IVAN ARALICA / MAJKA MARIJA

BIBLIOTEKA MODERNE LITERATURE

ETRDESETO KOLO

IVAN ARALICA

SVEZAK 239.

Ureuje ZLATKO

CRNKOVI

Majka Marija

Autor likovnog rjeenja ovitka ALFRED PAL Autor dizajna fotografije ELJKO MARII

ZNANJE ZAGREB 1992

Copyright Ivan Aralica 1991

Nikad ne reci nikad!

Zakleo sam se u sumrak, kad sam isplovio iz uvale, u kojoj sam se skrivao itav dan, proao pored hridi na kojoj je bila svjetioniareva kua, utonuo u sumaglicu koja se nad morem die u mirnim ljetnim veerima, ugledao svjetlo svjetionika i mislio da sam, budui daje preda mnom puina a nada mnom mrak, nepovratno daleko od kopna na komu sam dosad ivio. Slijedei stari obiaj mediteranskih naroda, za koji nisam siguran da u sebi skriva ita magino, ali iz vlastitog iskustva znam da je pun gnjeva i prkosnog plaa, iz depa sam izvadio crni kamen, to sam ga pokupio na otoku Situ kad sam ukrao amac, uspravio se, zavitlao ga preko krme i viknuo: - Nikad vie! - Osjetio sam olakanje, oslobodio se napetosti koja me je tresla godinama i doivjela vrhunac u posljednjem tjednu, dok sam se spremao bjeati po drugi put. Osjetio sam olakanje kao svi oni, pjeaci i moreplovci, koji su kroz milenije mediteranskih lutanja naputali rodna mjesta i na odlasku se crnim kamenom zaklinjali da se u te osinjake nikad nee vratiti. Osjetio sam olakanje, makar je preda mnom bila no, dodue ljetna, i debelo more, dodue Jadransko, ali i ljetna no i Jadransko more dovoljno mrani i dovoljno iroki da, s neto neverina iz lutaj uih oblaka, moju zakletvu uine izlinom. Ali, Bog su i srea htjeli da jutro doekam na povrini, da u podne naiem na talijanske ribare, da im darujem ukradeni amac i da mi oni, zauzvrat, svojom susretljivou uine ugodnijim prve dane u slobodi i tako, to oni nisu morali znati, osnae moju zakletvu da

se nikad ne vraam tamo otkuda sam doplovio u amcu na dva vesla, s molitvenikom u ruci. Prolazila je godina za godinom, niti me tko zvao da se vratim, niti sam ja imao potrebu nekoga ili neto tamo vidjeti, i zakletva, teka kao kamen i crna poput crnine, leala je na dnu due kao na dnu jezera, tonula u mulj to se taloio od raspadnutih briga, i umalo da ne utone u zaborav kao to tone sve doivljeno, ono to nas je krijepilo i ono to nasje satiralo. Polovicom osamdesetih, kad od vesala kojima sam preveslao odande ovamo nije neistruljena mogla ostati ni treica, veslao njima tko kroz proteklo vrijeme ili ne veslao, meu poslovnim svijetom hrvatskog porijekla poela je kruiti nevjerojatna pria da e nas iz one zemlje, iz koje smo doli kojekako i bili blaeni svakojako, pozvati premijer osobno i pokazati svojeruno gdje bismo mogli uloiti novac steen u bijelom svijetu. I pozivi su stigli, jedan i za mene, jer sam se i ja kao graevinski poduzetnik ubrajao u naijence koji su uspjeli u tuini. Pozivi su, kao bolest, napali dva ranjiva mjesta svih nas, recimo tako, uspjenih: elju za dobrom zaradom i rodoljublje, bez koga sigurno nismo bili. A jedno i drugo oboljenje godilo je naoj tatini: otii kao nitko i nita, biti pljuvan do bestidnosti, a vratiti se kao netko i neto, sudjelovati na primanju to ga premijer prireuje u ast parajlija i vidjeti svoju sliku u domovinskim novinama. Crni kamen u mojoj dui oslobodio se i mulja i barske trave, isplivao na povrinu i podsjetio me da ovjek ozbiljne zakletve daje zbog ozbiljnih razloga i da ih zbog jo ozbiljnijih razloga ne kri. Zaobiimo uvijek krhko rodoljublje, koje lako pline i na najmanji poticaj, ali ni poslovni uspjeh ni tatina da se uz premijera slikam, ozbiljni razlozi ne mogu biti, osim za lakomislena ovjeka. ak i da crni kamen nije postojao, na poziv premijera, za koga sam ve tada znao da e u povijesti ostati zabiljeen po gustim obrvama ispod niskog ela i po udaranju akom o stol, ne bih se odazvao, kao to se ne bih odazvao ni na poziv premijerke, njegove prethodnice,

ene koja se na slikama uvijek razdragano smijala, ak i kad je htjela biti ozbiljna, to nisam mogao drugaije protumaiti nego kao smijeh od dragosti stoje premijerka. Smijeh koji se raspuknuo kao cvijet kad su joj rekli da zauzme premijersko mjesto, u toku se mandata okamenio. Kad je s premijerske stolice nasilno morala otii, rekavi da tek sada zna stoje prije stupanja na elo vlade trebalo znati, a bilo joj prigovoreno da je to ipak trebalo biti obrnuto, protivno psiholokoj logici, otila je s vlasti nasmijeena. To je medicinski a ne politiki sluaj, tvrdili su strunjaci obje struke, makar politika, da neuk prihvaa mjesto rezervirano samo za uena, s medicinom nemala nita. Njen nasljednik, suprotno od nje, gledajui ispod gustih obrva bez traga smijeka, gotovo prijetei, pokuao je oponaati engleskog dravnika, koji je, preuzimljui kormilo drave u ratu, svom narodu obeao pobjedu uz krv i suze, i sam obeao zemlju povesti kroz sedam ofenziva, stoje pandan Englezovoj krvi i suzama, i izvesti je iz ekonomske krize u koju je zapala. Nisam njegov poziv odbio ni zbog nedostatka humora ni zbog sedam ofenziva, odbio sam ga zbog slutnje da se radi o ovjeku koga se treba kloniti. Sve o tom tipu ovjeka nauio sam od Borivoja Leskovca, komandira brdske baterije u upriji, kod koga sam sluio vojni rok i od koga, izuzev tipologije ljudi, nikakve koristi nisam vidio. Sumnjam daje ta tipologija proizila iz njegova iskustva. Prije e biti da ju je od nekoga nauio, jer je i sam pripadao tipu ovjeka komu treba okrenuti lea, tipu koji, uz ostale nedostatke, nema dara za uopavanje vlastitog iskustva. Imala su nam u bateriju doi tri podoficira, na sta, iz kole rezervnih oficira i tu, na kraju stairanja, dobiti inove zastavnika. Leskovac je tim povodom, na svoj nain, pun vulgarnog smijeha i jo vulgarnijih rijei, umovao, ne jednom, svaki dan po nekoliko puta, otprilike ovako: Ako ti to imaju doi budu lijeni a pametni, dobili smo premiju: ti nee muiti ni sebe ni vojsku, sjedit e u toplim prostorijama, vojsci e dopustiti da se

bavi sama sobom i ekat e kraj svoga staa. Ako dobijemo i vrijedne i pametne, ni tada baterija nee loe proi: vrijedni i pametni nee raditi vie nego stoje potrebno, ali ni manje od potrebnoga, pa se nee mnogo ni izgubiti ni dobiti. Ako dou vrijedni a glupi, baterija je obrala bostan: vrijedni se glupani ele istaknuti, ali, kako ne znaju u emu bi se i kako istaknuli, svojom radinou mue sve ivo oko sebe, lupetaju glavom i jezikom, svojataju pravo na greku da bi i nakon grijeha mogli grijeiti, nikoga ne sluaju jer sluati ne znaju, nikomu ne vjeruju jer ni sebi ne znaju vjerovati, slijede svoje uvjerenje da je vanije htjeti nego znati, pa je s njima kuku i pomagaj svima koji s njima moraju ivjeti, a od svih njima je samima sa sobom najgore. Uvjeriti ih da su neprikladni za upravljae, nee, i s poloaja ih moe odgurnuti samo na grub nain. A ba taj lijek ne moe primijeniti jer vrijedni glupani imaju posebno izotreno ulo prema svojim mudrim neprijateljima, koje, i prije nego im od njih zaprijeti opasnost, uspjeno onesposobljavaju. Kad sam uo da nas te guste obrve i to nisko elo marljivog premijera zovu da mu pomognemo nai prolaz kroz sedam ofenziva, mogao sam samo zakljuiti da zemlja na koju sam bacio crni kamen proivljava crne dane. Njen premijer, vrst kao aka od ijih udaraca zvei staklo na stolu, nije se bez nude obratio onima na ijim je leinama do juer gradio svoju politiku karijeru i ijeg se drutva uvao kao drutva okuenih. Moda zamisao da se nama obrati za pomo i oivi nae uspa vano rodoljublje i nije proizvod njegova ela, ali, im se on prihvatio posla da je oivotvori, pozivljui nas u ofenzivu, dojmila me se kao njegova. Nije li ipak izila ispod njegova ela, izila je ispod ela slina njegovu. Istraujui i pobude i autorstvo tog poziva, sjetio sam se pjesme grupe djevojaka koje su radile u masliniku prije nego to e svi nai maslinici biti preputeni drau i kamenu. .... J3ilesM to godi&e kad je drava nasilnpm kolektivi-

zacijom nepovratno razorila seoska domainstva, kad je na selu, obespravljen i osiromaen, ostajao samo onaj tko je morao, vrijeme kad je politika za sve krivila suu i vanjske neprijatelje, sad one s Istoka, i uspjela dobiti naklonost dojueranjih neprijatelja sa Zapada, s pravom, jer je uvijek govorila o neprijateljima raznih boja, pa su u sve nae luke poeli pristajati ameriki brodovi s branom, grahom, mlijekom u prahu i Trumanovim jajima. Bilo je to vrijeme, dugo i polagano, kad je poela gradnja auto-puta uz jadransku obalu, amerikim novcem od prodanog brana, graha i Trumanovih jaja, o emu e se saznati tek petnaest godina nakon gradnje iz memoara jednog brbljavog politiara, vrijeme kad su djevojke u maslinicima radile tek u kasne otpodnevne sate, jer su od zore do tri radile na trasi auto-puta, radile i zaraenim novcem kupovale ameriko brano, pet dugih godina, a da vie od brana, koga je slavna partija od kapitalista dobila besplatno, nisu zaradile nita. Pa ipak su te djevojke, s dlanovima tvrim od kopita i usnama ispucanim na buri, pod veer, u maslinicima, pjevale pjesme izluene politikim nabojem, kakva je ova to sam je zapamtio: Ispei u pogau do neba, Neka gladna Amerika gleda! Koliko smisla i besmisla ima u ovoj pjesmici kad se zna da je kruh koji su djevojake majke pekle bio umijean od brana to nam ga je Amerika slala iz svojih vikova! U djevojakim napjevima dvije su stvari bile udne. Prva, da djevojke vjeruju kako u trulom kapitalizmu vladaju glad, rasap i opa neimatina, iako pogau, kojom misle dokazati svoju prednost, mijese vikovima brana onog to umrije od gladi. A druga je udna stvar bila to je truli kapitalizam, drutvo na zalasku, gradio cestu zemlji koja ga je zvala neprijateljem i spaavao od gladi djevojke u maslinicima koje nisu vjerovale u njegovu budunost. Gledanje ukri, a o nje-, mu se ovdie radi. ne moe se tumaiti samo ideolosriza-

ijom koja kretenizira ovjeka, pa i djevojke u maslinicima. Iza ideologije i politike stajala je sila. Na satovima idejnopolitikog vaspitanja, koji su se posvuda odravali, za dokaz kapitalistike pokvarenosti koritena je pria o brodu punu kave, koja je u bostonskoj luci baena u more da se ne bi, zato stoje na tritu kave bilo mnogo, kavi obarala cijena. Koliko je ideolokog bijesa izdimilo na dimnjak toga broda! Znam ovjeka, zvao se Edo Santini, koji je u ali ovako prokomentirao sluaj s tim brodom i s tom kavom: Pa to! Da nisu imali, ne bi je ni prosuli u more. Imaju je, njihova je, pa neka je i bace! Za ovo je dvije godine odleao u hladovini. Stavi li ovjeka pred izbor: ili e pjevati pjesmu o pogai i brodu s kavom i ostati netaknut, ili e prozboriti istinu o pogai i brodu pa odetati u hlad, ovjek e najee izabrati pjesmu i slobodu prije istine i hladovine. Tko to moe, ja mu ne zamjeram. Ja nisam mogao, i neka mi to ne bude zamjereno! Kad sam dobio premijerov poziv, pomislio sam odjednom i je li dolo vrijeme da se plati brano od koga je pravljena pogaa uz koju se sito ivjelo, i poziva li to premijer one koje je prodao trulom kapitalizmu da bi oni sada, kad kapitalizam vie nee, plaali brano za pogau na kojoj e se on i dalje toviti, usput moei noge u moru kod Neuma? E, nee me dozvati ako me zove u kolo gdje se pjeva pjesmica kako zalutali sin, poto se vratio, majinu ljubav kupuje parama to ih je nacijepao u tuini. Ne to ja majici pare ne bih dao, nego to znam tko bi ih iz majinih depova uzeo kad bih ih ja u njene depove stavio. - Ne idem - rekao sam drutvu koje se sa mnom preko telefona dogovaralo da li da se ide ili ne ide. - Meni je ime Matteo Vodopia, majka mi je Cornelia Travirca, otac esto Vodopia, a na krtenju su me drali Emma Cetineo i Cesare Pasini. Kako se vidi iz krsnog lista, ja ne pripadam narodu komu pripadate vi i premijer od 'sedam ofenziva'. _ ... - Ne seri!,- rekao mi ie

Toronto! - Ti si balega iste krave od koje sam i ja. Samo to se za mene zna da sam iz Mesihovine, a za tebe, osim mene, nitko iv ne zna otkuda si. - Hvala ti! Sad bar znam tko je premijeru rekao da je Matteo Vodopia apokrifno ime - uzvratio sam, ali se Jure nije dojmilo to sam ga potvorio za dounika. - Ne ide li ti - nastavio je - ne idem ni ja. Ako se tamo ne mogu graditi nove ceste, teko da im treba nova prionica kave. Ali te molim, ako ti je stalo do mene, da mi jednom kae, ili napie, to se ti ne navraa u domovinu kad se svi mi navraamo? Dosad sam mislio da se neega boji, sad u to ne vjerujem. Pozvan si pa ega bi se imao bojati? E, moj Jure iz Mesihovine! Nije da i ti nisi uo za glasovitu kavu na dnu bostonske luke? I otiao si valjda od kue da bi u Berlinu sagradio prionicu. Trai priu o mom crnom kamenu, a o svomu uti. Mogao bih ti vjerovati da ga nisi bacio, ali, da ga nisi imao razloga baciti, ne bih. Ne eli li priznati da smo svi mi ozlojeeni samo zato to smo morali otii, stekli ovamo bogatstvo ili zaradili bolest, bolje je da mi o svom crnom kamenu nikad i ne pria. Svi smo mi, moj Jure, povrijeeni i, kad dobijemo premijerov poziv, stara se rana ponovo pozljeuje i poinje krvariti. Ipak, sa zakanjenjem od etiri godine, odgovorit u ti kako stoji s mojim crnim kamenom. O svom imenu ni sada nisam pripravan sve rei. Nain njegova pisanja nisam mistificirao: to je talijansko ime talijanskog dravljanina. Svoje znance nisam ostavljao u nedoumici tko sam. Ako je znanac na ovjek, rekao bih mu da sam Mate Vodopija, a to se pisanja imena tie, ako bi se tomu udio, rekao bih mu da tako ime i prezime piu svi nai iseljeni ljudi koji su ivjeli u primorskim mjestima to su bila pod vlau Talijana. Za strance, one koji su me samo uzgred poznavali i koji su sa mnom vodili poslove, bio sam talijanski dravljanin koji svoje ime pie na talijanski nain. Dakle, taj dio prie s imenom nisam krio, ali onaj drugi dio, kako su mi kuma

Emma Cettineo i kum Cesare Pasini nadjenuli ime, nisam rekao ni crnoj zemlji, ni svojoj eni, Poljakinji, ni jednom od svoje troje djece. 0 tomu, kako ste uli, ni Jure Dizdar, koji se razmee znanjem o svemu pa i o meni, ne zna nita. Odmah da kaem, ni u nainu mog krtenja nema nikakvog misterija, ako se misterijem ne dri da sam jo iv, da sam ovo to jesam i to sam oduvijek bio, iako pismo kae da to nisam. Ali, bar zasad, o tomu ne elim govoriti ni ovom bijelom papiru vicarske biljenice koju sam kupio na cirikom aerodromu. O najvanijem, zato sam bacio crni kamen, mogu odmah rei to rei imam. Boro Leskovac, komandir baterije brdskih topova u kojoj sam sluio vojni rok, bio je zdepast ovjek, niska rasta, zamalo grmalj, raskreenih nogu kao stepski jaha, Hun preostao iz seobe naroda, jedini ivi primjerak ratnika koji su prevaljivali goleme udaljenosti, ruili drave, osvajali gradove, a da o geografiji i dravotvorstvu nisu znali nita vie od Leskovca. Snaan, gojnih obraza, nakostrijeene kose i sitnih oiju koje su se, zbog nepominosti, doimale kao riblje, ne samo daje, kad ga od oka procijeni, bio sirovina, nego je, kad ga bolje upozna, sirovinom zraio. Seosko mome, odluno da se plugu ne vraa, on je do posljednje godine rata nosio ajkau s kokardom i sluio ravnogorskog enerala s pasjom odanou, kakva je i priliila onomu koji je rat shvatio kao kruh. Kad su partizani prodrli iz Bosne u Srbiju i razbili etnike, Leskovac im se pridruio u inu vodnika, koji je i kao etnik imao, preivio klanje na srijemskoj fronti, a u Ilirskoj Bistrici, kad je rat zavren, priio inove potporunika i u malo godina, in po in, dogurao do kapetana prve klase. Tu je s napredovanjem stao, dok, uz slubu, ne zavri veernju gimnaziju. Ja sam bio jedini u bateriji sa zavrenom srednjom kolom, regrut koji je sluio jednogodinji vojni rok, za razliku od drugih artiljeraca koji su etkali konje i brisali topove dvije godine. U trupi prava rijetkost, jer su srednjokolci odlazili u kplu za rezervne oficire i u trupu

dolazili kao starjeine. Kolika je to bila iznimka, vidjelo se i po tomu stoje Leskovac moj dolazak u bateriju, dok za mnom nisu dole karakteristike vojnog odsjeka, smatrao inovnikom grekom i tjeio me da se greka dade ispraviti, da e on sam mene poslati u kolu rezervnih oficira, jer mi nije mjesto u bateriji gdje je polovica nepismenih a druga polovica jedva srie abecedu. Ohladio se i pogledao me mrko kad su prispjele karakteristike, ne znam kakve, ali sigurno ne takve kakve bi bile potrebne buduem oficiru. Iz njih se moralo vidjeti da sam sjemenitarac, da sam gimnaziju polagao privatno i da u nakon vojske studirati teologiju. A sveenik, molit u lijepo, ne moe biti asnik. Tu su bar stvari iste! Bio je iznenaen kad je vidio da smo razliiti i kad je u pitanju prolost, a jo vie kad se radi o budunosti, ali me nije odgurnuo od sebe. tavie, objeruke me je prigrlio i bio zadovoljan to u godinu dana biti samo njegov. Veui me za sebe, izdvajajui me iz baterije i odvajajui me od drugih vojnika, unapreujui me za starjeinu bez ina i poloaja, zapravo me je posvojio kao to se posvaja koristan predmet. Oslobodio me je tekih poslova u konjunici i krugu vojarne, oslobodio me deurstva i straarenja, svega osim borbene obuke, jer to nije smio, ali sam i s nje vie izostajao nego to joj bio prisutan. Zauzvrat, vodio sam baterijsku administraciju, knjigu poarstva, izdavao rublje, drao nepismenima analfabetski teaj i pismenima teaj biologije i astronomije, to se smatralo posebno vaspitnim, a za potrebe kapetana obavljao dva delikatna i povjerljiva posla: pisao sam mu skripta za drugi razred gimnazije iz svih predmeta, neto skraeno, da se lake naui, i za dravne praznike i povijesne datume referate koje je itao pred itavim divizionom. Dok su drugi vojnici zebli, bili mokri i umorni, ja sam loio pe i, koristei gimnazijske udbenike, pisao skripta po receptima skraenog kursa, to je znailo pojednostavniti do gluposti ionako pojednostavljenu materiju, kakva se redovito nalazi po kolskim prirunici^* i i . 11 UJ,

ma. Kad bih napisao, tumaio sam mu to sam napisao. Gledao bi me svojim nepominim ribljim oima iza kojih se sterao meni nepoznat predio. Kad bih u udu zastao, ne znajui shvaa li taj ovjek neto od onog to mu govorim, on bi samo rekao: - Tjeraj dalje! Donekle mije bilo shvatljivo njegovo dranje. Iako se razgovor meu nama vodio u kancelariji, opravdano pretpostavljajui da u o tomu to radimo priati vojnicima, on, u strahu za svoj ugled, nije mogao podnijeti da se razglasi kako obian vojnik, iza zatvorenih vrata, kapetanu dri instrukcije. Zato je poduka postala izvor potmule napetosti izmeu nas dvojice, iako, zahvaljujui i njegovoj utljivosti, do nesporazuma nije nikad dolazilo. Primjeivao sam neto slino zavisti i uenju kako to da ja sve lako primam, a njemu ide tako teko. Ta zavist, kao to obino sa zaviu biva, nalaje svoj oduak u neemu stoje se naoko nije ticalo. - U redu - rekao mi je jednom - oficir zasad ne moe biti. Ali, kad bi mogao, bi li elio? Odgovorio sam mu kako ne samo to ne alim to oficir ne mogu biti, nego da oficir ne bih htio biti ni onda kad za mene ne bi bilo drugoga kruha osim vojske. To gaje prenerazilo. Ne kao istina ve kao drskost, kao moje napuhavanje. Otada je, kad bih mu tumaio dijelove skripata i zastao pitajui se shvaa li on od toga togod, ponekad, umjesto onoga: Tjeraj dalje, ubacivao i ovo preneraenje: -1 ti ne bi bio oficir? - Ne bih. - Ma idi, bre, koga ti blefira! Moda bih ja u miru odsluio svoj jednogodinji dug dravi, neusporedivo lake i zabavnije od tisua svojih vrnjaka koji su se nagacali blata i nazimovali zime, moda se iz kapetanova uenja to ne elim biti oficir nikad ne bi razvila sumnja u pobude takvog stava, da se nije pokvarila poluga slova a na baterijskom pisaem stroju i da nije doao poetak veljae, kad se u

hrvatskim crkvama dre mise za duu pokojnog Alojzija Stepinca, a novine, koje su na zadunice Stepincu bile uvijek spremne, na pasja kola napadaju propovijed hrvatskog primasa u kojoj se nae i zagonetna rije kardinal. Te je godine ta propovijed bila toliko vana da se u Borbi itav lanak oko nje vrtio. Poluga slova a i kardinal stavie na kunju na obostrano koristan i preutno anatagoniziran odnos, nau uzajamnost i, to ne rei, prikriveno koristoljublje. im je zavrio blagdan Republike i referat to sam ga za tu prigodu Leskovcu napisao bio proitan, dobio sam zaduenje da na isti nain pripremim i referat za Dan Armije, za koji mnogi znaju kad pada, a rijetki da je vezan uz Staljinov roendan, to, dakako, u referatu neu spomenuti, jer se ta namjerna podudarnost krila. Na isti nain je znailo da mi iz kasarnske biblioteke Leskovac donese najmanje pet godita Borbe, sveske koji pokrivaju tri posljednja mjeseca u godini, pa da ja na osnovi tekstova koji su o tom danu pisani u proteklih pet godina napiem Leskovcu referat za ovu godinu. Ve sam bio nauio taj kompilatorski posao. Uzme jednu reenicu odovud, drugu odonud, bez straha da e ih autori prepoznati, ak i kad bi referat bio i objavljen, jer su svi ti napisi bili ponavljanje stoput ponovljenog. Mogao sam tu verbalnu montau obaviti u jedno popodne, ali nisam, i stoga to sam na raun referata htio u toploj sobi provesti prvu polovicu prosinca i stoga to u oima Leskovca nisam htio lakoom obavljanja posla sam posao obezvrijediti. Dva dana uoi blagdana, kad sam tekst referata iz rukopisa htio prenijeti u strojopis, pukla je poluga slova a, valjda najee udaranog vokala. U gradu nije bilo majstora koji bi to znao zavariti, a svi ostali pisai strojevi u divizionu, sve sama trofejna roba, bili su u jo gorem stanju. Predloio sam kapetanu da mu referat, itljivo, ispiem perom, a ako ni itljivi tui rukopis ne moe itati, neka referat sam ispie po mom diktatu. Odbio je i jedno i drugo, i rekao mi da se snaem kako znam, to

je, sudei po raskreenim nogama, bila ozbiljna prijetnja: za potedu koju ti dajem, i to e ti meni uiniti, nai zamjenu slova a. Mogao sam zamjenu slovu a nai u svakom slovu tastature koje je viak u naem glasovnom sustavu, a razlog to sam odabrao crticu bio je u tomu to se ona razlikuje od svih slova, pa e je kao a biti najlake itati. Rekao sam to kapetanu, on se sloio i ja sam referat otipkao. Nastao je tekst koji je i meni zadavao strah da e se to pred skupom dati lako itati. Tjeio sam se da se itanje moe uvjebati i da to uporni kapetan nee propustiti, ali mu se nisam usuivao rei da itanje vjeba. Na sam dan itanja referata posjetio nas je major Tomo Bilbija, zamjenik komandanta diviziona, neto kao ostatak komesara koji su dokinuti, ovjek zaduen za politiki rad i ovjek koji mora da je bio, jer mu je narav posla takva, u prisnim vezama s kontraobavjetajnom slubom. ovjek miran, dostojanstven i malorjeiv, Bilbija se razlikovao od drugih oficira i menije s njim, a to se dogodilo u nekoliko navrata, bilo ugodno suraivati. Kod njega nisam zapaao ni trunka nasilja, ni trunka gluposti, to su svi manje ili vie posjedovali. Bio mije nedokuiv Leskovev strah pred tim ovjekom, strah koji nije potjecao otuda stoje Bilbija bio vii po inu i prvi pretpostavljeni, jer se Leskovac s toliko straha nije odnosio ni prema komandantu diviziona ni prema drugim nosiocima visokih inova koji su nas posjeivali. Kad je doao, rekao je Leskovcu da su njegova tri posljednja referata u slinim prigodama bila dobra, pa da se nada da je i ovaj najnoviji isti takav. Bilo bi teta da ga dri samo svojoj bateriji. Neka ga odri itavom divizionu, koji se, osim Leskoveve baterije, sada nalazi u Vojnikom domu, gdje po njegovu nalogu eka da mu Leskovac odri referat. Dok se naa baterija postrojavala, kako bi treim korakom dola do Vojnikog doma, mene je kapetan

ostavio u kancelariji da na mjesto crtice rukom ubiljeim slovo a. - Sunce mu njegovo! - rekao je kapetan kad je doao u kancelariju po referat. - Kako se toga nisam prije sjetio! Zamjenu sam crtice za slovo a izvrio tek do polovice teksta. On me je u poslu prekinuo i mi smo, poprilino kasnei, u dom uli posljednji. Ni dok je itao tekst s umetnutim slovom, itanje nije bilo ni teno ni izraajno, ali i takvo, pred auditorijem s polovicom analfabeta, moglo je proi. Meutim, kad su dole crtice, kapetan se potpuno smeo. Zamuckivao je, a da bi pogodio pravi izgovor, ponavljao je neke rijei i po tri puta. Reenina se intonacija raspala. Kapetan se preznojavao, mijenjao teite tijela s noge na nogu i sve dulje, kad bi uspjeno izgovorio koju rije, gledao u auditorij svojim ukoenim ribljim oima. Toboe, rekao je neto epohalno, pa je red da se tu napravi stanka i zapamti zauvijek stoje iz crtica odgonetnuto. Kao obino u prilici kad govornik ne zna to e rei, a ponaa se kao da je popio mozak svijetu, u dvorani je vladala grobna tiina izazvana hipnotikom snagom kapetanovih oiju, njegovim preznojavanjem i prijeteim dranjem, kao da namjerava udariti akom onoga koji se usudi pisnuti. U tom trenutku gledao sam mirnog Tomu Bilbiju, koji kao da se ovla osmjehivao. Kapetan je bio na dijelu teksta koji govori o osnivanju brigade u Rudu, o vremenu kad je sam bio uz ravnogorskog enerala. Pomislio sam, ako Leskovac u ovom asu misli kako se Bilbija osmjehuje jer dri daje razlog kapetanovu zamuckivanju prisjeanje da je u vrijeme osnivanja vojske kojoj danas vjerno slui bio njen ljuti protivnik, mora da proklinje sve pisae strojeve ovoga svijeta, sve crtice i mene zajedno s njima. Ba je u tom trenutku Leskovac jednu crticu proitao kao crticu, jer mu se uinilo da dva odvojena dijela rijei, meu kojima se ona nalazi u ulozi a, imaju zasebna znaenja. Ve od pomisli da Leskovac

usporedo i ita i misli to o njegovu itanju sudi Bilbija, ja sam grizao usne do krvi, a kad sam uo crticu kao crticu, prasnuo sam u smijeh. I odmah upitao sam sebe to mi bi. Bilbija me pogleda i nasmijei se. Leskovac me pogleda kao to riba na mramornom stolu ribarnice gleda neodluna kupca. Analfabetska me publika pogleda i udom se zaudi emu se smijem kad se nita smijeno nije dogodilo... Bez pretjerivanja mogu rei da je to bio smijeh koji je od svih smjehova u povijesti odigrao najpresudniju ulogu u sudbini smijaa. Do prekida dotadanjih odnosa izmeu mene i kapetana nije dolo odmah vjerojatno zato to za me nije imao odgovarajuu zamjenu, a poslove koje sam obavljao nije htio, ili nije znao, preuzeti na sebe. Ali je isti dan dolo do smanjenja poslova i ogranienja prava. U toploj kancelariji nisam smio ostajati dok je u njoj bio kapetan. Prestao sam pisati skripta. Nestalo je uenja to ne elim biti oficir. Znao sam da prolazim kroz meuigru, izmeu onoga stoje bilo i onoga to ima biti. Toga jutra padao je gust i vlaan snijeg, koji se, ako pada na odjeu i tijelo, topi isputajui obilje vlage. Vojska je katkad vjebala i po takvu vremenu, jer vremena nemogua za ratovanje nema, ali bojazan da tolika vlaga ne naudi zdravlju konja prisili oficire na odluku da se tog jutra ne izlazi na vjebu, ve da se dri politika nastava i eka razvedravanje, pa, ako ga bude, u otpodnevnim satima vjeba obavi bar djelomino. Posjedali smo u velikoj spavaonici na svoje drvene kovege jer na postelje nismo smjeli, i ekali da doe komandir baterije i otpone politiku nastavu. Taje nastava bila itanje novina, neto izostalo iz ratnih godina kad je novina bilo malo i kad su borci bili ili nepismeni ili polupismeni, pa sami itati ne bi znali ni da su imali svoj primjerak. A kako se novine nikad ne itaju od prve do zadnje stranice, nisu se tako itale ni na politikoj nastavi. Predava bi, to je najee radio Leskovac, dijelom itao a dijelom prepriavao neki udar-

ni lanak. U preprianom dijelu viestruko je pojaavao ono to je i u tekstu bilo istaknuto, pa se politika nastava doimala i estoko i sadrajno, iako je bila izrazito prazna. to ne znai da tako praznoglava nije mogla biti djelotvorna. Ogoljena, pojednostavljena, osiromaena do primitivizma, ona je u neuke ljude, ija je duhovnost bila pusto bez kraja, sadila prve sadraje, koji e se, budui da im nita ne smeta, uhvatiti tla kao korov u rahlu zabranu. ovjekov je duh kao njiva: u njemu raste to se u nj posije. Mi smo sjedili i ekali, a kapetana nikako nije bilo. S poetka smo mislili da mu se ne uri, snijeg tako skoro nee prestati. Ali, kad smo kroz prozor vidjeli kako oficiri protravaju dvoritem iz jedne u drugu baraku, posumnjali smo da se neto dogaa i da kapetan zbogtoga kasni. Onda je u spavaonicu uao deurni i prozvao moje ime. Kad sam ustao, zauzeo stav mirno i javio se, rekao mije da me kapetan zove u kancelariju. to je sad? Da sa mnom ne namjerava raskrstiti naoigled sviju? Uao sam u kancelariju, udario potpeticom o potpeticu, ukoio se u stavu mirno i rekao drugu kapetanu tko sam, i da se javljam po njegovu nareenju. Tri vodnika i dva kapetana, komandiri drugih baterija, stajali su oko stola u polukrugu. Samo je Leskovac sjedio za stolom, u sreditu tog polukruga. Nitko nije nita govorio, ni meusobno ni meni koji sam pozvan da se sa mnom porazgovara. Pred Leskovcem je stajala Borba. Na naslovnoj stranici preko tri stupca vidjela se poznata slika: Alojzije Stepinac, na nogama, slua itanje presu- de. - Kardinal, stoje to? - rekao je Leskovac i na meni zaustavio svoje teke, nepokretne oi. Kao da gaa u mene i sada gleda je li pogodio metu. - Ah! - rekao sam s olakanjem. Ne znam, moda sam, kad je strah popustio, iscijedio iz sebe neto kao ironian osmijeh. Ako jesam, htio nisam. - Miii-rno! - izderao se Leskovac, aja sam se ukoio

, i i , i . .

i ponovo protrnuo. - Stoje tu smijeno da se cereka? Trai se od tebe i odgovaraj! - Razumijem, drue kapetane - rekao sam i nastavio tumaiti stoje i tko kardinal, kako se bira, koji mu je posao, kakva mu je odjea i kakva mu ast pripada. Bez rijei su me sasluali, a kad sam zavrio, Leskovac se izderao da mogu ii. Propisno sam ga pozdravio, okrenuo se nalijevo krug i strojevim korakom iziao na hodnik, sretan to j e rij e bila samo o kardinalu. Nij e mi bilo lako, ali valja priznati da lako nije bilo ni njima kad su vidjeli da im je govoriti o Stepincu, o kardinalu, a nigdje rjenika stranih rijei da vide to je kardinal, ni Bilbije da ih instruira prije nego to e poi na politiku nastavu. Ja sam, meutim, svoju muku odutio, a Leskovac je na politikoj nastavi soj oj muci dao oduka. Postoje proitao najpogrdnije retke o Stepincu i o onima koji slave godinjicu njegove smrti, on je prostonarodnim jezikom, da ga neuka vojska do kraja razumije, sve to jo tri puta ponovio, svaki put za oktavu sonije i sirovije. Mnogo od te prostonarodne ljepote i te sonosti ilo je na moj raun, s pravom, jer pripadam Stepinevoj brani i jer sam znao to znai prezrena rije kardinal, kojom neasni aste neasne, pa joj zato znaenje i znaju oni, kako se kapetan izrazio, koji ne vrijede ni piljiva zrna pasulja. Sve u svemu, s kardinalom sam dobro proao. I iz toga sam sudara iziao kao oderan pobjednik. ak mi se uinilo daje na pomolu pomirenje, ako Leskovac uvidi da sam mu potreban i kad se ironino smijuljim. Tada nisam znao to u uskoro znati. Napuhani autoritet moe se pomiriti sa svim i svaim, moe pristajati na niske kompromise i sklapati najprljavije poslove, ali se nikad ne moe pomiriti s onima koji mu se smiju i ne uzimaju ga ozbiljno. Onda je, tjedan dana nakon zgode s kardinalom, u bateriju, ni od koga najavljen, doao subotar, pripadnik sekte Jehovinih svjedoka i stari znanac, kako gaje nazvao kapetan, kad je meni rekao da pridolicu stavim

na popis za sljedovanje prehrane i da mu iz magazina izdam posteljinu. Naknadno u saznati, iz dokumenata i razgovora s njim, da je stari znanac poznat samo komandiru i jo jednom vodniku koji u bateriji slue vie od deset godina, a svima ostalima, vojnicima i starjeinama, daje potpuno nepoznat. Bio je to sitan, krljav i neishranjen ovjek, oiju plavih kao perunikine latice, rijetke kose i trkljaste brade koju je neredovito brijao. Kosa mu je bila sura, dlake na bradi takoer, pa nisi mogao pogoditi jesu li to sjedine ili su mu vlasi sijede od roenja. S takvom dlakom, rijetkom, surom i tankom, s tim licem blijedim kao krpa od neobijeljena lana, on se meu regrutima doimao kao starac, stariji od njih dva puta vie od deset godina koliko je od njih stvarno bio stariji. - Hoe li opet? - rekao mu je kapetan tri minute nakon susreta, stoje subotar, ijeg se imena, na svoju sramotu, ne sjeam, odutio na iznimno skruen i snoljiv nain. Subotar je, da ga tako i dalje nazivljemo iako je to vulgarno ime za te asne ljude, bio regrutiran pet godina nakon rata, deset godina prije svih nas u bateriji, pa gaje toliko godina starosti i dijelilo od nas. Pozivu u vojsku se odazvao kao i svi pozvani, doao u bateriju i ivio u njoj poput ostalih sve dok starjeine ne odluie podijeliti oruje. On gaje odbio primiti. Molio je da mu dadu bilo kakav posao, da radi u kuhinji ili pekari, da pere zahode, da iz tale ne izlazi, da itav vojni rok provede u balezi i mokrai, da zob i sijeno jede s konjima, samo neka mu oruje ne trpaju u ruke! Nisu mu dali to je traio. Tvrdili su kako bi njegov primjer mogao djelovati zarazno. Stoje puka la. Poznatoje da velikbroj ljudi voli uglancano i ulickano, s epoletama na ramenu i s orujem o pojasu, paradirati okolokole, a jedva ga se nae koji bi talu pretpostavio oruju i kidanje gnoja paradi. Moete misliti kako bi zarazno djelovao subotarov primjer na vojnika koji, s bajunetom o pojasu,

dotjeran za nedjeljni izlazak u grad, doe u zahod obaviti nudu pa kod koljke nae subotara, sa etkom i mokrom krpom u ruci, i zamoli ga da se asak makne, obavi to je obaviti trebao, ni vodu ne pusti iz vodokotlia, prepusti i to i ostalo subotaru, koji je tu ast silnim molbama isprosio! Zbilja zarazan primjer! Nisu se mogli izloiti opasnosti da jedna etka, jedna krpa i jedna kanta smrdljive vode razaraju armiju, pa su ga s njegovim kovegom poslali na vojni sud. Taj gaje za deset minuta, po ustaljenoj proceduri za subotare, osudio na pet godina vojnog zatvora... Kad to pet godina minu, poslae ga opet u Leskovevu bateriju da odslui rok... On opet odbije primiti oruje. A oni ga opet osudie na pet godina robije... Kad i tih pet godinica proe, on se opet pojavi u svojoj bateriji i tamo nae mene da ga upiem u popis za prehranu i da mu izdam posteljinu, udei se kako bi mi ovjek koga nikad nisam vidio mogao biti stari znanac, i udei se to kapetan starog znanca doekuje neugodnim pitanjem hoe li opet poiniti zloin, kao daje stari zlikovac ve dva puta zapalio sve etiri barake diviziona. Zapalio? Pa da znate, i jest zapalio, itav divizion a nau bateriju posebno. Plamen kojije zahvatio due svih vojnika nije bio povodljiv primjer. Nizanje nisca od pet po pet godina robije dok ne namiri dvadeset i pet godina robijanja, kad su, prialo se, subotare putali kui, ne moe biti stvar za kojom e se polakomiti. Plamen je zapalila radoznalost kakav je to ovjek koji sluenje dvogodinjeg vojnog roka pod orujem, iz koga e pucati samo u mete na strelitu, pretvara u dvadeset i pet godina robije pozivljui se na zavjet Bogu da oruje nee primiti u ruke. Kakav je to ovjek, i kakva je to vjera koja nalazi pristae koje e je slijediti po tako skupoj cijeni? ovjek je obian, blijed od tamnovanja, tuan, osamljen, slua kad ga neto pitaju, ali na svako pitanje ne odgovara. Susretljiv je, rado stupa u razgovor kad je rije o obinim stvarima, ali se ni tada ne namee. ovjek nije ni po emu izniman, a opet je kod njega sve iznimno.

Na izravno pitanje zato ini to to ini, izravno ne odgovara. Nasmije se, odmahne rukom kao daje robovati pet po pet godina najobinija sitnica, kao da je to toliko svakodnevno da na tu triariju ne vrijedi troiti rijei. On nikomu nita ne dokazuje, za nj je sve dokazano. Boe, kakva je to vjera koja u njemu gori? Pomisao kako ima neto u vjeri koja propovijeda da ljudi odbiju primiti oruje i prestanu se meusobno ubijati, da u njoj ima neto vrijedno i pored injenice to taj savjet svi ljudi nikad nee posluati, ta pomisao nikoga nije ostavljala ravnodunim, jer je ivjeti bez nasilja san svakog ovjeka. Moda najvie onog komu je nasilje zanat. U svakomu koji je o tom mislio, a rijetki su bili poteeni te primisli, doista je plamtio plamen prijetei da okrzne neka naela po kojima smo se upravljali u naim dotadanjim postupcima. Ako su oni koji su subotaru davali pet po pet godina mislili daje taj plamen po njih kodljiv, imali su pravo. Ali nisu imali pravo u procjeni da bi ga trebalo gasiti. U duama vojnika on nije mogao izazvati nita vie od radoznalosti, divljenja i duboke tuge to svi nismo, neemo i ne moemo biti takvi kakav je subotar. Zbog toga je gaenje plamena bilo nepotrebno i neduhovito iivljavanje. Uprilieno je poetkom oujka, kad je u dolini Morave pao te zime sedmi po redu snijeg, a subotar tri puta, opetovano u razmacima od tjedan dana, odbio primiti i puku i bajunetu. Gaenje plamena zvalo se ispraaj, bar tako gaje Leskovac nazvao, ispraaj subotara na sud i novu robiju, ali bi mu bolje odgovaralo neko drugo ime, recimo karanje, to je i sastavni dio politikog vaspitanja. Baterija je stajala postrojena u dvoredu licem prema ulaznim vratima barake u kojoj smo stanovali. Kapetan je stajao ispred stroja. Imao je u ruci tapi kojim je pokazivao mjesta na zemljovidu za vrijeme politike nastave. tapiem je kuckao po sarama izama, gledao preda se i etkao tamo-amo. Iza barake, kao da nailazi

sluajno, pojavio se major Tomo Bilbija i Leskovac gaje pozdravio. Bilbija se nije udaljio. Zaao je u pozadinu stroja, pa je vojnike gledao u potiljak a Leskovcu u lice. Ostao je da i sam pogleda ispraaj. Iz barake je iziao subotar, odjeven za put, kao to smo i svi ostali bili odjeveni, samo to on na sebi nije imao opasaa ni na kapi crvenu petokraku. U desnoj je ruci nosio drven koveg od neobojene dudovine koja je rasla na nekom vojvoanskom salau. Iza njega su ila dva vojna policajca koji su sino doli u bateriju da ga danas odvedu. Oni nisu dopustili da se subotar vee. Govorili su da ga poznaju, da taj nee bjeati, a nee ni neku subverziju izvriti. Zapravo nisu sami htjeli nositi teki subotarev koveg do eljeznike postaje, koja je od vojarne bila udaljena tri kilometra. Kapetan je svoj trojici zapovjedio da stanu, i oni su stali. Subotar na prvoj stepenici, pratioci na treoj. Postoje, udarajui prutiem sad lijevu sad desnu saru, odrao rije kako je tetno, ludo i kako god okrene nevaljalo ono to subotar ini, Leskovac se okrenuo bateriji i, eui pogledom uzdu stroja nekoliko puta, premiljao koga e pozvati da podri ono to je sam o subotaru rekao i sa svoje mu strane pridodati nekoliko ljutih a lijepih rijei. - ivota Pavlovi - zovnuo je kapetan. - Ovdje - odazvao se ivota. - Istupi tri koraka naprijed! - Kad je ivota istupio i u stavu mirno stao pred komandira, ovaj mu dade na mjestu voljno i ree: - De, ivota, imena ti, reci ovomu neto valjano. Pokaraj ga to ini. Eto, ti si i vei bogomoljac od njega, kaluer si, stalno neto ati, pa ipak si dobar vojnik. De, imena ti, pljuni na ovu utvu od ovjeka! ivota Pavlovi bio je doista mlad kaluer iz manastira Ravanice. Visok i vitak, malo pogrbljen kao i svi dvometrai, vie je nalikovao na Crnogorca nego na Srbina, ali otkuda god potjecao, bio je lijep ovjek, mekanih crta lica, barunasta glasa i usporena govora, i zato

to je u govoru otezao i zato stoje birao i misli koje e saopiti, i rijei kojima e ih izrei. Povremeno bih s njim porazgovarao, onako, vie utei nego govorei, i primijetio sam daje u utnji, tonije reeno, u dobroti, ivota bio rjeitiji nego kad bi besjedio. Nije imao vee obrazovanje, ali nije bio ni bez njega. Onoliko koliko ga moe stei marljiv samouk, stekao ga je i on. A kao samouk, i ivota je u svoje znanje bio nesiguran. Ali, opet kao kod samouka, ivota je posjedovao puninu nutarnjeg ivota koja je, budui daje ona sve to samouk ima, nadilazila koliinu duhovnosti stoje nalazimo kod kolovanih. Zato mu je utnja i bila rjeitija od govora. Tu posebnost samouka, tu produhovljenu utnju, kapetan nije mogao zapaziti. On je vidio ono to je bilo na povrini, da je ivota paljiv i posluan, da se sa strahopotovanjem odnosi prema nianskim spravama na topu i da iz topa najuspjenije niani. Kapetan je mislio da su sve to posljedice ivotine predanosti vojsci i vojnikom poslu, a ne, stoje bilo, da su to posljedice navike samouka koji ui bilo to i sve odreda, i posljedice duhovnosti kojoj su rad i posluh starjeinama zapovijedi Boje. - Bog s vama, kapetane! to da ja grdim i pljujem tog ovjeka? On nije nikomu, pa ni meni, uinio nita runo. Pravo da vam kaem, i ne smijem to initi. Kao to je u meni i u svima nama, tako je i u njemu Bog prisutan. A to on drukije uje glasove Boje nego to ih ujem ja i to ih drukije slijedi, to je opet volja Boja i tu ja nemam, ako sam Boji, to da kaem. - A, tako, ivota! Vrati se u stroj i pazi da ne propia mlijeko majino - rekao je Leskovac, oito razblaujui svoj gnjev tim majinim mlijekom. -Ako ti nisi htio, imajedan ueniji bogoljubac od tebe koji e to htjeti, koji e ovoj gnjidi od ovjeka znati kazati koju lijepu. Hajde, neka izie onaj na koga sam mislio - rekao je kapetan, aja sam se nakon tri strojeva koraka naao pred njim u stavu mirno. - Izvolite, drue kapetane! ....,, .... - Izvoli,ti- Savjetuj ovoga ovdje! Huniije i pisatil

govoriti - rekao je kapetan s primjetnom dozom ironije, gotovo siguran da u, radi tople kancelarije i svih poteda to ih uivam, sasuti grdnje na subotarevu glavu. A kako bih drukije i mogao postupiti, mislio je kapetan. Nezgoda sa crticom koja je zamjenjivala slovo a i sluaj s kardinalom ve su me bili doveli na vrata kancelarije iz koje se lako broje moravski snjegovi. Ovo me sa subotarom moe i izbaciti na polje i, ako budem mudar, vratiti unutra, pa, osim topline, obdariti me i svim ostalim kapetanovim naklonostima koje sam uivao prije nego se prelomila poluga na slovu a. - Drue kapetane - rekao sam - doveli ste me u nepriliku. Da ste vi mene pozvali da kaem svoje o tom nevoljniku prije ivote Pavlovia, ja bih vas moda i posluao, jer sve to bih rekao, bilo bi na moju duu. Iza ivote ja ne smijem nita kazati. Sve to bih kazao ne bi bilo samo moje. Htjeli mi to ili ne htjeli, ivota ovdje predstavlja pravoslavno kranstvo a ja katoliko. Ako je ivota onako lijepo predstavio pravoslavlje, ne smijem ni ja nita gore predstaviti katolianstvo. A kako ne elim ni da se sa ivotom osobno nadmeem ni da suprotstav ljam dvije bratske crkve, dozvolite, drue kapetane, da od rijei do rijei potpiem ono stoje ivota kazao. Baterija se nasmijala kao da gaa plotunom iz svih orua. Ono to je najgore, nasmijao se i Tomo Bilbija, iako smo njegov smijeh vidjeli samo nas petorica, kapetan i ja, subotar i dva pratioca. Kapetan je rekao policajcima neka gone mrcinu, a bateriji dao razlaz. Dok se jo vojska motala po snijegu, Bilbija je priao Leskovcu i rekao mu: - To je trebalo da bolje pripremite, kapetane. - emu? Ispraao sam ga bez priprema i prvi i drugi put. Bilo je uvijek odlino. - Ali zaboravljate da je to bilo prije deset i prije pet godina. Bila su to i druga vremena, i druga je mladost sluila vojni rok. Dolaze sve neposlunije generacije i, budemo li eljeli da govore to mi hoemo, morat emo ih prikladno, vaspitati.

Leskovac nije bez tete po sebe i bez nevolje po krivce mogao preivjeti fijasko lijepe zamisli o subotarevu ispraaju. Ba lijepe! Kako se radilo o zabludama vjerske naravi, subotara je najprije trebao izraziti samouki pravoslavni teolog, a potom ruenje podii na razinu teoloke uenosti uen katolik. Zatim bi nekoliko razjarenih vojnika navalilo prostakim grdnjama. I kad bi policajci poveli subotara, inilo bi se da ga nepravedno spaavaju od pravednog gnjeva zdravih snaga meu regrutskom mladosti. Ali se lijepa zamisao pokliznula na vjerskoj zadrtosti dvojice pritajenih subotara... Ljudi stijenjenih obzora, ljudi drilovani u jednom i niem vie, prilikom procjene ponaanja drugih ljudi na njih projiciraju svoju uskou i, slui li im se da se drugi ne ponaaju prema njihovim oekivanjima, dre ih i zadrtima i zatucanima, ne videi da su takvi oni sami. Leskovac nas je pozvao odmah nakon neuspjela ispraaja, elei nas omekati tako da iz obojice propisa majino mlijeko. Prvi je u kacnelariju pozvan ivota. Kad je izlazio, a ja trebao ui, bio je zbunjen, crven u licu i, kako bi on rekao, plaevan. Upao sam u kancelariju gonjen strahom to su ga potpalili ivotin izgled i ponaanje, radoznao da vidim to e se zbiti i zainteresiran da se to prije zbude to se zbiti ima. A kad sam se naao unutra, bilo je kao u kavezu s pobjenjelim lavom. Leskovac mi je bez rijei, razjaren kao ivotinja iz savane, pritrao i opalio jednu pa drugu zaunicu. Bio sam zateen, nenaviknut na tu vrstu ponienja, jer je amaranje vojnika bilo zabranjeno. Udarac u lijevi obraz olabavio je kapu na mojoj glavi, udarac u desni obraz zbacio ju je s glave i ona se, prislonjena na moju lijevu izmu, nala na podu. - Digni kapu! - proderao se Leskovac. - Neu - odgovorio sam mu nimalo mekano. Neka je digne onaj tko ju je bacio! - Digni kapu, mrcino - prosiktao je i udario me akom, ulijevi obraz tako iako da sam na lijevo uho

govoriti - rekao je kapetan s primjetnom dozom ironije, gotovo siguran da u, radi tople kancelarije i svih poteda to ih uivam, sasuti grdnje na subotarevu glavu. A kako bih drukije i mogao postupiti, mislio je kapetan. Nezgoda sa crticom koja je zamjenjivala slovo a i sluaj s kardinalom ve su me bili doveli na vrata kancelarije iz koje se lako broje moravski snjegovi. Ovo me sa subotarom moe i izbaciti na polje i, ako budem mudar, vratiti unutra, pa, osim topline, obdariti me i svim ostalim kapetanovim naklonostima koje sam uivao prije nego se prelomila poluga na slovu a. - Drue kapetane - rekao sam - doveli ste me u nepriliku. Da ste vi mene pozvali da kaem svoje o tom nevoljniku prije ivote Pavlovia, ja bih vas moda i posluao, jer sve to bih rekao, bilo bi na moju duu. Iza ivote ja ne smijem nita kazati. Sve to bih kazao ne bi bilo samo moje. Htjeli mi to ili ne htjeli, ivota ovdje predstavlja pravoslavno kranstvo a ja katoliko. Ako je ivota onako lijepo predstavio pravoslavlje, ne smijem ni ja nita gore predstaviti katolianstvo. A kako ne elim ni da se sa ivotom osobno nadmeem ni da suprotstav ljam dvije bratske crkve, dozvolite, drue kapetane, da od rijei do rijei potpiem ono stoje ivota kazao. Baterija se nasmijala kao da gaa plotunom iz svih orua. Ono to je najgore, nasmijao se i Tomo Bilbija, iako smo njegov smijeh vidjeli samo nas petorica, kapetan i ja, subotar i dva pratioca. Kapetan je rekao policajcima neka gone mrcinu, a bateriji dao razlaz. Dok se jo vojska motala po snijegu, Bilbija je priao Leskovcu i rekao mu: - To je trebalo da bolje pripremite, kapetane. - emu? Ispraao sam ga bez priprema i prvi i drugi put. Bilo je uvijek odlino. - Ali zaboravljate daje to bilo prije deset i prije pet godina. Bila su to i druga vremena, i druga je mladost sluila vojni rok. Dolaze sve neposlunije generacije i, budemo li eljeli da govore to mi hoemo, morat emo
ih prikladno vaspitati.

Leskovac nije bez tete po sebe i bez nevolje po krivce mogao preivjeti fijasko lijepe zamisli o subotarevu ispraaju. Ba lijepe! Kako se radilo o zabludama vjerske naravi, subotara je najprije trebao izruiti samouki pravoslavni teolog, a potom ruenje podii na razinu teoloke uenosti uen katolik. Zatim bi nekoliko razjarenih vojnika navalilo prostakim grdnjama. I kad bi policajci poveli subotara, inilo bi se da ga nepravedno spaavaju od pravednog gnjeva zdravih snaga meu regrutskom mladosti. Ali se lijepa zamisao pokliznula na vjerskoj zadrtosti dvojice pritajenih subotara... Ljudi stijenjenih obzora, ljudi drilovani ujednom i niem vie, prilikom procjene ponaanja drugih ljudi na njih projiciraju svoju uskou i, slui li im se da se drugi ne ponaaju prema njihovim oekivanjima, dre ih i zadrtima i zatucanima, ne videi da su takvi oni sami. Leskovac nas je pozvao odmah nakon neuspjela ispraaja, elei nas omekati tako da iz obojice propisa majino mlijeko. Prvi je u kacnelariju pozvan ivota. Kad je izlazio, a ja trebao ui, bio je zbunjen, crven u licu i, kako bi on rekao, plaevan. Upao sam u kancelariju gonjen strahom to su ga potpalili ivotin izgled i ponaanje, radoznao da vidim to e se zbiti i zainteresiran da se to prije zbude to se zbiti ima. A kad sam se naao unutra, bilo je kao u kavezu s pobjenjelim lavom. Leskovac mi je bez rijei, razjaren kao ivotinja iz savane, pritrao i opalio jednu pa drugu zaunicu. Bio sam zateen, nenaviknut na tu vrstu ponienja, jer je amaranje vojnika bilo zabranjeno. Udarac u lijevi obraz olabavio je kapu na mojoj glavi, udarac u desni obraz zbacio ju je s glave i ona se, prislonjena na moju lijevu izmu, nala na podu. - Digni kapu! - proderao se Leskovac. - Neu - odgovorio sam mu nimalo mekano. Neka je digne onaj tko ju je bacio! - Digni kapu, mrcino - prosiktao je i udario me
akom u liievi obraz tako iako da sam na liievo uho

trenutno ogluio, zateturao i objema izmama nagazio na kapu. Tada su se naglo otvorila kancelarijska vrata. - to se to, do vraga, ovdje dogaa? - rekao je Tomo Bilbija. - Drue majore, bacio je 'titovku' pod noge i gazi je. Ja mu kaem daje digne, a on nee. - to, nee da digne kapu? - Neka je digne onaj tko ju je bacio - rekao sam Bilbiji i pogledao sebi pod noge, a kad sam vidio da gazim po kapi, udaljio sam se od nje idui natrake tri koraka. - Dobro, vidjet emo tko ju je bacio. Ali, tko god da ju je bacio, ti je ne bi smio gaziti, ona je tvoja, morao bi se sagnuti i staviti je opet na glavu. -Neu. Da samje bacio, ja bih je i dignuo. Neka je die tko je pod noge baca. -Dobro-rekao je Bilbija-kad je nee diiti, dii u je ja. Strgao je s kape zvijezdu, zapovijedio mi da raspaem opasa, uzeo opasa i pruio mi kapu da je metnem na glavu, pa je pozvao straara da me odvede u hladovinu. Neka se tamo malo smirim, poslije e vidjeti to i kako dalje. I to je dalje bilo? Osudili su me na godinu i dva mjeseca da brojim dane u kalendaru kako ih nikada nisam brojio, da sa subotarom, koga tamo nisam naao, razmiljam o svojoj vjeri i svojoj nevjeri, o svojoj glavnoj krivnji, o titovci i svemu onomu to joj je prethodilo, da za tih etrnaest mjeseci spoznam svoje greke, doem k pameti i u miru zavrim preostalu polovicu svog jednogodinjeg vojnog roka. Svoje pogreke nisam spoznao ni za tih etrnaest dugih mjeseci, ni ikad poslije, ali sam k pameti doao, pa sam preostali dio vojnikovanja zavrio bez greke, kao posluan, marljiv i utljiv ovjek, to mi je u karakteristiku ubiljeeno kao podmukao, dvolian, pritajen i opasan ovjek za koga nikada ne zna kad e i otkuda napasti, ali kad god napad izvri, budi siguran, komad e ti mesa otrgnuti s tijela. Kad sam se

s takvim ocjenama vratio iz vojske, valjda stoga to sam u hladovini doao k pameti, iz karakteristike, koja me je otada pratila postojanije nego sjena, potjecao je moj neodoljiv poriv da zemlju u kojoj sam roen napustim to prije, ilegalno, zato to ovakvima kao ja nisu izdavali putovnicu. Kao daje odnekud znao to mi treba, priao mije jednog dana luki nosa Mile Guzina i ponudio se da e mi pomoi izii iz ovog kaina. Sve to sam znao o Guzini bila je pria o njegovu nadimku... Prialo se da Guzina ne voli svoj nadimak, koji je kao djeak Mile Kardum stekao u rodnom Nuniu. Kad je, jo u vrijeme talijanske vlasti nad Zadrom, doao u luku za nosaa, zamoli pet svojih zemljaka, koji su doli s njim, da ga vie ne zovu Guzina. Budu li ga zvali, Talijani e to prevesti i njegovo e se sramoenje nastaviti i u Zadru. Zemljaci mu obeaju da e ga zvati Mile ili Kardum, po elji, ako ih pozove na dobru veeru. Nakon veere, kad su se rastajali, siti i podnapiti, prijatelji mu se ponaosob zahvalie na dobru iu i jo boljem piu, koje e se pamtiti i 0 kojem e se priati, ali to se njegova imena tie, rekoe, on je za njih bio Guzina prije ove veere a ostat e Guzina 1 poslije nje -jer ime nikoga nije naruilo, ako se sam nije naruio. I rekoe mu jo da se svaki nauk plaa, pa je i Guzina morao platiti nauk da ime ne ini ovjeka nego ovjek ime. Ako ovaj nauk primi k srcu, ime e mu Guzina biti ljepe od Karduma, jer Karduma ima koliko hoe, a meu njima je Guzina samo jedan... Uz pouku koju je u sebi sadravala, nije nikakvo udo stoje priu irio sam Guzina. Nisam ga pitao otkuda zna to mi treba, ali sam ga pitao otkuda mu adresa Janeza Jerolimova, konjuara u ergeli Lipice, koji me je trebao prebaciti s onu stranu granice. Guzina me je lako uvjerio da on zna, da ima veze, jer je on, a to bih i ja morao znati, ovjek koji doekuje strance i na svojim kolicima, do hotela gdje odsjedaju, odvozi njihove teke kovege u kojima se nae J koje pisamce m njega. T&kp odrlava yexe onima koji

su ve preli granicu i konjuara preporuuju kao pouzdana ovjeka, dodue, skupa i ovjeka koji mnogo ne riskira, koji ne prebacuje grupe nego pojedince to mogu platiti vie nego to bi platila desetorica. Ona koja mi je dala sve u ivotu, osim to me nije zadojila svojim mlijekom, kad je vidjela da moram otii, nala je dovoljno novca da platim Jerolimovu jahae odijelo sa izmama u kojima u prijei granicu, tri dana boravka u hotelu gdje u se predstaviti kao turist eljan rekreacije jahanjem na lipicanerima, i trud konjuaru koji je sve to smislio i spremanje izloiti opasnosti i svoj ugled i svoje radno mjesto. Do granice smo dojahali paradno, udvoje. Ja sam sjahao gdje mi je konjuar rekao da sjaem, predao mu uzde s konjem i krenuo hrastovim umarkom to mi ga je konjuar preporuio, rekavi da se njega drim, daje hrastik i najprohodniji i najsigurniji. Bilaje predjutarnja tama, nisam se znao orijentirati po zvijezdama i konjuar mi je savjetovao da se orijentiram prema vjetru dok ne cikne zora. Neka mi vjetar pue u lice pa u dorukovati u slobodi. Ali, tutanj kopita dvaju konja u kasu nije ni uminuo a ja sam ve bio u akama dvojice graniara, bez nade da u slobodi veeram, a nekmoli dorukujem. Dok su me vodili u karaulu, mislio sam kako u javiti Mili Guzini da mu ovo s Jerolimovom ne valja, da je to njemu netko podvalio a sad on podvaljuje nevinim ljudima. Graniari su sa mnom lijepo postupali. Nahranili su me i oiali dogola, iako nisam bio uljiv. Sprovodnik od granice do grada u komu Guzina vozika kolica nasmijao se tek kad me je predao nadlenima u gradu iz kojeg sam krenuo. Tu su mi rekli da sam ptiica, zna se kakva, i da sam upao u podmetnutu stupicu, zna se koju. Oni su znali to su znali, a ja sam znao koja je ura, i da bih Guzini morao rei da svoju vezu nikomu vie ni besplatno ne otkriva. Prenoio sam u podrumu bez kreveta i bilo kakvog ogrtaa, ali mi, osim po eli, studeno nije bilo. , Tu sam no, i ne znajui to nosisutianji dan.

postavio nekoliko temeljnih pitanja na koja nisam odgovoriti. Ne znam kakav je to zloin ne htjeti ivjeti u zemlji gdje je za tebe rezervirano samo poniavanje? Ne znam kako se moe voljeti ivot ako te na silu tjeraju da se u njega zaljubi? I ne znam kako to ne znaju oni koji su me odmamili na granicu, uhitili, oiali i strpali u ovu rupu ponienja? Ujutro su me izveli iz podruma, doveli u neku kancelariju i rekli da sjednem na stolicu koja je stajala na sredini prostorije. Kancelarija je imala tri pisaa stola i tri slubenika, koji su, kad su mene uveli i predali njima, ustali sa svojih stolica, doetali do sredine sobe i opkolili me tako da sam im ja na stolici bio sprijeda a njihov stol za leima. Stolica na kojoj sam sjedio imala je tronogo postolje od lijevanog eljeza. Na sjecitu nogara bila je ugraena velika matica. U nju je ulazila poluga s navojima, na ijem je gornjem dijelu bilo okruglo sjedite bez naslona. Sliilaje stolicama u brijanicama na kojima iaju djecu i djeake. Kad se sjedite okretalo udesno, poluga se u matici zavijala i sjedite se sputalo. A kad se onaj to sjedi okretao ulijevo, poluga se odvijala a sjedite dizalo. Uza sve to, stolica je imala i papuice za noge onoga stoje na njoj sjedio. Svaki od one trojice koji su me okruili doimao se ilo i ne odvie ljutito. Nalikovali su na bive sportae koji su nekad uporno vjebali i razvili se, a sada samo dobro jedu i debljaju se. Nisam mjerio njihovu snagu, iako sam je i odoka mogao odvagnuti. Ali, kad me jedan uhvatio za lijevo rame i zavrtio, vidio sam da imaju snagu drvosjea i da je udno to dan provode u kancelariji prevrui pero i papire. Kad se vrtnja zaustavila, ako dobro pamtim i ako sva trojica nemaju isto lice, naao sam se oi u oi s onim to me je zavrtio, u istom poloaju u kakvom sam bio kad sam zavren, samo koji centimetar nie, jer se poluga pri toj vrtnji zavijala u maticu a sjedite sputalo. Upitao me je s kojim ljudima i s kojom sam emigrantskom organizacijom povezan. Kako nisam poznavao nijednog emigranta, a jo manje itavu oiga-

nizaciju, ni uz najbolju volju nisam mu imao to odgovoriti. On me jojednom pozvao na priznanje, akad sam produio utjeti, opalio mi je dvije zaunice jednako vrue i jednako poniavajue kao Leskoveve. Dok se od udarca nisam ni obratio, drugi me je kancelarist zavrtio pritiskom na desno rame, pa sam se u novoj vrtnji dizao na visinu s koje sam se u prvoj spustio. Kao da je snaga uloena u vrtnju bila savreno odmjerena, ili kao da je stolica u leitu matice imala zapor koji je vrtnju zaustavljao na odreenom mjestu, opet sam se zaustavio licem u lice s kancelaristom koji me je ovaj put zavrtio. On me je pitao to i prvi. Kad ni njemu nisam znao rei nita o emigrantima i njihovim adresama, opalio mi je dvije zaunice uz poziv pasjem sinu da prizna. Odazvao sam se jaukom kao priznanjem da me udarci bole, pa me je drugi kancelarist prepustio treemu, da me i on zavili, da i on iz mene pokua izvui priznanje, da me i on dvaput pljusne i, poto ni njemu neu imati to priznati, ustupi prvom kancelaristu kako bi sve, i vrtnja, i iznuivanje priznanja, i zaunice, krenulo iznova. U vrtnji sam zatvarao oi, otvarao ih da vidim pred kim sam se zaustavio i ponovo ih zatvarao kad bi pljuske poinjale padati, a na rame mi se sputala neija aka i poinjala nova vrtnja. Od neko doba poeli su mi spoitavati stari grijeh: - Ti si onaj to gazi titovku i crvenu zvijezdu! Istodobno poelo je dolaziti do udne podudarnosti njihovih rijei sa slikom koja bi se preda mnom ukazala kad bi vrtnja prestala, i kad bih otvorio oi da pogledam onoga koji je na redu da zatrai priznanje i da me udari. Istina je da su u kancelariji bila tri stola i tri inovnika, ali ni danas ne znam je li na zidu iznad svakog radnog mjesta bila objeena slika Predsjednika. Iako su te slike posvuda visile, nije bio obiaj da u jednoj kancelariji vise tri istovjetne slike. Visile-ne visile, ja sam je vidio na svakom od tri zida, a i na etvrtom bih da tamo nisu bili prozori. Bila je to ona fotografija na kojoj Predsjednik pui bijelu mutiklu u koju je udjenuta tanka cigara.

Je li to bilo privienje ili prava slika, je li vrtnja prestajala samo pred jednim zidom a meni se inilo da prestaje pred sva tri, jesam li gledao stvarnu sliku ili na bjelini zida vlastitu ilustraciju svoga grijeha kad bih uo da mi prigovaraju gaenje titovke, jesam li, jo dok sam bio tuen i okretan, uplovio u polusvijest kad se obilno halucinira - nita od svega toga ja danas ne znam. Ali ne bih elio da se shvati kako toj slici pripisujem svu krivnju i za ono to mi se dogodilo s kapom i za ono to mi se dogodilo na toj stolici. Ni daje krivnje oslobodim! Stanovite veze izmeu uslikanog i onog to mi se dogodilo ima. Tu je nevano je li slika bila stvarna ili sam bulaznio. Jer, ako je to to mi se dogodilo i nije poteklo od njegove zapovijedi, dogodilo mi se u njegovo ime i pred njegovim licem. Nita ne mari stoje izravnu krivnju teko ustanoviti i zbog notorne injenice da se u izvrenju svake zapovijedi nalazi bar polovica samovolje njena izvritelja. Ne znam koliko sam izdrao na toj vrteci, ne znam ni kako sam ni kada izgubio svijest, a najmanje to se potom zbivalo. Kad su me pred no ispratili do izlaza iz zgrade, rekli mi da idem kui i budem pametan, bio sam mokar i zaudarao sam na bljuvotine. Mislim da sam u nesvijesti povraao i da su me bokalima vode i prali i vraali svijesti. U posljedice sam se uvjerio nakon tri tjedna, tako kasno zato to sam u samoi Sita ekao srpanjske bonace, kad ni malom amcu debelo more nee predstavljati veu smetnju. Naveslao sam se itave noi i pred zoru sam, kako je more bilo mirno a nebo vedro, malo odspavao. Kad mi je sunce zapeklo u elo i kad sam se probudio, vidio sam da me istonjak i struja nose prema talijanskim obalama. Nisam se prihvatio vesala, uzeo sam molitvenik, jedini predmet koji sam sobom ponio, ako ne raunam odjeu, komad kruha i bocu vode. itao sam odlomke Evanelja sve do podne i stalno imao na umu kako u vratiti ukradeno, taj amac i taj molitvenik, koji takoer

nije bio moj. Umirivao sam savjest da u se, im doem do novca, javiti vlasniku amca, ije sam ime znao, priznati mu grijeh i ne samo nadoknaditi tetu ve je i utrostruiti. Ni vlasnika molitvenika neu zakinuti, kupit u mu itavu biblioteku nabonih knjiga. Mislei tako o svom dugu i molei Boga da mi omogui da se oduim, listao sam molitvenik i dolistao do novinskog izreska koji je bio umetnut meu listove knjige, a na kojem je bila slika crkve to ju je sazidao biskup Donat. Kad sam pogledao sliku i samo letimice proitao to ispod nje pie, jer o crkvi svetog Trojstva sve predobro znam, okrenuo sam izrezak da vidim ima li se to na poleini proitati. Nije se imalo to itati, ali se mogao vidjeti dobar dio one slike za koju ni sada ne znam je li bila na jednom ili na sva tri kancelarijska zida. Spopali su me grevi, koji me nisu pustili sve dok me talijanski ribari ne podignue na palubu svoga broda. Oni su mislili daje moje povraanje posljedica ljuljanja, jer se more od podneva poelo ivahnije mrekati. to da im objanjavam, ne bi me shvatili kad bih im rekao da zbog te morske bolesti Jadran ne mogu preplivati natrag ni kad bih htio. Naime, na strani Jadrana otkuda dolazim, slike koje kod mene izazivlju gr vise na svim zidovima. Ni tamnica, ni stupica, ni vrtnja, ni udarci - samo i jedino ponienje. Vee od svih, razornije od svih! Da sam svoju zemlju i svoj narod morao napustiti, osjeao sam kao najveu nesreu koja me je mogla snai. Nije trebalo da me zadravaju, takvu velikodunost nisam traio, ali sam traio neka me puste mirno i nesmetano otii. Pristojnost i ovjenost nalau da mi se put ne prijei i da mi se, bar preutno, izrazi saaljenje u nesrei. Obrnuto, mene ne tjee u alosti, mene poniavaju za ono zbog ega sam beskrajno alostan. 0, Gospodine, vidi li moje muke! Od alosti sam bio bolestan, i nije im bilo dosta, uinili su me bogaljem. Ja jesam bacio crni kamen i rekao: Nikad vie! kao to su to nai preci radili u slinim prilikama, ali bih

se ja i pored zakletve vratio, kao to su se i oni vraali, uz prikladan zavjetni dar mjesnoj crkvi, da nije bilo moje morske bolesti. Bojao sam se da u, vratim li se u zemlju, u prvoj prilici kad vidim Predsjednikovu sliku na zidu, a nju je nemogue ne vidjeti jer se nalazi i u dravnim ustanovama i u svakoj smrdljivoj krmetini, dobiti greve i poeti povraati. Ono to e mi biti najtee, kad me budu pitali za uzrok grevima, neu imati volje da se ispovijedam, jer bi se veini moja ispovijed inila veom bljuvotinom od mog stvarnog bljuvanja, neim grozno patetinim to ne prilii razboritu ovjeku, suvremeniku zdravih ivaca i zdrava eluca. Uz crni kamen, za koji se od Boga moglo izmoliti oprotenje, to je bio pravi razlog to se nisam odazvao pozivu premijera od sedam ofenziva. A onda se, tri godine nakon poziva to sam ga od njega primio i na koji se nisam odazvao, premijer od sedam ofenziva naao u tekoama, ogoljen do kosti, kompromitiran nesposobnou i brojnim aferama. Ne znam u kojoj se ofenzivi morao povui s premijerske stolice mnogo prije nego to se mislio povui, jer se kao ni njegovi politiki uzori nije namjeravao povlaiti do smrti. Na njegovo mjesto, za mene neoekivano, nije doao politiar boljevikog tipa, kakvi su na tom mjestu dotada odreda bili, ovjek Partije, komesar koji ne zna temeljito nijedan koristan posao, pa podjednako struno moe obavljati svaki. Na njegovo mjesto doao je inenjer, dugogodinji direktor tvornice elektrinih strojeva, komu politika nije bila strana, ali je, koliko sam mogao vidjeti, u politici imao ulogu strunjaka to komesarima servira gospodarstvo, bez koga nije mogla opstojati ni tako ista politinost kakva je bila komesarska. Prije njega na mjesto hrvatskog premijera doao je, od njega podupiran, ovjek koji mu je bio slian. Imali su isto ime i inicijale, imali su okako-bunjevako okruglo lice, bili su inenjeri i, stoje bila slinost nad slinostima, iako je potjecala od mog osobnog doivjyaja ove dvojice ljudj - ,

obojica su se dala smjestiti u metaforu suprotnu metafori sedam ofenziva. Pokraj nekog plavog mora, na nekom otoku, usred bujnog zelenila, rike lavova i ptijeg pjeva, nalazio se dvorac iz snova, a u njemu, kao u svakom dvorcu koji su snovi stvorili, ivjelo se u oblacima, obilno jelo, plesalo, pjevalo i troilo koliko se moglo potroiti, jer troak napravljen u snu ne plaa se, jer se nema ime, ni kad se sniva probudi. Oko dvorca su ivjeli vrtlari, uvari ivine plemenita porijekla, vodo-instalateri, vozai, oni to su ili odijela i pravili cipele, oni koji su se brinuli o kuhinji i pivnici, podrumari, ribari, konjuari i eljad od svakakva posla i svake fele. San u dvorcu snova dugo je snovan i snivan, ali kao svaki san dosanjan je tako da su snivai zaspali zauvijek. Posluga je ostala sama i pokuala se u dvorac useliti. Meutim, nala je dvorac iznutra sav iscrvotoen i ruiniran. Vodovodne su instalacije popucale, rasvjete nije bilo i nikakvo useljavanje nije dolazilo u obzir, pogotovo ne takvo da novi stanari nastave snivanje starih snova. Dvojica od naseljene posluge, popravlja elektrinih ureaja i podmaziva kolskih tokova, razglasie i stanarima i svijetu da dvorac iz snova vie nije ni dvorac ni iz snova. Rekoe da bi ga trebalo popraviti, ali da to nee biti lako. Ne samo to e se morati platiti popravci, skupi sami po sebi, nego e se morati platiti i trokovi dugogodinjeg snivanja. Zato ih postavie za premijere. Nekako su i uspjeli dokazati da je dvorac snova oronuo i da snivanje treba platiti, ali im nikako ne polazi za rukom da dokau kako vie snova ne moe biti... Obojica su mi pisala da doem na dogovor. Nisam znao zovu li nas da dolarskim injekcijama i dalje omoguimo san snivaima, ili nas zovu da pospane probudimo. Jure iz Mesihovine, berlinski proizvoa kave, misli da nas zovu radi ovoga drugoga, pa me ponovo u svom pismu i na svoj nain nagovara da se pozivu odazovem. Ne naem li te na zornici u crkvi svetog Marka dan prije , nego je zakazan sastqnak s premijerom - pisao je na

kraju pisma - sa mnom i s tobom bit e kao da se nikad nismo ni poznavali, kao da te, tri godine prije nego to smo se sreli, one noi kad si preko mora bjeao, sustigao patrolni amac graniara, uperio na te snop svjetlosti iz reflektora, u brzoj vonji napravio tri kruga oko tvoje laice i nestao u mraku. Nije mene njegova prijetnja natjerala da promislim o svojoj odluci, mene je na promjenu odluke pokrenula i, kao uragan penino polje, zahvatila samo jedna slika, jedna misao iz Jurina pisma, koju je on samo uzgred spomenuo, i ne slutei kakva se snaga u njoj krije, kad sam u pitanju ja, moj crni kamen i moja morska bolest. Poto mije izloio svoje miljenje da dva premijera istih inicijala misle ozbiljno, i da su snivai snova pomrli a poslove uzeli u ruke kuni majstori i podmazivai kola, crnom je bojom slikao kako je oskudica tolika da se nita novo ne gradi, da i ono to je napravljeno propada i, nastavi li se tako, jedina investicija bit e ona koja se susree u ostarjelim hrvatskim selima, kakvo je valjda i ono gdje sam ja gledao zvijezde nebeske. 0 kakvim se to investicijama radi? Uzaputenim selima, gdje su ostala samo starad pa mrtvace nema tko nositi na groblje, jer nema mladih ramena da se na njih oslone nosila s lijesom, od nekog vremena ulo je u modu da se prilozima to ih starci daju kupe lijepa, crna mrtvaka kolica, na kojima e jedno za drugim, u paradnom mimohodu, bez iijeg truda, biti odvoeni na vjeno poivalite - pie mi vlasnik berlinske prionice kave i nastavlja: Pa ako svoj dolar nisi spreman investirati ni u ta, a ti se, molim te, vrati u domajupa investiraj u ta kolica. Neka nae stare ne vuku po cesti od kue do groblja, neka ih voze paradno kao to su odvoeni oni koji su njihova sela opustoili! Tim kolicima prepreka nije mogla biti ni morska bolest ni sve crno kamenje ovoga svijeta. Ja sam u njima, a ne u crnom Mercedesu, u emu sam stvarno doputovao, jednogajesenskog jutra, kad je rujan porujio Jij; di-vea a magle pokrila kuJomizita, doao pred .,....

crkvu svetog Marka i, ekajui da se odnekud pojavi njuka probisvijeta iz Mesihovine, gledao uivo ahovska polja, tri lavlje glave i kunu koja se provlai tjesnacem. Zornica nije poela, a ni Jure nije ranio, pa sam imao vremena misliti o svemu, posebno o zavjetu da se ne vratim. Zakljuio sam da nikad ne valja rei nikad, ako je to to eli potjerati u nigdinu jae od tebe, ako si to ti sam.

Goleeui dvori i sinovi majke Marije

Razgovor izmeu naih poslovnih ljudi u svijetu, kako su nas nazivali u novinama, i hrvatskog premijera, koji su potrajali neto vie od pet sati, bili su puni uvjeravanja, s premijerove strane, daje u zemlji dolo do promjena koje nam omoguuju da svoj novac unosno investiramo, a s nae, sumnjienja i zadovoljstva to nam je doputeno sumnjati kako promjene do kojih je dolo nisu dovoljne da bismo svoj teko steeni novac uloili u poslove na teritoriju zemlje gdje jo uvijek Partija i ideologija, jedna u ulozi jahaice a druga u ulozi krpelja ispod repa, jau i siu mravo gospodarstvo to klipe nizbrdo kao stara kobila. Na kraju smo se sloili da je razgovor bio koristan i daje stanovito nepovjerenje za poetak prirodno jer se od nas potvrda rodoljublja ne trai parolama i zastavama, to ne bi bilo teko potvrditi, ve dolarima, to ne ide lako ni meu strankama koje krasi dugogodinja suradnja na rodoljubivim sadrajima. S tim zakljukom, s osjeanjem da smo obavili zamaan posao, iako nikakva posla nije bilo na pomolu, otili smo na primanje u hotel Esplanadu. Ne volim primanja u kasne otpodnevne sate, optereuju me na dva naina. Strahujui kako u s punim elucem prespavati no, kako neu spavati nego u se okretati, piti vodu i sanjati komarne snove, ja se na cijelom primanju suzdravam odjela, to je jedna muka, a kako primanje traje dugo uz ponudu raznovrsnih jela, lizni od ovog, gricni od onog, ja se, iako nisam elio, opteretim i u postelju legnem prepun, kao puna vrea,

stoje druga muka. Zato sam na primanju iao od drutva do drutva nadajui se upoznati vie ljudi nego pojesti bataka i popiti au mlijenog dalmatinera. Umjerenost u jelu nalagala mije i briga hoe li se, kad se za to steknu pogodne prilike, obnoviti moja morska bolest. Izmeu vremena kad se posljednji put pojavila i otpodneva u Esplanadi stajale su puste godine, u koje su pali zrelost, zaborav, tuina i smrt koja miri i nepomirljive. Ipak sam se odluio uvati i stoga po zidovima, to god na njima bilo, staro oruje, gobleni ili slike, nisam imao to traiti. Pa ako se sve ovo to rekoh ima na umu, i suzdravanje odjela, i oprez da mi pogled ne odluta na zid, i kruenje od drutva do drutva, moe mi se vjerovati kad kaem da se na tom primanju nisam osjeao lagodno. ale Jure Dizdara, njegove izazovne duvanjske prie kojima sam se u drugim prilikama od srca smijao, djelovale su mi prazno i nategnuto. Shvaao sam njihovu humanost, radovao se to im se drugi smiju, ali im se ja sam smijao nisam. Moda i stoga to sam predobro znao tuno nalije spadala iz Mesihovine. Ako tko pokua pribiljeiti Jurine prie, moda mu i poe za rukom da pribiljei okosnicu i poantu. Nee zabiljeiti karakteristini govor likova koji u prii sudjeluju, nee zabiljeiti krnje reenice kojima Jure priu pria, dodajui bojom glasa i aluzivnom gestom ono to je propustio rei rijeju. No, ako mu i uspije neto od toga prenijeti na papir, na papir nee prenijeti Jurinu suivljenost sa sadrajem tih pria. Jure je jedan od onih ljudi koji je mogao otii bilo kamo i postati ne znam to, ali on ostaje trajno ono stoje bio prije odlaska u svijet, stoje bio tamo izmeu Bukog blata i ujice. Ravnodune nije podnosio. Bojei se prigovora da se drim postrance, da sam se odrodio, i neizostavne prepirke koja e za tim prigovorima uslijediti, s pola sam se volje smijao zgodama krmara Salka koji je krmu imao na putu izmeu ujice i Duvna i u njoj krmio peenu janjetinu i toio bekijska vina. Kad bi gosti pojeli peeno i zatraili od Salka da im

dade akalicu da iskaljkaju meso izmeu zubi, odgovorio bi im da akalica nema, neka sami na dvoritu nau drvo, zailje ga i kaljkaju zube. Gosti bi se udili kako moe biti da u krmi gdje se samo janjetina ruava nema akalica. Nema, rekao bi Salko, ne moe ih ni biti. Komu ih god dam, nitko mi ih ne vraa... U drugoj prii o krmaru Salku, k njemu na janjetinu svraa grupa Zagrepana, dobro se najedu, a kad treba platiti raun uini im se daje meso kod Salka za jednu treinu skuplje od peena mesa to su ga jeli po drugim bosanskim gostionicama. Jeste li vi dosad bili kadgod kod mene? upita ih Salko, a oni odgovorie da nisu. Hoete li jo kadgod doi? priupita ih, a oni odgovorie da nee nikada vie kad je tako skup. E, onda, ljudi moji, ree im Salko, a kad u vas oderati ako vas sada ne oderem? Na primanjima se ljudi lako nalaze i jo lake rastaju. Tako sam za neko vrijeme izgubio iz vida svog prijatelja iz Mesihovine. On je u nekoj drugoj prostoriji oko sebe okupio znance i neznance i priao im ponovo one iste prie koje je priao i drutvu u kojem sam seja nalazio. Iza ponoi smo se ponovo sreli. Odveo me je u jednu od veih dvorana, prebacio mi ruku preko ramena, rekao mi da stavim lijevi dlan na prsa tako da mi se vidi sat na zapeu, i zapjevao: Mi beari kad poemo misi Svakom reloj o iletu visi. Potom je, sprdaei se, pozvao fotografa da slika dva jarana kao to su se jarani uvijek slikali na radi: sa satom na ruci ili u depiu ileta, da se vidi kakvo su bogatstvo radom u tuini stekli. Fotografirao nas je ovjek srednjeg rasta, vitak i okretan. Imao je spljoteno lice, tanak nos i jajoliku elu, koju je neuspjeno prekrivao dugom kosom to mu je rasla na zatiljku iza desnog uha. Rasla je kosa i iza lijevog uha, ali, da je i tu pustio narasti do dva decimetra kao i onu na desnoj strani, nikakvo mu umijee ne bi pomoglo da dva pramena, vodei ih iz suprotnih smjerova, rav-*_ 5^nijerno razaistre po tjemenuj prekrije oeJh^Pa je tg

uspio, ela se ne bi vidjela. Poto nije, na svjetlu brojnih arulja, izmeu rijetkih vlasi, ela blijeti mnogo slabije od aruljina blijeska i tim prikrivenim odsjajem svjedoi kako je fotografu silno stalo da mu ela ne odbljeskuje golo i jajoliko kakvu ju je priroda dala i kakvu je mnogi mukarci nose s ponosom. Kad nas je uslikao nekoliko puta, ovako i onako, pozvao nas je do mramornog stola da slike odmah naplati i zabiljei nae adrese, na koje e ih, kad budu gotove, poslati. - Zar ovomu neete ponuditi? - rekao je Jure fotografu. - On je vei parajlija od svih nas. - Ne bih! Niste vi ozbiljni kupci - rekao je fotograf. - Tko nije, ovaj ovdje? ovjee, ne znam ga od juer. Ovaj ve tri godine svakog mjeseca navraa u zemlju i trai staru kuu u kojoj bi proveo starost - rekao mu je Jure glasom kakvim svoje prie ne pria, glasom kakvim prie stvara. - Zbilja? Ako je tako, evo, neka i gospodin vidi rekao je fotograf i iz torbe izvadio dvije fotografije. Na jednoj je bila primorska seljaka kua gledana izbliza, a na drugoj ta ista kua u svom prirodnom okoliu snim ljena iz daljine. Na potonjoj se vidjelo da kua stoji na breuljku, ije je podnoje, na kojem je sagraen nizac kua, morska obala. - Prikladno i za odmor i za turizam. Sto koraka od mora, svoja obala. A s druge strane brije ga, to se ne vidi, mirna uvala, pripada kui. Blizina sela Ivanova, trgovine, ljeti razonoda - nizao je fotograf pro pagandne adute dok sam ja, valjda dulje od ikoga, gledao sad jednu sad drugu sliku. - Ima sve, samo jedno nema - rekao je Jure. - Zbog toga smo i ja i jo njih nekoliko odustali. - Nemojte opet, gospodine! Ovo je ozbiljna stvar branio se fotograf. - Kao da moja stvar nije ozbiljna - rekao je Jure. - Zbog ega si odustao? - pitam Juru. - Nema ena - odgovorio je i naduio se smijati kao daje pria ve stvorena i kao da ve moe u promet. _., ...^. r fue jiQYditg sajni - rekao je fotograf.........__ ,

- Ne, gospodine moj! U poslovnom svijetu, kad kupuje kuu, enu ti daju za untu. - Ima li ova kua neko posebno ime? - upitao sam fotografa. Njega sam zamislio a Juru smirio. Neka Jure prieka, pria nije zavrena, slijedi zaudan nastavak. - Mjetani je zovu Goleev dvor - rekao je fotograf. - A vi ste posrednik u prodaji, ili ste vlasnik Goleeva dvora? - Ja sam to kupio, dakle, vlasnik sam. -1 koliko traite? - Osamdeset i pet tisua dolara. Porez na promet je kupev. - Moe li za osamdeset? - rekao sam. Fotograf je zinuo u udu. Ja sam sjedio s jedne, a fotograf s druge strane stola. Slike Goleeva dvora leale su na mramoru. Jure je stajao pokraj stola, izmeu mene i fotografa. Kad je uo da nudim osamdeset tisua dolara za tu, to se na velikoj fotografiji lijepo vidjelo, ruevinu od kue koja ne vrijedi ni pet tisua, uozbiljio se, zautio i zagledao se u mene. Postoje fotograf, i dalje se snebivajui, pristao da kuu dade za osamdeset tisua dolara, onaj iz Mesihovine je sa dva dlana poklopio slike i fotografu okrenuo lea a mene pogledao s ozbiljnou, koja me nije iznenadila, jer sam lice i nalije ereta iz Mesihovine dobro poznavao. - Misli li ti ozbiljno? - upitao je. - Najozbiljnije - rekoh. - Ja sam znao da si malo uvrnut, kao svi sjemenitarci koji nisu postali ono to su morali biti, ali da si naprosto lud, to nisam znao. Jedva sam te nagovorio da ovamo doe, a ti, koji si jedva doao, prvi od svih nas kupuje kuu i graevinsko zemljite oko nje! Sutra e novine razglasiti: premijerov pun pogodak, prve investi cije, poznati vlasnik lanca hotela u Kanadi, na Mate Vodopija, kupuje Goleev dvor i na tom e brijegu sagra diti ekskluzivno turistiko naselje s kockarnicom, i tako fe. Shvaa li - pvihMcLmA.se Jace uto anuui - .C

nas sve zeznuo. Mi smo doli da se proetamo malo, da malo pronjukamo, da se malo slikamo i meusobno prebrojimo, da napravimo lijepo lice i pokaemo dobru volju, pa kad se tako bratski ishvalimo, da se okrenemo, odmjerimo od lakta i odemo tamo gdje smo od njih jednom morali pobjei. A ti? - Kad si me nagovarao da doem, pozivao si se na rodoljublje. - Jesam, ali sam mislio da zna daje rodoljublje i zajebati onoga tko je tebe jednom rodoljubivo zajebao rekao je Jure i otiao potraiti novo drutvo da ga zabav lja na moj raun, ukoliko se bude voljno smijati. Ili da me ogovara, ako rodoljubnu osvetu ne bude mogao po tisnuti iz svoje ozlojeene due, kakvu svi u sebi nosimo, pa makar se pravili ne znam kako da smo svima sve oprostili. S otkriem da sam vlasnik hotela, to je samo djelomino tono, da elim u domovini podii turistiki kompleks i da e me se, kad za to doznaju - da bi pohvalili premijerovu pronicavost- dohvatiti novinari, Jure uma lo da mi nije pokvario posao. Fotograf se pokolebao: ne eli imati posla s novinama, dvori su i taj brijeg pretijesni za veliko naselje, gradnja bi naselja iziskivala i ruenje kua podignutih uz obalu Goleeva brij ega, a i neizvj esno je kako sklopiti kupoprodajni ugovor jer sam kanadski dravljanin bez jugoslavenskog dravljanstva. Njegovu kolebljivost ublaavao sam izjavom da ne elim graditi nikakvo turistiko naselje, da elim starinsku kuu pre urediti za odmor i, eventualno, za stare dane, da nemam jugoslavensko dravljanstvo, ali Hrvat bez sumnje je sam, da u, ako kao kanadski dravljanin kuu ne mogu kupiti, zatraiti jugoslavensko dravljanstvo i da, posta nem li posjednik kue i okunice, vlasnike kua uz more i neu smetati u mirnom uivanju njihova posjeda. ; I dalje se kolebao. Kad s uvjeravanjima nije ilo, \ rekao sam mu neka ode u Zadar i vidi kako stvari stoje i s tim kupoprodajnim ugovorom. Ako ne bi ilo legalno, ja sam pripravan sklopiti s njim privatni ugovor, uz ^

jamstvo potenih ljudi da kuu kupujem i prije nego to se kupnja bude mogla ozakoniti. Za taj rizik, koji je vie moj nego njegov, ja u ga nagraditi i za Goleev dvor mu platiti, ne osamdeset i pet tisua dolara koliko je u prvi mah zatraio, ve punih devedeset. Takvu priliku vie nee imati. Kolebljivost se smanjila, pa smo se dogovorili da se do deset dana naemo u Zadru. On je otiao ve sutradan, a ja sam se izleavao, skitao i jedva ekao da poem na more. Kad mi je na poetku poznanstva fotograf rekao da je i sam kuu kupio, nisam ga pitao na koji je nain postao vlasnik Goleevih dvora, iako me je ba to ponajvie zanimalo. Stvar sam ostavio za kasnije, opet da ga ne uplaim i da mi iz aka ne isprhne doivljaj koji mije samo Boja providnost mogla namijeniti, jo uvijek ne znam s kakvom svrhom i po kojoj cijeni. Ali, kad je neto u rukama Bojim, ne sluam razum, povodim se za srcem i ne pitam ni kamo put vodi ni kakvu cijenu za putovanje plaam. Sve ovo i inim da bih jednom, u pravo vrijeme i na pravom mjestu, mogao fotografa upitati: Gospodine, sad kad sam ovu kuu od vas poteno kupio, kad vam od mene ne prijeti nikakva neprilika, recite mi poteno kako ste postali vlasnik Goleevih dvora? Putujui u Zadar, kad je minulo tih deset dana, mislio sam i dalje da se fotograf - kako su to stari govorili kad netko iznenada prekida dogovorenu prodaju - moe popimaniti, iako sam mu, raunajui na tu mogunost, dao kaparu u iznosu od deset tisua dolara, to, valja priznati, nije bilo malo. Nisam raunao da bi s kaparom mogao odmagliti ako je zbilja vlasnik Goleevih dvora, i ako je neka vrsta slubenog fotografa pri Saboru, jer su i sluba fotografa i Goleevi dvori jaki dokazi identiteta od kojih se nema kamo pobjei. Ali sam se bojao da nije posrijedi prevarant koji je i poloaj slubenog fotografa i sve to s prodajom kue i kolebljivou smislio da izvue kaparu i izdimi zauvijek. Vidio sam njegove dokumente, legitimaciju i vozaku dozvolu, nudio je da jedno od to

dvoje zadrim ako mu ne vjerujem, ali seja time nisam posluio raunajui, ako je prevarant, emu mi lani dokumenti, a ako se ne pretvara, nezgodno je ovjeka poniavati tolikim sumnjienjem. Njegovo e mi povjerenje biti potrebno i kod sklapanja ugovora o kupoprodaji i nakon toga, kad se u kuu uselim i postanem njegov prvi susjed, jer mi je rekao, ako i to nije slagao, da je i sam sagradio kuu na obali brijega na ijem se vrhu nalaze Goleevi dvori. Obradovao sam se kad sam doao na parkiralite hotela Kolovare i, traei mjesto, ugledao fotografa kako stoji ispred ulaza i izvia tko dolazi. Tu smo se i sreli, pokraj lanaca koji su visili od oluka do travnjaka i niz koje se cijedila voda od lagane kinice, to me je jo od Plitvica bila pratila. Nisam mu mahnuo ni kad sam izlazio iz kola ni dok sam mu se pribliavao, a kako sam bio obuen u plavu pelerinu koju, kao ni eir, na primanju na sebi nisam imao, nije me prepoznao sve dok ga nisam oslovio i pruio mu ruku. Time su sumnje, bar to se tie fotografova identiteta, bile rasprene. Odmah mi je rekao daje s kupoprodajnim ugovorom sve u redu, i mi smo otada bili poslovni ljudi od meusobnog povjerenja. Vie od toga, bili smo susjedi. Odsad bih ga u ovim zapisima mogao nazivati krsnim imenom, koje mi je jo na primanju bilo poznato, ali to ipak neu uiniti. Nikada neu napisati ni izrei njegovo ime. Ne to bih ga mrzio i to bih ga drao neasnijim od bilo kojeg imena u Leevici, otkuda taj ovjek potjee, ve to je ime fotograf, pisano malim poetnim slovom, ime koje muje nadjenula uloga u mom ivotu i u ovim zapisima. Jer smo se nas dvojica upoznali kao objekt i njegov fotograf, jer e se on u ovoj prii do kraja ponaati kao fotograf i jer je njegova uloga u ovim zapisima uloga domiljata fotografa, komu je za rukom polazilo sve osim to nije mogao, vodei ih sa dvije strane glave, sa dva pramena pokriti elu. Dok mu i to ne poe za rukom, neka ostane fotograf s malim poetnim slovom. A uspije li i u tome, ne strahujte, njegovo e ime

postati glasovito i nitko nee pitati za njegov predivot vezan uz Goleeve dvore. Ne bih elio smetati njegovoj slavi koju e imati u drutvu vlasuljara, frizera i otmjenih elavaca, pa je i to razlog vie to ga ne imenujem krsnim imenom. Isto kao to ne bih elio pridonositi njegovoj vlasuljarskoj slavi, ako tko ocijeni daje njegova uloga u zbivanjima oko Goleevih dvora vei podvig od unakrsnog eljanja kose dvaju pramenova. Istog dana, posluavi savjet fotografa da odsjednem kod njega a ne u hotelu, otili smo u Ivanovo. Upravo smo bili na putu od Ivanbriga u Ivandol kad smo kroz um motora, koji na nizbrdici nije jak, zauli podnevni zvon velikih zvona sa crkve Ivana Krstitelja, po komu su i selo u cjelini i dva njegova dijela dobili ime. U Ivandolu smo stali da fotograf presjedne u svoja kola, koja je tu ostavio kad je jutros autobusom otiao preda me u Zadar. Dogovorili smo se da u slijediti njegov auto i da se u luci neemo zadravati. Ivandol nalikuje na potkovu. U sredini je luka, a na kopnu su, s jednog na drugi kraj potkove, poredane kue, nejednake i veliine i ljepote, ali svejednako odmaknute od mora da ostane dovoljno prostora za operativni dio luke, za dvosmjernu cestu i za irok trotoar na kojem je obilje ugostiteljskih radnji razne namjene. Bacio sam povran pogled, kao to bih ga obiavao baciti po svakom turistikom mjestancu u koje bih prvi put doao, a posjetio sam ih mnogo, jer mi takvi posjeti nisu razbibriga nego zanimanje. Zanimljivo da mi nisu navrle nikakve uspomene. Osjetio sam samo ono to bi osjetio svaki profesionalac, da je poetak listopada, da je turistika sezona na izmaku, a to su radnje jo otvorene, moe se zahvaliti lijepim danima, rijetkim gostima i dugoj zimi, koja e umornima od ljetnih truda i znoja pruiti priliku da se naodmaraju i da se nadosauju. Zanimljivo je i to da me injenica to sam kupio kuu u tom selu i to u tu odsad povremeno boraviti nije nimalo uzbuivala, ni u meni budila elju da mjestance i njegove itelje ponovo upoznam,,,,Priam...doigj&..kojeta],Zanimljivo ovo, za:

nimljivo ono, a zapravo je najzanimljivije to ja ekam fotografa da me povede, to ja ne krenem prvi i ne vodim njega, iako njegovu kuu zaista nikada nisam vidio. Do Vitrenjaka, junog kraka ivandolske luke potkove, kamenitog grebena na kojem su u ratu podigli tri bunkera, vozili smo se asfaltiranom cestom. Odatle smo, uz rub pitome uvale s pjeskovitim dnom, krenuli makadamom to ga, od pijeska, tucanika i kamenja iz gromaa, prave vlasnici novogradnji na neurbaniziranim terenima. Proli smo pored jedne novogradnje, jedne od onih u koju su graditelji uloili mnogo truda da im djelo i procvjeta i zamirie, a postigli su to da im ni smrdi ni mirie. Tek to si na nju bacio pogled, poeli zatvoriti oi Proli smo pored Crkvine, spomenika kulture koji je zai icen koliko se sam znao zatititi, i ve smo se nali pred kapijom fotografova dvorita, pred prostranim maslinikom to ga je s juga i sa sjevera omeilo more, a sa zapada kua graena u primorskom stilu, niska, iroka i dugaka, s obiljem dimnjaka od crvene cigle. Kola smo parkirali u masliniku, doetali se do kue i proetali kroz nju, vidjeli bogatstvo koje fotograf posjeduje, smjestili se u sobe koje emo koristiti, uvjerili se da smo u kui sami i nali se na terasi pri obilnu ruku, to gaje fotograf pripremio dok sam seja brijao i kupao. Ruat emo prije nego odemo na otpodnevni odmor, a kad malo odspavamo, poi emo u obilazak kue koju sam po slici kupio. Nalijevao mi je u au neko osobito pitko vino s kra iz ibenskog zalea i priao o podnoju Goleeva brijega na kojem su podignute novogradnje. Sve stoje govorio bilo je iz graevinarstva i graevinarske estetike. Kako je terasa bila iroka, a mi smjeteni uz samu ogradu koja je visila nad morem, s mjesta gdje smo ruali vidjeli smo itav Goleev brijeg, i dio koji se prua uz obalu i dio koji se od obale uspinje do vrha na kojem je smjeten Goleev dvor. Zamjerke koje je upuivao vlasnicima i graditeljima, fotograf je pokazivao, pa sam se morao neprestance okretati lijevo i desno da vidim to graevinarstvo koje se ne smiruje, j

poeto ne dovrava, a zapoinje ono to nee biti dovreno. Nisam bio zainteresiran za njegove prigovore, iako priznajem daje on od svih vlasnika imao najvie ukusa. Vie nego estetika gradnje mene je zanimao uvid u broj i raspored graevina. Bilo ih je osam. Sad upoznajem fotografovu. Da upoznam i ostale, bit e mi potreban najmanje tjedan dana. Svojima sam javio da me dokraja listopada nee biti i vremena u imati napretek. Od Vitrenjaka do Goleeva kra, drugog kraja podnoja Goleeva brijega, iza kojeg je bila plitka i muljevita uvala Slivnica, protezao se komad obradiva zemljita koji se posvuda u ovakvu poloaju, pa i ovdje, zove podanak. Nastaje na dnu priobalnih bregova ako je tlo od prirode za podanak prikladno ili ga je prikladnim, negdje u davnini, uinila ovjekova ruka podiui uz more potporni zid od golemih stijena. Prirodna prepreka ili zid zaustavljaju zemlju i humus to ih kie donose s brijega i tako kroz duga stoljea nastaje podanak. Ovdje nije bilo zida, ovdje je obala bila kamenita i kamenje je, s jedne strane, prijeilo valovima da zemlju odnesu u dubinu, a s druge, na sebi zadravalo naplavljenu zemlju. Donji slojevi crvenice, mjestimice debeli i do tri metra, tvrdi su kao kamen, a tek je gornji sloj, ne deblji od pola metra, rahao i obradiv. Nekada, kad je Goleev dvor podizan na tom brijegu, podizan je tu samo zbog podanka na kojem su rasle debele i rodne masline, uzgajan vinograd, saen bob, kupus, slanutak i sve ostalo, jer, ako su kie navraale ili bar jutra bila rosna, na podanku je sve raslo dva puta bolje nego na drugoj zemlji. Budui da se zemlja sama taloila na stijenama koje je zatjecala na putu do mora, ovaj podanak nije bio onako monotono oblikovan kakvi su podanci to ih stvaraju ljudi podizanjem zidnih zapreka kinici. On je spadao u najslikovitije dijelove priobalja stvorene uzajamnim djelovanjem zemlje i mora. Odmah iza Vitrenjaka more je ulazilo duboko u kopno i stvaralo Uvalu kod Crkvine, kristalno ist zdenac ovjenan maslinama, za iju je ljepotu dovoljan dokaz da

je tu podignuta prva crkva u ovom kraju, jer su se crkve ' podizale na lijepim mjestima, a u vrijeme ranog kranstva, kao stoje s ovom sluaj, esto na mjestima poganskih kultova, koja su sve odreda i lijepa i udesna. Izmeu te uvale i druge, koju su zvali uplja stijena jer je na njenu ulazu, ako ide od zapada premajugu, stajala stijena sa upljinom kroz koju se prolazilo, nalazio se prostran sprud crvenice na kojem je podignuta fotografova kua i terasa na kojoj objedujemo. Ovaj lapat crvenice sa dvije predivne uvale uz bokove najljepi je dio podanka, i nimalo se ne udim to mi fotograf kae da nema nikakvih potekoa oko iznajmljivanja apartmana: jesu li turisti jedno ljeto proveli u njegovoj kui, uinit e sve da provedu i drugo. Juno od uplje stijene pruao se novjeziac crvenice, mnogo vei od onog na kojem je fotografov ljetnikovac, pa su na njemu podignute tri ktie. Uvala koja jeziku stoji s istoka, a usjeena je u kopno kao da su je klinom usjekli, zvala se Vilenjak. Iza Vilenjaka sterao se Goleev kr, ljut i neobradiv. Ne znam da li je jo uvijek onakav kakav je od pamtivijeka bio, neprohodan i pun zmija, s terase se ne vidi, ali se vidi daje prije njega, na istonoj obali Vilenjaka, podignuta jedna kua, a na njemu samu neto slino kui. Nakon otpodnevnog odmora, prije nego emo poi vidjeti kakvu sam kuu kupio za skup novac, fotograf me je pozvao da posjetim njegovu galeriju koja zaprema dvije prostorije u potkrovlju. Dok smo se penjali uskim stubama, priao mi je da bi njegovoj zbirci najbolje odgovaralo ime muzej kad se ne bi radilo o samim fotografijama, memorijalni muzej o poslu kojim se bavio dok je ovu kupu gradio, dok je gradio kuu na Zelenjaku i dok je za fotografsku radnju adaptirao prizemlje jedne derutne kue u Vlakoj ulici, u kojoj e obraditi i snimke s primanja prireenog u ast parajlija iseljene Hrvatske. Bila je to zapravo jedna prostorija, polovica potkrovlja, pregraena paravanom od drva. Taj paravan nije imao svrhu odijeliti potkrovlje nadvoje. On je u

potkrovlju, iji je uzduni zid nizak, strop ukoen a ravne plohe zidova zabata nedostatne, trebao stvoriti dopunske povrine za vjeanje slika, kojih je bilo mnogo i koje su bile poprilino naikane. Galerija ili memorijalni muzej, nazovi zbirku kako hoe, bila je doista zbirka grotesknih portreta u razliitim veliinama, koji su svi odreda stvarani montaom jedne od vie fotografija. Nije prezentiran samo konaan ishod montae, obino najvea slika u skupini ili, posluimo li se autorovim terminom, grozdu, ve su prezentirane i fotografije od kojih su uzimani pojedini dijelovi. Grozd izloaka sadravao je priu koja je u sebi imala, osim tehnolokog postupka, i dokument o vremenu i dokument o elji naruioca, pa je, kao pomo za razumijevanje, dobro dolazila i pria koja je, dok sam pojedini grozd razgledao, tekla iz fotograf ovih usta, iako bih s malo vie panje i vremena i sam pogodio o kakvoj se prii radi. - Pogledajte ovoga ovdje - rekao je fotograf i pokazao mi skupinu od jedne velike i tri male slike. Na jednoj od manjih slika prikazanje etnik, bradat i u ubari, sa dva redenika prebaena unakrst preko lijevog i desnog ramena. - Od njeg sam za veliki portret uzeo dio lica od ubare do donje usne. Bradurinu sam izostavio. - Na drugoj maloj slici bio je golobrad i gologlav ovjek. - Od njeg smo uzeli bradu, podbradak i vrat do ovratnika koulje. Kako vidite, to je dobro leglo, valjda zato to su bili braa. Na treoj se maloj slici vidi mladi porunik u uniformi koja se nosila odmah nakon rata, sa utim pucetima i epoletama zlatnog obruba. - Od njeg smo uzeli apku i odijelo. Kad smo izmeu apke i bluze ubacili ovo lice sastavljeno od dva dijela, dobili smo ovoga ovdje - i fotograf upre prstom u lice s velike slike. - Da tima, ba i ne tima! Ali, komu bi smetala sitnica daje ovjek malo drven i da se sastavak od tri dijela otru oku ini smijenim? Takva je slika realistinija od slika to ih rade ikonopisci. A ona i nema drugu ulogu do ulogu ikone.

- emu montaa? Zar ovjeka niste mogli uslikati? - Kako u ga uslikati kad nije iv! Sliku je naruila majka koja za svog poginulog sina prima novanu po mo. On je na poetku rata bio etnik i majka je sliku etnika imala. Ali, kako da nju uvea i uokviri kad mirovinu ne prima na sinovljevo etnitvo? Ona je htjela njegovu sliku u uniformi porunika, stoje on postao na kraju rata, neto prije nego to e poginuti u prometnoj nesrei. Ona njegove slike kao partizanskog porunika nije imala i morali smo se snai. To s uniformom po runika ilo je lako, a ni zamjena ubare apkom nije bila teka, ali nam je veliku muku zadavala zamjena neobrijane obrijanom bradom. Uradili smo i to i dobili ovo to vidite, zdravu, brkatu mominu koja se smije ili, ako hoete, koja se kesi. Upitao sam fotografa to je on to radio, slikao i izraivao fotografije za dokumente i spomenare ili je pravio montae za falsifikate? Odgovori mi daje kao mlad fotograf, kad se nakon rata iz Splita doselio u Zagreb i s jednim kolegom, takoer iz Leevice, otvorio radnju u Vlakoj ulici, zaraivao malo i neredovito. Kod onolikih fotografa u gradu, u vrijeme kad su se usluge fotografa traile, oni nisu uspijevali privui muterije u svoj podrumski atelje, gdje, dodue, takora nije bilo, ali je on i bez glodara bio smrdljivo mije gnijezdo. Kako bi izbjegli nepovoljni drutveni status to su ga imali svi privatnici, pa i vlasnici fotografskih radnji, kao potencijalni kapitalisti i nesumnjivi neprijatelji socijalizma, njih dvojica iz Leevice osnovae fotografsku zadrugu, proglasie se socijalistikom organizacijom i dobie svoj peat. Fotograf postade direktor poduzea, a njegov susjed iz Leevice radnika klasa. Ali, kad su na podrumska vrata stavili cimer s natpisom FOTOGRAFSKA ZADRUGA, graanstvo im pogotovo nije navraalo. Da nije bilo vojnika iz susjedne kasarne, koji su se slikali u prvoj radnji na koju naiu, zadruga ne bi imala nikakva posla. Gotovo uzgred, kao to je sluaj s veinom prona-

lazaka, pronali su nain da oive svoju zadrugu od dva zadrugara. Dogodilo se to u Leevici, jednog Boia. Neki su ih susjedi, kojima je bilo daleko do grada zbog vremenosti i nesnalaenja, zamolili da uveaju i uokvire slike dragih im pokojnika koji su nestali u minulom ratu. Ne samo to su molbe prihvatili, nego su zaredali kroz Leevicu od kue do kue nudei se da e svakom tko eli i tko plati, male fotografije, grupne i pojedinane, poveati do eljene veliine. S tim su narudbama otili u Zagreb, uveali slike i uokvirili ih, a kad su se vratili u Leevicu i bili oduevljeno doekani, naplatili su posao koliko su htjeli. Ako se nekom ta roba i uinila skupom, nije se imao srca cjenkati pred licem dragog pokojnika u naravnoj veliini, i tjeio se da to plaa jednom i nikada vie. Kad su iz Leevice i krajeva oko Muca iscrpli sve to se iscrpsti dalo, kad su izradili posebne i skupne portrete, kako je tko elio, svih mrtvih i ivih, jer se obiaj uveavanja slika od sela do sela irio kao kuga, preli su na obradu trogirskog zalea. Nakon Trogirske zagore, iz godine u godinu obili su sve krajeve hrvatskog priobalja, ostvarujui osobito velike poslove u mjestima koja su u ratu pretrpjela velika stradanja i imala potrebu, ako su rtve bile na partizanskoj strani, da na njih sjeanja javno demonstriraju. S poetka su i obilazili sela i izraivali fotografije samo njih dvojica, ali kad su se poslovi razgranali i pojavila konkurencija, na odreeno vrijeme zapoljavali su studente. Za terenski rad, gdjeje trebalo mnogo napora i snalaljivosti, mukarce, a za rad u ateljeu ene, od kojih su, ako su htjele, traili i vie od montae po elji naruilaca, razumije se, za pristojnu zaradu. Bila su to luda vremena, puna napora i nevjerojatnih doivljaja, o emu e jednom napisati knjigu. Bila su to vremena ope oskudice u kojima su dva zadrugara, direktor i njegova radnika klasa, plivali u novcu i zaradili sve to danas imaju, kue u gradu i kue za odmor, luksuzno opremljene fotografske radnje, svaki ponao-

sob, jer je zadrugarstvo i za zadrugare odavno omraena stvar. FOTOGRAFSKA RADNJA! I danas kad se te zadruge sjeti, kad se sjeti putova koje je prevalio za poslom, konaka na kojima je konakovao, ljudi i svakakvih uda s njima koje je vidio, djevojaka koje su u radnji montirale a s njim odlazile na put, svih osim one koja se za nj udala, kad se sjeti objeda i svih ludosti koje su ile uz jelo i pie, to sjeanje doivljava kao otkinut komad ivota, kao otok koji je, otisnuvi se od kopna, otplovio u nepovrat. Dok ivljenje to mu je ostalo, bogatstvo koje je stekao, doivljava kao to brodolomac doivljava hrid na kojoj je osuen ostati do sudnjega dana. Upravo zbog sjeanja na otplavljeni ivot, fotograf je napravio ovaj kutak pod krovom u kojem nema to nema. I montirane slike, i krajevi kroz koje je prolazio, i djevojke koje je obljubljivao na putovanjima od jedne do druge tue nesree, koje su se bez njegova grijeha, dapae, s njegovim montaama kao melemom na rani, pretvarale u njegove uitke i dobit. - Taj posao doveo me je i u Ivanovo - rekao je fotograf. - A u Ivanovu, gdje sam imao mnogo posla, jer je tu u ratu smrt nemilice ela, zakucao sam i na vrata Marije Gole, ene iju sam vam kuu prodao. I ona je uveavala fotografije. Pogledajte, to je njen najstariji sin Viktor!* I tu su u skupini bile etiri fotografije, tri male i jedna velika. - Ona nije imala nikakva drugog zahtjeva osim da joj sliku uveamo kolika je slika Srca Isusova to je visila nad njenim uzglavljem. A od sina joj je ostala samo ova prilino mutna sliica - rekao je fotograf i rijeio moju nedoumicu je li Marija poeljela sliku kakvu su joj izradili, ili su joj sliku izradili po svojoj volji. Na sliici koju mi je fotograf pokazao vidio se gologlav rudar, raskoraen, sa zamahnutim krampom u rukama. Lice mu je u profilu, ako se izblijedjela boja fotografije samo malo obnovi, vrlo izraajno, usredotoeno na kopanje,

iako se po dvije stvari moglo vidjeti da kopa ne kopa ugljen nego da pozira pred kamerom. Tamo gdje bi vrak krampa trebao udariti kad se spusti, stajao je stalak s vazom i cvjetnim granicama jorgovana. Drugi je detalj to otkriva poziranje bila paradna rudarska odjea u kojoj se nigdje na svijetu ne silazi u rudnik, a ponajmanje tamo gdje je, po fotografovu kazivanju, Viktor radio, u nizozemskim rudnicima mrkog ugljena, poznatim po vlazi i prljavtini. - Jedna je od djevojaka - priao mi je fotograf- koja je radila u montai i cinino se odnosila prema tom, kako je govorila, prljavom laganju, upitala fotografa, kad je Viktorova fotografija dola u obradu, to naruilac eli. Rekao joj je da sliku povea i zatamni, nita vie. Kako, pitala je, zar e ostaviti i stalak s jorgovanom ispod krampa? Ako naruilac ovoga eli prikazati kao graditelja na obnovi i izgradnji zemlje i time pravdati dobit to ga po njemu dobiva, vaza sa cvijeem morala bi se ukloniti i tamo gdje je bio stalak ubaciti odron zemlje sa ilama koje iz te zemlje vire i koje kopa s naporom presijeca. Ne to, rekao joj je fotograf, ne radi se o graditelju, radi se o partijskom radniku i borcu. Njemu treba ikonografija partizanskog predvodnika i borca u prvim redovima, a ne ikonografija graditelja, jer rat nije preivio. Onda bi to trebalo napraviti, rekla je studentica krupnih oiju, koja se cinino odnosila i prema svojim zamamnim oblinama. Moe li se trud naplatiti, pitala je fotografa. Drugim rijeima, je li naruilac pri novcu i moe li se oekivati da e platiti vrijeme utroeno na sloenu montau? Fotograf joj je rekao daje rije o eni koja na tog sina prima znatnu mirovinu, iako joj ona, pored prihoda od vinograda i maslina, zasad nije prijeko potrebna. Ona moe i preplatiti, ako bude potrebno. Studentica gaje zamolila da joj ukratko izloi priu koja je podloga ideografiji, a ona e se za montau sama pobrinuti. Viktor Gole otiaoje u svijet kad su mnogi odlazili, uz pritajenu nadu roditelja da se nikada nee vratiti ni

s braom dijeliti imovinu, jer e jo jedan brat, od njih dvojice to su nejaki ostali kod kue, jednoga dana, da se oevina ne bi usitnjavala, morati na palubi nekog broda otploviti unepovrat. Radio je po Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj, rijetko se javljao, a nijednom nije poslao ni prebijena krajcara. To od njega nitko nije ni oekivao. Neka on svoju zaradu zadri za sebe, neka se u svijetu eni, kui i bogati, samo neka se kui ne vraa! Ali se upravo neeljeno dogodilo, vratio se na silu, bez prava da legalno vie ikad napusti zemlju. Tamo, u tvornicama i rudnicima, pod utjecajem agitatora od kojih su jedni zagovarali klasnu a drugi nacionalnu borbu, Viktor se prikljuio komunistima i u vrijeme gospodarske krize doao pod udar i kao stranac, i kao viak radne snage, i kao politiki nepoudan tip. Bilo je to za Goleev dom ne samo sramota i teta ve i opasnost, jer su vlasti itavu obitelj proglasile komunistikom. U to je vrijeme u Ivanovu malo tko znao to to znai, dok Viktorov stric, soluna i otac podoficira ibe Golea, nije selu protumaio kako je komunist neto mnogo nasrtljivije od svinje i kudikamo otrovnije od poskoka, pa ga, kao i svinju, treba tui toljagom po gubici, a kao poskoku, trcne li svoj otrov, treba mu smrskati glavu kamenom. Moda bi selo i povjerovalo objedama Viktorova strica da taj mladi, lijep kao ljiljan u dolu, plave kose koja se i na lahoru vijorila, nije volio drutvo i pjesmu u sumrak ispod tamariska, da nije bio umiljat kao kakva djevojica i da, to je najvie udaralo u oi, nije volio jedrenje na oluji, trku na konju i sve to je nalik na jezdenje, plovidbu i vijorenje. S tim naklonostima bio je zastavica na jarbolu broda koji se na neko vrijeme usidrio u ivandolskoj luci. Vijorei neku dotad u Ivanovu nerazvijorenu duhovnost, on je s Ivanom ipkom, koji je takoer iz inozemstva protjeran u zemlju porijekla, i Lukom Radoem, koga su iz Zagreba potjerali kao skitnicu, osnovao prvu komunistiku eliju i oko nje okupio

sve to je u Ivanovu imalo smisla za snove, nadalo se pravdi, vjerovalo u dobrotu. Kad je dola talijanska okupacija, a Viktor od svoje stranke dobio nalog da die ustanak, posreilo mu se da ga digne na spektakularan nain. Nije morao, kao to su to drugi radili, da vue ljude za rukav, da ih baca iz stranke ako bi oklijevali, i da vodi zamorne razgovore u kojima e ih uvjeriti kako u borbu treba krenuti i kad osobno nisi ugroen. U okviru ratnog plana da rasele hrvatski ivalj s otoka i priobalja i na njegovo mjesto nasele stanovnitvo s prenapuenog talijanskog Juga, faisti su ve u svibnju etrdeset i prve poeli uznemirivati hrvatsko stanovnitvo ubirui od njega ratni namet u hrani, to nije moglo prouzroiti drugo do osjeaj groze u krajevima gdje su se uspomene na oskudicu odnosile i na godine gladi i na godine obilja, jer je tu i obilje bilo samo neimatina s uraunatom mogunou da se preivljava iz dana u dan. Protekle su godine masline bile rodile kao nikad, itavu su zimu mlinovi radili punom parom, posljednje su kaplje iscijeene tek potkraj oujka i napunile sve kamenice, sve zemljane i staklene posude. Ivanovo je mirisalo na svjee ulje. Miris je dopirao s hrpa kotica to ih je po dvoritima jela ivina, i iz konoba gdje se u kamenicama ulje jezerilo kao spiljska voda u koritima izmeu stalagmita. Faisti su dobro raunali kad su raunali da stanovnitvo Ivanova nee biti ugroeno izgladnjavanjem ako mu se oduzme polovica godinjeg uroda ulja, jer e i preostala polovica uroda, uz prihod u itaricama, ishraniti stanovnitvo. Ali su se preraunali kad su raunali da masline raaju svake godine. Previdjeli su sigurnost stoje u Primorevu duu ulijeva puna kamenica, volju da prkosi sui i nerodicama. Pa, budui da maslina ne raa svake godine, ulje ima znaaj zlatnog pologa, ono se ne troi dok se od bilo ega drugoga moe ivjeti, ono se uva za crne dane, ono se prodaje ili kad se nema to jesti ili kad je prispio nov urod pa se posude moraju isprazniti da bi se imalo gdje ujezeriti mlado ulje.

Kad su od teaka zaiskali ulje kao pomo u ishrani vojske, faisti nisu mogli pojmiti da im ne uzimlju hranu, da im uzimlju zlatne poluge spremljene za crne ratne dane. Po ulje su dola tri motorna broda, koji su, za nudu i radi tednje nafte ako je vjetar povoljan, imali jedra. Oko rekvizicije i ukrcavanja ulja u brodove vojnicima je pomagala i skupina seoskih momaka koji su na taj posao bili primorani. Da se ne bi sami kilavili iskrcavanjem, vojnici koji su pratili tovare ulja do Zadra, njih petorica na svakom brodu, poveli su sobom seoske momke, po desetoricu na svakom brodu. Puhaojejuni vjetar, razvigor, kakav pue od polovice travnja do polovice svibnja, i brodovi su, koristei i vjetar u jedrima i polovian rad motora, umno sjekli valove. Danje bio vedar, vjetar topao, i talijanski su se vojnici razodjenuli, polijegali po palubi kao na plai izlaui lice i grudi prvom jaem suncu. Zaboravili su da poskoka nema samo u bunju, da ih ima i na palubama, a meu njima i onih koje opija vijorenje zastava i nadimanje jedara. Na dani znak, istodobno na sva tri broda, u punoj vonji, rasporeeni po dvojica na jednoga, momci su savladali sve vojnike ne zadobivi ni ogrebotine, jer iznenadni rekvizitori, nevini borbi, nisu ni shvatili o emu je rije. A kad su shvatili, bilo je za sve kasno. Njihova iznenaenja, praena pucketanjem vjetra u jedrima i bukom motora, koji su proradili punom parom kad su brodovi promijenili pravac plovidbe, tonula su u more jedna za drugim ne uspijevajui se izraziti niim razgovjetnijim od vriska. Brodove sa zaplijenjenim uljem Viktor je vratio u selo. Tu je njegova eta, sad ve i naoruana i uniformirana, razoruala zateene vojnike. Drala ih je na obali gole dok je ulje razdijeljeno po domainstvima koliko je komu oduzeto. Kad je ulje vraeno mjetanima, pobunjenici, kojih je sada bilo pedesetak, ukrcali su se na dva broda, a goli faisti na trei i istodobno isplovili iz luke. Goli prema Zadru do svoje kasarne, u kojoj e ispriati

to im se dogodilo i dobiti novu odjeu, a ustanici prema nepoznatim obalama gdje e u nekom zaklonitom pristanitu potopiti svoje brodove, a sami otii u planinska bespua, u susret stradanjima o kojima nita nije znao ni ita umova to ih isputaju razvijorene zastave i jedra puna vjetra. Viktor Gole je poginuo u drugoj godini rata kao komandir ete. Nije bio tako velik borac kakav je bio propovjednik borbe. Nedostajala mu je tjelesna izdrljivost. Hladnoe, marevi i svakojake nedae smanjile su njegove zanose. Tijelo nije moglo slijediti vijorenje duha i on je poginuo u pravom trenutku, kad je u sebi bio ve mrtav. Bilo je to u trenutku kad je svog protivnika, jednog seoskog gazdu, zvao da se preda, jer da nema drugog izlaza. Nekim tajanstvenim osjetilom gazda je naslutio da se ovaj to ga na predaju zove ve predao i da se on sam njemu ne treba predavati. Bombom je ubio ve mrtva ovjeka, zapalio jedra sa stotinu rupa i raskidao zastavu koja vie nije pamtila svoje boje. Presudnu rije prilikom gradnje spomenika palim borcima nije imao stric Viktora Golea, koji gaje nazvao svinjom i poskokom, samo zato to je preminuo dvije godine prije nego je pokrenuta zamisao da se spomenik podigne, nego je presudnu rije i u izboru projekta i u izvoenju radova imao njegov sin ibe, prije rata podoficir kraljevske vojske, zbog ijeg je ina i slube njegov otac drao sve komuniste, ak i svoga sinovca, svinjama i poskocima koji prase i truju dravu stoje njegov ibe uva. Sinje ibe promijenio stranu u posljednji trenutak, sretno promijenio, postigavi na partizanskoj strani vie nego to bi ikad postigao da je pobijedila kraljeva strana. Drei s pravom Viktora lanom svoje obitelji, podizao je spomenik Viktoru, palim borcima, a preko Viktora i sebi samu. Oslanjajui se na zgodu kad su goloruki mladii svladali posade triju brodova i vratili rekvirirano ulje u selo, ibe je naloio kiparu da taj trenutak ovjekovjei. U tomu je imao podrku mjetana. Ako je valjalo izdvojiti

neki dogaaj, znaajnijeg od toga s uljem nije bilo, ali ibe nije zaboravio ni da je junak te zgode bio njegov roak i da bi stavljanje u sredite uspomena druge zgode dovelo na spomenik neeljeno ime, moda i Luku Radoa, koga se ibe plaio. Kipar je, kako je od njega i zatraeno, isklesao golorukog teaka kako klei na leima talijanskog vojnika, koji, s pukom u ruci, lei potrbuke. Na prednjoj strani est koraka dugog i isto toliko visokog postolja, na komu se uzdizalo kiparevo djelo, u dva reda, koji su nalikovali na dva gavranova krila, bili su crnim slovima popisani svi poginuli partizani Ivanova, samo je ime Viktora Golea bilo ispisano utim mesingom po sredini postolja slovima tri puta veim od ostalih, pa se spomenik doimao kao spomenik njemu i njegovu jatu, koje gaje slualo na obali, ispod tamarisa, dok im je priao o vijorenju zastava i koje gaje, kad je let krenuo, slijedilo u planine i odletjelo zauvijek. Ne, to sinu njegova strica, koji je takav spomenik htio, nitko nije zamjerio, jer je Viktora itavo selo tako doivljavalo, ali mu je zamjerilo stoje na staroj kui Goleevih, u kojoj se sam rodio, stavio spomen-plou da obiljei godinu roenja Viktora Golea i, kao usput, na njoj dopisao da se u istoj kui rodio i njegov strievi generalmajor ibe Gole, kad cijelo selo zna, a to je i majka Marija potvrdila, daje Viktor roen u Goleevu dvoru, kui koju fotograf sada prodaje. ibi su prigovarali da je spomen-plou podignuo sebi, a ne strieviu, oni koji su to drali neprilinim i rijetkim, jer nisu zapazili da se podizanje spomen-ploa sebi u ast estom upotrebom od neprilina pretvorilo u dino djelo. Cinici su pak tvrdili daje ibe imao pravo. Ako on sam sebi ne digne spomenik, njemu ga, kao Viktoru, drugi nee podizati. Dodavali su da se na ljude koji sebi samima diu spomenike za ivota ne treba ljutiti kad e ti spomenici biti srueni im oni umru, pa e, umjesto da vjeno ive kao to su namjeravali, umrijeti i po drugi put. - Kao to sam sada vama ispriao - rekaoje fotograf

- tako sam ispriao i studentici, preputajui joj da sama, prema onom stoje ula, montira Viktorovu sliku. Studentica je u slici rudara koji kopa, imala solidnu osnovu za uspjenu montau. Trebalo mu je oduzeti kramp iz ruku, u njih staviti puku i ve bi rudar bio pretvoren u borca. Rudarsko paradno odijelo nije trebalo dirati, i ono je uniforma. A za vojsku kakvi su bili partizani, odjeveni u kojekakve i kojeije uniforme, ova rudarska je bila i vie nego stoje partizanska ikonografija traila. Pogotovo ako se u njoj prepozna ono to je bila, odjea rudara viena na predratnim protestnim skupovima. Studentica je prevrnula preko ruku stotine fotografija, koje su montaerima sluile za pronalaenje elemenata, dok je nala zamahnutu puku u rukama vojnika koji neprijatelja namjerava udariti kundakom. Ui razmak ruku rudara na krampu od razmaka ruku borca na puki rijeila je odgovarajuim umetkom koji je produio puku povie zatvaraa. Kad je dobila isti razmak ruku, prerezala je borcu ruke u laktovima i pripojila ih rudarevim patrljcima. Pred njom se rudar pretvorio u borca. Sva tri su se kalema, i onaj povie zatvaraa i oni na laktovima, mogla zapaziti kao to se na kalemljenoj lozi zapaa spoj plemenke s divljakom, ali je, zanemare li se te sitnice, kompozicija bila uzoran primjerak ikonografije te vrste. Nedostatak je bio samo to borac koji je na neprijatelja navaljivao kundakom, nije bio identificiran nijednim detaljem, drugim rijeima, mogao je biti bilo tko. Dolazilo je u obzir, ili da mu se na rukav stavi in komandira ete, dvije pruge sa zvijezdom na vrhu, ili da mu se na glavu nabije kapa na kojoj e biti velika petokraka. Studentici se posreilo da nae zbilja rijetku fotografiju partizana koji tri gologlav, a ni metar iza njegova zatiljka pada njegova kapa, bilo da ju je vjetar skinuo, bilo da ju je metak pogodio u jedan od tri roga. Bila je to partizanska troroga kapa, pod kojom je Viktor vjerojatno poginuo, to su je nosili hrvatskipartizani dok

ih je vodio Andrija Hebrang. Montaerka je od tog borca u trku uzela samo Behrangovu trorogu, a kad ju je nalijepila iza razvijorene Viktorove kose, ikona je borca koji udara kundakom oivila dobivi znaaj rijetko ovjekovjeena trenutka iz borbenih zanosa, trenutka kad mu je neprijateljski metak s glave odnio kapu. - Koliko vidim - rekao sam fotografu - slike u vaem memorijalnom muzeju imaju u sebi neto humoristiko ili sarkastino. U Viktorovoj slici ne otkrivam ni humor ni sarkazam. - Daje bila izloena na nekom javnom mjestu, uz nju se mogao pojaviti podsmijeh, ako gledalac ne voli partizansku ikonografiju, ali smijeh, kao to ste i sami primijetili, nikada. No, ona je bila namijenjena intim nom prostoru, spavaonici majke Marije. Sliku 'Srca Isu sova', koja je nad njenom posteljom visila od one noi kad je iz kue Ilije Bakmaza, pisca poetnice, dovedena u kuu Goleevih, Marija nije dirala. Uz 'Srce Isusovo', s desne strane, objesila je i sliku svog najstarijeg sina. Dvije su ikone, ona 'Srca Isusova' koja je, ako niste znali, slika s ranjenim srcem na Isusovim grudima iz kojeg istodobno kaplje krv i izbijaju zrake svjetlosti kao sim boli rtve podnesene radi spasenja ljudi, i slika sina koji je u vihorima borbe traio pravdu, te su dvije ikone skrivile zgodu koju itavo Ivanovo zna, koja je, kau, puna smisla i zbog koje sam skupinu slika o Viktoru izloio u svom memorijalnom muzeju. Jedne zime, pred Boi, Marija oboli od gripe. Nije mogla u crkvu na ispovijed i priest. Ne najavljujui se, u Goleeve dvore svrati mladi kapelan koga je upnik Ilija Brekalo, ve star ovjek, poslao po selu da pohodi stare i bolesne i da ih u kui ispovjedi i priesti. Kapelan Sikst Brnasovi, rodom iz Prijedora, tek zavreni teolog, zelot kao sva mladost, kad je ispovjedio i priestio Mariju, ugleda slike na zidu iznad njena uzglavlja i razljuti se. Bio je smuen ovjek, nije znao jasno kazati to je imao kazati ni kad je bio pribran, a im bi se uzbudio, sipao je rijei koje nitko iv nije mogao povezati u suvisao

niz, a pogotovo ne bolesna ena, iznenaena kapelanovom naprasitou. udio se Brnasovi kako je mogla, ne ide to jedno uz drugo, zna li ona ono: moja kapa sa tri roga, ne boji se Krista Boga, boji li se ona grijeha, zato se ona ispovijeda i ide u crkvu, i tako redom, sve nedoreeno. Razjaren mutavim bijesom, pope se kapelan na noni ormari i skide sinovu sliku, ali je ne baci na pod, ega se majka pobojala, ve je smjesti u ormari, zakljua ga, baci Mariji klju u krilo i ode bez pozdrava. Kad je Marija ozdravila, pozva sebi upnika Iliju Brekala, ispria mu stoje kapelan uradio i zamoli ga da on njoj, ljudski, kao to sveeniku dolikuje, kae zato slika njena sina ne moe visiti iznad njena uzglavlja uz sliku Srca Isusova. - Jesam li gaja rodila -jesam. Jesam li ga krstila - krstila sam ga. Jesam li se Bogu za njeg molila, gdje god da je bio - molila sam. Je li on ikomu u selu ita naao uinio - nije. Naruujem lija mise za njegovu duu i odravate li vi, oe, te mise - i naruujem i odravate ih jer im ja prisustvujem. E, pa kad je sve kako valja, to ne valja? - Ne valja - rekao je upnik uz smijeak, kao da zelotovu ljutnju lako odgonetava - to si sinovu sliku stavila zdesna slici 'Srca Isusova', pa se mom Brnasoviu uinilo da tvoj sin s kundakom juria na Isusa. Nego emo mi slikama zamijeniti mjesta, 'Srce Isusovo' na desni, a tvoj Viktor na lijevi avao - rekao je i zamijenio slikama mjesta. - Sad je dobro. Gledaj! Isus mu stoji s lea, a tvoj sin juria i bori se za ono to se i Isus, na malo drukiji nain, borio. Jesi li sad zadovoljna? - Kako ne bih bila kad je to ba tako. Nego, zato meni onaj va ne ree da zamijenim slikama mjesta? - A zato? Ne znam, mlad je - ree upnik i potapa Mariju po ramenu. Upitao sam fotografa to nalazi zanimljivim u ovoj zgodi da ga je potaklo da Viktorovu sliku stavi u svoj muzej. Zamislio se i inilo se da e mi odgovoriti, ali, ili nije htio ili nije znao, umjesto odgovora, upitao me je tp

ja nalazim kad ga pitam to bi se u njoj, osim zgodne zgode, jo moglo nalaziti. Vratio sam mu istom mjerom i odutio odgovor, koji sam ve tada jasno uobliio, ali ni do danas nisam siguran da li je sasvim toan i da li se odnosi na sve sline sluajeve... Diobe i razlike koje su za ivota dijelile i razdirale nae pokojnike, kad prou kroz prizmu naih uspomena i naih osjeanja, nestaju, ma koliko da su u ivotu bile otre i nepomirljive. Pomirenost u smrti onih koji su bili zavaeni u ivotu ljudi bi morali pamtiti vie nego to pamte njihove diobe i razlike, jer je diobama mjesto prije u grobu nego u naem pamenju. - Ostavimo sad to - ree fotograf i povede me do druge slike. - Slinih je zgoda s Marijom bilo jo. Ona mi je sa cvijeem najzgodnija. - Kakvim cvijeem? - Zaustavite se malo! Jedno, Marija je imala jo sinova, a drugo, o njoj ne morate sve od mene uti. ivjet ete u njenoj kui i o njoj, htjeli-ne htjeli, doznati sve to se doznati moe. Vodio me je prema slici, jedinoj koja uza se nije imala sliice od kojih je montirana, pa se moglo oekivati daje to izravan snimak objekta. Usput mije rekao daje to fotografija drugog sina Marije Gole i da se u njegovoj galeriji ne nalazi ni stoga stoje uspjela montaa, ni zbog zgodne prie koja bi uz nju bila vezana, tu je jer je to umjetnika fotografija prvog reda, jedna od onih koju sluajno snime amateri a da i ne znaju to su snimili. Obino im se to vie nikada ne dogodi. Ne mari, ni profesionalnim fotografima, koji tragaju za umjetnikom fotografijom, ne dogaa se vie od tri puta u ivotu da snime ovakvo neto. Sliku je u galeriju donio tek kad je kupio kuu majke Marije, da u staroj kui ne propadne i da jejednom nekom daruje. Primjerice, meni! Ako sam, kad se u kuu uselim, voljan na zidu blagovaonice drati sliku uroenika koji je iskrio sav ovaj kr uz more i po njemu zasadio lozu, masline i smokve. Inae, on je ovu sliku Mariji

poveao prije nego to joj je napravio onu montau sina Viktora, pa bi se po tome moglo suditi kojeg je sina vie voljela. Fotograf ne zna kako u ja prosuditi, ali, to se njega tie, on je osvjedoen: Marija je starijeg sina tovala kao ikonu, a srednjeg je voljela kao domaina. Zato je prvomu sliku objesila uz ikonu, a drugomu na zidu blagovaonice, iznad stolice uvrh stola, na kojoj bi i danas, daje ostao iv, sjedio dok bi ruao. Znajui to ta fotografija vrijedi, fotograf je pitao Mariju otkuda joj. - Iz prve ili druge ratne godine - odgovorila je. Nakon epizode s uljem u seosku je Kaernu, gdje je prije rata stanovala andarmerija, dola posada od dvadesetak talijanskih vojnika. U buntovnom se selu nisu ugodno osjeali, pogotovo ne oni koji su iz mora vadili gole leeve nesretnika to su izginuli u zlosretnoj rekviziciji ulja. Svoj su strah iskazivali na dva naina. andari i crnokouljai nasiljem, a vojnici dodvoravanjem seljanima, sa eljom da istaknu kako oni s faistima nemaju nita zajedniko, a osobito s njima ne dijele zlou i nasilje. Ti kraljevi vojnici, kako ih je narod zvao i razlikovao od faista, bili su milostivi, dareljivi i poboni ljudi. Ili su na misu u mjesnu crkvu da pokau kako ih s domaim ljudima vee katolika vjera, pomagali su seljacima u poslovima, nudili svoje umijee u ribarenju i poljodjelstvu, nosili u depovima kockice eera i darivali njima seosku djecu. Jedan od kraljevih vojnika, u srpnju, kad cvrci i vruine izluuju strahom svakoga tko se nae usred gromaa, naiao je na vinograd u kojem je radio Marijin sin. Vojnik je pri sebi imao puku i foto-aparat, od koga se nije rastajao i komu je vjerovao vie nego puki. Tko god se pred njim isprijei, branit e se kljocanjem a ne pucnjavom. Nijedan seljanin, nijedan partizan nije toliko okrutan da mu ne bi dopustio da ga ovjekovjei, uz obeanje da e sliku za tri dana nai na mjestu gdje su se susreli. Vojnik se ve osvjedoio da se nalazi u zemlji udljivih uroenika, ija se srdba i podmukli ujed daju
I I 1 1 . . __

ublaiti i izbjei darivanjem kockica eera, ogledalaca i sliica. Kad se iza zida, koji je ograivao bujan vinograd, uspravio Marijin sin, stoje, dok nije uo korake, sagnut plijevio lozu, kraljev vojnik ga je, ne znajui je li to teak ili partizan s pukom u ruci, uslikao u trenutku kad je poljodjelac, znojan i umoran, oekivao da e iz naprave stoje Talijan dri pred nosom sijevnuti plamen i ubiti ga. To je taj izraz lica, to je ta slika, jedinstvena i neponovljiva. To je rijetka fotografija ne samo po svom sadraju nego i po svom nastanku. Ona je cvijet izrastao izmeu dvije sante straha, ona je dokaz o ovjekovoj dobroti koja, i kad je zbijenu u dvije sante straha usmjere jednu na drugu, znade, i to ba na mjestu sudara, pronai pukotinu u kojoj e procvjetati cvijet nade. - Ova je fotografija cvijet, gospodine moj - rekao je fotograf. I trebalo mu je vjerovati jer nije hvalio svoje nego tue djelo. Ovdje naasak moram zaustaviti pripovijedanje i napomenuti neto o odnosu teksta koji sada ispisujem, i pripovijedanja to ga dulje vremena sluam iz usta fotografa, dok me je onomad gostio u svojoj kui i uvodio u posjed Goleeva dvora. itaocu je ve poznato kako sam sve to znam o vlasnici kue uo od fotografa, ali bi uz to trebao znati i da fotografovu dodajem poneto svoga. Tako rade svi koji prepriavaju ve ispriano, a razlika je izmeu njih i mene u tomu stoje ono to ja dodajem malice vjerodostojnije od onog to mi je fotograf kazivao. U svim je drugim sluajevima obratno, vjerodostojno je pripovijedanje oevica, a pripovijedanje iz druge ruke optereeno je manje vjerodostojnim podacima. Zar sam ja vidovit? Ni govora! Samo sam smuen. A kad biste me upitali gdje je granica izmeu onoga to je fotograf govorio i onoga to je ovaj smuenjak dodavao, ne bih vam je znao potegnuti. Sadraj naega pamenja nalikuje na jezersku vodu. Kad voda gorskog potoka dotee u jezero, ona se vie ni po emu ne razlikuje od vode koju

je u jezeru zatekla, ona se ujezeruje i, ako jezero ima odvod, neku rijeku slinu prii koja prazni moje pamenje, onda njome istodobno otjee i odavno ujezerena voda i skoranji dotok iz gorskog potoka. Dakle, tajna je u mojoj smuenosti i u ujezerenoj vodi prije nego to ju je potok osvjeio. ovjeku na fotografiji kraljeva straljivca, koji je s nepodianom kosom i rutavim prsima vie bio nalik na satira nego na teaka, bilo je ime Drago, ali ga osim majke i roaka, kad bi se nali u majinoj prisutnosti, nitko tim imenom nije zvao. U Ivanovu je veina ljudi imala nadimak. Ali, dok su druge nadimkom zvali kad nisu bili nazoni, njega su zvali Blente i kad su mu se obraali i kad su o njemu s drugima razgovarali. Blente, ili potpunije, Goleov Blente, nije bio pogrdniji nadimak od mnotva ostalih, ali je nevolja s Blentom bila u tomu stoje on zbilja bio to to mu ime kazuje - blesav. Najbolji dokaz za to je to se on na ime Blente odazivao i to su se ljudi usuivali zvati ga Blentom, jer je oslovljavanje ovjeka nadimkom u izravnom obraanju bio znak nedopustivog prostatva. Drugi bi ljudi, ako se nekom sluajno u razgovoru omakne njihov nadimak, reagirali osorno, ljutili se i svetili. A Blente se na Blentu rado odzivao, tavie, kad bi ga tko u majinoj prisutnosti nazvao Dragom, prestraio bi se i postajao unezvijeren, kao da je dotini provalio u njegov zabran, u ono to pripada samo njemu i njegovoj majci. Tu nijansu, daje za sve u selu Blente i da bi prihvatio neka ga selo zove kako hoe, a da je samo majci njen Drago, u selu je malo tko primjeivao. Openito se mislilo kako doputa da ga zovu Blente jer je blesav. Zaboravili su da ovjek moe biti blesav koliko hoe, u odreenom stupnju svi od blesavosti bolujemo, ali nema tako blesava ovjeka da u svojoj dui ne bi gajio neto dobrote, na kojoj se grije kad mu je zima od ljudske hladnoe, i sui kad je mokar od ljudskih ispljuvaka. To ognjite dobrote Blenti je bila dragost kad bi ga majka zazvala Drago moj! Jer, pravo rei, i komu bi on i zato bi on bio drag ikomu osim majci

Mariji? ovjeku je do toga da svoje ime uje kao dragost u ustima onih koje i sam voli, a kako e ga zvati oni prema kojima je ravnoduan, Mudrace ili Blento, sve mu je ravno. Takva teaka, takva oraa, vrtlara i vinogradara i takva maslinara majka ne raa. Iza njegove motike ostajala je rahla zemlja, bez gruda i bez travke, njegova je brazda bila ravna i duboka kao strijelom odrezana, u njegovim je vrtovima rastao najkrupniji bob i slanutak, njegovi su se vinogradi modreli kao sukno, njegovi su maslinici bili bez travice, a masline bacale najdui prut i najobilnije resale. Pod njegovim je rukama plodila svaka zemlja, ona u polju, na brijegu i na podanku brijega. Ali ena pod njim plodila nije, jer je nije ni imao, iako se ni o ijoj enidbi nije tako dugo i pogano govorilo kao to se govorilo o njegovoj. Namjeravali su ga oeniti sad ovom sad onom, najee enama po mentalitetu slinih njemu, a nerijetko i onima koje se za nj ne bi udale ni kad bi bio jedini mukarac na svijetu. Nikada ozbiljno, svaki put za sprdnju i s njim i s onima koje su mu namjenjivali. Iz takve jedne sprdnje sa Smiljkom Rado, koja je nosila nadimak uka, to e rei Kujica, umalo se ne desi enidba. Ta se na nadimak nije odzivala, a kad bi ula da ga je netko negdje izlanuo, ula bi kradom u njegov vinograd i posjekla mu onoliko trsova koliko ju je puta nazvao ukom. Pa neka izvoli! Zato su njen nadimak izgovarali samo kad su morali, pa i onda samo ispod glasa. To ne znai drugo nego da Kujica nije bila blentava kao Blente, iako je i njoj nadimak pristajao. Samo, bila je od vrste koja laje i ujeda. Pristala je uka i njezin rod. Blentu nisu ni pitali hoe li, a majka je Marija rekla: - Drago, sine, vrijeme je da se eni! Nije ni odbio ni pristao, jer odbio majci nije nikad nita, a pristao nije jer ta zapovijed nije bila ni nalik na ono: Drago, otii u avlinuu i oplijevi vinograd. Bilo je to neto sasvim drugo, ije je znaenje dobro znao jer

ga selo eni godinama, ali on ne zna to bi se tu sada, kad majka kae da se radi, valjalo raditi. Tako zauen, proveo je dva dana uz uku, onaj kad su on i majka ili k Cukinima u pronju, i onaj kad su im uka i Cukini uzvratili posjet i namjeravali ugovoriti napovijed i vjenanje. Prije nego to ih ugovorie, uka zapita majku Mariju: - Kad je Blente takav kakav je, a zna li on ono? Marija joj odgovori da to znade svaki mukarac, a ako Drago ne zna, neka ga ona poui. uka je bila runa, ali blesava nije bila, pa odgovori Mariji da e ona njena sina lako nauiti onomu, ako se njegov die, ali daje njoj reeno kako od njegova nema nita. Zato od Marije zatrai jamstvo da e je njen sin oploditi. Njoj nije do onoga, ona eli djecu, a to e dokazati time to se nee ni udati ako nije sigurna da e roditi. Takvo joj jamstvo nitko nije mogao dati, ona nije htjela u rizik i do enidbe ne doe. Ni do te ni do bilo koje druge. Jer, utvrivati moe li onaj koji oplouje zemlju oploditi i enu, svima se uini i neasno i nemogue. Kad su talijanski vojnici u Ivanovu osnovali antikomunistiku miliciju i svake je nedjelje na ledini pred Kaernom uvjebavali baratanju pukom, u uniformu bande, kako je narod zvao tu vojsku i ne znajui da banda znai olo okupljen u etu da vri zloine, obukli su i Blentu, premda im je reeno da on zbog toga i toga, nitko nije znao zbog ega, vojni rok nije sluio do kraja, pa kad ga niemu nisu mogli nauiti Karaorevia kaplari, nee ni kaplari iz Ancone. Ipak, nauili su ga obui banditsku uniformu, nabiti na glavu crvenkapu s dugim resama, repetirati i napuniti puku. Nauili su ga i potegnuti obara, ali, kako se bojao pucnja, ruke su mu se tresle i nije uspijevao nian sastaviti sa ciljem. Kad bi opalio, budui da puku od straha ne bi vrsto drao u rukama, ispala bi mu iz ruku. Pri tom bi mu se lice izobliilo kao da e povraati. Valjda su ga dotle vojnikoj vjetini nauili i Karaorevia kaplari, opsovali mu majku blesavu i poslali kui.

A karabinijeri ga zadrae u bandi da bude voza opljakanih predmeta, potpaljiva vatre i konj koji e nositi municiju. Meutim, banda sela Ivanova, iz koga su sposobni otili u partizane, bila je sastavljena od bogalja. Nepouzdani neborci u pljaku i paljevinu ili su samo jednom, a ni taj se put nisu proslavili. Paliti nisu htjeli, a pljakati nisu imali to. Zato su ih drali u selu da u sluaju partizanskog napada pomognu obraniti Kaernu. Banda je uniformu nosila samo dok je uvala selo, vjebala ili ila u egzekuciju, a kad polje oru, ovce pasu i vinograd kopaju, trebali su oblaiti teaku odjeu. Blente se propisa nije drao. Kako je obukao uniformu, nabio kapu na glavu i obuo cokule, nita od toga nije skinuo dok se nije poderalo. U dvije godine doderao je tri uniforme i etiri para cipela, polovnih, jer mu nove nisu davali kad su vidjeli to ini. Samo je kapa izdrala sve tri godine zahvaljujui Marijinoj brizi da bude ista i da joj kienke ne otpadnu. Kad je Italija kapitulirala, a kraljeva vojska i karabinijeri iz Kaerne pobjegli zaplijenjenim brodom ravno u Anconu, lanovi bande ili su otili u partizane ili su sa sebe skinuli oruje i svukli uniforme, spremni da sve to urue partizanima im uu u selo. Blente oruja nije ni imao, a zato bi sa sebe morao skidati odjeu bande, nije shvaao, pa je, dok selo eka oslobodioce meu kojima je, ako nije poginuo, i njegov brat, i dalje i radio i kretao se po selu u uniformi antikomunistike milicije. Jedna partizanska kolona ulazila je u Ivanovo cestom to u selo vodi preko brijega na kojem su Goleevi dvori. Blente, koji je u vinogradu obrezivao lozu i bio sagnut, uspravio se kao to se uspravio kad ga je onaj talijanski straljivac uslikao. Mlad partizan, u prethodnici, kad je na nekoliko koraka ugledao uniformirana bandita, od straha nije imao kada provjeriti je li sjajni eljezni predmet to ga bandit dri u rukama pitolj, kama ili noice za obrezivanje loze, pa je pustio rafal iz strojnice. Taj trenutak, kad su se strahovi siazili i nisu

dali prostora za rast cvijeta, kamera nije zabiljeila. A bilo bi vrijedno da jest, jer su mnogi nevini u sudaru strahova stradali. - Komu je trebala tvoja smrt? - rekla je majka Marija nad mrtvim tijelom svoga Drage, pala po banditu i izgubila svijest. Kad je dola k sebi, kad se pribrala, podigla i progovorila, bila je u neizvjesnijem stanju nego kad je leala i bila nijema. Neprestance je jecala i drhturila kao vrbova mladica izbila iz panja to raste usred brzaka. Na mahove bi iz nje izbili krikovi, kao daje vru vjetar njeno tijelo podigao u visine i rasprio ga u stotinu iskri. U tim je trenucima udarala glavom o zid, pokustvo i pod, u tim se trenucima tresla i grila kao daje opruga koja se sama svija i prua. ene su je uvale i uspijevale njome vladati dok je jecala i drhturila, ali kad bi poela vritati, padati i udarati glavom o zid, ni etiri je ene ne bi mogle svladati. Molei Boga da im oprosti, ene su Mariju konopom obujmile oko pasa i tri kraja konopa vezale na tri strane, za vrata i za prozore, da bi je konopi, kad je bijes obuzme, zadrali na sredini sobe, gdje su, da ne pada po golom podu, prostrli prostirku. Mislei daje tako zatiena, ene su je ostavile samu i otile na Blentinu saharanu. Kad su se vratile, nale su je svu u krvi. Shvativi da su njene uvarice otile na sahranu a njoj nisu dopustile da poe s njima, legla je na prostirku i, koliko su joj konopi doputali, udrala o njih glavom, rukama i nogama. Modrica do modrice, zaparotina do zaparotine, ali, zaudo, moda ba zbog tih udaraca, uveer se primirila, legla u postelju, a pred zoru i malo zaspala. U narednim se danima primirila i poela, pod paskom ena, obavljati kune poslove, pa su je ene, koje su naizmjence uz nju bdjele, ostavile samu. Meutim, koliko god radila, koliko god bila mirna, razumna i rjeita, kakva je oduvijek bila, kao da se iz nesvjestice i grozomorna sna u nesvjestici nikad nije probudila, kao daje bila otila nekud daleko, a kad se vratila, vratila se

samo jedna polovica, a ona druga ostala je negdje zagubljena. Te dvije polovice vie se nikad nisu sastale. - Kad su gradili spomenik poginulim partizanima - rekao je fotograf - i ime njena sina Viktora ispisali zlatnim slovima, Marija je za novac od potpore, koju je poela dobivati za pogibiju prvoroenog, napravila grob nicu svom drugom sinu, banditu Blenti. - Banditu? - zaudio sam se. - Ba tako! ovjek koji gaje ubio, neki Sveto Mrsa, jo i sad ivi, jo i sad petlja oko vlasti u selu, kao to je i iza rata petljao. On je tvrdio daje Blente bio bandit i da ga takvim treba smatrati, bez obzira stoje bio blesav pa uniformu nije znao svui kao to su je drugi svukli, bez obzira to se plaio pucnjave pa nikog nije mogao ubiti, i bez obzira to mu je Viktor Gole brat, jei' su i braa drugih velikana bili ratni zloinci i dobili to su zasluili. Sveto Mrsa vjeruje, a nije bio jedini, da bi i Viktor svomu Blenti, da gaje zatekao u uniformi bandita, uinio isto ono to mu je Mrsa uinio. Sporenje oko toga je li njen Drago bandit ili nije, Mariji je bilo strano i daleko. Selo se nije htjelo mijeati i osporavati pravorijek vlasti. Na kraju, smrt je sve to uinila nevanim i Blente je ostao bandit, vei od svih, jer drugi nisu imali brata pored ije bi se veliine, kad se usporede, njegov banditizam inio toliko stranim. Tako je Marija imala dva sina u dva zaraena tabora i, stoje neminovno, dva groba s nepomirenim kostima. Uskoro je dobila i treega. - To je tek bio pravi - rekao je fotograf i poveo me do novog izloka u svom muzeju. U pozadini groba, koji je bio u prvom planu i imao crnu nadgrobnu plou, vidio se kri s imenom Drage Golea. Na drugoj slici, slici groba koji je sagraen uz onaj to se vidio na prvoj slici, na mjestu kria nalazila se duga ploa od bijelog mramora. Da nje nije bilo, grob se ne bi razlikovao od stotine drugih grobova to se mogu vidjeti na groblju uz crkvu Ivana Krstitelja u Ivanbrigu,

niti bi bilo razloga da njegovu sliku fotograf uvrsti u svoju galeriju. Po gornjem rubu uzdu itave ploe bilo je ugravirano veslo a ispod vesla je pisalo: Ovdje poiva jedno obino jasenovo veslo. Boe, ako je mrtav onaj koji je njime posljednji veslao, daj pokoj njegovu tijelu i blaenstvo njegovoj dui. A ako je ostao iv, daj mu, Gospodine, sto vesala da stigne gdje stii eli! - U poetku, kad je grob graen i u nj sahranjeno veslo, bila j e samo slika vesla i od sadanj eg natpisa samo prva reenica, a tek pred koju godinu dodano je ono to slijedi. Sastavio je to jedan Marijin roak, Predrag, sin ibe Golea, i njegova ena Sovjetka. ini mi se da sam vam ve rekao da je Marija imala tri sina. Onda vam ne trebam ni rei daje grob vesla grob njena treeg sina. A zato u grebu poiva veslo umjesto sinova tijela, to je zamrena pria, i prilino duga - rekao je fotograf s namjerom da me u tu priu uvede. Dok su Marijina djeca bila jo sitna a mu iv, u planovima za budunost njenu treem sinu bio je namijenjen poloaj nasljednika. Kad on poraste do punoljetnosti i pune snage, braa e mu, Viktor i Drago, biti u svijetu, skueni i zbrinuti. Tada e se Mate oeniti, izroditi djecu i postupno preuzimati upravu nad imanjem od roditelja, koji e se povlaiti u staraku zavjetrinu, raditi koliko budu mogli a u kune se poslove ne upletati. Ali, kad je Viktor otiao, a Drago, odrastajui, postajao Blente, Marija pak naprasno obudovjela, plan je promijenjen i u svijet je morao otii Mate. Jedva je doekao i otiao u Galdovo za uvara seoskih svinja, tamo gdje su ve neki iz Ivanova obavljali taj posao i njemu ga ponudili. Bilo je normalno da se Marija za mlaeg sina nije mnogo raspitivala, gdje je i to radi, da li je u Galdovu i uva li jo svinje, ili je otiao drugamo i radi neto deseto. Istina, na rastanku gaje molila da joj se redovito javlja, jednom godinje, a ako ne bi mogao, jednom u dvije godine, samo toliko da uje je li iv, a od ostaloga, Boe

moj, neka se snalazi, ni u Ivanovu mu ne bi bilo bolje. Samo bi neobavijeteni u ovakvom dranju prema svom djetetu mogli vidjeti beutnost. Oni koji neto znaju o Ivanovu, znaju i to da se iza ovakvog dranja krije vjekovno iskustvo raseljenih o neprenosivosti svojih nevolja, ako taj to mu se jada ivi daleko i nije kadar da ti pomogne. U Ivanovu se mislilo: to da mi prenosi svoje nevolje, pa da i mene njima truje, kad mu ionako ne mogu pomoi; neka ih bez mene otrpi kao to e ih bez mene i preivjeti! - Mate se ponio i bolje nego se od njega trailo rekao je fotograf - javio se est puta u pet godina, ee od jednom svake godine, dok rat nije izbio, a kad se poelo ratovati, nije se javio nijednom, ni boinom estitkom. Kad je rat zavrio, a on se ni tada nije javio, dralo se daje u ratu stradao. Gdje i na kojoj strani, nije se znalo. Njegovu smrt nikad nitko nije posvjedoio, njegova smrt nigdje nije ubiljeena. Zato je Marija, kad se nakon Blentine smrti oporavila od uasa, ako se od njega ikad oporavila, poela enama po selu tvrditi da e se njen Mate, kad je imanje ostalo na njemu, vratiti im uje za smrt jednog i drugog brata. A ut e. Veliki je svijet malen da bi u njemu dvije smrti ostale nerazglaene. Ona to prieljkuje, ona to sanja, iz noi u no. A njeni su se snovi dosad obistinjavali. One koje su je sluale, sve njene vrnjakinje, njene druge u srei i nesrei, i same oaloene, vjerovale su joj, da bi i ona njihovim nadama vjerovala. Zajedno su s Marijom vjerovale kako je uvijek bilo i kako e tako ostati, da su se ljudi, zavijani vjetrom, ratom i daljinama, za koje se mislilo da su odavno mrtvi, iznenada vraali, vraali kad ih nitko nije oekivao. Pogotovo je takvo neto mogue ako onoga tko se izgubio, kod kue netko arko oekuje, jer, i kad se nikad ne bi vratio, on bi u nigdini ostao ivjeti sve dok bi ivjeli oni koji ga kod kue oekuju. I dogodilo se udo. Kad je fronta prela preko

Velebita, bitke postajale sve ee a rat se bliio kraju, kao da ga je donio galeb i nou spustio u Goleeve dvore, uz Mariju je osvanuo estogodinji djeak, svijetle kose, neuhranjen, ali, kao da se naao uz onog s kojim je od roenja bio, privren i posluan. Mariju je zvao majka Marija, kao daje eli razlikovati od majke drugog imena. Po krsnom listu koji je uza se donio, u matinom su ga uredu ubiljeili kao Nina Dizdara, sina Mladena i Pavice, kojoj je djevojako ime bilo Doliki. U vrijeme kad su ratnu siroad skupljali u domove, Marijaje imala muke dokje vlastima dokazala da djeak nije ni nahoe ni ratno siroe, daje to sin njena brata Mladena koji je ivio u Zagrebu, a to je radio, i da li je uope togod radio, ona to ne zna. Moe je se razumjeti, jer ne zna ni to je sve radio njen sin Mate, i jer se zna kako su djeca siromaha slina maslakovu sjemenju: iako izrasu u istoj aki, kad dozore, dobiju vlaknaste kreste i vjetar iz raznese, nikad se vie ne vide niti znaju i mare jedni za druge. Da je djeak imao i neko drugo prezime, seoske vlasti bi se teko odluile da joj ga oduzmu, jer su zbog njena starijeg sina prema Mariji morali biti obzirni i jer se Marija preporodila otkako djeak s njom ivi i otkako je ponovo ima netko zvati majkom. Oporavila se, dobila volju da radi, da se drui i da se, stoje nakon Blentine smrti bila prestala, tiho i glasno smije. Ali, kad je djeaku bilo prezime Dizdar, Mariji se moralo vjerovati da je djeakov otac Mladen bio Marijin brat ili roak, jer je u Ivanovu svatko pismen znao da se Marija djevojkom preivala kao to se i djeak prezivlje. Marijin stric Ilija Dizdar bio je kolski nadzornik u zadarskom okrugu i pisac poetnice po kojoj su nauile pisati i itati sve generacije iz prva dva desetljea naeg stoljea. Kao djevojicu od deset godina, doveo je u svoju kuu sinovku Mariju koja je dva prva razreda etverogodinje kole zavrila u Oklaju a dva posljednja u Zadru. kolovanje nije nastavila, ostala je u strievoj kui da pomae sfrini u kuanstvu i odgoj u troj e dj ece. Sluki-

njom je nitko nije drao niti je kao slukinja primala mjesenu plau, ali je stric za njen miraz odreenu svotu odvajao svakog mjeseca, a kad je navrila dvadeset drugu, krajnji rok za udaju, imala je pristojnu uteevinu, zanemarljivu za bogata trgovca ali znatnu za teaka koji bi se njome oenio. Stric je s obitelji, a nekad i s njom samom, odlazio u okolna sela, bilo radi pregleda kola bilo prijateljima na jednodnevni provod. Kad bi ili u Ivanovo, putovali su ili jedrilicom, ako su bili povoljni vjetrovi, ili koijom koja bi po njih dola iz Ivanova. Ili koijom ili jedrilicom, u ulozi koijaa ili kormirala, uvijek ih je odvozio u Ivanovo i vraao u grad kolski podvornik Martin Gole, mladi od dvadeset i neto godina, koji se nije enio samo zato to nikako nije mogao da priskrbi toliko novca i vremena koliko bi mu dostajalo da sagradi kuu na brijegu podno Ivanbriga, gdje se na podanku nalaze njegovi vinogradi i maslinici, najvei dio imovine to mu je ostao od oca. Nita drugo ga i nije sililo da bude podvornik do elje da nevjestu uvede u obnovljenu kuu, koja je odavna sagraena ali je i ostarjela i, bez popravka, neprikladna za stanovanje. Sama se od sebe nametala mogunost da se Martin i Marija oene, iako je postojala sumnja da se djevojka, koja je dvanaest godina ivjela u gradu, moe ponovo naviknuti na seoski ivot. Te prepreke nestade kad Marija ree stricu da voli Martina, da bi se za njega eljela udati i ivjeti u Ivanovu, ako joj stric dade blagoslov. Stric joj blagoslov ne uskrati, ona se zarui i dade Martinu svu svoju uteevinu. A kad on, najvie svojim rukama, dovri kuu i opremi je svime to domainstvu treba, ona se udade i useli u Goleeve dvore. ivei podalje sela, imala je rijetke goste, galebove svaki dan, a jednom mjeseno, dok je stric bio iv, dolaila je strieva obitelj. Kad on preminu, na Marijinim rukama u Goleevim dvorima od sranog udara jednog dozlaboga vrueg ljeta, strieva se obitelj odalei. Jedina njena veza s Dizdarima ostade sjeanje suseljana daje

rodom izdaleka i daje tu zato stoje njen stric bio pisac poetnice, koju neki i sada uvaju. - Marija se, ila u trgovinu ili na misu, u selu pojavljivala sa svojim sinovcem - rekao je fotograf. Normalna stvar, sobom gaje posvuda vodila jer ga nije imala kod koga ostavljati, a da ga ostavi samog, bojala se da dijete kud ne odluta. Briga je bila razumljiva, ak i govorljivost kojom ju je obdario Ninov dolazak, ali se malo udnim za njene godine inila ivahnost u hodu i pogledu, kretnjama i osmijehu, jer su priliili vie mladoj nego odrasloj eni. Bila je odvie potovana, ali ni ivost nije poprimila nakaradne oblike, da bi joj se rugali. Dapae, radovali su se njenoj srei, da nakon pogibije triju sinova ponovo ima koga voditi za ruicu, hraniti ga i brinuti se o njemu. Samo da neto sumnjivo nije bilo u njenu ponaanju, neko bolesno zdravlje, neka tuna veselost. Najprije su govorili: Moda ih nije mogla zaboraviti i ostati zdrava ni uz tog zlatnog djeaka? A onda: Ona i ne zna da ne zna, i moda joj je tako bolje. Takvo e je miljenje pratiti do kraja ivota. Ribari, to su uz kraj nou lovili uz sviu, viali su je kako kopa, plijevi i obrezuje vinograd na podancima brijega, kako groe bere nou kad ima i kad nema mjeseine, kako se penje na masline, hitro kao da joj je dvadeset godina, kako bere plodove s maslina i u koari ih odnosi prema Goleevu dvoru. Viali su je u ljetnim noima, to se moglo razumjeti jer su dnevne ege bile nesnoljive, pa je po noi bilo lake u vinogradu raditi. Viali su je po zimi, to je bilo suludo i neshvatljivo, osim ako joj zimski dan nije bio prekratak pa je i u noi nastavljala raditi. Viali su je kako u mirnim noima, kao i oni, u amcu na dva vesla, kojima Nino vesla, stoji na pramcu iznad svijee s ostima u ruci i motri nee li vidjeti da se na dnu mora neto mie. Pitali su je po obiaju ima li a, ali im nije odgovarala ona nego Nino. Sve je bilo udno, a najvee je udo otkuda joj snage da

sve to radi. Nevjerojatno je bilo koliko je ivota u njen umorni ivot unio taj sretni sinovac. Treu godinu nakon rata, kad su obnovljeni sajmovi, iznenada se poela baviti kunom radinou, ime se, dodue, nekada bavio njen mu, ali ona, koliko se zna, nikada. Izraivala je sita, prakljae, gargae, preslice, vretena i od mladica mirte plela koeve i vre. Kad su je pitali otkuda joj to, odgovorila je da bi se i gluplja ena od nje tom poslu nauila ivei uz mua koji je sve to znao raditi. Istina, kasno se sjetila da bi to i sama mogla znati. Trebaojoj je njen Nino, njena radost, pa da prikupi alat s tavana i sama pokua majstoriti. Nije ba sve onako kao stoje njen mu, ako se sjeaju, znao izraivati, ali nije ni mnogo gore. Ta se roba ni po sajmovima ni po selima nije lako prodavala, ali budui daje prodavala i za novac i za ito, gotovo da nikad ne bi kui vratila ono to bi ponijela na pazar. A kad malo bolje promisli, zaboga, to joj treba sve to, sav taj rad u kui i svi ti kilometri prevaljeni pranjavim putovima mazgi za repom, kad od potpore, ulja i vina ona i djeak mogu ivjeti i mirno i lijepo? Drugog odgovora nije bilo osim daje oivljavanje nekadanje radinosti samo znak kako se Marija nije i nee izlijeiti od tuge za sinovima, kako je i njena ivahnost samo oblik neprebolne bolesti. Tek nakon pet godina tog bolesnog zdravlja, koje je Mariju sililo da bude vesela i da radi dan i no, kad je Nino bio poodrastao djeak, dobar uenik i od velike pomoi majci Mariji, nastupio je poetak kraja i veselju i bolesnom zdravlju. Neke su ene na ponoki, u prepunoj crkvi, zapazile da uz Mariju i Nina misi prisustvuje i nepoznata ena, odjevena kao i sve druge iz Ivanova, koje nisu prezrele staru nonju i prihvatile modu kratkih sukanja, dokoljenki i brenovane kose bez marame. Bila je u crnu, kako dolikuje udanoj eni, pa joj je i marama bila crna. Vrh je marame bio navuen na elo toliko da je natkrio elo, obrve i polovicu oiju. A uzao nije bio ispod

podbratka gdje sve ene veu maramu, ve na vrhu brade i reslovi su zaklanjali lice ispod nosa. I taj uzao i te reslove ena je pritiskala dlanom. inilo se, ako se ne skriva, da je u noi Spasiteljeva roenja mui teka zubobolja. I te noi i u danima koji su slijedili, ukalo se tko bi ta ena mogla biti, i pitalo se je li to uope ena. Ta sumnja nala je odgovor koji se sam od sebe nametnuo i odgonetnuo sve zagonetke vezane uz Marijino zdravlje i radinost. Milicijske patrole, koje dotada nisu prelazile preko Goleeva brijega, ni pile vodu s Goleeva bunara, sad su tamo redovno dolazile, kao da im se svi ophodi ukrtaju u Goleevu dvoru, sjedile, pile vodu, razgovarale i s Marijom i meusobno, a preko oka promatrale nee li po neemu otkriti da tu ivi ena koja je viena na ponoki i koja nou obrauje polja, ena koja je, otkako je primijeena, isparila kao kap jutarnje rose na kolovoskom suncu. Izmeu dvije patrole navraali su seoski odbornici, po poslu, neto su popisivali, neto savjetovali, i seoska njukala, ljudi otrovni i nesretni, ljudi koji su sluili svaku vlast, jer su eljeli preivjeti pod svaku cijenu i to bolje, a od uhodarenja boljeg naina nisu znali, ili im ga nisu dopustili. Tako su se mirni Goleevi dvori, kua izdvojena i za posjet s neruke, pretvorili u svratiste na raskriju i bili od jutra do mraka ili napueni uhodama ili pod njihovom paskom. Nou nisu dolazili, nou su Goleevi putali vujaka s lanca da slobodno krui oko kue, a ako su na kuu pazili i nou, morali su to initi izdaleka. Nina su u koli ispitivali tko osim njega i majke Marije stanuje u Goleevu dvoru, i priprijetili mu da to mora rei i radi sela i radi majke Marije, kojoj je on to ime dao i koju beskrajno voli, jer je ovjek, za koga oni misle da se u kui krije, ratni zloinac, zao kao sam vrag, i mogao bi, a i hoe, u jednom trenutku zadaviti Nina i majku Mariju. Nino ni o kakvoj eni s ponoke nije nita znao, a pogotovo nije znao nita o zlikovcu, a da zna, razumije se samojDO sebi da bi im rekao.

Majku Mariju potedjeli su ispitivanja iz respekta prema njenu starijem sinu. Bilo bi je nezgodno povreivati optubama da joj je mlai sin zloinac, pogotovo to se o njegovim zloinstvima, osim daje bio domobran, da je zarobljen kod Bleiburga i da je s krinog puta nestao, ne zna nita drugo. Ilije nisu ispitivali zato to su unaprijed znali da im, i da zna, ne bi kazala gdje se krije. Uza sve ostalo, teko da bi je mogli uvjeriti kako joj je sin zloinac, kad je ona i dosad, stavljajui Viktora i Blentu na istu razinu, drala kako je zloinac drugo ime za poraenog od dvojice koji su istodobno ratovali, imali puke u ruci i ubijali. A onda, u lipnju, kad su se ustalili sunani dani i zaredale bonace, Mariji nestade amac. Netko je prepilio lanac kojim je bio vezan u Uvali kod Crkvine. Marija je krau prijavila miliciji, istinu rei, tek nakon tjedan dana. Milicionari kao da se nisu iznenadili, ljeto je poelo pa je poela i kraa amaca. Kraa e biti upravo onoliko koliko se nae suludih bjegunaca. Doli su na uviaj samo da vide je li lanac prepiljen ili je nenasilno odrijeen. Nisu rekli nita, a nisu bili ni edni da piju vodu s Goleeva bunara, koju su toliko hvalili. Kako su otili, tako se vie nisu vraali, a nisu navraali ni oni koji su im sluili. Marija su i Nino ostavljeni na miru, a Goleevi dvori, ljudima izvan ruke, primali su rijetke posjetioce, uglavnom Marijine vrnjakinje, njene druge iz Ivanbriga. Proe lipanj i dobar dio srpnja, u miru, bez ikakvih glasa. Sve kako treba biti. A pismo je bilo prerano oekivati. Bilo je podne, zapuhao je maestral i, prije nego to e pokrenuti vee valove, u uvalu kod uplje stijene, koja je mogla primiti i lae dubljeg gaza, punim jedrima uplovi crna gajeta, s vrama, mreama i drvima, to ih je moreplovac skupljao usput da bi, kad doe kui, imao na emu kuhati. Taj se drao starog mornarskog pravila: uzmi sve to ti more daje i.to ti valovi dojnpse,. S.yeslojn _.i|

na ramenu, iz amca je iziao Rafo kibola, uspeo se do Goleevih dvora i s dvorinih vrata doviknuo: - Hvaljen Isus! Ima li koga? - A kad je pred njega iz kue izila Marija, ree joj: - Marijo moja, volio bih da sam ti donio ljepe vijesti. Ali, imamo ono to nam je Bog dosudio. -1 na kameni stol, koji je stajao nasred dvorita, odloi jasenovo veslo. Da na njemu povie rukohvata i nije bilo urezano ime vlasnika, Marijina mua Martina Golea, ona bi ga prepoznala po dvije crne srike na lopatici, to ih je, dok bi danju veslala, satima promatrala. Ne ree nita, uze veslo sa stola, uspravi ga i zagrli kao to bi zagrlila uspravljena ovjeka na koga se eli osloniti. Veslo ju je samo asak dralo uspravnom. Oboje su se zaljuljali i pali na zemlju zagrljeni. Marija je, dok je jo bila pri svijesti, grlila i ljubila veslo kao stoje grlila i ljubila mrtvo tijelo svoga sina. Stari kribola imao je muke dok ju je, uz pomo Nina, odvojio od vesla i polegao u postelju, a Nina poslao po lijenicu u selo. Dok lijenica nije dola, sam je uz nju bdio. Bila su to druga vremena, Mariju nije trebalo vezivati i zatvarati u sobu. Lijenica je na silu ugurala u nju sredstva za umirenje, za svaki sluaj ubrizgala joj u venu i neki uspavljujui serum i Marija je lake preboljela tugu za veslom nego tugu za srednjim sinom, iako je, koliko se zna, rije o istoj stvari. - Ne iste godine kad je kibola donio veslo s ukra dena amca, ne bi joj dopustili, tek koju godinu potom, kad je vlast zaboravila tajanstvenu enu s ponoke, Marija je uz Blentin grob iskopala jo jedan, u koji e, kako je tvrdila, sama lei, a na nadgrobnu je plou dala urezati veslo i prvu reenicu sadanjeg natpisa - rekao mije fotograf pokazujui taj natpis, premda sam ga ve tri puta proitao i u cijelosti zapamtio. - Ovaj dodatak ispisali su drugi, poslije, da nadi u njenu duhu, koja nikad nije ugasla, proire prozori i uine jeizvjesnijom. Ona se s tim dodatkom samo sloila. Ali, to je poetak jedne druge prie i ge vjerujem da u vam je ikd

ispriati. Nee biti ni vremena ni potrebe... Nego, u vezi s tim veslom vi me nita ne pitate? Kao da sve znate rekao je fotograf zatekavi me neoprezna. Umalo da tim pitanjem nije doznao neto to jo nije smio znati. - Da, zbilja, stoje bilo s tim veslom? - upitao sam ga nevino. - Bile su to teke godine. Sua, glad i otimaina koja se zvala otkup. Ljudi su bjeali sa sela kao mravi kad im kopito rasturi mravinjak. Iz Ivanova se najee bjealo amcem na dva vesla. Ako patrolni amac graniara naie na bjegunca u amcu, pravi oko njega krugove sve dok ne podigne valove na kojima se amac preokrene kao orahova ljuska, nalije vodom i potone. Na taj nain graniari bi obavili posao lagano i efikasno. Nikakvih sasluanja, nikakvih zapisnika. Dijelove amaca, u pr vom redu vesla i podne daske, donosili su juni vjetrovi na hridi Dugog otoka, gdje su ih pronalazili skupljai drva. Kad bi ti predmeti doli u selo, utjerivali su strah u kosti onima koji su amcima kanili bjeati. Taj je strah osujetio vie bjegova od flotile brzih patrolnih amaca. Rekao sam fotografu daje dosta razgledanja njegove izlobe slika, da je vrijeme krenuti u obilazak Goleevih dvora. Samo zato da mu ne moram rei neka mi ne pria o strahu to su obuzimali bjegunce pred mogunou da patrolni amac u punoj brzini napravi nekoliko krugova oko njihova jadnog plovila. Samo neka mi o tom ne pria! Samo neka mi o tom strahu ne kazuje! Prema Goleevim dvorima poli smo kroz uplju stijenu, koja je sada dio fotografova posjeda. Ili smo alom do stepenica koje su vodile od mora do ruba podanka, na kojem je bila djelomino sagraena kuerina, vlasnitvo ovjeka koji prodaje svoj ivot, kako me je fotograf obavijestio. Trenutno me nije zanimalo to taj sa svojim ivotom radi. Proavi pored hrpa pijeska, doli smo na rub podanka, odakle se prema vrhu brijega sterao kr obrastao niskom makijom a kroz makiju vodio uzak puteliak. Kad srao wMU nayrh puteljka, kap.na

dlanu su nam bili zaravanak brijega i Goleevi dvori koji su na njemu sagraeni. Sredinja i glavna graevina dvora bila je kula, kojoj se prizemlje sastojalo od plitko ukopane konobe, nad ijim se vratima uzdizao trijem, a s trijema se ulazilo u sobe na katu kule. Uz juni zabat kule podignuta je prizemnica s jednim prozorom i jednim vratima. Bilaje to vatrena kua u kojoj je bio komin s napom i dimnjakom veim od kuline lastavice uz koju je sagraen. Ispred vatrene kue je krunite bunara, a ispred kule kameni stol, komu u ljetnim danima pravi hlad murva ibljasta granja, jer su je esto kresali da joj duge grane ne bi udarale o ogradu i krovi trijema. Palo mi je na pamet vrijeme kad su komunisti runim stvarima to su ih inili nadijevali lijepa imena. Kao to su otimainu nazivali otkupom a unitavanje seljaka kolektivizacijom, tako su mislili i pisali daje stari svijet ruglo na kojemu e oni izgraditi sretnu budunost. U to sam vrijeme itao reportau Marina Zatezala, glasovitog izvjestitelja s otoja i obale, koji je doao u Ivanovo i uo od nekog mjetanina da svoju kuu naziva dvorima. Kad je vidio te dvore, koji su imali isti sadraj kao i Goleevi, narugao se siromahu koji hrpu kamenja, meu kojim ni psu ne bi bilo ugodno stanovati, naziva dvorima, jer je Zatezalo mislio da se dvorima mogu nazivati samo velebne palae, i jer je vjerovao da tom siromaku tek predstoje dani kad e stanovati u dvorima koje mu bude sagradio komunizam. Zatezalo, uz ostalo to znao nije, vjerojatno nije znao ni to da dvor u hrvatskom jeziku ne mora uvijek imati istovjetno znaenje s dvorcem, da je jedno dvor s ukuanima a drugo dvorac s dvoranima. I daje dvor svako stalno stanite gdje tijelo nalazi postelju, usta zdjelu, a dua mir i samosvijest da smo na svome, na plemenitome. Bio sam osupnut novogradnjom udna oblika i nedokuive namjene. Teko joj je bilo dati ime. Po namjeni imao je to biti zid koji e opasati zaravanak na kom se nalaze Goleevi dvori, a po grai bilaje to gromaa od

sitnog kamenja to gaje graditelj donio s raznih strana, upao iz zemlje ili vadio iz ve postojeih zidova, bacao nasumce i ostavljao u poloaju to bi ga kamen zauzeo nakon pada. Ono to je iznenaivalo onoga koji bi tu zmiju prvi put vidio, bila je koliina kamenja. Tko je toliko kamenje navukao, i emu je ono sluilo? - To je ona gradila - rekao je fotograf- posljednjih desetak godina. Gradila je na dva naina. Ilije uz glazbu sakupljala kamenje po brijegu, ili je kamenje donosila u torbi kad bi odnekud dolazila. Uglavnom, nosila je kame nje odasvud i zidala je svakodnevno. - emu? - upitao sam i sjeo na kamen ne hotei, dok mi ne kae, proslijediti za fotografom do otvora u gromili, do nekakvih vrata za puteljak kojim smo doli od podanka. - emu? - pitao se i fotograf. - Znate, ona jest bila seljanka, ali je, koliko sam vidio, od ostalih bila malo drukija. Ona se trudila da bude kao one, ali naprosto nije bila kao one, i to se primjeivalo. Kad kaem druk ija, mislim na njena strica, pisca poetnice. Onje ostavio trajan ig na svoju sinovku. Ona je itala Zagorku, enou i Tomia, ona je imala hrpu molitvenika. A imala je i radio, i televiziju, i magnetofon, i razglas, kao kakva tinejderka. Ne pitajte me otkuda joj sve to. Ne znam, dobila je, kupila je. I svim se tim vjeto sluila. A da smo slali do avola nju i njen razglas, jesmo, stotinu puta. Osobito kad bi nanosila to kamenje i na razglas stavila pjesmu, koja bi se vrtjela dok bi god ona radila. Boe, to je to drealo! - Moda pjesmu znate? - Da li je znam? Zna je i svaki kamen, svaka mirta - rekao je fotograf i odrecitirao mi pjesmu. Podigni, majko, zid do zida, Nek zie nau kuu pae. Makar to bio hrid u moru, Neka se znade stoje nae.

Na zidu gradi tvrda vrata, Kamena kruna nek ih krasi. Tko kroz njih proe, tko se vrati, Prolazom tim nek duu spasi. Neki su ili i natrag nee, Nekima povrat tuga brani. Neki su ili i vratit e se. Ti e se zvati odabrani. - Hou li moi posluati tu pjesmu? - pitao sam elei da u melodiji pronaem dopunski sadraj koji je opijao graditeljicu ove impresivne hrpe kamenja. - Neete, nasljednici su sve to raznijeli. Kad sam ja doao u posjed Goleevih dvora, od ureaja nisam naao nita - rekao je fotograf, pa i sam sjeo do mene, kad je vidio da mi se nikamo ne uri. Ne znam koliko smo tu sjedili, kad zausmo maku. Okrenusmo se i vidjesmo da se uspentrala uz vrata vatrene kue. Maka bi se uspravila, istegnula tijelo i prednje ape koliko bi dalje mogla, ispustila nekoliko alobnih jauka, pa se, grebui boju i drvo prednjim pandama, sputala na zemlju. Na zemlji bi se zgrila u klupko i isputala alobne mijauke, ali sada bez prizvuka agresivnosti, tuno, rezignirano, to joj se, kad je po njima grebla, vrata nisu otvarala. Vrata su bila istrugana pandama i moglo se zakljuiti da maka tu odavno grebe i odavno tui. - Otkako je Marija preminula, ivi uokolo, po ita vom brijegu - ree fotografi pogleda na sat. - Svaki dan u ovo doba dolazi na vrata. Kau da ne stoji dugo, dvadesetak minuta. Rekao je jo da je to vrijeme kad je Marija maku hranila. utjeli smo i gledali u zemlju. - Nema je, maco moja! Nema nae Marije - rekla je iza naih lea neka ena. ,...^.:,.,. Ja sam skoio na noge i zaklonio s& za grmjC.ffii.Jfte,

a fotograf je ostao sjediti i, ne skrivajui se, gledao enu koja je govorila. - Ova manja je Manda Mrina, a krupna je Kaja Stublina - rekao je fotograf. - Obje su iz Ivanbriga, Marijine druge, samohrane, kao stoje i ona bila. Dolaze ovamo u isto vrijeme kad i maka. Kad se make rijeite, rijeit ete se i njihovih posjeta. - Nema je, maco - rekla je Manda guei se u suzama. - Nema nae Marije - rekla je Kaja guei se u suzama. Obje su stajale kraj kamenog stola, gledale maku i plakale. - Priaj mi, Kajo! - A to da ti priam, Mande moja, kad zna sve to i ja? - Priaj mi jo jednom. Ti zna lijepo priati. Priaj mi da se sita isplaem. - Takvih maaka u selu nije bilo - zapoela je Kaja. - Bilo je svakakvih, ali bijelih sa utim pjegama nije. Kakva je ova ovdje, nikad se u selu nije vidjela. Sad ih ima mnogo. Sad ih ima mnogo, sve potomci one prve... I tako, ut e ti to se dogodi. Jednu veer banu Mariji na vrata ena, tako, oko trideset godina stara. I hvaljen Isus Mariji, a Marija njoj uvijek budi hvaljen. ena vodi za ruku estogodinjeg djeaka, a dijete u rukicama nosi kartonsku kutiju i u kutiji mae. Tko si ti, eno, pita nju Marija. Ja sam, kae ona, ena tvoga brata Mladena. Ime mije Pavica. Marija nju nikad vidjela nije, nije vidjela ni brata ima toliko i toliko godina. Razili se jo u mladosti kao rakova djeca. Kud koji, mili moji! I sad joj najednom na vratima bratova ena i sin. Pusti Marija njih pod krov i pita tu Pavietinu to doe k meni. A Pavica njoj, dola sam na ljetovanje, ovdje kod vas ist zrak. Kad ujutro svanulo, diglo se sunce, a Pavica se ne die. Marija poviri kroz kljuanicu i vidi da Pavice u postelji nema, a djeak mirno spava. Ue ona kod djeaka, pita ga gdje mu je mati, a dijete ne zna. I kako je vrag tada odnese, nikad

je vie ne vrati. Znala je, kuka, da ga u dobrim rukama ostavlja. Marija je imala duu za koju se znalo. Ona prigrli dijete, Nino mu je bilo ime, zlatan djeak. Nino Dizdar jer su se svi oni po Iliji Dizdaru zvali Dizdari. A mati je djeakova bila obina kurvetina, a ni otac mu, neka je bio Marijin brat, nije bio bolji. Pet zrna graka raste u istoj mahuni, pa ni jedan nije isti kao drugi. Kako se moglo razumjeti iz Kajine prie, Marijin brat Mladen stanovao je u Kustoiji u Zagrebu, bio vlasnik drvene kuice i sitan lopov. Mnogo je pio, lako dolazio do sitna novca i jo ga lake gubio. Svoju kuu i obitelj htio je zatititi od prljavog posla kojim se bavio, i polusvijeta u kom se kretao. ini se da to nije bilo lako. Kad se jednom, poto je iznenada dobio pomilovanje, vratio kui s izdravanja estomjesene kazne, zatekao je enu kako se bavi zanatom kojim se nasitno bavila i prije nego to se on njome oenio i namijenio joj mjesto vestalke, nevine uvarice ognjita usred polusvijeta za koji je znao rei: Sve je ovo kupleraj. to se ona sama ponovo prokurvala, moda bi joj i progledao kroz prste, ali je u prostituciju uvela i malodobnog sina, to joj Mladen, opsjednut zavjetom istoe, da njegov sin nee poi oevim stopama, nije mogao oprostiti. Jer, to je drugo nego uvoenje u prostituciju kad gaje tjerala iz kue susjedovoj djeci da se igra dok mama nasamo porazgovara sa striekom? Bilo da je zakljuio da se nevinost u bordelu ne moe uzgajati, bilo daje od bordela odluio napraviti jo vei bordel, on u pripitu stanju zaprijeti eni da e je sa zemljom sastaviti to mu nije bila vjerna dok je izdravao kaznu zaraenu u krai njene bunde. Ona, od poetka branog ivota sumnjiava prema elji seljaka neadaptiranog na grad da u ovom kupleraju sauva istou ljiljana, njegovu prijetnju shvati ozbiljno i sa djeakom se skloni kod svojih roditelja, koji su imali drvenu kuu u ipraju kod Ivani Klotra. Drvenu kuu u Kustoiji ostavi svom ljiljanu, neka u njoj na miru razmilja moe .. U se u ovom kuolej'aju biti ijta drugo dojkurva. Ako

zakljui da u bordelu ima mjesta samo za svodnike, kurve i kurvare, neka joj porui, i ona e mu se vratiti. Ako ostane i dalje opsjednut istoom ljiljana, neka joj se gubi s oiju zauvijek! Tada se Mladen opije. Iz kue iznese sve sinove igrake, svu njegovu odjeu, stoliu kojem je prohodao i kolijevku u kojoj je ljuljan. Iznese i mae sa utim prugama i, da ne odluta, ugura ga u jastunicu, a oko jastunice naslaga sinovljeve igrake, u stoje i dvomjeseno mae spadalo. Od eninih stvari ne iznese nita. Potom zapali zastore i kua uas buknu jer je bila drvena. Dok se kua razgarala, Mladen u tenari pronae lanac na koji su, kad su ga imali, vezali psa i staru vrtnu stolicu, pa poe do ljive u dnu dvorita. Pope se na stolicu, jedan kraj lanca sveza za granu, drugi oko svoga vrata i, kad stolicu gurnu ispod sebe, objesi se. Na pasjem lancu kao rijetko tko! Jest daje bio kradljivac i svodnik, jest daje pio, u vinu bio prijek a trijezan neproumljen. Ipak, kad su spasioci doli, u krvi su mu nali etiri promila alkohola i udom se udili kako je pri tolikom stupnju pijanstva mogao misliti stoje mislio i uraditi to je uradio, bez muke su zakljuili da u dolu gdje je ivio nije bilo mogue biti ljiljan. Ili je bilo? Daje bilo, nekakav je dokaz i mae naeno u jastunici. - Priaj mi, Kajo moja - govorila je Manda. - A to da ti priam kad sve zna kao i ja! - Priaj, da se isplaeni, bit e mi lake. - Pavietina je uz djeaka Mariji dovela i to uto mae. Mae je zvala maetom, a djeaka moje ptice. Govorila je: imala sam tri sina, dva mi je odnio rat, jednog more, tko li e odnijeti moje ptice? Govorila je: voljela bih da opernati i ode u svijet, to e uz mene, ja mu majka i jesam i nisam. Govorila je: ene moje, najvoljela bih kad bih ga vidjela u bijelu, u bijelu kao ljiljana, kako se uspinje, kako se uspinje... - Gledaj ti nje! rekla je Kaja obraajui panju i sebe i svoje druge na maku koja je i mijaukala i grebla apama ee nego

dotad. - Misli daje Marija u kui i da joj ne otvara vrata. E, maco moja, nema vie nae Marije. Daje tu, zar bi te ona ostavila gladnu? Uvijek se sam sebi, koji plaem za malu stvar, udim zato se stidim svojih suza. Nije mjesto o tomu sada raspredati, ali mi se, ovako uzgred, ini daje razlog stidu to u suzama uivam vie nego u ikojem veselju, to plaem tek kad sam preplavljen najdivnijim osjeanjem, osjeanjem poistovjeenja, i to, primjerice, lako shvaam te dvije ene i njihovu potrebu da se nauiju plaa gledajui utu maku. Doista, pla je jedna od rijetkih radosti to nam ih prua ovaj ivot. No, kako god bilo s tim stidom i s tim uitkom u plau, meni su se i te dvije ene i uta maka kroz suze inile kao lelujave slike to pred smuenim Beduinom titraju u vruem zraku iznad beskrajne pjeane pustoi. Kad su se suze osuile, nije bilo ni ena ni make, i ja vie nisam bio siguran jesam li koga vidio, jesam li koga sluao, ili je sve to, i slike i rijei, proizvod glave Beduina koji je, klonuvi od zamorna puta, sjeo na kamen da dui vrati mir a tijelu neto snage. Fotograf mi je pokazao Goleeve dvore, vatrenu kuu, kuu s podrumom i katom, trijem, bunar, kablenicu s kablom, a kad smo doli pred komin pa sjeli za stol, rekao da je to sve, da mi nema vie to pokazati. Ja sam mu zahvalio i rekao daje ovo to sam vidio upravo ono to sam oekivao i da ostajem pri cijeni koju smo ve dogovorili. - Onda - ree fotografi rairi ruke - sad je ovo sve vae. - Sve? - priupitah, a fotograf potvrdi klimanjem glave. - I upovi puni zlatnika koje u nai u tajnim skrovitima? - to natjera fotografa da se zamisli. Ali, valjda kad se sjetio da u tom siromatvu novca nije dostajalo ni za kruh a kamoli da se pretvara u zlatnike i pohranjuje u upove, i to mi prepusti smijekom i klima njem glave. - Nemojte se pokajati - rekoh mu i pooh prema kominu tako hitro da se fotograf prepao, uozbiljio

i zautio. Moda je pomislio da znam za skrovite tog upa i da sam silne dolare za starudiju upravo dao radi njega. Uzeo sam ara, komad eljeza koje je na jednom kraju imalo kuku a na drugom drak, i njime pomeo lug s vatrita. Vatrite je bilo od krupnih komada samotne opeke, uokvireno eljeznim okvirom koji je amot drao zbijen, na okupu, kao da je jedinstveno tijelo. Kukom araa zakvaio sam alku varenu za eljezni okvir i potegnuo je prema sebi. itavo se vatrite podiglo kao to se podiu tavanska vrataca, a ispod njega je zinula rupa. Izvadio sam iz torbe depnu lampu i u sklonite se spusio uskim stepenicama. Uskoro sam se nad kominom pojavio s onim to sam unutra naao. Oekivao sam neki znak, neku poruku, ali toliko oekivao nisam. Biloje to vie od poruke, iako je poruka nesumnjivo bila, bio je to debeo svezak zamotan u novine i zavezan likom kojim se vee vinova loza. Zainteresiran to smotak sadri, nisam obraao panju na fotografa. Mora da je bio ut kao limun i okamenjen kao suha grana u sadrenom bloku. Razvezao sam lik, odmotao novine i iz smotka se po stolu prosula hrpa pisama, razglednica, slubenih i neslubenih papira. U oi su upadale fotografije, veliine razglednice, crno-bijele i u boji. Uzeo sam ih nekoliko i vidio da su to sve fotografije jednog ovjeka u razliitim prigodama i daje sve to montaa u kojoj je monter raspolagao jednim profilom i jednim anfasom. - Ovo su vaa djela? - upitao sam fotografa. Opet mi je klimanjem glave potvrdio, ovoga puta da su fotografije njegove. Sto jo uvijek nije znailo nita jer je njegove montae imala svaka kua. - Vama je ime Mate? - progovorio je fotograf. - Matteo. Ali, dobro, moglo bi se rei da sam Mate. Stoje tu sumnjivo? - Meni nita - odvratio je hladnokrvno. - Marijina molitva s nadgrobne ploe je usliana. Ali, ako je vama, gospodine Matteo, togod sumnjivo, pitajte me i ja u vam sve iskreno rei. Neu biti iskren jer sam u svakoj

prilici iskren. To nitko pametan nije. Samo budale nemaju tajne. Bit u iskren jer mi to u ovom sluaju odgovara. Jedino se iskrenou mogu obraniti od vae sumnje, koja je svom teinom pala na mene. - Gospodine, cijenim vau metodu da iskrenou branite svoju nevinost. Sve to mene zanima bilo bi da mi kaete kako ste postali vlasnik ove kue i, ako znate, kako su vlasnici zemlje postali oni to su kuu podigli uz more na podanku brijega? - Gospodine, ja bih to vama, dakako, mogao is priati, ali neu, ne bi bilo uvjerljivo. Ja nisam uzalud utio otkako ste vi uzeli ara, ja sam sve ovo vrijeme mislio i smislio to u uiniti da od sebe otklonim sumnje i udovoljim vaoj znatielji. I smislio sam da vi sami, ili zajedno sa mnom, ako vam je milije, posjetite svih est naih susjeda, est vlasnika kua podignutih na podan ku. Svoju, sedmu, i kuu ibe Golea, Marijina roaka, ne raunam. Danas je nedjelja, do naredne je nedjelje est dana, za svakog susjeda po jedan. A imamo i valjan razlog za posjet. Prilika za pitanje kako su doli u posjed zemljita sama e se od sebe u toku posjeta ukazati. Naime, sljedee je nedjelje godinjica Marijine smrti, trebalo bi joj na grob odnijeti cvijee... Ne udite se ovako brzoj reakciji, ja sam ipak montaer. Recite mi gdje ete odsjesti, u Goleevu dvoru ili u mojoj kui? A ako se s planom otkrivanja istine slaete, za danas bi igre bilo dosta. - S prijedlogom se slaem. A stanovat u u svojoj kui. Bio ja Gole ili ne bio, Goleevi su dvori sada moji dvori.

Posjet ovjeku koji je svoj ivot prodavao u pet verzija

im je fotograf otiao, povukao sam se u jednu od soba u kojoj sam naao stol, stolicu i nepripremljenu postelju i poeo listati papire na koje sam naiao u sklonitu ispod ognjita. Nisam se urio, nisam imao nikakva posla do sutradan ujutro, kad u s fotografom krenuti u prvi posjet, osim to sam morao otii do svojih kola parkiranih pokraj fotografove kue i uzeti iz njih posteljinu i druge potreptine. Ali, kad sam prelistao papire pronaene u skrovitu i vidio to se sve tu nalazi, morao sam ponovo do fotografa, i da usput donesem prtljagu iz kola i da ga zamolim neka mi dade imena vlasnika kua na podanku. On je, izrazivi jo jednom spremnost uiniti sve to budem traio, napravio popis redoslijedom kako su kue, poevi od njegove, bile poredane od zapada prema istoku. Ni ovaj kratki susret nije mogao proi bez fotografova zapitkivanja tko sam. Rekao sam mu da bi morao malo vie poznavati tradiciju i kulturu primorskih mjesta, daje to bio duan otkakoje i sam primorac. Kad bi vie znao, ondabi morao znati i to da su sve kue imale neko tajno skrovite, obino rupu u zidu ili rupu u podu. Ljudi kopaju temelje kue i ustanove da se zemlja izmeu dvije litice dade kopati, pa je kopaju. Zemlju odnesu u vrt, a rupu prekriju, neka stoji, zlu ne trebalo, u nju se moe skloniti ito da ga ne nau kradljivci, u nju se pred gusarima mogu skloniti vrijednosti, u njoj se i progonjen ovjek osjea siguran, u njoj e sve ostati netaknuto i ako kuu zapale. Kad doe u takvu kuu, nije pitanje ima li tu sklonite,

pitanje je gdje je ono. Ima raznih mjesta gdje bi moglo biti, ognjite zbilja nije esto, ali i kad ga tamo potrai i nae, spada to u poznavanje priobalne kulture i nita vie. No, kulturi ovog podneblja pripada i ostavljanje poruka onih koji odlaze onima koji e doi, u boci, u zidu, a nerijetko i u tim sklonitima koji su posveena tajna lanova obitelji... Fotograf nakon mojih objanjenja nije znao mnogo vie nego to je znao kad me je pitao tko sam. Uostalom, nisam ni htio da dozna ita vie, htio sam da ga davi sumnja kako bih iz njega iscijedio i posljednju kap istine. Meu papirima to sam ih prelistavao i razvrstavao do kasno u no, bilo je sve ono to potar donosi u seljaku kuu kojom gospodari i u kojoj je stanar ostarjela ena. Opomene za neplaen porez, odresci potvrda za isplaenu potporu, priznanice za uplaenu mjesenu tarifu radija i televizije, rjeenja socijalnih ustanova o visini potpore, zdravstvene knjiice stare, starije i najstarije, pozivi domainstvu da se odazove javnom zboru i dobrovoljnom radu, osmrtnice roaka i znanaca i kojeega drugoga, sve bez veze i bez reda, dovoljno da se po tomu, kad bi nekomu do toga bilo, ispie povijest posljednjih dana Goleeve obitelji. Od tog, nazovimo ga tako, administrativnog materijala, sami po sebi su se odvajali intimni papiri, pisma, razglednice i slike to ih je primala samo od jednog poiljaoca, od svoga najmlaeg sina Mate. Sve to je od njega bilo, a bilo je poprilino, sredio sam po nadnevku odailjanja i prispjea poiljke, to u svakom sluaju nije bilo lako, jer su otisci potanskih igova bili neitljivi, a nekoliko pisama nadnevka nije ni imalo. Kad sam ih razvrstao po kronolokom redu, vidio sam daje Mate prvu poiljku uputio iz vicarske. Datirana je desetim prosinca u tisuu devetsto ezdeset i sedmoj godini. To je razglednica na kojoj je prikazano Gospino protenite Einsiedeln, sudei po nonji i koijama - negdje s kraja prolog stoljea. Ne znam to je

poiljaoca navelo da se odlui za razglednicu s tako arhainom slikom, ali sam i povrnim uvidom zakljuio da sve razglednice, a sve su bile iz vicarske, imaju starinski, rustini ili pastoralni sadraj. Sigurno da vicarska nije zemlja jedino seljaka i pastira, iako i njih ima u izobilju, pa ako njen sin slikovnim sadrajem razglednica nije ugaao majinu ukusu i nazorima, ne znam to bi ga navelo da u modernoj zemlji trai samo starinu, teake i obane. Na razglednici iz Einsiedelna, koja je poinjala Majko moja majice, to je vie nego na tradiciju oslovljavanja majke podsjealo na naobrazbu steenu u osnovnoj koli oko proslave Majin-dana, pisaloje itljivim rukopisom: Krunice to si ih za mene izmolila od trenutka kad sam amcem otplovio, bile su usliane od Blaene Djevice Marije, ije proroite vidi na ovoj razglednici. Rijei to si ih, na nagovor dobrih ljudi, uklesala na grob jednog vesla, dopale su se Bogu i ja se, uz pomo stotine vesala, sve vie tebi pribliavam. esti sijenja u osam naveer otvori Radio Zadar i sluaj pozdrav to ti ga aljem uz lijepu pjesmu. Iz te se razglednice ne vidi koja je to pjesma naruena da se pjeva za Mariju, ali iz razglednica i pisama koja e uslijediti i u kojima e biti mnogo govora o pjesmama to ih sin naruuje da se pjevaju njegovoj majci, vidi se da je to pjesma koju mi je izdeklamirao fotografi koju je Marija, kad joj je sin poslao i vrpcu na kojoj je pjesma deset puta za redom snimljena, sluala dok je zidala dvorite, taj zid u neku ruku udan kao kineski, jer je, kao i kineski, proivio vrijeme ne ispunivi svrhu. Redajui razglednice i pisma po danima kad su napisana i otposlana, bilo je neizbjeno zapaziti kako su sva iz vicarske, iz Zuricha ponajvie, ali ih ima i iz Berna, Lausanne, Geneve i Luzerna. Kod razglednica se nadnevak slagao s datumom na igu, kod pisama nije bio takav sluaj. Ne samo stoje pismo gdjekad bilo napisano

desetak dana prije nego to e biti otposlano, nego je mjesto gdje je pisano bilo jedno a gdje je udaren potanski ig drugo. No, ako je onaj to ih pie trgovaki putnik ili skitnica koji se ne moe smiriti, poslovan ovjek koji nemire smiruje putovanjima, razlika u danu izmeu nadnevka i iga moe se razumjeti, jer vicarska nije velika zemlja, niti se majci pie aurno. Ali, bilo je udno to poiljalac nigdje ne ispisuje svoju adresu, kao da stanuje u oblacima, kao da mu je dom na putu. Te veeri obrazloenje za izostanak adrese nisam naao, ali narednih veeri, kad sam svu sinovljevu korespodenciju iitao, vidjet u daje to dopisivanje jednosmjerno, od sina majci, bez zahtjeva da mu se odgovori. Najednom mjestu, tri godine nakon prvog javljanja, on majci obrazlae zato joj ne otkriva svoju adresu. Pie da su vremena nesigurna, daje on bio i ostao bjegunac, da bi za njegovu adresu, kad bije ispisao na pismima to ih alje, mogli saznati oni koji za nju ne bi smjeli znati. Uostalom, kae, njoj je dovoljno da joj od njega stiu glasovi, a vijesti o njoj on dobiva preko svojih znanaca, o kojima ona, kao ni o adresi, nita ne smije znati. To obrazloenje bilo je potrebno ne samo zbog adrese nego i zbog toga to bi bez znanaca koji mu javljaju kako majka ivi, to misli i to radi, bilo teko razumjeti otkuda on zna kako je, to radi, slua li ili ne slua njegove upute kako e u pojedinim sluajevima postupiti. Ti tajanstveni znanci nisu bili izmiljotina, to je mogao biti jedan ili vie njih od pedesetak ljudi to su tih godina otili na rad u vicarsku i kui se vraali za boinih i uskrnjih blagdana. Sin majci objanjava da je sve tajne to nastaju izmeu nje i njega potrebno uvati, a osobito ovu o glasonoama. Iako oni imaju dozvolu boravka u vicarskoj i mogu preko granice tamo i natrag kad poele, otkrije li policija da imaju veze s njim, najmanja neugodnost koja e glasonou snai bit e da mu oduzmu putovnicu. Kakva teta, sin vie nee primati glase kako mu majka ivi, prima li nj egova pisma i slua li to joj savjetuje.

Listajui pisma i razglednice, zapazio sam da su vezana za vlasnike kua na podanku brijega, zapravo, uz prodaju zemlje tim vlasnicima. Zato sam i zamolio fotografa da mi dade popis vlasnika. Kad sam oko ponoi pisma i proitao i svrstao po danima nastanka, vidio sam da se redoslijed predmeta u pismima podudara s redoslijedom kua na podanku, poinjui od fotografove, koja se nalazila na Crvenoj zemlji, pa do Goleeva kra, na kojem je kuu sagradila neka uiteljica. im sam to zapazio, razvrstao sam pisma u est hrpica, svaku o jednom od est vlasnika kua. Odluio sam ih jo jednom, pomnjivije, iitati uoi odlaska u posjete vlasnicima kua, to sam ih planirao obaviti narednog tjedna, po jedan na dan. Prije odlaska na spavanje, jo sam jednom proitao prvu hrpicu, sad ve sveanj, jer sam hrpice fasciklirao. U njoj se nalazilo opirno pismo i vie razglednica, a odnosila se na kuu do fotografove, jer ni o fotografu ni o njegovoj kui nije bilo spomena. Osim nekoliko razglednica u kojima sin obavjetava majku da joj je po jednom Bibinjcu, koji radi u Badenu, poslao radio, televiziju i ureaje za razglas, koje e Bibinjac i instalirati, u svenju se nalazi i fotografija veliine razglednice, to sam je vidio uveanu na zidu hodnika, pa e biti daju je Marija, kad joj je sin fotografiju poslao, dala fotografu da je povea, ostakli i uokviri. Sinje bio odjeven u plavi kombinezon s neitljivim amblemom na prsima. Na desnom je ramenu nosio brentu, iscrvotoenu i izlizanu od upotrebe. Bretnu je nagnuo u namjeri da iz nje u iroku bavu istrese groe. Iz nagnute brente groe je, krupno i bijelo, nahrupilo kao slap. Vie od treine fotografije zapremilo je zrnje koje se presijavalo punoom i slau sunanog listopadskog dana. Na toj kolor-fotografiji prevladavali su zeleni tonovi. Zelenilo je u jednakoj mjeri preplavilo i brentu i sinovljevo lice. Ali izvorno zelenilo podloge, u to je spadala i brenta i zrnje i retu dodatka, u to je spadalo

beraevo lice, u nijansama se nije podudaralo, pa je slika u promatraa otra oka pobuivala sumnju nije li sinovljeva glava skinuta s neke druge fotografije, crno-bijele, svakako, i pozelenjela da bi se doimala jednakom podlozi kojoj je dodana. Moram priznati, ta sumnja, temeljena samo na nijansi zelenog, vie je plod optereenja to sam ga ponio iz fotografove galerije nego plod injenice da se montaa primjeuje. Doista, osim u nijansi zelenila, koja moe potjecati i od svjetlosti, ni po emu se drugom nije moglo vidjeti daje glava sinova dodana podlozi. Sinova naherena glava i nasmijano lice odgovarali su poloaju glave nosaa brente i raspoloenju sudionika u jematvi, poslu od koga je veselje nerazdvojno. Pismo pak to se nalazilo uz fotografiju vinograda, i moralo biti vinogradarevo pismo, napisano je jedanaesti travnja tisuu devetsto ezdeset i osme u Lausanni. Majko moja majice! Ti si me uila da ne smijemo propustiti kad nam se ukae prilika za milosre, jer ljepe molitve Bogu od milosra nema. A prilike se ukazuju iznenada, na svakom mjestu i u svako doba. Da e milosre uiniti kad se ukae prilika, ni u to ne sumnjam, ali se bojim da svaku priliku nee prepoznati, da e se sjetiti varke kojom se slue oni to milosre trae a ne zasluuju ga. Zato e ti moje upozorenje dobro doi da u sluajnom namjernikuprepoznapriliku kojom Bog iskuava tvoju dobrotu. Taj namjernik po imenu Davor Karuc, prije nego e tebi pokucati na vrata, obratio se meni i zamolio me da pred tobom posvjedoim tko je on, i da zasluuje ono to od tebe bude usrdno n^Ho. Ti se sjea lijepih dana kad si sa stricem Ilijom i njegovom obitelji u iznajmljenim koijama na dva dana odlazila do Janka Karuca, uitelja u Stankovcima. Ako se nijednog od tih izleta ne sjea, sigurno e se sjetiti onoga kad si ti, ve kao udana ena, posjetila stankovakog uitelja u dane obljetnice Hrvatskog Kraljevstva, i kad su Stankovani u ast tisuu godina od njegove podigli spomenik ..kralju Tomislavu.. MGI se

toga sjea, znat e daje stankovaki uitelj imao sina Vicu, pametna djeaka, ali za onakvu pamet neprikladne tjelesne grae. Kad bih rekao daje bio patuljak, mogla bi pomisliti da ga zovem nakazom, a Vie, iako blizak patuljku, nakaza nije bio. Imao je veliku glavu, ne samo nerazmjernu tijelu kao kod veine patuljaka, ve veliku i za ovjeka normalne tjelesne grae. Prema toj glavi imao je odgovarajui grudni ko, ali su mu noge i ruke bile nerazmjerne, noge prekratke a ruke predugake. Nedvojbeno, Vie se vidio u ogledalu, i u djetinjstvu i u mladenako doba, ali ni kad je bio dijete ni kad je poeo pogledati u enske noge, nije pokazivao da mu odraz u ogledalu muti dobro raspoloenje. Dapae, na raun se svoje vanjtine alio vie nego drugi. Moda ba zato to se nije libio aliti sam sa sobom, drugi se s njim nisu alili. U srednjoj koli, neki neiskusan nastavnik, na prvom satu, kad se uenici prozivi) u i upoznaju, ree mu, poto gaje pozvao i Vie se uspravio: - Ti kao da si zaostao u rastu. - Nisam - ree mu Karuc, izie pred klupe, stade pored profesora i nastavi: - Sami se uvjerite, rastom nisam nita manji od vas. Samo su mi dijelovi tijela prilikom kroja loe odmjereni. I otuda potjee poslovica: Prije nego odree, mjeri tri puta. A majstori, moja stara i moj stari, za tuposlovicu nisu znali. Nisu ni mogli znati kad je na meni ta istina uposloviena. Razredom se razlegao smijeh koji se dugo pamtio i obnavljao kad bi se anegdota prepriavala. ak i kad ga okolina ne bi izazivala da zbija ale na raun svog uzrasta, Karuc bi te ale sam smiljao... Govorio je da su ga kratke noge uinile izuzetnim ovje kom, njima uda moe postii. A to postie? Nakon kie etao bi po blatnom dijelu dvorita Pravnog fakulteta i studentima, koji bi se iskupili na stubitu, pokazivao kako mu u hodu s potpetica blato vrca tako visoko da pada po kapi i ramenima. . ..,.... JJ partizane je otiao potkraj rata kao> ugledan im ^

Hrvatske seljake stranke. Kad rat zavri, doe na mjesto benkovakog suca, gdje je i prije rata slubovao igdje je bilo poznato njegovo potenje, razbor, hrvatovanje i partizanstvo. Jednog sajmenog dana, kad u Benkovac doe mnogo okolnog svijeta da prodaje, kupuje i hvata zjake, na glavnoj ulici ispred kavane, dok je iao sa suda kui na marendu,put mupreprijei est nepoznatih mladia. Bili su snani dvometrai. Svaki je od njih nosio vedro vode. Dvojica su ga zaustavila, dvojica vikala svijetu da se razmakne i napravi mjesta, a preostala su dvojica ispolijevala vodu po putu koji je tada, ujesen etrdeset i pete, biopraan,prekopan tenkovskim gusjenicama, i na najmanjoj kii blatan. Narod koji se tu zatekao nije znao o emu je rije, pa iako je bilo mnogo onih koji su suca poznavali, nitko ne ustade u njegovu obranu. Tih godina lako si mogao pogoditi koga napadaju, ali je bilo teko doznati zato ga napadaju. Braniti nekoga a ne znati to brani, kad je svijet pun vidljivih rana i skrivenih grenika koji su rane zadavali, bilo bi i riskantno i suludo. Milicionara nije uokolo bilo da stanu u suevu zatitu i est je momaka neometano obavljalo svoj posao. Traili su od Karuca da hoda blatnom cestom i da za njim vrca blato koje e mu padati po glavi i ramenima. On ih je posluao i izazvao smijeh meu okupljenim narodom kao to gaje izazivao meu studentima. Tjerali su ga da ide tamo i natrag, hodom i trkom, a kad se umorio, podmetnuli su mu nogu i on je prsimice pao u blato. Dok je leao na zemlji, udarali su ga nogama u stranjicu i vikali na lijeninu da se digne. Poto se uspravio, dvojica ga najviih uhvate ispod pazuha i podignu toliko da mu glava bude u visini njihove. - Mali - rekoe mu - sad e narasti. Druga mu dvojica otpasae remen i skinue hlae, toboe, produuju mu noge do zemlje. Svjetina je urlala od smijeha.

- Sad si veliki - rekoe mu kad su mu hlae vezali oko stopala dok su im se vrhovi nogavica vukli po zemlji - moe i sam hodati. Ispustie ga iz ruku i Karucpade u blato zapleten u svoje hlae. Dok se valjao po cesti, jedan od napasnika skide mu i hlae i gae i zavitla njima iznad glava kao to se vitla pobjednikom zastavom. Tada se nasilnici izgubie u masi, nepoznati svima jer nisu bili iz benkovakog kraja, a Karuc se podie, potrai svoju torbu i, gol do pasa, pokazujui svoje zakrljale noge i tuu sramotu, krene kui sav u suzama i strahu nije li ovo bio samo blag poetak tekog kraja koji slijedi. Predsjednik hrvatske vlade Vladimir Bakari bio je Karucov drug sa studija, a u partizanima su im se putovi dva puta ukrstili. Karuc, osramoen, ne htjede vie obavljati sudaku dunost, ode Bakariu da se potui, dapita zastoje ponien i da potrai zatitu. Bakari se tri dana raspitivao to je sucu uinjeno, a kad je doznao, ree Karucu neka bude razuman i neka se ne ljuti: naejeprostatvo toliko da ga samo komunizam u dalekoj budunosti moe iskorijeniti. Drugovi su dolje, objasnio mu je Bakari, ocijenili da je sudac Karuc u ovom trenutku opasan protivnik. Pred njim stoje izbori za ustavotvorni Sabor, pa su se pobojali da bi pristae Hrvatske seljake stranke mogle kandidirati suca, koji je bio partizan tako da ga komunisti ne bi mogli samo tako skinuti s izborne liste. Drugovi su odluili javno ga osramotiti, ubiti u njemu volju za kandidaturu, a u oima naroda uiniti ga smijenim. Poto mu je saopio razloge ponienja, namjerno nita ne skrivajui, Bakari ga je jo jednom pozvao na razum. Ni njemu nisu mirisali lanovi Seljake stranke, i drugovi dolje na sirov su nain provodili suptilnu politiku drugova gore. Kad bi se sam nekoga trebao otarasiti, pozivao bi ga na razum. Ako bi se ovaj odazvao, davao bi mu njegovu zdjelu lee, koju e jesti utei i

strepei. Karuc se odazvao i imenovan je za suca u Donjem Lapcu. Tamo e mu partizanstvo biti od koristi, a stranaka pripadnost meu srpskim ivljem nee mu nita vrijediti. Pokua li neto s njom, i partizanstvo e izgubiti svaku cijenu. Takav e ovjek, majice, zakucati na tvoja vrata. Sijed i umoran. I to ne kao Vie Karuc, doi e pod imenom Davor Karuc, jer se, da ne bude uznemirivan, da mu ugled u narodu ne bude propast, u Lapcu odrekao i svojih uvjerenja i svog krsnog imena. Molit e te da mu dade komad zemlje napodanku, gdje bi sagradio kuu, a kad ode u mirovinu, zauvijek e napustiti Donji Lapac. Ne trai, majice, da ti plati, on novaca nema, a tebi ionako ta zemlje, otkako je vinograd propao, niemu ne slui. Odlui li se pokloniti mu zemlju, pokloni mu komad koji hoe. Da mene pita, rekao bih ti da mu dade zemlju to se prua iznad uplje stijene. Trideseti travnja otvori radio u etiri sata poslije podne i posluaj pjesmu to ti je posveuje tvoj Mate Sutradan, kad sam s fotografom poao u posjet Dinku Karucu, moj me pratilac upozorio da moram izigravati pisca koji trai temu i koji je, nae li pravu, za nju spreman dati dobre pare. Ako poelim neto od onog to mi bude ponueno, mogu i kupiti, ali mi ne preporuuje rasipnost. Tada nisam znao da e me kupnja Goleevih dvora prisiliti na pisanje knjige. Nisam imao poj ma kako pisci dolaze do tema, osim onoga to sam uo u koli, neto o doivljavanju svijeta i nadahnuu. Nisam uo nikad nita o tomu da bi pisac kupovao temu, pa mi je bilo smijeno i to da sam pisac, a jo smjenije da kupujem temu. - Pa, dobro - rekao sam fotografu - nije mi prvi put da budem ono to nisam, niti se bojim da u u takvoj glumi pretjerati i prestati biti ono to jesam. Glumatanje je moje esto stanje. Nemajte brige, bit u uspjean pisac Dun dolara. .._..... ........_,.........., __ .. ____ ..................

- Jesi li mi doveo pravoga? - upitao je Karuc kad me je fotograf predstavio i rekao po to dolazim. - Najpravijeg - ree fotograf. - Amerikanca naeg porijekla. - Vidjet emo! Dosta mi je jebivjetara bez para i talenta. Davor Karuc doista je nalikovao na Vicu, sina stankovakog uitelja to ga je Mate opisao u pismu majci. Moda u tolikoj mjeri nije bio patuljak, ali, kad se ima na umu pretjerivanje to prati svaki opis, Davor je odgovarao opisanomu, iako mu noge nisu bile toliko kratke ni ruke toliko duge kakve su, navodno, bile sueve. Sin je i u veliini glave malo pretjerao, ali, sve u svemu, Dinko Karuc je vanjtinom bio isti Vie Karuc, pa bila rije o dva ovjeka sa dva imena ili o dvoimenom ovjeku. Imao je potpuno sijedu kosu i suncem opaljeno lice, pa mije, iako ne znam zbog ega, nalikovao na starozavjetnog proroka ili, u najmanju ruku, isposnika, u ijim se zakrvavljenim oima s kraja na kraj bjeloonice prelijevala nepokolebljiva vjera u sebe. - Vi prodajete ivot, doista? - upitao sam ga dok smo, zaobilazei hrpe pijeska, kamena i blokova, traili ulaz u kuu. - U tri verzije. Dvije sam ve prodao - rekao je Ijutito. Tako mi se bar uinilo, ljutit to je one dvije ve prodao i to ih jo na prodaji nema pet. Kad smo nali ulaz u prostoriju gdje emo sjesti i razgovarati, koliko sam vidio, jedinu dovrenu u kui to e je vlasnik zidati u sto verzija da nijednu ne bi dovrio. Karuc me upita za koju sam verziju njegova ivota zainteresiran, za seks, za politike spletke, za stravu i uas ili za ljubav na mjeseini. - Ne znam - rekao sam - trebam svata. - Za uvid u svaku verziju treba platiti. Ne moe to tako, ja ispriam a ti onda podvije rep i kidne! - Koliko? - upitao sam. - Pedeset dolara po verzyi - uskoio je fotograf, -

Gospodin Karuc nije preskup, bar dok daje uvid u verziju. - to kaete - predloio sam - da platim uvid u sve tri verzije, a da mi dvije prodane ukratko ispriate, besplatno, toliko da znam to sam izgubio kad su me drugi pretekli? - Moe - rekao je Karuc i primio sto i pedeset dolara. Izvadio je lisnicu iz nutarnjeg depa trenirke, rastvorio je, meu razmaknute listove koe utisnuo ze lene novanice, previo lisnicu, zatvorio je kopom i vratio u dep. Tek tada, kad je bio siguran da je napravio trgovinu i ostvario istu dobit, pogledao je u nas dvojicu, naasak se zaudio koga vraga tu radimo, a onda, sjetivi se daje novac zgrnuo a robu nije isporuio, ree: - Pazi, ovako! Nakon toga usklika je zanijemio ostajui u pozi rjeita govornika koji objanjava misao to muje tek toga trenutka pala na pamet, misao rijetku i nevienu, pa je i izgovara ne izgovarajui nita. Nakon upozorenja da pazim, da e ovoga trenutka otpoeti, uslijedila je, to se rijei tie, praznina. Valja pretpostaviti daje u praznini oivjela neka slika, neki doivljaj komu nije znao nai poetak i odsukati ga kao to se odsukuje konac s klupka. - Ti si Amerikanac. Onda kurvanje! To se kod vas trai. Uh, imam takvu verziju. Samo prevrtanje. Pazi, ovako! Bilo mi je odmah jasno zato ovaj ovjek prodaje svoj ivot. On sam od njega nije znao napisati knjigu ni snimiti film, a inilo mu se da ima bogat ivot, grae za nekoliko knjiga, i da bi na svojim dogodovtinama mogao zaraditi itavo bogatstvo. Moglo je biti i drukije, da nema buran ivot, daje njegov ivot osrednja alost, ali da je, u dui mitoman, izmislio svoj ivot u vie verzija pa sada trai pisca koji bi njegove mitomanske tvorevine platio i pretoio u prie. Jer, on ne zna pisati i priznaje da ne zna, ali ono to nosi u sebi, bez obzira da li izmiljeno ili doivljeno, suho je zlato i samo se zelenim dolarima moe platiti.

Nevolja je bila u tomu to je to suho zlato, kad je poelo ispadati iz riznice, bilo u samim tricama, krpicama i koniima, pravi reenini riet nad kojim se valjalo zamisliti i, nakon velikog truda, odgonetnuti to znai. Dok je govorio, nisam imao ukljuen magnetofon pa sada, dok ovo piem, nisam kadar u cijelosti ponoviti verzije Karucova ivota u dronjcima koje im je on dao. Ali, da sam magnetofon i imao, veliko je pitanje bi li valjalo s vrpce doslovce prenijeti ono stoje rekao. Osim navedenog, kupujui uvid u te verzije, ja sam se u moralnom pogledu obvezao da u postupiti kao to bi postupio zlatar, da u od zlatnog praha, listia i utraka iskovati umjetnine. Dozna li Davor Karuc ikad kako sam njegovu sirovinu pretvorio u umjetniki nakit i kako sam ispunio prazninu iza njegova pazi, ovako, nadam se da nee biti nezadovoljan i da e dati za pravo fotografu da sam ja kao pisac najpraviji. Pazi, ovako! Slijedi verzija ivota Davora Karuca puna vrueg, slanog i neobuzdanog seksa. Razumije se, jer je toliko plaeno, samo uvid u verziju. Razrada s pojedinostima slijedi tek kad pisac pristane na pisanje knjige i vlasniku ivota unaprijed plati pola honorara za prvo izdanje u nakladi od deset tisua primjeraka. - Bio sam kapetan tunolovca, broj dvadeset i jedan, vlasnitvo Mardeia, ime 'Poskok', brzina petnaest milja. Prije drugog svjetskog rata po Kvarneru se dobro lovila tuna. Blizina Rijeke i Pule, u to vrijeme talijanskih gradova, jamila je sigurnu prodaju. Poskok sa petnaest lanova posade, svih petnaest iz ribarskog sela Kali, zadravao bi se na lovitima po mjesec dana. Kad bi se ueljeli kue i ena, na pet bi se dana vratili u selo, tu se naspavali, nalj ubili i ponovo na Poskoku odlazili u Kvarner za tunama. Tuna nema uvijek ni na Kvarneru ni igdje drugdje. Kad se pojave, ima ih svugdje; kad nestanu na jednom mjestu, nigdje ih ne moe nai. Nekoliko dana izbivanja s lovita, kad je ulov obilan, bio je velik gubitak. Zato

kapetan Karuc predloi posadi jeftiniji put do ena. Posada objeruke prihvati njegov prijedlog i oni s punim brodom tune uplovie u rijeku luku. Prodaju tunu, odu u javnu kuu i od gazde na mjesec dana unajme etiri prostitutke. S njima je na krstarenje htjela poi svaka od trideset djevojaka, pa izaberu najsnanije i, ako su se snagom mogle podiiti, najljepe djevojke. Za najam etiriju odluili su se raunajui da jedna ena moe zadovoljiti etiri mukarca, koliko je njih na Poskoku bilo, ako se petnaestorici mornara pribroji i kapetan. Javnoj kui plate njen mjeseni prihod, koliko je gazda zatraio, a djevojke e se same naplaivati od usluga to e ih davati mornarima, po cijeni koju same odrede. A odredit e je na osnovi prometa u prvih pet dana. Koja od njih bude vie u prometu, odredit e gornju cijenu usluge, a koju budu prometali najmanje, imat e i najniu cijenu. Budui da meu petnaest mornara ima izbirljivih, koji e uzimati bolju robu i plaati veu cijenu, isto kao to ih ima i neizbirljivih, koji ele i kupiti i pritedjeti, sve etiri e ene, iako promet nee biti isti jer e kod suptilnijih biti manji a kod priprostih vei, na kraju mjeseca ostvariti istu zaradu. Svrh zarade u krevetu, ene e, ako budu htjele, zaraivati i pranjem mornarske odjee. Hrana e im biti besplatna. Ili po cijeni da ne pitaju kakva je, jer e objed biti tunjevina a za veeru srdele. Moe i obratno, ali drukije ne moe. - Kakav je to lov bio! Kakav kain! Roman od toga bogovski, film jo bolji. uda su se dogaala u kabinama. Po troje, po etvero, grupni seks. Prvi kod nas! Svae, suparnitva, a opet svi zadovoljni. Ludnica! To bi u film valjalo. Ali, platit mi se mora. Pa stilovi to su ih djevojke znale! Taj ludi provod trajao je do kraja sezone na tune. Poskok je uplovljavao u Crikvenicu. etiri ene, pune novca to su ga poteno zaradile za dva mjeseca, toga su dana mnogo pile i nisu se dale urazumiti da uu u kabine i tu se pritaje do jutra, kad e tunolovac isploviti za

Rijeku, tamo prodati ulov i etiri ene vratiti njihovu poslodavcu, isplaujui mu za prekoraenje dogovorenog vremena jo mjesec dana najma. ene su se konano urazumile, ali prekasno, kad je brod ve bio na vezu. Policajac i tri andara, koji su se sluajno zatekli u luci dok je brod pristajao, uli su viku ena na talijanskom jeziku i, kad je brod pristao, iznenaeni to su mornari Hrvati, zatrae pretres broda, ne zbog ena, nego zbog stranih dravljana koji mogu biti i pijuni kamuflirani u prostitutke. Kad ustanovie da su ene talijanske dravljanke, bez pasoa, uhapse kapetana i svih petnaest mornara, ribu zaplijene i prodaju, a na brod udare globu u visini dvomjesene zarade na ulovu tune. - Dragi moj gospodine - zavri Karuc - svako kurvanje treba platiti. To bi bila poruka knjige. Kakva poruka!... elite li ovu verziju? - Ne bih se sada odluio - rekao sam. - elim uti sve verzije i otii kui, a tek onda vam javiti za koju sam se odluio. - U redu - rekao je Karuc. Pazi, ovako! Slijedi uvid u drugu verziju ivota Davora Karuca. Rije je o rtvi politikih zabluda i ribarima ljudskih dua. Ona poduava daje gori od laljivca onaj koji laljivcu vjeruje. To je verzija puna razbludnih ljubavnih snova, iji je povod bila bjeloputa djevojka. Ona je uzrok svemu i potvrda da blud, politika i razbojstvo idu ruku pod ruku. Prodaje se pod istim uvjetima kao i prva verzija: ukoliko kupac uvida pristane na pisanje knjige, morat e vlasniku ivota unaprijed isplatiti polovicu honorara za prvo izdanje u nakladi od deset tisua primjeraka, a njemu e vlasnik zauzvrat ispriati detalje bluda, politike i razbojstva bez kojih se stranice izmeu korica ne bi imale ime ispuniti, jer sam uvid nee biti dui od stranice, stranice i jaol. - Pazi, ovako! Selo maleno, Cvrljevo se zove. U njemu pop, a u popa sinovka. Takva - i Karuc stavi dlanove na prsa a podie laktove da pokae koliko je sinovka bila prsata. - I takva - pa oba dlana stavi uz

bokove da kae kako je u bokovima od njega bila ira dva puta. - Noge! Usne! Kad hoda, isti potres! Kad se smije, grmljavina! Vjeruj, kad ti kaem! I pazi, ovako! Nou je sanjao rascvjetani vonjak oko upnog dvora. Puhao je blag razvigor i nosio latice, a izmeu latica, kao snjena kraljica kroz pahuljice, koraala je popova sinovka stopalima ne dotiui visoku travu. On je trao za njom, ali svaki put kad bi se uinilo da e je dotaknuti, udario bi elom o tarabu s tablicom na kojoj je pisalo ZABRANJENO PSIMA I KOMUNISTIMA. Drugim rijeima, goni se, komunistika strvino, daleko od naeg cvjetnog vonjaka u kojem se nevinost ee izmeu latica kao izmeu bijelih nevinih velova! - Bi ona, dala bi ona. Koja enska nee? Ali pop, taj koi. I to da radim? Kako da popa maknem? - pria Karuc. U Cvrljevo je jednog proljetnog jutra, onih godina kad su se osnivale zadruge, stigao motorist od tjemena do glenjeva obuen u konu odjeu. Ceste su bile posute tucanikom, a dani suni. I voza i njegovo vozilo pobijeljeli od praine. Kad je pred zadrunim domom, gdje je bila uprava zadruge, skinuo konu kapu, broj ni inovnici koji su, potaknuti bukom motora, izvirivali na prozore slutei daje doao netko znaajan, vidjeli su daje pred njima kotarski naelnik, ovjek koji je na toj motorini kruio po kotaru kao vampir i to kruenje nazivao terenskim radom. Sazvao ih je na sastanak u najveu prostoriju i upitao kako ide. Veina je rekla da ide dobro. Karuc je takoer rekao da ide dobro, ali bi moglo ii i bolje. to, negdje zapinje, netko koi, pitao je naelnik. Odgovorili su mu da koniara ima, nije da nema. Jedan je od njih i seoski pop. - E, drugovi moji - rekao je naelnik - ako od mene traite da vam kaem kako ete taj problem rijeiti, onda ujte moj savjet: gdje vas svrbi, dobro se poeite i vie vas nee svrbjeti. - Stojim ja kraj tai-abe - pria nam Karuc. - Kun dak na ramenu, kaiprst na obarau. Suton. Nailazi pop,

ide prema kokoinjcu. Sastavim ga s oba niana, povlaim obara, prasak. Pop zabije nos u ledinu. Sinovka vriti na prozoru. Ja se povlaim i izbacujem ahuru. Tu je greka. Uhapse me na njenu prijavu. Rekla, stalno se motao oko nae tarabe, ja mislila da mene gleda, a on gledao strica ubiti. Nali ahuru. Moja. ekam ja suenje. Mislim, lako u ja na sudu. Ako sam se jednom poeao gdje me je svrbjelo, poeat u se jo jednom. Ali se drugi put poeao nije. Priznade daje popa ubio iz niskih pobuda i da ga na to ubojstvo nitko nije nagovarao. Priznade daje bio bijesan na popovo nazadnjatvo, koje se oitovalo u tomu to nije doputao sinovki da se uda za ovjeka naprednih pogleda. Ljutnju na nazadnjatvo uze mu sud kao olakotnu okolnost i osudi ga na deset godina robije. Odrobijao je dvije godine, ostalo mu je oproteno zbog dobrog ponaanja i izrazito napredne orijentacije, za koju je bilo teta da gnjije u tamnici. - Kau meni, budalo, to na sudu ne ree da si naelnikovo eanje shvatio kao zapovijed ubij ga. Jest, ovo! - ree nam Karuc i odmjeri od lakta. - Nisam lud da teretim naelnika. Njega je u istranom zatvoru bio posjetio naelnik i zaprijetio mu odmazdom kae li na sudu ono o eanju stoje ve u istrazi kazao. Ne gine mu smrt ili dvadeset i pet godina robije. To da je Karuc eanje shvatio kao ubijanje, na sudu se ima protumaiti kao kleveta rukovodeeg kadra od strane jednog pokvarenjaka, koji se prikriva drutveno korisnim radnjama da bi doao do bjelopute ljepotice koja se kupa u pjeni cvjetnih latica. Umjesto eanja po drugi put, naelnik mu je preporuio obranu na osnovi sukoba konzervativizma i naprednosti sa zajamenim izgledima da e, kao naprednjak, uivati naelnikovu zatitu i nakon dvije godine uze izii na zrak. - Onda, to misli o ovoj verziji? Krvava! - ree Karuc, zadovoljan i svojim ivotom u pet verzija i uvo dom u verziju o ubojstvu sveenika.

- Sjajna je - rekao sam. - Ona lijepo ilustrira u to se pretvaraju ovlasti kad se prenesu s naredbodavca na izvritelja. Znam mnogo verzija u kojima se ak i pleme nita zapovijed iz usta naredbodavca u djelu izvrioca pretvara u gadost. Va sluaj pokazuje da se gadost, i kad je uvijeno kazana, kao to je sluaj sa 'poei se gdje te svrbi', na putu od rijei do djela pretvara u isti zloin. Pravedno bi bilo da ste obojica izvedeni na sud, vi jer vas je svrbjela sinovka, a onaj u konom odijelu zbog naina na koji je uklanjao koniare... Sjajna verzija! Ali ja mislim da vi imate i boljih. U to me uvjeravaju ove dvije to ste mi ih ispriali. ovjek kakav ste vi nee se ogra niiti na dvije verzije, on e ih nanizati itavu nisku. - Vara se! Imam jo samo jednu. One su dvije potroene uludo. Neu ti ih ni ukratko ispriati. To bi bila ponovna prodaja za nita. Dam to imam i to mije plaeno. Pazi, ovako! Slijedi uvid u treu verziju ivota Davora Karuca, u kojoj se govori o Karucovoj lukavoj infiltraciji u rukovodeu strukturu grada, gdje je doao do dragocjenih podataka o politici koja je tu voena i o intimnom ivotu politiara, verziju punu podmetanja, spletaka i pikantnih igara s primjesom seksa, u kojoj e, ako je itko ikad kupi i napie knjigu, italac nai zadovoljstvo i za svoja politika i za svoja erotska nagnua. Verzija se prodaje na isti nain kao i sve ostalo: uvid e sadravati samo okvir knjige, koji e, ako se kupac odlui daje napie i pristane na podjelu honorara, biti ispunjen pikanterijama i zakulisnim igrama to e mu ih vlasnik verzije ivota naknadno saopiti. - Doem ja u grad. Opet se ukrcam na tunolovca. Ali u Rijeci vie nema javne kue. Ni u Kvarneru tuna. Iskrcam se, zaposlim u Lukoj kapetaniji. Nitko me se ne sjea, nitko me ne treba. Hou da me angairaju, ali dalje od predsjednika kunog savjeta ne mogu doi. Nitko da me zapazi, nitko da me gurne naprijed. I on doe na sretnu misao da, kad ve sam sebe jedini zapaa, sama sebe i naprijed gurne.

 -.-

Prouio je sve organe i organizacije u koje bi se mogao i u koje bi se vrijedilo ukliniti. Nisu dolazili u obzir nikakvi odbori, nikakvi komiteti u koje se dolazi izborom i kojima je lanstvo stalno. U obzir su dolazila tijela sastavljena od vie odbora, takozvane koordinacije, tijela kojima je lanstvo bilo nestalno, gdje se poimenino nije znalo tko koga predstavlja, niti su se u njima svi ljudi meusobno poznavali. Koordinacijska su se tijela sastajala od prigode do prigode, kad su se donosile odluke znaajne za itav grad, kad se doekivao visok funkcionar koji e sasluati izvjetaje i podijeliti instrukcije, i kad su se prireivale sveane akademije, primanja i rukovi na kojima se nemilice ogoljuju riblje kosti. - Imao sam dostavljaa. Podvornike u opini i komitetu. Raspitam se kad, gdje, u koji sat. I neto prije poetka, nikad prvi, po mogunosti zadnji, upadam i ja. Ako se slualo, sluao je i on. Ako se jelo, ni on se nije sustezao. Ako se razgovaralo, izbjegavao je suoenja udvoje i prilazio grupama gdje se od rijei nije moglo doi do rijei. Sluao je to drugi govore, smijeio se, neprestano se smijeio i netedimice povlaivao, da, jest, imate pravo. ak i kad bi se dvojica sporila, povlaivao bi obojici, izazivljui uenje kako moe istodobno povlaivati potpuno oprenim stavovima o jednoj stvari, i upitnost ne vidi li taj utljivac zagonetnog mandata onaj tajni prikljuak njihovih oprenih stavova koji oni, zaslijepljeni svaom, ne vide. Ako bi ga zamolili da presudi, on bi odmahnuo rukom ili ispucao jednu od desetak gesta kojima je odbijao izjanjavanje i prikljuivao se drugoj grupi. Sporite se vi koliko hoete, on zna svoje! Ako bi dvojica na cjedilu ostavljenih upitali nekoga, zajedno ili ponaosob, tko je taj ovjek a upitani im odgovorio da ne zna, neznancu je, kao samozatajnu mudracu, u njihovim oima samo rastao ugled. Tako se enigma, od koje su oekivali da se rastvori i oituje a ona na oitovanje nije pristajala, pretvarala u visoku politiku. Oni koji su ga zapazili, jer je ve reeno da skupovi koordinacije nisu bili rijetki, oni koji su ga

poneto upitali i ostali bez jasna odgovora, oni koje su drugi o njemu pitali i nisu znali odgovoriti, svi su ga se oni poeli bojati i u strahu se prestali raspitivati tko je i kakva mu je uloga namijenjena, svjesni da se meu njima uvijek nalaze i oni s posebnim poslanjem. Ne samo to su se prestali raspitivati ve su ga poeli i uvaavati. Rado su pred njim govorili, rado sluali njegova jest, bravo, tako je. Ma tko on bio, a netko, do vraga, jest, dobro je da ti povlauje, jer e o tebi lijepo govoriti i tamo gdje je sredite misije kojoj slui. - Nasluao sam se svega. Znam svata. Sve je tu i Karuc se udari po elu. -Ako robu kupi, nai e u njoj vie tucanja nego na tunolovcu. - Dobro - rekao sam zadivljen poznavanjem psiho logije ljudi na koordinacijskim derainama - otkuda ste znali, i prije nego ste poeli odlaziti na te veere, te akademije, te informativne seanse, da vas nee otkriti, da e vas, budete li utjeli i svima redom odobravali, rado viati uza se i prestati se raspitivati tko ste? Upitao sam to jer sam vidio daje Karuc sirovina u svakom pogledu. Moda najvea u poznavanju etikecije i psihologije. Prethodno nije mogao niti je znao prouiti mentalitet koordinacijskih skupova, njihovu sklonost da u enigmi vide veliinu, ludu sklonost da u onomu to im je skriveno i nepoznato vide neto znaajno i kad tamo nema niega. On je to svojim ticalima mogao napipati kad se naao u tom okruenju. Ali, ni njuh ni ticala nisu mu imala to rei prije nego to se tamo naao. Kako je onda uao u koordinaciju gotovo siguran da e stei potovanje i da e besplatno otrijebiti mnoge tanjure i ispiti brojne ae? - Nauio me Simo ubrilo iz Ratevia - ree Karuc ne trepnuvi okom. Mislio sam, neki strunjak za politiku i psihologiju ljudi iz koordinacijskih tijela. Ne, bio je to samo snalaljiv seljak. U nedjelju bi se obukao kao da ide na misu, sjeo na bicikl i zaredao po okolnim selima raspitujui se tko se

u kom selu te nedjelje eni. Bilo je nedjelja kad enidaba nije nigdje bilo pa bi se vraao kui gladniji nego to je od nje poao. Sreom, bilo je vie nedjelja kad bi naiao na svadbu. Svatovima se pridruivao u crkvi, nikad u kui mladoenje ili mladenke, jer, pojavi li se na kunom pragu sam, morao bi i uruiti dar i rei koji je i tko gaje poslao. U crkvi, kad se svatovi izmijeaju, nitko ga ne bi pitao ni tko je ni zato se u svatovima nalazi. Ako su rod mladenkin i mladoenjin svadbovali zajedniki, rod je s mladenkine strane mislio daje ubrilo od mladoenjina roda, a mladoenjin rod daje od roda mladenkina. Ako se svadbovalo po starinsku, tako da su svatovi svi iz mladoenjina roda, koji dolaze mladenkinoj kui i odvode je, a mladin rod ne svatuje nego samo svatove doekuje i ispraa, on bi se predstavljao kao daljnji odvojak mladoenjina roda, koga, na alost, drugi mladoenjini roaci ne poznaju, a enik, koji bi to trebao razmrsiti, nema kad jer mu je puna kapa svadbe i svadbovanja. ubrilo je na svadbama umjereno pio i neumjereno jeo, bacao je i u grlo i u torbu koju je vozio na biciklu. Ve u prvi sumrak, sit i siguran da e biti sit jo dva idua dana, neopazice bi napustio svatove kao to se i pojavljivao u njima. Svatovi s jednim svatom vie ili manje opet su svatovi. - Odlazite li jo uvijek na primanja? - pitao sam ga. - Ne, prokazali su me. Sam sam kriv. Dosadilo mi da budem nitko, htio sam biti netko. Meu tolikim govnima osjetio sam se veim govnom od svih ostalih. Pazi, sad e uti kako je to bilo. - Ispriavam se - upao je fotograf Karucu u rije. - Kupoprodaja verzija nije moja stvar. Ne smatram se posrednikom jer na posredovanje nisam ni pozvan. Me utim, budui da imam uvid u svih pet verzija ivota gospodina Karuca, jer sam svojevremeno uvide i sam platio, moram gospodina Mattea upozoriti da gospodin Karuc prelazi na etvrtu verziju. - Neka si rekao! Jest, etvrta je, ali za njen uvid ne

naplaujem. Ve sam je prodao onom kopiletu. A ispriat u je za dipet njemu. Pa i ti o tom pii! Karuc ode do police, donese izrezak iz novina i po stolu ga turi preda me. Vidio sam daje podlistak pisala Sovjetka Gole roena Prusac. Kad sam Karuca upitao tko je ta ena, odutio je odgovor. Fotograf je priskoio u pomo i rekao da je to naa susjeda, supruga Slobodana Golea, urednika asopisa Kontakt. udi se to je novelu potpisala svojim pravim imenom Sovjetka. Obino objavljuje pod imenom Zoja. Taje Zoja i Sovjetka, to mi se ini srodnim, koliko sam mogao vidjeti proitavi tri prva retka teksta, napisala priu pod naslovom Tko komu podvaljuje. - Kao da treba pitati tko podvaljuje. Zna se, ja! -1 opsovao je Sovjetku runo, naslaujui se mrsnim rijeima psovke. Koliko sam mogao razumjeti iz krnjih Karucovih reenica, on se na Sovjetku ljutio zbog poruke koju je, kao magistralnu misao, ugradila u etvrtu verziju njegova ivota, ono da tu netko nekom podvaljuje. A nije htjela posluati njega i priu osloniti na misao da se uspjeh ne moe graditi na porazima, da je junak onaj koji pobjeuje, a ne onaj koji bijegom spaava glavu. Pazi, ovako! Dosadi ovjeku biti nitko, ak i kad je to unosno. Poeli i sve e uiniti da postane netko, ak i u sluaju kad taj netko u koga se eli pretvoriti nije mnogo vie od nita. Njemu se prilika prelaska iz nikog u nekog ukazala kad su se u protokol, s pravom da dolaze na sve skupove koordinacije, uvrstila tri sudionika panjolskog graanskog rata, koji su ratovali u sastavu bataljona uro Dakovi Sto dvadeset i devete internacionalne brigade. Bili su rodom iz susjednih sela, Jovia, Raanca i Ljupa. panjolski graanski rat zatekao ih je na radu u belgijskim rudnicima mrkog ugljena, najgorim rudnicima na svijetu, u kojima, zadri li se u njima due vrijeme, jednoj od tri opasnosti neie umai, AJfco te ne
111.1

pritisne odron, potopit e te voda. Ako ti ne uine nita ni voda ni odron, jer crpke dobro rade a drvodjelje vjeto podupiru stropove, plinovima, kad iznenada suknu kao daje kramp probio vrata pakla, sigurno nee pobjei. Iz tih rudnika, zalueni nagovaranjem sindikalnih voa, otili su u panjolski graanski rat i u njemu, zna li se kakav su pakao u Belgiji ostavili, proivjeli prilino lijepih dana na istu zraku. Ipak, i u panjolskoj su proivjeli desetak paklenih tjedana. Dosta za zakljuak da su ili iz pakla u pakao, jer i deset paklenih tjedana ini dvije godine paklenima. Kad je stigla zapovijed da se interbrigade gube, jer da taj rat nije njihov, neka panjolci sami rijee svoje meusobne sporove, preli su granicu i dospjeli u francuske logore. Odatle, poto je Hitler uskoro okupirao Francusku, odvedeni su na prisilni rad u essenske ljevaonice elika. Ljevaonice - njima kao daje suena vatra u blizini pakla. U Essenu su doekali kraj rata i vratili se u zemlju. U novim prilikama, ni pobjednici ni poraeni, nisu se snalazili. Tajili su svoje panjolske godine i bili sretni ako ih nitko za njih nije pitao. Jer, upita li, slijedilo je i ono: A zato ne pobjegoe iz ljevaonice i ne prikljuie se pokretu otpora kad su to mnogi drugovi panci uinili? Na to je pitanje bilo teko odgovoriti i oni su se, iako podalje od pakla, pekli na tihoj vatri samozatajnosti i zaborava. Tako su ivjeli do poetka sedamdesetih, a onda, nakon onog loma, kad je oronula komunistika iluzija ponovo proplamsala i na zidovima kua osvanuli napisi Hoemo radnike na univerzitetu, povjesniar lokalne povijesti novijeg doba ili, kako je on za sebe rado govorio, povjesniar radnikog pokreta, o svoj je trojici u Zvijezdi Dijadore objavio lanak s portretom i slikovnim prilozima iz panjolskog graanskog rata. Sva su tri lanka stavljala naglasak na samozatajnost, skromnost i nenametljivost tih ljudi, koji, tu odmah pored nas, neprimijeeni ive godinama u posjedu neprocjenjive

biografije, to smo joj, u najmanju ruku, duni trajno odavati potovanje. Njih trojica, kad su vidjeli to povjesniar hoe i ini, strah od optube da su dezerteri, da su kovali elik za Hitlerove tenkove kad je na tenkove trebalo juriati, pretvarali su u skromnost, kao, nije njima do zasluga, oni su radni ljudi, oni su otili u Madrid voeni istim idealima i takvi su ostali do danas. Kruna njihove prilagodbe i povjesniarevih nastojanja bilo je uvrtavanje sve trojice u protokol koordinacije, gdje su imali ulogu ponosa i uresa grada. Prvi put ih vatra nije pekla, prvi put su se na vatri grijali. Kad bi se nali na sveanim akademijama i rukovima, o neemu su i oni morali priati, a malo su to znali. Meusobno su obnavljali uspomene iz panjolske i bili sretni ako ih je jo tko htio sluati, a presretni ako je tko, bilo kao sudionik bilo kao naitan ovjek, neto o panjolskom graanskom ratu znao i mogao ih o poneemu pitati, uglavnom, gdje su bili ulogoreni toga i toga mjeseca i na kojem su se sektoru nalazili dok se bila ta i ta bitka. Ubrzo su pronali da drug, za koga im nitko nije znao rei kakve su mu zasluge i koju funkciju obavlja, zna najvie o panjolskom graanskom ratu. Na njega su se nalijepili kao tri marke na jedno pismo. Nekoliko su puta uvaenog druga pitali s kim imaju ast, ali je on, u naelu malorjeiv, odmahnuo rukom. Kao, zna se tko je on, a ako tko ne zna, to je njegova sramota i on bi je rado ispravio kad time ne bi povrijedio vlastiti ponos. Bojei se iga neznalica, trojica su se povlaila kao to su se nekad povlaili pred strahom da ih ne proglase dezerterima. Bili su sretni i time to se uvaeni drug, koji je malo s kim progovorio vie od jest i da, s njima uputa u razgovor i pokazuje solidno znanje i panjolske i rata koji je u njoj voen. - Tukci - rekao nam je Karuc na tom mjestu etvrte verzije svog ivota. - Slijepci pri zdravim oima. Niti su znali kuda su ili ni tko ih je vodio. Obzor im je bio tri mgtra ispred nosa i dvajnetia. ka dupeta. _ ......................................................................................... ,

Ll.L li

Bilo je zadovoljstvo razgovarati sa trojicom, u neku ruku, maskota gradske elite, i s njima se nadmetati u znanju o komandantima i s republikanske i s pobunjenike strane. O vojskovoama Karuc nije znao samo openite stvari, koji su poloaj imali i koje su bitke vodili, znao je i intimnosti koje se od javnosti kriju, kako su se odijevali, kako su se odnosili prema piu, jelu i enama, toliko obilno i toliko precizno da je trojka za njega mislila kako je on jedan od onih gostiju to su dolazili u posjete brigadi, vrljali uokolo danima, njukali, smijeili se i tako nasmijani odlazili, gostiju kojih su se svi u brigadi bojali, jer bi nakon njihove inspekcije redovno netko bio maknut s komandnog poloaja, neki bi nestali a drugi bi se pojavili. Bilo je veliko zadovoljstvo trojci razglavljenih usta priati o avanturizmu Sanhurha, voe pobunjenih generala, koji je i poeo svu tu makljau u panjolskoj i koji bije bio brzo dovrio da nije odmah na poetku pobune nastradao u avionskoj nesrei, dok se jednom krntijom prebacivao u Portugal. Kad je on riknuo, pobunjenicima je trebalo vremena da za efa izaberu onog bakalara Franca. Bakalara jer mu je dua bila suha i usukana. Mjesecima je kenjkao po Maroku i Estramaduri dok se odluio krenuti u napad. Bilo je najvee zadovoljstvo uzdizati vojniinu generala Molu, dodue generala na strani faista, ali kad je netko netko, pa gdje god bio, kapa dolje! Njegov je tab i itava sjeverna fronta, koja se protezala od Leona do Aragonije, sliila na flotilu tunolovaca to je u tri velika luka grada ukrcala sve djevojke slobodna ponaanja pa sad plovi punim jedrima. Njegov je tab bio harem istonjakih vojvoda u pokretu, a njegova je pozadinska sluba imala jednako posla u dostavljanju na frontu municije i enskog rublja. Molini su vojnici, radei sve u aru bitke, enske gaice rezali jer ih nisu imali kad svlaiti, pa je potranja za gaicama bila koliko i za mecima. Bilo mu je vrhunsko zadovoljstvo hvaliti Sebastia:

na Pozasa Perea, u iju se mudrost i smionost osobno uvjerio. Bio je u njegovoj blizini kad je s jadnom republikanskom vojskom, s tom gomilom skupljenom zbrda-zdola, branio Zaragozu. Svaka ast! Zasluio je mjesto naelnika taba republikanske vojske, koje je tada neopravdano drao general Roja. 0 tom eprtlji bolje da trojka ne pita Karuca! Toliko njegova prljavog vea nosi u glavi da se i sam osjea uprljan, i toliko je puta bio u iskuenju da to kae, ali gaje svaki put odvratila pomisao kako bi tolika prljavtina uprljala itavu republikansku stranu i dobar dio dobrovoljaca interbrigada. Zato radije dri jezik za zubima, iako bi elio te stvari napisati, pa neka se iza njega nae! Samo, Karuc ne zna tko bi mu, daje vjet, u zapisivanju pomogao. - A njih sva trojica zinula: oni znaju takvoga! rekao nam je Karuc. Ne kazujui kako se taj zove, poeo mu je psovati itavo rodoslovlje. - Gonite se i vi i taj to je o vama pisao! Pronaao je njih pa neka i mene pronae? Njih je morao pronalaziti, zagubili su se. Mene nalaziti ne treba, ja se sam nalazim. A oni kao komari: u kojoj sam jedinici sluio? Ni u jednoj, u svima. I u vaoj Sto dvadeset i devetoj brigadi. Ali me ni tamo na popisu nema. Neka me taj va povjesniar tamo ne trai. Ja sam na drugom popisu. Do toga on nee doi - i Karuc ponovo poe psovati povjesniara za koga iz psovki doznasmo da se zove Roko Kue. - Ja sam mislio da on do toga popisa nee doi. E, mislio! Misli ti koliko hoe, kurvin je sin kurvin sin! Karuc i trojica esto su razgovarali o bici za Alcazar, tvravu u Toledu, u kojoj su republikanci opkolili puiste, ali su morali dii opsadu kad je Franco zaprijetio Madridu. Priali su o bici za Madrid, o zaustavljanju pobunjenikih jedinica koje su pomagali talijanski tenkovi, na rijeci Manzanares i glasovitom mostu na putu prema Segoviji, gdje je prvi put izreena parola Non pasaran! Sjeali su se bitaka na Jarami i kod grada Guadalajare, koje su uslijedile kad Franco nije mogao osvojiti Madrid i kad gaje odluio opasati sa svih strana,

a osobito su esto govorili o borbama oko grada Teruela, koje su bile tegobne, krvave i odsudne, jer su, kako je iz prianja proizilazilo, sva etvorica u njima sudjelovala od prvog do posljednjeg dana. Frontalan napad na Madrid generalu Francu nije uspio. Fronta se ustalila na rijeci Manzanares, koja je tekla madridskim zapadnim predgraem, odnijela mnogo ivota i pretvorila se u neosvojiv bedem. Franco je pripremao iroko opkoljavanje grada sa svih strana i za tu je svrhu pod Madrid dovlaio trupe s drugih fronti, tajno, da protivniku ne otkrije slabe toke svoje obrane, kakve postadoe oni dijelovi fronte odakle je dizao trupe i dovodio ih pod glavni grad. Jedna od tih slabih toaka bio je i grad Teruel, najistureniji dio pobunjenike fronte, duboko u pozadini Madrida, otkuda bi, budui daje to bio vrh jednog kraka Francovih klijeta, moralo poeti opkoljavanje Madrida. Republikanci donose odluku da zauzmu Teruel i da jedan vrh klijeta razbiju i prije nego to Franco otpone opkoljavanje. Sredinom prosinca prebacili su na taj dio fronte svu svoju ratnu rezervu, meu kojom je bila i Sto dvadeset i deveta interbrigada, i u petodnevnim borbama zauzeli Teruel. Kad je vidio da mu je time plan opkoljavanja Madrida onemoguen, Franco je na Teruel poslao sve jedinice koje je spremao za napad na glavni grad, meu njima i sto etrdeset tisua talijanskih vojnika, mnotvo tenkova i etiri stotine Junkersa, Savoia i Henkela. Ta bujica suvremeno opremljene vojske pomela je republikance, a to ih nije satrla, odmah tu u gradu, zasluan je pad temperature na minus devetnaest stupnjeva i snijeg koji se spustio te nesretne novogodinje noi. Tenkovi nisu mogli napredovati, Junkersi i Henkeli nisu mogli uzlijetati i fronta je zastala pred gradom na rijeci Alfambri i Turiji u koju se Alfambra ulijeva. U treoj dekadi sijenja vrijeme se proljepalo, snijeg nije okopnio, ali se slegao i smrznuo, pa su preko

L_

njega mogli i vojnici i tenkovi. Francove su trupe slomile otpor republikanaca u trodnevnoj bici i poeli ih goniti prema Tortosi, koja se nalazi na Ebru, nedaleko od njegova ua u Sredozemno more. Stradanje republikanske vojske proteglo se kroz veljau, oujak i travanj i trajalo sve do njena konanog poraza. Trojici su ta stradanja ostala ivo usjeena u pamenje, o njima su najradije priali nalazei u Karucu prvi put ravnopravna sugovornika. I on je o tom povlaenju znao sve to su i oni znali, sve do sitnica o vremenu, cestama, klancima i poljanama bez zaklona. Razumljivo, i on je pripadao jednoj od republikanskih jedinica. Trojica su se posebno zadravala na razornoj snazi njemakih aviona iz Legije Kondor to ju je Hitler darovao Francu, i na talijansku legiju, bandu zloinaca koja ih je progonila na zemlji dok su ih iz zraka Junkersi kosili mitraljezima. Kazivali su kako je kod Monrova i Morella masakrirana trea eta bataljona ure akovi. Priali su o tim mukama i stoga da potkrijepe ocjenu o panjolskom graanskom ratu, kako bi republikanci pobijedili da se nisu umijeale dvije faistike zemlje, zaboravljajui pri tom da su se i interbrigade mijeale u tue poslove. - Ja se vama trojici udim - rekao je na jednom primanju Karuc, kad je, mimo svog obiaja, malo vie popio i kad je vino u njemu probudilo priguenu gordost i uroenu goropadnost. - Ponaate se kao pobjednici, mi ovo mi ono, a stalno ste bjeali! - to, zar ti nisi bjeao kao i mi? - upitao ga je jedan od trojice. - Ja? Nikad - odgovorio je Karuc i zautio, kao da je sam sebe odlio u bronci. - A da ti nisi...? - zapoeo je pitati jedan od trojice, ali se nije usudio izrei do kraja to ga zanima. Hladan kao bronca, Karuc se udaljio od trojice i otiao u zanim ljivije drutvo, gdje e utjeti kao bronca povremeno izbacujui jest i tako je, rijei ugodne onima kojima se upuuju. Meutim, taj to je pitao ne dopitayi gutra-

dan se obrati Roku Kui, lokalnom povjesniaru, s molbom da ispita panjolsku prolost druga ne znam mu ime koji se susree na skupovima koordinacije. Kao strunjak za otkria, Kue je lako saznao Karucovo ime, neto tee prouio njegove panjolske pute i ustanovio daje on upravo ono na stoje jedan od trojice pomislio, kad se Karuc onako runo izrazio o pobjednicima koji su do pobjede stigli kroz bjegove i poraze. Kui je bio dovoljan popis regrutiranih u Zadru iz trideset i pete godine, pa da, slijedei u drugim dokumentima regrutiranu jedinicu, ustanovi kako je Karuc na panjolsko tlo stupio u lukom gradu Cadizu, kako je sa zloglasnom jedinicom od dvadeset tisua, koju je predvodio general Roata, sudjelovao u osvajanju Malage, kako je u talijanskoj tenkovskoj koloni osvajao most na rijeci Manzanares koji vodi iz Madrida u Segoviju, kako je na Jarami i kod Guadalajare bio odlikovan i nagraen, i kako je kao legionar talijanske legije crnih koulja masakrirao interbrigade u bitkama za Teruel... Naime, Karuc je na onaj regrutski popis, to gaje Kue pronaao u arhivu, dospio kao plaenik kad su talijanske vlasti u hrvatskim zemljama skupljale vojsku za svoje ekspedicione korpuse, pa i za onaj stoje posuen Francu. Kue je svom otkriu htio dati primjeren publicitet u Zvijezdi Dijadore objaviti senzaciju kako se bivi crnokoulja naao u drutvu uglednih graana i predstavljao kao panjolski dobrovoljac. Ali mu u urednitvu lista rekoe daje njegovo otkrie, prije nego to e biti objelodanjeno, bilo na provjeri kod odgovornih drugova. Oni mu poruuju neka lanak ne objavljuje. Karuc u njihovu drutvu nije bio kao panjolski borac, bio je uljez, tonije, udan svat - kao to se za takve uljeze obiava rei. Razglaavanje toga sluaja bacilo bi sjenu na rukovodee ljude. A to daje on svoje legionarstvo onoj trojici prodavao kao sudjelovanje u interbrigadama moe se drati za neslanu alu. Na kraju mu se drugarski zahvaljuju i na tome stoje raskrinkao Karuca i na tome to e posluati njihov savjet... Kue bi bip slab povjer ..,_

sniar kad ne bi znao da se u povijesti isto toliko skriva koliko i otkriva, tavie, da otkria i zataje mijenjaju mjesta, pa se jednom dri otkriem ono to se namjerno tajilo, a drugi put se taji ono stoje odavno bilo vidljivo. - Kad se to dogodilo, ve sam poznavao Slobodana Golea. Oko mene je obigravao. inilo mu se da sam vaan. Njegova ena, neto osinjeg otrova, navali na mene da joj prodam panjolsku verziju, napisat e ro man. I ja budala pristao. Dogovor: honorar popola. I ona napisala ovo! A honorar nije bio dovoljan ni za ruak. I sad ti vjeruj komu. itav ivot za pola ruka! - govorio je Karuc i, kao dokaz da je istina to govori, mahao izreskom iz novina na komu je bila otisnuta pria Sovjetke Gole-Prusac. - Gospodine Karuc - umijeao se fotograf, na pra vom mjestu, kao to je redovno inio - moda biste naem gostu pruili besplatan uvid u petu verziju svog ivota? Istina, rekoste da ste je prodali kao i etvrtu, ali, ta znate, moda se gospodinu Matteu ba ona svidi? - Vrlo rado! Pazi, ovako! - krenuo je Davor Karuc. - Je li to ona to ste je posudili od svog prezime njaka Vie Karuca? - prekinuo sam ga. - Kako znate da je Vicina i da je posuena? zaudio se Karuc. - Zar niste rekli da ste petu verziju prodali? - Rekao sam. - Ako ste je prodali, i ako vam je, kako mi se ini, novac unaprijed bio isplaen, pa niste morali paziti je li po toj verziji knjiga napisana, ne znai da verzija nije negdje zabiljeena. A im je zabiljeena, mogao sam je i proitati... Nego, neto bih vas drugo zamolio, gospodine Karuc. Kako ste doli na misao da prodajete ivot? - Kao da je to moj izum! - uskliknuo je Karuc. Ovdje svi unovuju biografije. Biografija je izvor prihoda kakvog ne daje nijedna njiva, nijedna tvornica. Kad je jedna i prava. A ja nisam takve imao. Moja je arena. Razdrobio sam je, svaki dio ima svoju boju, i prodajem je na komade.

- Jo bih vas pitao, jer pretpostavljam da i to spada u vau biografiju, kako ste postali vlasnik ovog lijepog komada zemlje i uvale koju zovu uplja stijena? Gledao sam ga kako uti, ljutit i zateen. Oekivao sam da e rei: Pazi, ovako i krenuti s odgovorom. Nisam doekao ni da se oglasi. Prije nego to e se ponijeti kao da pitanje nije ni uo, u njegovoj sam utnji, jasnije od svega to mi je napriao, uo i ovo: Gospodine Moj, rekao bi mi daje rei htio, i ovjek koji prodaje ivotopise u raznim verzijama ima jednu verziju koju ne prodaje ni za kakve pare. Onu koju je stvarno proivio, zbog koje je sve ove verzije i izmislio, jer je ona podloga na kojoj, kao gljive na gnjilu panju, sve te verzije izrastaju. - Mi bismo poli - rekao je fotograf, slutei da se iza Karucove utnje ne krije nita na emu bi se razgovor mogao produiti i na emu ga imalo smisla produavati. - Rekao bih vam samo da je u ponedjeljak godinjica smrti Marije Gole. Ja smo i gospodin Matteo odluili odnijeti joj na grob cvijee. Bilo bi nam drago da nam se i vi pridruite. Do tada e i gospodin Matteo razmisliti o kupnji verzija. Moete se dogovoriti, to mari, i na Ma rijinu grobu. Ostavili smo ga zamiljena i umrtvljena, kao pauka koji je osjetio da mu je mrea negdje proparana, jer se runo zatresla, ali ne zna na kojem dijelu, pa uti i eka prije nego krene daje zakrpa. Novim verzijama. Cime drugim?

U domu i pred posteljom ljubavnice opeg znaenja

Kie to sipe u proljee i jesen, kao stoje sipila one veeri kad sam se vratio od Karuca i pripremao za sutranji posjet, kie to sipe uz grgoljenje vode u olucima mene ne uspavljuju kao to uspavljuju druge ljude. Te kie mene dre u pospanosti koja je vii stupanj budnog stanja, kad su strahovi tri puta strahotniji, kad su nelagode viestruko nelagodnije i kad se sumnje umnaaju tako da svako novo udvostruenje prelazi u jo novije, a onoga tko sumnja vodi u stanje kad je sve stoje znaajno da se zna izloeno na dlanu, ali se ne zna ni otkuda na dlan dospijeva ni kakvoj svrsi slui, da bi se moglo s dlana proitati ono to zovemo smislom, tajnom niti i na stotinu drugih naina. I da nije bilo uvjerenja kako e fotograf uiniti sve da sumnju ukloni sa sebe, ja sam posjetom Karucu mogao biti razoaran. Doznao sam svata, ali nisam ono glavno. S pouzdanjem u fotografa, ja sam zadovoljan to sam doznao minulog dana, pa s novom nadom pripremam posjet eni koju je fotograf, ne znam zato, nazvao ljubavnicom opeg znaenja. Ako to nije preimenovanje najstarijeg zanata na svijetu ili neka montaa, emu je moj pratilac vian, ne znam to bi drugo bilo. Jo manje znam to me kod te ene oekuje. Zato sa utrostruenom panjom koju mi poklanja kina snenost, prouavam sve to se u vezi s njom nalo u sklonitu ispod ognjita. Bile su to dvije razglednice, jednafotografija ijedno pismo, sve pisano sedamdesete godine, a otposlano iz nekoliko vicarskih gradova. Poiljalac je i dopisnica, L

pisama bio onaj s fotografije, Marijin sin Mate, koji, eto, ivi zahvaljujui injenici to u njegovu grobu ne lei sahranjen ovjek nego veslo. U ovom snenom stanju uveane budnosti sve postaj e j o snenij e kad se sj etim da fotograf misli kako sam taj Mate ja. I zato to mi je ime Matteo i zato to mi je toliko stalo da doznam kako su vlasnici kua na podanku dolazili do vlasnitva nad zemljitem. Toliko stalo koliko moe biti stalo samo Marijinom pravnom nasljedniku. Kako nemam razloga uvjeravati fotografa da je u zabludi, a ni vjerovati da sam ja sretni moreplovac, preostaje mi da tog Matu, skitnicu od jednog do drugog vicarskog grada, doivljavam kao iva ovjeka. Pogotovo to itam njegova pisma i gledam njegove fotografije, za koje samo ovjek zatrovan fotografovom zbirkom moe misliti da su montae. Prva razglednica pisana je iz Rarona na Rhoni u rujnu sedamdesete, to je oito bila istina, jer su dvije potanske marke bile ponitene igom toga gradia s danom deveti rujna. Ulatena slika na licu razglednice prikazivala je zatalasano zemljite, na kojem se, od vala do vala, izmjenjuju brdace sa crnogorinom umom, travnata povrina sa poutjelom rai, a u pozadini se uzdiu visoka brda s bijelim vrhovima, za koje nije jasno jesu li snijezi ili su gole stijene. Izmeu brda i zatalasane zemlje podno njih, s jedne strane, i visoke trave na donjem rubu slike, s druge, stoje dvije kokoi, iji su kljunovi na zemlji, i pijevac s uzdignutom glavom, koji samo to nije kukurijeknuo kad je osjetio da pred njim i njegovim druicama u travi s foto-aparatom lei ovjek. Rijetka fotografija! Brda su mogla biti snimljena kad poeli, ali pijevac i dvije koke samo u jednom trenutku koji se vie ne ponavlja. Na poleini razglednice sinje pisao: Do mene dopiru glasovi da zida dvorite oko Goleeva dvora i da se priprema za moj dolazak. Ti znade koja sam jela najvolio. Zato se nadam u konobi nai brdo jaja. Pit emo ih ugruana, kuhat emo ih utvrdo, pei

emo kajganu, pravit emo kolae, bojit emo ih za Uskrs. to ostane, stavit emo u gnijezda trideset kvoaka, pa kad se ispod njihovih krila pojave pilii, bijeli i areni, oko nae e kue procvjetati kao livadsko cvijee i procvrkutat e kao da nismo drugo do jedno veliko gnijezdo, puno ivota koji se ne gasi, koji traje vjeno kao to traje naa vjera i u njoj naa molitva. Ali, pazi da u kui naem brdo jaja! Za dva dana, koliko sam u Goleevim dvorima kao vlasnik, obiao sam sve prostorije osim konobe, pored koje sam prolazio svaki put kad sam u kuu ulazio i iz nje izlazio. Sad, kad sam proitao ovu razglednicu, poelio sam i to obaviti. To se nije moglo ako ne odem u vatrenu kuu po klju, ako ne upalim depnu svjetiljku, i ako ne uspijem otkljuati vrata konobe, u to sam, bojei se re, posumnjao. Meutim, brava je bila nauljena i vrata sam otkljuao bez po muke. Jedino sam krilo vrata neto tee otvorio jer su arke olabavile pa se krilo vuklo po podu. Nije me iznenadio miris sumpora. U svakoj se konobi nalazi sumpor koji slui za zalijevanje pukotina na bavama, za dezinfekciju i za posipanje vinove loze protiv pepelnice. Ali sam bio iznenaen to sumpor toliko zaudara. Zapahnuo me smrad kakav sam osjetio samo nad sumpornim vrelom kod Kulaa, smrad sumpora topljena u vodi, ili smrad muka kad ga izvue ispod kvoke i razbije o zid. Svjetiljkom sam osvijetlio konobu. Vidio sam desetak baava, nijednu vreu sa sumporom. U kutu konobe nalazio se betonski rezervoar. U njemu je, dok je na podanku groe raslo, ujesen vrio mot. Do njegova vrha vodile su betonske stepenice. Kad sam se uspeo, podigao poklopac rezervoara i proarao mlazom svjetlosti po skorenoj povrini od ljusaka i neke crne skrame u koju su se pretvorila izljevena bjelanca i umanca, udahnuo sam mnogostruko jai zadah razbimuaka nfiPT) tn sam era liHisan r\r\V io rmonmoi.

bio zatvoren. Ispustio sam poklopac i sa etvrte stepenice skoio na pod konobe. Istrao sam na vrata. Iz konobe nisam, kako bi se moglo misliti, bjeao gonjen sumpornim smradom, bjeao sam od zadaha umobolnosti u to se mukov smrad pretvorio. Nasmrt sam se prepao i vratio tamo gdje sam ostavio razglednicu s kokoima da razmislim to se to moglo zbivati u dui majke Marije dok je jaja ubacivala u rezervoar. Ako je nada neizostavan sastojak svake zdrave duhovnosti, ako je imala pravo nadati se skorom sinovu dolasku, kako, nakon nekoliko godina, kad joj je moglo biti jasno da sin uskoro ne dolazi, nije mogla vidjeti da jaja u rezervoaru smrde i zakljuiti da je izvan pameti oekivati da e se ona jednom moi jesti, da e se iz njih ikad izlei pilii. Da nije elja Manjina bila tolika daje obezvreivala ono stoje vidljivo i razumno, jer je i vieno i razumom dosegnuto tu elju razaralo i inilo izlinom? Da nije ona bila u tekom duevnom stanju pa nije mogla razlikovati stvarno od nestvarnog, istinu od obmane? Ove su dvije mogunosti samo prividno u protuslovlju. Doista, one su sukladne i mogue je da su jake elje Marijine da Goleevi dvori ne opuste, staricu obezumile do te mjere daje vjerovala u sve ono stoje govorilo da dvori nee opustjeti. U sve, bez obzira da li ti dokazi dolazili sami od sebe, od ivota sama, ili su joj bili podastirani, neki za utjehu, neki daje obmane, kao to se uobiajilo sa starou initi. Druga razglednica koja se odnosila na prodaju zemljita ljubavnici opeg znaenja napisana je pri kraju studenoga sedamdesete i bila zapravo estitka za Boi. Poslana je iz protenita Einsiedeln i prikazivala je poznati lik Bogorodice. Osim to joj estita blagdan, sin javlja majci da e uskoro dobiti vano pismo i u njemu njegovu najnoviju sliku. Dvadeset i etvrti sijenja obeanje je ispunio. Vidimo ga na tek uzoranoj njivi. Lijevom se rukom dri za sadilicu koju vuku dva snana konja. Konje za uzde vodi djeak sbiern u ruci, pa bi se moglo zakljuiti daje

Marija sretna baka. Samo, ako je tako, daje oenjen, da ima svoje imanje i svog sina, zato joj o tomu ne pie kad bi to majci bila najradosnija vijest koju bi od njega mogla uti? A zato bi o tomu pisao? Zar fotografija nije vjerodostojnija? U pismu se moe i lagati, na fotografiji ne moe. U opirnom pismu, komu uz nadnevak stoji da je pisano iz Oltena i poslano sa deset dana zakanjenja, kako se vidi po potanskom igu, sin predstavlja kupca komu e Marija za malo ili nimalo novca prodati parcelu s lijeve strane uvale uplja stijena. Majko moja majice! Ti pamti kad se dvadeset i osme u Ivandol doselio Moa Rizmondo, splitski idov, sa enom Esterom, kupio polovicu kue obitelji Micia, onu koja je diobom pripala odvjetku koji se odselio u Australiju, na katu se nastanio, a u prizemlju, iji su prozori gledali na luku, otvorio duan i trgovao svim potreptinama koje su potrebovali stanovnici Ivanova, od pletae igle do graevinskog materijala. Bio je dobar i za selo i za sebe, jer je znao uskladiti svoju korist sa seoskom. Nabavljao je robu iz Ancone pazei da bude i bolja i jeftinija od one to bije mogao nabaviti u hrvatskim trgovakim sreditima. Kako je u tome uspijevao, i zbog toga stoje izbor robe u Italiji bio vei i zbog toga to je transport bio jeftiniji, selo gaje, kad je vidjelo daje kod njega u treinu jeftinije nego kod drugih trgovaca, poelo drati svojim dobrotvorom. Pogotovo kad je nakon dvije godine stekao solidan kapital i robu mogao davati napriek, od proljea do berbe groa i branja maslina, i kad je i sam poeo zakupljivati vino i ulje. Ti znade, majice, da je Moa Rizmondo, nakon odlaska u plavetnilo, u sjeanju seljana izgubio prezime i ostao trajno u uspomeni kao dobri na Moa. Zar ti treba priati kako se taj odlazak zbio? Bilo je to u vrijeme kad su mjetani Ivanova otkrili prednost terasastih krovova, kosih i vodoravnih, na kuama, stajama [ sviraima. Vjetrovi im nisu mogli

nauditi, na njima su se mogle suiti smokve, njima nije bila potrebna skupa drvena graa, a pijesak, glavni ugradbeni materijal, vadio se iz mora u luci. Osim cementa, terasasti krovovi iziskivali su i elinu icu do koje se na tritu teko dolazilo i koja je, kad i doe do nje, bila skupa. Tragajui za eljezom ispod cijene, Moa ga je naao u Numani, selu junije od Ancone, kod trgovca Vincenza Finchinija, koji ga je prije dvije godine bio toliko nabavio da ga nije mogao rasprodati. Na otvorenu, bez zatite od oborina, eljezo je u drugoj godini postalo hrpa re i izbirljivi ga talijanski kupac nije htio kupovati. Moglo se ugraivati u beton, ali ga je prije ugradbe trebalo bar djelomino osloboditi re. Finchini je Moi zaralo eljezo prodao po cijeni tri puta nioj od cijene nezarala eljeza, samo da se oslobodi nekurentne robe. Moa je procijenio da e tim poslom uiniti korist i sebi i selu ako ga bude prodavao u treinu jeftinije od zdravog eljeza. Dobit e sa selom dijeliti popola. A to se re tie, neka je seljaci struu, imaju vremena! eljezo je odluio prevesti brodom ime ora, brodara sa Silbe, u dva navrata. Kad su prevozili drugu polovicu, zateklo ih je nevrijeme, ne takvo da bi im bio ugroen ivot, samo je gadno ljuljalo brodom i polijevalo palubu. U kormilarevoj kabini za ora i dva mu pomonika bilo je mjesta, a Moa je morao sii u tivu i tu prilei na slamaricu koju su brodari prostrli po eljeznim kolutima. tivu su zaklopili poklopcem da u nju ne dopire voda valova koji su brod zapljuskivali. Kad se vrijeme nadomak Kornatu proljepalo, or otvori tivu i nae Mou mrtvog. Istraga koja je uslijedila kad je brod pristao u Ivanovu i andari strpali ora u zatvor, ustanovi daje voda nakvasila drvo palube toliko da su daske nabrekle i zaepile sve pukotine kroz koje je u tivu dopirao svjei zrak. eljezo, koje je i u tivi nastavilo ratijerje mokro utovareno troilo je kisik. U tivi je nastao vakuum i Moa se uguio. Dok istraga nije zavrena, eljezo iz tive

L ..

nije istovarivano. Istrana je komisija svoj nalaz mogla i dokazati. Iako je takvih mnogo, jedino se za Mou moe sa sigurnou rei daje ovjek koga je pojela ra. Ni dva mjeseca po Moinoj smrti, njegova supruga rodi posmre i nadjenu joj ime Sara. Esteraje uzpomo susjeda Rafaela Micia, koga je zaposlila kao pomonika u trgovini i, kako se govorkalo, kao dunosnika u krevetu, uspjeno trgovala, a njena je kerka rasla kao rakita uz potok i trideset i pete poela sa svojim vrnjacima pohaati osnovnu kolu. Kad je zavrila etvrti razred, poslali su je u Zagreb, gdje je kolovanje nastavila u gimnaziji. U veernjim je satima pohaala jeivu koja je radila uz sinagogu. Stanovala je kod roaka, bez brige za uzdravanje, jer joj je majka izdravanje imala ime platiti. Kako je lijepo ivjela i dobro uila, prekid kolovanja u drugom razredu gimnazije, to gaje donio rat i progon idova, dojmio se Sare kao udarac sjekirom. Za odlazak iz Zagreba, gdje se kod dobrih ljudi krila od progona, u Ivanovo trebala joj je putovnica, jer je Zagreb bio Hrvatska a Ivanovo dijelovi hrvatske zemlje pripojeni Kraljevini Italiji. Dobila je putovnicu od talijanskog konzulata u travnju etrdeset i druge, kad joj je bilo petnaest godina, na nain ni lak ni teak, ovisi kako ga tko shvaa, kojim e se odsad redovito sluiti da dobije to joj treba, ali nikad vie, i to je opravdava, nego to joj je trebalo da sauva goli ivot, da seprovue kroz iglene ui. Majku u Ivanovu nije nala. Esteraje, bojei se Nijemaca, pobjegla u Italiju roacima uvi da Mussolini sa idovima postupa blae od Hitlera. Sara se smjestila kod Rafaela Micia pod istim uvjetima pod kojima je i putovnicu dobila. to jest bilo skandalozno, ne stoga to se ona posluila Rafaelom a Rafael njome, ve stoje Rafael sa Sarom uspostavio isti odnos koji je imao s njenom majkom. Ali, kad je Rafael potkraj rata otiao u partizane i slavodobitno se vratio da, kao zadruni poslovoa, nastavi voditi trgovinu koju je prije rata vodio

kao Esterinpomonik, blud sa Sarom nitko mu nije smio predbaciti. Dapae, Sara nije ni raala nipobacivala, pa su mu zatitu idovskog djeteta ubrajali u ratnu zaslugu. Kraj rata zatekao je Saru sa dva razreda osmogodinje gimnazije i sa sedamnaest godina starosti. U tim godinama bilo je kasno sjesti u klupu s djecom treeg razreda. S iskustvom pribavljanja putovnice iRafaelove zatite, bilo je i nezamislivo sjesti uz trinaestogodinjakinje. A opet, da ostane u oevoj trgovini kao zadruna prodavaica, nijejoj se dalo, niti je Rafael, koji se prema njoj hladio, na to pristajao. Zato joj pribavi potvrdu da je tri godine bila u partizanima, daje zbog toga izgubila etiri kolske godine, i Sara se u Zagrebu upisa u Partizansku gimnaziju, gdje su se u jednoj kolskoj godini, po skraenom programu i poveanoj satnici, zavravala dva razreda. Za tri kolske godine, u dvadesetoj godini ivota, Sara je gotovo uspjela nadoknaditi izgubljene gimnazijske razrede i maturirati. Ali, u osmom razredu, ba u oujku, dva mjeseca prije kraja kolske godine, javi joj se majka, najprije pismom, a onda joj posla paket, u komu su bili odjevni predmeti i kiobran dugakog izrezbarenog drka, kao naruen za kie koje su poele padati. U to se vrijeme zabavljala s Ilijom Ramljakom, svojim estim zatitnikom u Partizanskoj gimnaziji. Naime, Sara ni u koli, gdje su bili sve odrasli momci i djevojke, nije nijednog dana ostala sama. Nakon tri promjene dola je na glas ene koja se lako osvaja, koja ne zna rei ne i koja u ljubavnoj igri ne sudjeluje niim osim tijelom. Zatitnici bije imali dok su je eljeli imati, dok se ne bi pojavilo neto zanimljivije ili dok im njena hladnoa ne bi dozlogrdila. Kad bi se steklo samo jedno od to troje, naputali bije, i dok bi se za Saru netko novi lijepio, priali uokolo kako je i stoje s njom. Taj Ilija Ramljak, posljednji s kojim se Sara u koli zabavljala, s kojim, osim ravnodune Sare, nijedna ena ne bi bez nude legla u krevet, jer je bio esti po redu, ljubav je s njom doivljavao kao ponienje koje se mora

L ^

trpjeti zato to Sara ima ono to svakom mukarcu treba, a on to ni u jedne ene ne moe dobiti ne dobije li od nje. Njegova nasrtljivost, njegova nasilnost, njegovapodmukla elja da se Sari osveuje, krivi su to nije sluao Sarine vapaje uvaj me i to je Sara, pored tolikih mukaraca, ba s njim morala zatrudnjeti. Kad je jedne kine veeri ispod Sarinog irokog kiobrana, na kojem su joj sve djevojke zavidjele, doznao daje u drugom stanju, Ramljak se prestraio enidbe sa enom koju su mnogi imali, koja ne zna rei ne i koja je hladna kao metalni dio kiobranova drka. Prestraio se i napustio je. Osim kiobrana, osim kaputa i cipela, Sari je majka iz tjedna u tjedan slala pakete. Sara se etala kolom i ulicom kao kakva Amerikanka. I zbog te odjee, a najvie zbog kiobrana s velikim drkom, kakva Zagreb nije vidio, optuieje za nedolino odijevanje. Rekoe joj da ima burujski mentalitet, da podlijee kapitalistikoj raskoi, da izdaje revoluciju i da blati Partizansku gimnaziju, u kojoj prave djevojke nose cokule, sokne i izme na nogama, a na ramenima dolamicu i po kii hodaju ispod crnih kiobrana s malim drkom. Jo je samo trebalo da Ramljak apne kako Sara nije ni bila u partizanima, kako se za vrijeme rata krila kod prijatelja u Ivanovu i kako su njene burujske nastranosti razumljive. Vie Sari i njenu kiobranu nije bilo mjesta meu odabranima. Priredili su joj ispraaj. Nazvali je uljezom. Nad glavom joj slomili kiobran. Progonili je, bacajui za njom kojeta, do izlaza iz kole. Tu ju je Ramljak oborio na mramorni podest. Ona je pristala, jer ni tada nije znala rei ne. A onda ju je, kao vreu gnojiva, zakotrljao niz deset stepenica. Sara se digla iz blata i sa zdravim djetetom u utrobi otila do svog Rafaela u Ivanovo. Zaposlila se u nekadanjoj trgovini svoga oca, rodila djevojicu i dala joj ime Rahela. Pedeset i prve, kad je Raheli bilo tri godine, s grupom bjegunaca Sara je otila pod kiobran majci

Esteri, a kerku je, budui da je povesti sa sobom nije mogla, ostavila pod kiobranom sirotita, kamo ju je Rafael ubrzo smjestio. Malo ta od ovdje napisanog ti, majice, ne zna i ne pamti, jer se velik dio ove prie dogaao pred tvojim oima, a ono to se dogaalo daleko od tebe, do tvojih je uiju dopirala u mnogo navrata, iz mnogo usta, pa ne bi mogla rei ni tko ti je sve to priao ni da to sama nisi doivjela. Znam tvoje meko srce i vjerujem da sudbina obitelji Rizmondo tvoje oi nije ostavila bez suza. I gle kakva sluajnost! Uskoro e na tvoja vrata, majice, zakucati Rahela i zamoliti te da joj ustupi komad zemlje na junoj strani uplje stijene, onaj od stare oskorue do crnike koja osamljena stri meu maslinama. Bila je u inozemstvu, zaradila je neto novca i htjela bi u Ivanovu sagraditi kuu, preko ljeta je iznajmljivati turistima i od tih prihoda ivjeti. Ne trai, majko, od nje ni dinara. Uzme li joj novac za zemlju, nee imati ime kuu sagraditi i opet e morati u svijet. Ne sumnjam, majice, da e sirotoj Raheli dati zemlju, zato te pozivam da dvadeseti veljae u etiri po podne otvori radio i uz moj pozdrav poslua pjesmu o mekom majinu srcu. Mate Kad sam sutradan doao sam k Raheli i zatekao je u prozirnoj haljini, ispod koje donjeg rublja nije bilo, rekao sam joj ono to mije na polasku fotograf savjetovao da kaem, izostavljajui svako objanjavanje zato ba to moram rei. Osim da razlog nije nuno znati. Neka postupim po njegovoj uputi i sve e krenuti svojim tokom. - alje me Brodar - rekao sam. - Ako te alje, meni te alje - rekla je Rahela. - I on zna daje sezona prola, da su se druge djevojke razile i ostavile me samu. - Dani su jo uvijek blagi - rekao sam samo da neto reknem. Ona, kao daje shvatila da sam kazao sve to sam kazati imao, nastavila je govoriti o Brodaru:

- Dobar mije komad Brodar poslao. Ima dana kad mislim da me kanjava, a onda se neto dogodi i uvjeri me koliko me i dalje voli. Kao ovo s tobom! Zna, u zadnje vrijeme, cijelo minulo ljeto, koga mije god poslao, nije vrijedio nita. I nije mogao nita! Ili su bili kosturi bez soka, ili nepokretne bave. A sad mi je poslao pravi komad. Brodare! - ciknula je, raskrilila se, zagrlila me i prinijela mi usne obrazu. Ali me nije cmoknula ni vatreno ni meko. Ovlaene mije usne priljubila uz obraz i, dok je njima kruila od uha do brade, duboko je udisala miris moga tijela i izdisala miris svoga. Radila je to znalaki i eljno, kao da mukarca u naruju nije drala tri mjeseca. Kad se, kliui usnama, spustila do mojih usana, napokon me poljubila i udaljila se plivajui, bar takav sam dojam imao, u zanosu poljupca i mirisa. - Brodar mi kae: Ljubi ih i zamiljaj da mene ljubi. Misli on da je to lako ako je onaj to mi ga poalje nakazan i slab. Niija misao ne moe poljepati ono o emu oi svjedoe daje runo. Ali, kad je komad kao ti, u njemu je lako ljubiti Brodara - rekla je i, idui dva koraka ispred mene, povela me dugim hodnikom koji se protezao uzdu sjevernog zida visoke prizemnice, malo neobine zbog izduenog gabarita kakav imaju vojne barake. Sa sjeverne strane hodnika bili su prozori koji su gledali na maslinik, a s june vrata za koja nisam znao kamo vode. Tek kad smo doli do petih vrata i kroz njih uli u prostran dnevni boravak, vidio sam da kua nije graena kao obiteljski dom. Graena je kao hotel sastavljen, sudei po sedmero vrata, od sedam apartmana. Rahela mi je ponudila da sjednem gdje elim i, kad sam odabrao naslonja, otvorila ormari s piima, izmaknula se u stranu da vidim izbor i upitala me to od toga elim. Samo zato to mije za oko zapela naljepnica Skenderbega, poelio sam albanski konjak. ekajui da budem posluen, osvrnuo sam se oko sebe da vidim prostor u kom Rahela ivi i da otkrijem

neto rjeitije od naslonjaa. Upao mije u oi Rahelin portretu pozlaenom okviru. U prozirnoj haljini, slikana s lea, Rahela se osvrnula gnjevno, kao lavica na iznenadan suanj. Isto je tako gnjevno vitiastim slovima na margini ispisala svoje ime, valjda, kad joj je fotograf uveanu sliku uruio: RAHELA BARTOLI. - Vama je prezime Baitoli? - upitao sam je izne naeno, ako me u svemu ovome ita iznenauje. - Da - rekla je nalijevajui konjak u aicu. - to u tome ima udno? - Nita - rekao sam prije pia, a kad sam popio dva gutljaja: - To vam je muevljevo prezime? - Ne, djevojako! Za Brodara se udajem ve punih devetnaest godina i nikako da se udam. On ima krasnu enicu i dvoje zlatne djeice. Sa enicom nee da se rastavi zbog djeice. Ali mi je vrsto obeao da emo se vjenati kad mu djeica zavre medicinu. Jo desetak godina ekanja. Tako je to s Brodarom, nikada ne zna kada to dolazi. Neto uvijek doe. Kao to si ti doao. U istom ormaru gdje i pie, samo na drugoj polici, nalazio se red drvenih pladnjeva ija su dna bila neim ispisana. Rahela je uzela jedan od pladnjeva i pola prema meni. Kad mi ga je prinijela kao to se prinosi posluavnik, proitao sam da na njegovu dnu, urezano u drvo, pie: Gospodine, platite unaprijed. Ispod toga je bila cijena u dinarima, napisana na papiriu koji je bio nalijepljen svih stare cijene, pa se ini da su se dinarske cijene ee mijenjale. - Uza se nemam dinara - rekao sam - samo neto dolara. - Jo bolje - rekla je Rahela, skoknula do ormara i uzela nov pladanj na komu je engleski pisalo isto ono to je na dnu prvog pladnja pisalo na hrvatskom. Ispod napisa je bila cijena u dolarima, nepromjenjiva, jer je vatrenim igom bila utisnuta u suho drvo pladnja. - Kod vas je to neto roglavo, dragi - dodala je - govorite hrvatski a plaate u dolarima? -1 ivot mije roglav, gospoo, ivot na dva odvojka

- rekao sam i stavio sto dolara na dno pladnja. Prekrio sam i poruku da se ovdje plaa unaprijed i cijenu koliko se plaa. - Zar ostajete samo jedan dan? - zaudila se Rahe la. - Za veliko spajanje potrebna su tri dana. - Jedan dan! - rekao sam da sebi dadem malo vremena kako bih se mogao dosjetiti to se to meni prodaje i to ja to unaprijed plaam. Za ono to sam slutio da mi se nudi, nisam imao dokaza. I pored poljupca kojim me je Rahela obdarila pri upoznavanju. Jer, iako dan meni, taj je poljubac bio upuen Brodaru. - Ja, gospoo Rahela, ne znam ni to mi se nudi. Dakle, pred nama je proba. Ako se pokae daje to to sam uzeo jednokratno dobro, nee biti smetnje da to viekratno kupujem. - Bit e dobro! - rekla je Rahela, kleknula na sag pred mojim cipelama, zagrlila mi sljubljena koljena na koja je poloila bradu i gledala me odozdo, iz podanikog poloaja. - Znam da si imao dosta ena, takav ih ovjek mora imati. Ako su ene muhe, s glavom ili bez glave, takvi su mukarci muholovke. Ako su ene noni leptiri, takvi su mukarci svjetiljke oko kojih se none leptirie kupe. Ali, ni s jednom ti nije bilo kao to e ti biti sa mnom. To, kako e ti biti, izrei se ne da. To mora doivjeti. Mogu ti danima priati o okusu nekog jela, pa ni nakon svih pria nee znati kakvoje. Abit e dovoljan samo trenutak, ako je jelo pred tobom, da ga okusi i ve e znati kakvoje. Milovala mi je koljena i bedra, umiljavala se kao pantera, traila da je u oi gledam i da je jagodicama prstiju lagano dodirujem po kosi, po licu, po gornjem dijelu haljine. Sluao sam je i slijedio. - Dragi, mi izrastamo jedno drugomu iz srca, mi smo jedno sastavljeno od dvoje... Zato uti, dragi? U trenucima plave relaksacije i harmonije dodira go vor nije neophodan, ali je poeljan. Zatim se odvojila od mene i pola prema polici s knjigama to je visila na debelim uadima o dva klina zabijena u zid. Biblioteka, mjerei je metrima, nije bila

velika, ali je knjiga u njoj bilo mnogo. Bile su to tanke knjiice, bez naslova i autora na hrptu. Kako nije znala gdje je knjiga koju trai, Rahela je knjiice morala listati od kraja do kraja police. Dok je ona traila knjigu, ja sam, poput pubertetlije, intenzivno razmiljao o smislu njene tvrdnje da mi ni s jednom enom nije bilo kao to e mi biti s njom. U emu bi mogla biti ta jedinstvenost, i to to ona zna a ni jedna druga ena ne zna? U trenucima zaokupljenosti smislom njene ponude, zaboravljao sam svrhu dolaska ovoj eni. I kao to to obino mukarci ine, preputajui zaboravu sve to o toj eni znam, mislio sam samo o njenoj ponudi. Poznato je, mukarca oi navode na grijeh i ja sam provjeru ponude traio u Rahelinu tijelu. Rahela je mogla imati etrdeset godina. Ako grijeim u procjeni broja godina, ne grijeim da je bila u jesenskoj dobi enstva, koje poinje malo prije etrdesete i prua se neizvjesno dokad. Mladenaka bujnost, iskazivana kroz mekou i obline, od dvadesete se topila i istopila. Netaknuta je ostala muskulatura, s njom gipkost i pokretljivost. Ostale su plave ile na rukama i vrat lagano izboran, kao kad povjetarac namreka bonacano more. Ostale su svijetle, gladne i pohlepne oi, ali je njihov okoli promijenio izgled, kao to ga mijenja pejza od kina proljea na suno ljeto. Naime, sve je tu to je i u proljee bilo, ali u sebi nema ni bujnosti ni rasta, stalo je i izgubilo dah u trci s vremenom. Ostala je navika da se ivi mladenaki, da se eli to mladost eli, da se ima to mladost ima, ali se mladost istroila kroz ponavljanje i rutinu, i to to se sada mladou prikazuje, samo su kopije mladosti. Ako italac Rahelin opis, dan preko njenih vrnjakinja, shvati kao apologiju mladosti, njene bujnosti, neobuzdanosti i nebuloznosti, onda ne pogaa to sam o Raheli htio rei. Htio sam rei daje sunce na zalasku, da je rijeka iji se brzaci smiruju, daje cvijet koji uvelou mirie. Sve je to od Rahele inilo enu kojoj si, dok je

gleda, mogao vjerovati da e odrati rije i pruiti mukarcu to mu nijedna ena nee pruiti. Donijela mije dvije knjige, jednu podeblju i jednu sasvim tanku, tiskanu na stroju za umnoavanje i numeriranu, jer je, ini se, izdana u malom broju primjeraka. Nisam poznavao ni jednu, ali mi se inilo da sam za onu prvu, Tantru Kamale Devi, negdje uo. inilo mi se jer sam vie sluao priati o njima, nego to sam itao knjige iz indijske kulture, koje su u valovima dospijevale do mene. Tanka knjiica pod naslovom Ritual velikog spajanja, koju je napisao neki Stoiljko iki s dodatnim imenom Noe, naslovom mije govorila da bi se tu moglo raditi o literaturi iz seksualne magije. Iz nekoliko novinskih lanaka obavijeten sam kako to umijee omoguava da se kroz ljubav s partnerom doe do susreta sa svojim demonom. Odnosno, sa svojim anelom uvarom, to je meni kao osvjedoenom kraninu ostalo do kraja nejasno. Mnogo blii, gotovo razumljiv, bio mije citat na prvoj stranici Rituala velikog spajanja. Nikad ne budi protiv ivota. Nikad se ne bori protiv ivota. Idi sa ivotom, plovi sa ivotom. Idi sa rijekom ivota i rijeka ve ide u ocean. Ovako je govorio, divno je govorio Bhagivan Shree Rajneeshi, svetac poude, ovjek koji je Zapadu otkrio praktinu snagu Tantre, uitelj koji nas ui kako emo kroz ljubav spoznati ljubav. - Dragi - rekla mije Rahela i oduzela jednu i drugu knjigu da bi ih ponovo odloila na policu - ti itati ne treba. Izbor partnera bio je tvoj, a organizator rituala velikog spajanja bit u ja. Ako mi to dopusti, i ako mi se prepusti. Drugim rijeima, ako nastavimo u smislu citata to si ga proitao, tebi ne treba ni laa, ni veslo, ni kormilar da bi zaplovio rijekom ivota. Ti si na lai
i lit ...

otkako si otvorio vrata ove kue. A laar sam ja. Od tebe se trai samo da me slua, pa emo broditi ivotom kao to splavar brodi niz rijeku. Tek tada mi je doprlo do mozga da Rahela svoje obeanje, kako e mi dati to mi nijedna ena nije dala, ne gradi samo na mogunostima svoga tijela ve i na svojoj vjetini, na vjetini kormilara, i da sam ja sudionik rituala velikog spajanja otkako sam uao pod ovaj krov i rekao da me alje Brodar, jer je, ini se, Brodar samo takve Raheli slao da preko ljubavi s njima spoznaje ljubav stoje vee uza nj. Da su moje pretpostavke tone, potvrdila je i Rahela sama. - Kad si doao u kuu i kad sam te primila, obavili smo dio rituala koji se zove priziv a znai pristanak na ljubav. Znai ono to znae rijei Tantre: 'Ja te elim. Doi na krilima ljubavi i probudi sklupani sjaj unutar sebe.' Kad sam te gledala kakav si, kad si me gledao kakva sam, obavili smo radnju koja se zove plava relak sacija, a u Tantri se poklapa s rijeima: 'Ja sam plamen koji gori u srcu svakog ovjeka i u sri svake zvijezde. Ja sam ivot i davalac ivota, pa ipak je spoz naja mene spoznaja smrti.' Kad sam ti grlila koljena, obavili smo radnju koju Tantra naziva harmonija dodira i objanjava je ovim rijeima: 'Radi kako te volja bude, i to neka ti je jedini zakon.' Kad sam te piem poastila, obavila sam radnju zvanu voe, koju Tan tra ovako komentira: 'Moje je blaenstvo u tvojoj eksta zi, moja je radost da vidim tvoju radost.' - Ako ritual velikog spajanja i dalje bude takav kakav je dosad bio, onda se preputam plovidbi, laaru moj. Sve do mjesta gdje emo susresti svoje demone rekao sam, ne bez ironije. Ni bez iskrenog pristanka da e u igri sudjelovati i radi obeanog uitka i iz radozna losti. - Na redu je meditativno-komunikativni rad s koanom. Taj dio zahtijeva da zauzmemo poloaje pred viene pravilima rituala. Kad se namjestimo, rei u ti to emo raditi.

Ja sam ve sjedio u naslonjau, a Rahela je uzela stolicu to je u primorju zovu tamburin jer nalikuje na cilindrini bubanj. Sjela je nasuprot meni tako da su nam se koljena dodirivala. I to je bio poloaj to gaje za meditaciju na koan predviao ritual velikog spajanja. Tek smo se namjestili kad mi je Rahela poela objanjavati sve to treba znati o ovoj vrsti meditacije i razgovoru koji je njen sastavni dio. Koan ne znai drugo do temu o kojoj e se razmiljati, upit na koji se nikad ne moe dati ni konaan ni racionalan odgovor. Zato je koan vie usmjeriva nae panje nego tema o kojoj bi se vodila i dokonala rasprava. A kako je rije o ritualu ljubavi, ni meditacija ne moe izii iz tog okvira i koan e glasiti: Stoje to ljubav? Preuzimajui naizmjence ulogu aktivnog sudionika u ritualu, onoga koji razmilja i izlae stoje mislio, i pasivnog, onoga koji postavlja pitanja, mi emo zatvorenih oiju meditirati, a otvorenih iz meditacije prelaziti u konverzaciju. Onaj koji meditira i konverzira, od onog koji je postavio pitanje ne smije biti omotan ni najsitnijim primjedbama. Da bi stimulirao partnera, mora svu svoju panju usredotoiti na ono to on radi i govori. Jo samo neto pa je objanjeno sve to se o ovoj vrsti seksualne magije ima znati. I u meditaciji i u konverzaciji treba biti otvoren. to e rei, kad je u pitanju meditacija, da ne smije unaprijed predvidjeti o emu e meditirati, ve mora prihvatiti nametnuti sadraj, koliko god on bio udan i glup, a kad je u pitanju konverzacija, biti otvoren znai da e i ispriati sve to ti je dolo u svijest, bilo date uzdie ili umanjuje u oima partnera. - Reci mi, dragi, to je ljubav? - pitala me Rahela a ja sam posluno zatvorio oi. ekao sam kakav e mi sadraj u svijesti izazvati to pitanje. Najprije je u svijest kapnula jedna misao, kao kad kapne krupna kaplja s lista dok stojimo pod kronjom stabla, nad kojom je, prije nego to smo se mi pod nju sklonili, bio kratkotrajan

pljusak. Iz te misli, kao iz kaplje koja bi pala na suh kamen, razlila se slika. Znakovita! Otvorio sam oi i poeo konverzirati kao to predviaju pravila rituala. - Najprije sam zauo reenicu ovakva sadraja: 'Bude li ekao vlak na autobusnoj stanici, nikamo i nikada nee otputovati.' Potom se otvorio vidik na cestu i eljezniku prugu koje su kroz ravnicu ile usporedo. Cesta je bila bijela i pusta, a na pruzi se vidjelo dvoje kako jedno za drugim tre preskaui od jednog do drugog eljeznikog praga. Pribliio sam se mukarcu koji je trao posljednji i vidio da sam to ja. Kad sam sama sebe upitao: to preskae pragove i tri tom zamornom i dugom prugom? dobio sam odgovor, ne znam da li od onoga sebe koji je pitao ili od onoga koji je trao, da je pitanje glupo, ako imam oi i mogu vidjeti za kim se tri ve dugih devet godina, a ini se da e se trati jo toliko. I enu pitam zato tri prugom, zar ne moe skrenuti i trati po bijeloj cesti? Skaui s praga na prag i pazei da je od mukarca dijeli esnaest pragova prednosti, u cipelama s visokom potpeticom, mogla bi se okliznuti i slomiti nogu. Odgovara mi daje hod ene po pruzi od praga do praga najseksepilniji. Taj hod, u kojem tjelesnost ene dolazi do punog izraaja nadilazi seksepilnost trbunog plesa barskih plesaica. Gledajui njene noge, snane i lijepo oblikovane, gledajui njene pozadinske dijelove kako u hodu rade kao dva usporedna zamanjaka, vjerovao sam to mi ree i trao sam za njom, iako sam znao da se tih esnaest pragova prednosti nee smanjiti ni za esnaest narednih kilometara. I vjerovao onomu sebi stoje za mnom vikao da sam budala, da na autobusnoj stanici nikad vlaka neu doekati i da, elim li putovati, odem tamo gdje vlakovi staju i primaju putnike. - Ne bih smjela - rekla mi je Rahela -jer pravila ne doputaju komentare, ali u ti za utjehu kazati da si stigao na stanicu gdje vlakovi staju. ekanje vlaka na autobusnoj stanici ostalo je iza tebe, neoboriv dokaz da to nije bila ljubav.

-Recite mi, Rahela, to je ljubav?-sad sam ja pitao i primorao Rahelu da uuti, spusti kapke i pone meditirati. Meditacija joj je bila kraa nego moja, bilo zato to je vjetija pa se lake otvara istini, bilo zato stoje prela na konverzaciju im se koan spojio sa sadrajem iz uspomena. Govorila je polako i teno. Najbolje bi bilo doslovno prenijeti njen govor, ali se ne pouzdavam da sam tako dobro zapamtio rijei i reenice kao to sam zapamtio sadraj onoga stoje govorila. idovi splitskog geta u toku rata i nakon njega, progonima i seobama, bili su znatno prorijeeni. Ono to ih je ostalo, a ostalo ih je malo, drali su se na okupu. U sastavu te zajednice sredinom ezdesetih godina, kad je Rahela stasala u djevojku i traila u koga da se zaljubi, bila je i njena obitelj, majka, otac i brat. Kuni posjeti, zajedniki izleti i svetkovanje blagdana bili su oblici druenja te zajednice pa nije udo to je Rahela u tom krugu traila svoje odabranike. Iako zabrana enidbe meu srodnicima kod pripadnika idovske vjere nije tako stroga kao kod krana, pripadnici splitskog geta, ivei dugo meu katolicima, i u tom su pogledu prihvatili njihova ogranienja i sa srodnicima se vjenavali tek u krajnjoj nudi. Traei mladia meu pripadnicima kruga u kojem se kretala njena obitelj, Raheli se dogaalo da bi za mladia, u koga se zaljubila ujutro, uveer ustanovila da joj je roak. To ju je muilo mjesecima i uravnoteila se tek kad se zaljubila u svog nastavnika glazbe, koji je na kolu doao kad je Raheli bilo petnaest godina i kad je zavravala osmi razred. U krajnji as, kad su sve njene znanice imale odabranike, od kojih najvei broj nije uope znao daje odabran. Svoju ljubav, koju nije niim prakticirala, jer je s nastavnikom glazbe imala zajedniko samo zborno pjevanje, povjerila je strieviu Sai, starijem od sebe est godina, snanu, visoku i dlakavu koarkau, koji je kao i nastavnik svirao na gitari i pjevao iste pjesme koje je i nastavnik pjevao. Da mu nije povjerila tajnu, bila bi to

neostvarena ljubav, a kad mu je rekla sve o njoj to je rei imala, svoju je ljubav, druei se sa Saom, ivjela iz dana u dan... Da ju je tada tko pitao to je ljubav, Rahela bi mu odgovorila daje ljubav rije o ljubavi koju, kao i ljubav, s nekim moemo podijeliti, da je ljubav neprekidan govor o ljubavi s onim komu su dragi tvoji zanosi. Rahela je neoekivano, to se kosilo s pravilima rituala, ponovo zaklopila oi i poela meditirati. Potujui drugo pravilo, da se pasivni partner ne uplee u ono to ini aktivni, nisam je podsjetio daje obavezna mene upitati stoje ljubav, kad padne na mene red da meditiram i konverziram. Ali, kako mi je ovo zastranjenje odgovaralo, jer sam volio sluati nju nego na govor siliti sebe, pustio sam je neka plovi svojom rijekom ivota, u nadi da su nam ua ista i kad su nam tokovi u razliitim koritima. Kad je prestala meditirati i otvorila oi, bila je snano uzbuena. Drhtavim je glasom ispriala nov odlomak prie koju je u svijesti zapoela obnavljati za prvog meditiranja. Saini su roditelji kod Stobrea, tamo gdje u more utjee rnovnica i stvara pjeanu obalu, imali vikendicu u kojoj se ee okupljala Rahelina i Saina obitelj. Nakon jedne takve veselice, u vrijeme ljetnih ferija, aa, koji je bio student prava druge godine, i Rahela, koja je zavrila osnovnu kolu i upisala prvi gimnazije, ostali su prenoiti sami, jer u gradu, za razliku od starijih, nisu imali nikakva posla, niti je bilo zazorno da bliski roaci, iako momak i djevojica, provedu no udvoje. Uveer su, a bila je mlaka veer i njih su oboje bili poluobnaeni, sjedili na trijemu. Uz Sainu gitaru pjevuili su pjesme koje je pjevao i Rahelin ljubljeni nastavnik. Na zamisao o nevjerojatnoj igri dola je Rahela. Koom, koja je, onaj dio pod sitnotkanom bluzom, te veeri razmiljala vie od mozga zatravljena eznutljivim rijeima pjesama to su sve odreda govorile o ljubavi. Kad je razbor bio potpuno potisnut, a plima koe

nahrupila kao nezaustavljiva bujica, Rahela predloi Sai neka on sjedi na stolici kao to je i do sada sjedio i neka svira kao to je i do sada svirao, a ona e mu zaci za lea i ljubiti ga stisnutih oiju zamiljajui da ljubi svog nastavnika glazbe. aa neka samo prebire po icama, neka ne pjevui ispod glasa, to e initi ona prije nego to ga pone ljubiti. aa nije rekao ni da nee biti staklo kroz koje e Rahela drugoga ljubiti, ni da ta igra spada u zabranjene igre. Bolje je od male Rahele znao da posrednik u ljubavi ima vie od onog za koga posreduje. Uz to je vjerovao da je Rahela vie lukava nego luckasta i da zna u kakvu se igru uputa. On je uspijevao prebirati po icama gitare dok gaje Rahela milovala rukama po kosi i licu. Po koji bi akord izgubio kad bi ga poela ljubiti po obrazu i vratu. Ali, kad su Raheli sise ispale iz bluze i stale se trti o njegova lea, kad su joj se usne nale na njegovima i jezici im se izmijeali, kad je mala Rahela stala dahtati kao to su dahtale i dvije starije ene koje je dotad upoznao, akordi su se odreda prosuli kao biseri s niske, gitara se nala na podu, a ruke su pole prema Raheli koja je podivljala ljubei nastavnika glazbe. Snaan i vii od Rahele, koja je bila kao perce, djevojicu je lagano posadio na koljena, na mjesto gdje je domaloprije bila gitara. Prelazak iz poloaja u poloaj nije bio popraen nikakvim nasiljem. Usnama zalijepljena za njegove usne, stisnutih oiju, objeena rukama o njegov vrat, Rahela se sama stavila u poloaj instrumenta na kojem je aa usnama i rukama svirao i pjevao Raheli druge melodije. Isto tako, Rahela nije pruila otpor kad se aa podigao sa sjedalice i, nosei vatreni instrument u rukama, s trijema krenuo u sobu. Odloi je na postelju. Imala je sklopljene oi, otvorena usta i isplaen jezik. irila je ruke i oekivala daje i na postelji netko ljubi. Rahela je bila bosa i aa s njenom obuom nije imao muke. Smetnja su bile samo traperice. Ne otvarajui rasporak, uhvatio je obje nogavice i munjevitim

trzajem ogolio Rahelu, koja je tada bila bez razvijenih bokova, ravna kao trska. Da se ne bi nazirale ispod ljetnih traperica, gaica na sebi nije imala. I Rahela je, zanemarujui bluzicu, bila potpuno gola. Osjetila se kao to bi se osjetila, kad bi tu vrstu duevnog stanja poznavala, nasilno rastvorena koljka. Otvorila je oi i ostala izbezumljena ugledavi au potpuno naga i tri puta dlakavijeg nego to gaje poznavala. Pokualaje pobjei, ali se na nju spustilo dugako, snano i dlakavo tijelo. Hrvala se dok nije osjetila pritisak. A kad je za pritiskom uslijedila bol, Rahela se zgrila kao iglom proboden crv, vrisnula i potonula u nesvjesticu. Ne pamti koliko je besvjesno stanje potrajalo. Kad se osvijestila, nad svojim uzglavljem zatekla je prestravljenog au. Upitala ga je to joj je to uinio. On joj odvrati: a to je ona uinila njemu? Zbilja, to su oni jedno drugomu uinili? Da joj je tada tko postavio koan to je to ljubav, odgovorila bi da je ljubav zanosna pjesma, iji je kraj dlakavo nasilje u mlakoj noi. Sad je bilo bespredmetno upozoravati Rahelu na pravila rituala velikog spajanja, ak i da nisam bio radoznao kakav je prii kraj, a gotovo neumjesno kad sam vidio kako njena potreba da priu ispria nije nita manja od moje radoznalosti. Zatvorila je oi i malo meditirala, a onda ih otvorila i, ubrzano diui, kao da je kroz meditaciju protrala, rekla mi to joj se u svijesti ukazalo. Iz Stobraa se Rahela vratila u Split i na svakodnevno kupanje odlazila sama. Svog dotadanjeg pratioca i njegovo drutvo vie nije podnosila. Gubitku nevinosti nije pridavla veliko znaenje, ali ju je brinulo da li je zatrudnjela, i morilo to se nije oslobaala more dlakavog nasilja. ak ni onda kad je Sai, dodue polagano, poela opratati shvaajui da ni sama, raspaljujui u njemu silovitost bika, nije nevina. Kad se uvjerila da zatrudnjela nije, kao pod djelovanjem arobnog tapia, uini joj se da u onom stoje uradila, daje kroz drugog

ljubila voljenog, i u onom to joj je uinjeno, da je posrednik svoju ulogu shvatio doslovno, ima neto lijepo i uzvieno, kao to lijepog i uzvienog ima u svakoj rtvi, koliko god bila teka i bezona. Ako bi tu rtvu opisala do detalja i stavila je na uvid svom nastavniku, bila bi to izjava ljubavi kakvu nitko nikom nije dao, kakvu nitko nije vidio otkako se ljudi zaljubljuju. Da pie, nije joj se dalo. Opis je mrtav i nastavnik e, ne voli li itati, proi hladan pored njega. Zato je kupila praznu vrpcu, ubacila je u magnetofon i u nekoliko nastavaka ispriala nastavniku kako ga je voljela kroz drugog ovjeka. Sa svim pojedinostima. Nije izostavila ni strastveno dahtanje, ni rijei od milja koje je kroz poljupce izgovarala. Na kraju gaje okrivila za silovanje. Jer, daje on primijetio koliko ga voli, priao joj i sam je obljubio, zar bi ona tada morala one mlake veeri sjedati u krilo dlakavom koarkau? Sluala je samu sebe i svaki put iznova doivljavala slatkost rtvovanja za svoju strastvenu ljubav. Bila je uvjerena da e njen nastavnik, kad vrpcu preslua, shvatiti smisao te himne ljubavi, pozvati je i milovanjima skinuti s nje tragove nasilja. A to mu vrpcu nije slala, razlog je bio jedan jedini. Vrpca je postala takav izvor ljubavnih doivljaja da bez nje nije mogla, kao narkoman bez narkotika. Rahelin je brat bio radoznao to to Rahela, kad se sama zatvori u sobu, presluava na magnetofonu. Dok je nije bilo kod kue, pronaaojevrpcu, akakojeRahelin rival u jagmi za majinu ljubav, vrpcu je predao majci, neka sama vidi tko je i to je njena hvaljena Rahela. Kerka joj izgubila djevianstvo i majka je ludjela. Vodili su Rahelu lijeniku, da on kae svoje, ali je Rahela lijeniku pobjegla iz ordinacije. Otac su se i stric posvaali, majka su se i strina pograbile. aa je dlakavo utio i spaavao se u koarkakom klubu. Brat se cerekao, i

Majka se s tim sloila - i Rahela je na kraju ostala jedini krivac. Daje Rahelu tada tko pitao stoje ljubav, Rahela bi mu odgovorila da je ljubav ogovaranje, pri emu se suptilno pojednostavnjuje, uzvieno unizuje, lijepo blati, a nedokuivo ini prostakim. Ukratko, da je ljubav trajno razdjeviavanje, koje, kad gaje obavio jedan dlakavi nasilnik, nastavlja stotinu dlakavih dua privuenih mirisom parenja, na koje ih nitko nije pozvao, kao amazonske piranje mirisom krvi koja se razlila vodom. Nisam mjerio vrijeme, ali kad je Rahela ponovo spustila kapke i poela meditirati, uinilo mi se da bi s ovim dijelom igre maginog seksa trebalo prestati. Ali, bio ja aktivan ili pasivan sudionik, prekinulo se ili nastavilo, bilo mi je svejedno, i Rahela je, nakon kraeg meditiranja, ponovo progovorila. Kao studentica povijesti umjetnosti, na jednom je izletu u Kornate upoznala Brodara. Osjeala se prokleto. Prvu je godinu po trei put ponavljala i po trei je put pala. Njenu je studiranju doao kraj, a ispred nje nije bilo niega. Tekla je godina sedamdeseta, godina politikih zanosa koji su plijenili mladost, a pored nje su zanosi prolazili ne okrznuvi je. I dalje je bila zaokupljena svojim razdjevienjem, ranom koja bi se otvorila kad god bi se u koga pokuala zaljubiti, ili bi joj se tko pokuao pribliiti. Brinulajuje budunost bez zavrenog studija i praznina koja se oko nje iri unedogled. Toga dana Brodar joj se, na brodu kojim je vodio turiste u razgledanje Kornata, udvarao dok sunce nije zalo, dok nisu pristali u luicu otoka uta i dok se nisu iskrcali na obalu i razmiljeli po maslinicima, da na kopnu obave to se na tijesnom brodu nije dalo. Bilo je to podavanje iz tuge, iz onoga to se nalazi u izreci Neka ide kako ide. Bolje bila tako jaka daje ponovo vrisnula i ponovo se onesvijestila. Izljev je krvi bio tolik da je Brodaru postalo neuvjerljivo njeno razdjevienje u petnaestoj godini. Pitala gaje moe li za pet godina jednom rasparani himen ponovo zarasti. Koliko on zna, ne moe

ni za pedeset. Otada vjeruje da ju je tek Brodar razdjeviio. Pa kako da ne bude tuna! Nakon izleta u Kornate, i nakon osvjedoenja u masliniku daje bila i ostala djevica, Brodar ju je nauio ritual velikog spajanja i mnoge druge vjetine. Otada na pitanje to je ljubav, odgovara daje to igra koja zahtijeva da se u njoj sudjeluje ista i hladna srca, igra bez obaveza, osim obaveze da platimo trokove to ih svaka igra i bezbrian ivot zahtijevaju. Obaveza da se igra plati, jedini je razlog to je na poetku rituala velikog spajanja od njega zatraila novac. Preli smo u spavau sobu. U njoj je od namjetaja bio nepospremljen krevet sa dva nona ormaria kraj uzglavlja, smjeten izmeu prozora na kojima su visili teki crvenkasti zastori. Svjetlost to kroz njih prodire daje sobi boju mesa, boju suncem opaljena tijela. Na zidu iznad uzglavlja visile su slike nagih tijela. Visio je, takoer uokviren, na njemakom i hrvatskom citat iz besjede sveca poude Bhagwana Shree Rajneeshija: Drugo bie za tebe predstavlja vrata. Dok vodi ljubav sa enom, ti u stvari vodi ljubav sa samim postojanjem. -1 svlaenje je dio rituala - reklaje Rahela. - Moe birati: ili e se sam svui, ili eli da te ja svuem? - Sam u - rekao sam. - A eli li ti mene svui, ili to meni preputa? - Vama, ako sa sebe imate to svui. Rahela je preko glave, polako, odmjereno, ritualno, skinula sa sebe svoju prozirnu haljinu, u kojoj je bila od poetka, kao da mi je eljela pokazati kako ispod nje nema niega. Potom je, opet u istom ritmu, ispod jastuka izvukla drugu, crnu, jo koprenastiju, i obukla je poevi s nogu i vezujui joj gornji dio oko vrata. U toj haljini, na koju je kroz zastore padala svjetlost boje mesa, a ispod njene prozirne crnine nazirala se iva putenost, nalikovala je na pougljenjenu baklju iz ije nutrine izbija vatra i crvenim boji crno. Bilo baklja, bilo lu ili dno pakla, Rahela vie nije nalikovala na sebe. Nalikovala je na

postojanje iz onog citata iznad kreveta, na kojem se s tim postojanjem vodi ljubav i postie ono to, od istog autora, pie na drvenom uzglavlju: Kad na spolni akt postane meditacija sve do ekstaze, tada je postignuto najvie. Za sve to vrijeme sa sebe nisam uspio skinuti ni komada odjee. Prila mije Rahela i svukla kaput. Ilo je sporo, kao to e sporo ii i kad prijee na drijeenje kravate i svlaenje koulje. Ne samo to joj nisam pomogao, ve, drven kakav sam bio, pruao sam joj pasivan otpor. I to se moglo ubrojiti u igru bez obaveza, kako je Rahela meditirala o ljubavi. Pogotovo to mije, svlaei me, tumaila novu radnju rituala velikog spajanja. Zvala se tjelesno spajanje i trajala je, kako ree, puni sat vremena, pa e za sve, i za usporeno svlaenje, biti vremena. - Seks nije i ne smije biti sam sebi cilj - priala je Rahela muei se oko mojih rukava. - To je sredstvo uz iju pomo dolazimo do viih stanja svijesti, to se uobiajilo zvati blaenstvom. Zato, kad ponemo, ne uri! Ni kad se tjelesno sjedinimo, ne nagli! ini sve polako i proivljavaj svaki novi dodir. Ne budi odsutan, ne budi obuzet silinom, budi tu, blag i nimalo uspaljen. A kad se potpuno sjedinimo, donji dio tijela neka miruje! Opustimo se, potpuno se opustimo. Ljubimo se, milujmo se i blaenstvo e doi. Ovo je mirna ljubav, u njoj nema borbe, u njoj se ljubavnici odmaraju, ne troe. Tajna tjelesnog spajanja, kao dijela rituala, u laganoj je, oputenoj ljubavi u kojoj se satima izdrava bez orgazma, i u kojoj se ljubavnici spajaju potpunije nego ikad prije. A vrhunac velikog spajanja, doznajem dok me Rahela svlai, nastupit e potkraj treeg dana, kad ovo to smo dosad radili ponovimo jo pet puta, jednom do podne, a drugi put po podne svakog dana. U trenutku usporednog orgazma, koji e uslijediti na kraju posljednjeg, estog tjelesnog spajanja, doivjet emo eksploziju ljubavi i poistovjeivanje sa svemirom. Bit e to

zajedniki prasak u svemiru slian onomu kad se u rasprsnuu raspe zvijezda. Otklonio sam joj obje ruke kad mi je htjela otkopati kopu na pojasu. Pripio sam se uz nju i zagrlio je. Niti sam je ljubio niti sam joj to govorio... Na putu prema tjelesnom sjedinjenju, Rahela je napravila pogrean korak: obukla je crninu. Nije znala to crnina meni znai, pa nije mogla ni slutiti da je time, bar za danas, putovanje u svemir prekinuto. Ona koju sam majkom zvao nosila je dugu crnu suknju. Na njoj je, zapravo, sve od odjee bilo crno, ali za moj sluaj samo je ta duga i iroka suknja bila od znaenja. Kad bi me za ruicu vodila kroz selo, kad bismo nas dvoje veselo koraali, kad bismo bili jedno, ja i moja mama, i kad bi naiao netko radoznao, zaustavio se u razgovoru s mamom i upitao tko joj je to dijete, ije je i otkuda joj, ja bih se, ne isputajui majinu ruku, zavio u tu crnu veliku suknju, kao to se dijete povojem povija, kao to se dudov prelac u svilu umotava, i kroz tu sam crninu gledao onog to pita, i majku koja odgovara... Odrastao sam ja i svijeta sam se nagledao. Ali, i sad, kad se sam pitam tko sam, ili ujem nekoga za sebe pitati tko je taj kurvin sin, ja traim crni skut u koji bih se mogao sakriti. Kad ga ne naem, ja ga izmislim. A kad ga izmisliti ne mogu, ja nastavljam uporno traenje, o emu, onomu koji ita ovu priu, ne moram, osim ove prie, podastrijeti nikakav drugi dokaz. Otkuda bi brina Rahela, vestalka poude, mogla znati da crninu ne mogu oskvrnuti? Ne govorei joj ni dalje nita, njeno sam bedro obujmio s oba svoja bedra. - Da, i to se dogaa! - rekla je kad se sjetila to sam joj obuimanjem bedra htio kazati. Zasponio sam dugmad na koulji, svezao kravatu i obukao kaput. Rahela je svrh crne koprene obukla jo miju kunu haljinu. Kad smo sjeli i suoili se s neminovnou prekida seksualne magije, upitao sam je neto o prozainoj stvari, koja je mene, slabia, zanimala vie

od leta u nebo i rasprsnua meu zvijezdama. Ne kaem da rasprsnue uz Rahelu u crnini ne bi bilo lijepo, zvjezdano i nebesno, ali i let uz drugu enu u crnini ima u sebi neto od magine ljepote, neto od neba i zvijezda, iako mi Rahela, a boj im se ni mnogi drugi, ne bi vjerovali. - Kako ste doli do zemljita na kojem je podignuta ova lijepa kua sa sedam apartmana? - Mene pita! Kao da bih ja to mogla znati! Valjda nema ovjeka koji se u zemljite i gradnju razumije manje od mene. Sve je to Brodar sredio, ja sam samo dola potpisati, u nekakav ured, to li je to bilo. Tamo sam kao prodavaa nala neku staricu. Mislim daje bila malo luckasta. Tako su mi rekli, a i meni se takvom uinila. - Po emu? - E, jebi ga, po emu! Pa, bila je naprosto blesava. uj, ona meni prodaje zemlju, unosimo tamo u ugovor veliku cifretinu, lova do neba, i izjavljuje pred svjedoci ma da sam joj sve to platila, a ja joj nisam dala ni toliko da kupi suknju. I da nije luda! Pametan se ovjek, mi slim, zdravo se pametan ovjek s lovom tako ne razba cuje. - Moda joj je te novce izbrojio Brodar? - E, jebi ga, i ti ga presra! On je prokleta cicija. Svi misle daje pizdolizac, kao, ene mota oko malog prsta, a on je usrani parelizac. Razumije, na dinar svrava govorila je Rahela drukijim jezikom od onog koji je upotrebljavala u ritualu. Ali, taj je jezik, moda i vie od ritualnog, bio hinjen i ritualan. Ne, nisam mogao pogo diti koji joj je od ta dva jezika materinski jezik. - Vi kaete, bila je naprosto blesava kad mi je ustupila zemlju bez naplate. A moda je ta ena bila naprosto dobra i zbog neega se na vas smilovala? - Kad sam rekla da je bila luda, onda sam mislila daje bila openito luda. Nikad je vie nisam vidjela, ali sam ula da ivi u kui navrh brijega i da je sve lua, da i drugima daje zemlju bez naplate. - Ja jesam dosadan, ali bih se ipak drznuo i zamolio

vas da mi kaete kako je to teklo kad ste potpisivali kupoprodajni ugovor. Mislim, je li vam to rekla kad vas je toliko obdarila? - Rekla? Pa, nije prestajala mljeti! Ta me je starica tapala po leima, dodirivala mi haljinu, ljubila mi ruku i govorila da sve zna o mom djedu i o mojoj baki, o mojoj majci i meni. udila sam se to zna sve o djedu i baki. Ja nisam znala nita. Otkud bi ona mogla znati? U jednom sam se trenutku, da starica ne primijeti, obratila Broda ru, koji je tu kao sluajno bio, i rekla mu uje li on, i vidi li on ovo. Stavio je kaiprst na elo i zavrtio ga, kao, stara ima uplju tikvu. Ali, iako se meni jebalo tko ta kupuje, a tko ta prodaje, a najvie mi se jebalo to potpisujem ako me nita ne kota, mene je u jednom trenutku uhvatilo za grlo i rekla sam sebi: Gusko, to ovo ovdje izigrava! Ovaj ti je usrani parelizac i ovo uvalio, kao to ti je uvalio u masliniku na izletu u Kornate i kao to ti otada uvaljuje svaki dan. Razumije, bilo mi je ao te aave starice. Ali, rekla sam sebi: Jebi ga, tko tebe saaljeva! I to me je kotalo da za jedan potpis dobijem hrpu love! - Zar niste dobili zemlju? - Odjebi! to bi meni zemlja! Za nekoliko mjeseci, isto tako, uz jedan potpis, prodala sam je Brodaru. I on je onda tu sagradio ovo jebalite. To je plod njegova poslovnog genija. Pria daje bio u Bangkoku, daje tamo vidio to turiste mami. Kakvo more, kakve prirodne ljepote! ene donose novac. - A tko je taj Brodar? - upitao sam i odmah se pokajao. - Ti mene pita tko je Brodar - rekla je Rahela preobrazivi se u tili as iz brbljave uliarke u goropadnu polovnjau, koja je na sve spremna kako bi sprala ljagu koju sam joj obmanom nanio i obranila se od opasnosti to joj prijeti od podmuklog uljeza. - Zar ti, kad si pozvonio na vrata i ja ti otvorila, nisi rekao da te meni alje Brodar? - rekla je kao daje u drvo zabila klin o koji e me objesiti. Vidio sam dvije uloge koje je preda mnom

odigrala, ulogu erotske arobnice i ulogu uliarke, obje znalaki izvedene, i nisam sumnjao da e i goropadnicu dobro odigrati, da e me izbaciti iz kue a da nee rei to rei ne eli. - Rekao sam, i on me je zbilja poslao. Pitao sam vas, jer sam htio da mi o Brodaru kaete vie nego to sada znam. - Vie nego to zna! A to ti zna, i to bi htio znati? - rekla je, stala i zamiljeno nastavila: - A da ti nisi prokleto njukalo? - Nisam! to vam je! Brodar je meni vie od znanca, on je moj poslovni partner. A vi znate koliko on dri do poslovnih veza. Uostalom, uvjerit ete se. Ja sam sada i va susjed. Kupio sam stariinu kuu na brijegu... to mislite o ideji da se u ponedjeljak ponovo vidimo? Na seoskom groblju. Toga je dana toj ludoj starici godinjica smrti. Malo cvijea. U deset sati. A onda emo se nas dvoje ponovo zatvoriti u ovu kuu. Dolara imam, a ako i drugo bude kako valja, let nam do zvijezda ne fali. - Vai, drugar! - rekla je Rahela i ispruila obje ruke da se rukujemo. Dok sam naputao kuu ljubavnice opeg znaenja, silazei niz stepenice a nju ostavljajui u predvrau, uo sam kako me poziva: - Ej, ti! - U tom se pozivu Rahela jo jednom premetnula iz jedne u drugu ulogu. Ovoga puta u enu slomljena srca koja rezignira nad ljubavlju i ivotom openito, zbog ega je, ako dobro mislim, u njenu nazivu ono od opeg znaenja. - Recite! - kazao sam, zastao na dnu stepenica i okrenuo joj lice. - Malo sam meditirala. Zna kako bih sada odgo vorila na koan stoje ljubav?... Svi smo mi zaljubljenici koji uzalud, godinama, na autobusnoj stanici ekamo vlak s voljenim ili voljenom da nekamo otputujemo iz blata koje nas okruuje.

Kod proroka bezbotva

U rujnu, kad se zemljai more, zagrijani preko ljeta, polagano hlade, ako je vrijeme bez vjetra, nad nizinsko priobalje zadarskog okruga katkad se spusti gusta magla ve s veeri, kao to je pala one veeri kad sam se od Rahele vratio u Goleeve dvore, pa potraje sutradan do podne. U drugim mjestima gdje sam ivio, volio sam magleno vrijeme. Doivljavao sam ga kao omota koji me titi od svijeta i prisiljava da sjedim u kui i bolno razmiljam o onim stvarima o kojima po vedru danu nikad ne bih razmiljao. I u ivanovskoj noi ugnijezdila se misao slatka od gorine, kao to se gnijezdila i u drugim maglenim noima, ali prokleti svjetionik na rtu Triju kopita, koji se javio u sumrak i tulio svu no, nije mi doputao da se smirim i uivam u samoi uz predmet kojim se bavim. Pred tim je tuljenjem, ritmiziranim i dubokim, svaka pregrada, maglena posebno, bila zaludna, jer je zvuk izlazio iz same materije od koje je prepreka sainjena. Od drva, kamena, cigle. To je tuljenje, zato stoje osvajalo materiju, izbijalo i iz mene sama. Sebi sam se inio svjetionikom u magli koji isputa prodorne zvukove da bi upozorio mornare to lutaju morima, neka ne dotiu moje obale ako se ne ele smrskati i ostati nasukani tu gdje sam se sam nasukao, na siki Tri kopite, u tom moru i tim dvorima. Iako sam dio pisama i razglednica o prodaji zemljita, na kojem e kuu podii neki Prokopije Matijevi zvan Proka, ve jednom povrno proitao prilikom razvrstavanja papira naenih u trapu ispod ognjita, sad

sam ih, uoi sutranjeg posjeta tom ovjeku, itao jo jednom, ali u cijelosti i temeljito. U tom je sveiu bilo nekoliko razglednica pisanih izmeu sedamdeset prve, kad je majka Marija dala zemlju Raheli, i sedamdeset pete, kad e zemlju dati Proki. Sin ih pie iz nekolikih vicarskih gradova, hvali se svojim imovnim stanjem, obeava majci skori povratak i javlja joj dan i sat kad e preko radija, uz prigodnu pjesmu, primiti njegov pozdrav. Ima tu ijedna slika. Stoji sin u konobi iji su zidovi graeni od netesanih balvana. Pred njom je dug, grubo obraen stol, a na stolu toliko sireva, pruta i stegana koliko ih i kakvih majka Marija u svom vijeku nije vidjela. Promatrajui te razglednice i tu sliku u toj magle_ noj noi, dok svjetionik prodorno tuli a sam se osjeam kao svjetionik na siki, ja sam nadu majke Marije, to su je ta pisma hranila, doivljavao kao beskrajno magleno more. Ako je i ona tako doivljavala svoju nadu, mora da je sinovljevo pismo iz Rarona na Rhoni od sedmi oujka sedamdeset pete doivljavala kao zvuni signal svjetionika koji joj je javljao daje magleno more ovaj put nee progutati. Majko moja majice! Kakve to rune glasine, kao da ih graku gavranovi, dopiru do mene? Tko se to usuuje da na tvoj raun, predraga majko, izgovara nedrage rijei, i tko se to usuuje da te alje tamo gdje on sam, ni kad bi bio lud, ne bi elio ii? Ako te i dalje budu proglaavali ludom, jer jaja to ti ih kokoi snesu pohranjuje u konobu da bi tu mene doekala, ti im reci da e, istina, mnogo jaja propasti ne doekavi me, ali da e ona koja u podrum budu ostavljena tjedan ili mjesec dana pred moj dolazak, za koji nitko ne zna kad e uslijediti, sigurno dospjeti na moju trpezu. Reci im, majice, kad ti kau dan i godinu kad u seja vratiti, pa e prestati slagati jaja u konobu, jer oni

meni brane da ti doem. Dokle ti god to ne znaju rei, a ti pouzdano zna da jednog dana dolazim, ti e - kai im, bez straha da te proglase ludom - slagati jaje svrh jajeta, grozd svrh grozda, smokvu svrh smokve. Ti ne eli da me, kad doem, nema ime poastiti. Ako te pokuaju nagovoriti da napusti Goleeve dvore, jer da sobom vie ne vlada ili da e ti u starakom domu biti bolje, ti im, majko najdraa, reci, da su tako milostivi, da ti povise mirovinu pa e i u svojoj kui dobro ivjeti. Reci im da do svoje smrti, jer si se za njih pred oltarom vezala, Goleeve dvore napustiti nee. Ako im popusti, strpat e te u staraki dom, u ono sjenovito dvorite iznad crkve svetog Frane, mene e kao nasljednika proglasiti mrtvim, iako je u mome grobu samo veslo, a opina e u korist starakog doma prodati nae imanje i tako e Goleevi dvori propasti. Majice, zar bi ti i luda takvo neto mogla dopustiti? Znam da e izdrati, znam da ti nisu potrebni ni moja ohrabrenja ni moji savjeti. Ipak, da ti srce ivlje kuca, za tebe e se preko radija sedamnaesti travnja u etiri po podne pjevati pjesma ohrabrenja: O zvijezdo suzna sjaja, Zna li kud puti do nje vode? Odvedi me do zaviaja, Do majke, kruha i slobode. A ti to lumin pali, Brinu se za me i moje pute, Ognjite nae staro brani Od svakog zla i zlobe ljute. Mate Do kraja oujka i itav travanj na Goleev su brijeg iz vicarske stizale razglednice, njih pet na broju. Na njima su se vidjeli Bern, Lausanne, Chur, Delemont i Thun. Dolazile su zajedno s lastavicama koje su uz cvrkut obnavljale gnijezda nalijepljena na masivne gre-

.... ii

de trijema. I dok su laste navjetavale tople dane, zeleni vinograd, cvijet na bosiljku i kupini, razglednice su navjetale udarno pismo, koje stie u prvim danima svibnja. Majko moja majice! Ti e se sjeati kad je pokojni otac dovravao gradnju Goleevih dvora. Bila si mlada, s prvim sinom u naruju, najobrazovanija ena u selu, pod zatitom strica koji je o gradnji vodio brigu kao i tvoj mu. Sav graevinski materijal, kamen, glina, kre, pijesak,pa ak i grede od crnike, naeni su u okolici Ivanova. Kad je dolo vrijeme da se crijep kupi, a sav novac bio utroen u kupnju prozora, vrata i podova, radost je pomuena brigom otkuda namaknuti novac za kupnju crijepa. Nisu ga imali ni Martin ni stric, i poslovi su, kad se zabati dovre, morali biti odgoeni. Na vrhuncu tvoje i oeve brige, u luku uplovi brod velikih jedara. Iz broda izie mlad kapetan i ree da mu je brod pun crijepa. Prodat e ga odjednom ili na komade, po potrebi kupca. Uputie ga na Goleev brijeg, tamo Martin kuu zida. - Treba li vam crijepa? - upitao je zidare mladi kapetan, crne, mjesec dana nebrijane brade. -1 sam vidi! - rekao je Martin trljajui oi u koje se ulio znoj. - Ali nemam novca. - Ja sam pitao treba li vam crijepa, a ne imate li ili nemate novca. - Kako to? - zaudi se Martin. - Tako to - ree kapetan. - Crijep istovaruj iz broda, a platit e mi kad se dogodine u ovo doba pojavim. I onda ako novaca bude imao. Nije nikakvo udo stoje kapetan svoju robu davao na veresiju, to su inili i drugi moreplovci, s hrvatske i talijanske obale, ali je udno to od kupca nije traio ni vlastoruno pisanu potvrdu i potpise jamaca. ak nije kazao ni kako se zove ni odakle je, iako je u selu bio prvi put. Da mu to nije pisalo na velikom jedru i s oba boka na pramcu, ni Martin ne bi znao da je crijep dovezao Domenico Manchebin iz Cattolice, koja se, a to su neki

u selu znali, nalazi na pola puta izmeu Riminija i Pesara. Slijedee godine, opet u isto vrijeme i opet s punom tivom crijepa, u Ivanovo je uplovio moreplovac iz Cattolice, ne da od Martina naplati lanjski tovar, nego da pita treba li nekomu krov na kui. Martin je svoj krov platio, a naao se netko drugi komu je krov trebao. Ne jedan, nego vie njih. Otada je Domenico uplovljavao u luku svaki put kad bi tko u Ivanovu odluio da mu vie ne prokinjava krov nad glavom. Bez potvrda i jamaca, bez pologa i kamata, sve na rije danu od ovjeka ovjeku, uzmi i platit e kad bude imao, moreplovac je iz Cattolice za pet godina sa svih ivanovskih krovova skinuo kamene ploe i kue pokrio crijepom. Osobito ih je bilo lijepo gledati na vlanu vremenu, nakon kie, kad iznenadaprosine sunce i stane iskriti u kapljici i crvenoj ocaklini crijepa. To je iskrenje bilo plod ovjekova povjerenja u drugog ovjeka, stvari koja se pamti jer je rijetka, pa o njemu sve do danas, kad poslije kie ugrije sunce, krovovi Ivanova pjevaju pjesmu. U prvoj godini prvog svjetskog rata Domenico je u Ivanovo uplovio samo dva puta. Prvi put se kupac naao, ali su crijep morale iskrcavati ene i djeca. Drugi se put kupac nije naao. Mukarci su bili u ratu, a na krovovima nekih kua vile su se crne zastave. Domenico je isplovio s tovarom i vie se do kraja rata nije pojavljivao. Potkraj rata, kad je svaka druga kua bila u crno zavijena, u sastavu korpusa talijanske okupacione vojske kroz Ivanovoje proao i Domenico Manchebin, tuan to nosi puku a ne dovozi crijep. Odmariraoje nekud u unutranjost i, kad su ga poeli zaboravljati, u drugoj godini okupacije pojavio se u lijesu. Pokopali su ga na groblju kod crkve Ivana Krstitelja. Otuda napis na njegovu kriu i danas gleda crvene krovove Ivanova. to mu se desi, kako poginu dobri kapetan iz Cattolice? Domenico je uvao strau negdje na putu koji vodi

do Krke i skradinskog mosta. Vrijeme je kratio sa esnaestogodinjom obanicom urom iz sela Meara. Kad ura ostade nosea, da speru ljagu baenu na obraz njihove kue, dva urina brata, i ne pitajui Domenica hoe li im se oeniti sestrom, doekaju ga kad je dolazio uri na sastanak i izbodu noima. Ve sutradan, dok su Domenica lijenici u Skradinu pokuavali odrati na ivotu, bez najave i svadbe braa udaju sestru za trideset godina starijeg udovca Proku Matijevia. Taj je znao da esnaestogodinjakinja, pa i s tuim djetetom ispod suknje, vrijedi vie od etrdesetogodinjakinje, kakva bi njemu po godinama pristajala. Domenico pak na samrti poeli, kad je ve moralo biti kako ne valja daje bilo, neka ga sahrane u Ivanovu, gdje ljudi znaju tko je i kakav je. Imao je pravo. Iako se ni u Ivanovu preljub ne zaboravlja, iako se i tu oko tih stvari svijet vrti, tu zbog preljuba ne bodu noevima, jer dre da se prolijevanjem krvi ne svjetla niiji obraz. Osim toga, nije obljubio mladu damu, obljubio je iz samilosti obanicu koja je zaudarala na kozje brabonjke i bila u sedmom nebu daje ljubi ist, lijepo obuen i namirisan mukarac, iji su depovi puni okolade, bombona i drugih akonija. A to mu se omaklo dijete, o Boe moj, komu se mukarcu to mimo volje nije dogodilo s vjenanom i nevjenanom enom! I kad zna da ga ubojice nisu ni upitale hoe li im se oeniti sestrom, kad zna da bi se, zato stoga Ivanovo takvog poznaje, i oenio njome, onda mu se zbilja nema to zamjeriti. Neki mu oplijeve grob na Dan mrtvih, neki mu od buketa namijenjena grobu svojih pokojnika odvoje struak krizantema i tako ga se sjete, neki ga se u molitvi spomenu, a tebi je, majice, palo u dunost da mu se zahvali kao to mu se nikad nitko nije zahvalio. Kad ti nakon ovog pisma na prag doe ovjek i predstavi se kao Prokopije Matijevi, sjeti se radosti koju si kao mlada majka osjetila kad je Domenico Manchebin tvom Martinu dao crijep. Pred tobom e stajati sin obanice ure

i Domenica Manchebina. Valjda daprikrije njegovo pravo oinstvo, pooim mu je nadjenuo svoje ime. Znam, majice, da ti nee biti teko Matijeviu dati zemljite za gradnju kue, ono to se nalazi izmeu uplje stijene i Vilenjaka. Nitko kao ja ne zna koliko si dareljiva. Tebi je samo potrebno pruiti priliku da pokae svoju zahvalnost i meni priuti zadovoljstvo to sam sin takve majke. Mate Tada je na moja vrata zakucao fotograf i u sobu uao sav rosan od magle. Raspitivao se kakav je dojam na mene ostavila Rahela, a kad sam pokazao nevoljkost prepriavati pojedinosti, znaajno se osmjehnuo, prestao me zapitkivati i, uinilo mi se, ostao u uvjerenju da sam, dodue, vidio to je i kako je s Rahelom, ali da njenim draima nisam odolio. Postien pohotom koja me je uvela u vrtlonu igru, o samoj igri, mislio je fotograf, ne elim govoriti. Osjeao se pobjednik, kao, i sam valjda vidim kako je s tim zemljitem stvar luda i sloena. Ali, rekao mije, nije on doao radi Rahele, doao je da me podui kako u postupiti s Prokopijem Matijeviem, komu, ako se drim reda, sutra odlazim. Da se odmah razumijemo, rekao mije fotograf, ja mogu nastupiti kako elim i predstaviti se kako hou, ali mi on savjetuje da svoje ime ne koristim. Kad bih mu otkrio tko sam, moda me Proka i ne bi izbacio iz kue, ali je sigurno da mi o sebi ni jednu stvar ne bi povjerio. Otkako ga fotograf zna, Proka je nepovjerljiv ovjek, a otkako mu se ime povlai po novinama, nikomu vie ne vjeruje. Fotograf mi preporuuje da proitam izreske iz novina i potom sam odluim kako bih se morao predstaviti elim li da me Proko srdano primi i da se preda mnom otvori. Pa e mi, moda, u nastupu iskrenosti, povjeriti i kako je do zemljita doao. Iz novinskih izrezaka - koje sam itao kad je otiao, moram rei pravu rije, vjet svodnik - nekoj vrsti polemike izmeu ime Kue, sina gradskog povjesniara Roka, i Proke Matijevia, doznao sam svata i kojeta.

Kue nije bio samo mlad, nasrtljiv i beskrupulozan, bio je i pismen mladi. Proka ne samo to nije bio u pravu nego je bio i nepismen, pa je njegova neukost bila najvei dokaz daje u krivu. To nije bio rat dvojice koji stoje na nogama, akaju se i gledaocima pruaju priliku i da se dive tunjavi i da se procjenjuju tko je jai, to je bio prizor, ako se posluimo onim iz narodne pjesme, kad pobjednik poraenog vee konju za rep i vue ga po blatu. A im se polemino dopisivanje pretvori u mrcvarenje, ovjek ne zna na iju e stranu stati, na stranu nemilosrdnog pobjednika, sa ijim se pogledima slae, ili na stranu ponienog gubitnika, ije poglede ne dijeli. Stati na stranu nasilnika nije lako ni kad je u pravu. U takvom opredjeljenju nazirao se izbor uloge koju u pred Prokom odigrati. Mladi je Kue sredinom osamdesetih postao asistent na katedri sociologije i izabrao studij religije, iz ega je namjeravao napisati i doktorsku dizertaciju. Tih se godina mnogo govorilo o dijalogu izmeu crkve i marksizma, stoje crkva prihvatila kao mogunost da se neto uope kae, a marksisti da pokau dotad, navodno, zatomljivani liberalizam i da sa sebe skinu kompleks netolerancije, kojeg su se mlai narataji marksista htjeli osloboditi. Ponesen potrebom da sudjeluje u modeliranju drutvenog mnijenja, to je tih godina bila nasuna potreba svih sociologa, a posebno onih koji su vodili dijalog sa crkvom, mladi je Kue jo u pripremi dizertacije njene odlomke objavljivao u Zvijezdi Dijadore kao lanke o sociologiji religije. U poslu mu je pomagao otac, koji je znao stoje arhivski rad i kakve mogunosti prua onomu koji eli pisati. Vidjelo se to po svakom sinovljevu retku. Svaki je izvirao iz arhivske grae, na njoj se temeljio ili iz nje bio doslovce prepisan. Po onom to sam vidio, mladom je siociologu nepresuno vrelo bio arhiv Komisije za vjerska pitanja, kojoj je na elu od ezdesete do ezdeset i este stajao gvozdeni predsjednik Proka Matijevi. Iza njegova predsjednikovanja u obliku diskusija, zakljuaka, zapisnika,

referata, dopisa i denuncijacija ostala je obilna arhivska graa. Kad se toga doepao arhivski takor stari Kue i donio na uvid sinu, bio je siguran da e mu dijete doktorirati i da e se prouti u javnosti. Ako je jednom marksistu u vrijeme otvaranja dijaloga sa crkvom trebao dokaz kako je staro ponaanje marksista prema crkvi pregazilo vrijeme, onda je on tih dokaza u materijalima Prokine komisije mogao nai koliko hoe i kakvih hoe. A mladi se Kue nije ustruavao da te dokaze objavi, niti se libio da imenom i prezimenom prozove predsjednika Komisije koji je, to se iz dokumenata vidjelo, bio njena inspirativna dua. Primjeri vjerske nesnoljivosti bili su glupi i slikoviti. Zato su Kuine lanie u nastavcima ljudi rado itali. Poto se iz broja u broj javljalo ime nekog Proke, glavnog aktera svih pria, valjalo je oekivati da se uvrijeeni Proka javi i pokua opravdati. italac se mogao s Prokom sloiti, da je Kui lako danas govoriti kako govori, da su to bila druga vremena kad su se crkva i komunizam drali za guu pa se radilo tko e koga, i ne sloiti, da je komunizam danas ojaao, da pobjeuje posvuda, pa mu je kao pobjedniku lako otvarati dijalog sa crkvom koja je izgubila tlo pod nogama, ali se nije mogao oteti dojmu da Proka sa svojom pismenou i zakljuivanjem nije bio usuglaen ni s vremenom kad je odreivao kako e se komunisti odnositi prema religiji, ni s vremenom kad u polemici s mladim sociologom pravda svoje nekadanje postupke. Zavada s vremenom, ovim i prolim, govorila je da Proka odavno luta, da odavno ne zna ni kamo ide, ni je li odabrani put njegova volja ili njegova nesrea. U neukim odgovorima na ubitane probode mladog Kue, on se doimao sam, osramoen i od svih naputen, kao ovjek koji vapi da mu netko pomogne, da ga povede za ruku i pokae mu izlaz iz pustoi u kojoj se naao. Ne bi li bilo dobro da mu doem i prikazem se kao ovjek koji e uz njegovu pomo preuzeti njegovu bitku

s nasrtljivim sociologom? Do jutra sam trebao smisliti kako bih se, da mi povjeruje, morao predstaviti. Nisam poranio, nije bilo svrhe, za proroka bezbotva bio je rezerviran itav dan. Prokina se kua nalazila na lijevoj strani komada zemlje isturene u more izmeu uplje stijene i Vilenjaka. Isturena kua nije mogla imati pristanite u Vilenjaku, pa je domain, koristei stijenje, sam sebi napravio luicu za laicu s jarbolom. Zatekao sam je kako ami u magli, bez snage da ikog potakne na plovidbu. - Ja sam Svetislav Veselinovi - rekao sam strancu u kunom haljetku, koji mije odkrinuo vrata i pogledao me sumnjiavo, kao da mu donosim poziv za izdravanje viegodinje robije. - Zar niste itali moj lanak? - podsjetio sam ga, dvojei je li preda mnom Proka ili sam naletio na nekog drugog. -A ti si taj, delijo! - razgalio se, zagrlio me i poljubio u obraze tri puta. - 0 brate Sveto! to ne javi da dolazi? Ne bih te ovako nespremno doekao. Hajde, ulazi, vladaj se kao u svojoj kui. To prepoznavanje i tu srdanost mogu zahvaliti izresku iz Politike na kojem je bio lani nekog Svetozara Veselinovia. Taj itaoce obavjetava da se u Zvijezdi Dijadore, bijednom provincijskom listiu, vodi bespotedna kampanja protiv zaslunih ljudi, pa navodi sluaj Proke Matijevia. Kad sam se odluivao predstaviti kao novinar Politike, bojao sam se da taj lanak Proka nije zapazio jer ne ita Politiku. Pokazalo se da je Proka redoviti italac toga lista i da lani pored njega nezapaen nije mogao proi. Ne samo to mu se ime Svete Veselinovia usjeklo u pamenje ve je to ime postalo i sadraj njegovih prisilnih misli. Kad sam se pojavio na vratima, mora da sam ga se dojmio kao porod njegove opsesije. Pratei njegovo uzbuenje, koje se polagano smirivalo, i sluajui njegovo tepanje Sveti, Svetislavu, Svetozaru i Tozi, primijetio sam da u odreenim razmacima pogledava na zid, gdje je uz preslicu i stari no visila

ikonica svetog ura. Zid mu je bio stalno s desne strane, pa mi se uinilo da je to obziranje tik, onaj nehotini trzaj vratnog miia to sam ga viao kod vie ljudi. No i preslica bili su poloeni unakrst kao neka kruna iznad ikonice, a ispod nje je bio bukov okrajak na
kojem je pisalo: MALO DAJE ONAJ TKO MNOGO OBEAVA.

Teko da sadraj napisa ima kakvu vezu sa svetim urem. Ipak, nikad se ne zna to sa ime ima vezu. Kao to se ne zna treca li Proka udesno jer mu je to tik, ili u stranu pogledava da ga natpis podsjeti na oprez prema meni, jer i ja mogu biti onaj koji obeava vie nego to moe dati. - Onda, Sveto, ti si tu! Sjedi sa mnom, pije i pria! Tko bi to jo juer rekao! - A nakon pogleda na ikonicu i natpis koji unaprijed optuuje sve koji siju pretjerana obeanja: - Kojim dobrom, brate Tozo? - Tema novinara nee traiti ako on nju ne potrai. To i nita vie - rekao sam. - Ono to sam napisao, malo je. Htio bih napisati vie. Pratio sam sve to je onaj o vama napisao. I ono to ste mu odgovorili, dakako! Vidio sam daje istina na vaoj strani, ali da niste, oprostite na smjelosti, vini peru i novinarskim marifetlucima. Mi slio sam, ako vam pomognem, pomogao sam istini, a ne vama. To je sve. - To je mnogo - rekao je Proko i zamislio se. - A kako da mi pomogne, Svetozare? - Postoji vie naina. Mislim daje ovaj najbolji. Izvadio sam iz torbe magnetofon, stavio ga na stol, jedan mikrofon namjestio ispred sebe, drugi ispred njega i pustio ga u rad. Kad je poelo snimanje govora, a crvena lampica stala titrati, Proka se okrenuo ikonici i tako okrenut ostao. S njegovim je vratnim miiem sve u redu! Poto je ikonicu dobro pogledao, sloio se da e nain s magnetofonom biti dobar. - Razgovarat emo o svemu. Ja u kod kue pre sluati snimku i uzeti s nje ono to mi treba. Prije nego lanak dadem u tampu, pokazat u vam ga. Ako bude

neto da se izbaci, izbacit ete... Moemo odmah poeti s prvim pitanjem. Kako dolazi do te svae? Gdje ste Kui stali na ulj? Koji je njegov motiv da se s vama zakai? - Komu sam ja na ulj nagazio? Nikom ima dvade set i tri godine. Od ezdeset este, kad sam poslao sve u materinu. Ona guva oko Rankovia, ona osuda policij skog duha! - Duge su dvadeset i tri godine. Mora da ste nekoga oepili - pitao sam. - Nikoga. Samo sam sebe sama epao. Tamo sam sa ibom Goleem i jo nekima radio nekog vraga, ali se to ne moe zvati epanjem. To je takvo vrijeme bilo, vii i vii u nita. Toboe, nekoga gazi. Kad tamo, vidi da gazi pete svojih cipela. - Nita neobino! Koga god epao, ovjek sebe epa - rekao sam, siguran da aluziju Proko nije razumio. - Dvadeset i tri godine sam istupao samo u zboru, a onda me je vrag nagovorio - i Proko se naasak okrenu da vidi kako ikonica stoji - i ja sam progovorio. Moj prijatelj Justin Pismoznanac je to napisao, ja sam samo potpisao. I izie to. Prasnu kao mina. Onda se taj posranac Kue javio. -1 Proka simbolino pijunu, bez sline. Sjeao sam se toga lania to sam ga naao meu izrescima koje mije sino donio fotograf. U Benkovcu je na velikom mitingu visoki rukovodilac, ije je ime bolje ne spominjati jer spada u velike male ljude to ih zaborav brzo pokriva, rekao da izmeu stare i nove Jugoslavije nema kontinuiteta, da su to dvije razliite stvari. Prva je bila tamnica naroda, a druga zemlja bratstva i jedinstva. Prvu su zvali trula, a drugu sav svijet vidi kao nerazruivu zemlju. Najvei dokaz da kontinuiteta nema, bila mu je injenica stoje stara morala nestati da bi na njenim ruevinama nastala nova. I dobro je to je stara nestala, to ju je vrag odnio, kako se u govornikom aru izrazio govornik. estoka su se protivljenja javila sa svih strana. Prokin se lani istie samo po tomu stoje bio prvi, pa su se ostali pisci svrstavali ili iza rukovodioca ili iza

Proke. Tako je Proka s rukovodiocem stao na istu stranu. Pokazalo se da su branitelji kontinuiteta ei, da ih je vie i da se radije javljaju za rije. Oni koji su procjenjivali da svaka svaa prethodi tunjavi i lomu u vrhu vlasti, pristalicama kontinuiteta davali su vee izglede na pobjedu. Proko se tom vojskom pristalica, koja je rukovodioca bila spremna skinuti s vlasti, tih dana ponosio. - Zbog ega bi se nova Jugoslavija stare stidjela? rekao je Proka. - A ona je stara bila prava drava, drava reda i discipline. Znalo se i tko i to! Znalo se pet godina unaprijed koliko e kotati kilo kruha. Mogao si tedjeti i planirati. A ne ovo danas, dinar klizi iz ruku. Mladi je Kue Proku dohvatio s ranjive strane. Daje Prokopije Matijevi za vrijeme 'trule' Jugoslavije bio seljak ili radnik pa da danas brani propalu dravu, ja bih njemu skinuo kapu kao rijetko vienu ovjeku, jer se svi ostali seljaci i radnici slau daje dobro stoje staro kljuse lipsalo. Alije Prokopije u 'tamnici naroda' bio potar, nosio je uniformu, primao redovito plau i njemu onaj dinar za kilogram kruha nije bilo teko platiti. Pitao bih ga, daje bio seljak, bi li mu bilo teko prodati penicu za dvadeset para, poto je penica u 'truloj' sve vrijeme prodavana? Lako je hvaliti red, disciplinu i jeftinou jedne drave kad je sve to bilo namijenjeno dravnim slubenicima, a ti si bio jedan od njih. Makar i seoski potar sa etiri razreda osnovne kole i svjedodbom gorljivog pristae 'kralja i otadbine'. - A ja sam njemu odgovorio... ne ja, nego Justin, ja sam samo potpisao... uj ti, kopile, koja drava ne plaa svoje slubenike, ljude koji paze na red i disciplinu, ne za sebe nego za svakoga - govorio je Proka. Kue mu nije ostao duan. Koja? Ova, Juga 'bratstva i jedinstva'. Svi oni to brane kontinuitet stare i nove Jugoslavije, okolino ele rei daje stara bila bolja od nove i da bi novu trebalo postarati ako ele da oni o njoj dobro misle. Ono stoje udno, ova nova najbolje plaa one to o njenim novina-

ma loe misle, umjesto da ini stoje i stara inila, da plaa samo one koji e o njoj dobro misliti. Prokopije Matijevi toliko hvali staru da mi se ini kako on svoju mirovinu pukovnika nije zaradio stvarajui novu ve uskrisujui staru Jugu. Elementarna pristojnost nalae da majkom zove onu koja te mlijekom hrani. - On meni da mi je mirovina visoka! Sve sam ja to krvlju zasluio - ljutio se Proka. Tek tada je Kue posegnuo za prljavim rubljem to su ga puni arhivi ove zemlje i bijelog svijeta, prljavim rubljem koje svjedoi da slika ovjeka nije ono to sam o sebi misli, daje slika ovjeka ono stoje sam, kao crv na listu, ivotnom putanjom narisao. 0 tom su arhivi rjeitiji od pamenja. Tu staru dravu reda i jeftinoe otiao je etrdeset prve Prokopije braniti kao rezervni potporunik, pisao je Kue u namjeri da ospori komunistiku svijest umirovljenog pukovnika i da dokae kako su njegovom sudbinom prije upravljali nuda i sluaj od njega sama, da dokae kako je komunistika samosvijest naknadno dola kao posljedica pristajanja na nudu i zadovoljstva onim to su mu nuda i sluaj donijeli. Sam Bogzna kako se Matijevi naao u pratnji Drae Mihailovia na Ravnoj Gori kad se stara Juga razbila kao porculanska alica. Tko je koga traio i naao, tko je koga i zbog ega privlaio, kako su se zdruili, o svemu tomu Matijevi nije rekao ni rijei, makar bi mnogima bilo zanimljivo uti. Polovicom etrdeset tree pojavio se Prokopije u rodnom selu Mearima. Imao je Draine ovlasti da okolne etnike podredi svojoj vlasti, a da svoje sumjetane i sunarodnjake, koji su pristupili partizanima, pridobije za etnitvo. etniki prvaci, sve sama gola seljaka sirovina, vie drumski razbojnici nego vojnici, Drainu mandataru nisu dali vlast. Jedan od njih potegnuo je na Matijevia no, od ega mu se i sada vidi brazgotina koja ide preko ela i zavrava se u lijevoj obrvi. Ako ga danas

upita odakle mu to, odgovorit e: Od etnike kame. Ali ne kae daje to zaradio kad se sa etnicima otimao za prevlast. Njegova srea! Dok su mu etnici spremali klopku, odluni da se oslobode dosadnog nametljivca, na njega su nabasali partizani. Vezanu su mu odrali as politikog vaspitanja. Rekoe mu: Pratamo ti Ravnu Goru. Ali sada ili - ili! Matijevi je pogodio da ne misle: ili nama ili njima. Nego: ili nama ili nikomu. Uostalom, to ima birati! Ravna je Gora daleko, etnici su ga opomenuli rezom preko ela - i Proka ode u partizane. - Sveto, brate! - rekao je Proka. - O ovom etnitvu nemoj ni rijei. Neka vrag nosi sve to! Staja ovom seronji zamjeram? to otkriva detaljie iz moje biografije. Tu bi ti meni, Tozo, trebao pomoi. Onako, s naune strane! Pa da to kopile slistimo. A, ta kae? Poticao sam ga da mi pria o predsjednikovanju Komisijom za vjerska pitanja. On je priao, toboe, da mi pomogne shvatiti. Ali, budui daje Kue mnogo bolje od Proke opisao Prokin interes za religiju, jer se koristio dokumentima, pogrijeit u izostavim li Kuu i njegov tekst i ubacim li izmotavanja to ih je zabiljeila magnetofonska vrpca. Proka je religioznom fenomenu razradio posebne pristupe. Tvrdio je da je pitanje religioznosti isto to i pitanje upotrebe vlasti, pitanje: zna li ili ne zna vladati? U sluaju da se vlast komunista zamijeni vlau vjernika, vjernici na vlasti ne bi prema komunistima bili popustljivi kao to su popustljivi komunisti na vlasti prema vjernicima. Zato je svaki pritisak na vjernike opravdan, jer se time spreava zlo to bi ga oni uinili kad bi doli na vlast. Vjerovao je da religija mora odumrijeti. Zato gaje dovodilo do bijesa kad bi vidio da i mladi ljudi odlaze u crkvu. Pripisivao je to nekoj posebno opasnoj metodi sveenika, koji mladima dijele darove, organiziraju glazbene i sportske priredbe i koriste indolenciju i lijenost socijalistikih nastavnika.

Brojioje vjernike na polnoki i uskrsnim blagdanima. Nije mu ilo u glavu da ih je svake godine sve vie. Zar njegovo djelovanje ne daje plod? Odakle crkvi tolik novac da gradi nove i obnavlja stare crkve? Da komunisti sagrade kolu, potreban im je estogodinji doprinos graana, a crkva gradi bez doprinosa! Smetala mu je zvonjava crkvenih zvona o blagdanima. Ako su ta zvona iz srednjeg vijeka i treba ih uvati kao starinu, ne moraju zvoniti kao to su u srednjem vijeku zvonila. Matijevi je, kako se vidi iz hrpe dokumenata, bio toliko zagrien protivnik crkve da ovjek mora posumnjati u iskrenost njegovih pobuda. Komu crkva moe toliko smetati? Ateistu? Ni govora. Pronaao sam tri detalja koji upuuju da se radi o mrnji samo prividno usmjerenoj na religioznost. Kad su Matijeviapitali smeta li njemu religioznost ili ljudi koji odlaze u crkvu, odgovorio je da mu religioznost ne smeta, da toga u istom obliku vie i nema. Njemu smetaju ljudi koji pohode crkvu i prave se religiozni, a ne vjeruju kao to ni on ne vjeruje. On zna zato oni tamo idu, ali ne eli rei... teta to nije rekao. Znali bismo koga on zapravo ne voli, i drugi nam primjer ne bi bio potreban. Drugom prilikom, kad se na Komisiji povela rije o misi stoje Nadbiskupija upriliuje strancima dok kod nas ljetuju, Matijevi se neoekivano usprotivio onima koji su traili zabranu misa. Nasuprot onima koji su odbijanje gradili na tvrdnji da stranci kod nas kupuju sunce i more, a Bogu se mogu moliti i kod kue, Matijevi je rekao da nas te mise nita ne kotaju, da njega nije briga mole li se stranci ili ne mole, da njega brine samo dokle e se domai moliti... Prema tomu, Matijeviu ne smeta religioznost Nijemca, njemu je religiozan Hrvat trn u oku. Kad bi sepsihoanalitiaripozabavili Matijevievim ateizmom, tko zna kakve bi skrivene misli nali kod

njega1 Time se neu baviti, nisam psihoanalitiar. Kao sociolog i pomalo povjesniar, mogu rei da se u njegovoj estokoj areligioznosti krila velika opasnost i po njega sama. Daje tako, najbolji je dokaz obiteljska tragedija koju je izazvao njegov pretjerani ateizam, tragedija koja, ako e priznati, ni po njegov drutveni aktivizam nije ostala bez posljedica. Zbog nje, a otuda sam za nju i doznao, morao je napustiti i predsjednitvo i lanstvo u Komisiji. - O kakvoj je tragediji rije? - pitao sam Proku. - To su moje privatne stvari. Ne doputam da mi svaka svinja ruje po ivotu - ljutio se Proka. - Ali u tebi, Tozo, rei sve od poetka do kraja kako je bilo. Tragajui za novim zabranama i ukljuujui ih u zakljuke koji su odailjani stranakom lanstvu da se po njima ravna, Prokina je komisija morala naii na upotrebu svetakih slika. O tomu da li e komunisti u stanu drati krieve, medalje i kipie nije se imalo to raspravljati. Nerijeeno je bilo kako e se komunisti ponaati u obitelji gdje ima i vjernika koji imaju potrebu da im svetake slike vise na zidu i kipii dube u vitrinama. Hoe li on radi mira u kui trpjeti te religiozne rekvizite, ili e se i u vlastitom domu boriti protiv nazadnjatva? Ako te slike i kipie trpi, doi e do dva zastranjenja. Prvo, da i sam podlegne arima tih slika. Drugo, toboe tolerirajui uvjerenja svojih ukuana, ispod trule tolerancije skrivat e svoju religioznost. Svi se sloie da je za komuniste i jedno i drugo nedolino, i donesoe zakljuke oko kojih e se u gradu podii velika praina. Ako komunist ivi u zajednici s vjernicima, najee roditeljima, ne smije dopustiti da u njegovu stanu vise svetake slike. Neka ne bude grub prema blinjima, grubost je nespojiva s komunistikom humanou, ali istodobno neka bude nepokolebljiv i neka svoje blinje uvjeri da su religiozni simboli nespojivi s njegovim uvjerenjima, i da roditelji, ako je o njima rije, pred njegovim zahtjevima ustuknu, kao to je i inae sluaj da sve to je nazadno nestaje pred naprednim. Nije li

kadar da u to uvjeri svoje blinje, komunist ne moe biti. Jer, kad ni roditelje ne moe uvjeriti daje u pravu, koga e drugoga! Zato, nae li se svetaka slika u stanu komunista, njegova e ga organizacija staviti na dnevni red prvog sastanka i najuriti naglavake. Ba u to vrijeme iz Meara se k svom sinu Proki morala preseliti ostarjela ura. ivjela je u Maarima dok je u polje mogla na svojim nogama, a po kui sve raditi svojim rukama. Kad hodati po polju nije mogla, a ruke joj ni krumpir nisu mogle drati, spremila je svoje stvarice i u kolima unuke Danire dola svom sinu, koji je stanovao u peterosobnom stanu na desetom katu. Starica se teko privikavala na visinu, a od svega najtee na visinu svoga sina, s kojim nije stalno ivjela od njegove osamnaeste godine i u komu je poela otkrivati toliko nepoznanica da ju je od roenog djeteta hvatao strah. Kad bi k njoj dolazio u Meare na dan-dva, bio bi razdragan, te majko ovo, te majko ono, a otkako je donesena odluka da se k njemu preseli, najvie na unukin nagovor, dri joj stalne prodike: ovo smije, ovo ne smije, akako s pamenjem nije stajala najbolje, vie nije znala ni to smije ni to ne smije. Dakako, sin ju je poduio tko je on u gradu. To mora imati stalno na pameti i prema tomu se ravnati. Meu njima kazano, o emu snaha i unuka ne traba da znaju nita, zabranjuje joj da sobom nosi molitvenik, krii i ikonu. Sva ta starudija neka ostane u Mearima! Jednog jutra, dok je zraila svekrvinu posteljinu, Prokinaje ena pod jastukom nala ikonicu svetog ura. Uzela je krpicu, namoila je u razrjeivau i oistila ikonici rubove i povrinu, jer su bili nadimljeni i pokapani voskom slavskih svijea to ih je ura pred urem palila. Uinila je to da ikonica ne prlja bjelinu plahte i jastuka kad se, grijana stariinim tijelom, malo smlai. Stavila ju je na prozor da se osui i ikonica je zablistala novim sjajem od istoe i od sunca. Naiao je Proka i upitao enu otkuda joj to. Ona je dobrohotno rekla da se svekrva pred tim Bogu moli. Da

je to dobro jer je molitva ini i mirnom i radosnom. Proka uze ikonicu i ode majci, koja je u kuhinji dorukovala. - uj, stara - rekao joj je. - Ovo nee drati uza se dok si u mojoj kui. Ako e to uza se drati, onda se vraaj u Meare. A budui da u Meare ne moe, ja u s ovim ovako. Lupio je ikonicom o kamen slivnika, polomio drvo i s njega oljutio boju. Ostatke je bacio u pe, gdje su uas izgorjeli. Starica je progutala zalogaj koji joj se naao u ustima i prestala jesti. U zdencima ivota, koji su se nalili suzama, plivale su njene zjenice kao nasmrt preplaene ribe. Nijedna se suza nije prelila i potekla niz obraze, nijedna rije nije prela preko njenih usana, kao daje sve u njoj uskipjelo, uzavrelo se skrutnulo i prestalo ivjeti. Zalegla je u postelju, odbijala hranu, nije htjela govoriti i rastreseno je gledala u daljinu. Nije bolovala, pa joj nisu ni lijenika dovodili. Nisu znali to bi s njom i za pet dana nitko nita nije uinio. Osim unuke Danire. Ona joj je jedina traila lijek, ali ga nije bilo lako nai. Sedam je gradova obila dok ga u osmom nije nala. Kad gaje nala i donijela kui, Danira stade u dnu bakine postelje, razmota ono stoje donijela i pokaza joj. Bila je to ikonica svetog ura, ne ba kao ona to je izgorjela, ali ni mnogo drukija. Jedna od onih to ih u Ravanici u nae dane izrauju monahinje. Baka se osmjehnu i uru i unuci. Osmijeh joj je bio nov kao boje kojima su monahinje ivopisale brestovo drvo. S tim osmijehom, ne zatvorivi oi, otila je na put bez povratka. Suze koje su ispunile zdence ivota u asu kad je gledala kako joj sin razbija i spaljuje obiteljsku ikonu, napokon su se prelile preko rubova zdenca i potekle niz obraze. Plakale su i baka i unuka. - Tata - rekla je Danira Proki kad su se iz Meara, gdje su sahranili uru, vratili kui - prema baki si se svinjski ponio. Ne tie me se to ti tamo na toj svojoj

II

komisiji zakljuuje. Ja komunist nisam niti u ikad biti. Zbog ega, neu ti rei, da ne bi doivio ok kao baka. Ali, dirne li novu ikonu, mene vie u svojoj kui nee vidjeti. A objesit uje gdje mi bude volja daje objesim. Ili s njom uza me, ili bez nje i bez mene. Kad je ikonicu objesila na zid u primaoj sobi, Proko je prvi put proitao napis ispod nje: MALO DAJE
ONAJ TKO MNOGO OBEAVA.

- Da, tu je ona! - rekao je Proko i pogledao ikonicu. Uinilo mi se, to se moglo oekivati, da Proko ree: To je ona, da mi je pokazuje. Ali, kad je jo tri puta ponovio: Tu je i sva tri puta glednuo je li tu, vidio sam da nije posrijedi to da ga nisam dobro uo, ve da Proko jo jednom, po tko zna koji put, uvjerava sebe da ikonica visi o klinu. - Maloprije rekoste da ste zbog te ikonice morali napustiti predsjednitvo Komisije - rekao sam i, razum ljivo, slagao. Taj podatak, bez pojedinosti kako je to bilo, doznao sam iz sociolokih studija mladog Kue kad su se sputale na razinu traa, to je bilo ee od uzleta u znanstvene visine. Uinio sam to poto sam primijetio da ne pamti stoje rekao, niti zna to jo ima rei a rekao nije. - Sveto, brate! Sve mi je to skuhao Slobodan Arnaut. Jo jedno popisano piskaralo. Urednik Zvijezde dijadore, da mu zvijezdu i dijadoru majinu! Arnaut je zasluio grdnju onoga trenutka kad je, poto su redakciju preplavila pisma za i protiv svetakih slika, odluio napraviti razgovor s Prokopijem Matijeviem, koji e, kako je urednik mislio, smiriti strasti i itavoj guvi oduzeti ozbiljnost. Dogovorili su se da razgovor obave u Prokinu stanu. Zato ba u njemu, nije teko pogoditi kad se zna da je to bio urednikov prijedlog. Arnaut nije oekivao svetake slike po zidovima Prokina stana, ali je htio vidjeti koje slike tamo vise i, bude li togod zgodno, da se time pozabavi i naali. S druge strane, ni Proko nije bio bez namjere to

se tie mjesta razgovora s novinarom. Zakazao je sastanak u devet ujutro, dok je Danira na poslu. Prije novinarova dolaska, ikonicu e skinuti sa zida. A kad razgovor zavri, ponovo e je vratiti na mjesto gdje ju je objesila njegova osvetoljubiva kerka. Zakazuje li novinar razgovor u njegovu stanu da provjeri je li Proka strog prema svojim ukuanima, kao to trai da drugi komunisti budu strogi prema svojima, nai e dosljedna ovjeka kod koga raskoraka izmeu rijei i djela nema. Iako... Arnaut je doao pripit. Njegov organizam bez lozova goriva ujutro nije mogao u pogon. Prije nego to je postavio ijedno pitanje i sasluao ijedan odgovor, prihvatio se travarice iz boce u koju je bilo ugurano stabalce miriljive otoke trave zvane ruta. aicu po aicu, nalijevajui sam sebi, moio je grlo i ostavljao na suhu gornje granice rute. Uz to je puio cigaretu za cigaretom, pa se razgovor, kad je na jedvite jade zapoeo, pretvorio u Arnautovu egzibiciju da istodobno pita, biljei, pui, stresa pepeo, nalijeva aicu i uiva ispijajui travaricu. Pepeo je padao po stolnjaku i u aicu s rakijom. Rakija je dospijevala u pepeljaru kad cigaretu zamijeni aom. Naliv-pero je bilo posebna muka, gubio mu se trag. Stresao ga je da tekuinu stjera na vrh pera i da taj vrag konano propie. Uz sve te petljavine, Arnaut je imao i prehlaen mjehur. Svaki je as morao naputati ekvilibristiku s puenjem, piem i pisanjem i odlaziti tamo kamo je morao ii. ini se da je i s prostatom imao tekoa, pa se u zahodu dugo zadravao. Kad je razgovor objavljen, Proka je mogao biti zadovoljan samo svojom slikom. O veem dijelu teksta nije se znalo to kazati. .Nije se znalo to kazati o reenicama koje su raene po obrascu ekvilibristike s rakijom, pepelom i pisaljkom. Kao rakija, te su reenice bile pijane, kao pepeo, te su se reenice prosipale iz upljeg u prazno, kao pisaljka koja pie s prekidima, i one su bile ___ s prekidima, kao da su natuknice. Proka Je razgovor

doivio kao podvalu i poeo psovati Arnauta. Psuje ga i sada dok mi o toj podvali pria. Da me uvjeri kako ima pravo na te grube psovke, pokazao mi je objavljeni razgovor i ostavio malo vremena, neka proitam bar ono stoje on potcrtao. Stavak to sam ga proitao i to u ga citirati, govori o tome da je Arnaut, kad je htio, znao pisati, i jo vie, daje egaenje u ostalom dijelu teksta planirano kako bi se Proka diskreditirao, a on na toj diskreditaciji zaradio politike poene. ini se daje novinar imao njuh neto razvijeniji od jelenova. Zahvaljujui svom bolesnom mjehuru, koji me sili da svaki as trim u zahod i da tamo due ostajem, doznao sam da Matijevi sa svetakim slikama ne vodi borbu samo u gradu nego i u svojoj kui. Prisiljen zuriti u zahodsku koljku, u koju iz mene kaplje kap po kap, pogledao sam u nebo da upitam to sam skrivio kad sam kaenjn da imam slabo protonu kanalizaciju. U tom trenutku, kao ukazanje, na vodokotliu, ispod samog stropa, ugledao sam ikonicu svetog ura, novu novcatu, ispod kista. Bilo je nepotrebno domaina pitati je li mu to od baba ostalo. Vidjelo se daje slika skoranja i, ako ne slui pobonosti, ne zna se emu bi drugomu sluila. Ali, ako pobonosti slui, ne znam to bi joj mjesto bilo na vodokotliu. To me zaintrigiralo. Kad sam se vratio svom sugovorniku, potraio sam mjesto gdje ikona stalno visi. . Naao sam ga na zidu iznad kaua. Tamo je stajala uta mjedena kukica. Ostaje da se nagaa tko je, kad je i zato je ikonicu skinuo s kukice i odnio na vodokotli. Ja se u to ne bih uputao. Dodao bih samo to da domain, ako je on tu sliku premjestio, kao zagovornika netolerancije prema svetakim slikama, spaava injenica da ikonupreda mnom nije sklonio na neko dolinije mjesto, u ormar, u krinju, ve u zahod, stoje, mora se priznati, vjerodostojan znak da ikonicu ne oboava. Proka se pred Komisijom branio iskrenou. Is-

priao je kako je bilo s majkom i keri. Sve je to ulo u zapisnik, odakle e dvadeset godina kasnije mladi Kue crpsti grau za svoje lanke. Obrana bi mu i uspjela da su u komunistikoj stranci prilike bile redovne. U stranci se cijenila dvolinost ako je prakticirana kao stranaka taktika, da se neprijatelj obmane i nadmudri. I zato to je iskrenost, pravodobna i zakanjela, bila na cijeni kao zalog odanosti u buduim pothvatima protiv neprijateljskog okruenja. Da su te prilike ostale redovne, Proka je na sluaju s ikonicom mogao i profitirati. Ali, i u tome se iskazao Arnautov jelenski njuh, bilo je to vrijeme kad je komunistika stranka dobila menstruaciju. Viegodinje pranje!... Govorei suhoparnim jezikom kroniara, bilo je to vrijeme kad je Tito bacio krivnju na svog intimusa Rankovia da je kriv to je policijskim sredstvima sprijeio da se u stranakoj maternici zane lijep plavook djeak. Osuda jednog na vrhu povlaila je osudu njih nekoliko na niim razinama. Na opinskoj su pronali Proku Matijevia i osudili ga izgonom iz Komisije za vjerska pitanja. Nisu ga osudili zato to je progonio svetake slike i vjernike drao smutljivcima i sumnjivcima. Osudili su ga zato to se u tom hvale vrijednom poslu sluio policijskim, dogmatskim i nadienim metodama koje su borbi protiv religije vie tetile nego koristile. - Oni e bolje od mene! - rekao je Proka. - Evo im to e oni bolje od mene! Odjednom je postao toliko previt da sam pomislio kako e za dokaz svoje potentnosti svui hlae i kako u doivjeti prizor upravo obrnut od onoga to prikaziva eli, prizor bijede i ovjekova duhovnog razgaenja. Zgadilo mi se i otiao sam u zahod da Proki dadem vremena da se ohladi, da ga izvuem iz previtosti u koju sam ga bio uvalio lanim predstavljanjem, stoje u njemu pobudilo nadu da e opet isplivati na povrinu. Zadrao sam se u zahodu bez potrebe. Kad sam iz njega iziao, vidio sam da sam postigao i vie nego to sam elio. Previtosti je sasvim nestalo i Proka se doimao

kao izduena nogometna lopta, na koju su, usput, i nagazili. - Znate li da djeca ubijaju svoje roditelje? - rekao je i pokazao knjiicu na kojoj nije bilo ni naslova ni imena autora. - Ova kineska knjiica o tome govori. A i ja to iz iskustva znam. - Mislite, ostavljaju na ledu? - rekao sam ne zna jui to da kaem, i sjetivi se prie u kojoj Eskim ostavlja oca da se na ledu smrzne. - Ma kakav led! Mene ubijaju. - Mogue je - pristao sam. - A tko vas ubija? - Moja kerka. Zaglupljivanjem. Njegova mu je Danira, o emu bi god bila rije, govorila da on o tom ne zna nita, daje njegovo znanje hrpa starudije koju to hitnije treba sasuti u kontejner, neka ga smetlari odnesu na deponij smea, a bageristi pospu zemljom, da bi na tom gnojivu, ako i on bude mogao, izrastao bar korov. Nije mu doputala da se mijea u bilo kakav posao, govorei da e ga uprskati, jer je uprskao sve stoje dosad pokuao uiniti. Sve bi on to nekako mogao otrpjeti, ali, im zausti da e neto kazati, ona skae na njega i vie neka uti, da ne treba ni govoriti to namjerava rei, da ona zna to dalje slijedi. Ma, kako ona moe znati stoje on htio rei? Moe, odgovara mu Danira. I, na njegovo zaprepatenje, kae tono ono stoje on kanio kazati. Kako joj to uspijeva, udio se Proko i premirao pred kerkinom pronicavou, koja gaje ubijala, kako smo uli. - Pa, ako i zna, neka ne zna, neka me pusti da govorim do kraja -jada se Proka. Snala ga je sudbina brojnih staraca ija je misaona produkcija nerazmjerna elji da se prikau mudrima. Uvijek u oskudici misli, a u starosti pogotovo, oni nemaju ime hraniti svoju govorljivost i poinju se ponavljati. Ako to ine pred istim sluateljstvom, u obitelji i meu prijateljima, doivjet e da im se kae: im zine, znamo to e rei. Snoljivi sluaju to ponavljanje i sami se zaglupljuju, nesnoljivi viu poput Danire: Prestani,

znamo nastavak. A onaj na koga se zabrana odnosi ne moe shvatiti da je rekao sve to je imao rei, da je njegova misao presahla, da su plodovi te misli jesensko lie. On ima potrebu da zijeva, makar sluatelji i znali to e rei im zine. - Tada sam odluio od nje otii, neka mije kerka - ree Proka. - Stana nema, nee ga ni imati, rekao sam joj. Nabavit u zemlju, prodat u oevinu u Mearima i sagradit u kuu. Tebi eno stan! Viat emo se kad se poelimo vidjeti. Tako je i bilo. A jednoga dana, kad je kua na obali Goleeva brijega bila sagraena i Proka se uselio u nju, ujedan dio on sa enom a u drugi ker, da se ni tu ne susreu, doe mu Danira i ree da su kod nje dvije novosti. Proka pomisli date novosti i nisu nove. Daniraje, odbijajui da s tim otac ima ikakva posla kako ne bi sve uprskao, u gradski stan uselila mladia, s kojim je ljubovala pet godina a da ga nikad ocu nije predstavila. Dolazei mu s novostima, mislio je, prvo, daje vjenana, a drugo, da e mu roditi unue, koje je i uzrok urbi s vjenanjem. - Prva je novost da sam se krstila u pravoslavnoj crkvi jer potjeem od pravoslavnih roditelja. Druga je novost da sam se vjenala u katolikoj crkvi. Ja sam, tata, kranka. Pobona supruga pobona mua. - to si to uinila! - viknuo je Proka. - uti, znam od rijei do rijei to e mi rei. A ti ne zna to u ja rei tebi. Zato uti i sluaj... Prvo, kad si se iz grada preselio u Ivanovo, ikonicu si ponio, ali je nisi objesio na zid. Gdje ti je? Da nije opet u zahodu? Objesi je iznad kaua, daje stalno moe gledati. I nemoj sluajno da je jo koji put skine. Gledaj tu ikonicu i vraaj se vjeri svojih djedova. Mrzio si katoliku crkvu i, da bi je unitio, progonio si i svoje pravoslavlje iz sebe. Od toga nema nita. Mogu ti rei da se kao krtena pravoslavka i udana katolkinja sasvim dobro osjeam. Proka me se prvi put dojmio kao ovjek komu je potrebna samilost i na koga se ne treba ljutiti kad s

vremena na vrijeme napravi ispad, jer u onomu to je bio i stoje radio njegova nije bilo mnogo. Samo pristanak da bude to se od njega trai. Mnogo, kad bi pristanak bio izbor. Malo, kad izbora nije ni bilo. -I objesili ste je? -Kako vidi, tu je! - Mislim da smo razgovor zavrili - rekao sam. Imat u obilje grae za jednu dobru reportau... A sad bih vas neto upitao to nema veze s poslom po kojem sam kod vas. Kako ste doli u posjed zemlje na kojoj je podignuta ova vaa lijepa kua? Kao da pitanje nije uo. Pogledao je ikonicu i oborio pogled. - Svetozare - rekao je i stao. - A da ti nisi slian Slobodanu Arnautu? Sve lijepo, a na kraju mi ga zaerate do balaka. On s ikonom, ti sa zemljom. - Ne moemo se nas dvojica usporeivati. Ja i sam elim kupiti komadi zemlje uz more, pa bih elio uti kako se do toga dolazi. - Ne znam ti ja o tomu mnogo. Ovo je meni naletjelo. Jednom i nikad vie. Pozdravili smo se. Obeao sam mu donijeti rukopis. Ostavio sam ga tamo gdje sam ga i naao, na ulaznim vratima. Na izlazu iz dvorita presrela me mlada ena. Mogla je izii iz kue kad i ja i tu me doekati. Ja sam iao zaobilazno, ona preacem. - Ostali ste bez odgovora - rekla mije. Nije mogla nastaviti jer se najednom od prozora pojavio Proka. - Nema je - uspanieno je povikao. - Otiao sam u zahod, a kad sam se vratio, nje nema. Gdje je? - Kod nas nije - rekla je ena. - Potrai je iza kaua, moda je pala. - I Proka je nestao s prozora. - Ne obraajte na njega panju, gospodine. Moj otac, moj prorok bezbotva, sad je vei vjernik od onih koje je progonio. Bez te ikonice ne moe. Vjeruje da e mu se neko veliko iznenaenje dogoditi ako je nestane. I to je tono. To mu se svaki put dogodilo kad bi je skinuo sa

zida. Mislim da se ni sada ne vara - rekla mije Danira i izvukla ruku ispod kuhinjske pregae. U ruci joj je bila ikonica svetog ura. - Da ste prislukivali na razgovor, to zna. Znam i to da za bakinu smrt i sada kanjavate oca. - Oprostite - prekinula me je - drim ga na uzdi da ne divlja. - Ne znam znate li tko sam? - Ne, jer to ne zna ni fotograf, koji mi ree da je na vas sluajno naletio, da ste od njega kupili staru kuu Goleevih i da obilazite susjede sa udnom nakanom. - Nikakve udne nakane tu nema. elim znati kako su moji susjedi doli u vlasnitvo zemlje na podanku brijega. - To nee biti lako. Voljna sam vam kazati kako je do zemlje doao moj otac, ali ne mogu, ne znam. Nikad mi nije htio rei istinu. Govorio je: Papiri su u redu i uti. Govorio je, kad bi se napio, da je to sa zemljom sredio kapelnik orkestra u kojem je on bio prva truba. Govorio je, kad sam ga sumnjiila kako je neastan, da ovdje neastan nije: Ako nisam platio punu cijenu onoj ija je zemlja, platio sam manje nego zemlja vrijedi onomu koji mije to namjestio. - Ime kapelnika, ime toga to je namjetao? - Prije bi mu jezik iupao nego to ime izvukao iz grla. Ljudi kakav je moj otac, koji su u svom ivotu morali initi svata da bi preivjeli, tajne koje dovode u pitanje njihovo potenje znaju dobro uvati, jer su svom potenju podigli oltar... Jedino ime iz te igre za koje sam znala bila je Marija. I nemojte misliti da s te strane nisam pokuavala prodrijeti u tajnu. A ta je strana tek bila zakljuana sa sedam brava. To propitkivanje na poetku naega poznanstva bilo je uzrok daje prema meni ostala trajno nepovjerljiva. Neto sam uinila da joj olakam posljednje godine ivota, ali je zbog te sumnjiavosti bilo teko uiniti ita vie. Uostalom, koliko sam zapazila, ona nije vjerovala nikomu i za mene je tajna otkuda kod nje lakovjernost o kojoj se toliko prialo a tako malo

znalo... Do vienja, gospodine! Na pitanje vam je odgovoreno. U ponedjeljak joj je godinjica smrti. Vidimo se na njenu grobu.

II
6
Posjet umjetniku nepoznate umjetnosti i kolekcionaru hrvatskih suza
Fotograf je pred veer navratio i rekao mi: - Sutra kod Opanara nikakva pretvaranja! To ste to ste. A od ostaloga, da imate razgranate veze s poslovnim svijetom, da imate utjecaj na hrvatsku emigraciju, da imate pune fondove za kulturnu djelatnost, da ste k njemu doli jer ste za njega uli, tavie, da ste bili na nekim njegovim predavanjima i da ste poaeni njegovim susjedstvom. Hoete li mu se predstaviti pod svojim pravim imenom ili pod kojim se meni predstavljate, to nije vano. U svenjiu papira koji se odnose na prodaju zemlje Anti Opanaru, nalazilo se nekoliko razglednica pisanih potkraj sedamdeset devete i poetkom osamdesete, a otposlanih iz nekolikih vicarskih gradova. I one su, kao i razglednice u prethodnim svenjiima, najavljivale kljuno pismo s priom o onomu komu majka Marija treba ustupiti zemlju uz uvalu Vilenjak. Nale su se tu i dvije sinovljeve fotografije. S istim osmijehom s kojim smo ga viali na dosadanjim fotografijama, vidimo ga i ovdje kao skijaa koji je asak zastao na zasnjeenoj ravnici ispod golemih snjenih planina. Kljuno je pismo ovako poinjalo: Majko moja majice! Evo jo jednog pisma koje e te podsjetiti na dane kojih vie nema, na draga lica i nemila zbivanja. Iz njega nee doznati nita to ve nisi znala, ovo e te pismo podsjetiti i raznjeiti, pa je najbolje da ga ita uz glazbu pjesama to u ih naruiti da se tebi pjevaju. Pisat u ti

II

.1 .*.. k iM

o Sari Dizdar, o Sari ljepotici koja svoje tjelesne i duhovne ljepote nije bila svjesna, o Sari... Ovdje bih prestao citirati sinovljevo pismo iz vie razloga. PITO, OVO mu je pismo presentimentalno. Nepotrebno, ako se zna koliko je Marija vezana uz Saru. Drugo, istim pravom kojim Mate koristi uspomene svoje majke da bi napisao priu o Sari, okoristit u se i ja i te uspomene pretoiti u tekst po svom ukusu. Ne stoga to bih s Marijom dijelio te uspomene, ve stoga to ih dijelim s Matom preko njegova pisma, koje, za razliku od dosadanjih, ovoga mu puta nije uspjelo. I tree, najvanije, nije to pria o Sari Dizdar, kako sin hoe, to je isjeak iz njena ivota vezan uz sudbinu jednog drugog ovjeka, u ovom sluaju vanijeg od nje. Rije je o njenu profesoru matematike. Ali, kad bih jo jednom iz svoga imena mogao prijei na drugo ime i time od poslovna ovjeka postati pisac sentimentalnih pria, prihvatio bih izazov sinovljeva pisma i do kraja opisao Sarinu sudbinu. Htio bih oslikati vrijeme kad su anele sa zemlje, zato to im meu ljudima nije mjesto, slali na nebo. Ilija Dizdar, pisac poetnice, imao je tri brata. imuna, teaka, oca majke Marije, koji je ostao na djedovini u Oklaju. Vicu, franjevca, koji je bio upnik u nekoliko mjesta a pod stare dane se smirio u Kninu. I Josipa, koga je imun, kad su djedovinu podijelili nadvoje, isplatio da mu ustupi svoju polovicu i da u Nijemcima nedaleko od eletovaca moe kupiti imanje, oeniti se i, umjesto jemenog, jesti bijeli slavonski kruh. Jedan od Josipovih sinova poao je stopama strica Ilije, postao je uitelj i zaposlio se u Kninu. U drutvu Ivana Leke, potonjeg ministra prosvjete, i Marina Franievia, pjesnika i potonjeg akademika, pokrenuo je knjievno-pedagoki list. Bio je dopisnik Obzora i Novog doba, a u ratu je postao domobranski asnik i u Kninu proboravio do potkraj rata. Sigurno je da nakon rata ne bi postao ni ministar ni akademik, ali bi vjerojatno ostao iv daje u danima raskola preao na partizansku stranu kao to su mnogi drugi uinili. Bio je

ovjek koga uniforma nije oduevljavala, mlak i nezainteresiran zapolitku, sklon meditaciji i estetici vrlo slinim udatvu. Pod sam kraj rata prekomandirali su ga u Karlovac za nastavnika na koli domobranskih asnika. Nestao je u povlaenju hrvatske vojske preko austrijske granice. UKninuje ostavio suprugu Luciju, uiteljicu, koja, kao ena domobranskog satnika, nije mogla dobiti mjesto odgojitelja, ve samo, i to zahvaljujui rodbinskim vezama, mjesto inovnika na eljeznikoj stanici. Uz nju je ostavio i ker Saru, djevojicu, koja je, kad joj je otac poginuo, imala dvanaest godina. A kako je kraj rata u kninskom samostanu doekao i fra Vie Dizdar, starac u osamdeset i prvoj, u Kninu su, zbijeni jedno uz drugo, tuni kao to osirotjeli i poraeni mogu biti, ivjeli troje Dizdara... Majka Marija nije bila jedina u brojnom Dizdarevu rodu koja im je pomogla dapreive te teke godine nestaice i tjeskobe poraenih. Dok je rat jo trajao i oko Knina, kao kosmate utvare, klali etnici, Sara je, zavrivi osnovnu kolu, pola u nie razrede gimnazije. Nakon rata pohaala je vie, jer u Kninu ni prije ni poslije rata, osim gimnazije, druge kole nije bilo. Kad se u Knin iz Imotskog preselila uiteljska kola, ukazala se mogunost da Sara, ne odvajajui se od majke i strica, zapravo djeda, zavri za uiteljicu, postane ono to su joj i roditelji bili i da se, ako i na nju ne padne sjena domobranskog satnika, zaposli u gradu ili selu. Sara je iz estog gimnazije, poto joj je peti priznat kao prvi, prela u drugi uiteljske. U Drugi be, enski, jer su uenici drugog razreda bili po spolu podijeljeni u dva odjeljenja. Prela je iz mjeovitog razreda, u kojem su bila gradska djeca, u enski razred sastavljen od seoskih djevojica, meu kojima su bile dvije skupine, one iz zalea Dalmacije, oskudnije odjevene, i one iz primorja, odjevene neto bolje, ali ijedne i druge odjevene jadno i kojekako. Samim prelaskom iz gimnazije u uiteljsku kolu.

to se nije dogaalo esto, Sara je u novoj sredini bila iznimka. Ne toliko tuinka koliko tijelo koje se sluajno nalo u okoliu kojem ne pripada, s kojim ne ivi ni u kakvoj zavadi, samo to se od njega po svemu razlikuje... Ah, Boe moj, pretekih li i netonih li rijei! Ni u emu se ona, kad je gledaju oi izvana, nije razlikovala od tih djevojica s brda i obale, ali, gledano iznutra, razlika je bila nesravnjiva. Samo su u teoriji pojmovi bogat i siromaan, uen i neuk, uljudan i neuljudan jasno razgranieni. U ivotu pak izmeu njih je teko povui crtu razgranienja. Svi se bogatai dijele na vie i manje bogate, na bogatae i sirotinju meu bogatima, na bogatae siromane i jo siromanije. Isto je tako i s uenou. Meu uenima ima neukih, a meu neukima netko slovi kao znalac, iako ga je od neznalice teko razlikovati. Ni s uljuenou i neuljuenou nije drukije. esto e se iznenaditi kako je sloj uljuenosti kod uljudnih ljudi tanak, i obradovati se kad ispod kore neuljuenosti pronae zagubljenu uljudnost. Zato nije udo stoje Sara u Drugom be bila iznimka po sva tri kriterija. Meu golom sirotinjom, sa dvije haljine, bila je bogataica. S gimnazijskim predznanjem, meu onima koje su zavrile kratke teajeve, bila je uena. A meu seoskim curama koje su udjele znati kako da se uljudno vladaju, dijete uitelja i uiteljice doimalo se kao daje odraslo u svjetskoj metropoli. Suivot i nadopunjavanje razliitosti vane su zakonitosti ljudskog ivota i njihovo korisno djelovanje ne bi izostalo ni u Drugom be. Sara bi od svojih kolegica doznala tisuu lijepih stvari o selu, a njene kolegice, zauzvrat, od nje o ubogom bogatstvu naih gradia, da nije bilo kolskog ideologa Vinka Maglice, koji je na razlici izmeu Sare i ostalih izgradio svoj pogled na svijet. Sarino je gradsko ubotvo pretvorio uburujsko bogatstvo, Sarino je znanje stavljao ispod upornosti u uenju, a Sarinuje uljuenost proglasio mekutvom i dekadencijom. Razumije se, ni njena oca nije ostavio da

na miru poiva. Tako je Maglica nadohvat ruke, u razredu, kao nastavno sredstvo, imao primjerak buruja i neprijatelja koje treba uiti mrziti duboko i nemilosrdno. U grubom obliku to mu ipak nije bilo doputeno. Na njemu je bilo da pronae pravi nain kako e uenice Drugog be poduiti da se ne povedu za dekadentnom Sarom. Ona pripada svijetu na zalasku. Sara je imala plavu kosu, debelih vlasi, nejednaka utila, kosu kojoj nisu trebali firzeri, ni daje talasaju ni da je boje. Ona je od prirode bila zatalasana, njoj je priroda dala tamnije i svjetlije utilo, ona je prirodno sliila jednom od skradinskih slapova, a ako je togod oko nje trebalo raditi da se ukroti iproljepa, trebalo je to initi samo noicama, ako sepodrezuje, i ukosnicama kad se obuzdava da ne divlja. Sara je svoju kosu doivljavala kao napast, a kad je mijenjala frizure, inila je to da majci udovolji. Da majke nije bilo, koja je strogo pazila koliko e se toga bujnog raslinja odrezati, koliko vezati i spletati, ona bi se toga tereta lako oslobodila. Odrezala bi je u razini vrata. Ali, majka, koja je njenoj grivi mnogo ta zamjerala, branila joj je i da je podrezuje i da je nepaljivo elja. Sara nije znala kakvu vrijednost majka vidi u kosi kojom nikad nije zadovoljna. Sve do jednog dana. Odlazila je do zubara, fra Vidna prijatelja, koji je i njoj i majci zube besplatno popravljao. Kad je sjedala na zubarsku stolicu, kosajoj se zapetljala za jednu od onih sprava koje okruuju naslon. Poslala ju je bestraga, dodavi da joj je dojadila. - Ne kuni je, keri - rekao je zubar. - Ti jo ne zna kakvu ti je ljepotu Bog dao. -1 prije nego to e liicom, na kojoj je bilo ogledalce, priviriti u njena usta, namjestio joj je kosu samo da bije mogao dlanom dotaknuti. Kad je prela iz petog gimnazije u drugi uiteljske, na njenu se kosu nalijepio Vinko Maglica. Upetljao se u nju kao hrut u letu i otuda ga nisi mogao odstraniti. - Kakva ti je to griva1? - govorio je. I ne samo govorio. Uhvatio bijednog od nekoliko

neukrotivih pramenova, trljao ga medu jagodicama i potezao, da Sara osjeti kako je upa. Pri tom trljanju, pri tom potezanju, dok bi se Sara utke preputala da s njom ini to eli, jagodica mu je na grlu etalagore-dolje, kao da Maglici ponestaje zraka pa se ne uspijeva oglasiti. Poto bi se ipak oglasio, progovorio bi izmijenjenim glasom, kao da tek sada, u dvadeset i petoj, mutira. - Gledaj ovo! - govorio je i pri tom, uzbuen kao pjevi koji je prvi put kukurijeknuo, jedan pramen is putao a drugi hvatao. Ta neosvojiva utnja, taj beskraj utnje bez prosvjeda, to naelo poraenih kako je sam ivot najvea pobjeda, bacali su Maglicu u pjevjujarost. - Gnjileje to, burujski gnjile, curo moja! Ugledaj se na Ilinku. Omladinka kao od gore odvaljena. Pitaj je tko nju ia. Taj neka oia i tebe. I ne nosi na glavi toliku dekadenciju. Ilinka Drezga bila je rodom iz Modrina Sela, debela, spora i prilino glupa, ali neobino marljiva, posluna i umiljata djevojka. Nije zavreivala da Maglica njenu vanjtinu istie kao primjer, jer se sramila i svoje snage, i svoje debljine, a osobito svoje kose, koja je bila rijetka i tanka i koju je Ilinka, da joj niz vrat ne padaju tanki repici, oiala ispod uiju, a vrat obrijala. Njena okrugla glava, njen bubiko, kako se zvala ta frizura, njeni bucmasti obrazi inili su je slinom topuzu. Meutim, Drugom be, koji je imao vie od ezdeset oiju, istina o sudaru Maglice i Sarine kose nije ostala skrivena. Zazor u Maglici nije izazivala samo Sarina kosa, izazivalo ga je i sve ostalo, nakit koji je nosila, odjea koju je odijevala i higijena koe. Sve osim njenim odgovora na pitanja iz geografije, nastavnog predmeta koji je Maglica predavao. Na uenje joj se nije moglo prigovoriti, osim da je znati toliko u razredu gdje s uenjem muku mue ipak malo previe, gotovo oholo. Takav prigovor bio bi udan, pa on, makar je visio u zraku, nije preao preko Magliinih usana, ali se, preprijeen da tee

svojim koritom, prelijevao u druga korita i plavio prigovorima, primjerice na nakit. Sarina je majka imala kutiju od ebanovine i u njoj mnotvo lania, naunica, prstenova, ogrlica, pribadaa i privjesaka, od zlata, srebra i bakra, ali i od obinog lima i izbruenih kamenia. Sve nabacano jedno svrh drugoga, trailo je i vremena i strpljenja od onoga koji je iz tog naputenog rudnika elio neto izabrati. Osobito ako se radilo o nakitu u paru, narukvici ili naunici. Majka se ljutila to Sara za sadraj kutije od ebanovine ne pokazuje nikakav interes. Da bi pobudila njeno zanimanje, koje bi moralo biti okrenuto budunosti, iivljavala je svoje zanimanje, puno nostalgije za mladou i puno sjete u susretu s milju da su sve one koje su nosile taj nakit u grobu, osim jedne, nje same, koja je u udovitvu, predvorju groba. Neto je od toga nakita, lania s raspelom i nenapadno prstenje, i sama nosila, ali ono najupadljivije, ono stoje bilo doista lijepo, na sebe nije mogla staviti. Uinilo joj se kako je dolo vrijeme da nakit iz ebanovine ponovo oivi na Sarinu vratu, uima, kosi i rukama. Stjerana meu etiri zida, uz strica sveenika, gotovo i sama redovnica, onaje znala daje lijepi Sarin vrat pravo mjesto za izlobu nakita, ali nije nita znala o vremenu koje tee, trai li ono nakit na vratu ili mu ne treba. - Zlato moje - govorila je Sari -jutros stavi na sebe ove naunice i ovu kolajnu! Da se s majkom ne prepire kao to su se oko kose prepirale, gledajui njene zaarene oi dok bi promatrala kako joj keri stoji nakit, osjeajui da je tu posrijedi neto znaajnije od ukraavanja, Sara je nosila nakit i ne gledajui u ogledalu kako joj to stoji. Ogledalo nije, ali svi oni koji bije vidjeli mogli su posvjedoiti daje svaki nakit na njenu vratu, usnoj resici i kosi stajao predivno. - Opet neka malograanska starudija - govorio je Maglica na poetku sata. S govora bi prelazio na opi pavanje, kao daje to doputeno, kao daje vlasnik i Sare

i nakita na njoj! Kao da mu mjesto politikog povjerenika daje pravo da i o nakitu vodi brigu. Ali nije opipavao samo srebro, zlato i openito materijal od kojeg je nakit napravljen. Dotaknuo bi se i onoga na emu je nakit stajao, vrata, kose i usne resice. Kad bi mu jagodice prstiju dotakle bjelinu vrata i mekou uha, Maglica bi zautio i pravio se da opipava kakvou materijala od koga je nakit izraen. Adamova bi jabuica krenula gore-dolje, kao da nastavnik hvata zrak. Tek kad bi utnjapostajalaprijetei duga, nalazio je u sebi snage da nakit ispusti i odlijepi prste od bijele Sarineputi. - Umjesto da s prolou kida, ti je vjea o vrat. Pogledaj Ilinku! Na njenu su vratu gole ile. Sama snaga i zdravlje. A ti, blijeda i tanka kao paroga - zavrio bi Maglica poduku i poao da u dnevnik ubiljei temu sata. - Sto tone skine kad dolazi u kolu ? - savjetovale su drugarice Saru. - Zar bi to koristilo ? Njemu bi neto drugo na meni smetalo. Osim toga, iako mi taj nakit ne znai nita, ja sa svojom prolou ne elim kidati veze. Drugarice su joj odobravale, alei to i one nemaju prolost olienu u kutiji od ebanovine, da se i same ne mogu kititi nakitom svojih baka. Nekolicini od njih, koje su to poeljele, Sara je za nedjeljni izlazak posuivala svoj nakit, i nesebinou osvajala i one koje su taj nakit posuivale, i one koje ga se nisu usuivale nositi. Samo usput, Ilinka, taj Magliin uzor ene, meu prvima je zamolila Saru dajoj dade bisernu ogrlicu, htjela bi vidjeti kako e joj stajati na obrijanom vratu... Sva je srea ovoga svijeta da glupost i runoa njime vladaju, a mudrost i ljepota odnose pobjedu, ne konanu nego samo iz stope u stopu, iz dana u dan. Da Sara ima pravo, da bi njoj Maglica naao zamjerke i kad nakit ne bi nosila, vidjelo se uskoro, kad su poeli hladni dani, kad je zapuhala bura i kad od grada do kole, koja se nalazila izvan grada, nije bilo lako doi ni u toploj odjei ni u dobrim cipelama. Za burnih dana,

dajoj vjetar ne mrsi ionako neukrotivu kosu, Sara je na glavu stavljala rubac, a da zatiti lice, na njega je nanosila tanak sloj vazelina. Bura sui kou, koa se na buri cijepa, bude kao izrovana, puna pepeljaste prhuti. Alije na usnama, koje se i nehotice vlae, najopasnija. Toliko ih isui da se koa stegne i popuca do krvi. Usne, ako se ne tite, postaju krvave kraste. Sara je svoje usne zatiivala groenom mau, koja je, s dodatkom crvenila, bila takoer vazelin. Tubicuje nosila u torbi i do kole, ako je bura bila jaka, mazala se bar dva puta. Neto od crvenila groene masti, a neto od trljanja i bure, njene su se usne, koje su i inae bile sone, crvenjele kao prezrela ruina latica, koja u sebi ima i neto crnine. - I to radi! - rekao joj je Maglica. - Nemam nita protiv crvenjenja usana ako to radi malogradanka kojoj je cilj udati se to prije i to bolje. Ali, to e ru na usnama uenici, buduoj socijalistikoj uiteljici? - To je groena mast protiv bure - rekla je Sara. Prvi put daje neto rekla! - Mae usne pa misli i mene premazati? Da vidimo! Jagodicom kaiprsta prelazio je od kraja do kraja Sarine usne. Polako, preko donje pa preko gornje. Zanijemio on, zanijemjela Sara, zanijemio razred. Kad bi toga trenja Sari i razredu bilo dosta, prinio bi prst blie svojim oima i gledao stoje ostalo na jagodici. - Izlazi i operi to - rekao je i etkao se po razredu dok se Sara nije vratila. - Prii, da vidim - rekao joj je. Stojei joj suelice, opetjeprelaziojagodicompreko njenih usana, nabubrenim od trenja i pranja. Opet je gledao jagodicu, a kad se uvjerio da rua nema, rekao joj da sjedne i ljutio se to je zbog njene groene masti i njenih usana, stvari nevane za ovaj politiki trenutak, morao izgubiti toliko vremena... i tako unedogled, opet prodike i opet rasipanje dragocjenog vremena. - Ta mala kvari Drugi be -govorio je na sjednici nastavnikog vijea. - Razred bi bio zdraviji da u nj nije dola.

- Zato ? -pitao je profesor matematike Ante. - Ona je tamo najbolja uenica. Drugariceje vole i povode se za njom. Ako negdje ima kakav svijetli primjer, onda ga u Drugom be imamo. - Zaboravljate daje to dijete domobranskog oficira, da s religijom nije raskrstila i da ima izrazito graanske manire. Ako je to uzor Drugom beja se za zdravlje toga razreda plaim. I molim vas da mi ni vi ni ta mala ne prodajete rog za svijeu. - Vi sami rog pruate svima nama - rekao je profesor Ante ne podiui glas. - Kako to, molim, izjasnite se? - Lijepo! Sve uenice iz Drugog be vide i priaju to vide, da vam se, dok Sari pipkate naunice i lanie, dok prelazite jagodicom preko njenih usana, u gaama napi nje rog. Meu nastavnicima nije bilo nikoga tko se nije nasmijao. Bio je to smijeh koji se pamti. - ekajte malo - rekao je Maglica dok je smijeh utihnuo-da se oko tog roga malo bolje objasnimo! Recite vi meni i svojim kolegama gdje drite svoje kokoi? Mislim da ih imate pet. To je s kokoima bilo iznenaenje. Ne to bi Ante drao kokoi, plaa je bila mala, ena mu nije radila, imao je troje djece, a do hrane se teko dolazilo. Iznenaenje je bilo u tome to zajedniko imaju Antine kokoi i Sara, sjedne strane, s Magliinim rogom, s druge. - utite? Ne trebate ni govoriti, mi to znamo. Drite ih u kokoinjcu franjevakog samostana, a u tom je samostanu gvardijan nitko drugi nego Sarin stric, koji joj je skrbnik. Ne prigovaram ja vama ni to drite kokoi, jaja su vana u ishrani, ni to prijateljujete sa Sarinom majkom, ali vam zamjeram to ste kokoi smje stili u fratarski kokoinjac, to ste se povezali s klerikalcima i stoje to nedostojno socijalistikog vaspitaa. I to je taj va rog kojim ste me pokuali moralno usmrtiti. Ne

igrajte zakulisne igre, igrajte otvoreno, kao to ja igram. Maska je skinuta i tu rog ne pomae. to ete sad? - S kokoima nita - rekao je Ante mrtav hladan. Ve sam rekao da Sarinu sudbinu neu ispisati do kraja, iako bih elio. Toj sudbini, vie nego to sam je ispisao i vie nego to se od nje nalazi u Matinu pismu, ovdje nije mjesto. Kao to sam prepisao poetak pisma, prepisat u i njegov kraj i time zavriti ono to se o Sari mora rei zbog Opanara. A taj Ante Opanar, majice, taj ovjek koji je volio nau Saru, gazelu kojoj se divilo Ivanovo kad je ljetovala u Goleevim dvorima, taj ovjek koga su progonili zbog Sare i kokoiju iz mjesta u mjesto, kroz dvadeset mjesta za dvadeset godina, taj ovjek, majice, kuca na tvoja vrata i moli da mu pokloni zemlju s desne strane Vilenjaka, da tu, muei se i gladujui, sagradi togod kuice u kojoj e na miru provesti starake dane. Zasluio je, majice, radi Sare, radi svih nas. Znam dobrotu tvoga srca, i znam da ga s praga nee neutjeena otjerati. Ako esnaesti listopada, majice, ukljui program Radio Zagreba neto prije deset sati, meu ostalim pjesmama ut e i ovu, samo za tebe i tvoju dobrotu: Ja ujem, netko negdje rida, Neke se oi suzom kvase, Netko sajadomjade vida I nekom brige elo krase. Ne plai, koso moja sijeda! Mi, po svom svijetu posijani, Bit emo pored odra tvoga Kad dou noi, prou dani. Tada e jedna tuna pjesma Ijedna nada zakopana Potei kao bistra esma I postat zorom novog dana.

Na vratima Opanareva dvorita bio sam u devet sati. Potraio sam zvono, iako, gledajui kakva su vrata, moglo se posumnjati da tu neto takvo postoji. Vrata su bila etiri letve kao okvir za komad iane mree koja se koristi u gradnji betonskih ploa. Brava se bravom nije mogla zvati, ni kraun kraunom, ni katanac katancem, sve troje bilo ime to slui zakljuavanju vrata i poklopaca. Bio je to sistem poluga, alki i zasuna, ije je funkcioniranje poznato samo kuevlasniku, vjerojatno i izumitelju. Nisam se dosjetio niemu pametnijem, pa sam, da domaina ne dozivljem, objeruke uhvatio okvirnu letvu i zatresao svom tom gvourijom. Zazvonilo je to prilino glasno, kao to bi zazvonila seljaka kola koja iz mehaniarske radnje po makadmaskoj cesti voze kart na otpad. Trenju su istodobno uli i pas i kuevlasnik. Jedan je prema meni dolazio odnekud iza kue lajui, a drugi iz kue irei ruke i viui da dolazi odmah. Iako je mogao nasrnuti na mene, pas se oprezno pribliavao vratima, pazei da nastupa na istoj liniji na kojoj je i gospodar. Prije nego to e prijei na odgonetavanje sprave kojom se zatvaraju vrata, Opanar se obrecnuo na jazavara da uti i pae je umuklo, spustilo trbuh na zemlju i, koristei kratke noge, zavuklo se u imirov grm. Predstavio mi se kao Ante Opanar, profesor i magistar. Nisam sumnjao da mu je to ime, ali sam posumnjao i daje profesor matematike i daje stradavao branei Saru od komunistikog zelota razbludnih namjera. Sumnju je poticalo poznavanje Sarine sudbine i nevjerica da je sin sluajno prezime Barjai, kako se Sarin profesor zvao, zamijenio Opanarom. Ante nije bio sporan a to je majci Mariji bilo dosta. Usput je nastavio s dubinskim predstavljanjem. Htio sam rei, sluio se obiteljskom prolou da bi kazao tko je. Sadraji mu nisu nadolazili u suvislu niscu tako da slika sliku vue i da se pria slae kao biserna niska. uplje kuglice na svilenoj niti. Nailazile su odovud i odonud, izlomljene i nejednake vanosti. On ih nije bio

kadar oblikovati suvislim i pitkim reenicama, pa je sva ta pernata graa ostajala u rasutom stanju. Pernata jastunica rasparana na vjetru! Nije on imao moi pripovjedaa, a pravio se daje ima, pripovjedaa koji bi od tog perja na nebu naeg sna sastavio pticu to bi u letu ispisivala vitiaste lae, drage oku i ugodne uhu. Doznao sam da su Opanari bili poljodjelci iz okolice akova, da je obitelj iz mraka povijesti izveo neki Gapar, junaina na megdanu, da je za ratne zasluge dobio to i to imanje i taj i taj drveni dvorac, da se oenio udovicom koja mu rodi opor sinova i keri, od kojih toliko i toliko pobjee u svijet, a taj i taj ostade na imanju da bi se oenio tom i tom, pa da bi rodili toga i toga, a taj je opet bio takav i takav, da se nije oenio kojom bilo nego najrunijom u susjedstvu i s njom dobio novih stojutara zemlje, na kojoj je bilo mjesta da mu se sin oeni prvom ljepoticom, koja je rodila jednog po jednog, to znai jednog iznad svih, djeaka, a taj delija praprapraunuk onog delije Gapara, nije nitko drugi nego Opanar to mi je otvorio onu udesnu kapiju i vodi me u svoj dvorac... a taj majci nije pasao sablju kao njegov predak, on je majci svirao klavir i zapustio ga kad je slomio obje ruke u zapeu, to gaje prisililo da prijee na studij jezika i knjievnosti i tih i tih umjetnosti, njih nekoliko, pa mu danas i zlobnici i dobrohotni govore da je umjetnik nepoznate umjetnosti, to on prihvaa ako se pod tim misli svestranost, a ne prihvaa kad znai da umjetnost u kojoj je on vrhovni umjetnik nije umjetnost. ini mi se daje Opanar jedan od onih ljudi koji prolost ne osvjetljavaju da bi se ona sama vidjela, nego je osvjetljavaju da bi se spram tog osvjetljenja oni vidjeli. Takvi me se ljudi doimlju kao majstori rasvjete koji svoje svjetlosne naprave vuku na leima i trae pozornicu na koju e se uspeti i osvijetliti sami sebe. Nesrea je u tome to ih, uspjenije nego oni sami sebe, osvijetle usputne sitnice, koje otkriju krupne stvari. Tomu ni moj domain nije mogao izbjei. Poto sn^o doli .oaJttififia.vjata i.io uvi i ek u ivom

razgovoru o prolosti i sadanjosti, spremali se ui unutra, iz kue je, lajui kao da goni zeca, istrao dugonog ptiar, ako seja razumijem u pasje pasmine, i nasrnuo na jazavara sakrivena u imiru. Obratio sam panju na pasji svijet i, na svoje zaprepatenje, oko njih ugledao toliko lubanja, papaka, rebara i goljenica koliko sam ih vidio samo u provaliji gdje su seljaci odvajkada strovaljivali ostarjelu magarad. - Zabavlja ih, a nije skupo. Sitnica! Znate, dvojica su, kad bih ih mesom hranio, mnogo bi me stajali. Tako zube otre - rekao mi je Opanar ispriavajui se to je svoje dvorite pretvorio u magaree groblje. Odnekud mi je poznata ova pjesma. Prvi joj stih glasi: Pokrij se koliko ti je guber dug. Drugi stih ne pamtim, ali bih se kladio daje to opet neto uposlovieno. Nije li kako neki i s malo poduom kouljom umiljaju da se za njima vue plat? Bilo-ne bilo, natezanje kratkog gubera upozorava da je tu jo kojeta kratko, od roenja, ili je okraalo godinama. Gledana izvana, Opancareva kua nije sliila ni jednoj kui na podanku Goleeva brijega, a sline joj ne bi mogao nai ni u iroj okolici. Siguran sam da graditelj u poetku nije imao plan ucrtan na papir, daje postojala nekakva zamisao u njegovoj glavi, koja se, zbog nedostatka novca, nije mogla odmah ostvariti, pa se ostvarivala na etape, kad bi graditelj doao do novca. Daje postojao prethodni plan, osim maglene zamisli da se gradi dvorac, stavljao ga na papir strunjak ili nestrunjak, nastojao bi dovesti u kakav-takav sklad pojedine dijelove. Graena po usmenoj predaji kao dvorac u trenutku kad se novca nije imalo ni za kolibu, ona je mogla biti samo takva kakva je. A bila je snop nauzgorenih valjaka, nejednake veliine, meusobno povezanih kvadratinim dijelovima zdanja. Projektantu su uzor bili donon kule na dvorcima. Sluilo se da su ti valjci vrlo malo nalikovali na kule, a vrlo mnogo na silose.
.... _ flncnnrlinp svprann mp ip nslnvin Dnanrar

smo ulazili na vrata slina onima na tvravi - vi ne ulazite u moju kuu, vi ulazite u moj san. Zavojitim stepenicama uspeli smo se do prvog kata i nali se u prostranoj sobi sa tri prozora. Opanar ree - to je trebalo rei jer se nije dalo prepoznati - da se nalazimo u dnevnom boravku, najveoj prostoriji prvog paviljona, kako e on nazvati donon kule sline silosima, iako bih ih ja, s neto istonjakog u svom porijeklu, najradije zvao ardacima. Zavojite stepenice, istovjetne onima po kojima smo se uspeli, iz dnevnog su boravka vodile na vrh ardaka, gdje se po rijeima umjetnika nepoznate umjetnosti, nalaze intimne prostorije, valjda kuhinja i zahod. Na zajednikom zidu izmeu susjednog ardaka i ovoga u kojem smo se nalazili bijae nisko dverce. Neto mije govorilo da emokroz njega proi kad budemo naputali prvi ardak. Dnevni je boravak bio opremljen probranim namjetajem iz prolog stoljea, a moda i starijim. Stol po sredini - silno kitnjast i silno biiv, tako daje sag ispod njega bio pranjav od crvotoine - moda je na sebi i mogao odrati posue i hranujednog ruka, ali sumnjam da bi i jedan od est gostiju, koliko ih je po broju stolica za stol moglo stati, mogao biti siguran da se, pri nespretnoj kretnji bilo koga od njih estorice, sva ta starinska ljepota nee stropotati. Vidjelo se da su i stol i stolice nestruno krpljeni i lijeeni, ali bi i strunjaku desetljea tavanske zaputenosti bilo teko izlijeiti i pokrpiti. Nita bolje nije bilo ni stanje ormara, a dvije komode sigurno su bile dvaput lomnije od stola i stolica. Na dijelovima zida izmeu prozora i kutova postavljene su jednostavne stolice. Po dvije daske vezane konopom na nain kako takve police grade ovari u svojim kolibama. Nije mi dopustio da pogaam emu slue stolice i ono to je na njima. On u svom dnevnom boravku ne boravi, svrha je dnevnog boravka sadraj tih polica, tih predmeta i tih fotografija nalijepljenih na zid. Jo jedan muzej u kuama na podanku Goleeva brijega. Malo, manija muzealnosti je mnogo rairenija!

II

Na prvoj polici bijahu dva kamena, jedna grana esmije i jedan lozov trs. Tri slike izlijepljene po zidu iznad te police prikazivale su dva kamena i jednu vrbovu ilu. Iznad police je pisalo N. CEAUSESCU. Kamenje i korijenje, ono na polici i ono na slikama, imalo je doista iljast nos i neto od ptijeg oblija rumunjskog predsjednika. - Na njega se ne mogu potuiti - rekao je Opanar. - Tri su dosta, ali je mogao i vie. Nije rasipan koliko se pria. Pokraj police na kojoj su bile tri muljike, kamen s morskog dna, keramika olupina i pet slika slina sadraja, vlasnik je proao odmahnuvi rukom, kao da se tu ne vrijedi ni zaustavljati, iako mi se uinilo da to kamenje i te olupine imaju neke slinosti s M. Thatcher, kojoj su pripadali izloci s te police, neto od njena nosa, njenih oiju i zubi u trenutku kad je za govornicom i kad se ini da e zagristi mikrofon. - Ta se znade samo zahvaljivati - rekao je. Pred policom Brenjeva, na kojoj nije bilo nijednog predmeta, sve same slike, njih pet na broju, Opanar je bio pun zahvalnosti. - teta stoje umro. Pet, pa svih pet! Taj ovjek je volio umjetnost i potivao umjetnike. - Valjda sebe? - rekao sam. - Svejedno - odgovoreno mije. etvrtu su policu dijelili Saddam Husein, iraki predsjednik, Jaser Arafat, palestinski voa, i Husein, jordanski kralj. Tu se imalo to vidjeti i meu kamenjem i na slikama. - Tu nikad ne zna na emu si. Ali i tu lako dobije zahvalnicu - ree i povede me do slijedee police. I da mi nije rekao, mogao sam znati da Opanar pripada umjetnicima ije je umijee da u onomu stoje priroda sama stvorila prepoznaju umjetnika djela. Od drugih se sakupljaa razlikovao po tomu to je u oblicima drvlja i kamenja prepoznavao one ija lica susreemo na stranicama novina. Vidio sam i svrhu toga sakupljanja.

Da politiarima poklanja portrete koje je priroda oblikovala, on pronaao i time od prirode prisvojio autorstvo. Ali mije, ako to nije priznanje autorstva, ostalo nejasno to on zauzvrat od politiara trai. Tek kad smo doli na de Gaullea, postalo mi je jasno i ono to mi dotad jasno nije bilo. - Na alost, ostale su mi samo slike - rekao mi je kraj police namijenjene francuskom predsjedniku. -1 to je dovoljno da vidite kakvi su to portreti bili. Gledajte ovo! - I pokazao mije sliku borova panja s kojeg je bila oljutena kora. - Naao sam ga nakon orkanske bure koja je kod Kozina iz zemlje poupala itavu borovu umu. Doista, Opanar se imao ime pohvaliti. Jedna ila, degenerirana, kad je naila na kamen, vjerno je prikazivala znameniti de Gaulleov nos, a druga irit na vojnikoj kapi. Bilo je potrebno ravno odsjei dvije tanke ile, iji su ostaci postali oi, odrezati stablo i dobiti dno kape, odrubiti sredinju ilu iji patrljak postaje dugi generalov vrat, napokon sa svih dijelova oguliti koru, i eto portreta kakav bi samo najvei umjetnik napravio. Valjda zbog karakteristika generalove fizionomije, koja je u svakom elementu ila preko krajnosti, priroda se u njegovu sluaju iskazala i u Opanarevoj zbirci napravila najznatnije djelo. - Uinio sam s tim kao i sa svim ostalim, ne direktno nego preko konzulata. Dobije potvrdu i stvar ica ide diplomatskom potom. I odgovor stigne potom, zahvala, ili zahvala uz nagradu. I prolaze dani, mjeseci, godine i de Gaulle umre, a odgovora nema. U konzulatu ne znaju, oni su poslali ali im nije odgovoreno. Maem potvrdom, traim natrag svoje umjetniko djelo. Ne znam koga u psovati, konzulat ili de Gaullea. Traim odtetu, a oni se rugaju. Kakvu odtetu, ak i da su taj komad drva bacili u kantu za smee, ne bi mi bili duni vie od iznosa autobusne karte do Zagreba i natrag. Kad e tako, a ja tuim konzulat meunarodnom sudu u Haagu. Vidjet emo to e oni rei - zavrio je Opanar

i, kako sam predvidio, kroz ono me dverce poveo u drugi ardak. Opanaru se mora priznati umjenost u pronalaenju patenta kako doi do novca da guber kojim se pokriva postane dui... ovjek je raunao na tatinu monika. Njihovi su portreti bili sredstvo da ih ponuka na dareljivost prema onomu koji njihove likove vidi meu otpacima, meu korijenjem i kamenjem. Budui da tatina podrazumijeva elju natkriljivanja prostora i vremena koji premauju ovjekovu mjeru, tati ljudi, a velikani su bez tatine rijetki, iznad svega vole da budu prisutni tamo gdje nikad nisu bili i tamo gdje nikad nee biti. Zato su trebali nagraditi ovjeka koji ih vidi tamo gdje ih nitko drugi ne vidi. Penjali smo se dugo uza stepenice pokrivene jutenom trakom dok glavom nismo dotakli strop stubita i odatle se spustili pet stepenica nie. Zastali smo, valjda, pred najviom prostorijom ardaka. Opanaru je bilo potrebno neto vremena dok je u snopu kljueva pronaao onaj koji otvara to orlovo gnijezdo vrh timora. Dvorana za glazbenu meditaciju, kako je Opanar nazvao orlovsko gnijezdo, bila je dijagnonalno presjeena s pomou dvije stepenice koje su dijelile pod na dva nivoa, nii i vii. Onaj nii, na kojem smo se nali nakon ulaska, bio je bez ikakva namjetaja, a na viemu je bio klavir i stolac za pijanista. Na dva zida, koja su s vanjske strane ardaka omeivala uzdignuti dio poda, nalazila su se dvoja iroka balkonska vrata u funkciji prozora, jer pred njima terase nije bilo. Jedno krilo vrata to su gledala na more bilo je otvoreno. Jedva ih doseui vrhovima grana, ispod njih je raslo stablo japanske sofore. Klavir je namjeten tako da kroz jedna vrata dopire svjetlost i osvjetljava tastaturu, a kroz druga se glazbeniku, i dok svira, stere vidik na more i otoke u daljini. Ako je skladao, morsko mu je plavetnilo moglo biti kajdanka a valovi note. Kad smo uli, meni se, zabljesnutu svjetlou pro-

zora i privuenu pogledom koji se kroz oba prua, klavir uinio crn i stamen kao svaki drugi. Tek poto sam se vidika zasitio a oi mi se privikle na obilje svjetlosti, zapazio sam da klavir nije ni crn koliko mi se uinilo, ni stamen kako sam mislio. Crna je boja na vie mjesta oguljena neim hrapavim, poklopac tastature je razbijen i nedostaje mu povei komad, a poklopac nad icama mora da se zbog grubih oteenja i ne moe otvoriti. Obratio sam panju i na nogare, to domainu nije promaklo, i ustanovio sam da klavir umjesto dviju noica ima dva stupca nazidana od deset cigala, probranih, ali i pored probira nereprezentativnih. - Krivi proraun - rekao je Opanar. - Sve sam ovo sam projektirao i sam bio izvoa radova. Ovo mije prvo djelo u graevinarstvu i greke su razumljive. Ovoj sam sobi namijenio da bude glazbena dvorana, jer mije uoi gradnje umrla teta, moja uiteljica glazbe, a u testamentu me se sjetila ovim klavirom. Trebalo se teti dostojno oduiti i smjestiti klavir na dolino mjesto. Ma, kad smo ga trebali useliti, vidjelo se da klavir ne moe ni na vrata ni uz stepenice. Sreom, prozori su veliki pa ga odluimo unijeti kroz jedan od njih. Ali... - i tu Opanar zastade kao daje naiao na novu pogreku u proraunu. Kleo se duom daje predlagao vezanje klavira sa est uadi, a ena ree da su dovoljna i etiri ueta, da klavir i nije toliko teak koliko se po zapremnini tekim ini. On je popustio, rukovoen poslovicom da pametniji poputa. Ali, kad je jedno od uadi u vrijeme vue popustilo, bilo zato to je bilo pretanko bilo zato to je bilo preoptereeno, i klavir pao na zemlju jer ga tri preostala ueta nisu mogla zadrati, ena je na njega svalila svu krivnju, i zato to je previdio projektirati ire stubite kad je na tolikoj visini nakanio muzicirati, i zato stoje krtica pa je kupio tanku uad. eni ovoga puta nije htio popustiti. Vezao je sa est uadi ono to je od klavira ostalo na okupu, i unio ga kroz prozor, a ono stoje od cjeline otpalo, komad po komad iznio je uza stepenice i svaki komad uvrstio tamo gdje je bio prije pada. Svaki,

II

izuzev dviju noica. ice su itave, tipke nedirnute, a od ostaloga, ako je to krivo ili nedostaje, zasad nije vano. Sve e on to jednom dotjerati. - Da e se latiti kao... - i pucnu jezikom. isto sumnjam!... Ali to mu nisam rekao. - Gledajte, slika iz djetinjstva - i odveo me do slike. Na slici klavir, kraj klavira djeak u mornarskom odjelcu, na glavi eiri s hrvatskom trobojnicom, kraj djeaka guvernanta ili uiteljica klavira. Ne prestajui gledati svoju sliku, Opanar je sjeo na stolac i, suui rukave, tajnovito me upitao: - Volite li budnice? - Koje budnice? - munjevito sam reagirao. - Kako koje? Samo su jedne. - Ja ih poznajem barem od dvije vrste. Ovisno o tomu koga se budi, i zato se budi. - Prvi put ujem. - Ne bih rekao - i pokaem mu drugu sliku na zidu. Ve odrastao, Ante Opanar stoji kraj klavira i klanja se nevidljivoj publici u kojoj se nalazi i fotograf koji e ga ovjekovjeiti. Iza njega je velik portret partizana koji se krio u jajakim katakombama. Parola uzdu itave pozadine: SRETAN TI ROENDAN, DRUE TITO! -1 dalje nita ne shvaam. - Zar tada, mislim, kad ste za ovu sliku pozirali, niste pjevali jednu od onih Ustajte vi, zemaljsko roblje, ili onu Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug. Tu se izrijekom kae ustani i budi se. Zar to nisu budnice? - Nismo se razumjeli, gospodine moj - rekao je. Tri puta sam ulazio u Komunistiku partiju i tri puta izlazio iz nje. Sad sam izvan nje i njene budnice vie ne pjevam. Sad pjevam samo one prave. - Ustani, bane! - preduhitrio sam ga. - Pogodili ste - rekao je i udario prve akorde pjesme zbog koje se mnogo godina odrobijalo. Kao to se zbog svih budnica robijalo. Samo se zbog uspavanki robijalo nije. Odjednom stade, poloi oba dlana na klavijaturu i

u ispovjednikoj pozi i ispovjednim glasom poe opirnije izlagati maloprije tek nabaeni biografski podatak daje tri puta priman i da je tri puta svojevoljno izlazio iz komunistike stranke. U stranku je ulazio u razdobljima kad je mijenjala politiku, kad se istila i obnavljala, i traio u njoj prostor za svoje prosvjetiteljsko djelovanje. Iz nje bi izlazio kad bi zatekao stegu i mrak tamo gdje je oekivao slobodu i svjetlost. Moe li se optuiti on, komu se priin dogodio tri puta, a ne optuiti oni kojima se to dogodilo jednom? Uostalom, obmane u traganju za svjetlom i slobodom, na tragu neke stranke ili u vlastitoj reiji, dogodile su se svim ljudima, stranarima i nestranarima. Osobito onima koji su se nali u stranci obmanutih obmanjivaa. Naime, graena na sklonosti ovjeka za nedostiivim i da obmanom proglaava ono to se nije moglo dosegnuti, komunistika je stranka od prvog dana bila stranka obmanutih i onih koji su obmanjivali. Nestranari tamo misle o svakoj stranci, Opanar samo o komunistima, jer mu je stranarstvo zanimanje a promjena stranaka izmjena obmane i osvjeenja. Svirao je ulomke budnica i davorija, nekakav rodoljubni potpuri. Ili on nije znao svirati, ili je klavir nakon pada bilo loe natiman, bilo je mnogo krivih nota, ako se ja u to razumijem. Svaki ulomak po glazbi nisam uspijevao pogoditi. Da me ne ostavi u neznanju, Opanar bi otpjevuio poetak rijei pjesme. Vie je bilo patetike u njegovu glasu i poze u njegovu ljuljanju nego hitrine u njegovim prstima. Ali, sve u svemu, i ne bi to bilo tako loe da nije bilo onih falnih tonova. Kao da neke ice nisu bile dobro nategnute. Povremeno, sad jedne sad druge. Sve je bilo kako-tako do davorije Dimitrija Demetra Prosto zrakom ptica leti. Kao da izlijee iz rijei davorije, uz krik i lepet krila, ispod nakrivljenog poklopca nad klavirskim icama izletjela je pticurina i u kratkom letu doletjela do prozorskog stakla na onom odkri-

nutom krilu. Zbog prekratkog zaleta nije ga mogla razbiti, stropotala se i uas negdje izgubila ili pritajila. Boe, nije ovo, valjda, privienje? Ptica je izletjela iz pjesme o ptici. I ostavila pjesmu praznom. Pjeva je umuknuo. Naputa stolac i uljajui se, kao da iz svoje pjesme odbjeglu pticu ponovo u pjesmu eli vratiti, odlazi tamo gdje je ptica pala i nestala. Ispod klavira sam vidio malog pijevca i Opanareve noge. Uspio gaje top tanjem pritjerati odkrinutom krilu balkonskih vrata. Tada je Opanar estoko zatoptao i potciknuo. Pjevi se preplaio i opet smo ga vidjeli kako polijee, leti i slijee na granu japanske sofore, kojom se, najvjerojatnije, i posluio kad je uletio u glazbeni paviljon. Nisam siguran, ali mi se ini da smo, prelazei iz drugog u trei ardak, tri puta mijenjali smjer kretanja, jednom se uspinjali i dva puta silazili. Hodnici nisu imali prozora, a bili su osvijetljeni ugaonim svjetiljkama koje su slabo svjetlo prosipale u dva hodnika kraka. Ni kad smo se nali u novoj prostoriji, gdje e se, kako sam slutio, odrati demonstracija nove arolije, nisam mogao procijeniti na kojoj se visini nalazimo, u prizemlju ili na najviem katu, jer su prozori imali teke kapke od jelovine, zasunjene zasunima i zakljuane katancima, kao da se radi o riznici. - Morao sam - pravdao se Opanar zbog tolikog osiguranja - nakon one bezobzirne provale. Ovo je prizemlje. Razbije staklo i ve je unutra. Pitanje je da li su se sklonili od nevremena, koje ih je zateklo dok su ribarili, ili su doli neto ukrasti. Vjerujem u ono prvo. Da su doli krasti, proetali bi se i po drugim paviljonima. Oni se odavde nisu micali, ostavili su opuke i ostatke jela. Dobro, neka im bude, nisu mogli pored kue kisnuti. Ali, ono to su uinili, nisu trebali uiniti. Unijeli su u sobu velik kamen i jedan se od njih na kamenu opoganio. Na taj su kamen napisali: Ovo je nadgrobni spomenik govnu koje ima kuu u kojoj nema niega korisnog, ni da to ukrade ni da se time poslui.

Ne vjerujem da sam se osmjehnuo, iako je u srazu Opanareve namjene sobi u prizemlju treeg paviljona, 0 kojoj sam, sudei po eksponatima, ve poneto mogao nasluivati, i ribarske nepodoptine bila iskra smijenog. A soba je, u kojoj nema niega korisnog, po sredini imala dugaak stol, na stolu stolnu lampu, pernicu i hrpu starih novina. Pisai stol u intelektualevoj radnoj sobi 1 nita vie. Ali, stani! Je li s tim stolom sve tako obino? Netom smo uli u prostoriju, dok sam jo sama sebe pitao emu slui ovo udo, Opanar me je gurkanjem privolio da sjednem na jednu od desetak stolica koje su stajale ispred stola, na udaljenosti kolika je izmeu stola predsjedavajueg i prvog reda stolica gledalita u bilo kojoj konferencijskoj dvorani. On je sam sjeo za stol prispodobljiv stolu predsjedavajueg i upalio stolnu svijeu. Sjedio je sueljen sa mnom samo koji trenutak. im je progovorio, ono o zakivanju prozora i ono o nadgrobnom spomeniku, ustaoje i zauzeo mjesto za govornicom koja je bila privrena uz desni bok stola i nije imala mikrofona... Dakle, neobinost sobe bila je u tomu stoje ona u ulozi kabineta imala oblik dvorane za predavanja, i stoje domaina stavljala u ulogu predavaa a njegovu gostu namjenjivala ulogu sluateljstva, ne u metaforinom nego u doslovnom smislu. Ja u ostati prikovan za svoju stolicu u gledalitu, a on e, dok bude utio, sjediti za stolom, a kad progovori, kretati prema govornici. Zidovi, stol i govornica u pozadini bili su obloeni drvenom lamperijom, a drvo oblijepljeno oglasima u kojima se, u zemlji i inozemstvu, u reiji mnotva kulturnih, vjerskih i politikih organizacija, oglaavaju dani, sati i mjesta predavanja to e ih, na najrazliitije teme, odrati Ante Opanar, ije ime dominira plakatom, bez obzira na njegovu veliinu, pa se iz same veliine slova moe prosuditi tko je ona u ovom svijetu gdje mnogi govore, iako prije polaska za govornicu nisu znali to e rei kad se iza nje nau. - Govornica u radnoj sobi. Je li to nuda ili nastra-

nost? - rekao je i poao prema govornici. - Nuda. Ja tu piem. Imam teke hemoroide. Vanjske. A ni sa kimom mi nije sve kako valja. Moram ee mijenjati poloaj tijela. Sjediti, ustajati, etati. Ne moete mi rei da trim za mikrofonom. Njega ovdje nema. A ima ih koji na mikrofon skau kao pastrva na mamac. Pogledajte, zidovi svjedoe o mojim nastupima. Ne mogu biti eljan onoga ega sam presit. Ako i uvaim to od mene trai, da ga ne drim lovcem na mikrofone, ostaje nerazjanjeno zato se, dok govori, sada i ovdje, a ne u nekoj drugoj prilici i na nekom drugom mjestu, tako esto zalijee na govornicu? Nije mogue da mu tijelo mora mijenjati poloaj tako esto? Imao sam dojam da govornica nije mjesto ni za pisanje ni za govor, makar tamo i pisao i govorio, daje to mjesto gdje se ukrtaju silnice njegovih htijenja i njegovih ogranienja, mjesto odakle na krilima rijei uzlijee u visine, mjesto otkuda ga zapretane sile, kad se na tajanstven nain oslobode, katapultiraju u plavetnilo. I, neka mi ne bude zamjereno zbog preteke rijei, njemu je govornica znaila isto ono to pornografske slike znae aneminu ljubavniku: bila mu je stimulans. Moda sam i previe koristio pjevia koji je sluajno izletio iz klavira i sluajno uletio u priu o majci Mariji, ali ne mogu odoljeti iskuenju da ga, kao metaforu Opanara, ne upotrijebim jo jednom, uzdam se u Boga posljednji put. Na putu od stola do govornice, po koopernim gestama, po previtoj odlunosti i kliktavim koracima, on je nalikovao na pjevia od vrste patuljastih kokoi zvanih cverglice, pjetlia koga zovu urek i dre na dvoritu da bi svojim oima vidjeli to znai biti strastven i biti moan. Ali, i to me je iznenadilo, kad je govornica mom pogledu zaklonila njegovo tijelo, u kojem je vijao crveni vjetar previtosti, iz njega se sve pjevje rasplinulo i za govornicom je ostalo neto nalik na abu krastau kad sjedi na lopoevu listu i kreketom ispunjava dolinu na ijem je dnu jezerce s lopoima. Ne znam jesu li njegove oi bile zrcalo due, ali sam

bio siguran da su mu oi zrcalo bare u kojoj na debelu mulju raste ljigava trava. I kad je govorio, ili ba zato to je govorio, sliio je abi, jer se silno nadimao prije nego to e izgovoriti najobiniju rije. inilo se da mu u ustima kljua neto kaasto, da rijei s njegovih usana ne polijeu ve se izlijevaju, kao to bi se sluz izlijevala. Ono stoje bilo nespojivo s tako neistim izgovorom, bila je injenica da je govorio o hrvatskom jeziku, ne ba o njegovoj ljepoti ali ni daleko od nje, ako politika rasprava o hrvatskom jeziku podrazumijeva i zauzimanje za njegovu istou i ljepotu, ma koliko one od sporova bile udaljene. Hrvatski jezik ima sijaset imena, a nijedno od njih nije problematino osim najjednostavnijega, da je to hrvatski jezik; svi su narodi svoj jezik iznjedrili iz svoje povijesti i tradicije, samo je o hrvatskom doputeno u beskraj raspravljati je li porijeklom hrvatski ili su ga Hrvati od drugih preuzeli; u povijesti su poznate razne otimaine, zemlje i dobara, samo se Hrvatima pripisuje neuvena pljaka, da su drugima preoteli jezik, a misle li da nisu, moraju to dokazati; u svakom jeziku rijei su nevine, bilo to iskazivale, samo u hrvatskom jeziku postoje optuene rijei i u njihovu obranu treba angairati tisue odvjetnika; veina jezika za no i kamu imaju dvije rijei, moda i koju vie, ali te sree hrvatski jezik nije, jer se u njemu bar tisuu rijei optuuje da znae no i da slue istoj svrsi kojoj i no slui; svaki boji ovjek rijeju i pjevom nekanjeno velia slobodu na svom jeziku, samo hrvatski ovjek zbog pjesme i jezika mora u zatvor; pripadniku svakog naroda gramatika je dosadna knjiga, od pravopisa mu se die kosa na glavi, a kad mora zaviriti u rjenik, dobiva hunjavicu, samo je hrvatskom ovjeku gramatika hrvatskogjezika najdraa knjiga, pravopis obavezno kupuje, pa koliko ih god za redom bilo tiskano, dok mu je rjenik tiha patnja, jer ga pod tim imenom na tritu jo nema; svaki ovjek izgovara bez straha svaku rije svoga jezika, samo hrvatski

ovjek, govorei svojim jezikom, ivi u strahu da e izgovoriti rije za koju e mu jedni rei da nije hrvatska i neka se srami, a drugi da Hrvat ne moe biti dokle god bude pravio takve greke, to ima za posljedicu nesigurnost, koja se izraava bilo tako da na svom jeziku muca, u strahu da e pogrijeiti, bilo da rijei, u ije je hrvatstvo siguran, izgovara i gdje im nije mjesto; u svim drugim jezicima postoje strunjaci za jezik a puk je u ulozi onih koji ue, a kod Hrvataje obratno, strunjaci se najmanje pitaju, a jezik normiraju politiki nestrunjaci i puanstvo izazvano nestrunou politiara i eljom da i oni, u kakofoniji nestrunosti, kau stoje u jeziku hrvatsko a to hrvatsko nije; kod veine naroda jezine strunjake malo tko zna, samo su hrvatski jeziari poznatiji od nogometaa, opravdano, jer, i ako su akademici, neka budu sretni ne bace li ih u tamnicu da u njoj, u smislu hrvatske tradicije, krepaju s hrvatskim jezikom na usnama; u drugih naroda politiari najee ne prave pitanje kojima jezikom govore, jer im svijest o njegovu imenu niemu ne slui, osim znaju li ili ne znaju govoriti, samo su u Hrvatskoj stasale dvije vrste politiara, jedni koji su, govorei hrvatskim jezikom, pri nepomuenoj pameti, tvrdili da jezik s tim imenom ne postoji, i drugi, koji su tvrdoglavo dokazivali jezikom koji se zove hrvatski da se on doista zove hrvatski i zbog toga bili tamanjeni kao skakavci. - To je samo dio te opirne teme - govorio je Opanar, vodei me iz treeg ardaka nekamo gore, nekamo dolje, nekamo lijevo i nekamo desno. - Ima toga jo. Molim ga da mi o tomu vie ne pria. I previe je, i neu moi zapamtiti. Upravo stoga to njegove rijei nisam doslovce zapamtio, u upravnom ih govoru nisam navodio. Ali, pamenje nije jedini uzrok to u svom tekstu najvolim vidjeti svoje rijei. Opanar je govorio kako je govorio, o emu je neto kazano, ja pak ne elim

da mi taj govor, kaast i razvuen, opustoi priu o majci Mariji, pa sam njegovoj predugoj govoranciji dao oblik dolian jeziku, makar bila rije i o hrvatskom, o kojem svaka ua moe govoriti to joj god padne na pamet. Nali smo se i u etvrtom ardaku, a ja se jo nisam bio domislio svrsi Opanareva vatrenog govora o jeziku. Nije mogue da e etvrti paviljon imati nov sadraj i da e me domain ostaviti u nedoumici? Koliko se god sve to s njim inilo traljavim, dade se zapaziti kako je traljavost povezana jo nevidljivom niti. Neto kao deset pari poderanih arapa na suilu, iju icu, zato to je svijetla i tanka, iz daljine ne vidimo. Taj etvrti paviljon bio je cilindrian, najvie nalik na donon kulu. U nj smo uli na vrata koja su ga povezivala s ostalim dijelovima kue, i tu zastali. Nismo mogli naprijed, mogli smo samo uzbrdo i nizbrdo. Naime, vrata su izbijala na sredini cilindrinog paviljona u kojem od poda do krova nije bilo nikakvih katova. S podesta na kojem smo stajali, mogli smo zavojitim stepenicama bilo pod krov od armiranog stakla, kroz koje je, budui daje bio bez prozora, u paviljon ulazilo svjetlo, bilo nizbrdo slinim stubitem do poda potaracanogbjelucima s morskog ala. I uspon i silazak zavravali su pred vratacima. Donja su vodila u luicu zvanu Vilenjak, a gornja na terasu odakle je na more pucao ljepi pogled nego iz glazbene dvorane. - Najprije emo gore - rekao je Opanar. Na putu do vidikovca, u tri smo se maha zaustavljali, svaki put kod nie u kojoj su se nalazile urne. Priao mije da ih je nabavio od radnika koji su prilikom iskapanja temelja robne kue u crvenici naili na rimsko groblje, u kojem je bilo na stotine urni, vie nego to ih je na jednom mjestu igdje naeno. Dva je radnika bilo lako nagovoriti da arheolozima, koji su nakon otkria preuzeli nadzor nad iskapanjem, ispod nosa ukradu dvanaest urni, koje je Opanar smjestio u nie, est uz stepenice koje vode prema vidikovcu i est na putu do prizemnog

izlaza iz cilindrinog ardaka. A sve ga to nije stajalo ni sto litara vina, jer je urne plaao bevandom. Davao je radniku onoliko razvodnjenog vina koliko bi se u urnu moglo uliti. Kod jedne smo se urne dulje zadrali da mi domain pokae sadraj rimskog groba. Premeui preko ruku stvarice, sve odreda dobro uuvane, hvalio mi se kako e on sve to, kad doe vrijeme, oistiti od zemlje, konzervirati i staviti na svoje mjesto, nimalo loije od podruma arheolokog muzeja, gdje bi se urne i grobni materijal, da ih on nije prisvojio, sada nalazili. U tom hvalisanju bilo je i isprike za prisvajanje onoga to mu ne pripada. Ali, sudei po onome to sam vidio u Opanarevim ardacima, sudei po neredu i nedovrenosti, sumnjam da e grobni nalazi biti ikad i obinom metlicom od crvenice oieni. U kamenoj ari nalazila se cenerarija, staklena posuda s poklopcem i u njoj ostaci pokojnika nakon spaljivanja. Oko nje, u kutovima, zato stoje cenerarija bila okrugla a ara etvitasta, redali su se prilozi, uljane svjetiljke, boice s miriljivim pomastima, kope, fibule i u velikom broju lacrimariumi, hrvatski reeno suznice, staklene cjevice nalik na epruvete u koje su ukapavane suze roaka, a trebale su na onom svijetu svjedoiti koliko je na ovomu pokojnik bio voljen i s kolikom je tugom s ovoga svijeta ispraen. Suze koje su se odavno osuile, kao to se sui sve ljudsko, bilo na zemlji izloeno vjetru ili pod zemljom izloeno crvenici. Nije mi ovo bilo prvi put da gledam suznice. Ali, i kad sam ih gledao u muzejima i kad sam ih gledao u Opanarevu ardaku, tek iz zemlje izvaene, bio mi je to jedini grobni prilog vrijedan panje. to ara, to cenerarija i to svjetiljke koje su pokojniku trebale osvijetliti put do zagrobnog svijeta! to pomasti u svijetu punom mirisa! Samo su suznice zavrijedile da se iz zemlje izvade i stave u vitrine muzeja. Neka posjetioci vide kako sve tee i prolazi a ljudske suze, valjda zato to kaplju,

nikamo ne otjeu, nikamo ne odlaze. Neka se uvjere kako ne valja govoriti: Proivio sam ivot, kako je bolje rei: Isplakao sam ivot. Lacrimarium! Trebalo bi pamtiti tu rije i ponovo uvesti taj lijepi rimski obiaj. - Dakle - rekao je Opanar na vidikovcu odakle se vidjelo i more i sva etiri ardaka njegove kue - sve sam to sagradio radei u fuu. Tu od moje profesorske plae nije uloen ni dinar. Prvi sam paviljon podigao traei u prirodi portrete dravnika, drugi prireujui proslave vanih socijalistikih datuma, trei drei predavanja o svemu i svaemu, u zemlji i inozemstvu, a etvrtije ostao nedovren, samo goli zidovi i ovaj vidikovac. Dovrava nje etvrtog paviljona lei mi na srcu, slutim da dolazi njegovo vrijeme. U nj bih smjestio numizmatiku zbirku i potanske marke, a od arheolokih predmeta sve to imam i to u jo imati. Ali, otkud mi pare?... Imam rjeenje. Vi ste bogat ovjek i ovjek s vezama meu hrvatskim iseljenitvom. Poslovan ovjek s jakom do zom domoljublja! Vi biste mi mogli organizirati jednu glamuroznu turneju po Americi, na kojoj bih drao predavanja o hrvatskom jeziku. To se danas trai i plaa! Spomenuvi plaanje poeo je trljati dlan o dlan. Iskonska gesta svih srebroljubaca! - Ilo bi to - nastavio je tonom laskanja i nagovara nja. - Jo kad bismo turneji dali zvuno ime, recimo Hrvatske suze. Ako vam se to ne dopada, onda Hrvat ski pla. Vi odluite, menije svejedno. Lova e pljutati. Nemam nita protiv da i vi naplatite svoj trud. Nemojte sumnjati da e pod mojom dirigentskom palicom biti plaa koliko budemo htjeli. Luda ideja! Ako se udrui moja vjetina cijeenja suza i vaa poslovnost, ne jedan, jo u deset paviljona sagraditi. O, Gospodine, zato me ovoga nisi potedio?! Sve je oko mene posivjelo, sve se u meni pomutilo, pamet i srce, dua i sjeanja. Vidio sam urnu slinu uljnoj kamenici i nad njom plavu cenerariju od stakla kroz koje se jedva naziralo to se unutra krije. Znao sam da su tu sahranjeni njeni ostaci, ostaci starice koja je,

J- ,.,t

pogrbljena kao mladi mjesec, gradila ogradu oko svoje kue u ludoj nadi da e postii nemogue, da e spojiti krajeve mlaaka i napraviti pun mjesec koji e osvijetliti no kao to sunce osvijetli podne. Ono to me zaokupljalo, to me izluivalo i to e me glave doi, bilo je pitanje u kojoj su od tisuu suznica to okruuju plavu cenerariju iskrene suze a u kojoj lane? Da li to netko zna? Da li se to, kad plakanje postane isplativo kao rudno nalazite, i moe znati? I koja od tisuu uljnih svjetiljaka, natiskanih u kutove urne izmeu kamena i stakla, moe dugo gorjeti i osvijetliti podzemne pute kojima e pokojnica doi na livade uz obale rajskih rijeka? Ni na jedno ni na drugo pitanje odgovora nema niti ga moe biti. Otkako ovjek plae, on istodobno roni i suze lane i suze istinite, pa nije rije o iskrenoj i neiskrenoj uplakanosti vezanoj uz iskrena i neiskrena ovjeka, rije je o jednom te istom ovjeku u trenucima iskrenosti i trenucima neiskrenosti. A ni sa svjetiljkama nije drukije. Ima svjetiljaka koje naglo proplamsaju, a kad se pouzda u njihikrene naputkroz podzemlje, nestane u njima ulja i ostavljaju te u mraku. Umijee je, i srea je, naii na svijetiljku koja e i proplamsati i dugo svijetliti. - Ponudu prihvaam - rekao sam - ali imam jedan uvjet. Ako mi ga ispunite, moemo ui u posao s Hrvat skim suzama. Recite mi na koji ste nain doli u posjed zemljita na kojem je kua sagraena? Bio je to potpuno nov izraz lica. Bio je to ak i drugi ovjek, ni najmanje slian ovjeku s kojim sam dotad vodio razgovor. - Da - rekao je otegnuto i znaajno. - Zasad ne poduzimajte nita u vezi s turnejom. Moram kod na dlenih provjeriti jeste li vi taj za koga se predstavljate. - Ne morate provjeravati. Ja nisam to jesam isto toliko koliko jesam to nisam. Uostalom, ili jesam ili nisam, ovo to jesam i to biste vi pronali da bih mogao biti, kakve veze ima s nainom koji vas je doveo u posjed zemljita to gaje prije vas posjedovala Marija Gole? - Prvi put ujem za tu enu.

- U ponedjeljak joj je godinjica smrti. Hoete li joj na grob donijeti struak cvijea? - to da ja tamo dolazim! - Mogli biste jednu od suznica ispuniti suzama i prisloniti je uz njen kri. Neka se znade koliko je volite. - Niti je poznajem niti je volim. - To su prave rijei! Vi znate suze cijediti iz tuih oiju, a kad treba da sami proplaete, ne umijete jer ne prepoznajete i ne volite. Vi se prema hrvatskim suzama odnosite kao kolekcionar. - Savjetovao bih vam da odete, jer u vas inae biti prisiljen otjerati - rekao mije ovjek, koji o suzama tako mnogo zna samo zato to ne plae za svaku sitnicu kao ovaj to gaje opisao.

Neuspjeli posjet uvaru tuih mrlja i svoje svetosti

I u svenjiu pisama to su se odnosila na prodaju zemlje na kojoj je podignuta druga kua uz obalu Vilenjaka, nalazile su se razglednice i fotografije Marijina sina Mate. Poele su pristizati od lipnja osamdeset tree i stizale u jednomjesenim razmacima do polovice veljae, kad je stiglo udarno pismo u kojem je pisalo komu e ovaj put Marija dati zemljite, pismo pisano u Luzernu prvi veljae osamdeset i etvrte. Na razglednicama, s obzirom na ono to je na njima pisalo i na ono to je na njima bilo prikazano, nije bilo nikakve izmjene. Pisane iz raznih mjesta, donosile su majci pozdrave, obeanja da e joj se sin vratiti kad se vraati takvima kakav je on bude doputeno, i tone navode dana i sati kad e na radiju u pozdravima i za nju biti otpjevana koja pjesma. Ni na fotografijama nema bitnijih promjena, ja ovdje, ja ondje, i slike toga ovdje i toga ondje. Gdje god bio, uvijek nasmijeeno sinovljevo lice, ba po majinoj elji, da ne stari, da na njega ne pada tuga i da obeava. Meutim, pismo u kojem sin majci predstavlja osobu kojoj e darovati zemlju, ovogje puta neto drukije. Njegova kratkoa nije jedina i najvanija novost. Sin se dotada trudio da majci to opirnije opie osobu koja zasluuje da joj se zemlja daruje, kako bi u njoj potaknuo samilost potrebnu da dade tako golem poklon. Ovoga je puta zgoda s licem dostojnim milosti opisana ukratko i ovla. Mnogo je vea novost to sin tu osobu ak i ne imenuje, to se i ne trudi da mjaka u njoj prepozna onoga koga je nekada poznavala, i to s njenim uspomenama

ne rauna kao s podlogom dareljivosti. Sinovljevoj nemarnosti moglo bi se dati nekoliko tumaenja, bez pretenzije da se ijedno od njih sad odmah prihvati. Tumaenja e biti kakvi-takvi putokazi u traganju za odgovorom to se to oko majke Marije zbiva. O sinovljevoj nemarnosti moe se govoriti samo u navodnicima. Jer on koji se slika, koji pie razglednice i preko radija alje pozdrave, i te kako se trudi da majku privoli na dar. Ali, ako majci Mariji vie nije potrebna ni opirna pria ni ime osobe kojoj e dati dar, moe se raditi samo o dvoje: ili je podjetinjila pa je poziv na njeno pamenje suvian, ili sinu toliko vjeruje da od njega ne trai nikakve dokaze je li osoba koju joj predstavlja zasluila dar. Majko moja majice! Pred tvoja e vrata doi ovjek i zamoliti te da mu dopusti gradnju kue na istonoj obali Vilenjaka. Ne trai od mene da ti kaem kako se ovjek zove, on e ti sam rei svoje ime, koje, ako emo pravo, i nije vano. Vano je ono kako je ivio, i ono stoje sve bio prisiljen proivjeti, jer se ti nee ganuti na ime, tebe e ganuti ovjekova nesrea. A rije je o rudaru, majice. Kopao je on mrki ugljen u Siveriu, na istonim obroncima Promine. Da bi mu bilo bolje, ulanio se u sindikat. Da bi mu bilo jo bolje, da ne bi ugljen kopao, ode u komuniste. Kad doe rat, odazva se pozivu i ode u revoluciju. Kratko je vrijeme ratovao, dva je balvana bacio na eljeznike tranice i tu ga zarobie Nijemci. Odvedoe ga u Njemaku i dadoejednom seljaku. Tako gaje elja da ne kopa, dovela do toga da kopa tee i dulje nego stoje u rudniku ikad kopao. Kod seljaka u okolici Cottbusa, na samom istoku Njemake, i pored kopanja bilo mu je dobro. Kad u te krajeve prodrijee Rusi, ponovo se u njemu probudi elja da ne kopa, pa se pridrui puku u kojem su bili vojnici iz Tomska i okolice. Kreui se s njima od fronte do fronte, doe i u Sentu, gdje je ivio njegov stric sa dvije keri i sinom.

Dok je sa stricem objedovao, u kuu upadnu momci iz Tomska, njegovi drugovi iz pukovnije, pijani, grubi od prirode i ogrubjeli od rata. Traili su naposudbu gazdine keri, na sat, na dva. Nee daleko s njima, u dvije sobe na katu. Na se crveni rudar usprotivi njihovim eljama i njegovi ga suborci svezu, izmlate, izvedu na kat i pred njegovim oima siluju obje njegove rodice. Kad je vezan prigovorio momcima iz Tomska da ne siluju, da im to drug Staljin ne bi dopustio, rekoe da im je ba drug Staljin to dopustio, a ako se o toj dozvoli eli raspitati kod pukovnika, bolje da u pukovniju ne dolazi. Uostalom, meu njima je ijedan kapetan, on je sad doao na red, pa kad svri posao, neka ga pita, on e mu rei da se ovdje sve ini po tajnoj uputi druga Staljina. A i to bi im Staljin za utjehu mogao dopustiti ako im ovo ne dopusti? Silom ili milom, pobjednici uvijek dobivaju ovu vrstu robe. Kako ponovo ne bi doao u priliku da ga momci iz Tomska poduavaju Staljinovom nauku, jer bi druga lekcija bila tea od prve, ostade kod strica do kraja rata. A kod strica se moralo kopati da bi se ivjelo. I opet je kopao. Kad rat zavri, vrati se u Siveri u ruskoj uniformi, okien sa dva ordena. Kako su bolja radna mjesta ve bila zauzeta, a on zasluge nije stjecao na naem terenu, dadoe mu mjesto predradnika u rudniku. Nije bio daleko od kopanja, ali nije ni kopao. I to je bilo dobro. U njegovoj kuhinji iznad tednjaka, tamo gdje su nekad stajale krpe s porukama kuharici da pazi na juhu, sada je stajala velika Staljinova slika, koju su ukuani nalijepili prije njegova dolaska kao dobrodolicu svom crvenoarmejcu. Podsjeala gaje zna se na to. Uskipjelo bi svagda u njemu kao u kuhariinu loncu. Jednoga dana ne izdra, zgrabi tu brkatu papirinu i baci je u vatru. Za paljenje slike douje njegov mlai brat, koji je jo kopao, a elio je da ne kopa. Brat tui brata partijskom komitetu. Tamo se na predradnik morao ispovi-

jedati. Rekao je da mu se na Staljina povraa, a rekao je i zato. Komitetlije slegnue ramenima, pa kau: - Kad je tako, neka bude tako! Ne ulazimo u to je li Staljin onima iz Tomska doputao silovanje, ali tko para StaIjinovu sliku, ne moe biti predradnik. -1 za predradnika postave njegova brata. A na rudar ponovo sie u jamu i nastavi kopati. Dodue, crno zlato za izgradnju socijalizma, ali ga kopati nije bilo nimalo lake nego kad se zlato zvalo samo mrki ugljen. etrdeset osme posvaae se nai komunisti sa Staljinovim komunistima. On eka i eka hoe li se tko u komitetu sjetiti da je on imao pravo prije svih, da je kukurijeknuo prije zore i da pogreku uinjenu prema njemu treba ispraviti: vratiti ga na mjesto predradnika. ekao on, i naekao se. On bi zaboravio njih, kao i oni njega, da se kopanje dalo zaboraviti. Zato ode u komitet ipodsjeti ih na zaborav. - Ne - rekoe oni njemu - greke nikakve nije bilo. Ti si iao ravno na druga Staljina, na njegovu linost, a mi toga ne inimo. Mi samo negiramo ono to on o nama misli i imamo mu namjeru dokazati da smo njegove najprivrenijepristae. Ti oito ne shvaa tu bitnu razliku. Idi u jamu, kopaj i razmiljaj o razlici. - Opet je kopao i ekao da Staljin postane ono to ini, da se sjedini sa svojim djelom. Staljin je i umro a nai ga s njegovim nedjelima nisu izjednaili. Tek kad je na vlast doao Hruov i kad se meu naim komunistima potajno itao njegov tajni referat, da bi se vidjelo koliko su nai komunisti bili vidoviti, rudar se ponovo obratio odgovarajuoj instanci i rekao da sada, kad su Staljina napokon izjednaili s njegovim djelom i sebe ovjenali vijencem pobjednika, i njemu mogupriznati daje imao pravo spaliti onu brkatu papirinu. Rekoe mu: - Ti ponovo eli imati pravo u krivo vrijeme. A imati pravo u krivo vrijeme isto je kao i biti u krivu. Istina, ti si prije svih nas vidio da su Staljin i njegovo djelo ista stvar. Zbog toga budi zadovoljan. Ali, _ bismo ti sada dali pravo za ono to si onda uinio,

doveli bismo u sumnju nau nepogreivost, koja, kad se gleda stoje u kom vremenu injeno, ni u tvom sluaju, kao ni u tisui slinih sluajeva, ne dolazi u pitanje. Prema tome, ti ima pravo to se tie jednakosti izmeu Staljina i njegovih djela, ali nas ti nema pravo izjednaavati sa Staljinovim djelima i kazati: Kako je on postupao s vama, tako ste vi postupali sa mnom. Zato e i dalje kopati crno zlato, za politiku nema sluha. I kopao je sve dok mu jedna stijena nije zdrobila nogu u koljenu, koju su lijenici po krpali i poslali ga u invalidsku mirovinu. Stijena ga je jedina oslobodila kopanja, tog nesnosnog zanimanja koje ga je sililo da ini sve stoje inio. Zar bi ti, majice, mogla odbiti molbu toga ovjeka ? Mate - S Agnezom vam nee biti dosadno - rekao mi je fotograf kad se k meni navratio uoi mog posjeta kui koju je, kako sam vidio iz kupoprodajnog ugovora, sagra dio Justin Pismoznanac. - Kerka ili snaha Justinova? - pitao sam ga. - Nijedno ni drugo. Kerke nije imao, a snaha je, kad je Justin prestao derati cipele, bila najljui zagovor nik obiteljskog nauma da kua promijeni vlasnika. - Onda nova vlasnica? - Moglo bi se rei, ali e biti tonije rei vlasnikova supruga kojoj je, nakon rastave, u diobi pripala kua. - Mislite da joj zanimljivost potjee iz injenice to je rastavljena? Poznavao sam vrlo dosadne rasputenice. - Ne mislim, premda tu injenicu ne treba zane mariti. Mislim da e vam biti zanimljiva s obzirom na ono to u njenoj kui traite. - Mislite da e mi ona pruiti potpuniju informaci ju o tome kako je Justin doao do zemlje, nego da sam njega naao? - Ne mislim da bi vas mogla potpunije informirati nego Justin kad bi htio. Ali e vas informirati koliko i on, jer e ona rei sve to zna, a on bi rekao samo to bi htio rei, a to je koliinski isto. Uz to e Agneza za ono to ima

rei izabrati prikladniji nain. Od njega biste sluali dosadne stvari, a ona e vam o njemu priati same zanimljivosti. Tako ete kroz zanimljivosti doznati koliko je Justin bio dosadan ovjek. - Mislite da dosadan ovjek u iijoj prii moe biti zanimljiv? - Ne znam to da vam kaem. ini mi se daje pria o dosadnom i sama dosadna. Zato i mislim daje srea to e ovu o Justinu voditi Agneza. Hoe li uspjeti da o dosadnu ovjeku napravi zanimljivu priu, to ne znam. Bez obzira na njen uspjeh, imali ste sreu, jer da ste susreli Justina, suoili biste se s dosadom koja, kad najvie dosauje, misli daje najzanimljivija i najpouni ja. Kuite u emu je tos? Shvatio sam im sam vidio Agnezu. Otvorila je vrata i prije nego to sam na njih zakucao. Naime, kuna su vrata bila navrh stuba, jer se kua uzdizala na hridi stoje nikla iz suenog podanka i tekla uzdu istone obale Vilenjaka. Bila je prizemnica, ali zbog stijene na kojoj je sagraena, via od svih kua na podanku. Ve kod susreta i upoznavanja oitovala je da o svom gostu zna sve to o njemu zna i fotograf. Sumnjam da joj je taj lukavac rekao ita o kotacu u koji je sluajno sa mnom zapao i pokuava se iz njega izvui. Sumnjam da joj je rekao ita o svojim mukama u vezi sa mnom, ali da joj je napriao koliko sam bogat i kakve joj se anse sa mnom otvaraju, to je sigurno, kao stoje sigurno daje mene draio njome. Koliko je taj lukavac lukav, predmnijevam da joj nije kazao svrhu moga dolaska, jer bi nagovjetaj svrhe moga dolaska osujetio njegova oekivanja. Vjerovao je u spontanost ako raspali Agnezinu matu i radoznalost. Tada e sve ii bolje nego daju je mjesec dana pripremao to e i kako e. Dok sam je gledao kako me vodi kroz hodnik i kako mi se smije, bilo mi je jasno da oko mene i nje nastaje ona istina, ona vidljivost kakva nastaje nakon obilne kie u zraku punu ozona, i kakva nastaje oko mukarca

i ene ako pokazuju erotski interes jedno za drugoga. I sad se tu, u toj istini namjera, javljala moja stara trauma siromaha koji je odjednom postao bogat- smijei li se ona meni, mojoj ubogoj dui i mom tijelu, ili se smijei onomu to imam u lisnici? Za svoje godine, a vie od etrdeset i pet nije mogla imati, Agnezaje bila vitka, kao djevojurak od sedamnaest. Njena je vitkost, da ne kaem plosnatost, u prsnom kou pobuivala sumnju: zar tu nije moglo biti neto ispupenja i u sluaju da ne nosi grudnjak? iroka bluza, zadjenuta za pojas suknje, pri kretnjama tijela mijenjala je nabore, nicali su as na prsima, as iznad bokova, ali se nije moglo vidjeti da li ispupenja iznutra ita napinju. Ako tamo i ima togod, bit e da ne stri, daje mekano i da se leluja. Njena kosa, ni gusta ni debela, mora daje esto pod frizerskom haubom, jer ju je Agneza htjela uiniti i bujnom i snanom, u emu je, mora se priznati, i uspijevala. Premda je za dopadljivost ene vaan svaki detalj, u grai tijela, u tenu, kosi i pokretima, njena dopadljivost ne potjee ni iz jednog detalja posebno, ona potjee iz sveukupnosti, iz spoja svega na njoj i u njoj, spoja koji ni jedan detalj ne ostavlja postrance, neukljuen, u koji je svaku pojedinost osmislio tako da ona u njemu znai mnogo vie nego to znai kao posebnost. Agnezin je spoj bio usporediv s lijepim napjevom, primjerice s onim iz popijevke Mamica su trukle pekli. U toj se popijevci nalazi i ono o taboru u koji se mora ii, po emu se zna da mama trukle pee svom ratniku. Moda e se nekomu prispodobljenje Agnezine harmonije kuhinji i kuhanju initi odve vulgarnim. Za mene ta vrsta enstva stoji na samom vrhu enstvenosti. Osim toga, ona me je jedina mogla osloboditi traume: doekivala Agneza mene ili moju lisnicu, sve mi je ravno kad me prima ovako po domai i kad mi servira toliko pia i jela da bih i privezan za ovaj stol mogao proivjeti mjesec dana. - Zovite me Janja - rekla je kad sam zaredao zvati je gospoa Agneza. - Tako me i drugi zovu. Agnezaje za

krsnicu. Zabluda moga oca, seoskog uitelja, koji se pravio uen kad je Janju preveo u Agnezu. - Moe - rekao sam. - Ako nemate nita protiv, moglo bi, naglaavam, eventualno i Janje. - Moglo bi, ali zbilja eventualno - rekla je Agneza shvaajui to s eventualnim janjetom elim rei. Uinilo mi se kako je vidim u roju iskri s erotskim nabojem, roju nastalu udaranjem eventualnosti u ugarak njenih zapretanih nadanja. Fotografu prigovaram lukavstvo, a to ja radim s ovim eventualijama nego lisiim? Istina, nisam nezainteresiran za njenu vitkost, nisam ravnoduan prema tajni koju krije njena bluza. Ali, vie od oboga elim od nje doznati to nisam uspio doznati ni od jednog kuevlasnika. Raunao sam kako izmeu mukarca i ene, kad se oko njih javi istina i u istini stanu iskriti erotske silnice, padne toliko rijei koliko padne kapi u jednoj ljetnoj kii, sve da bi iz tog verbalnog povodnja isplivali nagi i zagrljeni. Iz iskustva znam da mutavog preljuba nema, da su svi preljubi najprije verbalni i da se do ljubavi dolazi kroz kiu rijei. Znam da do preljuba ne moe ni doi ne znaju li se po putu kud hode zaljubljeni prostirati sagovi tkani rijeima. Nedostatak rijei, nedostatak predmeta o kojem e govoriti, ljubavnicima je isto to i kii nedostatak kapi. Do preljuba ne dolazi bez rijei, a ako je do njega sluajno i dolo, ubrzo e dosaditi i preljubniku i preljubnici. ar preljuba je u intimnom razgovoru koji zavrava ljubavlju, a ne u ljubavi koju mutavost pretvara u parenje. Moja su oekivanja bila sraunata na to da e sada, kad Janja eventualno moe postati janje, Janji nedostajati predmeta za razgovor i da u, navodei je o emu e govoriti, od nje uti sve to bude znala, jer e jedva ekati da mi povjeri to zna, kad me to zanima, a ona ne vidi razloga da preda mnom ita skriva. - Rekli su mi da ovu kuu niste sami gradili, da ste je kupili - poeo sam to sam namjeravao. - Nisam ja, kupio ju je moj bivi mu, kad je naao

drugu i sa mnom se odluio rastaviti. Da budem to dalje od njega, razumije se. - A to mu je prodao neki, neki... - Justin Pismoznanac. Boe, kakvo ime i prezime! Ma ne on, nego njegov sin i jedan crni djeak, koga je prema Justinovoj oporuci sin morao posvojiti ako je mislio doi u posjed dvije treine kue. Ovaj je crni imao od kue jednu treinu. Tom je treinom raspolagao Justinov sin, uz obavezu da crnca koluje do kraja sred nje kole. Cirkus! Htio je svoje posvoje utrapiti sinu koji nije imao djece. Pod svaku cijenu. Neka neshvatljiva pakost, ali prema snahi, ne prema sinu. to mu nije rodila unuka. Justin je mislio da nee da rodi. Na sina je vrio pritisak daje otjera kad nee, ili ne moe, da raa. ivi cirkus! I onda, kad nije htjela roditi bijelo, utrapio joj crno. Ma, cirkus! Ne mora, ali onda gubi kuu! Tom se cirkusu Agneza znala smijati. Pustio sam je, pouzdajui se vie u njene asocijacije nego u moja poticajna pitanja. - Taj sin i taj crni nisu htjeli ni zaviriti u ovu kuu. Iz nje nisu iznijeli nita, sve su nam ostavili. Tu sam se nagledala i naitala svaega. Doznala sam ak da tom Justinu Pismoznancu to nije bilo pravo ime. Zvao se Pismostratovi, dok prezime nije promijenio u Pi smoznanac. Nisam znala zato dok nisam otkrila da su mu nadimci i prezimena bili tiha patnja. Sad, nikomu ne bi bilo pravo da ga zovu Oguzina! to jest, jest! Guzina jo nekako, ali Oguzina! Sad ete uti, priat u vam. Justin je sa tri suseljana otiao iz Kamengrada, otkuda su bili rodom, u Francusku na rad. UKamengradu su ga tri susjeda zvali Oguzina, pa su ga tako nastavili zvati i u Francuskoj. U Kamengradu su se svi meusobno zivkali nadimcima. Samo to su neki imali lijep nadimak, ljepi od imena, i time se ponosili. Oni to su imali ruan nadimak, jedva su ga trpjeli. U rudniku, gdje su tri Kamengraana i on etvrti doli raditi, bilo je jo bar dvadeset Hrvata. Justin se poboja da njegov nadimak, kad se meusobno upoznaju,

ne prihvate i oni. Zato zamoli prijatelje iz istog sela da ga vie ne zovu Oguzinom. Zauzvrat e i on njih zvati krsnim imenom. Trojicapristadoe na dogovor da se u tuem svijetu uljudnije ponaaju, ali prigovorie Justinu da pogodbom dobiva vie i da im gubitak neim treba nadoknaditi. Oni gube lijepe nadimke kojima su se mogli ponositi, a on gubi runi pa je tim dogovorom samo on na dobitku. Justin priznade nepravdu ipozva ih nagozbujela koliko hoe, pia koliko i kakva poele. Gostili su se od podne do ponoi i odponoi do zore. Uzoru mrtvipijani suseljani rekoe Justinu da mu ta gozba vrijedi samo jedno slovo. - Kako, pobogu! - Prije gozbe si bio Oguzina. Nakon nje Guzina. Ako se eli rijeiti i Guzine, plaaj jo est veera. Da se oslobodi nadimka, Justin je bio spreman i na taj troak, ali se poboja da e ga suseljani namagariti, da e se jo est veeri astiti na njegov troak, a onda e mu rei: Oguzina si bio, Oguzina si ostao! Uz to e proiriti priu kako se u svijetu htio pogospoditi liavanjem seoskog nadimka. Umjesto da ih jo est puta asti, uz rizik da ga na kraju prevare, napusti rudnik u kojem su zajedno radili i potrai drugi, gdje nitko nije znao kakav nadimak nosi. - Ne bih se htjela praviti mudra - rekla je Agneza - ali neto o tome moram kazati. ini mi se da u bijegu od Kamengrada, od sumjetana i nadimka, treba traiti sve njegove bjegove od sebe, sva njegova poricanja i sve stoje na tim poricanjima sagradio. - Jeste li u kui zatekli koju njegovu sliku? - poelio sam i vidjeti toga Justina Pismostratovia Pismoznanca Oguzinu Guzinu. Boe, kakva su imena na njega nato varili, i kakva je sam sebi nadjenuo! - Bilo je toga koliko hoe, na zidu i u hodnicima. Sve sam bacila u smee. Kad ga uslikana ne treba sin i posinak, to da mu ja slike uvam!... Jedino, da sam onda znala kako e me posjetiti ovjek koga to zanima!

- A to bi i mene zanimalo! - lagao sam, da je prepustim matici asocijacija i da u njoj ne pobudim sumnju u svoje namjere. - Tako, askamo o njemu jer o drugomu ne znamo. - Imao je oblo lice kao Snjeko Bijeli. I oice su mu bile Snjekove. A nosa kao da nije ni imao. Kad bih mu pogledala u lice, osjetila bih se kao u noi punog mjeseca. Mislila sam, ako je ta mjeseina sjala i kad si bio u Kamengradu, onda mi je jasno zato su te zvali Oguzinom. Izmeu punog mjeseca i stvari po kojoj su mu dali nadimak, ima velike slinosti. Kad sam bolje pogledala njegove fotografije, osobito one to su visile na zidu, primijetila sam da mjeseina samu sebe i ne slika. I to bi se tu imalo slikati, utap ostaje utap! Slikao je ono to se nalo na njemu, sat i prstenje na rukama, unifor mu i ordenje na grudima. Novi sat, nova slika. Nova prstenina, kao jaram, i ovjek tri fotografu da se to ovjekovjei. Moete misliti, na vrhu mjeseina sjaji, a ispod nje blijeti prstenje, satovi, medalje, dugmeta, iriti, gajtani, epolete i sav ostali nepotrebni nakit. Tako vam je to kad se mjeseina slika, da bi uslikala sebe, daje slikati ono stoje osvjetljava i stoje ini mjeseinom. - Imao je visok in? - Kapetan, ak ne onaj od prve klase. Mislim daje i toga dobio tek kad je umirovljen i kad se najvie slikavao. - Kao da ne pridajete vanost njegovoj ratnikoj prolosti? - Taman posla! Meni to sve to oni priaju nita ne znai. Samo napuhavanje. A, sjetila sam se, znam neto o njegovu ratovanju. elite uti? Justin se u partizanima, kamo je doao iz domobrana sredinom etrdeset i druge, nekoliko mjeseci nije isticao ni hrabrou ni ratnom vjetinom, ve lukavstvom i odanou komesarima. Da ga prihvate kao svoga, bio je pripravan, kao nekad nadimka, odrei se hrvatstva, koje je u oima komesara bilo isto to i domobranI ,w.

stvo, neto blijedo, uplaeno i suvino. Trailo se od njega da to i konkretno dokae. Uinio je to u dva navrata, kad je trebalo strijeljati zarobljene domobranske asnike. Dobrovoljno se javio u streljaki vod. Bio je unaprijeen u in vodnika i zbog odanosti i komesarima i svim starjeinama svih nivoa rasporeivanje u njihovu blizinu. I da im bude na usluzi i da bdi nad njihovom sigurnou. Starjeine kojimaje sluio kao neka vrsta posilnog, makar toga poloaja slubeno nije bilo, nisu bile starjeine visokog ina, tek komandiri eta, komandanti i komesari batalj ona, jedan kotarski predsjednik ijedan lan oblasnog odbora. U dvije godine, koliko je Justinovo posilnitvo u ovom ili onom obliku trajalo, bilo ih je mnogo, ravno trinaest. To zahvaljuje injenici stoje bio dobar posilni, odan do kraja, i zlosrei da su starjeine kojimaje dodjeljivan ubrzo pogibale, to ni kod koga nije pobuivalo praznovjerje, jer praznovjerje meu komunistima nije postojalo. Kraj rata doekao je u Zagrebu, gdje je imao pune ruke posla. Radilo se na ienju grada od suradnika okupatora i ljudi koji su na ovaj ili onaj nain bili na suprotnoj strani. Kakvim se to poslom bavio, nikada nikom nije kazivao, ali daje imao prilika sprati sa sebe i domobranstvo i hrvatstvo, imao je, bezbroj prilika, i ni jednu nije propustio, niti se odposla umorio. Posao gaje dovodio u vezu i s viim asnicima, onima koji su odluivali koga se u gradu treba rijeiti odmah, s kojim treba priekati, a kojeg treba ostaviti na miru. U tim razgovorima, najee uzgredice i uvijek kroza zube, u krnjim reenicama spominjao se i nekakav pisac Krlea. Te treba li ga ili ne treba ubiti, te ovaj ga titi, a onaj bi gaposalo do avola. - Ma, drugovi - umijeao se Justin u razgovor, to inae nije inio - zar je taj Krlea jo iv? -Jest, pa to? - A je li iv Trocki?

- Njega je, kau, drug Staljin dao ubiti. - Pa to mi onda ekamo s tim Krleom? Zar nam Staljin nije putokaz? - Kako to misli ? - Ja sam u ratu po nareenju kriomice, da se ne zna tko gaje, likvidirao osam trockista i pet krleijanaca. Zato bismo Krleu sada tedjeli ako smo se u ratu krleijanaca oslobodili da nam poslije rata ne bi smetali ? - Ima tu logike - rekao mu je najvii meu visokima - ali... - I znate ta - rekla je Agneza, potegnula dim iz cigarete i poutjela dok ga nije u mlazu ispuhnula prema stropu. - Taj se niim nije toliko hvalio koliko svojom visokom svijeu. U tom se sluaju vidi kolika mu je. Ubijao ljude, a nije znao zato ih ubija! - Morate to razumjeti - rekao sam podbadajui Agnezinu ljutnju na Justina i oekujui od ljutnje nove pojedinosti. - Bilo je to vrijeme koje je trailo bezuvjetnu poslunost, i vrijeme kad se poslunou spaavala glava. - Bilo je i to to kaete! A bilo je to i vrijeme kad su se sluge uile biti gospodari, kad se od materije kakva je Justinova stvarala svijest gospodara. A, sjetila sam se! Malo je bezobrazno, ali mi smo stari, zbog takvih sitnica neemo pocrvenjeti. Kad je pedeset i este, nakon zapovjednitva logorom ratnih zarobljenika u Vrcu i zapovjednitva straom kaznione u Staroj Gradiki, Justin umirovljen i doao u Zadar, gdje je odluio provesti ostatak ivota, Zadar je bio mali grad s potpuno novim stanovnitvom, seljakim, jer su se graani nakon razaranja grada razbjealipo Italiji, kojoj su veim dijelom i pripadali. Zadar nije imao graana, pa nije imao ni upravljaa koji bi od tih graana potjecali. Svoje upravljae regrutirao je od doljaka, a ti su dolazili u seoskim oporima, u klanovima koji su se vezali za selo i krajeve otkuda su dolazili. Da bi klan priznao nekoga za svog predstavnika, taj je unutar grada morao promicati njegove interese, morao je lanove klana po vezi zapo-

ljavati, upisivati im djecu u kole i domove, dodjeljivati im stanove, braniti ih pred sudom i udovoljavati tisuama njihovih potreba. I njega je takva uloga zapala im su doljaci iz Kamengrada i bliih sela uli da se doselio i da trai mjesto meu gradskim uglednicima. Nita izuzetno, sve su gradske elnike u tim ranim godinama poraa, kad se grad podizao iz ruevina a graani se formirali od seljaka, isticali njihovi suseljani da bi u vrhu imali svog ovjeka koji e ii na ruku svojim ljudima. Justin je stanovao u vili koja je imala ograeno dvorite i unutar njega vrt i vonjak. Prije rata vila je bila vlasnitvo tvorniara likera, koji se u ratu bio odselio. Dvorite je imalo vratnice na koje nije mogao ui ni tko god hoe ni kad god poeli. Mogao je samo pozvan kad kae tko je, i kad mu tko iznutra vrata otkrauna. Justin nije imao posluge, usluge od ene i sina nije traio, pa je on sam vikao tko je kad bi na vratima zazvonilo, on bi sam iao otkljuavati i razgovore s posjetiocima obavljao na dvoritu, jer mu ena nije doputala da te svoje uvodi u kuu. - A koji si ti? -pitao bi Justin onoga to bi pred vratnicama ekao da bude primljen. Taj bi mu odgovorio tko je. -A koji te ava k meni donosi? - Onaj bi rekao po to dolazi i kakva mu veza treba. -1 nisi mogao nikoga drugoga zajebavati osim mene? - Onaj bi odgovorio da nikoga drugoga ne poznaje osim njega, a ravna njemu i nema. ~A, neka te vrag nosi, ui! - Onaj bi pokuao ui, ali su vrata bila zakraunata, pa bi rekao da ne moe ui dok Justin ne povue kraun. - ekaj, kud si navalio, vidi da sam u poslu. - Onaj bi upitao to drug Justin radi. - Piam pod trenju. Zar ne zna, cukune, da stablo za koje se zapiava dvaputa bre raste? - Onaj je odgovorio da zna, i neka Justin pia koliko hoe, njemu nije teko ekati. Tek tada bi Justin, tresui svoga ptia, prilazio vratima, turao ptia u hlae, otkraunavao i korio djeaka. - Kakvi ste, nasrtljivi ka prasad! Ne date mi se u miru ni popisati.

Seljaci, koji su traili usluge od Justina, bili su svi odreda bistri ljudi, pa su, savjetujui jedni druge u nudi, govorili: Idi do Justina, on e ti to sigurno uiniti, ako pored zapiavanja po vrtu i gradu nae i za tebe malo vremena. - to god rekli, Justinovo zapiavanje slii pasjem. Trk tamo, pa pine; trk ovamo, pa pine. Za grmi, za travicu. Ne znate to? - pitala me i gledala ispod obrva stiui usne da ne prasne u smijeh. - Znam to pas ini, ali ne znam kakve bi to veze imalo s onim to Justin radi. - Pas zapiavanjem obiljeava prostiranje svog lov nog podruja. Zar to nije i Justin inio? Za njegovo osvajanje gradskog podruja svi su znali. Nala sam dokumente o politikom sporu izmeu njega i jednog televizijskog snimatelja. Poslastica! Sve sam to sranje bacila u vatru. elite uti? Justin, a drukije nije ni s ostalim, pismu i itanju priuenim ljudima, u onomu stoje otisnuto nije vidio zabiljeenu misao koja, tek ako provjeru vjerodostojnosti proe, zavreuje panju. On je u tiskanu tekstu vidio objavu. Jer, da nije objava, tekst ne bi bio ni tiskan. Samo objave ili, komunistikim jezikom kazano, direktive zavreuju da budu saljevene u slova i otisnute na papiru. Takvim ljudima, neukim, izmeu kojih su se regrutirale pristalice komunista, bilo je lako utuviti u glavu da je ono to tiska stranaki tisak poetak i kraj svake istine, da je to objava i presuda, da se mimo toga ne moe, a protiv toga ne smije. I zato, kad bi Justin rekao da je neto objavljeno u tampi, znailo je to isto kao kad bi rekao daje uo objavu. itanje tampe za njega je bila mistina komunikacija s onima koji daju objave. Dnevnu tampu je itao ujutro, nakon doruka, prije odlaska u drutvo koje se sastajalo u kavani pred podne. Tako bi, dok su drugi listali netom kupljene novine, on znao to u kojima pie i, superioran kad je u pitanju dnevna tampa, davao svoje komentare. - Proitajte to! Tomu bi trebalo odgovoriti!

- Gledajte ovo! Da mu majinu... Kako se samo usuuje! - Ovo je sjajno! Svaka ast! Znalo se u njegovu drutvu da redakcijama pie, nije se znalo da to ini svaki dan. Veina je njegovih pisama zavravala u redakcijskom kou, a samo bi po koje, ono koje bi redakciji trebalo radi neega, nakon obrade, pod kojom se podrazumijeva opismenjavanje i osmiljavanje, dospijevalo na stranice lista. Opismima koja su zavravala u kou Justin drutvu nije govorio, pa nisu ni mogli znati koliko ihpie, a o objavljenima bi govorio i vie nego treba. Ta objavljena pisma imala su intimni i javni tretman. Intimno ih je oboavao, javno ih je omalovaavao. Svoje dopise nije izrezivao i slagao izreske, nego bi novine presavinuo tako da njegovo pismo doe na prvu stranicu svitka i da naslov i njegovo ime budu vidljivi im novine uzme u ruke. Te bi novine drao negdje u blizini i s vremena na vrijeme bacao pogled na svoje ime, otkuda je prema njegovu srcu strujalo nepojmljivo blaenstvo, daje tiskan, daje u objavi i daje neto. Te bi novine sklanjao s oiju tek kad bi dole druge i zamijenile ih u istoj ulozi. to god to bilo, samoljublje, tatina ili neto deseto, bilo je slatko i radi toga je vrijedilo svakodnevno pisati redakcijama. U drutvu pak, kad bi se povela rije o njegovu pismu, a poveo bije on ako se nitko drugi ne bi sjetio, uinak svojih pisama redovito bi omalovaavao. - Eto, napisao sam! Ali ta to koristi! Sve ide po starom. Nitko nikoga ne slua. Nema tu tko uspostaviti reda. - I vi vjerujete da njegovi dopisi niemu nisu slu ili? - rekla je Agneza. - Ja, bogme, ne vjerujem! ujte, moda nisu koristili koliko je jedan zapiava za trenju htio da mu koristi. Ako o njegovim pismima sude oni po kojima bi pinuo, nisu ti lanii bili bezazleni. Koji dan, koji mjesec, koju godinicu, da i ne raunamo noge u tur i ibaj van s posla! E, pa ekaj ti, Justine. A, da, nisam

vam dovrila ono s televizijskim snimateljem. 0 tom sam sranju nala sve u hrpi novina, to ih je Justin meni ostavio u nasljee. izim kad se toga sjetim! A zgodno je! Prva mu je korist od pisama bila da je gradske novinare, one s lokalnog radija i iz novina, one iz dopisnitva televizije i dopisnike listova koji su izlazili u drugim gradovima, s malo nametljivosti koje mu nije manjkalo, mogao drati kolegama. A druga, stoje medu istomiljenicima smatran poznavaocem dnevne tampe, pa su ga delegirali u sve savjete koji su vrili politiki nadzor nad novinama i novinarima, primali ih u slubu i otputali iz nje, davali ocjene o njihovu poslu, odreivali im plae i status. Ni govora da bi mu koji novinar odrekao srodstvo po struci i upuenost u novinstvo, jer bi se na taj nain sukobio s politikom moi koja je stajala iza dvojbene Justinove strunosti. Kako nije bilo sveanosti kojoj nije prisustvovao, jer je njegova dunost bila aenje svearskih skupova svojom prisutnou, a sjedao je uvijek u prvi red, Justin je esto gledao u lee televizijske kamere i bio izloen panji novinara koji su za veernji dnevnik pripremali vijest o skupu. Dnevnik toga dana ne bi propustio ni za ivu glavu, da ne bi propustio vidjeti je li on uhvaen i, ako je uhvaen, kako, grupno ili u krupnom planu? Njegovu nadu da e se nai i u krupnom planu, to se nije dogaalo, pobuivao je Ivan Smrekar, snani televizijski snimatelj, koji nijednom ne bi propustio priliku da ispred Justinova lica odzuji i na desetke sekundi, jedne veeri u vie navrata. Te prvi red, te naklonost Ivana Smrekara, koji zna to je posao, pa to bi moralo ii! - Je li - rekao je Justin jednog dana -ja vidim da me esto snima, ali to uveer na dnevniku ne mogu vidjeti. Reci mi poteno, izrezuje li ti to ili to tamo na televiziji izrezuju? - Ne znam - rekao je Smrekar -japoaljem sve to snimim. Oni reu to hoe i koga hoe. - Znao sam ja to! - ree Jusin. - Na televiziji sigurno sjedi neki od mojih neprijatelja.

Istoga dana netko mu se, ne predstavivi se, javio telefonom ipozvao se na njegov razgovor sa snimateljem, za koji je uo ne pitaj kako, i rekao mu: - Jesi li slijepac? Trai neprijatelja a ne vidi ga pred nosom. Nitko tebe ne izrezuje u televizijskom studi ju, tebe onaj fakin u oi zajebava. Pred nosom ti zuji praznom kamerom. Pitat e otkuda znam? Znam jer to i meni ini. Mulac jedan! Domalo je gledao reportau o istoi zadarskih ulica, trgova i luke, iji je snimatelj bio Ivan Smrekar. - Imam te u aci - rekao je Justin. Na prvom sastanku - nije vano ni ijem ni kojem po redu, ni pod kojom tokom dnevnog reda, jer je razgovor o neprijatelju posvuda pristajao - Justin ustane i patetino upita: - Dokle emo mi trpjeti da nam tamo neki mulci u javni ivot grada na mala vrata putaju okorjele ne prijatelje? Odgovorie mu: - Neprijatelj u nau kuu nee prodrijeti ni na velika ni na mala vrata. Samo nam, drue Justine, reci o emu se radi! U reportai koju je snimao Smrekar, dok je glas spikera priopavao da u turistikom gradu, gle sramote, po svim zakucima ima starog papira i kora od lubenica, kamera je pokazivala i te papire i te kore, ali, kao kontrast, i nemarne graane koji se, pomijeani s turistima, bezbrino etaju ulicama, kao da im je istoa grada zadnja briga. Pratei etae, snimatelj se najdulje zadrao na stasitu mukarcu u slamnatom eiru. To je bio neprijatelj koji se kroz reportau o istoi gura u politiki ivot grada. Luka Rado, hrvatski nacionalist, nekad general a trenutno beznaajniji od kora lubenice. Snimatelj na odgovornost! Pisalo se i prialo o tome dosta. to uiniti, nitko se ne usudi predloiti. Smrekar sam potrai spas. Molim vas, poruio je onima u televizijskom stu-

diju, izreite to hoete, samo nemojte izrezivati onu mjeseevu glavu u krupnom planu. Neka to dulje traje! Prijatelji u studiju, koji su znali o emu se radi, spaavali su snimatelja. Otada je te mjeseine, kad se radilo o gradu, na televiziji bilo koliko hoe punu godinu dana. Nedovoljno da se Justin nagleda sam sebe i da se nepotroivo pitanje neprijatelja koji prodire na mala vrata sa Smrekara i Radoaprenese na nekoga drugoga. - Ne drite daje zgodna? - rekla je Agneza. - Drim, ali znam da postoje i bolje zgode iste vrste - rekao sam bez mnogo razmiljanja o stvari o kojoj sam dosta razmiljao. - Onda izvolite, na srijedu s njima! - Razgovor ste vi do sada reirali, pa ga reirajte i dalje. Po volji mije kako to inite. Nadam se da bi mi bilo po volji i kad biste izreirali itav na susret. - Izreirala, ta? - 0 Boe moj! I razgovor i sve to uz njega bude ilo. - Ono prvo prihvaam. O drugom u, budem li imala vremena, razmisliti. Nisam sigurna zanima li vas bivi vlasnik moje kue, ili vas zanima kako sadanja vlasnica o njemu pria. Pazite, nisam rekla da li vas zanima sadanja vlasnica! Sigurno da vas ne zanima... Svejedno! Ono o Pinocchiju i goloj eni takoer je zgod no! Knjinice i knjiare nisu bile Justinovo lovite, ali su izlozi knjiara i izlozi knjiga, na koje je pozivan, bili njegov lovni raj. Tko ita kakve knjige, nije lako kontrolirati, iako se moglo slutiti da se tu krije centar subverzivne djelatnosti, ali tko kakve knjige izlae, prodaje i na drugi nain promie, dalo se kontrolirati vrlo lako. to bi pronaao, obilazei grad i izloge gradskih knjiara, nosio je u komitet, sekretaru osobno, a ako njega ne bi naao, Stjepanu Toi, mladom politologu, koji je u komitet primljen naposao kao struni suradnik, kad se politika stranke htjela osuvremeniti. Sekretar, dobivi u Toi zamjenika, za Justina i sline njemu, koji

su nudili usluge, imao je sve manje vremena. Zato je Too za njih vremena morao imati sve vie, dok ne doe do toga da nita drugo nije ni radio nego s takvima priao i pitao se zar mu je za takve razgovore trebalo fakultetsko obrazovanje. - elim malo vremena - rekao bi Justin kad bi se pojavio u komitetu i kad bi mu Too dao vremena. Mislim da e vas ovo zanimati. Prolazim kraj krme Ivan i vidim na onom zidu, kua do krme, pie: IVJE LA NIZOZEMSKA ZASTAVA. Zamisli, kakva podlost! I tko zna otkako to tamo stoji! Tko zna koliko je ljudi to proitalo! - Ne razumijem to u tome nalazite? - udio se Too. Time je davao priliku Justinu da mu nairoko pria kako nizozemska zastava nije nita drugo nego zastava hrvatskih nacionalista, kako je ta mimikrija sastavni dio specijalnog rata koji razara obrambenu mo komunistikog sistema, kako taparola, tako prikrivena, pri otkriu smisla ima vee djelovanje nego daje bila neprikrivena, kako ta zastava kao nizozemska ostaje na zidu mjesece i godine, a kao hrvatska ne bi se vijorila ni pola sata. Zar mladi drug ne misli da, i pored svojih visokih kola, politiku pronicavost mora uiti od starijih drugova? Justin je Toino vrijeme i strpljenje izjedao kao moljac sukno, dlaku po dlaku. - Drugovi, ovo e vas zanimati, ako imate malo vremena za mene - rekao je Justin sekretaru i politologu Toi kad Tou nita stoje Justin govorio nije zanimalo, i kad se uobiajilo da sekretar za Justina nema vremena, a politolog e ga imati koliko god Justin poeli, jer je i primljen na posao da Partija ima vremena sasluati iskustva svojih iskusnih lanova. - Idem ja... - ree Justin kad se udobno smjestio na stolicu. I nastavi kako je, idui, naiao na izlog knjiare Petar Zorani, vlasnitvo Nakladnog zavoda Matice

hrvatske. Tu se zaustavio kao i obino, da vidi koje se knjige nude na prodaju. Gleda on i ima to i vidjeti. Na zelenom paravanu, na tripoliice, gdje se izlau najprodavanije knjige, nalaze se tri knjige velikog formata. U sredini je Brozovi intimno. Na ovitku, u brijunskom zelenilu, sa cigarom u ustima, stoji Tito. Do njega je supruga Jovanka s neprolaznim smijekom. Oko nogu im se vrzmaju - zar i na slici - dva bijela psia. Premda je naslov govorio o intimi, prije e biti da tu intime nema, daje tu rije o upotrebnoj intimi, intimi koja se transparentira, a ne otkriva. Slijeva intimi Brozovih nalazi se luksuzno izdanje Pinocchija, glasovitog romana Carla Lorenzinija, s velikom slikom glavnog junaka na naslovnoj stranici. Pinocchio plee i plazi jezik. A zdesna Brozovima opet je neka pozamana knjiga, zvana Raj u krevetu Na naslovnoj je strani slika nage ene, koja itaoca ne ostavlja u nedoumici o kakvoj se knjizi i kakvom raju radi, jer se u njenu meunoju vidi i poumljeni Venerin brijeg i vododerina u njegovu podnoju. - Nedopustivo! To je isti hrvatski nacionalizam! - Ne razumijem vas - rekao je politolog otkrivajui i da mu se Justin popeo navrh glave i da ne shvaa smisao aranmana u izlogu knjiare. - Tito i Jovanka, sjedne strane Pinocchio, s druge gola radodajka! Gdje bi tu bio hrvatski nacionalizam, gdje politika uope? - Mladi drue, vidi se da ne poznaje neprijateljsko lukavstvo. Neprijatelj je posvuda gdje pogled baci, a otkrivaju ga samo oni koji imaju orlovske oi. Taj izlog, i za onog tko gaje napravio i za nacionalista koji zna njegove poruke itati, znai ovo: Tito je obian lutak, koji je u vlasti jedne obine... da ne kaem do kraja, koja je njegovu vlast suzila na vodanje dviju pudlica po Brijunirna. - Dobro, ako se taj aranman i moe tako itati, bio sluajno ili namjerno araniran, gdje bi tu mogao biti hrvatski nacionalizam? - rekao je politolog i, gubei strpljenje, dodao:-Ja mislim, drue, da vi gnjavite i sebe i nas.

- Te tri knjige poruuju da u naoj vlasti moe sudjelovati samo onaj Hrvat koji se oeni Srpkinjom. Tada postaje lutak i sva mu je vlast u tome da progoni hrvatstvo - rekao je Justin, duboko povrijeen. -Moda ja i gnjavim, ali ti, drue, nisi dorastao mjestu koje zauzima. -Ako vi mislite daje Justin bedak-rekla jeAgneza - onda vi sami niste daleko od bedaka. To vam je sistem. Nita vie, ali i nita manje. Nisam progovorio, a ona uutje u strahu da me je bedakom povrijedila. Zabavila se svojim nogama, pa je lijevu prebacila preko desne, neka naizmjence nose jedna drugu. Plivala je dlanovima po stolu traei cigarete i upalja - dvije geste to ih je redovno inila kad nije znala to e od nelagode sa sobom. inila je to traljavo, a opet precizno, kao to ine mjeseari kojima, nasuprot svakoj logici, iznutra upravlja tajna logika. Ne, Agnezo, janje moje! Ne drim ja daje on luak. On je na tragu rairene svijesti, koja me je gonila po svij etu i dovela preda te, da tvoj e ime Agneza, makar sam katolik komu je smisao te rijei poznat iz usklika Ivana Krstitelja, sa slau prevodim u janje moje i Janjo moja. Dva su razloga zato te prevodim, i zato to radim sa slau. Prvi u, a on nije bez veze s Justinom, zatajiti, jer svoju misiju iskazujem skrivajui se, kao stoje vidljivo od poetka ovih zapisa, a drugi u razlistati koliko se god bude dalo. Prisnost je posrijedi, ona me uz tebe vee, prisnost da mi prie o Justinu pria kao to bi ih ja priao. I prisnost da me podsjea na plod oskorue, i mirisom, i vanjskim sjajem, i unutarnjom mekoom. Zna, janje moje, i dunja mirie, i jabuka miris ima, a mirie i glog i trnina, od svega pak najljepe mirie brekinja. Svako voe ima miris dok bubri, dok je svjee, netom ubrano, samo ubrana oskorua tog mirisa nema, samo ga ona stjee zatvorena u krinju, da bi najintenzivnije zamirisala prije nego to e uvenuti. Oskorue su tada sjajne, oskorue su tada pune, i mekane su i svjee kao da su

netom ubrane. I dok gledam kako se na tvom vratu i tvojim rukama plave ile, kao da gledam glatku koru oskorue. U njima se, kao ispod oskoruine kore, jezeri slatki sok prisnosti, sok s mirisom oskoruina soka, komu je zadah svake politike dalek i tu. Zar ne vidi, Agnezo, da sam po usporeivanju tebe s oskoruom i ja neka vrsta bedaka koji s bedacima, od onih vrsta kojima i Justin pripada, ima veze onoliko koliko zaputa svijet u kojem oskorue miriu i njuka po njihovu svijetu gdje nikad nita mirisalo nije, gdje je sve gnjilo i memljivo. - Svia vam se? - upitala je Agneza i sa dva prsta uhvatila se za bluzu. - Zato me to pitate? - Zato to u nju cijelu vjenost buljite a ne progo varate ni rijei. - Svia mi se. Dajte, nastavite! - O emu, o bluzi ili o Justinu?... Sjetila sam se. Bluza je od tekstila! Nego! Jednu u o tekstilu. Inae ete zaspati. Ne na mom krilu, buljei u moje krilo. Tekstilijada, sportske i kulturne sveanosti koje svake godine izvode radnici hrvatskih tekstilnih tvornica, te se godine odravala u naem gradu, gdje tekstilna industrija nije na posljednjem mjestu. Na poetku travnja, sva su mjesta za oglaavanje bila prekrivena plakatima iju je osnovu inio amblem manifestacije, tri valovita polja kao tri odmotane tube platna. Slina trobojnici, polja su se mogla prostirati prema potrebi, bilo u granicama okruglog beda bilo u kvadratu kakav je oblik imao plakat. Gornje je zatalasano polje bilo sivoplave boje, srednje bijele, a donje crvene. Na takvoj osnovi, uz plakat, bili su raeni i prospekti i bedevi i sav radni materijal tiskan za potrebe Tekstilijade. Oni to su dobili pozivnicu za sveanu akademiju, koja se imala odrati deseti travnja, nisu se nimalo dvojili tko ih poziva, im su bacili pogled na pozivnicu s talasastim poljima na prvoj stranici. I svi koji su je dobili, manje radi kulture, a vie radi obilate zakuske, odazvali su se, posluali pjesmice tekstilaca i siti i napiti

vratili se kasno kuama. Neki su pozivnice bacili u ko za otpatke, neki su ih nenamjerno zadrali u depu i zaboravili na njih. Svi osim jednoga. Potaknuta od njega, sutradan se gradompronijela vijest daje pozivnica bila velika podvala, koju siti i pijani nisu mogli primijetiti, ali suje primijetili budni i trijezni. Policija je pritisla slagara Tomislava Iveljia koji je otisnuo pozivnice u mjesnoj tiskari. Pitali su ga zato pozivnice nije tiskao na podlozi koja bi se, kao sve stoje za Tekstilijadu raeno, sastojala od sivoplavog, bijelog i crnog polja. Iveljise branio daje pozivnice tiskao nou, izvan radnog vremena, poto se poslovoa nije sjetio dati mu da to radi za radnog vremena, a sutradan bi bilo kasno. Iveljije tvrdio da nije znao kako podloga mora imati i tri zatalasana polja i zadan raspored boja. Mislio je da boja moe biti bilo koja, a raspored bilo kakav. -1 sluajno si pogodio da bude crven, bijeli, plavi? -pitao gaje istraitelj. - To ti priaj nekom drugom. Za mene je ta sluajnost namjerna. Pitali su ga to se dogodilo deseti travnja etrdeset i prve. Premda je on tvrdio da nezna, uvjeravali su ga da zna i daje zato pozivnicu otisnuo na hrvatskoj trobojnici, kako bi one koji taj rukopis znaju itati podsjetio da toga dana ne slave Tekstilijadu nego osnivanje ustake drave. Nijekao on koliko htio, bilo je bjelodano da je izvrio podmuklu nacionalistiku provokaciju. Ali, u biografiji Tomislava Iveljia postojao je podatak koji se kosio s takvom optubom i motiv zlodjela inio neuvjerljivim. Naime, Iveljije bio ratno siroe. Njegovu su kuu zapalili i majku ubili njemaki vojnici, meu kojima je bilo i ustaa, a njegov je otac poginuo kao partizanski oficir. Zbilja, ako nije enuo pameu, daje i bio hrvatski nacionalist, Ivelji nije mogao slaviti dravu osnovanu deseti travnja jer mu je za njena postojanja obitelj zavijena u crno. Da ne mora priati priu o oceubojicama i nezahvalnim konvertitima, istraitelj se sjetio nerazjanje-

nog sluaja vezana uz prospekt tvornice ivaih strojeva i poeo istraivati u tom pravcu, ne bi li i tu otkrio sluajnu namjeru iza koje stoji sluajno isti ovjek. Bagat, tvornica ivaih strojeva, imao je razgranatu mreu trgovakih ispostava i u zemlji i u inozemstvu, pa mu je i propagandni materijal bio bogat, na stotine tisua reklamnih prospekata. U njima su bili tiskani podaci o ivaem stroju, adrese prodajnih centara u gradovima diljem zemlje, brojevi telefona i nain isplate. Medu adresama bila je otisnuta i adresa trgovake ispostave u Splitu na Trgu rtava faizma, ali s izostavljenom sredinjom rijei, pa je glasila Trg faizma broj 7. Javio se neki kupac i traio od Bagata objanjenje kakav je to trg u Splitu, je li mogue da takav trg postoji ili je to neija podvala? Istraitelji su se suglasili s objanjenjem tvornike uprave da je posrijedi tiskarska pogreka i da oko toga ne bi trebalo dizati prainu. itava je naklada prospekta povuena i spaljena, a trokove su tiskanja prebili, tri etvrtine snosila je tvornica a jednu tiskara. Meutim, kad je izbilo na vidjelo i ovo s Tekstilijadom i stalo se napitanju moe li ratno siroe slaviti ono to gaje uinilo siroetom, otvorena je istraga i o pretvaranju Trga rtava faizma u trg onoga koji je rtve proizveo. Kopalo se tamo i ovamo, sasluavalo i ovog i onog, i na kraju je zakljueno da je i to bila sluajna namjera slagara Tomislava Iveljia. Time je i motiv vezan uz pozivnicu postao jasan. Glasio je: u sluajevima posebno estokog nacionalistikog zastranjenja, moe se dogoditi da i Hrvat koji je bio antifaist i stradao od faizma, zanemari i svoju borbu i svoja stradanja i prigrli faistiku stranu, koja je jednom kratkotrajnom dravnom tvorevinom udovoljila hrvatskim nacionalistikim tenjama. Bilo je to i vie nego uvjerljivo. Takva je vrsta obraenja pripisivana svakom partizanu koji nije sliio Justinu Pismoznan-^

cu, ovjeku ija se perverzija mogla nazvati nacionalnim mazohizmom. Slagar je osuen na dvije godine Lepoglave, a Justinje od upravnog odbora Tekstilijade dobio zahvalnicu i po pet metara sivoplave, bijele i crvene svile. Jer, Justin je bio onaj budni pojedinac koji je boje na pozivnici usporedio s bojama na plakatu i vido da se tu neto ne slae. - Moja je bluza od te svile. Justinu je to bila draga uspomena. Nala sam je s njegovim pismima o tekstil nom skandalu, koje su novine rado tiskale - rekla je Agneza i odmah promijenila ton: - Dostaje tog Justina u priama. Hajde da ga prebacimo u zagonetke. Ja u zagonetati, a vi odgonetavajte. - A ako pogodim? - Dat u vam poljubac. - A ako ne pogodim? - Onda ete vi poljubiti mene. ak ako vam to i ne bude milo. Boe moj, to je kazna! Isto kao to u ja biti kanjena kad vi pogodite, jer... - i Agneza se zagrcnula od smijeha. - ...ni meni se vas ne ljubi - nastavio sam stoje ona u smijehu izostavila. - Dakle, ovako! kabrnja, seoski trg. Pozornica na bavama od ulja. Tri zastave, Titova slika, dva ilima, jedna govornica i jedan mikrofon. Na pozornici seoske glaveine. Ispred pozornice djeca. Na njima crvene ma rame i plave kape. Nose zastavice od papira i pjevaju. Oko njih neto odraslih koji su doli da vide i da prisu stvuju. emu? Doeku Titove tafete. Bit e tu pjesmi ca, kolaca i slinih slatkih stvarica. Samo da se pojave nosioci tafete u trku... Ali, kao da ga je sam neastivi podgovorio, iz pravca otkuda su se imali pojaviti nosioci tafete, nailazi seljak na traktoru koji vue prikolicu. U prikolici stajsko gnojivo, mlako, pui se iz njega, smradi oko sebe u promjeru pola kilometra. Svrh kravlje balege seljak je nabacao praseake. A za praseake se zna koliko smrde... Nastaje komeanje. Kud je navalio ovaj divljak?

Gnojivom kroz cvijee, marame, kape, zvjezdice i pjesmice. Da li ga propustiti ili mu preprijeiti put? Pusti ga! Ostane li tu, praseaci e okaditi tafetu. Sklanjaj se!... A traktor breke li breke. Put usponit, a gnojivo teko. I dobrekta on do pozornice. Kad je trebalo jo malo pa da pored nje proe, neto krinu, neto puhnu i maina cre. Prikolica se isprijeila pred pozornicom. Smrad je tolik da djeca crvene marame stavljaju na usta. Glaveine psuju traktorista. Traktorist otvara poklopac motora, bulji u motor, i onda neto stee a neto otputa. Zatvara poklopac, sjeda na sjedalo, pokuava upaliti. Ni makac. I on psuje. Motor i materinu svima skupa... I u taj sveani trenutak nailazi tefeta. Nosioci se nalaze pred nepremostivom preprekom i dilemom: da li da stanu i priekaju dok se prikolica s gnojivom ukloni, ili da se provuku ispod prikolice i popnu na pozornicu? Dilemu je razrijeio traktorist. Pozvao je sve prisutne, djecu i odrasle, da guraju njega, traktor i prikolicu. Dva-tri koraka jer dolazi nizbrdica i traktor e na nizbrdici upaliti. I svi se prihvatie posla, i oni to su donijeli tafetu... Zagonetka je: da li se traktor sluajno pokvario ili je traktorist kvar namjerno izazvao? - Zbilja teko pitanje! Ali, samo u onoj logici koja ne poznaje kategoriju namjerne sluajnosti. U onoj gdje se sluajnost, ako je nepoeljna, pretvara u namjeru, nita lake nego rijeiti tu zagonetku. Prema tome, radi se o namjeri, jer posveenost tefete iskljuuje sluajnost s praseacima. - Odgovor je toan - rekla je Agneza, ustala i pola da me poljubi. - Upravo takvo objanjenje dao je i Justin u laniu otkuda sam sve to i doznala. Agneza me je poljubila u elo. Na tom bi mjestu uslijedio jo jedan poljubac da nisam zabacio glavu natrake i pod njene usne podmetnuo svoje. Kad me je poljubila u usta, otvorilaje oi koje su joj pri priljubljenju bile sklopljene i ostala malo iznenaena. Kao da mi eli staviti do znanja kako protiv takvog podmetanja nema nita, poljubila me je i po trei put zadravi usne na

mojim usnama desetak sekundi. Njeni su poljupci bili glatki i topli, kao dodir oskorue. Vlani nisu bili. Oskorui jo nije pukla kora niti ispod kore potekla medovina, po emu je osoben taj plod sunih i sunanih predjela moje zemlje. - Zamislite opinsku skuptinu - rekla je Agneza prelazei na novu zagonetku. - Zagrijani odbornici bira ju direktora jedne ustanove, nije vano koje. Linost koja se bira nije nepoznat ovjek i u tome je sav problem. Slau se da zna mnogo, da je kompetentan u struci i u mnogim drugim stvarima, da o svakoj stvari ima svoje miljenje, ali se ne slau u tumaenju to znai o svakoj stvari imati vlastito miljenje... Odgovorite je li poeljno da direktor o svakoj stvari ima svoje miljenje? - Jest - rekao sam. - Izgubili ste - rekla je Agneza i maila se papiria s koga je proitala stoje Justin o tom na sjednici rekao, i to je nakon sjednice pisao u novinama kad se svaa oko direktorova izbora iz vijenice prenijela na stranice novina. Vele da dotini drug ima miljenje o svakoj stvari. Takvi nam ne trebaju. Nama supotrebni ljudi koji e izraavati ope miljenje. - Nemam nita protiv da izgubim, ali to bi to bilo ope miljenje? - Pa, nemiljenje. - Onda imate pravo - rekao sam i za kaznu je poao poljubiti. Nikada nisam znao zato me jedna ena privlai a druga odbija, primjerice zato Agnezi hrlim po poljubac, a Raheli sam pobjegao iz zagrljaja i postelje. Svako je racionalno objanjenje ispod razine iracionalnog to ga u sebi sadri taj predmet. Nikad nisam znao zato mije kod ene drai malko hrapav ten od glatkog, tek iaran prvim borama, posut madeima i opepeljen maljicama. Nikad nisam znao zato me privlae ene otre misli, podrugljiva i iskriava duha, a odbijaju plaljive sentimentalne, kad je ljubav posao u kojem ima vie emocija nego razuma. Nikad nisam znao zato volim oi velike,

oi zelene, oi plave, sve tri vrste ispod tri koprene suza, nego oi crne, prodorne i sitne u kojima se nita ne zrcali i nita ne skriva. Nikad nisam znao, a ni znati jamano neu, je li sve to zbog one to je vidite na ovitku ovih zapisa, one zbog koje i piem sve to u napisati, ili je to mana oiju koje su rasle gledajui hrapavu koru bora i crnike, kamena i crvene zemlje, koje su se odmarale na plavetnilu plave vode i mutljeu pitke, ili je sve to rana u mozgu koju su probuile vruine i cvrkova pjesma. Nikad od svega toga definitivno znati neu, ali u znati da je Agneza imala sve poeljno, kao da je izletjela iz cvrkova pjeva i da je, kad sam je u usta po drugi put poljubio, moja oskorua bila probuena. Sitno. Kroz to je sitno procurila rosna kaplja vlane sline. - Kazali ste daje Justin imao crno posvoje i daje u testamentu obvezao sina da e dobiti dvije treine nasljea tek kad crnia i sam posvoji, a itavo nasljee ako ga i dokoluje - rekao sam obraajui se od poljupca. - Rekla sam, pa to? - Nije mi sasvim jasno zato posvoje kad ve ima sina. I zato ba crno? - E pa, vidjeli ste daje kod njega sve bilo naopake. I kako bi drukije moglo biti kad je bio uvar tuih mrlja i svoje svetosti? To vam je ve naopake, oha-ha! ujte, bio je to splet razloga. Prvo, snahu je mrzio kao samog vraga. Nagonio je sina da se s njom razvjena kad ne moe, ili kad nee, da raa. Onda je negdje u Africi, mislim u Bjafri, bilo neko gadno klanje meu odraslim crncima, pa se crnii razbjeali po svijetu. I znate kakav je bio Tito, volio je tu crnad, jer su uli za njega i jer su mu u jednom afrikom grmu podigli spomenik. Mislio stari iriti socijalizam meu crnadijom. Dolo tih crn ia koliko hoe. Bili su pozvani svjesni komunisti da ih prime u svoje kue, jer u domove nisu mogli stati. I Justin uze jednog crnia. Namjeravao je od njega na praviti komunista koji e, kad odraste, ruiti truli kapi talizam u Sahari. A moda je ve tada smislio, vrag njega zna, kako e se osvetiti sinu i snahi! Utrapit e im crne

kad nisu htjeli imati bjele. Nisam ba u ovo posljednje sigurna, takvi ne misle umirati. Bit e daje ono s posvajanjem posvojeta smislio mnogo ranije nego stoje nastupila smrt. A nastupila je naglo, kap!... Idem ja neto skuhati za ruak, a usput u vam priati kako je Justin uio crnca Justu da postane estok protivnik hrvatskog nacionalizma. - Zar i to? to e ta vrsta borbenosti afrikim crncima? - E, to e! Komunist mora biti ideoloki potkovan i kad lovi udave. Justin je, kao totalno ispolitiziran ovjek, politku vodio i u obitelji. I crni je ne samo bio politiki odgajan nego je politiku atmosferu oko pooima udisao. Kao to obino biva s djetetom, sve je nasmrt ozbiljne stvari pretvorio u igru. Justin je ustaama nazivao sve one koji se s njim nisu slagali, koje je nerado viao na svom pragu, kojima je zavidio i kojima nije imao nita drugo zamjeriti. Crni, siui s mlijekom pooimovu podjelu na bijelo i crno, najmanje stoga stoje bio crn, odabraoje crnu stranu Justinova svijeta, jer je djeci svojstven negativizam i jer su crne linosti zanimljivije za igru. Jednom je, kad je posvoje ulo u estu godinu, Justin do grada iao autobusom. S njim je bio i Juste, kako je crnetu bilo ime. Juste je meu igrakama imao sve vrste oruja i sve bojne sprave i, kad bi izlazio s pooimom, nosio bi na sebi neto od lakeg naoruanja. Neka se izmalena navikava na oruje, mislio je njegov odgojitelj. Ovoga je puta djeak nosio automat od plastike koji je imao mehanizam za okidanje, prilino glasan, pa ga je crni volio. Justin je sjeo na prvo sjedalo, odmah iza vozaa, a Juste je ostao u prolazu. Kad se na prvom stajalitu autobus zaustavio a putnici nagrnuli na vrata, skinuo je automat s ramena i uperio ga u njih. - Ja sam ustaa - rekao je i poeo kljocati mehanizmom za okidanje. - Sve u vas pobiti. Justinuje bilo neugodno,pajeposinka htio na lijep

nain razuvjeriti i primiriti, iako je znao da to ide teko kad se mali razgoropadi i preuzme ulogu negativca. - Nisi ti ustaa, duo! Drugi su to, zloestiji od tebe. - Ja sam! Sve u ih pobiti! I tebe u ubiti! Na treoj je postaji uao Justinov prijatelj iz kavane Milan uturilo. - Stoj! Ruke uvis! Jesi li ti partizan? - govorio je ratoborni crni. - Bio sam, sinko - kae uturilo. - Jesi li komunist? - Bio i ostao. - Ja sam ustaa - ree malian i poe okidati. Gotov si. Padaj! Justin se prijatelju uturilu smjekao, a s obje je ruke vrsto drao razgoropaenog crnog ratnika. - Stoje tomu tvomu? - ree uturilo. - On je, ini mi se, sve pomijeao. - Ma vidi daje crnac - ree Justin. -Kako on moe znati na raspored snaga? Kako on moe znati tko su nacionalisti a tko komunisti? Ali, ne brini, nauit u ja njega! -Ije li ga nauio? - elite li to znati, morat ete opet odgonetavati rekla je Agneza vrtei se oko tednjaka gdje je kuhala ruak. - Ne smeta kad sam nagraen, odgonetnuo ili ne odgonetnuo. Samo, ovoga puta neka bude i kazna i nagrada po elji! - Dakle, ovako! Nova je godina, sunan zimski dan, otpodne. S Bilog Briga u grad silazi visok ovjek. On radi u radio-stanici, bira glazbu i lan je Drutva skladatelja. U ruci nosi novine, koje je na etnji itao i proitao. Mogao bi ih baciti, ali ne eli zagaivati okoli. Bacit e ih u prvu kantu za otpatke na koju naie kad sie u grad. Kod prvog naselja nailazi na opor djece. Ne ide mu se do kante za otpatke i on, videi meu djecom crnia, uenika prvog osnovne, pozva djeaka i dade mu novine da ih baci meu otpatke ili odnese kui. Djeak dolazi i

uzima novine, a eta produava prema sreditu grada. Nije odmaknuo ni sto koraka kad zauje da za njim netko tri. Okrene se i vidi da ga sustie crni djeak s novinama. Neu ja s tim imati posla, ree i vrati etau novine. Zato? upita eta. Jer tu pie da su to ustake novine, ree djeak i pobjee... Djeak je Justinov posinak, znamo to jer je crni. Ja to znam i po Justinovu pismu jednoj redakciji, u kojem predlae da za nacionalne ispade djece treba zatvorom kanjavati njihove roditelje. Kad znamo da je crni mogao proitati samo naziv novina, stojimo pred zagonetkom kakav su to opasan naslov novine nosile? O bitnom se nisam dvoumio. Muilo me je samo je li to vjesnik, glasnik, zbornik, almanah ili tjednik. Vaan mi je podatak bio da je eta lan stalekog Drutva skladatelja. - Novine su se zvale Vjesnik skladatelja Hrvatske. - Boe, pronicava li ovjeka! - rekla je Agneza. Dakle, Justin je Justu nauio ega se treba uvati. -1 preuio. - A elju vam sada ne mogu ispuniti. Ostavimo je za poslije objeda. - Slaem se. Ali, dok kuhate, mogli biste mi rei kako je Pismoznanac doao u posjed zemlje na kojoj je sagradio kuu. - Ne znam ja o tome nita. Ako sami elite znati, eno, u donjoj ladici onoga ormara nalaze se svi dokumenti. Meu kupoprodajnim ugovorima kue, kojih je bilo nekoliko primjeraka, meu planovima i statikim proraunima nalazio se i kupoprodajni ugovor za parcelu iznad uvale Vilenjak sklopljen izmeu Marije Gole, kao prodavca, i Justina Pismoznanca, kao kupca, koji sam naao i u spremitu ispod Goleeva ognjita i u kojem sam ponovo proitao da je Justin Mariji za tu zemlju, preraunato u dolare po paritetu izmeu dolara i dinara u osamdeset i etvrtoj, platio petnaest tisua dolara. - U to li ih je potroila? - upitao sam se naglas, ponovo zaprepaten visinom svote.

- Neto priate? - Ne! Samo buncam. - Ruak je na stolu - rekla je Agneza domainski, nesputano, kao da sam kod nje na hrani najmanje deset godina. Majka Marija tolik novac nije imala u to potroiti, njoj je za ivot dostajala mirovina. Da ti novci nisu negdje skriveni? Moglo bi se oekivati da bi ih skrila u trap ispod ognjita, ali njih tamo nema. Da ih nije pohranila u podrum, u neku rupu, pod nekom ploom? Moda ih je u smotuljku bacila meu jaja, po istoj logici po kojoj je i jaja u podrumu spremala, pa sad tih petnaest tisua dolara gnjije u smradu lupina, umanaca i bjelanaca, oekujui sinov povratak? - A sad je vrijeme da vam ispunim elju i da budem kanjena - rekla je Agneza nakon objeda. - to elite? - Most preko koga elim prijei, most od mene prema vama, ima dvoja vrata, s moje i s vae strane. Ne elim poi preko mosta i vratiti se sa sredine jer mi vi svoja vrata ne otvarate. Prema tome, moja elja, Agnezo, moe biti ispunjena samo ako je to i vaa elja. - Vi mukarci ne razumijete ene - rekla mi je Agneza u spavaoj sobi dok sam joj svlaio bluzu i otkopavao grudnjak. - Nije trebalo da vi prvi poelite otii u krevet, ja sam to prva trebala poeljeti. I nije trebalo da me vi svlaite, ja u se svui sama - rekla je i nastavila se sama svlaiti. Izula je cipele, otkopala suknju i ostala u crnim arapama i kombineu koji nije dopirao dalje od bokova, pa se vidjelo da na sebi ima i crne ipkane gaice. Takva je, sva u crnom oklopu, kao da se nije ni svlaila, dola k meni u postelju. Kad sam joj dlanom preao preko bedara, zakripalojekao da milujem eljezni pancir. Zamolio sam je, ako je ikako mogue, da se oslobodi toga oklopa. - Dobro, svui u se - rekla je - ali, kao prvo, prelazimo na ti, a kao drugo, mora mi dati vremena da se na tebe naviknem. Vi mukarci odmah nasrnete, i to s krive strane. I zato to nasrete, i zato to nasrete s

krive strane, sve pokvarite. Nama enama treba vremena da to ispravimo. Da bismo oboje dobili to elimo, prije zavrenog ina moramo, kao ribice u akvariju, plivati u zraku natopljene emocijama. - Onda, da nita ne poduzimam bez tvog poziva? - Tako e biti najbolje. Evo, sad sam gola. Ali u ti samo lei na rame i tako mirovati. A ti me mazi. Je li da e mi dopustiti da se na tebe naviknem? Dopustio sam joj. Agneza nije imala prsa ene, ona je imala prsa djeaka. Jedino to se uzdizalo na ravnim grudima bile su dvije krupne bradavice na ispupenu kolobaru, one tamne a kolobar svijetlosme. Da me to nije podsjetilo na drugu enu, s kojom sam se rastao pod zakletvom da se nakon razlaza nikad vie neemo sresti, ostao bih zauen pred Agnezinom anatomijom. Ovako, milovao sam je i ljubio, njoj davao vremena da se na mene navikne, a sebi da se sjetim to sam sve izgubio drei se esto zakletve nikad vie. - Stani malo! - rekla je Agneza. - Dok sam pri sebi, da ti jo neto kaem. Kad zaplivam u eter, zaboravit u i kako se zovem. Postoji pitalica u vezi sa Justinom i njegovim posvojetom. Odgovori zastoje Justin posvojio crno dijete? - Ne znam. - Jer je tako bio siguran da mali nije Hrvat. Agneza se nasmijala. Meni se inilo da se smijati nemam emu. Kako se ono to smo oboje eljeli zbilo u kasne veernje sate, jer je Agnezi trebalo vremena da se privikne, ja bih otada trebao ene bolje poznavati. Ali nisam siguran da li nakon poznanstva s Agatom ene poznajem bolje ili isto onoliko koliko sam ih poznavao prije susreta s njom. Ako nam se i dogodi da dokuimo tajnu neke ene, nijedna se s onim to smo dokuili nee poistovjetiti, jer joj je do postojanja tajne stalo neusporedivo vie nego do njena otkria. Za odgonetavanje te zagonetke nijedan mukarac nije dobio poljubac.

8
Kod prijateljica po puti, duhu i darovima sudbine
Agnezi je trebalo poprilino vremena da se na mene navikne, pa sam uz nju ostao budan dugo u no, a kad je njenu navikavanju doao kraj, ja sam se toliko naviknuo na nju da mi se nije odlazilo pa sam ostao uz nju sve do jutra. Na stazi to vodi od podanka do Goleeva dvora, sreo sam fotografa', koji mi ree da me sino kod kue uzalud traio. Ne udi se on to sam uz Agnezu prenoio, ali se udi to se nisam pripremio za dananji posjet. Rekao sam da pripreme ne moe biti. 0 dvije preostale kue, koje bih jo morao posjetiti, u tajnom spremitu nisam pronaao nikakve dokumente. - Osim ako mi vi nemate to rei? - A to bih vam rekao? Da sada ne idete u Goleeve dvore. Da sada odmah posjetite kuu na Goleevu kru. To je ona tamo! Kad tamo posjet zavri, nadam se brzo, idite na drugi kraj podanka i posjetite kuu sa zapadne strane ruevne crkve. Time bi posjeti bili zavreni. - Zato dva posjeta u jednom danu? - Kue jesu dvije, ali im vlasnice ine jedinstvo. One su jedna drugoj ogledalo. U Eti se oslikava Dara Propusnica, a u Dari Eta Martini-Gole. Treba da potiete njihov meusobni odnos, odnos ogledanja, vrlo sloen odnos, sastavljen od uzajamnog privlaenja i od bijanja, pa ete doznati lijepih stvari. A dali ete doznati i kako su do zemlje dole, to ne znam. - Stoje ta Propusnica, prezime ili nadimak? - Ni jedno ni_drugo. Ratno ilegalno ime kojim se

ona toliko ponosila da je svoje prezime, koje je i meni nepoznato, potisnula u dokumente. - Neka velika ilegalka? - Ne, sitna! Sitno, pa eli biti krupno. elite uti? - Svaki areni kameni u mozaiku to ga otkrivam na podanku Goleeva brijega, dio je slike vremena. Dara je rat doekala kao uiteljica u Gospiu. Do tada je slubovala u Vrbniku, selu kraj Knina. Neto je tamo bilo, o neemu se ukalo, zbog toga je Dara i premjetena. Da se za uiteljicom ne vuku repovi, banovinsko ministarstvo, koje je donijelo odluku o premjetaju, bilo je diskretno i nije navelo razlog. Nekoliko je prosvjetara znalo o emu je rije. Oni su katanac na ustima imali samo kad bi bili pred narodom, da zatite svoju ranjivu profesiju, a meusobno su govorili sve to su jedni o drugima znali, pa ni Dara nije mogla biti iznimka. Na taj su se nain oko Dare stvarali zatitni prstenovi, koji su je u profesionalnom smislu titili, a na intimnom planu inili osamljenom. Ona je to i eljela, neka bude sama, neka bude posebna, neka se o njenoj selidbi iz Vrbnika pria! Komu ona bude potrebna, taj e se probiti kroz zatitne prstenove, ili e iz njih izii i pristupiti joj kao to joj je u Vrbniku pristupila Eta Martini, uiteljica iz Uzdolja, i ostala uz nju sve dok se nije pojavila ona konjina, onaj podoficirina na konju, onaj ibe Gole. U Gospiu su bile samo dvije osobe s kojima se druila. U koli s uiteljicom domainstva Fahrijom Omerbai, a izvan kole bi se proetala s Ilijom Dokozom, koga su zvali Buljooki, a radio je kao inovnik u uredu za izdavanje pasoa, legitimacija i propusnica. Fahriji ju je privukla ljubav prema eni openito i Fahrijina voljkost, stoje druge kolegice nisu pokazivale, da se s njom uputa u razgovor, u intimne ale, pravei se nevjeom i savreno vladajui sobom. Dara je zapaala Fahrijinu suzdranost i od najsitnijih intimnosti, dodira najvie, ali je to pripisivala neiskustvu, trudila se u njoj probuditi sklonost prema eni i, stoje bilo presudno, bila

je opsjednuta Fahrijinom ljepotom, pramenom bijele kose iznad ela i enstvenou koja se iskazivala u svakoj rijei i gesti. - to nalazi u Buljookom ? - upita je Fahrija. - Nita! - rekla je Dara. I slagala! To je bio ruan ovjek komu nita nije bilo kako valja. Izbuljene oi pod debelim naoalima, kriv nos i kriva usta, trupa nerazmjerna nogama, sve neto skrpano od rashodovanih dijelova. Moda Dara i nije bila svjesna to ini, ali je bez sumnje osjeala zadovoljstvo zbog onoga stoje inila. Dara je bila visoka, stasita crnka, bujne kose, izraajna lica, sa crnom naunicom, ponosna dranja i vrsta koraka. Mukarac kakav je bio Buljooki, uz nju se doimao kao karikatura mukosti i, ako je netko komentirao njihovo druenje, morao je rei: Vidi ovog uda! Tako bijedan mukarac ide s tako dobrom enskom; ona je muko, a ne on; kod tog se para ne zna tko e koga. Nitko to glasno nije govorio, ali je te glasove Dara intuitivno ula, i od toga, da su mukarci bijede a pojedine ene mukarci, osjeala je neku udnu dragost i sve se ee viala s Buljookim i s njim etala gospikim ulicama. - A zna li ti gdje on radi? - upita je Fahrija. - Zar tebi treba ? - Ne meni. Jednom mome prijatelju. - Nema problema! Daj njegovo ime i sliku - rekla je, jedva doekavi da se meu njima razvije uzajamnost i ovisnost bilo koje vrste. Fahrijaje imala mnogo prijatelja kojima su trebale lane propusnice, da s njima slobodno ulaze u Gospi i izlaze iz njega. Buljooki nije imao nita protiv toga da Darinimprijateljima, kako je Dara predstavila Fahrijine prijatelje, izdaje propusnice, jer je drao da i on ima pravo iskoristiti poloaj koji u slubi ima, ako Dara ne bude tvrda kao dosad i dopusti mu da doe tamo gdje bez njena doputenja, zato stoje od njega jaa, nikad ne bi doao.

Dara se nala u smrtnoj opasnosti. Ako mu dade to odavno eli, izloit e se dvostrukim mukama, i to to daje mukarcu skromnih mogunosti, i to to doputa bilo kom mukarcu. Ako ga odbije, mogao bije priupitati za koga ona nabavlja tolike propusnice, uskratiti joj usluge, a moda i policiji izruiti. Ako njega odbije, odbit e i Fahriju, koja bar zasad za nju mari samo radi tih vrajih propusnica. Drugoga izlaza nije bilo, dala je Buljookom, i da stigne dokle je naumio, i da ima stoje poelio. Zauzvrat, Fahrija je s njom bila prisna i tom distanciranom prisnou donekle ublaavala teret njene rtve. Ali, nakon godinu dana prijateljevanja, Fahrija i za sebe zatrai propusnicu. Dobije i ode. Htjela je i Dara za njom, ali joj lijepa Fahrija zaprijeti: Ne! Ostat e tu gdje jesi. Tu si nezamjenjiva, a umjesto mene imat e na vezi drugoga. Tek tad je Dara shvatila daju je strast prema Fahriji uvukla u vrzino kolo, u kojem igraju ona, Buljooki, Fahrija i propusnice, kolo koje mora igrati i s Fahrijinim nasljednicima, jer izvan vrzina kola sa svih strana vreba smrt. Tek su joj potkraj rata Fahrijini nasljednici dopustili da izie iz Gospia i oslobodi se dvostruke okupacije, okupacije okupatora i okupacije Buljookog. I tko je znao, i tko nije znao za njene sklonosti, samo iz injenice to je pruala ljubavne usluge tako odurnu ovjeku kako bi dola do propusnica, nitko joj nije mogao rei da njena rtva nije izuzetna. Zato je nadimak Propusnica, koji ju je zatekao u partizanima, primila kao nagradu za trogodinje rtvovanje. Mnogo kasnije doivjela je veliko razoaranje. Fahrija se u ratu i udala i poginula. Nakon rata, kad su se ubirale ratne zasluge, Dari nije imao tko posvjedoiti otkadaje Buljookom poela plaati propusnice. Oni to su na vezi naslijedili Fahriju, svjedoili su to su mogli svjedoiti, da su s njom suraivali od polovice etrdeset i tree, stoje znatno umanjivalo i njene rtve i zasluge koje e iz rtvovan) a proistei. Da se samo

udala i nestala, da nije i poginula, za sve bi okrivila Fahriju, a ovako, kad je i lijepu uiteljicu s bijelim pramenom u kosi ivot obmanuo, ostala je u Dari gorina koja joj ivot zagorava do danas. Sukus te gorine bio bi: nju su prevarili, njoj nisu dali koliko je zasluila, manje zasluni dobili su vie. Kako mije savjetovao fotograf, moj pouzdan vodi, preacem sam otiao do Goleeva kra na kojem se nalazila kua Dare Propusnice. Kr se pruao uz obalu brijega, poevi od plodne zemlje podanka do pliaka Slivnice, koja je brijeg pasala s istoka. Bila je to zemlja koja visi, izloena udarima juga, na dvije stepenice, zemlja od golog kamena, osim uskog dijela izmeu prve stepenice, stijena podlokanih morem, i druge, gromada koje su visile malne do visine zaravanka na kojem su se nalazili dvori. Taj lapti zemlje zvao se Bobovite jer je na njemu, kao nigdje, rastao bob, grahorica koja se sadi u zimu, a plod donosi u rano proljee, ako je na sunanu i zaklonitu mjestu. Bobovitu se moglo prii samo od podanka, jer su se do Slivnice stijene obalne i stijene visinske sastajale i inile najstrmiji i najneprohodniji dio kra. Zaklonjenu pogledu sa svih strana, osim s morske, kuu na Bobovitu sve ove dane nisam vidio. Ostao sam iznenaen kad sam vidio da to i nije kua, daje to straara slina onima to ih viamo uz deponije smea velikih gradova, gdje stanuje sirotinja koja skuplja i prodaje otpad. Oko kue nisam zatekao nikoga, a nisam mogao ni pogoditi gdje bi joj mogao biti ulaz, pa sam oko nje obilazio i pomno je razgledao, jer i takva kua ulaz mora imati. Krenuo sam od morske strane, oekujui da bi ulaz tamo morao biti, i proao pored trijema, ispod koga je bilo nekoliko starih stolica, a naokolo, umjesto ograde, penjui se uz konie, rastao grah, veim dijelom ve osuen. Iza trijema se morala nalaziti nekakva prostorija bez prozora, samo s vratima, ali su ona bila zakovana sa dvije ukri pribijene daske. Od starih dasaka, kao i svi ostali, zid je do mora bio obloen ter-papirom, da jugo u

kuu ne ubacuje more. Bilo mi je jasno i zato nema prozora s pogledom na more, i zato su vrata zakovana. Poto sam proao pored goleme bave od plastike, u koju se slijevala kinica, zaobiao poljski zahod, gazei po ogrjevnom drvu i starim papirima, naao sam se pred kuom od kopnene strane. Od polovice kue krov je bio produen i sputao se do zemlje. Pod tim produetkom nalazila se kuhinja, a u njoj rasklimana stolina, tednjak na drva i posue na policama i avlima. Panju mi je privukao sanduk sa starim novinama. Htio sam vidjeti to Dara ita. Uz po koji dnevni list i ljubavne romane, tu je najvie bila zastupljena erotska urnalistika na hrvatskom i talijanskom jeziku. A bilo je i pravih pornografskih sveia. Jedan sam listao i zaustavio se kod crnke koja je na alu svoje drai pokazivala suncu. - Tko to pregledava moju lektiru? I kojim pravom? Ja ne idem u kolu, a ni vi, valjda, niste nastavnik knjievnosti? - rekla je Dara stojei na vratima, koja je, zaudo, beumno otvorila. Mora da me je promatrala kroz rupe u ter-papiru dok sam obilazio kuu, jer, zatekavi me nad svojom lektirom, nije bila ni zbunjena ni ogorena. Nisam skrivao interes za arsenal crne dame na pijesku. Smijeio sam se s duplericom u rukama i oekivao to e biti dalje. - Da - rekla je Dara, u hlaama, prekrienih nogu, drei cigaretu nalijepljenu na donju usnu i mirkajui kao to mirkaju mukarci koji puei rade. - Toj bi trebala jaka doza kuromicina, pa se ne bi tu izleavala. - Kuromicina! - nasmijao sam se. - Sigurno, kao to je takva doza trebala onoj od koje dolazite. Pomislio sam da prigovara Agnezi, ali nisam osjetio ptrebu da branim Janju od objede. S njom sam proveo premalo vremena da bih znao koju dozu toga lijeka treba njeno tijelo za lijeenje drhtavice. - Vi mislite da imate dovoljnu koliinu lijeka za nju? Nemate, ja vam kaem. Pa, kad biste i imali, a to su

stvarno velike doze, njoj kuromicin djeluje samo u kombinaciji s lizolinom. A toga u vas nema. Za lizolin ja izdajem recepte, a kod mene je i ljekarna. Dara me je zbunjivala, i neizvjesnou koga optuuje za kombiniranu upotrebu lijekova, i govorom u koji njena osjeanja nisu bila ugraena. Bio je to pravolinijski govor, strog i zlurad, koji se nije ni uspinjao ni sputao, koji je tekao lijen i glibav kao zagaena Otua, i kao Otua nosio sobom i pjenu i otpad minulih bitaka. Traei u tom mutnom toku odraz lica one na koju se Dara jedi, inilo mi se nespojivim da se kao kristal ista Agneza drui s tom mutljavinom, pa i kad bi bila ovisna o kombiniranoj upotrebi lijekova za smirivanje. Sjetio sam se fotografovih ogledala i sam sebe nazvao budalom. Morao sam odmah znati da taj glibavi i mrki govorni tok u svojoj matici valja Etu. A to to je Dara i mene vidjela u njenu krevetu, prigovor je njenoj druici to se uope podvrgavala lijeenju kuromicinom, nekada ili sada, bilo kada. - Vidjeli ste u kakvoj kui ona stanuje, a u kakvoj ja. Po emu je ona zaslunija od mene? Zato to su je objahali u Uzdolju? Koliko znam, to se u zasluge ne rauna. Ili to se do pada Italije osjeala vie etnikom nego partizanom? Prvo, etnicima se zasluge ne piu. A drugo, Hrvatica pa etnik! Ima i toga, ali narijetko, kao teladi sa dvije glave. I to se ne nagrauje, to se stavi u muzej, da narod vidi kakve se nakaze na svijetu raaju. A ja u pokretu od etrdeset i prve, pa nita! Poginuo svjedok. A za njega i njenog kraljeva oficirinu svjedoci ne trebaju. Ona mirovinu do neba, po muu i zasluzi, a ja kitu od magarca. Uiteljsku mirovinu i dodatak na sol, koliko daju borcima nakon pada Italije. Sigurno vam je priala kako mi je poklonila Bobovite? - Nisam kod nje ni bio. - Svratit ete vi do nje. Muko ste. Dopada vam se ta slika. Do vraga, ispustite iz ruku tu kobilu. I sluajte, kad doete k njoj, recite joj dvije stvari. Prvo, da se Bobovitem ne zadovoljavam. To nije ono to traim.

Ona je ovu zemlju naslijedila, usput kazano, nepravedno, od babetine to je lani krepala tu gore u nekom brlogu. Sranje, to kaem naslijedila! isto sranje, radi se tu o neem drugom! - O emu? - O drugom! Ne prekidajte me! I recite joj, to se tie Bobovita, daje lako mukteevinu dijeliti... I drugo, da za svaku glavu traim tisuu dinara mirovine. Sedam stotina glava jednako je sedamsto tisua dinara. Jer, da ja te glave nisam srubila, ona i njen jaha iz Uzdolja nikad ne bi primali onoliko novca koliko su ga primali, niti bi ona sada primala mirovinu koju prima. Za svaku glavu tisuu dinara, unatrag za deset godina, otkako sam mogla otii u mirovinu. Za te u novce podii i bolju kuu nego to je ima gospoa generalua. A ona mi to moe dati, ako hoe. Vi i ne znate koliko je ta kuka mona otkako je ona postala on, iako ona nikada on nije bila. Znate ta? Ona je zasluila metak u elo i nita vie. - Metak u elo? Zato to je ona postala on? - Nego ta! Sve pod zemlju to na zemlji ne smije smrdjeti! Vi kao da ne znate moje ilegalno ime. Metak u elo je isto to i propusnica na onaj svijet. A nju bi trebalo prekomandirati. Povukla se u kuu i domalo se otuda pojavila s fotografijom veliine razglednice. - Kad volite slike, pogledajte i ovu. To mije poklo nio susjed fotograf, kad sam ga jednom, kao i vas, zatekla nad mojom lektirom. Veprovi dolaze na gnojita. Na slici je bio odar usred neke konferencijske dvorane. Na odru je leala nauznak ispruena ena. Oko nje su bila zabavljena dva mukarca ijedna djevojica. - Tu je prvi put demonstrirala daje ona on - rekla je Dara i nastavila u stilu mutne Otue. Kad je preminuo ibe Gole, general u mirovini, komu je pozlilo na sjednici Savjeta za zatitu spomenika, za stoje bila kriva uljiva svaa s drugim generalom u mirovini, Lukom Radoem, itav je grad bio pod dojmom te izuzetne smrti, za kojom se vukao rep dui i vidljiviji

od onoga u kometa. 0 toj se smrti mnogo traalo. Da se umanje prie i uvea znaenje jednog odlaska, komemorativna sjednica svih gradskih organizacija bila je prireena u kazalitu. U parteru, na poetku prolaza, pred samom pozornicom, napravljen je odar, dug stol pokriven crnim barunom, a na odar postavljene dvije istovjetne vaze s buketima rua, na onoj strani gdje e pokojniku biti glava kad ga pred poetak komemoracije, u jedanaest sati, na mrtvakim kolicima dovezu iz mrtvanice. U prvom redu, odru zdesna, u crnini sjedili su lanovi pokojnikove ue obitelji. Naprvoj stolici supruga Eta, do nje sin Slobodan -pisacpria i urednik asopisa Kontakt, poznat po devizi daje uvijek bilo, i da e tako ostati, daje tele sisalo kravu a ne krava tele, sada malo zabrinut koga e ubudue sisati kad je tatapreminuo - i do njega njegova pratilja, prijateljica i sve ostalo - samo ne supruga jer se njih dvoje kao suvremeni ljudi nisu htjeli vjenati - kritiarka Zoja-Sovjetka. Iza njih, i u parteru i na balkonu, bilo je mnogo popunjenih stolica, ljudima koji su na komemoraciju doli po dunosti, izravno s radnih mjesta, kao delegati svojih ustanova i poduzea. Nisu imali ime biti oaloeni, pokojnik im nije ni rod nipomozbog, premda su znali mnogo i o njemu i o njegovim ukuanima. Naprosto zato to se obitelj pokojnika davala na znanje! Ipak su se ponaali prikladno pogrebu. utjeli su, a ako su morali to rei, aputati. Ako je samo jedan odprisutnih razmiljao o pokojniku i njegovoj udovi, a poznavao je i njih i teoriju knjievnosti, nije mogao a da ih ne usporedi s tropom to ga nazivlju paralelizam. Kao i paralelizam, njihovo je supruanstvo bilo sastavljeno od dvije reenice strukturirane na istovjetan nain. Ta strukturna ema, ta dva usporedna stiha, bijahu stalna pjesma i jednog i drugog, pjesma koja se tako, u duetu, nametala gradu. Postoje jedno preminulo, pitanje je do neba visoko moe li ta pjesma od dva paralelna stiha biti pjevana i solo. Sve

govori da paralelizam s jednim stihom i praznim prostorom tamo gdje je bio drugi stih, dok nije otiao na onaj svijet, ne moe postojati. Negdje je neto zapelo, guva na putu, to li, i mrtvaka se kolica s lijesom nisu u parteru pojavila ni do jedanaest i deset minuta. Eta se okrenula dapogleda dolaze li grobari, a kad je ugledala kazalite puno tihih ljudi, pozlilo joj je, izgubila je svijest i pala sa stolice. U pomo sujoj priskoila dva lijenika, koji su se sluajno tu zatekli, i uenica medicinske kole. Prolaz je bio nizak i uzak, pa su se lijenici nali na muci gdje da joj dadu umjetno disanje, jer su mislili da je ostala bez zraka. Pozornica je bila previsoka, stol na pozornici premalen i, ne nalazei mjesta gdje bi je ispruili, lijenici su, slijedei svoju etiku daje ljudski ivot vaniji od obraza, zamolili dvojicu mladia da Etu podignu i odnesu na odar. to su oni u tili ak I uinili, zaustavljajui dah ionako tihom gledalitu. Onima koji su maloprije razmiljali o usporednosti pokojnika i udove mora da se uinilo kako aparalelizam funkcionirati i nakon Sibine smrti. Jer, gdje je slavljen i aen trebao biti on, nala se ona. Ne samo to gaje slijedila nego gaje malice i pretekla. Dok su lijenici udovi davali umjetno disanje, maui joj rukama i pritiui joj grudi, dvorana, kako je ve reeno, ne odve alosna, ponaala se i dalje alobno, ne zapaajui u onome to se dogodilo nita udno. eni je pozlilo i negdje ju je valjalo podii da lijenici obave svoj posao. Tek kad su naila mrtvaka kolica s lijesom u pratnji dvojice uniformiranih grobara, parterom i balkonom proao je amor. Grobari su usporili hod dajui vremena lijenicima da enu povrate svijesti prije nego , to se oni primaknu odru. Ali, kad se to ne dogodi, stadoe, ne znajui i nemajui kamo. I opet gledalitem proe amor. Onda lijenici prestadoe mahati rukama, a jedan uhom osluhne da li udovica die. Kad se uvjerio da joj je disanje normalno, okrenuo se da vidi to je s lijesom.

Publika je gledala kako lijenici briu znoj s ela, i udovicu kako otvara oi i podie glavu. Gledala je oko sebe i udila se gdje je. Tada se dogodilo ono to se nije smjelo dogoditi, iako se moglo oekivati da e se dogoditi. Jedan novinar uprvom redu balkona, kojijejutros istrusio tri konjaka i nije shvaao ni daje ovo komemoracija ni da prisustvuje obredu kad jedan stih paralelizma ispada a drugi se ustoliuje da bi vrijedio za oba jedan je novinar prasnuo u smijeh, a za njim se nasmijala itava dvorana. Etaje, i probuena i uvrijeena smijehom, uz pomo lijenika sila s odra i sjela na svoje mjesto. Smijeh jest, ali amor ispod glasa nije prestao ni kad su grobari ponijeli lijes da ga postave na crni barun odra. Taj amor nije prestao ni nagroblju, niti je utihnuo kad se na sahranu zaboravilo. Moe se uti sve do danas: Nikakvog gubitka svijesti kod nje nije bilo. Ona nije odoljela iskuenju da bude na mjestu posebne poasti ni kad je to mjesto bio odar. Ona je oduvijek htjela biti on, pa e to htjeti i nakon njegova odlaska. Ispriavi mi ovo s odrom, Dara mi istre sliku iz ruke i poe u svoju straaru. Prije nego to e za sobom zalupiti vratima, istim onim glibavim govorom kojim je govorila sve stoje rekla, ovim je rijeima zavrila susret sa ovjekom za koga je mislila da joj je suparnik: - A treu no nakon sahrane dola je k meni daje iz svijesti tjeram u nesvjesticu. To ini do danas. Svake noi. Ostao sam pred zatvorenim vratima - jedino to suparnik i zasluuje, kad mu dokau da su nadmoniji od njega. Ni neuljudnijeg, ni ljepeg rastanka. Ni korisnijeg. Samo mi je Dara rekla otkuda zemlja u njenu posjedu. Ako sam elio znati vie, morao sam poi do Ete, Darina ogledala. - Dobar dan, gospoo! - rekao sam onoj s odra, kad
sam pozvonio i ona mi otvorila vrata, - Kuio, sam VJL

fotografa staru kuu na brijegu. elim upoznati susjede, pa sam i do vas navratio. Ispriavam se ako dosaujem. - Ovako kasno! - rekla je i pogledala na sunce koje tek to nije bilo zalo. Nakon Dare svratio sam bio do Agneze. Ona je pripremila ruak. Poslije ruka smo nastavili navikavanje i ja sam, za obiaj ustaljen na Goleevu brijegu, da se u posjet dolazi danju, zbilja zakasnio. - Neu vas dugo zadravati, gospoo, samo dvije-tri minute i do vienja. Odoh do fotografa! - Ah, taj fotograf! Ovdje se nita ne dogaa bez njega. Moe jedna kavica? Nije kasno? - Nije! Da, rekli ste fotograf! Fin ovjek. On mije savjetovao da posjetim susjede. Kae, sve su to fini ljudi. Vi ste mi posljednji posjet. Fotograf govori istinu, to je sve odreda fin svijet. - Svi odreda? Da niste malo pretjerali? - Nisam, gospoo! Naravno, ima tu i mana, ali ne odve, i ne pretekih. Evo, gospoa Dara... - Gospoica. - Jel' te? Nisam znao. Dakle, gospoica Dara mije bila malo nejasna. Inae, fina osoba! O vama mije priala i lijepo i dugo. Ostalo mije nejasno zato me je zamolila da vam kaem kako se ona nee zadovoljiti zemljitem koje ste joj prodali. - Darovala, gospodine! Ona ivi od male mirovine. Gola je kao goli mi. I ja sam njoj besplatno ustupila to zemljite. Sin me ne prestaje zbog toga grditi. Ima pravo! Nakon smrti Marije Gole, starice, on je postao vlasnik sve njene imovine. Ali, to mu je to koristilo! Stariina je zemlja jo za njena ivota bila sva rasparana. Ostala je samo stara kua, koju je sin prodao fotografu, a foto graf vama. I to Bobovite na kojem je gospoica Dara. - Kako za stariina ivota? - Ne pitajte me kako, ni ja ne znam. Pitajte sve drugo, a to ne dirajte! - Gospoica Dara vam jo jednu poruku alje. Ne

znam zato meni poklanja svoje povjerenje. Rei u je tek ako vi kaete da mogu. - Samo izvolite! - Ona kae da je poskidala nekih sedam stotina glava, da im je dala propusnicu za drugi svijet. Trai po svakoj glavi tisuu dinara na mjesec. Od toga bi ona sagradila kuu na Bobovitu. Ne znam kakve vi veze imate s tim novcem i s tim glavama? - Nikakve, gospodine - rekla je Eta iznosei kavu na stol. - Dara misli da su zlo i zasluge isto, jer poinju istim slovom. A to s glavama je ista ludost. Dara je nakon osvajanja Gospia, kad su vojske otile na zapad a u gradu ostali civili koji su se nadali milosti jer nisu inili vea zla, imenovana narodnim sucem, s nalogom da grad oisti od neprijateljskih ostataka. Suenje je bilo javno, na trgu, po dvadeset presuda svaki dan. Sasluanja su bila kratka, zapisnik se nije vodio, a presuda se nije pisala. Presude su izvikivane izjanjavanjem sudaca i publike. Nije bilo ni alba na presudu. To suenje nije bilo u ime naroda, pa da se podvrgava provjeri onoga tko odluke u ime naroda donosi, to je bilo izravno narodno suenje, u to se mogao uvjeriti svatko tko je prisustvovao ijednom redovnom suenju. - Jesi li ti klao? -pitala bi Dara optuenoga, koga bi vezanog dovodili straari. - Nisam - branio se optueni. - Jesi, bolan! Ti se ne sjea, zaboravio si. Hajde, dragi, sjeti se, koga si i kada priklao, pa da zavrimo, ekaju drugi. - Nisam klao, due mi! - Ih, tvoja dua! Evo, ostavljam ti na izbor pa odaberi! Ili e metak u elo, ili e da te objese, ili e pred streljaki vod? Mi tebi dajemo da bira, a ti onima to si ih klao nisi dao da biraju. - Nisam ni mrava zgazio - zapomagao bi nesretnik. - Evo, uli ste! - Obraala se Dara publici. - To je okorjeli zloinac. Da se bar pokaje! Da kae: Jesam, i

da padne na koljena! Da zavapi: Oprostite! A ne: Nisam, i nisam. Da mu ne bih vjerovala! Slaete li se metak u elo? - pitala je publiku a ona joj se potvrdno odzivala. Ipak, od sedam stotina osuenih, ako se moe vjerovati Darinu brojanju, palo je jedno priznanje. - Jesi li ti klao? - upitala je Dara Buljookog, kad su pred nju doveli i slubenika pasokog ureda. - Jesam - rekao je Buljooki. -Pa, ispriaj gdje, kako, kada? - Tebe sam klao. Vie puta. Ispod pojasa. Ali ti si iv primjer ive klane nedoklane. Zato si tu gdje jesi. - Ovaj se izjasnio - izvikivalaje Dara u opoj graji, koja je nastala im je Buljooki priznao i zaudio slu ateljstvo daje ba on taj okorjeli zloinac. A tko bi se tomu nadao! - Metak u elo! I da vie ne otvara tupoganu gubicu! U tri naredne godine, godine oskudice i pobjednikog slavlja, Dara je slubovala u Gospiu mijenjajui radna mjesta svakog mjeseca. Te njene poratne godine ostale su u sjeanju, jer je nosila izme i hlae i onda kad partizantina, bar za ene, nije bila u modi. Voljela je sama etati. U ponedjeljak abikom ulicom, u utorak Kanikom, u srijedu Budakom, u etvrtak Smiljanskom, u petak Pazarikom, u subotu Bilajskom i u nedjelju Jasikovakom. Tako bi u tjedan dana obila sve ulice koje iz grada vode u okolna mjesta ipo njima nose imena. Idui nogostupom, uz rubpranih cesta, zavirujui preko plotova u dvorita uorenih kua, viala je mnotvo mladih, u crno obuenih udovica, i znala da ih je bar treinu ona obudovjela. U neku ruku, ako se zna to joj je bio Buljooki, obudovjela je i sebe samu. A zar Buljooki nije bio nametnik koga se poto-poto trebalo osloboditi? U podsvijesti se nadala da bar jedna od stotina udovica dijeli njeno osjeanje prema odstrijeljenom mukarcu, da joj je, kao i njoj, drago to ga vie nema, da e se osmjeliti, da e joj prii, povjeriti se i sprijateljiti se s njom, da e opet biti

sretna kao stoje sretna bila uz Etu dok se nije udala, i uz Fahriju dok nije otila. Bilo je mladih udovica koje su je prkosno gledale u oi, bilo je onih koje su, kad bije ugledale odreenog dana i sata, zvale djecu i sklanjale se s njima u kuu, ali se ne nae nijedna da joj izie u susret, da je pozdravi, a nekmoli da joj se ispovjedi i postane joj ljubavnica. Pobjednici pogreno misle da njihovu samodopadIjivost i osjeaj pravednosti poraeni mogu prihvatiti kao zahvalnost to im je doputeno da ive s osjeanjem poraza. Kad se razglasilo kuda i zato se Dara ee, oni to su je imenovali narodnim sucem i premjetali s jednog mjesta na drugo, odluie da bude opet ono to je bila, uiteljica, i daje premjeste u drugi grad, gdje se nee znati ni za njeno sudovanje ni za njeno udvaranje udovicama. Tek kad je stekla pravo na prijevremenu mirovinu, tek kad je vidjela to drugi imaju a ona nema, istakla je zahtjev da joj se sudovanje plati po glavi. Pitali su je otkuda joj broj od sedam stotina kad na sudovanju nije bilo zapisniara. Odgovorila im je daje ona upravo toliko udovica nabrojila etajui se gospikim ulicama. Ako joj ne vjeruju, neka idu sami i izbroje! - Ona je okrutna bila i ostala. Bila je okrutna i kao uiteljica. Poznate su njene okrutnosti. Ono sjedenje na katedri! - Na katedri? - Sumnjala je u svako dijete. Govorila je djeci da ni jedno nita ne zna, da svi prepisuju jedni od drugih, a onaj jedan to ipak rijei, ili je rjeenje donio u kolu, ili gaje ukrao od nje. Kad bi uenici pisali zadatak, dizala bi stolicu na katedru, iako je i sama katedra bila na podiju, penjala se i sjedala na tu stolicu. Gledala je odozgor kao da gleda sa stropa i mogla je vidjeti sve to koji uenik radi, da li zaviruje u biljenicu onoga do sebe, da li prima ili dodaje alabahtere, ili je smislio dosad nevien nain kako bi doao do rjeenja... Naisto luda! Uenici su je zvali Sova na suhoj grani. Govorili su da

ima sovine oi i noge. Ma kako se bar tih nogu nije stidjela! Tih izmetina! - Nije se mogla stidjeti - rekao sam. Ne mislite da sam htio braniti Daru na koju je njena prijateljica juriala kao osa na slatko zrno. Naime, ispijala je iz nje slador, Darinu muku duu. - Osjeaj svemoi ponitava stid, ak i kad je pre mo postignuta apsolutno stidnom radnjom. - Ona je muitelj ica, ona ti sie modinu i krv, ona ti bui lubanju - nabrajala je Eta. Ako smijem primije titi, nije se vidjelo da se ona, gradirajui zlou svoje prijateljice, nad svim tim zgraa. Nju te gradacije uz buuju i usporedba s osom koja iz zrna sie slador graena je na naravi odnosa tih dviju ena. - Ne znate za sluaj uenika Turudia? Otkuda biste vi to znali! Bila su vremena, stara i daleka, kad se govorilo da je iba iz raja izila. Bila su vremena kad se itala pria iz koje je potekla ta poslovica, i kad je iba stajala na katedri dok je pria o njenu porijeklu bila u itanci. Ali, kad su komunisti poeli graditi raj na zemlji, odrekoe se i raja na nebu i ibe koja je iz njega potekla. Rekoe da se djeca nee ibati, da e rasti bez prisile, po svojoj volji, kao rijeni a, u obilju mulja i vlage. I otada se iba nije viala na katedri. Kako je Dara bila predratna uiteljica naviknuta na ibu kao pedagoko sredstvo, teko joj je padalo to uza se ne moe imati prut koji raste iz rajskog korijena, pa se sluila ime je stigla. Pernicom, redalicom, metrom, tapom za pokazivanje na karti, a najvie palcem i kaiprstom zavrui ui, isteui pletenice i cupkajui pramenje kose. U teim sluajevima, kad bi se prijestupi opetovali, male je zlikovce zatvarala u podrum i drala ih tamo do kraja nastave. Jednom je, zato stoje razbio vazu sa cvijeem, u podrum zatvorila Marka Turudia, iji je otac bio strojovoa. Kad je nastava zavrila, zaboravila muje otvoriti podrumska vrata i djeak se, poto su uenici otili kui a kola utihnula, prestraio da e u podrumu ostati do

sutra, a moda i dovijeka. Zapomagaoje. Javili su Dari. Onaje dotrala, vikala na njega to se dere, ali je sve bilo kasno. Marko se od straha i usrao i upisao. Takav je morao kroz grad do kue, gdje je naao oca koji se tek vratio s posla. - Ej, uiteljice - rekao je sutradan strojovoa Dari - da vie moga sina niste ni tukli pernicom po glavi ni zatvarali upodrumjerje i lakopi i mekoser. Budu li mu gaejojednom mokre i pune, potrait u vas i, ako elite da vae ostanu suhe, bit e najbolje da ih svuete im ih ugledate. Jesmo li se razumjeli? - Jesmo - rekla je Dara. - Bit e kako kaete. I bilo je. Dara se prema malom Turudiu odnosila kao da ga nema. Nije ga nita pitala, na njegova se pitanja nije osvrtala, nije ga ni tukla ni korila, inilo se da ga i ne vidi. A onda, jednoga dana, kad se na njega razljutila, dola je preda nj s metrom u ruci i rekla: - Ovoga ne smijem tui. Ali u za ono stoje uinio istui ovoga to sjedi s njim u klupi. I otada je uvijek tako radila. One Turudiu slijeva i zdesna, sprijeda i straga, kanjavalaje vie od ostalih, za njihove i Turudieve krivice. Djeca vie s Turudiem nisu htjela sjediti. Ali, kad odoe iz klupe, Dara je tukla one koji bi se zatekli u njegovoj blizini. Nitko s Turudiem vie nije sjedio, nitko s njim nije razgovarao, nitko mu se nije pribliavao. U koli su svi bjeali od njega, jer dvostruku porciju iba zbog njega nitko nije htio primati. - Tata - rekao je mali Turudi ocu -ja ovu samou vie ne mogu podnositi. Molim te da ode uiteljici Dari i kae joj neka me tue kao i ostale, i kao ostale, neka me zatvara u podrum! - Staje to, Bog te vidio!-rekao je strojovoa. - ini mi se da se u komunizmu uitelji ne mogu odrei ibanja ni uenici da budu tueni. Je li to mogue? Ilije komu nizam, i kad te ne iba drvetom iz raja, pronaao gore ibe od iba ? Sinko, kad ti je drae da te tue nego ne tue, ti lijepo samprii svojoj uiteljici i zamoli je neka te mlati

i zatvara upodrum kao i ostale. To su tvoje i njene stvari. to da seja u to paam! - Pun je ivot luaka - rekla je Eta. - Prosvjeta koliko i politika, vojska i ulica, sve kuda sam se kretala. Ima li ovomu lijeka? Evo, budite iskreni, priznajte je li vam Dara rekla i da svake noi, kradom, dolazim k njoj u straaru, da lijeem s njom u onu prljavu postelju i obavljam s njom perverzne radnje, u kojima sam bestid na, u kojima plaem i urlam? - Gospoo Eta, teko mi je te stvari sluati jer me se ne tiu, ali, priznajem, uo sam za njih - rekao sam i pokuao s perverzijama prekinuti. - ...Nego, gospoo, rekoste daje zemlja na Goleevu brijegu bila rasprodana i prije nego to je va sin postao njen zakoniti vlasnik. ini mi se daje i vaa kua sagraena na toj zemlji prije nego to je va sin nasljedstvom doao u njen posjed. Starica je tek lani umrla, a ovoj kui ima dvadesetak godina. Da li biste mi znali rei kako ste doli do te zemlje, i da li biste mi mogli pokazati dokument, da vidim gdje su mee izmeu mog i vaeg posjeda? - Niste valjda kupovali maka u vrei? Fotograf vam je morao rei dokle je vae. Mene o tome nita ne pitajte, ja o tom nita ne znam. Ako netko zna, onda znade samo fotograf... I ovdje bismo trebali zavriti na razgovor. Veeras mi dolazi sin. Vrlo je zahtjevan, raz maen, morat u mu spremiti neto lijepo za ruak, pardon, veeru. I nervozan je, kao i ja. Lud otkako gaje napustila Zoja, njegova pratilja. A ja mislim, njegova propast. Dok je bio zdrav i pri novcu, drala se njega kao pijavica koe. Kad je obolio i zapao u besparicu, digla je sidro i otila drugima. Na povratku od Ete svratio sam do fotografa i potuio se da sam posjetio sve vlasnike kua, upoznao se s njima izravno ili posredno, ali na kraju tog obilaska znam kako su postali vlasnici zemlje, osim u Darinu sluaju, jedva neto vie nego to sam znao kad sam ga posluao i poao u potragu za odgovorom na to pitanje. Vie nemam komu ii.

- Zar od sutra na njezi svoje mamice nee biti nasljednik majke Marije? - rekao je fotograf. - Bit e. - Trebali biste i nasljednika posjetiti. Moda vam on o tome kae neto vie. Ne ini li vam se da bi on o tome neto vie morao znati? - Je li to va posljednji adut? - Moda, a moda i ne. Ovisi o tome kako e momak igrati. Usput kazano, morao sam pronai uvjerljive tri kove da vam ga dovedem na ruke. - Moda bi se moglo znati koje? - Izvanserijske pa mi ne biste vjerovali, dok se sami u to ne uvjerite. - Dobro, oko toga smo se sloili... Recite mi, onako uzgred, jer ne crkoh da to znam, posjeuju li se nou gospoa Eta i gospoica Dara? - Provjeravate li Darinu ludost ili Etinu iskrenost? - upitao me je cinini fotograf. Nisam mu odgovorio. Zar vam za Darinu prisebnost nije bio dovoljan dokaz stoje tono znala navesti tko joj je i zato dao Bobovite, i tko e joj i zato pomoi da doe do vie mirovine? A zar vam nije bio dovoljan dokaz o Etinoj neiskrenosti kad vam, to bi kao nasljednikova majka morala znati, nije slovca rekla kako su do zemlje doli njen mu i svi ostali?

A, ti si taj, kukin sine!

No od subote na nedjelju do ponoi proveo sam s Agnezom, koja mi je bivala sve dalja to sam joj bivao blii, pa je i meni i njoj bilo jasno da emo jedno drugome biti najmanje potrebni u trenutku kad se jedno na drugo naviknemo. Mnogi su se ljubavnici jedno na drugo navikavali mislei da se pribliavaju, a zapravo su se udaljavali. Navika gui svaku ljubav, osobito ljubav preljubnika, koja bez nenaviklosti ne moe, bez ozraja nelagode, neobinosti i neizvjesnosti. U pono je zapuhao jugozapadni vjetar zvan lebi, jer je arapskim pomorcima koji su ga prvi nazvali tim imenom, puhao iz pravca Libije. Drmao je svim vratima i svim prozorima. Agneza se morala dizati da zatvori to nije bilo zatvoreno, i da mene zove u pomo tamo gdje su se kapci i vratnice teko sljubljivali. Taj pomamni pustinjski vjetar i najavljuje i prati kiu. A kako je nad morem sijevalo, nije bilo druge nego da se obuem i prije pljuska poem u Goleeve dvore. Da bi se kua vjetrila od vlage i smrada, ostavljao sam povazdan sve prozore i sva vrata otvorena. Moda i ne bih iao daje lebi suh vjetar. Neka mlati, ionako e se sva drvenarija morati mijenjati. Bojao sam se kie koja e napadati kroz vrata i prozore, i napraviti veliku tetu. Koliko se dalo, zatvorio sam i sva vrata i sve prozore. Budui da od sna, dok ne proe kia i lebi se ne . istutnji, nema nita, uzeo sam knjigu i itao. Vrata su na vatrenoj kui bila dvokrilna. Nisu najbolje ljubila ni prag ni nadvratak, pa je vjetar, ili udarao njima izvana, ili, dolazei kroz dimnjak, iznutra, mlatarao kao da vise o

grani. I kad kia protutnji i kad lebi smalake, to e drmusati i, ne uvrstim li ih ime, uz njihovu trenju neu moi spavati. Siao sam u dvorite i tamo pod svodom naao gredu kojom u iznutra poduprijeti stajae krilo kuhinjskih vrata. Mislio sam, bude li stajae krilo vrsto sljubljeno s pragovima, da e se i pokretno krilo, vezano uz njega bravom, na vjetru drati stabilno. Ali, kad sam gredom podboio stajae krilo i kad je potporanj poeo kliziti po glinenom podu, vidio sam da u glini treba da iskopam oslonac pa potporanj nee kliziti. Dao sam se u potragu za motikom, sjekirom, za bilo ime to moe iskopati jamicu u glini. Dok sam traio, oba su krila kuhinjskih vrata bila pritvorena. - Bako, bako! - uo sam kroz vjetar. Lebi pue na mahove i pravi pijavice. Ako pijavica dohvati predmete koji ute, cvile i kloparaju, vihor se oglasi glasom ovjeka i uinit e ti se da netko dolazi i vie. I ovo s bakom sliilo je govoru predmeta zahvaenih vjetrom dok se nije poelo opetovati i javljati i kad lebi ne bi vijao. Ako je to gost koji ne zna da bake nema ive, i koji je u prolazu vidio svjetlo pa se poelio svratiti, onda e taj znati ui u kuu i da se ja ne oglasim i da mu ne otvorim vrata. Bio sam naao neto motiice i, ne rastajui se od nje, sklonio se iza nape, odakle sam mogao vidjeti onog to zove baku kad otvori vrata. - Bako, gdje si? - rekao je ovjek kad je sa snanim naletom lebia upao u kuhinju. - Fotograf mi je rekao da se vraa i da ponovo dariva one koje si voljela. Mislio sam da mi lae. I ne lae koliko izmilja! Ali, to me kota da provjerim. Od onog to bi fotograf smislio, uvijek sam imao neku korist. ekao sam veeras hoe li se kod tebe upaliti svjetlo. Kad se upalilo, povjerovao sam fotografu. Ti si tu! A gdje si? Bako, zna da sam te volio. Reci mi ima li jo negdje neto prodati? Niega nemam, nemam od ega ivjeti. Jedino Bobovite nisam prodao, jer gaje moja lezbaa darovala svojoj lezbai i rekla da e mi taj gubitak nadoknaditi. A veeras pitam. Kae da nema.

Grdno smo se posvaali. Zapalit u ono bunjite lezbaino i prodati Bobovite. Bako, ne javlja se? Ne mora, idi do avola, samo mi reci ima li jo koja njiva, koja uma, koji kr... Ne ugledavi nikoga, ni kad je zavirio u sva etiri kuta, stao je ispod arulje i zagledao se u nju, oekujui da mu ona kae tko ju je upalio, jer taj isti pali i njegovu nadu. arulja, objeena na dugoj pantljici, pod limenim sjenilom, njihala se na udarima lebia i talasala svjetlou i sjenom po itavoj kuhinji, inei od nje uzavrelo more a od gosta utopljenika koji u zazivanju bake trai spas. Duga, rijetka kosa, neista i vlana, padala mu je po tankom vratu, ali ga nije prekrivala, jer je na krajevima nalikovala na repove takora koji su tek isplivali iz kanalizacije. Plosnato lice dugog nosa, koziavo, imalo je gnjilu boju ogrozdina nakon tri tjedna vrenja, kad se vino uvini a drop pliva na povrini. Bio je izrazito mrav, pa mu odjea mladosti, traper hlae i bluza, nije nabubrila ni sprijeda ni straga, kao to se dogaa starim mladiima dobra teka. Ali, i pored mravosti, duge kose i ispijena lica, nije to bila odjea za njegove godine. Ako je to jedan od onih to dre da traperice nisu samo odjea ve i pogled na svijet, rado bih mu rekao da mu je ostarjela i odjea i svjetonazor, pa ako sa svojim godinama ne moe uskladiti svjetonazor, to nije lako, neka uskladi bar odjeu, to je mnogo lake! Neka mi ne mau oi tim svjetonazorom traperica! To je neprirodna tenja da bude mlad kad vie nisi mlad, da ivi na tu raun kad bi morao hraniti sebe i vratiti dug uduen u mladosti prehranjujui svoju djecu, da ima bez velikih truda, da djetinjstvo, to znai ivot na uzdravanju skrbnika, produi do starosti kako bi iz djetinjstva otiao ravno u mirovinu. Slijedei duh toga svjetonazora, ovaj je doao veeras do bake izvidjeti ima li se jo togod prodati. - A, ti si taj, kukin sine! - rekao sam, pojavio se iza nape i stao pred njega. Zagledan u arulju, nije me vidio dok nisam progo-

vorio. A kad me je ugledao s motikom u ruci, prepao se, poeo se panino tresti i, kako mu je bila u blizini, sjeo na masivnu hrastovu stolicu domae izrade kakva se redovno nae pokraj ognjita. Poklopio je rukama oi, zgrio se kao stonoga kad je iljne i, ne gledajui me, upitao: - Tko si ti? - Onaj komu si odnio nasljee. - Toga nema. - A zar ga ti nisi izmislio? - Izmiljeni se u stvarnosti ne pojavljuju. Ljuti me to me ne gleda, to je glavu podvio na prsa i dlanovima zaklopio oi. Ako je, obmanut fotografovom izmilj otinom kako ga u kui eka dareljiva baka, doao ovamo da se sastane s nestvarnim, to je toliko prestravljen ako je umjesto mrtve Marije susreo njena mrtvog sina? A ljutilo me i ono to izmiljeni ne etaju ivotom. I te kako se eu, i te kako ive i djeluju! Ljutilo me je i da se netko ne moe suoiti sa stvarnou nakon mnotva radnji kojima je stvarnost prilagoavao svojim prohtjevima. E pa, staro mome, dugo si stvarnost modelirao kad je bila od gline. Sad si naiao na stvarnost od granita i morat e podii glavu, otvoriti oi i elom dotaknuti stijenu. Morat e, velim! Otiao sam do vrata, zasunio ih iznutra, zakljuao bravu i stavio klju u dep, a gredom podupro vrata da ih lebi manje drma. Pribliio sam mu se pa je morao osjetiti da sam pred njim, a ipak nije ni podigao glavu ni otvorio oi. - E, mome, ne ide to tako unedogled! Morat e me pogledati i porazgovarati sa mnom - rekao sam, uhvatio ga dlanom ispod brade, podigao mu glavu i smaknuo dlanove s oiju. To to me je gledalo, tako snudeno i izbezumljeno, nije sliilo niemu, a najmanje ovjeku ij em bih se razgovoru radovao. Ja sam ga budio, a on iz sna nije znao, ili nije htio, izii. Sad sam, kad me je kako-tako gledao, otiao do ognjita i podigao plou s trapa, a onda zaraeni pokuao

doi do njegova dna. Htio sam rei nasljedniku da to nije rupica, da je to rupetina. - Za nju niste znali? - upitao sam ga u namjeri da doznam kakav je dojam na nj ostavilo ovo otkrie. Samo je zanijekao glavom. - Za nju nikad nitko ni znati nee dodao sam zloslutno i zapazio kako se u Slobodanu javilo neto od ivota, ono neto to moemo vidjeti na licima pijanica kad se ele prikazati trijeznima, pa se prse i pokuavaju mudro govoriti. Tom sam se prkosu obrado vao. Hajde, neto e od ovoga lesa biti! Onako snuden i utuen, niemu ne bi posluio. Idemo dalje! Kad sam mu pokazao trap kamo u ga skloniti ne bude li posluan, pokazat u mu i u kakvom ga stanju namjeravam spu stiti u rupu. Podigao sam desnu nogavicu i pokazao nasljedniku da su moje cipele od najbolje koe zapravo izme. Nije bio impresioniran. Na njegovu je licu i dalje bio izraz E, pa ta! Onda sam iz sare izvukao kamu i, drei je tako da na njenoj dvostrukoj otrici moe vidjeti inkrustracije od zlata i srebra, poeo mu se primicati korak po korak. Vie nije bio ravnoduan! Ono - E, pa ta! - napinjalo se i, kad se napelo do paninog straha, puklo kao to puca bulka. U bijeli smijeh, u smijeh bez smijenog! - To ti, stari, nee upaliti. Smisli neto drugo! Za takvog gospodina posao s lesom je prljav posao ako ga sam mora obaviti. Proitao me je. Kamu nosim, ali ba neki ubojica nisam. Osim toga, ubojstvom nita ne dobivam. Ono to elim znati, tek tada ne bih doznao. Samo bih uprljao sebe, ognjite i kuu. Ne znam to mije to trebalo, neka elja za teatralnou, neto u podsvijesti vezano uz predodbu suda, neka udnja za nasladom da ga gledam prestraena i pitam u njeno ime. Njemu pak nije trebalo mnogo da me proita. Oito, potcijenio sam ga. Moram pokuati neto drugo. Otiao sam do slike majke Marije koja je visila na zidu, poveana i uokvirena, bez stakla. Izvadio sam je iz okvira, doao do ognjita i udarcem kame sliku pribio za

gredu koja je drala napu. Marijinaje slika bila iz mlaih dana, iz vremena kad je ivjela u kui pisca poetnice. Razumije se, u izvornom obliku slika je bila mala, dok je fotograf nije uveao, moda po elji a moda i mimo volje majke Marije. Kama, koja ju je drala na gredi, izraena u prolom stoljeu, inkrustrirana zlatom, a drkom od bjelokosti, lijepo je pristajala uz Marijinu sliku iz mladosti. Obje su stari svijet pokazivale u doba njegove snage i ljepote. - Priprema mi neko suenje? - rekao je Slobodan kad je vidio da primiem stol za blagovanje izmeu njega i slike nad kaminom. Poto sam donio i stolicu i na nju sjeo, izvadio sam iz depa lisnicu punu novca i nasumce izvukao iz nje novanicu od dvadeset dolara. Poloio sam je na stol. - To je poetni ulog - rekao sam i preao na ti, jer je tu intimizaciju on zapoeo. - to u prii bude izdaniji, to e vie dobiti. Kako vidi, kod mene tih papira ima. - Ma tko si ti? - rekao je s primjetnom ivou, to ju je u njegovu oku izazvala zelena novanica na stolu i one to su ostale u lisnici. Ispruio je ruku i htio je uzeti. - Ne! - viknuo sam. Maio sam se za kamu koja mi je stajala iznad glave, nadohvat ruke. - Hoe li mi ve jednom rei s kim se ja ovo zajebavam? - Imao sam dojam da mije spreman udovo ljiti, ako bude siguran da e novanica biti njegova. - Ve sam ti rekao da sam onaj koji je bio debelo mrtav dok ga ti nisi oivio. - Odjebi! - Dobro, onda sam bilo tko! A doao sam ovamo na poziv predsjednika valde, koji je mene i meni sline pozvao da svoj novac u neto investiramo. Rekao sam im: Gonite se, to nije nita drugo nego dati novac da ga vi troite i njime progonite druge kao to ste nas progo nili. Meutim, u meni se iznenada pojavila elja da kupim sve to je bilo vlasnitvo tvoje bake Marije. Pazi, kukin ine,jla.kupim sve i da ja budem gazda, a ne da

dajem lovu kojom bi socijalistiki trutovi debljali guzicu. I saznao sam da si ti Marijin nasljednik. Ali ti njenog vie nita nema, sve si rasprodao, pa to da u tebe kupim? Tebi je od tog nasljea ostala samo pria o tome kako si majku Mariju varao i potkradao. I ja sam ti tu priu, tvoju jedinu imovinu, pasji sine, pripravan masno platiti. I sad mi reci da je nee prodati! Izvoli, uzmi tih dvadeset dolara! Plaam unaprijed da bi mi vjerovao. Toliko u platiti svaki odgovor na svoje pitanje. Vrijedi? - Vrijedi - rekao je Slobodan. Uzeo je novanicu bez imalo stida. Bez stida da prodaje posljednju imovinu, priu koju nije napisao, priu koju je ostvario ivotom. - Onda, to te je potaknulo na takvu zamisao? - Cvijee - rekao je Slobodan mrtav hladan, kao da sam taj jednostavni odgovor morao oekivati. Da ukratko ponovim o emu sam podrobnije pisao. Sva tri Marijina sina imala su grob u Ivanovu, premda su umirali na raznim stranama. Drago zvan Blente poginuo je u selu kao bandit i u selu je sahranjen, u obiteljsku grobnicu. Viktor je poginuo u Rupama, a njegovi su posmrtni ostaci preneseni u kosturnicu palih partizana, koja je podignuta usred Ivanova. Njegovo je ime na spomeniku ubiljeeno velikim zlatnim slovima. Njen sin Mate, za koga se govorilo daje bio ustaa, nakon sloma hrvatske vojske pobjegao je s krinog puta i nekoliko se godina krio kod kue. Nou je ribario i radio u polju, a danju se krio i odmarao. Bio je otkriven i morao je bjeati preko mora. Ostalo je nerasvijetljeno da li je uspio pobjei. Jedno je sigurno, more je izbacilo na obalu veslo amca kojim je pobjegao, to je mogla biti i varka i dokaz daje potopljen. Marija je veslu podigla spomenik i tako su sva tri njena groba - a ona ih je upravo tako zvala, moji grobovi - bila u Ivanovu, jedan usred sela, a dva na groblju uz crkvu Ivana Krstitelja. Sa svojim grobovima se ivi i ovjek voli da nisu daleko od njega. I Marija je ivjela sa svojim grobovima i bila zahvalna Bogu to su na okupu, to nisu rasijani. Nekih godina po tri puta a nekih i vie, nale bi se

na spomeniku palim borcima gomile cvijea. Na te je sveanosti Marija redovito pozivana i jo se redovitije odzivala i, budui da je bila majka jednog od trojice osnivaa komunistike stranke u selu, na tim je sveanostima imala poasno mjesto. Dijeljeni su joj darovi, a na gozbama je sjedila uvrh stola. To bi udnije bilo daje ta aena majka palog partizana, im se no zanoila a slavlje utihnulo, dolazila na spomenik i kosturnicu, uzimala bukete cvijea i nosila ih na grobove dva svoja druga sina, bandita i ustae, ako je to bio. inila je to iz noi u no, dok ne bi procijenila daje cvijee podijeljeno na tri jednaka dijela. Prvih godina, kad se prihvatila toga posla, inila je to koliko-toliko kriom. to su godine vie odmicale, to se manje krila, dok cvijee nije poela raznositi naoigled sviju. U poetku seljani su znali tko odnosi cvijee sa spomen-kosturnice, ali su drali jezik za zubima. to bi se oni u to paali! Viktor je njen sin i na njegovo cvijee ona ima najvee pravo. Poslije, kad se sluaj razglasio, bilo je i onih koji su joj kriomice pomagali da cvijee pravedno razdijeli i u toj pomoi nalazili radost i zabavu. Jedini koji se po dunosti s njenim poslom nisu mogli pomiriti, iako su na nj gledali kroz prste, bili su ljudi od vlasti i pri vlasti. - Zato to ini, Marijo?! - pitali su je i korili istodobno, bez namjere daje uvrijede. - A, moj sinko - odgovarala bi ona - nije pravedno da Viktor ima onoliko rua i onoliko karanfila, a ona dvojica nita, ni ikovine. -Ali, Marijo! On je bio velik borac, komunist, a oni su bili banditi, izdajice. To bi morala znati! - Ma, razumijem ja to! Ali, zar oni nisu poginuli kao i on? Jesu. Pa, kad jesu, i njihove grobove treba okititi. - Ali, Marijo, shvati da to nije isto! - A, moj sinko, kako nije isto? Isto je. Uzalud je Mariju bilo koriti i uvjeravati. Negdje u uarenom prostoru svoga majinstva, gdje su se rasta-

kale sve politike razdiobe, ona je te smrti doivljavala kao neto istovjetno i drala da im grobove treba astiti na jednak nain. - Ona moda i nije luda - rekli su oni iz vlasti - ali nije ni pri istoj pameti, pa bi se za nju trebalo pobrinuti, ako tu sablazan sa cvijeem ne elimo i dalje trpjeti. I bili bi je na silu odveli u staraki dom da u njenu zatitu nije stao ibe Gole, Slobodanov otac i general u mirovini, ovjek u koga je vlast imala povjerenje. Ni ibi s Marijom, ako je rije o razdiobi cvijea, nije bilo lako. Pod njegovo se politiko skrbnitvo sklonila tek kad ga je kupila, kad mu je dopustila da na njenoj zemlji u Uvali kod Crkvine podigne novu kuu, ali od svoga prava da raznosi cvijee, nije odustala. Nije ju bilo lako braniti pred sve zahtjevnijim glasovima da to sa cvijeem u Ivanovu jednom prestane. Ako je pravda time da nije pri istoj, traili su da se bolesnica smjesti u dom, a ako si govorio da u dom ne bi htjela i daje ne treba siliti, onda si joj odobravao da radi to radi i to e i dalje raditi, jer ne bude li to starija to aavija, pametnija sigurno nee biti. Bilo je natezanja svakog asa i ibe bi preao preko zahvalnosti za ustupljenu zemlju, da nije bila posrijedi krupnija dobit, za koju je trebalo dugotrajno strpljenje. Kao jedini sin brata Marijina mua, ako njen sin Mate nije iv, ibe je bio jedini nasljednik majke Marije. ezdesetih je godina planula glad za zemljom uz more, i biti vlasnik podanka na Goleevu brijegu znailo je biti ovjek s velikim imutkom, to nije shvatio samo ibe, nego je shvatila i njegova ena i njegov sin. ak i kad bi Marija htjela u dom za umirovljenike, lijepu novu kuu graenu kao hotel, ne bi joj se smjelo dopustiti da ode, jer bi uprava doma, budui da njena mirovina ne bi bila dovoljna za podmirivanje trokova, stavila apu na itavu njenu imovinu, prodala je i od utrena novca se namirila... Kao daje slutila koliko je zatiena, Marija nije odustajala od razdiobe cvijea, pa je iz godine u t godinu bivala sve smionija.

- A kako ste je uvrivali u uvjerenju da za nju nije staraki hotel, daje njoj bolje u svojoj kui, kad je postala stara i nemona? - pitao sam. Slobodan je ispruio ruku i netremice se zagledao u Marijinu sliku pribijenu kamom za nosa nape. Kad je na dlanu osjetio novanicu, pogledao ju je, strpao u dep i nastavio. Dok se onim oko cvijea bavio otac, ostale zatitnike poslove oko Marije i do sedamdeset pete, kad je otac preminuo, vodio je Slobodan. Nakon oeve smrti cjelokupnu brigu o Mariji preuzeo je on, i zato stoje sad on bio potencijalni nasljednik, i zato to je, izgubivi oevu novanu potporu, uz majku, nepopravljivu lezbijku, sve tee dolazio do novca kad ga je njegova pratilja Zoja najvie trebala. Slobodan je primijetio da majka Marija, poto bi se raspitala o zdravlju i poslovima, svaku svoju prijateljicu na rastanku pita istu stvar. - Ane moja - rei e ako je prijateljici ime Ana meni se ini da mi ima neto rei. - Bog s tobom, Marijo! A zar ti ne bih kazala kad bih imala to! Pitao je Anu i jo nekoliko ena to Marija od njih oekuje. Vijesti o svom najmlaem sinu. Njoj se ini da drugi o tome znaju, ali da joj zbog neega ne ele rei. Stoje tu bilo posrijedi, predosjeanje daje iv, nemirenje da je mrtav, tajanstven zov koji je njen um odveo u zaumlje? Nije sahrana vesla bila ni udatvo ni ludost, iako je naum potekao iz zaumlja, sahrana vesla bijae zaziv da je ne ostave samoj sebi i upitnik svima i svakomu: zar ga je trebalo potopiti kad je odluio otii i ne smetati? Slobodan je, uz oev pristanak i svesrdnu pomo pratilje Zoje, koja za babu, kako ju je zvala, nije bila manje zainteresirana od njih dvojice, ustanovio da je nada majke Marije kako je njen sin iv vrsto jamstvo da u staraki dom dobrovoljno nee otii, ak ni ako vlast to sttom pokua, jer bi svogsina ostavila bez nasljea, daje

ta nada granitni temelj na kojem se moe podii matovitija zgrada od ardaka ni na nebu ni na zemlji. Prvi korak na uvrenju majina uvjerenja da joj je sin spaen iz valova, bilo je nadopunjavanje teksta spomenika jednom veslu. Lijepo je, ali nije ono pravo, napisati samo: Ovdje poivaj edno obinoj asenovo veslo. Treba dodati: Boe, ako je mrtav onaj koji je njime posljednji veslao, daj pokoj njegovu tijelu i blaenstvo njegovoj dui; a ako je ostao iv, daj mu, Gospodine, sto vesala da stigne kamo stii poeli. Marija se prijedlogu neizmjerno obradovala, jer je vidjela da njenu nadu i drugi dijele, pa je dala Slobodanu novac, i da kupi novu plou i da plati kamenoresca, i povjerovala mu do kraja. A kako i ne bi? Kad on, koji bi imao zato vjerovati u Matinu smrt, u tu smrt ne vjeruje, onda je on i mudar i dobar ovjek, koga se treba drati i komu treba vjerovati. - to je, opet moram platiti? - rekao sam kad je Slobodan, nakon prie o veslu, prestao veslati i zautio. - Plaat e sve ee. Posljednja se imovina skup lje prodaje. - Samo priaj, kukin sine! Kad kupi makov sok, ovih e se slika nauivati u snovima - rekao sam i pruio mu jo pedeset dolara. Ne moe se rei da su, ispitujui vrstinu njene nade, ustanovili daje lakovjerna. Dapae, bila je sumnjiava i, kakoje umno posrnula, provokativna i zaudno lucidna. Samo ako budu vodili rauna o svakoj sitnici, uz njeno pritajeno nepovjerenje, ostat e dovoljno prostora da im vjeruje. Uostalom, postupat e oprezno, iskuavat e je, bit e u njenoj blizini i vidjeti u to vjeruje a u to sumnja. Kolebali su se da li da prvo sinovljevo javljanje bude pismo pod sto peata ili da bude razglednica, i zakljuili da je bolje zapoeti razglednicom. Zato to e razglednica tajnu na prvom koraku uiniti javnom u mjeri bez koje se to pisanje ne moe zamisliti. Sastavili su tekst razglednice vodei rauna da se nasloni na ono

II

stoje ve bilo ugraeno u majinu nadu da joj sin ivi, na tekst epitafa jednom veslu. Nije nipoto dolazilo u obzir da razglednicu ubace u potu negdje u zemlji, ak ni u prvu potu kad se prijee granica, niti je dolazilo u obzir da razglednica bude bilo kakva. Marija nee itati samo tekst na razglednici, ona e gledati sliku, kontrolirati marku i ig. Sve je moralo biti originalno i za tu je svrhu pratilja Zoja otila na mjesec dana u vicarsku, otkuda e, kad uputi prvu, poslati jo nekoliko razglednica, a na odlasku e ih napisati nekoliko i zamoliti prijatelje da ih u odreenim razmacima ubacuju u potanski sandui. Marija je posjedovala sinovljeva pisma iz predratnih vremena, pa ni s rukopisom nije bilo lako. Marija e rukopis pisama iz vicarske usporeivati sa sinovljevim rukopisom na pismima iz Galdova. Odluili su da razglednice pie Zoja velikim slovima, toboe da ih ostarjela majka lake ita, a duga e pisma pisati na stroju, toboe jer se to tako danas radi. Zoja je u vicarsku otila sama, da troak bude manji, i majka e Marija uskoro dobiti prvu razglednicu od svoga sina. Nju treba ponovo citirati, ona je temelj majine sudbine i paradigma irokog spektra, najvie dokaz da su emocije roba koja se kupuje i prodaje kao i svaka druga. Kako ve znamo, poslana je deseti prosinca ezdeset i sedme iz Gospina protenita Einsiedelena, a glasila je ovako: Majko moja majice! Krunice to si ih za mene izmolila od trenutka kad sam amcem otplovio, bile su usliane od Blaene Djevice Marije, ije protenite vidi na ovoj razglednici. Rijei to si ih, na nagovor dobrih ljudi, uklesala na grob jednog vesla, dopale su se Bogu i ja se, uz pomo stotine vesala, sve vie tebi pribliavam. esti sijenja u osam naveer otvori Radio Zadar i sluaj pozdrav to ti ga aljem uz lijepu pjesmu. Kao da vie nije hodala po zemlji, kao da jelebdjela! Cvrkutala je i skakutala. Davala je svojoj nadi krila i

snovala kako e se Mate vratiti u Ivanovo. Pitala se - a zato njoj Mate ne poalje i svoju adresu, da ona njemu otpise, da mu kae kako je s njom i kako je ovdje, da mu kae neka se vrati, kod nas nije vie onako strogo kao to je nekad bilo. Ona bi, kao majka partizana ije se ime pie zlatnim slovima, pokuala dobiti doputenje povratka za svog mlaeg sina, za koga se tono i ne zna je li ili nije bio ustaa. To bi samohranoj majci dobri ljudi, bez kojih Bog ovaj svijet nikad ne ostavlja, od srca uinili. - Trebalo je zaepiti rupe kroz kojeje curilo bakino povjerenje, a istodobno je, ako eli sa sinom komunici rati, uiniti ovisnom o nas dvoje... Meutim, tko eli uti kako smo to radili, morat e platiti - rekao je Slobodan i ispruio ruku. Dao sam mu stoje traio, a on se kiselo osmjehnuo upitavi se tko li sada novac daje njegovoj pratilji Zoji. Priupitao sam ga gdje je ona trenutno, a on je odgovorio da je u vicarskoj, gdje je, odlazei po poslu i ostajui dugo, upoznala ovjeka, komu se preselila kad od Slobodana vie nije imala koristi niti je korist u dogledno vrijeme mogla oekivati. - Prodaje mi tosove da tamo studira literaturu. Fiksa se i evi! To su njeni univerziteti. - Dobro - prekinuo sam ga - to ne elim plaati. Prijeimo na plaene informacije. Rekli su joj da bude razumna to se tie sinovljeve adrese i pisama koje bi na tu adresu eljela slati. Kad bi joj sin otkrio svoju adresu, na njegova bi vrata nou dole ubojice koje plaa jugoslavenska policija kad se eli otarasiti nepoeljnih osoba. Marija moe dvojiti je li njen sin bio ustaa ili domobran, ali se jugoslavenska policija oko te sitne razlike nije krzmala ni onda kad ga je po zemlji lovila, a nee se krzmati ni u lovu po inozemstvu. Ona je prema takvima postupala, kao to govori jedna prijateljica njihove mame, samo metak u elo i lus. Od slina naina rjeavanja politikih sporova ni do danas nije odustala, jer i ubojice dre do svog zanimanja, do svog radnog staa i ne mogu ga mijenjati ni brzo ni

lako. Ne samo to Marija nee smjeti znati sinovu adresu, ona mora shvatiti i druge mjere opreza. Da joj se pisma alju iz razliitih gradova, da ih prima neredovito, nekad jedno za drugim a nekad vie godina nijednoga. Da bi zavarao trag svojim ubojicama, morat e joj slati pisma sad iz ovog sad iz onog grada, a kad osjeti da se i pored opreza obru oko njega suava, prekinut e dopisivanje s majkom... ak i u starosti, ak i s jednom nogom u sjeni zaumlja, Marija je bila razumna ena i shvatilaje da joj sin svoju adresu ne smije otkriti. Koliko su politike zakoljice opasne, zna i po cvijeu, od ijeg raznoenja ne odustaje. - Jest, to je tako! - rekla je Slobodanu i Zoji. - A recite vi meni tko njemu kaza da sam ja sahranila veslo, i da smo mi ono dopisivali? Da ne bi opet prekinuo priu, jer je prekida na kljunim mjestima, izvukao sam iz lisnice novanicu i bacio je na stol kao da bacam kartu. Slobodan je uzeo novanicu i nastavio priati kako su on i Zoja zaepljivali rupice kroz koje je curila bakina sumnja i time je vezali za sebe. Postoji u selu ovjek, ije joj ime ne mogu otkriti, koji radi u Bernu i koji se s Matom kradomice via kad jedan ili drugi poele. Kad bi policija za te susrete jednog radnika na privremenom radu znala, mogla bi svata uiniti. Ucijeniti ga: dobit e putovnicu ako bude njen pijun. A mogla bi mu i zapovjediti da Matu ubije, ili e sam biti ubijen. Svakakva se zla u svijetu dogaaju. Zato ovjek, ije joj ime ne smiju otkriti, trai da se Mati sve poruke alju preko njega, to Slobodan i Zoja ine. Preko toga ovjeka njen Mate doznaje to mu majka radi, to misli i emu se nada. Uskoro se pruila i prilika da joj dokau postojanje ovjeka koji radi u Bernu i u Ivanovo dolazi kad poeli. Marija je posjedovala radio Kosmaj, to ga je bila dobila na dar kao majka prvoborca u prvim poratnim godinama, im je poela proizvodnja tih aparata, kad se nisu prodavali nego darivali zaslunim ljudima. Prve

pjesme-pozdrave koje su joj uputili, kao da ih alje njen sin, mogla je posluati i na tom aparatu, makar je krio i imao tanji glas od eunuha. Ocijenili su da e pozdravne pjesme to ih bude sluala preko takvog aparata, na Mariju imati slab uinak, pa su joj donijeli svoj radio, gotovo nov, koji su eljeli zamijeniti modernijim, i rekli joj da joj to sin alje preko ovjeka ije se ime ne smije ni u snu spomenuti. Kad su vidjeli da jednokratno sluanje ni na novom aparatu nema uinka kakav su eljeli, potaknuti estim bakinim pitanjem ima li naina da ona te pjesme slua kad god poeli, kao da njenoj elji preko onog ovjeka udovoljava sin, uruili su joj svoj veliki kazetofon i ozvuali kuu i dvorite. Da bi pjesme mogla sluati i kad poeli i koliko vremena bude eljela, pjesme su presnimavali i po deset puta na istoj vrpci. Uruivali su joj i kazete kao da ih sin alje. Bila je sretna okolnost to su Goleevi dvori na osami, to te pjesme, reproducirane na sav glas bezbroj puta, nisu dojadile susjedima. Bili ne znam kako uviavni, to izdrati ne bi mogli. ak i iz velike udaljenosti, i seljani u Ivandolu i graditelji kua na podanku, kad gradnja bude poela, zapamtit e i glazbu i rijei tih pjesama. Osobito triju koje su poinjale rijeima: Podigni, majko, zid do zida, O zvijezdo suzna sjaja i Ja ujem netko negdje rida. Rijei tih triju pjesama ukrali su jednom anonimnom pjesniku koji ih je uporno slao urednitvu Kontakta, a njih ih dvoje nisu htjeli tiskati jer su drali da je domoljublje otilo unepovrat. Skladatelja koji je pjesme uglazbio, i izvoaa koji ih je otpjevao, morali su masno platiti pa se tim trokovima vie nisu izvrgavali. Nije bilo ni potrebno. Majci Mariji bile su dobre sve one pjesme to ih i pjevaju i skladaju da bi se preko radija slale kao pozdrav majkama u svim moguim prigodama. Osim toga, i ove su tri bile dovoljne da se glazbom postigne sve to se glazbom postii htjelo. Da majku Mariju glazba opsjedne, da se kree, ivi i radi po njezi-

nim taktovima, da misli, osjea i die u skladu s njenim rijeima, da kao cari skakue, da kao ranjen leptir lepee, da tanca kao to oronuo medvjed tanca, da ritmove sinovljevih pozdrava nosi u krvi kao to ih nose mladi ljudi kad u ritmovima, to tutnje u mesu, osjeaju bilo ljubljenog i ljubljene, njihove dahove i talasanje njihovih tijela. - Razumijem - rekao sam - to omamljivanje pje smom, ali ne razumijem zbog ega je morala zidati onoliki zid, nositi onoliko kamenje. - Iz klepsidre nasljea cure posljednja zrnca pije ska - rekao je Slobodan i pruio ruku, siguran da neu odbiti ono to se od mene trai. - Zaboravlja daje ona bila pomaknuta iz leita i da se njene radnje ne mogu mjeriti obinom, recimo normalnom pameu. Postojala je opasnost da pjesme Mariju izlude toliko da se uputi u selo i pone priati tko joj pie, tko joj alje pozdrave i zato glazba treti u njenoj kui. Ako se sve to razlije selom, javit e se politiki skrbnici i propitati se tko to Mariju izluuje. I zato je, pored svih poduka da tajnu uva ako sina eli imati, trebalo nai i nain da se tajna sauva od upada izvana, da se oko Marije napravi neprobojan bedem. Iz nekih su psiholokih studija doznali da bi to morao biti rad bez racionalne svrhe, i rad nezavriv. Ve su joj bili pokazali pjesmu o gradnji dvorita. Baka ih upita misli li Mate ozbiljno da ona gradi dvorite koje Goleevi dvori nikad nisu imali. Oni joj rekoe da on ba to eli. Odgovori da ona ne zna zidati, a i da zna, veliko graevno kamenje ona ne moe podizati. Oni joj rekoe da Mate na takav zid i ne misli. Neka ona podie to moe, gromilu koja e u irokom krugu opasivati vrh Goleeva brijega. Kad je poela zidati ogradu, vidjeli su da toj gradnji nema kraja i da su Mariji nali pravi posao. Baka je nanosila sitno kamenje, najvie u pregai, i bacala ga jedno svrh drugoga, bez slaganja, bez reda i mjere, najprije tako to bi po zemlji obiljeila putanju zida, a

zatim tako da nabacivanjem iz dana u dan zid podebljava i die uvis. Time je ograivala svoju kuu i sebe. Sebe od svijeta i ljudi, i od onog to veina ljudi dri razumnim. - Zanima me - rekao sam - kako ete mi objasniti spremanje jaja u podrum. Prije nego to sam uo odgovor, vidio sam ispruenu ruku koja je traila nagradu. Jaja je poela skupljati u jeku gradnje zida, tretanja pjesama, stizanja razglednica i pisama, kad joj se uinilo da Mate samo to nije doao. U poetku ih je spremala u kutije i tegle. Poto su se jaja usmrdjela, a ona nije priznavala da smrde niti ih je htjela baciti na smee tvrdei i nakon dvije godine da su svjea, po kui se irio ruan zadah. Videi da je od skupljanja jaja ne mogu odvratiti, razmiljali su kako da ih nastavi prikupljati, ali da toliko ne zaudaraju. Otkako su se vinogradi na podanku osuili, konoba nije niemu sluila. Bave su se rasuile i, ako se same nisu rasule kad su obruevi spali, rasipale su se im bi ih dotaknuo. Zbio se laki potres i od baava je nastao kr duga i obrueva. Ostao je itav samo betonski rezervoar za vrenje mota. Rekli su joj da bi jaja najbolje bilo tamo spremati, tamo je mrak i hladovina. Budui da se do rezervoara preko duga i obrueva ne moe, u konobu ne treba ni ulaziti. Vrata na konobi imala su okrugao prozori. Od prozoria do rezervoara pruili su stari limeni oluk. Marija je trebala samo provui ruku kroz prozori, ispustiti jaje u lijeb i ono bi se samo otkotrljalo u rezervoar da tamo svjee doeka onoga komu je namijenjeno. Neto poslije, kad jaja vie nisu tako grdno zaudarala i kad su otkrili to za nju znae, preko Matina su pisma ohrabrivali baku da sakuplja to vie jaja kako bi, kad doe kui, jeo svjeu kajganu. Jaja su ih upozorila na dragocjeno otkrie, na Marijino poremeeno osjeanje vremena. Ona ga vie nije doivljavala kao trajanje, kao stvar djeljivu na prolost, sadanjost i budunost, jo manje daje samo sadanjost mjerljiva, a da su i prolost

i budunost bezmjerni. Njoj se vrijeme prolo i budue uruilo u sadanje, i bilo joj je prirodno da sprema jaja za sina, bez obzira hoe li doi sutra ili do dvadeset godina, kad je i to to e do dvadeset godina biti sadrano u sutranjem danu. - Drago mi je - rekla je Marija - to mi alje razglednice. Ali bih vie voljela da mi poalje svoju sliku. Poruite mu po tom dobrom ovjeku da bih eljela imati njegove nove slike. I Slobodan je uutio, ne pred Marijom nego preda mnom. Samo gaje energija koja zrai iz pedeset dolara mogla pokrenuti. elji majke Marije nije bilo teko udovoljiti. Slobodan, kao i itavo Ivanovo, poznavao je slikara vjeta montai, koji je i Mariji poveao nekoliko slika. Kod sebe je imao sve raspoloive slike Marijina sina, kojih i nije bilo mnogo. Izrazio je spremnost da e izraditi toliko montaa koliko ih bude trebalo, ali je suradnju uvjetovao, uz malu naplatu, ustupanjem zemljita na dijelu podanka koji se zove crvena zemlja. Pristali su, to nije bio pristanak na jednokratnu suradnju, nego na dugogodinje ortatvo. Fotograf je bio prvi komu je Mate dodijelio zemlju, na najjednostavniji nain, preporuio ga je majci kao dobra ovjeka koga je vrijedno imati za susjeda. Slobodan se ne sjea koliko je fotograf njemu i Zoji zemlju platio. Zna samo da je to bila gomila novca koja je pokrila sve trokove to su ih do tada imali, da im je omoguila bezbrian provod dvije naredne godine, da im je ulila sigurnost kako e na isti nain doi do novca kad fotograf ov potroe. Isto tako se sj ea da fotograf s novcem to ga je njima dao ne bi kupio ni polovicu takve zemlje na loijem mjestu, pa se moe rei, premda Slobodan u procjenjivanju zemljita nikad nije bio vjet, da su fotografi on bili na jednaku dobitku. Samo je baka ostala bez iega, ako se za nita dri radost darivanja. - Dobro - ljutito sam ga prekinuo - valjda je imala

jo toliko pameti da upita zato njen sin dijeli besplatno zemlju koju mu ona eli ostaviti u nasljee? Vidio sam dlan na stolu. Idi bestraga! Ni na to pitanje nije bilo teko odgovoriti. Bilo je dovoljno rei daje Mate pametan, radian, tedljiv, bogobojazan i bogat ovjek. Takve ne treba uiti to e raditi, kad takvi, to god radili, sve rade u svoju korist. Njegove se dobrote majka ne treba stidjeti, a o njegovoj koristi, za koju se on brine, majka ne treba sebi razbijati glavu. - Znade majka da je to tako - govorila je - pa ga zato i slua. Ali bi majka htjela znati kakvu on vajdu od toga ima. Samo tako, da zna i veseli se njegovoj koristi. Nee ona njemu nijednu elju uskratiti, ali bi bilo dobro da pripazi, prevaranata je pun svijet. Oko tih sumnji njenih dvoje zatitnika plelo je pauinu. Pa, moglo bi biti ovo, pa, moglo bi biti ono! U toj su je pauini, kao pauci iscijeenu muicu, ostavljali razapetu, bez odgovora i bez daha, ali punu zanosa to rtvuje sve za dobro svoga sina. - Zna njen Mate, zna srce njezino to radi - aputala je nad pauinom nepoznanica. - A sad neto o dvojnicima kupaca zemlje? - pitao sam i platio odgovor. Kad su prole dvije godine, kad je fotografov novac bio potroen pa je na isti nain trebalo doi do drugoga, nije bilo lako kao u fotografovu sluaju nai kupca i bez predradnji ga, kao sinovljevu preporuku, predstaviti majci Mariji. U fotografovu sluaju, lice na koga je trebalo izliti milosre i kupac bila je ista osoba. Na takav sluaj vie nijednom nisu naili. Najprije bi trebalo pronai kupca, pokazati mu zemlju i dobiti njegov pristanak da e s njima u toku kupoprodaje suraivati, ne propitkujui se odvie zato ovo i zato ono, a zauzvrat e dobiti ispravne kupoprodajne ugovore, na kojima e biti ubiljeena puna cijena zemljita, od koje e njima, kao

stariinim roacima i skrbnicima, platiti tek dio cijene oko kojeg se dogovore. Jesu li bili suglasni? A tko se ne bi suglasio kad je kupoprodaja imala regularan oblik, kad je lokacija bila prvoklasna i kad bi sve to dobili jeftinije? Ako se od tebe trai samo da dri jezik za zubima, za takvu e ga dobit iza zuba drati do kraja ivota, da ne bi, ako se izlane, zamijesio kau koju e kusati ono dvoje, ali i ti s njima, i dovesti se u nepriliku i da dobit na cijeni prigodom kupnje plati naknadno i da brani vlasnitvo zemlje na kojoj si ve podigao kuu. Izbor se kupaca morao vriti meu ljudima od povjerenja i ugleda, o emu se brinuo otac ibe, dok je bio iv, a nakon njega majka Eta, koja se pred svima klela da o prodaji zemlje ne zna nita, daje to bakina volja i niija vie. Kad bi pronali kupca, dali bi se u potragu za njegovim dvojnikom. Bilo je nekoliko zahtjeva, a dijelili su se na obavezne i na one koji su se mogli zabaurivati. Spol dvojnika bio je obavezan, donekle i oblije, a ime i prezime, to je za kupoprodajne ugovore od kljune vanosti, dobro je bilo da i kod kupca i kod dvojnika bude isto, ali se, ako to nije bio sluaj, preko toga moglo prijei, kae li se Mariji da je dotini ime promijenio, ili joj se ime podmetne, ako ona s imenom dvojnika nije bila naisto. S oblijem i imenom dovijali su se kako su najbolje znali, ali uvijek promiljeno, jer je baka bila nesnoljivo znatieljna. Meutim, u ivotopisu osobe prema kojoj je baka trebala biti milostiva, nije smjelo biti promaaja. Dvojnici su se birali iz galerije likova pohranjenih u bakinu nepomuenom sjeanju, uvijek onih likova koji su u njenoj uspomeni imali na sebi neto svetako, plemenito i lijepo, i linosti koje su stradavale zbog svoje dobrote, ljepote i nevinosti. Nijedan dogaaj vezan uz dvojnika nije smio baki biti nepoznat, sve se do u tanine moralo poklapati s njenim sjeanjima. Zatoje, prije nego to e se napisati Matino pismo u kojem se dvojnik predstavlja, sve zgode iz njegova ivota trebalo izmusti

iz Marije, to i nije bilo teko, jer je voljela priati kad bi je imao tko sluati. Kad bi, kako su meusobno govorili, staru pomuzli, jedno bi od njih napisalo koncept pisma u kojem bi dvojnik bio predstavljen sa svim oznakama to ih je sauvalo majino pamenje. Nije nikad postavila pitanje otkuda njen sin o tim osobama zna sve to i ona zna, iako su njih dvoje takva pitanja oekivali, vjerojatno stoga to joj se inilo da to njen sin mora znati, da mu je ona o tom priala i daje on sam te osobe tako doivio. Stoga je trebalo paziti da njeni znanci u ulozi dvojnika ne budu kupci, da kupci budu potomci dvojnika, njenih znanaca. Da se toga nisu drali, ona bi otkrila prevaru, ne u svim nego u nekim sluajevima. Uostalom, ovako openito govorei, ne moe se stei prava slika o opsegu posla oko pronalaenja dvojnika, stoje za smisao te rijei vrlo uvjetno kazano. Tu u sliku moi stei tek kad mi Slobodan ispria svaki pojedinani sluaj pronalaenja kupca, odabira dvojnika i prodaje zemlje. On e mi to rado ispriati. To ree i isprui ruku. - Ne - rekoh - to od tebe neu sluati niti sam ti za to spreman platiti. To ga iznenadi i oneraspoloi. - Zato neete? To su moja najbolja djela, to je vrhunska literatura. A on nee da plati ni pedeset dolara za svaku priu. ovjee, mnogo gubi! - Ne gubim nita. Sve sam tvoje prie o dvojnicima naao u onoj rupi ispod ognjita, u koju u i tebe sahra niti ne bude li pametan. Drao si da je Marija enula pameu i, ini mi se da si imao pravo. Ali, vidi, ni takva ti nikad nije otkrila gdje pohranjuje pisma, tvoje tvore vine. Nikada, a satima si sjedio kraj ovog ognjita i muzao je. Ona je iznad te rupe loila vatru, kuhala ruak, sluala vas i podsmjehivala vam se. Kako joj se nije omaklo da kae gdje pohranjuje pisma? Nije jer njen je um mogao skrenuti ukrivo, ali su njen oprez i njena sumnja ostali netaknuti. Ona je znala da, dijelei tu

zemlju, ini dobra djela i uzdala se, slaui pisma ispod ognjita, da e netko od njenih jednoga dana doi, vidjeti to je radila i opravdati je. Ui kao to si ti nikad ne spoznaju stoje radost darivanja... I vidi, imala je pravo, jedan je Mate doao. - Okrao si me. - Nisam te okrao. Doao sam kupiti sve stoje bilo njeno, pa u kupiti i tvoje umotvore. Svaki po dvadeset dolara, vie ne vrijede. A sluati te o dvojnicima po drugi put neu. Rei e mi samo ono to me zanima. Poloio sam na stol novanicu od sto dolara. Zar treba rei da ju je uzeo bez stida? - Gdje ste nali toga Karuca, ovjeka koji je i meni prodao nekoliko verzija ivota? Zoja se bavila kritikom. Tvrdila je da od kritike nema koristi i da bi se htjela prebaciti na roman nae li prikladnu temu. Jedan se njihov znanac, lud ovjek, pojavio s Karucom ispod ruke i kae: Evo ovjeka sa ivotom u pet verzija, prodat e ih ako dobro platite. Zoja se zagrijala, ali je Karuc traio novac unaprijed. Oni novca nisu imali, pa su ga pitali bi li htio da mu plate jednim lijepim komadom graevinskog zemljita. Kad je zemlju vidio, Karuc pristade. Ali oni onda rekoe da e s tom zemljom svih pet verzija biti preplaeno, da on njima treba platiti bar polovicu cijene zemljita. On pristade i neto plati, a za ostalo ree da trenutno nije pri parama. Oni pristadoe na ekanje, ali mu rekoe: Vi ste utjecajan ovjek, svugdje vas se via, prisni ste s monicima. Dajte, mrdnite malim prstom i osigurajte jednu poveu dotaciju naem asopisu. Meutim, ono stoje pri sklapanju ugovora platio, to je platio, ostalo ne plati, niti bilo to uini za asopis. Imali su s njim mnogo neprilika, a imali bi ih i danas, da ga tata ibe preko povjesniara Roka Kue nije raskrinkao kao prevaranta i zaprijetio mu da dri zatvorenu gubicu, ako nee da ga strpa u zatvor. - Kako naleti Rahela? Oni Rahelu nisu nali, nju je naao Brodar na

jednoj plovidbi po Kornatima. Ona mu je dala ideju i on je traio zemlju na kojoj bi tu ideju ostvario. To je bio ist posao, unosan i pun duha. Imali su sreu, Brodar je pristao platiti dvije treine stvarne cijene. Nita manje nisu imali sree ni u pronalaenju dvojnice Raheli Bartoli. Ona je doista bila idovka i ivotopis joj je bio gotovo sukladan ivotopisu Rahele Rizmondo. Odstupanje u prezimenu, to baka nije ni zamijetila, nije moglo pomutiti bakinu radost to Raheli dariva zemlju, daje i primijetila. im je Rahela zemlju kupila, preprodala ju je Brodaru, a on je sagradio kuu i u njoj ostvario zamisao koja mu je pala na pamet kad je Rahelu upoznao. Bila je to neka vrsta ljetne javne kue. Na svom je izletnikom brodu Brodar imao i desetak animir-dama, djevojaka koje je odasvud dovlaio. Ako bi se kojem putniku svidjela neka od tih ena pa bi izrazio elju da uz nju produi odmor, Brodar bi ga s odabranicom smjestio ujedan od sedam apartamana. Animir-dame je mijenjao, samo je Rahela bila nepromjenjiva. Sve ostale djevojke nudile su se partnerima na brodu, a ako ne bi bilo odaziva, prelazile na rad u brodskoj kuhinji. Jedino je Raheli Brodar slao ljubavnike koje bi sam odabirao. Bio je uvjeren da e se svakom mukarcu koga odabere, Rahela dopasti. Agresivne ljepote, pohotna i zaluena magijom velikog spajanja, onima koji su k njoj dolazili bila je koliko neodoljiva toliko i zamorna... Ni istijeg posla ni vee dobiti kao s Rahelom i Brodarom nisu imali. - Zanima me Proka, prorok bezbotva. Nali su zgodnog dvojnika u onom talijanskom trgovcu crijepom. Sve mu se zbilo stoje reeno da mu se zbilo, samo je izmiljeno da je Proka njegov potomak. Ali, da je pria zgodna, zgodna je! A Proku kao kupca pronaao im je otac ibe. To je bila posljednja usluga koju je ibe uinio svom sinu i njegovoj pratilji. Prokaje imao ker Daniru koja je radila u opinskoj pravnoj slubi. Kod nje su sklapali ugovore, ali ona nije znala to iza ugovora stoji, ni iza onoga stoje sklopljen s njenim ocem. To je pravedna i pobona ena. Prokaje pred njom

morao zatajiti da plaa samo polovicu sume ubiljeene u ugovor. Novcem to ga je dobio prodavi oinstvo u Mearima, rekao joj je, a kad ga je ona upitala otkuda mu druga polovica, priskoio mu je u pomo tata ibe i uvjerio Daniru da je Proka dobio kredit od borake organizacije. To s kreditom bilo je tono, samo to tim novcem Proka nije platio drugu polovicu cijene zemljita, nego na zemljitu podigao kuu. Osim to je u varanju bake dijelio dobit popola, Prokaje imao i dodatni razlog da uva tajnu kako je do zemlje doao. Da Danira dozna za njegovu muku, priutila bi mu veu pokoru nego to mu ju je priutila kad je ponizio vjerska osjeanja svoje majke bacajui u pe ikonicu svetog ura. ista kao suza, Danira ni danas ne zna kakve je usluge pruala djeci prijatelja svoga oca. - A kako naletjeste na Opanara, na kolekcionara hrvatskih suza? Tu je mogue malo ta dodati onomu to ve znam. Opanar je ivio od hrvatskih suza. Nije jedini koji je gutao tu slanu tekuinu. Njegova je posebnost u tomu stoje hrvatske suze prodavao po dva puta, jednom kad bi iseljenim Hrvatima drao predavanje, a drugi put kad bi policiji podnosio izvjetaj s kirnje bio, to su razgovarali, kakav je tko i tko to smjera. Makar se ista roba dva puta plaala, bila je to sitna lova, pa su od njega jedva dobili koliko su se bili dogovorili. Kod takvih se izmami prije suza nego para. - A Justin, rizniar tuih mrlja i svoje svetosti? Sa suprugom i sinom stanovao je u trosobnom stanu. Kad mu se sin oenio i kad je malo potom usvojio crnia, zatraio je sedmerosobni stan. Takve stanove nijedno poduzee nije gradilo. Ponudili su mu novac u vrijednosti sedmerosobnog stana. Tim je novcem platio zemlju i sagradio kuu. Zatvorio sam lisnicu i spremio je u dep. - A Bobovite? A Goleevi dvori? To ne misli platiti? - rekao je Slobodan kad je vidio da ga ne namje ravam vie ni o emu pitati.

Izvukao sam kamu iz grede, oslobodio sliku majke Marije i pogledao ga kao to se gleda ovjek komu elimo rei da nam se gubi s oiju. - To znam, a to znam, ne mislim kupovati. Kupo vat u samo ono to jo ne znam i to mi je oteto. I Bobovite si htio prodati, ali ti nije dopustila lezbijka. Ona je tu zemlju ustupila prijateljici iz mladosti, daje, obeavajui joj i poviicu mirovine, dri uza se i svoje nesane noi. A Goleeve si dvore prodao na rije, prije nego stoje Marija umrla, fotografu, jer nisi mogao smi sliti priu koja bi Mariju uvjerila da njen sin eli poklo niti i roenu kuu. Sve se moe prodati, ali kua, ognjite u njoj, sredite naega svijeta, trap ispod plamena koji uva pamenje, to se, mome, nije smjelo darovati, ni da je to sin poelio. Jo za ive majke Marije, ti si s pratiljom potroio novac dobiven za Goleeve dvore, a kad si postao nasljednik, preostalo ti je samo da svoje nasljee uknjii na fotografa. Posreilo ti se da od fotografa dvore ja kupim i da me veeras zatekne ovdje voljna platiti sve prie o nainu kako si rasprodao i spiskao Goleevu imovinu. Sad ima te dolare u depovima, baka ti ih je dala, i gubi mi se s oiju. Kukin sine, neu ti rei da si nitarija. to si, ti zna bolje od mene! Otvorio sam mu vrata i pustio ga u no punu jugozapadnog vjetra koji dolazi od Sahare, a arapski su ga moreplovci prozvali lebi jer im je puhao s libijskih obala. Kad sam zatvorio kuhinjska vrata i popeo se na trijem, uo sam kako mi Slobodan neto dovikuje ne oekujui moj odgovor, jer mu ga ni dotad nisam dao. - A tko si ti, kurvin sine, pun para? S tim pitanjem, na koje sam rijetkima odgovarao, s tim sam pitanjem u uima legao i usnuo. S tim se pitanjem u mom snu najavila i majka Marija. Pitala me je: - A tko si ti, edo moje? - Nadnosila se licem nada me isto onako kao to je inila kad me je majka k njoj donijela, kad me je majka kod nje ostavila, kad sam

plakao i plakao, kad me je tjeila da se umirim, da mi kod majke Marije nita nee nedostajati, da sam ja njen etvrti sin i daje odsad zovem majkom. - Ja sam, majko Marijo, tvoj Nino - rekao sam. Sin tvoga brata Mladena Dizdara. Ja sam tvoje uto mae. - Nino moj, dite moje, zato se ne zove svojim imenom, lipim imenom Dizdarevim, nego mi se krije pod tim udnim imenom Matteo Vodopia, pa ljudi ne znaju ni tko si ni iji si? - Ime sam morao promijeniti, majko Marijo, i ime i sve to uz ime ide, sve osim due i tebe. Kad sam ukradenim amcem krenuo u svijet, sobom nisam ponio nikakve dokumente jer ih nisam ni imao. Posluila me je srea, u amcu sam naao krsni list njena vlasnika, graanina zadarskog i dravljanina talijanskog. Na taj krsni list i ono malo talijanskog jezika nauena u sjeme nitu, dobio sam talijansko dravljanstvo. I ivio mirno kao Matteo, to kao Nino Dizdar ne bih mogao. - O sjeme moje, svugdje li nie, svugdje li raste! - Otila je do prozora i pogledala niz padine Goleeva brijega. - Majko, vratio sam se da pokupujem sve to je bilo nae. Jedna mi je ruka ila prema lisnici, druga prema sari desne izme. Mislio sam da u je time obradovati. Nije se ni osvrnula, ni na ono to sam rekao ni na ono to sam uradio. I dalje je gledala kroz prozor. - Mislila sam daje sunce zalo, a da smo mi ostali. Sad vidim i da je sunce zalo i da smo mi otili posljednje je to sam od nje uo. Da li tko zna smisao tih rijei? Ja ga ne znam. Iako su te rijei, stoje bjelodano, nastale u mom snu kad mi pustinjski vjetar nije dao da utonem u dubok san bez snivanja.
U Zadru i na Babanovcu 1989. i 1990. godine

Nakladni zavod Znanje, Zagreb Ul. kralja Zvonimira 17

Za izdavaa: tipan Medak Recenzenti: Irena Luki i Strahimir Primorac Korektor: tefica Konjevod Tehniki urednik: Sreko Joli Tisak: TIZ ZRINSKI, akovec Naklada: 3 000 primjeraka ISBN 86-313-0243-0 1991

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb 886.2-31 ARALICA, Ivan Majka Marija / Ivan Aralica, - Zagreb ; Znanje, 1991, - 290 str.; 20 cm. - (Hit: biblioteka moderne literature; kolo 40, sv. 239) ISBN 86-313-0243-0

Miljenjem Ministarstva prosvjete i kulture Republike Hrvatske Kl. oznaka 532-03-1/91 na knjigu /. Aralice MAJKA MARIJA ne plaa se osnovni porez na promet a temeljem lanka 20. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ne plaa se ni poseban porez na promet.

Narodne novine, Zagreb (77) 11-735 Oznaka za narudbu: UT-XI/11-8