Ima li slobode bez slobode jezika?

Kroz cijelu ljudsku povijest provlai se, kao osnovna tema iji akordi as intenzivnije as slabije probijaju u prvi plan, tenja ovjeka za ostvarenjem slobode. Sloboda se odnosi, u openitom smislu, na tvrdnju biti slobodan (nesputan, neogranien, nezarobljen) i oznaava stanje u kojem subjekt moe delovati bez prisile i zabrane. Poloaj oveka potpuno suprotan slobodi jeste ropstvo. Ne postoji neograniena sloboda, ona je uvijek limitirana zahtjevom da sloboda jednog ovjeka ne umanjuje slobodu drugih ljudi. Meutim, este su zabune namjerne ili one koje proizlaze iz neshvaanja - u tumaenju te vane kategorije. Mijeaju se tzv. nacionalna sloboda i lina sloboda sloboda kolektiviteta i sloboda jedinke. Primat barem onaj logiki, filozofski i moralni ako ve ne politiki - uvijek ima sloboda pojedinca, to nikako ne znai da je ona nadreena slobodi naroda. Ova poslijednja je u principu statistika kategorija: svi su u prosjeku slobodni, to u biti znai neki vie, a drugi manje. Sloboda naroda jo ne podrazumijeva slobodu svake jedinke sloboda svake jedinke oznaava i slobodu cijelog naroda. Jasno da je pojam slobode jako kompleksan i obuhvaa niz zahtjeva koji moraju biti ispunjeni kako bismo mogli rei da je netko generalno slobodan. Sloboda seksualnog opredjeljenja i izbora partnera bitni su vidovi koje jedinka mora nesmetano upranjavati, da bi mozaik zvan sloboda bio popunjen. Takvih kamenia kojima ispunjavamo vlastiti okvir, e da bismo se (jednog dana) mogli zvati slobodnima, ima jako puno. Jedan od njih moemo nazvati i sloboda izraavanja izraavanja po sutini i po formi. Ljudi se izraavaju na razliite naine, no sve bismo ih mogli objediniti rijeju - jezik. Osnovna definicija jezika koja bi trebala biti jasna svim ljudima, bilo oni strunjaci ili laici je: jezik je sredstvo komunikacije meu ljudima (ova definicija je sasvim uopena, jer se pod nju mogu svrstati i negovorni oblici jezika, poput simbola, gesta, umjetnikog naina izraavanja - ak i glazbe ili filma, te slino). Bit stvari koja proizlazi iz ove definicije, moe se saeti jednom rijeju razumijevanje. Nije posebno uoljivo da se barem u zemljama koje se deklariraju kao demokratske preskriptivno pristupa umjetnostima. Da im se propisuje nain na koji smiju, odnosno moraju, izraavati svoju poruku ljudima. Dakako da su u povijesti postojala (i na alost, jo uvijek postoje) vremena kada su pojedini oblici umjetnikog izraavanja bili proskribirani. Ne moramo ii daleko u prolost; prisjetimo se samo zabrane Ljubavnika Lady Chatterley Davida Herberta Lawrencea, Nabokovljeve Lolite, stigmatizacije Jazza u realsocijalistikim zemljama (pa i u ranim razdobljima socijalistike Jugoslavije), odnosa nacista prema vrhunskim umjetnikim djelima koja su svrstavali u izopaenu umjetnost, masovna paljenja nepoudnih knjiga na trgovima njemakih gradova i egzila Thomasa Manna te hrpe za faistiki reim nepoudnih umjetnika, sluaj ruskog pisca Solenjicina, fetve na adresu anglo-idijskog pisca Salmana Rushdie-a te crtaa satirinih karikatura na temu islamskog poslanika Muhameda, Ve to bi trebali biti dostatni primjeri da nas podsjete inkvizicijskog odnosa vrhovnih cenzora - prosuditelja granica slobode izraavanja. Pritom je sasvim svejedno odnose li se njihove prosudbe na sutinu umjetnikog izraavanja, na jezik kojim se ono vri, ili na oboje istovremeno. Jedan od naina kojim ljudi jedni drugima prenose poruke, sumnje, strahove, nadanja, izjave ljubavi ili mrne je upravo jezik. Kako god se trudili standardizirati jezik, to je u praksi nemogue uini na svima prihvatljiv a posebno ako je nametnut nain. Ne samo to svakodnevni govornici jezika ne haju za nametnute norme

knjievnog jezika svaka regija, ak i mikroregija, u svakodnevnoj komunikaciji njeguje mjeavinu dijalekta karakteristinog za istu i knjievnog jezika - ve se i knjievnici u vlastitim djelima vie obaziru na nepisani zakon umjetnike slobode, negoli na nekakva jezina pravila kojima bi kao trebali robovati. Za suhi, administrativni jezik, koji ionako upotrebljavaju uglavnom birokrati bez mate, to bi jo nekako ilo posebno ako se kao argument navede potreba za nedvosmislenim tumaenjima dokumenata, pravnih propisa ili meunarodnih sporazuma. Ali svesti cijelu raznolikost ivota na tako beskrvno, veini stanovnitva u svakodnevici sasvim nebitno podruje, vie je no sramotno. Uostalom, to je to uope norma? Snjeana Kordi, slobodno interpretirano, kae da je norma ono to je uobiajeno u upotrebi. Jedva da znam Meimurca koji gleda portske a ne sportske prijenose, to vrijedi i za ostatak zemlje. Daklem je sasvim jasno koja se rije mora uzeti u obzir pri stvaranju nekave norme kad bi nam je htjeli a upravo to kroatisti nastoje nametnuti. No, nije posao lingvista da narodu nameu jezik, ve da opisuju njegovo ivo tkivo vodei se pravilima koja su u svakodnevnoj funkciji, a ne - nameui svoja vlastita. Neologizmi (novotvorenice) ne ulaze u svakodnevni jezini korpus preko Natjeaja za novu hrvatsku rije, ve iz ivota ako se u njemu ukorijene. Jezikoslovac daklem, ne treba (ne smije!) narodu naturiti neku rije, nadajui se da e se ona u njemu ukorijeniti posebno ako pak ona predstavlja arhaizam koji ve niz generacija ne upotrebljava nego sasvim obrnuto; u svakodnevnoj konverzaciji prihvaenu rije duan je uvrstiti u svoj rjenik. Dok sve znanosti svijeta gledaju izvesti na svojem podruju neku vrst kopernikanskog preokreta, kako bi pojednostavnile pogled na stvarnost i razumijevanje iste, kroatisti se vraaju u predkopernikansko doba nastojei nam nametnuti ptolomejevski preokret! Dok se harvder, intervencijom pravovjernih koji su preuzeli u pitanjima jezika boanske prerogative, pretvara u ovrsje, dotle ovoj naturenici meu kompjuterskim ljubiteljima fanovima - gotovo da i nema traga. Dovoljno je proguglati internetom, da bi se na sramotu konzervativnih jeziara pokazao poraavajui rezulat: ovrsje 5150 a hardver - 13.400.000 puta se javljaju u tekstovima na mrei! Ne hvata li svakog ozbiljnog ovjeka neobuzdan smijeh na primjere, poput: ispun namjesto plombe, bujnik umjesto tumora, otvrdnice mjesto skleroze, predstojnjae namjesto prostate, limunika grejpfrut, da se ne bavimo banalnim parovima poput zrakomlat helikopter, samokres revolver odnosno pitolj i slino. to se neologizama i posuenica tie, moemo citirati V.M. Dimanovski: Proces prihvaanja ili odbacivanja neologizama zapravo je vrlo demokratian: svi mogu predlagati, svi mogu glasovati i na kraju je vrlo jasno tko dobiva a tko gubi. Upotreba je, naime, jedini vjerodostojan lakmus za uspjeh pokusa s novom rijei, (Neologizmi problemi teorije i primjene) Upravo po onoj Marxovoj Praksa je jedini kriterij istinistosti . Rekli bismo, ne samo za nove, ve za sve rijei. Navodno e u rjenik kao posuenica - ui engleska rije like (sviati se, dopasti se), i to na implicitni pritisak internetskih surfera (surfati pretraivati sadraj interneta) koji je tako se ini vie upotrebljavaju (vjerojatno zbog kratkoe i jezgrovitosti) od kompleksa svia mi se. Iako mi se ne svia upotreba te rijei, ni na kraj pameti mi ne bi palo da je zabranjujem. To bi me previe podsjealo na nasilno ianje dugokosaca, tamo negdje ezdesetih godina prolog vijeka. Uostalom,

vjerujem da se ni laser, antifriz i sline tuice kojih je na jezik prepun (srbizmi, turcizmi, germanizmi, talijanizmi, ungarizmi, anglizmi, latinizmi,) nisu previe dopale govornicima, dok ih silom prilika i u nedostatku adekvatnih domaih izraza nisu usvojili, te za mnoge od njih ni ne znaju da su tuice. Na Zapadu je ovakav neformalni, strahopotovanja, patetike i purizma lien odnos prema jeziku sasvim normalna pojava: Kada je googlanje (u smislu pretraivanje) prvi put uvrteno u rjenike engleskog jezika, bio je to globalni pokazatelj kako jezici nisu mrtvi, ali i kako se razvojem interneta i tehnologije brzo stvaraju novi izrazi koji zasluuju svoje mjesto s ostalim rijeima., pie Nikola Krajai, na portalu Netokracija. Dvanaesto izdanje Concise Oxford English Dictionarya sadrava i slijedee rijei: Cyberbullying - maltretiranje putem Interneta ili mobitela; Retweet - prenoenje, ponovno slanje poruke na Twitteru; Sexting - razmjena seksualno eksplicitnih poruka ili fotografija putem mobitela; Woot - izraz oduevljenja (we owned other team) u internetskim zajednicama. Vidljivo je kako je to posledica informatike revolucije, a pokazuje spremnost nekonzervativnih sastavljaa rjenika da prihvate novotvorenice direktno sa mjesta gdje one i nastaju. Koliko e se dugo one zadrati u upotrebi, je drugo pitanje, jer i rijei imaju svoj ivot raaju se, upotrebljavaju, mijenju svoje znaenje tijekom vremena i umiru, ba kao i ljudi. Teko je shvatljivo na koji bi nain ove rijei manje oneiavale jezik od srbizama kojih se kroatistiki jezini istunci nastoje rijeiti po svaku cijenu. Svakodnevni govornici svakako manje oneiuju jezik, spontano prihvaajui i odbacujui bez diktata autarkinih jezikoslovaca rijei u svoj vokabular, od potonjih. To je njihovo pravo, odraz slobode komuniciranja i ne moe se nikakvim zakonima iskorijeniti, ba kao ni prostitucija ili alkohol, primjerice. Jezici su, upravo poputi ljudi; u svakodnevnoj meusobnoj interakciji prihvaaju se nove rijei iz drugih jezika, umiru zastarjelice iz vlastitoga. Komunikacija je svakako obostrana, s time to treba imati realni pogled na znaaj vlastitog jezika u lingvistikoj mrei ovjeanstva gdje engleski suvereno dominira te je stoga sasvim oito u kojem smjeru e ii veina prilagodbi jezika. Podjednako treba imati u vidu kako je u vrijeme informatike dominacije nad medijskim prostorom planete, iluzija kratkorono moda ak i odriva postavljajti granice, te zatvararti jezik u vlastite, nedodirljive torove. Jer, budimo iskreni, uvjeren sam kako veini ljudi veoma rijetko pada na pamet, osim povremenih pogleda u rjenik, upitati bilo kojeg jezikoslovca za dozvolu glede upotrebe neke rijei. injenica pak da kroatisti i njihovi dresirani puleni mnogo lake prihvaaju rijei svih drugih naroda negoli one etniki i jeziki najsrodnijih Srba, Bosanaca, Crnogoraca prije svega prije ima veze sa vlastitom im iskompleksiranou i psihologijom masa, negoli sa znanou o jeziku. Meusobna razumljivost jezika ovih naroda je tolika da se de facto radi o jednom standardnom, policentrinom jeziku zasnovanom na tokavskom dijalektu (S.Kordi). Samo oni koji plutaju u oblacima svojih nacionalistikih svjetova, mogu tvrditi kako se posebne varijacije ovog srpskohrvatskog jezika kako se naziva u meunarodnoj lingvistici meusobno toliko razlikuju da se mora govoriti o etiri zasebna jezika. itajui njihove istupe u medijima, ovjeku postane nejasno to li njih vie smeta: sam jezikoslovni naziv ovog jezika ili injenica koju bi poto-poto eljeli promijeniti; da se radi o jednom jeziku.

I dok se jezikoslovci prepucavaju oko oigledne injenice jeli car gol narodi bez problema prelaze dravne granice odlazei u oping dojueranjoj brai, posjete rodbini razasutoj irom regije, itaju asopise i knjige svojih susjeda bez potrebe za prevodiocem, ili gledaju njihove filmove bez titlanja na televiziji i u kinima Dapae, smiju se pokuajima pravovjernih budala koji bi da ih podnaslove. ak je i biva hrvatska Vlada poklonila Vladi Srbije prijevod (sa engleskog originala) standarda EU - takozvani Acquis communitaire - vanu zbirku dokumenata sa kojom sve budue lanice Evropske unije moraju uskladiti svoje zakonodavstvo. E, sad, vi se nadajte da e Srbi prevoditi tih 180 000 stranica dokumenata s njima navodno nerazumljivog hrvatskog, na srpski jezik! Istini za volju, valja priznati da se narod s ovako prirodnog ponaanja odmah pone ponaati k'o da mu nisu sve na broju, im se ukljui u besplodne diskusije provocirane kroatistima. Na neki nain je paradoksalno da se tako evidentna injenica kao jednakost jezika naroda ove regije (uz varijantne razliice) mora nauno dokazivati; kao da ste znanost pozvali u pomo da pokaete kako kia pada na zemlju a ne uspinje se put oblaka. Jo postoje idoli kojima ljudi robuju, a nacionalistika elita ih dobro zna koristiti u svoje svrhe. Sad, zamislite smijuriju; kad sve zemlje regije uu u EU - a jednog dana, ako se ista ne raspadne u meuvremenu, to e se desiti - hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jezik postat e slubeni jezici na koje e se prevoditi dokumenti Unije, dok istovremeno jedna (budua) lanica poklanja drugoj (buduoj) lanici vlastiti tekst koju ova bez problema razumije. Imajmo na umu da su u EU svega tri radna jezika (engleski, njemaki i francuski, dok se to u praksi svodi uglavnom na engleski), tako da je sasvim jasno kako e slubenima postati tek formalno, zbog podilaenja nacionalnom ponosu lanica. A cijenu tog nacionalistikog ponosa plaat e sve lanice Unije. Amerikanci su oduvijek bili pragmatinij od Evropljana; njihova administracija izrazila je zabrinutost zbog prakse da se bonjaki, hrvatski, i srpski tretiraju kao razliiti jezici: uprkos novim imenima, ove regionalne varijante ostaju lingvistiki bazino iste s neznatnim varijacijama, ukljuujui korienje irilice u srpskombonjaki, hrvatski, srpsko-hrvatski i srpski jezik trebalo bi tretirati kao jedinstven jezik u cilju utvrivanja podobnosti za plaanje podsticanja za uenje jezika, stoji u izvjeataju Glavnog inspektora amerikog dravnog sekretara. Rije je o dijalektima jednog jezika zakljuuje se, te se kae kako svi ameriki univerziteti ukljuujui Harvard i UKLA, spomenute dijalekte tretiraju kao jedan jezik. Jedno od osnovnih ljudskih prava (barem formalno) u suvremenim demokracijama je sloboda govora. U lanku 11. Deklaracije o pravima ovjeka i graanina (1789.) se kae: Slobodno iznoenje misli i miljenja je jedno od najdragocjenijih prava ovjeka; svaki graanin moe govoriti, pisati i tampati slobodno osim ako te slobode ne zloupotrebljava u sluajevima utvrenim zakonom. Taj je stav poneto preformuliran u lanu 19. Ope deklaracija o pravima ovjeka usvojene 1948. godine rezolucijom Generalne skuptine UN:

Svako ima pravo na slobodu miljenja i izraavanja, ovo pravo obuhvaa slobodu miljenja bez tueg miljenja a isto tako i traenje, primanje i saopavanje obavjetenja i ideja bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice. Potpuno je nejasno na koji bi nain ovjek zloupotrebljavao pobrojane slobode, ako bi se preko medija izraavao jezikom kojim inae govori, ako ga itatelji, sluaoci ili gledatelji kako god ga oni pojedinano zvali savreno razumiju, a ne umjetnim jezikom naturenim od hrpe iskompleksiranih jezikoslovaca. Ma dao im zakon i sto puta pravo da ga nameu. Jezik je, da ponovimo, prvenstveno sredstvo sporazumijevanja pripisivati mu ulogu u kreiranju i ouvanju nacionalnoga identiteta naroda mogu samo oni koji u taj identitet iskreno sumnjaju. Nisam siguran jeli to sluaj kod Austrijanaca, Amerikanaca, Brazilaca, Australaca, vicaraca, Meksikanaca i ostalih naroda svijeta koji govore neautohtonim jezicima. Kako mora da je jadan njihov nacionalni identitet - barem prema nazorima kroatista mada se ne sjeam da sam ikoga od njih uo da se ali. Zadatak knjievnika nije da svojim djelom velia nacionalni identitet, niti da ga ugradi u kulturu svog naroda to se deava isto sekundarno primarno, on nastoji svojim itaocima prenijeti neku ideju, stav, svjetonazor, ispriati neku priu, ui u psihologiju svojih likova, opisati stanje svijesti ili prenijeti neki osjeaj. Zato mu je sasvim dovoljan jezik bez kojekakvih pomonih taka za koje nije sigurno slue li vie podravanju jezika ili pak nacionalnog identiteta. Jezik je sredstvo, alat kojim se izraava sutina djelo samo i utoliko ono moe vie doprinjeti izgradnji nacionalne svijesti noli sam pribor kojim je izgraeno. Za kroatiste, nema naroda bez jezika poistovjeenog sa njim samim, iako ih stvarnost u tome sasvim bjelodano demantira. To uvjerenje, kako razlae S.Kordi, bilo je karakteristino za period nacizma u Njemakoj. Ein Volk, ein Reich, ein Fhrer" - und ein Sprache dodali bismo. Porazom nacizma, od tog neprirodnog stava se odustalo. Indikativno je da se ova hrvatska konvertirana komunistika (danas kapitalistika) elita slui kriterijem svog krvnog neprijatelja, koji je krivo jezik smatrao jednim od kriterija za naciju Karla Marxa (S.Kordi, Jezik i nacionalizam). Robovanje duhovima prolosti teko je izbjei. Kapitalizam i religija u sprezi sa nacionalizmom znaju igrati izrazito podle igre. Tamo gdje prvome od njih odgovara, u ekonomiji primjerice, vadi se na upravljaa cijelog privrednog podruja nevidljivu ruku dakako, kako bi odgovornost za svoje vlastite promaaje mogao prebaciti na N.N. metafiziko bie. Religije se takoer pozivaju na metafizike elemente boanstva, bogove sada kao upravljae cijelog svemira a ne samo jednog podruja ljudske djelatnosti. Nacionalistiki lingvisti takoer nastoje od ovjeka otuiti sposobnost upravljanja, ovog puta vlastitim jezikom, no za razliku od prije nabrojanih oni tu funkciju ne prebacuju na metafizike entitete ve na odabranu elitu prema kojoj se narod(i) mora ravnati. U sutini, uzdiu sami sebe na razinu boanstva. Nije jasno na koji bi to nain jezik bio ugroen prepusti li se upravljanje njime spontanosti njegovih neposrednih korisnika govornika samih? Zar ne bi time njegov razvoj postao samo dinaminiji, lepraviji, ljudskiji? Koliko vidimo, ugroena bi bila samo vlast (kontrola) posveenih lingvistikih krugova nad njime, a time posredno i nad svim korisnicima jezika - samoupravljaima njegova razvoja. Kao to je u proizvodnoj sferi prisutan strah ekonomske i politike oligarhije (uvijek manje-vie povezanih) od preputanja uzda razvoja neposredno zainteresiranim proizvoaima radnicima jer bi to stubokom uzdrmalo njihove vlastite interese; kao to se politika vladajua struktura skanjuje upotrijebiti modele neposredne demokracije poput

referenduma (u samostalnoj Hrvatskoj odran je u proteklih dvadesetak godina tek jedan, o pristupanju EU; naime onaj o razdruivanju to i sam njegov naziv govori bio je odran jo u sklopu bive drave), jer bi to dirnulo u neprikosnovenost njihove pozicije, utoliko je jai kod etnonacionalistike upravljake elite strah od preputanja dizgina nad jezikom njegovim govornicima. Te dvije (odnosno tri: politika, ekonomija, lingvistika) nacionalistike elite nalaze se u sprezi, stoga nije nikakvo udo da se meusobno podravaju mada je i slijepcima jasno kako znanost mora biti neovisna od ieg drugog sem istine. Otimajui pravo neposrednim sudionicima proizvodnje i govornog procesa na samostalni i suvereni odnos prema djelatnostima kojima se bave (proizvodnja, odnosno upotreba jezika) oni ih otuuju od rezultata njihova rada kako u materijalnoj tako i u duhovnoj proizvodnji otuujui ih na taj nain od sebe sama. Od onog najboljeg to lei u osnovi njihove biti. Otueni ovjek ne moe bitit slobodan - on kao pijun kojim upravljaju jasno dijagnosticirane sile, moe osigurati slobodu samo svojim upravljaima. A prisjetimo se poetka ovog teksta nitko ne smije svojom slobodom umanjivati slobodu drugog ovjeka. Jezikoslovci kroatisti to svojim namjerama i praktinom djelatnou itekako ine. Pravdajui se svetim prerogativima u zatiti svetinje koju su sami izmislili jezika oni ga ele zatititi od nas samih. A jezik, ba kao i veina stvari povezanih sa ljudima je vrlo daleko od svetinje. On je obino sredstvo sporazumijevanja koje svoju prirodnu funkciju to bolje ispunjava to ga se vie ostavlja na miru i to vie ljudi povezuje u toj misiji. Tek tada, on moe ispuniti svoju vlastitu slobodu, inei istovremeno slobodnijima i svoje korisnike. Nas, njegove govornike. Ljude.