Generativna semantika

Mogue je napraviti distinkciji izmeu dvosmislenosti i openitosti, kao i izmeu gramatinosti i negramatinosti, ali ne i u svim sluajevima. Jedan od takvih primjera je odnos izmeu znaenjskog i neznaenjskog (besmislenog). Fonoloke reprezentacije treba shvatiti kao zastupljenost naina u kojima e reenica biti iskazana (ako je iskazana kao teksualna i emitirana u vokalno-slunom kanalu), a semantike reprezentacije kao prikaz tog znaenja. Kada je omski prvi put iznio svoju teoriju o generativnoj gramatici, nije imao mnogo za rei o mogunosti integriranja fonologije, morfologije, sinatkse i semantike u okvir jedinstvenog modela jezikog sistema. Stoga je uvijek generativna gramatika omskog uzimana kao objanjenje sistematskih odnosa sintakse i semantike. Pojedinano, to je uvijek bilo u vezi sa injenicom da neki oblici dvosmislenosti mogu biti smatrani kao neto to se moe objasniti, a Harris je u poetku naglaavao injenicu da neki dijelovi znaenja reenica ostaju konstanta nakon preorazbe (transformacije). Prvi znaajniji radovi o integraciji sintakse i semantike bez osnova modela omskog, uraeni su od strane Katza i Fodora (1963). Njiovi radovi su kasnije pojanjeni i proireni od strane Katza i Postala (1964.), a zatim preuzeti od omskog (1965.) u gradnji i uspostavljanju ono to je nazvano standardnom verzijom transformativne generativne gramatike omskog. Jeziki opis gramatika = Semantika (u kojem se gramatika ne shvata kao prikaz u sintaksi i morfologiji nego i fonologiji). Sljedee to je primjeeno u radovima Katza i Fodora jeste da su nametnuli tzv. pogreni (lani) paralelizam fonologije i semantike. Sintaksiki dio integriranog modela jeziksistem se sastoji od baze pravila i prijelaznih pravila, a odran je u sredini, i to ne samo po

tome to je doao izmeu fonolokih i semantikih dijelova modela nego i u sadraju cjelokupne generativne sposobnosti integriranog modela. Odvojeno od terminologije koja je koritena, model Katza i Fodora je nevjerovatno slian glosematskoj verziji strukturalizma koju je razvio Hjelmslev sa svojim saradnicima nekoliko godina ranije, to je ostavilo prostora za razliite prigovore. Postoji inherentna veza izmeu gramatike i semantike koja se ne odrava izmeu gramatike i fonologije; i ova injenica bi trebala biti zabiljeena u svemu to se podrazumijeva pod modelom jezik-sistem. Primjetit emo da se baza razlikuje od tri seta pravila. Namjera je uzeti u obzir jednu od glavnih promjena koju je omski napravio u svom prikazu tzv. standardne verzije transformacijske gramatike; ukljuivanje rjenika kao podkomponentne baze. Ovdje ubaciti tzv. standardnu teoriju Generalni zakljuak, prema kojem su Katz i Fodor (1963.) i Katz i Postal (1964.) radili (osim nekih pravila koja su odgovorna za ono to se smatra samo stilskom varijacijom), jeste da su sva transformacijska pravila obavezna; ova je teza prevaziena i uinjena je dijelom standardne verzije transformacijske gramatike omskog (1965.). Ona se smatra nunom, na temelju semiotikog naela da smislenost podrazumijeva izbor, te tvrdnja da transformacije ne utjeu na znaenje. To je primjenjivano, nakon to je prihvaeno da je identitet dubinske strukture dovoljan uvjet semantikog identiteta kako bi se napravio naredni korak. Ustvari, to je uinjeno od strane onih koji sebe nazivaju generativnim semantiarima, koji se slau da ne postoji potreba da se uspostavi nikakva razlika izmeu duboke strukture reenice i njezine semantike interpretacije. Njihov pristup do izgradnje integriranog modela jezikog opisa predstavljen je na slici 2. Ovdje ubaciti tzv. generativnu semantiku teoriju

Termini interpretativna semantika i generativna semantika, koji su bili u irokoj upotrebi da upute na alternativne koncepte veze semantike i sintakse (slike 1 i 2), su prikladni za tu svrhu. Bilo koji model jezikog sistema koji generira niz ispravno oblikovanih semantikih reenica, poiva na teoriji da je ispravno semantiku opisati kao generativnu. Dakle, razlika izmeu alternativnih koncepcija odnosa izmeu semantike i sintakse, nije da jedan poiva na teoriji generativne semantike, a drugi ne. Oboje pretpostavljaju mogunost postajanja teorije generativne semantike. Razlika izmeu alternativa je prikazana na slikama 1 i 2 koja se kree izmeu najdublje sintaksike analize reenice i njezine semantike interpretacije. Sintaksiki temelji modela, kao to smo vidjeli su u skladu s naelom autonomije sintakse, a semantiki to nisu. Razliite vrste modela sintaksikih i semantikih baza su uvjerljivije. Prema omskom (1965.) dubinska struktura reenice je izraz-marker koji sadri sve lekseme iji se oblici pojavljuju u povinskoj strukturi iste reenice; i to je u odnosu na tipologiju duboke strukture izraz-maker da su semantiki relevantni pojmovi subjekta, objekta i predikata definirani kao izborno ogranieni. Nadalje, leksikalizacija transformacije ove vrste ne djueluje, tvrdi se, prije operacije drugih transformacija: one moraju biti mjestimino s onim to bi se konvencionalno moglo smatrati iskljuivo sintaktikim transformacijama.

Za razliku od razliitih radikalnih alternativa, model sinaksike i semantike baze imaju toliko toga zajednikoga, u odnosu na metateorijske pretpostavke koje ih podravaju i definiraju njihovu upotrebu, te se smatraju relativno malim, i moda se u konanici razlikuju od varijanata pristupa integraciji sintakse i semantike Katza i Fodora. Jedno od najupeatljivijih obiljeja u radu Katza i Fodora je teza da transformacije ne mijenjaju znaenje to je jako slabo s obzirom na upotrebu termina znaenje. Ne vodei rauna o injenici da je semantika veza izmeu izjavne i upitne reenice, ili izmeu izjavne i imperativne da je razliita semantika veza nego to je to izmeu dvije izjavne. Sada je ire prepoznatljivije, i od transformacionalista i netransformacionalista da postoje razliite vrste znaenja kako bi se uzele u obzir analize jezikog sistema. to se tie

istraivanja koje provedeno od strane transformacionalista, nije se dolo do rjeenja koji model, sinatksiki i semantiki, je poeljniji. Da li je neophodno ili odrivo za lingvistiki model jezik-sistem generiranje svih ili pojedinih ispravnih semantikih oblika, bez obzira da li su pogreni semantiki oblici iskljueni pravilima baze ili razliitim pravilima predstavljenim Katzovim i Fodorovim radom iz 1963? Postoje dvije vrste reenica koje filozofi i lingvisti generalno tretiraju kao anomalije i ija je jasnost od vanosti za semantiare: reenice koje (kada su upotrebljene kao obavijesti) izraavaju ponavljanje (tautologija) ili reenice koje oznaavaju kontadiktornost. Tautologije i nisu tako este pojave u svakodnevnom jezikom ponaanju. One se vrlo esto koriste, metalingvistiki, kako bi se pojasnilo znaenje nepoznate rijei. Npr. Abiogeneza je spontana generacija se moe shvatiti kao izraavanje, neizravno, o abiogenezi ime se primatelju daje informacija o jezikom sistemu kako bi se napravio jedan od koraka u razvoju argumenta.. Mnogo interesantnije, tautologije mogu biti izgovorene da izraze ono to primalac oekuje da prepozna kao oiglednu istinu i iz kojih e izvui neku relevantnu istinu odnosno injenicu npr. Biznis je biznis.

Postoje razliiti naini u kojima poruka moe biti tumaena dvjema povezanim klauzama kao logina kompatibilnost jedne s drugom. Generalno je miljenje da su nepravilnosti kontradikcije razliite od tautologije. Ipak, u oba sluaja njihovo tumaenje s obzirom na kontekst predmet je procedure ili strategije iz kojih proizilazi pretpostavka da govornik mora imati neki razlog zbog kojeg koristi povrne iskaze ili paradoks. U raspravi granice gramatike kazano je da ne postoji preteorijski pojam gramatike prihvatljivosti uporeene sa bilo kojim pojmom semantike prihvatljivosti. Postavlja se pitanje koliko onoga, to je otkriveno preteorijskim konceptom gradnje smisla, je primjenjeno u analizama semantike strukture pojedinih jezika? Principijelno, ovo pitanje odluuje u smisli razlikovanja znanja izvornog govornika o svom jeziku i znanja ili vjerovanja o svijetu odnosno ivotu. Npr. reenica Moja majka je

mlaa od mene se moe smatrati izrazom koji karkterizira bioloku mogunost stanja stvari; i govornikova ocjena ove reenice kao besmislene je ve uraunata u odnosu na ovu injenicu. To je takoer oito, pod uvjetom da majka (od X) tumaimo kao bioloki enski roditelj (od X), a ne kao osoba koja je rodila X., kao i i bilo koja pretpostavka koja opisuje loginu mogunost situacije priznate kao smislene. Ono to lingvisti stavljaju pred ispitanika jesu stvarni i mogui iskazi; i oni e uvijek biti tumaeni u svijetlu vjerovanja ili pretpostavki ispitanika. Ako povuemo jasnu granicu izmeu reenica i iskaza, lake emo izbjei zapadanje u jednu ili dvije zajednike zablude semantikih oblika. Prvo pretpostavimo da izravno moemo testirati to kao vlasnitvo jezikog sistema. Moemo ispitaniku dati stvarni ili mogui iskaz i bez govora o kontekstu u kojem se nalazi iskaz, upitati ga da li je anomalija ili ne. Kada nam nai ispitanici kau da je pojedini iskaz devijantan, oni moda jednostavno misle da ne mogu odmah zamisliti okolnosti pod kojima bi ih izrazili. Ali ukoliko postoje bilo kakve okolnosti pod kojima je iskaz proizveden, onda e ispitaniku biti mnogo lake da ga tumai jer iskaz mora biti tretiran kao semantiki prihvatljiv oblik. Druga se zabluda sastoji u pretpostavci da pojam ispravnih semantikih oblika u onoj mjeri u kojoj se odnosi na reenicu, takoer mora biti u odnosu na pretpostavke i oekivanja govornika jer su ocjene ispitanika o semantikim devijacijama i nedevijacijama relativne u odnosu na kontekst u kojem je mogue zamisliti odvijanje labilnih uvjerenja. Mnoge reenice koje su lingvisti smatrali pogrenim semantikim oblicima su u kasnijim raspravama postali odgovarajui prihvatljivi oblici. Npr. Konj je mjauknuo. Jedan od razloga kojim se se model jezik-sistem ukljuuje u tzv. model izborogranienje jeste sposobnost izvornog govornika da pravila prije pretpostavlja i podrazumijeva nego to ih tvrdi. Npr. iz reenice Ta osoba je trudna zakljuujemo da se radi o enskoj osobi; i u veini sluajeva e se ovaj iskaz bez sumnje moe smatrati ispravnim odnosno tanim. Ali propozicije izraene reenicom Ta osoba je ena ne podrazumijeva pravilo koje izraava Ta osoba je trudna.

Jo jedan od takvih razloga jeste navodna injenica da fraza ili reenica moe biti dvosmislena iako sadri jedan ili vie homonima ili poliseminih leksema u pozicijama koje su isto gramatika pravila odredila kao doputene za njih. Npr. leksema ball moe biti interpretirana kao sadraj ball1 (kuglast ili etvrtast objekat koji se koristi u odreenim igrama) i kao sadraj ball2 (elegantna vrsta zabave uz ples). Npr. ovjek je utnuo ball. Teko je izbjei zakljuak da nije postignut uvjerljiv sluaj za teze da lingvistiki model jezik-sistem treba biti takav da generira sve i samo semantiki dobro oblikovane reenice, niti je to doista oito kako se esto pretpostavlja da generativni model jezik-sistem treba biti u vezi sa svim dobro oblikovanim reenicama u nekim odgavarajuim injenicama. Semantike interpretacije kao reprezenti znaenja reenica su teoretske konstrukcije koje moraju biti zadovoljene u smislu njihove eksplanatorne vrijednosti: i ne postoji neto u emu bi se svi sloili to bi se moralo objasniti terminima kao to su: sinonimija, antonimija, tautologija, kontradikcija, parafraza i dr. Iako je generativna semantika logiki nezavisna od komponentnih analiza, to nedvojbeno proizilazi iz injenice da je obino predstavljena u vezi sa pretpostavkom da je mogue analizirati semantike strukture svih jezika u odnosu na skup univerzalnih osjetilnih komponenti: i ova pretpostavka je ustvari upitna.