Duan Martinovi: CRNOGORSKI GENERALI U RUSKOJ VOJSCI Crnogorske migracije, od Rusije do Amerike, sastavni su dio usuda koji vjekovima

iskuava crnogorsko nacionalno bie; ali, gdje god su ili, Crnogorci su postajali zasluni graani i zauzimali istaknute poloaje; Duan Martinovi u svojoj studiji pie o Crnogorcima koji su se u Rusiji uspinjali do najviih vojnih vrhova. Crnogorci koji su u doba epana Malog otili u Rusiju, uivali su status donskih kozaka MIGRACIJE CRNOGORACA U RUSIJU O migracijama Crnogoraca u XIX vijeku dr orije - oko D. Pejovi napisao je doktorsku disertaciju, u kojoj je, izmeu ostalog, dosta obradio njihovo naseljavanje u Rusiji. Uskoro poslije prvih crnogorsko - ruskih kontakata (1711) i napada uprilievog na Crnu Goru, 1714, mitropolit Danilo Petrovi - Njego se obratio ruskoj vladi da prui pomo postradalom crnogorskom narodu. Na taj zahtjev ruska vlada se odazvala poetkom 1715. godine i izdala ukaz da e svima koji budu stupili u rusku vojnu slubu dati, prema inu, zemlju u azovskoj i kijevskoj guberniji. Ovom prilikom nije, meutim, dolo do seobe, jer crnogorski glavari nijesu mogli ostaviti narod na milost sudbini. Kasnije je ruska vlada, poslije 1750, nastojala da i Crnogorce vrbuje radi naseljavanja junih krajeva Rusije. U ljeto 1752. ruski kapetan Stevan Petrovi iao je preko Osijeka u Crnu Goru "da sprovede jedan transport Crnogoraca za Rusiju". Smetnje u preseljenju Crnogoraca pravile su, meutim, mletake i austrijske vlasti, primjenjujui represivne mjere u cilju paralisanja ovih migratornih kretanja. Stoga je mitropolit Vasilije Petrovi molio ruski Senat da intervenie kod austrijskih vlasti da daju saglasnost crnogorskim porodicama da se preko njihove teritorije presele u Rusiju. Iako je crno-gorski mitropolit bio svjestan da e seljenjem, pogotovu mlaih ljudi, slabiti odbrambena mo Crne Gore, i dalje je pravio planove za, tavie, masovnije kolonizovanje stanovnitva iz siromane i odasvud "pritusnute" spoljnim neprijateljima Crne Gore. Za relativno kratko vrijeme vladici Vasiliju uz pomo glavara polo je za rukom da za odlazak u Rusiju pridobije oko 500 za oruje sposobnih ljudi, mada su nastojali da broj prijavljenih dobrovoljaca bude jo toliki. Mitropolit Vasilije je 1750 - tih godina traio od Rusije saglasnost da preseli cjelokupni crnogorski ivalj u Rusiju, ali to nijesu dozvolile ruske vlasti. Odobren je prelazak samo za oko stotinjak porodica preko Slavonije i Banata. Trebalo je dosta napora, uz pomo ruskih predstavnika, Pukova i dr, da se organizuje prevoz iseljenika. Za prevoz iz Budve do Rijeke ili Trsta brodovlasnici su im traili znatnije novane iznose za transfer nego obinim putnicima. Uz to, Mleani su podmiivali uticajne pojedince u cilju ometanja iseljenikih grupacija. Od 1756. do 1759. godine Crnogorci su ili u Rusiju u pet grupa, preko Kijeva u Orenburg i Moskvu. U prvoj grupi je bilo 86 ljudi i ena i 13 - oro maloljetne djece (svega 99 lica); u drugoj 105 ljudi i ena i 56 - oro djece (ukupno 161); u treoj 152 i 10 - oro djece (162); u etvrtoj 432 odraslih u 510 - oro djece (942) i u petoj 45 odraslih i 90 maloljetnih (135). Tako je za nepune etiri godine preseljeno 1499 lica. Ruska vlada je za njihovo preseljenje dala 42168 rubalja. Od 707 odraslih Crnogoraca, po svojoj elji, 688 je rasporeeno u Novu Serbiju, a 17 u Slavenoserbiju. (Za vrijeme preseljavanja 36 lica je umrlo.) Zbog malog broja

doseljenih Crnogoraca sposobnih za oruje, nije se mogao organizovati zasebni crnogorski puk, ve je doseljene trebalo prikljuiti jedinicama ranije doseljenih Srba i Hrvata iz Austrije, zbog ega je kod veine zavladalo nezadovoljstvo pa su odbili da poloe zakletvu i da prime rusko dravljanstvo. Tridestak se 1759. vratilo preko Ljubljane u Crnu Goru. Od drugih je sa doseljenicima iz Srbije 1760. godine osnovan "novomirgorodski garnizon". Tako se zavrila prva seoba Crnogoraca u Rusiju u vrijeme Vasilija Petrovia - Njegoa. Kasnije, za vladavine epana Malog, nema pomena da je bilo grupnih iseljavanja Crnogoraca u Rusiju. Bilo je samo individualnih. Pojedinci su stupali u rusku slubu, od kojih su neki sticali grofovske titule i velika imanja u Harkovskom okrugu. Prema podacima dr Branka Pavievia, tada su doseljenici iz Crne Gore bili privilegovani imali su status donskih kozaka. Krajem XVIII vijeka jaki turski napadi na Crnu Goru (Mahmut - pain pohod 1785) izazvali su strahovito teko stanje, a uz to zavladale su i gladne godine. Posebno su teke prilike bile u zemlji 1786 - 87. godine. Oko 200 trebjekih porodica, poslije neuspjelog napada na Niki (Onogot), ostalo je bez krova nad glavom, "na nita, bez nita", izloeno turskim odmazdama. Privremeno su bili sklonjeni prvo u Donjoj, a potom u Gornjoj Morai, ivei pod vrlo tekim materijalnim uslovima i stalno ratujui sa Turcima. Rusi su poetkom 19. vijeka imali ideju da se Crnogorci kolektivno nasele u Besarabiji Crnogorske migracije, od Rusije do Amerike, sastavni su dio usuda koji vjekovima iskuava crnogorsko nacionalno bie; ali, gdje god su ili, Crnogorci su postajali zasluni graani i zauzimali istaknute poloaje; Duan Martinovi u svojoj studiji, koju je objavio podgoriki CID, pie o Crnogorcima koji su se u Rusiji uspinjali do najviih vojnih vrhova Prepiska o preseljenju Trebjeana u Rusiju (vladika Petar Prvi, moraki glavar Mina Lazarevi i dr) trajala je deceniju i po, od 1788. do 1804. godine. Do iseljenja Trebjeana dolo je tek oktobra 1804. Te godine su migrirale samo 22 porodice, sa preko 100 lanova, i naselile se 1805. godine u Tiraspoljskom srezu. Svaka porodica je dobila po 150 desjatina zemlje i po 150 rubalja pomoi. Prema nekim podacima, sredinom 1805. godine ruskim brodom je pola jo jedna grupa od 50 porodica, sa oko 250 lanova. Gospodar Crne Gore mitropolit Petar Prvi je u osvit XIX stoljea imao vie kontakata sa zvaninicima Rusije, istiui potrebu za preseljenjem veeg broja crnogorskih porodica u tu zemlju. tavie, mislio je da bi valjalo preseliti cio narod u "jednorodnu" o emu je 1813. pisao ruskom caru. Ta njegova zamisao, ipak, nije bila realna. S ruske strane, postojala je realnija ideja: da se "20000 do 25000 crnogorskih porodica, vrijednih zemljoradnika i stoara i dobrih ratnika, privrenih Rusiji" naseli u Besarabiji, dobijenoj Bukurekim mirovnim ugovorom, i na arealu izmeu Dnjepra, Sitohe i Buga. I ova zamisao ostala je samo puka ideja. Sredinom 1815. godine 20 crnogorskih porodica, po utvrenoj marruti, otputovalo je brodom iz Kotora za Krim, a zatim 16 porodica sa 90 lanova jednim engleskim brodom preko Carigrada za Odesu. Uskoro je Petar Prvi otpravio u Rusiju i 85 lica iz Humaca pored Cetinja. Krajem aprila i tokom maja 1817. godine tri lae (grko - ruska, austrijska i engleska) prevezle su crnogorske iseljenike iz Kotora do Crnog mora. Na prvoj lai ukrcana su 303, na drugoj 200 i na treoj 835 lica. Prema istraivanjima dr oka Pejovia, na

jednoj lai otputovala su svega 192 (Bjelica 21, Cetinjana 131 i Njegua 30), i to 94 mukarca i 98 odnosno 88 ena, a na drugoj 340 (iz Njegua 24, Cetinja 14, Bjelica 123, Cuca 20 i eklia 159, ili 188 m. i 152 ) Tada su u Rusiju krenuli svi Donjokrajci iskraj Cetinja, osim 8 porodica. Pored ovih, pola je i jedna porodica za koju je trebalo da Petar Prvi plati trokove prevoza. Putovanje do Carigrada trajalo je dva puna mjeseca, bez elementarnih uslova. Umjesto hljeba putnici su jeli penicu u zrnu; na brodu je vladala epidemija tifusa i dr, od koje su stradala 24 lica, najvie starci i djeca, i nakon to su umirali bacani su u more. Iz Carigrada su svi migranti vraeni jer, navodno, nijesu imali urednu pasoku dokumentaciju. Tako su povratnici "zli i gori", poslije dugog lomatanja po Sredozemlju, vraeni u matinu luku, odakle su poli. Povratnici su prije odlaska na neizvjesni put bili rasprodali sav svoj siromani imetak - kue i imanja, pa su po povratku od susjeda i povjerilaca traili da im vrate imanja koja su im prodali za bagatelne cijene, zbog ega je dolazilo do svaa i pogoravanja ionako u svakom pogledu teke situacije... Takav je bio epilog ove kolonistike crnogorske struje u Rusiju, pune dramatinih i jezivih zbivanja sa traginim konsekvencama. Ova neuspjela seoba imala je i brojne druge posljedice i razoarenja. (Za migraciju u Rusiju je bilo jo spremno oko 1000 lica iz Cuca i Bjelica; ovi su ekali da se prethodna grupa tamo naseli, pa da i oni krenu u "obeanu" zemlju). I narednih godina, do potkraj ivota, inio je pokuaje vladika Petar Prvi da jedan dio stanovntva Crne Gore preseli u Rusiju. Obraao se ruskom imperatoru i drugim ruskim velikodostojnicima i monicima da izau u susret nasunim potrebama preseljenja crnogorskih porodica. Ipak, njegovi su apeli ostali uzaludni. Petar II Petrovi - Njego iao je stopama svog velikog prethodnika. I on je bio prinuen da se obraa Rusiji, s molbom da omogui naseljenje veeg broja Crnogoraca na svojoj teritoriji. Poetkom 1836. godine Njego je poslao ruskoj vladi memorandum o tekom stanju u kome se Crna Gora nalazi, istiui da 10000 stanovnika Katunske nahije ne moe opstati i sauvati bioloku supstancu. Neki zemaljski glavari su predlagali Njegou "da bar pola gladnog stanovnitva Katunske nahije preseli u Rusiju ili neku drugu zemlju, da bi se ona druga polovina prehranila, dok su se drugi tome suprotstavljali, plaei se da bi iseljenjem ovolikog broja ljudi, odbrana Crne Gore od estih turskih napada bila znatno oslabljena. U izuzetno tekoj situaciji - materijalnoj, unutranje - i spoljnopolitikoj - izgledalo je da jedino iseljavanjem stanovnitva Crna Gora moe skapulati. Njego je nudio Moskvi da problem kavkaske granice rijei naseljavanjem Crnogoraca Rusija nije imala dovoljno razumijevanja za ovaj egzistencijalni problem crnogorski. Po svemu sudei, Crnogorci su i ovoga puta bili potrebniji Rusiji u Crnoj Gori nego u njoj samoj. Godine 1841. iz Kotora je bilo javljeno u Zadar da se u Crnoj Gori vre pripreme za iseljenje u Rusiju do 1000 porodica na Kavkaz. Odista, Njego je nastojao da svoju zamisao "o preseljenju nekoliko hiljada itelja" iz Crne Gore ostvari i 1844. godine, pa je tim povodom iao u Be. Ali, do toga nije dolo. U drugoj polovini 1846. Njego je slao jednog svog delegata u Odesu i Vladikavkaz, knjazu Voroncovu, da mu izloi potrebu za naseljenjem veeg broja porodica iz Crne Gore du granice prema kavkaskim plemenima koja su u to vrijeme zadavala veliku brigu Ruskoj carskoj vojsci. Do veih seoba crnogorskih porodica ni ovom prilikom nije dolo. Ovih godina moglo je, meutim, doi do odlaska pojedinaca u Rusiju,

blagodarei i zalaganju njihovih srodnika koji su ve uspjeli da tamo steknu status inostranih dvorjana i da na taj nain poprave svoj materijalni poloaj (u Hersonu i drugdje). Tako su se nekolika Njegoeva pokuaja, preduzeta u krajnjoj nudi, da veem broju porodica obezb-ijedi snoljiviji ivot, makar i u graninim podrujima Rusije, zavrila neuspjehom, slino pokuajima njegovog prethodnika. U toku kratkotrajne vladavine knjaza Danila Prvog bilo je samo nekoliko pokuaja useljavanja Crnogoraca u Rusiju. Prvi pokuaj se desio poslije prvog Omer-painog napada na Crnu Goru 1852 - 53. godine, koji je stanovnitvu nanio ogromne materijalne tete. Ruski delegat Kovaljevski, posrednik za obustavu neprijateljstava, najvie nastradalim porodicama ponudio je da se presele u Rusiju, ali se na ovaj njegov poziv niko nije odazvao. Januara 1860. ruski imperator je potpisao odluku Komiteta etvorice ministara (unutranjih i spoljnih poslova, finansija i dravnih imanja) o mogunostima naseljenja do 100 crnogorskih porodica, koje su prethodno bile izrazile elju da se presele u Rusiju i koje su bile voljne da prime rusko dravljanstvo. Bilo je planirano da se doseljenicima dade po 8 desjatina zemlje po mukoj glavi i to u jednom srezu, radi lakeg upravljanja. Propisano je bilo da se doseljenici oslobode vojnih obaveza za est godina a plaanja poreza, naturalnih i novanih dabina za osam godina. Trebalo je da svaka porodica dobije po 35 rubalja i da dravna blagajna snese i njihove putne trokove prilikom doseljenja, kao i da ih snabdije zemljoradnikim alatkama, zaprenom stokom, sjemenom, namirnicama i ostalim to je potrebno za domainstvo. Da li je realizovana pomenuta odluka najviih ruskih vlasti - nije nauno utvreno! U drugoj polovini 1860. dato je odobrenje Marku Booviu iz Njegua i Savu i Nikoli Martinoviu iz Bajica, da se mogu naseliti s porodicama u Junoj Rusiji, pod uslovima koji su bili dati u zakljuku etvorice ministara. Neposredno po njihovom odlasku, u Rusiju su se preselile jo dvije porodice sa 17 lanova. Za budue doseljenike iz Crne Gore odreene su Hersonska, Jekatarinoslavska i Tavrika gubernija i juna strana Krimskog poluostrva. Doputalo se da doseljenici mogu dolaziti i u manjem broju, a ne iskljuivo u grupama od 25 - 30 porodica, kako je to bilo ranije propisano. Potreba za preseljavanjem veeg broja porodica u Rusiju bila je jo vea naredne 1861. godine. Zbog velike gladi u Crnoj Gori nekoliko stotina porodica izrazilo je elju da se preseli u Rusiju. Od crnogorskog knjaza traen je spisak porodica sa podacima o broju lanova, polnoj strukturi i dr. Ve 21. avgusta, 50 porodica imalo je knjaevu dozvolu za odlazak u Rusiju. Prema podacima dr oka Pejovia, bilo je iz Cuca 6 porodica, od kojih 3 sa 31 lanom (samo 13 sposobnih za rad); iz eva 5, od kojih jedna sa 11 lanova (samo 5 sposobnih za rad), a druga sa 8 lanova (3 sposobna za rad), svega 11 porodica sa 50 lanova (mukih 29 i enskih 21, mlaih od 10 godina 14, sposobnih za rad 21); iz Rovaca 5 porodica, od kojih 2 sa 19 lanova (11 m, 8 , ispod 10 godina 6, za rad sposobnih 6); iz Crmnice - 9; iz Rijeke nahije - 3, itd. Zanimljivo je navesti da je itavo stanovnitvo Pipera izrazilo spremnost da naputi svoja vjekovna ognjita i da se preseli u Rusiju, to crnogorski suveren nije dopustio iz odbrambenih razloga. Ni ovom prilikom nije dolo do veeg preseljenja. Voena je zvanina prepiska narednih godina; ile su i neke delegacije, ali konkretnog rjeenja nije bilo. Crnogorci su poetkom 20. vijeka masovno radili kao pealbari - od Krima do Sibira Drugi Omer - pain napad na Crnu Goru omeo je svaki dalji rad oko preseljavanja

porodica u Rusiju. Tek idue godine novorosijski i besarabijski generalgubernatori odobrili su naseljavanje u ratu stradalog stanovitva. I pored privlanih uslova nije se odazvao vei broj porodica iz Crne Gore; spominju se nekoliko Martinovia, neki Kusovac i jedan Vlahovi iz Rovaca; zatim Anto Dakovi, Filip urakovi, Stefan i Ilija Boovi, Rade Radonji iz Njegua, tri Poeka iz Donjeg Kraja. Sem ovih, bilo je porodica iz pograninih krajeva crnogorskih: Pobora, Grblja, Boke, Krivoija, Hercegovine i dr. Prema pasokoj knjizi za godine 1866 - 1878. utvreno je da je u Rusiju polo 76 lica (28 Katunjana, od kojih samo 2 s porodicama, 20 Grahovljana, 8 Ceklinjana, od kojih 1 s porodicom i dr). Neposredno poslije "Veljeg rata" (1876 - 1878), iako je Crna Gora na Berlinskom kongresu (1878) stekla nezavisnost i dvostruko poveala svoju teritoriju, vie porodica iz Crne gore je nastojalo da dobije zemlju u Rusiji i naseli je, pozivajui se na zasluge steenu u borbi protiv Turaka. Tako je, na primjer, nekoliko porodica Martinovia, iz Bajica, i 17 porodica Ivanovia, iz Donjeg Kraja (sa 46 mukih glava), trailo po 50 desjatina zemlje. Pored ovih, ile su i druge ugledne porodice koje su se mogle pozvati na svoje plemiko porijeklo (urakovii, Dakovii, Cerovii, Vojvodii i dr.). Ove porodice su traile da ih nasele na jugu Rusije (Beranski srez Tavrike gubernije, u Hersonskoj, Jekatarinoslavskoj i Besarabijskoj guberniji, na Kavkazu, Kubanu i dr), gdje su se ranije naselili njihovi roaci i plemenici. Pa, ipak, za nekoliko godina poslije oslobodilakih crnogorskih ratova broj iseljenika nije prelazio 30. injen je pokuaj da se osnuje crnogorska kolonija i tako se trajnije rijei pitanje crnogorskih doseljenika. No, u tome se nije uspjelo, jer su postojali sve manji izgledi da se u jednoj guberniji evropske Rusije naseli vei broj zemljoradnikih porodica. Prema prouavanju dr .Pejovia, pasoke knjige pokazuju da dinamika crnogorskih doseljavanja u periodu 1882. - 1905. izgleda ovako: 1882 - 3 (2 iz Cuca i 1 iz Ceklina - u Baku i Batum); 1883. - 7, od kojih 1 s porodicom i 1 uenik; 1884 - 12 (7 Katunjana, 3 Grahovljanina i po 1 iz Banjana i Ceklina); 1885 - 3 (2 iz Bajica i 1 iz Ljubotinja); 1886 - 6 (4 iz Katunske nahije i po 1 iz Ceklina i Crmnice); 1887 - 7 (4 iz Katunske nahije, 2 iz Ceklina i 1 iz Nikia); 1888. - 3; 1889 - 8 (4 Katunjana, 3 Drobnjaka i 1 Piper); 1890 - 12 (9 Katunjana, 2 Bajice i 1 Grahovljanin); 1891 - 6 Katunjana; 1892 - 5 (1 Katunjanin sa 6 lanova porodice, ostali Piperi i aci). Preko Carigrada su od 1897. do 1905. godine pola su svega 43 iz raznih krajeva Crne Gore. U svemu su direktno iz Crne Gore, u razdoblju 1882 - 1892. godine, pola 72 (svega 115). Sem povremenih migracionih kretanja Crnogoraca u Rusiju, manjeg ili veeg intenziteta, u grupama i pojedinano, i pealbari crnogorski, koji su najee odlazili "trbuhom za kruhom", najvema u Carigrad, krajem XIX i poetkom XX vijeka prelazili su, s vremena na vrijeme, pogotovu kada bi ostajali tamo bez posla, u susjedne ruske industrijsko - rudarske krajeve - Batum i njegova okolna mjesta, Kutaisi itd, prelazei na Kuban, u Tiflis (Tbilisi), Vladikavkaz i razna druga kavkaska mjesta. U junoruskim krajevima radili su inovnici - na graenju Batumske eljeznice, eljeznike pruge Ulunhanlu - persijska granica, Aleksandropolje - Jerevan i drugdje (u Dagestanu, Takentu, Samarkandu, Novorosijsku i drugim mjestima srednjoazijskim u Rusiji). Rae su se, meutim, odluivali za rad u pristaninim mjestima crnogorskim - u Odesi, Sevastopolju i drugim mjestima Krimskog poluostrva. Bilo ih je i u Rostovu na Donu, u Minitopolju; na izgradnji Sibirske eljeznice. Poslije okonanja rusko - japanskog rata (1904 - 1905), u kojemu je uestvovalo vie Crnogoraca, u Vladivostoku je radila vea grupa pealbara iz Crne Gore (iz Zagoria, Podgorice, Pipera, Cetinja i Bara). Imali su svoje drutvo i radili su

na parobrodima. Bilo je i vlasnika imanja, na kotostrvu i drugdje (iz Donjeg Kraja kod Cetinja, iz Ceklina, Graana, Bjelopavlia, Dobrljana i dr.). Radili su u Nikoljsku - Usurijskom, u zabajkalskoj oblasti. KOLOVANJE CRNOGORACA U RUSIJI: Posebno je pitanje kolovanja crnogorske mladei u raznim srednjokolskim i visokokolskim ustanovama Rusije od prve polovine XVIII vijeka. Vasilije je jo 1758. poveo deset momaka iz vienih porodica na kolovanje u Rusiju Rusija je bila upravo prva meu evropskim dravama u kojima su se kolovali Crnogorci. U razdoblju 1848 - 1918. od ukupnog broja uenika i studenata koji su se iz Crne Gore kolovali u inostranstvu, u Rusiji su se kolovala 394, ili 13,07 odsto. Od toga broja u Rusiji se kolovalo 235 srednjokolaca ili 59,89 odsto, odnosno 8,49 odsto svih aka srednjih kola na kolovanju u inostranstvu. Crnogorska mlade pohaala je razne srednje kole u Rusiji: vojne kole, duhovne seminarije, gimnazije, trgovake akademije, strune i zanatske kole, razne tehnike, poljoprivredne, batovanske i vinogradarske kole (preteno na Krimu), radionice za izuavanje zanata raznih struka u Odesi, zatim vojne kole u Odesi, Tiflisu, Sankt Peterburgu, duhovne seminarije u Kijevu, Moskvi, Tiflisu i drugdje. Fakultete raznih profila studirali su i zavravali Crnogorci u raznim univerzitetskim centrima Rusije, najvie u Kijevu, Moskvi i S. Peterburgu. Sem u pomenutim, kolovali su se Crnogorci i u drugim ruskim gradskim aglomeracijama (Kiinjevu, Voronjeu, ernigovu, Ljvovu, Rigi, itomiru, Jalti, Novgorodu, Vilnisu, Astrahanu, Hersonu, Harbinu, Kazanu, Tveru, Minsku, Poltavi, Harkovi, Tomsku i dr). kolovanje Crnogoraca u Rusiji mnogo je znailo za siromanu Crnu Goru, koja nije imala redovnih graanskih kola sve do 1834. godine, kada je Petar Drugi Petrovi Njego osnovao prvu dravnu osnovnu kolu u crnogorskoj prijestonici, na Cetinju. Dotle su manastirske kole (pri Cetinjskom i drugim crnogorskim manastirima) osposobljavale mladie da znaju itati i pisati i liturgijske knjige koristiti pri vrenju crkvenih obreda. Prvi srednjokolski zavodi su podignuti tek 1869. godine (Bogoslovija i Djevojaki institut Carice Marije na Cetinju). Dodue, na Crnogorskom primorju bilo je srednjih kola i mnogo ranije, ali su ovi krajevi bili pod tuinskom vlau, sve do 1880. odnosno 1918. godine. Uzalud su pokuavali crnogorski mitropoliti - duhovni i svjetovni vladari Crne Gore da osnuju neophodne kole uz materijalnu pomo Rusije (vladika Vasilije i Petar Prvi), pa su se, u nedostatku svojih kola, orijentisali na slanje mladia u jednovjernu - pravoslavnu Rusiju. Prvi je vladika Vasilije Petrovi pokrenuo pitanje kolovanja mladei crnogorske, i to je bilo veoma vano pitanje u njegovim dravno prosvjetiteljskim planovima. Na drugom svom putovanju u Rusiju 1758. godine poveo je sa sobom, ovaj razboriti i dalekovodi crnogorski gospodar, grupu mladia radi kolovanja. Bili su to poglavito sinovi glavara: Rade (Rafailo) Petrovi, sinovac mitropolitov; Ivan i Vojin Petrovi, njegovi roaci; Savo Radonji, Nikola i Simeon Plamenac, Mihailo Baranovi, Ivan Vukoti, Gavrilo Radulovi i Filip arovi. U godinama 1762 - 66. upueni su na kolovanje jo: Filip Petrovi, Mihailo Borilovi, Petar Radonji, Mihailo Plamenac, Stjepan Bajramovi, Tomo Maroevi, Gavrilo Kneevi, Marko Perii, Rade Plamenac, Ivan Savi, Ivan Radonji Kneevi, Petar Petrovi. Prilikom treeg putovanja u Rusiju, 1765, poveo je vladika Vasilije na kolovanje u Sankt Peterburg roaka Petra, kasnijeg mitropolita Petra Prvog. I Petar Prvi i Petar Drugi Njego nastavie sa odailjanjem u Rusiju mladia iz

istaknutijih porodica, koji su se odlikovali otrinom uma, da bi se kolovali o troku ruske vlade. Kada je Petar Prvi doao na tron crnogorskog mitropolita, meu prvima je poslao u Rusiju sinovca orija Savova Petrovia, odredivi ga sebi za nasljednika. I Petar Drugi Petrovi - Njego je 1838. poslao ura Tomovog Davidovia na kolovanje u Institut korpusa rudarskih inenjera, a 1841. godine sinovca Pavla, kojega je bio planirao za nasljednika (umro u Petrogradu 1842), i svog sestria - Petra Perovia Cucu. Pred kraj svoga ivota, Njego je oktobra 1851. na kolovanje u Rusiju poslao Danila, koga je odredio sebi za nasljednika, ali se on morao vratiti da preduzme vladarski prijesto zbog smrti Njegoeve! I docnije e se, napose u vrijeme vladavine knjaza - kralja Nikole Prvog, Crnogorci uveliko kolovati u Rusiji, to traje do naih dana (redovno kolovanje i razne specijalizacije na ruskim institutima i univerzitetima). I o kolovanju Crnogoraca u inostranstvu u toku XIX i poetkom XX vijeka napisana je jedna doktorska disertacija, u kojoj se podrobno govori i o kolovanju crnogorske mladei u Rusiji, o troku ruske ili crnogorske vlade i samofinansiranjem. Mnogi su zbog ruske zime odustajali od kolovanja i vraali se u Crnu Goru U srednju slikarsku kolu bili su upisani: Marko . Vujovi i Milena F. urakovi. Poljoprivredne kole su uili: Marko I. Popovi, Mitar L. Pejovi, Nikola M. Vukosavovi, Ivo M. Kaluerovi - Sarap i Lazar Kosti, dok su ensku kolu uile Milica J. Petkovi i Jelena Vukovi. Prema podacima dr M.Pejovi, 42 uenika iz Crne Gore su po zavretku srednje kole u Rusiji nastavili kolovanje na nekom od univerziteta u Petrogradu, Moskvi i Kijevu, a bilo ih je i na drugim univerzitetima. Studije medicine iz Crne Gore je pohaao 51 student, od kojih navodimo: Mara Aimovi, Mihailo M. Babovi, Radovan N. Deli, Mileva urakovi, Gligorije J. Jovovi, Novica P. Kovaevi - Graovski, Milutin Velimirovi, Milo T. Vukovi, Anto Miunovi Gvozdenovi, Ilija T. Ilikovi, Jovan M. Kastratovi, Jovan S. Kujai, Savo L. Lazovi, Milovan - Milutin L. Lopii, Jovan . Popovi - Lipovac, Mitar Radulovi, Petar M. Miljani, Stevo . Ognjenovi, Ilija I. Pejovi, Vladimir Pileti, Tomica Spasojevi i dr. Duhovne akademije (teoloki fakultet) studiralo je u Rusiji 49 studenata iz Crne Gore, izmeu ostalih: Dimitrije Anui, Dimitrije (Mitar) Z. Baki, Gligorije V. Boovi, Radosav V. Veovi, Radisav J. Veovi, Nikola A. Vukoti - Stijepovi, Vladimir Ivanovi, Filip Popovi - Jabuanin, Mihailo Vujisi, ivko P. Dragovi, Marko P. Dragovi, Stanko S. Ivanovi, Marko Kneevi - Lipovac, Marko Lekovi, Nikola S. Ljubia, Bogdan V. Obradovi, Dimitrije Obradovi, Lazar T. Perovi, Lazo . Popovi, Filip L. Popovi, Nikola . Rolovi, Varnava Rosi, Janko Spasojevi, Novica Spasojevi, Mardarije P. Uskokovi, Marko P. Cemovi, Miljan S. iljak i dr. Studije prava, pored ostalih, studirali su: Krsto R. Abramovi, Radovan I. Boji, Milutin V. Bracanovi, Vukain Vukainovi, Vidak Vukovi, Stevan S. Klisi, Boko J. Ljumovi, Milo R. Markovi, Milutin R. Markovi, Ivan M. Maanovi, ore - uro M. Mijukovi, Milonja Mrdovi, Novak M. Perovi, Luka N. Pitelji, Petar P. Plamenac, Niko I. Poek, Lazar R. Raovi, Jakov Stanojevi, Vladimir M. Tomi, Krsto Todorovi, Marko P. Cemovi i dr. Studije filozofskog fakulteta, izmeu ostalih, studirali su: Ilija M. Vukovi, Pero Vukovi, Dimitrije - Mitar urovi, Ilija Z. Zori, Doibroslav K. Jovanovi, Milivoje Joksimovi, Ivan Kastratovi, Jovan M. Kastratovi, Mira P. Kiov-i, Mirko M. Medenica, Petar S. Mili, Jovo Spasojevi, Savo J. Spasojevi, itd.

Politehnike nauke studirali su: Risto . Bujii, Uro Bujii, Mihailo M. Dragovi, Jovan - Jovo P. Maanovi, Vasilije Pileti, Marko S. Plamenac, Milutin M. Radovi, Gavro A. Cemovi itd. U Petrogradu je studirao, pored pomenutih, jo i Krsto N. Topalovi (uenik Cetinjske gimanzije), a u Moskvi Savo L. Fati. Od studenata koji su zavrili srednju kolu u Rusiji, navode se i ova imena: Mara Aimovi, Milutin V. Bracanovi, Tomica Bracanovi, Vuko M. Karadi, Boko J. Ljumovi, Andrija . Markovi, Nikola P. Petrovi, Simeon Popovi i Milovan T. Dakovi. U knjizi dr M.D.Pejovia spominju se i imena uenika bez podataka o mjestu kolovanja: Radovan Adi, izvjesni Baki i Backovi (oba bez imena), Jevto B. Bei, Petar Lj. Vojvodi, Savo Vukievi, Danilo Vukovi, Jelena Vukovi, Radovan Vukovi, Marko Vujovi, Ilija Vuksanovi, Milo Vuksanovi, Mihailo J. Golubovi, Vuko M. Karadi, Blao M. Klisi, kao i dvojica bez imena - Vukani i Vuini. Od sveukupnog broja uenika, doktor Pejovi za 22 aka nije uspio da identifikuje koju su kolu pohaali i mjesto kolovanja, a za 44 koju su kolu uili, iako je konstatovao godine njihovog kolovanja. Crnogorsku omladinu su posebno privlaili unverzitetski centri: Sankt Peterburg, Moskva, Kijev, Kazan i Harkov. Peterburki i Moskovski univerzitet imali su i poseban uticaj na crnogorsku inteligenciju kolovanu u Rusiji. Od 90 - tih godina XIX vijeka i u prvoj deceniji XX vijeka ruskom Ministarstvu narodne prosvjete obraalo se za stipendije vie od 15 uenika i studenata crnogorskih, koji su se kolovali u Peterburgu; dok se iz sredstava Petrogradskog slavjanskog komiteta kolovalo 5 pitomaca, crnogorskih podanika, na Vojnomedicinskoj akademiji. Treba rei da su mnogi uenici i studenti, posebno oni koji su se kolovali u najsjevernijim gradovima, zbog otrih klimatskih uslova koji im nijesu pogodovali, bili prinueni da napuste kolovanje i vrate se u zaviaj ili nastave kolovanje u nekoj drugoj dravi; neki su oboljeli, a neki i umrli. Mletaki Senat angaovao je kapetana Marka Martinovia da obuava pitomce Petra Velikog Ukratko, u drugoj polovini XIX vijeka dosta se crnogorske mladei kolovalo u ruskim srednjokolskim zavodima, na viim i visokim kolama (fakultetima). Veina je uspjeno zavrila kolovanje, ali su mnogi, tavie najvei dio, za vazda ostali u mjestu kolovanja, ili u nekom drugom kraju prostrane ruske zemlje. Manji dio onih koji su se po zavretku kole vratili u domovinu zadravao se u njoj, ali su mnogi odlazili u susjedne srpske i druge drave da tamo stiu karijeru. Od 394 uenika i studenata, koliko ih se kolovalo u Rusiji od sredine XIX vijeka do potkraj druge dekade XX vijeka, na visokim kolama i fakultetima kolovalo se 198 studenata, ili 17,15 odsto ukupnog broja studenata kolovanih u inostranstvu odnosno 54,56 odsto ukupnog broja aka kolovanih u Rusiji. Najvie je aka i studentske omladine bilo iz Stare Crne Gore - 224, zatim iz Sjeverne Crne Gore - 93, pa iz Boke Kotorske - 11. Prema podacima dr M. Pejovia, broj studenata po fakultetima i akademijama bio je sljedei: medicinski fakultet - 51, teoloki fakultet - 49, pravni fakultet - 39, filozofski fakultet - 13, tehniki fakultet (politehnika) - 7, vojna akademija - 6, poljoprivredni fakultet i likovna akademija po jedan, dok mu za 22 studenta nije polo za rukom da utvrdi ta su studirali. Kakva je bila dinamika kolovanja po godinama najbolje pokazuju sljedei cifarski pokazatelji:

- do kraja XIX vijeka broj srednjokolaca iz Crne Gore nije prelazio 14 u toku godine, da bi poetkom XX vijeka taj broj sukcesivno rastao, dostiui maksimum kolske 1908/09. godine - 30, koliko ih je bilo kolske 1910/11. godine; - broj studenata od 1862. do 1878. godine bio je, uglavnom, ujednaen i nije prelazio u prosjeku cifru 5, da bi krajem XIX vijeka dosegao do 14 studenata godinje, a poetkom narednog XX vijeka pokazuje tendenciju poveanja, tako da ih je kolske 1913/14. bilo 24 iz Crne Gore. Oni koji su po povratku sa kolovanja u Rusiji stupali u dravnu slubu u Crnoj Gori, radei kao prosvjetnici, ljekari, pravnici i drugih profila strunjaci - bili su u veini privrenici, najbolji tumai i misionari ruske kulture. Mnogi od njih su jo u vrijeme kolovanja u Rusiji prihvatali demokratske ideje i revolucionarna stremljenja prenosei ih u svoju domovinu. Meu onima koji su ostali u Rusiji, izvjestan broj je uestvovao u Oktobarskoj revoluciji (1917), dok je manji broj sudjelovao u kontrarevoluciji. UEE LJUDI IZ CRNE GORE U RUSKOJ MORNARICI I SUVOZEMNOJ VOJSCI: Boka Kotorska je od drevnih vremena imala razvijenu pomorsku tradiciju. Bokeljski nautiari i brodograditelji bili su poznati po svojim jedrenjacima jo u srednjem vijeku. Superiorno su plovili po Sredozemlju i bavili se pomorskom trgovinom. Glas o spretnim i uenim bokekim pomorcima dospio je i na ruski Dvor. Poznato je da je Petar Veliki osobito nastojao da unaprijedi mornaricu i brodogradnju svoje drave. Slao je rusku mlade u pomorske zemlje Zapadne i June Evrope da izue pomorsku nauku i zanate; 90 pitomaca je razaslao na izuavanje pomorstva i pomorske vjetine, i to: 22 u Holandiju i 28 u Veneciju. I sam je putovao u Holandiju da se obui pomorskoj vjetini. Mletaki Senat je angaovao kapetana Marka Martinovia (Perast, 1663 - 1716), kao u ono vrijeme dobrog poznavaoca nautike, matematike, hidrografije i brodogradnje, da obui 17 ruskih pitomaca, kneeva i bojara, stavljajui mu na raspolaganje jedan kolski brod u vlasnitvu kapetana Iva Lazarevia, kako bi Martinovievi vaspitanici steena teoretska znanja i praktino primijenili. Poslije kursa predavanja odranog u svojoj privatnoj nautikoj koli u Perastu 1697. godine, Marko Martinovi je povjerene mu ruske pitomce vodio na kolsko putovanje po Jadranu do italijanske luke Bari, i nazad. Drugo kolsko putovanje obavljeno je ljeta 1698. godine, takoe po Jadranu. U Herceg Novom su sreli Petra Andrejevia Tolstoja (1645 - 1729), koji je takoe bio u Veneciji na izuavanju vjetina i kasnije postao ruski dravnik i diplomata (od 1702. do 1714. ruski poslanik u Carigradu). Tolstoj i njegovi saputnici su doputovali u Perast, gdje su odsjeli kod raznih porodica. Tada se Petar Andrejevi upoznao sa Matijom Zmajeviem, kojem e docnije svojim preporukama kod ruskog cara dosta valjati. Napisao je politiki i geografski osvrt "Sostojnie naroda tureckoga, a vodio je i Dnevnik, koji je takoe objavljen kao vrlo zanimljiv dokument, utoliko znaajniji to je rije o prvom ruskom tampanom spisu o naim krajevima. K. Petkovi: Nisu nam zapadne nauke prenosili samo Njemci i Holanani, nego i Crnogorci! Po zavretku kolovanja, kapetan Marko Martinovi je svakom ueniku izdao odgovarajue kolsko uvjerenje, doveo ih u Veneciju, podnio izvjetaj o rezultatima njihovog kolovanja i predstavio svoje pitomce mletakom Senatu, koji ga je obdario

doivotnom nagradom. O kolovanju ruskih pomoraca u Perastu kod kapetana Marka Martinovia postoje dvije dragocjene slike od velike kulturno - istorijske vrijednosti za pomorsku tradiciju Boke Kotorske. Danas se slika u boji uva u Pomorskom muzeju u Perastu. S njom u vezi, stoji zanimljiv zapis ruskog pisca K. Petkovia, koji je posjetio Boku Kotorsku sredinom XIX vijeka i opisao sliku na zanimljiv nain: "Slika ima za nas (Ruse - D.M.) pored istorijskog znaaja jo i tu vanost, to slui kao dokaz da su se zapadne nauke prenosile na rusko tlo za vrijeme Petra Velikog ne samo preko Njemaca i Holanana, nego i preko nae brae Slovena koji su dali ne mali doprinos u tom pravcu. U IX vijeku Juni Sloveni prosvetili su nas hrianskom vjerom, kada su nam dali prve crkvene knjige i upuivali nam prve propovjednike, a u XVIII vijeku, potomci tih istih Slovena upuivali su Ruse u tajne nauke sa kojima su zapadne drave dole do svoje moi i veliine". Uee Bokelja u ruskoj mornarici poelo je veoma davno. Jo u toku rusko - turskog rata 1769 - 1774. godine odazvali su se mnogi bokeljski pomorci na poziv carice Katarine Druge da uestvuju u borbi protiv Turaka. U ruskoj floti na Sredozemlju u navedenom ratu uestvovalo je pod komandom admirala Alekseja Orlova vie "primorskih Slovena" iz Herceg Novog, Risna, Grblja, Patrovia i dr. Na osnovu istraivanja veeg broja dokumenata Dravnog arhiva u Kotoru koja je obavio istoriar akademik Slavko Mijukovi, moe se zakljuiti da je uee Bokelja u floti grofa Orlova, koja je etiri godine plovila i vrila razne borbene operacije po Sredozemlju, bilo brojno i konstantno. Podsjetiu samo na dva izvjetaja nadintendanta Burovia mletakom vanrednom providuru, koje komentarie Mijukovi. U prvom izvjetaju od 2. oktobra 1771. Burovi kae da je na jednom brodu bilo dvadeset i vie Bokelja, koji su se vratili iz ruske sredozemne ratne flote, ali da ih je jo znatno ostalo, dok u drugom izvjetaju datiranom 25. januara 1772. godine javlja da je u Molunat, blizu Dubrovnika, stigla jedna polaka na kojoj se nalazilo 50 ljudi koji su bili u ruskoj floti, od kojih je 40 bilo iz Risna - a svega trojica sa podruja Herceg Novog. I iz jednog arhivskog dokumenta od 13. maja 1773. godine saznajemo da je iz Risna bila spremna jedna eta ljudi za odlazak u rusku flotu. Meu brojnim Bokeljima posebno se istiu imena: admirala Matije Zmajevia, tri admirala Vojnovia: Marka, Jovana i Aleksandra, o kojima e kasnije biti rijei; zatim Rinjanina Petra aje Bjeladinovia, kapetana Palikue, Jovana Bijelia, Jovana Kneevia i mnogih drugih. Pored ovih, u literaturi o naim pomorcima u Ruskoj vojsci pominje se vie Vojnovia: Nikola, koji je u saradnji sa admiralom Uakovim osvojio Ankonu u Italiji; kapetan Vladimir, koji je u borbi protiv Napoleonove vojske poginuo u bici kod Kulma (1813) i major ore (Georgije), zatim: kapetan Milo Antonijev Vojnovi, kapetan Milan Nikolin Vojnovi, potom, Jovo, ore (Georgije), Ljubomir, Vladimir i Nikola - sva petorica kapetani iz porodice Vojnovi na ruskim brodovima, kojima je Odesa bila matina luka. Sem tri generala Vukotia, o kojima e kasnije biti govora, ovdje emo spomenuti jo trojicu u ruskoj slubi: kapetana Stevana (Stjepana) Mihajlov(ia), cirkumnavigatora, koji je od 1823. do 1826. godine oplovio oko Zemljine kugle, i samim tim bio prvi junoslovenski morepolovac koji je oplovio svijet; zatim Ivana Ivanov(ia), koji je uestvovao u bici kod Navarina, i kapetan - lajtnanta Ivana Mihajlov(ia). Plovili su pod ruskom zastavom mnogi nai odvani Bokelji: korsari Joko i Ilija Crnogorevi, piro Pjeivac, Simo elali, Marko Radimir, Mihailo Vueti, ore Stojkovi, Marko Pjeivac, Boidar Cicovi i mnogi drugi ija se imena ne znaju. Uz ove, pominju se imena brodograditelja i graditelja pomorskih ruskih luka (na primjer, Matija Melada iz Perasta, ili Ivan Feodoseevi Boci, svakako iz Boke, na ta

asocira i njegovo prezime, istakao se u olenjeckom brodogradilitu), zatim razni privrednici iz Risna, poznati po raznim komercijalnim i trgovakim aktivnostima: Dimitrije Ljubibrati, braa Marko i Mitar urkovi, Nikola Popovi, Drago Katuri, Vlado Kovaevi i dr. Ili, iz Dobrote: Petar L. Tripkovi (vlasnik tri broda), braa Jozo i Tripo Ivanovi i niz drugih. Rusi bokekoj mornarici duguju zahvalnost za brzi razvoj pomorsko-trgovake privrede Bilo je, dakako, pomoraca i trgovaca i iz ostalih oblasti Crnogorskog primorja - iz Hercegnovskog kraja, iz Grblja i Patrovia... O tome svjedoe i istraivanja V.J. Grigoria, profesora Odeskog univerziteta, koji na osnovu arhivskih podataka kae izmeu ostalog, da su ruskoj mornarici ivotni puls davale i razne porodice: Komnenia, Coia, Ivanovia, Nakienovia, uraevia, elalia, Malovia, Ilia, uranovia, Markovia, Popovia, Mre, Perovia, Kaanegra itd, iji su brodovi pod ruskom zastavom vrili teku i opasnu plovidbu na jugu Rusije. A koliko li je tek bilo kapetana i posada na brodovima ije zastave nijesu bile ruske - pita se prof. Grigori, i dodaje da je istorija ruskih pomorsko - trgovakih preduzea na Crnom moru sauvala uspomenu na: Marka Gojkovia, pira Vojnovia, brau Mitrovi, Senie, brau Jankovi, Pavkovie, Lazarevie, Milovie, Vukasovie, Supiie itd. Prof. V.J. Grigori zakljuuje da Rusi "ba toj slovenskoj mornarici", tj. bokekoj - duguju zahvalnost za brzi razvitak pomorsko - trgovake privrede i vaskolikog privrednog ivota june Rusije. Sa tla dananje Crne Gore u Ruskoj vojsci bilo je 30 admirala i generala (raunajui tu i dvije poasne titule: feldmaralsku crnogorskog suverena Nikole Prvog i general majorsku prestolonasljednika Danila), to je, bez sumnje, jedinstveni primjer i svojevrstan fenomen u vojnoj istoriografiji da iz jedne male zemlje bude toliko visokih vojnih starjeina u armiji jedne svjetske velesile, jednog populacijski tako ogromnog naroda. Poslije odsluivanja vojnog roka u Ruskoj vojci i odlaska "u rezervu" (penziju), admirali i generali naeg porijekla veinom su se povlaili na svoja velika i bogata imanja, koja su obino, pored plemstva i plemikih titula, za ratne zasluge ponajvie u Junoj Rusiji dobijali - i tamo su poput drugih ruskih plemia raskono, "na ruski nain" ivjeli... Nauna istraivanja su pokazala da su se i admirali i generali sa tla Crne Gore u Ruskoj vojsci, kao i ostali nai sunarodnici naseljeni na teritoriji Rusije u naglim procesima etnikih i etnobiolokih pretapanja kroz nekoliko generacija asimilovali, "utopili se" u etnikum "jednorodne jednovjerske" ruske sabrae. Dr Mita Kosti, saradnik Jovana Cvijia, u svojoj naunoj raspravi: Srpska naselja u Rusiji: Nova Srbija i Slavenosrbija, prvi je prikazao u genetikom razvoju s istorijsko etnografskim pregledom pojedinih migracionih kretanja ove posljedice, navodei imena mnogih onovremenih generala kojima se relativno brzo gubi trag. Iako su se nai emigranti osjeali etniki i nacionalno kao i njihovi sunarodnici u Crnoj Gori, njihovi potomci ve u prvoj generaciji zaboravili su maternji jezik svojih predaka, pa im se docnije izgubio svaki trag. Stoga o mnogim generalima i admiralima, kao to e se vidjeti kada budemo o njima pojedinano pisali, osim osnovnih personalija nijesmo nali irih biografskih podatka, jo manje o njihovom potomstvu. Pa, ipak, iskonska tenja naih sunarodnika da zapamte i ostave za potomstvo svoju genealogiju sa svojim to je mogue dubljim korijenima i veim istorijskim zaslugama, dola je do izraaja i kod "ruskih": Zoria, Vojinovia, Mirkovia, Ivelia i drugih, koji su se obraali na odgovarajue adrese u Rusiji za priznanje grofovskih

titula i sl. Neki su se generali, meutim, iz Ruske armije vraali svojem zaviaju da tamo provedu zadnje dane ivota, da u krugu ue ili ire porodice zatvore ivotni krug i budu od njih ispraeni na vjeni poinak. Prema podacima dr Pera oa, u redovima carske Ruske vojske, pored redova i niih inova, bili su i mnogi crnogorski oficiri, kao ve pominjani general Jovan Popovi Lipovac, komandant divizije u armiji generala Ratka Dimitrijevia, sa dva sina (jedan kapetan, a drugi potporunik); zatim, general Luka Gojni, divizijar Crnogorske vojske. o dalje nabraja poimenino, navodei i druge neke ratne podatke o njima. To su: artiljerijski pukovnik Stevo I. Vukievi, odlikovan viim oficirskim odlijima, poginuo je, kao i njegov brat Filip, gardijski pjeadijski porunik. Filip je za junake podvige po smrti odlikovan oficirskim Krstom sv. ora - Kapetan uro M. Vukievi, tri puta ranjen, odlikovan viim oficirskim odlijima. - Njegov brat Blao, porunik, avijatiar, odlikovan. - Blao I. Vukievi, onda kadet, dobrovoljac, arhitekta, ranjen, odlikovan vojnikim Krstom sv. ora i medaljom. Vjerovatno se nikada nee utvrditi taan broj Crnogoraca koji su sluili u ruskoj armiji Poznato je hrabro dranje u borbama pukovnika Tomaa, sina vojvode Peka Pavlovia, koji je komandovao pukom, brigadom, pa 117. divizijom; ranjen pet puta, odlikovan svima ordenima sa maevima koje moe dobiti njegov in, tako i oficirskim Krstom sv. ora i zlatnim orujem; krajem 1916. bio je predloen za in enerala. Bio je i sin mu Ilija, konjiki kapetan, tri puta ranjen, odlikovan. Pukovnik Milo Markovi, odlikovan; vele da je poginuo pod Rigom. Pukovnik ore B. Markovi, nekoliko puta ranjen, odlikovan oficirskim Krstom sv. ora. Pukovnik Mihailo Baki, ranjen nekoliko puta, odlikovan, poginuo. Pukovnik Rako N. Kusovac, bio je u drugom gardijskom korpusu u treem streljakom puku cara Nikolaja; bio je ranjen; pored ostalih dobio je oficirski Krst sv. ora. Pukovnik Milo Rolovi, odlikovan i Krstom sv. ora. Pukovnik Dimitrije Konti, koji je bio u Gvozdenoj diviziji, bio je ranjen, odlikovan. Pukovnik Marko I. padijer, nekoliko puta ranjen, odlikovan i Krstom sv. ora. Major Stevan J. Radovi, teko ranjen, odlikovan. Pjeadijski kapetan Luka R. Drecun bio je na frontu u Galiciji, u korpusu enerala Kornilova. Prvi je sa etom uao u varo Gali, tada je bio ranjen. Kada je eneral Kornilov bio zatvoren od boljevika, on ga je oslobodio i preveo na Don, gdje se formirala dobrovoljaka ruska armija Kornilova i enerala Aleksijeva. U toj armiji Drecun je komandovao bataljonom. Dobio je odlija i Krst sv. ora. Poginuo je prvi u juriu, predvodei svoju jedinicu, sa poklikom: Naprijed, ura, za Slovenstvo. Konjiki kapetan Ljubo Nikoli, ranjen, dobio ordene sv. Vladimira, sv. Ane i sv. Stanislava sa maevima. Pjeadijski kapetan Pavle Kovaevi imao je sedam rana, odlikovan. Artiljerijski porunik oko I. Jovievi bio je ranjen, odlikovan. Porunik Petar Lopuina, odlikovan. Artiljerijski porunik Petar Kaanegra, ranjen, odlikovan. Artiljerijski porunik Petar Nov. Kovaevi, odlikovan, poginuo. Gardijski porunik Aleksandar Veovi uestvovao u mnogim borbama, tako i u francuskoj Stranakoj legiji; boljevici su mu glavu skinuli. Artiljerijski porunik Rao Medenica ranjen, odlikovan. Pjeadijski potporunik Marko . padijer poginuo je u ruskoj diviziji koja je bila dola na Solunski front. U ruskoj vojsci uestvovalo je i pet sinova pok. Slava urkovia, biveg autanta kralja Nikole, sa inovima viih i niih oficira. Svi su bili odlikovani, a jedan je dobio oficirski Krst sv. ora. Sem ovih, uestvovali su u Ruskoj vojsci mnogi oficiri ija su imena vremenom pala u zaborav. Treba se posebno sjetiti sekund - majora Jovana Stefanova Baljevia, prvog doktora filozofije u

Crnogoraca i Srba iz sredine XVIII stoljea, za kojega pretpostavljamo da je samozvani "crnogorski car" epan Mali. O Baljeviu smo napisali i jednu monografsku publikaciju. Pored dr Anta Gvozdenovia i Jovana Popovia - Lipovca, uestvovali su u rusko - japanskom ratu 1904 - 1905. Aleksandar - Lekso V. Saii, Joo Stevov Ranatovi, Filip Mirov Radulovi, Rade Lazov Zec, Stevo Nikov Jablan, Milan Ivov Rolovi, Savo i Savi Savovi, Rade Gardaevi, Pero urov Dapevi, Stevan Lukin Ivanovi, Filip - Sjero Markiin Plamenac, Marko urov padijer i Marko Ilijin padijer. Ovo su, nesumnjivo, samo neka imena crnogorskih boraca, uesnika u ruskoj armiji, jer do danas nije pouzdano istraeno, utvreno i statistiki iskazano koliko ih je tamo bilo tokom minulih vjekova. Bilo ih je, dakako, mnogo vie, neuporedivo vie - i ubijeeni smo da se taj broj ni priblino nikada nee saznati! Nadamo se, meutim, da e se makar jedan broj naknadno identifikovati. Ovakav na zakljuak dovodimo u vezu i sa linim iskustvom - koliko smo imali muke da identifikujemo neke admirale i generale, izmeu 30 njih koje obraujemo izmeu korica ove knjige. Za dvojicu Ivelia (Ivana-Ivelju i Simeona) nemamo podataka, dok su za nekoliko admirala i generala podaci nepotpuni i turi, no, ipak vrlo dragocjeni, jer se na osnovu njih moe dalje tragati za arhivalijama i drugim podacima koji govore direktno i indirektno o njima. U ruskoj vojsci i civilstvu bilo je, dakle, dosta kolovanih Crnogoraca, ne samo Petrovia, nego i iz drugih uglednih porodica, crnogorske mladei koja je nakon zavretka kole u Rusiji tamo ostajala nalazei tu i drugu domovinu, dokazujui se na raznim vojnim i civilnim dunostima. imun Mazarovi zastupao je ruske interese u Persiji, a Petar M. Ljesar u Londonu i Pekingu Svrha ovoga rada nije bila da se o njima istrauje - govori detaljnije i pojedinano, to bi odista mogao da bude predmet posebnih istraivanja. Mi smo naveli samo neke od njih u cilju ilustrovanja teze da je u velikoj Rusiji armiji bilo dosta naih sunarodnika, meu kojima i onih koji su dosegli najvie inove, pa je naa jedina pretenzija bila da ove potonje to je mogue svestranije nauno osvijetlimo. Moramo rei da je to bio veoma sloen nauni zadatak! Dakle, u ruskoj slubi bilo je mnogo ljudi porijeklom iz Crne Gore koji su se tamo kolovali i nakon zavretka kole ostajali da se bave raznim profesijama, kao na primjer: Tomo Mrvoevi, Ivan Vukoti, Stevan Vueti (Vukoti). Bilo je i nekoliko diplomata iz naih krajeva u carskoj Rusiji, i to: dr imun Mazarovi, iz Perasta, koji je bio u diplomatskoj misiji Rusije u Persiji, zatim Petar Mihailov Ljesar, s Njegua, ruski diplomata u Londonu i Pekingu. Pomenuemo i poznatog ruskog skulptora Evgenija Viktorovia Vuetia (1908 - 1974), iji su preci porijeklom iz Crne Gore, koji je uradio monumentalni spomenik "Mamajev kurgan" u Volgogradu, posveen Staljingradskoj bici iz 1942. godine. Nikola Prvi Petrovi - Njego (na ruskom - Nikolai, na naem jeziku tepajui Niko ili Nikica, pa otuda u zapadnoj literaturi se javlja i kao Nikita), crnogorski knjaz (1860 1910), pa kralj (1910 - 1918), sin je velikog vojvode Mirka Petrovia, 1820 - 1867 (starijeg brata knjaza Danila, 1851 - 1860) i vojvotkinje Stane, 1824 - 1895 (sestre vojvode Marka Dragova Martinovia, iz Bajica). Potonji je crnogorski suveren iz slavne dinastije Petrovi - Njego koja je vladala Crnom Gorom 200 godina, od 1967. do 1918, s manjim prekidom od sedam godina (vladika Arsenije Plamenac). Nikola Mirkov je roen na Njeguima, u selu Erakoviima, 25. septembra po starom kalendaru ili 7. oktobra po novom, 1841. godine. Pojavio se na svijetu u obinoj

seoskoj kui prizemljui, na ijem je mjestu docnije podignut lijep Kraljevski dvorac, u neposrednoj blizini Njegoeve rodne kue. Nikola Mirkov Petrovi je ranu mladost proveo na Njeguima, uvajui ovce po lovenskim padinama. Ve u estoj godini, kako je zabiljeio saksonski kralj Fridrih Avgust Drugi, "dobio je oruje u ruke". Tada se, u patrijarhalnoj njegukoj sredini, sa ivom epskom tradicijom i budnom nacionalnom svijeu, ivjelo i disalo radnikim duhom, to je imalo velikog uticaja na vaspitanje mladog Nikole Mirkova i njegovo kasnije stvaralatvo. Na porodinom ognjitu sluao je narodna predanja o bojevima Crnogoraca s neprijateljima i njihovim junakim podvizima, i epske pjesme uz zvuke gusala. Prvi uitelj mu je bio roeni otac, proslavljeni "veliki vojvoda od Grahovca", i sam pjesnik, autor zbirke "Junaki spomenik" (Cetinje, 1864). Uz tradicinalno vaspitanje, karakteristino za veinu onovremenih Crnogoraca, budui crnogorski knjaz se, prema nekim podacima, obreo na Cetinju oko 1848. godine, gdje je postao uenik Cetinjske kole. Prekidana estim ratovima, ova kola jedva da je obezbjeivala minimum znanja iz itanja, pisanja, rauna i crkvene istorije. To saznajemo i iz jedne zabiljeke Nikole Prvog u njegovim "Memoarima", gdje je opisujui kolovanje u Trstu, priznao da je tada bio "bez ikakve spreme u nauci, pravi sini nepitnijeh gora i planina". Nikola Mirkov se kolovao u Trstu od 1852. godine. Pohaao je "Srpsku osnovnu kolu Sv. Spiridona", u kojoj je uio dnevno "po nekoliko ura" kod italijanskog uitelja, a predavali su mu jo i "repetitor, uitelj tancovanja, uitelj risovanja". Bio je odlian uenik. Nijedan ak nije znao bolje od njega geografiju i kosmografiju; za jedan dan mogao je da naui po 50 rijei iz italijanskog i njemakog jezika... Kada je poetkom kolske 1853. godine zavrio pomenutu etvororazrednu osnovnu kolu, nastavio je njemaku protestantsku kolu, takoe u Trstu. Poslije dvije i po godine kolovanja u Trstu, Nikola Mirkov je dobio poziv strica knjaza Danila da se vrati na Cetinje. Stoga se, u proljee 1854. godine, vratio u Crnu Goru. Poslije kraeg boravka u crnogorskoj prijestonici, na intervenciju knjaza Danila Prvog, primljen je kao pitomac u uveni Licej Luja Velikog u Parizu, u kojemu su se kolovali mnogi velikani, kao to su bili: Volter, Robespjer, Molijer, Delakroa, Viktor Igo i drugi. U tom srednjokolskom zavodu, jednom od najboljih u Francuza, ostao je tri kolske godine 1856/57 - 59. i zapoeo etvrtu. U istoriji ratovanja gotovo da ne postoji primjer uporediv sa podvigom na Vujem dolu I u narednoj deceniji bilo je oruanih sukoba sa Turskom. Knjaz Nikola je pomogao Prvi bokeki (Krivoijski) ustanak (1869) i Hercegovaki ustanak (1875). Posebno se, meutim, istakao u crnogorskim oslbodilakim ratovima 1876/78. godine protiv Turske imperije. U tom tzv. "Veljem ratu" pobijedilo je crnogorsko oruje i knjaz Nikola se proslavio kao hrabar i veliki vojskovoa. On je sa Crnogorcima 16. jula 1876. na Vujem dolu izvojevao sjajnu pobjedu nad turskom vojskom pod komandom Juktar - pae. U slavnoj Vuedolskoj bici turska vojska je pretrpjela straan poraz: na bojitu je ostalo oko 4000 mrtvih i ranjenih Turaka, meu kojima su bila dva generala, dva pukovnika, osam komandanata bataljona i ezdeset drugih oficira; zaplijenjeno je mnotvo ratnog materijala (svih 12 topova, 3000 puaka, 21 zastava itd). Od Crnogoraca je poginulo svega 70 boraca, a bilo je i 118 ranjenih, to zvui gotovo nevjerovatno. Poslije slavne Vuedolske bitke reali su se pobjedonosni uspjesi crnogorskog oruja: 24. jula voena je estoka i uporna borba u Kuima - na Fundini i Medunu, zatim u Doljanima, u kojoj su Crnogorci do nogu potukli tursku vojsku; 27. avgusta 1877. godine osloboen je utvreni grad Onogot (Niki), poslije 47 -

dnevne opsade; od 6. do 14. juna 1877. izvojevana je pobjeda nad Sulejman-painom vojskom u Bjelopavliima ("deset krvavih dana", kako je J.J. Zmaj ovu bitku u pjesmi nazvao!); od 2. novembra do 28. decembra 1877, poslije bezmalo dvomjesene borbe - 10. januara 1878. zauzet je dobro utvreni grad Stari Bar, a desetak dana nakon toga - 20. januara 1878, crngorska vojska je osvojila i Ulcinj i sav primorski pojas do Bojane. U svim navedenim i nepomenutim borbama Crnogoraca protiv Osmanlija za vrijeme oslobodilakih ratova 1876/78. godine proslavilo se crnogorsko oruje (izuzev u dva sluaja). Tokom dvogodinjih ratova, crnogorska vojska, na elu sa glavnokomandujuim Nikolom Prvim, vodila je 72 borbena okraja, od kojih je prema ocjenama vojnih analitiara bilo 12 bitaka, 10 bojeva i 50 manjih ili veih borbenih okraja. Obje strane su izgubile po treinu svoje vojne sile: turska vojska je imala 103.500 mrtvih, ranjenih i zarobljenih vojnika i oficira (zaplijenjeno je 58000 puaka, 132 topa, 2500 konja, 168 zastava), dok je crnogorska vojska imala 9482 poginula i ranjena borca, od kojih se 4000 ubrzo oporavilo i vratilo u svoje jedinice. U istoriji ratovanja gotovo da nije poznato da jedna vojska 12 puta slabija tako trijumfalno zavri i pobijedi toliko nadmonijeg neprijatelja. Zbog ovih sjajnih pobjeda knjaz Nikola je dobio pjesnini naziv - sintagmu "car junaka" (vojvoda Simo Popovi), dok je Crna Gora na Berlinskom kongresu (1878) i de jure dobila priznanje meunarodnog suvereniteta; priznata je i od onih velesila koje je dotle nijesu priznavale. Postala je 27. nezavisna drava u Evropi. Teritorija joj je udvostruena dobijanjem onih krajeva koje je u pomenutom ratu oslobodila; dobila je gradove: Niki, Kolain, Spu, Podgoricu, Bar i Ulcinj, te teritorije Banjane, Kue, Vasojevie, Plav i Gusinje. Oko crnogorskog zaposjedanja Plava i Gusinja uslijedio je turski otpor. Na intervenciju velikih sila Porta je pristala da umjesto ova dva pogranina naselja - preda 1880. godine danas najjuniji crnogorski grad Ulcinj i njegovo primorje. Tada je povrina Crne Gore, sa novoosloboenim krajevima, iznosila 9475 km2. Po zavretku Berlinskog kongresa nastao je dui period mira, u kojemu je crnogorski suveren Nikola Prvi nastavio sa prosvjetno - kulturnim akcijama ranije zapoetim. Zapravo, poslije prvog svog oficijelnog boravka u Rusiji krajem 1868. i poetkom 1869. godine, gdje je prijateljski primljen u prijestonici Sankt Peterburgu, nastavio je izuzetno vane reforme u dravnoj upravi i poduhvate u osnivanju neophodnih ustanova. A prilikom dvorske audijencije ruski imperator Aleksandar Drugi prijateljski je primio mladog crnogorskog suverena, prihvatajui sve njegove zahtjeve za materijalnom pomoi. Bogato ga je obdario. Darovao mu je na rastanku sablju srpskog kralja Milutina. Znatnu novanu pomo koju je dobio u Rusiji knjaz Nikola je iskoristio za podizanje prvih srednjokolskih zavoda u Crnoj Gori - evojakog instituta "Carice Marije" i Bogoslovsko - Uiteljske kole na Cetinju 1869. godine. Godinu ranije osnovao je i poznatu Cetinjsku itaonicu sa irokim spektrom djelovanja - pozorinim i muzikim repertoarom, sa matinim funkcijama za itavu crnogorsku dravu. Knjaz Nikola znao je ta treba initi da bi se Crna Gora kulturno preporodila kolske 1880/81. godine knjaz Nikola osnovao je Niu gimnaziju na Cetinju, prvu dravnu kolu ovoga profila, koja je u jubilarnoj 1910. godini izvela prvu generaciju maturanata. Nikola Prvi je, naroito poslije oslobodilakih ratova, znalaki artikulisao svoje opredjeljenje za kulturno - prosvjetni i ekonomski napredak Crne Gore. Znao je ta mu valja initi na kulturnom preporodu svoje drave. Smiljeno je i sistematski radio na njenom svestranom napretku; osnivao joj je jednu po jednu nasunu

nacionalnu ustanovu - teatar "Zetski dom" (1884 - 1888), Narodni muzej (1890); obnovio Dravnu biblioteku (1893), formirao nacionalni arhiv (1895); inicirao pokretanje listova i asopisa, obezbjeivao finansijska sredstva za njihovo izlaenje; starao se o nabavki tamparskih maina i opremanju knjigovezakih radionica, brinuo o unapreenju tamparsko - izdavake djelatnosti. Uradio je dosta, tavie mnogo, s obzirom na objektivne drutveno - ekonomske mogunosti. Stvarao je institucije koje e sakupljati, obraivati, uvati, njegovati crnogorsko kulturno nasljee, i biti snaan podsticaj za dalji kulturni progres, temelj i razvitak kulturnih dostignua za vrijeme koje e tek doi. Inicirao je, moralno i materijalno pomagao pokretanje serijskih publikacija radi prezentiranja stvaralakog opusa kreativnih snaga koje su sve vie narastale u Crnoj Gori. U njegovom rezidencijalnom mjestu na Cetinju, na Dvoru, stvoren je plan za okupljanje ireg kruga naprednih intelektualaca, poznatih kulturnih i javnih radnika, poglavito Srba iz Vojvodine, Dalmacije, Like i Hercegovine i drugih krajeva u ono vrijeme pod austrougarskom i osmanskom okupacijom - tzv. izvanjaca, poevi od Jovana Pavlovia, Milana Kostia, Niifora Duia, Sima Popovia, Laze Kostia, Ilije Beare, Boa Novakovia, Steva uturila, Sima Matavulja, Jova Ljepave, Jovana Sundeia, Pera Bogiia, dr Luja Vojinovia, dr ora Radia, dr Svetislava Simonovia, dr Kleantesa Teodoridesa i mnogih drugih, a bilo je, dakako, i stranaca (na primjer, Pavel Apolonovi Rovinski, Sofija Petrovna Mertvgo, Fantiek Vimer, Robert Tolinger i dr). Svi su oni bili i brojni i vrlo znaajni, i u veini odani Crnoj Gori, doprinosei njenom svekolikom kulturno - prosvjetnom, zdravstvenom i drutveno - ekonomskom prosperitetu. Knjaz Nikola ih je mudro rasporeivao na najodgovornije dravne i drutvene funkcije. Ukratko, uloga knjaza - kralja Nikole Prvog u stvaranju prosvjetnih i kulturnih institucija u Crnoj Gori, u pokretanju listova i asopisa i stvaranju Cetinjskog knjievnog kruga, u organizovanju velianstvenih kulturno - prosvjetnih i nacionalnih manifestacija (npr. jubilej 400-godinjice Crnojevia tamparije, prve na slovenskom jugu - 1893. godine, proslava 200-godinjice vladajue kue Petrovi Njego - 1896, proglaenje Crne Gore za Kraljevinu - 1910, proslava 100-godinjice Njegoevog roenja - 1913. itd). Za svoje duge vladavine crnogorski monarh je, tako rei, u svim oblastima drutvene nadgradnje i materijalne baze inio znaajne pomake. Vrio je reforme, pogotovo poslije teritorijalnog irenja crnogorske drave. Nastavio je reforme u upravi i vojsci zapoete 70-tih godina XIX stoljea. Umjesto Senata, koji je ukinuo 1879. godine, ustanovljeni su: Dravni savjet, ministarstva i Veliki sud. Dravni savjet su inili svi ministri i lica koja je imenovao suveren, i to je bila u neku ruku narodna skuptina sa zakonodavnim funkcijama. U devetoj deceniji XIX vijeka inaugurisao je uveni Opti imovinski zakonik (1888), koji mu je izradio pravnik svjetskog glasa dr Valtazar Bogii. Na osnovu Luindanske proklamacije, kojom je 31. oktobra 1905. obavijestio crnogorski narod o namjeri donoenja ustava u Crnoj Gori, 27. novembra iste godine izabrana je Ustavotvorna skuptina (od 76 poslanika), koja se sastala 19. decembra te godine i "izglasala" Oktroisani ustav, izgraen na osnovu Namesnikog ustava Srbije iz 1869. godine. Tako je crnogorska drava postala ustavna, ali ne i parlamentarna monarhija. Poslije sticanja meunarodnog suvereniteta i subjektiviteta 1878. godine, Crna Gora je svoje diplomatske poslove sa stranim dravama morala obavljati po naelima meunarodnog prava, tim prije to joj je meunarodni status obezbijedio solidan autoritet ne samo kod susjednih drava nego i kod velesila uopte, koje su je gledale kao stablnu dravu sa znaajnim kredibilitetom na koju se mora raunati i u meunarodnim relacijama.

Za 25 godina Nikola je po Crnoj Gori izgradio 540 km puteva i na njima oko 500 m mostova Neke drave su u poetku, nakon Berlinskog kongresa obavljale diplomatske poslove sa Knjaevinom Crnom Gorom (od 1910. Kraljevinom) preko svojih diplomatskih predstavnitava u Dubrovniku i Skadru - odakle su akreditovani poslanici, s vremena na vrijeme, dolazili u crnogorsku prijestonicu. Potom su kod privatnih vlasnika na Cetinju iznajmljivali kue kao privremena stanita za svoja konzularna predstavnitva. S kraja XIX i poetkom XX vijeka u crnogorskoj prijestonici podignuto je ili pod kiriju iznajmljeno 12 objekata za diplomatska predstavnitva evropskih i vanevropskih zemalja, u veini arhitektonski veoma dopadljivih i za cetinjske prilike, velelepnih. Prvo su u tu svrhu podigle zdanja: Austro - Ugarska (1899), Rusija (1903), Italija (1910), Francuska (1910) i Engleska (1912), dok su iznajmile privatne objekte: Turska (od 1886), Grka (od 1881), Bugarska (1897), Srbija (od 1897), SAD (1905), Njemaka (od 1906) i Belgija (od 1910). Crnogorski suveren Nikola Prvi kao dobar politiar i vjet diplomata znao je okupljati diplomatske predstavnike akreditovane na Cetinju, primati ih u audijencije i razgovarati sa njima ne samo o odnosima sa dravama koji oni predstavljaju ve i o drugim krupnim pitanjima svjetske politike i diplomatije. Da bi postigao to ire i jae politiko - diplomatske veze, knjaz Nikola je vie puta odlazio u inostranstvo u zvanine posjete Sankt Petersburgu (1868, 1882,1886, 1889, 1894, 1896, 1908, 1912), Beu (1865, 1869, 1873, 1912), Parizu (1867), Rimu (1873), Carigradu (1883, 1899), Beogradu (1896) i Londonu (1898). Svuda su ga uvaavali, lijepo doekivali i darivali visokim poklonima. Kod crnogorskog naroda je Nikola Prvi bivao sve popularniji, sve vie mu je rastao ugled i kult. I kod srpskog naroda u okruenju stekao je velike simpatije - gledali su u njega kao u spasioca. Znao je da pridobije i sveslovensko i ire evropsko javno mnjenje. Poudavao je pet kerki za uticajne evropske kneeve i tako stekao prijateljstva na najznaajnijim evropskim dvorovima. Godine 1883. udao je kerku Zorku za princa Petra Karaorevia, kasnije kralja Srbije; 1889. godine Milicu za velikog ruskog kneza Petra Nikolajevia Romanova; iste 1889. Anastasiju - Stanu za kneza ora Maksimilijanovia Romanovskog a drugi put, 1907, za velikog ruskog kneza Nikolaja Nikolajevia Romanova; Jelenu 1896. za italijanskog prestolonasljednika princa od Napulja Viktora Emanuela, docnije kralja Italije, i Anu 1897. godine za sina hesenskog kneza Aleksandra - princa Franca - Jozefa od Batenberga, brata Aleksandra Batenberga koji se nalazio neko vrijeme na bugarskom prijestolu... Knjaeve kerke bile su lijepe, inteligentne i obrazovane, pa su doprinosile ugledu Crne Gore na evropskim dvorovima; bile su, tako rei, pravi "ambasadori" crnogorski u evropskim diplomatskim krugovima u ono vrijeme kada mala i siromana Crna Gora nije ni mogla obezbijediti odgovarajua finansijska sredstva za osnivanje svojih diplomatskih predstavnitava irom Evrope. Knjaza - kralja Nikolu su stoga nazivali "tastom Evrope". Knjaz i Gospodar Crne Gore, kako ga je uobiajeno zvao crnogorski narod, poslije Berlinskog kongresa i sticanja nezavisnosti njegove drave, posebnu panju je poklanjao izgradnji saobraajne infrastrukture i privrednom razvitku svoje zemlje. Prije njega Crna Gora je u saobraajnom pogledu bila izolovana. Njegovi dinastiki prethodnici su svjesno zanemarivali razvoj saobraaja - da bi i na taj nain onemoguili (lake) prodiranje neprijateljskih vojnih ekspedicija. I to je bilo veoma znaajno sa strateko - vojnog stanovita da se lake ouva sloboda i nezavisnost Crne Gore. U novim uslovima proirenja granica poslije 1878. godine i periodu mirnog

razvoja Crne Gore, prilike su se radikalno izmijenile. Za vrijeme vladavine knjaza kralja Nikole, tokom 1879 - 1914, izgraeno je u Crnoj Gori 540 km kolskih puteva i na njima oko 500 m mostova. Tada je, zapravo, crnogorska drava izgradila prvi kolski put od Krsca, iznad Kotora, preko Njegua - do Cetinja, i u nastavku preko Rijeke Crnojevia do Podgorice (1879 - 1884); zatim puteve: Podgorica - Plavnica (1885), Podgorica - Danilovgrad - Niki (1892), ekanje - evo - Danilovgrad (1900), Cetinje - Loven (1905), Rijeka Crnojevia - Virpazar - Bar (1905), Niki Grahovo (1905), Bar - Ulcinj (1906), Niki - Krnovo - avnik (1907), Podgorica Mateevo - Kolain (1908), Mateevo - Andrijevica (1907), Podgorica - Tuzi albanska granica (dovren 1917). Ruski car nazvao je po knjazu Nikoli Prvom XV gvardijski streljaki puk Nikolajevski Izgraena je i prva eljeznika linija Bar - Virpazar (1908). U isto vrijeme bilo je dvadesetak manjih i veih brodova raznih brodovlasnika koji su plovili Crnogorskim primorjem, Bojanom i Skadarskim jezerom. Unaprijeen je saobraaj po Skadarskom jezeru - desetak parobroda odrava redovne saobraajne veze izmeu priobalnih naselja; na relaciji Rijeka Crnojevia - Skadar od 1871. godine vri se prevoz diplomatske pote, domaih i stranih diplomata, protok robe i putnika. Godine 1870. uvedena je meunarodna telegrafska sluba i uspostavljene prve telegrafske stanice u Crnoj Gori (na Cetinju, Rijeci Crnojevia, Orjoj Luci i Ostrogu, kasnije i u drugim varoima i gradovima crnogorskim). Crna Gora je pristupila 1875. godine Meunarodnom telegrafskom savezu. Telefonska sluba uvedena je u Crnoj Gori 1889. godine, dok je meumjesni telefonski saobraaj na liniji Cetinje - Rijeka Crnojevia - Podgorica uspostavljen 1895. godine. Prvu radio - telefonsku stanicu Crna Gora je dobila 3. avgusta 1904. na Volujici kod Bara i ona je koriena za meunarodni radio - telefonski saobraaj. Sklapanjem potanske konvencije s Austro Ugarskom maja 1871. godine i njenim stupanjem na snagu aprila 1873. uspostavljena je redovna potanska sluba Crne Gore sa inostranstvom. Razvitak saobraaja i saobraajne infrastrukture bila je pretpostavka razvitka poljoprivrede, industrije i ostalih privrednih djelatnosti, koje dobijaju znaajne impulse u doba Nikole Prvog Petrovia. Sve vie se poklanjala panja zanatima, trgovini, turizmu. Ukratko: Crna Gora je u vrijeme Nikole Prvog doivjela znaajan uspon u svim sferama drutveno - ekonomskog ivota, ali su njen ulazni privredni rast, i mogui prosperitet, presjekli dogaaji u balkanskim i Prvom svjetskom ratu, u kojima je pretrpjela velika materijalna razaranja i ljudske gubitke... Kao to je prethodno istaknuto, crnogorski suveren Nikola Prvi bio je do potkraj ivota dobar politiar i diplomata. On se, za razliku od strica Danila Prvog, koji se u politici bio orijentisao na Francusku, u spoljnoj politici preorijentisao na vjekovnu zatitnicu Crne Gore - Rusiju. Knjaz Nikola je vie puta bio u Rusiji i svaki put je bio izvanredno primljen. Ve je reeno da je prilikom prve zvanine posjete 1868/69. godine za vladavine Aleksandra Drugog dobio znatnu finansijsku pomo za reorganizovanje unutranjeg ivota i sprovoenje reformi u Crnoj Gori. Slino se ponovilo i 1889. godine, kada je imperator Aleksandar Trei dao ime crnogorskog knjaza proslavljenom XV streljakom gvardijskom puku - "Nikolajevski", i tom prilikom, u sveanoj zdravici, pored ostalog, kazao: "Pijem u zdravlje crnogorskog knjaza - jednog vjernog i iskrenog prijatelja Rusije!" Crnogorski knjaz mu je, izmeu ostalog, u svojoj zdravici mudro odgovorio: "Sve to ima Crna Gora - moe da zahvali blagorodnoj Rusiji!" Rijei monog ruskog cara upuene crnogorskom knjazu

bile su izuzetno znaajne i ubrzo su se nadaleko ule. Dobile su veliki publicitet u listovima diljem Evrope, to je doprinijelo porastu autoriteta knjaza Nikole i poveanju ugleda Crne Gore. Prilikom proslave etrdesetogodinjice svoje vladavine, 1900. godine, knjaz Nikola je dotadanju titulu "visoanstva" vaspostavio na stepen "kraljevskog visoanstva", sa ciljem da svoju dinastiju podigne na vei stepen budui da se njegova porodica orodila sa pomenutim evropskim vladalakim dvorovima. Sredinom 1910. godine knjaz Nikola je proglaen za kralja, a Crna Gora za kraljevinu. Prisustvovali su mnogi suvereni evropskih drava i mnogobrojne delegacije evropskih velikih sila: Rusije, Italije, Francuske, Austro - Ugarske i Engleske, i mnotvo naroda iz svih krajeva Crne Gore i susjednih zemalja. Kralj Nikola je pored uobiajenih estitki dobio dragocjene poklone s evropskih dvorova. Posebno je kralja Nikolu obdario ruski imperator Nikolaj Drugi. Pored srdanih estitki i izraavanja osjeanja potovanja, poklonio mu je jednu staru ikonu iz doba Romanovih i proizveo ga u najvie zvanje koje se dobijalo u ruskoj armiji - u in general - feldmarala. Povodom ovog imenovanja pisao je lino ruski car crnogorskom suverenu 14. avgusta 1910. godine. Maralsko ezlo mu je na Cetinju zvanino u ime ruskog imperatora, uz najveu pompu i na najsveaniji nain, u raskonoj sali novosagraenog Vladinog doma, uz pratnju muzike ruskih mornara i crnogorske vojne muzike, predao Nikolaj Nikolajevi, najuticajnija linost u Rusiji poslije cara. Na Nikolinom odru stajalo je feldmaralsko ezlo - dar posljednjeg ruskog imperatora U uniformi ruskog generala svojeruno carevo pismo i dragocjenu maralsku palicu je primio kralj Nikola u prisustvu izaslanstva ruskog XV streljakog puka i mnogobrojnih v-elikodostojnika, brojnih delegacija domaih i stranih, raznih korporacija, kao i raznih predstavnika onovremenskih medija, to je sve bilo propraeno muzikom, crnogorskom himnom, horskim pjevanjem, pozdravima i radosnim klicanjem, dok su napolju gruvale topovske salve i zvona zvonila sa mjesnih crkava. Crnogorski kralj je potom zahvalio darodavcu sljedeim rijeima: "Vae imperatorsko visoanstvo, radostan primam iz Vaih ruku ezlo feldmarala hrabre ruske vojske. Odlije, koje je vrhunac vojnikog astoljublja - to odlije, ja drim da nije namijenjeno samo meni nego i mojim vitezovima - Crnogorcima. Ja ga s njima dijelim, jer smo ga zajedno zasluili, uporno sljedujui slovenskoj misiji i tradicionalnoj zajednici s Rusijom. Ja i Crnogorci sa zahvalnou primamo ovo carsko odlije iz Vaih ruku u krugu hrabrih ruskih pomoraca, oficira i vojnika, a u prisustvu mojih velikodostojnika i odline deputacije slavnog petnaestoga puka kome imam ast biti ef". Kralj Nikola je osim pomenutih priznanja, bio nosilac i vie visokih ruskih odlikovanja, izmeu ostalih i Ordena Aleksandra Nevskog, koji je imao i mitropolit Petar Prvi. U balkanskim i Prvom svjetskom ratu Crna Gora i njen suveren nijesu imali sree. Iako su u Prvom balkanskom ratu 1912/13. godine Crnogorci poslije mnogo rtava zauzeli Skadar, morali su na zahtjev velesila da ga napuste i tako su im rtve bile uzaludne. U Drugom balkanskom ratu 1913. godine Crna Gora je dobila dio Sandaka i Metohije. A onda je uslijedio Prvi svjetski rat u kome je Crna Gora bila najvei gubitnik, iako se hrabro borila na lovenskom i drinskom sektoru, napose u vrijeme mojkovakih operacija 1915 - 1916. godine, tokom kojih je pruila herojsku zatitu srpskoj vojsci koja je odstupala preko albanske golgote i albanskih pristanita za Solun. Stari crnogorski kralj u kritinim godinama Prvog svjetkog rata nije vukao

uvijek pametne poteze kao vrhovni komandant: za naelnika taba crnogorske vojske postavio je srpskog pukovnika Petra Peia kojemu je jo dao i serdarsku titulu, da bi on za uzvrat, po scenariju Nikole Paia iz Beograda, doprinio svojim djelovanjem i savjetima da crnogorska vojska kapitulira i trai uslove mira od cara austrijskog, onda kada je kralj Petar Karaorevi odstupio sa ostatkom srpske vojske da se, sa saveznicima, pri kraju Prvog svjetskog rata prilikom solunskog proboja pobjedonosno vrati u Srbiju. Kralj Nikola je, meutim, sredinom januara 1916, slomljen i satrven godinama starosti, napustio Cetinje a potom i Podgoricu. Preko Albanije i Italije preao je u Francusku, gdje je ostao u egzilu do kraja ivota. ivio je sa porodicom u jednoj veoma lijepoj vili u Neiju na rijeci Seni, sa svojom gardom i vladom. Odbio je abdikaciju koju je Srbija traila od njega. U meuvremenu je na Podgorikoj skuptini, odranoj 26. novembra 1918, Crna Gora na osnovu nelegitimnih odluka inkorporirana u dravu Srbiju koja se ujedinila sa Hrvatskom i Slovenojim, stvorivi Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Vievjekovna crnogorska drava je potrta, crnogorska nacija nepriznata. Na istoj skuptini svrgnut je kralj Nikola sa prijestola, to e rei da je detrinizirana dinastija Petrovia i sva joj imovina konfiskovana. U novokonstituisanoj dravi Crna Gora se nala u sastavu novih administrativnih jedinica bez pomena njenog imena (Zetske oblasti, od 1929. godine Zetske banovine). Knjaz - kralj Nikola Prvi bio je i kao knjievnik veoma poznat i plodan. Pisao je lirske i epske pjesme i drame u stihu, a ima i nekoliko proznih sastava. Poslije detronizacije kralj Nikola je ostao do smrti u emigraciji. Umro je 16. februara/1. marta 1921, u 80 toj godini ivota u Kap Antibu, blizu Nice - na jugu Francuske. Na mrtvakom odru posljednjeg crnogorskog kralja poloena je bila sablja Nemanjia i brilijantsko maralsko ezlo, dar i odlikovanje posljednjeg ruskog imperatora. Petog dana poslije smrti sahranjen je, po elji njegove kerke kraljice Italije, u Ruskoj crkvi u San Remu, u Italiji. Dvije godine docnije, marta 1923. umrla je kraljica Milena i sahranjena pored svog supruga. Odlukom crnogorskih vlasti, zemni ostaci kraljevskog para su 1989. godine ekshumirani i preneseni na Cetinje, gdje su 1. oktobra te godine sahranjeni na velianstven nain u Dvorskoj crkvi na ipuru. Zmajevii su imali grb s amblemom zmaja to odgovara ulozi ove bokeke porodice MATIJA - MATO ZMAJEVI (Perast, 1680 - Tavrov, 1735) admiral. Zmajevii se ubrajaju u najznamenitije porodice Perasta i Boke Kotorske u cjelini. Dali su, pored brojnih pomoraca, i dvojicu visokih katolikih prelata: Andriju Zmajevia, nadbiskupa barskog i primasa srpskog, i Vicka Zmajevia, arcibiskupa barskoga i nadbiskupa zadarskog, kao i jednog admirala ruske flote - Matiju - Mata Zmajevia. Potiu iz sela Vrbe, iz Njegua. Doselili su se u Kotor ("na Mrlatovo, nedaleko od grada"), gdje su se pokatoliili enei se "latinkama") poetkom XVI stoljea, a vijek kasnije preselili se u Perast. O njihovom porijeklu s Njegua biljei i sam Andrija Zmajevi u svojoj hronici - Ljetopisu crkvenom, pisanom narodnim jezikom. U ataru pomenutog njegukog sela i dan - danas postoje toponimi: Zmajua, Zmajevia kri, koji asociraju na Zmajevie. Na ovo je prvi ukazao jo poetkom XX vijeka prof. Jovan Erdeljanovi. Budui da su pripadali plemikom rodu, Zmajevii su imali i svoj porodini grb, s amblemom krilatog zmaja, to bez sumnje odgovara mjestu i ulozi ove znamenite bokeke porodice, koja je iznjedrila vie velikana - "zmajeva" duhom i djelotvornou. Andrija Zmajevi (Perast, 1628 - 1694), doktor teologije i filozofije,

istoriar, mecena i graditelj - bio je plodan pisac. Napisao je vie djela, koja su ostala u rukopisu. I Vicko Zmajevi (Perast, 1670 - Zadar, 1745) bio je doktor teologije i knjievnosti (bavio se poezijom). U doba Zmajevia Perast je po broju brodova i pomoraca, po svom brodogradilitu i uvenoj pomorskoj koli Marka Martinovia, postao najvanije sredite bokeljskog pomorstva i bio na vrhuncu pomorsko - trgovake moi. Stoga nije sluajno to je Venecija, u kojoj su se kolovali bojari Petra Velikog, predloila ruskom imperatoru da angauje u Perastu i kapetana Marka Martinovia, da ruske plemie - njih 17 na broju - uzme za pitomce i obui ih navigaciji i pomorskoj vjetini. U to vrijeme je u Perastu stasavao i Matija Zmajevi, sticao prva pomorska iskustva i poznanstva sa buduim ruskim mornarima, emu blagodarei je postao istaknuti bokeki pomorac i ruski admiral epohe Petra Velikog. Matija Zmajevi je roen 6. januara 1680. godine u Perastu, u porodici kapetana Krsta (Krila, Kristifora) Zmajevia i Jelene Burovice. Otac mu je bio poznati pomorac i istaknuti junak u borbi protiv pirata na Jadranu i Sredozemlju. Matija je zavrio pomorsku kolu u rodnom gradu, a vjetinu navigatorstva savladao na brodu svoga oca. Upleten u zavjeru protiv mletakog kapetana konta Vicka Bujovia, bio je prinuen da napusti zaviajnu Boku, to je detaljno opisao pomorac, navigator i matematiar Marko Martinovi u svojem spisu o Bujovievom ubistvu. Mletake vlasti su donijele odluku o progonstvu Matije Zmajevia. Osuen je u Splitu 8. maja 1710. na smrt; tj. ukoliko bude uhvaen da bude objeen. Za njim je raspisana potjernica: ucijenjen je bio na 4000 dukata. itava mu je imovina pokretna i nepokretna konfiskovana (veliki posjed, lijepa palata u Perastu sa zemljitem, Drain rt i Lipice; zbirka bogatog oruja). Matija Zmajevi je, meutim izbjegao u susjedni slobodni Dubrovnik. Poslije kraeg boravka 1709. godine u Dubrovniku, otputovao je u Istanbul (Carigrad) da tamo potrai zatitu i pomo kod svog pobratima Petra Andrejevia Tolstoja, onovremenskog ruskog konzula u Turskoj. Tolstoj se sa Zmajeviem upoznao jo 1698. godine, kada je, po nalogu Petra Velikog, radi upoznavanja junoslovenskih zemalja, bio njegov gost u Perastu. Matija Zmajevi je u Carigradu ostao od 1709. do 1712. godine, gdje ga je ruski diplomatski predstavnik 1710. godine primio u slubu sa inom kapetana. Neko vrijeme, usljed rusko - turskog rata 1711 - 1712. bio je, zajedno s Tolstojem u carigradskoj tamnici "Sedam kula". O uslovima ivota u Stambolu i o zatvorskim mukama pisao je Zmajevi jednom svom roaku. Po izlasku iz zatvora nakon rusko - turskog rata, Mato Zmajevi po preporuci P. A Tolstoja odlazi preko Varadina u Karlove Vari (tada zvane Karsbad), radi upoznavanja s ruskim imperatorom, koji se tamo nalazio na lijeenju i oporavku. Kao ve vrsni poznavalac pomorstva, Petar Veliki je odmah uoio pomorske i ratnike sposobnosti Matije Zmajevia, podvrgao ga je ispitu iz nautike i vojne nauke; proizveo ga u in kapetana I klase i uputio u Sankt Peterburg u rusku pomorsku slubu. Zmajevi je 1714. zarobio kompletnu eskadru kontraadmirala vedske mornarice Ehrenelda O susretu sa Petrom Velikim i prvim utiscima pisao je Matija Zmajevi svom bratu Vicku 3. novembra 1712. godine. U pismu on kae: "Imao sam ast da poljubim cara u ruku i bio sam primljen veoma ljubazno. Napokon, treeg tekueg, bio sam priputen na ispit kod samog vladara koji je bio vrlo vjet u ispitivanju; zadrao me je na tom ispitu, vie od 2 sata, postavljajui mi vrlo teka pi-tanja da tea nije moglo, a posebno iz nautike i vojne struke. Najzad, na njegovo prijatno iznenaenje i na moju

ast, sve je sreno uspjelo pa sam poslije ispita upuen prvom ministru preuzvienom g. Galoinu, koji me je uputio za flotu u Petrograd". Po dolasku u rusku prijestonicu stupio je u galernu flotu. Prvi mu je zadatak bio da uredi vlake za pomorske galerije u Finskoj, radi opreme zbog ratova sa veanima, s kojima je ruski car ratovao jo od 1700. gdoine. Pod komandom glavnog admirala grofa Fjodora Matvejevia Apraksina (1661 - 1728), naelnika Admiraliteta, 1713. godine plovio je po fjordovima i ostrvima, komandujui pojedinim odredima galera i galija. Proizveden je u in kapetana - komadora. Kao kapetan bojnog broda, Zmajevi je 1714. godine uzeo uea u Gangutskom ratu (prozvanom po finskom poluostrvu Gangutu), izmeu ruske i vedske flote. Istakao se hrabrou i vjetinom komandovanja jednom galijom u pomorskoj bici kod Hankova; u fjordu Rilaksu opkolio je eskadru kontraadmirala vedske mornarice Ehrenelda i tom prilikom zarobio cijeli vedski odred - est protivnikih galija i jednu fregatu s kontraadmiralom, to mu je donijelo veliku reputaciju i slavu. Hroniar je, s tim u vezi, zabiljeio izuzetan gest svemonog ruskog imper-atora Petra Velikog, koji je u oduevljenju sa "svoga boka" skinuo ma, koji je nosio u bitkama, i njome "opasao Mata Zmajevia". Zmajevi je, uz to, za pokazani uspjeh u pomenutoj bici, dobio i Zlatnu medalju od 75 ervonaca. Tokom 1715 - 1716. godine obavljao je vrlo uspjeno razne povjerene mu zadatke u Finskom za-livu, zbog ega jo vie uvruje po-vjerenje ruskog cara. Sa svojim odr-edom galera, zajedno sa desantom gardijske vojske 1915. godine plovio je u Kopenhagen, Ravel, Rigu, Gaspal i Libavu. Krajem 1715. Matija Zmajevi je dobio dozvolu za lijeenje u Kenigzbergu (kasnijem Kalinjingradu), gdje se na lijeenju i rehabilitaciji nalazio do po-etka 1716. godine. Tih godina je Zmajevi bio brian i stoga to su mu mletake vlasti bile konfiskovale pokretnu i nepokretnu imovinu. Da bi ga zatitio, Petar Veliki se 30. aprila 1716. pismenim putem zaloio kod Sinjorije da oslobodi Zmajevia odgovornosti i vrati mu oduzetu imovinu. Intervenciju ruskog cara je prihvatio mletaki dud i svojim aktom od 28. novembra iste godine udovoljio carevoj molbi. Na proljee 1716. ponovo je Zmajevi sa svojim galerima upuen u Kopenhagen, a na jesen u Rostok, gdje je ostao do 1. jula 1917. godine. Tada je pod njegovom komandom bio 38 galija i dvije fregate. Godine 1718. Zmajevieva flota patrolirala je od Ravela do Gangunta. Iste godine na svome je brodu vozio Petra Velikog za Abo, a docnije na Alandska ostrva. Zabiljeeno je da je Zmajevi u jednoj prilici spasao ruskog cara sigurne smrti. Tada se jo snanije produbljuje njihovo prijateljstvo, pa ga poetkom naredne 1719. godine ruski imperator unapreuje u in kontraadmirala (autbenehta) i imenuje za glavnog inspektora galerne flote Baltika. Iste godine (1719) nanovo se istakao kao zapovjednik 143 broda i izvojevao odluujuu pobjedu nad jaom i bolje naoruanom protivnikom eskadrom. Primijenio je taktiku vjetinu, posluivi se ratnim lukavstvom. Iznenadio je neprijatelja tako to mu je s mnogo pokretljivijim brodovima zaao iza lea i potukao ga. Zbog toga je vedska bila prinuena da potrai mir, koji je sklopljen 10. IX 1721. u Finskoj, ime je zavren Sjeverni rat (1700 - 1721), koji je voen za prevlast na Baltikom moru. Tada je Rusija trijumfalno dobila Es-toniju, Litvaniju, vei dio Karelije s Viborgom i neka ostrva u Baltiku (Osel, Mon i Dago). Poslije ovih slavnih pobjeda nad vedskom flotom, Zmajevi je 12. oktobra 1721. postao lan Admiralitetskog kolegijuma, dobivi in viceadmirala. Te godine mu je povjereno rukovoenje Brodogradilitem u Sankt - Peterburgu ("Sjevernoj Veneciji"), a naredne 1722. godine i vrenje dunosti komandanta Ruske flote. Zmajevia su osudili na smrt, pa abolirali i degradirali, pa opet postavili za komandira

Godine 1723. Matiji Zmajeviu je povjerena gradnja rjene flote na Donu. Dana 8. aprila te godine upuen je u Voronje radi izgradnje desantnih brodova i galera. I tada je veoma uspjeno rukovodio radom brodogradilita za rjene ratne brodove u Tavrovu; prije roka je, februara 1724. godne, porinuo u vodu 40 novih brodova (galija i pramova). Godine 1725. imenovan je za komandanta Ruske ratne flote i Sanktpeterburke luke. Njegov povratak u S. Peterburg koindicira sa smru velikog ruskog suverena i njemu je ukazana ast da u pogrebnoj povorci nosi krunu Romanovih kojom je Petar Veliki 1682. godine bio krunisan. Nakon smrti Petra I, Matija Zmajevi je i dalje u milosti njegove nasljednice. Supruga Petra I carica Katarina Velika odlikuje Zmajevia 21. maja 1725. godine Ordenom Aleksandra Nevskog. Bio je on prvi stranac koji je dobio ovo odlikovanje. Dvije godine docnije (7. maja 1727) imenovala ga je carica admiralom, ime je dostigao najvii rang u Ruskoj mornarici. (Njegov Orden Aleksandra Nevskog se danas - kao izuzetan muzejski eksponat - uva u Kotorskoj biskupiji. Ovo visoko odlije imali su jo mitropolit Petar I Petrovi - Njego i kralj Nikola I Petrovi - Njego!) Iz Zmajevievih pisama saznajemo da je 1727. godine Ruska mornarica, pod njegovom komandom, imala 17 velikih brodova linijske plovidbe, 145 galija, 30 brigantina i oko 400 manjih plovnih jedinica. Poslije smrti Katarine I, u vrijeme vladavine nepunoljetnog Petra II, imao je vie neprilika i peripetija u slubenom tretmanu. Uestvovao je u osnivanju flote u Astrahanu, na uu Volge u Kaspijsko jezero. Od 1828. godine bio je komandant Tavrova. Kratko vrijeme prije postavljanja za guvernera naznaene oblasti, zbog dojave njegovih potinjenih da je uinio neke finansijske malverzacije (koristio novac u nedozvoljene svrhe!), bio je predat sudu i osuen na smrt. Presuda je protiv uglednog admirala izazvala ogromnu senzaciju u svim slojevima visokog ruskog drutva i u Ruskoj vojsci. Evo kako je ruski istoriar A. V. Solovjev predstavio suenje "jednom od najvienijih ljudi" onovremene Rusije admiralu Matiji Zmajeviu, optuenom za krau dravne imovine. U decembru 1727. izdata je naredba cara Petra Drugog da se sudi Zmajeviu to je u svojoj upravi brodogradilita i pristanita, uzimao, pod vidom zajma, od ober oficira koji su bili odreeni tamo na slubu, dravni materijal: i to je dao jednom inostranom skiperu, svom poznaniku, besplatno dravne konopce, i to je, po njegovoj naredbi, major Posinkov lano preradio spisak radnika kojima je trebalo isplatiti nadnice, a drugima izdavao plate koje im nijesu pripadale; i, napokon, to je Zmajevi lino prisvojio nekih 300 do 400 rubalja koje mu nijesu pripadale. Uz to, optunica ga je teretila to je vei dio ljudi iz svoje komande iskoriavao za svoje line poslove, a to je, uostalom, i sam priznao na sudu. Sud je osudio admirala Zmajevia za ove zloupotrebe, kao i njegovog sauesnika majora Posinkova, i to obojicu na smrt. itav sluaj vezan za uglednog admirala izazvao je ogromnu senzaciju u svim slojevima visokog ruskog drutva i Ruske vojske. Ubrzo je, meutim, postupak aboliran zahvaljujui njegovom velikom prijatelju Savi Vladislaviu Raguzinskom, koji je pokuao da dokazuje da je on bio samo rtva intriga njemu potinjenih. Zmajevi je, ipak, degradiran u in viceadmirala a, zatim, odreen za komandira Astrahanske luke, s tim to mu je nareeno da plati visoku kaznu od 4960 rubalja. Godine 1729. ponovo je u Tavrovu na funkciji komandanta luke, u upravo Admiraliteta, a potom je imenovan za guvernera Astrahanske oblasti na Kaspijskom jezeru, gdje se posveuje tamonjem polaganju temelja i unapreenju ruske flote, koja je poslije njegove smrti imala vanu ulogu u pripajanju junih krajeva Rusije. Treba rei da je Zmajevi, pored pomenutog, vrio i neke povjerljive diplomatske

misije. Kao pobornik glagoljice i slovenske liturgije bio je proet dubokim slovenskim ojeanjem, to mu je bilo jedna od glavnih karakteristika miljenja i djelovanja. Sagradio je u arsenalu u Sankt Peterburgu katoliku crkvu i namjestio svetenika. Drugu je crkvu sagradio u Moskvi. titio je ruske katolike. Matija - Mato Zmajevi je svoje vojnike i navigacione sposobnosti ugradio u temelje Ruske ratne flote. Sanjao je Zmajevi da se vrati u Perast ali ga je u tome sprijeio Petar Veliki Svoje iroko zasnovano znanje i organizacioni smisao upotrijebio je nesebino u konstituisanju ruske flote, organizaciji raznih pomorskih djelatnosti i kao graditelj ratnih brodova raznih tipova - morskih i rjenih - i luka na Baltiku i Kaspijskom moru. Matija Zmajevi je bio vrsto emotivno vezan za svoj zaviaj - nostalgino optereen njime. Tamo su mu ivjeli supruga i tri kerke, ira rodbina i brojni prijatelji. Pokuavao je dva puta da se vrati u rodni kraj, ali ga je Petar Veliki u tome osujetio, jer ga je mnogo cijenio. Matija je potkraj ivota napisao testament, u kojemu je pokazao izuzetnu panju i dareljivost prema svojoj uoj i iroj porodici, prema rodnom gradu Perastu, prema roacima i prijateljima. Iz njegovih pisama moe se razabrati da je mnogo tugovao za svojim zaviajem. Stalno je gajio nadu da e se vratiti svojoj porodici i rodnoj Boki da tamo proivi posljednje godine ivota, u emu ga je smrt sprijeila. Prerano je napustio ovozemaljski ivot. Njegova se zvijezda ugasila u 55. godini starosnog doba! Matija Zmajevi je umro za vladavine Ane Ivanovne 12/23. avgusta 1735. godine u Tavrovu, jednom od drevnih naselja nedaleko od Voronjea, na uu istoimene rijeke u Don. Sahranjen je uz najvee vojne poasti u Moskvi, u rimo - katolikoj crkvi sv. Ljudevita, koju je sam sagradio. Zadarski arcibiskup Vicko Zmajevi prenio je zemne ostatke brata Matije u Zadar i sahranio ih u crkvi sv. Marije od zdravlja. Poslije smrt Zmajevieve donio je Mate Karaman iz Moskve njegovom bratu Vicku, nadbiskupu zidarskom, njegov testament i tri zastave koje je Matija svojevremeno dobio kao trofeje za svoje zasluge u ruskoj mornarici. Jedna od tih zastava bila je od bijele svile s plavim "andrijevskim krstom", zastava ruske ratne mornarice, druga takoe od svile s ruskim orlom u sredini, a trea je bila vedska zastava. Prva od pomenutih zastava uva se danas u Zaviajnom muzeju u Perastu, dok su druge dvije nastale za vrijeme Napoleonovih ratova u Boki Kotorskoj poetkom osamnaestog vijeka. Testament admirala Zmjevia uva se u Zadarskom arhivu. Peratanin Matija - Mato Zmajevi bio je prinuen na egzil iz zaviaja zbog uea u ubistvu konta Vicka Bujovia 1709. godine. Prvo se sklonio u susjedni Dubrovnik, pa u Carigrad kod tamonjeg ruskog diplomate P.A. Tolstoja. Po Tolstojevoj preporuci primio ga je imperator Petar Veliki, podvrgao ga ispitu i nakon toga uputio u rusku mornariku slubu na Baltiku. U Rusiji je Zmajevi ostvario blistavu karijeru. Kao odlian pomorac, posjedovao je izvanrednu energiju i znanje. Bio je, zajedno sa Petrom Velikim utemeljiva Baltike ratne flote, pa zatim Kaspijske flotile. Veliki ruski organizator i reformator Petar Veliki ga je izuzetno cijenio i omoguio mu meteorski uzlet u pomorskoj vojnikoj karijeri: od 1718. godine, kada je imao in "kapetana I ranga", avanzovao je 1719. do ina kontraadmirala, preko ina viceadmirala (1721) - do najvieg ina u ruskoj mornarici - admirala, 1727. godine. Za svoje zasluge za ivota je dobijao i druga visoka priznanja i odlikovanja, a u svom zaviaju - i posthumno. Potkraj ivota doivio je tragian udarac: osuen je za krau dravne imovine i osuen na smrt. Ipak je pomilovan, ali i degradiran. Na omanjem

trgu u Perastu nalazi se spomen - bista Matije Zmajevia, koju je Zaviajnom muzeju svojevremeno poklonio hrvatski vajar Vanja Radau. Spomen - bista je otkrivena 28. februara 1966. godine. U crkvi na kolju "Gospe od krpjela" nalazi se i portret admirala Matije Zmajevia, rad baroknog bokekog slikara Tripa Kokolje; zatim, u Zaviajnom muzeju - diploma koju je car Petar Veliki dao Matiji Zmajeviu 1. maja 1714. godine. Tu je, takoe, i admiralov ma i ruska plavo - bijela ratna zastava koju je ruski imperator poklonio Zamjeviu za njegov admiralski brod za njegove velike zasluge koje je ovaj imao u borbi Rusije protiv veana. Napokon, u Zaviajnom muzeju u Perastu se uva i zlatno odlikovanje Matije Zmajevia koje mu je carica Katarina Prva dodijelila 1727. godine. U crkvi sv. Nikole u Perastu nalazio se Zmajeviev Orden Aleksandra Nevskog kojim ga je obdario takoe car Petar Veliki (od nedavno se uva u Kotoru). IVAN MIHAILOV(I) PODGORIANIN - GENERAL LAJTNANT (Podgorica, oko 1710 - Slobodsko, Ukrajina, 1779): U Ruskoj vojsci su bila dva generala Podgorianina: Ivan Mihailov(i) i ore Petrov(i) Podgorianin. Ivan Podgorianin nije krio sreu dok je ljubio ruku carici, a ova mu je estitala pukovniki in Mihailo Podgorianin, itelj stare Podgorice, imao je dva sina: Ivana, docnije general - lajtnanta u Ruskoj vojsci, oenjenog Varvarom idlovskom, i Petra koji je bio u braku sa plemikinjom Petrovi i imao dva sina - ora (Geogrija), general - majora u carskoj armiji, i Ivana, i kerku Anu, udatu za Ivana Vukotia. Ovdje e biti rijei o dvojici generala Podgorianina. Generala Ivana Mihailova (Mihailovia!) u sinovca mu ora (Geogrija) Petrova (Petrovia!) pominju memoarista i general Simeon Stepanovi Pievi i putopisac iguman Gerasim Zeli, zatim neka istoriografska ruska djela i enciklopedijska izdanja, to e rei da su svojevremeno bili poznate i zaslune linosti. Pominju se, uz to, i u naoj epskoj poeziji. Vremenom je, meutim, na njih pao veo zaborava i u njihovoj nekadanjoj zaviajnoj sredini - Podgorici i Crnoj Gori, i u njihovoj drugoj domovini Rusiji, pa, stoga, podsjeanje na njih ima odreeni kulturno - istorijski znaaj i naunu vanost za prouavanje nae istorijske prolosti. Ivan Podgorianin poetkom 1745. godine u inu lajtnanta moli za in kapetana i trai dozvolu za vrbovanje u dobrovoljce razbojnika iz Slavonije. U proljee 1746. godine na bojite u leziji odveo je 252 pjeaka i konjanika, koji su poinili ekcese prilikom prolaska kroz Baranju. Odbio je, zatim, da bude pod komandom ritmastera Ivana Stankovia, koji ga je tuio Ratnom savjetu. Iste godine molio je ponovo za in kapetana i za kompaniju u Beki ili u Banovcima. U ljeto 1758. molio je da pree u rusku slubu, a molbu je ponovio i potkraj te godine kad je imao in majora kod slavonskih husara. U februaru 1757. godine, na intervenciju ruskog poslanika u Beu grofa Karla Kajzerlinga, Ivan Podgorianin, major u austrijskoj vojsci poao je za Rusiju i tamo u Ruskoj vojsci dotjerao do ina general - lajtnanta. General - major i pisac izvanrednih memoara Simeon Pievi, porijeklom iz Patrovia, savremenik dvojice generala Podgorianina, o kome je prethodno bilo govora, ostavio je neto vie podataka za rekonstrukciju njihove biografije, naroito biografije Ivana Mihailova. Simeon Pievi i Ivan Mihailov Podgorianin bili su stari znanci jo dok su sluili u esarskoj u istom puku. Po dolasku u Rusiju majora Ivana Podgorianina Pievi je odveo kod vicekancelara grofa Voroncova radi daljeg dogovaranja o njegovom slubovanju u Rusiji, i tom prilikom bio mu je tuma, "jer on nije znao ni rijei ruski,

a ni njemaki nije znao bolje", biljei Pievi. "Podgorianin je, meutim, dobro smislio ta e grofu preko mene rei", kazuje Pievi. "Rekao je da je on vojnik, da je sluio u esarskoj armiji i ratovao protiv Prusa, da je pozvan u Be i da je iz samih usta njenog velianstva carice austrijske, Marije Terezije, obavijeten da ga ruski dvor poziva u Rusiju. Ja sam, rekoh, ovamo doao po svom pristanku i molim da mi se to uvai. U esarskoj se znalo za mene i moju slubu, ali ja sam smatrao za ast to mogu i ovdje posluiti i ovdje pokazati usrdnost i vjernost svoju ruskom prijestolu. Ja se uzdajem u milost vae svjetlosti i nadam se da me neete ostaviti bez pomoi, nego da ete me usreiti i uiniti da budem predstavljen njenom velianstvu carici i preporuiti me da prvenstveno elim da budem upuen u armiju". Grof Voroncov je uzeo pismo preporuke ruskog ministra u Beu grofa Karla Kajzerlinga i obeao da e referisati njenom velianstvu carici o njemu. Poslije est dana grof Voroncov je predstavio Ivana Podgorianina carici Jelisaveti Petrovnoj. "On joj je poljubio ruku i bio toliko srean da mu je ona odmah tu u sali, u Petegofu, estitala pukovniki in" - tako da je bez oklijevanja poao na front u Prusku. Dat mu je novac za put i komanda nad bivim Moldavskim husarskim pukom. Tokom 1759. godine pukovnika Ivana M. Podgorianina angaovao je mitropolit Vasilije Petrovi Njego u "Crnogorskoj komisiji" za preseljenje i smjetaj crnogorskih porodica u Rusiji. (Tada je istovremeno na ovim poslovima radio i major Stevan Petrovi, po prezimenu stari arovi iz Podgorice, koji je uz saglasnost crnogorskog mitropolita uzeo poznato prezime Petrovia). Ivan Podgorianin je uestvovao u sedmogodinjem ratu. Bio je u lakoj konjici generala Totlebena. Idue 1760. godine, predstavljao je strah i trepet za Keslinski garnizon za vrijeme opasade i zauzea tvrave 18. maja. Podgorianin je zarobio puno Prusa, a posebno junatvo pokazao je prilikom zauzea Berlina U septembru iste godine Ivan Podgorianin se istakao pri zauzeu Berlina: "Svih dana stacioniranja pod Berlinom", isticao je erniev, "Podgorianin je bio hrabar u svim okrajima i zarobio je dosta pruskih vojnika; kod zauzea prestonice pokazao je posebnu hrabrost". Za hrabrost pokazanu u Sedmogodinjem ratu dobio je in brigadira Moldavskog husarskog puka (22. septembra 1762). Kroz tri godine za revnosnu slubu dobio je 1765. godine "na vjeito raspolaganje" dva sela: Porhomovku sa 105 kua i Giti sa 22 kue, zajedno sa mlinovima i ribolovom, a uskoro, 16. maja 1766, dobio je i in general - majora. Godine 1768. Ivan Podgorianin je uzeo uea u borbi sa poljskim konfederatima; sa jednim odredom konjice krenuo je da zauzme grad Staro - Konstantinov, ali je bio prinuen da odstupi ispred jake odbrane. Kada je za to saznala carica Katarina Druga, pisala je Paninu: "Mislim da e nas general Podgorianin izbaviti od briga, jer on ima i slave i hrabrosti, i vjetine; teta to nije uspio da zauzme Konstantinov, jer bi taj lovorov vijenac ukrasio njegovu sijedu glavu". Poljski kralj u aprilu 1768. godine odlikovao je Ivana Podgorianina Ordenom sv. Stanislava. U maju iste godine Katarina II je ponovo pisala: "Mislim da e Podgorianin savladati pobunjenike". I stvarno se uskoro desilo da je on razbio veliki odred koji je iao u pomo gradu Berdievo, koji je bila opsadirala Ruska vojska, i u junu - svi konfederati su bili razbijeni. Godine 1769. godine, Ivan Podgorianin je dobio sertifikat od Mletake Republike kojim je dokazao svoje grofovsko porijeklo i stoga mu je ukazom Senata od 6. jula 1769. priznata grofovska titula. Aprila te godine uputio je carici Katarini projekat vojnih operacija i mapu, a sam je elio da poe u Crnu Goru koju je dobro poznavao i svuda u njoj boravio. "Prilikom predaje projekta

carici, rekao joj je: Naredi da budem naelnik ili redov - spreman sam na sve, samo da se borim protiv turskog iga koji prijeti mojim zemljacima". Carica je o tome pisala Alekseju Orlovu: "to se tie njegove usrdnosti, hrabrosti i vojne vjetine - u to niko ne sumnja". Podgorianin je, potom, poslat u rat s Turcima. Treeg januara 1770. Ivan Podgorianin je atakovao na rijeci Rimni na neprijatelje sa tri husarska puka (600 fojina): razbio je Turke i oteo im zastavu. Sljedeeg dana Turci su dobili pojaanje od oko 11000 vojnika i napali malobrojne ruske snage. Samo nevjerovatna i natovjeanska borba kavaljerije generala Ivana Podgorianina natjerala ih je u bjekstvo. Ponovo se Podgorianin istakao 18. januara 1770. u bici pod Brailom, kojom je prilikom na samom poetku borbe odbio napad neprijateljske konjice, a zatim u bitkama pod Largom i Kugolom bio zaduen, od strane Rumjancova, da titi transport sa tri husarska puka i itav dan odbijao je napade Tatara. Saznavi za ovo, carica mu je predala reskript kojim je izrazila svoje zadovoljstvo i zahvalnost zbog toga to je skapulao u cjelosti transport sa hranom i razbio krimskog hana. Tridesetog novembra 1770. godine general Ivan Podgorianin je podnio zahtjev za penzionisanje dok je jo bio u gradu Jasu, motiviui to starou i boleu, posebno bolom u oima i promrzlou koju je imao prethodne zime. Sem toga, kao razlog naveo je i ogromnu tetu koju je pretrpio zbog poara u kojem mu je izgorjela fabrika vina u njegovom selu Slobodsko, u Ukrajinskoj guberaciji, u koju je bio uloio itav svoj kapital. Ostavka mu je uvaena 29. decembra 1770. godine. Umro je nepunu deceniju poslije penzionisanja 1779. godine. Simeon Pievi je o Ivanu Podgorianinu ostavio dragocjene podatke u svojim sjeanjima. Vrlo dobro ga je poznavao jo od vremena zajednikog bavljenja u austrougarskoj vojsci - u Slavonskom husarskom puku. Tada je Ivan Podgorianin bio kapetan a neto docnije major, dok je Pievi bio porunik. Ivanu Podgorianinu je, kako kae Pievi, srea bila naklonjena da je odmah po dolasku u Rusiju dobio pukovniki in. Kao dobar poznavalac Ivana Podgorianina, Simeon Pievi o njegovim sposobnostima i osobenostima iznosi niz zanimljivih pojedinosti, koje emo ovdje navesti, budui da drugih vjerodostojnih podataka nema o njegovom fizikom izgledu i njegovim karakterolokim osobinama, izuzev ratnikih. Pievi o Podgorianinu kae da je bio ogromna ljudina, simpatian i na oko dobroudan, kockar. Uspijevao je da u slubu svoje karijere stavi sve to je mogue, i bez skrupula. Podgorianin je umio da stie, ali nije bio tvrdica - kockao se i pritom gubio velike pare Bio je toliko snalaljiv da je iz svoje jedinice u toku mara, kada je dobio nareenje o njenoj podjeli, iskoristio priliku da u otcijepljeni dio otpremi sve to u puku nije valjalo... Pievi je dosta izriit kada kae da on: "Nieg osobitog u sebi nije imao. Jedino to je njegova ogromna figura padala u oi. Inae, bio je pravi seljak i jedva je bio pismen. Ali, pored svega toga, u Rusiji ga je posluila srea. Sve mu je ilo na ruku i on je iz svega izvlaio korist, i to do kraja slube, sve do duboke svoje starosti. Stekao je poast i bogatstvo. Sluio je dobro, ali ni prstom ne bi makao bez neke koristi. Umio je da stie, ali, moram rei, ipak, nije bio tvrdica. ivio je lijepo. Imao je i dobrih osobina, i teta to je sve podreivao interesu. I niko ne bi povjerovao da bi ovjek s takvim osobinama umio da gubi velike pare na kartama". Ivana Podgorianina spominje i Gerasim Zeli, iguman manastira Krupe, u Dalmaciji,

koji je Rusiju dva puta pohodio (1774. i 1786). On spominje generala Ivana Podgorianina i jo dva - tri naa sunarodnika koji su blistave vojnike karijere u carkoj Rusiji ostvarili. Iguman je, zapravo, zapisao da je u Novomitrogradu, u Novoj Srbiji, upoznao "znatnu gospodu", meu kojima: "Slavnoga Tekeliju, generala; generale orbu i Horvata iz Banata; grofa Ivan Podgorianina iz Crne Gore, generala Pievia iz Patrovia, i kneza Antu Stratimirovia, generala iz Novoga Hercega, ot Boke Kotorske". Ivan Podgorianin je primljen u ukrajinsko plemstvo, po kojem je osnovu 1800. godine traio od cara Pavla Prvog da mu prizna plemiki grb i grofovsku titulu. Oba zahtjeva mu je ruski car pozitivno rijeio. I dr Mita Kosti meu Srbima oficirima i prostim vojnicima nekadanje "Nove Srbije" i Slavenoserbije", meu onima koji su se: "Popeli do najviih mjesta u ruskoj vojsci" navodi grofa Ivana Podgorianina. Kao to je na poetku reeno, Ivan Podgorianin se u Rusiji oenio plemikinjom Varvarom Romanom ilovski i sa njom je imao dva sina: Mihaila i Todora. Brani par je bio hude sudbine: Mihailo je rano umro kao mladi (1810), a Todor kao raalovani pukovnik poginuo u ratu s Francuzima 31. oktobra 1812. godine. Tako se porodina loza generala Ivana Podgorianina ugasila. Sline sudbine je bio i general ore (Georgije) Petrov Podgorianin, koji takoe nije imao mukih nasljednika pa je dobio dozvolu da porodino ime i grofovsku titulu preda svome sinovcu Jegoru Filipoviu Petroviu, potomsku drevnog grofovskog roda toga imena. Ivan Podgorianin nije bio za ivota, i kasnije, nepoznat u uem zaviaju - Crnoj Gori. Opjevan je u vie pjesama, koje je zabiljeio Sima Milutinovi - Sarajlija, protoakon Cetinjskog manastira Filip Radievi i drugi. Pjesnik i Njegoev uitelj Sima Milutinovi je u svome djelu "Pjevanija crnogorska i hercegovaka sabrana ubrom ojkoviem Crnogorcem", izdatom u Budimu 1833, pa u Lajpcigu 1837. godine, objavio pjesmu "Ivo Podgorica", koju je zabiljeio od slijepog guslara Gaa Rinjanina, 1827. godine u Kotoru. Drugu varijantu ove pjesme zapisao je protaokon Filip Radievi od "nekon ustanika iz Ljekopolja, blizu Podgorice", koji se po ocu zvao Filip Andrin. Ovu pjesmu je Radievi ustupio Pavlu Apolonoviu Rovinskom i on je objavio pod naslovom "Ivo Podgorica i Mehmed Arapin" u svom djelu "Petar (Rade) Petrovi Njego vladika Crnogorski" (1830 - 1851) (S. Peterburg, 1889). Rovinski je uz pjesmu saoptio i prozno kazivanje o Ivanu Podgorianinu. U navedenoj pjesmi narodni pjesnik naivno kazuje kako je navodno Ivo Podgorica, tj. Ivan Podgorianin prihvatio poziv ruske carice da izae na megdan turskom nasilniku Mehmedu Arapinu, koji je inio zulume u zemlji "Moskoviji" i doao do samog "Peterburga". Ivo Podgorica je nakon ezdeset dana stigao u Peterburg i izazvao na megdan silnika Mehmeda u trenutku kada "rusinska djevojka" umiva njegovo lice. U dvoboju je Ivo sabljom "dimiijom" silnom Turinu odrubio glavu i za nagradu od ruske carice dobio zlatnu kolajnu "da je junak nosi oko vrata". Oigledno, tvorac pjesme se oslanja ne samo na epsku siejnu tradiciju ve i stvarnu istoriju. Zapravo, prema predanju koje je zabiljeio Pavel Apolonovi, stvarni razlozi zbog kojih je Ivan -Ivo, itelj Podgorice, napustio svoju rodnu grudu bilo je ubistvo jednog Turina. Ruski car je Jovana Vukotia zbog junatva nagradio unikatnom dragocjenom sabljom Predanje o Ivu Podgorici kazuje da je ovaj podgoriki graanin, dobrog stanja i s dobrim imenom, jednom u dane Uskrsa, pripremajui se za praznik, uao kod nekog mesara Turina i poruio za sebe dobar komad ovjeg mesa da se omrsi i poao u

crkvu. Kada se vratio, nije naao meso, ve je ono bilo prodano drugome, nekom Turinu. Ivo je poeo koriti mesara, a ovaj mu je uzvratio uvredom: "Krme od krmka!", viui na njega: "Jo se smije sa mnom nadmetati!" i udario ga rukom. "Ivo to ne moga da podnese: izvadi revolver i ubi Turina." Poto mu nije bilo vie ivota u Podgorici, morao je bjeati: preko Ljeanske nahije dobjegao je u selo Dodoe (naspram Crnojevia abljaka), a odatle na Vir, zatim u Budvu, gdje se ukrcao u nekakvu lau i otplovio za Rusiju. Tamo je stupio u vojnu slubu, dobio od Katarine Druge odlikovanje i posjed u Hrvatskoj guberniji; dobio je i grofovsku titulu. Tako epska pjesma, u obje varijante, doarava istinu o Ivanu - Ivu Podgorianinu, to je i nauno verifikovano. Bio je odista grof i veleposjednik, i ruski general. Na pjesmu i legendu o Ivu Podgorianinu 1982. godine skrenuo je panju naune javnosti i Boris Nikolajevi Putilov. PETAR MARKOV(I) VUKOTI - VICEADMIRAL (Bratei, Grbalj 1793 1863): Vukotii grbaljski potiu iz sela Brateii. Iako je to mala srodnika grupa kua, najvie dvije - tri, dala je nekoliko istaknutih visokih vojnih starjeina u Ruskoj vojsci: kontraadmirala Nikolu Mihailova Vukotia, viceadmirala Petra Markova Vukotia i general - majora Platona Petrova Vukotia. pored njih, bili su i dva via oficira: Stevan Mihailov Vukoti, kapetan - lajtnant i Ivan Mihailov Vukoti, takoe kapetan - lajtnant. Postojao je i navigacioni oficir Ivan Ivanov Vukoti. Grbaljski Vukotii, nesumnjivo, imaju dugu pomorsku tradiciju. Bie da su i ranije plovili na ruskim brodovima, bivali lanovi njihovih posada i isticali se u pomorskoj slubi. U tradiciji i pisanim izvorima, spominje se Jovan Vukoti, koji se istakao u crnogorsko - francuskom ratu 1806. godine, prvo u Boki i oko Konavala kod Dubrovnika, a zatim u borbama za jadranska ostrva - Korulu i Bra. Korula je bila dugo pod ruskom opsadom, prije no to su udruene crnogorsko - ruske vojne snage uspjele da protjeraju Napoleonovu armadu iz Primorja. Dok su vei ruski ratni brodovi prihvatili artiljerijski duel sa korulanskim fortifikacionim baterijama, manje jedinice ruske ratne flotile bile su orijentisane na priobalni pojas. Na tom brodovlju se nalazio i Jovan Vukoti, sa drugim Bokeljima. Hroniar je zabiljeio da je Vukoti prilikom osvajanja tvrave bio u prvoj borbenoj liniji, i dok su sa morske strane odjekivale kanonade s udaljenih ruskih brodova, dosta udaljenih od obale, gledao je kad su uspanieni Francuzi poeli da naputaju borbene poloaje. Dok su se jo vodile estoke borbe, a zbunjeni francuski vojnici se predavali neprijateljskim jedinicama, Jovan Vukoti je sa zastavom u ruci, i uz pratnju svojih sugraana, dospio do najvie kule i na nju postavio ruski barjak. Nakon toga je Korula pala u ruske i crnogorske ruke. Prema nekim podacima, tada je Vukotiu odato priznanje za neustraivu hrabrost i ponuen mu kapetanski in i komanda nad borbenim trupama na jednom ruskom ratnom brodu eskadrile admirala Senjavina, s tim da ostane u ruskoj pomorskoj slubi. Ponovo se u toj ulozi istakao prilikom zauzimanja ostrva Braa, kada je predvodio prvu invazionu grupu. Dakako, tom prilikom ga je pomagala ruska brodska artiljerija, napadajui ovo ostrvo sa svih strana. Vukotieva jedinica, prva je meutim stupila na tle Braa. Za junake podvige u osvajanju jadranskih ostrva saznao je i ruski imperator Aleksandar Prvi, pa je Vukotia nagradio unikatnom dragocjenom sabljom, sa ugraviranim pozlaenim natpisom na ruskom jeziku: "Ovom sabljom nagraujem barjaktara pomorske vojske Jovana Vukotia iz Grblja, za hrabrost kojom se odlikovao na Koruli i Brau, u Petrogradu, 8. marta, 1807. god".

Po zavretku crnogorsko - ruskih borbi sa Francuzima u Boki Kotorskoj i na Junom Jadranu, sa Rusima je otiao i Jovan Vukoti. Ruska vlast mu je ponudila da na kolovanje u Rusiju dovede i svoje sinove. Budui da mu sin nije jo bio stasao za srednje i vie kole, mudri Grbljanin je iskoristio rusku ponudu i pozvao u Rusiju dva sedamnaestogodinja sinovca - Nikolu Mihailova i Petra, sina popa Marka Vukotia. Petar Vukoti je nevelikim katerom "Sokol" razbio turski desantni brod, a drugi zarobio Obojica su veoma uspjeno proli kroz seriozne testove selekcije i primljeni su za kadete u Pomorskom korpusu na Krimu. Zadovoljan uspjenim startovanjem svojih sinovaca u kadetskom korpusu, Jovan Vukoti je docnije - im mu je sin Ivo navrio 16 godina - i njega doveo na kolovanje u Rusiju, a sa njim i treeg sinovca - Stevana Mihailova Vukotia, mlaeg brata Nikole Mihailova. I ova dvojica su se upisali u Kadetski korpus, koji su uspjeno zavrili i postali ruski oficiri... Petar Markov Vukoti (ili Petar Markovi Vukoti, kako ga Rusi po oinstvu nazivaju) roen je 1793. godine u Brateiima. Sin je grbaljskog svetenika - popa Marka Vukotia. Neki autori o njemu piu kao o Vuetiu. Prvi je to uinio Gerasim Petranovi, a pod uticajem ovoga Petar D. erovi i Novak R. Miljani... O Petru M. Vukotiu kao Petru M. Vuetiu, viceadmiralu Ruske vojske, prvi pomen u nas se javlja u zadarskom asopisu "Srpsko-dalmatinski magazin" za 1866. godinu, i to usputno, u opirnoj biografiji arhimandrita Dimitrija Perazia, iz pera Gerasima Petranovia. Evo fragmenta arhimandritove biografije u kojem se pominje nareeni Vueti: "Kada je Perazi, koji je bio u srodstvu s ruskim generalom grofom Markom Iveliem kao iguman manastira Reevia u Patroviima 1837. elio da se nakon poduljeg odsustva vrati u Boku i kada mu to, kao sumnjivome, austrijske policijske vlasti nijesu dozvolile, da je ozlojeen radi zabrane povratka u svoj zaviaj zatraio paso za Rusiju. Poto je dobio paso, Perazi je iz Dalmacije u septembru g. 1837. preko Carigrada stigao u Rusiju, gdje je izdrao propisni karanten u Ismailskom lazaretu, a zatim se prijavio tamonjoj vlasti, koja mu je bila odredila jedan manastir, da u njemu boravi. Poto nikako nije mogao da se snae, zamolio je svog zemljaka, pukovnika - komandanta mjesta, Petra, sina pok. popa Marka Vuetia, rodom iz Grblja, da mu izdejstvuje dozvolu da bi mogao izai iz manastira, to ovaj i uini. Kada je Petar preao u pomorsku slubu i postao viceadmiral, preporuio je Perazia mitropolitu Agangelu, koji je upravljao vojnim svetenstvom, da mu kao sveteniku nae odgovarajue mjesto u floti. Mitropolit odredi igumana Dimitrija da slui u Crnomorskoj floti pod zapovjednitvom vice - admirala Vuetia. U toj je slubi Perazi proveo dvije godine, a zatim je bio premjeten kao duhovnik kopnene vojske s mjestom slube u tvravi Novorosijsk, gdje je ostao tri godine i pri odlasku dobio vrlo toplu i laskavu pohvalnicu od Novorosijske crkvene optine. Kako je tekla oficirska karijera videadmirala Petra M. Vukotia vidi se iz sljedeeg pregleda. Stupio je u krimski pomorski Kadetski korpus 23. decembra 1810. sa navrenih sedamnaest godina, i zavrio ga juna 1813. godine kada je proizveden u in gardemarina. Tri godine docnije - 18. februara 1816. unaprijeen je u in navigacionog oficira Crnomorske ratne flote. Na fregati "Spjeni" krstario je s flotom u oblastima mingelskih ostrva. Narednih 1817 - 1818. godine na korveti "Abo" uestvovao je u pohodu na Suhumi u Gruziji. Kao disciplinovan i odvaan pomorac dokazao se mladi Petar Markovi od poetka mornarske karijere, tako da je sticao redovno napredovanje u ruskoj pomorskoj slubi. Od 1820. godine postaje zapovjednik trasportnog brda "Kit", kojim komanduje po Azovskom i Crnom moru.

Dana 22. aprila 1821. proizveden je u in lajtnanta. Kao lajtnant od 1823. do 1824. godine na fregati "Evstafija" i na jahti "Utjeha" krstari po Crnom moru. Godine 1825. uestvuje u konvoju transporta "Zmeja" izmeu luka Nikolajeva i Sevastopolja. Idue 1826. godine komanduje katerom "Sokol", uestvujui i u konvoju trasportne flote od Nikolajeva do Suhum - kale. I narednih godina, 1827 - 1828, komanduje istim katerom, plovei abhaskim obalama. Sve vrijeme se lajtnant Petar Vukoti pokazivao kao portvovan i umjean pomorac, pa je kao takav privlaio panju neposrednih starjeina, koji su ga voljeli, cijenili i brinuli o njegovom napredovanju. Godine 1827. odlikovan je Ordenom sv. Ane III stepena. Godine 1828. opravdao je P. Vukoti povjerenje nadlenih novim podvizima. Nevelikim katerom "Sokolom" napao je dva turska broda sa desantnim trupama koje su plovile za Anapu, u Potkavkazju. Jedan brod je razbio, a drugi je zarobio. Za pokazanu sposobnost i hrabrost dobio je tom prilikom Orden sv. ora IV reda i unaprijeen u in kapetan - lajtnanta. Poslije toga je na brodu "Pariz" u zvanju flag oficira, pod komandom admirala Grejga, plovio s flotom u vodama Verne. I pored brojnih slavnih djela viceadmiral Vukoti za ruske istoriografe - ne postoji! Poloaj flag - oficira je bio vie poasno zvanje; dodjeljivano je, po pravilu, elitnim oficirima, koje su admirali uzimali za svoju pratnju i zaduivali za sastave, signalizaciju i deifrovanja. Okretnom i fiziki dopadljivom Vukotiu stizala su i druga priznanja. Tako je, na primjer, 1829. godine upuen kao krur iz Nikolajeva u Sankt - Peterburg da ruskom caru Nikolaju Prvom demonstrira modele brodova. Tada ga je ruski suveren nagradio brilijantskim prstenom. Bio je to naroiti znak panje i carevog priznanja oficiru Petru Vukotiu. To rijetko priznanje uruio mu je lino car Nikolaj, uz posebni dvorski ceromonijal. Po povratku u komandu Crnomorske flote dodijeljena mu je na komandu fregata " Erivan". Sljedee 1830. godne zapovjednik je jedrenjaka "Poluks", tipa brig. Ovaj plovni objekt je sluio poglavito za obuku trumanskih kadeta i gardemarina po crnomorskim pristanitima. Za njegovog zapovjednika su postavljani stari i iskusni "morski vukovi", zadueni za obuku i uvanje ivota buduih "morjaka". Godine 1832. nalazimo Petra Vukotia kao zapovjednika korvete "Sizopolj". Te godine je krstario du abhaskih obala. Godinu dana kasnije komanduje istom korvetom na potezu Sevastopolj - Bujukdere (Bosfor), odakle prevozi desantne trupe u Fedosiju. Za pomorske zasluge i besprekorno obavljanje povjerenih mu dunosti te godine je dobio jo jedno visoko odlije - Orden sv. Vladimira 4. stepena. Takoe je od turskog sultana nagraen Zlatnom medaljom. Godine 1934. Petar Vukoti komanduje fregatom "Ana" u eskadri kontraadmirala Skalovskog, takoe po Crnom moru. Poslije dvije godine, 1936, ponovo je odreen za zapovjednika fregate " Erivan", sada u eskadri kontraadmirala Avinova. Sredinom 1837. godine, 18. jula unaprijeen je u in kapetana II ranga i odlikovan Ordenom sv. Stanislava II stepena. Tokom 1837. i 1838. godine, P. Vukoti je kao komandant fregate "Enos" uestvovao u guenju pobuna kod rijeke Soe, Tuapske i apsuho. Zatim je 1839. godine komandovao brodom "Tri jerarha" plovei na relaciji od Nikolajeva do Sevastopolja. estog decembra 1839. dobio je in kapetana I ranga, koji je po rangu predstavljao in kapetana bojnog broda. Uskoro je poetkom 1840. godine rasporeen na novu dunost u eskadri kontraadmirala Stanjukovia; prevozi desantne trupe iz Fedosije na istone obale crnomorske, da bi zaposjele mjesta pri rijekama Tuapse i Psezuape. I u periodu

1842 - 1849. godine komanduje istim brodom "Tri jerarha", a zatim brodom "Rostislav". Sve postavljene zadatke i dalje je uspjeno obavljao. Stoga je 6. decembra 1842. dobio novo visoko priznanje. Tada je odlikovan Ordenom sv. Ane II stepena s maevima. Uslijedilo je potom i avanzovanje. estog decembra 1849. godine proizveden je u in kontraadmirala i odreen za komandanta luke u Sevastopolju. Sredinom 1852. rasporeen je u IV flotsku diviziju. Za uspjene akcije i hrabrost pokazanu tokom 1853/54. godine na istonim obalama Crnog mora, 10. februara 1854. nagraen je Ordenom sv. Vladimira III stepena. Od 29. maja te godine prekomandovan je u tab glavnog komandanta Crnomorske flote i crnomorskih luka. Njegove sposobnosti posebno su dole do izraaja u operacijama na moru za vrijeme Krimskog rata (1853/1854), u sastavu etvrte divizije Crnomorske flote. Godine 1855. uslijedio je novi premjetaj. Devetog juna te godine postavljen je u tab glavnog komandanta petrogradske luke Krontat i 30. avgusta proizveden u in viceadmirala. Njegovo odsustvo se osjealo u Crnomorskoj ratnoj flotili, pa je 30. jula 1856. godine vraen na Krim; zbog naruenog zdravlja premjeten je iz operativne u pozadinsku slubu; imenovan je za naelnika crnomorskih flotnih ekipaa. Veliki napori u pomorskom ivotu koje je imao tokom uspjene vojnike karijere sukcesivno su ruinirali snani organizam Petra Vukotia. Zasluni morjak, viceadmiral Petar Vukoti dobio je 13. juna 1858 potonje visoko odlikovanje - Orden sv. Stanislava I stepena. Bilo je to tri godine prije odlaska u penziju. Zapravo, 21. marta 1861. preveden je u rezervu. Godinu kasnije - 25. juna 1862. napustio je Petar Mihailov Vukoti ovozemaljski ivot. I pored svih zasluga za rusku vojnu istoriju i ponosa za Grbalj i Crnu Goru to je iz njih ponikao, o viceadmiralu Petru Vukotiu, i njegovim roacima, ni u ruskoj istoriografiji, pa ak ni u vojnoj endiklopedistici, nema pomena. I u naoj istoriografiji i leksikografiji su bili zanemareni vie od jednog vijeka. padijer je isticao da su njegovi preci "digli negda" iz Donjega Kraja na Cetinju za Rusiju VASILIJE IVANOV PADIJER, GENERAL - LAJTNANT (CETINJE, 1815 VILNO, 1890): O Vasiliju Ivanovu padijeru, roenom 26. aprila 1815. godine u Donjem Kraju kraj Cetinja, jednom od istaknutih generala u Ruskoj vojsci sa tla Crne Gore, veoma je malo pisano u naoj istoriografiji, leksikografiji, publicistici i urnalistici. U ruskoj leksikografiji i periodinim publikacijama pisano je poglavito povodom generalove smrti. Prije pojave naih priloga o Vasiliju Ivanovu padijeru, kod nas nepoznatom ruskom generalu artiljerije, koji je svoju vojniku karijeru zapoeo 1834. godine i imao mnoge visoke vojne funkcije avanzujui do generalskog ina u Rusiji, postoje samo uzgredni i turi pomeni. Prvi pomen nalazimo u legendi jedne fotografije ruskog "eneralnog taba" u Varavi, koju je obznanio ilustrovani list za pouku i zabavu "Nemanja", koji je izlazio u Beu (1887 - 1888). U svesci br. 3 za mart 1888. godine objavljena je na 60. stranici ove revije pomenuta fotografija Generaltaba Ruske vojske, onda sa sjeditem u Varavi, koji je inilo devet visokih vojnih starjeina Carske Rusije, meu kojima je i spomenuti general padijer (samo prezimenom). U kraem prigodnom tekstu autora potpisanog inicijalnom "D", izmeu ostalog, navodi se: "Meu prisutnim eneralima je najpoznatija linost upravitelj Poljske, eneral od kavelerije grof Gurko, koji se za vrijeme rusko - turskog rata 1887. g. proslavio; preao je u sred zime pored sviju prepreka dva puta preko Balkana. Gurko se rodio 1820. god; eneral infanterije, baron Kridener, slui ve 50 godina; njegova gvozdena priroda i tvrda volja poznati su u itavoj ruskoj vojsci. Borio se u

svim novijim ratovima i to svuda sa uspjehom. I ostali enerali sudjelovali su u posljednjem ratu u manjoj ili vioj mjeri". O njima, meutim, kao ni o generalu padijeru, nema ni rijei. Drugi spomen o generalu Vasiliju I. padijeru nalazimo u nedavno objavljenim memoarskim spisima mitropolita Mitrofana Bana. Prilikom povratka iz Sankt Peterburga, gdje je bio radi hirotonisanja aprila 1885. godine (tada je proizveden za arhiepiskopa cetinjskog), u Varavi se upoznao sa ruskim gubernatorom Poljske generalom Gurkom i sa dvanaest njegovih saradnika - generala, meu kojima je bio i general padijer. Sluaj je htio, naime, da je prilikom Mitrofanovog boravka u gradu na Nevi, tada preminula knjeginjica Marija, kerka crnogorskog suverena Nikole Prvog, pa je mitropolit preuzeo njene zemne ostatke iz Sankt - Peterburga radi transporta do Cetinja. Evo kako mitropolit Mitrofan Ban opisuje susret sa legendarnim generalom Gurkom: "U Varavi, predusrio nas je gubernator Gurko. Ovo je onaj uveni junak i vojskovoa iz potonjega, 1877. i 1878. god. protivu Turaka na Balkanu, rata. On nam predstavi 12 njegovih generala i mnogo drugih vojnikih i graanskih dostojanstvenika. Na elu ove visoke gospode, sa mnogim svetenstvom u odedama, bijae arhiepiskop varavski Leontije. Poslije obinog pomena, koga uini g. Leontije sa svetenstvom, g. gubernator Gurko predloi nam da njim izaemo iz vagona, govorei: - Vi ete, jo malo, prijei u tuu zemlju (razumijeva Austriju), pa sam - veli - naredio da se, za pokojnicu i za Vas, opreme dva naroita naa vagona, pa oni da Vas povezu ak do na obalu morsku, kako se tamo, u tuoj zemlji, ne bi patili prenoenjem iz jednoga vagona u drugi. Poto se mitropolit crnogorski najljubaznije zahvalio generalu Gurku, prema kazivanju Mitrofana Bana: "Dvanajest vojnika, koji su sanduk pokojnice, iz jednog vagona u drugi, prenijeli, bijahu u crno (korotno) obueni. Poto je ovako paradno, pokojnica preneena i vojnike joj poasti uinjene, onda njegovo prevashoditelstvo g. gubernator meni predloi da uemo u novi, za mene odreeni vagon. Ovaj vagon (kupe) tamo bijae velik, kao najljepi salon. U njemu, s nama zajedno, uljegoe visokopreosveteni arhijepiskop Leontije, gubernator g. Gurko i njegovih 12 generala. Vlak se pokrenu i polee njegovom obinom brzinom i varavska gospoda s nama zajedno poe. Da nam uine veu poast, pratili su nas do izvjesne tacije". Meu prisutnim generalima bio je i general padijer, sa kojim se mitropolit Mitrofan upoznao u kupeu voza. Isticao je kako su njegovi preci "digli negda, iz Crne Gore, iz sela Donjega Kraja na Cetinju u Rusiju", pri emu nije precizirao vrijeme njihovog emigriranja. padijer je na prsima nosio najvei crnogorski orden, kojim ga je 1868. odlikovao knjaz Nikola Mitrofan Ban dodaje da je general padijer imao "na sebi prvi orden crnogorski Zvijezdu sa lentom". Bio je to Danilov orden I stepena, koji je, prema kazivanju padijerovom, dobio od knjaza Nikole I Petrovia - Njegoa, prilikom njegove prve posjete ruskoj prijestonici krajem 1868. i poetkom 1869. godine. Vasilije padijer je roen 26. aprila 1815. godine u porodici Ivana padijera, crnogorskog barjaktara. Neizvjesno je kada mu se otac preselio u Rusiju. Prema nekim podacima, mitropolit Petar Prvi Petrovi - Njego (1784 - 1830) povjeravao je Ivanu padijeru neke vane politiko - diplomatske misije. Uestvovao je barjaktar padijer u borbi Crnogoraca protivu francuske vojske u Boki Kotorskoj (1806 - 1813). Nakon poraza Napoleonove vojske i ulaska austrougarskih trupa u Boku po dogovoru velesila, Ivan padijer je dopao austrijskog zatvora, zbog ega je Petar Prvi intervenisao kod austrijskih

okupacionih vlasti. Naime, u jednom pismu datiranom 6/18. juna 1814. godine, Petar Prvi se obraa austrijskom generalu Milutinoviu i, pored ostalog, kae mu "da je Ivan padijer arestovan i mnogo ostalijeh", to je "gotovo cijeli narod dovelo u sumnju" (do revolta - primj. D.M.). Poslije ove Vladiine intervencije barjaktar padijer je ubrzo osloboen iz austrijskog zatvora. U jednom drugom istorijskom izvoru se navodi: Petar Prvi je 17. septembra 1816. godine "poslao u Petrograd poznatoga Ivana padijera s pismima guverneru Miloradoviu, nadajui se da e mu ovaj pomoi da ostvari svoje ambiciozne planove o preseljenju 800 Crnogoraca u Rusiju". U drugoj deceniji XIX vijeka uestale su "gladne godine". Posebno su 1815. i 1817. godina bile nerodne zbog velikih sua. Zbog toga su, u krajnjoj nudi i siromatini, mnoge porodice spremne da idu "trbuhom za kruhom", da migriraju u bratsku, "jednorodnu i jednovjernu nau" Rusiju. Mitropolit Petar Prvi nerado se odluivao na takve korake, svjestan da bioloki i populaciono slabe malu Crnu Goru. Pa,ipak, poslao je svog sinovca vojvodu Stanka Petrovia da preda zamolnicu imperatoru Aleksandru Prvom. U tom pismu od 8. maja 1817. godine crnogorski vladika moli ruskog cara da se 800 crnogorskih podanika naseli u Hersonskoj guberniji. Po svemu sudei, nije saekan odgovor i odobrenje ruske strane, ve se sredinom maja te godine na tri lae (grko - ruskoj, autrijskoj i engleskoj) ukrcalo u Kotoru nekoliko stotina porodica, meu kojima su bili svi Donjokrajci osim osam porodica. Iz jednog izvjetaja saznajemo da je putovanje trajalo oko 60 dana. Na putu su bili bez hljeba (jeli su penicu u zrnu), a mnogi su stradali od epidemije (24 ih je umrlo i baeno u more, najvie staraca i djece). Poetkom jula stigli su u Carigrad i tu su se due zadrali, ekajui na povoljan vjetar na daljem putu za Odesu. Po svoj prilici, u Carigradu su ih saekali vojvoda Stanko Stijepov Petrovi i barjaktar Ivan padijer. Trebalo je da iseljenike preuzmu i dalje predvode do odredita, gdje je bilo planirano da se nasele. U meuvremenu, izgleda, nije dobijena saglasnost ruskog Dvora, pa su na zauzimanje ruskog poslanika u Carigradu turske vlasti sve tri lae vratile sa Bosfora, navodno, zbog nedovoljno pripremljene i ispravne pasoke dokumentacije. Tako su se sve crnogorske porodice "zli i gori", uz dosta izgubljenih od gladi i bolesti, morale vratiti u zaviaj. Prema jednom zapisu Donjokrajca Laza Savieva Jabuanina, uesnika u zlosrenom lomatanju do Carigrada i nazad, koji je obznanio Lazo . Popovi 1926. godine, a u kome potresno opisuje ovu neuspjelu i tragino okonanu "seobu", Stanko Petrovi i Ivan padijer nijesu bili meu povratnicima, ve su ostali u Rusiji. Sudei po citiranom pismu, Ivan padijer je ostao dunikom "po 6 talijerah na svakojega roba", to e rei "po 6 talijera na 300 donjokrajskih dua, to su preseljenici dobili od Rusije kao pomo, a voe (Stanko Petrovi i Ivan padijer - D.M.) zadrali za sebe, dok su ostalim crnogorskim plemenima platili. Iz jednog arhivskog dokumenta saznajemo da je barjaktar Ivan padijer, crnogorski graanin, primljen u rusko podanitvo 3. oktobra 1822. godine. Tragajui za podacima o generalu Vasiliju padijeru, "nae gore listu", uspjeli smo da identifikujemo pregrt interesantnih podataka i personalija objelodanjenih u ruskoj periodinoj tampi, koji omoguavaju rekonstrukciju ivopisa ove znaajne linosti, porijeklom iz Donjeg Kraja, pokraj Cetinja. Gvozdenovi je u srednjoj koli samostalno nauio njemaki a dijelom i francuski jezik Povodom smrti ovog vojskovoe Ruske armije nekrologe je donijelo nekoliko onovremenih ruskih periodinih publikacija: Ruskij invalid, Birevaja gazeta i Ruskij

kalendar. Deceniju kasnije e o generalu Vasiliju padijeru objaviti odrednicu i poznata enciklopedijska edicija Ruskij biografieskij slovar. Vasilije Ivanov(i) padijer bio je artiljerijski general u Ruskoj vojsci i naelnik artiljerije Varavskog vojnog okruga. Sa navrenih 17 godina, 1. juna 1832. stupio je u plemiki puk, kasnije nazvan Konstantinovo artiljerijsko uilite (po velikom knezu Konstantinu Romanovu), koji je zavrio 18. decembra 1834. godine i proizveden u podoficira 8. baterije 18. artiljerijske brigade. Novembra 1837. godine proizveden je u in potporunika, a u junu 1841. godine dobio je in porunika. U kasnijim ratovima se istakao, posebno u Maarskoj revoluciji 1848 - 1849. godine, tako da je februara 1850. godine unaprijeen u in kapetana. Na poetku Krimskog rata 1854. godine Vasilije padijer se nalazio u sastavu jedinica koje su operativno djejstvovale na Dunavu, uestvujui u mnogim bitkama. Za hrabrost koju je pokazao u ovom ratu, 20. jula 1854. godine dobio je in potpukovnika. Komandovao je 2. baterijom 16. artiljerijske brigade sve do septembra 1855. godine, kada su se ratne operacije prenijele s Dunava na Krimsko poluostrvo. Tamo se padijer istakao sa svojom baterijom u bici na Crnoj rijeci 4. avgusta 1855. godine. Za hrabrost i vjetinu ratovanja pokazanu u toj bici dodijeljen mu je Orden sv. Ane II stepena s maevima. Vasilije padijer je u septembru 1855. godine naimenovan za komandira 5. bataljona 17. artiljerijske brigade. Pri odbrani Sevastopolja padijer je uestvovao kao komandir 4. baterije 17. artiljerijske brigade. Osmog aprila 1862. godine proizveden je u in pukovnika, da bi idue godine, 1863, bio imenovan za komandira 27. artiljerijske brigade. Tom brigadom je komandovao punih 14 godina i za to vrijeme (u aprilu 1870. godine) avanzovao je do ina general - majora. Za ratne zasluge tih godina uinjen (uee u bitkama kod rijeka Alme i erne) - dobio je dva visoka odlija: Orden sv. Vladimira IV stepena s maevima i Orden sv. Ane II stepena s maevima. Poetkom 1877. godine imenovan je za pomonika naelnika artiljerije Varavskog vojnog okruga, da bi poslije dva mjeseca, marta 1877, postao naelnik 2. armijskog korpusa. Avgusta 1880. godine Vasilije padijer je dobio in general - lajtnanta, a dvije godine docnije postavljen je za naelnika artiljerije 6. armijskog korpusa. Drugog aprila 1883. godine dobio je mjesto naelnika artiljerije itavog Varavskog vojnog okruga i na toj dunosti je ostao pet godina. U meuvremenu su mu dodijeljeni ordeni: Bijelog orla, sv. Aleksanda Nevskog i sv. Vladimira II stepena. Vasilije Ivanov padijer je 29. maja 1888. unaprijeen u in generala artiljerije i uskoro zatim je penzionisan. Posljednje dvije godine ivota proivio je u Vilnu, na Pribaltiku, gdje mu se zatvorio ivotni krug 22. aprila 1890. godine. ANTO M. GVOZDENOVI - GENERAL - LAJTNANT (EKLII, 1854 - 1935): Od vremena uspostavljanja prvih crnogorsko - ruskih veza, u doba mitropolita Danila Petrovia Njegoa i imperatora Petra Velikog, poetkom XVIII vijeka, Crna Gora i Boka dale su vie znamenitih i zaslunih vojskovoa ruskoj armiji. I dr Anto Gvozdenovi je dospio do ina ruskog sanitetskog general - lajtnanta. Dr Anto Gvozdenovi se rodio 14. januara 1854. godine u selu Vuji Do (eklii, optina Cetinje), u poznatoj porodici koja je dala nekoliko istaknutih oficira, prosvjetnih, kulturnih i naunih radnika. Otac mu Miun (Mihailo) Dumeljin uestvovao je u odbrani Ostroga 1852 - 53. godine sa velikim vojvodom Mirkom Petroviem Njegoem. Ubrzo poslije toga poginuo je, tako da je majka Mara, roena Kaluerovi, vodila brigu o vaspitavanju i kolovanju svog jedinca. kolovanje Anta Gvozdenovia, u zavisnosti od drutveno - politikih prilika u kojima je stasavao, bilo

je u osnovi neredovno. Osnovno obrazovanje je stekao kod jednog privatnog uitelja u rodnim ekliima. Onda se upisao u tek osnovanu Bogosloviju na Cetinju, otvorenu 18. septembra 1869. godine. Pripadao je prvoj generaciji cetinjskih srednjokolaca u kojoj se isticao darovitou. Bio je odlian uenik. Ve u drugom razredu "nauio je od svoje volje i svojim trudom njemaki i neto francuski" - konstatuje Milan Kosti, rektor ovog najstarijeg srednjokolskog zavoda u Crnoj Gori. Gvozdenovievi podvizi u Turkmeniji i Manduriji donijeli su mu slavu vrsnog ratnika - vojskovoe Kao srednjokolac, Anto Gvozdenovi nauio je i italijanski jezik kod profesora Ilije Beare. Na zauzimanje M. Kostia kod crnogorskog knjaza Nikole Petrovia Njegoa, pri svretku kolske 1871/72. godine odreena su etvorica uenika Bogoslovije da nastave kolovanje u inostranstvu. Po zavretku III, zavrenog razreda odreena su trojica abiturijenata "da pou u Rusiju u duhovnu akademiju" (Mitar Baki, Marko Dragovi i Jovan Nikoli). etvrti kandidat - Anto Gvozdenovi je, pak, po zavretku II razreda odreen za izuavanje medicinskih nauka. Po dolasku u Moskvu Gvozdenovi je na fakultetu stekao lijep ugled. Studirao je medicinu kod uvenog profesora dr Sergeja Petrovia Botkina. Anto je osvajao novu sredinu fizikim izgledom, inteligencijom, obrazovanjem i poznavanjem jezika. Koliko je uvaavan meu profesorima i studentima najrjeitije govori i podatak da je nakon prve godine u studentskoj delegaciji "Imperatorskog Moskovskog univerziteta" uestvovao na svjetskim studentskim kongresima u Berlinu i Londonu. S jeseni 1875. godine, u jeku Hercegovakog ustanka, u kome su Crnogorci aktivno uestvovali, A. Gvozdenovi se vraa u Crnu Goru da sudjeluje u ovom oslobodilakom ratu protiv Turaka. Njegov povratak koincidira sa dolaskom na Cetinje Vilijema Dejms Stilmana, dopisnika londonskog "Tajmsa", inae amerikog diplomate, slikara i publiciste. Crnogorski suveren je Gvozdenovia odredio Stilmanu za pratioca i dragomana. On mu je bio "voa i prevodilac" u poetku u Krivoijama, Grahovu i Primorju, zatim kroz crnogorske varoi pod Turskom (Spu, Podgorica) i u Skadru, ma koliko da je to bilo skopano s rizikom i ivotnim opasnostima da u njemu Turci ne prepoznaju Crnogorca, iako mu je ruski paso obezbjeivao izvjesni imunitet. Kasnije e Stilman u svojoj knjizi "Herzegovina and the Late Uprising" (London, 1877) sa pijetetom spominjati crnogorskog medicinara i isticati njegovu hrabrost i snalaljivost. Kada je Stilman u proljee 1876. napustio crnogorsko i hercegovako podneblje, Anto Gvozdenovi se neko vrijeme prikljuuje Vuedolskoj eti i sastavu Cucko eklikog bataljona koji je uestvovao u opsadi Nikia. Uestvovao je u nekim okrajima protivu Turaka, i to su mu bila prva "ratna krtenja" koja e ga docnije kao aktivnog uesnika i sudionika voditi u est ratova, od Plevne i Jedrena, kroz Turkmeniju do Port - Artura, na Dalekom istoku. Njegovi podvizi kod Geok - Tepe u Turkmeniji i Liao - Jenga u Manduriji obezbijedie mu slavu vrsnog ratnika vojskovoe i donijeti mu priznanja. Zapravo, sredinom 1876. Gvozdenovi iznova, po nareenju knjaza Nikole, putuje u Rusiju da nastavi studije. Ubrzo je, meutim, uslijedio novi prekid u njegovom redovnom studiranju. Razbuktao se rusko - turski rat (1877 - 1878), u kome su uestvovale i balkanske drave: Crna Gora, Srbija i Rumunija. Gvozdenovi je 12. jula 1877, kao dobrovoljac, od strane Ruskog drutva Crvenog krsta upuen u Bugarsku. Uestvovao je u sanitetskim ekipama Ruske vojske koju je uspjeno vodio

general Gurko, na bugarskim bojitima od Plevne do Filipopolja i Jedrena. Kada je rat okonan San - Stefanskim mirom (1878), Anto Gvozdenovi je 3. septembra 1878, za zasluge, dobio visoka ratna odlikovanja, a pola godine docnije Glavni odbor Ruskog Crvenog krsta 13. marta 1879. dodijelio mu je svoje najvie priznanje. Anto Gvozdenov je diplomirao 31. maja 1879. godine. Po zavretku studija, ukazom cara Aleksandra II, od 21. avgusta 1879. postavljen je na dunost "mlaeg ljekara" u Vojno - medicinskoj upravi Kavkaskog vojnog okruga. O motivima koji su ga naveli da se prihvati "ruske vojnike slube" i da se ukljui u ahar - tekinsku ekspediciju, Gvozdenovi je zabiljeio: "Budui da sam ne davno ostavio univerzitetsku skamiju, cilj mi je bio, razumije se, da se prakticiram u hirurgiji; a s druge strane da vidim tu udnovatu zemlju, o kojoj su tolike uase priali, i u kojoj su nekolike ruske vojnike ekspedicije poginule i sa svijem unitene, ili rukom neprijatelja ili od prirodnijeh prepreka kao: vruine, ei, gladi." Kratko vrijeme bio je na hirurkoj praksi u vojnoj bolnici u Tbilisiju. Tokom 1880. mijenjao je vie formacijskih jedinica: februara 1880. bio je rasporeen u 163. Lenkoranski puk; zatim od 23. aprila do 12. decembra iste godine bio je odredni ljekar vojske Zakaspijske oblasti: prvo Dagestanskog puka, pa Poltavskog konjikog puka. Opustoio je "Casino" u Monte Karlu pa iznajmio cijeli voz da bi stigao na prozivku u Varavu U decembru, Gvozdenovi je prekomandovan u tab generala infanterije Mihaila Dimitrijevia Skobeljeva (1843 - 1882), glavnokomandujueg ekspedicionog korpusa koji je dobio specijalni zadatak da u Turkmenskoj 1880 - 1881. godine pokori borbeni srednjoazijski narod Ahar - Tekince. Glavne operacije su izvoene od sredine decembra 1880. do sredine januara 1881. Najvanija fortifikacija Geok - Tepe je osvojena 12. januara 1881, poslije 22 dana opsade. Po taktiki razraenom i "matematiki izraunatom" planu, napadale su jedinice Ruske vojske sa tri strane; s jugoistoka jedinice pukovnika Kzelkova, a s jugozapadne pukovnika Hajdarova. Gvozdenovi je vodio biljeke o ratnim okrajima, opisivao sva vanija zbivanja, tako da je na osnovu njegove knjige prilino jednostavno rekonstruisati pojedinosti kako je osvojena uvena tvrava i kako je slomljen otpor Tekinaca u kojemu su ovi pretrpjeli velike gubitke - oko 8000 "raunajui meu njima ne mali broj ece i ena". U Skobeljevoj ekpsediciji dr Anto Gvozdenovi se istakao primjernom hrabrou i ratnikom vjetinom - nainio je pravi podvig. U najkritinijim trenucima za jedinice generala Skobeljeva, prilikom napada na pomenuto utvrenje, poslije znatnih gubitaka ruskih vojnika i oficirskog kadra, budui da su poginula dva ljekara i a trei ranjen, Gvozdenovi je postao tabni ljekar. Uz to, u borbama kod Geok - Tepe poginulo je ili ranjeno pet ordonansa - oficira, pa je na njega doao "red" da pokua izvrenje prenoenja nareenja vrhovnog komandanta preko izuzetno topografski nepovoljnog terena (brisani prostor). Posluila ga je ratna srea, uspio je da "prenese nareenje", i u odsudnom asu, kada je poginuo komandant bataljona, preuzeo je komandu i uspio sa svojim jedinicama na juri da prvi upadne u teko osvojivu tvravu. Za taj podvig general Skobeljev unaprijedio je Gvozdenovia u in majora i poklonio mu dragocjeni pancirni oklop. Na njegov predlog dobio je i visoka odlikovanja. Po zavretku ahar - tekinske ekspedicije, general M. D. Skobeljev vratio se trijumfalno u Moskvu, gdje mu je prireen velianstveni doek. Sa njim su, pored ostalih, bili i ef taba novoproizvedeni general Kuropatkin i tabni ljekar Gvozdenovi. Skobeljev je mnogo cijenio i volio Anta Gvozdenovia; uveo ga je u visoko moskovsko drutvo, preko kojeg je on doao u kontakt i sa vanim politikim linostima ondanje Moskve

i Petrograda. Skobeljev je ubrzo umro (1882), to je Gvozdenovia viestruko pogodilo zbog meusobno vrsto uspostavljenih prijateljskih veza. Nakon toga, Konjiki puk, u kome je Anto sluio, premjeten je iz Moskve u Mlavu, kod Varave. To je bila nova prilika da se Gvozdenovi upozna i s aristokratskim krugovima u Poljskoj, koji su ga takoe lijepo primili. U vrijeme godinjih odmora dr Anto Gvozdenovi je redovno odlazio "za granicom", kakve su bile i preporuke nadlenih vlasti. Najee ih je provodio u Francuskoj, preteno u Parizu. esto je boravio na Azurnoj obali u Nici i drugim rekreativnim turistikim centrima. Za vrijeme jednog godinjeg odmora iz radoznalosti se obreo u "Casino" u Monte Karlu; upustio se u kocku i tokom nekoliko dana igre na ruletu dobio basnoslovnu novanu sumu. Poto je u Parizu zakasnio na voz, da bi blagovremeno stigao na slubu u Varavu, gdje mu se nalazio garnizon, i izbjegao sankcije, bio je prinuen da narui vanrednu kompoziciju kod francuske eljeznice. Kompozicija od jednog vagona s jednim jedinim putnikom dr A. Gvozdenoviem - otpravljena je sa jedne stanice u blizini Pariza i stigla u predvieno vrijeme da ne bi major Gvozdenovi zakasnio na posao. Ovaj istiniti dogaaj vremenom je prerastao u legendu koja je dobijala i razne senzacionalne verzije. Navodno, i sam Gvozdenovi je priao da e to biti "jedina stvar koju e svijet zapamtiti" o njemu. Ovaj "dogaaj" za majora dr A. Gvozdenovia bio je, meutim, fatalan. Skrenuo ga je sa perspektivnog puta i vojnike karijere. U Petrogradu se nalazio u drutvu velikih ruskih kneeva, carevih roaka, koji su prireivali pompezne prijeme. Mnogi prijemi su prireivani u ast Gvozdenovia junaka iz bitke za Geok - Tepe, a, uz to, i "junaka iz Monte Karla". Kocka je bila onda u modi kod petrogradskih aristokrata. Mada Gvozdenovi nije znao hazardne igre, redovno je uestvovao u njima i, razumljivo, izgubio sav steeni imetak. Ovo je uticalo na njegovu vojniku karijeru. Bio je na elu Ministarskog savjeta potonje crnogorske Kraljevske vlade u izbjeglitu Preao je iz vojne u poluvojnu slubu u Petrogradu. Penzionisan je 1900. godine. Sredinom prve decenije XX vijeka imperijalistiki interesi carske Rusije i Japana sukobili su se na Dalekom istoku. Izbio je rusko - japanski rat. Tada je dr Gvozdenovi reaktiviran. Godine 1904. pozvao ga je general od infanterije Aleksej Nikolajevi Kuropatkin (1845 - 1925) da uestvuje u oruanom pohodu ruskih suvozemnih snaga na Manduriju. Stari ratnik je poziv svesrdno prihvatio. Prije odlaska primila ga je i i carica Marija Fjodorovna. U poetku, jo dok se rusko japanski rat nije razbuktao, dr Gvozdenovi je postavljen za efa saniteta korpusa general - lajtnanta P.K. Renenkampfa (1854 - 1918), u Manduriji, ubrzo je preao u Glavni tab vrhovnog komandanta generala Kuropatkina, ratnog druga iz ahal tekinske ekspedicije. I u ovom ratu ponekad se nalazio na prvoj borbenoj liniji. Naroito se istakao u bici kod grada Liao - Janga, nedaleko od Mugdena. Tom prilikom je ranjen, kontuzovan i ostao je invalid. Dobio je in general - lajtnanta. Po okonanju rata ponovo je penzionisan 1906. godine. General Anto Gvozdenovi se na Cetinje vratio krajem 1911. godine u jeku priprema za Prvi balkanski rat. Uestvovao je u balkanskim ratovima kao autant i savjetnik kralja Nikole I. Uoi Prvog svjetskog rata, 1914, otputovao je u Pariz. Iako crnogorski dravljanin i ruski general, postavljen je u francuskoj saveznikoj vojsci za pomonika efa saniteta svih francuskih armija u Glavnom tabu, ije je sjedite bilo u Romijiu, nadomak Pariza. Na toj dunosti ostaje do jeseni 1915. Krajem te godine ponovo se naao na Cetinju,

prihvatajui raniju dunost u kraljevskoj rezidenciji. Poetkom januara 1916. odlazi sa kraljem Nikolom u emigraciju u Francusku i igra znaajnu ulogu u izbjeglikoj vladi. Prati kralja prilikom obilazaka saveznikih jedinica, susreta sa predsjednikom Republike Francuske Poenkareom i drugim visokim politikim i diplomatskim linostima, o emu su savremenici, dr Pero o i drugi, ostavili odreena svjedoanstva. Sredinom 1918. dr Anto Gvozdenovi postao je izvanredan poslanik i opunomoeni ministar Kraljevine Crne Gore u Vaingtonu, nakon to mu je poetkom jula vlada Sjedinjenih Amerikih Drava dala agreman. Uprkos ometanjima koja je inio Ljuba Mihailovi, srpski poslanik u Vaingtonu, i pokuajima paralisanja njegovog rada od strane "Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje" na elu s Andrijom Radoviem, Gvozdenovi je na novoj dunosti pokazao vrijedne rezultate. On je razvio ivu aktivnost u SAD. Organizovao je tzv. Crnogorski dan u Vaingtonu, postavio je uglednog Amerikanca Vilijama Diksa za crnogorskog konzula u Njujorku, koji se ove funkcije primio upravo poslije konsultacije s amerikim predsjednikom Vudro Vilsonom; povezivao se sa crnogorskim kolonijama. Na ovoj dunosti Gvozdenovi je ostao do 1919. godine. Na mirovnoj konferenciji u Versaju, kod Pariza, 1919. bio je odreen za lana crnogorske delegacije. Delegaciji nije omogueno da uestvuje u radu konferencije, ali je Gvozdenovi ipak uspio da 6. marta 1919, izloi deklaraciju svoje vlade pred Savjetom desetorice, koji je primio i sasluao crnogorsku delegaciju na elu sa Gvozdenoviem. Tri godine kasnije, na meunarodnoj Ekonomskoj konferenciji u enovi (1922) Gvozdenovi je uspostavio prisne kontakte sa sovjetskim ministrom spoljnih poslova G.V. ierinom i ministrom - predsjednikom bugarske vlade A. Stambolijskim. Poslije smrti kralja Nikole (Kap de Antib, 1921), kraljica Milena, kao namjesnica "kraljevske vlasti", u ime Mihaila I, generala Gvozdenovia, izvanrednog poslanika i opunomoenog ministra, postavila je 23. oktobra 1922. za predsjednika Ministarskog savjeta potonje crnogorske vlade u izbjeglitu, i na toj funkciji je ostao do 1925, kada prestaje njena djelatnost. Dr Anto Gvozdenovi se vratio u Jugoslaviju 1925, kada je penzionisan na osnovu starog crnogorskog zakona (sa malom penzijom!). Potom je ivio neko vrijeme u Beogradu (do 1933), a onda se posljednji put vraa u rodni kraj gdje proivljava posljednje dvije godine pored svojih roaka u Vujem Dolu. (Nije zasnivao porodicu). Umro je u rodnom mjestu 2. septembra 1935. godine, gdje je sahranjen na seoskom groblju pored svojih predaka. Njegovu smrt su zabiljeili mnogi listovi i asopisi. U posmrtnim slovima, nekrolozima dakle, isticani su ivotni put i zasluge ovog neobinog Crnogorca. U osobi generala Gvozdenovia stekle su se sve osobine ojstva, vitetva i gospodstva ini se, nije suvino da donesemo jedan dio veoma zanimljivog a neobjavljenog nekrologa, koji je odrao brigadni general i senator Petar Milov Martinovi (Cetinje, 1881 - 1940), koji, izmeu ostalog, istie: "Da su sve vrline, sve osobine ojstva, vitetva i gospodstva bile nale u osobi general Anta svoje olikotvorenje". I da je dovoljno bilo spomenuti njegovo ime, pa da to izazove predstavu o idealnom tipu jednog savrenog kuia i "gospodina". Osvjeavajui uspomenu na najvanije detalje Gvozdenovievog "svijetlog ivota i rada", Martinovi svoj oprotajni govor zavrava rijeima: "ivio je i radio kao ovjek, kao vitez, kao rijetki rodoljub, kao idealni drug

i prijatelj, kao savreni dentlmen i gospodin, jednom rijeju - kao primjer crnogorskog ojstva i junatva". General dr Anto Gvozdenovi za svoje vojnike zasluge u oslobodilakim ratovima ugroene domovine i njenih porobljenih susjeda i u Ruskoj vojsci dobio je veliki broj odlikovanja i drugih priznanja, meu kojima treba spomenuti: crnogorska (Orden knjaza Danila Prvog - III i IV stepena); ruska (sv. Stanislava I i III stepena s maevima, sv. Vladimira III i IV stepena s maevima, sv. Ane III stepena) i persijska (Persijskog lava i Sunca III stepena). Uz to, bio je dobitnik ruskih medalja - bronzanih (na Andrijevskoj i Georgijevskoj lenti - uz uspomenu na rat 1877 - 1878), srebrne na Georgijevskoj lenti - za uee u osvajanju tvrave Geok - Tepe, na Aleksandrovskoj lenti - za sjeanje na Aleksandra Treeg; i crnogorskih - srebrne, za hrabrost i bronzane, za uee u oslobodilakim ratovima 1875 - 1878. godine. Zavravajui curriculum vitae dr Anta Gvozdenovia, umjesto zakljuka treba rei: imao je nesvakidanji ivotni put, osoben u vojnikoj karijeri, interesantan u politikom i diplomatskom, a nadasve u privatnom ivotu, koji je bio tako rei misteriozan, pa je i stoga uao u legendu. General Anto Gvozdenovi je znaajan i po svom knjievno - publicistikom i prevodilakom radu. Po tome e se spominjati u istoriji crnogorske knjievnosti. Napisao je "Kratke putne biljeke". Iz Krima u Turkmeniju - Srednja Azija i uspomene o eneralu M. Skobeljevu i Aha - takinskoj ekspediciji, koje je prvobitno tampao u beogradskom asopisu "Otadbina" (1882), a zatim, na insistiranje poznanika i prijatelja, pretampao u posebnu knjigu poslije gotovo pet decenija ( Beograd, 1929). Ovi zapisi o Gvozdenovievim putovanjima; kako to na jednom mjestu lijepo ree knjievnik edo Vukovi "izviru iz ivota koji je sam po sebi izuzetna avantura". I pored odreenih zamjerki koje je svojevremeno davala struna kritika, Gvozdenoviev putopis spada meu najbolja putopisno - memoarska djela crnogorske knjievnosti. To je, svakako, i bio razlog da knjievnik i akademik edo Vukovi uvrsti neke odlomke iz Gvozdenovievih "Kratkih putnih biljeaka" (glave II i III) u antologijski izbor putopisno - memoarske literature Crne Gore koji je objavila titogradska izdavaka kua "Pobjeda" u svojoj reprezentativnoj ediciji "Lua". Antologiar istie da "putopisni djelovi Gvozdenovieve knjige otkrivaju njegovo istanano osjeanje za prirodu i istorijske mijene ije tragove zapaa u krajevima i mjestima usputnim", i dodaje - "to je sloeno osjeanje naitanog, radoznalog ovjeka, koji je i ljekar i matar, koji se podaje prisjeanjima iz literature ali i linom, osobenom zanosu". Na kraju, Vukovi zakljuuje: "Iako uesnik osvajakog pohoda, autor putopisa - kao ljekar i humanist - duboko doivljava i ono strahotno nalije vojevanja (ili, bolje reeno, njegovo pravo lice), te u svojim zapisima stavlja na iste terazije heroiku i ljudsku patnju". Gvozdenovi je bio ovjek irokog enciklopedijskog obrazovanja i visoke kulture. Bio je poliglota. Govorio je najglavnije evropske jezike: ruski, francuski, njemaki, engleski, italijanski. Kao to je ve istaknuto, bavio se i prevoenjem. Preveo je Stilmana "naroitog korespondenta" londonskog "Tajmsa", koji je, kao svjedok dogaaja i zbivanja na hercegovakom ratitu 1876. godine "rasvijetlio pobjede i razloge, iznio linosti, opise ovog znaajnog dijela istorije, nepristrasno, bez predrasuda i sa dubokim uivljavanjem u sutinu stvari i dogaaja i na taj nain objektivno informisao englesku i svjetsku javnost. Tvrdilo se ak, da je kazino u Monte Karlu kada ga je Gvozdenovi ispraznio istakao crni barjak

Kvalitetu Stilmanove knjige doprinio je svakako i Gvozdenovi, kao njegov pratilac i tuma, koji mu je pruao solidne informacije o svim pojedinostima. Jer, objektivno uzev, nijedan stranac ne bi mogao dovoljno spoznati stvarnost, bez obzira na jainu i mo vlastitih opservacija, kada ne bi imao takvu saradnju. O ivotu i djelu generala Anta Gvozdenovia u nas je relativno malo pisano. To svjedoi i bibliografija koju dajemo u prilogu, pogotovo to u navedenoj literaturi ima i efemernih jedinica i sadraja. Nije obuhvaen ni pojedinim enciklopedijama i biografskim i leksikografskim izdanjima sve do drugog izdanja "Enciklopedije Jugoslavije". O njemu je, meutim, u inostranoj tampi vie pisano. Zanimljivo je istai da je Gvozdenovi privukao panju dvojice muziara. Italijanski muziar Nikola Zepila komponovala je za klavir "Fantastine reminiscencije iz Monte Karla", u ast boravka u ovom ekskluzivnom mjestu tada majora Gvozdenovia. I ruski muziar Gluvic sainio je vie kompozicija posveenih generalu Antu Gvozdenoviu. U naoj urnalistici, publicistici, pa i istoriografiji, o generalu Gvozdenovu nerijetko je pisano nerealno i sa pretjerivanjem, uz isticanje nekih njemu nesvojstvenih osobenosti i sa senzacionalistikim predstavljanjem nekih njegovih "poteza". Tako, na primjer, jedan njegov biograf, po obrazovanju istoriar - naglaavao je vezano za jednu uzgrednu kocka-rsku avanturu dr Anta Gvozdenovia da je on, navodno, jednom prilikom "ispraznio" kockarnicu Monte Karlo i da je nakon toga na kockarnici vijao crni barjak, to je, iako nonsens, ponavljano u novinama vie puta. (Koliko nam je znano, jedino se u Crnoj Gori, i dijelom u Srbiji, u prolosti crni barjak stavljao na iskopane kue, tj. na domove koje su gubile jedince sinove!) Zar je mogue ovako pisati o jednom uglednom generalu, piscu i visokom intelektualcu! Predstavljati ga kao primitivnog bogataa koji eto ima toliko rubalja da njima kafu kuva! Valjda, pametni i inteligentni ljudi ne vjeruju ovakvim glupostima. JOVAN POPOVI LIPOVAC - GENERAL MAJOR (Graani, Cetinje, 1856 - Pariz, 1919): Jovan Popovi - Lipovac je neobino zanimljiva linost s kraja XIX i poetkom XX vijeka. Bio je izgnanik, pjesnik i putopisac, nadasve rodoljub i poznati ratnik, junak sa balkanskih i ruskih evro - azijskih ratita. U ivotu posveenom vojnoj karijeri avanzovao je do ina general - majora ruske vojske. U intelektualno spisateljskom radu ostavio je traga u pjesnitvu, proznom stvaralatvu i naunom opisu. Roen je u Graanima 14. juna 1856. godine, nedaleko od Cetinja, u porodici ura (oka) Popovia, koji je, kao okorjeli protivnik reima knjaza Danila Prvog Petrovia - Njegoa, bio prinuen da napusti svoje pitomo parohijalno mjesto Graani i Crnu Goru 1857. godine i emigrira u Austriju, koja je drala Boku Kotorsku i Dalmaciju pod svojom vladavinom. Mijenjajui mjesto boravka od Kotora do Zadra i od Zagreba do Beograda, sobom je, normalno, vodio i svoju porodicu, dakako i sina Jovana, koji je za kolovanje koristio privremena mjesta porodinog boravka. Osnovnu kolu je zapoeo u Kotoru a zavrio u Zadru; gimnaziju je poeo u Zagrebu a zavrio je u Beogradu. Po zavretku srednje kole, studije je zapoeo na Moskovskom univerzietu, koje je na treoj godini napustio radi uestvovanja u Hercegovakom ustanku protiv Turaka 1875. godine. Naime, kada su se oglasile prve oslobodilake puke u ovom ustanku, Jovan Popovi - Lipovac je sakupio dobrovoljaku omladinsku etu i pohitao svojim sunarodnicima. Iako mlad ratnik, koji okuava ratnu sreu u jednom oslobodilakom borbenom pokretu, istakao se u vie bitaka i od poetka zadobio slavu hrabrog ratnika. Godine 1876, kada je poeo "Velji rat", borio se protiv Osmanlija u redovima Crnogorske vojske. I tada je, kao dvadesetogodinjak, u borbi Crnogoraca sa Turcima na Rogamima, blizu Podgorice,

pokazao izvanrednu linu hrabrost. Za pokazanu hrabrost dobio je Zlatnu Obilia medalju. Krajem 1877. i poetkom 1878. godine stupio je u Rusku vojsku. Sjajne vrline ispoljio je Jovan Popovi u tom rusko - turskom ratu, to je posebno dolo do izraaja na bugarskim popritima oko Plevne. Kasnije je uzeo uea u vie bitaka na kavkaskom ratitu, u Erivanskom puku. Prilikom -napada na Avlijar, komandovao je tzv. lovcima, i sa njima prvi zauzeo avlijarsku tvravu i za to bio je odlikovan visokim ratnim Ordenom sv. Georgija IV stepena. Prialo se da je Lipovac odlikovan ordenom koji "u milion ruske armije" ne nosi nijedan oficir Pod Deve - Bojnuom, sa svojim lovcima, oduzeo je od Turaka osam orua i 32 paketa municije. Tada je pobio ili zarobio kompletnu tursku posadu. I ovom prilikom je dobio visoko ratno odlikovanje - ratni Orden sv. Georgija I stepena. o podvizima Jovana Popovia - Lipovca, hroniar je u "Glasu Crnogorca" pisao: "Lipovac je u sve ratove bio komandir izgubljene djece. Pod Avlijar, prvi se popeo i posjekao turskog komandanta, zato je dobio Krst sv. ora IV sreda. Na Debojnu, 1878. godine oteo je osam topova i zarobio sve topnike, zato je dobio Krst sv. ora I stepena, br. 14, kojega ne nosi nijedan oficir u milion ruske armije". Navoenje ovog visokog odlikovanja i tvrenje da ga nema "nijedan oficir u milion ruske armade" je, svakako, pretjerivanje. Zvui krajnje nerealno i nema potvrdu u ruskoj istoriografiji... J. Popovi - Lipovac se istakao kasnije prilikom zauzea Erzeruma i bio unaprijeen u vii in grenadirske gvardije i nakon toga poloio je ispit za oficira. Godine 1879/1880. uzeo je Jovan Lipovac uea u Ahal - tekinskoj ekspediciji pod komandom generala Lomakina. I tada se istakao kao neustraivi ratnik. Bio je prvi prilikom napada na Dengilj - Tepe 28. avgusta. Tada je na elu lovaca, ispred 165 boraca, zauzeo vane strateke pozicije i omoguio ostalim jedinicama da uu i ovladaju ovom jakom fortifikacijom. I tada je nagraen visokim odlikovanjem Ordenom sv. Vladimira IV stepena sa maevima i lentom. Uesnik u toj ekspediciji V.A. Tuga - Mirza Baranovski pisao je u svojim uspomenama da su Popovievi lovci, idui u napad, pjevajui uli u naselje kavkaskih gortaka. Po povratku iz Zakaspijskih krajeva, Jovan Popovi - Lipovac je stupio u Nikolajevsko inenjerijsko uilite, ali je 1882. godine napustio rusku slubu radi uea u ustanku Bosne i Hercegovine protiv Austro - Ugarske Monarhije. Turska vlada ga je tada nagradila Ordenom Osmanlije II stepena, a austrougarska vlast osudila na smrt u odsustvu. Kada je ustanak uguen, Popovi se vratio u Crnu Goru, gdje se prihvatio dunosti instruktora Crnogorske vojske i bio postavljen na funkciju autanta crnogorskog suverena Nikole I Petrovia - Njegoa. Na vijest o Bokekom (Krivoijskom) ustanku 1882.godine, Jovan Popovi je sakupio 17 crnogorskih dobrovoljaca - pealbara u Bugarskoj, i sa njim pourio da pritekne u pomo svojoj brai Krivoijanima. Srbijanske vlasti su ga, meutim, osujetile da blagovremeno stigne na bokeljsko - austrijsko ratite. Kod Ivanjice su ga, zapravo, uhapsile, i poto je bio ruski pukovnik i dravljanin, prognale u Bugarsku. Jovan Popovi se nije mirio sa ovakvim ponaanjem srbijanskih vlasti, pa je ponovo pokuao da se domogne domovine. Ovoga puta je uspio da se prebaci u Crnu Goru, u kojoj je ostao od 1883. do 1898. godine. Knjaz Nikola ga je ljubazno primio i naimenovao za svog autanta i marala Dvora na Cetinju. Godine 1890. dodijelio mu je najvii in u Crnogorsku vojsci - in brigadira.

Godine 1903. J. Popovi - Lipovac ponovo stupa u rusku vojnu slubu sa inom pukovnika gvardije na dunost komandanta bataljona u grenadirskoj gvardiji. A kada je naredne godine, 1904, poeo rusko - japanski rat, Popovi se obreo na ratitu Dalekog istoka, prethodno odbivi ponudu da bude zapovjednik jednog puka koji se nalazi u evropskom dijelu Rusije. U rusko - japanskom ratu bio je rasporeen u tab komandanta Mandurske armije, za izvravanje zadatka "od posebne vanosti i povjerenja". Poslije Tjurenenske bitke privremeno je komandovao 22. istonosibirskim pjeadijskim pukom. Prilikom Vfangouske operacije, komandant Mandurske armije, smatrajui Lipovca vjetim ratnikom u planinskom ratovanju, stavio ga je na raspolaganje generalu takeljbergu, koji mu je povjerio da komanduje odstupnicom odreda generala Glaskoa. U jednom od estokih okraja Jovan Popovi je ranjen u glavu, ali je, uprkos tome, ostao u borbenom stroju i spasao rusku artiljeriju. Omoguio je odstupnicu pomenutom odredu generala Glaskoa. Uzeo je, zatim, uea 18.jula 1904. godine u bici kod Kangualina, kada su jedinice generala Zasulia odstupile pred navalom mnogo jaeg neprijatelja. Jovan Popovi - Lipovac se ponudio da povrati izgubljene poloaje i izvrio je taj zadatak uz uee 12 bataljona kojima je komandovao, izgubivi 930 vojnika i 63 oficira. Lipoveva odbrana ula je u vojnu istoriju manje je poznato da je prevodio Ljermontova Za pokazano junatvo i zasluge, ovom prilikom je dobio Orden sv. Georgije IV stepena. Za vrijeme borbe na rijeci ahe, J. Popovi se nalazio pod komandom generala takeljberga. Budui da je 4. oktobra trebalo zauzeti jedan izuzetno vaan strateki punkt, general takeljberg je izdao nareenje generalu Zasuliu da sastavi odred od dva bataljona i dvije lovake ete, sa dva topa, i da izabere za komandanta tog novog odreda oficira "koji je spreman da umre", a da pri tom ne napusti odreene pozicije. Izbor je pao na Jovana Popovia - Lipovca. Zasuli ga je odabrao ubijeen da e on najbolje obaviti povjereni mu zadatak. I Lipovac je bez artiljerije itavih desetak dana branio date pozicije protiv daleko nadmonijih Japanaca, koji su neprekidno napadali ruske jedinice. Izgubivi 472 od 640 vojnika, Jovan Popovi je tek poslije naredbe pretpostavljenih starjeina napustio pozicije za koje je bio zaduen da ih brani od invazije japanskih vojnika. Tim povodom general Kuropatkin je izjavio da e ta borba ui u vojnu istoriju kao primjer najupornije odbrane. U Mugdenskoj bici J. Popovi - Lipovac je komandovao Caricinskim i Verhneudinskim pjeadijskim pukom i jednom baterijom, sa kojima je branio Sjujatensku dolinu. Pored ranijeg Ordena sv. Georgija, ovom prilikom je dobio odlija - Orden sv. Ane II stepena sa maevima i Orden sv. Vladimira III stepena sa maevima. Uz to, unapreen je u in general - majora i dobio je zlatno oruje. General Jovan Popovi - Lipovac podnio je 1908. godine ostavku na aktivnu slubu i otiao u zasluenu penziju. Za vrijeme balkanskih ratova 1912 - 1913. godine general J. Popovi nalazio se u redovima Crnogorske vojske. Uestvovao je u opsadi Skadra. Kada je izbio Prvi svjetski rat, general Lipovac se po trei put obreo u Ruskoj armiji. Tada je ponovo reaktiviran. Komandovao je divizijom u borbi protiv Njemaca u Galiciji. I tada je imao vie sjajnih pobjeda za vrijeme Beligradske operacije i docnije - pri prelasku VIII ruske armije preko rijeke Sane. Sve ratne zadatke je rijeio uspjeno na opte zadovoljstvo i sa malim gubicima u ljudstvu. U vrijeme Oktobarske revolucije 1917. godine, general - major Popovi - Lipovac je, zbog naruenog zdravlja, rasporeen za pomonika komandanta Petrogradskog

vojnog okruga, Kornilova, u Pr-ivremenom praviteljstvu Kerenskog. Ubrzo se, meutim, povukao na svoje bogato imanje na jugu Rusije, koje mu je ruski imperator podario na Krimu, od kojega je sticao visoki prihod (7000 - 8000 rubalja godinje), to mu je omoguavalo da krajem XIX i poetkom XX stoljea raskono ivi i esto putuje. O tome je njegov drug iz djetinjstva i prijatelj dr Lazo Tomanovi na jednom mjestu slikovito kazao: "On je, od 12 mjeseci u godini deset provodio u Moskvi, Petrogradu i Parizu, a po dva u Graanima", u svom rodnom mjestu na Lipovevom brijegu". Radi svake sigurnosti, uskoro je francuska vlada dala nalog svom generalu Ametu, komandantu francuske pomorske baze u Sevastopolju, na Crnom moru, da generala Jovana Popovia sa porodicom evakuie u Pariz. Istaknuti i proslavljeni general Ruske i Crnogorske vojske Jovan Popovi - Lipovac nije dugo proivio u francuskoj prijestonici. Umro je 17. avgusta 1919. godine u vojnoj bolnici Val de Grase, u gradu na Seni. Sahranjen je velianstveno na groblju. U posmrtnoj povorci su bili lanovi crnogorske kraljevske porodice i crnogorske vlade u egzilu, predstavnici diplomatskog kora Francuske, Rusije i dr. Brojni francuski i engleski listovi donosili su podue nekroloke izvjetaje o proslavljenom generalu, o njegovom ueu i junatvu i brojnim ratovima krajem XIX i poetkom XX vijeka. Iza sebe je ostavio suprugu i dva sina. Za vrijeme boravka na Cetinju Jovan Popovi - Lipovac aktivno je sudjelovao u kulturnom i javnom ivotu prijestonice Crne Gore. Bavio se knjievnou i scenskom umjetnou. Pisao je i objavljivao razne pjesme: ljubavne, patriotske, elegine, kao i balade, romanse, legende i junake spjevove. Punio je stranice cetinjskih listova i asopisa: "Glasa Crnogorca", "Crnogorke" (Pavlovieve), "Zete", "Nove Zete", "Lue", "Grlice" i dr. Oglaavao se i u periodici van Crne Gore, prije svega u srpskoj: "Preodnici", "Srpskoj zori", "Zastavi", "Javoru", "Trubi", "Istoku" i "Slovincu". Pojavljivao se i u ruskim periodinim publikacijama ("Novoe vremja", "ivopisnoe obozrenie", "Vestinik Evropi"). Prevodio je Ljermontova i Mickijevia. Popovievo knjievno djelo ostalo je bez dovoljno odjeka i recepcije u Crnoj Gori Kao posebna izdanja izalo mu je devet knjiga, raunajui i ponovljena posthumna izdanja, od kojih su najznaajnije monografija istorijsko - etnografskog karaktera "Rusija i Crna Gora u vrijeme imperatora Petra Prvog" (na ruskom jeziku) i karakteroloko - etnografska studija "Crnogorci i crnogorske ene" (objavljena takoe na ruskom jeziku). Meutim, Popovieve knjige na ruskom jeziku ostale su bez dovoljno odjeka i recepcije u njegovom uem zaviaju - u crnogorskoj kulturolokoj matici. Godine 1997. njegova drama u stihovima "Herceg - epan", koncipirana direktno po modelu "Balkanske carice" Nikole Prvog, pronaena je u rukopisu i obznanjena zahvaljujui prof.dr Slobodanu Kaleziu. I Lipoveva knjiga "Crnogorci i crnogorske ene. Rusija i Crna Gora", nakon sto i vie godina, uskoro e se pojaviti u prevodu (s ruskog) dr Draga upia, sa Kalezievom uvodnom studijom (izdava podgorika izdavaka kua CID). Ovom svojom knjigom, Jovan Popovi - Lipovac se moe svrstati i u naune poslenike, iako prilikom njenog pisanja nije imao takve pretenzije. Glavna preokupacija mu je, svakako, bila da upozna rusku publiku sa panoramom rusko - crnogorskih odnosa tokom minulih vremena. Jovan Popovi - Lipovac je bio plodan pjesnik. Za ivota je bio veoma cijenjen i popularan. Poznatije su mu pjesme: "Bosanski osvetnik", "Izdajica", "Manita majka", "Crnogorski barjaktar" i dr. Zbog njegove pjesme "Manita majka", obznanjene u 21.

broju "Crnogorke" za 1885. godinu, s antiaustrijskom sadrinom, naznaeni broj ovog knjievnog asopisa je zabranjen na austrougarskoj teritoriji, pa je uslijedilo objavljivanje pjesme "ovjek" od Filipa Kovaevia. Jovan Popovi - Lipovac se kao pjesnik poeo poodavno zaboravljati, i pored toga to su o njemu kao pjesniku svojevremeno izricani vrlo pozitivni sudovi, pa i laskave ocjene. Popovieve pjesme su cijenili Jovan Jovanovi Zmaj, dr Lazar Tomanovi i dr Slobodan Kalezi kae da je Lipovac po svom integralnom pjesnikom sklopu pripadao formaciji romantizma koji se pozno pojavio u Crnoj Gori, kao zakanjeli, ve demode knjievni pravac. U rijetkim fragmentima, prvenstveno u proznom izrazu i kritikom promiljanju, kod Lipovca se, kae Kalezi, ipak, osjea izvjesna tendencija ka realizmu i simbolizmu. Ma koliko da njegovo pjesnitvo nije moglo izdrati mjerila vremena, njegov ivotopis je dostojan spomena i potovanja, dakako, i podsjeanja u istoriji crnogorske knjievnosti. ANDRIJA S. BAKI - GENERAL LAJTNANT (Zabre, Andrijevica, oko 1880 Novonikolajevsk, 1922): Porodica Baki iz Zabra kod Andrijevice dala je nekoliko znaajnih linosti crnogorskoj diplomatskoj i politikoj istoriji. Najpoznatiji je, svakako, iroj kulturnoj i naunoj javnosti nekadanji profesor Bogoslovsko Uiteljske kole na Cetinju, kasnije diplomata crnogorski u Carigradu - Mitar Z. Baki (1852 - 1903); zatim, Ljubomir A. Baki (1877 - 1925), narodni poslanik i predsjednik Velikog suda na Cetinju, ministar pravde (u kabinetu serdara Janka Vukotia). Odskora se saznaje i za Andriju Stevanova Bakia, generala u Ruskoj vojsci, o kojemu se veoma malo zna u iroj javnosti. I to to je o njemu pisano bilo je krajnje informativno, vie turo, proizvoljno i umnogome netano. Prve podatke o generalu Andriji S. Bakiu, koliko nam je znano, donijela je beogradska "Politika" prije bezmalo pet decenija u irem novinskom tekstu objavljenom pod naslovom "Generalski sin", iz pera ivka Milia, svog saradnika iz Pekinga. Naime, novinar Mili je u razgovoru sa inenjerom Bakiem u Harbinu, u Kini, saznao o njegovom ocu Andriji Stepanoviu Bakiu - da je "poslije srpsko turskog rata otiao u rusku vojnu akademiju i Prvi svetski rat ga je zatekao u inu pukovnika". Mili dalje biljei, na osnovu kazivanja in. Bakia, da je njegov otac Andrija "u Rusiji sreo zemljakinju Crnogorku Dani i njome se oenio. Postao je uskoro general u ruskoj vojsci i bio za vrijeme revolucije ubijen". Eto, to bi bila prva informacija u nas o generalu Andriji Stevanovom Bakiu i sve to se tie njegovih personalija. Uslijedio je zatim identian tekst o Andriji Bakiu jednog cetinjskog istoriara u dvjema knjigama pod bombastinim naslovom Andrija Baki proslavljeni general Ruske vojske, koji je tekst, naalost, pun netanosti i dezinformacija o ovom "nae gore listu", jer je, oigledno, pisan nenauno (po sistemu: "ula, rekla, kazala"), a ne na bazi pisanih istorijskih izvora i objavljene literature. Gotovo je nevjerovatno koliko je neistinitih tvrdnji izneseno o ivotu Andrije Bakia Ubjedljivosti radi, navedene tvrdnje, zbog lakeg uoavanja "vjerodostojnosti" podataka o Bakiu, navodimo najvanije fragmente iz publikovanog rada nareenog istoriara, koji su u cjelosti izmiljeni: "Mitrov sinovac Andrija Stefanov Baki (...) zavrio je (...) gimnaziju i studije u Beogradu. Po zavrenim studijama, Andriji nije odmah bio primljen u slubu Ministarstva pravde na Cetinju, ve njegov roak Ljubo Baki, koji je kasnije postao ministar pravde Crne Gore. Kada je Andriji reeno da

malo saeka sa poslom, to ga je do te mjere uvrijedilo i razljutilo, te se obratio Jevremu Bakiu, onovremenom okrunom kapetanu u Andrijvici, s molbom da on lino posreduje kod Mitra Bakia, tadanjeg konzula u Carigradu, kako bi ga poslao u Rusiju. Jevrem to vrlo uradi, te od Mitra ubrzo stie poziv da Andrija odmah krene k njemu u Carigrad... Bilo je to 1901. godine. Po unaprijed postignutom dogovoru i Mitrovoj preporuci, Andrija je upuen u Petrograd. Po dolasku u Petrograd, Andrija se odmah aktivirao u ruskoj vojsci, gdje je zavrio Viu vojnu akademiju, nakon ega je dobio in pukovnika carske ruske vojske. (Sic!) Po izbijanju rusko-japanskog rata, 1904.godine, Andrija Baki je, kao dobrovoljac, stigao na rusko - japansko ratite, gdje se istakao vjetinom u komandovanju i linim junatvom. Andrija je nezdrivo juriao na neprijatelja, pa je tako jednom prilikom upao u neprijateljsku klopku. Ubrzo zatim stigao je glas da ja Andrija sa svojom jedinicom bio opkoljen i potpuno uniten. Tada se u Zabru, u kui oca Stefana, obavi velika alba. Meutim, mjesec dana kasnije,stie u Andrijevicu veseo glas, da se Andrijina jedinica uspjela probiti iz obrua, da je on iv i da je od ruskog cara Nikolaja II dobio na poklon zlatnu sablju. Tada je u bratstvu Bakia nastalo neopisivo veselje, a istovremeno i ponos na Andriju i njegovu hrabrost. Po zavretku ruskojapanskog rata Andrija je, sada ve kao general ruske vojske, postavljen za komandanta na Vladivostoku. Tamo se oenio Olgom, kerkom ruskog generala Konstantinova, sa kojom je imao dva sina. U vojnoj hijerarhiji ruske vojske imao je stalan uspon. U vojnim asopisima, objavljivao je strune radove iz vojne taktike i vojne etike. Kod potinjenih je uivao veliki ugled. Za vrijeme oktobarske revolucije, 1917. godine, Andrija se stavio na stranu cara Nikolaja II, kojemu je ostao vjeran do smrti, pa je u zavrnici revolucije bio likvidiran". Gotovo je nevjerovatno koliko ovaj "nauno - publicistiki" tekst sadri neistina, izmiljotina, "nematovitih" konstrukcija o jednom ovjeku da bi se "rekonstruisala" njegova biografska skica. Prije svega, nije Andrija Baki zavrio ni srednju kolu u Beogradu, a kamoli fakultet! Samim tim nije se mogao ljutiti na crnogorsku vlast to "nije bio odmah primljen u slubu Ministarstva pravde na Cetinju"! Ljubo Baki je zavrio Pravni fakultet u Beogradu 1905. i ubrzo je postavljen za sekretara Velikog suda na Cetinju, a za ministra pravde je biran tek 25. aprila 1913, tako da pria pomenutog istoriara nema nikakve veze, kao to nema veze ni njegovo navoenje da je Andrija studirao Viu vojnu akademiju u Peterburgu iz koje je izaao kao pukovnik (nita manje!) i nakon toga uestvovao u rusko -japanskom ratu "gdje se istakao vjetinom u komandovanju i linim junatvom"! Netana je i tvrdnja da je izaao iz rusko - japanskog rata u inu generala i da je postavljen za komandanta na Dalekom istoku, sa sjeditem u Vladivostoku. Izmiljeno je da je likvidiran "u zavrnici Oktobarske revolucije"! Kako je tekla vojnika karijera i kakva je biografija Andrije S. Bakia najbolje se vidi iz podataka koje donosimo na osnovu provjerenih injenica o ovoj zanimljivoj linosti. Autor ovih redaka, piui o admiralima i generalima sa tla Crne Gore u Ruskoj vojsci, u jednom feljtonu u dnevniku "Pobjeda", prilikom spominjanja generala Bakia, izrazio je sumnju u vjerodostojnost podataka navedenih u citiranom lanku, izmeu ostalog, i o Bakievoj saradnji u ruskoj periodinoj tampi, jer o njemu u "Bibliografiji o Crnoj Gori na ruskom jeziku 1722 - 1989. godine" (CRNOGORSKA BIBLIOGRAFIJA. Tom IV - knj.2, Cetinje, 1992), nema ni pomena. I, s tim u vezi, konstatovao: "(...) preostaje potreba da se izvre nune provjere injenike fakture u (...) biografiji Andrije Bakia". Andrija Baki: Vojska Sveruske vlade, koja vie ne postoji, moe biti podreena

samo meni Dosljedan u tome svom nastojanju, autor ove knjige je tragao po ruskim pisanim izvorima i doao do autentinih biografskih podataka o generalu Bakiu, koje u, pozivajui se na te izvore, vjerodostojno navoditi. itaocima i drugim korisnicima bie posve jasno ta je tano u Bakievoj biografiji od nareenog istoriara, a ta od podataka koje navodimo. Andrija Stepanovi (Stevanov) Baki zavrio je osnovnu kolu u Andrijevici, a est razreda Srpske gimnazije "Kralja Aleksandra" u Beogradu. U kolskoj dokumentaciji se vodio kao Srbin, iako se, grekom administracije, tu i tamo nacionalno odreuje i kao Rus. Posumnjalo se da je gimnazijalac Andrija Baki imao veze sa pokuajem atentata na eks - kralja Milana Obrenovia. Iako se to i faktiki nije potvrdilo, srbijanske reimske vlasti "pokrenute s ciljem opteg prestia i opte preventive", poslale su Bakia u Konstantinopolj (Carigrad), odakle se on prebacio na rusku obalu Crnog mora i 1900. godine postao mlai "portupej - junker" (podoficir), a zatim polaznik Odeskog vojnog uilita. Veoma je sporo napredovao - "ostao je vjeiti feldvebel po intelektualnim vidicima i zadacima". Bio je, dakle, stariji podoficir u eti. Desetak godina po zavretku Uilita imao je nie inove u "vojnoj komerciji": kupovao je konje, vodio pekaru, nabavljao namirnice i stanove za vojsku, nabavljao stonu hranu i trgovao koama. Godine 1913. podnio je ostavku na vojnu itendanturu radi samostalnog obavljanja trgovakih poslova. Jednu godinu u Mongoliji bio je lan Rusko - mongolskog trgovinskog drutva. I u Mongoliji je trgovao konjima i koom ivotinja; lijepo se provodio i dobro zaraivao. A kada je poeo Prvi svjetski rat, ponovo je obukao "kicoki mundir", komandovao poluetom pa etom; zatim, bataljonom, pokazujui veliku hrabrost, za koju je dobio dva ordena. esto se deklarisao kao slovenofil. Iako je bio potpuno van politike, Andriji Bakiu je bilo poznato kakve sve politike stranke postoje u Rusiji. Cijenio ih je, meutim, naivno i nerealno. Kada je bjelogardejski admiral Kolak postao vrhovni zapovjednik, obeao je svojoj kamarili da nee ii pogibeljnim putem stranakih podjela. U Bakievom krugu te rijei su cijenjene "kao kruna pameti i dalekovidosti". Poslije izbijanja Februarske revolucije (1917), Baki se naao u rezervnim jedinicama Kerenskog i sav se posvetio najmilijem svom zanimanju - trgovini, ovoga puta u Gatinu. Prema naredbi boljevikog sovjeta vratio se u jedinice Crvene armije i preuzeo komandu 545. pjeadijskog puka. Ali, u februaru 1818. godine, uoi bitke s Njemcima ispred Pskova, izdejstvovao je vizu preko Srpskog poslanstva za povratak u Srbiju. Obreo se, potom, u Samari. Samara je tih dana bila centar ekih legionara, koji su pripremali bjelo - eki ustanak. Baki nije, dakle, otputovao u Srbiju, jer se u meuvremenu predomislio. I u Samari je nastavio trgovake poslove. Trgovao je eerom, turskom kafom, kerozinom (petrolejom). Drugog jula 1918. godine bjelogardejski general Lebedev naimenovao je A. Bakia za naelnika Druge Sizranske streljake divizije i komadanta Sizranske grupe vojske admirala Kolaka, sa inom pukovnika. esnaestog februara 1919. godine kozaki general Bjelov ga je unaprijedio u in general - majora. Tada je dobio 4. Orenburki korpus. Bio je pod komandom atamana sve kozake vojske u Rusiji - generala Dutova. Neko vrijeme je boravio u Kini, opet pod komandom atamana Dutova. Poslije 25. januara 1921, kada je ubijen general Dutov u Sejdunu, Baki je postao "samostalni kozak". Hroniar je zabiljeio da je Andrija Baki "vjerovao u svoju zvijezdu", gledao je visoko i bio je uvjeren da e njegovo ime ostati u istoriji. aljivdije iz njetovog taba su govorile da njihov

komandant, ipak, ne moe da ima ulogu Napoleona, a ni monarha ruskog. Poslije ubistva Dutova, Baki nije priznao niiju vlast nad sobom, o emu je i oficijelno saoptio u svojoj naredbi 3. marta 1921. godine: "Potinjena mi vojska, kao vojska Sveruske vlade, na elu sa admiralom Kolakom, vlade koja vie ne postoji, moe biti podreena samo meni". Andrija Baki je ivio kao kulak. Za sobom je vukao ivinu, svinje, krave: imao je bogatu konjunicu, "paradnih" konja, raskona kolica. Triput se enio. Dok je Baki boravio u Altajskom okrugu, njegova rezidencija se nalazila u gubernatorskom raskonom dvorcu, u ara - Sume. Luku Gojnia su zvali "gvozdeni oficir"; brinuo je o vojsci a ova mu je uzvraala povjerenjem Godine 1921. Andrija Baki je dobio in general - lajtanta. Komandovao je IV Orenburkim armijskim korpusom u ijem je sastavu bilo do 10000 vojnika. U maju te godine na rijeku Emil dolo je iz Sovjetske Rusije takozvana "narodna divizija" pod komandom "esaula" Gnojeva i pukovnika Tokareva i prihvatila Bakievu komandu. Ova divizija se sastojala od pobunjenika Imiskog i Petropavlovskog rejona. Bakieve bjelogradejske jedinice pruale su ilav otpor crvenoarmejcima nekoliko godina u Srednjoj Aziji i Mongoliji. Naposljetku je od 21. do 26. decembra poraen kod Honor Ulena od strane crvenoarmejskih jedinica pod komandom Koetova. Tada je general Baki izgubio oko 500 vojnika, ubijenih ili ranjenih; imao je mnogo zarobljenog i zaplijenjenog ratnog materijala. Ostatke demoralisanih Bakievih jedinica proganjala je sovjetska vojska i one su utekle u Mongoliju, gdje ih je doekala mongolska narodna revolucionarna armija na elu sa Haton - Bator - Vanom. Uvidjevi bezizlaznost, Baki je poslao mongolskom vojskovoi delegaciju radi pregovora o predaji. Hator - Bator - Van je prihvatio Bakiev predlog i njemu se predalo oko 700 vojnika na elu sa generalom Bakiem, Stepanovim, Krahmanom i dr. Bilo je to poetkom januara 1922. godine. Revolucionarni vojni savjet Sovjetske armije preuzeo je zarobljenike i organizovao suenje Andriji Bakiu sa jo 17 generala i pukovnika u prvoj dekadi juna 1922. godine, kada su svi oni osueni na smrt. Suenje je obavljeno u Novonikolajevsku. I tu je, u Turkestanu, na "engelama" crvenih, skonao bjelogardejski general - lajtnant Andrija Baki. LUKA GOJNI - GENERAL MAJOR (Breli, Crmnica 1873 - Kotor, 1953): Gojnii su, prema nekim pretpostavkama, potomci starih Luana ija je postojbina bila u dolini Zete i na prostoru Pjeivaca, ali to nije nauno potvreno. Prema jednom predanju, potiu od kaznaca Dimitrija, breoskog vlastelina iz prve polovine XV vijeka, to je takoe neubjedljivo kazivanje i nauno nepotvreno, jer, po svoj prilici, ovaj nije imao ni poroda. O postanku prezimena Gojni zabiljeeno je predanje Ilije Hajdukovia s kraja XIX i poetka XX vijeka, u kojemu se kae da je postojao stari obiaj da se svake godine nosi pet vjedara vina u crkvu Sv. urac na Stojaku. To urade Ranci (tako su se nekada zvali Gojnii), ali im Dupljani vino zamijene vodom. Druge godine pet brata Ranca saekaju podvalie i sve ih pobiju, pa emigriraju u Istru. Otac poe sa sinovima i zadri se kod kneza u Mainama, kod Budve. Mainjani su mu dali djevojku Gojanu za enu i po njoj je docnije prozvano bratstvo Gojnia. Po jednom drugom predanju, meutim, jedan od iseljenih sinova, po imenu Gojin, zadrao se neko vrijeme u Hercegovini i kasnije se vratio u rodni kraj, u Donje Brele, i po njemu se prozvalo bratstvo Gojnii. Krsna slava im je urevdan.

Crmniko bratstvo Gojni dalo je crnogorskom drutvu vie istaknutih intelektualaca, rukovodeih ljudi i poznatih linosti, meu kojima treba posebno istai sinove ura Gojnia: Labuda (1865 - 1916), sudiju Velikog suda na Cetinju i ministra unutranjih djela Knjaevine Crne Gore (u kabinetu Lazara Mijukovia, pa zatim u koalicionoj vladi serdara Janka Vukotia), narodnog poslanika, i njegovog mlaeg brata Luku (1873 - 1953), crnogorskog divizijara, ruskog generala i francuskog akademika. Luka Gojni, dvostruki general i akademik, vremenom je pao u zaviajni zaborav, svakako neopravdano. Spominje se tu i tamo u istoriografiji o Prvom balkanskom i Prvom svjetskom ratu, u kojima je uzeo uea kao jedan od znamenitih crnogorskih vojskovoa, a u leksikografsko - enciklopedijskoj literaturi postoji samo jedna odrednica, u kojoj se navode njegovi saeti biografski podaci (Vojna Enciklopedija, Beograd, 1972). Djeluje gotovo nevjerovatno da njegova smrt 1953. godine (umro i sahranjen u Kotoru) u onovremenskoj crnogorskoj i jugoslovenskoj tampi nije ni zabiljeena. O tempora, o mores! Luka Gojni je roen u Brelima 1873, a okonao ivot osam decenija kasnije. Tokom dugog ivota kao istaknuti vojskovoa ostavio je vidan trag u crnogorskoj vojnoj istoriji. Osnovnokolsko i srednjokolsko obrazovanje stekao je u Crnoj Gori i Srbiji (u rodnim Brelima, na Cetinju i u Beogradu). Po odobrenju ruskog imperatora Aleksandra III, godine 1894. primljen je u Vojno uilite u Odesi, iz kojega je izaao kao potporunik Ruske vojske, i nakon godinu slubovanja vratio se u Crnu Goru i dobio isti in. U Crnogorskoj vojsci se istakao kao jedan od najspremnijih i najrevnosnijih oficira, ime je privukao panju pretpostavljenih, koji su mu povjerili znaajne vojne misije i dodjeljivali postupno oficirske inove. Za vrijeme Prvog balkanskog rata u Crnogorskoj vojci, u godinama 1912. i 1913, bio je u inu komandira (majora) naelnik taba Primorskog odreda pod komandom divizijara Mitra Bokova Martinovia. Prilikom opsade Skadra, Luka Gojni je komandovao kolonom Primorskog odreda, koja se 7. februara 1913. istakla u zauzimanju buatskog poloaja i u napadu na Brdicu 8 - 9. februara te godine. U najkritinijim momentima za jedinice Primorskog odreda, divizijar Mitar Martinovi povjeravao je Gojniu razne jedinice, kojima je vjeto rukovodio i u smjelim napadima taktiki i hrabro razbijao turske vojne utvrde i zauzimao strateki znaajne poloaje, za ta je dobijao vie pohvala i javnih priznanja. Vojnici su ga zbog njegove brige o njima i line hrabrosti nazivali, poput generala Radomira Veovia, "gvozdenim oficirom". Gojni se istakao u nizu borbenih okraja u opsadi Skadra, u kojima je uestvovao u prvim borbenim redovima, uporedo sa svojim vojnicima, kojima je "vjeto, oprezno i korisno davao dispozicije". Povodom borbe na Tarabou, L. Gojni je izjavio: "Borba je bila takva, da je vee junatvo nemogue ispoljiti". Crnogorski studenti u Beogradu izazivali su 1915. defetizam u crnogorskim jedinicama Crnogorske migracije, od Rusije do Amerike, sastavni su dio usuda koji vjekovima iskuava crnogorsko nacionalno bie; ali, gdje god su ili, Crnogorci su postajali zasluni graani i zauzimali istaknute poloaje; Duan Martinovi u svojoj studiji, koju je objavio podgoriki CID, pie o Crnogorcima koji su se u Rusiji uspinjali do najviih vojnih vrhova U oktobru 1912. neposredno prije poetka napada na Veliki Tarabo, komandir Luka Gojni zamijenio je komandanta "odreda serdara Kusovca", a i 5. februara 1913. rukovodio je lijevom kolonom Primorskih trupa (ceklinsko - dobrskim i bjelogorskim

jedinicama) na Kukliju i Barbalui. Kao komandant lijevokrilne grupe bataljona, s vodom brdskih krupovih topova i mitraljeskim odjeljenjem izveo je snaan napad na Brdicu. Zbog svih ovih, i drugih, uspjeno izvedenih ratnih zadataka, u Prvom balkanskom ratu odlikovan je zlatnom Obilia medaljom; zadobio je povjerenje i postao omiljen i popularan vojskovoa. U Drugom balkanskom ratu bio je komandant Prve brigade Deanskog odreda. I tada se oprobani i dokazani ratnik i vojni starjeina Luka Gojni pokazao u punoj svjetlosti, hrabar i sa maksimalnom brigom za povjerene mu jedinice. U tom ratu je ranjen, a kada je utihnulo oruje i poloene "ratne sjekire" na kratko vrijeme Gojni je unaprijeen novembra 1913. godine u in brigadira (tj. generala) i odlikovan kraljevskom Zvijezdom sa maevima. Prvi svjetski rat zatekao je Luku Gojnia u Sandaku, kao komandanta Pljevaljske divizije, koja je na njegovu inicijativu prela 26. juna 1914. na austrougarsku teritoriju i s najveim portvovanjem i ratnom umjenou zauzela 2. avgusta neprijateljske poloaje: Metaljku, Sjenokos, elebi i Vievinu, a ajnie do 4. avgusta 1914. godine. Prema nekim podacima, Gojnieve jedinice Crnogorske vojske privukle su na sebe znatnu neprijateljsku snagu od oko 40000 vojnika i na taj nain uinile veliku uslugu susjednim srpskim trupama. Poetkom 1915. godine naimenovan je Luka Gojni za komandanta Vojnog stana u Podgorici, a kada je docnije formirana nova jedinica pod nazivom VII divizija, za njenog komandanta je imenovan upravo Luka Gojni aprila 1915. godine. Ta divizija je bila sastavljena od regruta, veinom intelektualaca - aka i studenata, koji su razvijali defetistiko - destruktivne aktivnosti na isto politikoj osnovi. Bili su to poglavito uenici i studenti koji su se kolovali u Srbiji i bili vatrene pristalice bezuslovnog ujedinjenja sa Srbijom, a protiv dinastije Petrovi - Njego. U ovim jedinicama bilo je vie nemira, koje je, navodno, izazvao brigadir Luka Gojni, jer je "usmeno zabranio" pjevanje srpskih pjesama, raspravljanje o Srbiji i ujedinjenu. Osnovan je i Prijeki sud, koji je sprovodio istragu i primijenio sankcije prema kolovoama defetizma i nemira, pa su na taj nain regruti smireni. Juna 1915. godine dolo je do pobune i u Spukom i Piperskom bataljonu, pa je, stoga, crnogorski suveren i vrhovni komandant Crnogorske vojske Nikola I uputio Luku Gojnia, kao vjetog i uglednog oficira, da smiri pobunjenike. Stavio mu je u zadatak da proita Kraljevu poslanicu, kojom ih poziva na poslunost u datim "sudbonosnim trenucima". Naznaeni bataljoni su, meutim, odbili da prime brigadira Gojnia, motiviui svoj gest vlastitom odlukom da se nee povinovati nijednom vojnom starjeini ako kralj Nikola lino ne doe meu njih. Tek kada je Kralj opozvao svoju odluku o suspendovanju brigadira Milutina Vuinia, koja je i bila povod za bunt, i poslao ga meu "pobunjenike". Spuki i Piperski bataljoni su se pokorili nareenju i poli na front. Uskoro su se javile nove komplikacije: brigadir Vuini nije htio da bude pod komandom komandanta Sandake vojske u svojstvu komandanta Drinske divizije, pa je smijenjen i na to mjesto postavljen je Luka Gojni. A kada je formirana Sandaka vojska i preduzeta ofanziva ka Sarajevu, Luka Gojni je imenovan za komandanta Prve sandake divizije, sa kojom je u prvom borbenom naletu zauzeo Gorade, Rogaticu i Glasinac, sa najglavnijim poloajima do blizu Sarajeva. Tada je dobio pisanu pohvalu od komandanta Sandake vojske divizijara serdara Janka Vukotia. Najtei i najznaajniji Gojniev zadatak bio je kod Viegrada, kad je oktobra 1915. godine morao da zadri prodiranje austrougarske vojne armade kroz Sandak i osigura odstupnicu Srpskoj vojsci preko albanske golgote. Zapravo, za vrijeme povlaenja

srpske vojske, Gojni je sa svojim jedinicama u borbama od 23. oktobra do 2. novembra kod Viegrada zadrao 62. austrougarsku diviziju u prodiranju prema Uicama i omoguio Uikom odredu da se povlai prema Sjenici. Povodom tih veoma hrabrih i veoma uspjenih vojnikih suprotstavljanja daleko nadmonijim neprijateljskim snagama, i spaavanja srpskih jedinica, onovremeni naelnik Vrhovnog taba Crnogorske vojske pukovnik Petar Pei pohvalio je brigadira Gojnia pisanom porukom, u kojoj je kazao: "Za Viegrad i Javor bratski vam blagodarim. Srbija Vam nee ostati duna i Srpstvo e Vam uvijek blagodariti". Tada je Luka Gojni odlikovan Ordenom Danilova reda II stepena, na predlog generala Janka Vukotia, koji je tim povodom dobitniku uputio pismo ove sadrine: "Dragi Gospodine Gojniu! Tano je da ste Vi na moj predlog jo oktobra mjeseca 1915. godine odlikovani Ordenom Danila I drugim stepenom, i to: za Vae hrabro dranje, umjesno i vrlo uspjeno komandovanje Kosovskim odredom i svim onim djelovima Sandake vojske, koji su operisali po desnoj obali Lima (a koje sam u taktikom pogledu bio ostavio pod Vaom komandom) kada je na Luin - dan 18. oktobra na onom sektoru koji ste Vi sa pomenutim trupama branili, izvojevana sjajna i vrlo vana pobjeda nad brojno mnogo nadmonijim protivnikim trupama, koje se bjehu prebacile preko Drine kod Viegrada i poduzele nastupanje u cilju da zagroze boku i pozadini bratske i onda Crnoj Gori saveznike srpske vojske. Odlikovanje sam Vam saoptio odmah poslije one pobjede, dakle na poloajima. Ovlaujem Vas da se sa ovim pismom posluite kad god bi Vam trebalo. Uz moje potovanje primite i srdaan pozdrav. 18.jula 1915. god. u Sarajevu. Divizijski eneral Janko Vukoti, komandant Bosanske divizijske oblasti". Danilova tenja da stekne pobjedniki oreol za zauzimanje Skadra bila je tragina za Crnu Goru Crnogorske migracije, od Rusije do Amerike, sastavni su dio usuda koji vjekovima iskuava crnogorsko nacionalno bie; ali, gdje god su ili, Crnogorci su postajali zasluni graani i zauzimali istaknute poloaje; Duan Martinovi u svojoj studiji, koju je objavio podgoriki CID, pie o Crnogorcima koji su se u Rusiji uspinjali do najviih vojnih vrhova Kralj Nikola je imao veliko povjerenje u Luku Gojnia. Svojevremeno ga je, u martu 1915, bio planirao za vojnog delegata kod Vrhovne komande Ruske vojske, ali je u posljednjem momentu odustao od te namjere i tu funkciju povjerio divizijaru Mitru B. Martinoviu. Od 10. do 17. januara brigadir Luka Gojni je komandovao Lovenskim odredom. Tada ga je, poput divizijara Mitra B. Martinovia odreenog za komandanta Kotorskog odreda, tako rei u dvanaesti as, Vrhovna komanda Crnogorske vojske imenovala za komandanta Lov-enskog odreda, umjesto dotadanjeg komandanta princa Petra Petrovia - Njegoa, inae nesposobnog i neozbiljnog za ratovanje i rukovoenje povjerenim mu Lovenskim odredom. Ali, naalost, sve je bilo kasno. Tih dana je austrougarska artiljerija sa brodova i utvrenja iz Boke Kotorske otvorila snanu vatru na crnogorske pozicije. Usljed ozbiljne krize kod jedinica Lovenskog odreda, vrhovni komandant Nikola Prvi naredio je brigadiru Gojniu, koji se nalazio u Danilovgradu, da sa rezervnim jedinicama odmah krene prema Lovenu. Sve je to, meutim, bilo kasno. Austrougarska vojska je od 9. do 11. januara sa Cetinja su evakuisani Dvor, Vlada, Vrhovna komanda, diplomatski kor i, djelimino, dravne institucije. Gojni je, dva - tri dana prije kapitulacije Crne Gore i odlaska kralja Nikole u egzil,

unaprijeen u in divizijara. Kada su austrougarske trupe, poslije sloma Crnogorske vojske poetkom 1916. godine zaposjele crnogorsku prijestonicu Cetinje i Crnu Goru, 21. januara napustili su Podgoricu generali: Luka Gojni, Petar M. Martinovi i Milo Matanovi, sa jo nekoliko oficira, i poli u pravcu Skadra, odakle su sa hercegovakim dobrovoljcima emigrirali u inostranstvo, da bi izbjegli interniranje i odmazdu od strane austrougarskog okupatora. Neko vrijeme su se pridruili Srpskoj vojsci na Krfu. Dok je boravio u emigraciji u toku Prvog svjetskog rata, Luka Gojni je pokuao da Crnogorce (radnike) u Americi organizuje kao dobrovoljce za borbu protiv austrougarskog okupatora, radi osloboenja svoje domovine, ali u tome nije uspio. Kratko vrijeme bio je na Solunskom frontu komandant jedne brigade Ruske vojske. Tada je, u stvari, dobio in enerala Ruske vojske. Po zavretku I svjetskog rata i konstituisanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Luka Gojni je odvano i dostojanstveno odbio da primi pukovniki in u Jugoslovenskoj vojsci, smatrajui da je time kao divizijar Crnogorske vojske i eneral Ruske vojske degradiran i ponien. (Nova dravna tvorevina - SHS kraljevina priznala je jedino Janku Vukotiu i Mitru Martinoviu crnogorski vojni in divizijara ili divizijskog enerala!) Docnije je, istina, i divizijaru Luki Gojniu u Jugoslovenskoj vojsci priznat in divizijskog enerala, pa je u tom inu i penzionisan, iako prijevremeno, i u naponu vojnike karijere. Tako je i ovaj viestruki zaslunik, poput mnogih Crnogoraca onoga vremena, u novoj dravnoj zajednici ostao nenagraen i materijalno neobezbijeen za jedan, prema svom nivou, pristojniji ivot koji je bio zasluio. Luka Gojni je bio visokoobrazovan, inteligentan, elokventan i vrlo kulturan ovjek. Godine 1913. izabran je za lana francuske Academie Latine de sciences, arts et belles letres. Zapravo, Latinska akademija nauka, vjetina i beletristike u Parizu izabrala ga je za svog redovnog lana 14. juna 1913. godine, "sa diplomom i znakom" koja mu je ispisana i uruena tek 1919. godine. (Nijesu nam poznati kriterijumi po kojima je L. Gojni dobio to zvanje, jer, koliko nam je znano, nije se bavio pisanim stvaraltvom: nije pisao strune i naune radove; takve bibliografske jedinice nije registrovala "Crnogorska bibliografija 1494 - 1994. godine") DANILO PETROVI NJEGO - GENERAL - MAJOR (Cetinje, 1871 - Be, 1939): Kao to je istaknuto, prilikom jubilarnih sveanosti 1910. godine, kojom je prilikom Nikola Prvi krunisan za kralja a Crna Gora proglaena za kraljevinu, najviim ukazom od 15. avgusta ruski imperator Nikolaj Drugi naimenovao je crnogorskog kralja za general - feldmarala, a njegove sinove: prestolonasljednika Danila za general majora, kraljevia Mirka za potpukovnika i princa Petra (Pera) - za porunika carske Ruske vojske. Carski opunomoenik veliki knez Nikolaj Nikolajevi Romanov, u ime ruskog imperatora, uruio je prestolonasljedniku Danilu najvie rusko odlikovanje Orden sv. Andrije Prvozvanog. Prvi sin i nasljednik kralja Nikole Prvog Danila - Aleksandar roen je 1871. godine. Oenio se sa navrenih 28 godina devetnaestogodinjom Jutom, kerkom prestolonaslje-dnika Meklenburg - Strelica, koja je po prelasku u pravoslavlje dobila ime Milica. Kum na vjenanju bio je ruski car Nikolaj Drugi (preko zastupnika velikog kneza Konstantina Konstantinovia!). Prestolonasljednik Danilo nije imao ni talenta ni afiniteta za vladarski tron. Pokazivao je mnogo vie sklonosti za slobodan i lagodan ivot, za putovanja i uivanja u raskonom drutvu po otmenim salonima evropskih metropola. Iako mu je otac bio veoma naklonjen, Danilo nije iskoristio preimustva koja je imao po osnovu roenja.

Poslije samoubistva komandanta Zetskog odreda Blaa Bokovia u Prvom balkanskom ratu 1912. godine, vrhovni komandant (kralj Nikola) ga je postavio na njegovo mjesto, to se pokazalo vojno - stratekim promaajem. Kao komandant Zetskog odreda, on je u sadejstvu sa brigadirom Mitrom Martinoviem, komandantom Primorskog odreda, imao dosta nesporazuma. elja vrhovnog komandanta i njegova (prestolonasljednikova) tenja da njemu pripadne pobjedniki oreol za zauzimanje Skadra, bila je katastrofalna za Crnu Goru. Zbog loeg komandovanja, Crnogorska vojska je imala velike gubitke - a grad na Bojani je zauzet sa znatnim zakanjenjem, to je uinilo da bude zauvijek izgubljen za Crnu Goru. Godine okupacije Crne Gore (1916 - 1918) prestolonasljednik Danilo proveo je u izbjeglitvu, politiki potpuno pasivan - posve iskljuen iz politiko - diplomatske djelatnosti crnogorskog Dvora i vlade u egzilu. Budui da nije imao mukog potomstva, odrekao se prava na crnogorsku krunu - u korist svog sinovca - knjaza Mihaila. Posljednje dane ivota boravio je u Beu, gdje je, izmuen dugom i neizljeivom boleu, umro 1939. godine. (Kraj)

Reagovanje dr Momila D. Pejovia na tekst "Crnogorski generali u ruskoj vojsci" Dr Momilo Pejovi, vii nauni saradnik, reaguje na tekst "Crnogorski generali u ruskoj vojsci" koji predstavlja izvode iz knjige akademika Duana J. Martinovia "Generali iz Crne Gore u Ruskoj vojsci", "Cid", Podgorica, 2002. Dio podataka o kolovanju Crnogoraca u Rusiji preuzet je iz moje studije bez navoenja izvora Bez ikakve namjere i elje da se glasnem u vaem cijenjenom dnevnom listu ili da potovane itaoce mojim oglaavanjem podsjetim na problematiku koju izuavam dui vremenski period iz istorije Crne Gore u XIX i XX vijeku, ujedno i Vas potujui, prinuen sam, ipak i prozvan, da reagujem na feljton koji objavljujete sa naslovom "Crnogorski generali u ruskoj vojsci" (odnosi se na nastavke od broja 4 - 8, od 6. januara do 10. januara 2003. godine) autora akademika Duana J. Martinovia. Podaci u feljtonu br. 5 i 6 preuzeti su iz moje knjige, posebno spiskovi aka studenata, a bez citiranja autora i naziva knjige iz koje se koriste podaci od strane autora feljtona, ve se preutno preko toga prelazi. (Vidi poglavlje "kolovanje aka studenata u Rusiji", str. 57 - 75 i statistike tabele: I - br. 4; II - br. 9; V - br. 1a; VI br. 6; VIII - br. 2a; i grafikon br. 2, u knjizi "kolovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848 - 1918", Podgorica, 2000, str. 1 - 673, autora dr Momila D. Pejovia). Dakle, moje ragovanje se ovom prilikom iskljuivo i samo odnosi na dio teksta u datom feljtonu, koji je u tekstu naglaen veim slovima, naslovljen sa "kolovanje Crnogoraca u Rusiji", kojega prepoznajem kao svoj tekst pod tuim imenom, jer se iz akademikovog teksta u brojevima 4, 5, 6, 7 i 8 ne moe jasno odrediti ko je autor i izvor odakle je preuzet tekst na koji blagovremeno reagujem, a u kojem autor feljtona nema namjeru da ga "otkrije". Vjerovatno sa razlogom, koji je samo imenovanom

akademiku poznat!? udna neka nauna metodologija u prustupu i "citiranju" uvaenog akademika, koji iz nekoliko pokuaja, dosta "nevjeto" i "neuspjeno" daje upute itaocima na imena autora, a bez naslova njihovog djela, ostavljajui ih i dalje bez mogunosti da u tekstu feljtona mogu razluiti ko je taj autor i naziv njegovog djela, a da istovremeno namjerava da (sa)uva svoje "autorstvo" i na dio teksta o "kolovanju Crnogoraca u Rusiji". Akademikova deviza u navedenom feljtonu mogla bi se iskazati kao "Moje je samo moje, a tvoje je i moje, a sve ukupno je moje autorstvo". Podaci o autorima, bez navoenja njihovog naziva djela u feljtonu (vidi br. 5 feljtona, gdje se kae da "je napisana jedna doktorska disertacija...", bez navoenja da je ne samo odbranjena nego i objavljena kao posebno izdanje), nijesu mi dali valjane razloge na osnovu kojih bih se mogao uvjeriti da je to nenamjerno uinjeno. A ta uiniti za itaoce, koji se ne mogu nikako snai i rei o kojemu se autoru radi i nazivu djela iz kojega se "citiraju" preuzeti i prisvojeni podaci, jer toga nema u tekstu feljtona (brojevi 6, 7 i 8.), sem da sam i iz tih razloga prinuen da reagujem. itajui moj dio teksta morao sam se zapitati ta je htio akademik i koja mu je svrha sa "citiranjem" "autora" i "njegovih" podataka, ako se iz proitanog ne moe utvrditi ta je ije?! S nevjericom sam itao tekst u navedenom feljtonu o kolovanju Crnogoraca u Rusiji, a s druge strane sam bio zaprepaen, krajnje neprijatno iznenaen i duboko uvrijeen od strane autora feljtona da u tolikoj mjeri koristi moj tekst za navedenu temu, ne navodei precizno i nijedanput puno ime i prezime, o kojem se autoru radi i nazivu djela iz kojega se gotovo "ad literam" preuzima - prisvaja tekst. Na taj nain autor feljtona dovodi u zabludu potovane itaoce, a u velikoj mjeri i strunu i naunu javnost, ostavljajui ih tako da nagaaju o kojemu se autoru radi i iji je tekst? itaoci ne mogu raspoznati o kojemu je autoru rije, a struna i nauna javnost je u dvojbi da li je tu rije o stvarnom i jedinom autoru Dr Momilu D. Pejoviu i njegovoj knjizi "kolovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848 - 1918", Podgorica, 2000, str.1 - 673, a koju akademik u svome feljtonu vjeto zaobilazi i bez pardona debelo koristi, ignoriui da spomene puno ime i prezime i ostale neophodne podatke shodno pravilima citiranja naunog rada. Postoji velika vjerovatnoa da se itaoci zapitaju da li su u pitanju dva ili vie autora sa istim prezimenom i prvim poetnim slovom njihovog imena, a posebno iz razloga to ih akademik u feljtonu navodi kao dr M. Pejovi, dr M. D. Pejovi, dr M. Pejovi (vidi brojeve 7 i 8.) tako da im ostaje da se sami snalaze ukoliko ih zanimaju potpuniji podaci o emu se i o kome tu zapravo radi. Akademik je duan da titi kako integritet teksta tako i onih linosti koje citira Akademik se zadovoljava time to on odreuje kriterije citiranja neijeg naunog rada, koje uveliko koristi, uzimajui uz to i pravo da vrednuje ta e kojem od autora dodijeliti (poetno slovo imena i puno prezime, poetna slova imena i imena roditelja - oca i puno prezime), a sve to opet s namjerom izostavljanja naslova knjige, pravei time jo veu zbrku. Nejasno je i akademikovo "komponovanje" sa takvim nainom "citiranja"?! itajui navedeni feljton, reklo bi se da se akademik ne snalazi sa "citiranjem" onoga to koristi od drugog autora ili se ipak moe rei da nastoji vjeto izbjei pravilan i utvren nain metodologije rada u korienju tuega teksta, da bi se stekao utisak da je i on dobrim dijelom autor i toga tueg teksta!? Pa kada stvari tako stoje onda slijedi jedini zakljuak, da akademik objavljujui feljton ima namjeru da na perfidan i ak za itaoce zbunjujui nain citiranja omogui autorizaciju i dijela teksta, na to ragujem i stavljam do znanja itaocima i strunim i naunim radnicima

da se ovdje radi, reeno prostim narodskim i za svakoga razumljivim jezikom, o krai reenog teksta, ili, da budem u "stilu i duhu" sa dananjim "modernim" i u jeku tranzicije odomaenim jezikom, da se radi o neovlaenom prezimanju, prisvajanju i korienju tuega teksta, to u ovim i ovakvim vremenima, kao da nikoga ne obavezuje i sa ime se ne preuzima ama ba nikakva odgovornost, pa ni ona lina i moralna ko dri do nje. Na greke, propuste i nejasnoe u navoenju podataka, koje se pojave prilikom objavljivanja feljtona, to je ovom prilikom sluaj, akademik je imao vremena i prostora, pravo i obavezu linu, moralnu i uz sve to i naunu da reaguje, tako to e se ispraviti u prvom narednom broju nastavka feljtona ili ukazati na propuste redakcije. Akademik to nije uinio pa je i na taj nain skrenuo "panju" na svoju "ozbiljnost" sa kojom prati ono to se objavljuje pod njegovim imenom i koliko mu je stalo do autora koje "citira" ili ije djelove teksta prisvaja. Dakle, izostala je pravovremena ispravka u nastavcima feljtona, pa svako naknadno i mogue ispravljanje ne moe imati ono dejstvo kao kada se to moglo da se htjelo reagovati od strane akademika, a to je ujedno izazvalo opravdan revolt onih koji tu sebe prepoznaju. U svakom sluaju, akademik je bio duan da zatiti integritet teksta i onih linosti koje citira, u suprotnom svjesno preuzima rizik izlaui se otroj kritici, a podlijee i odgovornosti u skladu sa zakonskim propisima o zatiti autorskh prava i nanijetoj uvredi licu autoru kojega netano citira ili koristi u druge svrhe nanosei uvredu imenu i naunom djelu autora. Pa ni poslije desetog nastavka u feljtonu nema oekivanih ispravaka u akademikovom tekstu ili citatima, kako bi se tano odredilo i utvrdilo o kojemu je autoru bilo rijei i nazivu njegovog djela, to se na osnovu toga moe izvui zakljuak da je autor feljtona u potpunosti saglasan sa namjerama i datim podacima u njemu! Takav akademikov kriterij u tom feljtonu nije zastupljen prema ostalim autorima od kojih koristi podatke ili nije u onoj mjeri i namjeri kao to je to sa mojim autorskim dijelom teksta, to je i to jedan od razloga za sumnju u njegove "naune" kriterije citiranja. Dakle, ostavlja se "autoru" da se prepoznaje u tekstu, ali bez prava na autorstvo koje mu je uskraeno od akademika. Za tako neto nema opravdanja ili objanjenja, pa ni prostora za odbranu, koja bi mogla uslijediti naknadno ili odmah poslije mojega reagovanja, od strane autora feljtona "Crnogorski generali u ruskoj vojsci". Takoe, nema mjesta bilo kakvom vidu opravdanja, sem izvinjenju, da se akademiku potkrala greka ili neija omaka prilikom "citiranja". Jer, nastavci feljtona nijesu zainteresovali akademika ili pobudili njegovu linu i naunu obavezujuu dozu opreznosti, koja je trebala biti prisutna, da bi objavljivanjem teksta mogao i morao izazvati reagovanje, ako nita drugo a ono "citatima" kojima se sluio, pa je bilo neophodno pravovoremeno uiniti ispravku na prihvatljiv i ispravan nain. Da akademik precizno saopti ko je autor teksta "kolovanje Crnogoraca u Rusiji" i navede izvor Oekivalo se od akademika da jasno i bez ustezanja ili kakvog ustruavanja navede puno ime i prezime i naziv djela iz kojega su korieni podaci onako kako se registruju u bibliografiji, a ostalo je nezapaeno u nastavcima feljtona i time ostavilo sumnju u "iskrene" namjere akademikove da se tekst "kolovanje Crnogoraca u Rusiji" moe prepoznati kao djelo drugoga i pravoga autora. Minimalne ili bolje rei zanemarljive su nijanse izmeu reenog teksta u feljtonu i mojega teksta u knjizi ("kolovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848 - 1918", str. 57 - 75), kao na primjer tamo gdje se u feljtonu citiraju imena i prezimena uenika i studenata, kod mene stoji

prvo prezime pa ime, a u tekstu nema ak ni takvih "izmjena", pa se ak i procenti u potpunosti slau?! Takva sluajnost je apsolutno iskljuiva i zahtijevala je od akademika da itoace ne dri u neizvjesnosti ko su autori i koji je naslov knjige iz koje se "citiraju" podaci. Tako neto ne bi se moglo oekivati od bilo koga ko ima makar iole ambicije da se bavi naunim radom ili objavljivanjem feljtona pa makar to bilo i za iru italaku publiku. E, pa, akademie, nee moi tako olako da proe va struni i nauni "nain" korienja i "citiranja" mojega teksta i vaega "otkrivanja" podataka u njemu, jer sam i suvie uloio vremena i rada istraujui po jugoslovenskim i posebno ruskim arhivama i bibliotekama podatke o Crnogorcima kolovanim u Rusiji u XIX vijeku pa sve do kraja druge decenije XX vijeka, da Vam ih serviram i prepustim da ih tako zduno koristite i posebno svojatate ili autorizujete. Taj i takav akademikov ironian nain "citiranja" s namjerom da se moe izazvati pomisao da se to "podrazumijeva" na kojega je autora mislio, ako bi kojim sluajem autor i reagovao da mu poslui kao odbrana, a s krajnjim namjerama je da ostane nepoznato ko je autor i naziv djela. U matematikim operacijama izraz - termin "podrazumijeva" ima svoju svrhu i koristi se, za razliku od istorijskog teksta koji takvu mogunost krajnje rijetko ili ba nikako ne dozvoljava u naunoj obradi, tumaenju i prezentiranju rezultata rada javnosti uopte. Daleko sam i od pomisli da ovdje sugeriem ili dijelim savjete jednom akademiku, kako i na koji nain je mogao izbjei da ne doe do ovoga reagovanja, ali sam smatrao da e njegov odnos prema autorima i njihovom citiranju biti u granicama korektnosti i konkretnosti, jasno i nedvosmisleno, a nije se tako desilo ili pristupalo, pa mi je time nanijeta i lina i nauna uvreda. Dakle, pred akademikom stoje dvije mogunosti kao izbor za razrjeenje enigme pred itaocima, jer je meni sasvim jasno da se radi o akademikovom prisvajanju teksta u datom feljtonu, pa zato i oekivano reagujem ne dozvoljavajui bilo kome, pa ni akademiku, da to ini bez mojega znanja i pristanka. Prva je mogunost da akademik saopti ko je autor teksta "kolovanje Crnogoraca u Rusiji" i navede precizno izvor odakle je korien taj dio teksta. A, kao druga mogunost ostaje ona koja dominira u datom feljtonu, i zbog koje reagujem (od broja 4 - 8 feljtona), da i dalje ignorie naune i metodoloke pristupe, principe i pravila rada prilikom saoptavanja problematike ili podataka od drugih autora strunoj, naunoj i irokoj italakoj javnosti, ostavljajui ih u nedoumici da razaberu o kojemu se autoru i ijem tekstu i nazivu djela u tome feljtonu radi. Na kraju, nadam se da akademik u novoj knjizi "Generali iz Crne Gore u ruskoj vojsci" nije imao ovakvu praksu citiranja mojega teksta, kao to je to uinjeno u navedenom feljtonu sa mojim tekstom "kolovanje Crnogoraca u Rusiji". U sluaju da ne uslijedi akademikov odgovor na ovo moje reagovanje tada u to smatrati potpunom potvrdom njegovih namjera na koje sam reagovao, a sa kojima je on "objasnio" i informisao itaoce sa nepotpunim imenom autora, a bez naziva knjige iz koje je preuzeo i prisvojio tekst u navedenom feljtonu.

(Kraj)

Reagovanje akademika Duana J. Martinovia na tekst dr Momila D. Pejovia

Akademik Duan J. Martinovi, autor knjige "Generali iz Crne Gore u ruskoj vojsci", odgovara na optube dr Momila D. Pejovia da nije adekvatno tretirao njegov nauni rad. Dr Pejovi je izlio na mene toliko ui da i ne zasluuje citiranje njegovih optubi Nezavisni dnevnik "Vijesti" od 3. i 4. januara ove godine (s tim to slijedi nastavak!?) objavljuje feljton pod mojim imenom "Crnogorski generali u ruskoj vojsci", preuzimajui ga iz moje istoimene knjige koju je objavio podgoriki "CID". Ve je objavljeno preko 40 nastavaka. S tim u vezi, moram da iznesem svoje veliko iznenaenje - to je Redakcija pustila 13. februara "Reagovanje dr Momila D. Pejovia na tekst feljtona "Crnogorski gnerali u ruskoj vojsci", u kojemu Pejovi tvrdi da sam preuzeo tekst iz njegove knjige i ne citirajuu ga kao izvor i literaturu. Moram da kaem da je to najobinija insinuacija, kleveta i la. Redakcija "Vijesti" prilikom objavljivanja feljtona brisala je fusnote, to uobiajeno rade novine kada se radi o naunom tekstu, sa naunim aparatom. Moda je Redakcija prilikom objavljivanja "Reagovanja..." M. D. Pejovia trebala imenovanog da uputi na moju knjigu, da provjeri odgovara li istini to to pie, kad ve on nije toliko pismen i inteligentan da uporedi tekst koji sam napisao u knjizi i uvjeri se da li sam navodio izvore, pozivajui se na njegovu doktorsku disertaciju "kolovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848 - 1918", Podgorica, 2000. M. D. Pejovi u tom sluaju ne bi me grubo i beskrupulozno napadao, a sebe izloio riziku da dobije kvalifikativ laova, jer bi vidio da u mojoj studiji na str. 25 - 27, dakle, na 3 stranice - citiram ga ni manje - ni vie nego 7 puta! Mnogo je ui M. D. Pejovi izlio na mene da i ne zasluuje citiranje njegovih optubi na moju linost. Tvrdi da sam maliciozno izbjegao pominjanje njegovog punog imena i prezimena, da sam gotovo "ad literam" preuzimao - prisvajao njegov tekst, da sam "vjeto zaobilazio i bez pardona debelo koristio" njegovo veliko djelo, da se "moja deviza u navedenom feljtonu moe iskazati kao "Moje je samo moje, a tvoje je i moje, a sve ukupno je moje autorstvo"; "udna neka nauna metodologija u pristupu i citiranju..." Kakve li sve nebuloznosti i flagrantne neistine navodi Pejovi, oslanjajui se na novinski feljton. Umjesto da je jadniak uzeo moju knjigu i vidio kakva je nauna metodologija i nauni aparat u njoj primijenjen. Onda, ne bi valjda ovoliko srljao, upao u zabludu, obmanjivao itaoce, a mene eto predstavio pred licem janosti kao plagijatora. No, poznata je narodna izreka "U lai su kratke noge". Poimo redom, navodei fusnote prema mojoj studiji (str. 25 - 27), na osnovu kojih se vidi krajnje korektno citiranje podataka iz njegove knjige. Na str. 25. navodim: "I o kolovanju Crnogoraca u inostranstvu u toku XIX i poetkom XX vijeka napisana je jedna doktorska disertacija (pod fusnotom 40 stoji: Dr Momilo D. Pejovi: kolovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848 - 1918", Podgorica, 2000, 673 str). Nije li to puno ime i prezime Pejoviu? Dalje se konstatuje da se u toj disertaciji podrobno govori i o kolovanju crnogorske mladei u Rusiji, o troku ruske ili crnogorske vlade i njenom samofinansiranju. Dalje se navodi: "Tokom druge polovine XIX vijeka upuivani su uenici iz Crne Gore na izuavanje zanata i pohaanje raznih srednjih kola. Godine 1860. dva crnogorska mladia su upuena na izuavanje ikonografije, a od 1870. godine nekoliko studenata je bilo na medicini i u Duhovnoj akademiji u Kijevu, Moskvi i Petrogradu. Te godine je crnogorski Senat uputio u Rusiju 11 mladia, od 12 do 16 godina, na izuavanje zanata, zajedno sa dvojicom uitelja, ali

blagodarei naklonosti ruskih prosvjetnih vlasti oni su se upisali u gimnaziju i bogosloviju, dok se uitelj Anus upisao na Duhovnu aka-demiju a uitelj Kneevi na Medicinski fakultet. U razdoblju 1868 - 1893. god. Petrogradski slovenski komitet stipendirao je 18 uenika iz Crne Gore na raznim ruskim uilitima (fusnota 42: Dr M. D. Pejovi, navedeno djelo, str.62 - 63). Naredni podaci prema Pejovievoj knjizi: "U vojnim kolama su bili: Nikola . Begovi, Mihailo Bojovi, Duan B. Bokovi, Radovan M. Vukoti, Blao I. Vukievi - Sarap, Blao M. Vukievi - Sarap, ore D. Vukievi - Sarap, uro I. Vukievi, uro I. Vukievi - Sarap, uro M. Vukievi - Sarap, Mitar G. Vukievi, Stevo I. Vukievi - Sarap, Filip I. Vukievi - Sarap, Filip I. Vukievi Sarap, Savo L. Vukevi, Stanko M. Vukovi - Sarap, Vido Gazivoda, Jakov A. Dakovi, ore . Dragovi, Savo Ivanievi, Lazar I. Kaenegra, Niko J. Markii, uro Markovi, Boo P. Martinovi, Milo S. Matanovi, Grujica Nikevi, Boo Novakovi, Petar Perovi - Cuca, Pavle P. Petrovi, oko S. Popovi, Jovan . Popovi - Lipovac, Stanko Radovi, Milovan S. Saii, Savo Stanii, Lazar M. Cerovi, Ilija S. padijer i dr.(fusnota 43: Dr M. D. Pejovi, nav. djelo, str. 66). Slijedi, zatim, navoenje: "Duhovne akademije i seminarije pohaali su: Zarija . Asanovi, Radule T. Velaevi, Mihailo J. Vekovi, Marko Vrbica, Niko Vujanovi, Stanko Vukovi, Ivan Dragovi, Dimitrije - Mitar P. urovi, Luka I. urovi, Milan ari, Vladimir Ivanovi, Novica L. Ivovi, Ilija T. Ilikovi, Marko Jovanovi, Boo R. Jovanovi, Ilija J. Kaluerovi, Milo . Kapii - Kapa, Toma B. Katani, Milan M. Klisi, Dragutin L. Labovi, Milutin L. Labovi, Petar Lopuina, Milutin Markovi, Mirko M. Medenica, Ivan S. Mili, Jakov S. Mili, Petar S. Mili, Ivo Pejovi, Marko Petrovi, Milan Petrovi, Luka Pitelji, Marko S. Plamenac, Mitar Plamenac, Filip Poek, Krsto P. Radulovi, Ljubomir I. Radunovi Nikoli, Vojin Rakoevi, Ivan Rakoevi, ukan Spasojevi, Janko Spasojevi, Savo J. Spasojevi, Ilija Uskokovi, Mardarije Uskokovi, Pavle Filipovi, Velimir oki itd.(fusnota 67: Pejovi, nav. djelo, str. 67). Moj nauni opus sadri 50 monografskih publikacija i oko 800 rasprava, lanaka i priloga po periodici Potom navodim prema Pejoviu: "Za razliku od vojnih i bogoslovskih kola, gimnazije u Rusiji je u naznaenom periodu pohaao znatno manji broj uenika iz Crne Gore, jer to nije bila srednja kola zavrnog karaktera. Zavreni gimnazijalci su, po pravilu, bili unaprijed opredijeljeni da nastave kolovanje na viim i visokim kolama. Bili su to: Velimir D. Vojvodi, Mihailo S. onovi, Simo urakovi, Luka P. Ilikovi, Dimitrije P. Jovievi, Vaso M. Jovovi, Jovan Kaluerovi, Jovan - Jovo P. Maanovi, Petar P. Orahovac, Marko I. Popovi, Duan M. Radovi, Savo Radonji, Marko S. Stankovi i dr.(fusnota, Pejovieva knjiga, str. 6 . Prema podacima dr M. Pejovia, 42 uenika iz Crne Gore su po zavretku srednje kole u Rusiji nastavili kolovanje na nekom od univerziteta u Petrogradu, Moskvi i Kijevu, a bilo ih je i na drugim univerzitetima. Studije medicine iz Crne Gore je pohaao 51 student, od kojih navodimo: Mara Aimovi, Mihailo M. Babovi, Radovan N. Deli, Mileva urakovi, Gligorije J. Jovovi, Novica P. Kovaevi Graovski, Milutin Velimirovi, Milo T. Vukoti, Anto Miunov Gvozdenovi, Ilija T. Ilikovi, Jovan M. Kastratovi, Jovan S. Kujai, Savo L. Lazovi, Milovan Milutin L. Lopii, Jovan . Popovi - Lipovac, Mitar Radulovi, Petar M. Miljani, Stevo . Ognjenovi, Ilija I. Pejovi, Vladimir Pileti, Tomica Spasojevi i dr. Duhovne akademije (teoloki fakultet) studiralo je u Rusiji 49 studenata iz Crne Gore,

izmeu ostalih: Dimitrije Anus, Dimitrije (Mitar) Z. Baki, Gligorije V. Boovi, Radosav V. Veovi, Radisav J. Veovi, Nikola A. Vukoti - Stijepovi, Vladimir Ivanovi, Filip Popovi - Jabuanin, Mihailo Vujisi, ivko P. Dragovi, Marko P. Dragovi, Stanko S. Ivanovi, Marko Kneevi - Lipovac, Marko Lekovi, Nikola S. Ljubia, Bogdan V. Obradovi, Dimitrije Obradovi, Lazar T. Perovi, Lazo . Popovi, Filip L. Popovi, Nikola . Rolovi, Varnava Rosi, Janko Spasojevi, Novica Spasojevi, Mardarije P. Uskokovi, Marko P. Cemovi, Miljan S. iljak i dr. Studije prava, pored ostalih, studirali su: Krsto R. Abramovi, Radovan I. Boji, Milutin V. Bracanovi, Vukain Vukainovi, Vidak Vukovi, Stevan S. Klisi, Boko J. LJumovi, Milo R. Mark-ovi, Milutin R. Markovi, Ivan M. Maanovi, ore - uro M. Mijukovi, Milonja Mrdovi, Novak M. Perovi, Luka N. Pitelji, Petar P. Plamenac, Niko I. Poek, Lazar R. Raovi, Jakov Stanojevi, Vladimir M. Tomi, Krsto Todorovi, Marko P. Cemovi i dr. Studije filozofskog fakulteta, izmeu ostalih, studirali su: Ilija M. Vukovi, Pero Vukovi, Dimitrije - Mitar urovi, Ilija Z. Zori, Dobroslav K. Jovanovi, Milivoje Joksimovi, Ivan Kastratovi, Jovan M. Kastratovi, Mira P. Kiovi, Mirko M. Medenica, Petar S. Mili, Jovo Spasojevi, Savo J. Spasojevi, itd. Politehnike nauke studirali su: Risto . Bujii, Uro Bujii, Mihailo M. Dragovi, Jovan - Jovo P. Maanovi, Vasilije Pileti, Marko S. Plamenac, Milutin M. Radovi, Gavro A. Cemovi itd. U Petrogradu je studirao, pored pomenutih, jo i Krsto N. Topalovi (uenik Cetinjske gimnazije), a u Moskvi Savo L. Fati. Od studenata koji su zavrili srednju kolu u Rusiji, navode se i ova imena: Mara Aimovi, Milutin V. Bracanovi, Tomica Bracanovi, Vuko M. Karadi, Boko J. LJumovi, Andrija . Markovi, Nikola P. Petrovi, Simeon Popovi i Milovan T. Dakovi. U knjizi dr M. D. Pejovia spominju se i imena uenika bez podataka o mjestu kolovanja: Radovan Adi, izvjesni Baki i Backovi (oba bez imena), Jevto B. Bei, Petar Lj. Vojvodi, Savo Vukievi, Danilo Vukovi, Jelena Vukovi, Radovan Vukovi, Marko Vujovi, Ilija Vuksanovi, Milo Vuksanovi, Mihailo J. Golubovi, Vuko M. Karadi, Blao M. Klisi, kao i dvojica bez imena - Vukani (?) i Vuini (?). Od sveukupnog broja uenika, doktor Pejovi za 22 aka nije uspio da identifikuje koju su kolu pohaali i mjesto kolovanja, a za 44 koju su kolu uili, iako je konstatovao godine njihovog kolovanja?! (fusnota 46: Pejovieva knjiga, str. 69). Prema podacima dr M. Pejovia, broj studenata po fakultetima i akademijama je bio sljedei: medicinski fakultet - 51, teoloki fakultet - 49, pravni fakultet - 39, filozofski fakultet - 13, tehniki fakultet (politehnika) - 7, vojna akademija - 6, poljoprivredni fakultet i likovna akademija po jedan, dok mu za 22 studenta nije polo za rukom da utvrdi ta su studirali! (fusnota 47: Pejovieva knjiga, str. 71). Eto, dragi itaoci, kada proitate moj odgovor na "Regovanje..." skribomana Pejovia, anonimusa u istorijskoj nauci, bie vam jasno, sasvim jasno, kakvi su njegovi argumenti i koliko on neprovjereno, izmiljeno pie oslanjajui se iskljuivo na novinsko tivo, umjesto da je otvorio moju knjigu i vidio to tamo pie. Moj nauni opus iznosi bezmalo 50 monografskih publikacija i oko 800 rasprava, lanaka i priloga publikovanih u periodici na raznim jezicima i njime se bavilo preko 200 naunika, akademika, profesora, doktora nauka - pri emu su uvijek isticali naunu savjesnost, istotu u korienju literature i izvora. Moda se ljuti zbog toga to nisam prihvatio da budem recenzent za njegovo

struno zvanje? Sada se, meutim, nae jedan moj slabani uenik, istoriar vrlo skromnog naunog potencijala i neznatnih referenci, optuujui me za neto to nije istina. Moda se on ljuti to nedavno nijesam prihvatio molbu Istorijskog instituta da budem recenzent za njegovo struno zvanje koje sada ima. "Reagovanje..." je, nesumnjivo, dio iskompleksiranosti njemu svojstvene. Ne mogu, na kraju, da ne postavim pitanje nije li se M. D. Pejovi oglasio da javnost zna da je i on napisao i objavio knjigu o kojoj se malo zna. Valjda e sada shvatiti dotini doktor istorijskih nauka da sam ga ja dovoljno pominjao: na tri stranice sedam puta. Nije li, moda, oekivao da mu i fotografiju objavim. Drugi nastavak Pejovievog konfuznog teksta "Akademik je duan da titi integritet teksta tako i onih linosti koje citira", proitao sam dva puta i moram iskreno priznati nijesam shvatio, a duboko sam uvjeren da ni on kao autor nije znao to pie. Znajui njegovu akribinost nijesam ni oekivao od njega takve reenice "da rijeima bude usko, a mislima iroko", ali sam pretpostavljao da e mu neko pomoi to to pie da bude normalno stilizovano i "umiveno", razumljivo za svakoga, a ne nerauzumljivo do krajnosti. Dodue, na jednom mjestu pominje da sam trebao ukazati na propuste Redakcije. I to je od njega umjesno. Redakcija je odista uinila propust kada je pustila njegov tekst da nije dala objanjenje da je eliminisala nauni aparat iz feljtona, to je inae praksa svih novina, i da mu posavjetuje da uzme u ruke knjigu i vidi radi li se o plagijatu ili krai kako to kae smjelo moj vrli kritiar. Ako doe do epiloga na sudu itava ova stvar i vjetaenja - izgubie M. D. Pejovi parnicu. Pitam se, meutim, javno da li se sa takvim ovjekom i strunjakom vrijedi pojaviti pred licem pravde. Sjutranji (trei) nastavak (a moda e ih biti i vie, to zavisi od savjesti Redakcije?) ne ekam da ga proitam pa tek onda da dam odgovor na kompletno "reagovanje" M. Duanova Pejovia, jer mi je posve jasno da on nita pametno i korektno i ne moe rei s obzirom na dosadanje fragmente njegovog najnovijeg "naunog rada" obznanjenog u dnevniku "Vijesti". Kada bih se malo pozabavio njegovim naunim radom, to zasad nemam namjeru, imao bih dosta primjedaba, ali to neu initi. Jedino bih mu savjetovao da unese malo vie razuma i savjesti ak i u ovakve paskvile. Na kraju, rije - dvije o njegovoj doktorskoj disertaciji, koja sadri nesumnjivo dosta dragocjene faktografije, zbog koje me nepromiljeno napada. Mnogo je u njoj ostalo nedoreenosti, mnogo povrnosti i dezinformacija. Nemam namjeru da se podrobnije bavim tim pitanjem, tim prije to je moj odgovor tematski i prostorno ogranien. Moglo bi se shvatiti da je on i odmazda. Pa, ipak, naveu nekoliko podataka koji govore o nivou njegove naunosti i dubini istraenosti u njegovoj knjizi.Ovoga puta u se zadrati na trojici zaslunih Miljania: dr Petra, prof. dr Nikolu - Nika i prof. dr Pavla, budui da sam se svima trojicom opsenije bavio u mojim "Portretima VI" (Cetinje, 1997) i "Portretima VII" (Cetinje, 2000). Za dr Petra, dr medicinskih nauka, uvenog hirurga i upravnika "Danilove bolnice" na Cetinju - nestora crnogorske medicine, na nekoliko mjesta u svojoj knjizi navodi (str. 71, 93, 349) potpuno neprecizne, nepotpune podatke, a mogao ih je veoma provjerene koristiti iz njegovog portreta koji sam ja dao. Isto i za njegovog sina prof. dr Pavla (str. 370) navodi pogrene podatke da je studirao "na Visokoj tehnikoj koli" u Parizu 1907 - 1911. godine". Ovaj poznati profesor Elektrotehnikog fakulteta u Beogradu i Titogradu, zapravo je zavrio Ecole speciale de mecanique et dElektricite (1914) u Parizu i diplomirao u istom gradu na Seni Ecole superieure d`Elektricite (1916), na najvioj

onovremenoj koli tog ranga, ravnoj dananjim postdiplomskim studijama. Mogao je M. D. P. ove podatke uzeti iz mojih Portreta VII, str.136 - 137. Isto tako i za drugog sina dr Petra Miljania - prof. dr Nika Miljania, uvenog hirurga i humanistu, lana Francuske hirurke akademije nauka, predsjednika ZAVNO - a i CASNO - a, daje dezinformacije kako je navodno iz Francuske "preao u drugu dravu", tj. u vajcarsku da nastavi kolovanje. tavie, na jednom mjestu Pejovi konstatuje da je dr Niko Miljani meu onima za koje "nijesmo mogli saznati koji je fakultet studirao u Parizu" (str. 270), dok na str. 291. biljei da se "Miljani upisao na studije medicine u enevi", to uope nije tano. Mogao se M. D. P. postarati da proita portret dr Nika Miljania u mojoj knjizi Portreti VII (str. 85 - 108), pa da izbjegne ovakve dezinformacije. Ovih nekoliko podataka navodim samo kao ilustraciju koliko je dr Pejovi temeljit istraiva i pouzdan "naunik". Znam da se sa ovom vrstom "naunika", sklonim izmiljanju, podmetanju, sluenju sitnim udarcima, ne isplati polemisati, jer njima to daje "duhovnu hranu" i energiju za sitne obraune. Stoga ja ubudue sa dr M. D. Pejoviem nemam namjeru da polemiem. Zavriu jednom mudrom arapskom poslovicom, koja glasi: "Psi laju a karavan prolazi." (Kraj)

TO MU JE JO PREOSTALO OSIM DA SE KITI TUIM PERJEM I TO OD ONIH KOJE NAZIVA ANONIMUSIMA (1) Dr Momilo D. Pejovi: Reagovanje na tekst akademika Duana J. Martinovia, Vijesti, Podgorica, 05. i 06. mart 2003. godine, str. 27. godine, br. 1, 2. Vii nauni saradnik Momilo D. Pejovi povodom teksta akademika Duana J. Martinovia koji je u Vijestima, na ovoj strani, objavljen u tri nastavka, 20-22. februara 2003. Obraam Vam se sa molbom i pozivam na Zakon o tampi i informisanju da objavite moj odgovor na reagovanje akademika Duana J. Martinovia. Ovim odgovorom moje reagovanje prestaje, sem u jednom sluaju da akademik opozove svoj potpis sa feljtona. Akademikov dugo oekivani odgovor je uslijedio u stilu i duhu njegovog feljtona i devize Svi su krivi za njegovo objavljivanje, a on jado nije imao pojma o tome! Bie da mu ga je neko podmetnuo, a feljton je iao u nastavcima gotovo mjesec i po dana!? Autor feljtona ne odustaje da ubjeuje potovane itaoce da je rije o knjizi, a feljton se ne pika jer mu slui samo za honorar i nauni opus. Akademik u odbrani potee knjigu anonimusa u istorijskoj nauci, a rije je o feljtonu u kojemu se ne zna o kojoj je knjizi rije! Pa ako akademik ima takvu naunu savjesnost i posjeduje istotu u korienju literature i izvora ta e njemu podaci od anonimusa!? Drugim rijeima zato prisvaja podatke u feljtonu i plasira ih potovanim itaocima, sem da je u pitanju namjera da omalovai autora i njegovo djelo pa je sa tih razloga u feljtonu izostavio puno ime i prezime i naslov knjige! Sa kojim dokazima iz feljtona izlazi akademik u javnost i ubjeuje sve nas u svoju naunu savjesnost, istotu u korienju literature i izvora! Pokuajte akademie da to shvatite, napregnite svoje modane vijuge ako ve nijesu zakreene, da je rije o

feljtonu. Vi ste kao akademik napravili potpuni promaaj ili bolje reeno svjesno pravite otklon i navrete vodu na svoju vodenicu pravei sebi odstupnicu, a bezuspjeno to inite, akademie, jer injenice u feljtonu su neoboriv dokaz protiv Vas i vae skribomanije. Feljton je sa vaim imenom i prezimenom ili ga se odrecite ili mi se izvinite! to je (pre)ostalo jadnom akademiku do njegovog jadnog (re)agovanja u cilju (od)brane da i dalje radi ono to je radio i do sada, da se kiti tuim perjem i to od onih koje naziva anonimus?! Zapitajte se, akademie, da li je nauni opus u obimu kakvim ste naveli sastavljen kao navedeni feljton, posebno kao onaj dio na koji sam reagovao, pa ete vidjeti onda da to i nije neka cifra kunog proizvodstva i radinosti koja ne bi mogla biti od Vas nadmaena!? Nijeste valjda akademie, ljubomorni na anonimusa i njegovo veliko djelo koje ste u feljtonu uz naunu savjesnost bez citiranja poharali onako drsko i s ciljem omalovaavanja imena i djela autora, kojega tek sada i s koliko volje citirate u vaem jadnom (re)agovanju!? Sada ste se u potpunosti otkrili, akademie, pa su vae namjere ogoljene. Vi ne moete a da ne iskoristite svoje reagovanje, prije svega, da istaknete svoj nauni opus imajui namjeru da zasjenite ukupnu javnost, a zaboravljate samo jednu nespornu injenicu da u tom opusu nemate podatke o Crnogorcima kolovanim u Rusiji ve ste morali da ih prisvajate od anonimusa! Razaberite se, jer vam je sve palo u vodu ili je vaa pljeva isplivala po njoj! Da li ste svjesni gdje ste zaglibili! Reagovao sam na prisvajanje mojega teksta od strane akademika u navedenom feljtonu i to je bez diskusije sasvim jasno i dokazano u mojem reagovanju koje nijeste pokuali osporiti, ve skreete panju na novu knjigu veliko djelo Generali iz Crne Gore u ruskoj vojsci! U jadnom (re)agovanju sluite se uvredama, a zatim citatima iz knjige anonimusa, u stilu i duhu jednog akademika Duana J. Martinovia. (D)rznuo se akademik kolko je dug i irok, fiziki i umno po irini ali ne i visini, pa je bujicu pogrdnih i uvredljivih rijei usmjerio na linost i djelo dr Momila D. Pejovia, samo ne i na injenice koje su date u feljtonu. Ja o feljtonu, a akademik o knjizi. Ko li je tu anonimus, a ko akademik, vajni akademie!? Moje reagovanje se odnosi na ono to je objavljeno u feljtonu, a akademik trai da se njegove puste elje ispune onako kako je to zamislio i podrazumijevao! Ni po koju cijenu, ni za ivu glavu nee akademik da potrai dokaze u feljtonu i time zavri pisaniju, koju e vjerovatno unijeti u jo jednu bibliografsku jedinicu i poveati obim stvaralatva za nekoliko stranica novinskog tiva! Furiozni poetak njegovog jadnog (re)agovanja i (od)brane sa gomilom bljuvotina njemu svojstvenim ide u nastavcima, sa upornim ubjeivanjem da to njegovo djelo nije proitano kao njegovo veliko djelo, a sve u cilju da itaoce zasjeni, a omalovai onoga koji se usudio da reaguje i otkrije njegove namjere na jedan njemu ne toliko pismen i inteligentan nain. MORA SE PRIZNATI DA VAM JE RESAVSKA KOLA TEMELJNI PRISTUP I PRINCIP VAE NAUNE OBRADE I NOVIH PODATAKA ( 2 ) Akademik zapjenuano, po ko zna koji put, juria i dokazuje da je u njegovom velikom djelu citirao M. D. Pejovia ni manje - ni vie nego 7 puta! Da li je akademik toliko obnevidio od bijesa, ili je njegov um toliko (po)muen da ne uoava razliku onoga na to ja reagujem!? Sasvim je sigurno jedno, da akademik u bijesu, kada su otkrivene njegove namjere u feljtonu, to je jasno naznaeno u mojem reagovanju gdje se kae: ...moje reagovanje se ...iskljuivo i samo odnosi na dio teksta u datom feljtonu ...br. 4, 5, 6, 7 i 8, nastoji da takvu injenicu zanemari i

previdi u interesu svoje odbrane i pruanja odstupnice citirajui novu knjigu. Akademik hoe da mene i itaoce primora da proitamo njegovo veliko djelo podrazumijevajui da je odgovornost njegova time spaena, a ta e sa feljtonom koji je, valjda, uz njegovu saglasnost u nastavcima dugo izlazio!? Akademie u obavezi ste da pred javnou priznate da ste u feljtonu pokuali prisvojiti podatke iz moje knjige i od toga se ne moete spasiti, bez obzira to e Vam u pui u dovijanju i objanjavanju, jer su vae namjere razotkrivene mojim reagovanjem, pa puna krivica pada na Vas, vau linost i naunu kvalifikaciju i reputaciju, koju sami kaljate rizikujui da dobijete kvalifikativ laova. itajte ako nijeste slijepi, napregnite um i razaberite to sam u svome reagovanju rekao i na ta sam se pozvao i traite odgovor! Ja sam reagovao na va feljton i tu je poetak i kraj svake prie. Bili ste u obavezi da blagovremeno reagujete kod Urednika, a Vi ste to lagodno odbacili sve do mojega reagovanja, pa u nedostatku dokaza sada se branite krivicom drugih ili knjigom anonimusa. Moje reagovanje Vam je stavilo do znanja da se ne moete kititi tuim perjem, ve da sa vaim potpisom snosite punu odgovornost za ono to objavljujete. Nijesu Vam valjda gazili po stomaku!? Dakle, dajte odgovor na ono o emu je rije u feljtonu, a o knjizi i njenom velikom djeli nekom drugom prilikom! injenice pred kojima se nalazite u feljtonu su neoborive, pa vau devizu nijeste uspjeli da sprovedete u djelo i do kraja, jer ste na vrijeme od moje strane otkriveni. Da nijesam reagovao Vi bi bili zadovoljni! Bili ste drski u otimanju teksta, a krajnje niski u izrazima i uvredama, pa se moe konstatovati da je to bio akademikov posljednji poj u jadnom (re)agovanju! Uvredama se ne osporavaju injenice koje Vas terete u feljtonu uz potpis sa vae strane. Teko da se akademie Vi ikada moete izdii iznad onoga to ste napisali u vaem (re)agovanju, jer je to bio va krajnji domet. Mora se priznati da Vam je resavska kola temeljni pristup i princip vae naune obrade i novih podataka to i nije sporno, sa samo jednom falinkom u svemu tome, a to je da nepotpuno citirate autora i bez naziva njegove knjige iz koje resavicom zapljuskujete javnost. Kada ve hvalisavo spomenuste, to od Vas (ni)je (ne)oekivano, svoj nauni opus, daleko i od pomisli da se njime bavim, jer bi to bilo veliko gubljenje vremena, rei u samo da nije Va nauni opus toliko interesantan za javnost uopte, koliko je veoma zanimljiv za rubriku Vjerovali ili ne, pa se mogu pronai i takvi podaci iz kojih proizilazi da je najmlai ikada upisani student jo uvijek bio u kolijevci i naravno poslije redovnih studija sa nepunih pet-est godina diplomirao!!! Provjerite akademie svoje djelo - Portreti VII, Cetinje 2000, str. 238. Takva je vaa ozbiljnost i nauna savjesnost...!? Da li ste se u javnosti od toga ogradili? Skromnost je vrlina tako ste nas u koli uili, a jedan va slabani uenik zapamtio!!! Tano je da ste bili profesor u srednjoj koli, kao i to je tano da ste akademik koji citira anonimusa i slabanog uenika, a u feljtonu hoete da ga pokradete (vidi feljton br. 4, 5, 6, 7 i 8). ta je sa Vama akademie!? Akademie, ne traite spas u izricanju uvreda i vrijeanju moje linosti i djela, jer time dokazujete Va moralni pad. Bie Vam uzaludna rabota i uvrede kojima me obasipate, ako ne navedete barem jedno mjesto iz feljtona u kojemu me citirate kao autora i sa nazivom moje knjige, pa e kvalifikativ laova pripasti i ostati Vama ako to ne dokaete! DUAN J. MARTINOVI: GENERALI IZ CRNE GORE U RUSKOJ VOJSCI; CID

Tragom dokumenata Knjiga Generali iz Crne Gore u Ruskoj vojsci predstavlja jo jedno znaajno djelo akademika Duana J. Martinovia, u izdanju renomiranog CID-a, koja je nedavno predstavljena javnosti. Akademik Martinovi nas je ovom knjigom podsjetio na istaknute crnogorske admirale i generale koji su svoje sposobnosti i nadarenosti potvrivali u svojoj drugoj domovini - majci Rusiji i postigli najvie inove u vojnoj hijerarhiji, pritom ne zaboravljajui svoju rodnu zemlju. Sa tla Crne Gore u njenim dananjim granicama, bilo je u velikoj ruskoj armiji 30 admirala i generala to, po rijeima autora, redstavlja svojevrstan fenomen u vojnoj istoriji uopte - da iz jedne teritorijalno i po broju stanovnika male drave ima toliko visokih vojnih dostojanstvenika u velesili kao to je to Rusija. Obraujui ovu temu iz veoma bogate riznice odnosa Crne Gore i Rusije, autor je knjigu podijelio u etiri poglavlja. U prvom dijelu obrauje rusko-crnogorske odnose, odnosno stvaranje vojnikih naselja u junoj Rusiji, govori o prvim naim generalima, migracijama i kolovanju Crnogoraca u ovoj zemlji, kao i njihovom ueu u mornarici i vojsci. U drugom segmentu govorei o generalima i admiralima iz Crne Gore, autor je najprije predstavio dravniku linost knjaza i kralja Nikole I Petrovia Njegoa koji je njegovao ranije steene dobre odnose ove dvije zemlje, te admirale Matiju Zmajevia i Marka Vojnovia, generale Simeona Pievia, Marka Ivelia, dr Anta Gvozdenovia, Jovana Popovia-Lipovca, Ivelie iz Boke... U nastavku ove studije, u poglavlju naslovljenom Hrestomanija, autor hronolokim slijedom daje pregled nekoliko najglavnijih tampanih tekstova (gramata, pisama, testamenata, izvjetaja) na ruskom i naem jeziku, od kojih su mnoga i ranije publikovana ali danas predstavljaju bibliografsku rijetkost te stoga nijesu dovoljno dostupna iroj naunoj i kulturnoj javnosti. Knjiga akademika Martinovia, inae bogato ilustrovana portretima njenih sudionika, heraldikom i drugim motivima, predstavlja mukotrpno nauno sabiranje rasute grae, arhivskih i istorijskih podataka, sistematizovanih u ovom djelu koje osvjetljava znamenite crnogorske linosti u ruskoj i naoj istoriji, ali i nezamjenjiv podsticaj drugim istraivaima nekih nedovoljno rasvijetljenih istorijskih linosti ili tema, naetih meu koricama ovog vrijednog izdanja. T. Vukadinovi