NEKE OPENITE SPOZNAJE O STRESU I STRATEGIJAMA SUOAVANJA

Pod pojmom stres najee podrazumijevamo fizioloki, bihevioralni ili emocionalni odgovor organizma na neku prijeteu situaciju. Na fiziolokom planu stres se oituje u poveanoj koncentraciji nekih hormona u krvi, poveanoj provodljivosti koe, ubrzanom pulsu, povienom krvnom tlaku, eluanim tegobama, glavobolji, stanju hipertenzije, a nedavna istraivanja ukazuju na to da bi stres mogao negativno djelovati i na cjelokupni imunitet organizma. To bi znailo da je stres povezan i s bolestima kao to su tumori i alergije (Zakowski, Hall i Baum, 1992). Osim toga, u stanju stresa javljaju se i neugodna uvstva straha, srdbe, bespomonosti, te opi osjeaj nelagode i uznemirenosti. Nekada se stres moe oitovati i u ponaanju, kroz ekspresivne znakove uvstava ili kroz promjene u kognitivnom funkcioniranju (npr. kroz promjene u efikasnosti rjeavanja problema). Nezaposlenost veini ljudi predstavlja snaan izvor stresa s kojim se suoavaju na razliite naine. Stoga je poznavanje opih strategija suoavanja sa stresom kao i openitih teorija stresa vano za razumijevanje reakcija izazvanih nekim specifinim stresorima, poput gubitka posla ili stanja nezaposlenosti ( vidi Davidson i Neale, 1999). Svakako najpoznatiji i najutjecajniji autor u ovom podruju je ameriki psiholog Richard Lazarus. On je postavio do danas najpoznatiji teorijski model stresa i konstruirao nekoliko psiholokih mjernih instrumenata za dijagnostiku kvalitete i intenziteta doivljaja stresa, te strategija suoavanja ( vidi Lazarus, 1966). Prema njegovom miljenju i nalazima, ovjek prolazi kroz tri procesa kada je izloen stresu. U prvoj fazi procjene percipira neku vrstu prijetnje, zatim slijedi proces osvjetavanja svih moguih reakcija na prijetnju i tek nakon toga slijedi reakcija, odnosno neki od

moguih naina suoavanja. Drugim rijeima, sam dogaaj predstavlja samo potencijalni izvor stresa ili stresor, a pojava i intenzitet stresa su subjektivno odreeni. Oni ovise o tome kako osoba percipira situaciju. O stresu govorimo u situaciji kada osoba procjenjuje da postavljeni zahtjevi nadmauju njezine sposobnosti prilagodbe. Osim razlika u doivljaju, postoje i individualne razlike u nainu suoavanja sa stresom. Iz ove teorije proizaao je jo i danas najpoznatiji i najee koriten instrument za mjerenje naina suoavanja sa stresom (Folkman i Lazarus, 1980). Upitnik je nazvan Naini suoavanja ( engl. Ways of Coping) i temelji se na Lazarusovoj distinkciji dvije osnovne strategije suoavanja. To su: suoavanje usmjereno na problem (engl. problem focused coping) i suoavanje usmjereno na emocije (engl. emotion focused coping). Prva strategija odnosi se na nastojanje da se situacija izmijeni i da se ukloni izvor stresa, a druga se temelji na ublaavanju efekata negativnih emocija koje stresor izaziva. U stvarnosti su prisutne obje tendencije ali u razliitoj mjeri. Ljudi se nikada ne opredjeljuju samo za jednu strategiju suoavanja, pa moemo govoriti samo o reakciji koja je kod njih dominantna u odnosu na strategije koje su manje izraene. Kada osoba smatra da moe neto konstruktivno uiniti kako bi rjeila problem, obino je dominantno problemu usmjereno suoavanje, a ako situaciju percipira kao bezizlaznu, obino je fokusirana na bavljenje emocijama. To nisu suprotni polovi istog kontinuuma i jedna strategija ne iskljuuje drugu. Iako jo uvijek prisutna u literaturi, takva podjela se pokazala previe pojednostavljenom. Faktorske analize rezultata koje je pruio ovaj upitnik sugeriraju da se u osnovi razliitih reakcija na stres nalazi vie od dva faktora i da se ne moe pojednostavljeno govoriti o adaptivnom - problemu usmjerenom i neadaptivnom - emocijama usmjerenom reagiranju (Aldwin, Folkman, Schaefer,

Coyne & Lazarus, 1980; Aldwin & Reverson, 1987; Scheier, Weintraub & Carver, 1986). Zbog toga se javila potreba za instrumentima koji bi mjerili ove specifine faktore ili strategije suoavanja sa stresom. Meu njima izdvajamo COPE ( engl. rije cope oznaava glagol suoiti se, op. a.) upitnik koji su konstruirali Carver, Scheier i Weintraub (1989) na temelju teorijski pretpostavljenih dimenzija. Autori su, na temelju teoretskih modela i empirijskih nalaza drugih autora, unaprijed pretpostavili postojanje 13 dimenzija suoavanja sa stresom. Sastavili su skale od po etiri estice za svaku od tih pretpostavljenih dimenzija koje su testirali metodom faktorske analize. Prva dimenzija odnosila se na AKTIVNO

SUOAVANJE, to jest poduzimanje konkretnih aktivnosti za otklanjanje stresora ili umanjivanje njihovog djelovanja. Druga dimenzija je PLANIRANJE, to znai promiljanje o moguim nainima suoavanja sa stresom i odabir strategija djelovanja. Ostale utvrene dimenzije su: ZANEMARIVANJE DRUGIH AKTIVNOSTI - podrazumijeva ostavljanje po strani drugih okupacija kako bi se osoba mogla posvetiti iskljuivo suoavanju sa stresorom; SAMOKONTROLA (engl. restraint coping) - znai ekanje s djelovanjem dok se ne pojavi prikladan trenutak za reagiranje; TRAENJE POMOI - traenje instrumentalne pomoi od strane drugih, pitanje za savjet ili informacije u vezi problema; TRAENJE EMOCIONALNE PODRKE - podrazumijeva traenje moralne potpore, razumijevanja i empatije od strane okoline; TRAENJE ISPUNOG VENTILA - obuhvaa sva ponaanja kojima se otvoreno izraavaju emocije; ODUSTAJANJE (MIRENJE SA SUDBINOM) obuhvaa dvije dimenzije: neangairanje u ponaanju (engl. behavioral

disengagement) i neangairanje u razmiljanju (engl. mental disengagement) operacionalizirano kroz ukljuivanje u razliite aktivnosti koje e osobu sprijeiti da razmilja o problemu; POZITIVNA REINTERPRETACIJA I RAST - tendencija da se

sa stresom suoi traenjem pozitivnih aspekata stresne situacije; NEGIRANJE podrazumijeva neprihvaanje da stresor postoji i ponaanje kao da problema nema; PRIHVAANJE - znai prilagoavanje na situaciju kakva jest bez nastojanja da se ita promjeni; OKRETANJE RELIGIJI - traenje pomoi i utjehe u Bogu. Skale za mjerenje tih pretpostavljenih koncepata primijenjene su na velikom uzorku ispitanika i dobivena je oekivana faktorska struktura (Carver, Scheier i Weintraub, 1989) uz dvije iznimke: skale aktivnog suoavanja i planiranja obuhvaene su jednim faktorom, kao i skale traenja konkretne pomoi i emocionalne potpore od okoline. Time je potvrena pretpostavka autora da se dvije iroke Lazarusove dimenzije mogu razloiti na vei broj specifinih faktora s niskim meusobnim

interkorelacijama. Iako su interkorelacije meu skalama niske, mogu se izdvojiti dva klastera. Prvi klaster ine skale koje su teoretski adaptivne, a to su: aktivno suoavanje i planiranje, zanemarivanje drugih aktivnosti, samokontrola, pozitivna reinterpretacija i rast, te traenje socijalne pomoi i potpore. Drugi klaster ine teoretski manje funkcionalne strategije: negiranje, odustajanje, ventiliranje emocija. Bitno je naglasiti da se o pojedinom nainu suoavanja ne moe govoriti kao o iskljuivo adaptivnom odnosno neadaptivnom. Iako su neke od ovih strategija u veini sluajeva neprikladne, u konkretnoj situaciji za konkretnog pojedinca to moe biti upravo adaptivno ponaanje. Nakon svog prvog istraivanja kojim su razvili mjerni instrument COPE, Carver, Scheier i Weintraub (1989) proveli su jo niz studija kojima su ispitivali dobivene faktore suoavanja. Pokuali su utvrditi povezanost izmeu razliitih strategija suoavanja sa stresom i nekih dimenzija linosti. Dobivene su znaajne ali niske ili umjerene povezanosti s optimizmom, samopouzdanjem, percipiranom mogunosti kontrole situacije, lokusom kontrole, dimenzijom nazvanom otpornost

(engl. hardines = kompozit predanosti, kontrole i izazova, op.a.) i linou tipa A (napeti, nestrpljivi, kompetitivni, agresivni) (vidi i Scheier, Weintraub i Carver, 1986). Ispitanici s visokim rezultatima u ovim dimenzijama bili su skloniji reagirati na naine koji se ubrajaju u 'problemu usmjereno reagiranje', dok je anksioznost, mjerena kao osobina linosti, bila u pozitivnoj korelaciji s 'emocijama usmjerenim nainima reagiranja'. Openito se moe zakljuiti da su adaptivne strategije suoavanja sa stresom povezane s pozitivnim osobinama linosti, dok su manje adaptivne strategije povezane s manje poeljnim osobinama. Na koji nain e se neka osoba suoavati sa stresom u konkretnoj situaciji odreeno je prvenstveno karakteristikama same situacije iako postoji dispozicija koju moemo nazvati stil suoavanja. Kako bi se omoguilo ispitivanje suoavanja s nekim konkretnim stresnim dogaajem (npr. s nezaposlenou) a ne samo ope sklonosti, isti autori razvili su situacijski specifinu verziju COPE-upitnika. estice originalne skale preoblikovali su tako da se od ispitanika trai da procjenjuje svoje ponaanje u nekoj konkretnoj situaciji, koju prethodno treba opisati, umjesto da procjenjuje to je za njega tipino ponaanje. Dobivene su umjereno visoke korelacije izmeu odgovora ispitanika na ove dvije verzije Cope-upitnika (Carver, Scheier i Weintraub,1989). Rezultati situacijski specifine verzije upitnika podvrgnuti su faktorskoj analizi i dobiveni su isti faktori kao i kod mjerenja suoavanja kao stabilne dispozicije. Ipak, dobivene su neke razlike u apsolutnim veliinama. Kada se ispituje suoavanje u konkretnoj situaciji, ispitanici izvjetavaju o manjoj mjeri aktivnog suoavanja, manje trae pomo, u manjoj mjeri koriste strategije reinterpretacije situacije i okretanja religiji. Ispitivani su i neki aspekti situacije koji utjeu na odabir strategije suoavanja (Carver, Scheier i Weintraub,1989). Nalaze moemo saeti u dva openita zakljuka: (1) to je neki dogaaj vaniji pojedincu, vea je tendencija fokusiranja na emocije,

negiranje i traenje socijalne podrke; (2) za odabir strategije suoavanja bitna je i percepcija mogunosti promjene situacije. Ako situaciju doivljavaju kao podlonu promjeni, ljudi su skloniji aktivnom suoavanju i planiranju, te potiskivanju drugih aktivnosti i traenju instrumentalne pomoi. Navedeni nalazi govore u prilog tome da postoji stabilna sklonost ka odreenom nainu suoavanja sa stresom. Isto tako pokazalo se da i karakteristike situacije znatno utjeu na to kako e se osoba ponaati. Pretpostavka koju jo treba ispitati odnosi se na pitanje hoe li uspjenost pojedinca u suoavanju sa stresom ovisiti o preklapanju njegovih dispozicija s mogunou i primjerenou koritenja tih preferiranih strategija u nekoj konkretnoj stresnoj situaciji.

LITERATURA: Aldwin, C., Folkman, S., Schaefer, C., Coyne, J. C., & Lazarus, R. S. (1980, September). Ways of Coping. A process measure. Presented at the 88 th annual meeting of the American Psychological Association, Montreal, Quebec, Canada. Aldwin, C., & Revenson, T. A. (1987). Does coping help? A reexamination of the relation between coping and mental health. Journal of Personality and Social Psychology, 53, 337-348. Carver, C.S., Scheier, M.F., & Weintraub, J.K. (1989). Assessing Coping Strategies: A Theoretically Based Approach. Journal of Personality and Social Psychology, 2, 267-283. Davidson, G. C. & Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doivljavanja i ponaanja. Jastrebarsko. Naklada Slap.

Lazarus, R. S. (1966). Psychological stress and the coping process . New York: McGraw-Hill. Lazarus, R. S., & Folkman, S. (1984). Stress, appraisal, and coping. New York: Springer. Scheier, M. F., Weintraub, J. K., & Carver, C. S. (1986). Coping with stress: Divergent strategies of optimists and pesimist. Journal of Personality and Social Psychology, 51, 1257-1264. Zakowski, S., Hall, M.H., & Baum, A. (1992). Stress, stress management, and the immune system. Applied and Preventive Psychology, 1,1-13.