MARTIN LUTHER KING

MARTIN LUTHER KING

1. ODRASTANJE UZ RASIZAM
Martin Luther King rodio se 15. siječnja 1929. godine u Atlanti, država Georgija, u kojoj se
rasizam veoma jako osjećao. U tom gradu u “dubokom jugu” mali je King odmah osjetio svu
nepravdu koju su Bijelci nanosili Crncima rasnom segregacijom. Kingova porodica stanovala je u
kući na periferiji Atlante. Preko puta njegovog doma nalazio se dućan koji su držali Bijelci.
Vlasnici dućana imali su dvoje djece koja su bila Kingovih godina. Sve do njegove šeste godine
oni su bili njegovi prijatelji u igri, ali u trenutku kad su trebali poći u školu dva bijela dječačića
dobila su zabranu od svojih roditelja, ne samo da se igraju s malim Kingom, već i da s njim
razgovaraju. Majka mu je tada prvi put opširnije objašnjavala šta znači biti Crnac u Americi,
pričala mu je o robovima, o ratu između Sjevera i Juga, o segregaciji. Bio je veoma snažno dijete,
osjetljivo i povučeno; čak je dva puta prije svoje trinaeste godine pokušao izvršiti samoubojstvo.
Iako je u njegovoj porodici postajala snažna vjerska tradicija, u svojoj mladosti King nije želio
postati svećenik, prema religiji bio je veoma skeptičan. No, njegovi profesori su mu pokazali
drukčiju mogućnost gledanja na religiju. Za mnoge njegove sunarodnjake vjera u Boga je jedina
sila koja im pomaže da prežive, da idu naprijed. Kada ne bi postojao “netko gore” u kog će
vjerovati oni bi se našli sami u sredini čitave svoje bijede iz koje nije lako izaći. Taj novi pogled
na religiju bio je odlučan da King postane svećenik. King je još od najranije mladosti veoma
mnogo čitao, a to se nije sviđalo njegovom ocu i djedu. Oni su u svojim propovijedima uvijek bili
jednostavni, govorili su samo o dobroti, rezignaciji, o tome kako je svijet stvoren na ovaj
nepravedan način, da se ne može ispraviti i da je kod Crnaca najvažnije da budu čiste savijesti.
Oni su se držali samo Biblije, a mladi je King čitao svašta. Za razliku od svog oca on će postati
svećenik koji će nastojati izmijeniti nešto u teškom životu svojih vjernika. Kada je završio
srednju školu dobio je mjesto pomoćnika svećenika u župi svoga oca. Tamo se nije dugo zadržao
već je krenuo na teološki seminar u Chester, u državi Pennsylvannia. Od preko stotinu studenata
na tom seminaru svega šestorica bili su Crnci. King je bio najbolji student i postao je
predsjednikom studenske organizacije. Bilo je to prvi put u povijesti teoloških seminara u
Sjedinjenim Državama da jedan Crnac postane predsjednik studenske organizacije.

2. CRNI GHANDI
Kao svakoj crnačkoj djeci, i njegovom su djedinjstvu i mladenaštvu rasne predrasude nanosile
rane. Svakog su mu dana obične sitnice davale do znanja kako biti Crnac znači biti građanin
drugog reda. Kada je odrastao, naučio je da je segregacija – potpuno odvojeni život dviju rasa –
bjelodana činjenica života na Jugu. U to je vrijeme počeo razmišljati kako bi se borio protiv rasne
segregacije samo legalnim mogućnostima. Bio je pod velikim utjecajem Hegela i Kanta, ali
čovjek čija su uvjerenja u najvećoj mjeri oduševila Martina Luthera Kinga bio je Mahatma
Gandhi. Njegova je filozofija nenasilja, ili snage duše, pohranila duševnu snagu u indijski narod,
a protiv političke i vojne moći imperijalističke Britanije. Gandhi je izjavio, da moraju biti

IKor 1
 MARTIN LUTHER KING

spremni dragovoljno umrjeti za neovisnost, ali da ne smiju radi toga ubijati – ma kako grubo
prema njima postuopali. Martin Luther King je čvrsto vjerovao kako bi američki Crnci trebali
prihvatiti nenasilne metode koje je zastupao Mahatma Gandhi, otac indijske neovisnosti.

IKor 2
 MARTIN LUTHER KING

Nenasilni prosvijed nije značio biti pasivnim. To je u sebi podrazumijevalo potpunu, organiziranu
odsutnost suradnje sa zlom, spremnost na trpljenje za ono što je pravedno, biti kadar otići u
zatvorm, te ako bude potrebno i umrijeti za ono u što se vjeruje. Tako je Martin započe vjerovati
kako bi se ono što je uspjelo u Indiji, moglo također uspjeti u Sjedinjenim Državama. Ali to je tek
bila ideja koja je stajala negdje u zakutku njegovih misli. Nije niti pomišljao da bi jednoga dana
on mogao povesti silni pokret za građanska prava – pohod pravde za Crnce u Sjedinjenim
Državama – s nenasiljem kao vodećim načelom. U to vrijeme on je pisao: “ Iako me Bijelac
mrzi i smatra me za građanina druge vrste ja znam da je i on na svoj način žrtva svog
vlastitog sistema. Ja se borim za svoju slobodu, ali na taj način da njega navedem da shvati,
da mu pomognem da te stvari razjasni u svojim mislima, te da raspršim sumnje da će moje
oslobođenje biti njegov poraz. Ta bi pomisao mogla raspiriti njegovu mržnju. Sa ljubavlju
triumfirat ćemo nad Bijelcem, triumfirat ćemo zajedno sa Bijelcem, a ne protiv njega.”.
Ove riječi bile su revolucionarne, ne samo za bijelce već i za Crnce.

3. CORETTA SCOTT
Martin je diplomirao kao najbolji u svom razredu, te je s Crozera krenuo nastaviti studije na
sveučilištu Boston, započeo je rad na svom doktoratu ili tituli doktora filozofije, i upisao napredni
tečaj iz filozofije religije – studirajući hinduizam, šintoizam i islam, jednako kao i kršćanstvo. U
to vrijeme upoznaje Corettu Scott, lijepu crnu djevojku, koja je u Bostonu studirala pjevanje.
Ona je također potjecala s Juga iz siromašne obitelji. Martin i Coretta vjenčali su se 1953. godine,
obredom je rukovodio Kingov otac, a vjenčali su se u Marionu , rodnom mjestu Corette. Poslije
vjenčanja mladenci se vraćaju u Boston. Coretta se odrekla karijere soprana, a Martin Luther je
odbio nekoliko ponuda da počne raditi kao učitelj i propovijednik na Sjeveru. On se želio vratiti
na Jug među svoje ljude. 1955. godine vratio se na Jug u Alabamu. U gradu Montgomeryju
postao je svećenik u jednoj župi dobrostojećih Crnaca u Dexter aveniji. Nekoliko mjeseci kasnije
počela je njegova borba za ljudska prava i jednakost bez obzira na boju kože.

4. NATRAG NA JUG
Pri donošenju odluke da li da prihvati mjesto u Aveniji Dexter, Martin se suočio s budućnošću
ponovnog vraćanja na Jug, natrag na segregaciju, diskriminaciju i prijetnju nasiljem koja se
nadvila nad Crncima Juga. Coretta je odrasla u Alabami i dobro je znala kako su ondje loši uvjeti
za Crnce. Gledajući s druge strane, Jug je za njih oboje predstavljao dom – njihove obitelji živjele
su ondje. Martin je smatrao, kako poslije prednosti koje su zadobili obrazovanjem, njihova
dužnost i jest ta da se vrate i poboljšaju tamošnju situaciju, ako je to u njihovoj moći. Raspravljali
su o tome i odlučili da se vrate na Jug – bar na nekoliko godina. Kao dječaku ponekad mu nije
odgovarao očev način propovijedanja, prožet osjećajima, ali sada i Martin počinje uviđati da bi u
propvijedima valjalo ispreplesti – kako ono naučeno, tako i osjećaje. Počeo se koristiti
dramatskim iskazima, odabire pravi trenutak govoreći nježno i tiho, dok u drugom trenutku grmi
glasom što odjekuje cijelom crkvom. Ljudi su u crkvu dolazili da bi se duševno uzdigli i

IKor 3
 MARTIN LUTHER KING

nadahnuli, i upravo im je to Martin nastojao pružiti svake nedjelje. Bio je vrlo dobar
propovijednik, i već su se tada u njemu nazirale osobine velikog govornika. Uskoro ga je
zajednica vjernika počela neizmjerno cijeniti. U proljeće 1955., Martin je dovršio svoju tezu, te
krenuo u Boston primiti titulu. Dodjeljen mu je doktorat iz teologije i otada je poznat kao “dr.” ili
“velečasni” King. Toga je proljeća bio još jedan razlog slavlju: Coretta je očekivala njihovo prvo
dijete, Yolandu – prvu od četvero. Bilo je to sretno razdoblje za mladu obitelj: skrovit život,
uspavani grad što se osmjehuje srećom dr. Kingu i njegovoj obitelji; no King je predobro znao što
leži pod površinom tog društva koje se tek pričinja mirnim.

5. STANJE AMERIČKIH CRNACA NA JUGU

Položaj Crnaca u Montgomeriju slikovito je prikazivao mnoge druge krajeve Juga. Segregacijsko
ustrojstvo društva značilo je da crna i bijela djeca moraju pohađati različite škole, time što su
škole za Crnce bile daleko siromašnije od onih drugih. Vrhovni je sud Sjedinjenih Država odlučio
1954. da se nastavak nečeg takvog ne smije dopustiti. Suci suda su odlučili da se crna i bijela
djeca moraju obrazovati zajedno pri jednakim uvjetima. Ali, lakše je bilo reći nego učiniti.
Južnjačke je bijelce zgrozila ta zamisao, te ma što se činilo, nikomu nije pošlo za rukom da se ta
pravna odluka i odjelotvori u Montgomeriju. Školovanje nije bilo jedini problem. Teoretski
gledano, Crnci su mogli glasati isto kao i bijelci, ali raznovrsna pravila što su ih mjesne vlasti
donijele, taj su im čin otežavala. Od siromašnih i neobrazovanih ljudi tražilo se plaćanje biračkih
taksa, te pohađanje testova pismenosti. Ako ih spomenuti propisi nisu zaustavili da glasuju, tada
su ih bijelci podvrgavali zastrašivanjima i nasilju. Većina je Crnaca na Jugu morala obavljati
samo nižu vrstu poslova, radeći kao fizički radnici ili sluge. Poznata je činjenica kako su Crnci
koji su htjeli glasati ili pak izboriti svoja prava, mogli ostati bez posla. Tako da se na kraju, od 40
tisuća Crnaca koji su imali pravo glasa, samo njih 2 tisuće upisalo u birački spisak. Godine
prijetnji, okrutnosti i nasilničkih nasrtaja u tolikoj je mjeri zastrašilo crnačko stanovništvo da se
ono nije usudilo ustrajati u svojim pravima, ni na krajnje bezazlen način. Jedini put za sebe i
svoje obitelji, bio je taj: držati jezik za zubima, prihvatiti postojeće stanje I nadati se nečem
boljem na nebesima. U gradu nije moglo biti crnih vozača, a segregacija u autobusima bila je
stroga. Crncima je bilo dopušteno sjediti samo na zadnjim sjedalima, i iako su se smijeli
pomaknuti naprijed do srednjih sjedala, nijedan bijelac nije želio sjediti u tom dijelu. Bijeli
mladić je mogao očekivati i zahtijevati da starija crna gospođa ili djevojka u drugom stanju, ili
pak invalidna osoba, prepusti njemu svoje mjesto. Da bi im se nanijelo još veće poniženje, Crnci
su morali platiti vožnju na prednjim sjedalima, zatim sići s autobusa, te se ponovo uspeti i sjesti
na zadnja sjedala. Takav postupak sprečavao je nanošenje uvrede bijelim putnicima, time što bi
Crnci prolazili njihovim dijelom autobusa. Mladi je King vidio kako je njegov narod zaplašen i
potlačen, prožet strahom, te da svjetla sutrašnjica u ovome svijetu nikada neće doći, ako se
prihvati ovakav život.

IKor 4
 MARTIN LUTHER KING

6. BOJKOT AUTOBUSA U MONTGOM

Uvečer 1. prosinca 1955., gospođa Rosa Parks ušla je u Montgomegyju u autobus i zauzela jedno
slobodno mjesto u prednjem dijelu koje je bilo rezervirano za bijelce. Kondukter je zahtjevao da
ustane i napusti to mjesto na koje kao crnkinja nije imala pravo. Rosa Parks je odbila i odmah je
uhapšena. Po zakonima države Alabama imale je biti sudski kažnjena. Četiri dana poslije
uhićenja Rose Parks, dr. King pozvao je malim lecima svoje crne građane da bojkotiraju gradske
autobuse: neka na posao odlaze pješice, taksijem ili auto-stopom. Slijedeći ponedjeljak pozvao ih
je na miting pred baptističkom crkvom. Nije vjerovao u veliki odaziv. Ali kada je sutradan rano
izašao na ulicu, ustanovio je da su autobusi gotovo prazni. Postigao je neočekivani uspjeh. Uspio
je miting pred crkvom. Odjeknulo je to čitavom Amerikom i svijetom i zato što je King masi
govorio na novi način, bez demagogije drugih crnačkih vođa. Govorio je razumno i vrlo odlučno,
a da ipak nije propovijedao rasnu mržnju. Nije ni slutio da je tog dana pokrenuo novi stil borbe za
emancipaciju američkih crnaca, mongo efikasniji od dotadašnjeg. U isto vrijeme dok su Crnci
Montgomeryja bojkotirali autobuse, sa svih strana svijeta stizale su im poruke solidarnosti.
Bijelci su bili u velikoj neprilici. Autobusno poduzeće došlo je pred krah. Bojkot je trajao 381
dan. Autobusi su vozili prazni. Dakako, pokrenut je sudski postupak, pronađen je zakon koji
predviđa kaznu za pokretače takvog ekonomskog oštećivanja. King je bio uhićen, pred njegovom
kućom je eksplodirala bomba, a ljudi iz Ku-Klux-Klana terorizirali su crnačke četvrti
Montgomeryja. Bilo je uzaludno. King i njegovi službenici su pobijedili. Godinu dana kasnije
vrhovni sud SAD-a proglasio je protuustavnom segregaciju na autobusima u Alabami i općenito.
Odluka datira od 13. studenog 1956. i taj se dan smatra danom nove velike pobjede. Bojkotom
autobusa iskazan je miran čin prosvjeda koji je crnačkom stanovništvu podario novi osjećaj snage
i jedinstva – te nade u bolje sutra koje treba uslijediti. Kingu tada bijaše 26 godina, a mještani
Montgomeryja u njemu prepoznaše najboljeg čovjeka koji će ih dovesti do konačne slobode. U to
vrijeme King je održavao mnogo govora od kojih je najznačajniji onaj pred 4 tisuće ljudi na
kojem svijesno naglašava potrebu jedinstva djelovanja, te želju za pravdom. “Došao je čas u
kojem su ljudi već izmoreni. Večeras smo se skupili na ovom mjestu da kažemo onima koji
su nas toliko dugo zlostavljali da smo premoreni – premoreni od neprestana odvajanja i
ponižavanja – premoreni od udaranja grubim stopalom ugnjetavanja. Ako se ujedinimo,
zadobit ćemo mnog toga što nije tek naša želja, već ono što nam prema pravdi i pripada.
Ako smo MI u krivu, u krivu je Vrhovni Sud ovog naroda. Ako smo MI u krivu, Ustav je
Sjedinjenih Država u krivu. Ako smo MI u krivu, Bog je Svemogući u krivu. Ako smo MI u
krivu, Isus iz Nazareta je tek puki utopijski sanjar koji nikada nije sišao na Zemlju. Ako
smo MI u krivu, pravednost je laž. “. Završio je govor i sjeo. Iz mnoštva je najednom provalila
pjesma i oduševljenje. Pronašli su pravi razlog, pronašli su jedinstvo, pronašli su nadu – našli su
onoga koji će ih povesti. Konačno ih je uspio ujediniti, a oni su shvatili u čemu leži snaga kojom
će zadobiti pravednost i dostojanstvo. Bilo je to prvi put da su ljudi uvidjeli do čega je veliki
vođa Martin Luther King uspio doći. Uspjeh u Montgomeryju bio je tek početak. To je ohrabrilo
tisuće ostalih Crnaca diljem Juga, a prosvjedi i bojkoti počeli su nicati na svakom mjestu. Ali, da
bi se uspjelo, bilo je potrebno raditi zajedno. U siječnju 1957. osnovana je konfederacija
južnjačkog kršćanskog

IKor 5
 MARTIN LUTHER KING

vodstva (SCLC) u svrhu davanja savjeta i pomoći, a Martin Luther King proglašen je
predsjednikom. Ali, slava nosi sa sobom svoje probleme. King je kao govornik bio vrlo tražen, te
je osjećao da mu je dužnost učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi pomagao širenju poruke o
borbi za građanska prava. S vremena na vrijeme njegov je raspored izgledao jednostavno
neostvarivim. 1957. i 1958. proputovao je tisuće milja održavavši 208 govora širom čitave
zemlje. Na neki je način morao pristati na svećenički poziv, a istovremeno biti predsjednik
SCLC-a. Dr. King imao je sve više i više obaveza, a započeo je i promociju knjige “Korak prema
slobodi”. Prilikom jednog takvog potpisivanja knjige, neka skitnica zabola mu je nož za otvaranj
pisama u grudi. Martin Luther King hitno je prevezen u bolnicu i operiran. Kasnije, te godine,
King je podnio ostavku u baptističkoj crkvi avenije Dexter, te se zajedno s obitelji preselio u
Atlantu.

7. “SIT – IN “ PROSVJEDI
Autobusi nisu bili jedini problem. 1960. jedan je crni student koleđa odbio službu na blagajni za
ručak neke autobusne stanice da bi se pridružio drugoj dvojci studenata u pripremi prosvjeda. Oni
su odlučno nakanili slijediti primjer nasilja koje je urodilo tolikim uspjehom u Montgomeryju.
Dan za danom dolazili su sjediti za blagajnom. Sve im se više studenata pridruživalo. Mnogi su
ih i napadali. No oni nisu pristupili poslu, već su jednostavno sjedili. To je bio početak “sit – in”
prosvjeda, koji su se redali diljem Juga. Martin Luther King ih je, ne samo ohrabrio, već im se
pridruživao u takvim mirnim prosvjedima. Tijekom jednog takvog prosvjeda, uhitili su ga
zajedno sa 75 drugih prosvjednika i osudili na 4 mjeseca zatvora. Bila je to osjetljiva i preko
mjere teška kazna za takav “zločin” – miran prosvjed koji nije nikomu zla nanio. Ali, drugi dan
senator John F. Kennedy, demokratski kandidat u tekućim predsjedničkim izborima, ponudio je
svoju pomoć i oslobodio Martina Luthera Kinga. Kennedyjeva pomoć učinila je i više od samog
oslobađanja Kinga. Kennedyjev suparnik u borbi za mjesto predsjednika, Richard Nixon, nije
izustio ni glasa o problemu građanskih prava. Kao slijed tih događanja, mnogi su Crnci dali svoj
glas Kennedyju. Moguće je da je baš njegova pomoć M.L.Kingu bila presudna u izboru J.F.K-a
za predsjednika. Kasnije je bilo različitih akciji u Alabami i drugim državama Juga. Uvijek je
King bio u prvom planu kao ideolog nenasilja. Nije to bilo lako za Kinga, on je propovijedao
nenasilje, ali nasilje protiv njega i Crnaca uvijek je bilo. King je začetnik masovnih demonstracija
u kojima se ne viče i ne nose uvredljivi trasparenti. Kad navali policija, ljudi treba da mirno
sjednu na tlo. Ako tuku, ne reagirati tučnjavom. U zatvor treba ići pasivno, po mogućnosti da
policajci nose uhapšene. Najveći je uspjeh ispuniti sve zatvore. Brutalnost bijelih rasista tako
dolazi do većeg izražaja. Oni nemaju argumente da su Crnci ugrožavali njihove živote i da bijelci
sebe samo brane. King je uvijek govorio kao pravi Amerikanac i obraćao se kao Crnac drugim
Amerikancima, te od njih tražio milost i obazrivost. Ne ističe žrtvu, mučeništvo, apelira na
razum bijelih i govori: “Ovo nije borba između crnih i bijelih, nego između pravde i
nepravde, a na strani pravde moraju se naći i bijeli i crni. Ne smije biti nikakvih koncesija,
nego samo priznanje jednakosti u pravima.”.

IKor 6
 MARTIN LUTHER KING

8. SUOČAVANJE S BIRMINGHAMOM
Alabama je država s najvećim postotkom Crnaca među južnim državama. Bilo ih je blizu 50 %, a
u nekim oblastima te države i mnogo više. Položaj crnaca najbolje se vidi iz ovog podatka iz
1963.: bilo je 500 000 Crnaca s pravom glasa, a na izbore je puštena samo desetina. Po motivima
istaknutim u akciji što je počela 3. travnja 1963. mirnim protestnim demonstracijama u gradu
Birminghamu, moglo se prosuditi da tu nisu ni približno zadovoljena ni druga osnovna prava
Crnaca: oni koji sačinjavaju veliki dio toga grada, moraju još uvijek tražiti pravo na zaposlenje u
javnim službama u koje ih rasistička općina ne prima. Protestirali su i zato što ih ne puštaju u
neke parkove i što ne smiju sjesti na klupe na kojima je tablica da su samo za bijelce; ne smiju ni
piti na javnom vodovodu jer je i na njemu takav natpis. U restoran pogotovo ne smiju ući. U
trgovinama odijela ne puste ih da uđu u prostoriju za probanje odijela, jer je to samo za bijelce. I
tako dalje. Spomenuti pokret u Birminghamu vodio je dr. King koji je tada tamo stalno živio.
Guverner države Alabama George Wallace, gradolnačelnik Birminghama i šef policije Eugen O
´Connor, koji nosi značajni nadimak “Bull” (bik), primili su tu demonstraciju Crnaca kao izazov i
reagirali su masovnim uhićenjima (zatvorili su i oko 2000 školske djece), rastjerivanjem
demonstranata pomoću palica, snažnih mlazova iz hidranata i navalom bijelih policijskih pasa na
Crnce. Takve su se scene ponavljale tjednima. Ljudi diljem zemlje vidjeli su te prizore i ostali
zgraženi.

Bilo je i previše surovosti, te se ne samo u Washingtonu, nego i samom Birminghamu počelo

nametati pitanje: hoće li doista Crnci izdržati u svom “ghandizmu”, u svom nenasilju i ne prijeti li
iscrpljeno strpljenje jednim strašnim obračunom? Neki bijeli građani Birminghama pokušali su
naći osnovu za sporazum s Kingom, odnosno sa Crncima u pokretu, pa je nakon jedne
konferencije bio i objavljen načelan sporazum. Bio je to minimalan program, odnosio se na
primanje Crnaca u javne službe, slobodno ulaženje u restorane, parkove…, a bilo je predviđeno i
puštanje iz zatvora svih koji su uhićeni povodom akcije nenasilja. Ali pokazalo se da ekstremisti
idu dalje. Oni su negirali pravo onim bijelcima što su sklopili taj sporazum da govore u ime grada
Birminghama. Da bi naglasili svoju volju, ekstremisti su prišli i nekim terorističkim djelima. Tek
poslije 40 dana nemira i napetosti u Birminghamu došlo je do energičnog nastupa Washingtona,
odnosno samog predsjednika Kennedyja koji je izjavio:” Dao sam instrukcije ministru obrane
McNamari da stavi u stanje pripravnosti jedinice oružanih snaga specijalno izvježbane za
svladavanje nemira i da ih uputi u vojne baze blizu Birminghama.”. To su krajnje mjere koje
može poduzeti predsjednik SAD-a, a opravdavaju se opasnošću od većeg, krvavijeg sukoba koji
bi mogao poprimiti i oblike građanskog rata. Prizori iz Birminghama su potresli
svijet.Prosvjednici i dalje nisu htjeli odustati. Svakoga bi dana izlazili na ulice, znajući dobro s
čim se hvataju u koštac. Prolazili su unatoč policiji koja ih je čekala, usprkos psima i šmrkovima
visokog pritiska – prolazili su pjevajući svoje pjesme o slobodi. I tada – 5. svibnja 1963. –
dogodilo se nešto neobično, nešto predivno. Crnački su svećenici predvodili javni prosvjed do
birminghamskog zatvora, a mnoštvo je pjevalo hvalbene psalme dok su se prosvjednici primicali
redu policije koja im se ispriječila na putu. Tiho su se zaustavili, te kleknuli na nekoliko trenutaka
da se pomole. Zatim su krenuli naprijed. “Bull” Connor je bio ondje i urlikao: ” Otvorite

IKor 7
 MARTIN LUTHER KING

šmrkove.”. Ali policija i vatrogasci nisu se ni pomaknuli. Promatrali su smirena lica ispred sebe,
bezazlene, drage ljude koji nisu učinili ništa što bi zaslužilo pogrde. Policija se razmaknula i
propustila prosvjednike da prođu. Connor je stajao zbunjen i bespomoćan. Njegovi su ga ljudi
napustili. Vjera Martina Luthera Kinga u izvornu dobrotu većeg dijela ljudi, koju valja u njima
pronaći, pokazala se opravdanom. Nenasilje je proslavilo pobjedu, premda uz visoku cijenu,
plaćenu ljudskom patnjom. Preko 3000 ljudi tijekom prosvjeda je zatvoreno. Masovnost i
odlučnost prosvjeda slomili su otpor u gradu, mada funkcionari još nisu bili spremni priznati
poraz. Bijelci iz poslovnog svijeta složili su se da crncima budu pružene iste olakšice kao i
bijelcima, a osnovan je i međunarodni odbor koji je trebao razmotriti probleme društvene
zajednice. Propisima prepunim predrasuda došao je kraj. Predsjednik Kennedy je predložio
Kongresu Sjedinjenih Država novu Povelju o građanskim pravima, primjetivši kasnije da je “Bull
Connor dao jednak doprinos građanskim pravima kao i Abraham Lincoln!”. Connorova fanatična
uskoća pogleda prisilila je obične ljude koji nikada nisu razmišljali o crnačkim pravima, da
ustanu u obranu pravednosti.

9. MARŠ NA WASHINGTON
Nakon mukom osvojene borbe u Birminghamu, organiziran je pohod na Washington. Započeo je
28. kolovoza 1963., u čast stote godišnjice ukinuća ropstva u Sjedinjenin Državama. Riječ je o
jednom od najuspješnijih pohoda nazvanim “Marš na Washington za rad i slododu” u kojem je
sudjelovalo 250 000 ljudi, crnih i bijelih, građana svih slojeva. Predvodnik i ovog pohoda bio je
dr. Martin Luther King koji je na čelu 250 000 ljudi pjevao stari crnački napjev “We shall
overcome” (Mi ćemo pobjediti), koji se već dugo smatra službenom himnom pokreta za rasnu
ravnopravnost, a izražava bol i nadu crnih američkih masa. Počinje riječima “Svladat ćemo sve
zapreke, osjećam to u dubini srca svog”, a završava “Ići ćemo zajedno jednog dana, bijeli i crni,
osjećam to u dubini srca svog”. Mjere opreza nisu bile nužne. Marš na Washington je izveden u
najvećem redu, bez ikakva incidenta. Bio je impozantan, dostojanstven, pratila ga je čitava
američka i svjetska javnost. Mogao je biti tumačen kao izvanredna podrška predsjedniku
Kennedyju u svladavanju otpora njegovom prijedlogu zakona o građanskim pravima. Martinu
Lutheru Kingu bile su 34 godine i njegov lik je na tom skupu predstavljao sve ono u što su
vjerovali. Svoj je govor pažljivo pripremio. Mnogo je toga ovisilo o njegovom pronalaženju
pravih riječi, riječi koje će izmijeniti ljudske misli, riječi koje će promijeniti ljudska srca.
Započeo je svoj govor s obećanjem jednakosti kao teškim dugom koji bi vlast treala poravnati,
kao obećanom nadnicom kaja nikada nije primljena. Mnoštvo je gutalo njegove riječi. Mogao je
osijetiti njihovo jedinstvo, njihovu podršku. Kada je nastavio, zapljeskali su, a začuli su se i
povici odobravanja. Bio je svjestan da govori njihovim glasom – govoreći njima, kao da je
progovarao umjesto njih. Podignut valovima njihovog glasnog odobravanja, odložio je bilješke
govora i progovorio iz srca. Iz nutrine mu poteče najveći govor što ga pamti pokret za građanska
prava, govor koji je postao dijelom povijesti. Dio tog govora glasi: “Neka sloboda zazvoni s
čudesnih vrhova brežuljaka u New Hampshiru. Nek odjekuje sa silnih planina države New
York. Ali, ne samo odatle. Neka zazvoni sa svakog brežuljka I svakoga krtičnjaka države

IKor 8
 MARTIN LUTHER KING

Mississippi. Kad dopustimo slobodi da odjekne svakim gradićem i seocetom, svakom

državom i svakim gradom, postat ćemo onima koji su kadri ubrzati dan kad će sva božja
djeca, crna i bijela, Židovi i pogani, protestanti i katolici, moći pružiti jedni drugima ruke,
pjevajući riječi stare crnačke duhovne pjesme ‘ Napokon slobodni, napokon slobodni, Bogu
Svemogućem hvala, napokon smo slobodni.’”. Kada je dr. King dovršio govor iz mnoštva je
provalio glas oduševljenja. Tog su dana brojne novine izvjestile da je dr. King postao
neslužbenim “Predsjednikom crnačke Amerike”. Tako je i on postao priznatim vođom u borbi za
građanska prava dajući svoj glas čežnji svih onih koji su bili uključeni u pokret.

10.PREURANJENA NADA
Kada je dr. King progovorio u Washingtonu o svom snu mira i jedinstva, izgledalo je da će se
možda i birminghamska pobjeda proširiti istim nenasilnim mjerama na cijelu zemlju. Ali, ta se
nada javila prerano. Tek nekoliko tjedana kasnije u baptističku crkvu je ubačena bomba gdje su
četiri djevojčice smrtno stradale. Bilo je to mjesec dana nakon 22. studenog 1963. – dana u kojem
je američku naciju i čitav svijet potresla vijest o ubojstvu predsjednika Johna F. Kennedyja.
Integrirani autobusi, zajedničke blagavaonice, jednakost pri radu – brojne su to pobjede, ali još je
uvijek bilo toliko mnogo toga za učiniti. Kennedy je mrtav i procedura za izbor novog
predsjednika bila je u tijeku. Kennedyjev bivši zamjenik, Lyndon Johnson, kandidirao se
nasuprot Barryju Goldwateru, čovjeku koji je želio da stvari ostanu kakve jesu. Od presudne
važnosti za građanska prava bilo je to da crnački dio američkog društva može glasati kako bi
izabrali predsjednika koji će im pomoći u njihovoj borbi. Početkom ožujka 1965. borci za
građanska prava organizirali su marš u gradu Selmi. Predvodio je dr. Martin Luther King, a cilj je
bio da u sjedištu države, u gradu Montgomeryju udaljenom od Selme više od 60 kilometara,
uruče peticiju i traže pravo glasa za sve Crnce. Tome se suprotstavljao guverner George C.
Wallace i angažirao policiju koja je to trebala spriječiti. Prvi pokušaj, u kojem je sudjelovalo 350
ljudi, nije uspio, pa ni drugi, i tek u trećem pokušaju, tri tjedna kasnije, učesnici marša stigli su u
Montgomery. Ovog puta sudionici marša nisu bili ometani. Marš je trajao četiri dana sa grupom
od 25 000 ljudi. U Montgomeryju crnački vođe namjeravali su predati Wallaceu peticiju u kojoj
traže da napusti segregacionističku politiku. Dr. King se vratio u grad u kojem je prije deset
godina gledao početke pokreta za građanska prava. “Danas bi želio reći američkim ljudima i
narodima svijeta, da nismo došli na ovo mjesto da bismo se vratili natrag. U pokretu smo i
nikakav nas val rasizma neće zaustaviti. Krećemo se ka zemlji slobode.”. Zahvaljujući Selmi,
Povelja o glasačkim pravima 1965. stupila je na snagu, te dala feudalnoj ovlasti da nadgleda da li
je glasanje provedeno pravedno i da li je slobodno od svake diskriminacije. Povelja je poništila
sve tehničke podvale kojima se koristilo da bi se Crnci spriječili od pristupa glasanju.

IKor 9
 MARTIN LUTHER KING

11.KRAJ NENASILJA
Život Crnaca izvan južnjačkih država nije bio idealan. U gradovima Sjevera postojala su područja
crnačkih geta, mjesta s ruševnim kućama, siromaštvom, nezaposlenošću, lošim obrazovanjem.
Sve je to vodilo do nasilja i kriminala. Iako se činilo da je nenasilje preblaga metoda za takve
uvjete, Martin Luther King bio je uvjeren u njenu djelotvornost. Mnogi se ostali crnačke vođe
nisu s njime slagali. Bili su siti tlačenja i odlučili su ga prekinuti iskazivanjem vlastite snage. U
razdoblju od 1964. do 1968. izbili su neredi, požari, pljačke i pustošenja. Na ulici su plakati
poručivali Crncima da ustanu protiv bijelaca i zgrabe ono što im po pravu pripada. Neredi su
počeli u Chicagu, provalili u Boston, Los Angeles, Philadelphiju – nizao se grad za gradom. Dr.
King je osudio takvo nasilje, ali je dobro znao zašto ono postoji. Objasnio je ljudima na vlasti, što
znači živjeti u getu, neimaštini i razočaranju. Geta neće biti izvor mira sve dok ona uopće postoje.

12.OBEĆANA ZEMLJA
Nemiri nisu bili jedini problem Država. U travnju 1968. dr. King je otputovao u Memphis,da bi
pružio podršku radnicima koji su zahtijevali jednake plaće. Stupivši na podij rekao je okupljenom
mnoštvu:” Kao i svatko, želio bih proživjeti dug život. No to me u ovom času ne brine. Sve
što sada želim, jest vršiti Božju volju. On mi je dopustio da se uspnem na planinu. I pružio
sam svoj pogled, i vidio obećanu zemlju. Možda neću ući s vama ondje. Ali htio bih s vama
večeras podijeliti tu misao da ćemo mi, kao ljudi ući u obećanu zemlju. Sretan sam večeras.
I ništa me ne brine. Ni jedan me čovjek ne straši. Moje oči vidješe slavu Gospodina koji
dolazi.”. Njegov govor je bio proročki. Kao da ga je pripremao na smrt i skidao s njega svaki
strah. Naredne dane Martin Luther King većinom je provodio u hotelskoj sobi, razrađujući
pojedinosti prosvjednog djelovanja. Svojim je prijateljima stalno naglašavao kako se nasilje mora
izbjegavati, a nenasilje mora ostati pravilom, ma kakve provokacije bile. Te večeri 4. travnja
1968. godine Martin Luther King izašao je na hotelski balkon kada ga je pogodio metak ispaljen s
obližnje zgrade. Metak je eksplodirao u njegovom vratu i iako je hitno otpremljen u bolnicu, sat
kasnije je umro.

13.NASILNA SMRT VOĐE NENASILJA

Smrt dr. Kinga stigla je kao strahoviti udarac njegovoj obitelji i čitavoj američkoj naciji. Za
mnoge ljude crnačkog dijela američkog stanovništva, on je bio jedina nada u njihovom svijetu
siromaštva i ponižavanja. A sada ga najednom nema. Tog posljednjeg dana njegovog života,
Martin Luther King govorio je o svojem mirotvornom načinu borbe – Gandhijevoj metodi – o
putu nenasilja. Ali nasilje kojim je obilježen njegov kraj povuklo je za sobom crnačke nerede
širom zemlje u kojima je smrtno stradalo 39 ljudi. Predsjednik Johnson je izjavio:” Nitko nimalo
ne sumnja što je zapravo ono što bi Martin Luther King želio. Ako njegova smrt bude uzrokom
još većem nasilju, to će porušiti sve čemu je posvetio svoj život.”

IKor 10
 MARTIN LUTHER KING

14.NAPOKON SLOBODAN
Posljednji je ispraćaj održan u baptističkoj crkvi u Atlanti, na mjestu gdje je dr. Martin Luther
King održao svoju prvu propovijed. Nije dugo živio; bilo mu je tek 39 godina ali njegov je život
izmijenio živote tisuća ljudi. Na nadgrobnoj ploči uklesanoj u mramor stajale su riječi stare
duhovne pjesme, pjesme iz srca crnih robova, koju je on spomenuo u svojem govoru u
Washingtonu: ”Napokon slobodan, napokon slobodan, Bogu Svemogućem hvala, napokon
sam slobodan.”

LITERATURA:

1. Schoredt, Valerie – Brown, Pam: “Martin Luther King”, Illyricum,3P&T – Zagreb, 1993.
2. Mihovilović, Ive: “Hitac u Memphisu”, Stvarnost, Zagreb, 1968.

IKor 11