Srednjovjekovna: Poceci pismenosti u jugoslavenskih naroda u vezi su s njihovim prijelazom na krscanstvo.

Njihovo pokrstenje pocelo se vrsiti nakon njihovog dolaska u sadasnje krajeve, narocito u 8st. Provodili su ga pripadnici naroda u cijoj se se kulturnoj, politickoj i crkvenoj sferi nasli: Grci, Talijani, Njemci. Nova se religija medju juznosalvnskim narodima potpuno ucvrstila pri kraju 9 i u 10om stoljecu. Kad su medju njijima stali djelovati ucenici Cirlila i Metodija na slavenskom jeziku. Tad su anstali i prvi spomenici njihove pismenosti. Spisi Cirila i Metodija pisani su na makedonskom jeziku, bili su namjenjeni liturgiji. Pored crkvenih knjiga nastalo je, malo kasnije na tome jeziku i nesto legendi orginalnog karaktera o Cirili i Metodiju i njihovom djelovanju. Pisac im je vjerovatno Kliment, njihov ucenik episkop ohridski. Slavensko pismo i slavensko bodosluzje naisli su vec u pocecima na ostre proteste i u katolickoj crkvi u kod njeamckih, grckih svecenika. U bugarskoj drzavi cara Simeona razvio se slobodno plodan knjizevni rad. Pri tom je uzvrsena i znacajna promjena. Napusteno je slavensko, irilovo pismo, glagoljica, a uvedeno novo, cirilica, izradjeno uglavnom prema grckom uncijalnom pismu. Ono je s vremenom postalo i ostalo pismo svih Slavena. Svoj su jezik pisci prvih knjiga na makedonskom jeziku zvali slovenskim. Po tome je i u nauci prozvan staroslavenskim. Drugi nazivi su: crkvenoslavenski,starobugarski. Braa iril Metod, obojica su roena u Solunu. Poznati su i kao Solunska braa, Sveta braa i slavenski apostoli. Metod postaje upravitelj jedne arhontijeu istonoj Makedoniji, dok je iril, odgojen na carskom dvoru, nakon zavrenih filozofskih iteolokih studija postavljen za bibliotekara Svete Sofije u Carigradu i uitelja filozofije na carigradskoj visokoj koli. Godine 851. iril postaje lan bizantskog poslanstva arapskom kalifu u Samari, a 856. u doba politikih i crkvenih trzavica Metod naputa svoj poloaj arhonta i povlai se u samostan na Olimpu u Maloj Aziji. Bizant donekle udovoljava Rastislavljevoj elji i alje mu irila i Metoda. Braa su se za ovaj posao ozbiljno spremili; iril je sastavio prvo slavensko pismo (glagoljicu) i na jezik makedonskih Slavena iz okolice Soluna (koji su od djetinjstva dobro znali) preveli su najnunije crkvene knjige. Na taj su nain stvorili prvi slavenski knjievni jezik i postavili temelje slavenskoj knjievnosti. Godine 863. braa kreu na put i stiu 864. knezu Rastislavu koji ih je gostoljubivo primio, ali uspjeh njihove misije, mnogobrojni uenici i narodne simpatije izazivaju reakciju njemakog klera. Protiv slavenskih misionara poinje podmukla borba njemakog sveenstva. Glavni argument protivnika slavenske liturgije bila je tzv. trojezina teorija prema kojoj postoje samo tri sveta jezika na kojima se mogu vriti vjerski obredi: hebrejski, grki i latinski. Nekoliko mjeseci prije svog odlaska iril se pripremao za misiju sastavljajui pismo za Slavene. Navodno je imao dara za fonetiku. Tako je, koristei grka i hebrejska slova, stvorio slovo za svaki slavenski govorni glas.* Neki izuavatelji smatraju da je temelj za to pismo poloio prije toga, radei na tome godinama. Jo uvijek se sa sigurnou ne zna ni to kako je tono izgledalo pismo koje je iril stvorio.

Hrvatska srednjovjekovna : obuhvaa razdoblje od poetaka pismenosti u 8. i 9. stoljeu pa sve do 16. stoljea. rednjovjekovna hrvatska proza pripada knjievnom modelu karakteristinom za srednjovjekovlje, koji obiljeava prozno stvaralatvo u Hrvata od poetaka pismenosti, s pretpostavljenim zametkom u 8. i 9. stoljeu, a s najstarijim sauvanim spomenicima s prijelaza 11. u 12. st.; ona traje sve do druge polovice 16. st., sa sporadinim refleksima pojedinih tema sve do u 18. stoljea. Taj vremenski opseg pokazuje da u ukupnosti hrvatske knjievnosti srednjovjekovna ima vei udio nego to je sluaj s drugim srednjoeuropskim i zapadnoeuropskim knjievnostima. Pisana rije zabiljeena je u kamenu, rukopisima i tiskanim knjigama. Poseban segment hrvatske srednjovjekovne proze predstavlja proza pisana latinskim jezikom. Ona dopire iz kasne antike, a zatim crpi iz suvremene europske latinske literature. Prve hagiografije i djela o povijesti Crkve nastaju u dalmatinskim gradovima (Split, Zadar, Trogir, Osor, Dubrovnik, Kotor), od Splitskog evanelistara (6. 7. st.) do brojnih kasnijih liturgijskih i neliturgijskih djela. Poetak hrvatskoga srednjovjekovnog stvaralatva vezan je upravo uz latinsku hagiografiju, uz tekstove o dalmatinskim i istarskim muenicima: sv. Dujmu, Anastaziju-Stau, Mavru i Germanu. Na sjeveru, u Panoniji, nastaju djela vezana uz kultove tamonjih muenika, npr. sv. Kvirina, Euzebija i Poliona. Na latinskome jeziku stoljeima se piu pravna, povijesna (kronike) i prirodoznanstvena djela, tvorei s literarnim tekstovima jednu nadregionalnu hrvatsku kulturu koja je pratila i domete karolinke i otonske renesanse. Od 14. stoljea dalje prevladavaju utjecaji sa Zapada. Prihvaajui te uzore, hrvatski su ih - mahom anonimni - autori prilagoavali vlastitom senzibilitetu i specifinim potrebama zajednice u kojoj su i za koju su pisali. Iako velikim dijelom prijevodna, ta je knjievnost povremeno ostvarivala znatnu umjetniku razinu jezikom i izborom stilskih sredstava. Najstariji spomenici proze u irem smislu potjeu iz 11. i 12. stoljea. To su glagoljski epigrafski spomenici: Valunska ploa,Plominski natpis i Krki natpis iz 11. st.; Baanska ploa iz 11/12. st., prvi cjelovito sauvani spomenik na narodnom jeziku s elementima knjike crkvenoslovjentine; Senjska ploa; Plastovski i Kninski natpis te Supetarski ulomak, svi iz 12. stoljea; datacija je iriline Humake ploe nesigurna, mogue je iz 11/12. stoljea. Prvi spomenici pisani zapadnom irilicom potjeu iz 11. - 13. st., od kojih je najstariji u Hrvatskoj iz 1184. god. Natpis povaljskoga praga na Brau. Taj korpus obuhvaa i 23 danas poznata rukopisna kodeksa, kao i diplomatiko-pravne spise. Latinina proza sauvana je iz 14. stoljea i poslije. Poezija: Prvi stihovi na hrvatskome jeziku prijevodi su srednjovjekovnih latinskih pjesama nabonog karaktera. Poetkom XIV.st. javljaju se pokuaji autentinog stvaralatva. Motivi su esto vezani uz crkvene blagdane pa u pjesmama nalazimo este hvalospjeve Isusu i Bogorodici. Tematika je bila uglavnom pasionska, marijinska, boina, svetaka. U svjetovnom pjesnitvu javlja se isti narodni izraz.

Baanska ploa je starohrvatski spomenik, pisan glagoljicomotprilike 1100. godine, a

pronaena je 15. rujna 1851. u crkve sv. Lucije u Jurandvoru kod Bake na otoku Krku, zahvaljujui baanskom kleriku Petru Doriu. Baanska ploa izvorno je bila lijevi plutej, pregrada ili paravan, na crkvenom septumu ili pregradi koja je dijelila redovniki kor od prostora za puk, a svojim znaajkama, oblikom, veliinom i ornamentom loze koji se protee rubom ploe odgovara tipinim plutejima predromanikog i romanikog razdoblja na hrvatskoj obali. Teka je oko 800 kilograma. Datira se oko 1100. godine, a predstavlja znaajan izvor za povijest hrvatskog naroda, jezika i razvitak hrvatske glagoljice. Ona pokazuje suverenitet hrvatskoga kralja Zvonimira kao donatora zemljinog posjeda na otoku; uz jezino i knjievno, ta ploa ima i povijesno znaenje zbog prvog spominjanja vladareva imena na narodnome jeziku - kralj Zvonimir. Baansku plou pronaao je upnik Petar Dori ugraenu u pod crkve 1851. godine te upozorio Ivana Kukuljevia Sakcinskog koji ju je predstavio znanosti. 1865. djelomino ju je proitao krki kanonik Ivan Crni, a potpuno je to uinio1875. Franjo Raki. Budui da je na nekim mjestima oteena, postoje i razliita itanja istoga teksta. Najpoznatiji su istraivai Baanske ploe Branko Fui i Eduard Hercigonja. Stjepan Ivi nazvao ju je "dragi kamen hrvatskog jezika".Uzevi u obzir romanika obiljeja same ploe, smrt kralja Zvonimira 1089. godine i vladavinu nad Krkom, Baanska ploa moe se datirati u poetak 12. stoljea, odnosno oko 1100. godine.

Hilindarska povelja: je spis izdat krajem 12st od strane Stefana Nemanje manastiru Hilindaru. Povelja potvrdjuje posojece posjede darovane od strane osnivaca Nemjanje. Drugu verziju izdao je njegov sin Stefan. Iako za osnovicu ima Nemanjinu povelju- prenose se direktno citavi odlmoci, ona predstavljna novi tekst, bogat i sadrzajan, zahvaljujuci prije svega novim dodacima. Jedno djelo u sustini ponavlja prethodno, ali ga i nadogradjuje, mijenja da postane sasvim novo. Preuzimajuci tekst prve Hilindarske povelje Nemanjino autobiografsko pricanje, Stefan Nemanjic prevodi u biografsko djelo. Tekst Hilindarske povelje najvise se pamti po svom poetskom sloju i to cuvenoj interpolaciji gdje se odaje opis idealnog pejzaza da bi se on kasnije razrijesio kao alegorija Svete Gore. Original se uva u Hilandaru. Pisana je na pergamentu, dugom 63 a irokom 32,5 cm. Donji deo je suen, poevi od 50. cm pa do kraja, tako da ima oblik nepravilnog trougla. Tekst je pisan ustavnim pismom, crnim mastilom. Ima ukupno 75 redaka. Na kraju je Stefanov potpis ispod njega je datum ("meseca septembra 29. dan"), pa potvrda kralja Vladislava. Peat nije sauvan, ali prorezi na dnu, za vrpcu, ukazuju da je on morao postojati.

Srpska srednjovjekovna: Najstariji primjer srpske pismenosti je Miroslavovo evanelje. njiga je pisana izmeu 1180. i 1191., a na jeziku crkvenoslavenskome. Napisala su je dva sveenika, Grigorije i vjerojatno Varsameleon za Miroslava, vojvodu Zahumlja, brata kralja Stjepana Nemanje. Stoljeima je Miroslavovo evanelje drano uHilandaru u pravoslavnoj crkvi na planini Athos u Grkoj. Najplodnije se u srednjem vijeku razvijala knjizevnost u Srba. Oni su vec u prvim pocecima svoje pismenosti zbog pogodnog politickog stanja mogli glagoljicu zamijeniti cirilicom. Sava, najmladji sin srpskog upana Stevana Nemanje, organizirao je crkveni zivot i postigao je da je srpska pravoslavna crkva postala samostalna. S njime je zapoceo i intenzivniji knjizevni rad u Srba. Najveci dio knjizevne produkcije nije po svom podrijetlu srpski vec bizantski. Ali se u srpskoj knjiz razvila i jedan knjizevna vrsta karakteristicna upravo za nju. To su biografije srpskih vladara i crkevnih velikodostojnika. Tu vrstu je zapoceo osnivac sprske samostalne crkve, Sava, a nastavili su je njegov brat, kralj Stevan a iza njih uceni kaludjeri i visoki crkevni funkcioneri.: Domentijan, Teodosije, Danilo, Grigorije, Konstantin Filozof. Sava je na pocetku 13st napisao biografiju svog oca Nemanje, koji se nakon dugih godina vladanjapovukao pod imenom Simeon u manastir. Sava je iznio samo posljednjenjegove godine- zivot u manastiru i njegovu smrt. Stevan je napisao cijelu biografiju svog oca od njegovog rodjenja do smrti. Kaludjer Domentijan opisao je zivot Stevana Nemanjica i zivot Savin, s mnogo riejci i ukrasa. Njegovu biografiju o Savi preradio je drugi kaludjer, Teodosije, ocistivsi je od patosa i retorike. Konstantin Filozof prikazao je oko 143 godine zivot dospota Stevana, najznacajnijeg srpskog vladara poslije bitke na Kosovu. Po svome postojanju srpske su biografije zapravo hagiografije. Najveci se dio srpskih vladara prosalvio time sto je dizao crkve i manastire sto je podupirao kaludjere a neki su se potkraj zivota i sami zamonasili- Zato ih je crkva proglasila svetima i zato su o njima pisali uceni monasi. Pored crkvene i historijske vrijednosti, srpske biografije imaju i veliko nacionalno znacenje. U njima se postepeno sve vise uzdize svijest o srpstvu, o njegovoj misiji, o rastu srpske drzave i o teskocama na koje su nejzini vladari nailazili. Osnovac sprske srednjovjekovne knjizevnosti i organizator srpske crkve nije bio po zvanju pisac, vec vjerski radnik.

Srednjovjekovna BiH :Knjievnost u Bosni i Hercegovini zapravo i poinje sa srednjim

vijekom. U tom periodu se ovi prostori naseljavaju narodima iji smo i danas potomci, a i usvaja se jezik i pismo. Nije tano poznato kada poinje pismenost na ovom podruju, meutim evidentni su dokazi o postojanju etiri pisma (latinice, grkog pisma, glagoljice i irilice). Najstariji pismeni spomenik je crkveni natpis iz 10. vijeka naen na podruju Huma. Meutim najznaajnijim dokumentom ovog perioda se smatra Povelja Kulina bana pisana glagoljicom u 12. vijeku.Do kraja srednjeg vijeka, znai do 15. vijeka, na ovim prostorima su pisani veinom crkveni spisi i nadgrobni natpisi, ali znaajni su jo i svjetovni dokumenti koje su pisali bosanski kraljevi i banovi veinom u svrhu uspostavljanja dobrih odnosa sa drugim dravama ili kao darovnice i pohvale svojim podanicima.Kraj srednjeg vijeka se podudara sa znaajnom historijskom prekretnicom u ivotima Bosanaca i Hercegovaca. Naime ve 1461Osmanlijsko carstvo je prodrlo na ove prostore donosei ovdje novu kulturu i oblikujui tadanje poglede na svijet pa i na umjetnost i knjievnost. Kulturoloki prelaz nije bio isuvie brz, a tradicija se zadrala u raznim vidovima usmene knjievnosti, meu obinim narodom, ali i od strane obrazovanih i reformisanih Bosanaca s ciljem ouvanja vlastitog identiteta. Makedonska srednjovjekovna knjizevnost: Dvanaesti vijek zatekao je makedonski narod u mraku feudalne zaostalosti i okovima turskog feudalnog ropstva. Kad je pocelo slabljenje i postepeno propadanje turskog feudalnog poretka, a kod balkanskih naroda doslo je do oslobodilackog ustanka, u Makedoniji jos nije bilo uslova za takve pokrete. Takvo stanje uslovili su i vladajuci slojevi susjednih naroda, koji su tezili da Makedoncima namtenu svoja shvatanja i uniste njihove kulturne i nacionalne tradicije. U tom pogledu najaktivnija je bila grcka aristokratija sa carigradskim patrijarhom na celu. Posto je i makedonska crkva bila pod vlascu carigradksog patrijarha, a on je uvijek bio Grk, to su na sve istaknute crkvene polozaje u Makedoniji dolazili Grci, koji su u svemu podrzavali politiku svojih starjesina. Grcke svecenike zvali su jos i fanariotima. U takvim okolnostima Makedonci nisu imali ni ekonosmkih ni politickih snaga da povedu borbu za nacionalno i politicko oslobodjenje naroda. Poceci organizovaniej borbe za oslobodjenje makedonskog naroda pocinju sredinom 19st. U sredistu toga rada bili su braca Miladinovi te Jordan Dziniot, Gligor Prilcev i Rajko inzifov. Dimitar Miladinov je svojim knjizevnim djelom i sakupljanjem narodnih pjesama dao znacajan prilog makedonskoj kulturi. Pisao je pjsme u kojima su opjevani politicki motivi iz borbe protv fanariota. Dimitar Miladinov je bio panslavistiki orijentiran i elio da se u tadanju nastavu uvede slavenski jezik (bugarski - makedonski, jezik toga kraja) umjesto grkog, zbog tog je vrlo brzo doao u sukob sa malobrojnim grkofilima u Bitoli, osobito s mitropolitom Miletosom. onstantin je uz studij, radio na pripremi prikupljenog materijala za objavljivanje. U to vrijeme se i sam prihvatio pera i poeo pisati poeziju, i pored toga to nije napisao puno (svega 15 pjesama), njegova poezija zauzima grandiozno mjesto u makedonskoj lirici, zbog jedne pjesme - T'ga za jug koja je postala sinonim zaMakedoniju. Ta pjesma je prevedena na 42 jezika u sedamdesetak prepjeva. Teka ruska zima i slabo materijalno stanje Konstantina, uzrokovale su da oboli od tad neizljeive bolesti - tuberkuloze 1859. UMoskvi nije uspio ni u namjeri da objavi svoj dugo pripremani - Zbornik narodnih umotvorina, ponajvie zbog velikog otpora pravoslavnih crkvenih krugova, koji se nisu htjeli zamjeriti - Carigradskoj patrijariji

Humanizam i renesansa: Kad se u zapadnoj Evropi zapoceo novi zamah u umjetnosti i knjizevnosti u vezi sa humanizmom i renesansom, jugoslovneski arodi su ulazili u najteze razdoblje svoje povijeti. U svom prodiranju prema zapadu Turci su zauzeli najveci io njihovih zemalja. Kulturni rad u jugoslavenskim zemljama sasvim je zastao. Jugoslavnenske zemlje u 15 i 16 st dale veci broj humansita skolovanih velikim dijelom u Italiji. Oni su se istakli svojim latinskim djelima: Dubrovacko-dalmatinska knjizevnost: U doba hum i renes u vecem brojujavljaju se pjesnicka djela na hrvatskom jeziku, s potpuno izradjenim izrazom. Zive ekonomske i politicke veze s Italijom i ostalom Evropom omogucile se stanovnicima dalmatinskih gradova i Dubrovnika bujnu izmjenu kulturnih dokova. Prva poznata pjsnicka zbirka djela iz Dubrovnika odisu izrazito svjetovnim, renesansnim duhom. Prvi poznati dubrovacki pjesnici iko Meneti i Dore Dri ujedno su prvi poznait predstavnici trubadursko- petrarksiticke lirike u svome gradu s njezinim izrazima svjetovne ljubavi, s udvaranjima, uzbudjenostima, razocarenjima. U rukopisnom zborniku njihove lirike ima dosta malo iskrenosti i malo istinske poezije, ali su oni vazni, jer su izgradili ili bar prihvatili i dalje prenijeli pjesnicki stil koji je postao znacajan za cjelokupnu kasniju knjizevnost Dubrovnika i Dalmacije. Unato tome sto je njihova lirika donekle povezana sa sadrzajem i stilskim karakteristikama tadasnje talijanske poezije u njoj ipak izbijaju narodne crte. Marko Marulic: Ostavio je bogat i raznovrstan opus, koji se odlikuje iznimnom knjievnom stilizacijom, znanjem i vjetinom te sposobnou prilagodbe raznovrsnoj itateljskoj publici. Maruli preuzima srednjovjekovne sadraje, ali postavlja ih u nove oblike, vjerojatno utjecajem pokreta laike pobonosti, tzv. devotio moderna. Jezik mu je splitska akavica s umjerenim staroslavizmima, raguzeizmima itokavizmima, dok latinski odraava srednjovjekovlje i u leksiku i u stilu. Djela su mu trojezina, s opusom na latinskom (80%), hrvatskom i talijanskom (3 pisma i 2soneta). U svojim pisanjima sluio se i glagoljicom. Pisao je prozna i pjesnika djela na latinskome i hrvatskom jeziku. Kao kranskihumanist nastojao je uskladiti antiku mudrost i poetiku s biblijskim profetizmom i kranskom duhovnou. U svojim djelima nadahnjivao se Biblijom i hagiografijom, antikim klasicima i crkvenim ocima, suvremenim zbivanjima i kranskim moralnimnaelima. Europsku, ali i svjetsku slavu stekao je duhovnim i moralistikim spisima na latinskom jeziku koji su u XVI. i XVII. st.doivjeli brojna izdanja i prijevode i bili medu najitanijim onodobnim duhovnim djelima. Glavni je predstavnik religioznog nadahnua meu humanistima. Marko Maruli u doba turskih napada na dalmatinske gradove pie djelo Judita kojim eli ohrabriti Spliane i graane ostalih dalmatinskih gradova da se odupru osmanlijskoj opasnosti.

Hanibal Lucic:hrvatski je renesansni pjesnik i dramatik. Luci nije mario za puk i gajio je uobiajene plemike predrasude te tako kae da je puk mnotvo koje razuma nema. Stoga je ironino da se oenio puankom i sve svoje imanje ostavio izvanbranome sinu Antunu, kojeg naziva svojim "prirodnim sinom" (koji e posmrtno objaviti oeva djela). U ljubavnoj lirici znaajni su Petrarkini i Bembovi utjecaji, povratak neoplatonistikoj ljubavi, viem stilu i odmak od pukog i senzualnog. Prepjevom Ovidijeve 16. heroide (kod Lucia: "Pari Eleni", prije 1519.), koju je "iz latinske odie svukavi u nau harvacku priobukal", prvi put je hrvatska knjievnost dobila Ovidijevo djelo na hrvatskom jeziku. Na poetku djela nalazi se posveta u prozi Jerolimu Martiniu. U lirici je takoer prepjevao Petrarcu (Misal se zabude mislei u sebi) te Lodovica Ariosta (Kad najpri ja tvoje vidih zlate kose). Stvarao je, dakle, prema stranim utjecajima Petrarke, Bemba, Ovidija i Ariosta, ali i prema domaim utjecajima, primjericeDore Dria. Lucieva pjesnika zbirka "Skladanja izvarsnih pisam razlicih", izala posmrtno u Mlecima (1556.), sadrava dvadeset jednu ljubavnu pjesmu, jedan alegorian sastav, dramu "Robinja", pjesmu "U pohvalu grada Dubrovnika", osam pjesnikihposlanica, dvije nadgrobnice (dva epitafa) i prijevod Ovidijeve heroide. U zbirci se ne nalazi 6 panegirikih soneta natalijanskom jeziku. Ovidije je moda najpoznatiji rimski pjesnik ljubavne poezije i nije sluajno to ga Lui prevodi jer je i sam pisao ljubavne pjesme. Divio se ljepoti ene, a proslavljena njegova pjesma "Jur nijedna na svit vila" postala je kultnom umjetninom koju je proslavio hrvatski narodni preporod, poglavito Ljudevit Gaj i Stanko Vraz.

Petar Hektorovi (Hvar, 1487. - Hvar, 13. oujka 1572.), hrvatski renesansni pjesnik i erudit. Odlikovao se i glazbenim i graditeljskim znanjem, pa je ostavio vie notnih zapisa bugarica i lirskih pjesama koje su mu pjevali hvarski ribari, a svoj glasoviti ljetnikovac Tvrdalj u Starome Gradu, danas jedinstveni spomenik kulture, sam je i projektirao i gradio po naelu potpune funkcionalnosti svake i najmanje arhitektonske pojedinosti. Njegovo Ribanje i ribarsko prigovaranje (Mletci, 1568.), vrsno je pjesniko djelo, ribarska ekloga, putopis, dokumentarna reportaa, refleksivnodidaktini spjev, a ujedno i pjesnika poslanica Jeronimu Bartueviu, sve to u isti mah - ono je i djelo koje upuuje na povijesnu i neraskidivu svezu izmeu hrvatskog usmenog i umjetnog pjesnikog stvaranja. Dvije bugartice i dvije folklorne pjesme, to ih je Hektorovi unio u svoje djelo, potvruju da su ta dva stvaralaka tijeka uvelike izvorna i jedinstvena. Petar Zorani: Zorani je ostao poznat kao pisac prvog hrvatskog romana Planine koji je nastao1536. godine, dakle godinu dana prije propasti Klisa, u vrijeme kad su Turciduboko zali u nae krajeve poslije Bitke na Mohakom polju i prve opsadeBea. Pastoralni roman Planine izaao je u Veneciji, 1569., i to je jedino njegovo sauvano djelo (pored barem dva izgubljena za koje se zna: "Ljubveni lov" i "Vilenica"). Djelo nepoznatog autora, pastirska ekloga iz 16. stoljea kupljena 70-ih godina 20. stoljea u Londonu pripisuje se njegovim djelima. Njegov roman svjedoi o temeljitoj humanistikoj i teolokoj naobrazbi, a nju je Zorani mogao stei ponajprije upravo u zadarskom opem uilitu otaca dominikanaca, ponovno otvorenom krajem 1495., nakon to je dvadesetak godina prekinulo s radom zbog ratnih opasnosti (pad Bosne i prodor Turaka sve do zidina Zadra). Zorani je pripadao krugu knjievnika koji su doprinijeli tomu da Zadar, uz Hvar, Korulu, Split i Dubrovnik, postane jednim od zraeih sredita hrvatske renesansne umjetnosti rijei (kao i Brne Karnaruti ili Juraj Barakovi).

Andrija ubranovi: O linosti koja se krije iza ovoga imena ako je ikada i postojala ve odavno ne znamo apsolutno nita.Jedino to nam je poznato u vezi sa ovim imenom jeste knjiga s naslovom Jeupka gospodina Andrije ubranovia Dubrovanina. Svijetlomu i plemenitomu gospodinu Tomu Budislavu izvrsnomu nauitelju imudarcu dubrovakomu, objavljena 1599. u Veneciji trudom Mara Batitore, po sopstvenim reima autorovogroakaOva knjiga bila je vrlo neobino komponovana: sastojala se od est cingareski i uvodne pesme i uvodne pesmeRomkinje gatare. Odavno je utvreno da su uvodna pesma i prva, druga, trea i peta cingareska istovetne saodgovarajuim pesmama Mike Pelegrinovia. Dugo se u knjievnoj istoriji smatralo da je hvarski pesnik preuzeo ove pesme od dubrovakog, ali je polovinom prolog veka Milivoj A. Petkovi nepobitno dokazao dastvari stoje obrnuto, da je Pelegrinovi nesumnjivo originalni autor itavog svog zbornika, a da je sastavljaknjige iz 1599. godine uzeo ne samo uvodnu pesmu i etiri njegove cingareske, nego da su najverovatnije etvrtai prvih 40 stihova este dubrovake pesme zapravo dve izgubljene hvarske maskerate. Od tada se smatra da jeedino izvorno delo pesnika kojem su Budislavi i Batitore dali ime Andrije ubranovia sastavljeno od nekih320 preostalih stihova pesme estoj gospoi

Marin Dri: hrvatski dramatik i lirik. Kronologija Drieva stvaralatva u mnogim je tokama nesigurna. Sve informacije o njegovu knjievnom djelovanju odnose se na godine 1548-59. Na temelju raznovrsne dokumentacije rekonstruiran je sljedei redoslijed njegovih dramskih djela: izgubljena komedija Pomet, pastoralna drama u stihu Tirena, 1549., rustikalna farsa u stihu Novela od Stanca 1550, rustikalno--mitoloka drama u stihu Venere i Adon 1551, Tirena, 1551, komedija u prozi Dundo Maroje, 1551, komedija u prozi Skup 1555?. Vrijeme premijere Pjerina, komedije sauvane u fragmentima, nije se dalo utvrditi. Izvoai Drievih drama bile su amaterske druine: izmeu ostalog, druina Pomet, druine Garzarija i Od Bidzara, sastavljene od mladih plemia, te druine koja se zvala Njarnjasi i koja je izvodila pastorale. Godine 1551. pojavila se jedina Drieva knjiga objavljena za njegova ivota. Nije sauvan nijedan primjerak tog izdanja, ali valja pretpostaviti da je ono istovjetno s dvama sljedeim izdanjima (Venecija 1607., 1630.) i sadravalo je Drievu ljubavnu liriku, kao i tri dramska djela: Tirenu, Pripovijes kako se Venere boica uee u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Novelu od Stanca. Preostala Drieva djela sauvala su se, esto u nepotpunu obliku, u rukopisima, od kojih najstariji potjeu iz druge polovice 16. st. Jedina Drieva tragedija jest "Hekuba", koja je bila njegovo zadnje djelo, dozvolu za izvoenje dobila je 1559. godine. Drievi su najvei umjetniki dosezi u komedijama Dundo Maroje i Skup. Karakteristinim za njegovo stvaralatvo jerenesansni vitalizam, uz sjene sumnje i ironiju koja nagovjeuje maniristiko razdoblje. Dri nije kreator podijeljenih linosti, nije tvorac nezaboravnih karaktera - iako ih nije poznavao, (niti je mogao, zbog kronologije) najblii su mu komediografi poput Bena Jonsona ili Lope de Vege, ija djela obiluju energijom nabijenim skiciranim likovima, a ne linostima. Moemo samo aliti to se od njegova djela nije sauvalo vie, a ni to on sam nije utroio vie energije u vlastitu istinsku vokaciju, umjesto u bizarne politike projekte. Sudimo li po jeziku, njegov je virtuozan, njegovan, a opet bujan idiom pokazao svu rasko i potenciju hrvatskoga jezika sredine 16. stoljea, i u tom stoljeu, predstavljenom najvie poezijom, on je praktiki jedini prozniautor iji izraz doivljavamo kao moderan i posve razumljiv, bez nezgrapnosti i artificijelnosti koja je pratila kasniju hrvatskuprozu. Suprotstavljanje visoke retorike i puke burleske daje ivotnost i tenost njegovu izriajuneto to je hrvatska prozaponovo poluila tek u drugoj polovici 19. stoljea. Otkriven ponovo u 19. stoljeu, Marin Dri je najivotniji hrvatskirenesansni pisac i temelj hrvatskoga dramskoga repertoara.

Dundo Maroje: najpoznatija je komedija Marina Dria. Prvi put je prikazana, kako se najee navodi, poetkom veljae 1551. godine, u sali Velikoga vijeaDubrovake republike, od strane Pomet-druine, mada postoje osnovane sumnje u vjerodostojnost ovoga podatka. Komediju "Dundo Maroje", kao ni ostale svoje dramske tekstove u prozi, Marin Dri nije tiskao za ivota. Nije sauvan ni njezin originalni rukopis, ve samo prijepis iz druge polovice XVI. stoljea, kojem uz to, nedostaje kraj. Prvi je put ova Drieva komedija tiskana tek 1876. godine, a do novog postavljenja na pozornicu djela u cjelini, tek drugog po redu, dolo je tek sedamdesetak godina poslije toga - 1938. godine. Narodno kazalite u Zagrebu tada je izvelo Dunda Maroja, tonije, adaptirani tekst Marka Fotez, koji je i reirao predstavu. U novije vrijeme je Driev "Dundo Maroje" doivio niz izdanja i kazalinih izvoenja, a uvelike je i zaokupio pozornost prouavalaca knjievnih tekstova, podjednako i hrvatskih i srpski, a i nekih stranih. Komedija se sastoji od dva prologa ("Dugi Nos, negromant, govori"; "Plemeniti i dobrostivi skupe ...") i pet inova (zavretak nije sauvan). U osnovi ovoga Drieva djela je sukob (meusobno nerazumijevanje) pripadnika stare i mlade generacije u doba renesanse. Grau za komediju pisac je uzeo iz neposredne stvarnosti ondanjega Dubrovnika (o emu svjedoi i njegov iskaz u drugom prologu). Dundo Maroje zapravo je nastavak izgubljene komedije "Pomet" (to se, takoer navodi u spomenutom prologu). Radnja djela dogaa se u Rimu, ali glavni su likovi Dubrovani. ("ene, para li vam ovo malo Mirakula Rim iz Dubrovnika gledat?", Obraa se pisac gledateljicama, nastojei ih to vie zainteresira za svoju kazalinu predstavu.) komedija dubrovakog renesansnog pisca Marina Dria. Pisana je u jednom inu, sa sedam prizora. Pokladne je tematike s elementimafarse. Napisana je 1550. godine za pir dubrovakog plemia Martolice Damanjia, na kojemu je i praizvedena. Naziv novela u naslovu djela znai ala, smicalica i time upuuje na samu radnju djela, a ne na kratku proznu vrstu koju se danas u teoriji knjievnosti naziva novelom.
Novela od Stanca je

Planine je naslov prvog hrvatskog romana, kojeg je napisao Petar Zorani 1536. , a objavljen je u Veneciji (Mlecima) 1569., nakon pieve smrti.To je pastirskoalegorijski roman (est tip proze u tom razdoblju), pisan u prozi i stihu. Radi se o jedinstvenom djelu te vrste u hrvatskoj knjievnosti, s preuzetim motivima iz latinske i talijanske knjievnosti te vidljivim utjecajem Vergilija, Ovidija, Dantea,Boccacia, Petrarke, Jacopa Sannazara (autor pastirskog romana Arcadia), ali i domaih knjievnika poput Marka Marulia i hrvatskih zainjavca.Roman se sastoji od 24 poglavlja, a u uvodu se nalazi posveta ninskom kanoniku Mateju Matijeviu. "Planine" su pisane u vrijeme velike turske opasnosti, a svijest o tome nadahnula je i Zoranievo djelo; ona ga je i proela domoljubnim zanosom, pred kojim blijede i povlae se sve pjesnikove osobne brige, nevolje i elje. "Planine" su zapravoalegorija: one su san, prenesen u tobonji Zoranov put od Nina morem do Starigrada pod Velebitom, a otuda uzbrdo,Paklenicom, preko Velebita, pa od Like prema Dinari, da bi se rijekom Krkom spustio do ibenika i otuda morem natrag doNina. Praeno stihovima petrarkistikog i pastirskoga glasa, Zoraniev roman, oivljujui arkadijsku idilu prirode, odjekuje "tubenim pojem pastirov od rasute baine", ali se i odziva na prigovor vile Hrvatice u perivoju od slave (poglavlje XX.): ona prekorava Hrvate, koji mnozi mudri i naueni jesu, ki sebe i jazik svoj zadovoljno pohvaliti i naresiti umili bi", ali se oni stide svoga jezika hrvackoga i radije piu tuim jezicima. Tako je Zorani tri stoljea prije Ilirskoga pokreta stao u obranu hrvatskog jezika, to je jedna od najvanijih znaajki ovog djela.

Ribanje i ribarsko prigovaranje najvanije je djelo Petra Hektorovia dovreno 14. sijenja 1556. godine, a objavljen je 1568. u Veneciji. Ribanje je narativni spjev u tri dijela u kojem Hektorovi opisuje svoj trodnevni put od Hvara do Braa i olte, put na kojem su ga pratili i pravili mu drutvo hvarski ribari Paskoje Debelja i Nikola Zet. Kao knjievna vrsta Ribanje u hrvatskoj je knjievnoj historiografiji razliito odreivano: nazivano je poslanicom, ponekad ribarskom eklogom ili idilinim spjevom, a drugi put realistinim izvjeem s puta ili dokumentarnim putopisom. Po sadraju Ribanje je prvo stihovano dijelo u hrvatskoj knjievnosti u kojemu nije opisano onako alegorino putovanje nego stvarno, realno putovanje, a opisano je zbog ljepota prirode i zaviaja, zbog ugode koja ovjekovu duu na takvu putu u dodiru s prirodom obuzima, zbog veselja druenja s ljudima koji se od nas razlikuju, zbog sjeanja koje takvo putovanje izaziva. To je opis puta renesansnog ovjeka koji uiva u prirodi i svjestan je da je priroda ono mjesto i ono utoite ovjekovu duhu u kojemu se moe posve opustiti i okrijepiti svoj duh. Ribanje je tako i prvo opisano turistiko putovanje modernog, renesansnog ovjeka u hrvatskoj knjievnosti, ono je prvo djelo hrvatske kulture u kojima je opisan svijet po mjerilima ovjekovih konkretnih, ovozemaljskih potreba. Jednom rijeju, Ribanje prvo je svjetovno, mimetiko, realistino putopisno djelo hrvatske knjievnosti. U spjevu pripovjeda, identian sa samim pjesnikom Hektoroviem, opisuje svoje putovanje jadranskim otocima i pripovijeda o dogaajima koji su se njemu i njegovim suputnicima na putu dogaali. Pripovjeda, veliki estet i osjetljiv na ljepotu, esto opisuje pejsae kroz koje je drutvo plovilo, divei se ljepotama baine, ljepotama svojega zaviaja. Opisi se u Ribanju prepleu s narativnim dijelovima u kojima se pripovijeda o dogaajima na putu, kao i s ribarskim prigovaranjima, dijalozima i razgovorima koje su suputnici vodili. Pjesnik pripovjeda esto citira razgovore svojih suputnika - priprostih ribara, navodei - po istini, kako sam tvrdi - njihove mudre izreke i pametne razgovore. S osobitom pomnjom i zanimanjem zabiljeio je Petar Hektorovi i pjesme koje su ribari putem pjevali: to su dvije bugatice (bugartica - balada o Marku Kraljeviu i bratu mu Andrijau, u kojoj se tematizira motiv bratoubojstva i koja je jedna od najzanimljivijih baladnih pjesama hrvatske usmene poezije, te bugartica o Radoslavu Siverincu) i tri kratke pjesme, zdravice ili poasnice, to ih ribari pjevaju naizmjence. Tako je Ribanje i ribarsko prigovaranje djelo koje ini zanimljivu i estetski vrijednu sintezu, spoj umjetnike i folklorne knjievnosti.

Reformacija kod Slovenaca: Protestanski je pokret u 16st zahvatio Hrvate i Slovence. Nezadovoljstvo se najocitije izrazilo u seljackim bunama- slovenskoj 1515 godine i hrvatskoslovesnkoj 1573 godine. Seljastvo je povelo borbu za ekonomsko i drustveno oslobodjenje i za covjecije dostojanstvo. Njemacki protestanizam je u prvom redu bio izraz klasnih odnosa. Od svih crta protestanizma Slovenci su primili u prvom redu njegovo nastojanje da se crkvene knjige izdaju na narodnom jeziku. Tako je on Rod Slovenaca dobio izrazitiji narodni a i socijalni znacaj. U 16st slovenski narod je usao u jednako drustvo i politicki potlaen. Primo Trubar: je bio slovenski protestantski reformator, pisac i prevoditelj.Smatra se ocem slovenske knjievnosti u autorom prve tiskane knjige na slovenskom jeziku - Catechismus i Abecedarium, tiskanih u Tbingenu 1550. godine. Autor je vie od 25 knjiga od kojih je najvaniji prijevod Novog zavjeta (1582.). Od 1520. do 1521. bio je uenik kole u Rijeci, a dalje je kolovanje nastavio u Salzburgu. Kasnije je otiao u Trst gdje je bio pod tutorstvom biskupa Pietra Buonuoma. Tamo se povezao s humanistima od koji je jedan bio i Erazmo Roterdamski. Njegovo nastojanje u skaldu sa nacelima protestanizma islo je za tim da se Slovenicma omoguci poznavanje vjerskih pojmova na vlastitom jeziku. Da bi se mogle pisati i izdavati slovenske knjige trebalo je prvo stvoriti slovenski knjizevni jezik i pravopis. To je izvrsio Trubar. 1550-1551 izase su prve njegove knjige i uopce prve knjige na slovenackom jeziku: Katekizem i Abecedar. Nijendu niej potpisao punim imenom vec pseudonimom Prijatelj svih Slovenaca. Glavni Trubarov zadatak je bio slovenske protestante opskrbiti najvaznijim knjigama za crkvene potrebe. Najvazniji njegov spis bio je crkveni red za slovensku protestantsku crkvu. Osim prvih dviju knjiga sve je ostale izdavao latinicom. Tako je ona postala i slovenskim pismom. Njegovi pomagaci bili su Jurij Dalmatin, prevodilac Biblije na slovenski jezik i Adam Bohovi,osniva lslovenskog pravopisa i pisac prve slovenske gramatike na latinskom jeziku. Trubar se samtra osnivacem slovenske knjizevnosti.

Knjizevni rad u Hrv u 17 st: Petar Zrinski rodio se u Vrbovcu,.Zajedno sa svojim urjakom Franom Krstom Frankopanom Petar Zrinski je nastavio borbu za prava Hrvatske koju je zapoeo njegov brat Nikola, pa se tako povezao s glavnim maarskim voama. Povod za nezadovoljstvo bio je sramotniVavarski mir, sklopljen 10. kolovoza 1664. godine, kojim su Turci, premda poraeni u Monoterskoj bitki, od Bekog dvora dobili pravo da zadre sve do tada osvojene teritorije. Nezadovoljnici su stvorili savez nazvan Zrinsko-frankopanska urota, kojim su eljeli umanjiti sve vei centralizam i apsolutizam hrvatsko-ugarskog kralja Leopolda I. Habsburgovca. Kad je, meutim, godine 1666. umroostrogonski nadbiskup uro Lippay, a god. 1667. ugarski palatin Franjo Wesselnyi, hrvatsko-ugarski savez je oslabio i na kraju se skoro potpuno raspao zbog razliitih ideja i naina voenja urote. Ubrzo je i beki dvor, koji je provodio centralizam i apsolutizam ne marei za prava hrvatskog naroda i obveze potpisane Pactom Conventom iz god. 1102., sve saznao zahvaljujui izdaji iz urotnikih redova. Dana 13. oujka 1670. godine Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan odlaze u Be da bi se opravdali caru, odnosno kralju, oekujui njegovo razumijevanje za hrvatsko nezadovoljstvo. Meutim, Leopold I. ih odmah daje uhititi i zatoiti u Bekom Novom Mjestu.
Fran Krsto Frankapan Bio je polubrat Katarine Zrinski i urjak Petra Zrinskog, s kime je bio

jedan od organizatora urote hrvatskih i ugarskih velikaa (poznate pod nazivom Zrinskofrankopanska urota), nezadovoljnih centralizatorskom i kunktatorskom, oklijevajuom politikom Bekoga dvora koji je sklapao poniavajue mirovne sporazume s Osmanlijama, najvie na tetu Hrvata i Maara.Fran Krsto, najmlai sin karlovakog generala Vuka Frankopana, prema nekim se izvorima rodio u Karlovcu 4. oujka 1643. Nakon oeve smrti poslali su ga na kolovanje u Zagreb, gdje je polazio isusovakugimnaziju. Stanovao je u konviktu za vanjske uenike u Habdelievoj ulici, a dodatnu je nastavu pohaao u isusovakom kolegiju, gdje je stekao sklonost prema knjizi i pisanju.Velika izrazite umjetnike nadarenosti, roeni pjesnik, Fran Krsto je za ivota objelodanio samo jedan knjievni rad, spjev "Elegia" (1656.). Dananji istraivai vjeruju da dio njegove zbirke intimne poezije "Gartlic za as kratiti", to ju je priredio u posljednjim danima ivota kao zatoenik u Bekom Novom Mjestu ekajui smaknue, sve do nedavna poznata samo djelomice, sadri i pjesme napisane u doba vedre mladosti, u danima kad je prevodio na slovenski jezikMoliereovu komediju "Georges Dandin", dok su samo one tune nastale u tamnici. Prireujui zbirku, znajui da gleda skoroj i stranoj smrti u oi, nije ih poredao kronoloki, nego ih je pomijeao. Traginu sudbinu pjesnikovu slijedila je i sudbina njegove poezije, sabrane u zbirci"Gartlic za as kratiti". Morala su proi puna dva stoljea dok ju je otkrio tadanji knjiniar u bekoj Dvorskoj knjinici Ivan Kostreni; on ju je prvi i objelodanio, i to odmah u knjizi (Vrti, 1871.), ali samo u izboru, jer su neke od tih pjesama, one erotske iz "Gartlica" i ciklusa "Zganke", zbog smjelosti izraza bile suvie izazovne a da ne bi vrijeale moralni osjeaj itatelja. Iako je pojava te knjiice bila litararna senzacija, ipak nitko od tadanjih kritiara, ni Vatroslav Jagi, nije u njoj prepoznao vrijednost. Juraj Krizevic: bio je po zvanju isusovac,,mnogo je psiao, najvazniji spis mu je Politika. U njemu je razlagao o potrebi da se salvenski narodi poimenice Rusi,ekonomski i kulturno pridignu. Zigisao je njihove drustvene mane, njihovu zapustenost,zaostalost.

hrvatski knjievnik, povjesniar, jezikoslovac i nakladnik. Bio je nositelj plemikog naslova baruna. Zalagao se da osnova hrvatskog pravopisa bude fonetska tj. da svaki glas ima svoje, uvijek jednako, slovo. Predlagao je i uporabu dijakritikih znakova u hrvatskom pravopisu i tako bio ispred svog vremena. Pokazalo se da je svojim radom bio pretea Ilirskog preporoda.
Pavao Ritter Vitezovi :

Hrvatska knjizevnost 18 st: sastavni je dio opeg duhovnog pokreta prosvjetiteljstva, koji se u europskim zemljama javlja od kraja 17. pa sve do poetka 19. stoljea. Ovaj je pokret zasnovan na kritici dogmatskog autoriteta i naelima zdravoga razuma, a naglaava potrebu odgoja i obrazovanja kako bi se proirile spoznaje o prirodi i drutvu. Prosvjetiteljstvo obuhvaa cjelokupnu umjetnost i filozofiju, a u povijesti knjievnosti esto se shvaa i kao posebno knjievno razdoblje ili sastavni dio epohe nazvane klasicizam i prosvjetiteljstvo. Knjievnost se u to vrijeme povezuje s racionalistikom poetikom i naglaavanjem odgojnoobrazovne funkcije. Graanska publika postupno zamjenjuje onu aristokratsku, a dolazi i do procvata novijih knjievnih vrsta, primjerice romana, novele, eseja, basne i popularne filozofije. Najvei su uzor prosvjetiteljima bili pisci grke i rimske antike. Dominiraju raznoliki stilovi, knjievne tehnike i anrovi, stoga je teko izdvojiti najvanije predstavnike. No ipak, istiu se enciklopedisti D. Diderot i Voltaire, odnosno F. M. Arouet, u francuskoj, E. Lessing u njemakoj, J. Swift i H. Fielding u engleskoj te M. A. Relkovi i A. Kai Mioi u hrvatskoj knjievnosti.Na prostorima dananje Hrvatske prosvjetiteljske ideje jaaju u 18. stoljeu, posebice u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji, dok odreene prosvjetiteljske tenje nalazimo ve u djelima Pavla Rittera Vitezovia. Prosvjetiteljstvo se iri ponajvie kolstvom koje se sustavnije poinje organizirati i izvan veih gradova, zahvaljujui reformatorskim zahvatima u doba carice Marije Terezije (1740. 1780.). Kako bi se prosvijetlio i pouio narod, tiskaju se knjige namijenjene irem puku. Sredina 18. stoljea vana je i zbog doprinosa nastajanju hrvatskoga jezinoga standarda. Ve u 18. stoljeu na hrvatskom sjeverozapadu poinje se prihvaati injenica da tokavsko-kajkavsko knjievnojezino dvojstvo nema perspektive jer ne moe koristiti cjelini hrvatske kulture. Hrvatski nadregionalni knjievni jezik utemeljen na zapadnoj tokavtini prvi je knjievni jezik, nakon hrvatsko-staroslavenskoga jezika u 15. stoljeu, koji nije zatvoren u granice samo jedne hrvatske pokrajine. On ima gotovo ureenu grafiju i prilino izjednaen pravopis.Istaknutija su imena prosvjetiteljskog razdoblja u Hrvata Andrija Kai Mioi, Ruer Bokovi, Matija Antun Relkovi, Matija Petar Katani i Titu Brezovaki. Andrija Kai Mioi (1704. 1760.), epik i vjerski pisac, temeljnu kolsku naobrazbu stjee u franjevakom samostanu, gdje stupa i u franjevaki red. Nakon godinu dana kunje, 1721. godine odlazi na daljnje kolovanje. Studirao je filozofiju i teologiju. Njegovo najznaajnije djelo jest Razgovor ugodni naroda slovinskog, a anrovski je teko odredljivo. Mjeavinom stiha i proze A. Kai Mioi opisuje povijesne dogaaje slavenskih zemalja, a najee kransko-turske ratove. Za autorova ivota djelo je tiskano dva puta, 1756. i 1759. godine, no drugo je izdanje znatno izmijenjeno i proireno. Djelo je namijenjeno slabije obrazovanoj itateljskoj publici koja razumije samo hrvatski, odnosno slovinski, jezik, a pisano je tokavskom ikavicom. A. Kai Mioi grau je skupljao iz historiografske literature, povijesnih dokumenata i usmene tradicije. Kompozicija je kronoloka, od antike povijesti Ilira do politikih dogaaja autorova doba. Zbog mijeanja stiha i proze, zanimanja za povijesnu tematiku, pozitivnog stava prema knjievnom folkloru, narodnom desetercu i slinih motiva Razgovor ugodni esto se dovodi u vezu s Cvitom razgovora naroda i jezika ilirikoga aliti rvackoga (1747.) Filipa Grabovca. Ovo Kaievo djelo utjecalo je na nastanak djela franjevakih pisaca iz Kaieva zaviaja i slavonskih pisaca 18. stoljea. Zbog velianja nacionalne prolosti i protuturskih tendencija, djelo je bilo vrlo popularno i u preporodnom razdoblju. Njegovo drugo poznatije djelo je Korabljica Pisma svetoga (1760), kronika biblijske i svjetovne povijesti. Ruer Bokovi (1711. 1787.) bio je hrvatski polihistor, pjesnik, putopisac i dramski pisac. Na sredinjem uilitu isusovakoga reda u Rimu pohaao je studij filozofije i teologije. Sredinja je figura u rimskome krugu hrvatskih latinista. Pisao je epigrame, prigodnice, poeme, sonete, dramske tekstove. Njegov ep De Solis ac Lunae defectibus (O pomrinama Sunca i Mjeseca) govori o Newtonovoj astronomiji i optici. Bio je lan triju knjievnih akademija.

Antun Kanili

(Poega, 20. studenog 1699. - Poega, 24. kolovoza 1777.), isusovac, bogoslov i hrvatski pjesnik. Niu gimnaziju zavrio je u Poegi, a uenje nastavio u Zagrebu, Beu i Leobenu. Odsluao je tri godine filozofije u Grazu a teologiju je zavrio u Grazu i u Slovakoj Trnavi. Pisao je pobone knjige, molitvenike te prevodio sa njemakog jezika. Njegova djela imaju karakteristike rokokoa, kiena su. Djela: Sveta Roalija, punog naziva Sveta Roalija Panormitanska divica nakiena i ispivana po Antunu Kaniliu Poeaninu Kamen pravi, smutnje velike

Socijalno politicke prilike na juznoslavneskim prostorima 18stoljece: Najocirtije protivrjecje evrospkog 18st- raskos vladajucih klasa, a brojna neimastina i zaostalost sirokih narodnih slojeva- znacajno je i za jugoslavenske narode u tom razdbolju. Razlika je samo u tome sto u njih nije bilo imucnog i naprednog gradjanstva, koje bi poput burzoazije na zapadu razbijalo prezivjele naozre i borilo se za bolji drustveni poredak. Osim toga u nekim je djelovima jedva oslobodjenim od Turaka najveci dio naroda zivio veoam primitivno. U drugoj polovini 18st u Zagrebu razvio se bujniji kulturni zivot. Tu je od 80tih godina bilo stalno, njemacko pozoriste. Tu su se prikazivale drame kao i u srednjoj Evropi. Ali je ono hrvatskom gradjanstvu ostalo strano. U 18st narocito se izmijenio zivot onog dijela srpskog naroda, koji se krajem 17st uselio u Austriju. Austrijeske vlasti Srbima su obecale nacionalnu i vjersku slobodu, a u zamjenu su od njih trazile vojnicke usluge. Najveci dio naroda bavio se poljoprivredom. U krajevima koji su i dalje ostali pod Turskom, zivot krscana bio je sve tezi. Zbog iznimno teske situacije, knjizevno stvaranje na pismu nije bilo moguce. Jedini znak narodnog stvaranja bile su i dalje pjesme. Za sve jugoslavenske narode, drugo, polovica 18st znacila je preokret u vezi s cjelokupnim ekonomskim i drustvenim stanjem.

Barokna knjizevnost: Ivan Gundulic hrvatski je barokni pjesnik, epik, lirik i dramatik. Knjievni rad Gunduli je zapoeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige Pjesni pokorne kralja Davida (Rim, 1621.) svoja mladenaka djela naziva porodom od tmine jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sauvane su Arijadna, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Dijana i Armida, dok suGalatea, Posvetilite ljuveno, erera, Kleopatra, Adon i Koraljka od iraizgubljene. Za Dijanu (obrauje mit o boici Dijani zaljubljenoj u lijepoga mladiaEndimiona) i Armidu (tematizira epizodu o Armidi i Rinaldu iz dvadesetoga pjevanjaOsloboenoga Jeruzalema Torquata Tassa) vjerovalo se, zbog kratkoe (svaka ima tek oko 90 stihova), da su samo odlomci, dok Milan Reetar nije dokazao da je rije o cjelovitim tekstovima dramskim prizorima. Ispjevane su osmercem, uz mjestiminu upotrebu dvostruko rimovanoga dvanaesterca. U posljednjem desetljeu ivota Gunduli stvara Osmana, svoje najznaajnije djelo. Osman je povijesnoromantini ep u 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pjevanje) nastao pod utjecajem Tassova epa Osloboeni Jeruzalem. Gunduli je namjeravao prevesti Tassov ep (to napominje u posveti Pjesnima pokornim kralja Davida), ali povijesne su mu prilike nametnule novu grau. Iako se na mnogim razinama prepoznaju slinosti Gundulieva Osmana i Tassova Osloboenog Jeruzalema (opisi enske ljepote, vitekih dvoboja, kronografski i topografski opisi; tematsko-kompozicijska struktura tri tipina svijeta tasovskoga epa: povijesni, romantini i eshatoloki[2]), Gunduli ne slijedi u potpunosti Tassova normativnopoetika naela: u Osmanu su, uz odreene digresije, opjevani suvremeni politiki dogaaji (vezani uz ivot i vladavinu turskog sultanaOsmana II.). Miljenja povjesniara knjievnosti o razlogu nedostatka 14. i 15. pjevanja ne podudaraju se, ali od 20. stoljeaprevladava pretpostavka da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao diskontinuitet pjesnikova rada ili nedovoljna koordinacija povijesnih i romantinih epizoda.Najei stih Gundulievih djela jest osmerac, a strofa katren, no javljaju se i drugi oblici (dvostruko rimovani dvanaesterac,sestina). Opsegom i vrstovnom raznolikou svojega ukupnog opusa, privlanou svojih scenskih i epskih prizora, svojom baroknom frazom i otrinom religioznih i misaonih uvida Gunduli nadvisuje veinu pisaca svojega vremena, pa je ve odavno stekao status klasika. Nemjerljiv je njegov utjecaj na formiranje hrvatskoga jezika jer je hrvatski narodni preporod pridao Gunduliu status kultnoga ilirskoga autora, a Ivan Maurani dopunio je Osmana. Ivan Gunduli stekao je knjievnu slavu jo za ivota, a u preporodno je doba dobio i do danas sauvao status kanonskoga pisca starije hrvatske knjievnosti.

Prosvjetiteljstvo je intelektualni pokret 17. i 18. stoljea kojeg karakterizira vjera u ljudski razum. U XVIII. stoljeu koje se naziva i vijekom prosvijeenosti i racionalizma, nastaje u Hrvatskoj nov odnos prema knjievnosti, uzrokovan osloboenjem veega dijela Dalmacije i Slavonije od turske vlasti, prodiranjem prosvjetiteljskih i racionalistikih ideja koje su strujale iz zapadne Europe, a i drutvenim reformama Marije Terezije i Josipa II. u sjevernom dijelu Hrvatske. Najznacajniji predstavnici su Andrija Kacic Miosic, Matija Antun Relkovic, Matija Petar Katancic i Tutu Brezovaki. Matija Antun Reljkovic: hrvatski prosvjetiteljski prozaik. Relkovi je svestran i izuzetno utjecajan pisac, poslije Kaia najznaajniji hrvatski autor 18. stoljea, ija se djelatnost odrazila na vie polja: jezikoslovnoj, didaktinoj, praktino-prosvjetnoj. Pisac je hibridne poligrafije mudrosnica "Nek je svata iliti sabranje pametnih riih", 1795.), gramatike s elementarnim rjenikom, sintaksom i dosta proizvoljnim etimologijskim izvodima ("Nova slavonska i nimaka gramatika", 1867 - djelo je ostalo u rukopisu za pieva ivota), no, najvaniji mu je ostvarenje didaktini spjev, pukoprosvjetnog karaktera "Satir iliti divlji ovik" (1762., proireno izdanje 1779.) proet duhom racionalizma, zdravorazumskih moralnih pouka i pragmatikih savjeta za obnovu gospodarstva i ostvarenje europski uljuenoga ivota u Slavoniji u kojoj je jo vladalo tursko nasljee orijentalne zaputenosti i nemara. Satir iliti divlji ovik je djelo Matije Antuna Reljkovia koje opisuje nemarnost ljudi i njihovu izgubljenost prema mjestu u kojem ive, ali ujedno i potie samog itatelja da razmisli o svom odnosu prema mjestu u kojem ivi. Slavonci su stanovnici krasne oaze koja obiluje mnotvom prirodnih ljepota. Sve u njoj ispunjeno je velianstvenim i gotovo nestvarnim stvarima i mjestima za koja ovjek nije ni zamislio da postoje u stvarnom ivotu. Veliki propust ili ak grijeh bio bi da te prirodne ljepote izgube svoju ar i svoju vrijednost zbog nemara obinih ljudi i nestane naravi.Satir iliti divlji ovik je prvo djelo hrvatske knjievnosti sa svjetovnim sadrajem, nastankom svezano za Slavoniju, napisano ezdesetak godina nakon protjerivanja Turaka iz Slavonije. Prvi put je tiskan 1762, bez imena autora, bez naznake mjesta tiskanja (bio je to Dresden) i bez imena tampara. Po opsegu, no ne i po znaaju, skromno je to djelo, tiskano u malom formatu, na 82 neoznaene stranice. Jedini sauvani primjerak nalazi se u Nacionalnoj i sveuilinoj biblioteci u Zagrebu, kamo je dospio jo u XIX. stoljeu iz biblioteke obitelji Brli iz Slavonskog Broda.Drugi je put Satir iliti divlji ovik Matije Antuna Reljkovia tiskan (na svitlo dat) u Osijeku sa slovih Martina Divalt 1779, u osmini, nepagirano (180 str.). Djelo je proireno sa 1938 na 3498 stihova, s predgovorom i nekoliko proznih umetaka: o Novoj Gradiki, o uvanju uma, o baronu Ljubibratiu, o potivanju (timanju) teaka, komedija iliti vesela prikaza naravi, tragedija iliti strahovita prikaza naravi Satir iliti divlji ovik je djelo koje se sastoji od 11 pjevanja. Kroz svoj dvostruko satirini spjev, Reljkovi opisuje i kritizira loe moralne i gospodarske prilike u Slavoniji. Stranice djela otkrivaju iskrenost i zabrinutost pisca zbog tekih prilika u Slavoniji nakon osloboenja od Turaka te njegovu elju da se tako stanje nadvlada. On smatra da se zlo moe iskorjeniti samo kroz prosvjetu.

Kajkavska knjizevnost: Tito Brezoviki: Brezovaki, Tito (Titu), hrv. komediograf i pjesnik (Zagreb, 4.I.1757 Zagreb, 29.X.1805). Bivi pavlin, slubovao nakon 1786. kao dijecezanski sveenik u sjev. i zap. Hrvatskoj, a od 1799. do smrti u Zagrebu. Veinu djela napisao je kajk. narjejem, dvije su mu sauvane pjesme u tok. ikavici, a neke je prigodnice sastavio njem. i lat. jezikom. Najpoznatija je meu njima elegija Utok triju sestara, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, trium sororum recursus) u kojoj brani hrv. samosvojnost od madarizacije (anonimni rukopis iz 1790). U poglavito prigodniarskoj kajk. poeziji istie se Jeremija, u kojem se otro suprotstavlja raspadanju moralnih vrjednota u Hrvatskoj, zbog ega je 1801. cenzura tu jadikovku zabranila. Bez obzira na to to je dio njegova knji. djela oito izgubljen ili je jo uvijek nepoznat, B. se ponajprije istie kao dramatiar, a napose kao komediograf. Hagiografska, nabono-sentimentalna drama Sveti Aleksi (1786), nastala prema isusovakoj teatarskoj matrici, najavljuje, unato ablonskoj konstrukciji, kasnijega didaktiki usmjerenoga komediografa. Potujui kanone tadanje dramaturgije koji su kazalite nastojali uiniti kolom ivota, B. se u predgovoru komedije Matija grabancija dijak (praizvedba 12.II.1804. u Zagrebu) izrijekom izjanjava za onakve igre koje e pokazati kulika je hasen napretka vu dobreh navukeh, kao i za predstave koje i krepostih cenu, i faling odurnost pred oi postaviju, istiui pritom smijeno u propedeutikoj funkciji kaz. umjetnosti. U toj pokladnoj igri lociranoj u hrv. gl. grad, sredinji je lik putujui ak grabancija (od tal. negromanzia, tj. aranje), mladi koji je u pukoj predaji sjevernohrv. krajeva povrh dvanaestogodinjega kolovanja zavrio i trinaestu kolu gdje je stekao nadnaravne moi. Pozivom na takvo vjerovanje, B. je znaajke naslovnoga lika iskoristio kako bi prosvjetiteljski dosljedno te vjetim, premda nerijetko i oporim, gotovo farsinim komediografskim sredstvima upozorio sugraane na mnoge mane i poroke. Komedija Diogene (? 1805., praizvedba u Zagrebu 1925., prvotisak izvornika 1940) nesumnjivi je vrhunac kajk. scenskog izraza, ostvarena slitinom kurijalne fraze i svakodnevnoga pukoga govora. U spoju sentimentalnoga (motiv o dvojici izgubljene brae plemenita i estita znaaja) i kominoga kojega su predstavnici putujui ak Zmeknirep i gostioniar Medobuz, B. je sentencioznom pouljivou i repertoarom scenski efektnih komediografskih sredstava stvorio djelo koje na najbolji nain ujedinjuje eur. tradiciju dviju vrsta: komediju plautistiko-molireovskih obiljeja i prosvjetiteljsku dramu, usredotoenu na prikaz meuobiteljskih odnosa. Uz to je prvi u Hrvatskoj po. XIX.st. jasno odredio smjer pretpreporodne drutvene kritike, upozoravajui na mnogobrojna moralna zastranjivanja javnih slubenika koja su zaprijetila propau temeljnih etikih vrjednota, horvackih znamenja kako ih je B. u svojoj poeziji nazvao. Na razvojnoj crti od Dria do komediografa sred. XIX.st., Diogene je neosporna prijelomnica koja potvruje Brezovakoga kao zastupnika hrv. dopreporodnih tenja, on pak uz didaktinost i vjersko-moralizatorske namjere u knjievnosti sjev. Hrvatske uvodi mnogobrojne kritike primjedbe o aktualnom drutv. i polit. ivotu.

Prosvjetiteljska knjizevnost u Sloveniji: U Sloveniji su se prosvjetiteljske ideje pojavile oko 1750god izazvasi pravi procvat knjizevnog stvaranja na narodnome jeziku. Slobodnoumnu pravnik Anton Toma Linhart posvetio se proucavanju slovenske povijesti, a slavu je steako kao prvi slovenski dramaticar, premda su njegove komedije ''Matiek se zeni i upanova Micka zapravo prerade stranih komada. U to vrijeme djelovao je i Valentin Vodnik, koji se razvio u vrlo plodnog pisca i najboljeg slovenskog pjesniak tog vremean. Sakupljao je i narodne pjsm, pripremao razlicite knjige za naord, pisao uzdbenike za skole, a pokrenuo i prve slovenske novine Ljubljanske novice. Svi slovenacki prosvjetitelji ulagali su mngo truda da bi postigli jedinstvne knjizevni jezik i pomocu njega ujednili svoj narod koji je tada bio podjeljen, jer je zivio u vise austrijskih pokrajina. Valentin Vodnik nazvan je ocem slovenacke knjizevnosti i svojim radom je budio patriotizam kod svog naroda i pripremao ga za kulturni preporod. Zbirke pjesama: Za pokusaj, Za domobrance,. Proste pejsme ispjevane kratkim stihom i jednsotavnom rimom. Najznacajnija njegova pjesam ''Ilirija ozivljenja'' puna je poleta i rodoljublja, kojom salvi Napoleona kao tvorca Ilirije.

Srpska knjizevnost u dobra prosvjetiteljstva: Dositej Obradovi: Stavljajuci se u sluzbu naroda i njegovog napretka, prosvjetitelji su nastojali svoja djela pisati a nardonomjeziku. A to je na poseban nacin bilo znacajno za srpske pisce,jer je srpski knjizevni jezik dotad bio stran narodu. Naime srpskaknjiz je do pocetka 18st bila pisana na srpskoj redakciji starloslavenksog jezika a onda je pod uticajem ruskih ucitelja koji su dosli u juznu Ugarsku danasnja Vojvodina, u upotrebu je usla ruska redakcija stsl jezika, tzv ruskoslavenski jezik. Posto su u taj knjizevni jezik usl ei mnoge srpske rijeci, pisci su ga nazvali slavjanoserbski jezik. Njim su pisali i govorili obrazovani slojevi srpskog drustva, narocito u Vojvodini, koja je tada bila centar srpske kulture. Tek s prodorom prosvjetitlejskih ideja srpski pisci su poceli svoj jezik prilagodjavati narodnom govoru, iako se nisu mogli upotpunosti osloboditi uticaja slavenosrpskog jezika, jer oni jezik svog naroda nisu dobro ni poznavali. Cak ni najznacajniji knjizevnik medju njima Dositej Obradovic, nije uspjevao psiati na cistom narodnom jeziku, vec je upotrebljavao izraze iz slavjanoserbskog jezika. Prvi njegovi rukopisni radovi samo su prijevod ili prerada popularnih praktino-moralnih spisa novogrkih i talijanskih. Tako, "Bukvica" je jedan mali prijevod iz Jovana Zlatousta namijenjen pop-Avramovoj keri Jeleni iz Kosova polja nie Knina . Dositej je tada (1765. godine) napisao prvu knjigu "na prost srpski jezik ", i time udario temelj za svoj bogati i plodonosni knjievni rad." Hristoitija "prijevod jednog novogrkog djela iz XVIII stoljea," Basne "su prijevod Ezopa, Fedra, Lafontena i Lesinga. Uz basne je Dositej dodavao svoja znaajna "naravouenija", kao moralne komentare pojedinih basni. Svoja glavna i najbolja djela poinje objavljivati od godine1783 . Prvo je tampao " ivot i prikljuenija "u kojem je ispriao svoj ivot od roenja do trideset i devete godine i svoju biografiju propratio refleksijama o potrebi kola i znanosti io duhovnoj zaostalosti kaluera, koje otro napada. Poslije toga tampa "Sovjete zdravoga razuma", odabrane misli i savjete uenih ljudi s raznih jezika prevedene. To su moralni i polemini ogledi, puni prosvjetiteljskih misli. Zatim objavljuje "Sobranije", zbirku ogleda iz morala i praktine filozofije: o patriotizmu, o ljubavi k znanostima, o lai, o itanju, o umjerenosti itd..Tu ima nekoliko moralnih pria, kao ona Marmontelova "Lauzus i Lidija", ili

Labrijerova "Irena"; tu je i vie istonjakih pria moralne ili filozofske tendencije; tu je i Lesingova komedija "Damon". - Dositej je i prevodio s raznih jezika: "Etiku" od talijanskog pisca Soavija i "Slovo pouitelno" od njemakog protestantskog mislioca Colikofera. ivot i prikljuenija je uveno autobiografsko delo Dositeja Obradovia, srpskog prosvetitelja iz 18. veka.Delo se temelji, s jedne strane, na njegovim linim iskustvima i putnikim doivljajima, a s druge strane na njegovoj ogromnoj lektiri, poznavanju klasinih i modernih jezika i na irokoj humanistikoj erudiciji. Knjiga opisuje mladost, zanat i odlazak u manastir Hopovo, a zatim odlazak iz manastira i put u Evropu, sve do boravka u Lajpcigu, gde e sluati filozofiju i zapoeti izdavanje svojih knjiga.Njegov knjievni program karakterie raskid s tradicijom crkvenoslovenskog jezika, kulturni preobraaj naroda na osnovama zapadne prosveenosti, stvaranje knjievnosti na narodnom jeziku prema uzorima iz zapadnoevropske i antike tradicije. U knjizi kritikuje tadanje manastire, kaluere i sujeverje i izlae ideje o slobodnom miljenju, vaspitanju i prosveivanju naroda. Kritika se ne odnosi na crkvu u celini, jer je npr. temivarskogepiskopa Georgija Popovia prikazao kao slobodoumnog i prosveenog mislioca.

Pseudoklasicizam: Ovim pojom cesto se zeli upozoriti na knjizevna djela i djelovanje pisaca u 17st i 18st koji su svoje uzore nalazili u antickoj knjiz. U razlictim sredinama knjiz tog vremna nazivala se i razlicitim imenima: neoklasicizam, pseudoklasicizam,klasicizam i prosvjetiteljstvo,racionaliza,predromantizam i sl. Pod pojom se uglavnom poradzumijeva knjizevnost u kojoj su nalaseni ideali jedinstva dobrote, ljepote i istine te eticnost i didakticnosti.

Ilirizam ili Ilirski pokret je naziv za knjievni, kulturni i drutvenopolitiki pokret u Hrvatskoj i Slavoniji u drugoj polovini tridesetih i etrdesetim godinama 19. veka. Koristi se i za oznaavanje knjievnoistorijskog razdoblja u Hrvatskoj i Slavoniji od 1835. do 1850. godine. Naziv je istorijski i izveden od imena starosedelaca Balkana Ilira. U doba formiranja modernih nacija, ilirsko ime je izabrano kao zamena za pojam jugoslovenstvo, i time se izbeglo nametanje postojeih etnika, a u ime sloge i nacionalne tolerancije. Pod pritiskom Ugarske i maarizacije tridesetih godina 19. veka kod Hrvata [1] se javlja knjievni, kulturni i drutveno-politiki pokret koji se naziva ilirizam, ilirski pokret, i hrvatski narodni preporod. Glavni nosilac pokreta je borbeno graanstvo, klasa koja se formirala unutar feudalne Austrije krajem 18. i prvom polovinom 19. veka u Hrvatskoj. Glavne voe su bili Ljudevit Gaj i grof Janko Drakovi. Gaj je okupio oko sebe mlade i obrazovane ljude. Bili su uglavnom dvadesetogodinjaci Stanko Vraz, Dimitrija Demeter, Ivan Maurani, Ljudevit Vukotinovi, Dragutin Rakovac, Antun Nemi, Fran Kurelac, Pavao tos, Ivan Derkos, Josip Kundek, Antun Vakanovi, Antun Mihanovi; neto stariji je bio Antun Maurani. Ilirci su imali minimalistiki i maksimalistiki program; prvo odbranu nacionalne nezavisnosti i ouvanje dravne celokupnosti, a zatim osloboenje i ujedinjenje sa ostalim Slovenima; najpre na Balkanu, a zatim, na irem slovenskom planu (s tom je svrhom Gaj putovao u Rusiju 1840). Taj je program sprovoen pod titom kulturnoprosvetiteljske akcije ije se najintenzivnije trajanje moe staviti u period izmeu 1835. i 1848. godine. Pokret se razvio u uoj Hrvatskoj. Srbi i Slovenci su ostali po strani. Ilircima su pored ideja francuske revolucije, i ideje o sveslovenstvu, uzori bili Dositej i Vuk. Pokret je zvanino zabranjen 1843. godine. Predstavnici ilirizma su se u svom radu ugledali na starije hrvatske pisce koji su pisali o slovenstvu, jugoslovenstvu ili hrvatstvu. Pored toga, naroito su tadanji eki kulturni radnici Josef Pavel afarik i Jan Kolar bili uzor ilircima. Predstavnici ilirizma su prihvatili ideju Jana Kolara, ekog knjievnika, o slovenskoj uzajamnosti. Prema tom uenju svi su Sloveni jedan narod, s etiri nareja ruskim, ekim, poljskim i ilirskim. Kolar je Ilirima oznaavao june Slovene. Dakle, hrvatski ilirci su hteli da uvedu jedno ime za sve june Slovene ilirsko, verujui, pogreno, da su svi oni potomci starih Ilira. To su nameravali da ostvare u prvom redu pomou knjievnosti. Ilirci su se zalagali da se svi juni Sloveni ujedine u jednom knjievnom jeziku, tokavskom nareju, na kome su pisali pisci Dubrovnika, na kome su ispevane najlepe narodne pesme, za koje se tada borio Vuk Stefanovi Karadi. Zalagali su se da svi juni Sloveni na zajednikom knjievnom jeziku i pravopisu stvore jedinstvenu knjievnost, uz jedinstven narodni oseaj.Pored knjievnog, ilirizam je imao i drutveno i politiko obeleje. Njegovi predstavnici su bili nefeudalci i odbacivali su latinski jezik, jezik povlatenih klasa, a primat davali dotad prezrenom narodnom jeziku. Na politikom planu pokret je predstavljao protivteu maarskim nastojanjima za prevlau. Nastojali su da svojim radom i delovanjem unesu u hrvatski narod veru u njegovu veliinu kao dela jugoslovenstva i slovenstva. Videi dotrajalost feudalnog ureenja uz pokret su pristajali i neki od plemia. Maarski vlastodrci su nastojali da slome ilirski pokret. Primenjivali su policijski pritisak, progone, zatvor, otru cenzuru. U Beu su prikazivali pokret kao buntovniki. Pod pritiskom deo hrvatskog plemstva, radi svojih klasnih privilegija, otvoreno staje na stranu Maara pa se odvija sukob izmeu iliraca i maarofila. Godine 1843. vlasti su zabranile upotrebu ilirskog imena. Zbog otre cenzure u Zagrebu, ilirci pokreu list Branislav u Beogradu 1844. godine. Pokret je uspeo da se u svim hrvatskim sredinama prihvati jeziki standard zasnovan na novotokavskim govorima, da se ustanove poetne pravopisne i gramatike norme, da se

odbaci kajkavski knjievni jezik. Pokret je uspeo uvrstiti nacionalnu svest Hrvata, razviti knjievnost na novim osnovama, pa se zato radije govori o hrvatskom narodnom preporodu. Tim se pojmom, hrvatski narodni preporod, obeleava i knjievnoistorijsko razdoblje izmeu 1836 (uvoenje tokavskog jezikog standarda i u severozapadnu Hrvatsku, Danica Ilirska) i 1850. kao prvi period vee epohe u kojoj knjievnost nastupa prvenstveno u funkciji konstituiranja moderne hrvatske nacije.
Stanko Vraz ulabije: ulabije su ciklus ljubavnih pjesama koje je Stanko Vraz poeo

objavljivati u Danici 1837. godine, a koje su potom uknjiene1840. godine. U prvom izdanju izala su prva dva dijela tog ciklusa, posveena Ljubici Cantilli, a nakon njene smrti, Vraz je za naredna izdanja napisao jo trei i etvrti dio, posveen domovini. ar je ulabija u njihovoj gotovo naivnoj jednostavnosti i neposrednosti. U pojedinim pjesmama Vraz je obine doivljaje znao tako umjetniki zaokruiti da se svaka od pjesama doima kao samostalna cjelina. ulabije sadravaju doivljene dijelove (ljubav prema Ljubici), ali im je jezgra izrazito romantika. Na poetku ulabija Vraz iznosi ljubav prema Ljubici u vedrom i optimistinom raspoloenju. S Ljubiinom udajom pojavljuju se nostalgija i potitenost, a nakon njene smrti bol i suut. Tako vedri osjeaji koji se odnose na ljubav prema eni, prelaze u nostalgine i potitene osjeaje prema krajoliku domovine. Na taj nain povezani motivi ine ulabije tipinim izrazom romantiarskog miljenja i nazora, a djelu promatranom kao cjelina daju osjeaj sveljudskog. ulabije su u hrvatskoj knjievnosti i njenoj povijesti proglaene ljubavnim romanom u stihovima, meutim, to nije u potpunosti ispravno. Premda izmedu ulabija i razliitih romana iz vremena romantike postoje srodnosti, one se nalaze u cjelokupnom ugoaju, a ne u kompoziciji. Poevi pisati pjesme Ljubici, Vraz nije mogao znati kako e ih zavriti. Tako ulabije ne moemo smatrati romanom, nego zbirkom povezanih ljubavnih pjesama. Petar Preradovic: Tijekom pohaanja vojne akademije u Bekom Novom Mjestu poinje pisati svoje prve pjesme (Der Brand von Neustadt,1834.) i to na njemakom jeziku.Godine 1840. u Milanu se upoznaje s Ivanom Kukuljiem Sakcinskim koji e u njemu probuditi interes za hrvatsku kulturu i potaknuti ga da svoja djela pie na materinjem hrvatskom jeziku.[ Godine 1841. u zagrebakom njemakom listu Croatia objavio je pjesmu Das Uskoken-Mdchen. Na poticaj pire Dmitrovia, 1843. godine, Preradovi pie prvu pjesmu na materinskom jeziku, Poslanica piri Dimitroviu. A prva njegova tiskana pjesma Zora puca, bit e dana objavljena je 1844. godine u prvom broju Zore dalmatinske.Preradovi je svojim djelom do danas ostao jedna od konstanti hrvatskoga romantizma. Preradovi je poeo prevoditi jo za vrijeme kolovanja, na njemaki jezik, pjesmu My, ekog pjesnika K. H. Mche.[11] UPervencima je objavio svoje presade na hrvatski jezik (Lanau, Scmidt, Lbeck, Gleim, Wieland, Goethe, Brger).[11] Na Kukuljeviev nagovor prevodi dio Osmana, djela Ivana Gundulia, na njemaki jezik.[3] S francuskog na hrvatski je preveo djelo A. Cardeca Spiritizam na prosto razloen. U Novim pjesmama preveo je V. J. Picka a kasniji njegovi prijevodi izlazili su uVijencu (Byron, Dante, Manzoni). Poznavao je njemaki, talijanski, francuski, engleski i gotovo sve slavenske jezike.

Romantizam:se openito ne odnosi na odreeni stil, ve na jedno shvaanje koje se moe izraziti na mnogo naina: romantino, nestvarno, nerealno. Rije "romantizam" je izvedena iz popularnosti koju su krajem 18. st. uivale srednjovjekovne prie o pustolovinama (romani znai da su napisani na jednom od romanskih jezika), a roeno je iz enje za emocionalnim doivljajem. Romantiari su prirodu doivljavali kao bezgraninu, divlju, promjenjivu, uzvienu i slikovitu. (Kad bi se ovjek ponaao "prirodno", nagonski, nestalo bi zla i srea bi bila potpuna. Romantiar je oboavao slobodu, mo, ljubav, snagu, stare Grke, srednji vijek, dok je zapravo samo osjeanje bilo cilj. Obnova, tj. ponovno otkrie i primjena dotad zanemarenih oblika postali su stilsko obiljeje romantizma. Romantizam kao umjetniki pravac (postoji u knjievnosti, glazbi, kazalitu ilikovnoj umjetnosti) se javlja krajem 18. stoljea, a vrhunac mu je od 1820. -1850. god., iako je potrajao do kraja stoljea, te se osjea i u kasnijem djelovanju historicizma.. Tokom XIX vijeka svi junoslavenski narodi doivljavali su svoj nacionalni preporod. A upravo je knjievnost predstavljala ono djelatno podruje u kojem se ta probuena nacionalna svijest najpotpunije i najdosljednije izraavala. Jer u uvjetima borbe za nacionalno oslobodenje i politiku nezavisnost ona je jedina mogla afirmirati duhovne tenje i stvaralake mogunosti naroda, njegov jezik i tradiciju, a time i njegovo prisustvo u savremenom svijetu. Zato je knjievnost tada - vie nego ikada ranije - predstavljala oblik borbe za ouvanje i potvrdivanje nacionalnog identiteta naroda. I ona je to bila utoliko vie to je u to vrijeme kod svih junoslavenskih naroda predstavljala i osnovni oblik borbe za narodni jezik i njegovu afirmaciju. Jer, jezik je uvijek - a posebno u vremenima nacionalne ugroenosti - jedna od najznaajnijih oznaka nacionalnog identiteta. Ona ista tenja za slobodom, slobodnim ivotom i slobodnim stvaranjem koja je bila osnovna zajednika karakteristika evropskih romantiara dolazila je do izraaja i u knjievnim djelima veine junoslavenskih pisaca skoro sve do kraja XIX vijeka. Ali je ona kod njih u prvom redu znaila tenju za nacionalnom slobodom, a tek onda i za slobodnim ivotom pojedinca u drutvu. Ali je ba ta sprega nacionalnog i individualnog bunta, u kojoj je esto sudbina naroda bila povezana sa linomsudbinom i linom sreom i nesreom, predstavljala jednu od glavnih karakteristika romantiara sa slavenskog juga. Ljubav i patriotizamdvije su najee i najizrazitije teme junoslavenskog romantizma. A u izraavanju i jednog i drugog osjeanja ti se pjesnici nisu libili ni hiperbole, ni patosa (tj. strastvenog zanosa, koji je zbog prevelikog oduevljenja ili uzbuenja esto neumjeren i pretjeran u izrazu). Ali u tome i jeste karakteristino romantiarski stil: strastvena osjeajnost, koja se izraava u predimenzioniranim slikama, u jakim kontrastima, u hiperbolama, u narastajuim gradacijama i u metaforama koje sve stvari boje izrazito emocionalnim bojama. I bez obzira na estu neumjerenost u izrazu, romantiari su upravo na taj nain doprinijeli da njihov jezik postane poerski izraajan, tj. da bude u stanju da izrazi najsloenija i najsnanija ovjekova osjeanja. U tom pogledu u knjievnosti junoslovenskih naroda romantizam je posebno znaajan, jer je izvrio takav preobraaj jezika da je tek od tada on postao sposoban da bude jezik poezije u modernom znaenju rijei. S romantizmom, u stvari, i poinje moderna knjievnost Srba, Hrvata, Bonjaka i drugih junoslavenskih naroda.

Ivan Mauranic, Smrt Smail age Cengica: hrvatski pjesnik, jezikoslovac i politiar. Hrvatski ban od 1873. do 1880.(prvi ban puanin). Najznaajnija je kreativna linost hrvatskoga narodnog preporoda (pjesnik, jezikoslovac, hrvatski ban). Potjee iz imune graansko-teake, poljodjelsko-vinogradarske obitelji u Novom Vinodolskom. Osnovnu kolu pohaao je u Novom, gimnaziju u Rijeci, studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu i maarskom Szombathelyju. Po svretku studija radio kao gimnazijski profesor, potom kao odvjetnik u Karlovcu. Godine 1848. Osrednji odbor s Mauraniem na elu istaknuo je da je te godine prestala svaka dravnopravna veza Hrvatske s Ugarskom, poto ona prizna "neodvisnost i samostalnost" i "realni i virtulani teritorialni obseg" Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Potom postaje voditeljem hrvatskog dikasterija na carskom dvoru u Beu. Slubuje u Saboru od 1861. godine, 1862. potaknuo je osnivanje Stola sedmorice. Predsjednik je Matice ilirske 1858.-1872., bansku dunost vrio je od 1873. 1880. godine. Iako je u poetku u politici podupirao Narodnu stranku, 1862. pokree osnivanje Samostalne narodne stranke, kojoj je bio na elu. Sklon je oslanjanju na Be, to ga je i dovelo do banske asti. Smrt Smail-age engia je spjev kojeg je napisao Ivan Maurani, njegovo najvee djelo objavljeno 1846. godine. Spjev je nastao djelomice po narudbi Dimitrija Demetra. Osnovnu grau Maurani pronalazi u stvarnom dogaaju, pogibiji turskoga junaka i hercegovakoga pae Smail-age engia u sukobu s hercegovakim Crnogorcima (dananja Crna Gora, Drobnjaci) u jesen 1840. Osnovna ideja spjeva je prolaznost sile, vjera u pravdu i konanu pobjedu dobra u ivotu. Ukupno, djelo ima 1134 stiha komponiranih u pet pjevanja (Agovanje, Nonik, eta, Hara, Kob). Ovo djelo sastoji se od pet dijelova. Prvi dio zove se Agovanje. U ovom dijelu pisac nam govori o okrutnosti Smail-age. On je bez milosti i ubija cak i svoje vojnike. Smail-aga dovodi hrabre vojnike da bi ih ubio. Durak je bio najhrabriji i suprotstavio se Smail-agi, ali ga on ipak ubija. Drugi dio zove se Nocnik. U drugom dijelu pisac nam govori o Novici. On je bio Durakov sin i htio je osvetiti ubojstvo svog oca. Treci dio zove se Ceta. U njemu nam pisac opisuje Crnogorce koji se bore protiv Turaka. Njima se pridruzuje Novica. Cetvrto pjevanje zove se Harac. U njemu se vidi okrutnost Smail-age. On kupi harac od siromasnih i tako pokazuje svoju okrutnost. U ovom pjevanju dolazi do sukoba Crnogoraca i Smail-age. Smail-aga pogiba u tom sukobu. Zadnji dio nosi naziv Kob. U tom dijelu pisac se prisjeca Smail-age i njegove velike moci.

August Senoa: Najutjecajniji je i najplodniji hrvatski pisac 19. stoljea, i istinski tvorac moderne hrvatske knjievnosti - dovoljno je rei da je prvi pravi hrvatski romanopisac (djelo Petra Zorania, Planine, samo uvjetno moemo nazvati romanom), autor opsenoga korpusa romana, toga egzemplarnoga anra suvremene literature, inovator proze i tvorac razvijenoga urbanoga jezinoga standarda (esto je naglaavana enoina uloga kao jezikotvorca, ovjeka koji je vie uinio za elastinost i izraajnost suvremenoga hrvatskoga jezika od legije rjenikopisaca i puristikih savjetodavaca). Zbog njegove veliine i udjela kojeg je imao u hrvatskoj knjievnosti, razdoblje oko njegove smrti naziva se enoino doba. August enoa umro je od posljedica upale plua koju je zaradio dok je kao gradski senator skrbio za unesreene u Velikom potresu 1880. godine. Najvei je umjetniki domet ostvario kao romanopisac. enoa je uveo roman u hrvatsku knjievnost i odgojio itateljsku publiku kojoj je ta, u Europi druge polovice 19. stoljea dominantna knjievna vrsta, postala omiljenim tivom. U skladu s literarnim programom koji je formulirao u kritiko-polemikom tekstu "Naa knjievnost", 1865., enoin je veliki romaneskni projekt usmjeren na grau iz nacionalne povijesti te na suvremene dogaaje. No povijesni romani zauzimaju ipak sredinje mjesto u njegovu opusu. Napisao ih je pet. U romanima i pripovijetkama s graom iz suvremenog ivota tematizira konkretne socijalne, politike i etike probleme svojega vremena: gospodarske i moralne odnose izmeu sela i grada (Prosjak Luka, 1879.), raspadanja zadruga i ivot seljaka u okolici Zagreba (Barun Ivica, 1874.), moralno i materijalno propadanje plemstva (Vladimir, 1879.), odlazak seljakih sinova na kolovanje u grad te njihovo uzdizanje na drutvenoj ljestvici ili propadanje (Prijan Lovro, 1873.), nemoral i rasipnitvo u graanskim krugovima (Ilijina oporuka, 1876.), tragedije i zanose naih uiteljica u prosvjeivanju sela (Branka, 1881.). U tim djelima inzistira na psiholokoj i socijalnoj motivaciji pa je i fabula realizirana tako da pokazuje razvoj, karakter i motive djelovanja likova. Zbog naglaene drutvene kritike i analitinosti, zbog interesa za klasne odnose i za aktualna kretanja na politikoj pozornici svojega vremena, ali i zbog naina modeliranja zbilje, njegov se stvaralaki pristup ve pribliava realistikoj paradigmi. No, i ovdje valja primijetiti da po svom habitusu enoa nije bio protagonistom realistike poetike, bilo estetske provenijencije kakva je dominirala u Francuskoj, bilo etiko-religijske koja karakterizira veliki ruski roman onoga doba. Unato tomu, njegova djela suvremene tematike su poetci hrvatskoga realizma, temelji kole koju su, uz preinake, dalje razvijali Ante Kovai, Vjenceslav Novak, Ksaver andor Gjalski iMilutin Cihlar Nehajev. Svi su hrvatski realisti izali iz enoine kabanice, svi su razraivali njegovu tematiku, ugledali se u njegove likove, situacije i zaplete.

Zlatarevo zlato: prvi je roman Augusta enoe (1838.-1881.) napisan 1871. To je ujedno i prvi hrvatski povijesni roman, koji govori o zagrebakoj povijesti XVI. stoljea (nakon Gupeve Seljake bune). Baziran na povijesnim injenicama, predstavlja sliku ivota u Hrvatskoj, posebice u Zagrebu. U njemu je enoa dao itavu galeriju osoba plemie, sveenstvo i graanstvo. Okosnicu romana ine vjeiti sukobi plemstva, koje propada, i graanstva koje polako prodire i preuzima kljune pozicije. Pisac nam pokuava opisom (izgleda) i karakterizacijom likova prikazati da "nije zlato sve to sja" i da odjea ne ini ovjeka. Dobri lik, Magda, je opisana kao neprivlana, ak runa, ali dobra ena, dok je Klara Grubarova fatalna ljepotica, ali zla i iskvarena do sri. Roman Zlatarovo zlato podijeljen je na 26 poglavlja.Prema temi on je povijesni roman, ali ima dvije fabule povijesnu (sukob Gregorijanaca i Zagrepana) i ljubavnu (ljubav izmeu plemca Pavla Gregorijanca i graanke Dore) .enoa uvodi latinski jezik u roman kako bi to vie pribliio itatelja povijesnom dijelu romana. Radnja romana je podijeljenja na dvije paralelne radnje povijesnu i ljubavnu. Uz povijesnu priu vezan je i opis cjelokupnog drutvenog i politikog ivota Zagreba u 16. st. To je osnovna fabula na koju se vezuje i ljubavna fabula, u kojoj je prikazana pria o dvoje zaljubljenih. To dvoje je iz razliitih drutvenih stalea i u to vrijeme se nisu smjeli ni voljeti, a jo manje eniti. Na poetku romana pisac iznosi mnotvo opisa da bi nas bolje upoznao sa ivotom u 16. st. Upoznajemo se sa panoramom Zagreba, s obiajima tog vremena te sa ivotima raznih ljudi i s glavnim likovima.

Seljaka buna je najsnaniji istorijski roman Augusta enoe. U osnovi romana sauvana je istorijska istina o krvavom sukobu izmeu feudalaca i kmetova s poetka 1573. godine, u kome je slobodarsko seljatvo skupo platilo pokuaj da od sebe strese okove feudalnog jarma. Seljaku bunu u Hrvatskoj enoa je naslikao kao pravednu borbu eksploatisanih kmetova za slobodan ivot.U romanu se odvija vie paralelnih radnji:Sukob Heningovice i Tahija, nezadovoljstvo seljaka, nesrena ljubav izmeu Jane i ure Mogaia, te ljubav Sofije Hening i Tome Milia. - Seljak se nije digao, kae enoa, - dok su mu otimali vola i kuu, seljak je planuo kad mu osramotie enu i ker. I kad se je digao, kad su se silne ete razlijevale bez uzde po svoj zemlji nije si seljak gotovo nijednim zlodjelom ocrnio obraz... Po tome buna dobija veu, etiniju cijenu, a seljatvo izlazi opravdano pred svijet...U slikovitim opisima raskoi i nemorala na dvorcu feudalca Tahija, u njegovoj obesti prema seljacima, enoa je pokazao da su uzroci ustanka prvenstveno socijalne prirode. Pouzdane istorijske pojedinosti o seljakoj buni on je uobliio u iroke slike kroz koje je prikazao meusobne odnose plemstva i seljatva. Na jednoj strani su sjaj i rasko bogataa, njihov bezbrian ivot i nemilosrdan odnos prema kmetovima, a na drugoj strani beda seljaka, njihova borba za koru hleba i beskrajna poniavanja.Tahi otima seljacima sve to su krvavim znojem zaradili, raspolae njihovom imovinom i njihovom au. ast, obraz, imanje i ivot sve je zavisilo od feudalaca. Zato seljaci ustaju da golim rukama zatrae svoja prava. Pokucasmo kod suda, Tahi nas oplijeni, pokucasmo kod bana, Tahi nas postrijelja; pokucasmo kod kralja, Tahi nas vjea; sad kucaemo gvozdenom akom bogu na vrata... Ako ima pas zube, maka nokte, da se brani, mi imamo ruke, ove tvrde seljake ruke...Meutim, ustanici nisu mogli da se odupru dobro naoruanoj i skupo plaenoj vojsci udruenih feudalaca. U neravnopravnoj borbi seljaci su pruili snaan otpor, ali kad su feudalcima stigli u pomo i uberaki uskoci, ustanici gube bitku i bivaju svirepo kanjeni. Voa ustanka Matija Gubec, ubijen je na najsvirepiji nain - izdahnuo je na usijanom gvozdenom prestolu sa uarenom krunom na glavi. Prvi put je objavljen u asopisu Vijenac 1877. godine. Jedan je od pet romana Augusta enoe i njegov najvaniji povijesni roman. Radnja se temelji na stvarnim dogaajima Seljake bune, koja je izbila nasusedgradsko-stubikom vlastelinstvu, zbog poveanja rente i teroraFranje Tahija i drugih plemia, 1573. godine.U romanu se odvija vie paralelnih radnji: sukob Urule Hening i Franje Tahija, nezadovoljstvo seljaka, nesretna ljubav izmeu Jane i ure Mogaia, te ljubav Sofije Hening i Tome Milia.[2] Plemii su podijeljeni na dvije protivnike strane. Na elu prve strane je Franjo Tahi s banomPetrom Erddyjem i Gaparom Alapiem. Protiv njih su Urula Hening i Ambroz Gregorijanec. Buna poinje kada Tahi nepravedno namjerava protjerati Urulu s njenog imanja. U poetku romana, Urula je uz seljake, dok se kasnije saznaje kako eli oeniti svoju ker za Tahijeva sina, stoga se seljaci okreu i protiv nje i cijelog plemstva. enoa iznosi meusobne odnose feudalaca te poloaj seljaka koji su podijeljeni na slobodnjake ikmetove. Uzrok bune su potlaivanje kmetova i visoki nameti. Detaljno su opisane masovne scene bitaka, a najvie se istie Matija Gubec, voa pobunjenih seljaka koji je u izravnom sukobu s Franjom Tahijem. Gubec je kmet iz Stubice, borac za pravdu i slobodu, kojeg su seljaci kasnije proglasili za "kralja". Na kraju roman Gubec pogiba pred crkvom sv. Marka u Zagrebu, kako bi spasio nekolicinu svojih ljudi. Autor esto patnje hrvatskog naroda usporeuje s biblijskim motivima

Protorealizam: Razdoblje hrvatske knjievnosti od pedesetih do osamdesetih godina, tj.

od 1849. g. kada zavrava ilirizam, do enoine smrti (1881.), naziva se protorealizmom (noviji naziv), a za to razdoblje rabe se jo stariji nazivi - od ilirizma prema realizmu ilienoino doba. Poraz graanske revolucije u Maarskoj 1848. g. i uvrivanje Austrije na cijelom podruju koje je ona u to vrijeme obuhvaala vodi novim politikim odnosima. Bio je to kraj hrvatskog nacionalnog i kulturnog preporoda (ilirizma) i poetak ponovne neprikrivene germanizacije. U Hrvatskoj je uveden Bachov apsolutizam (1850.). Tim inom Hrvatska gubi sva ustavna prava koja je do tada imala. Istodobno, na drutvenom podruju nastaju velike promjene. Ukidaju se feudalno-kmetski odnosi. Stvara se irok birokratski, inovniki aparat, sastavljen uglavnom od plemia koji su ostali bez posjeda, i graana, uglavnom njemakog podrijetla. Nasuprot tom novom vladajuem sloju stoji seljatvo, istina osloboeno, ali posve osiromaeno. Zapoinje proces raspadanja veih seljakih zadruga. ad je 1849. g. prestala izlaziti Danica, isto tako i Zora dalmatinska, Hrvatska je ostala bez knjievnih asopisa. Tek 1852. Mirko Bogovi pokree asopisNeven, koji je u pedesetim godinama jedini knjievni asopis. Pedesetih godina nastaje smjena knjievnih narataja. Ilirci se povlae iz knjievnog ivota, neki od njih su umrli, a neki se ukljuuju u politiki ivot (Ivan Maurani). Novi knjievni narataj objavljuje u Nevenu. Meu predstavnicima toga narataja istie se Mirko Bogovi, pripovjeda, pjesnik i dramatiar. U dramama Frankopan, Stjepan, posljednji kralj bosanski i Matija Gubec, kralj seljaki obrauje motive iz hrvatske povijesti, tj. njeguje nacionalnu dramu. Novo ime je Janko Jurkovi, pripovjeda, pjesnik, feljtonist i dramatiar. Osobito je znaajan njegov novelistiki rad. Grau za svoje novele Pavao uturi i dr. uzimao je iz svakidanjeg ivota. Jurkovi je bio pristaa realizma u knjievnosti. Likove svojih djela stvarao je prema ivim modelima. Ante Starevi zapoeo je kao pjesnik u Danici, kasnije je pisao feljtone, putopise, kritike i drame. Najizrazitiji je kao feljtonist - Pismo magjarolacah. Za razvoj dramske knjievnosti i hrvatskog kazalita zasluni su Dimitrija Demeter, Josip Freudenreich, kazalini pisac, glumac i redatelj. Godine 1868. August enoa postaje dramaturgom Hrvatskog narodnog kazalita i u repertoar uvrtava slavensku i francusku dramu te zastupa realistiki pravac. Za njegova je ravnanja u Kazalitu ustanovljena i stalna opera pod vodstvom Ivana Zajca. ezdesetih godina je enoa uao u knjievnost, te je on sredinja osoba po ijem se imenu to razdoblje naziva enoinim dobom.

Srpska knjizevnost u prvoj polovici 19st Vuk Karadzic: srpski jezikoslovac i reformator srpskoga jezika. Pored jezinoga rada politiki znaaj Vuka Karadia za suvremenu srpsku povijest je bitan jer su njegove teze znaajno utjecale na velikosrpski pokret. U prvoj polovici 19. stoljea, uz pomo tadanjih vrhunskih filologa, kao to su braa Grimm i austrijskih vlasti koje je predstavljao Jernej Kopitar, glavni habsburki cenzor za slavenske knjige - Vuk Stefanovi Karadi poeo je opsenu reformu srpskoga jezika.Ta je reforma poela u ranome razdoblju, prije 1814. godine, kada je tiskana prva srpska gramatika, Karadieva Mala srbska pismenica, u kojoj je u dobroj mjeri ve prihvatio slovopisna rjeenja Save Mrkalja iz 1810. godine. Vrjemenom, Karadi je dosta brzo, ve pri pojavi Srpskog rjenika, formulirao svoj nacionalnojezini program. Iako je meu srpskim piscima ranijega razdoblja (npr., kod Gavrila Venclovia) bilo djela pisanih srpskim vernakularom, Vuk je Karadi prvi izgradio naela novoga srpskog standardnog jezika. Osnovna naela Karadieve reforme mogu se saeti u tri toke: izjednaavanje narodnog i knjievnoga jezika, tj. inzistiranje na folklornim jezinim oblicima, za koje se smatralo da su pouzdan vodi zabiljeen u narodnim pjesmama i poslovicama; prekid sa svim starijim oblicima srpske knjievnosti i pismenosti i novo utemeljenje standardnoga jezika bez oslona na knjievnu tradiciju; i, novotokavski folklorni purizam, to se oitovalo u ienju jezika od crkvenoslavizama koji su identificirani kao ruskocrkvena naplavina koja ne odgovara glasovnoj i gramatikoj strukturi srpskoga jezika. Iako je vrjemenom sve bolje upoznavao srpsku jezinu i knjievnu batinu, od srbulja do hagiografskih djela iz doba srednjega vijeka, postojeih u kasnijim prijepisima, Karadi je bio otprije svjestan kako tradicija staroslavenskoga jezika srpske suvrsti nije njegov glavni problem, kao ni uvezeni ruskocrkveni jezik koji se ukorijenio u liturgiji- ve slavenosrpski jezik, krianac ruskocrkvenoga i govornoga jezika vojvoanskih graanskih klasa, na kojem je ve postojalo nezanemarivo knjievno stvaralatvo, i iji su protagonisti (Milovan Vidakovi, Milo Sveti), uz potporu patrijarha Stracimirovia, bili glavni Vukovi protivnici. Bit spora nije leala u akademskim nijansama, nego u samodefiniciji srpske nacionalne kulture toga doba. Ukratko: iako se veoma esto, poglavito u popularizatorskim djelima i irokim krugovima, sr Karadieve jezine preoblike trai u grafijskoj i pravopisnoj promjeni, to je tek tehniki vid njegova prevrata. Glavna razlunica spora bjee u tom to je Karadi, u opem smjeru djelovanja, jezik oblikovao prema idealiziranom uzoru srpskih seoskih govora, kao i to to se dio njegovih jezikoslovnih inovacija ili oslanjao ili bio na crti ve postojeih ostvarenja hrvatske jezine kulture. Sam je Karadi tijekom rada dotjerivao jezini izraz, jer je bio svjestan kako nema ujednaenoga govora koji bi mogao biti jednostavno prepisan, no ostaje injenica da je njegov ustrajni i strpljivi terenski rad u biljeenju narodnih poslovica, pjesama i pria (ne samo srpskih, nego i hrvatskih i bonjakomuslimanskih), ali samo pod srpskim imenom,[9] bio pokazatelj folkloristike usmjerbe cijeloga njegova rada, a taj segment je i bio metom kritika obrazovanih slojeva. Naime, govorni jezik priprostog puka nema razvijen intelektualni ni misleni rjenik, pa su mu protivnici prigovarali da osiromauje srpski jezik. Ta je zamjerka imala smisla, no samo kratkorono.

Budui da srpska uljudba nije imala razvijene i ukorijenjene tradicije na vernakularu, a slavenosrpski krianac je bio potpuno umjetan jezik kojim ne samo to nije govorio nitko, nego i bez gramatikih pravila, te i principa po kojima bi se napravila takva pravila, jedini put u budunost je vodio preko ruenja tadanje vladajue jezine kulture. U tom pothvatu nije nedostajalo nihilizma, no, nije se ni mogao svesti jedino na razorno djelovanje: srpska narodna poezija pokazala se mostom koji vodi od pamenja na srednjovjekovnu kulturu i uspostavlja kontinuitet na razini narodnih i vjerskih simbola identifikacije. Glede pak optubi da Karadi profilom svojim reformi eli Srbe pokatoliiti (jer je nemali dio njegovih odredaba ve postojao u hrvatskim i katolikim pisanim djelima, knjievnim i leksikografskim), osim vidljive nebuloznosti takovih inkriminacija, zanimljivim ostaje pitanje u kojoj su mjeri hrvatska (slovinska, ilirska) djela utjecala na njegovu jezinu stilizaciju. Za sada, sa sigurnou se moe rei da jesu, no stupanj utjecaja je teko odrediti: Vuk je posjedovao vie hrvatskih leksikografskih djela (rjenike i slovnice Della Belle, Mikalje, Belostenca, Stullija),[10] te knjievna djela preteno slavonskih pisaca (Relkovia, Kanilia, Ivanoia), te pokojega dubrovakog (kasnija izdanja Gundulia)- no, vjerojatno je najblie istini da je naao u njima odreen broj rjeenja koja je uporabio u stilizaciji svoga oblika jezika, no i to da je opi smjer hrvatskoga jezikoslovlja i knjievnosti bio stran njegovu duhu koji je idealizirao puki idiom, te u cjelini odbijao gospodski ili varoki oblik jezika- makar taj nastao i na tokavskom vernakularu. Vuk je pored svog najveeg doprinosa na jezikoslovnom planu, dao vrlo znaajan doprinos i srpskoj antropologiji u kombinaciji s onodobnom etnografijom. Uz etnografske zapise ostavio je zapise i o fizikim osobinama tijela. U knjievni jezik je unio bogatu narodnu terminologiju o dijelovima tijela od tjemena do stopala. - Treba napomenuti da su ovi termini dio standardnoga srpskoga strukovnog nazivlja, kako u znanosti tako i u svakodnevnom govoru. Dao je, izmeu ostaloga, i svoje tumaenje veze izmeu prirodnoga okolia i stanovnitva, a tu su i dijelovi o prehrani, o nainu stanovanja, higijeni, bolestima, kao i o pogrebnim obiajima. U cjelini gledano, ovaj znaajni doprinos Vuka Karadia zasluuje novu analizu suvremene antropologije.

srpski pjesnik. Radievi je uz uru Daniia bio najodaniji sljedbenik Vukovereforme pravopisa srpskog jezika i uvoenja narodnog jezika u knjievnost. Brankom Radieviem su u nacionalnu knjievnost prvi put ule pjesme s izrazito lirskim motivima i raspoloenjem. Te pjesme su prvenstveno pjevale o radosti i ljepotama mladosti. Ipak, vei dio svojih pjesama, kao to su "Kad mlidijah 'umrijeti"ili"aki rastanak" Radievi je pisao kao elegije (tune pjesme). U jeku Vukovih polemika sa protivnicama reforme srpske jezika, Radievia prva zbirka pjesama je dokazala da se i na narodnom jeziku mogu ispjevati umjetnike pjesme.Najpoznatije Radievievo djelo je pjesma aki rastanak, u kojoj je opjevaoFruku goru, ake igre i nestaluke. U pjesmi je takoer ispoljio idejujugoslavenstva. Elegija "Kad mlidijah (razmiljah) umrijeti", objavljena nakon Radievieve smrti, jedna od najljepih elegija u srpskoj knjievnosti, u kojoj je pjesnik predosjetio blisku smrt.Pored lirskih pjesama, ljubav prema narodnoj poeziji uputila je Radievia i na pisanje epskih pjesama. Dvije epske pjesme izale su 1851. kao druga zbirka pjesama. Ostale neobjavljene pjesme su izdane u zbirci iz 1862. Branko Radievi se prvenstveno ugledao na narodnu deseteraku pjesmu i mjestimino na Georgea Byrona, ali nije uspio stvoriti ozbiljnija umjetnika djela, pa njegov rad nije doivio slavu njegovih lirskih pjesama. Kao pristalica Vukovih smjernica, Radievi je napisao alegorinosatirinu pjesmu "Put", uperenu protiv pseudoklasiarskepoezije i starog knjievnog jezika. U prvom dijelu pjesme Radievi ismijava najveeg Vukovog protivnika Jovana Hadia, a u drugom dijelu pjesme se veliaju reforme Vuka Karadia.
Branko Radievi je

Jovan Sterija Popovi ,stvaranje orginalne drame: je svoju knjievnu djelatnost zapoeo slabim stihovima, ispjevanim u slavu grkih narodnih junaka. Njegov otac je bio Grk (po nekima Cincar), i u mladosti se zagrijavao za grke ustanike. To su bili nevjeti aki pokuaji. Kao mladi, on pada pod uticaj Milovana Vidakovia, i po ugledu na njega pie roman Boj na Kosovu ili Milan Toplica i Zoraida. To je dosta nevjeta i naivna prerada jednog romana od francuskog pisca Florijana iz XVIII vijeka. Kao i Vidakovi, koji mu je bio uzor, tako i on pokuava da tuu grau prenese u okvir srpske prolosti. Roman je prepun neloginosti i nedosljednosti svake vrste. Docnije je u jednom svom satirinom spisu (Roman bez romana) ismijao takav nain rada, otro napao plaevne i fantastine romane Milovana Vidakovia i njegovih podraavalaca i propovijedao knjievnost koja trezvenije i ozbiljnije gleda na ivot. Takvo shvatanje je plod njegova zrelijeg doba, i koliko je dublje ulazio u ivot i knjievnost, utoliko je postajao realniji.On je uglavnom dramski pisac, prvi srpski knjievnik koji je u ovom knjievnom rodu stvorio neto bolje i trajnije. Pisci koji su prije njega radili na istorijskoj drami i drami iz savremenog ivota nisu imali knjievnog uspjeha. On je prvi srpski pisac koji taj posao uzima ozbiljno, sav se odaje pozoritu i stvara na iroj osnovi i sa dubokim razumijevanjem. On je uporedo radio na istorijskoj drami i na komediji, ali na istorijskoj drami sa mnogo manje uspjeha. Na knjievnost je gledao oima kolskog ovjeka, pedagoga i racionaliste. U komediji, on je nadmaio sve ono to je u srpskoj knjievnosti stvoreno prije njega, i do danas ostao najbolji srpski komediograf. On je pisac sa veom knjievnom kulturom; on zna za klasine uzore u stranim knjievnostima i prvi poinje da razumno, objektivno i kritiki posmatra i slika suvremeni ivot srpskog drutva. Po svojoj prirodi on je bio predodreen samo za isto intelektualna stvaranja, zato je on samo u komediji dao punu mjeru. U oblasti dramske knjievnosti, posle Vujievih prerada i "posrba", u treoj deceniji 19. stolea dolazi do stvaranja izvorne srpske drame. Na njenim poecima stoje tri imena: Jovan Sterija Popovi, Stefan Stefanovi i Lazar Lazarevi. Rano umrli Stefan Stefanovi (1805-1826) napisao je prvu srpsku tragediju Smrt Uroa V (1825), delo u kojem, i pored poetnikih nevetina, ima snanih dramskih akcenata, istinskog traginog oseanja, smisla za meanje traginog ili kominog, emu se uio kod ekspira, tako da se ono i danas izvodi. Lazar Lazarevi (1805-1846) napisao je istorijsku melodramu Vladimir i Kosara i komediju Prijatelji(obe 1829). Sterijin knjievni rad vrlo je raznovrstan. Ogledao se u svim oblastima tadanje knjievnosti, bio je romanopisac, komediograf, tragiar, pesnik, kritiar, kolski pisac, a bavio se, kao i veina tadanjih knjievnika, i filolokim pitanjima. U poetku blizak idejama Vuka Karadia, kasnije se priklonio konzervativnoj struji i poslednju knjigu objavio crkvenom irilicom. U njegovom delu doli su do izraaja svi stilski pravci i tendencije te heterogene epohe: sentimentalizam, klasicizam, predromantizam, a u najboljim svojim komedijama pribliio se realizmu. Najznaajnije podruje Sterijina knjievnog rada jeste drama. Pisao je uporedo istorijske tragedije, "alosna pozorja", tako ih je sam nazivao, i komedije, "vesela pozorja".Istorijske drame, iako brojem i obimom nadmauju njegov komediografski rad, manje su znaajne od komedije. Teme je uzimao iz srpske, bugarske, makedonske i albanske istorije srednjega veka; grau je nalazio u Rajievoj Istoriji i u narodnim pesmama. U obradi se osea uticaj Viljema ekspira. Pisao ih je na poetku svog knjievnog rada (do 1830) i 40-ih godina. Bolje su mu poznije a meu njima se naroito izdvajaju Smrt Stefana Deanskog (1841), Vladislav (1842) i Lahan(1842).

U sve tri je obradi politiku tematiku; borbu za vlast u naim srednjovekovnim dravama, unosei u tu sliku politika trvenja svog vremena kao i sumorno, melanholiko raspoloenje zrela i iskusna oveka. U svoje vreme Sterijina "alosna pozorja" bila su vrlo popularna zbog svoje istorijske sadrine i rodoljubive tendencije. Smeta im preterana sentimentalnost, tenja k melodramskim efektima, nedovoljna motivisanost radnje i karaktera.

ura Jaki: Napisao je oko 40 pripovijedaka, tri drame u stihu: Stanoje Glava, Seoba Srbalja i Jelisaveta. Ostavio je nezavren povijesniroman Ratnici o srpsko-turskom ratu 1876.-1878.Jaki je stvarao lirsku, epsku i dramsku poeziju. Svoje lirske pjesme objavljuje skoro po svima srpskim asopisima. Za ivota je objavio zbirku svoje lirike Pesme.Najznaajnije epske pjesme su: Bratoubica, Nevesta, Pivljanina Baja, Barjaktarovii, Muenica i Priest.Napisao je i tri drame u stihu: Seoba Srbalja, Jelisaveta i Stanoje Glava. Njegov rad na drami je dvostruko obilniji nego na lirici i epici.Jaki je jedan od najranijih i najplodnijih srpskih pripovjedaa. Najvie je pisao u prozi: oko etrdeset pripovjetki i skica, od kojih nekoliko nedovrenih. Od drama, umjetniki je najuspjelija Jelisaveta kneginja crnogorska, pisana u duhu ekspirovske dramaturgije, sa namjerom da se na povijesnoj osnovi prikae i jedna politika drama, tako vana za cjelokupnu srpsku povijest, a vezana za vladarevu enu, porijeklom strankinju. Mnogo sukoba, strasti, mrnje, oblikuju dramatian odnos meu junacima, i zbog toga je logino to dva glavna junaka, Jelisaveta i Rado Orlovi, na kraju tonu u ludilo.Najmanje je radio na lirici, pa ipak, ura Jaki je stvorio izvjestan broj pjesama od trajne i klasine vrijednosti. Neke od njih, kao Na Liparu, Mila, Koga da ljubim, Put u Gornjak, Kroz pono nemu, spadaju u najbolje stihove srpske poezije. jura Jaksic je poceo svoje knjizevno stvaralastvo lirskim pjesmama, kao i svi knjizevnici njegovog doba.On najvise pise u 1856.,1858. i 1862.godini, kada je boravio u Kikindi,Novom Sadu,Becu i selima istocne Srbije.Pjesme napisane u tim mjestima izrazavaju Jaksicevu subjektivnu reakciju na okolnosti u kojima je zivio.Pjesme napisane u Kikindi pune su gorcine,tuge i jetkosti,a ponekad je izrazena i pjesnikova rezignacija.Pjesme iz Novog Sada pokazuju da pjesnikov unutrasnji zivot razdire nesaglasnost njegovih teznji sa drustvenom stvarnoscu,a pjesme iz sela istocne Srbije odraz su usamljenog i bespomocnog covjeka.On je u to doba napisao nekoliko veoma osjecajnih pjesama,prelivenih sjetom i tugom.Boravak u Becu sa zenom predstavljao je srecni period Jaksiceva zivota te su pjesme iz tog perioda odraz zivotne radosti Djure Jaksica. Najizrazitija crta Jaksiceve lirike je revolt pobunjene licnosti.Cjelokupna njegova licnost buni se protiv drustvene stvarnosti koja razara ljudima snove o ljepom zivotu.On je pomalo i uplasen jer se osjeca bespomocan u okrutnoj sredini.Medjutim,revolt u Jaksicevim pjesmama nije izrazen iskljucivo u formi zbunjenosti,pometenosti i pomirenja sa takvom stavarnoscu.Heroizam je najbitnija crta revolta u Jaksicevoj poeziji i u njemu se sukob izmedju pjesnikove licnosti i njegove sudbine najcesce izrazava.Njegov revolt je cesto izrazavan i u obliku ljute mrznje prema drustvenim snagama koje sputavaju covekovu licnost.Jaksic se u poeziji brzo izvukao iz romanticarskog neodredjenog buntovnistva protiv neodredjene stvarnosti.Heroika u poeziji Djure Jaksica izrazena je vrlo cesto u formi patriotizma.Za njega se i kao pjesnika ikao covjeka s pravom moze reci 'veran je bio narodu svom'.U njegovim pjesmama je izrazena duboka ljubav prema proslosti.On velica srpsku slavu i odusevljava se moralnim kvalitetima srednjovijekovnih vitezova.Djura Jaksic je napisao i izvjestan broj ljubavnih pjesama,iako ne predstavljaju najveci domet u njegovom stvaralastvu. Cjalokupna poezija je orijentisana je prema buducnosti.U ceznji za boljim danima rodili su se u njegovoj lirici duboka vjera, nada, zanos i odusevljenje. "U poeziji je ura poeo lirskom pesmom, pa se onda javio onim oblicima epske poezije to su blie lirici, pa epskim pesmama; za tim je poeo pisati pripovetke i na posletku drame. Za dvadeset i pet godina napisao je oko 150 lirskih i epskih pesama, 29 pripovedaka i 3 tragedije...

Ne samo hronoloki nego i po karakteru svome deli se poezija urina na tri kola na pesme lirske i epske, pripovetke i drame." Jaki je pesnik jaka temperamenta, ovek koga na poetski nain celinom due njegove obuzima oseaj. Njegovo je oduevljenje veliko, silno; poetski, pak, dar njegov potpomognut onim to mu je darovit slikar, koji je bio u njegovoj dui, dao, stvorio je u poeziji srpskoj niz najlepih pesnikih slika. U najbolje pogoenoj karakteristici Jakieve lirike d-r Lj. Nedi je izneo tu snagu pesnikova talenta. "No Jaki veli se tu nije samo slikar-pesnik, koji ume reima slikati ono to bi slikar na platnu naslikao. Vetina pesnikova via je i savrenija od vetine slikareve; pesnik ide dalje no to moe ii slikar, on ume reima naslikati i ono to nikoja kiica nije kadra predstaviti. U slici se, obino i po pravilu, moe predstaviti samo ono to je konkretno, to se vidi i to se moe opipati; retko kad moe ispasti slikaru za rukom da uhvati na platnu i ono to je nevidljivo a ima ga u stvarima i to im, esto, daje njihovu osobenu karakteristiku i njihovu osobenu ar... U ovu vrstu spisa i opisa spada pesma Jakieva P o n o .... Ona je sloena iz dva bitno razlina dela, kao to se to odmah, na prvi pogled, vidi: iz uvoda, u kojem je samo opis, i onih dirljivih rei kojima se pesnik jada seni majinoj; koja mu u noi dolazi da vidi kako mu je dole na zemlji..

Jovan Jovanovic Zmaj: I prva i druga objavljena pesma Jovana Jovanovia bile su poetnike i u dobroj meri epigonske, ile su tragom Jovana Hadia odnosno Pavla Popovia apanina, pesnika predbrankovske epohe. No, pesme koje su usledile, sve do prvih ulia iz 1857, otkrivaju druge uzore narodnu lirsku pesmu, a naroito Brankovu poeziju: "Ja se, kao poetnik pesnik, sasvim dragovoljno podadog uticaju tako lepe poezije". To "podavanje uticajima" bie i docnije est podsticajni impuls Zmajevoj poeziji prepoznavae se u njegovoj pesmi poneki tonovi nae graanske poezije, a naroito stranih pesnika koje je prevodio: Petefija, Aranja, Getea, Hajnea, Bodenteta, Pukina. Ali, ni govora nema o epigonstvu. Zmaj je bio izuzetno prijemiv za lepotu tue poetske ideje i izraza, upijao je umetnike kvalitete drugih pesnika, utapao ih u svoj pesniki fundus, pa u najboljim svojim delima amalgamisao i sintetizovao poseban, svoj pesniki izraz i stil. U lirskoj poeziji najznaajnije su dve njegove zbirke: ulii i ulii uveoci. Te pesme su poetska autobiografija najsrenijih i najnesrenijih njegovih godina priblino od 1860. do 1875. Mada su neke od pesama i kasnije napisane, sve proistiu iz emocionalnog naboja toga ivotnog perioda. Reeno je da je to gotovo pesniki roman, da je to, poput petrarkine zbirke, kanconijer njegove ljubavi. Posle pregrti vedrih, lakih, brankovskih ljubavnih pesama, u kojima se i po koji nestaan, lascivan ton znao pojaviti, nastali su prvi ulii. Oni jo uvek nisu pravi ulii jo nije bio upoznao Ruu, svoj ul jo uvek je "pola srce, pola kamen", ivot mu je "tuan, pustolina grdna", ali oekuje i sluti "tajnovitu krasotu", istinsku ljubav. A onda se, 1861, pojavila Rua. "Oh, doveo te Bog!"; "Mila Ruo, due duo"; "ala su nam srca blizu"; "ti se mene raspevala". Potekli su stihovi ljubavi i sree, oblikovali poeziju nenosti, ednosti, poljupca u obraz, izuzetno blagu i ljupku, aneoski opojnu. "Al je lep ovaj svet!" Naalost, ne zadugo, samo deset brzih godina. Najpre tek roena deca, pa Rua "bolna lei, a nas vara nada". Pretopi se ivotna radost u tugu bez kraja, svenue ukili i ulie uveoke: "Od muke se pesme viju, rad leka se suze liju". Pitomina ljubavne emocije skrhala se, obruila u dubine ljudskog bola, unisoni pev blaenstva razdrobio se u uzdahe, jadikovke, krike ak. Ogorenost zbog nemilosrdne sudbine iskazae se u ponekom od uvelaka i kao filozofska upitanost nas smislom ivota. Zmajevi stihovi podaju se rezignaciji i ineumitnosti, no ipak se nee utopiti u pesimizam kao opti doivljaj sveta. On, i pored obrvanosti bolom, ne apsolutizuje svoju linu nesreu. Svet je otvoren za sreu ljudi, ali nije za linu pesnikovu. Ni u uliima uveocima, kao ni u uliima nema egzaltacije, ali ima, razume se, romantine idealizacije. Pesme su uvek jednostavne i transparentno jasne, nema u njima ni traga hermetinosti. Zmaj uvek uspeva da podeli svoja oseanja sa itaocem, jer emocije iskazane u ovim zbirkama oseanja su obinog oveka, bez pesnike hipersenzibilnosti. Zbog toga je mogua itaoeva identifikacija s emocijom pesme to Zmaja ini izuzetno pristupanim pesnikom. Tee bismo to mogli rei za ostale dve Zmajeve zbirke pesama Snohvatice i Devesilje (1895. i 1900), mada i u njima ima prelepih pesama. Naroito u Snohvaticama gde su pesme "koje su samo prole kroz moju duu, koje sam manje vie zapamtio iz rane i najranije mladosti svoje, pa ih sada kao u snu hvatam". One su podstaknute narodnim motivima, duhom i formom, ali je usmena tradicija u najboljim pesmama oplemenjena intimnim doivljajem i prebogatom linom asocijativnou. Raznolikost je u njima izuzetna od poskoice, poalice, ljubavne pesme, balade do misaonih sinteza paganskog i hrianskog doivljaja sveta.

Zmaj je oseao i potrebu i dunost da svojom poezijom uzdie i krepi narodni duh. Napisao je mnogo rodoljubivih pesama, meu kojima ima i remek-dela kao to su "Vila", "Tri hajduka", "Svetli grobovi". Veinom, ipak, to su pesme utilitarnog polazita. Zmaj hoe njima da iskae neku aktuelnu rodoljubivu potrebu, da saopti, klikne devizu, bojni pokli. Malo ih je s istorijskim motivom, iako nai romantiari veoma esto poseu za njim. Zmajeve pesme potencijalno sadre tradiciju narodnog duha, ali svest o prolosti on najee primenjuje na sadanjost njegovog vremena. Iz istih pobuda, pa i s istim ciljem, nastale su njegove mnogobrojne politike i satirine pesme, kojima se smenjuju i prepliu nacionalne poruke sa zahtevima i programima liberalne graanske nacionalne poruke sa zahtevima i programima liberalne graanske demokratije. Ova vrsta njegovih pesama bila je u direktnoj slubi Miletieve stranke. Najee su efemerne to je nagnalo Lazu Kostia da kae da je zmaj pojeo slavuja, da je njegov prijatelj zanemario svoj pravi pesniki talenat i vokaciju u korist prolaznosti dnevne politike i politike borbe. Najbolje su one pesme u kojima najvie maha dobija Zmajeva spontana duhovitost. Njegov humor je neposredan, veoma efikasan jer proisitie iz ivotnih situacija, vrcav i iskriav, s obiljem jezikog poentiranja i igara reima. Usmeren je, veoma esto, ka otkrivanju i izvrgavanju ruglu ljudskih mana. Pa i nacionalnih setimo se prekora i poruka koje je Zmaj pesmama iskazivao onima koji tuim potiskuju svoje u jeziku, kulturi i svakodnevnom ponaanju. Misaonih pesama kod Zmaja nema mnogo. Ali ima moralistikih i religioznih. Njegova religioznost ne sadri mistike i teoloke elemente, narodska je i svakodnevna, oslonjena prvenstveno na etiku, to se naroito vidi u zbirci Harfa Siona. Sve generacije naeg veka progovorile su tepajui Zmajeve stihove. Prvu svoju pesmu za decu, o Gai, Zmaj je objavio 1858, kada jo nije imao porodicu. Skoro sluajan poetak nastavie se novim pesmama u vreme raanja Zmajeve dece. Kasnije, kada su mu deca poumirala, Zmaj je utehu traio prigrlivi svu Srpad, piui za njih do kraja ivota. Njegov asopis za decu "Neven" objavljivao je ika-Jovine stihove i posle njegove smrti. Nepresuna ljubav prema deci, izuzetan dar vienja ivotnih detalja, razumevanje za deje ponaanje i psihologiju, dar komuniciranja sa decom, prilagodljivost njihovom nainu razmiljanja, inventivnost i matovitost, duhovitost i smisao za iznenadan humoristiki obrt, sposobnost lakog fabuliranja kojim se obina zbivanja pretvaraju u priu, a njihovi uesnici u literarne portrete, potovanje dejeg integriteta i individualnosti, virtuozna lakoa uobliavanja stiha to su osnovne osobine Zmajeve poezije za decu. Mnogi od najistaknutijih savremenih pesnika za decu, pa i onih koji se svrstavaju u vrh modernog poetskog izraza, ne taje da pojedine osobine njihovog stvaralatva imaju plodnu podlogu u Zmajevoj poeziji.

Laza Kosti bio je srpski pjesnik. Odmah u poetku svoga knjievnog rada Kosti se odlikovao veom knjievnom kulturom od ostalih pesnika srpskoga romantizma. On je znao strane jezike, bavio se filozofijom i bio upoznat sa velikim uzorima klasinih i zapadnih knjievnosti. Kao vrlo mlad ovek prevodio je u narodnim stihovima Ilijadu, i taj posao ponovo prihvatio 1874. On je kao ak poeo uvoditi ekspira u srpsku knjievnost. Ali kod drugoga bi ta knjievna kultura posluila da podigne duh i da proiri vidik. Kosti je itao strane pisce da bi vie mogao imponovati, vie zasenjivati svoje naivne itaoce. On ita da bi u zgodnom trenutku mogao prosuti pljusak grkih, latinskih, talijanskih, engleskih, pa ak i sanskritskih citata, zaprepastiti neuvenim imenima iz svih svetskih knjievnosti, sluiti se podacima koji su se mogli ieprkati samo po renicima. Kod velikih pisaca on nije nalazio ono to je kod njih najbolje no ono to se njemu najvie dopadalo. Kod ekspira on nije video onaj silni realizam, onu intenzivnu poeziju, onu kao more duboku psihologiju ljudskog srca i gvozdenu loginost englesku, no ono to je najnie i najslabije kod njega: emfazu, kalambure, titranje reima, sve ustupke velikog pesnika vulgarnom ukusu ondanje publike engleske. Bez ravnotee u duhu, Kosti je na zlo upotrebio i svoje znanje jezika i svoje knjievno obrazovanje. LIRIAR. On je imao pesnikog talenta, i to talenta koji u osnovu nije bio banalan. Od njega je ostalo nekoliko lepih lirskih pesama i dobrih balada (Samson i Dalila, Minadir). Ali njegova prirodna originalnost bila je kobna za njega. Njegova glavna misao je postala: pesnik, u ijim grudima bukti sveti plamen poezije, treba da bude drugai od ostalih ljudi. Kao i zapadni epigoni velikih romantiarskih pesnika, on je postavio sebi za pravilo da treba da bude genijalno originalan u ivotu, neuredan, pust, zaboravan, sa nogama na zemlji ali glavom, sa dugom i razbaruenom kosom, u oblacima. U knjievnosti on je odve slobodno shvatio i odve samovoljno primenjivao opasno naelo da romantizam znai neogranienu slobodu u umetnosti. U poeziji, "bogodani", "enijalni" pesnik, kako se tada govorilo, treba da bude to razuzdaniji, da baci pod noge zdrav razum i logiku obinih, smrtnih ljudi, da objavi rat sintaksi i reniku, da sebi prisvoji pravo da kao bog stvara to mu ud zahte. To je sve bilo na romantiarskoj devizi pater le bon bourgeois, "opseniti prostotu", i od toga bacanja praha u oi, od toga izigravanja genija, Laza Kosti je napravio sebi program i u ivotu i u knjievnosti. U pojedinim knjievnostima ima trenutaka kada zavlada carstvo rei, i kada se knjievnost odvoji od prirodnosti i zdravog razuma. To su doba kada se sve svede na igre rei, na neoekivane i slikarske efekte pomou rei, na preterane figure, kitnjaste girlande, na zamrene parafraze, usiljene inverzije, samovoljne i esto besmislene neologizme. Takvi su bili marinisti i konetisti u Italiji, takav je bio eufuizam u Engleskoj, gongorizam i kultizam u paniji, manirizam u Nemakoj, precioznost u Francuskoj. To isto, tu istu logomaniju, predstavlja u srpskoj knjievnosti Laza Kosti. Shvatajui da je jednom pesniku sve doputeno, on je na hartiju stavljao sve to mu je na pamet dolazilo. U "genijalnosti" on je bio sjajan ak isto tako "genijalnog" Sime Milutinovia. Ono to je on kazao o jednoj Zmajevoj pesmi moe se sa puno razloga primeniti na veliki deo njegovih razbaruenih pesama: "To je smesa. To je zbrka, to je kaos. Duevni kaos, ili kaotino stanje due." On je kovao nove rei, pravio novu sintaksu, stvarao svoj osobeni, udnjaki srpski jezik. U svojoj pesnikoj vruici on pie rei koje ni pre ni posle njega nijedan Srbin nije izgovorio: izniklica, neokrunka, poletanci, plakajnica, pokajka, sunanarka, pletisanka, uzdanak, osamka, gud, ur, ster, vap, as, trov, duj, kiv, podob, tez,

neverad, kositres, vekotraj, likomet, skotomir, neprovar, nedrovar, sevnje, kajno, izmiar, i tako dalje! I ne samo da je stvarao nove rei za koje srpski jezik ne zna, no je po svojoj volji i radi stiha rezao i unakaavao rei koje postoje, ili reima koje postoje davao smisao koji one nemaju. Zevs je kod njega, radi slika sa smej, postao Zej, Solun pretvara u Soluna, pupak znai pupljenje, jara znai jaranica, mraz znai mrnja ("Jaa ljubav nego mraz..."), rod znai roenje, in znai nain, gas znai gaenje. Njegova mata je puten i obezuzdan parip. Najneverovatnije figure i poreenja na srpskom jeziku izili su ispod njegova pera. Planine su za njega "masnice", ostaci boja bia kada je ibao zemlju zbog njenih crnih dela; zlato je pak uti gnoj u tim masnicama. Nebo je "ugnuta stopa Gospoda Boga". Mesec je, po potrebi, uta turska sablja i "obru krune sveta". Zvezde su "trecavi uljevi na bojoj stopi". Dragine oi su "dva divita duboka". I ta njegova neodmerena, pusta fantazija, ta elja da bude to originalniji i da govori kako niko ne govori, da to vie zaprepasti obine ljude u prezrenom taboru filistara, taj korov puste retorike i mahnite ekstravagancije uguio je nekoliko cvetia poezije koji su bili nikli iz njegove due.

Njego i Gorski vijenac: bio je crnogorskidravni poglavar, vladika i knjievnik. Petar mu je crkveno ime, a roeno mu je Radivoje, nadimak u mladosti Rade, dok su ga Crnogorci oduvijek nazivali iVladika Rade. Njego se nije redovno kolovao, niti je pohaao vie kole. Kod bokeljskihsveenika se uio samo osnovnoj pismenosti. Na Njegoa je utjecao i Lukijan Muicki, koji je 1830-ih imao glas velikog pjesnika. Klasinu grku poeziju itao je na ruskom a jedan dio Ilijade preveo je s ruskog na crnogorski jezik u narodnom desetercu. Njego je bio pod utjecajem antikog klasicizma, posredno i vie formalno, skoro iskljuivo u rjeniku. Ukoliko je vie pjevao i jaao svoju osobnost, utoliko se sve vie oslobaao tog utjecaja.Prva njegova knjiga Pustinjak cetinjski (prvotno nazvana Glas kamentaka), napisana je 1833., a tiskana 1834. u Cetinju. Njegovo najbolje djelo, Gorski vijenac, uzvienom dikcijom i oblikom podsjea na grku tragediju; pa ipak, djelo je u potpunosti samostalno i kao neposredan proizvod narodnog duha i jezika. Pored ruskog, Njego je poznavao i francuski i talijanski, i na tim jezicima itao najvee pjesnike i mislioce.Njego je poeo pisati jo kao djeak. To su bile kratke i beznaajne pjesme, sasvim u duhu narodne pjesme, esto ispjevane uz gusle. Sima Milutinovi je u svoju zbirku narodnih pjesama unio pet za koje tvrdi da su Njegoeve. 1834.objavio je dvije zbirke pjesama, gdje ima i nekoliko pjesama u kojima se ve vidi genijalni pjesnik. Gorski vijenac: je refleksivno-herojska poema u obliku narodne drame Petra II Petrovida Njegoa , nastala u doba srpskog romantizma. Njego je, u "Gorskom vijencu", ispleo itavu crnogorsku povijest, opjevao najvanije dogaaje iz prolosti, od vremena Nemanjia do poetka XVIII stoljea, naslikao svakodnevni crnogorski ivot, njihove praznike i skupove, dao narodne obiaje, vjerovanja i shvaanja, prikazao susjedne narode, Turke i Mleane . U stvari, u "Gorskom vijencu", u njegovih 2819 stihova (deseteraca, izuzev jedne umetnute pjesme u deveterca i jedne tubalice u dvanaestercu), nala su mjesto tri svijeta, tri civilizacije, koje su se dodirivale i preplitale na crnogorskom tlu. Prva je crnogorska herojskopatrijarhalna civilizacija, iji je najvii izraz klasina Crna Gora . Druga, turska orijentalnoislamska civilizacija, i trea, zapadnoeuropska civilizacija, koju utjelovljuju Mleani. Toj otvorenosti prema drugim narodima i kulturama, kojoj nije stala na put ni injenica to su ti narodi bili iskonski neprijatelji Crne Gore, treba dodati i drugu otvorenost spjeva, otvorenost prema prirodi i kosmosu. Ona dobiva razliite oblike, od folklornih promatranja nebeskih prilika, preko makrokosmikih vizija vladike Danila, do razmiljanja igumana Stefana o kozmikom poretku, u kojima se kranska tradicija dodiruje s modernim prirodnoznanstvenom predstavama. vrijeme kada je Njego pisao "Gorski vijenac", Turska je nastojala da slomi svaki mogui otpor u Crnoj Gori , plaei se novih valova pobuna. Od tajnih agenata Porta je bila obavijetena o Njegoevim vezama s Beogradom i poljskom emigracijom.

Iste godine, javio se jo jedan problem: godina je bila neplodna. " Njive ni sjemena nisu donijele "," narod je cio bez ita; ovo je gore nego kuga. " , pie Njego. U zemlji je harala glad, po selima su se javljali odmetnici, na granici prema Skadru Turci su poklanjali hranu,

konje i oruje svakom tko bi htio da im prie. Do Njegoevih ruku bilo je dolo desetak turskih barjaka namijenjenih pobunjenicima u plemenu Kuci. Po kompozicijskoj strukturi "Gorski vijenac" se razlikuje od svih ugleda koje je Njego eventualno mogao imati. Djelo nije ni homerskaepopeja , ni srpska narodna pjesma . irokom, izrazito epskom ilustracijom narodnog ivota Njego se u dijelu udaljio i od eshilskedrame , na koju vie lii nego na druga djela koja su mu mogla biti ugled. "Gorski vijenac" nije ni herojska drama koja je bila zastupljena u srpskoj knjievnosti u doba romantizma . Takoer, vrlo se razlikovao od romantiarskih poema kakve su njegovali Byron iPukin , tako da se ovo djelo ne moe potpuno uvrstiti ni u jedan od postojeih knjievnih rodova . U kompoziciji "Gorskog vijenca", u jezgri dijela nalazi se vanjski nacionalno-politiki sukob, koji ima i klasni, antifeudalni znak. Ovaj sukob prenosi se dalje u duu vladike Danila i drugih junaka spjeva i postaje njihova osobna drama: politika, etika i intelektualna. Vanjski oblik "Gorskog vijenca" uvjetovan je do izvjesne mjere drutvenim oblikom sredine koju Njego u njemu slika. U crnogorskoj plemenskoj zajednici potreba stalne obrane od Turaka sjedinjuje ugroena plemena oko vladike, koji je, iu Njegoevo doba simbol narodnog jedinstva. Meutim, ovo djelo nije kompoziciono vrsto izgraeno oko vladike Danila ili nekog drugog dramskog jezgre. Iz razgovora meu junacima "Gorskog vijenca" nie se mnotvo slika koje meu sobom nisu tijesno povezane: Mandui sanja na mjeseini Milonjia snahu, ostali gataju u pleku, svatovi se natpevavaju i svaaju meu sobom, pop Mia ne ume da proita pismo, sestra se ubija od tuge za bratom, preplaena baba kazuje zato je kao vjetica htjela smuti Crnogorce , a Drako nairoko pria o posjeti Mlecima . Sve ove slike, mada se neposredno ne naslanjaju jedna na drugu se dre kao cjelina. Opa borba protiv poturica ili, tonije, obrana od turskog feudalizma, jeste ono to te slike spaja u jedno. Struktura "Gorskog vijenca" nije odreena samo drutveno-povijesnim odlikama naslikanog svijeta. U nju se ukljuuje i Njegoevafilozofska vizija. U sreditu ove vizije je neprekidna borba, neprekidno kretanje na putu od tame ka svjetlosti. Od noi na Lovenu , u kojoj djelo poinje, do zore na Cetinju , kada stiu glasovi o pobjedi. Sve je neprestana borba i sve vizija kretanja ka svjetlosti, ka slobodi. Crnogorski narod je pravi akter ili kolektivni junak u "Gorskom vijencu". On se prepoznaje najprije u kolu a zatim u pojedincima: vladici Danilu, Vuku Miunoviu i Vuku Manduiu, vojvodi Draku i ostalim, naizgled epizodnim junacima. Prirodu kolektivnog junaka osvjetljavaju dijalozi, pjesme, igre, svadbe, obiaji, vjerovanja, glasna razmiljanja pojedinaca i njihovi postupci. Pjesniki jezik u "Gorskom vijencu", odlikuje se jezgrovitou i dubokom misaonou, tako da mnogo izraza poprima posloviki ili gnomski oblik. To je oblik narodne poslovice i misaonost mnogovekovne mudrosti na koju se nailazi samo u narodnim poslovicama.Meutim, utjecaj narodnog jezika nije samo u poslovikom stilu, nego iu samom jeziku, u njegovoj leksici, kao iu doslovnom preuzimanju narodnih izraza i idioma.Njego u svom pjevanju koristi i deseterac, to znai da je ovo djelo nastalo pod snanim utjecajem narodne epske pjesme . Takoer, pjesnik u dijelu koristi snana usporedbe, metafore i simbole , ali i zvukovne fugure - asonance i aliteraciju