Kenan Efendi

iftinski intelektualizam
Zadata sintaksa prosjenosti Zadatak intelektualca - kako to ve kompromitirajue zvui! - njegova obaveza koja izvire iz znanja, a ne tek iz etike, u javnom, dakle: politikom prostoru, u totalitetu drutvenih, dakle: politikih gibanja, nije prosto konstatiranje stanja ili puko jezienje uvida u povrnost sadanjosti, ili pak ponavljanje izanalih analitikih fraza u medijske mikrofone. Nije to, kako bi radikalni ljeviari prolih stoljea pod utjecajem revolucijskih narkotika htjeli, ni stvarni, djelatni angaman kroz politike stranke ili kakve druge forme politikog udruivanja. Nije to, kako mataju humanistiki duhovnici, ni traenje vjenih istina u pojavnosti banalnih odsjeaka stvarnosti. Zadatak intelektualca nije ni noenje zastava niti izvikivanje parola pred masom koja defilira ulicama borei se za ljudska prava, demokratizaciju javnog prostora, transparentnost rada javnih institucija ili protiv smanjenja radnikih plata. Iskoristiti maksimum umnih, duhovnih i teorijskih mogunosti, ukupnost ljudske razumnosti i pismenosti te sveobuhvatnost znaenja dogaanja Povijesti kako bi se otkrili realni uzroci i mehanizmi drutvenih pojava i procesa te predvidjele njihove posljedice - takav bi morao biti zadatak intelektualaca u epohi u kojoj je intelektualnost (itaj: miljenje izvan zadate sintakse prosjenosti) sistematski poniena, kako javnim ignoriranjem tako kupovinom i samoprodajom intelektualnosti diskurs, koliko teorijskim pomodarstvom i jezikom onanijom toliko praksom smiljenog pervertiranja znanja u zabavu. Drutvo koje mrzi intelektualce, pisao je vedski reditelj Roy Andersson, na putu je faizma. Drutvo u kojem su intelektualci postali telalima prosjenosti ve je prevalilo put faizma, dodao bih. Faizma prinude na zadatu sintaksu prosjenosti. U Bosni i Hercegovini, zemlji osloboenoj od bilo kakvih vrijednosti gdje ne mislim na liberalno svetkovanje konsenzusa vrijednosti, nego na prisustvo vrijednosti kao takve pozivati na preporod intelektualnog djelovanja i postojanja, ravno je zapijevanju humanistikog psalma pod unakrsnom vatrom bojovnika trajnosti poretka. Primjeri iftinskog djelanja Sluao sam jednog profesora ontologije kako u toku javne debate dijagnosticira, tek jednim otvaranjem usana i skidanjem naoala, sukobljenost ateistikog i vjernikog fronta u drutvu u kojem je religija, zapravo, izokrenuta u teror plitke duhovnosti. itao sam jednog dobrog reisera kako u najtiranijim novinama tvrdi da je publika kriva za lou situaciju u kulturi, kao da publika stvara i provodi kulturne paradigme. itao sam jednog popularnog politologa to ustvruje kako nam nedostaju ideologije, a sam se revnosno trudi jednoj nacionalnoj ideologiji priskrbiti plat liberalistike samorazumljive prihvatljivosti.

itao sam, opet, jednog profesora ontologije, koji smutnjama dvojice narodnih makroa i njihovom planu ograivanja dijela teritorija bodljikavom icom narodnosti hoe priutiti kontekst esencijalne, fenomenoloke datosti. Na javnoj tribini, znojio sam se dok sam razumijevao bijes jednog osrednjeg pisca kako svoje istone kolege optuuje za sluganstvo kasapima a sam se svojim patetinim priicama za djecu kandidirao za narodnog pripovjedaa Povijesti. Ponovno sam se znojio, na istoj javnoj tribini, gledajui jednog tunog slavnog pjesnika kako plae nad sunovratom knjievne industrije u kojoj je njegovom izdavau vie stalo do tampanja romansiranog scenarija gledane i gledljive sapunice negoli do njegove nove zbirke starih pjesama, neitanih i neitljivih. Zaista mi se smuilo, eluano i duhovno, na istoj javnoj tribini, sluajui jednog ostarjelog ali profesionalno angairanog sociologa religije kako lamentira nad sutinskim problemom nedostatka Slobode pod ameriko-idovskom izmom, a sam u naoj palanci provodi teror jednonarodne sintakse nemiljenja. Pri tome nosi luksuzna odijela i skupe satove, pui long-size cigarete na mutikli, videi oito u tom malograanskom kiu indijansku lulu mira i mudrosti Gledao sam u izbornom programu jednog politologa derridaovski bujne kose kako se poput nafrajlane gospoe iz susjednog ulaza mrti i ljuti dok mu jedan bezazleni novinar-ogovara spoitava negdanje koketiranje s jednom kriminalnom politikom partijom. Zahtijevao je, mudro namrgoen, od voditelja emisije da u studio vie ne dovodi tako nekulturne goste. Proitao sam u novinama kako je najslavniji filozof dananjice, mobilni partizan u borbi protiv banalnosti liberalnog Uma, u naoj glavnoj mahali, zajedno sa gradonaelnikom 18

!stav
Zagreba i kantonalnim ministrom kulture, u razruenoj Vijenici otvorio izlobu jednog mrtvog slikara, o iju se posthumnu slavu grebu jednako i pisci i politiari. Nestani je filozof, javljaju agencije, govorio posebno emotivno o temi unitenja kulturnih dobara, kao to je sluaj i sa samom Vijenicom. Ne itam svakodnevno jednog prestarjelog kolumnistu kako ponosno i slavodobitno podvaljuje stilski savrene triarije

(sic!)

kao epohalna otkria Zeitgeista, smijeei se zeusovskim pogledom ispod monumentalnih obrva. Nabasao sam u bespuima internetske ispraznosti na golemi intervju jednog starmalog spisatelja, koji hirurki precizno secira banalnost tekue knjievnosti. Kasnije, itajui ve sabrana mu djela, shvatio sam da je u intervju podsvjesno izmasakrirao vlastite tipkarije. Shvatio sam da je snaga lai jednog profesora ontologije u izbornom programu, u luksuzno opremljenom studiju narodne televizije, proporcionalna dubini dekoltea razgoliene voditeljice i dubini novanika jednog ogavnog politikog monika. Opsovao sam jednog vrsnog liberalnog teologa kad se divio govoru jednog obinog diktatora, koji, aman!, zduno ulae javni novac u organiziranje bajnih skupova za teologe iz vascijelog svijeta dobrote, cvijea Duha i mirisa boanstvenosti. Jedan je mlaahni nevladin pregalac i stranaki aktivista (nikakve tu shizofrenije nema, zaista!) na nekakvoj javnoj debati s podignutom pesnicom poruivao da svaki javni djelatnik vrijedi ukoliko se bori za antifaizam i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. A kriminal, upitao je neki novinar zijevajui. Samo antifaizam i jedinstvena Bosna i Hercegovina, sve ostalo je irelevantno, odgovorio je pregalac. Na skupom gigantskom plakatu jedne perverzne politike partije vidio sam napudrano blaeno lice jednog pjesnika bilja i ivotinja. Neko je provodio intelektualne istke s velikodostojnikih seija, danas ne eli propustiti teretne vagone liberalnog kraja Povijesti. Na jeftinom omalenom plakatu jedne bizarne politike partije vidio sam napudrano blaeno lice jednog drugog pjesnika, pjesnika Boga i protivstvarnosti. Neko je bio rtvom totalitarnog sistema, danas se odluno zalae za konano rjeenje jednog nacionalnog pitanja. Pjesnik vjet zanatu, poput ovog naeg, zna da su konac i kraj isto. Zna, i upravo je iz tog znanja ponovno iznikla ova hitlerovska parola. Ne itam sedmino jednog akademika koji ponosno potpisuje govore voe jedne neonacistike partije i potura ih kao proizvod svoje akademske boanstvenosti i nevinosti. Ne itam, samo zapamtim. itao sam uzvieno dosadan intervju jednog neko vrsnog romansijera, majstora smislene zaudnosti formi i vjeitog anrovskog tragaa, danas pisca dosadnih, jednolinijskih i plonih romana pogodnih za buenje narodnog duha. Ustvrdio je tako samokandidat na mjesto narodnog kazivaa pria da je jedan kolovoa ratnih zloina, zapravo, rtva povijesti. Ako su prvoredni zloinci rtve povijesti, onda su, svakako, njihove rtve njeni stvaraoci. Tako barem govori logika narodnog kazivaa pria. itao sam, opet, drugi intervju istog pisca, gdje ushieno poruuje itateljstvu da, kad odlui svojom uzvienou poastiti Sarajevo, pa doputuje na nekoliko dana iz bijednog egzila austrijske profesure, odmah tri jednom samoustolienom pop-duhovnjaku. A zato, pita uzbueni novinar. Jer on, veli pisac, i u obinom zahralom oluku vidi smisao ivota i postojanje Boga. Imena laju, funkcije grizu Imena i prezimena, ti privremeni izvrioci beasnih zadaa intelektualnih dvorskih luda, zaista su od

nierazredne vanosti, pripadaju svijetu policijskih zapisnika, optunica i presuda. Drutvene i politike funkcije su vjene, a bijedni, maloduni pojedinci ekaju u redu, kasnije laju a potom umiru glasno, traei uplaenim oima to veu masu tovatelja pri inu uzvienog ovjekovjeivanja. Imena i prezimena - s kojima bi se na mladalaka plea mojeg razmatranja sruile sve teine i veliine izlistanih uglednika - odvukla bi nas u svakodnevnu arijsku dokolicu satkanu iz odmjeravanja veliine glave, prouavanja istorije bolesti tetkinog supruga ili zavirivanja u brane i vanbrane postelje. Navesti imena i prezimena kotalo bi me suoavanja sa protuargumentima poput a morao je to uraditi da zatiti vlastitu enu, on time plaa dug svojim roditeljima, znam ga, vjeruj mi, pare mu stvarno trebaju Opet arijsko, palanako postaje elementom strukture argumentacije, koju se natura kao zdravorazumski refleks istog uma. Uostalom, govorei jezikom poslovne efikasnosti, oni koji hoe iz ovog pisanja tota nauiti ili u njemu pronai plodnu provokaciju za dublje razmatranje i vru argumentaciju, zaista ne potrebuju bilo kakve imenike e da bi na njima zasnivali svoje misli. Oni, pak, koji su napomenuti u gornjim redovima, ili oni koji im se dive onako kako se estite domaice dive ljepoti i plemenitosti televizijskih ljepotica, ili oni koji iekuju sveanu smrt uglednika kako bi uskoili u njihove udobne i luksuzne odore, ili oni koji sve to jasnije od mene vide ali petrovski zanijeu Oni, naime, imaju cijele liste imena kojima se mogu pripisivati pobrojane gluposti, bedastoe i brbljanja. Derridain prst i porno-vremenska prognoza Politike prilike, uas drutvene bijede, dosadno loa i uplja knjievnost, jednoparaka komercijalna umjetnost, publika koja mrzi kulturu jer joj se tako hoe, prolost koja rei za leima, ubilaki diktatori, romansirane sapunice, vjerniko-nevjerniki frontovi, odsustvo prisutnih ideologija, prirodnost narodnih feuda, zaudni manjak slobode, neugodna pitanja nekulturnih novinara, prostitucija politikih partija, zli19

(sic!)

kovci koje je proizvela povijest sve se to na nae jadne, nevine i nadasve moralne intelektualce sruuje s tmurnog neba povijesnog usuda. Ili Bog ovo izopaeno drutvo to na Sodomu i Gomoru podsjea kanjava svojom strogom kaznom. Ili pak drugi Bog na ejubovska iskuenja stavlja pokorne mu robove. Ili ovaj izvanjski otrgnuti kutak Planete uvijek biva estoko i sluajno oinut krajikom uznjihanog repa globalne adahe. Ili je sve to ispijeno tijelo domovine na koju su se u njenom odrastanju, kad je jadnica bila najosjetljivija, ostrvili vampiri plemenske prolosti. Ili je sve negativna posljedica polustoljetne strahovlade ogavnih komunista pod vostvom diktatora i grobara naroda Josipa Broza Tita. Ili je sve to legitimni i konstitutivni dio tranzicije iz mraka socijalizma u svjetlu budunost neoliberalnog kapitalizma. Naem dominantnom iftinskom intelektu je lako jednim potezom pospanog razuma izmatati pregrt

uzroka i razloga ovakve drutvene situacije, pri emu su sve pojave i procesi samoobjanjivi i samonikli elementi bez strukture. Institucije, prakse, procesi, procedure - tako tipini za svaki poredak, za svaki tip drutveno-politikog ureenja - bivaju tumaeni kao da poretka uopte nema. Dva centralna elementa svake hegemonijske intervencije su kontingentni i konstitutivni karakter hegemonijskih artikulacija, to znai da one zasnivaju drutvene odnose u primarnom smislu, neovisno od bilo kakve apriorne drutvene racionalnosti, pie Ernesto Laclau u knjizi Emancipation(s) (Verso, London, 1996. str. 90.). Nisu li nai iftintelektualci uvjerljiv dokaz za Laclauovu tvrdnju: svaki se poredak nastoji prikazati kao primaran, osnovni, bazni, nekonstruirani i nezasnovani. A prikazivanje esencijalnosti poretka, njegove samoniklosti i prirodnosti, slubena je zadaa profesionalnih intelektualaca u savremenom dobu. Povampirena prolost, povijesni usud Bosne ponosne, Boije davanje, globalna gibanja, neeljeni prtljag socijalizma, sastavnica tranzicije - samo su neke od floskula i ideologema kojima nai iftintelektualci prikrivaju hegemonijsku i konstrukcijsku pozadinu poretka u kojem egzistiramo. Sedimentarne drutvene prakse prekrivaju izvorno djelovanje svojih kontingentnih politikih institucija, koje se, kao da su samonikle, uzima zdravo za gotovo, pie dalje Laclau. Nisu li tako i nai iftintelektualci - kao uostalom i veina svih intelektualaca svijeta - samo sedimentarni praktikanti iji je posao sakrivati stvarne uzroke drutvenih pojava a mehanizme politike i drutvene moi vjetim manevrima konformistikog razuma i sladunjavog jezika prikazivati kao prirodne i povijesne datosti. Vie puta spomenuti Ontolog tvrdi u jednom intervjuu da je cijeli njegov intelektualni put pratio Derridain prst, da je sve pokrenuo jedan sluajni ratni susret mlaahnog asistenta sa velikim filozofom, e da bi svakoj svojoj tvrdnji i tlapnji, podvali i opasnoj gluposti priskrbio oreol derridaovske avangardnosti i genijalnosti. Svakoj svojoj podvali i tlapnji, pa makar to bile i one iz kojih proizilazi da, primjerice, sveprodirui nacionalizam pada s povijesnog neba ili iznikne kao korov u zaputenim predjelima drutvenosti. Pratei naeg Ontologa, prije bismo razrijeili Goldbachovu hipotezu nego li otkrili mehanizme politike proizvodnje nacionalizma. Ontolog, kao i veina drugih iftintelektualaca, lijepim jezikom konstatira sve probleme ovog drutva. Isto to i goliava voditeljica pornovremenske prognoze na jednoj komercijalnoj televiziji kritikuje vlasti zbog zaduivanja kod Meunarodnog monetarnog fonda. Kakva je onda razlika izmeu dugih preplanulih nogu i podignutih grudi goliave voditeljice, na jednoj, i sladunjavog jezika i mudrakog prsta na obrazu naih intelektualaca, na drugoj strani? Nema je, jer i ona i oni se trude zavesti nas odista primamljivom pornografijom banalnog. Zamazati sutinu poretka, jer su intelektualci njegov konstitutivni dio - takva je dominantna intelektualna praksa. ta je sve iftinstvo? iftinstvo je, tako, 1) delo sveta kojim vlada naelo pojedinanosti a ne naelo tvorake subjektivnosti,

u neprestanim sukobima tih pojedinanosti kojima se, meutim, slavi, podrava i produava zatvorenost sveta (tim ve to je dublje liena subjektivnosti koja je iskuenje otvorenog, smrtno-istorijskog, svetski-preobraavalakog), i 2) delo ovog [palanakog, K. E.] realizma ne samo kao vernosti postojeem nego i ovome mentalnom iskustvu nepromenjivosti i, zbog toga, neizrecivosti obogovljeno-stvarnog, iskustvu koje posveuje u deziluziju, u gledanje svog posla, u trezvenu pamet ija trezvenost se oliava u odricanju od nemogueg kao u istom posveivanju u mogue, u njegov zatvoreni krug i u njegovu povrnost gde sve izvodljivo-poslovno iscrpljuje svu energiju tela i duha, izvesno uvek sa tihim oajanjem u pogruenosti jednog jasnog stava unienja, nepitanosti, ali, s time, i stavu cinizma palog anela koji je, kroz gorinu razoaranja zbog sopstvene nemoi, digao ruke od meanja u stvari koje ga se ne tiu, preputajui se svom snagom, u zamenu za to izgubljeno pravo, stvarima koje zavise od njega. (Radomir Konstantinovi, Filosofija palanke, University Press, Sarajevo, 2009., str. 114 115.) Prije svega, znaenje: ta je to iftinstvo? Ukratko, iftinstvo je uskogrudnost sitnog trgovca, njegova crta neurotine brige za svoje interese, njegova spremnost na prevaru, podvalu i podlost, odsustvo bilo kakve privrenosti istini, injenici ili ideji, nedostatak sposobnosti za empatiko promiljanje. iftinstvo je,

20 (sic!) nadalje, samookupiranost skuenog razuma, svetkovanje apsolutno mogueg, provjerljivog, dostupnog i dohvatljivog. iftinstvo je miljenje u granicama vlastite klijentele, gdje metoda uvanja klijenta nije utivost i konstantnost kvaliteta nego domiljatost u inoviranju podvale. Ako nam liberalni Um poruuje da mislimo globalno a djelujemo lokalno, onda nam iftinski um poruuje da mislimo lokalno a djelujemo personalno. iftinstvo je, kako poruuje sam Konstantinovi - koji je u tom odvratnom, totalitarnom, antinarodnom socijalizmu (nikada se ne ponovilo!), uspijevao misliti bezgranino univerzalno - duh duha palanke i njegov realistiki nihilizam. iftinstvo je pisano ili govorno nemiljenje mislioca koje on sam i maine javnog zaglupljivanja i laganja predstavljaju kao analitika bogojavljenja. iftinstvo je poniavanje i podcjenjivanje prosjenog ljudskog razuma kojem se - uz pratnju orkestra doskoica, citata, latinskih izraza i stranih rijei i uz koreografiju podignute obrve, zamaha ruke ili ciceronskog zavraanja glave - podvaljuju temeljne ideologeme aktuelnog poretka maskirane angairanou, alternativnou i samozatajnou. iftinstvo je put od pisanja romana vrijednih kanona svjetske knjievnosti do daktilografskog iskucavanja narativnih ponjava narodnog preporoda. Put od otvorenog, smrtno-istorijskog, svetskipreobraavalakog do posveivanja u mogue, do gledanja svog posla, do povrnosti gdje je sve izvodljivo i mogue. iftinstvo je odbacivanje muke miljenja i muke pisanja zarad konformizma pukog pamenja i lagodnosti

frazeolokog sricanja. iftinstvo je blogersko ispisivanje intime i vlastite banalnosti svakodnevlja i predstavljanje takvih pisanija svekolikoj javnosti kao remek-djela svjetske knjievnosti, pri emu je pisanija jedino pravo ime za takve tekstualne tvorevine, jer realistiki nihilizam ne poznaje kategoriju anra. iftinstvo je prikazivanje objektivnog nasilja drutveno-politikog poretka kao postvarenja Apsolutnog Duha, Boije Volje, Prirode, Usuda ili Povijesti. iftinstvo je zarad dopadljivosti liberalnom biohumanizmu ustvrditi da je kolovoa ratnih zloinaca zapravo rtva povijesti. iftinstvo je graditi vlastiti imid filozofskog partizana u getima liberalne zatucanosti, prevoditi koncepte i ideje starijih kolega u kretave medijske revolucionarne parole, doi u jednu opustoenu zemlju, zajedno sa kriminalnom politikom elitom, govoriti emotivno o pustoenju kulturnih dobara. iftinstvo je kritikovati akademsku i intelektualnu zajednicu za nesposobnost proizvodnje novih ideologija e da bi se vlastiti udio u jednoj nacionalnoj ideologiji predstavio kao borba donkihotovskog intelektualca za liberalne apstrakcije. iftinstvo je lamentirati nad izdavatvom koje se okrenulo objavljivanju romansiranih sapunica na tetu novih zbirki starih pjesama a ne zamisliti se nad vlastitim ponavljanjem poetskih banalnosti. iftinstvo je promatrati vlastiti drutveni kontekst u okvirima njegove skuenosti, raspravljati o kakvoj drutvenoj pojavi van njene prostorne i vremenske izvanjske povezivosti. iftinstvo je politinost ukupnosti drutvenog bivanja zatakavati provincijskim doskoicama o naoj originalnoj nakaznosti. iftinstvo je popularni natpis sa majica i naljepnica za automobile Jebo zemlju koja Bosne nema prevoditi u jezik intelektualnog govorenja i pisanja. iftinstvo je razumske i moralne sunovrate prijatelja i kolega polupoznatim ljudima pravdati argumentima brane stabilnosti, dirljive odanosti blinjima, argumentima uroenog kukaviluka ili argumentima namjernog izazivanja javne sablaznutosti. iftinstvo je antifaizam i borbu za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu izdii na nivo amnestije krae javnog novca i pljakanja javnog dobra. iftinstvo je rigati stihove u slavu jasmina i rumarina, kako se sluajno ne bi ta reklo o bijedi ciljano nevidljivih, a potom iz proroke treperavosti poezije uskoiti u ugodne izme narodnog tribuna i gaziti obespravljene du politike kaljue. iftinstvo je tumaiti kakvu ideju ili stav a prije toga finansijersko-investitorski istraiti ukupnost drutvenih i linih povezivosti imena i prezimena koji stoje iza stava. iftinstvo je realni nihilizam palanke, arije i mahale. Opet, iftinstvo je, gdje se Konstantinovi idealistiki prevario, dominantna paradigma intelektualnog djelovanja i u svjetskim kontekstima. Ne postoji nita izvan nae datosti, ona sama, kao takva, samodostatna, samoodreujua. Smiljeno proizvedena datost kao aksiologija i kao ontologija.