije (u i van) danas su samo prividno prostorne (fizike) kategorije; da su one, zapravo, nevidljive, diseminirane i, to je najvanije, prostorno VREMENSKI obeslovljene. Gospodarenje i dominacija nisu upisani u prostoru, a fizike granice nisu vie glavni mehanizam kontrole. ovek vie nije zatvoren, ve zaduen. Dug moe da bude diseminiran u razliite prostorno-vremenske okvire. On nije fiziki povezan s jedinkama, ve sa njihovim adresama (Arijela Azulaj, 2001:194). Otud, nova kategorija zaduenost referie na adrese, ne na ljude; tanije, sada ljudi sebe posmatraju kao jo apstraktnije

339

entitete, potvrene preko, ili svedene na svoje adrese!!! U tom odnosu, kartezijanska maksima pretrpela bi sledeu modifikaciju: Imam adresu, znai ovek sam. A Balkan se danas nalazi usred ivotne politike situacije (B. Sarkanjac, 2001: 14): on vri od svakojakih izbeglica, migranata, emigranata: realnih, virtuelnih, akutnih i hroninih. Kaem virtuelnih, i to za one koji permanentno mataju da se odsele odavde, da ive nasuprot Balkana. Kaem hroninih za one koji postojano, izloeni udarima, sudarima identiteta, zapravo cirkuliu okolo i van Balkana, vie nego to se permanentno naseljavaju i opstaju na datom prostoru. Stanje permanentne obeskuenosti, graninosti, izmetenosti, koju Homi Baba imenuje nimalo teroriziranom sintagmom ljudi bez adrese, u celosti odgovara aktuelnim dogaajima koji su pogodili Makedoniju, preanju oazu mira (kako ju je neno nazivao njen eks-predsednik). Nemam oi da vidim budunost potresno, sutastveno, tano i ubistveno, opisala je svoju novosteenu izbegliku poziciju jedna ena, letos isterana iz svog doma u skopskom selu Arainovo. Tako se jo jedanput, i na njenom linom primeru, geografija potvrdila kao zla sudbina. No, da li i koliko geografija u presudnoj meri sme da utie na zlu sudbinu? U svojim lucidnim zapisima o grkoj tragediji Rolan Bart e napisati da se u osnovi traginog sukoba nalazi kriza prostora. Ponovo metaforiki uoptavajui ovde izreeno, pod pojmom prostor, izmeu ostalog, pored fizikog, realnog, geografskog, moemo da ubrojimo, takoe, i mentalni (kulturni) prostor. Na taj nain dolazimo do jednog ireg, a ne samo bio-nacionalnog opredeljenja traginih sudara: dolazimo do simbolike, falike kastracije celog ovog regiona (Balkana), u odnosu na Evropu. Dolazimo do neega to je ekstremno teko da se prihvati odavde, dolazimo do krize mukosti (Dudit Halbertam, 2001:96) kao endemske pojave, svojstvene upravo kolonijalnom stanju ili, dodajmo mi, nekoj njegovoj omekanoj varijanti, to se momentalno primeuje na relaciji Balkan Evropa. A kao to ukazuju realna iskustva, jedinstveni alati u takvim krizama mukosti jesu upravo oni koji obezbeuju momentalnu konsolidaciju mukog autoriteta: to su nasilje, kriminal, alkohol. Da bi se olakao simboliki, ali i realni pritisak siromatva, onemoalosti, podreenosti ljudi i zajednice skloni su donoenju ekstremnijih stavova, sprovode Eksteriorizaciju Zla

340

smatrajui, na taj nain, zlo za imanentno Etnikom drugom. Oko tog, etnikog drugog, poinje da se roji predstava o konceptualnom Tuincu (U. Bilefeld, 1998), koji je, po definiciji, kriv i odgovoran za sve to je negativno, neprijatno, pretee, neprijateljsko. Upravo kroz osnovu akumuliranja svih moguih negativnih i kompenzirajuih energija, taj etniki drugi, iako nije ukljuen u takvu nameru, uspeno homogenizuje, a pored toga i solidno mobilie kolektiv za niz veoma praktinih i (radikalnih) dejstava. Ukoliko je mogue i jedno ovakvo kontradiktorno opredeljenje, kultura mrnje (koju je, a odnosi se na Balkan, izrekao makedonski reiser i aktuelni ambasador Ljubia Georgievski), tada, saglasiemo se, cela prola godina bila je u njenom znaku, tanije, umesto moi kulture, u Makedoniji je nasilu zavladala i bila je uvezena kultura Moi (ratovanje, krvoprolie, masakriranje, ruenje). Naalost, efektivnim se pokazalo da, nasuprot Fukoovom miljenju, Znanje uopte ne mora da implicira i konkretnu efektivnu Mo. Te da, nasuprot tome, ta (efektivna) mo proizlazi iz oseanja inferiornosti i potrebe da se ono kompenzira privlaenjem panje (kao to A. Adler objanjava problematino ponaanje). Jo je gore to ta nasilnika mo predstavlja kompenzaciju za identitet, za depersonalizaciju, koju bi nasilnik inae doiveo (u svojim analizama konc-logora, Cvetan Todorov zakljuuje da su ljudi u njima postojali samo kad su unitavali linost drugih). Tako, sledei antilogiku nasilja (svaki put se zlo eksteriorizira u drugom), brzo i lanano se uspostavio i nuni, fantomski kvadrat mrnje: formiranje depersonizirane, destruktivne rulje; traenje racionalnih argumenata za nju (Manes perber razlikuje ljubav od mrnje, na raun toga to prva ne trai argumente za sebe); poniavanje i degradacija drugih kao ugraen ip i kao cilj mrnje; iznuivanje reciprociteta kao jedinog mogueg oblika reakcije. Fantomski bol posle trajnog legitimiteta uzrokovao je Edipovo tapkanje u mestu: traenje nekakvog vrstog korena i potpore u samom Poreklu, uzrokovalo je upadanje u zamku binarizma (tertium non datur). Nastupila je jedna nasilna homogenizacija nacionalnog identiteta: na sceni se po prvi put pojavio fantazmatski Makedonac (imenovan apstraktnim atributom Slav). Tako se taj omraeni Slav odjednom javlja kao isceliteljska figura za sve vekovne traume i frustracije Albanaca, Slav je poneo tovar univerzalne, tragine Krivice.

341

S druge strane, zaraeni Albanac krio se iza vete diskurzivne mimikrije (izjavljivao je i priznavao samo konjukturne zahteve za ljudskim pravima samo ono to su ui politiki korektne javnosti bili spremne da uju). Tako je on, istovremeno, pridobio spoljanje lobiste, zaradio sopstvenu amnestiju, kao i medijski profitabilni status rtve. A Evropa, odjednom, kao da je zaboravila na retoriki tof politike i njene, samo deklarativno prihvatljive, paravane pred javnou. Verovatno zato i najhladniji makedonski istoriar danas, Jovan Donev, mora da konstantuje sledee: Jedna od najteih stvari jeste biti Makedonac. Makedonac koji je multimedijalno ugroen, napadnut, obezvreen, u stalnom preispitivanju i uvek na oprezu. Gurnuti u stravinu izvesnost rata, kao da su svi zaboravili na jedno umno upozorenje Toni Dud da je nacija ono to preostaje gubitnicima. Nacija je postala jedino sredstvo za kompenzaciju realne (ekonomske, politike) inferiornosti. Pritom, nacija je, uz to, i jedan konstruisani lik, odnosno uinak jedne produene naracije (Homi Baba). Gubitnici su, na trenutak, zaboravili na to da su gubitnici. Vrlo brzo (a to je, sada, godinu dana kasnije), oni ponovo shvataju ko su i ta su luzeri koji se kreu po bespuu globalizacije. Zajedno su postigli potresno iskustvo udovinosti: a nju Miel Fuko definie kao kolaps kategorija Isto i Drugo. Shvatili su da su beznaajni, da su manipulativne mrvice i rezervni delii, neophodni za funkcionisanje ogromne industrije Balkan, koja profitira svaki put kad po tuem nalogu i u prilog tuem blagostanju posluno proizvodi rat, izbeglice, krize. Odnedavno jedna od najsluanijih skopskih radio stanica stalno emituje sledei, zbunjujui dingl: prvo ide raspaljujui rokerski dribling (Rolling Stones), zatim sledi glasan, izvetaeni smeh, kroz koji se raspoznaje mrmljanje vie glasova na engleskom jeziku, a na kraju dolazi reklamni slogan: Vojnici NATO-a gosti u naoj zemlji. Da se razumemo, dobro znam da su gosti ovde doli na na lini poziv (da su reagovali na vreme prema albanskom ekstremizmu u regionu, moda sada uopte i ne bi bili u viziti). Ipak, izgleda mi neukusno, ak krajnje neprimereno da se, pored medijskog inkasiranja eufemizma gosti, namee jo jedno novo znaenje, matematiki sravnjeno znakom jednakosti izmeu buntovnike (kontra-kulturne i pacifistike) rok muzike i najmonije vojne alijanse na svetu.

342

Ali, Lakan lepo ree da se uloga gospodara sastoji u privilegiji da samo on imenuje dogaaj i integrie ga u simboliku realnost. Tako, dok Evropa ima svoje bogate resurse, Balkan ima svoju (mranu) biografiju. Danas Balkan lii na groteskno telo prema Bahtinu, groteskno telo je, u stvari, telo u nastanku i modifikaciji. Pritom, zadrimo se jo malo kod Bahtina, Evropa ima znaenje kulturnog Gore (usta, referencijalnost), dok je Balkan kulturno Dole (utroba, libidinalnost)1. Tako se, da parafraziram jednu koleginicu iz Slovenije2, Evropa samoinicijativno proglasila Lepoticom, a Balkan i dalje pristaje na preostalu ulogu Zveri iz istoimene prie. S obzirom na to da na Balkanu, isto kao i u Libanu (odakle potie Amin Maluf), i dalje vladaju/caruju pogubni identiteti: posebno identiteti Moi; najhitnije je potrebno da se izvri, vie nego neophodna, (kulturna) relokacija3. Jer mi, kao to lucidno zakljuuje Imanuel Valertajn, ne potvrujemo svoj identitet, nego plaamo da posmatramo kako ga drugi potvruju, a neki ak i nama prodaju na identitet. (2001: 42)

1 U svom napisu o razlikama izmeu starog (paleo) i novog (neo) rata, objavljenog povodom bombardovanja Jugoslavije od strane NATO-a, Umberto Eko ukazuje da u okvirima dananjih neoratova postoji jedna osnovna tendencija opravdanje svog uea u ratu tako to svaka strana u sudaru s javnou nastoji da za sebe stekne poeljni status (pasivne) rtve (na taj nain, ona izbegava javnu osudu i nepopularni status zavojevaa, odnosno inicijatora nasilja). 2 Ovde mislim na sajber-art autorku i univerzitetskog profesora Marinu Grini i njen prilog Monstruous Bodies and Subversive Erros, objavljen u skopskom dvojezinom asopisu Identiteti, broj 1, 2001. 3 U vezi s time, potrebno je da se podsetimo gorko-duhovite konstatacije Ferida Muhia: da je vrhovna balkanska vetina ta: kako da se upropasti sopstveni ivot ili, drugaije kazano, politika nemeanja u sopstvene poslove. (Dnevnik, Skoplje, 2001)

Literatura 1. Robert Cooper, Why we Still Need Empires, Guardian, 4.IV 2002. 2. Marieke Croneman, Inventing Stereotypes, Collage, 12, 2000 3. Arielle Azoulau, Deaths Showcase, Massachusetts, 2001 4. Branko Sarkanjac, Makedonski katahrezis, Skoplje, 2001 5. Judith Halberstam, Post-imperial masculinities, Identities, Skoplje, 1, 2001 6. Tony Judt, Europe-the Grand Illusion, citirano prema Sarkanjcu, str. 75 7. Homi Bhaba, Border Lives, Newsletter, 359, Skoplje, 1, 2000 8. Amin Mulaf, Pogubni identiteti, Skoplje, 2001 9. Cvetan Todorov, Nasuprot ekstremizmu, Skoplje, 2001 10. Ljubia Georgievski, Kultura mrnje i njena scena na Balkanu, Dnevnik, 3. novembar, 2001 11. Urlih Bilefeld, Stranci prijatelji ili neprijatelji, Beograd, 1998. 12. Immanuel Wallerstein, Cultures in Conflict, Identities, Skoplje, 1, 2001.

343

Lev Kreft

UMJETNOST U RATU: UTJEHA I ORUJE

1. Baudrillard sa iekom: transformacija stvarnosti
U svojim tekstovima Sistem objekata i Potroako drutvo (1970)1 Jean Baudrillard otiao je podobro s onu stranu uobiajenih alijenacijskih alopojki vezanih za smjenu produktivizma protestantsko-puritanske etike etikom konzumerizma. Zakljuio je kako potronja nije okrenuta prema posjedovanju i upotrebi materijalnih dobara. Ona je sistem simbolikih i znakovnih odnosa. U svom tekstu Za kritiku politike ekonomije znaka (1972)2 razvio je ovu liniju miljenja ustvrdivi da su upotrebna vrijednost i razmjenska vrijednost od sekundarnog znaaja. Vrijednost objekata potronje kao izraajnih simbola postala je neto novo i prevladavajue. To je uzrokovalo da se naa percepcija stvarnosti korjenito izmijeni. Gotovo sve to iskusimo su simboli i predodbe proizvedeni i konzumirani kao glavna vrijednosna komponenta roba. Otud i njegova ideja simuliranog drutva. Prema tome, pravila estetikog prosuivanja, a ne zakoni stvarnosti, upravljaju naim odlukama o tome ta je stvarno a ta istinito. Usprkos drugaijem lakanovskom konceptu stvarnosti, ovo miljenje prisutno je u komentaru Slavoja ieka vezanom za napade 11. septembra objavljenom pod naslovom Dobro doli u Pustinju Stvarnog3. Njegov komentar je mjeavina holivudskih filmova i stvarnog dogaaja, a polazi od filma Truman Show (1998), gdje Jim Carrey otkriva da je njegova Stvarnost jedan dinovski TV studio, objelodanjujui krajnju ameriku paranoidnu fantaziju da je potroaki raj u kojem on ivi obian lanjak. Drugi primjer je film Matrix (1999), koji osim sline situacije (stvarnost koju svi doivljavamo i vidimo oko sebe je virtualna, nju proizvodi i koordinira jedan dinovski megakompjuter na koji smo svi mi nakaeni) razotkriva stvarnu stvarnost ono to je ostalo od Chicaga nakon globalnog rata. Kad se ta stvarnost otkrije

Prevela Ferida Durakovi

1 Jean Baudrillard, La socit de consommation, Gallimard, Paris 1972 engleski prevod u Jean Baudrillard, Selected Writings (ur. Mark Poster), Stanford University Press, Stanford 1988, str. 29-56; Jean Baudrillard, Le systme des objets, Denoel-Gonthier, Paris 1968 engleski prevod u l.c., str. 10-28.

Jean Baudrillard, Pour une critique de leconomie politique du signe, Gallimard, Paris 1972 engleski prevod u Jean Baudrillard, l.c., str. 57-97.
3 Sada dostupno na Internetu: www.mii.kurume-uac.jp/leuers/zizek; svi sljedei citati su iz ovoga izvora.

345

4 Wofgang Fritz Haug, Kritik des Warenstethik, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main 1977.

prekoraenjem granica uprizorenog lanjaka, voa pokreta otpora izgovara: Dobro doli u pustinju stvarnog! iek uvodi svoj uobiajeni hegelovski obrt: u ovoj naisto zloj Vanjskosti trebalo bi da prepoznamo preienu verziju naeg vlastitog bia. Ovdje je on ve daleko od Jeana Baudrillarda, jer je ova hegelovska lekcija jedno tipino prosvjetiteljsko otvaranje oiju, ali, na drugoj strani, on se jo uvijek nalazi u domenu koji je Baudrillard u svojim ranim spisima opisao kao potroaki raj, jer stvarni uinak ovih bombardiranja mnogo je vie simbolian nego stvaran. Nakon bombardiranja boravimo u jedinstvenom vremenu izmeu traumatinog dogaaja i njegovog simbolikog uticaja, kada je jo otvoreno pitanje kako e ti dogaaji biti simbolizirani, kakav e biti njihov simboliki uinak, koje e postupke oni biti prizvani da opravdaju. Za Ameriku postoje dvije mogunosti; naime, da zakljuimo, u skladu sa prijanjim uvjerenjem, kako treba nastaviti ivot u jednom uprizorenom raju i da se stvari kao ova ne dogaaju OVDJE!, ili da razotkrijemo pustinju Stvarnog sa zakljukom da se stvar poput ove ne smije dogoditi NIGDJE! Tumaei iekov stav, artificijelni lanjak i Stvarno promijenili su vlastita mjesta i stvorili situaciju neraspoznatljive meusobne razlike to je Stvarno tako uasno i traumatino. Ali paranoidne fantazije otkrivaju i drugu komponentu: u takvim okolnostima nema mira ni pomirenja, te usprkos jednoj uprizorenoj odrivoj kvazistvarnosti, postoji trajna sumnja u njen status i sklonost da se otkrije stvarno Stvarno koje je vrlo vjerovatno jedna uasna pustinja. Tamo gdje bi Marx uspostavio mogunost proleterske revolucije, iek naglaava jedan poredak pojedinane i kolektivne terapije. Govorei o istoj temi kao Jean Baudrillard u priblino isto vrijeme, Wolfgang Fritz Haug u svojoj Kritici robne estetike (1971)4 zakljuio je da fetiizam robe ne moemo objasniti jednostavno kao manipulaciju ili ak kao kapitalistiku zavjeru. Mi jesmo prevareni, ali prevareni smo zato to elimo, volimo i eznemo da budemo prevareni. Prevara, stoga, nije samo prevara. To je predodba svijeta u kojem bismo voljeli da ivimo, a takav svijet nama se prikazuje u liku robne estetike. Kazati da je estetika funkcija velike umjetnosti neto to pripada prolosti, poto danas prevladava estetika roba, moe biti razlog za kulturni pesimizam. Ali vanije od preputanja tom pesimizmu jeste razumjeti da, ak kao najvaniji inilac robnog fetiizma u kasnom kapitalizmu, estetika funkcija

346

djeluje dvosmjerno, kao i uvijek. Ona odvraa nau panju od stvarnog prema izmiljenom, teleolokom i fikcionalnom, da, ali ona takoer moe razotkriti tu stranu pustinju Stvarnog. Koritenje estetike funkcije je motor smirujuih koliko i traumatizirajuih iskustava, u situacijama kada naa elja ezne za varljivim predodbama naeg socijalnog blagostanja, i u situacijama kada naa elja ezne za herojskim susretom sa uasnim Drugim, ili sa uasnim Stvarnim. Oni su u svakom sluaju dvije strane jedne iste elje. Govorei o umjetnosti kao terapiji, elio bih ispitati poloaj genrea novog ratnoga filma koji predstavlja savremene balkanske ratove, osobito onaj u Bosni i Hercegovini. Ali prije toga moramo se dotaknuti teme starih i novih ratova.

2. Van Creveld sa Mary Kaldor: transformacija rata

Poruka knjige Martina van Crevelda Transformacija rata (1991)5 jeste da je Klauzevitzeva teorija zastarjela zato to nacije-drave vie nemaju monopol na nasilje. Prva rtva ovakve situacije je racionalno objanjenje rata: Naprosto nije istina da je rat jedino sredstvo da se ostvari neki cilj, niti ljudi ratuju da bi postigli ovaj ili onaj cilj. U stvari, istina je suprotna: ljudi se vrlo esto poduhvataju jednog ili drugog cilja upravo da bi mogli zaratiti.6 Osnovne crte za razumijevanje novih ratova koje je Martin van Creveld 1991. nazvao buduim ratovima jesu: 1. Ratove e voditi fundamentalistike i religijske grupe, dok e nacije-drave koje imaju kontrolu i monopol nad upotrebom nasilja ustuknuti pred borbom koja nije ograniena pravilima modernosti, to zahtijeva nove (postmoderne?) vrste kontrole. 2. S racionalnim stanovitem o ratu kao sredstvu da se ostvari neki cilj je gotovo, jedini razlog za ratove jeste elja, to e rei da mi nismo racionalne ivotinje koje pokree slobodarska vizija pojedinaca kao subjekata koji proraunavaju gubitke i dobitke od rata kao nastavka politike. Mi smo bia koja ele estoke sukobe tek radi zabave. 3. Predodba novog rata nee biti onaj postmoderni i postindustrijski visokotehnoloki isti rat. On e biti krvav i uasan, imat e vie toga zajednikog sa borbom primitivnih plemena nego s konvencionalnim ratom velikih razmjera.7
5 Martin van Creveld, The Transformation of War, The Free Press, New York&Toronto 1991.

Ibid. str. 226.

Ibid. str. 212.

347

8 New Wars (ur. Mary Kaldor i Basker Vashee), Pinter, Ondon 1997; The End of Military Fordism (ur. Mary Kaldor, Ulrich Albreht i Genevive Schmder), Pinter, London 1998; Mary Kaldor, New and Old Wars, Polity, Cambridge 1999.

U posljednjih nekoliko godina Mary Kaldor je predstavila jednu teoriju o novim ratovima koja je prvobitno izgraena na sluaju rata u Bosni i Hercegovini.8 Za razliku od Van Crevelda, ona ne prihvata dijagnozu da su takve ratove proizveli etniki ili vjerski sukobi. To su politiki sukobi u koje je upetljana dravna mo i druge, manje ili vie, privatne snage. Politiko u tim sukobima jeste politika identiteta kao sredstvo s kojim politike elite reproduciraju svoju mo, a ta sredstva ukljuuju sistematska umorstva i nasilno protjerivanje Drugih (poznato kao etniko ienje), silovanje ena i druga sredstva nasilja koja sve Druge zastrauju ili ih pretvaraju u borce, potpuno unitavanje svih kulturnih znakova prisustva Drugih, i stvaranje podruja na kojima se ne moe stanovati. U starim ratovima 80% rtava bili su pripadnici vojske ili na drugi nain organizirani ljudi; u novim ratovima, 80% rtava su civili. Novi oblici nasilja i novi oblici globalne ekonomije imaju neto zajedniko. Njihov rezultat nisu nova podruja proizvodnje i napretka nego nova loa susjedstva svjetske ekonomije i globalnog drutva. Erozija organizirane dravne moi obuhvata zamagljivanje svih savremenih binarnosti, tako da razlike izmeu javnog i privatnog, vojnog i civilnog, unutranjeg i vanjskog, rata i mira erodiraju u samim zonama transgresije. Govorei vojnikim rjenikom, u tim ratovima nema pobjede ako se usporede s Klauzevitzevim konceptom mobiliziranja drave, armije i ljudi da se ukljue u rat koji bi trebao kulminirati odluujuom bitkom. Ta razlika je sutinska: u novim ratovima nema odluujue pobjede zato to rat nije sredstvo za postizanje nekog politikog cilja. Rat jeste politiki cilj sam po sebi i vodi se zbog politikog cilja samog. Ti ratovi vode se zato to nacijadrava postaje slabija, posebno u nekim dijelovima svijeta, zato to globalna ekonomija i druge globalno djelujue snage nemaju nikakvih pravila, i zato to nema ravnotee snaga koje bi mogle zaustaviti rat ili, konano, nema dovoljno interesa i moi koji bi ih pretvorili u konflikte niskog intenziteta. Socijalne ideje pokreta i kritika 1968. naglasili su dimenziju manipulacije i ideologije kao moi koja ini da se kree svijet potroakih drutava, proizvodei nedune otuene rtve politikog poretka i kapitalistike ekonomije. Martin van Creveld artikulirao je raireno osjeanje da manipulacija i ideologija djeluju jer se imaju na ta osloniti, a u sluaju rata to je elja da se bori protiv svih pravila koja namee civilizirano drutvo i protiv Drugih zbog puke zabave. Svi razlozi za rat su

348

manipulacijske konstrukcije, napravljene ne samo zarad otuenih struktura moi koje bi iskoristile te konstrukcije da prevare neduni narod. Napravljene su da bi bile iskoritene za samozavaravanje, tako da uee i uivanje u nasilju u svakom pojedinanom sluaju mogu imati nekakav povrni izgovor kao pokrie. Ta meuigra nedunosti i krivice, zajedno s injenicom da ti ratovi obuhvataju svakog civila kao aktivistu ili kao rtvu obino kao oboje popraena nemogunou herojskog ishoda koji bi donijela pobjeda u odluujuoj bitki, predstavlja situaciju koja zahtijeva neku vrstu terapije. Ti ratovi ne rjeavaju politike sukobe vojnim sredstvima. Oni stvaraju svakovrsne konflikte bez rjeenja. Nezavrena pria o ratu opsjeda takve pustinje Stvarnog i zahtijeva nove pripovijesti kako bi dala znaenje i razlog svem zlu to se desilo bez ikakvog zakljuka osim smrti i unitavanja, i kako bi objasnila kako i zato se moglo desiti da takva mrnja i zlo budu tako dugo skriveni ispod normalnog, ako ne i prijateljskog stanja odrive zajednice. Ona stara razlika izmeu pravednih i nepravednih ratova sada se promijenila u iste i prljave ratove. Izgleda da Martin van Creveld pouruje velike sile svijeta da uu u kampanju istog rata protiv prljavog rata prije nego to bude kasno za uvoenje bilo kakve kontrole nasilja u postnacionalnoj dravi, dok Mary Kaldor stavlja iste i prljave ratove zajedno kao dvije strane istog procesa, razarajueg i surovog posebno za civile, i trai jedan novi kozmopolitizam ne bi li ga zaustavila. U jednom komentaru dogaaja od 11. septembra ona ponavlja: Ovaj je svijet opasno mjesto. Najbolje emu se moemo nadati jeste da e se pojaviti jedno novo razumijevanje iz katastrofe, da e ruenje Svjetskog trgovakog centra igrati ulogu katalizatora za novi politiki projekat usmjeren na pronalaenje neke kooperativne globalne alternative.9 To je blisko onome to je iek htio da kae. No postoji li ikakva umjetnika vjetina da to reprezentira kao odrivu mogunost?

9 Mary Kaldor, Understanding the Message of Tuesdays Events, na: http://open.democracy.net

3. Niija zemlja: najbolji strani i sasvim plebejski film

Sa postindustrijskim i postmodernim drutvom moglo bi se zakljuiti da sredstva masovne kulture i medija mogu biti

349

vaan dio u proizvodnji i voenju novih ratova. To je, naravno, istina. Ali tradicionalne umjetnike forme takoer su imale vanu ulogu, posebno u Jugoslaviji. Dobrica osi, kasnije predsjednik, Miloeviev uitelj i vodei autor uvenog srpskog nacionalistikog Memoranduma koji je najavio politiki program ratova u bivoj Jugoslaviji krajem osamdesetih, bio je meu prvima koji su uveli nove nacionalistike sage u 1970-im, sa romanom Vreme smrti kao poetkom vietomnog opusa o srpskoj veliini i stalnim izdajama Drugih, koji nudi Veliku Srbiju kao rjeenje za sve tete i nevolje iz prolosti. Dok su mediji irili nemir, nerazumne strasti i objanjenja namijenjena ciljanoj publici o tome ko je kriv, takva umjetnost opravdavala je historijske korijene nacionalizma, njegovo ljudsko dostojanstvo i misiju. Na drugoj strani, mogu se nai sluajevi poput humoristike TV emisije Top lista Nadrealista koju je napravila grupa sarajevskih glumaca sa Brankom uriem kao vodeom linou s kraja 1980-ih. To je bila neka vrsta pajtonovskog balkanskog humora sa sveobuhvatnom mranom perspektivom propasti to nas sve eka iza ugla. Taj humor, ironija i cinizam umjetnike produkcije uinili su ivot u Sarajevu lakim u vrijeme rata, kada je postao primjerom tvrdoglavog ljudskog i kozmopolitskog odgovora na nacionalistike pozive za regrutaciju unutar vlastitog plemena. I ta je vrsta humora glavna odlika slike rata nastale nakon Dejtonskog sporazuma u terapijske svrhe s ciljem izgradnje odrive multikulturne zajednice Bosne i Hercegovine. Filmovi o balkanskim ratovima sada su ve genre ne samo zato to imaju zajedniku temu. Pored Niije zemlje (2001) da nabrojim samo nekoliko tu su Prije kie (1994) Underground bila jednom jedna zemlja (1995) Lepa sela lepo gore (1996), Dobrodoli u Sarajevo (1997), Rane (1998), Rat uivo (2001), Chico (2001). Sve su to antiratni filmovi, neki napravljeni kao upozorenje, kao to je makedonski film Mila Manevkog Prije kie, a ostali kao poslijeratna slika dogaaja. Neki od njih bave se opim eksjugoslavenskim narativom, osobito Underground Emira Kusturice, ali vei dio filmova pokazuje rat u Bosni i Hercegovini. Oni se mogu poredati u tri grupe: srpski (kao Lepa sela lepo gore, Rane i Rat uivo), bosanski (Niija zemlja) i meunarodni (Dobrodoli u Sarajevo, Chico). Te grupe imaju razliitu antiratnu poetiku. Srpski filmovi slijede logiku terora i horora, haosa i poremenog ivota kako bi

350

otvorili perspektivu potpune propasti ovjeanstva. Bosanski film slijedi specifinu bonjaku tradiciju humora, bistrinu i nadrealistiku sliku tog istog terora i haosa. ansa ovjeanstva s prvom vrstom lei u jednoj moguoj katarzi pruenoj kroz potpuno otuenje i uas, a s drugom vrstom u jednoj moguoj katarzi do koje se stie sredstvima smijeha i poruge suoenim s tom istom uasnom stvarnou rata. Meunarodni filmovi koriste melodramatski narativ kako bi gledaocima dali mogunost da progutaju ono to balkanski Drugi ine jedni drugima dok se istovremeno dre pozicije civiliziranog prvog svijeta koji ini sve to moe ne bi li pomogao. Ono to meunarodnoj publici u atmosferi tih filmova nedostaje nije samo neposredno iskustvo rata zajedniko svim eks-jugoslavenskim gledaocima. Oni nemaju iskustva jugoslavenskog filmskog narativa koji opstaje u ovom eks-jugoslavenskom genreu. Nakon Drugog svjetskog rata, slijedei sovjetski primjer, u Jugoslaviji je filmska produkcija postala najvaniji dio socijalistike kulture. Kada je zemlja prekinula saveznitvo sa Sovjetskim Savezom i drugim komunistikim zemljama i partijama 1948. godine, ta borba za socijalistiku filmsku produkciju ak je porasla zahvaljujui jo veoj potrebi da se stvori nezavisna historijska legitimizacija jugoslavenskog komunistikog vostva. Najbolji nain za to bio je stvaranje socijalistikog anra prvog tipino jugoslavenske vrste od antifaistikog oslobodilakog rata 1941-1945. U poetku, brojni filmovi pratili su model heroizma, koji se kasnije razvio u klasinu monumentalnu sagu o bitkama na Sutjesci, Neretvi, u Drvaru, Uicu, Sarajevu i drugdje. Kasnije se druga vrsta filmova o Drugom svjetskom ratu pridruila prvoj, sa tendencijom da pokau rat kroz oi obinih ljudi, da dokau kako je cijela nacija bila kolektivni heroj ilegale i partizanije. Najbolje filmske sage, posebno one Veljka Bulajia, pokuale su da spoje oba naina, spajajui Riarda Bartona koji igra Tita uivo sa priama i tragedijama malih ljudi. Period takozvanog crnog vala pojavio se 1960-ih i 1970-ih i proizveo je neke od najboljih jugoslavenskih filmova svih vremena, koristei se razliitim sredstvima kako bi se lanoj legitimizacijskoj slici historijskog heroizma i drave socijalistikog blagostanja suprotstavio manje-vie radikalnu modernistiku kritiku. Taj genre je postao vrlo popularan usprkos pretenom intelektualizmu i natruhama avangarde jer je to

351

bila jedina mogunost da se iskusi slika stvarnosti drugaija od zvanine. Negdje oko 1974. godine ta produkcija bila je smanjena i konano zabranjena, dok su ve zavreni filmovi uklonjeni iz distribucije, da bi se pojavili ponovo krajem 1980-ih. U meuvremenu, drugaija vrsta filmskog diskursa razvila se u grupi sineasta zvanoj Praka kola jer su dolazili sa Prake filmske akademije. Ti reditelji, njihovi glumci i drugi manje-vie stalni saradnici prenijeli su taku gledita s intelektualnog na svakodnevni nain razmiljanja obine osobe, a nain ciljanja na stvarnost s modernistiki kodiranog narativa na plebejski humor, dosjetku i alu koji se javljaju iz sukoba izmeu zvanine ideologije i svakodnevice. Ta sablast, dakako, obuhvata one koji su se odluili za jednostavnije i lake svakodnevne komedije, kao i one koji su razvili poetiku nadrealizma, ironiju, a ponekad ak i cinizam. Takva vrsta uprizorenja iskrivljene stvarnosti kroz iskrivljeno ogledalo ula je u pozorita i TV komedije, kao i u rok-muziku i video produkciju. Koliko god je publika bila u stanju da deifrira kodove modernistike intelektualne kritike i uiva u njihovim aokama, sada se upoznala s jednim sloenim diskursom nadrealistikog karnevalesknog smijeha. Ve pomenuta emisija Top lista Nadrealista je i rezultat i jedan od najboljih primjera te vrste. Svi balkanski ratni filmovi napravljeni u eks-jugoslavenskoj produkciji, bilo u Srbiji ili Bosni i Hercegovini, imaju s Prakom kolom vie zajednikog nego samo reditelje i glumce i njihove saradnike. Oni poetiku te kole koriste kao polaznu taku. U svim filmovima te vrste veliki efovi rata su odsutni. Likovi koji se u njima pojavljuju nikad nisu u rangu generala ili politiara, nikad ne stiu do nivoa onih koji se nalaze na listi hakog Tribunala. Ne postoji linija razdvajanja izmeu krivaca i rtava. Ideologija kolateralne tete i nedunih rtava ponitava se u oba pravca. Prije svega, dakako, u novim ratovima civili nisu dio kolateralne tete. Oni su prva meta. Drugo, svi su upetljani i svi postaju odgovorni. Niko nema povlasticu da ostane neduan, a svi su istovremeno i rtve. Niija zemlja je tipino bosanski film, ak iako je prvi od te vrste, sa osobenim natruhama karnevalesknog smijeha. Ljekar prepoznaje simptome, usudi se na dijagnozu i propisuje terapiju. Budui da nam poslijeratna terapija stoji na raspolaganju, usuujemo se dati zakljuak o dijagnozi, ali takoer prepoznajemo koju doktrinu ljekar slijedi. U balkanskim

352

ratnim filmovima nedostaju dvije stvari koje su bile dobro povezane u sluaju Drugog svjetskog rata. Prva je jasno odreivanje krivaca i njihovo kanjavanje. Druga je volja i sposobnost da se zaboravi i oprosti, nakon to je pravda zadovoljena, i da se ponovo nastavi s normalnim ivotom. Bez pobjednike strane, koja e zadovoljiti pravdu i zabiljeiti zvanine historijske interpretacije, pojedinci se moraju sami boriti s vlastitim priama kako znaju i umiju, sredstvima koja su dostupna u pojedinanim sluajevima i onima koja pripadaju plebejskoj kulturi, duboko povrijeeni u svojoj humanosti kao rtve i krivci, preplavljeni utiskom besmislene tragedije, osjeajui u vlastitim kostima da se ona moe ponoviti bilo kada zato to se nita nije promijenilo niti e se promijeniti. S te polazne take umjetnici su pronali nain da preokrenu stvarnost i potom slijede dva puta kako bi ponudili makar kakvu terapiju. Stvarnost u Bosni i Hercegovini upravo je pustinja Stvarnog i ne postoji nain da se iz nje pobjegne to je jedina stvarnost koja postoji. Nikakav Baudrillard ovdje ne bi pomogao objavivi da vie ne ivimo na takvim mjestima budui da smo napustili stvarnu stvarnost i krenuli u hiperstvarnost. Uz neostvarljivu nadarenost za hiperstvarnosti, poto ivimo u pustinji Stvarnog, nama je potreban dodir nadrealizma, koji e iskriviti ogledalo loih snova i potisnutih uspomena. Loi snovi i potisnute uspomene nisu lanjaci, a oni koji su njima opsjednuti nisu laovi. Suoiti se s loim snovima i potisnutim uspomenama je dovoljno, stvoriti sliku drugaije i mogue stvarnosti jo je izvan dometa: Bog humanistikih i progresistikih propovijedi je mrtav. Uz takvu metodu, postoje dva naina terapijskog predstavljanja koje ljudi od filma obino prepliu i kombiniraju, ali prvi vidljivo prevladava u srpskoj kinematografiji, dok je drugi tipino bosanski. Srbija ima vlastitu hiperstvarnost ideolokog imida koji je neprekidno prikazivan vie od deset godina iz svih moguih izvora, i taj je imid bio glavno oruje i bojno polje u zemlji koja je tek s NATO-vim bombardiranjem letimino iskusila pravi rat na samom kraju. Srpski filmovi su informacija o stvarnosti koja se ne bi mogla doivjeti u nekadanjim predstavljanjima, a koju ljudi ionako ne ele vidjeti poto su zaljubljeni u nacionalistiku veliinu i prevaru i odbacuju svakodnevne ive dokaze o uasu i propasti. U tim filmovima ne vidimo ono to nam vlasti nisu dozvolile da vidimo, vidimo ono to sami nismo eljeli vidjeti. Konano, u stanju smo

353

vidjeti kroz tu lanu hiperstvarnost. Vidimo da je sve vrijeme pustinja Stvarnog bila jasno vidljiva s take gledita svake osobe. Niko nas nije prisilio da budemo slijepi. Ideoloka slika jedne lane hiperstvarnosti bila je konstrukt nae vlastite elje, i to je ono to je doista uasno. To sublimirano iskustvo predloeno je iz terapijskih razloga. Bosanski primjer na drugoj strani, taj nain ironije i smijeha, ini neto to moe izgledati jo uasnije onima koji sve posmatraju sa strane. On ne prekriva pustinju Stvarnog ebetom lakih ala dostupnih onima koji su imali sreu da preive zdravi i itavi. On samo srce uasa ini razlogom za smijeh, to je istovremeno i direktno poricanje ma kakve ovjenosti i krajnje stanovite s kojeg se moe objaviti barem malo vjere u ljudsku budunost. Ali to nije smijeh koji se javlja nakon to je dogaaj postao dio pripitomljene budunosti. To tijelo je ovdje i ovdje e ostati, zajedno s minom s kojom je zaglavilo zauvijek. Razlog za nadrealistiki smijeh lei u tome to drugi jo ne znaju da je cijeli svijet isto tako zaglavio, a ne samo Bosna i Hercegovina.

Literatura Jean Baudrillard, Le systme des objets, Denoel-Gauthier, Paris 1968. Jean Baudrillard, La socit de consommation, Gallimard, Paris 1972. Jean Baudrillard, Pour une critique de leconomie politique de signe, Gallimard, Paris 1972. Jean Baudrillard, La guerre du Golf na pas eu lieu, Editions Galile, Paris 1991. Jean Baudrillard, Selected writings (ur. Mark Porter), Stanford University Press, Stanford 1988. Dobrica osi, Vreme smrti, knjiga 4., Prosveta, Beograd 1978/1970.

354

Barbara Ehrenreich, Blood Rites. Origins and History of the Passions of War, Metropolitan Books, New York 1997. Wayne Gabardi, Negotiating Postmodernism, University of Minnesota Press, Mineapolis/London 2001. Wolfgang Fritz Haug, Kritik der Warensthetik, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main 1977. New Wars (ur. Mary Kaldor and Basher Vashee), Pinter, London 1997. The End of Military Fordism (ur. Mary Kaldor, Ulrich Albrecht and Genevive Schmider), Pinter, London 1998. Mary Kaldor, Old and New Wars, Polity, Cambridge 1999. Mary Kaldor, Understanding the Message of Tuesdays Events, http://www.open.democracy.net Martin van Creveld, The Transformation of War, The Free Press, New York and Toronto 1991. Slavoj iek, The Desert of the Real, http://www.mii.kurume-u-ac.jp

Filmovi Underground, Emir Kusturica (1995, Srbija) Lepa sela lepo gore, Sran Dragojevi (1996, Srbija) Dobrodoli u Sarajevo, Michael Winterbottom (1997, UK) Rane, Sran Dragojevi (1996, Srbija) Chico, Ibolya Fekete (2001, Maarska) Rat uivo, Darko Baji (2001, Srbija) Niija zemlja, Danis Tanovi (2001, BiH)

355

Elias Canetti

Elias Canetti

BILJEKE IZ 1993.
Citati, dodaci duha, ali ne usmeni. Usmeni citatori su potinjeni i dosauju. Bio je u Mozarteumu. Umjesto pjevanje uio je kevtanje. Teko je ne pripadati uenjima koja se gnuaju ivota, koja mu osporavaju svaku vrijednost. Iz najvee opasnosti za budunost, tokom decenij sve opasnije, dospjelo se u neiskazano podlu sadanjost. U visokoj starosti tu je sad pogorano sve ega se ovjek najdublje gnuao. Uvijek se govorilo za ivot, da treba da bude dui i dui, da postane vjean. Preziralo se one koji su pledirali za prazan raj. Gledalo se i slualo, disalo se: nikad ne bjee dosta. Sada je dah to zastaje okuen bliskim ubistvom. Bjee li djetinjstvo Evropa? Bio si u osnovnoj koli kada se vikalo: Sarajevo! Danas, gotovo 80 godina kasnije: Sarajevo! ovjek, cjepanica koja se sama baca u vatru. Drite ga! Izvuci ga! Ko jo moe sve o njoj da zna? Moda ona eli da bude izvuena. Moda gori iz oekivanja. O kad bih znao da se jedna jedina rije rauna! Kako bih je drao i gladio i milovao: jednu jedinu rije. Odbaciti rijei ja ne mogu. Mogao bih, ako se mora, lei go da umrem. Bez rijei to ne mogu. Najdragocjenije bi opet da se smanji, inae strli. Smrtoljublje romantiara izaziva u meni odvratnost. Oni se ponaaju tako kao da bi njihova smrt bila posebna. Namjerio se na Roberta Walsera, izmeu mnogih, izmeu stotinu drugih: najivotnije. Kafka blijedi. Je li glad za ivotom rije za to? ivi li se radi gladi i zasienja? Ali kako su ivjeli asketi koji su se odrekli sitosti?

Izbor i prevod s njemakog: Stevan Tonti

359

Da li bi bez ove gladi bilo bogatog ivota? Onoga oiju, uiju? Sad vidim da me boje i rijei uzbuuju za sebe. Prije pedeset godina izvrio sam pripreme za sluaj da preem onima to se smrti vesele i to kaem. No to se nikad nije desilo. Diem svakoga jutra. Diem duboko u snu. to mi je bilo blisko vraa se i postavlja svoja pitanja. Ne traim da na njih odgovorim i opet pitam. Padaju mi na pamet ljudi koji bi jo mogli da budu tu. Ko sam ja da im to uskratim. Moja muva cupka tamo amo i ne boji se. Njoj se uri, meni ne. Zadrhtao bih kad bih sebe vidio njenim oima. Dosada Boga bez nas muva. Maine nisu dovoljno tajanstvene da bi se u njih vjerovalo. ovjek mora da se pita kako bi preivio ovo stoljee bez njegovih nada. Ono je za mene poelo Balkanskim ratom (1912) a osamdeset godina kasnije (1992) uvrlo natrag u Balkanski rat. Kako da se to shvati? Podlijee li to nekom zakonu? Ipak dva svjetska rata lee izmeu. Prijetei pokreti sasvim slabih ivotinja protiv nadmonog ovjeka. Kao ti, ali protiv koga? Kad bih imao bar njuh moga nadmonika! Imam samo Nita. Ali to jasnije osjeam da imam samo Nita, inae nita, utoliko se vie branim od rijei za to: nichts, na njemakom gotovo tako neprijatnom kao nant. Samo kod sasvim malog broja pjesnika ja sam kod kue. Kod ovih tako da se poslije ezdeset godina ne mogu rastaviti od njih. Preli su u opsesije, ali neiskazano srene. On vai kao nepristojan otkako se ita jedna njegova knjiga. Ali to mu ne smeta i on je pie dalje. Psihijatar i liriar: svjetski rat mu nada. Nepokolebljivo uvjeren u reakciju u Rusiji. Iz posljednjeg svjetskog rata pravi osvetu danas. I Balkanski je rat za njega jo u ivotu. Svi turski ratovi unazad do Kosova. Ovo jo nudi prednost istrebljivanja Albanaca. Svaki neprijatelj ima svoj smisao. Nijedan neprijatelj nije zaboravljen. Stohiljadostruka prilika za osvetu. Svaki

360

ovjek imao bi razloga da potamani sve druge. Nisu li svi protiv njega? ta se deava sa rijeima koje si preesto upotrebljavao? Treba li da se odmore od tebe? Najvie cijenim one koje traim, jer nemaju sa mnom nita zajedniko. (Pascal?) Koje duhove ovjek toliko voli da se ne usuuje itati sve od njih? Istina kao usijana magla u vasioni. Spljotene rijei, kao ratna oprema. Gore-dole u njoj, goredole: filozofi. Liriar i psihijatar iz Crne Gore. Uzda se u III svjetski rat. Tvrdi da se svi mrze. Mrzi svoje pacijente. Razara njihov grad. epuri se po enevi. Proglaava sve druge ratnim zloincima. Biva sasluan. Nijedan ovjek, ni jedan jedini,ne moe da kae kakvo stoljee dolazi. Ipak, jedno dolazi. Prija mi duboka odvratnost Burckhardta spram Napoleona. Nije mi jo bilo sedam godina kad sam primio tu odvratnost, najstariju, koju danas, poslije osamdeset godina, nepromijenjeno osjeam. Na koje se izvore ona oslanja kod Burckhardta? Na Madame de Rmusat i Metternicha, kultivisane dvorske ljude. Ali B. se poziva na odluujuu Napoleonovu izjavu, koja se nalazi kod Metternicha: samo trideset hiljada Francuza rtvovao je u Grande Arme. To je istinski razlog Burckhardtove odvratnosti. I moje. Kako smijeno djeluje Goetheov izvjetaj o njegovom razgovoru s Napoleonom kad se o ovome vie zna! Napoleon mu laska kao poznavalac Werthera i osvre se na neku greku u njemu. Suoavanje s najveom silom dana je fatalno: njeno povjerljivo obraanje je neodoljivo, tavie, najvei duh osjea se njime poaen.

361

Bosniaken, tako se govorilo u bekom djetinjstvu. Kakav respekt bjee u rijei! Najhrabriji, kao Tirolci. Pola stoljea kasnije: posjeta Mei Selimoviu u Sarajevu. Rekoh mu da je kao kotlananin iz planinskog kraja. Nepovjerljivo je upitao ta time mislim. Njegova ena ponudila nas je kleei turskom kafom. Njegove kerke prigueno su se kikotale u predsoblju. Ree mi da su ga poredili sa Dostojevskim. Jedan vrlo ponosan ovjek. Gdje bi bio danas? U Sarajevu? U svemu vidi mo, gotovo u svemu. A kae ivjeti, ivjeti due, neprestano. ta je to to se tu ne slae? Osjea li potajno neto to nije mo i eli to da nae? Treba li sve vie i vie godine za to? I jo uvijek kae da nita ne zna. Nije li to bilo malice preesto kazano? Pomisao na besmrtnost postala je komina. Ne znai mi ni za dlaku manje. Sedamdeset pjesnika opkoljeno u Sarajevu. Je li moj prijatelj tu, znalac bogumila, ije ime vie ne znam, koji je poticao od nekog bogumilskog vlastelina i govorio o tome kao da je jue bilo, neprijatelj katolika i neprijatelj Srba, kako mi je tada izgledao lakrdijaki, a danas je, ako jo ivi, jedan od 38o ooo kojima se dogaa ono to mi je objanjavao ponosnim pokretima prstiju. Povratnici kao sopstvena rasa od ljudi izmeu nas. Takvi koji moraju ivjeti dva puta, drugi tri puta, opet drugi nikad (gdje su ovi?) Odvratni odrasli, koje je ovjek poznavao kao oaravajua mlada stvorenja. No oni su se osvrnuli, kasno, i sad su kao svi. Koga ubiti? Od koga biti ubijen? Bosna. Ponekad zasvjetluca uspomena. Ponekad je ona olovna no. ovjek mora veoma da ostari, pa da i olovna no zasvjetluca. Mrzi sebe ranije! Sad je prekasno.

362

Zakon prema kojem bi svaka nauka , na izvjesnom stadijumu koji je dosegla, morala da se zaustavi. Postoje samo mumijenauke i takve koje to treba da postanu. Napredak je ukinut, od jedne take on je zabranjen. Ipak mumije saobraaju meusobno. Neki duhovi u prolosti, za koje se jako vrbovalo. Zato su ovjeku takvi postali nepodnoljiviji nego drugi? Ipak su najnepodnoljiviji oni koji su za nekog vrbovali. ovjek koji ne zna da su rijei pojedinane, sve ono izmeu neznatno i, u najboljem sluaju, predmet filozofije. Treba li da im se divim ili samo ozbiljno uzimam ljude koji ele da ovladaju cijelim jednim vijekom ili s vie njih i zato postaju filozofi? Oni su prepoznatljivi po tome to, prije svega, proglaavaju kraj sve dosadanje filozofije, svake filozofije uopte. Ne govorim sa samim sobom, iako estoko piem. S kim govorim? Postoji ograniavanje na mrtve. Postoji otvaranje kroz mrtve. Prvo je strano, dovelo je do jo vee nesree. Drugo e spasiti svijet samilou. Najbolje, najbogatije, najprolaznije, najdirljivije jeste ponaanje prema nekom ovjeku. Siroad svi koji su se uzdali u Gorbaova, pola svijeta, cijeli svijet. Ja decenijama nisam ni u koga tako jako vjerovao, svu svoju nadu polagao sam u njega, za njega bih molio (sebe izdao). Ali ja se toga uopte ne stidim. Rado kaem Goethe. Zato? Nikad ga ne bih rado posjetio, a moda ni izvan njegovih zbirki s njim rado razgovarao. Navodim li njegovo ime zato to je on najudaljeniji a ja bih, to se mog ivota tie, rado bio daleko no ja sam samo fanatian, on to nikada nije bio, moda ga navodim jer elim da se pred njim stidim. On uvijek pie mrnja i onda prekasno zazorno ustukne pred rijeju bez koje ne izlazi nakraj.

363

Sistemska propalost Francuza. Lvi-Strauss i mitovi. Oni se sjeckaju i tako preralanjuju da postaju nedjelatni. Ovaj proces razaranja mitova vai kao istraivanje mita. Kako moe ovjek, koji je progutao hiljadu mitova, da ne zna da su oni suprotnost sistema? Poduhvat Lvi-Straussa tako mi je zagonetan, to da se neko, ko se prekljukao mitovima, kobelja u akademskom svijetu moe li se zamisliti neto beznadenije? Pokuavam da to pojmim kroz lektiru razgovor sa njim. ta tebe vee za mitove? Zato ne moe da se ne traei neko pravilo za njih ili ga uopte ne nalazei zasiti njima? ta ini njihovo zraenje? ta njihovu neiskazanu jednostavnost? ta njihovu nerazorivost i prostor koji uvijek sadre? Oni su savitljivi ali nepromjenljivi. Njihove varijante dovode u zabludu. Oni se ne vraaju na osnovne zakone, ve osnovni zakoni na njih. Ako su okrutni, na njima se ui distanca. Ako su strastveni, na njima se izuava ljubav. Jadni smo mi to od njih preostajemo. Niko jo nije dovoljno ostario da bi iscrpio jedan jedini od njih. Neka krekeu apci, njihovi tumai, uzalud. Neprilagoeni su so zemlje, boja ivota, svoja nesrea, ali naa srea. Vjerujem, istinsko pozvanje Jevreja je da priznaju svoj razum, svoje porijeklo, nikad ga ne poreknu, ali da svakako budu nepovjerljivi prema vjeri koja ih je s mukom ouvala do danas. Iskustvo sa jednim ovjekom dovoljno je za sto godina. Stvar s tim uskustvom nije ni tada gotova. Neko tu smatra da je ranije bilo bolje, manji masakri, eksplozije jo in spe. Radije onamo nazad, kae on, uprkos nama kao budunosti. Zato se ovjek toliko stidi za Ruse? Jer je sve bilo uzalud i oni to znaju? Ti Grci! Ti Grci! Zato ti Grci? Samo zato to su ostaci njihova jezika jo tu? Ili kao neophodna meustanica izmeu Egipana i nas?

364

Moda stoga to su njihovi preostaci tako mnogoznani. Moda i stoga to su okrutni kao mi a ipak civilizovaniji. Nietzscheova govorljivost. S kakvom je drskou previdio hiljadu nula! On zna, sve je napisano uvjetar. Ali se pie da bi se disalo. to nekog privlai kod Darwina: njegov izgled poput australijskog uroenika. Sve teorije jezika do dana dananjeg ne mogu mu nita nauditi. A ako se ispostavi da je oduevljenje ljudski nedostojno kao miris krvi? A ako bi jo trebalo da nas se ivotinje ipak otarase? Ljubitelj Svemira, njegovo gaenje kad ga prst dodirne. Ona se odrie svoje kose, odrezuje sebi duu i propada. U svemu to sam rekao o ivotinjama izgledam sebi kao varalica jer imam s njima tako malo iskustva. Ja sam gutao mitove o njima, i ponekad ivotinje posmatrao, nikad vie od toga ali ganuto, kao da sam bio u nekom od starih mitova preobraenja. Inae nita. Nikada se nisam trajnije pripajao nekoj ivotinji. Moja bojaljivost od toga bila je suvie velika. Ako je u mom ivotu bilo neeg boanskog, onda je to bilo ovo bojaljivo potovanje za ivotinje. ta bi uinio Mojsije sa svom mojom zlatnom teladi? Bi li me ubio kao nekog Egipanina? Prokleo me i prognao? Moje ivotinje preda mnom poklao i nazvao ih rtvama? To je ono to te razlikuje od ljudi danas: bezmjerni pijetet. elio bi da ih zaboravi, suverene gospodare duha, ali se oni jo uvijek mijeaju u sve. Kad bi ovjek mogao stvarno osjetiti ono to doznaje spolja ostao bi bez daha.

365

To je neki drugi uas, koji napada one izvan nas, on je drugaiji od sopstvenoga. U samotinji je ovjek naizgled okrutan prema drugima, najokrutniji prema sebi. Iz straha za druge bjesni protiv sebe. ta je otrije: smrt ili vrijeme bez bolova potom? I zato se vjerska uenja tako revnosno staraju za gore bolove potom? Ne vidim nita. Tu sam. Ko vidi vie? Ko je u stanju da me umiri sa tim to on vidi? Dosta. Nee promijeniti nita. Nee sprijeiti nita. Manje si nego jedna jednodnevna muica, manje jer to zna. Slobodan mukarac brani se i zato napada druge slobodne mukarce. Za djecu, koja pritom nastaju silovanjem, brine se Sveti otac. Kako je rasla i rasla, mo sirotih ranih ljudi, dok se nije pretvorila u svemo koja je sve, i sebe, istrijebila. Tue reenice nepodnoljive, dok ih se ne sanja. Iz knjiga koje on ne moe da trpi, saznaje vie. Prinuda, da ih prima, bocka na neoekivane misli. Prati jednu misao do sedam reenica. Ako to poe za rukom, da se pratiti dalje. Malo koristi i spontanost. ovjeku ne koristi nita. ta je to to je u ovjeku pogreno udeeno? Najviom svrhom za sebe sama postaje neko u nepovjerenju. On se osjea pobuenim da zatiti svaku svoju poru. Osim njega nita na svijetu nije vano. Svijet se sastoji iz njega. On mu je tako blizu da ga previa. Ne moe mu nita promai, zna gdje je svijet ugroen. Ako se odrekne i sitnice od svijeta, ugroava sve. Jedinstvo toga koji se preputa svome nepovjerenju, takorei je nagrada za njegove muke. Ovo jedinstvo je ono to ovjek koji se raspada najvie prieljkuje.

366

Uasno je mrzjeti ono to sebe ne moe da brani. Smije li biti milosti za sve, za Staljina, za Hitlera? Smije li ono najudesnije, milost, da se inficira oloem takve tvrdoglavosti? Milost za najsilnije koji su srueni? To se ne smije zvati milou. To je prezrena pokornost pred slikom moi, ak kad ona vie ne postoji. Kazao sam mo. Kako esto, kako esto! Jesam li je i naslikao samo tako runom kakva ona jeste? Jesam li joj oduzeo hiljaditi dio njene privlanosti? Vlastodrci najvie brinu za svoju besmrtnost. Tako ovjeku ne preostaje nita drugo nego da se stidi toga to je prieljkivao za sebe. Kad god dospije u blizinu vlastodraca, on se sebi ini ubijenim. to se od jedne nacije ne smije oekivati. Od svih drugih da, od nje ne, samo od nje ne. Narataji se izdiu u prolosti dok se ne imenuje gorostas poetka. Ne mogu da zaboravim prepredenost sirotoga B.B. [Bertolta Brechta prev.] koji je bio samo promuurni B.B. a za to uveo plemenito lukav. Bilo je plemenito jer je lukavstvo poticalo od istorije, od jedne od najsumnjivijih Hegelovih tvorevina, koja je zato postala omiljena i uobiajena. Pristajalo je uz robu sirotoga B.B., koji je smio sve to je bilo lukavo i za ivota dogurao dalje od Shakespearea. Rije, ranije rije-zaetak Prvog svjetskog rata a sad zavrna rije stoljea. Tako je atomska bomba bila suvina. Rije je sama od sebe bila dovoljna. Nije nesrea dola sa Istoka. Dola je iz stare Austrije. Dok god nita ne zaboravlja, ti postoji. Dok god ne odvraa pogled, postoji. Dok god se pred tim ne savija, postoji, ne uzor, ali slika ovjeka koji ne klima niem neljudskome. Ako podlost unitenja ne treba da preplavi sve, moraju postojati i takvi koji joj kau Ne, ne kukajui za sobom.

367

Teret proerdanih ideala, napunjeni vagoni, opasni kao oruje. Nijednim imenom ogoren, uzdajui se u onog koji je govorio s anelima, prijatelj arhanela Gavrila, tvog imena, samo tvoga, kaem: BLAKE. Od stanovnika Engleske koji mi opsjedaju sjeanje, jedini, jedino, to mi je ostalo, jer bez ljubavi i oboavanja ne mogu da ivim ni asa. Dok se mrakovi ire, neka me njegova svjetlost obasjava. Rekao je to je vidio, nikad nije rekao drugo, ali on je tu muno zagrebao i hranio sebe, svoju enu, od toga tekog rada. Uvijek iznova mislim na njega. Ve mjesecima on potire Englesku u meni.Tamo jo volim groblja oko starih crkava, a on, on je taj to tamo lei. Drugi, imena i godine, prolaze, on lei uvijek tamo i odasvud izgleda prema meni. Smijem li da izmiljam kao on? T smijem li vjerovati kao on? Govori li mi Biblija engleski? Jerusalem, ta rije, koji je grad bio uzdignut kao kod njega? Dva ovjeka vidio sam njegovim pogledom, sjedili su kraj mene, sluao sam ih ne ujui, ustali su, bjelokosa ena stajala je uspravno preda mnom, gledao sam joj u oi, oklijevala je, mukarac, malen i povijen, poao je za njom kraj mene i klimnuo. Ja sam ga imenovao. Nemam vie nita da kaem. Koja snaga prizivanja drijema u svakome. Odve rijetko sam joj se predavao. Sve dosjetke svijeta i pola duha dajem za jedan redak toga koji je vidio anele i prokleo izmiljotine. Nestao, ti? Nezamislivo. I namjere ive. Misli koje nastaju razbijanjem jezika vae samo ako razbijanje ostave za sobom. Smo razbijanje je jalovo i postalo je tradicijom ovog proteklog stoljea. Grob Bchnerov, u kojem se konano skrasio, zastario je: poziva se na Dantonovu smrt. Sada, poslije Woyzecka i Lenza, kao Bchnerov grob ne bi bilo dovoljno itavo Ciriko brdo. Nad kultom prerano umrlih ne treba se uditi. Duguju im se njihove pronevjerene godine. Onda sam bio fasciniran snagom i opasnou paranojinih novih svjetova. Njihovu opasnost jo sam potcijenio, jer je poneto, to se ukazivalo zauenome, djelovalo u meni

368

Od avgusta l945. znao sam da smo izgubljeni. Ipak, stalno sam ovo znanje gurao od sebe, inae bih skroz prestao da mislim, a to neko, ko se smatra obaveznim da ivi, ne bi podnio. Uzimao sam ozbiljno najsitnije sitnice od toga to pripada opstanku i nadao se da u opasnost rastjerati obiljem. Ona je preko obilja postala vea. Svaki najmanji prijeti atomskom bombom, kao da je nsa sa sobom u depu. Svakom najmanjemu, koji tu rije samo izgovori, trebalo bi razbiti zube. Smijeni ovjek: smrt se deranjem zaribala u nama, a ti hoe da oslobodi na duh od nje. Meutim, radi se o tome da se pri tome ostane, ak i kad bi se ivjelo 100 godina. Radi se o tome da ovjek o smrti nikad ne obmanjuje druge kao sebe, nikad pred njom ne smeka i ak je se u bolovima moralno gnua.

(Izvornik: Aufzeichnungen 1992 1993, Carl Hanser Verlag Mnchen Wien 1996)

369

Slobodan najder

Slobodan najder

Jerusalem 99, Breaking News: Tko i zato?

Dvije godine prije no to je potpuno iscurjelo nae XX. stoljee (ne ponovilo se!), netko se od nas sjetio, negdje je proitao, da se u ljeto 1999. puni devet stotina godina od kriarskog zaposijedanja svetog grada Jeruzalema. Bez milosti, kranski su vitezovi uzeli grad Jeruzalem a masakr koji je uslijedio ide u red najstranijih od slinih dogaaja u svjetskoj povijesti. Otkrili smo vrlo brzo da su ba od tog trenutka iste te svjetske povijesti Istok i Zapad dospjeli u stanje trajne konfrontacije, da se od tog trenutka moe govoriti o nepomirljivoj idiosinkraziji, o pravom clashu civilizacija, kakav, ne bez mrane radosti, opisuje, pa i dalje najavljuje jedan Huntington. Da Izrael ima biti izguran u more, da Arapi moraju biti

373

zbrisani s karte svijeta to se, iako su to se idova tie karte bile drugaije izmijeane, uje od tog stranog masakra 1099. do danas kao neki basso continuo povijesti mediteranskog bazena, a time i Evrope. Pod jeruzalemskim zidinama ujedinila se evropska zajednica na nain koji do danas nije dosegnut, a ideoloka priprava cijeloga pohoda koji je kao i drugi ove vrste poeo pogromima idova tako rei na kunom pragu, u srcu Evrope jako podsjea na dananje varijante. Mnoge su ideoloke formule zaprepaujue iste. Na stvarnost dananjeg svijeta mora podsjetiti i injenica vojne, tehnoloke supremacije zapadnih vojski; naprimjer injenica da je Jeruzalem izvrgnut bombardmanu iz kojekakvih katapulta kojemu se branitelji unutar intra muros nisu mogli oduprijeti. Bila je nadmo vatrene moi, i nadmo u zraku i iz zraka, kakvu je demonstrirao zapadni vojni savez bombardirajui Jugoslaviju i potom Bagdad. Kao i u dvama potonjim sluajevima, i u Jeruzalemu stradali su premnogi civilni ciljevi. Masakr koji je uslijedio, a kojega smo tragove onda mi islijedili u preteno arapskim izvorima, pogodio je dakako sve ivo, ene, starce, djecu... Ideja da se umjetniki pozabavimo ovim dogaajem potjee od rimske glumice Marije Nicolette Gaida, koja je prije vie od deset godina osnovala umjetniku udrugu Dionysia u Rimu. Suraivao sam s ovim ljudima cijeli niz godina, Dionysiji imam zahvaliti jednu svoju predstavu na hrvatskom u doba represije Tumana i njegovih dervia: Zmijin svlak na Festivalu suvremene drame u Veroliju pokraj Rima, 1996, u reiji, za mene nezaboravnoj, Petra Veeka. Dakle, reference uz ovaj prijedlog bile su tu, i to vrlo dobre. Mene je, kao nekakvog dramatiara, zapalo da neto oblikujem kao scenarij za ulini teatar, dakle, ugrubo, na nain Petera Schumanna, maga i amana kojeg sam sreo davno, na jednom davnom Bitef-u. Reiju je preuzeo Paolo Magelli. Odluili smo raditi dvije verzije, jednu s palestinskim glumcima, dakle, Arapima, na arapskom; bili su to glumci najpoznatijeg palestinskog kazalita AlKassabe. Druga verzija imala je biti zapadna, igrana na hebrejskom. Tu su u neobinoj koaliciji bili okupljeni glumci iz Italije, Njemake, Austrije, nekoliko idova iz Gradskog kazalita u Haifi. Poeo sam, kao i uvijek, izdaleka, studiranjem najvanijih izvora. Ve u prvoj knjizi Stevena Runcimana Povijest kriarskih ratova, naletio sam na vijest iz starine o kalifu Omaru koji u veljai 638. ulazi u Jeruzalem, kao njegov osvaja, poinje neto kao sight-seeing, naravno, od mjesta Solomonova hrama,

374

onoga znai mjesta s kojeg je, ne tako davno u odnosu na njegov ulazak u Jeruzalem, njegov prijatelj Muhamed uzaao na Nebo... Potom je poelio vidjeti kranske svetinje, a u crkvi Svetoga Groba bilo mu je moliti. Na pitanje, gdje e moliti, upravljai Crkve, vrlo snishodljivo i ponizno, odgovorili su: Naravno, ovdje, u Crkvi. Kalif Omar je to odbio, rekavi da bi u tom sluaju njegovi sljedbenici razorili crkvu, ili je pretvorili u damiju. A to je crkva Svetog Groba. Kalif je, dakle, prostro svoj sag za molitvu izvan crkve. I tako je crkva ostala, dodue dograena, pregraena, ali je Sveti grob gdje je, po mnijenju krana, uvijek bio. Runciman opisuje jedan rijetko sretan trenutak svjetske povijesti koji sam po sebi jako proturjei mranim tonovima Huntingtonovih uvida koji uvijek zvue kao neka kletva... Bio sam jako razveseljen ovim nalaskom, smatrao sam da je to kao neki trouvaille. Odluio sam oko njega komponirati scenarij, moda ne jako ambiciozan u umjetnikom smislu, ali svakako toan u glavnim naglascima. Pokusi bili su u Rimu. Glumci su doli odvojeno. Probali smo prvo sa idovskim glumcima, odnosno glumcima zapadnim vitezovima, na hebrejskom, odnosno na jezicima ujedinjene Evrope. Imali smo tumaa, kao i u drugom sluaju, s arapskim glumcima glumcima koji su spremali, dakako, arapski prijevod mojega teksta. U prvom sluaju, idove smo uklopili meu kranske vitezove... Ovo odgovara dananjem rasporedu stvari u oima Arapa. Ali u samom povijesnom kontekstu, jeruzalemski idovi masakrirani su, do posljednjeg ovjeka, ljeta 1099., u goruim sinagogama... Pitao sam idovske kolege, jesu li ikada uli za kalifa Omara. Sa zaprepatenjem uli smo da je njihoiv odgovor potpuno negativan: Nikad uli! Zato je kod vas rat!, bio je na odgovor. Ali, objektivno uzev, te imajui na pameti ono to se nama i s nama dogodilo u trenucima rasapa bive dravne zajednice, nije bilo ni najmanjeg mjesta za neku civilizacijsku oholost... Na isto pitanje, arapski su glumci odgovorili gotovo uvrijeeno: Za kalifa Omara zna svako arapsko dijete, jo od osnovne kole. Bilo nam je zanimljivo raditi, i u Rimu, i potom u Jeruzalemu, istonom i zapadnom. Paolo Magelli radio je vrlo predano, bez ikakvog materijalnog interesa, interes je bio jedino sama stvar. Odigrali smo predstavu, 3. kolovoza 1999, u istonom dijelu Jeruzalema, nedaleko od damije kalifa Omara. Palestinski

375

su trgovci spustili roloe svojih duana, imali smo dojam da je na nau predstavu doao cijeli istoni dio grada... Sunce je nemilice peklo, bilo je to u podne, ali dogodila se prava puka sveanost. Jako nam je pomogao jedan istaknuti ealon Bregovieva sastava Svadbe&Sprovodi. Svi smo u tom trenutku bili jako sretni, moda sretniji nego nakon premijere u pravom kazalitu. Radost nam je, meutim, malo kvarila injenica to idovski kolege iz iste predstave nisu doli. Niti jedan. Prijatelji su nam rekli da se u istonom dijelu grada ne bi osjeali sigurnima. No meu palestinskom publikom bilo je desetak izraelskih, teko naoruanih vojnika. Nikada na mojim predstavama nije bilo toliko vojske. Nakon zapada sunca, igrali su zapadnuverziju u jednoj prometnoj i ik-ulici zapadnog dijela grada u kojoj se vrzmalo mnogo svijeta. Kao mixum compositum raznih grubih anrova i niskomimetike komike, Magellijev je posao bio besprijekoran, matovit. On je u ovoj drugoj verziji ipak funkcionirao slabije... Moda se puka sveanost nije mogla razviti jer puka, u palestinskom smislu rijei, tu nije bilo. Prolazili su prolaznici... Ali u prvom redu improviziranog gledalita, sjedili su svi Palestinci iz arapske podjele mog komada. Sjedili su, u tiini, nekih petnaest minuta. Onda su se, kao na komandu, digli i otili, mrani i srditi. I do danas su takvi. Mi ne znamo koje su si poruke Arapi i idovi poslali preko mojega komada. To je, naravno, u obje verzije bio isti komad, prizori su bili postavljeni gotovo identino. Ignoramus et ignorabimus, ne znamo i neemo znati. U oba sluaja radilo se o naim dragim prijateljima, kojima smo zalazili u kue, s kojima smo se sretali u okvirima projekata Nicolette Gaida, dugi niz godina... Pada mi na pamet reenica Ann bersfeld: Kazalite je stvarno opasno! Bili smo u tom trenutku svi jako neraspoloeni. Moda je meni osobno to bio jedan od najteih trenutaka takozvane karijere. Ovo tim vie to su nas jako veselili pojedinani talenti sudionika, napose palestinskih glumaca. Njihov talent za matovitu improvizaciju, njihov humor, inili su se neiscrpnima... Dan kasnije, a prema davno utvrenom rasporedu, trebalo je ponoviti obje predstave, jednu za drugom, i tako zaokruiti cijelu ideju. Zbog tog je objedinjavanja cijeli projekt i napravljen. To se imalo dogoditi u tvri Jehiam, u Starom Akku, prekrasnom kriarskom gnijezdu kojega sam, vidjevi ga prvi put, gledao zatravljeno, trljajui oi: Ta to je grad blizanac

376

naega Dubrovnika! Postojala je teorijska nada da se palestinski glumci ipak pojave... Mi smo odigrali zapadnu verziju, druga se ekipa nije pojavila. Imali smo ve u tom trenutku mnoge ponude da nastavimo igrati to to imamo posvuda po Izraelu. Meni se, kao autoru, i u stanovitom smislu za ideje odgovornom intelektualcu, to inilo neprimjerenim, pak sam daljnje izvedbe jednostavno zabranio. Materijal koji sada objavljujem u Sarajevskim sveskama objavljuje se po prvi put. Znam da sam u tim trenucima, gledajui pred sobom Akko, bio pomislio: ime se mi to bavimo? Moe li kazalite, moe li umjetnost, slijepiti u ivotu ono to je u tom istom ivotu tako brutalno rascijepljeno, poderano? No ostavimo na kraju ovo pitanje: Ako ne moe teatar, to, tko, onda moe? Politika i politiari zasigurno ne. Pak emo u tom smislu i dalje pokuavati raditi ono to smo ve oduvijek radili. Hans Magnus Enzensberger rekao je: Kad bi ono to je nuno bilo makar samo mogue!

377

JERUZALEM 99: BREAKING NEWS

KAKO SAM UZEO SVOJ KRI Kranski vitez govori oslonjen na golem ma. VITEZ: Jesu etiri godine od koncila u Clermontu, pune dogaaja. U Clermontu proulo se, govorit e Sveti Otac. Katedrala pretijesna je za silan svijet koji ga je doao vidjeti i uti; zato im se Papa obrati na ledini, pred vratima od grada. Ne samo katedrala, ve i cijeli poznati svijet uini se odjednom pretijesnim za rijei Petrova namjesnika koje su ciljale visoko. Dosta smo ratovali meu sobom; prolijevajui svoju krv, prolijevasmo krv Kristovu. Za to se vrijeme nevjernici i pogani bane u srcu kranstva, a siromani pilgrimi trpe svakojaka ponienja. Pa uze opisivati ta ponienja. Gomila se tiskala, ake sunule uvis. Na Jeruzalem! ovdje vitez stane vitlati maem, koji je tako velik da on vie vitla njime Deus le volt!, God wills it! i vidim biskupa Le Puya ovdje vitez klekne kleknuti pred tronom: Sveti Oe, ja molim za doputenje da

379

se otputim u Svetu Zemlju! Stotine tiskaju se za njim i tako su i mene izgurali u prvi red Ja uzimam kri! I ja! Deus le volt! Na nevjernike! Istrijebimo kugu! Na Sveti grob! God wills it! Ja Vas smjerno molim, Oe, kae biskup Le Puy, a kardinal Gregory pada na koljena, nimalo se ne tedei i moli Confiteor! Ne smije se tu krzmati! Nikakva oklijevanja! Grob se mora od ove kune gube oistiti prije nadolaska Bojeg kraljevstva! Ovaj rat protiv nevjernika bit e Bogu ugodno djelo; tako ugodno da se i najvei grjenici, ubojice, preljubnici, samo ako uzmu kri, mogu nadati oprostu. Vitezovi od kria moraju ubiti sve nevjernike, ugasiti srdbu Boju u njihovoj vlastitoj krvi, jer blii se sudnji dan. Kao to stoji pisano u Knjizi Jouinoj: I oni poubijahu sve ivo u gradu, ivotinje, djecu, staro i mlado, mazge i konje! Gomila, izvan sebe, tiskala se prema naprijed. Samo s mukom, Papina je garda uvala tron. Tako i ja, naavi se odjednom gotovo oi u oi s Petrovim namjesnikom, dakle, nekako izguran u prvi red, uzmem kri. Kao i ostali, na mjestu pocijepam tkaninu i uinim kri. To je, dakle, uinjeno. Ja sam, kao toliki drugi, uzeo kri. Ali gdje je Jeruzalem? Jeruzalem je iza sedam mora i sedam brda. Ja sam na pola puta svojega ivota i jedva da sam vidio, u cijelom svom ivotu, ukupno vie od dva brda. To znai da Sveta Zemlja ima biti vrlo daleko. Na to je mislio i Sveti Otac koji, kanda malo zateen tolikim arom gomile hotee dmah krenuti u Jeruzalem, naprasno zavri propovijed rijeima da sve valja dobro pripremiti. No ako se radi o Bojem poslu i Njegovoj volji, u to nitko ne sumnja, emu krzmanje? Valja uvati imanja onih koji odu u sveti rat, kao i ast ena. Nitko ne smije uzeti kri prije odobrenja svojega propovjednika. Tek oenjeni moraju dobiti doputenje svojih mladih ena. Stari i bolesni neka ostanu. Biskupi moraju jamiti da na imanjima trenutno odsutnih gospodara sve bude u redu. No ja sam odluio da se sam za sve pobrinem. Izvadi tri kljua na kolutu. Ovo je klju mojega trezora. Ovo pak od brave na bedru moje ene. A ovaj trei je od Neba: ja pravim najbolje vino u kraljevstvu. Jo bih nekako prebolio da mi netko stane petljati oko prve ili druge brave. Ali Nebo ne bih dijelio ni s kim. No sad sam na sebe naprtio kri: Na Jeruzalem! Vitla maem.

380

Prolaze mjeseci. Ja odjednom shvatim da se Jeruzalem moe osloboditi ve u dvoritu prvog susjeda. Ne treba odmah ii iza sedam brda. ak su i dva odvie. Jeruzalem moe osloboditi u Mainzu, Klnu, Wormsu. U meuvremenu, i narod i vitezovi, svi koji su uzeli kri, spremaju se. KOJI TRENUTAK NAKON SVANUA Mjesecima svjedoismo kako se vitezovi i siromasi spremaju za veliki pohod na Istok. Imali smo osjeaj da e se na nas svom silinom obruiti neka nesrea. I zato sam ja otiao Njegovom Velianstvu, naem uzvienom kralju Charlesu, da bih izmolio zatitu. Ali zasukani fanatici nisu se osjeali obaveznim bilo kakvoj sponi ili asnoj rijei. Tjednima su ve prosjaci i neotesanci iz puka pljuvali na nae ene, govorei naoj djeci kako se oni ne mogu ukrcati na brod i otii oslobaati grob njihova Boga, a ostaviti zle idove kod kue. Ako je njihovo da oslobode Sveti Grob, onda oni isto tako moraju oistiti svoje gradove od neistog prisustva onih koji su ubili njihovog Boga. Koji dan prije no to su vitezovi smjerali otputovati na Orijent, tek koji tren nakon svanua, uasan krik prenuo nas je iz naih kreveta: Smrt Kristovim ubojicama! Spalimo tu gubu! Straa napustila je dveri naeg kvarta. Pobjegli smo u biskupsku kuriju. Zabarikadirali smo se na drugom katu. Rekao sam grofu da smo mi pod kraljevom zatitom. Grof uzvrati da Kristova krv nalae osvetu. Svjetina je juriala na drugi kat. Bacali su djecu na ulicu, silovali ene te ih bacali kroz prozore. Skupina odvanih idova uspjela je zabraviti vrata. Svjetina je podmetnula poar kako bi ih istjerala iz njihova zaklona. idovi odluie da se svi ubiju kako ne bi pali ivi u ruke svjetine. Na nekim drugim mjestima majke su ubile svoju djecu, ili su skoile u rijeku te se s njima utopile da ih se ne bi silom pokrstilo. Tek je nekolicina prihvatila krtenje, no ti su se kasnije i sami ubili zbog stida. to se tie vitezova i svih drugih koji su nas muili neka im imena budu izbrisana sa zemlje. Nestali su prema Istoku. Iskreno se nadam da ih nikada vie neu vidjeti. Neka Bog ne dopusti da ikada nogom opet stanu na ovo tlo. Za iduih tisuu godina. Do kraja vremena.

381

NEDJELJNO JUTRO U NRNBERGU Nae su crkve pune, kao i naa srca. Svi smo u iekivanju velikih dogaaja. Njemaka se podmlauje i isti od svakojake gube. To jo mnogi ne razumiju. No svi smo doli uti rijei omiljenog biskupa koji je ve mnogo puta znao ohrabriti nau zajednicu. BISKUP: Najusrdnije molim da pripadnici vjere Mojsijeve izau iz crkve! Crkvom zavlada tajac. BISKUP glasnije: Molim da svi pripadnici vjere Mojsijeve smjesta napuste ovo mjesto! Nitko se ne mie. BISKUP: Svi idovi van! raus! Sofort! Isus Krist sie s kria te napusti crkvu. BREAKING NEWS Rijeeni da idemo do kraja, sve dok neprijatelj ne pokae jasan znak da prihvaa nae uvjete i potpuno se preda naoj pobjednikoj volji, mi, Raymond IV od Saint-Gilesa, potom Raymond od Augilesa, kao kapelan njegovih trupa, te Petar Pustinjak u ime pilgrima, odluujemo pojaati pritisak na svim sektorima napada. Bombardmani iz naih katapulta trajat e sve dok u svetom gradu Jeruzalemu bude iega to se moe sruiti. Opremit emo ak tri nova tornja s katapultima koji e prii neprijatelju preko triju koridora: jedan vodi na goru Sion, drugi sjevernom zidu. Trei, neto manji ali nita manje ubojit, krenut e u smjeru sjevero-zapad. Bombardirat emo vojne ciljeve u Gradu, kao to su arsenali, citadela, kasarne. Ispitat emo svaki sluaj kad bude pogoena bolnica, vodoopskrba ili trnica; alim unaprijed to se bolnice i trnice nee na vrijeme izmai. Nai su neprijatelji vojnici na poloajima. Mi ih vidimo kako tre po zidinama. Nee jo dugo. Ako nae bombe pogode i ponekog tko vojnik nije, to je zato to ih izbezumljeni branitelji, zavedeni svojim fanatinim voama, koriste kao ivi tit. Nai e katapulti gaati dan i no, tako dugo dok to bude potrebno. Tornjevi, provieni stotinama katapulta, zadnja su rije ratnoga umijea i njih zahvaljujemo pomoi naih genovekih saveznika. Za dobru stvar svi e priskoiti. Ovdje nije

382

samo rije o sukobu dviju armada, ve se radi o sukobu civilizacija, koji, ufajui se u pomo odozgo, kanimo estito privesti kraju. Branitelji Svetoga grada bili su u posljednje vrijeme neto aktivniji iako je premo zapadnjaka sve oitija. Branitelji pokuavaju omesti nae napredovanje grkom vatrom i mangonelima. Odluujemo stoga zatiti nae maine devinim i volujskim koama, jo povrh toga umoenim u ocat. Takvim tornjevima i takvim katapultima na kraju nitko jo nije odolio. Osim toga, nai ininjerci, kojima u svijetu ne ima premca, potkopavaju zidine Svetoga Grada gdje samo mogu, i pitanje je dana kad e se ovaj ili onaj bedem sam u sebe uruiti, kao kula od karata. Naa maina rata radi besprijekorno i bit e uzor svim slinim buduim opsadama u povijesti. Cijelu vojnu operaciju prati i grozniava diplomatska aktivnost, te od jednog do drugog saveznikog atora cirkuliraju mnoge poruke povijesnog znaaja. Branitelje Grada, unato njihovoj nevjerojatnoj tvrdoglavosti i besmislenom otporu, ta aktivnost ne uzima u obzir. I ne znajui za tu malu nevolju, oni su u stvari svi ve mrtvi. Pravi predmet te aktivnosti jest status grada Jeruzalema i budue jeruzalemsko kraljevstvo, koje ima prirediti nadolazak Bojeg Sina. Nai hrabri vitezovi, gledajui predmet svoje gorljive enje zasad izvan dohvata neprijateljskih sulica, upuuju ve svoju vruu molitvu ovome ili onome lijepom zdanju koje im je zapelo za oko. Ja, Raymond od Gilesa, i drugi okupljeni asnici i velikodostojnici, od ovoga i onoga svijeta, sveano izjavljujem: U Jeruzalemu, kad mi u nj uemo, bit e podijeljeno sve to se moe podijeliti. Ali sveti grad Jeruzalem mi neemo dijeliti ni sa kim: On e ostati JEDAN, NA i SAMO NA. Mi smo rijeeni braniti ga do posljednje kapi krvi protiv smrtne nevjernike kuge koja je ve zahvatila gotovo polovicu ovjeanstva. Mi emo istrijebiti tu bezboniku kugu naim katapultima, mangonelima, koncentriranom paljbom naih strijelaca, tehnikom nadmoi nae hrabre ininjerije. Do bezuvjetnog polaganja oruja svih nevjernika na Zemlji. Izvolite se sada, gospodo, poblie upoznati s detaljima o uspjesima naih najnovijih bombardmana. U posljednja dvadeset etiri sata, zahvaljujui blagodati lijepog vremena, gaali smo: Sjeverni zid na sektoru 17, Davidov toranj; pogodili smo trnicu i centar grada.

383

Dvanaest tisua pjeaka i tisuu tri stotine oklopljenih vitezova eka da zid negdje popusti. Danas je 14. Srpanj Godine Boje 1099. Vruina je paklenska, naa e neizmjerna. Mi, naravno, znamo da katapulti i bojni tornjevi nisu sami zauzeli nijedan grad; ali, isto tako, bez njih bilo bi to nezamislivo. Ali na kraju krajeva, vojnik i njegovo koplje, vitez i njegov ma moraju dovriti stvar da bi ona bila potpuna. Mi imamo brojne i jasne znakove da besmislena upornost neprijatelja poputa. Vidimo se u Jeruzalemu! OMAR PRAYED HERE! Kroniar razmota velik al od bijele svile. U godini Gospodina 638. kalif Omar uao je u Jeruzalem jaui na bijeloj kamili. Za njim se tiskala njegova vojska, u prnjama kao i on sam, ali disciplinirana. Grad se jako utia, ekajui prve poteze novog gospodara. Kalif Omar najprije obea da e paziti na ivote svojih novih podanika, kao i njihovo imanje, te da e sauvati ast ena. Potom kalif Omar krene u Grad. Sjaha najprije kod Solomonova hrama, otkuda se neko njegov prijatelj Muhamed uspeo na Nebo. Potom ode u crkvu koja uva Sveti grob. Dok su razgledali crkvu, doe vrijeme za klanjanje. Kalif Omar smjerno zapita gdje bi mogao prostrijeti svoj tepih za klanjanje (sedda). Patrijarh ga zamoli da ostane gdje jest, u Crkvi Svetoga groba, i da u njoj izmoli svoju molitvu. No umjesto toga Omar izae u trijem s ovim rijeima: Kada bih ja ovdje molio, zasukani sljedbenici moje vjere mogli bi zaiskati ovo mjesto kao svoje. To se ne smije dogoditi jer ova je crkva najvea svetinja krana, koji su Narod knjige, kao to smo to i mi. Ja hou da se moj dolazak u Jeruzalem pamti po dobru: Kalif Omar uao je u Sveti grad i rekao: Neka svakomu ostanu njegove svetinje, i u svijetu e biti mir. Patrijarh otpone misu u crkvi, Omar pak napolju stane moliti. Na kraju Patrijarh ree Pax vobiscum!, Na vijeke vijekova!, proe apat mnotvom. Kalif Omar ree: Grad se mora urediti tako da svi narodi Knjige znaju gdje e u njemu moliti. Kalif je klanjao pod vedrim nebom, sve je ostalo kako je bilo, jedino u svijetu nema mira.

384

Na bijeloj kamili odjahao je kalif Omar u svoju pustinju, nijednom se ne osvrnuvi. Na Zemlji ive dvije vrste ljudi: Oni koji imaju mozga, ali nemaju vjere, Te oni koji vjeruju, ali nemaju mozga.* I do dana dananjega on se ne vrati. RAYMOND WAS HERE! Uosmo u Jeruzalem s isukanim maevima u rukama. Muslimani odbacivahu svoje oruje: bjeali su poput ivotinja poludjelih od straha. Mnogi se zaklinjahu da su uli anele kako irom otvaraju dveri grada nama ususret. Ako tomu jest tako, to mora da su bili aneli smrti. Nijedan od vitezova, nijedan hodoasnik nisu iskazivali nikakvo zanimanje za pljaku stvari od vrijednosti: krv sve nas je najvie zanimala. Ubijasmo sve i svakog: konje, mazge, pilie, djecu, ene, starce. Uosmo u svaku kuu, ubijajui ljude, bacajui ih kroz prozore. I idovi i Muslimani podjednako bjeahu prema bogomoljama na Brdu Hrama. Oni unutar moeje Al Aqsa umrli su od guenja dimom od podmetnute vatre, drugi spaljeni su ivi. Dakako, smjesta smo prognali bradate, smrdljive pravoslavne popove od Svetog groba. Ujahali smo u damije stvorivi ih stajama. Sinagoge smo spepelili. I tako nita nije ostavljeno kako je bilo. Sve je ovo obavljeno jo tijekom prvog tjedna kako oslobodismo sveti grad Jeruzalem od smrtne kuge nevjernike: kad se pravo uzme, to je divljenja vrijedan uinak. Htjeli smo da naa slava potraje zauvijek, i u tom smo cilju uspjeli. Vitez, oslonjen na svoj veliki ma dometne: I was there! Sigurno! Kakva prekrasna vizija: neto takvoga deava se samo jednom u ivotu! Ja u Jeruzalemu! Ja na Svetom grobu! Eto me pijem vino, sjedei na leu! Ja i moj ma! Ja palim, ubijam! Eto me, odmaram se u nekoj sjeni! Ja sa svojim robom, sedmogodinjim slatkim malim muslimanom. Sad sigurno imam neto o emu u moi pripovijedati svojoj djeci! Ja u Jeruzalemu!

* Stihovi, u slobodnom prepjevu, slijepog arapskog pjesnika i filozofa Abul-Ala-al-Maarrija, XI. st. Prema: Amin Maalouf, Les croisades vues par les Arabes, Pariz, 1983.

385

Pax vobiscum & Aleluja! See you soon. Svakako mnogo prije kraja vremena. SO WHAT? Pitaj ene! Franak se esto brije sve dok njegov obraz ne postane tako gladak kao onaj novoroeneta. Doli su iza sedam brda, preko sedam mora. Plavih su kosa i visoki. Oni su vini ratovanju. Njihov je osjeaj za pravdu neobian, i nai se suci tu ne bi znali snai. Ja, emir Usamah, vidio sam sljedee: Unijeli su golemu bavu i napunili je vodom. Mlaahni Franak koji bijae osumnjien svezan i ovjeen za ramena bje uronjen u bavu. Ako bi on bio neduan, ree sudac, potonut e u vodu, i potom bi ga izvukli na konopac. Ako bi pak bio kriv, ne bi nikako mogao potonuti. im su ga bacili u bavu, nesretnik injae sve mogue da se potopi u njoj, no nije mu uspjelo, te su ga tako podvrgli okrutnosti svojih zakona, prokleo ih Bog! Oslijepili su ga uarenim ilom! Svako muslimansko dijete zna da ba nitko, kriv il neduan, ne moe sam od sebe potonuti na dno, napose ako je svezan kao kakav zaveljaj. Franci ne znaju mnogo od ljekarnitva: samo rei i pali! Arapi znaju stvari o kojima mi, krani, ne znamo nita: Oni umiju itati knjige koje su za nas zatvorene sa sedam peata. No to nikad ne bi ilo bez avoljeg udjela. Musliman ivi u smrtnom grijehu mnogoenstva. On sudi bez dokaza, ne poznaje na sud vatre i vode. Franaki vitezovi nemaju nikakvog osjeaja asti. Ako jedan od njih ee ulicom ruku pod ruku sa svojom enom, te sretne drugoga, taj e odvojiti njegovu enu i govoriti s njom, dok e prvi ekati po strani da se razgovor zavri. Potraje li, prvi e je ostaviti s njezinim sugovornikom i nestati! Zamisli samo! Ti ljudi ne poznaju ljubomor ni ast! Desilo se to u franakom logoru, dok su slavili neki svoj blagdan. Doveli su dvije iznemogle starice, postavili ih na

386

jedan kraj polja, a na suprotni svezali su jednu svinju na neku stijenu. Potom su ih prisilili na trku: starice su pokuavale napredovati, a vitezovi su na svaki mogui nain ometali njihovo napredovanje. Starice su posrtale, padale, iz koraka u korak, pod salvama smijeha nazonih vitezova. Napokon je jedna od njih, dospjevi do cilja neto ranije, dograbila svinje kao nagradu za svoju pobjedu. Zamisli samo: Svinje! Ja to tek spominjem, bez drugih primisli: Kako li su razliiti i udnovati. Oni su udaci na svijetu. I ve sam rekao da veina njih brije obraz. So what? Pa to? Naa veliajna flota iskrcala je tisuu nas, franakih bojovnika, cvijet zapadnih kraljevstava, u luku grada Acro. Najprvo upriliismo veliajnu gozbu, eda bismo se oporavili od tako duga puta. Pili smo vina na bave, i potom se rasuli ulicama. Imali smo svoju zabavu. epali smo i bez milosti priklali svaku bradatu spodobu na koju smo naili. Mnogi su Arapi podlegli: trgovci iz Damaska, kao i seljani, krani i muslimani. Drugi utekoe da bi rairili vijesti o tome to se dogodilo. Pa to? Ja, emir Usamah, biljeim sljedee: Nestali su prema zapadu. Nadam se da ih vie nikada neu vidjeti. Dao Bog da vie nikada ne stupe nogom na ovo tlo! Za iduih tisuu godina! Do kraja vremena! MRLJE NA MOJOJ DUI POSTAJU OKORJELE Oni koji se ustjedoe skloniti u Hramu na Stijeni pobodoe velik barjak s kriem na njegov vrh, ali ak se ni taj in podlonosti ne iskaza sigurnim, jer je opor krvoednih provansalskih bojovnika prodro u Hram, poklavi na mjestu sve ivo. Odmah do vrata Hrama stajae neki postariji, podivljali vitez, oiju podlivenih krvlju, taj je gledao spram Neba i kriao: Ubij nevjernike, ugasi srdbu Boju u njihovoj krvi, jer blii se sudnji dan! Kolji pogane, jer njih se gnua Gospodin! U taj smo hip nekoliko puta zauli snaan glas: Stani! Povlai se! Prestani za ime Boga! Bijae to Robert, grof od Flandrije. Bio je pokriven krvlju, vrsto je stezao ma u desnici. Ljevicom je nosio, i titio, djevojicu, ne stariju od est godina, muslimansku ili idovku. Njezine oi bile su oi ivineta koje

387

eka da bude priklano. Netko je netom prije ubio njezinog djeda njoj pred oima, drugi joj je majku spalio ivu. Spustite oruje!, vikao je Robert, vi ste unutar zidina svetog Hrama Vitezovi, vojnici, hodoasnici zgledae se zbunjeno. Hajdmo na Sveti grob!, povika netko, i cijela se masa pokrenu prema grobu Isusovu. Bilo je zasad gotovo. Nikada ne bih bio ni u snu pomislio da e moje hodoae Svetomu grobu, na presveti pothvat na stvari spasenja nae istonjake brae iz ruku nevjerika, zavriti takvim klanjem. Koji dan kasnije, dok su svi bili preko glave zaposleni biranjem novih poglavara Jeruzalema i uspostavom svojih feuda, ja sam posjetio mnoga mjesta Svete zemlje. Novi su upravljai dakako odluili da se grad Jeruzalem ne dijeli ni po kakvu osnovu. Mi ne kanimo dijeliti Sveti Grad ni s kim drugim. Eto kako smo mi ispunili svoj zavjet, dan onog trenutka kad smo uzimali kri: In signo crocis, pobijedit emo, pod znakom kria ivjet e Grad odsad nadalje, do sudnjega dana. Sjeseni, vratio sam se u svoj rodni grad. Grof mi je htio udijeliti lijep komad zemlje, ali ja sam njegovu ljubaznu ponudu odbio: Ja se nisam borio zato da bih se obogatio, ve da bih sluio Gospodinu. Godinu dana kasnije, nekoliko mrlja na mojoj koi osulo se korom, njihova se boja promijenila. Razumio sam. Negdje na Orijentu dohvatila me guba. Vitez izvadi tri kljua na kolutu. Razdavao sam to sam imao: i sada neki drugi rade na ovoj bravi! Moja e sada je od sasvim druge vrste. Odbacuje kljueve. Oprostio sam se od onih koji me poznavahu, i krenuo natrag u Palestinu. Za te koji me poznavahu moja je odluka bila olakanje. Za me pak, potreba. Otiao sam u pustinju da umrem. Moja je elja bila da umrem sam, osim to sam vrue elio susresti jo jednom bijelu kamilu i njezina gospodara. Htio sam mu postaviti neka pitanja: Naprimjer, iako je moja pustinja uistinu vrlo velika, htio sam smjerno zapitati kalifa Omara gdje je mjesto gdje bih ja mogao moliti. Ja jo uvijek ekam da se bijela kamila pojavi na nebosklonu. Za Umjetniku udrugu Dionysia, Rim, lipanj 1999. Slobodan najder, u posebnoj suradnji s Massimom Torrefranca

388

389

390

JESU LI MRAVI SRETNI?

Aristotel je, kau, jednom stavio ruku na topao mravinjak u perivoju svoje Akademije, da bi utvrdio: Oni su sretni. Oni su svakako uvijek meu svojima, a jesu li zbog to i sretni, ja dvojim. Ljudi koji su svoje znanstvene karijere posvetili mravima tvrde sljedee: Upadne li u neki mravinjak mrav koji po svemu pripada istoj vrsti, ali je iz drugog mravinjaka, bit e meu nekoliko milijuna odmah prepoznat i rastrgan u komadie. Imaju li mravi, u svojem savrenom matrijarhatu, i neki religiozni, odnosno politiki ivot, ne znam. No iz ovoga bi slijedilo da imaju. Tri monoteistike religije, koje u nekim pravilnim vremenskim razmacima, podiu na noge goleme ljudske mravinjake, dijele, uz ostala zajednika obiljeja, i naine kako se snai u onoj situaciji kada se na horizontu pojavi Drugi: pod raznim imenima varira se ista Knjiga uputstava to initi, a ta su tri imena, za tri monoteizma: herem, dihad i kriarski rat. To su ujedno koncepti u kojima se vrhune i ogledavaju i tri fundamentalizma. Velike religije mogli bismo promatrati i kao goleme sustave paranoje u kojima se sukobljavaju oslobodilaki i porobljivaki motivi, da bi fundamentalistikim dovrenjima, porobljivaki, o otvoreno paranoidni, prevladali. Ovaj proces traje do u nae dane. Kad sam se svojedobno bavio etnikim ienjem u Bosni, otkrio sam, zapanjen, da su u Bosni, sa sve masovnim silovanjima, provedene one ovlasti koje je sam Jahve dao izabranom narodu u odnosu na sve druge. Dodue, poslije sam otkrio da i nisam otkrio Ameriku: ovo je zamijeeno i mnogo ranije, ali uz objanjenje, fundirano u kranstvu, da je Novi zavjet neke vrsti humanistike emendacije starozavjetnih surovosti, te da je ba kranstvo religija koja se temelji na ljubavi spram Drugoga. Naalost, u toj je silnoj ljubavi tijekom povijesti proliveno silno mnogo krvi, toga, kako se izrazio Goethe, sasvim osobitog soka, jo uvijek najboljeg maziva kad god stvar s Drugim stane nekako kripati, te se danas ini da smisao svjetske povijesti nije ni u emu drugome do li u takvome podmazivanju zbog ljubavi. No nigdje na kugli zemaljskoj nije sve to tako zorno, i ujedno tako grozno, kao ba u Jeruzalemu. Notorno je da je Jeruzalem sveti grad za dva monoteizma, te da je to, odmah iza Mekke i Medine, i za treu. Za kranstvo postoji jo jedan koji

391

se treba tek spustiti s Nebesa. On je dakle istodobno i projekcija i stvarnost; udnja, utopija, fantazma i jedan rascijepljeni realitet. To nije neko obeanje sree. I gledamo li dijakronijski, uvijek je neija srea povlaila za sobom neiju nesreu, i to uvijek u krajnjim pomiljivim oblicima. Jeruzalem, do dana dananjega, moe se smatrati gigantskim laboratorijem u kojemu naa vrsta, zasad uglavnom neuspjelo, muku mui s pitanjem: to s Drugim u njegovoj drugosti? Tijekom povijesti, do danas, jedini odgovori kriju se u one tri rijei: herem, dihad, krusada, u svojim najdivljijim, ili neto pitomijim oblicima koji uvijek upuuju na neku vrst konane supremacije. No valja znati da je upravo ona povijesna zgoda koju kranski Zapad dri svojim trijumfom, a arapski svijet iskonom svojih nesrea mislim ovdje na osvajanje Jeruzalema od strane kranskih vitezova i utemeljenje Jeruzalemskog kraljevstva njoj u slijedu istodobno kao neka posjekotina, sinklinala izmeu Istoka i Zapada, ona toka u vremenu od koje je pomirenje u skladu postalo ili jako teko, ili ak sasvim nemogue. To kao da daje za pravo onima koji su Wellesov Rat svjetova spustili s Marsa na Zemlju, kao rat civilizacija. I mi uistinu vidimo da su se sve do tog groznog masakra, koji mi na neki nain ovdje komemoriramo (1099-1999), Istok i Zapad, stupivi u kontakt, nekako ogledavali, njuili, opipavali, uzajamno se udili. uenje je bilo jae na arapskoj strani, jer je ono obiljeje snanije kulture, i postoje zaista mnogi izvori u kojima se to uenje mijea ak s humorom, budui da su Arapi mnoge obiaje zapadnjaka drali smijenim i civilizacijski neprimjerenim. Kod vitezova kria osjea se strah, budui da su se oni susreli s kulturom koja je u tom trenutku naprednija. Njihovi vojni uspjesi mogu se, izmeu ostaloga, objasniti i injenicom to je civilizacija Istoka ve bila zapala u svoju rafinirano-dekadentnu fazu koja ne pogoduje osobitoj borbenosti. A Zapad je tada izvezao svoj imperijalizam, rijeio je krusadama mnoge svoje probleme (naprimjer probleme primogeniture), te se ujedinio. Pod zidinama Svetoga Grada nala se prvi put ujedinjena Evropa, ak je moda bila politiki realnija od dananjih inaica na temu. Ali nain na koji bezimeni puk, socijalno vrlo diferenciran, postaje jedinstvena armada, izloi se patnji i riziku, ostao je jedan te isti. Nema bitne razlike, niti bitno novih retorskih figura, u gorljivim propovijedima protiv nevjernika, tko god to bio, od pape Urbana,

392

od clermontskoga koncila, u odnosu na istupe dananjih svjeto-popravljaa. I uvijek je to isto temeljno pitanje, koje se varira u ideolokoj pripremi, koja ima galvanizirati masu da uzme kri, ma ili kalanjikov: Onaj Drugi, jer je drugaiji, jest smrtna prijetnja koja ima nestati s lica Zemlje. Nije nezanimljivo da je onaj Drugi vrlo esto izvor smrtonosne zaraze, on je naprosto kuan: Il est connu que presque la motie du mond est infectee de cette peste mortelle!, pie u jednom pismu Pierre le Venerable, oko 1141, a on je bio jedan od ranih informativnih prevoditelja Kurana koji se potrebom da upozori na opasnost ispriao za svoj prevodilaki rad. Uzgred budi kazano, povijest krusada na razne naine dotiu povijesne prostore bive Jugoslavije, a poneke dogaaje mogli bismo ak uzeti kao neke vrsti prefiguraciju, sve do nedavnih NATO-vih bombardmana, koje mnogi intelektualci na Zapadu i sami dre neke vrsti novim kriarskim ratom. Kriarske armade, ako su ile kopnom kroz tadanje Bizantsko carstvo, isprijeile su se na putu mnoge rijeke, koje su se mogle prebroditi jedino skelom. Bizant, superiorno ureena mega-drava toga doba, reagirao je na prolaske nediscipliniranih, fanatiziranih hordi s panikom. Jedan izvor kae da je bio donijet propis kako vitezovi ne smiju ni u jednom gradu ostati dulje od tri dana! Je li iz toga doba proverbijalni iskaz u hrvatskom jeziku: Svakog gosta za tri dana dosta? Nije bez stanovitog skurilno-makabralnog humora, to su devetstotina godina nakon tih ranih prelazaka kranskih vitezova, a nakon mnogih ruenja, mostovi i danas jedina mogunost. Ako su pak vitezovi putovali morem, isprijeili su se visoki trokovi. Tako su vitezovi kria, ne mogavi platiti Veneciji vozarinu, spepelili do temelja prekrasni grad Zadar na hrvatskoj obali, ime se sinjorija u Mlecima rijeila opasnog takmaca. Dakle, makjavelizam mnogo prije makjavelizma, tojest ba nieg novog pod Suncem. A ipak mislim da teoretiari sukoba civilizacija, kao nekog vjenog prokletstva, ili tovie motora pobjednikog Zapada, nemaju pravo. Tono je dodue da dogaaji koje nareuju herem, dihad ili kriarska vojna rekuriraju u svjetskoj povijesti poput nekog usuda, poput vjenog vraanja istoga. No isto tako kronike biljee i dogaaje, htijenja, pa i uspjehe, sasvim suprotnih predznaka. Uvijek je bilo pojedinaca koji su, kao neki iskupitelji nae grabljive vrste, imali u sebi tu dragocjenu sposobnost da zamisle Drugoga u njegovoj drugosti, da

393

ga onda i prihvate, ili da mu se eventualno radosno ude; ak da uivaju u tome to smo tako razliiti, i ba zato to jesmo kakvi jesmo. Radei priprave za nae male improvizacije na temu, naiao sam tako na jednu vijest iz starine, onu o kalifu Omaru, iz 638. poslije Krista, koji nudi, pa ak i praktino provodi jedan civilazacijski apsolutno superiorni koncept. Priznajem da sam se dao povesti od te sugestije o jednoj bijeloj devi na pustinjskom horizontu, koja, meutim, protivno Huntingtonu, nije nikakva fantazma, nikakva fatamorgana koja dolazi iz pregrijanog duha, to jest uslijed pregrijanog zraka. Naalost, damija podignuta kao neke vrsti spomena na kalifa Omara sruena je ba u katastrofi koju ovdje komemoriramo, ali pamenje, trajnije od mjedi, ostalo je. ini se da ba na zgaritima, ba nakon katastrofa, zna zaivjeti, kao neki plamiak, kao neke sjeanje na bolje, i neka produktivna nervoza na stvari nekog boljeg svijeta. To ba mi iz jednog brutalno sruenog, dodue ne osobito sretnog mravinjaka, u kojemu je odjednom postalo tako opasno nai se kao Drugi, moramo imati na umu. Poznato je da je u ideolokoj pripravi krusada krupnu ulogu odigrala i injenica to neuke mase jednostavno nisu osjeale razliku izmeu Dugoga, milenarijski nadolazeega Jeruzalema, i zbiljski egzistirajuega grada toga imena. tovie, proizvoai ideja koje su pokrenule mase upravo su na tome temeljili svoju ideoloki pripravu: bilo je dovoljno jednu blistavu utopiju, kako je Apokalipsa opisuje a nju je spjevao, ne zaboravimo to, jedan prognanik, Ivan na Pathmosu, svu u zlatu i smaragdima, locirati negdje na Zemlji kao ostvarivu, tovie, spaljivanjem Jeruzalema za kranstvo ve ostvarenom. Nieg opasnijeg od takve utopije, nieg ubilakijeg! Konano, i svi noviji svjetopopravljai, do Hitlera i Staljina, posluili su se istim trikom: spustili su utopiju na zemlju, i time definitivno ubili nadu. Osveta poraene utopije bila je strana. Mi danas ivimo neke njezine odjeke. Sada kada drugi milenij ide kraju, mi evo komemoriramo jedan dogaaj koji ga je moda najpresudnije odredio. Taj milenij nije rijeio to s Drugim, to jest rijeio je to pitanje Drugoga tako to ga je spalio i zgazio u njegovoj drugosti. Nije bez daljnjeg makabralnog humora to je ta milenijska nesposobnost tzv. Modernog ovjeka za iskustvo Drugoga upravo u gradu Jeruzalemu dobila svoju najstraniju potvrdu.

394

Mislim ovdje na proces Adolfu Eichmannu, 1961. Nemojmo se nadmeno zavarati: Adolf Eichmann jest na suvremenik. A kalif Omar i njegova bijela deva samo su enja, dodue neunitiva, na pustinjskom horizontu. Eichmanna je, poput kakvoga kukca, u njegovu staklenom kavezu studirala i jedna vrlo bistra glava koja je od novijih najvie kazala o nainu funkcioniranja totalitarnog uma u naem ljudskom mravinjaku, na izmaku vijeka i milenija. Mislim dakako na Hannah Arendt. U svojoj knjizi, koju je uzgred Arendtova jedva preivjela, ona pie od tome to ju je kod Eichmanna najvie zapanjilo: seine nahezu totale Unfhigket, einmal eine Sache vom Gesichstpunkt des anderen her zu sehen. Potpuna nesposobnost da i jedan jedini put vidi stvari sa stajalita drugoga. Mravima, dodue, tako neto i nije potrebno. Za mrave ne postoji Drugi. Prije no to bi mravac mogao doi na ideju postojanja Drugoga, on mu ve trga udove. I po trei put u rei, moglo bi izazavati neku mranu, makabralnu veselost to to su Saraceni, potaknuti nekim vijestima o kranskim vitezovima i njihovim obiajima, drali ove kanibalima. No ak i to je bolje no drati ih, kako je to inio Adolf Eichmann, die Stcke, to jest upravo stvarima.

Ovaj je tekst proitan na simpoziju o kriarskim ratovima kojim je cijeli Dionysia-project Project Crusades, kolovoz 1. - 4. 1999, priveden kraju. Simpozij odran je u tvravi Jehiam, u starom kriarskom gnijezdu Akku, na obali Sredozemnog mora.

395

Gojko Boovi Basri Capriqi Pavle Goranovi Adijata Ibriimovi-abi Enver Kazaz Slobodan Mickovi Boris A. Novak Mihajlo Panti Velimir Viskovi

Gojko Boovi

IVOT I LITERATURA
Zavravajui pisanje pisama iz tuine, Borislav Peki je poetkom devedesetih izloio i jedno osobeno razumevanje tuine, svog mesta u svetu i svoje sposobnosti da se na svet, kakav god on bio, navikne: Upoznajui tuu tuinu, htedoh da izgubim svoju, da vidim kako je biti stranac u tuoj zemlji, poto sam bio stranac u sopstvenoj, i sve to da bih joj se jednom, ako uspem, vratio kao domorodac. (...) Uspeo sam samo da se kao stranac i ovde i tamo odomaim. Da postanem stranac svuda. Najpre sam bio prinudni stranac, i to je bolelo. Kad postadoh dobrovoljac u stranstvovanju, stranac po izboru, bol je uminuo. Shvatio sam da je stranstvovanje moja priroda, moja sudbina. Da u svakad i svuda biti stranac. I da u, s Nieom, smeti rei: O samotnosti, samotnosti, zaviaju moj! Ako je sav svet tuina, onda to ne govori samo o celovitom i zaokruenom oseanju sveta, nego i o antropolokoj spoznaji koja govori kako je svet na opasnoj nizbrdici. Iz takvog doivljaja sveta, utoliko upeatljivijeg to nije samo izraz intelektualnih spekulacija ve je osvedoeno i linim primerom, proistie Pekiev knjievni svet, jednako njegova simeonska potraga za istorijom i drugim dobima vremena, kao i njegovi antropoloki trileri. Kada itamo pisma iz knjige Korespondencija kao ivot, koja objavljuje itav jedan anr Pekieve knjievnosti, uporedo sa pismima esnaest njegovih prijatelja, vidimo to intenzivno oseanje sveta kao negostoljubivog mesta. Na taj svet, kau Pekieva pisma, upuena ovom knjigom i nama, njegovim itaocima, ne moemo se privii jer bismo na taj nain prihvatili njegovu konstrukcionu greku, dakle, materijalistiku logiku postojanja, kao model naeg uea u svetu. Bivajui stranac svuda, osim u jeziku i knjievnosti, u prostorima istraivanja ljudske istorije i ljudske duhovnosti, Borislav Peki je oblikovao pogled na svet ijoj pronicljivosti pomae upravo odsustvo konvencionalne stajne take. Drugim reima, ako je stranstvovanje sudbina, spoznata a ne izabrana, onda na pogled nije ogranien takom gledita. Piui iz Londona, u kome je sedamdesetih i u prvoj polovini osamdesetih napisao
Borislav Peki: Korespondencija kao ivot Prepiska sa prijateljima (1965-1986), priredila Ljiljana Peki, Solaris, Novi Sad, 2002

399

najvei broj svojih knjiga, Peki se obraa prijateljima kao neko ko se nalazi izvan jezika svoje knjievnosti, kao neko ko u jednoj sredini pie, dok se u sasvim drugoj njegove knjige itaju i doekuju u svojoj prvobitnoj recepciji. Ali i u pismima koja pie iz svoje zemlje, u drugoj polovini ezdesetih, Peki ispoveda oseanje stranstvovanja govorei o neslobodnom drutvu u kome pekievska porazna jednaina civilizacija kao zatvor, zatvor kao civilizacija doivljava cininu konkretizaciju. Dok alje pisma iz jedne ili druge tuine, Peki razgoreva volju za komunikacijom. Doivljavajui knjievnost kao pogodan nain za preispitivanje ivota, za tumaenje prolosti i za saznavanje savremenosti, pisac Zlatnog runa primenjuje taj model i u svojim pismima. Korespondencija na taj nain postaje zamena za jedan mogui ivot, ivot u mnogo emu osujeen i uvek pomalo izmeten iz svakodnevice glavnog korespondenta ove knjige. Povezani u vrst koordinatni sistem, ivot i literatura u Pekievoj knjievnosti, kako to pokazuju i pieva pisma, ispreplitani su sa jasnom namerom da se uspostavi horizont razumevanja, dovoljno sloen i odgovoran za dovoljno sloena i teka pitanja. Pekiu nisu dovoljni dogaaji, jer zna da su oni nezamislivi i nerazumljivi bez procesa. On nikada ne govori samo o jednom vremenu, jer bi to naruilo njegovu ciklinu koncepciju vremena. Kako se to vidi u pismima? Uzmimo dva primera. Ako govori o poetikim pitanjima, ona se smetaju u ukupni, geteovski raznostran, duhovni kontekst svetske knjievnosti. Dakle, Peki se ne zaustavlja na primerima iz jedne tradicije, o emu moda najzanimljivije svedoi njegovo, u ovim pismima vie puta izlagano vienje mita. Govorei o mitu, Peki to ini pred licem itave tradicije miljenja o mitu i tradicije pisanja zasnovane na mitskim situacijama. Kada govori o nekom dogaaju iz javnog ili knjievnog ivota, pisac to nikako ne ini iz perspektive dana, to bi u sluaju pisama vrlo lako moglo da se razume. Relacije koje on ukljuuje u opis tog dogaaja po pravilu sadre u sebi i pronicljivo socijalno miljenje i dubok antropoloki uvid. Ako su pisma zamena za odbegli ili za neprijatni, nadzirani ivot, pisanje u njima se javlja kao ovladavanje tuinom i u geografskom i u antropolokom smislu, kao osmiljavanje praznine svakodnevne javne komunikacije. Ta zamena je Pekiu oigledno bila vana, pa su otuda njegova pisma, gotovo uvek, mnogo dua i vie obavezujua nego pisma njegovih

400

sagovornika. To nije samo zato to je Peki pisac dugog daha. U knjizi Korespondencija kao ivot pisma su dnevnika hronika jednog ivota sa njegovim mnotvenim detaljima. Ta hronika se uspostavlja u dijalogu sa prijateljima, a taj dijalog u sebi nosi i pretene asove saglasnosti i otrenjujue trenutke rasprava. Pekievi sagovornici su pisci u rasponu od, recimo, Nikole Miloevia i Borislava Mihajlovia Mihiza do Predraga Palavestre i Vladete Jankovia, od Miodraga Bulatovia i Danila Kia do Mirka Kovaa i Dragoslava Mihailovia, od Slobodana Selenia do Vide Ognjenovi. Peki svoje prijatelje esto prekoreva to ne piu redovnija i dua pisma. U jednom od takvih pisama u senci pieve ironije, ali ipak dovoljno jasno, ostaje razmiljanje o karakteru pisama u dobu novih tehnologija: Telefon, naalost, jo ne znam, pa u ga javiti naknadno, naroito zbog toga to vidim da ste svi tamo slabi na peru i rae se bacate u trokove telefoniranja nego u neudobnost pisanja pisama, jedan obiaj koga smo zaboravili, i bez koga neemo svoja budua Sabrana dela moi uveavati onim beskonanim tomovima privatne prepiske koji uspeno zamenjuju pravu knjievnost i koju ljudi eljni istine mnogo spremnije itaju od naih romana. U Pekievim pismima, koja uvaju jedan takav obiaj ali ga ne pretvaraju u konvenciju, moe se razlikovati pet osnovnih tema. Na jednoj strani su prijateljstvo i knjievnost kao pokretaka volja ove prepiske. Na drugoj strani su drutvene prilike, knjievni ivot i poslovna pitanja (pozorite, asopisi, izdavanje knjiga) kao ono to uokviruje i ivot i literaturu. Kada govori o ovom drugom krugu tema, pieva prepiska postaje hronika vremena u kome je, zbog odsustva drugih oblika socijalne komunikacije, knjievni ivot bio neobino intenzivan. Neka od pisama u knjizi Korespondencija kao ivot svedoe o boji jednog prijateljstva, o malim i velikim nesporazumima koji se meu prijateljima otvaraju, ponekad ni iz ega, ili pak o temeljitosti prijateljskog saputnitva u knjievnom, graanskom i javnom ivotu. Srazmerno je malo pisama u kojima se otvara pitanje poetike. Ali neka od tih pisama imaju veliki znaaj. Tako je, recimo, pismo Nikoli Miloeviu, upueno 1. decembra 1982, u kome pisac govori o mitomahiji kao pojmu koji bolje od drugih tumai njegove knjige. Slino se moe rei i za dva pisma Danilu Kiu (jedno od 13. juna 1972, drugo od 10. oktobra 1976) u kojima se govori o romanu Kako upokojiti

401

vampira, ali i o Grobnici za Borisa Davidovia i atmosferi koja prati poetnu recepciju te knjige. U polemiko-prijateljskoj prepisci sa Dragoslavom Mihailoviem, voenoj u nekoliko pisama tokom 1972. godine, raspravlja se o knjizi Odbrana i poslednji dani, ali se iza toga, zapravo, ukazuje pitanje o statusu realnog u umetnosti. Iz zanimljive prepiske sa Predragom Palavestrom valja izdvojiti dva pisma. U onom od 14. maja 1978. Peki izlae detaljan sinopsis Zlatnog runa. U pismu od 22. septembra 1984. Peki u tadanje teme o kritikoj knjievnosti unosi vanu korekciju, dajui tom pojmu iri antropoloki karakter, na raun njegove mogue aktuelne vrednosti. ivot je ovde izaao u prvi plan, bilo u vidu dogaaja u knjievnoj i pozorinoj sredini, bilo u vidu irih drutvenih dogaaja koji opredeljuju karakter socijalnih nunosti, statusa umetnosti, politikog poretka. U Pekievim pismima, kao i u pismima nekih njegovih prijatelja, moemo pratiti istoriju nastanka nekih pievih dela, potom istorijat izdavakog tretmana tih dela i njihove prvobitne recepcije. Saznajemo o pievim knjievnim planovima i o istraivakom radu na prikupljanju grae za docnije napisana ili nenapisana dela. Ali ova pisma, nastala sa namerom da odravaju volju prijateljstva i da budu glas u vremenu, makar stian i intiman, pre svega su svedoanstvo o knjievnim i drutvenim prilikama od sredine ezdesetih, kada Peki ulazi u srpsku knjievnost, do poetka devedesetih, kada Pekiev status modernog klasika u toj knjievnosti ni po emu nije sporan. Dokumentarni karakter ove prepiske je dominantan, zbog ega se lako mogu pratiti knjievna i ljudska sudbina jedne generacije u srpskoj knjievnosti koja je, u poetikom smislu, izmeu modernizma i postmodernizma, a u drutvenom izmeu autoritarizma Brozove epohe i ciklusa ratova za naslee druge Jugoslavije. Lako se moe pratiti i tiha, u ovim pismima vie puta pokretana Pekieva rasprava sa Crnjanskim. Nekada je to rasprava oko Crnjanskovih zapeta, nekada povodom njegove anglofobije ili naina na koji prikazuje svoju emigraciju. Najee se, meutim, rasprava pokree povodom ponaanja nekoliko korifeja nae literature (Andri, Krlea, Crnjanski) u datim istorijskim okolnostima. Kada proe vreme, neki detalj iz knjievnog ivota, kakav je, recimo, sluaj Pekievog prijema u srpski PEN centar, postaje zanimljiva pria sa intrigama i napetou socijalnog trilera. Ali o emu god da govore, Pekieva pisma proima neuporediva, uvek iva i spremna ironija. Ona se javlja kao

402

provera svih stvari, pri emu se nasmejani vitalizam susree sa srcem zebnje ili uasa. U jednom od prvih londonskih pisama, recimo, Peki govori kako je vreme upravo boanstveno, ali odmah dodaje nastavak posle koga je, zapravo, vrlo teko utvrditi ta je pokreta retorikog reenja opis mesta i vremena upuen udaljenom prijatelju ili pak duhovita knjievnoistorijska napomena: i ni najmanje ne lii na ono vreme Dikensovo u kome je stalno padala kia. U nekom od narednih pisama ironija ponovo uvruje vezu ivota i literature: Otvoreno govorei, nisam ni sanjao da u tako brzo posle objavljivanja romana o kuevlasniku (romana izvedenog iz iste imaginacije) doi na teren praktine primene svih steenih znanja iz oblasti kupoprodaje kua, rentijerstva i tako dalje. Ova pisma jo jednom potvruju da je Peki pisac pronicljivog smeha. Sa njegovom ironijom se misli na katarzian nain. Vreme, udrueno sa tehnologijom, menja karakter prepiske. Moda je Pekieva korespondencija poslednja knjiga ove vrste u srpskoj knjievnosti. Naravno, pisma iz knjige Korespondencija kao ivot pisana su daleko od takve namere. Meutim, posledice su vanije od namere. Pisma pisana na internetu tamo treba i da ostanu. Testamentarna i na ovaj nain, Pekieva prepiska ostaje kao trag o uspenjima umetnosti i sunovratima drutva.

403

Basri Capriqi

IDENTITET KROZ MINULO VRIJEME

Afirmirajui se kao prozaista velikih stilskih otklona u albanskoj prozi sedamdesetih godina, Mehmet Kraja je od samog poetka svog stvaralatva nagovjetavao pisca koji umije i ima hrabrosti da se na idejnom planu suoi s optim uvjerenjima koja konzerviraju jedno drutvo, sa uvrenim konceptima o moralu koji gue knjievnost i ivot jedne zajednice. Tri su centralna toposa koja imaju kljunu funkciju u knjizi pripovjedaka Mehmeta Kraje Dvadeset pria o minulom vremenu (Njzet tregime pr kohn e shkuar): vatrena enja o jednoj staroj ljubavi koja nas prati do smrti, vraanje u prolost koja nam toliko treba sa svime to nas na tu ljubav podsjeaju, te jedno vjeito traganje koje tei da nam tu ljubav pronae i tako prui sreu koja nas odrava ivima a ivotu daje smisao, makar i onda kada se on prokazuje kao uzaludno ekanje. Da bi napravio velike pomake u konceptu albanskog morala, koji je u svom anahronizmu iznimno konzervativan, patrijarhalan i robotizovan, autor izmilja istoriju svoje babe, prekomjerno personalizuje naraciju o toj starici kako bi na taj nain napravio, kako sam kae, jednu priu o mojoj babi, o smrti koja bijae smrt od samoe i od neugaene enje za jednom starom ljubavi. U prii Ispovijest o mojoj babi i o magli (Rrfimi pr gjyshen time dhe mjegulln) autor stvara iluziju istine kroz jedno pismo koje je stiglo na planinu od Ali Riza (Ali Rizai) koji je krenuo na dalek put, u Jemen. Personalizujui pripovjedanje kroz iluziju pisma kao dokumenta, autor eli da nas ubijedi kako je baba imala ljubavnika koji je nekada davno pobjegao veoma daleko, ali koji poslije cijelog jednog ivota alje pismo iz kojeg baba izmeu ostalog doznaje da je sauvao ivu plamen ljubavi. Doznavi za to, baba progovara: Pokojnik, koliko me samo volio. Nedugo zatim i sama e umrijeti, upravo kao da je ivjela cijeli jedan ivot samo da bi doekala jednu takvu vijest kao neto to ima veliku vrijednost, kao neto to je vrijedno ivljenja, kao vijest koja stavlja taku na ivot, zatvara krug nadgrobnim kamenom smrti.

Preveo Qazim Muja

Mehmet Kraja: Dvadeset pria o minulom vremenu

405

Da bi nas uvjerio da je baba imala ljubavnika, da je cijeli ivot uvala snanu vatru ljubavi da ne zgasne te da ima pravo da dobije jedno ljubavno pismo u vrletima svoje planine, autor posee za pretjeranim karakterima i prenategnutim situacijama, jer samo na taj nain moe stvoriti iluziju istine u jednom moralnom vegetiranju u kojemu se vjeruje samo u jedan kod kojeg je kultivirala i dosadanja albanska knjievnost, kod u kojem se djed moe pojaviti kao uspjean kazanova koji pobjeuje ene na bojnom polju ljubavi, dok je baba samo panj pored vatre. Poto niko ne vjeruje u takve avanture u jednom sterilnom kulturnom kontekstu gdje knjievnost sve jae prolazi kroz svoj preporod ruralnog cvjetanja, autor je priu personalizovao na taj nain. U tom smislu, prozu Kraje u ovoj knjizi vidim kao uspjean otklon, jer ona ne samo da nastoji sruiti primitivne kodove albanskog morala, nego i emancipuje albansku prozu, ija je uloga u himnizaciji tog morala bila krajnje fatalna. Proza Kraje je potpuno fikcionalna, ukoliko ovaj izraz upotrijebimo da uvedemo distinkciju spram one proze koja pretenduje da se temelji na registriranim drutvenim odnosima, odnosno koja upotrebljava realne dogaaje kao faktini materijal koji bi bio dovoljan za jedno umjetniko djelo. Junaci Krajine proze nemaju realan niti racionalan podsticaj, u svome snu oni fiksiraju jedan cilj, neoekivano se hvataju za neku pustu elju, elju posve nedostinu, samo da bi se otisnuli na dalek put koji nema nikakvog posebnog smisla u dananjici ovoga svijeta ali ga je nekad imao u epskim priama, dakle na puteestvije koje ipak moe dati smisao beskonanom ekanju. Krajini junaci polaze iz jednog epskog ambijenta, iz nekih sela koje autor opisuje u preciznim detaljima i koje niti ne pokuava imenovati kao predjele vlastitog djetinjstva, uveliava razmjere tog ambijenta sa svim njegovim prostorom ali i teretom koji on sa sobom nosi, a potom ih odvodi negdje daleko, do Jemena i u Bagdad, kako se nekada govorilo, postavlja im raznorazne zamke i zadivljuje ih golicavim strastima, samo da bi ih na koncu vratio tamo odakle su krenuli. Nikada ne saznajemo kada ovi junaci putuju u snu a kada na javi, kada idu za svojim snom a kada za tuim, ali je vano da njihov ivot nema smisla bez sna, bez odreene radosti koju fiksiraju kao cilj koji treba dostii, ali koji se uvijek nalazi preko, onkraj, tamo gdje nikada niti ne mogu stii, te se vraaju i saznaju istinu tu odakle su poli, i konano

406

umiru. Nita drugo im i ne preostaje. Ali im zato ipak ostaje duga i besmislena avantura koja iziskuje mnogo iskuenja i opasnosti, ali koja ima svoj smisao u samom traenju, u samoj avanturi. Ismet Sali Beqiri, jedan od junaka ove proze, sanja da e se oeniti carevom kerkom. Kree za svojim snom, troi itav svoj ivot u traenju sree i vraa se u zaviaj, gdje i umire. Kada su ga sahranjivali, nisu mu kopali bogzna kako dubok grob, nego su ga ubacili u obinu rupu, znajui da e ionako ubrzo ustati iz groba kako bi obilazio svijet i pokuao pronai gdje se sakrio njegov stari san. Jedan divlji planinski ambijent, jedan svijet zatvoren u svojoj siunosti, gdje ljudi ive po svojim apsurdnim kodovima, stvorio je besmislenu ljuturu ekanja. Taj ritam koji je postao dijelom ivotne svakodnevnice autor e sruiti, napajajui svoje junake jednom udnom energijom za avanturu, motivacijom koja e njihovim ivotima dati novi smisao. Nel Gjeshku kree za Skadar da bi tamo ratovao, jer je rat neizbjean. U avanturi koja se odvija prema jednom strogom moralnom kodu, Nel Gjeshku se suoava sa ironijom realnosti koja je krenula drugim putem, putem moralne degradacije. On bi elio da herojski ratuje u Skadru, ali e umjesto toga uti komentar jednog svog suborca kako bi mu bolje bilo da svoj stari jatagan s balakom od sedefa proda za deset zlatnika nekom Austrijancu Nel Gjeshku na to gnjevno reaguje: da mi muda pojede on sa Austrijancem i sa svim njegovim zlatnicima, ja hou da ratujem! Izgleda da je avantura dovoljan kapital koji ima mogunost dati smisao ivotu ovih ljudi, ivotu koji je poprimio jednu statiku formu usljed beskrajnog ekanja ni na ta. Kako bi rekao jedan savremeni pisac bestselera, vie vrijedi jedan dan avanture, nego sto obinih godina. U prii Ljubav Kahreman Bega (Dashuria e Kahreman Beut), autor alternira mnotvo kategorija fikcionalnog pripovjedanja, spretno usavravajui kompleksnu pripovjedaku strategiju u kojoj se prepliu avanture, snovi, magija, transcedentalni svijet, alhemine mijene, samopreobraavanje, obmana, samoobmana, magino ogledalo itd. Zahvaljui ovakvoj strategiji pripovijedanja, Kraja jednim vrlo uskim referencijalnim okvirom zahvata velike tematske egzistencijalne komplekse. Potrebno mu je samo malo prostora da bi na njemu smjestio veliki dogaaj. Da bi raskrinkao apsurdnost rata, da bi objasnio njegovu ironiju koja remeti ljudsku sreu, autor bira

407

poseban ugao. Pria Zuke Kalimani i opavi Stjuart (Zuke Kalimani dhe Stjuarti i al) prikazuje rat kroz pohod na Zuke Kalimani koja vodi jednu javnu kuu u Novoj Mahali. Na mapi koju dri da bi se orijentirao u pravcu jednog malog mjesta gdje su se zavadila i najvea carstva tog vremena, opavi Stjuart fiksira kuu sa crvenim fenjerom Zuke Kalimani. Prije imena jednog grada mora se oznaiti ime jedne javne kue, koju posjeuju emisari velikih sila. U samom ovom otrom sueljavanju carstava velikih razmjera nalazi se opavi Stjuart, vrsto povezan duevno, u ljubavnom aru sa Zuke Kalimani. Sa istom onom neiscrpnom energijom sa kojom odlaze na dug put koji traje koliko i sam ivot, junaci Krajine proze se vraaju u zaviaj odakle su i krenuli te umiru im ugase onu enju ljubavi koja ih pri sve dok ne umru, shvatajui da srea uvijek bijae negdje drugdje, negdje preko, negdje onkraj, tamo gdje se ne moe stii... Ali samo traenje sree, ma koliko besmisleno bilo, donosi neto, ako nita drugo, spaava ivot od napada letargije, uvlai ovjeka u nekakvo traganje kojim odrava volju koja i jeste ivot. U tom traganju, sa svim preprekama i iskuenjima koje treba prebroditi te jednim ciljem obznanjenim u snu, Krajini junaci se zapravo vraaju svom sopstvenom, no negdje izgubljenom identitetu. Najkrae, oni ne ine nita drugo ve sakupljaju rasturene dijelove svoga bia bez kojih im se ivot ini besmislen i prazan.

408

Pavle Goranovi

PJESNIKA MAKEDONIJA
1. Ako je istina, a uvjereni smo da jeste, to to Duko Novakovi navodi da cijela jedna Makedonija, kao druga Makedonija, ivi van granica matice, onda smo duni da vidimo i razumijemo ovu treu, pjesniku Makedoniju, zemlju istinskih znalaca poetskih vjetina, koja je u dosluhu i sa jednom i sa drugom. Ona ve traje posebnom energijom, a njeno ogledalo jeste Novakoviev izbor San nad hartijom. To je zemlja odve zaboravljenih lirika, majstora vezanog stiha, melanholika juga i upornih uvara intelektualne tjeskobe, one koja je ista na svim meridijanima. Treu zemlju stvaraju zatoenici tajnih znakova poezije, oni koji su od roda pjesnikog. U novije vrijeme upoznajemo Makedoniju, zemlju modernog i postmodernog osjeaja u kojoj se pjeva i o sebi i o samom pisanju, iji stvaraoci dosljedno istrauju misteriju svog zanata. Ima tu motiva preuzetih iz aleksandrijskog sindroma, ali i iz teine bivstvovanja na tim prostorima. Iz svakodnevne mitologije, takoe. irok je, dakle, raspon savremene makedonske poezije i treba dobro razumjeti to rastojanje od tradicionalistikog do prevratnikog pristupa literaturi. Ovaj makedonski dijalog sa svijetom zbilja je dostojan potovanja i vapi za svestranim tumaenjem. Duko Novakovi, prireiva i prevodilac ovog vrijednog izbora pokazuje upuenost u zbivanja na makedonskoj knjievnoj sceni; on je ita njenog sazrijevanja, poznavalac poetika svih generacija tamonjeg pjesnitva. San nad hartijom stoga i predstavlja svjedoanstvo o jednoj knjievnosti u uzletu. Pratei princip osjeaja i znajui da je svaki izbor odraz linog doivljaja pjesme, Novakovi je sainio poetski album u kome je svaki dio sebi pribavio posebno opravdanje. I poslije svega, ponudio nam istinsko bogatstvo pjesnikog materijala. I proveo nas kroz razliite periode makedonskog pjevanja i miljenja, portretiui glavne protagoniste ove oito dinamine scene. Putovanje sa ovim snom gotovo i da nema monotonih dionica: kreemo se raznolikim predjelima,
San nad hartijom Izbor iz savremene makedonske poezije, priredio i preveo: Duko Novakovi, Otvoreni kulturni forum, Cetinje / CDNK, Podgorica, 2002

409

susreemo figure koje su izatkale jednu knjievnost i jedan jezik, koji zacijelo imaju svoje mjesto u sveoptoj vavilonskoj zbrci. italac je tada valjda onaj Omaijani putnik S. Ivanovskog. Ovo djelo, naravno, otkriva i prireivaev senzibilitet, njegovo itanje svijeta. Familijaran sa jezikom, ali i sa cjelokupnim kulturnim miljeom, sklon ispitivanjima makedonske stvarnosti, Duko Novakovi manirom posveenika pjesnitva u mnotvu njegovih ispoljavanja, svoj razgovor sa literaturom jednog naroda prevodi u San nad hartijom. Okreemo se mnoenju snova u nebrojenim verzijama, u momentima kada se uporedo sa stihovima ispisuje istorija jedne nacionalne knjievnosti. On ispravno tvrdi da nije naodmet znati neto vie o drugima, jer se tako nadopunjuje znanje o sebi i sopstvenoj prirodi, zar ne. Onda mu i mi moramo biti zahvalni. Jer, upoznavanjem savremene makedonske poezije na jedan nain dolazimo i do spoznaje o samom biu Makedonaca, njihovoj tragici i usponu, nainima opstojavanja na tom tlu. 2. Makedonski pjesnici, kako potvruje izbor San nad hartijom, posredstvom vanrednog Novakovievog sluha, oigledno imaju na umu eliotovsko razumijevanje vremena. Smjena generacija naoko je nevidljiva; no, kada pomislimo da je neki poetski glas odvie privren tradiciji, iza njega e uslijediti potpuni razlaz sa njom. Tako su poetske ideologije prilino raznovrsne. Ima tu lirskih kazivanja sa usklaenim ritmom, versifikatorskom savrenou i oprobavanja drevnih tehnika, potom i izraza koji komuniciraju sa dominantnim pravcima evropskih kola, recimo grkom poezijom prolog stoljea, ali i posve novih knjievnih eksperimenata, koji stiu i do onoga to Novakovi u predgovoru naziva postpoezijom. I zaista, San nad hartijom je ona trea Makedonija u malom. U predgovoru Novakovi objanjava svoj pristup savremenoj makedonskoj poeziji (poeziji uopte) i otkriva nam principe kojima se rukovodio dok je sastavljao ovaj znaajan izbor. A on je za njega konkavno konveksno ogledalo u kome se, ko zna zbog kakvog odraza, itaocu neto dopada ili ne dopada, ali nikad sve, ili nikad ba nita. Rezime paljivog tumaa i prevodioca predstavlja neku vrstu bonog itanja,

410

potovanje vlastitog osjeaja, koji nas, prilikom uputanja u ovakve poduhvate, posljednji moe iznevjeriti. San nad hartijom poinje pjesmama klasika makedonske knjievnosti Janevskog, Koneskog, opova No, Novakovi ne robuje ustaljenim italakim praksama. Naprotiv, za njega je itanje stvaralaki in i kao jedan od proizvoda imamo i to da on ne odabira one najraubovanije naslove, ve se okree drugaijem razumijevanju u odnosu na autoritet starih, kao to to uostalom i ini kada su ostale generacije makedonskih pjesnika u pitanju. Uslijedie univerzalna poezija Matevskog, komunikativnost izraza Ganeta Todorovskog, sjajne poetske prie Ilhami Emina... Novakovi funkcionalno parafrazira Koneskog: Nijesmo mi pisali da bi nas toliko drugi razumjeli, nego da bismo vidjeli ko smo, gdje smo i ta smo. Moda stoga, moda istovremeno dodirujui sopstveni usud i usud malog balkanskog naroda, Jovan Kotevski se pita: Ti, ovjee, od kojeg si roda? To su ve trenuci potpunog emancipovanja makedonskog pjesnitva: poetski glasovi se uslonjavaju, poetske koncepcije proimaju. Petre Andreevski ispisuje pohvalu ivotu, drugi pisci ve trae nove impulse u bibliotekama, u svakidanjici, u realnoj fantastici. Svaki pjesnik kao da ima svoj manifest, neki, pak, poput Mileta Nedelkoskog kao da su nastali izvan tog nacionalnog korpusa. Sve vie se govori o smislu samog pisanja, promilja se filozofija ovjekove baenosti na zemlju. Tako je i izvrsni Bogomil uzel, polomljen od sudara sa sobom, nepredvidiv, neuhvatljiv. A sa njegovom generacijom uoava se novi prelom unutar makedonske poezije. Sopstvena prolost zasluuje nova itanja, odustaje se od zanosa i patetinih ispoljavanja, bez kompleksa (ali sa svijeu) malog naroda i malog jezika. Grupa pisaca koji su mahom roeni pedesetih godina svoju spisateljsku avanturu ostvaruje odlunom energijom, inovacijama kako na stilskom tako i na motivskom polju. Pored novih simbola i novih knjievnih zaviaja nekoliko odlinih pjesnika, izdvajaju se i dvije izuzetne pjesnikinje neuobiajene osjeajnosti Katica ulavkova i Liljana Dirjan. One pjevaju iz snage iskustva makedonskog tla i pronaenih evropskih ishodita. Istie se, takoe, robusni glas Dimoskog, opet izmjeten iz okvira dotadanjih naina ulaska u pjesniko odisejstvo. Izbor San nad hartijom Novakovi zavrava predstavljajui nam nekoliko protagonista mlae makedonske knjievne

411

scene. Njihovi rukopisi na najbolji nain potvruju uzlaznu liniju ove literature i sve otvoreniju komunikaciju sa evropskim pjesnikim trendovima. Njihov odnos prema prethodnicima i tkanje vlastitih poetikih pravila sublimira se u izjavi Teute Arifi: Saglasna sam da pogledam u oi cjelokupnoj kulturnoj i duhovnoj prolosti, ali ne mogu da se do kraja identifikujem sa njom. Knjige poput Novakovieve ne pojavljuju se esto takva djela zahtijevaju i zasluuju viestrana tumaenja. A sam prireiva, kao i oni pjesnici koje je on razlono odabrao, uvijek su na podruju sna. To je, vjerujem, jedan te isti san, i iz svih tih uglova, oni Novakovi i njegovi sabesjednici kao da prihvataju onu definiciju Ernesta Sabata: san () ima isto onoliko mogunosti da bude stvaran kao i ova fantazmagorija od naeg dnevnog svijeta. Jer, san je, to znaju pjesnici, najostvariviji nad hartijom.

412

Adijata Ibriimovi abi

NEMOJTE ZAPISIVATI. ZAPAMTITE!

Ono to nam ne mogu pruiti knjievno-historijski tekstovi, kritiki lanci, ili pak teorijska tiva, od ega danas zapravo u potpunosti zavisi nae promiljanje knjievnosti, pruaju upravo knjige poput Ruske arheoloke prie Milice Nikoli, koje predstavljaju zanimljiva i vrijedna djela kada dolaze iz pera iskusnog poznavaoca vremena i oblasti o kojima govore. Ovo je knjiga svjedoanstvo, knjiga uspomena na prola, manje ili vie znaajna drutvena i kulturna zbivanja, prelomljena kroz prizmu linih preivljavanja i sudbinu autora iz tog vremena, s vidnim utjecajem posljedica koje ono neminovno sobom donosi. Ruska arheoloka pria naslovom ve otkriva dio svog sadraja, i to u doslovnoj upotrebi naziva ove etablirane znanosti: iskopavanje, kopanje, mukotrpno traganje i pokuaj objanjavanja kultura i civilizacija na osnovu rijetkih i, velikim dijelom, sluajnih pronalazaka. U prvom poglavlju, po kojem je knjiga i naslovljena, autorica govori o nizu sluajnosti koje su je vodile od matanja o studiju uporedne knjievnosti (nepostojee studijske grupe na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1945.godine), preko jednomjesenog studiranja historije umjetnosti, od kojeg je ostalo sjeanje na jedva razumljiva, neverovatno usporena predavanja o srednjovekovnom portalu(str. 7), do, za nas nostalgine, radne akcije u Bosni u ljeto 1946. godine i susreta sa rusistima, nakon ega e sve krenuti ka Ruskoj arheolokoj prii. Sve je to isprepleteno s kazivanjima o jednom specifinom historijskom trenutku koji je odreivao naine, obim i granice izuavanja ruske knjievnosti; o sluaju koji je odredio da, umjesto sigurnog stalnog zaposlenja, donese presudnu, nepromiljenu odluku zbog koje e est godina provesti u Delu, knjievnom asopisu iji su urednici, u to vrijeme, bili Sveta Luki i Vasko Popa; o promjenama koje su se dogaale i omoguavale izlaz iz drutveno uvrijeenih, stereotipnih formula uz pomo kojih se predstavljala, objanjavala i tumaila jedna velika knjievnost.
Milica Nikoli: Ruska arheoloka pria, Narodna knjiga, Alfa, Beograd, 2002

413

Drugo poglavlje Minhen 1959. i Moderna ruska poezija, koje se otvara prvim arheolokim nalazima u oblasti moderne ruske poezije i prvim susretom sa djelom Osipa Emiljevia Mandeljtama, predstavlja, zapravo, pravi uvod u problematiku kojom se knjiga bavi. Otkrivanje novih nalazita koja iz temelja mijenjaju ustaljena miljenja i stvaraju potpuno novu sliku svijeta, od posveenika ovom poslu zahtijevaju znatna odricanja i rtve o emu postoji svjedoenje na stranicama ovih zanimljivih memoara. Za svoje prvo odredite Milica Nikoli bira minhensku Dravnu biblioteku kao jedan od najjaih evropskih slavistikih bibliotekih centara. U to vrijeme, pedesetih-ezdesetih godina, bilo je nezamislivo normalnim putem doi do njemake vize zbog prekinutih diplomatskih odnosa izmeu Zapadne Njemake i tadanje Jugoslavije, a naroito obezbijediti novac potreban za takav poduhvat. Trebalo je koristiti puteve nevjerovatnih i udnih kombinacija da bi se obezbijedio minimum pod kojim se podrazumijevalo: preivjeti dvadesetak dana u najskromnijem pansionu, jesti salamu i sir donesene iz Beograda, kupovati samo hljeb, ii svuda pjeice, a i papir za prepisivanje donijeti od kue! Normalno je bilo osjeanje izgubljenosti pri prvom susretu sa velikim bibliotekim centrom, kao i zbunjenost udima tehnike: Milica Nikoli posmatrala je kako se sati i sati njenog prepisivanja kod drugih u tom centru pretvaraju u nekoliko minuta fotokopiranja. Spontano priznanje izmamie osmijeh kod itatelja: Sa svojom starovremenskom glavom, nisam se dosetila jednostavne alternative: da ostanem krae a novac koji sam troila na prenoite upotrebim za fotokopiranje. Ali ipak ni sada nisam sigurna da li bi to bilo bolje. (str.18) Glavno pitanje s kojim se suoava svaki istraiva, prisutno i ovdje, bilo je odakle zapravo krenuti? Milica Nikoli je pretpostavljala da se u ruskoj knjievnosti tog doba dogaa neto veliko, znaajno i novo, a krenula je od onog to je svojim ulom osjeala da bi je moglo odvesti na pravi put. Krenula je od Hlebnjikova, petotomnog izdanja njegovih sabranih djela. Knjige su, meutim, bile u posjedu izvjesnog dr. efera koji je pristao da joj ih ustupi i usput upitao da li neto zna o Mandeljtamu. Kako da priznam da nita ne znam o njemu?, pie Milica Nikoli. I tako Mandeljtamovi stihovi, da li opet igrom sluaja, iz Rusije u kojoj su nastali, preko Amerike gdje je objavljen izbor iz njegove poezije i proze, dospijevaju u minhensku Dravnu biblioteku i u ruke Milice

414

Nikoli kojoj je odmah bilo jasno da e se u Modernoj ruskoj poeziji, pored ve ustolienih vrednosti, pre svega Bloka i Majakovskog, nai tri nova, kod nas nepoznata, velika pesnika: Hlebnjikov, Mandeljtam, Cvetajeva(str. 20) Dr. efer e kasnije poslati u Beograd izdanje na ruskom jeziku proze Marine Cvetajeve, knjigu u kojoj e Milica Nikoli otkriti esejistu i proznog pisca van poreenja s bilo kim ne samo u ruskoj knjievnosti. ak i danas, kada je Marina Cvetajeva postala ve priznata pjesnika veliina, ini se da je ovaj dio stvaralatva ostao nezaslueno u sjeni njene poezije. Ta knjiga proze, novo, sluajno otkrie, uinit e da Milica Nikoli uloi nove napore i upusti se u dublja iskopavanja. Poglavlje Cvetajeva (1964-1989), samom naznakom godina u zagradi, svjedoi o obimu, nedostupnosti u to vrijeme grae i materijala, kao i znaaju teme, ali istovremeno svjedoi i o upornosti i velikoj istrajnosti istraivaa. Ovo poglavlje (najdue u knjizi), govori o uvenom parikom periodu Marine Cvetajeve i ujedno o parikom periodu autorice ove knjige. Sljedee mjesto istraivanja bio je dakle Pariz, grad u kome je Cvetajeva provela najvei dio svog emigrantskog ivota, kulturni centar ruske emigracije. Pariz je bio neistraena riznica koja je krila veliki dio blaga ove pjesnikinje, a nepogreiva arheoloka intuicija Milice Nikoli kazivala joj je da se ba na tom mjestu kriju jo neotkrivena nalazita. Ali, odgovor na molbu da joj se odobri odsustvo zbog rada u Nacionalnoj biblioteci u Parizu bio je negativan. Umjesto toga ponueno joj je neplaeno odsustvo. Ve na toj prepreci koja je iskrsla mnogi bi odustali, a slijedilo je mnogo tee pitanje kako preivjeti u Francuskoj? Opet se moralo pribjei nevjerovatnim kombinacijama, nakon kojih e morati protei jo pune dvije godine prije nego to Milica Nikoli stigne na svoje odredite. Prvi dio boravka u Parizu bio je prava agonija. Prijatelji koji su trebali da joj dostave prijeko potreban novac sastajali su se s njom, pozivali je k sebi, bili izuzetno ljubazni. Razgovarali su o svemu, samo ne o novcu. Preivjevi ve u mislima izgon iz Francuske zbog neplaenih rauna, svoj stid i ponienje, stie konano spasonosna vijest da e novac dobiti tog vikenda. Ali ta u preostala dva dana sa dva franka u depu, ta bez metroa, hleba, novca za biblioteku garderobu? Kako se u subotu, kad treba platiti sedmini raun, neopaeno izvui iz hotela?(str. 41) Slijedi iskrena, blago humorna pria o pijuniranju vlasnika hotela koje e omoguiti da se izbjegne

415

neprijatni susret s njima, o tajnom iskradanju prije nego se vlasnici probude, o parikom hladnom decembru, kii, pustim ulicama, dvoasovnom besmislenom lutanju i strahu da svaki as moe biti uhapena ili izvrgnuta ruglu. ta je moglo pomoi Milici Nikoli da preivi tu agoniju? U emu je mogla pronai snagu za sebe u takvim okolnostima? Sjeanje na Marinu Cvetajevu i njen Pariz koji je, pored bijede i gladi, bio olienje najstranijeg osjeanja odsustva nade da se bilo ta moe promijeniti. Odricanje i rtva koji su rezultat voljnog ina ovjeka neusporedivi su sa beznaem s kojim se u odreenom vremenu i pod odreenim okolnostima sudaraju pojedinci. Nakon drugog, lagodnijeg dijela boravka u Parizu, Milica Nikoli vraa se sa gomilom ispisanih listova. Radost zbog pronaenog otkria, iskopane dragocjenosti nije moglo pomutiti nita, pa ni preivljena agonija. Knjiga Zemaljska obeleja nastala kao rezultat ovih istraivanja, u ijem su prevoenju uzeli uea Olga Vlatkovi i Danilo Ki doivjela je svoje izdanje tek 1973. godine, gotovo deset godina nakon parikog traganja. Ali ovim se za Milicu Nikoli ne zavrava pria o Marini Cvetajevoj. 1967. godine nevjerovatna (sluajna) okolnost spojit e u Moskvi autora Ruske arheoloke prie sa Arijadnom Efron, kerkom fascinantne pjesnikinje. Arijadna Efron je tada ivjela u izolaciji izbjegavajui susrete, pogotovo sa strancima, to ju je i odvelo u zatvor 1939. godine. Ali sluaj je iao na ruku Milici Nikoli. S obzirom da je rukopis knjige Zemaljska obeleja bio ve pripremljen te da su mu nedostajali samo neki elementarni podaci koji su se odnosili na poslednje dvije godine ivota Marine Cvetajeve prije njenog samoubistva, trebalo je krenuti u potragu za njima. Ovog puta mjesto arheolokog nalazita bila je Rusija. Jedini prijatelji koje je Milica Nikoli imala u Moskvi sluajno su stanovali u istoj kui sa Arijadnom Efron koja je tu dobila stan nakon dvadesetogodinjeg progonstva. I mada je protekao u zebnji i udnom strahu, mada Milica Nikoli nije imala velike koristi od tog susreta, on je bio ona vrsta uda koja se dogaa ljudima kada se cijeli predaju onom to su, bez obzira na sve prepreke, svojom voljom izabrali da bude njihovo ivotno opredjeljenje. 1981. godina neoekivano e jo jedamput vezati Milicu Nikoli sa Marinom Cvetajevom. Te godine stii e poziv sa slavistike katedre u Lozani za uee na simpoziju. Premda e ostati nezadovoljna svojim referatom, osjeanje nezadovoljstva ni ovaj put nee prevladati kod Milice Nikoli. Ovaj simpozij

416

predstavljao je u stvari, priznanje njenoj nepogreivoj intuiciji i potvrdu da se zaista nalazila na tragu jednog kolosalnog otkria koje je raspreno i zagubljeno ekalo svog pronalazaa. Na ovom simpoziju ono je zablistalo u punom sjaju: osamdeset prouavalaca iz cijelog svijeta slavilo je jednu od najveih pjesnikinja XX vijeka, mada bez prisustva istraivaa i sljedbenika iz Rusije, jer niko od njih nije mogao dobiti dozvolu za uee na simpoziju. Milica Nikoli svjedoi: U celini, uestvovali smo u velikom, istorijskom zbivanju, poetku nove ere u vrednovanju jednog od velikih pesnika veka.To emu sam u Lozani prisustvovala moglo se nazvati posmrtnim raanjem svetske slave(str. 49). Ovakav preokret mogu je tek nakon velikih istraivanja, sakupljanja krhotina rasutih po razliitim krajevima svijeta, za koje se tek nasluuje da postoje kao materijalnost duboko i sigurno skrivena od pogleda, krhotina s kojih se, kad budu pronaene, materijalne i opredmeene, mukotrpno i sporo skidaju naslage praine i vremena, nakon ega slijedi dugotrajno sastavljanje, uporeivanje, smijetanje, vrednovanje, ocjenjivanje. Tragajui za Cvetajevom u Parizu, Milica Nikoli je neoekivano naila i na drugo otkrie romane, pripovijetke i dnevnike Alekseja Remizova. Odluila je da uvrsti njegovu prozu u svoju Antologiju ruske fantastike, objavljenu 1966. godine, na ijoj pripremi je u to vrijeme radila, smatrajui da e ovi primjeri predstavljati sam vrh halucinantno-onirike knjievnosti XX veka. (str. 57) Ovaj je rad, dakle, tekao paralelno sa istraivanjem djela Marine Cvetajeve. To je inae bio period, kako tvrdi sama Milica Nikoli, njenog najintenzivnijeg i najplodnijeg rada u oblasti ruske knjievnosti: Mandeljtam, Hlebnjikov, Cvetajeva, Antologija ruske fantastike, Bahtin (Problemi poetike Dostojevskog), Tolstojevi Dnevnici, jo jednom Beli (Kotik Letajev i Pokrteni Kinez) /nakon prevoenja Petrograda istog autora op. A.I../ nekoliko drama, vee prie Grina i Dudinceva, Jednoipooki strelac Livicov, Pasternakova proza Ljudi i situacije, radio-kolai i dramatizacije dela ruskih avangardnih pisaca (str. 31.). Dovoljno je pogledati ovaj mali dio znatno bogatije bibliografije Milice Nikoli i osvjedoiti se da se radi o izvrsnom prevodiocu i poznavaocu ruskog jezika i ruske knjievnosti, naroito savremene ruske knjievnosti XX vijeka. U ovoj knjizi opisane su gotovo sve muke i tekoe, problemi i nedoumice sa kojima se susree prevodilac u svom poslu, kao

417

i nedae vezane za objavljivanje svih ovih, danas ve dobro poznatih, djela ruske knjievnosti. U poglavlju Petrograd, na primjer, moemo proitati da je Milica Nikoli, na prijedlog Vaska Pope, pristala da za ediciju Strani pisci prevede uveni roman Andreja Belog. Prevoenje pisca slavnog upravo po jezikom eksperimentu, koji su neki zvali raskonom orkestracijom, neki sposobnou za sjedinjenje nesluenih mogunosti sazvuja savremenog govora sa patinom staroruskih oblika bila je prevelika, da ne kaem sasvim neodgovorna hrabrost, priznaje Milica Nikoli (str. 28). Meutim svi prijevodi Milice Nikoli, pa i ovaj, svojim kvalitetom koji se potvruje, izmeu ostalog, i trajanjem u vremenu, pravdaju tu sasvim neodgovornu hrabrost. Da nije bilo smjelosti s kojom se upustila u ovaj i sve druge poduhvate u prevoenju, kao i njene snane vjere da e sav taj muni posao jednog dana (ako ne nju, onda nekog drugog koji e s istim arom nastaviti tim putem) dovesti do pravog i vrijednog nalazita, bili bi danas uskraeni ne samo za Petrograd, ve i za ve pomenuta djela Cvetajeve, Mandeljtama, Pasternaka, Brodskog, Bahtina, Kaverina, Livica. Zato elim rei da kritika Boe Vukadinovia iz tog perioda (koja granii sa uvredom) da prevodilac ne zna dobro srpski (str. 30) ne stoji, ne samo zato to je prijevod Milice Nikoli izuzetan (onoliko koliko to moe biti bilo iji prijevod teko ili nikako prevodivog), ve i stoga to je predstavljao dragocjeno otkrie koje vrijedi i traje do danas. Isto vai za prijevod Kaverinovog romana Pred ogledalom, nastalog kao uvena literatura fakta, koji se moe svrstati meu najbolje to je dala ruska knjievnost XX vijeka. Kod itanja ovog romana u prijevodu Milice Nikoli sasvim se gubi osjeaj da itamo preveden tekst. Za Probleme poetike Dostojevskog Mihaila Bahtina, Milica Nikoli e rei da je to knjiga koja je preusmjerila njene poglede na knjievnost, a koja je, opet sluajno, sa sajma knjiga u Sofiji dospjela u njene ruke. Muka pri prevoenju se i danas ivo seam. Tada jo nisu bili preneseni na na jezik tekstovi ruskih formalista, terminologija nije bila definisana,., nedostajala je pomona literatura (str. 60). I opet svjesna svih opasnosti, zahvaljujui svojoj sasvim neodgovornoj hrabrosti Milica Nikoli nas upoznaje sa otkriem koje e kasnije otvoriti Bahtinovu eru u svjetskoj teoriji knjievnosti. Jedno od mnogobrojnih znaajnih otkria stii e u vidu potanske poiljke na vrata Milice Nikoli. Bila je to knjiica

418

stihova objavljena u Americi, autora ije ime je bilo poznato po tome to su novine tada pisale da je u Sovjetskom Savezu bio osuen zbog parazitizma. Pjesnika Josifa Brodskog Milica Nikoli doivjela je kao jednog od onih iz velike ruske potaje (Cvetajeva) ije vreme tek dolazi (str. 62). Mia Danojli, sa kojim je Milica Nikoli radila na ovom projektu, ne samo da e pristati da se okua u prepjevu ove knjiice, ve e uspjeti da u Rusiji (kuda je putovao tih dana) organizira potragu za Brodskim, koga su zvaninici uspjeno skrivali. Na osnovu materijala koje je Danojli uspio ilegalno iznijeti iz Rusije i knjiice iz potanske poiljke upuene Milici Nikoli, nastala je knjiga Stanica u pustinji u vrijeme kada je Brodski bio jo nejasna pojava. Potresna svjedoanstva o jednom istorijskom trenutku i ljudima u njemu pronalazimo u poglavljima Rusija 1967. i Drutvena regulativa svakodnevice (gdje ak sam naslov kod itaoca budi odreene asocijacije), a u poglavlju Knjievno vee Benedikta Livica moemo proitati sljedee redove: Za svako knjievno vee bila je potrebna dozvola. Kad su nastupali politiki pravilno orijentisani / sic!/ pisci, ilo je sve lako. Ali kada bi jaka reformistika struja u Savezu pisaca pokuala da organizuje knjievno vee za nekog od nepodobnih zapoinjala su neverovatna poigravanja sa organizatorima i sluaocima (str. 99). To se i dogodilo sa organizovanjem knjievne veeri posveene streljanom avangardisti Benediktu Livicu u vrijeme kada je Milica Nikoli boravila u Moskvi. Ali, bez obzira to od njegovog hapenja 1937. o ovoj izuzetnoj linosti ruske kulture nije bilo javnog govora, () nije objavljeno nijedno izdanje ni njegovih pesama, ni prevoda, ni teorijskih tekstova (str. 99), ne samo da je sala, u kojoj se odravalo vee, bila puna (zahvaljujui dobro razraenom ruskom sistemu usmenog oglaavanja), ve su i posjetioci pokazali izuzetno poznavanje onoga o emu se utjelo. I poglavlja Dva neoekivana otkria i Nadeda Mandeljtam govore o ovoj nevjerovatnoj pojavi poznavanja onog o emu se ne govori, o emu , navodno, ne postoje nikakvi tragovi, to, dakle, u datom trenutku i u datom prostoru, zvanino nije postojalo. Rjeenje ove zagonetke dato je u tri rijei koje su svaki put ponavljane kada je Milica Nikoli sa svojim prijateljima razgovarala o knjievnim temama i biografijama pisaca koji su je zanimali i fascinirali: Nemojte zapisivati. Zapamtite.

419

Enver Kazaz

ROMAN NAPETE FABULE

Nakon odlinog romana Kad magle stanu i nekoliko zaista dobrih pria iz knjige Odraz na vodi, Josip Mlaki objavio je novi ratni roman ivi i mrtvi. Ovaj roman dobio je prvu nagradu na anonimnom konkursu zagrebakog izdavaa VBZ za roman godine. Protekli strani, tragini bosanski rat opsesivna je Mlakieva tema, kojoj ovaj pisac pristupa iz pozicije izrazitog etikog angaamana te se na toj osnovi pridruuje najznaajnijem toku bosanskohercegovake ratne knjievnosti bazirane na poetici svjedoenja. A to znai da Mlaki, kao i itav niz drugih bosanskih pisaca, pogotovu pisaca mlae i srednje generacije (Miljenko Jergovi, Aleksandar Hemon, Semezedin Mehmedinovi, Amir Brka, Asmir Kujovi, Faruk ehi, Nenad Velikovi, Goran Samaradi, Damir Uzunovi itd.) temi rata pristupa iz perspektive gole ljudske sadrine koja je uhvaena u stranu ideoloku, politiku, socioloku, etiku, psiholoku itd. dramu rata. U romanu Kad magle stanu ti su aspekti ratnog uasa dati u ispovijednoj perspektivi, pri emu u velikoj mjeri u produciranju slike ratnog kaosa sadejstvuju poetski, prozni i esejistiki diskurs. Kao organizujui faktor naracije u ovom romanu, ispovijest preseljava spoljnje dogaaje unutra, pa se pria bazira na unutranjoj slici rata, na etikoj drami lika, njegovom psiholokom rasulu, na onim stravinim posljedicama koje rat ostavlja u ovjeku. Kad magle stanu otud je poetsko-psiholoka vivisekcija ratne more, koju junak ispovijeda naknadno, zatvoren u ludnicu, lien mogunosti komunikacije s drugima, jednom rijeju, optereen i gotovo potpuno preplavljen unutranjim uasom, koji nije nita drugo do posljedica traginih ratnih zbivanja. Kad magle stanu veoma je vjeto izveden roman u psiholokom i poetskom strukuriranju ispovijesti, u slici etike i moralne drame lika, u slici njegove ratne traume, u njegovoj intelektualnoj drami iz koje se oslikava predratni i ratni tragini horizont bosanskog drutva. Ali, te kvalitete, naalost, ne posjeduje i roman ivi i mrtvi. Na nivou generalnog koncepta izvrsno postavljen, on u nizu detalja ima znatnih padova. To se, prije svega, odnosi na Mlakieve nedoraene reenice, ak pleonazme (npr. ... kao
Josip Mlaki: ivi i mrtvi, VBZ, Zagreb 2002

421

stalna zvuna kulisa zvuka nepodnoljivo ravnomjernog vojnikog koraanja... ), ali i na u pojedinim momentima loe razraenu motivaciju, pri emu ostaje nejasno zato je neki lik uradio neto u romanu. Ovakvi padovi u romanu mogu se objasniti izdavaevom urbom, jer je, oito, izdava pourio da odmah nakon zavrenog konkursa objavi roman, da bi prodao to vei dio tiraa. To znai da su urednik i lektor veoma loe obavili svoj posao, ali i da je pisac podlegao, nakon veoma pozitivnih kritika o prvim svojim knjigama i njihovog dobrog prijema kod italake publike, logici hiperpordukcije. Bez obzira na ove slabosti Mlakiev roman se veoma lako ita, on posjeduje osobenu privlanost, ak hedonizam u itanju, to je rijetka kvaliteta u recentnoj proznoj produkciji junoslavenskih knjievnosti. A to znai da Mlaki zna vrlo dobro organizirati radnju, zna voditi njenu napetost ka vrhuncu i obratu, zna postaviti romanesknu scenu na kojoj likovi dolaze u bezbroj veoma kompleksnih odnosa. Tim osobinama Mlakiev roman pribliava se aktuelnom trendu u prozi, koja se nakon iskustva trivijalizacije u postmodernizmu nastoji vratiti klasinim vrijednostima napete, zanimljive prie i na toj osnovi privui itaoca. ivi i mrtvi je roman dvostrukog toka radnje, pri emu je prvi vezan za hrvatsko-bonjaki sukob u zadnjem bosanskom krvavom ratu, a drugi prati sudbinu pripadnika jedne domobranske jedinice u Drugom svjetskom ratu na istom geografskom prostoru na kojem se odvija i prvi tok romana. Ono to povezuje ova dva toka jeste opetovanje sudbine, bazirano na ideji refreninosti historije, pri emu se u sudbini Tome, pripadnika HVO-a, obnavlja sudbina njegovog djeda iz Drugog svjetskog rata. Zanimljivost fabule pri tom Mlaki razvija na proboju omanje grupe pripadnika HVO-a, koji treba da prou kroz teritorij to ga kontrolira Armija BiH, da bi se, nakon pada jednog od gradova u srednjoj Bosni, spojili sa snagama HVO-a. Na putu proboja Mlaki prati etiko i psiholoko rasulo likova, te u nizu napetih ratnih situacija daje sliku etikog i moralnog pada svojih junaka, ali i njihovih progonitelja. U toj mranoj, beznadenoj atmosferi, gdje se ubija iz nude, bez bilo kakvih etikih dilema, i gdje se mrnja doivljava kao potpuno normalna situacija, Mlakievi junaci gube svoju metafiziku, etiku i moralnu utemeljnost, a na koncu doivljavaju i potpuno psiholoko rasulo. Put proboja tako postaje put posrnua, gubljenja ljudskosti, put smrti, te se na koncu, u fantazmagorijskoj

422

sceni romana preivjeli i poginuli, ivi i mrtvi mijeaju i potpuno izjednaavaju. Opetovana sudbina unutar realistiko psiholokog proseda romana postaje metaforom zla historije koja se ispostavlja as kao politika, as kao ideoloka, as kao iracionalna sila koja hirovito, gotovo sotonski upravlja ljudskim ivotima. Tomo, koji ponavlja sudbinu svoga djeda, postaje tako centralni lik romana more, ili romana uasa, unutar kojeg junak potopljen u ratnu situaciju nema nikakve mogunosti ouvanja svoje ljudske supstance. Tu Mlakiev roman nosi izrazito humanistiku i etiku poruku, a svojom zavrnom scenom, fantazmagorinim mijeanjem ivih i mrtvih, ostvarenoj na principima horora, iznosi kritiku rata, njegovog zla i apsurda. No, ostaje pitanje koliko je zavrna fantastika scena srasla sa realistikim situacijama u romanu i da li se piev kritiki stav prema ratu mogao izraziti literarno ubjedljivije na neki drugi nain. Bez obzira na sve navedene nedostatke, Mlakiev roman predstavlja jedno od zanimljivijih i ubjedljivijih tiva iz korpusa ratnog pisma na prostoru junoslavenskih jezika. Uz napomenu da je na generalnom planu, na planu napete fabule, ritma prie, kritikog stava prema ratu, pieve humanistike ideologije, Mlaki ostvario svoj nesumnjivo veliki prozni talenat, te da je u detaljima, u sitnicama daleko ispod razine svoga talenta, roman ivi i mrtvi potvruje da se radi o piscu sa izrazitim potencijalom. Vjerujem da u drugom izdanju ovog romana neemo biti u prilici da ovom talentiranom piscu zamjeramo sline nedostatke.

RATNI MOZAIK BOLA

U podnaslovu Leievog romana o sarajevskoj ratnoj tragediji stoji odrednica: destruktuirani roman. Ve na toj razini metatekstualne intervencije, a Sarajevski tabloid ispresijecan je ispod naslova svakog svog poglavlja metatekstualnim pasaima, Lei eksplicitno uspostavlja razliku izmeu svoga teksta i modernistiki shvaenog romana kao cjelovite, u sebe zatvorene, koherentne strukture obiljeene korelativnim odnosima izmeu dijelova i cjeline. Leieva odrednica, meutim, ne upuuje samo na formalno-tehniku razinu organizacije romana,
Zdenko Lei: Sarajevski tabloid, Feral Tribune, Split 2001

423

na mozaiku strukturu Sarajevskog tabolida, nego istodobno ukazuje i na znaenjske planove djela. Naime, roman kao koherentna, u sebe zatvorena struktura poiva na uvjerenju da njegov tekst (semantika, pria) upuuje na neki projektivni centar (metapripovijest, kako je definira Liotar) koji je u ideologijskom pogledu stabilan, neupitan, gotovo aksiomatske prirode. Iza takvog romana stoji modernistiko ubjeenje da je svijet monocentriki uspostavljen, a koherentna romaneskna struktura puni je izraz takvog svijeta. U ovakvom kontekstu promatrana, Leieva odrednica o Sarajevskom tabloidu kao destruktuiranom romanu podrazumijeva da on u poetikom pogledu prelazi preko granica modernizma i otvara se za policentrini sistem postmodernizma, za onaj decentrirani postmoderni svijet koji je izgubio svoje, deridaovski shvaene, transcendentalne oznaitelje. A to znai da Leieve metatekstualne intervencije sa formalno-tehnike uvijek prelaze na ravan knjievnoideologijske strane teksta. Tu je sadrana i bitna razlika, rekao bih i vrijednost, ovog romana u odnosu na dominantnu romanesknu praksu postmodernistikog usmjerenja na junoslavenskim jezicima. Vei dio ove prakse je, u svojoj autoreferencijalnoj dimenziji, maniristiki, pri emu se postmodernistika metatekstualna igra pretvara u njoj u puki klie. Tim je klieom naprosto zakrena romaneskna praksa, a metatekstualna igra u njemu, postavi sama sebi svrhom, ne nosi postmodernistiko samoosvjeenje, onaj obrat koji karakterizira postmoderni antiutopizam, nego se iscrpljuje u pseudoteorijskoj igri. Leiev roman bazira se na tom postmodernistikom antiutopizmu, pri emu se lom utopija u romanesknoj teksturi ne zasniva ne nekom apriornom, teorijski osmiljenom sistemu, nego na iskustvu, na injenicama proivljenosti i doivljenosti sloma utopija, koji se u naim ivotima, kroz tragini bosanski rat, opredmetio u formi zloina, konclogora, silovanja, jednog stravinog pira ideologija. Zato se ovom romanu sa razine iskustva, iz same stvarnosti o kojoj pria, koju u prii dokumentuje u osobenoj vrsti romaneskne transpozicije, antiutopiijski, antiideoloki, antipolitiki stav izdie do nivoa metatekstualne eksplikacije. U odreenju destruktuirani roman nalazi, dakle, i pieva filozofija i njegova uputa koja ukazuje na formalno-tehniku organizaciju djela. Stoga je bol kao rezultat injenice da je povijest svirepo pljusnula u nae ivote, da se jezik ideologija sa svog projektivnog utopijskog neba skljokao u stvarnost dominatni sadraj Leieve mozaike prie.

424

Sarajevski tabloid, ustvari, jest sarajevska ratna pria organizirana kao mozaik bola, nepodnoljive teine postojanja, kako kae pisac u svojoj pseudocitatnoj igri, aludirajui na Kunderin iskaz nepodnoljiva lakoa postojanja. Ova nepodnoljiva teina postojanja kao izraz iskustva i stanja povijesti, ali i besmisla ratnog zvjerstva, predstavlja egzistencijalni kontekst u kojem se kreu svi likovi Leievog romana. Bez obzira da li su rtve ili pak nasilnici, npr. Obrad u epizodi Porunik aban, Leievi likovi uhvaeni su na ovaj ili onaj nain u zamku ideologije, a potom i u ralje povijesti, bez mogunosti da untar takvog zvjerinjaka zasnuju bilo kakav autonoman svijet. To stanje egzistencije u kojem se ideologija ukazuje kao suvremena mitologija (T. Iglton), a konkretna povijesna situacija kao mrano, tragino ostvarenje ideolokopolitikog zla puna je slika svijeta/drutva u kojem su pale maske sa svakog ideoloki projektiranog govora. Tu se Leiev postupak neizravnog, posrednog anagamana pokazuje kao znatna prednost u odnosu na onaj tok ovdanjeg ratnog pisma koji je izravno, etiki i humanistiki angairan. Lei naime, u prii maskira autorski stav, te u skladu s tim i autorsku ideologiju, da bi otvorio prostor romanesknoj situaciji da sama sobom svjedoi. Taj posredni etiki i humanistiki angaaman otvara se za realistiku strategiju izgradnje romenskne prie, koja nadopunjena metatekstualnim i intertekstualnim prosedeom romana, funkcionira kao vanredno fiktivno svjedoenje (fiktivna fakcija, rekao bi Lenard Dejvis) o sarajevskoj ratnoj klanici. Ako se, pak, autorska ideologija moe traiti u metatekstualnim intervencijama, onda valja nadopuniti ono odreenje da je njeno polazite sadrano u antiutopijskom karakteru postmodernizma i iskustvu sarajevske ratne tragedije u kojoj se slom ideologija iskazao kao praksa ratnog uasa. Naime, metatekstualne intervencije ne samo da komentiraju radnju djela, ne samo da daju uputu itaocu o sadraju, i ne samo da nose teorijsku elaboraciju o principima izgradnje romana, nego i, u semantikom rasponu od ironije do krajnjeg stanja bola, sugeriraju autorov stav prema sadraju stvarnosti koju prelama u romanesknu fikciju. Bol je na toj osnovi postao temeljnom metaforom ratne stvarnosti, ali metaforom koja je poetskoromaneskni kondenzat iskustva, tj. onog emu se bilo svjedokom, to se proivjelo i doivjelo u ratu, onog to se nad tom tragedijom i domislilo i osjetilo.

425

More koje su me nou muile pretvarao sam u fikciju i tako ih se oslobaao, kae Lei u povodu Sarajevskog tabloida u Pievoj biljeci na kraju romana. On pisanje, dakle, izjedanaava sa iscjeliteljskim djelovanjem, gdje se opet pojavljuje, sad kao mora koja prati pisaca, ona nepodnoljiva teina postojanja uslovljena ratnom tragikom kojom pria o ratu i zapoinje. Kaem pria o ratu, ali ne i roman, jer Sarajevski tabloid zapoinje parabolinom priom o prirodi ljudskog zvjerstva, priom o Zaaranim otocima na kojima ovjek nemilosrdno vri zloin nad otokom florom i faunom. Parabolini uvod u roman slika metonimijskom tehnikom zlu prirodu ljudske dvonone ivotinje, koja ubija iguane, albatrose, morske plovke itd. Ljudsko prisustvo u svijetu na osnovi te parabolike slike uspostavlja se kao zloinako djelovanje. Kontrapunkt tom djelovanju jest uputa Juana Estebana svom prijatelju, dopisniku londonoskog The Independenta: Mi smo (na Zaarane otoke, op. E. K.) doveli pse i svinje i pustili ih meu njih, da ih napadaju, razaraju im gnijezda i jedu im jaja. I iguanama, i kornjaama, i modronogim plovkama i albatrosima. Zato te molim: potuj njihov mir. Razapni jedra i otplovi meu njih, kad si ve doao ovamo. Ali ne vodi sa sobom pse i svinje. Samo posmatraj. I ui! Ako ti nije kasno. Ova parabola sa svojim kontrapunktom, zloinom s jedne, i tenjom da se potuje mir prirode i ui od nje s druge strane, veoma efektno rasvjetljava cijelu bolnu priu romana. Naime Sarajevski tabloid jest pria u kojoj se faktinom fikcijom dokumentira iskustvo sarajevskog ratnog uasa i u kojoj upravo ta fikcija svojim moralnim, humanistikim uinkom, svojom porukom bola i nepodnoljive teine postojanja ostvaruje potpun katarktiki uinak. Pratei ivot svog centralnog lika, profesora, njegove supruge Tine i njihovih prijatelja u sarajevskom ratnom paklu, Lei ne opisuje samo njihovo stradanje (profesoru ginu kerka, supruga i itav niz prijatelja i poznanika), nego i osobenu kontemplativnu hroniku grada u ratu koja se pretae u sliku unutranjeg rata. Naime, rat je pljusnuo poput povodnja u ivote svih likova u romanu i iz osnova poljuljao njihova elementarna ubjeenja, zbrisao egzistencijalne vrijednosti, razruio sve muktrpno graene smislove. Sarajevski tabloid postaje na toj osnovi panoramski zahvat u ivot i stradanje grada u ratu, ali i gusta, psiholoki ubjedljiva, intelektualno napeta, poetski dirljiva slika unutranjeg rata i moralno potresna hronika zloina

426

i smrti. Leiu je, pri tom, cilj da prikae golu ljudsku supstancu, kroz iju se dramu i tragediju ponabolje ogleda zli pir rigidnih ideologija i ratni uas. Leiev roman, zapravo, tim svojim aspektima pripada onoj knjievnost to ju Haksli odreuje kao knjievnost pune istine. Za Hakslija to je ona knjievnost koja hvata sliku ovjeka u totalu, njegov raspon od luciferovskog do boanskog principa, sliku onog najuzvienijeg u ovjeku, ali i onog ruilakog, zlog u njemu. Rat, kao krajnja ljudska situacija, napree ovjeka do maksimuma njegovih snaga, isprobava i stavlja na kunju sve njegove potencijale. Otud rat u Leievom romanu jeste neka vrsta scene uasa na kojoj se ispituju moralne sadrine i etiki principi, a kroz te elementarne ljudske sadraje osvjetljava se svirepo lice povijesti. Toj ruilakoj, svirepoj sili Leievi likovi suprotstavljaju tvoraku energiju umjetnosti, ali ne one modernistiki shvaene esencijalistike umjetnosti koja traga za univerzalnim vrijednostima ljudske egzistencije, nego one umjetnosti koja se ne libi da se zagleda u povijesni trenutak, u kontekst kojeg izraava, u, kako se kae u romanu u osobenoj estetskoj raspravi o sarajevskoj ratnoj umjetnosti, metonimijskom konceptu umjetnosti. U toj efektnoj raspravi profesor i njegov prijatelj, slikar Afan, obrazlau metonimijsku redukciju karakteristinu za sarajevsku ratnu umjetnost kojom se zapravo dokumentira ratni pakao, pri emu se istie etiki i humanistiki angaman, nakana umjetnosti da svjedoi o stranom zvjerstvu, ali i da svojim katarktikim uinkom bude angairana u odbrani temeljnih ljudskih vrijednosti. To pretakanje estetike u etiku i obrnuto, kao podloga na kojoj i Afan i profesor razvijaju svoju teoriju o umjetnosti, na drugoj strani, pretvara se i u njihov temeljni ljudski stav. Taj se stav veoma efektno opredmeuje u epizodi u kojoj se opisuje uinak mjuzikla Kosa na publiku u kojoj profesor ideji mrnje suprotstavlja upravo ideju etiki angairane umjetnosti. U pasaima u kojima se u vidu rasprave o ratnoj umjetnosti izjednaavaju estetsko, egzistencijalno i etiko, i u kojima profesor, Leiev centralni lik, pokuava odgovoriti na dilemu ta on treba i mora poduzeti protiv ratnog zvjerstva kojemu je neposredni svjedok, ija je rtva Sarajevski tabloid dostie sami vrhunac bosanskog ratnog pisma. Profesorov moralni stav, njegov pasivizam, ali i njegova kontemplativna akcija otvaraju prostor piscu da ispita ljudsku supstancu u ratu u mnogostrukim aspektima njene egzistencije.

427

U toj izvrsnoj postavci romana, gdje centralni lik nosi dramu akcije i kontemplacije, Lei uspijeva ostvariti punu sliku ratne strave. Sarajevski tabloid je i psiholoki, i etiki, i moralno ubjedljiva slika opsade Sarajeva u ratu, ali i vanredna slika kulture preivljavanja u opsjednutom gradu. Otud u ovom romanu postoje vanredne kulturoloke slike naina ratne ishrane, snabdijevanja vodom, ratne kulture stanovanja, pa je ovaj roman vanredna panoramina slika gotovo svih aspekta ivota u opsjednutom gradu. Ovaj kulturoloki supstrat Leievog djela u znatnoj mjeri ga izdvaja iz bosanskog ratnog pisma. Naime najbolji dio tog korpusa uglavnom se koncentrira na prikaz ljudske drame, pri emu gubi iz vida ambijent. Lei pokazuje da je mogue prikazati i ljudsku dramu, ali i dramu kulture grada; dramu, dakle, u kojoj se grad kao kulturna supstanca opire svakom obliku barbarizma. Pri tom, gusta mrea intertekstualnosti, uz mnotvo aluzija, asocijacija, citatnih igara, te sposobnosti kombiniranja razliitih diskursa pri emu se naracija lepezasto nadopunjuje poezijom, esejistikim diskursom, kulturolokom analizom, estetskom raspravom ini Sarajevski tabloid veoma vrijednim hibridno zasnovanim postmodernistikim romanom, koji je uspio ouvati napetu, zanimljivu, dramatinu priu kao svoju klasinu vrijednost.

MISLITI EMOCIJOM
Sneana Bukal: Prvi sneg, Narodna knjiga, Alfa, Beograd, 2001

Sneana Bukal je, sudei po romanu Prvi sneg, spisateljica koja ne samo da posjeduje vanredan prozni dar nego i znaajno knjievnoteorijsko obrazovanje. A to su dva temeljna preduslova za ispisivanje rijetko dobrog, na momente vanserijskog romana. Knjievnoteorijska obrazovanost ne podrazumijeva da Bukalova u Prvom snegu pie intelektualistiki roman, koji bi, nerijetko preve iskonstruiran, preplavio postmodernu knjievnu situaciju junoslavenskog kulturnog prostora. Naprotiv, spisateljica pie iz same sri ivotnog iskustva bolan, tragiki intoniran poetski roman, sa itavim nizom vanserijskih detalja, ali i dobro postavljenog generalnog koncepta. To znai da je Prvi sneg roman sinteze emocije i misli, poezije i naracije, esejistikog i proznog, roman u koji, oito, staje spisateljiino

428

ivotno iskustvo, i to iskustvo vezano za tragine ratove na prostoru bive Jugoslavije i poziciju izbjeglice, koja ne moe izdrati surovost ratne zbilje, ali se ne moe ni do kraja uklopiti u strani svijet Holandije u kojoj ivi kao izbjeglica. Prvi sneg je etiki i humanistiki snano angairan roman koji o tragici i apsurdu rata svjedoi posredno, kroz patnju, bol, uas, emocionalnu i psihiku rastrzanost svojih junakinja, prije svega Nadede i Nihade. Stoga se moe rei da je osnovna tema ovog romana ljudska patnja u svirepim ivotnim oklonostima, ali i ljubav, kao kontrapunkt toj patnji, prijateljska ljubav izmeu dvije ene (Nadede i Nihade), koju, valjda, tako intenzivno i duboko mogu osjeati jedino ene iza kojih stoji jedan skreni, tragikom rata do temelja srueni svijet i isti takav ivot, i neizvjesnost izbjeglike pozicije u kojoj se zna da se vie nikad ne moe vratititi autentina punina egzistencije i egzistencijalnog smisla. Ta izbjeglika pozicija izmeu pozicija u kojoj se ivi privremeno, a ta se privremenost neprestano produava, u kojoj se, zapravo, autentinije ivi u sjeanju i od sjeanja nego u prezentu etiki nepotkupljivo, gotovo rendgenski precizno, osvjetljava povijesni uas kroz koji smo proli i sad na njegovim ruevinama, na zadahu smrti, konclogora, silovanja, ubijanja, jednog nepojmljivog zvjerstva, pokuavamo izgraditi bilo kakav autentian oblik ljudskosti. U temelju ovog sjajnog romana jest, dakle, pria bazirana na enskom senzibilitetu, te otud prevlast poetskog nad narativnim u njoj i u tkanju prie dominacija emocije, osobene, rekao bih, tihe tuge, koja ne moe muki eksplodirati, one tuge kojom se zbivanja u naim ivotima spoznaju do srike njihove biti. Ta osvjetljivaka, spoznajna tuga i bol daju osnovni ton prii u koju staju tri nesretne ljubavi, jedno samoubistvo, poetski intonirano sjeanje na djetinjstvo i Nadedine dedu i baku, sklad, harmoniju, ljepotu tog djetinjstva. Ova se fabularna nit okuplja u prii koja prati Nadedin izbjegliki ivot u Holandiji, gdje se ona sa svojim malim sinom Markom sklonila od zla koje buja u njenoj domovini Jugoslaviji. U tu centralnu liniju prie, kao svojevrsne narativne pritoke, ulijevaju se pria o Nadedinoj prijateljici Nihadi, mladoj pjesnikinji iz Mostara, koja e poiniti samoubistvo, skrhana spoznajom da je njen mu stao na stranu zloinaca i moda poinio ubistvo u ratu (vojnika se ne pita je li ubio, rei e Nihadi njen mu), zatim ljubavna pria, izvanredno ispripovijedana

429

kroz ulomke ljubavnih pisama, o ljubavi izmeu Holananke Katarine Hoh i Sarajlije Ademira Begovia, pa onda pria o Nadedinoj moralnoj drami da li da to to je saznala iz pisama i do kraja prevede Katarininom muu, dobrom gopodinu Hohu, koji eka dolazak smrti uvjeren da je sa Katarinom imao najbolju moguu ljubav, pa onda pria o tome kako gospodin Hoh prata prevaru svojoj mrtvoj ljubavi itd. Prvi sneg je, dakle, roman niza nijansi koje prate osnovnu fabularnu liniju, pa bi se njegova generalana izvedba mogla porediti sa nekim harmonijski ustrojenim muzikim djelom, u kojem se osnovnoj temi pridodaje niz prateih, odnosno sa arabeskom, za koju kao likovno djelo vai princip da se osnovnoj boji prikljuuje niz slinih nijansi. Ovo arabeskno nijansiranje prie ostvareno je i pomjeranjem pripovijedne perspektive. Dominantnoj perspektivi sveznajueg naratora, izvandijegetikog pripovjedaa, kako bi rekao enet, pridodaju se ispovijedne perspektive, najprije Nihadina iz pisma to ga je kao svjedoanstvo o svom ivotu i samoubistvu ona ostavila Nadedi, pa onda ispovijedne perspektive dvoje ljubavnika, kao umetnutih, autodijegetikih pripovjedaa (enet), te na koncu bolna, ali vanredna, esteteski zgusnuta ispovijest iz poezije to je u zaostavtinu Nadedi ostavila Nihada. Ovo pomjeranje stajne take od jednog ka drugom naratoru nije u Prvom snegu postmodernistiki trik, nije ona postmodernistika igra u kojoj pisac narcisoidno pokazuje svoje teorijsko obrazovanje, nego je to prirodno, gotovo neprimjetno klizanje prie iz jednog ka drugom aspektu i tonalitetu naracije, iz jedne ka drugoj nijansi teme o skrenoj egzistenciji, koja se, bez obzira na skrenost ideala i iluzija, odrava u svojoj emocionalnoj zasnovanosti. Ako bi se pokuao svesti na neke poetike maksime, koje su uvijek aproksimativne, onda bi se moglo rei da je Prvi sneg roman u kojem se misli emocijom, kvalitet cjeline ostvaruje se na kvalitetu stranice, kako bi rekao Italo Kalvino. Bukalova, vano je to napomenuti, ide jo nie od stranice. Ona kvalitet djela bazira na reenici, u kojoj je, to bi rekao Andri, reima tesno, a mislima iroko. Ta ritmina, skladna reenica, na prvi pogled mirna, a u svojim dubinama zatalasana od smislova pokazatelj je vanredne darovitosti i proznog umijea Sneane Bukal. Prvi sneg je roman koji pokazuje izvanredne mogunosti sintetiziranja poetike nove osjeajnosti, kako je u knjizi Postmodernizam definira Mihail Eptejn, i novorealizma. U toj

430

treperavoj estetici (Eptejn), koja neprestano lebdi od dogaaja do njegovih emotivnih odjeka, od emocije kao fragmentu stvarnosti, od racionalnog ka emotivnom obuhavatu egzistencije, Bukalova je ispisala izvrsnu, etiki i humanistiki angairanu poetsku priu o mogunostima ivota usred i nakon apokalipse.

431

Slobodan Mickovi

POTRAGA ZA SREDITEM SVETA

Venko Andonovski (1964) pripada mlaoj generaciji makedonskih pisaca koja se formirala posle 1980. godine, znai u atmosferi drutvenih previranja koja su dovela, sem nepogoda, i do nekih pogodnosti, pogotovu u segementu protoka novih ideja, strujanja i shvatanja u kulturi i stvaralatvu. Jedan je od onih pisaca, ini mi se sve brojnijih na prostorima bive Jugoslavije, koji bavljenje knjievnou poimaju nekako integralno, sveukupno, ne omeujui svoje stvaralatvo dogmom anrovskih barijera i granica. Njega je, kao i mnoge njegove vrnjake, vodila spontana radoznalost, ar rizika i oseanje slobode, tako da je svoj talenat iskuavao i kao pesnik, pripoveda, romansijer, dramski pisac, esejista, knjievni kriitiar i teoretiar, te kao analitiar drutvenih zbivanja u novinskim kolumnama. Pre osam godina, 1994. godine, Venko Andonovski je dobio prvu nagradu, meu 32 pristigla rukopisa, za neobjavljen kratak roman na konkursu tadanjeg ZUMPRES-a, za roman Azbuka za neposlune. Roman je fascinirao vieslojnim svojstvima narativnim postupcima, formom detekcije koja traga za Istinom, raznolikou aspekata antropolokog, politiko-kulturnog do moralnog, upeatljivou likova, dinamikom stilskih prosedea, umetanjem paradigmi hrianske filozofije, jezikim nivoima od aktuelnog govornog do staroslovenskog. Pominjemo taj prvi, zapaeni roman Andonovskog jer se njegov drugi roman, Pupak sveta, upravo nadovezuje na njega. Radi se o istom periodu, o devetom veku u slovenskoj sredini, o delatnositi Konstantina Filozofa, kasnije, ulaskom u sveteniko zvanje nazvanog irilo. U prvom romanu potraga je usmerena ka odgonetanju smisla i znaenja enigmatinog kristalnog pehara (smisao znanja), u ovom drugom se traga za krajnjim smislom, za pupkom sveta (smisao postojanja). Pupak sveta poinje predgovorom autora u kom se objanjava kako se dolo do rukopisa romana. U ostavtini njegovog pokojnog brata nalaze se i dva rukopisa, sasvim neoekivano,
Venko Andonovski: Pupak sveta

433

jer taj brat, koji je iveo po belom svetu kao cirkusant, nije, koliko se znalo, imao nikakvih knjievnih afiniteta. Autor je prvu knjigu, nazvanu Knjiga Pupak sveta i ostavio u originalnoj formi jer je bilo oigledno da je u bratovljevu ostavtinu dola odnekud. U drugoj knjizi, koja je, isto tako oigledno, bratovljeva autobiografija, autor intervenie utoliko to je naslovljava sa Knjiga Ishod i sva imena likova, koja su prepoznatljiva, menja imenima iz Kunderinog romana ala. I to nije sluajno: i u Knjizi Ishod, kao i u Kunderinoj ali, povod svega to se deava je jedna nevina i naivna anegdotalna situacija. Autor, sa svoje strane dodaje jo jednu knjgu, nazvanu Knjiga Svetlost. U njoj jedan od enskih likova (nije sluajno to je enski) sve to je prethodno reeno svodi na jedan uproeni nivo, demistifikuje, odreuje i procenjuje po svojoj meri, prizemnije ali verodostojnije. Polazna pozicija romana koja najpre mistifikuje a zatim i destruira njegovo postojanje, ukazuje na njegovo osnovno ishodite on pripada postmodernistikom pripovedakom iskustvu. Autor to i ne prikriva, ve, naprotiv, insistira na transparentnosti te orijentacije: radi se o pronaenom rukopisu, o mistifikaciji koja se kamuflira i koja, upravo zato, funkcionie kao vrsta transtekstualnosti, a i kao manir intertekstualnosti. To jarko osvetljenje onoga to se mistifikuje u romanu dovodi do utiska da mistifikacija u stvari i ne postoji, ve da u delu funkcionie princip istinitosti, koji neki, pa i sam autor, njegov pokojni brat, a i pojedini likovi u romanu, ele da prikriju i da izvrnu. U prvom delu Knjiga Pupak sveta, koji se zbiva u devetom veku, u manastirskom ambijentu, osovina pripovedanja je problem rastajnjivanja jednog enigmatinog zapisa na Solomonovoj ai, ega se poduhvatio Konstantin Filozof. U manastiru, u kom ivi dvanaest duhovnika u molitvi i bogoslubama, skoro sve je podreeno tom istraivanju. I poinje da se deava neto to, evo, itav milenijum nije izmenjeno u ljudskom ivljenju: poinje nemilosrdna i beskrupulozna utrka meu duhovnicima ko e biti omiljeniji kod Filozofa. Ta se bitka ne vodi samo preko vrednosti postignutih u tumaenju svetog zapisa, nego se vodi i podmukla borba ko e se prikazati kao odaniji Filozofu. Ima tu niskih udaraca svake vrste: prisvajanja tuih zasluga, cinkarenja, podmetanja, varanja. Izmilja se itav bogat repertoar prljavtina i niskosti... U drugom delu Knjiga Ishod, koji se zbiva u nae doba, govori se o jednom mladom oveku, koji, umesto da se

434

prepusti ivotu i karijeri kao njegovi vrnjaci, reava da se posveti cirkusu; da postane igra na ici i na trapezu. Odluku podstie i istinski afinitet koji ima za taj posao, uslovljenog obdarenou njegovog tela za igru, za pokret, za ravnoteu, a i nesrenom, promaenom, neostvarenom ljubavlju. U cirkusu, koji je, sa jedne strane, paradigma pravog ivota, a sa druge, kao i manastir, kupola ekskluziviteta, zatvorenog mesta, mladi neprestano zahteva od samoga sebe sve vie i vie, trai neprestani napredak, savrenstvo, to ga i odvodi u smrt. Tu pronalazimo, u drugim okolnostima, jednu Bahovu tezu iz Galeba Donatana Livingstona... U treem, najkraem delu, nazvanom Knjiga Svetlost iznosi se svedoenje o prvoj ljubavi akrobate, injenice, utisci i oseanja u vezi sa njegovom smru. Samo svedoenje je traganje za istinom, pa je zato i kolebljivo, nesigurno i subjektivno. Delovi romana, odnosno pojedine knjige, su tako povezani da dejstvuju kao jedna celina iako su razliiti i po tonalitetu kazivanja i po dinamici naracije i po likovima i deavanjima. To je tako jer imamo roman sa tezom, upravo sa vie teza, koje se prostiru kroz sve tri knjige. Prva, magistralna teza je da se kroz vekove ljudsko bie i ne menja. Tako neke situacije, neke enigme, neka pitanja, neke radoznalosti uvek iznova obuhvataju oveka, nezavisno u kom vremenu ivi. Sve se to ponavlja i danas. Sadanjost se deava po ugledu na prolost, iz ega se dolazi do ideje da je i budunost ve proreena. Roman je kompleksan, i, kao to se kae o postmodernistikim romanima kompozitan. To znai da omoguuje razliita itanja, shvatanja i tumaenja. Ali sve te razliite i legitimne aspekte, ipak, usmerava i rukovodi sam roman. On je, u knjievnom smislu, filozofski. Teza je ista i u korpusu koji se deava pre hiljadu godina i u dananje vreme. Ukratko, ona moe da se izloi kao bitnost traganja. Da bi ivot imao smisla, mora se neprestano tragati za smislom, uvek iznova i uvek drugaije. I nije dovoljno pronai smisao, jer je i on promenljiv. Zato je i primarno traganje, samo traganje za smislom ivota smisao ivota. Nekad je taj vrhunski smisao lepota, nekad je vera, nekad je ljubav. I kada se ta potraga, makar privremeno, primakne svome ispunjenju to je i tamo je pupak sveta. Roman je dobio vie nagrada: nagradu Udruenja pisaca Makedonije za prozu Stale Popov, proglaen je za roman godine 2000. Jutarnjeg lista, te je dobitnik prestine nagrade Balkanika za 2000.

435

Boris A. Novak

IZLAZAK IZ DOVRENE FORME U OTVORENOST

Prole godine je mladi slovenaki pesnik Miklav Komelj objavio svoju treu pesniku knjigu Rosa, za koju je dobio vano priznanje Veronikinu nagradu. Ova prilika nam daje mogunost da razmislimo o dosadanjem razvoju njegove poetike. Miklav Komelj je 1991. godine, jedva osamnaest godina star, ili tanije, mlad, objavio Svetlost delfina, zbirku snane i opasno lepe poezije. Tamo sabrane pesme zasnivale su se na neobinoj istoti glasa, karakteristinoj za istinsku liriku. Pesnik je iskazivao za svoje godine iznenaujuu i zastraujuu zrelost izricanja poslednjih stvari. Ve prvi stih uvodnog soneta je detinje nevinom i utoliko vie iznenaujuom dikcijom artikulisao smrtnost kao ovekovu sudbinu: Teko je Smrti na kolenima da raste. Kao to ve naslov kae, jedan od kljunih pesnikih simbola ove zbirke je delfin; u poslednjim stihovima uvodnog soneta on ga opeva ovako: Neka me delfin samo naui mudrosti. // Iz vode skoi, ne plai se ludosti, / a onda kad otrovni vazduh preore, / jo dublje utone u materinsko More. Delfin je ovde simbol istote, ljubavi, lepote, poezije, a otrovni vazduh najverovatnije oznaava drutvo koje je neprijateljski raspoloeno prema pojedincu; materinsko More u tom kontekstu sugerie sigurnost egzistencjalnog Smisla, kojoj se delfin sa udnjom vraa. Komelj je 1995. godine izdao drugu pesniku zbirku, ije je ime ilibar vremena. Ako njegov prvenac zapoinje prilogom teko, onda druga zbirka poinje prilogom lako: tako prvi stih uvodnog soneta glasi Lako je govoriti iz patnje. I zaista: kod ove zbirke imamo utisak da je pesnika nosila neobina lakoa izraavanja. U poreenju sa jezgrovitom erupcijom lirike u prvoj zbirci, ilibar vremena je za nae vreme i prostore iznenaujue obimna zbirka (150 strana) koja se odlikuje tematskom irinom i formalnom strogou. U glavnom, re je o sonetima, a izmeu njih sreemo i dve sestine, to znai da je Komelj pored pisca ovog zapisa jedini slovenaki pesnik koji je ovladao ovom zahtevnom formom trubadurske lirike. Prvobitni

Preveo Milan T. orevi

Miklav Komelj: Rosa, Mladinska knjiga, Ljubljana, 2002

437

lirski impuls se, dakle, u drugoj zbirci sistematizovao, petrarkizovao, zato knjiga deluje kao jedinstveni in, kao pesnika pria koja ima vrst i irok kompozicioni luk. Ako je nosei simbol prve zbirke bio delfin, onda je nosei simbol druge ptica. Znaenje ovog simbola zacrtano je ve u drugom katrenu uvodnog soneta: A u slasti najvelianstvenije sree / najsmenija je muka govora. / Zato treba pevati, biti ptica. / Sve je jo lake, sve je jo bolnije. Dakle, pokazuje se da prvi stih Lako je govoriti iz patnje ne potie od nereflektovanog oslanjanja na tradiciju, ve omoguava vieslojno i znaenjski iznenaujue razvijanje pesnike poruke: I samoa se u zagrljaju povea. / Ali sve, to se tada dogodi, jeste srea. Utoliko vie iznenauje da trea zbirka jednostavnim, a pesniki istim naslovom Rosa posle prve dve zbirke razara dosadanju petrarkistiku izbruenost forme i poruke. Zato i emu? Oigledno se Komelj osetio stenjenim u savrenoj, ali istovremeno zatvorenoj krletki klasinog soneta. Rano dosegnuto majstorstvo u strogoj formi svesno je razorio u ime traenja novog i slobodnijeg pesnikog izraza. Miklav Komelj je svoj pesniki put zapoeo pod uticajem postmodernistike sinteze klasinog oblika i moderne slobode pesnikog izraza, pri emu je na plodotvoran nain prihvatio i razvio impulse nekih pesnika koje smo sedamdesetih i osamdesetih godina rehabilitovali i oiveli strogu formu, suprotstavljenu ispranjenoj samovolji avangardnih poetika. Posle dve zbirke, vie ili manje sazdane na vrstoj sonetnoj formi, Rosa oznaava konano odstupanje od tradicionalne forme i ulazak u traenje sveeg i duboko linog pesnikog jezika. Posle metriki savrenih i blagozvuno rimovanih stihova prve dve zbirke, pesniki glas se ovde u slobodnom stihu oslobaa. Svaki pesniki tekst se inae gradi na napetoj formi, ali ta forma je jedinstvena i karakteristina samo za tu konkretnu pesmu. Iz poetike Rose i referenci u samim pesmama mogue je izdvojiti neke pesnike i mislioce koji kao svetionici obeleavaju sadanji duhovni horizont Miklava Komelja: kasni francuski romantiar erar de Nerval, Antonen Arto, Ezra Paund (za naeg pesnika znaajan i zbog svog modela modernistikog rezimiranja a istovremeno i prevazilaenja tradicije), a od slovenakih pesnika Jure Detela. Pisca ovog zapisa najvie je emotivno dirnuo diptih pesama pod naslovom Dva kamena kreu vatru, gde je mogue proitati i stihove: Dete koje ima samo u tuim oima/ ljudsku anatomiju!

438

Ako je kljuni simbol prve zbirke bio delfin, a druge ptica, onda je kljuni simbol tree zbirke konj, to dolazi do izraza u reima sledee pesme: Iskljuen iz transa. // Oajno pokuavanje ak tokom beanja / pre pokuaja, ak u meni. / Take meusobno povezane sa munjama. / Moja griva! Moja kopita! Pojedini tekstovi moda nisu toliko izbrueni kao pesme u Svetlosti delfina i ilibara vremena, ali Rosa se ne temelji vie na poetici kristala, ve na egzistencijalnoj autentinosti. U Rosi, dakle, treba videti izlaenje ve formiranog stvaraoca iz dovrene i zatvorene forme u otvoreno i emotivno produbljeno iskazivanje avanture ljudskog postojanja. Dakle, re je o prelaznoj zbirci. A kuda e taj hrabri gest dovesti pesnika, videemo u njegovoj sledeoj knjizi. Ako predstavljanju njegove poezije dodamo jo biografski podatak da je Miklav Komelj prole godine pod mentorstvom prof. dr. Natae Golob doktorirao na ljubljanskom Filozofskom fakultetu inovativnom disertacijom iz istorije umetnosti, koja govori o srednjevekovnom slikarstvu, onda je jasno da emo na ovaj ili onaj nain o tom darovitom stvaraocu i intelektualcu jo mnogo sluati.

439

Mihajlo Panti

UDES PROTIV KOGA SE NITA NE MOE

Vrlo intenzivni preobraaji srpske proze u drugoj polovini dvadesetog veka, koji se nedvosmisleno nastavljaju i u neposrednoj savremenosti, a koje bismo, zbog njihove izrazitosti i snage mogli nazvati narativnim poetikim turbulencijama, jedva da pamte ponekog relevantnog pisca koji se nije izrazito menjao u svojim knjigama. Ako, na primer, uporedimo rane knjige iz pedesetih godina Pavla Ugrinova sa najnovijim priama i romanima od istog pisca, ili neto slino uinimo sa proznim ostvarenjima Milisava Savia iz sedamdesetih, odnosno iz devedesetih godina, uinie nam se, sa punim pravom, da je re o korenskoj promeni poetike fizionomije tih autora. I ne samo njih. Od vremena dominacije visokomodernistikog i postmodernistikog tipa pripovedanja u srpskoj prozi se nekako uobiajilo da se pisac radikalno menja iz knjige u knjigu, pa se, sa blago preteranom dozom generalizacije, moe rei kako je nehotini ideal veine savremenih srpskih pripovedaa da to manje lie na sebe, toliko se iz knjige u knjigu menjaju. Kao da ele da najpre sebe, a tek potom i itaoce, neprestano iznenauju. No, svako, a naroito provizorno kritiarsko pravilo kakvo je upravo ovo, tek uoblieno, zna za poneki izuzetak. Taj se izuzetak u savremenoj srpskoj prozi zove Dragoslav Mihailovi. Ovaj pisac nesumnjive reputacije, kako meu italakom publikom, tako i meu knjievnim tumaima najrazliitijih orijentacija i poetikih preferencija, kome e ak i profesionalni oponenti realistikog metoda (nita manje iskljuivi od rigidnih zagovornika stare, dobre prie) priznati relevantnost, istiui posebno vrhunsku vrednost nekih Mihailovievih pripovedaka, a upravo apsolutno povlaen, kultni status njegovog kratkog romana Kad su cvetale tikve, svakako jedne od najlepih i najitanijih knjiga novije srpske knjievnosti u osnovi se vrlo malo menjao. Sve kljune karakteristike Mihailovieve poetike: tehnika skaza, realistiki tretman stvarnosti koji ponekad ukorauje u sferu brutalnog naturalizma,
Dragoslav Mihailovi, Tree prolee, izdanje autora, Beograd, 2002

441

interes za dosledno oblikovanje likova autsajdera, inklinacija od normiranog knjievnog jezika, ponekad u pravcu upotrebe regionalnih idioma, a ponekad u pravcu periferijskog ili atrovakog gradskog govora, i, posebno, tenja ka opisu tragiki uslovljene i tragiki realizovane prirode ovekove, sve to, i jo poneto, dosledno vai za sve Mihailovieve knjige, poev od zbirke pria Frede, laku no (1967), do najnovijeg romana Tree prolee (2002) koji je, prema nainu ve oprobanom kako u srpskoj knjievnosti, tako i unutar autorovog opusa, nastao kreativnim proirenjem i nadogradnjom ranije objavljene, antologijske prie Tree prolee Svete Petronijevia. Podsetiu da su i neki od najuvenijih romana srpske knjievnosti, na primer, Bakonja fra Brne Sime Matavulja, ili Neista krv Bore Stankovia, nastali od prvobitno napisanih kratkih pria, i to ne naroito uspelih. Slian postupak sam Mihailovi primenio je prilikom pisanja romana Gori Morava (1994), koji je nastao na temelju pripovetke Ujka Dragi sedi pod jabukom. Sada je vreme da se postavi jedno vano pitanje. Ako se poetiki malo ili gotovo uopte nije menjao (to je, videli smo, imperativ dananjeg pisanja, optereenog civilizacijiskim, kulturolokim i medijskim mitom novog, inovacije i novatorstva) i ako je u tematskom smislu (koji je za prijem knjievnih dela od prvorazrednog znaaja: atraktivnost i aktuelnost teme je oduvek ono to privlai itaoca, a tek potom i nain njene obrade) insistirao na opisivanju posebno odabranih odseaka istorije koji su svojevremeno znaili ideoloku detabuizaciju (paradigmatian primer: Goli otok), potom konjukturu i modu, a najzad i neto to se smatra nekako rekapituliranim, pa u tom pogledu i ne ba zanimljivim, naroito novim generacijama italaca koji ne pamte tako duboko, niti ih to previe privlai kako je, dakle, mogue, da uprkos takvom stanju stvari Dragoslav Mihailovi bude i dalje vrlo itan pisac? Odgovor ne mora biti suvie komplikovan, naprotiv, ini se da je sasvim, sasvim jednostavan. Dragoslav Mihailovi je itan pisac zato to je, pre svega, dobar pisac, a njegove knjige su na visokoj ceni pre svega zato to su dobro napisane, ma o emu da govore. Mihailovi, da ipak malo pokvarim jednostavnost odgovora, nije od onih pisaca koji misle da e ih atraktivnost teme odvesti do uspeha, ne, on zbog toga ne pie. Njega u pisanju pre svega zanima tragina ljudska priroda te naini na koji se takva priroda neprestano i uvek iznova objavljuje, bez obzira na okolnosti, ali naroito u drutveno

442

pomerenim vremenima, koja uroenu traginost jo vie potenciraju i ine jo izrazitijom. O tome je, uglavnom, re i u romanu Tree prolee. Radnja romana prati sudbinu jednog piona komunistike revolucije, uprijskog skojevca Svete Petronijevia, koji vie po sili revolucionarne inercije nego po snazi linih ideala, ne pitajui se previe o etikim naelima na kojima poiva svet, u mladim danima postaje egzekutor u ime nedosegnute, utopijske projekcije naopako shvaene pravde. Ne previe ambiciozan, inteligentan, ali lenj, lukrativan i prepreden, Sveta Petronijevi e svoje zrele godine iveti kao relativno uspean beogradski advokat, dobro situiran i jo bolje pozicioniran, pravoveran i uvek na vezi. No, sticajem okolnosti, jedna rutinska parnica sa ideolokom pozadinom promenie njegov ivot iz korena pragmatini i ne odve prefinjeni advokat iznenada e se beznadno zaljubiti u devojku vie nego dvostruko mlau od njega. I odjednom e se probuditi njegovo uspavano, i do tada gotovo nepostojee emotivno bie, to e, u nekom unutranjem, uzrono-posledninom psiholokom ruenju domina, uticati i na junakovu naglu zapitanost o moralnoj beskrupuloznosti u ijem upranjavanju mu je protekao ivot. U tom kljuu bi trebalo razumeti i simbolinu dimenziju naslova Mihailovievog romana; kasno prolenje buenje mogue je samo i jedino na kraju puta, u svoenju rauna i u nagovetaju smrti, koja neumitno dolazi. Ljubav koja je zadesila Svetu Petronijevia (da, ljubav shvaena kao nehotinost, kao teka neminovnost, kao udes protiv koga se nita ne moe) po svojoj prirodi je i nemogua i fatalna. Ljubav je, meutim, i poslednja prilika da se junak suoi sa sobom, onako beskompromisno kao to se, nekad, u mladosti, ne razmiljajui o smrti koju donosi drugima, egzekutivno suoavao sa onima za koje je mislio da nisu vredni ivljenja. Suoen, u svom treem proleu, i sa teretom slika koje ga, odjednom, u retrospektivi, proganjaju, Petronijevi se i na sopstveno uenje miri sa smru. Smrt mu, da njen teki paradoks bude jo tei i besmisleniji, dolazi 4. maja 1980, na dan kada je umro i onaj kome je Sveta Petronijevi godinama sluio. Ispripovedan na autorski prepoznatljiv nain, sa potpunom kontrolom narativnog toka, koji se odvija i unapred i unazad, i u irinu i u dubinu, i sa vie nego dobro i ubedljivo oblikovanim karakterima, roman Tree prolee iznova potvruje Dragoslava Mihailovia kao nadahnutog i sugestivnog

443

pripovedaa usredsreenog na kljuna pitanja ljudske sudbine. Ali, ono to njegov roman ini majstorskim jeste virtuoznost doaravanja tragikih scena i detalja ija plastinost i uverljivost jesu kljuni argument za tvrdnju da je knjievni opus Dragoslava Mihailovia, pisan u duhu centralne vertikale srpke pripovedne tradicije, jedan od najbolje uoblienih i umetniki najvrednijih u savremenoj srpskoj knjievnosti.

444

Velimir Viskovi

ODGOVORNOST PRED POVIJEU

Osamdesetih je godina Nedjeljko Fabrio izbio u sam vrh hrvatskog pripovjedalatva romanima Vjebanje ivota (1985) i Berenikina kosa (1989). U tadanjem trendu novopovijesnog romana on se pojavio kao svojevrstan antipod Ivanu Aralici: kao i Aralica, i on se (oslukujui duh vremena, nasluujui preslagivanje zemljovida Evrope) bavio hrvatskom povijeu; istraivanjem svih onih zbivanja na ovom tlu koja su utjecala na hrvatsku nacionalnu samosvijest, na poimanje suvremenoga hrvatskog identiteta. Ali, dok je Aralica idealne nositelje hrvatskog identiteta nalazio u Morlacima iz Dalmatinske zagore (suprotstavljenima korumpiranom graanstvu priobalnih gradova, kozmopolitski orijentiranom, koje se pomalo stidi kulturno zaostalog hrvatstva), Fabrio se bavio upravo urbanom povijeu naih mediteranskih gradova, prije svega izrazito kozmopolitske, multietnike Rijeke. Za razliku od Aralice koji stvara kult oko moralnog kodeksa hrvatskih gortaka, kod kojega se civilizacijsko-kulturni nanosi daju prepoznati tek u zanesenosti folklorom i fratarskom pismenou te nekim rudimentarnim zanatskim umijeima, Fabrio se bavi analizom evropeizacije hrvatskog urbaniteta: prodorom evropskog kapitala, gradnjom industrijskih postrojenja, uvoenjem eljeznikog prometa, transformacijom pomorstva; njegovi likovi raspravljaju o politikim, filozofskim i umjetnikim idejama koje su na razini onodobnih evropskih kulturnih zbivanja. Dakle, unutar matrice novopovijesnog romana imali smo dva umnogome raznorodna koncepta: jedan koji je (nasljedujui pravake stereotipe) u hrvatskom selu i ruralno-folklornom kulturnom modelu prepoznavao ideal hrvatskog nacionalnog bia i drugi, koji je manje nacionalno ekskluzivan, i koji je u hrvatskoj urbanoj kulturi prepoznavao ideal primjeren modernim vremenima (unato tome to urbana kultura jest etniki neista, prepuna infiltrata koji dolaze iz romanskoga i germanskoga kulturnog kruga koji su prema Hrvatima istupali s pozicija imperijalnog hegemonizma).
Nedjeljko Fabrio: Triemeron, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 2002.

445

Jasno je da se Franjo Tuman birajui svojega glavnog, dravnog pisca poetkom devedesetih odluio za Aralicu. (Sjeate li se jo uvijek onoga njegova uvenog intervjua u Vjesniku u kojemu je govorio kako Araliina djela dri uz uzglavlje upuujui tako poziv nacionalnom bardu, koji je dotad neto vrdao sa Savkom i koalicijom, da mu se pridrui?). Fabrio je u to vrijeme bio na elnoj poziciji u Drutvu hrvatskih knjievnika, strastveno patriotski angairan, pokazujui i iznimnu osobnu hrabrost (bio je jedan od organizatora uvenog konvoja pomoi opsjednutom Dubrovniku) unato svojoj neratnikoj prirodi. Ali, Tuman Fabrija nije volio; i danas krue anegdote o vrhovnikovoj netrpeljivosti prema tom enskastom piscu belkantistike gestualnosti, koji pie komplicirane, intelektualizirane povijesne sage barokno stiliziranim izriajem. Iako je u poetku ostavljao i mogunost za razliite kulturne opcije, u ratnom razdoblju Tuman se opredjeljuje za politiare tribalistikog tipa poput Gojka Suka i njihove pandane u kulturi poput Aralice (koji se pobrinuo da u devedesetima maksimalno reducira svoje stilsko i narativno umijee na suho ilustriranje vrhovnikoga politikog programa). Fabrio je 1994. objavio kratki roman Smrt Vronskoga, zasnovan na postmodernistikoj ideji o dopisivanju Tolstoja: prebacivanju njegova junaka u ambijent domovinskog rata. Naalost, dobra zamisao u realizaciji nije funkcionirala. Strastven i patetian, kakvim ga je Bog dao, Fabrio nije imao dovoljan odmak od teme; njegovo prezaareno domoljublje sputalo ga je u literarnoj elaboraciji teme: na razini razrade karaktera roman je bio lo, likovi ploni, psiholoki neobrazloeni, polarizacija dobra i zla suvie pojednostavljena i eksplicitna, siejna potka simplificirana Zbog svega toga krhka narativna konstrukcija nije mogla podnijeti teret Fabriove barokne rjeitosti. Nezadovoljan odjekom tog romana Fabrio inae iznimno marljiv, pisac upravo asketske privrenosti svojem poslu uzeo je dugu, dugu pauzu: punih osam godina trebalo mu je da se pojavi novim romanom. To ekanje je dalo ploda: kumulirana energija nije traila izraz u pojednostavljenim domoljubnim formulama, ve u kompleksnom narativnom iskazu s nizom punih, zaokruenih karaktera, sa zanimljivo impostiranom pozicijom naratora i kompozicijskim ustrojstvom romana. Fabrio je dobro

446

osjetio da kratka, stegnuta forma Smrti Vronskoga reducira izbor izraajnih mogunosti, da mu je potrebna dulja, kompleksnija narativna forma. Vratio se zapravo pripovjedakom postupku koji je demonstrirao u romanima Jadranske duologije. Premda je duologiju evidentno potkraj osamdesetih smatrao zavrenom cjelinom, ratna zbilja devedesetih nametnula mu je nunost reinterpretacije cjelokupne hrvatske povijesti iz vizure prijelomnih dogaaja: ostvarenja hrvatske nezavisnosti i krvavih ratnih zbivanja koja su ostavila trajne tragove u kolektivnoj memoriji; a za to je najprimjereniji literarni prosede pronaao u narativnoj metodi duologije. Pripovjeda prati sudbinu etiriju narataja Grimanijevih, ugledne dalmatinske graanske obitelji. Sudbina te obitelji metonimijski simbolizira povijest hrvatskog naroda u dvadesetom stoljeu. Iako spominje i Bartua, kao najstarijeg pretka koji je ivio u 19. stoljeu, u ishoditu je obiteljske sage zapravo najstariji djelatni junak Menego, romantini zanesenjak, narodni uitelj, koji se politiki formirao u zavrnoj fazi austrougarskog Imperija. Radi se o pripadniku narataja jugoslavenske nacionalistike omladine, koja iz otpora prema Austro-Ugarskoj, doivljavanoj kao tamnici naroda, optimalnu projekciju hrvatstva vidi u junoslavenskoj integraciji. No, za razliku od dijela dalmatinskih jugoslavenskih integralista koji e dvadesetih godina radikalizirati svoj unitaristiki angaman osnivajui faistoidne organizacije tipa Orjune, Menego je vie supilovski tip federalista; on se dvadesetih, poput svojeg uzora, sugraanina Trumbia, razoarava politikom zbiljom vidovdanske drave i postaje sljedbenikom Radievih ideja. Njegov sin Ivan, pak, fiziki i psihiki antipod dominantnom ocu, apolitian je graanin, inenjer brodograditelj, opsjednut brodovima i morem; on se pasivno preputa povijesnim zbivanjima, ali unato svojem kukaviluku, uspijeva ouvati elementarni moralni integritet ne podlijeui u presudnim trenucima pritiscima tiranske politike. Njegov sin Ecije u socijalistikoj Jugoslaviji postaje profesionalnim politiarem (reklo bi se tadanjim rjenikom politikim radnikom), pripada reformatorskoj struji hrvatskih proljeara; lukavstvo, oprez i oportunizam pomau mu da preivi partijske istke sedamdesetih i odri se kao dio establishmenta sve do poetka devedesetih, kad konsterniran padom komunizma i poetkom rata emigrira u vedsku. Ecijev sin Andrej pripadnik je urbane, rokerske

447

generacije mladia koji su kao dvadesetogodinjaci devedesetprve u tenisicama krenuli u rat, poneseni plemenitim domoljubnim arom, a nali se u krvavoj zbilji opeg klanja i kriminala, ratnih zloina, iz ega izlaze psihe nagriene posttraumatskim stresom da bi okonali ivot samoubojstvom. Muki se likovi u ovom romanu pojavljuju kao nositelji politikih ideja; kroz njihove rasprave, meusobne ili sa zastupnicima drugaijih koncepata, realizira se veliki dio tematsko-idejnog korpusa ovog romana koji funkcionira dominantno kao roman ideja, odnosno politiki roman. Moram pritom primijetiti da mi se uvjerljivijima ine portreti starijih lanova obitelji Menega i Ivana nego mlaih Ecija i osobito Andreja (koji je i psiholoki i politiki predoen kao svojevrstan kroki s nekoliko uopenih ideja svojstvenih mladenakim supkulturama i dvjema simbolikim narativnim sekvencijama: navijaki sukob Bad blue boysa i Delija u proljee 1990. i zloin u Pakrakoj poljani). Portreti starijih lanova obitelji su temeljitije razraeni, psiholoki uvjerljiviji, poduprti gomilom dokumentaristikih citata. enski, pak, likovi pojavljuju se kao nositelji afektivnog, ljubavnog kompleksa romana. U pravilu su nezainteresirane za politiku; politiki se prilagoavaju ili antagoniziraju svojim supruzima, ali ta je sfera nebitna za punou njihova identiteta. Ljubavna je, pak, dimenzija iznimno vana, osobito za Ivanovu enu Bore; Fabrio je maestralno opisao silinu njezine erotske strasti, njezinu feminilnu zavodljivost na nizu stranica prepunih bujne danuncijevske senzualnosti i rjeitosti. Stvorio je sjajan literarni portret ene koja nije idealna po svojim moralnim vrlinama, ali je iznimno dojmljivo literarno prikazana s dramatinom, neraliziranom erotskom energijom koju skriva u svojem enstvenom tijelu. Pred snagom erotskih prizora u kojima se pojavljuje Bore, Tonijina se erotinost doimlje bljedunjavo. Tom bogatom tematsko-idejnom kompleksu romana Fabrio je naao adekvatni narativni okvir u vrlo sloenom kompozicijskom okviru romana. Radnja romana dogaa se u samo tri dana (otud i taj enigmatini naslov Triemeron, s oitom asocijacijom na Boccaciov Dekameron) potkraj devedesetih. Na toj prezentskoj temporalnoj razini funkcioniraju lanovi jedne razbijene obitelji: u obliku paralelnog siea teku usporedne prie o Tonijinoj iznenadnoj opatijskoj ljubavnoj avanturi i susretu Ecija Grimanija s traumatiziranim sinom u

448

stockholmskoj bolnici. Meutim, kontinuitet se pripovijedanja unutar svake od tih paralelnih pria stalno prekida: pripovjeda nas stalno retrospektivnim sekvencijama vraa u prolost i bavi se sudbinama drugih junaka obiteljske sage. Ne samo povremenim tematskim paralelizmima ve i doslovnim ponavljenjem itavih ulomaka teksta pripovjeda nas upozorava na ciklina ponavljanja kao karakteristiku ljudske povijesti i tezu kako je naa suvremenost zadata u povijestima naih obitelji, naeg naroda i cijeloga ljudskog roda. Dotiemo time onu simboliku Fabrijevu prispodobu ljudske sudbine kao partije domina: nai ivoti dubinski su determinirani ivotima prethodnika, kao to je svaka ploica domina u nizu determinirana prethodnima. Utoliko Fabrijevo uestalo prekidanje kontinuiteta pripovijedanja, premda oteava itanje romana, jest semantiki signifikantno: upuuje na isprepletenost sudbina nas suvremenika s naim prethodnicima. Dakako, s tom se tezom moemo sloiti ili ne, ali ona je uvjerljivo literarno elaborirana. Zanimljivo je i Fabrijevo tretiranje pozicije pripovjedaa; iako ima sveznajue kompetencije, on nije skriven, depersonaliziran; uestalo se izravno obraa itatelju, komentira ponaanje pojedinih likova; poigravanje je to narativnim konvencijama koje je u postmoderni ponovo zadobilo legitimitet, premda ne bismo mogli rei da je Fabrijev roman u cjelini zasnovan na postmodernistikoj svijesti o slabom subjektu. Meu brojnim stilotvornim postupcima valja spomenuti i zavrnu sekvenciju u kojoj se pojavljuje lik Lucijana, svojevrsni alter ego piev, koji je obiljeio i prethodna dva romana duologije. Ovaj je roman u cijelosti prepun svakovrsnih odstupanja od stilistike norme, od nulte stilske razine, susreemo se s pravom hipertrofijom stilogenosti, on je upravo hiperbolino patetian; tom opem tonu hipertrofiranog, visokog stila pridonosi i ritmiziranje proznog iskazaza, razlaganje proznih reenica u stihovne strukture. Po tome svemu Fabriov se roman bitno razlikuje od trenutno dominantnog hard-boiled stila suvremene hrvatske fakovske stvarnosne proze. Meutim, iako je izvan dominantnih trendova, taj barokni Fabrijev stil pokazuje se monim u knjievnoj elaboraciji njegovih ideja o prepletenosti povijesti individue, obitelji, naroda, ovjeanstva, adekvatan velikoj temi kojoj pristupa svjestan umjetnikove odgovornosti pred povijeu.

449

Ilma Rakusa

SVJETSKA KNJIEVNOST IZ NOVOG SADA

Povodom smrti velikog srpskog pisca Aleksandra Time Timu sam u posljednjih deset godina redovno susretala. U Bazelu i Gracu, u Cirihu i Berlinu. Razumjeli smo se otprve, govorili smo na maarskom, njemakom i srpskom, najradije na naem maternjem maarskom jeziku. Bio je bolno direktan u pitanjima i odgovorima, njegov pragmatizam imao je neeg poraavajueg. Njegovo odmahivanje glavom odavalo je sve o relativnosti svijeta. Filozofirati nije volio. Govorili smo tako o njegovoj ljubavi prema majci i mojoj prema ocu, o izgubljenim i nemoguim ljubavima. inilo se da je u tome ekspert, iskusan savjetodavac. Oi bi mu zasjale i pokazivale radoznalo saosjeanje. Dok mu je politika bila dojadila. Jugoslovenski rat zadavao mu je muke, konflikt nacionalnosti izgledao varvarskim i primitivnim. Da je ovjeanstvo nesposobno za napredak, smatrao je izvjesnim. Umjetniko stvaranje nije precjenjivao. Poziv kao svaki drugi, za njega jedini mogui. Aleksandar Tima upisao je svoj zaviajni grad Novi Sad u svjetsku knjievnost a ipak uvijek eznuo za tim da provinciji umakne, najradije u Francusku. Kosmopolit u duhu kojeg je istorija umalo prisilila na predaju: roen 1924. kao sin maarske Jevrejke i srpskog oca u Horgou (Baka), doao je kao dijete u multietniki vojvoanski glavni grad, ije je jezike srpski, maarski, njemaki nauio teno. Nakon to su Hortyjevi faisti u januaru 1942. u Novom Sadu masakrirali hiljade jevrejskih i srpskih civila, sklonio se u Budimpetu, studirao tamo francusku filologiju, 1944. baen je na prisilni rad u Transilvaniju. Po rasputanju logora pridruio se jugoslovenskoj oslobodilakoj armiji, poslije zavretka rata ivio opet u Novom Sadu kao novinar i urednik u izdavakoj kui. Grad postaje laboratorijem u kom preivjeli istrauju tragove pustoenj. Ovdje on pie pjesme, pripovijetke, romane, pozorine komade, ovdje nastaje onaj kosmos od pozlijeenih i izdajnika, od kukavica i fanatika, ija su najdirljivija otjelotvorenja ti iznutra raspolueni: jevrejski kapo, polujevrejska

Preveo Stevan Tonti

459

njemaka logorska radodajka i ispred svih naslovni junak Miroslav Blam, koji sebi ne moe da oprosti to je, zahvaljujui prilagodljivoj hrianskoj supruzi, ostao iv. Blamova reflektirana ambivalentnost, njegov negativni egzistencijalizam obiljeavaju samog Timu, koji se u svom Dnevniku neumorno okrivljuje za skepticizam, egoizam i pasivnost istina, s ukazivanjem da je on kao pisac izabrao ne da bude ovjek ina, ve opisujueg posmatranja. Hvala mu. Jer kako bismo inae bili svjedocima onih okrutnih preplitanja istorije, sluaja i karaktera koja ine njegove knjige: romane Upotreba oveka, Knjiga o Blamu, Kapo, Vere i zavere, knjige pripovijedaka kola bezbonitva, Bez krika. U osnovi, Tima je cijelog svog ivota pisao jednu knjigu, koja krui oko vjeno istih pitanja: ta odreuje ponaanje ovjeka u jednom ideoloki usmjerenom, ipak bezbonom svijetu? ta su pravo i nepravo, pravda i sudbina? Pitanja na koja nema odgovora, ve nikako moralizatorskog. Tima tako doputa svojim figurama da djeluju, pokazuje ih kao zatoenike sopstvenih nagona osobito suptilno u romanu o prostitutkama Koje volimo jer tijelo je to koje ih zavodi na fatalne brane veze, iz kojih jedna nesrea raa sljedeu. U svijetu Aleksandra Time bez metafizike tijelo znai prokletstvo i sreu; ono je mjesto seksualne naslade i rtva nacistikog rasnog ludila. Ono trpi one grozne vrste smrti koje Tima nabraja na jedan od svojih dirljivo-trezvenih naina (u Upotrebi oveka): smrt u gasnoj komori u Auvicu, smrt drvenom toljagom u podrumu slube bezbjednosti, smrt puanim hicem, tabletama. I polagano umiranje Gospoice, ija prirodna smrt u tom svijetu djeluje gotovo anahrono. Insistiranje na tijelu, njegovoj poudi i njegovom bolu spada za Timu u etiku detalja za koju se sam izjanjava. Ponorna je scena muenja u pripovijeci kola bezbonitva: jedan osamnaestogodinji srpski komunist biva 1944., za vrijeme jednog zatvorskog sasluanja, od oficira maarske okupacione sile nasmrt pretuen, dok njegov sin lei na samrti. Na kraju umire mueni a preivljava dijete, to oca inspirie za paradoksalnu molitvu: Boe, hvala ti! Tebe nema, Boe! Ne, stvarno te nema. Hvala ti! Timin fizioloki fundirani psiholoki fatalizam jedan je od naina koji od poinilaca uvijek pravi i rtve a od rtava uvijek i poinioce. Nita se stvarno ne podie u jednom svijetu, gdje se nesahranjeni kosturi osjeaju krivim, gdje se borci

460

pokreta otpora i kolaboracionisti jednako likvidiraju, gdje izmeu iluzije i destrukcije jedva da ima razlike i gdje je normalnost kupljena izdajom. Nedvosmislena i neopoziva jeste samo smrt. I iznad svake sumnje strano egzemplarno istrebljenje Jevrejstva. Tima prua obespokojavajue slike racije iz januara 1942. kao i deportacije Jevreja iz Novog Sada godine 1944. U Knjizi o Blamu nalazi se ono mjesto koje moda najljepe pokazuje njegovo umjetniko majstorstvo u smislu jedne knjievne etike: dok kolona deportovanih nastupa ispred sinagoge, iznenada dojure psi koji su ponovo nali svoje vlasnike. Oni tvrdoglavo slijede svoje gospodare do eljeznike stanice. Zatim su ostali sami meu inama. Trali su jedno vreme za vozom, pa su sustali, poto im njuh vie nije signalisao poznati miris. Gledali su u udu njive, jarkove, meu koje su dospeli, hladili su duge crvene isplaene jezike, pa su se jedan po jedan razili, u pravcu grada. Jedva da je neko znao da se tako taktino nosi sa sentimentom kao Aleksandar Tima. Najtee siee savlaivao je s mjerom i preciznou, sluei se promjenljivim stanovitima i uglovima gledanja, slikajui zbivanje izbliza ili sa distance. Nijedna pa ni animalna perspektiva nije mu bila tua. Samo je jedno izbjegavao: da sudi sveznajui. On nije pouavao, on je pokazivao. Sudbine, povezanosti, paradokse, prinudu ideologija, neizbjeni pritisak istorije, ljudsko suvie ljudsko bez spasavajueg Deus ex machina. Pokazivao je to trezveno, oporo, nemilosrdno, bez ironinog lirizma Danila Kia, s kojim je inae dijelio jezik i poneko iskustvo. Drugaije nego osjeajno-buntovni Ki, koji se nakon obraun s jugoslovenskom komunistikom kulturnom birokratijom sklonio u Francusku, Tima, kome su isti birokrati oteavali ivot, istrajao je u Novom Sadu. Porodica, pisanje, obavezne etnje gradom, ljeti kupanje na Dunavskoj plai. Ureen dan do isteka, sa strogo utvrenim asovima rada. Bez boemskog ivota, bez romantinih eskapada. (Premda Dnevnik nagovjetava afere.) Utoliko udniji preokret: kada osamdesetih godina izau prvi francuski prevodi a 1991. njemaki prevod Upotrebe oveka, Tima postaje otkriem. Kao kasnije Imre Kertsz i Aleksandar Tima je svoj evropski prodor doivio u Njemakoj. ini se da je ovdje senzibilitet za njegove teme, iz lako pojmljivih razloga, osobito velik. U meuvremenu je preveden na 29 jezika, pisac svjetskog ranga, kojem bi isto tako priliila Nobelova nagrada.

461

Prevedeno iz nedjeljnika Die Zeit od 20. februara 2003.

Kada bih ga posljednjih godina pitala o novim projektima, odmahnuo bi. Nema, kae, nita vie da pie, sve je rekao. A kako provodi dane? U itanju i etnji. I mi smo priali veinom u etnji, Tima je prednjaio brzim korakom prema svojoj omiljenoj klupi. Tu smo sjedili u sjenci jednog kestena. Nije se osjeao zdravim. Jetra. (O tome raspravlja jedno od posljednjih zapisivanja u njegovom Dnevniku, koji obuhvata godine 1942. do 2001. i predstavlja svojom dvojnou privatne i vremenske hronike jedno uzbudljivo svjedoanstvo: 1200 strana isti Tima, ukopien na detalj, samooptuujui, bez iluzija, na tragu banalnosti zla i lai.) Katkad je prozirao u me: moe li se, treba li Dnevnik izdati na njemakom? Potvrivala sam. I to integralno. Djelovao je olakano. Njegova ena priala je o sinu i unuki, obavjetavala uzgred da roenje sina nije njenom muu bilo vrijedno ak ni jedne dnevnike zabiljeke. Tima se smijeio i utao. Nemar ili ravnodunost? U svemu vreba ambivalencija. Pri posljednjem oprotaju u maju 2002. ispratio me je dole na ulicu posmatrala sam njegovu robustnu pojavu, koja budi povjerenje, ilava i kao ispolirana estokim ivotnim vjetrovima. Idue godine u Novom Sadu! Aleksandar Tima umro je 16. februara. Ostaju putanje njegovim imaginarnim gradom, kontinentom njegovih bespotednih, velianstvenih djela.

462

Stevan Tonti

Ilma Rakusa

Stevan Tonti

ZAPIS O SARAJLIU
Prije dvadeset godina objavio sam esej o poeziji Izeta Sarajlia pod naslovom Sarajliev jezik ljubavi. Bilo je to pohvalno slovo u pjesnikovu ast, izgovoreno jednog lijepog dana prethodne, 1982. godine u aku, gradu koji je Sarajlia ovjenao nagradom Disovog prolea. (V. P. Dis rodio se u aku.) Laudatora je predloio sam laureat, to sam, s blagom strepnjom, rado prihvatio, veselei se ne samo nagradi sarajevskom pjesniku i svom prvom susretu s akom, ve, kao uvijek, i samom putovanju i askanju sa Izetom, jednim od najduhovitijih poeta nae voljene, ue i ire, tu nedavno zaupokojene domovine. Dane i noi u aku uljepali su nam uveni beogradski pjesnici i boemi (rodom takoe aani) Branko V. Radievi i Branislav Petrovi, koji se, siguran sam, i dalje viaju sa Izetom sva tri na onom svijetu. Ni danas, poslije apsolutno apokaliptinog iskustva rata u Bosni i drugih jugoslovenskih ratova, poslije svih masovnih ubistava, razaranja, te svekolike sistematske propagande i industrije mrnje meu ranije zbratimljenim narodima, ni danas imajui u vidu i posljednje, antiratne Sarajlieve poetske zbirke ne bih morao da korigujem osnovne postavke eseja, a najmanje nalaz istaknut u naslovu. Nalaz, dodue, ne ba originalan, jer i iparice iz Malog Crnua znaju za Sarajlia kao pjesnika ljubavi, ali se tuma trudio da ne ostane u ravni banalne dijagnoze, te da koliko to laudacija uopte dozvoljava oprezno naznai i neka ranjivija mjesta u lirskom jeziku laureata. Tih mjesta danas je i vie nego onda, jer je krvava proza sarajevskog ratnog pakla i bosanske tragedije nahrupila u Izetove pjesme na irom otvorena vrata (reklo bi se, bez pretjerane autopoetike cenzure). S druge, vanije strane, Sarajlieva percepcija stvarnosti i, uopte, pjesnika slika svijeta obogaene su novim, presudnijim uvidima uvidima u mehanizme masovnog terora i poast ubijanja, u zloinaki potencijal pojedinca i kolektiva, u psihologiju strahom i mrnjom obuzete mase. Sarajli je svim ratnim hukaima, mrziteljima i ubicama uprkos nastavio da ispovijeda ljubav i neutaivu potrebu

453

za ljubavlju kao za hljebom nasunim. Nastavio je da ispovijeda tu rano otkrivenu, najljudskiju potrebu koju su, paradoksalno, uveavali upravo oni to su se svim silama, i orujem i rijeima, trudili da svijet oiste od ljubavi kao od zarazne bolesti. Posebno je valjalo denuncirati i iskorijeniti svaki oblik ljubavi, pa i obine naklonosti, prema (etniki, vjerski, ideoloki, jeziki) drugome posao za koji Izet, zna se, nije imao osobitog smisla. Naprotiv sve svoje sredinje moi i darove, kao pjesnik i kao sagovornik, posveivao je upravo drugima, znanima i neznanima, sada najee rtvama, apelujui na saosjeanje i solidarnost, na tromu i izdajniku, nikad dovoljno budnu savjest ovjeanstva. (Ah, savjest ovjeanstva! Kako mi, poslije noas zapoetog amerikog napada na Irak, ta rije iznova zvui isprazno i jadno, gotovo jednako cinino kao hrianska savjest jednog Bua i jednog Blera.) Jo u jednoj davnoj pjesmi Sarajli je otkrio da u stihu nita se drugo i ne deava sem ljubavi i vere. (Nedostaje jo nada, sa mjerodavne liste sv. Pavla). to se same vjere tie vjernik Izet nije bio. A neka osnovna uvjerenja o ovjeku, drutvu i istoriji Sarajli je dijelio sa mnogim piscima ljeviarima iz svoje i starijih generacija. Njegova vjera i nada u mladim pa i zrelim (ne znam da li i kasnim) godinama bila je bliska vjeri i nadi njegovog starijeg prijatelja Radovana Zogovia. Vjeri u socijalizam i internacionalno bratstvo antifaista, internacionalnu solidarnost s obespravljenima i ugroenima. Rusija i ruski pjesniki genij, Sovjetski Savez i planetarna budunost socijalizma bili su u sreditu te ljubavi, vjere i nade, kod Zogovia jo jae i prkosnije pod ideoloko-politikom osudom i zabranom, kod Sarajlia, koji nije bio tako tvrd i dogmatian, u leernijem, na kraju i kritikom obliku rusofilstva, odanosti koja mora da se pravda i obrazlae. Internacionalist i kosmopolit, Sarajli je, dabome, svoje stihovane poruke prijateljstva i solidarnosti emitovao na sve etiri strane svijeta, kao neka vrsta meunarodnog, romantino natimanog agenta bratstva i ljubavi, lirike otvorenog, lako zaljubljivog srca koja e ako ne ba spasti a ono bar malice otopliti i zbliiti hladnoratovski podijeljeni, neprijateljski polarizovani svijet. Sarajli se bojao domae provincije, tzv. nacionalnih torova i nacionalistike uskogrudosti bie da je najvie zato, a ne iz puste elje za mrvicama priznanja i slave, traio svjetsko drutvo pjesnika. Pored neizbjenih Rusa (Blok, Majakovski, Jesenjin, Pasternak, Ahmatova, Jevtuenko i bar

454

tuce drugih), njegove este reference EVROPA NEDJELJOM UJUTRU su Hikmet, Lorka, Aragon, Elijar, Apoliner, Rilke, Breht, Volker, Galinjski, Ahmedu atiu Gato, Encensberger i mnogi drugi, da i ne govorimo o junoslovenskim pjeMila moja Evropa od Trebinja do Tule, snicima, od Kosovela, I. G. Kovaia puna buduih Tolstoja i Emila Zola, koja je jue nosila vojnike cokule, do Racina, od Zogovia do Desanke koja je jue izala iz blindiranih kola. Maksimovi, Raikovia i opova mogao bi se napraviti itav leksikon Mila moja Evropa od Trebinja do Tule. imena. Kao to bi se dao napraviti i Kako je tiha nedjeljom ujutru naa stara. rjenik njegovih toponima, poev od uje se kako moja ena u vazu stavlja zumbule i kako die moja Tamara. zaviajnih Trebinja, Doboja i Sarajeva, preko obaveznih Moskve i Pariza, do mnogih planetarno razmjetenih metropola i manje znanih mjesta, poetski kartografisanih i intimistiki umreenih taaka Izetove svjetske knjievnosti. Sarajli je predano igrao svoju ulogu na toj, maksimalno proirenoj, neomeenoj sceni svjetskih pjesnikih likova, glasova i dogaaja, u tom imaginarnom muzeju moderne poezije (Encensberger) u kojem se svakako tee potvrditi nego u knjievnosti(ma) naroda Bosne i Hercegovine, gdje do nekakve potvrde dolazi svako ko eli. Sarajli je za sebe traio mnogo ira i slobodnija pripadnitva od onih koja su mu ponuena samim roenjem i nasljeem otaca. Granice i prokletstvo datog identiteta elio je da prevazie svojim jugoslovenstvom i svojim evropejstvom, svojom lirskom religijom sveljudske ljubavi i bratstva. Pripadnici te religije registruju se iz svih rasa, naroda i jezika, s naivnom ali neunitivom nadom u moralni preporod ovjeanstva. Nepopravljivi idealisti! Sarajli je prinio na oltar te religije svoje najljepe darove, po cijenu da ga proglase patetinim i anahronim, pjesnikom ije pero podsjea na koplje plemenite i velianstvene Servantesove lude. Onomad u aku kazao sam i ovo: Pjevati za Sarajlia znai biti u misiji: misiji otkrivanja ljubavi i sveljudskog bratstva. Zadaci poezije su takorei donkihotski, uzvieni i plemeniti u mjeri u kojoj to sam ivot nije, obrnuto proporcionalno. Stvarnost je oduvijek u nesaglasju s pjesnikovim idealom: raskorak je ponekad toliki da ideal i onaj koji ga pjeva, gorljivo obrazlae i stihom brani, nuno imaju u sebi i neeg komikog. To je ona poetska komika, ona uzviena i divna ludost Servantesova hidalga od Mane, koja svoj san o ovjetvu i vitekoj ljubavi dri visoko, zapravo isuvie visoko a da

455

bi se bez nesporazuma uklopila u tzv. normalni poredak zemaljskih stvari i odnosa. Ljubav je kod Sarajlia daleko razueniji pojam od ljubavi u samoj ljubavnoj poeziji. Naravno, ljubavna poezija je neprekinuti, matini tok njegovoga pjevanja, s glavnim likom jedine drage, decenijama bezrezervno voljene ene, pjesnikove supruge Mikice. Kada ona, etiri godine prije njega, umre i on e poeljeti da joj se to prije pridrui. Praznina koja je ostala iza nje, praznina ionako ratom opustoenog, obogaljenog i moralno izopaenog svijeta, nije ga vie mogla opskrbiti nekom novom vjerom i nadom niti mu izmamiti stihove karakteristinog, blago eleginog tona. Tuga je postala preduboka, poraz vjere u ovjeka i slom ivotnih ideala nesnosan. Elegija se zagrcnula, pocrnila od nesree. Humor se povukao pred humorom vjeala. Za malom, jeziki krtom jer direktno protestnom Sarajevskom ratnom zbirkom uslijedila je izdano ispovijedna Knjiga oprotaja, oprotaja od umrlih i poginulih prijatelja i od svega to mu je rat brutalno uzeo, liivi ga i mnogih, dugo njegovanih iluzija, izmeu ostalih i iluzija o nekim starim prijateljstvima. Ni ta rana, rana od ravnodunosti i izdaje, od neuzvraene panje (osobito od strane nekih srpskih prijatelja) nije, izgleda, mogla da zacijeli. K tome, znano je: pjesnici su majstori da svoje rane razgorijevaju, ne da ih tek tako preputaju zaboravu. Ovom pjesniku esto je spoitavano lirsko upranjavanje vrlo line, sentimentalno obojene prepiske sa sve irim krugom italaca i znanaca. Pretjerano prisustvo autobiografije i anegdote u poeziji. Zaista, pjesma se tu esto pretvarala u prigodnu epistolu, napisanu zbog neke lijepe slike iz susreta sa starim ili tek otkrivenim prijateljem, zbog nekog bisera duhovitosti ili, prosto, zanimljivog, provokativnog detalja. Ne znam da li je Izet potezao u svoju odbranu samog Getea, koji je izjavljivao da su sve njegove pjesme prigodne. Da: sve to pjesnik doivi i sve to mu se zbiva, zapravo je zgoda i prigoda samog ivota ili, po Crnjanskom, sluaja komedijanta. Najee, pjesnik nije ni gospodar ni araner zbivanja na koja mora da reaguje. Sarajlieva pjesma ne nastaje slijedom neke apstraktne, iste, metafizike ideje. Uvijek je inicirana neim to se pjesniku stvarno desilo ili bar prisnilo, neim to pripada realnoj istoriji i iskustvu zajednice kojoj pripada. Pjesma posvjedoava trenutak i razlog svog nastanka, dokumentuje i tako

456

obogauje sam ivot. U apstraktnom SEM SMRTI prostoru iste ideje ona ne uspijeva. I kao to se raa iz ljudski provjerljivog Sem smrti iskustva, esto kao polemika reakcija meni se ve sve dogodilo. na izazov dana, tako je Izetova pjesma Mogu obii jo koju zemlju, i upuena izvjesnom adresatu, nekom mogu stei jo kojeg prijatelja, prijatelju ili dijelu javnosti, svima koje mogu (zato ne?) dobiti neki orden bi to moglo da zanima. Pjesma nije ni (bio bi to prvi orden u mom ivotu) ali neutralna, bezinteresna estetska tvosve u svemu revina u jeziku, ali ni gola poruka. U sem smrti svakom sluaju, pjesma pretenduje da meni se ve sve dogodilo. nam saopti neto posebno i znaajno, neto to se moglo rei jedino tako To da svojim odlaskom ne ranim one koje volim i one koji me vole kako je i reeno: u autorski ovjerenom, jedina je stvar sarajlievskom stilu. Elegino ili duhokoja me jo dri za ovaj ivot. vito, sa zaotrenom ili lirski ublaenom poentom. Sarajli nas opominje da se trgnemo iz obamrlosti i ravnodunosti prema patnjama drugih. On poziva na uveavanje ljubavi i pravde u svijetu, na bratstvo i solidarnost, na mir kao prvo i univerzalno dobro. Bio je pravi lirski propagandist tih vrednota. Angaovao se. Mudro utanje s prezirom je preputao drugima. U plimi ksenofobije i borbenog nacionalizma koja je preplavila i, uz zdunu podrku sa strane, potopila bivu zajedniku zemlju, Sarajli se nije prikljuio ni jednom nacionalovinistikom taboru, drei se svog svagdanjeg uvjerenja protiv mrnje, nasilja i rata. Svoj naglaeni jugoslovenski patriotizam zamijenio je, nolens volens, bosanskim, a da se pritom nije propisno izlijeio od prokaene jugonostalgije niti pak prisvojio traene vrline vladajueg bonjatva. Bio je i ostao kosmopolit dranje koje, ne samo u Srbiji, nije na glasu. Kosmopolit koji je ipak sve vrijeme bio meu onima to ginu i pate, smatrajui da je njegovo mjesto upravo tu mjesto saborca slobodnom rijeju, mjesto nemilosrdnog svjedoka. Nije uopte dolazilo u obzir da napusti svoj grad, grad koji je oduvijek opjevao kao mitsko, ne uvijek i sreno mjesto svoje ljubavi i svog ivota. Smru Izeta Sarajlia Sarajevo je ostalo bez svoga najpopularnijeg i internacionalno najpoznatijeg pjesnika. Ostalo je i bez jedne dosta neobine, markantne linosti, svjetski otvorene i rijetko ljudski tople, preosjetljive i kadto iskljuive, ali

457

zavjerene ljepoti ljubavi i prijateljstva, jeziku mira i zajednikog dobra. Svojom lirskom kantilenom i svojim ljudskim armom Izet je bio i ostao ikonian lik Sarajeva. Nekima je, naravno, smetao a i mrtav e im smetati, svojeglavo se opirui nametnutim slikama i porecima vrijednosti. Ili jednostavno: svemu to nije mogao ni da prihvati ni da voli. Volio je sa predanou i mladalakom strau, sa strau i odbacivao nevoljeno. Dananjem i buduem Sarajevu Sarajli e sve vie nedostajati. Sarajevo, 20. mart 2003.

458

Luko Paljetak

Luko Paljetak

LIKOVNI GRAD-SVIJET VOJISLAVA STANIA

Svijet slikara Vojislava Stania jedan je od rijetkih svjetova za koji se zna godina, dan i sat nastanka. Poeo sam slikati 25. decembra 1953. godine u 4 sata popodne, kae on. Na preac sam donio tu odluku nakon to sam proitao Pisma Van Gogha koja su me oduevila vie nego njegove slike.1 Bio je to Staniev Bloomov dan, poetak njegove ulisijade, odnosno ulicijade prostorima grada Hercegnovog, koji za njega ima znaenje to ga za Joyceova gospodina Blooma ima Dublin sa svim svojim ulicama i lukom kao prizoritem. Tada, i tu, vien kroz magini okvir prozora Stanieva ateliera, odakle se vidi svata,2 zapoeo je, sliku po sliku, njegov likovni film kao borhezovska pria, odnosno roman s mnotvom poglavlja, glavnih i sporednih lica koja svakodnevni, naizgled obini, ivot alje na ogled njemu to kao pripovjeda te likovne snage ostaje prividno nevidljiv, u brojnim svojim hipostazama etajui u stvari od prizora do prizora, kao skita-izvjestilac o svakodnevnom stanju ivota i smrti, poroka i vrline toga pomno motrenoga grada iji se tlocrt poklapa s metaforom svijeta. Prethodno kiparsko iskustvo Vojislavu Staniu pri tom daje sposobnost vrsnog plastinog prikaza brojnih likova od kojih svaki od njih jest uvijek i blago podsmjeljiva alegorija nekog ljudskog stanja, posla, osjeanja ili ponaanja. Poemo li tragom Stanieve napomene o Van Goghovim Pismima, skloni smo pomisliti da je definicija umjetnosti koju itamo u pismu iz lipnja 1789, zajedno sa strau koja proima svako od njih, bila onaj uteg na vagi Stanieve odluke da slikarstvu dade prednost pred kiparstvom (koje je diplomirao), prave razloge za taj svoj potez prikrivajui maskom autoironine izjave: Nije kiparstvo za Crnogorca.3 Umjetnost je ovjek pripojen prirodi, prirodi, stvarnosti, istini, ali sa jednim znaenjem, shvatanjem i karakterom koji umjetnik istie, kojim daje izraz, koje izvlai, koje razrjeava, oslobaa, ukraava bojama,4 kae Van Gogh. Stani bez dvojbe prihvaa to polazite u zadanosti ponuenih prizora iznaavi svoj
1 Cit. prema intervjuu Povratak slikarskog mga (Dubrovaki vjesnik, 20. VII. 2002., str. 11; razgovarala: Sonja Seferovi). Oko datuma Stanieva slikarskog poetka ipak ima nesuglasica. U monografiji Vojislav Stani autorica Irina Suboti pie: Sea se da je to bilo tano 3. decembra 1954. godine i da je svoju prvu sliku posvetio hercegnovskom molu. Irina Suboti, Biti dosledan sebi..., u monografiji Vojislav Stani, Cicero, Beograd, 1996., str. 11. 2 Dubrovaki vjesnik, 20. VII. 2002., str. 11. Jedna velika ivost, neprestano dogaanje, pa i nekih bezobraznih scena. Svijet se pomalo iskvario zadnjih godina. Isto, str. 11. 3 Neko sam vrijeme radio kao kipar, ali kako sam Crnogorac i ne volim se muiti, uvidio sam da je slikarstvo mnogo lake. Mogu raditi sjedei dok mi svira radio (...). Slobodna Dalmacija, 31. VII. 2002., str. 44. 4 Cit. prema: Vinsent van Gog, Pisma bratu, Glas, Banja Luka, 1985., str. 29.

465

Vidi: Slobodna Dalmacija, 31. VII 2002., str. 44. ... posljednjih nekoliko mjeseci panju javnosti zaokuplja Stanieva slika prolaska zrakoplova kroz neboder. Zanimljivo je s koliko je preciznosti Stani nekoliko godina prije velike tragedije ruenja newyorkih blizanaca naslikao tu sliku vrlo blisku televizijskim kadrovima teroristikog ina koji su obili svijet. Vizionarski motivi na Stanievim slikama dogaali su se i prije kroz slike velikoga crnogorskog potresa, te ratnih dogaanja. Nije kiparstvo za Crnogorca (razgovarala Paulina Peko), Slobodna Dalmacija, 31. VII. 2002., str. 44.

Vidi: Vojislav Stani, U dokolici II, Cicero, Beograd, 1997., str. 18.

V. Stani, isto. V. Stani, isto.

temeljni predmetnotematski materijal koji, kao ni izraz, u osnovi nee mijenjati od te prijelomne 1953. do danas. Vrijedi pogledati to se u svijetu dogaalo te ve pola stoljea udaljene godine; umro je Staljin, Edward Parcival Hillary i Nepalac Tenzing Norgay osvojili su Mount Everest, krunidba kraljice Elizabete II. emitirana je prvim TV-prijenosom u boji, otkrivena je formula molekule DNA, poeo je izlaziti Playboy, Roland Barthes objavio je Nulti stupanj pisanja, izaao je prvi Flemingov roman o Jamesu Bondu. Svim tim i buduim velikim svjetskim zbivanjima Vojislav Stani pretpostavio je dogaanja u svome imaginalnom gradu, koji se samo ponekad ita i kao Hercegnovi, neka od onih prvih predviajui vidovitim zaletima u blisku budunost. Naime, na nekoliko njegovih slika naslikanih prije, zanimljivo je, prikazani su neki novovjeki dogaaji.5 U svemu tome Stani ostaje djetinje zaigran, djeaki nasmijeen, ludiki organizator svakodnevice svoga likovnog prizorita, reiser pomno razraenih glavnih i sporednih likova koji sudjeluju u radnji, zajedno s pomno odabranim rekvizitarijem simbolikoga znaenja. Slike Vojislava Stania uvijek se vraaju djetinjstvu/djetinjariji svijeta. Vraati se djetinjstvu to je kao ponovno raati se, osjeati drhtavost golotinje i slobodu svakog svog uda, biti proet srsima vlastitog raanja. Kao ovjek okrenut djetinjstvu on se, stoga, svakoga jutra budi da bi iznova pao u san i u snu opet prelazio sav ve preeni put, uvijek jednako zauen realnou svega prisutnog, jer sve je ve bilo, odnosno postojalo i postoji uz bok neega to opipljivo nepostojee stoji tu negdje pokraj nas. Svaka slika Vojislava Stania eli se ispripovijedati. Ona to i ini; pripovijeda se negdje s nekoga poetka koji u stvari i nije poetak. Zatim se nastavlja nekim svojim dijelom koji i nije ba pravi nastavak. To prii-slici, meutim, nije nikakva smetnja. Tu smo zato mi, da uemo u nju i privedemo je kraju, onako kako to nama odgovara, prema iskustvenosti nae vlastite mate, prema vrstoj logici naih neuhvaenih snova. Naime, ono to je na slici slika, kae sam Stani, to je ono to se ne moe objasniti, to je ono to se samo naslikati moe.6 Budui da je svakoj prii cilj srea, srea je i opi i pojedinani cilj Stanieva slikarstva. Cilj je srea,7 potvruje on, ne elei se odrei tog cilja, ne samo zbog upornosti nego i zato da se time ne prekorae granice ovjeku podnoljive sree: Svi se muimo da bi ostvarili sreu. Kad bi se toga odrekli moda bismo bili sreniji.8 Njegovim slikarskim svijetom,

466

gledano izvana, vlada ozraje nekog nasmijeenog osjeanja ivota, ali ispod te koprene zbiva se, u svjetovima gotovo svih likovnih stanovnika njegova likovnog grada-drave, neto puno sjetnije, neto na granici traginog, to se tek nasluuje po kretnjama, grimasama i radnjama svakoga od njih, jer svaka za sebe predstavlja zaseban znak i poruku; tek iz njihove ukupnosti, njihova suodnosa, moe se (donekle) odgledati i deifrirati znaenje svih tih postupaka i radnji. One, svejedno, uvijek izmiu konanom objanjenju ovisnom o vezi u koju ih, gledajui ih, svaki put iznova dovodimo, ba kao to bismo to inili i u ivotu koji na slikama Vojislava Stania demonstrira svoje temeljne rituale nizom okvira za brojne aleatorine scene podvrgnute logici koja izmie povrnoj analizi, uvrujui tako poredak stvari to se otimlju stanju divlje misli. Vojislav Stani logikom svoje likovne sintakse, kao sredstvom vlastite estetika filozofije, stvari i ljude donosi onakve kakvi jesu i kakvi stoje/djeluju jedni pokraj drugih, svaki u izbi svoje egzistencijalne samoe. Tu ih preputa interpretaciji onih koji e ih itati kao usustavljen niz smiljenih pojedinosti, slutei da su svi oni zapravo pomno zamiljen rebus s kljuem koji je negdje u jednoj od njih, ili i u vie njih. Ako nam i uspije nai taj skriveni klju, otkrit emo smisao tek djelomice ponuen u naslovima slika. Oni su budimo oprezni takoer sredstva njegove ciljane zabune. Zabuna, meutim, nije Stanieva namjera. Naprotiv, njemu je stalo do jasnoe. On se zbog toga uvijek kloni apstrakcije: Nikad nijesam uspio da ni u jednoj apstraktnoj slici osjetim ikakvu uzbudljivost niti ikakav doivljaj.9 Otkrivaju nam se tako temeljne postavke Stanieve slikarske misaonosti: uzbudljivost i dogaaj kao rezultat svijesti da smo okrueni raskonim bogatstvom ivota i umjetnosti za koje naalost nemamo dovoljno vremena da ih doivimo.10 Njegove slike zato ispunjene su vremenom bez proticanja, bez-vremenom, trajanjem koje na jednoj strani podupire sladostrasni osjeaj ivota, a na drugoj podvlai njegovu komplementarnu gorinu bez koje nema sklada kojeg, na svoj paradoksalni nain, nikada nije lien ak ni kaos. U svojoj potrazi za dogaajem, kao za temeljnim osloncem svoga izmatanog svijeta, Vojislav Stani strastveno isljedniki uhodi pojave ivota. Zauzima zbog toga, i sam, prostor u svojim likovima esto i u vie njih, bez obzira na spol itd. prihvaajui njihovu vizuru, kretanje, navike i geometriju,

V. Stani, isto, str. 16.

10

V. Stani, isto.

467

11

Johan Huizinga, Homo ludens, Naprijed, Zagreb, 1992., str. 46.

12

V. Stani, isto, str. 8.

ostajui pri tome izazovno prikriven, pritajen, nenalaziv na mjestu na kojem (moda) jest, ali to na kraju ni njemu samom vie nije vano u usporedbi s vanou i zanosnou igre koja se (s nama) igra. Svojim ludizmom Stani afirmira zbilju, briui suprotnost izmeu nje i igre ne doputajui da se sadraj pojma igre iscrpi ni pojmom zbilje ni pojmom ne-zbilje, jer zbilja igru pokuava iskljuiti, dok igra moe u sebi sasvim dobro ukljuiti zbilju.11 Njegov pristup pri tome, i intencionalno i spontano, jer to je u njega neodvojivo, puerilan je, tj. ureen prema normama koje vrijede za pubertet, odnosno za ono djeako doba ivota iz kojeg Vojislav Stani nikako i ne eli izii. Pravi smisao takva postupka otkriva se tek onda kada Staniev puerilizam, pomou svojih metaforiziranih slika, prodire u ona podruja javnog djelovanja kojim je namjena strogo ozbiljna; igra tada prestaje biti igra i postaje kultura kojoj je cilj, kako to vidi Huizinga, ponovno dosei svetost, dostojanstvo i stil. Kao pronicljivi uhoda ivota, pomni izvjestitelj o stanju svakodnevice u (nekom) malom napuenom gradu pokraj mora, Vojislav Stani, svjestan opasnosti svoje misije nastoji biti i ostati neuhvaen i zato neprestano mijenja toke motrita, kutove gledanja, prikazujui ivot pojedinaca i skupina, pojava i stvari bez nametljive interpretacije, preputajui sve dobrosusjedskom odnosu vieslojnoga znakovlja. Zbivanja na njegovim slikama mogu se stoga podijeliti na privatna i javna dogaanja i radnje; na simultanoj urbanoj sceni ona jedna s drugim ine ukupnost smisla svakodnevnog ivota koji tu dobiva svoje prikladno zrcalo. Tu je, osim toga, i itav niz opih igara i manifestacija, neobinih pojava na zemlji, u moru i u zraku koji je, naizgled nadrealistino, pun najrazliitijih plovila, balona, aviona civilnih i ratnih, leteih brodova, ljudskih likova, kamenja, lopti i zvijezda. Iznad svega toga uvijek je prisutno i neko svevidee oko, odnosno punkt koji sabire sve te injenice i u poziciji apsoluta upravlja ustrojstvom Stanieva svijeta. Slikar se, meutim, ne izjednauje s njim (tim apsolutom), i sam mu se podreuje otkrivajui tako temelj svoje estetske etike. Nije ovjek onaj koji nije imao problema sa svojim Bogom,12 kae Stani. Njegov problem te vrste nije rivalsko-demijurki nego je ljudski ba zato to je zasnovan na iluziji realnosti. Odatle i njegova zahvalnost: Zamolio sam Boga da mi pomogne (...) i bio sam sretan jer se slika stvarala spontano i divno... ubrzo sam shvatio da je moje

468

ushienje bilo zabluda ali sam i dalje bio zahvalan Bogu to mi je poklonio tu zabludu.13 Ostvarenje te zablude Stani zato eli provesti to savrenije, ne bojei se pri tome grijeha greke; on zna da Bog je mnogo bolji nego mi mislimo. Kad grijeimo on se osjea krivim. Kad ljudi grijee Bog plae.14 Odatle njegov (Staniev) suutni pogled i stav prema svim stvorovima njegova grada-svijeta iji se plan precizno moe sloiti spajanjem Stanievih slika. To je naime grad koji se samo katkad predstavlja kao Hercegnovi. On je zapravo univerzalno sretno-sjetno mjesto s tonim rasporedom trgova, ulica i raskra, graevina i znamenitosti, javnih i posve intimnih prostora ija funkcija, meutim, nije nikada do kraja jasna i zbog toga nas to trajno privlai. Staniev likovni grad upisuje se zato u red kalvinovskih nevidljivih gradova,15 kojim je idejni zaetnik zapravo De Chirico, Staniu drag po renesansnom osjeanju prostora, po tome to je na njegovim platnima puno geometrije, trgova, arhitekture,16 obasjane nekom onostranom svjetlou pod iji reflektor i Stani voli staviti svoje personae agentis. One su meutim bliski srodnici Brueghelovih17 likova odjenutih, ili razodjenutih, na nain naega vremena. Bliskou s Brueghelom Stani i potvruje i negira svoju stilsko-formacijsku pripadnost nadrealistima, ovisnost o njihovu i svome nordijskom iskustvu.18 Ono sutinski nije poremetilo njegov mediteranski duh.19 Za njega je puno vaniji onaj brojgelijanski podstrek za bokeljski nain ivota,20 Hercegnovi kao ishodina toka njegova svijeta koji je, fiziki i metafiziki, sav na granici izmeu liriziranog metea i reciklirane objektivne zbilje do koje vode putevi utemeljeni na iskustvima snova i snovienja, na atrakciji metaforiziranih slika, primjeni zakona logike, podvrgnutosti redu i spontanoj intencionalnosti. Svaka slika Vojislava Stania opremljena je zato odreenom fabulom, ija je anegdotska sutina matovitim ralanjivanjem osnovnih psiholokih, dramskih, ak i socijalnih elemenata, podignuta na razinu paraboline aluzije.21 On balarovski slik prie u kojima je u prvotnom ivotu, onom prije spomenutoga prijelomnoga dana, bio umnoen, upoznavajui sada svoje jedinstvo kroz slike kao prie drugih, odnosno o drugima. Sve one proizlaze iz jednog jezgra djetinjstva, izvan povijesti, skrivenog od drugih, preruenog u istoriju kada se ona pripovijeda (...) u trenucima iluminacije to drugim rijeima znai u trenucima poetske egzistencije.22

13

V. Stani, isto. V. Stani, isto, str. 10.

14

15

Vidi: Italo Calvino, Nevidljivi gradovi, Ceres, Zagreb, 1998. Povratak slikarskog mga, Dubrovaki vjesnik, 20. VII 2002., str. 11. Bio bi nezamisljiv gubitak da Brojgel nije naslikao ma koju od svojih slika. Nijednu njegovu sliku ne moe zamijeniti nijedna druga njegova slika. V. Stani, U dokolici II, Cicero, Beograd, 1997., str. 7. Nadrealisti su egzibicionisti koji se uglavnom razmeu vjetinom i spretnou zanata. Njihove slike esto nemaju nikakvu moralnu snagu a zbog neodgovornosti u nizanju raznih objekata i neloginosti, stvaraju iluziju matovitosti. V. Stani, isto, str. 7. Nordijsko hladno osvetlenje, totalna urbana civilizacija, drukije senke, duboki ledeni fjordovi, preduzetnost i radinost itelja sve je to ostavilo odreeni peat na Voju Stania, na njegov doivljaj Severa a na izvestan nain i na njegovu umetnost. I. Suboti, isto, str. 32. I. Suboti, isto. I. Suboti, isto, str. 27.

16

17

18

19

20

469

21 S.(onja) S.(eferovi), slike priguenih tonova i emajlnog sjaja, Dubrovaki vjesnik, 20. VII 2002., str. 11. Banalnost radnje, proetu nekad jetkom ironijom i duhovitim cinizmom, obogauje (Stani) jednom vrstom unutarnje napetosti koja izvire iz beskrajne tromosti zbivanja svedenih do nekog opojnog, uzrujavajueg mrtvila. S. Seferovi, isto. 22 Cit. prema: Gaston Bachelard, Poetika sanjarije, Veselin Maslea, Sarajevo, 1982., str. 124. 23 Integracija Sebe, uzeta u svom dubokom smislu, pitanje je druge polovine ivota. C.G. Jung, Die Psyhologie der bertragung, str. 167; cit. prema: G. Bachelard, isto, str. 133, bilj. 8. 24

G. Bachelard, isto, str. 133.

25

V. Stani, isto, str. 14. V. Stani, isto, str. 12. V. Stani, isto, str. 11.

26

27

Vidi tekst u katalogu izlobe Vojislav Stani, otvorene u Trinity Art-Gallery u Dubrovniku, 19. VII 2002., str. 3.

28

Prijelomni trenutak Stanieve odluke da se okrene slikarstvu dogodio se zacijelo onda kada je njegovo djetinjstvo, dugo ekajui na to, odluilo integrirati se u njegov ivot, tj. negdje na poetku druge polovice ivota,23 jer izgleda da mladost koja (do tada) u nama traje predstavlja prepreku djetinjstvu koje eka da bude ponovo proivljeno. To djetinjstvo je carstvo sebe samog, Selbst-a.24 Stani, dakle, na svojim slikama prikazuje sva svoja djetinjstva, paradoksom, koji je temelj svake sanjarije, prolost pretvarajui u budunost svojih ivih novih slika, otvarajui je svakom od njih, napuujui svoj zamiljeni grad stvarima koje treba uljepati da bi se mogle obnoviti, pri emu lijepo nije uvijek lijepo, niti je runo uvijek runo, naprotiv. Tako shvaena budunost jest budunost (kojoj) nema kraja mi ne moemo da ga vidimo. (...) Rije je o samo nekoliko vjenih elemenata kojima se pravi obrt i iluzija da smo izmislili neto novo. Na neki nain savremena umjetnost je ista kao i prola, samo izraena na nain koji je u modi,25 svjedoi Stani. Sav njegov slikarski svijet izrazito je antropocentrian. Sredite svemira je ovjek. Van ljudi to je samo jedan crni, gluvonijemi i prazni prostor kroz koji tumaraju izgubljeni usijani i ohlaeni grumeni koje osvjetljava samo na pogled.26 Pogled kojim se vide Stanieve slike jest zapravo sinteza njegova, naeg i apsolutnog pogleda, simbioza koja, premjetanjem naglaska na jedan od ta tri elementa, mijenja interpretaciju sanjarije integrirajui je u neku prepoznatu sudbinu u igri s dogaajima. Oni, izmiljeni u prolost ili u budunost, daju mnogo istinitiju sliku o nama nego oni stvarni sluajni dogaaji.27 Svi oni zahtijevaju svoje aktere. U Stania ih ima velik, raznolik broj. Tu su: ovjek koji izviruje iz zemlje, Djeak koji promatra, ita novina na trgu, Voajer, Ekshibicionistkinja, ovjek koji se skriva u podzemlje, ena koja se suna na gradskom trgu, Vojnik pod ljemom, Starac, Prometnik, Slijepi eta, Slikar, Kartai, Svirai, Akrobati, Muziari, Letai... Vojislav Stani, kako sam ve ustvrdio,28 i sam je jedan (svaki) od tih likova, odnosno svi oni zajedno. Porazdijeljen je u svakoga od njih, ali i izvan njih je, promatra i sebe i njih, otkriva. Krajnje je ozbiljan, blag i suosjeajan.29 Oduevljen je osjeanjem neke opojne idilinosti, uljuljanosti u neku naizgled bezvremenu svakidanjicu koja u nizu prividnih banalnosti, skupnih i pojedinanih, otkriva svu zanosnost i poetinost ivljenja. Sve je to, s druge strane, proeto nekom

470

neobinom zebnjom, slutnjom neke bliske kataklizme, neega neminovnog to e se dogoditi ba zato to se ve i dogodilo/dogaalo.30 Staniev bokeljsko-alisinski svijet proet je naglaenom erotinou. Obnaena ena, u mnotvu uloga, poloaja i radnji, jedan je od najeih likova s popisa stanovnika njegova imaginarnog grada koji svoju realnost pribavlja krtim detaljima konkretnog bokokotorskog krajolika. Ona je nosaica slike na kojoj zjapi noem prorezan vaginolik otvor; ona simultano, na istom tom platnu, horizontalno izviruje kroz prozor zajedno s parom obnaenih nogu nekog mukarca; ushiuje se neobinim pojavama na nebu; gola s balkona izaziva mukarca koji je, takoer gol, promatra dalekozorom; gola sjedi na plivalitu promatrajui veliku muku jajoliku glavu koju izaziva igrom svojih staklenih perli; ushieno u luci isputa balone iz ruke; gola pozira u studiju; sjedei gola pokraj bazena meditira nad proitanim tivom; onglira kockom i kuglom; gola plee na jednoj nozi promatrajui/skenirajui neku daleku zvijezdu; uhodi nosaa arobne modre kugle; pretvorena u seksilutku plee na zvuke slijepog gitariste, itd. to je zapravo ona? Je li to Venera koja je na Staniev sanjarski poziv napustila Botticellijevo platno prilagodivi se ukusu naega vremena. Ta gola ena, ini se, sredinja je muza Stanieva likovnog gradasvijeta. Iskoristiva je za mnotvo metaforiziranih manevara. Njena golotinja slui za uporite najrazliitijih strategija sanjarije. Omoguuje da u vrijeme velikih putovanja, otkrivenih postaja u svemiru i otkria ume u okolici grada, ovjek pronalazi naina da iskoi, makar i naas, iz svoje aktualne otuenosti u, ve gotovo zaboravljeno, prirodno bie i okrilje. Doba turizma nije tek sluajem i doba erotizma. Kult je putovanja oivio poganske, pradavne mitove, oivio najstarijega ovjeka u ovjeku: kult Sunca i vode, kult vatre, totemsku ivotinju i sveto stablo. (...) On nas je pribliio Prirodi, pribliio zemlji; s njim je zapoelo novovjeko skidanje oklopa; on je razodjenuo zatvoreno, zakopano, poluokamenjeno bie; ali ga nije razodjenuo samo spram sunca i mora, nego i prema blinjemu, prema drugome. Razodijevanje je preduvjet erotizma, a erotizam pretpostavlja osjeanje drugog kao (dijela) sebe samog.31 Upravo to je, mutatis mutandi, temelj likovne poetike Vojislava Stania: itavom galerijom svojih likovnih osoba izraziti sebe kao osjeanje drugog, pronai sebe kao nepoznato bie, bie koje ostvaruje zaudnost slikom kojom

29

Na pitanje/napomenu: Jedna od vaih figuralnih likovnih preokupacija jesu i neki neobini ljudi: patuljci, stare vraare, neki polusvijet. Takve se prikaze sigurno ne otkrivaju s prozorskog okvira? Stani je odgovorio: Mi neke ljude nazivamo oriinalima, a ja mislim da su to posebni ljudi. Oriinalima nazivamo osobe koje stre, ljude koji nisu stereotip i nisu serijski, stoga su izuzetni i meni takoer privlani za slikanje i jedinstveni. Povratak slikarskog mga, Dubrovaki vjesnik, 20. VII 2002., str. 11. Vidi bilj. 28.

30

31

Igor Zidi, Sveto svlaenje, u: Goropadni eros, Prosveta, Beograd, 1981., str. 157.

471

32

V. Stani, isto, str. 5.

33

G. Bachelard, isto, str. 147.

se otkriva, dokumentira i fiksira trajno, nepomino djetinjstvo, lazurno kao to je lazuran i potez Stanieva kista. Rije je o djetinjstvu osloboenom rada vremena, u prostoru gdje istost stvari jest samo nuno sredstvo promjene. Sve pojedinosti na slikama Vojislava Stania potvruju udesnost obinosti, obinost udesnosti. Sve one istanani su igra/ni film o intimnom ivotu jednog grada u kojem svaki njegov stanovnik, ukljuujui i trajno prisutnog, nevidljivog, promatraa, uiva prividne blagodati visoke civilizacije koja ne moe da ide jo dugo ve je dola do plafona mora se neto ili moda sve promijeniti ako se misli ii dalje.32 Vojislav Stani zato odluno ide k djetinjstvu, jer je to najdalje kamo se moe stii. To je njegov cilj. Slikom ivjeti u ivotu koji dominira ivotom, u trajanju koje ne traje,33 uiniti kataklizmu zaustavljivom (kao na slici ekanje), zaustaviti trenutke raspojasanosti, ali i osamljenosti, bezdunosti i okrutnosti. Zato on svoje slike oprema ljubavlju jer to su slike ovog naeg svijeta koji je, gledan oima djetinjstva, velika svevremena nekidanjica. To je takav svijet kojemu treba naa najvea ljubav. Ona nas, ba zato to je takva, pribliava njemu i svim njegovim stvarima. Tako ini i Vojislav Stani, slikar iji kist vodi veliko dijete-sanjar.

472

Fotografije: Mateo Rilovi

Kupaica

Zaljev

Kamenjar

Zdravica

Vjetar

Atelje

Jedrilica

Spomenik

Baloni

Biljeke o autorima
Jovica Ain (1946, Zrenjanin), pripovjeda, prevodilac i esejista. Osim niza knjiga eseja, meu kojima su Gatanja po pepelu i Poetika krivotvorenja, autor je nekoliko zbirki pria od kojih su najnovije Lebdei objekti i Ko hoe da voli, mora da umre. Na popisu njegovih prevoda nalaze se i Helderlin, Nie, Kafka, Frojd, Benjamin, Muzil, Jursenar, Perek, Mio, D.H. Lorens, Fulkaneli, Kvinsi. Privremeno ivi u Beogradu. David Albahari (1948), pisac i prevodilac. Do sada je objavio knjige pria Porodino vreme (1973), Obine prie (1978), Opis smrti (1982, Andrieva nagrada), Fras u upi (1984), Jednostavnost (1988), Pelerina (1993), Pelerina i nove prie (1997), i Neobine prie (1999), te romane Sudija Dimitrijevi (1978), Cink (1988), Kratka knjiga (1993), Sneni ovek (1995), Mamac (1996, Ninova nagrada), Mrak (1997), Gec i Majer (1998), i Svetski putnik (2001). Knjige su mu prevedene na petnaest jezika. Od jeseni 1994. ivi u Kalgariju, u Kanadi. Gojko Boovi (1972), pesnik, knjievni kritiar i esejista. Objavio je zbirke pesama Podzemni bioskop (1991), Dua zveri (1993), Pesme o stvarima (1996), Arhipelag (2002), te zbirku eseja Poezija u vremenu (2000). Ureivao je asopise Knjievna re, Trg, Knjievna kritika, Re, Knjievni magazin. Elias Canetti (1905 1994), jedan od najosebujnijih intelektualaca 20. stoljea. Romanopisac, dramatiar, esejist i sociolog, ivotni vijek je proveo u razliitim dijelovima Evrope (Bugarska, Engleska, Austrija, Njemaka, vicarska). Meu njegovim najpoznatijim djelima su svakovrsne proze: Zaslijepljenost, Glasovi Marrakescha, Baklja u uhu, Prislukiva. Pedeset karaktera i dr., te kapitalna socio-psiholoka studija Masa i mo. Laureat Bchnerove nagrade (1972), te Nobelove nagrade (1981). Basri Capriqi (1960, Ulcinj), pjesnik, esejist i knjievni kritiar. Magistrirao je knjievnost na Univerzitetu u Pritini, gdje danas predaje stilistiku i semiotiku. Meu njegovim djelima su i zbirke pjesama Ulli me dymije unaza (Maslina s dvije hiljade godova), N fund t vers (Na koncu ljeta), Ma qet gjuhn (Izaziva me), Frutat Bizare (Bizarni plodovi), zbirka ogleda

483

Aksidenti i ores Shqiptare (Udes albanske busole), te zbirke knjievne kritike Mikrostruktura e tekstit (Mikrostruktura teksta) i Permasat e Kontekstit (Kontekstualne dimenzije). Poezija mu je prevedena na engleski, makedonski, poljski itd. Bora osi (1932, Zagreb), pisac i publicista. Kua lopova, Svi smrtni, Aneo je doao po svoje, Vidljivi i nevidljivi ovek, Sodoma i Gomora, Prie o zanatima, Sadraj-Kazalo, Wie unsere Klaviere repariert wurden, Mixed-Media, Pogled maloumnog, Bel tempo, Tutori, Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, Zato smo se borili, San i istina Mie Popovia, Doktor Krlea, Rasulo, Povest o Mikinu, Intervju na Cirikom jezeru, Zagrebaka analiza, Csaldom szerepe a vilgforradalomban, Musilov notes samo su neki od naslova iz njegovog obimnog, ve klasinog opusa. Liljana Dirjan (1953, Skopje), pjesnikinja i prevodilac. Studirala armenski jezik i knjievnost. Glavna je urednica revije ena. Najvanije knjige: Prirodni fenomen, iva mjera, Champ dabsinthe (na francuskom), Schwere Seide (na njemakom, objavljeno u Njemakoj), Tiger im Diagram (na njemakom, objavljeno u Njemakoj), Cocoons (na engleskom, objavljeno u SAD). Slavenka Drakuli (1949), spisateljica i publistikinja. Osamdesetih godina je kao novinarka pisala za zagrebake magazine Start i Danas. Zbog svoje kritike Tumanova reima, od strane hrvatskih nacionalista je optuena za antihrvatstvo te proglaena jednom od vjetica iz Rija. Najpoznatije zbirke njezinih politikih ogleda su Kako smo preivjeli komunizam i ak se smijali, The Balkan Express te Caf Europa. Autor je romana Hologrami straha, Mramorna koa, Boanska glad i Kao da me nema. ivi u Stockholmu, vedska. Evald Flisar (1945, Gerlinci, Prekmurje), u Ljubljani je studirao komparativnu knjievnost, u Londonu engleski jezik i englesku knjievnost, a u Australiji psihologiju. Proputovao je vie od osamdeset drava, a izmeu putovanja je ivio od obavljanja razliitih poslova (izmeu ostalog, u Sydneyju je bio voza podzemne eljeznice, a u Londonu odgovorni urednik Enciklopedije znanosti i tehnologije u izdavakoj kui Marshall Cavendish). Autor putopisa, nekoliko romana (meu njima i arobnjakov egrt (1986) i Velika ivotinja samoe (2002), zbirki kratkih proza (Lov na lovca i Prie s puta), brojnih radio-drama

484

i deset kazalinih komada izvoenih u dvadesetak zemalja. Dobitnik je nagrade Preernovog sklada i Grumove nagrade za najbolju slovensku dramu (A ta Leonardo?). Sada je glavni urednik knjievnog asopisa Sodobnost. Pavle Goranovi (1973, Niki), diplomirao je na Filozofskom fakultetu, odsjek za filozofiju. Objavio je zbirke pjesama Ornamentika noi (1994), itanje tiine (1997) i Knjiga privida (2002). Pored poezije, pie prozu i knjievnu kritiku. Analizira problematiku savremene knjievne teorije (studija Autor Tekst italac). Poezija mu je prevedena na vie jezika. Bio je urednik knjievnog programa meunarodnog festivala Barski ljetopisi i umjetniki direktor Ratkovievih veeri poezije. lan je Crnogorskog PEN Centra i sekretar Crnogorskog drutva nezavisnih knjievnika. Urednik je u asopisu za knjievnost, kulturu i drutvena pitanja ARS. Sinan Gudevi (1953, selo Grab na Goliji, izmeu Novog Pazara, Sjenice i Ivanjice), pjesnik i prevodilac. Objavio dvije knjige stihova i vie knjiga prevoda. Po obrazovanju filolog, prevodi sa latinskog, starogrkog, njemakog, italijanskog, ruskog i portugalskog. Na italijanski preveo, zajedno s Raffaellom Marzano, izbor od 150 pjesama Izeta Sarajlia pod naslovom Qualcuno ha suonato (Multimedia Edizioni, Salerno 2001). ivi u Zagrebu. Adijata Ibriimovi-abi (1966, Gorade), asistent za rusku knjievnost na Odsjeku za slavenske jezike i knjievnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Jasmin Imamovi (1957), osnovnu kolu i gimnaziju zavrio u Tuzli, a pravni fakultet u Sarajevu. Objavio tri knjige iz oblasti stvarnih prava. Autor je dva romana (Ubijanje smrti i Besmrtni jeleni), i vie kratkih pria i radio drama. U 2003. godini bie objavljen njegov novi roman Oboavatelj trena. Igor Isakovski (1970, Skopje). Autor romana Pisma (1991), zbirki pria i kratkih proza Eksplozije, trudan mesec, erupcije... (1993), Blues govornica (2001), Peani sat (2002), te zbirki pjesama Crno sunce (1992), Vulkan Zemlja (1995), Nebo (1996). Bio je urednik dva knjievna asopisa pre nego to je 1998. osnovao prvi makedonski internet asopis: Blesok literatura i drugi umetnosti (http://www.blesok.com.mk), gde od

485

osnivanja radi kao glavni i odgovorni urednik. Pojedine pjesme i prie su mu prevedene na vie jezika. Zarauje kao web designer i konsultant za e-publishing. Erica Johnson Debeljak (San Francisco), prevoditeljica, esejist i kolumnist. Godine 1980. preselila se u New York gdje je studirala francusku knjievnost na Columbia University i New York University. Pet godina je ivjela u Cirihu i Parizu, da bi se konano 1993. godine preselila u Ljubljanu. Prevodi sa slovenskog na engleski. Objavila je knjigu Tujka v hii domainov (1999). Tekstovi su joj objavljivani u Sloveniji, Makedoniji, Hrvatskoj i Maarskoj. S muem i troje djece ivi u Ljubljani. Francis R. Jones (1955, Wakefield, Engleska) studirao je na Univerzitetu u Cambridgeu srpskohrvatski i njemaki, te knjievnost na tim jezicima, kao i savremenu junoslavensku poeziju na Univerzitetu u Sarajevu. Profesor je primijenjene lingvistike na Univerzitetu u Newcastleu. Za dvojezino izdanje Kamenog spavaa Maka Dizdara dobio je, zajedno sa urednikom Rusmirom Mahmutehajiem, izdavaem Edinom Mulaem i grafiarem Devadom Hozom, estoaprilsku nagradu grada Sarajeva i Godinju nagradu Poslovnog udruenja izdavaa i knjiara Bosne i Hercegovine za 1999. godinu. Za prepjeve poezije Ivana V. Lalia dvaput je dobio britansku Nagradu za prevoenje evropske poezije. Dopunio je i uredio Sabranu poeziju Vaska Pope na engleskom. Saraivao je na prevoenju eseja i knjiga Danila Kia i R. Mahmutehajia, te na ureivanju i prevoenju zbirke savremenih bosanskohercegovakih pjesama i eseja (Scar on the Stone, ur. Chris Agee, 1998). I za prepjeve hrvatskog pjesnika Drage tambuka i holandskog pjesnika Hansa Favereja dobio je nagrade u Velikoj Britaniji i SAD. Objavio je knjige prepjeva s ruskog (Vjaeslav Kuprijanov) i s maarskog (Miklo Radnoti), a preveo je i Sonete Skendera Kulenovia. Enver Kazaz (1962, Kamenica, BiH), pjesnik, knjievni kritiar i historiar knjievnosti. Predaje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Urednik i lan redakcija brojnih asopisa za knjievnost. Najvanije knjige: Wanted (poezija) i Musa azim ati Knjievno nasljee i duh Moderne (studije). Mehmet Kraja (1952, Kshtenj), proizaista, dramski pisac i publicist. Kao urednik i novinar radio u listovima Bota

486

e Re i Rilindja. Radi kao urednik dodatka za kulturu u dnevnom listu Koha ditore u Pritini. Autor romana Gjurm n reotuar (Trag na trotoaru, 1978), Portali i perndive t fyera (Portal uvrijeenih bogova, 1980), Moti i madh (Velika godina, 1981, Nagrada Udruenja Knjievnika Kosova za najbolje djelo), Udhzime pr kaprcimin e detit (Uputstva za prelaenje mora, 1984), Smundja e ndrrave (Bolest snova, 1986), Net bizantine (Vizantijske noi, 1990) i Muri i mjegulls (Zid magle, 1998, Nagrada za najbolji roman izdavake kue Toena iz Tirane); zbirki pria Dritat e mesnats (Ponona svjetla, 1974), Vdekja pa emr (Smrt bez imena, 1995, Nagrada Hivzi Sulejmani Udruenja Knjievnika Kosova za najbolju prozu), Portat e qiellit (Nebeska vrata, 1996), Njzet tregime pr kohn e shkuar (Dvadeset pria o minulom vremenu, 2001, Nagrada Pjeter Bogdani Udruenja knjievnika Kosova za najbolje djelo), dramskih tekstova Tri drama (Tri drame, 1987), Pes ide pr loj skenike (Pet ideja o scenskoj igri, 1999), Krishti qndroi tri dit n Kosov (Krist bijae tri dana na Kosovu, 2001). Kritike i publicistike radove objavio u knjigama Shoqrime (Druenja, 1979), Vite t humbura (Izgubljene godine, 1995) i Mirupafshim n nj luft tjetr (Dovienja u sljedeem ratu, 2003). Lev Kreft (1951, Ljubljana), teoretiar i drutveni djelatnik. Doktorirao filozofiju i sociologiju. Predaje estetiku, filozofiju umjetnosti i kulture na Filozofskom fakultetu i Akademiji likovnih umjetnosti na Univerzitetu u Ljubljani. Aktivno se bavi i politikom. Jedan od osnivaa Slovenskog drutva za estetiku (1984), danas je predsjednik i lan Izvrnog odbora Meunarodne asocijacije za estietiku (IAA). Autor brojnih radova o avangardi, umjetnikoj ljevici, postmodernizmu, filozofiji kulture, postsocijalistikoj tranziciji, nacionalnoj kulturi, historiji estetike itd. Tekstovi su mu prevedeni na engleski, njemaki, junoslavenske i ostale jezike. Andrej Nikolaidis (1974, Sarajevo), pisac i free lance autor, koji pie mahom o fenomenologiji pop kulture. Objavio je knjige Ogledi o ravnodunosti, Zato Mira Furlan, Katedrala u Sijetlu i Oni!. Uskoro iz tampe izlazi njegov novi roman Mimesis. ivi u Ulcinju. Boris A. Novak (1953, Beograd) pjesnik, dramatiar, prevoditelj i esejist. Predaje na Odsjeku za komparativnu knjievnost

487

i literarnu teoriju Univerziteta u Ljubljani. Od 1991. do 1996. godine bio je predsjednik Slovenskog PEN-a, a od 1994. do 2000. godine predsjednik Mirovnog komiteta Meunarodnog PEN-a. U njegovom obimnom opusu nalaze se i zbirke pjesama Stihoitje (Stihoie, 1977), Hi spomina (Ki sjeanja, 1981), Kronanje (Krunidba, 1994), Stihija (1991), Mojster nespenosti (Majstor nesanice, 1995), Alba (1999) i Odmev (Odjek, 2000). Prevodi moderne francuske, amerike i engleske pjesnike, staroprovansalske trubadure te poeziju junoslavenskih naroda. Godine 2001. izdao je veliku antologiju Moderna francuska poezija. Preveden je na vie stranih jezika. Laureat nagrade Preernovog sklada (1984), Jenkove nagrade za poeziju (1995), Sovretove nagrade za prevoenje (1990), Zlatnog znaka Znanstveno-raziskovalnog centra Slovenske akademije znanosti i umjetnosti za teoretski rad, te meunarodne nagrade Udruenja knjievnika Bosne i Hercegovine Bosanski steak za knjievni opus (2000.). Vida Ognjenovi, knjievnica u ijem se opusu nalaze i zbirke pria Otrovno mleko maslaka (1994), Stari sat (1996), roman Kua mrtvih mirisa (1995), te knjige drama Drame I (2000), Drame II (2001), Drame III (2002). Aktuelna predsednica PEN-a Srbije. Luko Paljetak (1943, Dubrovnik), pjesnik, prevoditelj i kazalini djelatnik. Nakon studija hrvatskog i engleskog jezika i knjievnosti u Zadru, doktorirao filologiju na Zagrebakom sveuilitu. Meu njegovim brojnim zbirkama pjesama su i Neastivi iz rue (1968, Nagrada Fonda A.B. imi), Ljubiaste kie (1973), Soneti i druge zatvorene forme (1983), ivotinje iz Brehma i druge pjesme (1984, Nagrada Vladimir Nazor), Opaska o cvrkutanju (1986), Perunika u boci (1987), Sniena vrata (1989, Nagrada Tin Ujevi), Inventar (1993), Pjesni na dubrovaku (III. proireno izdanje, 1997), Nekoliko stranica (1998), 13 pjesama u kalendaru (2000). Za svoje pjesniko djelo 1995. godine dobio je i Goranov vijenac. Autor drama Dok (1968), Govori mi o Augusti (1971), Krvnik ili dva nemirna dana u gradu na jezeru Q (1982), Postolar & Vrag (1989), Poslije Hamleta (1993), Zvjezdana praina (1997), i dr. Prevodio Leonarda da Vincija, Shakespeara, Byrona, Poea, Wildea, Joycea, Preerna, Browninga, Apollinarea, Dylana Thomasa, Lowryja Za prijevod Chaucerovih Canterburyjskih pria 1987. godine dobio je godinju nagradu Drutva hrvatskih knjievnih prevodilaca.

488

Mihajlo Panti (1957), pripoveda i knjievni kritiar. Predaje Istoriju srpske knjievnosti i Kreativno pisanje na Filolokom fakultetu u Beogradu. Objavio 25 knjiga (u vie izdanja) od koji su najpoznatije zbirke pria Vonder u Berlinu (1987), Novobeogradske prie (1994), Sedmi dan koave (1999), Ne mogu da se setim jedne reenice (2000), te zbirke eseja i kritika, i knjievne studije Aleksandrijski sindrom 1-3 (19871999), Ki (studija, 1998), Modernistiko pripovedanje (1999), Puzzle 1-3 (19952000) i antologija Mala kutija najkrae srpske prie XX veka (2001). Ureivao listove i asopise: Knjievna re, Knjievne novine, Sveti Dunav, Alexandria, Svet rei, Knjievni glasnik. Ureuje ediciju Albatros, ediciju Pan i Prvu knjigu Matice srpske. Prie su mu prevoene na vie stranih jezika. Sibila Petlevski (1964, Zagreb), spisateljica, teoretiarka i prevoditeljica. Predsjednica Hrvatskog centra meunarodnog PEN-a. Pie na hrvatskom i engleskom. Meu njezinim djelima su i zbirke pjesama Kristali (1988), Skok s mjesta (1990), Sto aleksandrijskih epigrama (1993, nagrada Vladimir Nazor), te roman Francuska suita (1996). Priredila i prevela antologiju novijeg amerikog pjesnitva Spin-Off (1991), uredila izbor junoafrike nobelovke Nadine Gordimer (1994), te zbornik politolokih eseja Velika Europa mali narodi (1994). Za studiju Simptomi moderniteta (2002) i knjigu o teoriji glume Branka Gavelle Kazalite suigre (2001) dobila je nagradu za doprinos teorijskoj dramaturgiji Petar Brei. Predaje na zagrebakoj Akademiji dramske umjetnosti. Urednica poezije na meunarodnoj stranici interneta www.poetry.int, te operativna urednica asopisa za knjievnost Republika. Ilma Rakusa (1946), knjievnica, prevoditeljica, publicistkinja, slavistkinja. Objavila vie knjiga poezije i proze, kao i prijevode Marine Cvetajeve, Danila Kia, Marguerite Duras, Imre Kertsza i drugih. ivi u Zrichu. Goran Samardi (1961, Sarajevo), diplomirao knjievnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1987. godine. Direktor i suvlasnik knjiara Buybook, glavni i odgovorni urednik izdavake kue Buybook i urednik asopisa Lica. Do sada objavio: Lutke (poezija, 1990), Otkazano zbog kie (proza i poezija, 1995), Izmeu dva pisma (izbor iz poezije i proze, 1996), Sikamora (prie, 1997). Vie puta je nagraivan.

489

Bashkim Shehu (1955, Tirana), pisac i prevodilac. Magistrirao knjievnost i albansku filologiju. Meu brojnim djelima se izdvajaju zbirke pria U drugom vremenu (1977), Sjenke (1993), Pisma iz ludnice godine 2002. (1998), Kralj Edip, laac Edip (1998), Kletva (2002), te romani Zadnje putovanje Ago Ymerija (1995, Nagrada Zaklade Velija za najbolju knjigu fikcije godine) i Krug (2000, Nagrada izdavake kue Buzuku za najbolju knjigu fikcije godine). Veliki broj ovih knjiga objavljen je na italijanskom, francuskom, panjolskom i katalonskom, dok su mu pojedine prie objavljivane u knjievnim magazinima i na grkom, bugarskom, rumunjskom, hrvatskosrpskom, maarskom, engleskom, njemakom. Prevodio, izmeu ostalih, I. Berlina, E.J. Hobsbawma, C. Milosza, A. Heller, L. Kolakowskog i A. Finkielkrauta, a za prijevod Orijentalnog despotizma Karla Wittfogela na albanski dobio je nagradu Hieronymus (Tirana) za najbolji prijevod u 2002. godini. Elizabeta eleva (1961, Ohrid), profesor metodologije i ef Odsjeka za komparativnu knjievnost na Univezitetu Sveti iril i Metodije u Skopju. lan Predsjednitva PEN centra Makedonije od 2000. godine, a Udruenja neovisnih pisaca Makedonije od njegovog utemeljenja 1994. godine. Od 1995. do 1999. godine radila je kao sekretar projekta Makedonske akadamije umjetnosti i znanosti Komparativna studija makedonske knjievnosti i kulture u 20. stoljeu. Urednica je magazina Nae pismo od 1998. godine. Predaje feministiku literarnu teoriju na Evro-Balkan koli Rod i politika. Autorica vie od 150 tekstova i est knjiga: Komparativna poetika. Postmodernizam u makedonskoj prozi (1996), Knjievnoteorijske studije (1997), Kulturalni ogledi (2000), Od dijalogizma do intertekstualnosti (2000), Zatvorenici dana (2001, e-book), Otvoreno pismo. Studije o makedonskoj knjievnosti i kulturi (2003). Na makedonski prevela knjige R. Monika, G. Tevzadze, K. Poppera i J. Butler. Slobodan najder (1948, Zagreb), dramski pisac, esejist i pripovjeda. Jedan od osnivaa kazalinog asopisa Prolog (glavni urednik 1971-75, 1976-85). Devedesetih je godina kao free lance umjetnik mahom suraivao s njemakim kazalitima. Od 1996. je kolumnist rijekog Novog lista (kolumna Opasne veze). Od 2001. godine je ravnatelj Zagrebakog kazalita mladih. U njegovom obimnom dramskom opusu se

490

nalaze i Minigolf (1968), Histerina bajka (1969), Metastaza (1974), Kamov. Kronika smrti (1978), Driev san (1981), Hrvatski Faust (1981), Dumanske tiine (1986), Gamllet (1987), Utjeha sjevernih mora (1992), Zmijin svlak (1994), Nevjesta od vjetra (1997), i Kod Bijelog labuda (1998). Potpisuje i zbirke ogleda Radosna apokalipsa (1988) i Kardinalna greka (1999), te zbirku proze Knjiga o sitnom. Nedavno mu je izala i knjiga Nevjesta od vjetra. Ale teger (Ptuj), studirao je komparativnu knjievnost i njemaki jezik na sveuilitu u Ljubljani. Objavio knjige poezije ahovnice ur (1995), Kamir (1997), Protuberance (2002), te esejistiki putopis po Peruu Vasih je januar sredi poletja (1999). Novica Tadi (1949, Smrijeno, Srbija) jedan od najznaajnijih srpskih pesnika. Meu njegovim zbirkama pjesama su i Skakutani i kezila, drelo, Nona svita, O bratu, sestri i oblaku, Ulica i potuka, Napast, Okrilje. Stevan Tonti (1946, Sanski Most), pjesnik i prevodilac. Studirao je filozofiju u Sarajevu i potom radio kao urednik u izdavakoj kui Svjetlost. Poslije vie godina provedenih u egzilu u Njemakoj (1993 2001), koje su ga razdvojile od porodice, vraa se u Sarajevo. Najznaajnije zbirke pjesama su Sarajevski rukopis (1998) i Blagoslov izgnanstva (2001). Dobio je nagradu Horst Binek Bavarske akademije lijepih umjetnosti (2000) i nagradu grada Hajdelberga Knjievnost u egzilu. Dragan Veliki (1953, Beograd), diplomirao je svetsku knjievnost sa teorijom knjievnosti na beogradskom Filolokom fakultetu. Od 1994. do 1999. godine bio je urednik izdavake delatnosti Radija B92. Pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas i Reporter. U periodu od 1999. do 2002. godine boravio je u Budimpeti, Beu, Minhenu, Bremenu i Berlinu. Autor je romana Via Pula (1988, Nagrada Milo Crnjanski), Astragan (1991), Hamsin 51 (1993), Severni zid (1995, stipendija Fonda Borislav Peki), Danteov trg (1997) i Sluaj Bremen (2001); zbirki pria Pogrean pokret (1983) i Staklena bata (1985); i zbirki eseja: YU-tlantida (1993), Deponija (1994) i Stanje stvari (1998). Djela Dragana Velikia prevedena su na desetak evropskih jezika. Zastupljen je u domaim i inostranim antologijama. ivi u Beogradu kao slobodni knjievnik.

491

Marko Veovi (1945, Pape, Crna Gora), pjesnik, romanopisac, esejist, knjievni kritiar i prevodilac. Predaje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Jedan je od urednika Antologije najnovijeg bosanskohercegovakog pjesnitva. Najznaajnije knjige su mu zbirke pjesama Nedjelja, Osmatranica i Poljska konjica, roman Rodonaelnik, te knjiga polemikih tekstova etvrti genije. Prevodio je poeziju Emili Dikinson i arla Bodlera. Andrea Zlatar je knjievna kritiarka, teoretiarka i pjesnikinja. Autorica je knjiga iz podruja teorije i povijesti knjievnosti Istinito, lano, izmiljeno. Ogledi o fikcionalnosti (1989), Marulieva Davidijada (1991), Autobiografija u Hrvatskoj (1998), Ispovijest i ivotopis (2000), dvije knjige eseja o svakodnevici Veliko spremanje. Zapisi uene domaice (1995), Svakodnevne razglednice (2002), te knjige poezije Neparne ljubavi (2002). Bavi se i urednikim i novinskim poslovima u kulturi (Omladinski radio, Studentski list, Gordogan, Vijenac, Zarez). Izvanredni je profesor na Odsjeku za komparativnu knjievnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

492

EXECUTIVE SUMMARY
In its opening column In the first person, the third issue of Sarajevske sveske (Sarajevo Notebooks) delivers an essay of Vida Ognjenovi Crediting the poetry, where this Serbian writer gives a deeply intimate meditation on her own experience of the art of poetry, against the grain of todays ideological, political and cultural tensions and conflicts. In the Dialogue column, Andrea Zlatar discusses with Slavenka Drakuli, a Croatian intellectual and writer, the whole set of issues that Drakuli recognizes as crucial in her writing and analyses them through her own opulent corpus of work. Issues such as womens issues, feminism, disease, literature, living in totalitarian societies and societies based on nationalistic drives surface in Drakulis pregnant reflections and penetrating attempts to provide answers to some of the questions bothering not only writers, but also ordinary people in the region. In the 'Diary', poet and translator Sinan Gudevi, who is famous for his translations of Ovid and Italian literature, contemplates about the recent death of Bosnian poet Izet Sarajli, and critically analyses some texts about him. Renowned Slovenian poet Boris A. Novak edited this issues The Context column named The Writers on the Borderline, which contains essays on the issue of borderline and the whole series of ways it effects literature, culture and writers nowadays. Sibila Petlevski describes a role literature can have in research of the experience of traversing the borderline between different languages and cultures in her own case, between Macedonian and Croatian and in establishing of her own identity and writings. Bora osi and David Albahari, two great Serbian writers who left Serbia due to the Miloevi regime and now live in Germany and Canada respectively, give their personal accounts of the way the crossing of the borderline influenced their own attitudes and work. Another Serbian writer, Dragan Veliki, reflects on the complex relationships in which the issues of the borderline, identity and literature are mutually engaged. Through an original reading of the biography and work of famous Slovenian poet Sreko Kosovel, Erica Johnson Debeljak provides a unique case study of a stationary exile and of internal traversing the border-

493

line. Francis Jones, translator from Serbian/Croatian/Bosnian into English (he translated authors such as Vasko Popa, Mak Dizdar, Skender Kulenovi), examines the way the introducing of the borderline into a once united yet polycentric cultural field, as the Yugoslav one used to be, and dividing of the Serbo-Croat language into Serbian, Croatian and Bosnian effected his own translation work from these languages in the radically changed and new cultural and political environment. Boris A. Novak gives an intimate recollection of his own family tree intersecting different geographical, linguistic, cultural, religious, ethnical and other borderlines and barriers through different epochs and Serbian, Slovenian, Croatian and Bosnian-Muslim cultural fields. The Manufacture section features recent literary production from all over the region. In this issue you will find: poetry by Liljana Dirjan (Macedonia), Ale teger (Slovenia), Novica Tadi (Serbia) and Marko Veovi (Bosnia-Herzegovina); stories written by Mehmet Kraja (Kosovo), Evald Flisar (Slovenia) and Igor Isakovski (Macedonia). Bosnian literary critic Enver Kazaz gives an elaborate account of the poetry of Semezdin Mehmedinovi, while novelists Goran Samardi (Bosnia-Herzegovina), Andrej Nikolaidis (Montenegro) and Jasmin Imamovi (Bosnia-Herzegovina) deliver exclusive excerpts from their new novels-in-progress. The Balkans continues to deliver the theoretical and artistic articulation of matters related to the region, starting from the very notion of the Balkans. Slovenian activist and theoretician Professor Lev Kreft analyses some aspects of the links connecting contemporary Balkan cinematography with the contemporary ideological and cultural backgrounds. Jovica Ain writes three pieces analysing, from the personal point of view, the way an individual resisted and fought the ideological horrors pervading the 1990s in the war-thorn former Yugoslavia. Elizabeta eleva and Bashkim Shehu examine multiple and puzzling relationships between Europe and the Balkans, in their mutual recognition and mis-recognition through a whole set of metaphors, allegories, myths and preconceived images. The translation-oriented column Passport brings a selection of notes and marginalia that the famous Nobel prize winner Elias Canneti wrote in 1993. In the selection and translation of Cannetis notes, a reader can find Canettis recollection of

494

Bosnian writer Mea Selimovi and meditation on Bosnia caught in the post-Yugoslav warfare. In the column My choice, an acclaimed Croatian playwriter Slobodan najder delivers a theatrical piece with accompanying comments, warning against the long tradition of intolerance dictated by some unscrupulous religious and political institutions and agencies. The Critique column provides a critical insight into recent literary production and publishing activity throughout the region. This issue brings reviews of novels written by Nedjeljko Fabrio, Venko Andonovski, Sneana Bukal, Zdenko Lei, Dragoslav Mihailovi and Josip Mlaki; Borislav Pekis correspondence; Milica Nikolis autobiographic chroniclenovel about translation of modern Russian literature; stories by Mehmet Kraja; and poetry by Miklav Komelj, altogether with an overview of the contemporary Macedonian poetry. In Memoriam bids farewell to two great writers: Ilma Rakusa writes about well-known Serbian novelist Aleksandar Tima and its work, while Stevan Tonti waves goodbye to the cult figure of the Sarajevo poetry scene, Izet Sarajli. In the closing column, Portrait of an Artist, where the Sarajevo Notebooks regularly presents a painter or a visual artist through the lens of a writer or critic, Luko Paljetak, great poet from Dubrovnik, gives an insightful depiction of the luscious visual universe of Vojo Stani, a Montenegrin painter from Herceg-Novi.

495

SARAJEVSKE SVESKE Izdava: MEDIACENTAR SARAJEVO Direktor: Boro Konti Kolodvorska 9 71000 Sarajevo Bosna i Hercegovina Telefon: (+387-33) 715-861 Telefaks: (+387-33) 715-860 e-mail: edin@media.ba Lektor Milka Arslanagi Korektor Neboja Jovanovi Dizajn naslovne strane Ognjenka Finci Amra Zulfikarpai DTP Adnan Mahmutovi tampa: BLICDRUK, Sarajevo Tira: 1000 primjeraka asopis izlazi etiri puta godinje. ISSN 1512-8539 Na osnovu miljenja Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta, broj 02-15-5451/02 od 28.08.2002. godine, asopis Sarajevske sveske osloboen je plaanja poreza na promet proizvoda.

496