Professional Documents
Culture Documents
Srednjovjekovna Bosna I Hum
Srednjovjekovna Bosna I Hum
Srednjovjekovna Bosna I Hum
Zemljopisni okvir
Srednjovjekovna Bosna prostirala se oko izvora i gornjeg toka rijeke Bosne do Vranduka. Humska zemlja prostirala se od izvora Neretve do Jadrana i obuhvaala poluotok Peljeac (Rat) do Cetine. Soli (Tuzla, Zvornik, Bijeljina) nalaze se sjeverno od prvotne Bosne, izmeu rijeka Save i Drine, oko planine Majevice i gornjeg toka rijeke Spree. Usora (Brko, Gradaac, epe, Teanj, Maglaj, Doboj, Derventa i Bosanski Brod) prostirala se s obje strane donje i srednje Bosne, Usore i Ukrine, te donje Spree i Save. Donji Krajevi (Jajce, Klju, Kotor na Vrbanji) obuhvaali su teritorij oko gornje Sane i Vrbasa. Ban Kulin ih je pripojio Bosni. Zapadne Strane (Zavrje) obuhvaaju upanije Duvno, Livno i Glamo. Pod bosansku vlast dolaze u 14. st., Livno tek u doba Turaka. Primorje je teritorij oko Dubrovnika do Herceg Novog, bio je u sastavu Crvene Hrvatske. Podrinje (Pljevlja, Foa i ajnie) je teritorij oko gornje Drine. Bosni je pripojen tek za vrijeme kralja Tvrtka I.
Hum
Hum se od poetka nalazi unutar hrvatske drave (Crvena Hrvatska). U starijim izvorima Hum se esto naziva Zahumlje ili Humska zemlja. Naziv Humsko Knetvo nije uobiajen naziv kojim su se koristili njegovi itelji, bar ne od 13.-14. st. U tom se razdoblju koristio naziv Humska Zemlja. Od 1448. god. taj je teritorij nazvan Hercegovinom, prema hercegu Stjepanu Vukiu Kosai (1466. god.). Humska zemlja prostirala se od izvora Neretve do Jadrana i obuhvaala poluotok Peljeac (Rat) do Cetine. Prethodno je vei dio tog teritorija spadao u tzv. Neretvansku kneevinu (Paganija, Arenta). Prvotnu jezgru Huma ini prostor Neretvana za ije se knezove sve vie uje nakon izumiranja hrvatskih narodnih vladara i ulaska hrvatskog Kraljevstva u personalnu uniju s Ugarskom (1102. god.), kad se postupno osamostaljuju. Humski knezovi u 12. st. ire svoju vlast na zapad ukljuujui i Imotski, na istok na Zahumlje. Oko 1326. god. ban Stjepan II. Kotromani (1326.1353. god.) pripojio je Hum Bosni. Nakon pada Herceg Novog (1482. god.) Humom vladaju Turci. Konstantin Porfirogenet kae da su se Zahumljani u doba slabog cara Mihovila II. (820.-829. god.), pod vodstvom svojih upana oslobodili bizantske vlasti i ivjeli mirno u svojim oblastima. Prvi poznati knez Zahumlja je Mihajlo Vievi (910.-930. god.). Promjene nastaju kad je ban Pribina zbacio s prijestolja hrvatskog kralja Miroslava (945.-949. god.), a doveo Mihovila Kreimira II. (949.-969. god.). Tad su nastali neredi u Hrvatskoj, to je iskoristio srpski veliki upan aslav Klonimirovi i uz pomo Bizanta zauzeo cijelu Crvenu Hrvatsku do Cetine, Bosnu i tri upe Bijele Hrvatske (Uskoplje, Luku i Plivu). Meutim, aslav je poginuo oko 2
960. god. u borbi s Ugrima nakon ega je hrvatski kralj Kremir II. povratio Hrvatskoj upe Uskoplje, Luku i Plivu, a zatim i Bosnu. Bugarski car Samuel (976.-1014. god.) zauzima cijelu Crvenu Hrvatsku, pa tako i Hum dolazi pod Bugarsku i ostaje pod njom sve do propasti 1018. god. Prema D. Mandiu Hum ostaje u bizantskim rukama od 1018.-1040. god., kad ga bizantske vlasti oslobaa dukljanski vladar Stjepan Vojislav (Dobroslav). Nekoliko godina prije Vojislavove smrti, oko 1046. god. Hum se oslobaa Duklje i pridruuje zapadnoj ili Bijeloj Hrvatskoj. Nakon toga Hum ponovno dolazi pod Duklju u kojoj se u to doba istiu vladari Mihovil (1046.-1081. god.) i Bodin (1081.-1101. god.). Oko 1074. god. Mihovil se osamostaljuje i osniva junohrvatsko Kraljevstvo sa sjeditem u Duklji, a kraljevske insignije dobiva od Bizanta. Njegovo kraljevstvo protezalo se od Neretve do Drima u Albaniji, a sastojalo se od Duklje, Travunije, Huma i Podgorja. Nakon Mihovilove smrti na dukljansko prijestolje zakratko dolazi njegov mlai brat Radoslav kojeg obara Bodin, Mihovilov najmlai sin. Bodin u Rakoj kojoj postavlja za upane dvojicu Hrvata (Marka i Vukana) iz Ribnice kod Podgorice, koji postaju rodonaelnici kasnije srpske vladarske loze, koja se od kraja 12. st. prozvala Nemanjiima. Pred kraj vladavine hrvatskog kralja Zvonimira u Hrvatskoj nastaju neredi koje Bodin iskoristi i otkide Bosnu od Kraljevine Hrvatske i Dalmacije. Njegovom smru Duklja gubi svoju mo. Na Duklju se podigao veliki upan Nemanja (1169.-1196. god.), kojeg 1172. god. svlada car Emanuel I. (1143.-1180. god.) i odvede u zarobljenitvo, ali ga domalo povrati na velikoupansku stolicu u Rakoj. Njegovoj starijoj brai Stracimiru i Miroslavu dade u leno Travuniju i Podgorje prvom, a Hum drugom. Od 1186.-1190. god. u sauvanim se izvorima spominje humski knez Miroslav, brat rakog upana Stjepana Nemanje, oenjen sestrom bosanskog bana Kulina (1180.-1204. god.), iji e kasniji nasljednici ukljuiti Hum u srednjovjekovnu bosansku banovinu (oko 1326. god.). Domai knezovi uspijevaju osigurati svoju vlast u Humu kroz cijelo 13. st. U tom se vremenskom periodu spominje knez Petar, koji prvi preuzima titulu velikog kneza humskog. Na samom poetku 14. st. Hum dolazi pod vrhovnu vlast Pavla ubia, bana Hrvata, koji ga predaje na upravu svojim velmoama Nelipiima. Hum e nakon propasti Mladena II. ubia i kratkotrajnog bezvlaa od 1322.-1326. god. pasti pod vlast bosanskog bana Stjepana II. Kotromania (1326.-1353. god.), a zatim opet pod vrhovnitvo ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Velikog (1342.-1382. god.). Episkopiju u Humu uspostavio je Stjepan Prvovjenani (1196.-1228. god.) i njegov brat, bivi knez Huma, sv. Sava 1220. god., u doba kad je knez Petar bio protjeran iz Huma. 1333. god. stonska episkopija nestaje, Dubrovani su tad zavladali Peljecom. Tijekom 15. st. najvei dio Huma osvaja vojvoda Sandalj Hrani Kosaa i njegov sinovac i nasljednik herceg Stjepan Vuki Kosaa. U vrijeme i nakon turskih osvajanja Hum se poinje nazivati Hercegovinom. Kroz sav taj vremenski period u Humu su nazone kulturne i politike tradicije kao to je primjerice Sudbeni stol Humskog Knetva unutar shoda (sabora) zemlje sa sjeditem kod crkve sv. Jurja (bijele crkve) u Brotnju, kod dananjeg itluka.
Bosna
Bosna je, osim kraih razdoblja (bizantski, franaki ili ugarski vladar), cijelo vrijeme sastavni dio teritorija drave hrvatskih narodnih vladara. in unije Hrvatske i Ugarske sam po sebi ukljuuje i teritorij Huma i Bosne u takvu dravnu zajednicu. Prije 3
Porfirogenetova spomena zemljopisni se pojam Bosna navodi u starohrvatskom izvoru Methodosu, oko 753. god., kad je inila jedan od triju glavnih dijelova hrvatske jadranske dravne zajednice. Sredinom 10. st. u Porfirogenetovu djelu De administrando imperio Bosna se spominje kao mala zemljica. U ranom srednjem vijeku Bosnom se zovu samo krajevi oko gornjeg i srednjeg toka rijeke Bosne. Tijekom srednjeg vijeka prostor od Ivan planine do Zavidovia, uz rijeku Bosnu, dobiva naziv Bosna. Slavonski krajevi oko donje Bosne zovu se Usora i Soli, ali se tijekom cijelog srednjeg vijeka ne zovu Bosnom. Teritorij Bosne mogao je biti u sastavu Hrvatske do druge polovice 10. st., odnosno do kralja Miroslava (945.-949. god.), a onda je, poslije graanskog rata u Hrvatskoj, dola nakratko pod vlast rakog kneza aslava Klonimirovia. Njegovom smru (oko 960. god.) u Rakoj nastaju smutnje pa je teritorij Bosne ponovno vraen u sklop Hrvatske, tj. u vrijeme vladavine monog kralja Mihovila Kreimira II. (949.969. god.). U vrijeme bugarskog cara Samuela (976.-1014. god.) teritorij Bosne potpao je pod njegovu vlast. Porazom Samuelove vojske (1018. god.) od strane bizantskog cara Bazilija II. Bugaroubojice, uz Makedoniju, Duklju i Raku i teritorij Bosne dolazi pod Bizant. Teritorij Bosne pod svojim banovima odolijeva dukljanskim vladarima sve do Zvonimirove smrti (1089. god.), kad su u Hrvatskoj zavladali neredi i kada je, skupa s Rakom, teritorij Bosne pokorio kralj Bodin postavivi ondje za kneza nekog Stjepana. Bodin je ishodio od protupape Klementa III. Wiberta da od Splitske nadbiskupije otkine sve biskupije koje su leale na podruju njegove kraljevine i da ih podloi novom nadbiskupu u Baru, te je tako 1089. god. i Bosanska biskupija bila odcjepljena od Splita i podvrgnuta Barskoj metropoliji. Bodinovom smru 1101. god. Duklja se raspada, a Bosna oslobaa dukljanskog tutorstva. U vrijeme dinastikih borbi i bezvlaa u Dukljanskom Kraljevstvu od 1102.-1137. god. Bosna je ivjela gotovo neovisno. Hrvati iz zapadnog Hrvatskog Kraljevstva upadaju oko 1137. god. u Podgorje i otcjepljuju upu Ramu od Dukljanskog Kraljevstva te je pripajaju Kraljevini Hrvatske i Dalmacije. Od tada ugarsko-hrvatski kraljevi u svojim intitulacijama imaju dodatak Rameque rex, pod ime se podrazumijevalo Kraljevstvo Crvene Hrvatske ili Duklje. Oko 1137. god. podvrgnuta je ugarsko-hrvatskom vladaru, kralju Beli II. (1131.-1141. god.), odnosno njegovom maloljetnom sinu Ladislavu kojeg je 1139. god. Bela proglasio hercegom Bosne. Od 1138. god. u intitulacijama ugarsko-hrvatskih kraljeva jedno se vrijeme stalno navodi rex Ramae, ime se oznaavalo Bosnu u cjelini.
hrvatske zemlje do Gvozda, ukljuivo i Bosnu, koju je drala do smrti Emanuela Komnena.
taj naum Grgur IX. odobri i obea Kolomanu svoju pomo, te ujedno zatrai od bosanskog biskupa Ivana iz Wildeshausena da se i on ukljui u pothvat. Zaredali su Kolomanovi vojni pohodi (1234.-1239. god.), u kojima je 1237.-1238. god. zauzeo vei dio Huma i Bosne. Krajem 1239. god. Kolomanova vojska naputa Bosnu, a ban Matej Ninoslav ponovno postaje gospodarem Bosne. U vrijeme bana Ninoslava sjedite bosanskog biskupa postaje akovo, a i dominikanci su ve organizirani u Bosni i Humu. Kralj Bela IV. postavio je Prijezdu I., roaka Ninoslavova, za bosanskog bana.
Tu je enidbu Stjepan iskoristio za jaanje svoje vlasti. Uz pomo ranije pridobivenih knezova Hrvatinia, Stjepan II. je pomakao granice Hrvatske i Bosne na crtu od srednje Sane do donje Cetine. Time je poloio temelje kasnijoj monoj srednjovjekovnoj bosanskoj dravi. Teei za to veom samostalnou, potajno je urovao s Mleanima na tetu kralja Ludovika I. (1342.-1382. god.). Meutim, ban Stjepan II. nikad nije otvoreno istupio protiv Ludovika I., svog zeta po keri Elizabeti (Jelisaveti), na iju je pomo raunao u eventualnom sukobu oko Huma sa srpskim carem Duanom. Duan mu je zakratko oteo Hum (1349. god.), ali ga je Stjepan brzo vratio. Ban Stjepan II. Kotromani umro je 1353. god., a pokopan je u franjevakoj crkvi sv. Nikole u Podvisokom, kao i Tvrtko I. Ovaj franjevaki kompleks postao je sredinje mjesto krunidbe i sahrane Kotromania. Sva muka djeca Stjepana II. pomrla su prije njega, pa ga je na banskoj stolici naslijedio njegov brati Stjepan Tvrtko.
Hrvatinia. Sredinom 1390. god. Tvrtko I. osvoji svu Dalmaciju s otocima, osim Zadra, pa je htio sebi pridodati naslov kralj Hrvatske. On je pokazao svoju privrenost Katolikoj crkvi u Dalmaciji i Hrvatskoj, pa e mu biskupi i sveenstvo biti najjai oslonac za vladanje u novosteenom teritoriju. Za sam in krunjenja hrvatskom krunom nedostajalo mu je jo tadanje meunarodno odobrenje za odcjepljenje hrvatske krune od ugarske, koje bi po svoj prilici i dobio da ga nije sprijeila nagla smrt 1391. god., na vrhuncu moi. Ne zna se kako je i gdje je umro i pokopan kralj Tvrtko I. Tvrtko je imao zakonitog sina Tvrtka II. i nezakonite Ostoju i Vuka, ali ga nijedan od njih nije naslijedio. U Bosni se u njegovo vrijeme pojavljuju Turci, ali je to samo turski pokuaj jer je Tvrtko tada imao jaku vojsku. S obje strane Dubrovake Republike podigao je po jedan tvrdi grad, na jugu Novi, a na Neretvi Brtanik.
Bosansko-humske velmoe
Vojvoda Hrvoje Vuki Hrvatini je sin vojvode Vukca Hrvatinia. Njegova braa su: Vuk Vuki, Dragia i Vojslav. Njegova ena je Jelena, ki Ivana Nelipia. S njom je imao sina Balu Hercegovia. Bio je gospodar Donjih Krajeva. Hrvoje se ve za Tvrtka istie na politikom polju kao protivnik kralja Sigismunda. On je pristajao uz Ladislava Napuljskog. U igrama oko ugarsko-hrvatske krune izmeu Sigismunda (1387.-1437. god.) i Ladislava Napuljskog (1386.-1409. god.), Hrvojev je plan, bio u prvom redu hrvatsku krunu staviti na glavu Ladislavu, pod kojom bi stajao i Ostoja. To se na kraju i dogodilo 1403. god. u Zadru, ali su kasnija dogaanja krenula drugim tokom. Vrhunac svoje moi Hrvoje dostie u doba dolaska Ladislava Napuljskog na hrvatsku obalu Jadrana 1403. god., kad od novookrunjenog kralja dobiva titulu splitskog hercega. Darovao mu je Bra, Hvar i Korulu. Hrvojeva sredinja stolna mjesta su: Split, Topusko i Jajce. On odrava dobre odnose s bosansko-humskom kranskom zajednicom, zbog ega je esto optuivan za herezu. Hrvojevu su vlast neki Spliani nazivali faraonov jaram . Intitulacija Hrvoja: herceg Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda Bosne i knez Donjih Krajeva. Hrvojev dogovor s Turcima bio je izlika kralju Sigismundu da provali u Hrvojeve Donje Krajeve, ali nije imao uspjeha. Poslije ovoga, Hrvoje prijee Unu i napadne dubiku upu, koja je pala u ruke Hrvoja. Sigismund se sprema u rat na Bosnu protiv Hrvoja. Dubrovani i Mleani su otkazali Hrvoju pomo, dok mu je Ladislav Napuljski pomogao. Ova Sigismundova vojna nije uspjela. Sigismund je ponovno okupio vojsku i 1408. god. krenuo na Bosnu. Rat je ubrzo zavrio i to pobjedom Sigismunda. Sigismund iskoristi Hrvojev nepromiljeni napad na Sandalja, kad je ovaj ratovao protiv Turaka na strani srpskog despota, pa 1413. god. uze Split iz Hrvojevih ruku. Osamljeni Hrvoje prihvati ponude Turaka te pusti njihovu vojsku preko svojih posjeda u Bosnu (1415. god.). Hrvoje je umro u travnju 1416. god. u Kotoru na Vrbanji. Bala je kao jedinac naslijedio sve oeve oblasti u Bosni, dok su se za one u Hrvatskoj i Dalmaciji otimali Mleani, Dubrovani, Spliani i kralj Ostoja. Omi i Krajinu udovica Jelena, poslije udana za Ostoju, dala je bratu Ivaniu Nelipiu. U Humskoj zemlji nalazila se mona obitelj Kosaa, a bili su potomci vojvode Vuka Kosae. Sandalj Hrani Kosaa, unuk Vukca Kosae, koji je imao dva sina Vukovia: Vlatka i Hranu, oca Sandalja. Sandalj je imao dva brata Vukca i Vuka. Oenio je Katarinu (Jelenu), ker bana Vuka Vukia pa je doao u rodstvo s Hrvojem. Sandaljeva se oblast proirila padom Sankovia, a pruala se od ua 9
Neretve do Lima i od doline Rame do Kotora. Njegovi su gradovi: Blagaj, Novi, Risan, Nevesinje, Gacko, Konjic, Mileevo. Njegova oblast, Hum, kasnije se po njegovu sinovcu i nasljedniku Stjepanu Vukiu Kosai prozvala Hercegovinom. 15. oujka 1435. god. umro je Sandalj Hrani, ne ostavivi mukog potomka. Naslijedio ga je sinovac Stjepan Vuki. Vojvoda Stjepan Vuki Kosaa se od 1448. god. poinje se nazivati hercegom sv. Save po emu se njegova zemlja prozva Hercegovinom. Herceg se zaljubio u neku enu, koja je s florentinskim trgovcima dola u njegovu zemlju, te je uze za ljubavnicu, a svoju zakonitu enu Jelenu odbaci. Uvrijeena Jelena sa sinom Vladislavom pobjee u Dubrovnik. Sve se urotilo protiv hercega Stjepana, i Dubrovnik i despot ura i kralj Toma, a na elu je Vladislav, sin Stjepana. Na nagovor hercega Turci navalie na sina mu Vladislava. Hercegov rat s Dubrovnik trajao je od 1450.1454. god., a mir je potpisan u Novom. U Neretvanskoj krajini isticali su se velmoe Radivojevii (Vlatkovii). U istonoj Bosni oko rijeke Krivaje i Prae bili su velikai iz roda Pavlovia, potomaka Pavla Radinovia. Knez Pavao Radinovi je sin Radina Jablania. Oblast mu se prostirala izmeu Bosne i Drine, sa stolnim gradom Borem. Drao je rudnike olova kod Olova i trgovako mjesto Prau, gdje je sagradio grad Pavlovac. Na sjeveru je Pavlova oblast graniila sa Srebrenikom. Od Sankovia je preuzeo velik dio njihove oblast, Trebinje i dio Konavala. Djetinjstvo je proveo na dvoru Tvrtka I. Imao je 2 sina: Petra i Radosava, koji su se prozvali Pavlovii.
Kosae, sin im Sigismund i ki Katarina, dospijeli su pod Turke. Starija bosanska kraljica, Katarina Kosaa udovica Stjepana Tomaa, pobjee ispred Turaka u Konjic, a odatle pjeice preko oevine u Ston i laom u Dubrovnik. Iz Dubrovnika ode u Rim traei naina za spas svoje maloljetne djece iz turskog ropstva i za svoju Bosnu. Djeca joj se nikad nisu vratila. Primili su islam, a sin joj je kao poturica dobio ime Ishak i po ocu Kral Ogli (Kraljevi). Postao je turski sandak-beg Karasa u Maloj Aziji. Kraljica Katarina iz roda Kosaa umrla je u Rimu 28. listopada 1478. god., a pokopana je u crkvi sv. Marije de Ara Celi.
mjesec dana i nakon to je uo da Jajcu stie pomo jake vojske kralja Matijaa, vrati se u Tursku. Nakon pada Bosne kralj Matija u njezinim rubnim dijelovima osnuje dvije banovine: Jajaku, u porjeju Vrbasa sa sjeditem u Jajcu, i Srebreniku, izmeu donjeg toka rijeke Bosne i Drine, te Save i Majevice, sa sjeditem u Srebreniku. 1512. god. Turci osvoje Srebreniku banovinu, a poslije Mohake bitke (1526. god.) osvoje 1527. god. i Jajaku. Time konano prestaje samostalnost srednjovjekovne drave Bosne i Huma (Hercegovine). Srednja Bosna je i dalje ostala pod Turcima. Polovicom lipnja 1463. god. provali sultan i u Hercegovinu, ali je ne uspije osvojiti iako je herceg Stjepan pobjegao na Hvar. 1466. god. pade i Blagaj, prijestolnica Kosaa. Hercegu je ostao uzak pojas obale s Herceg Novim. Da bi i to malo sauvao, bio je prisiljen sultanu dati svog najmlaeg sina Stjepana za taoca. 22. svibnja 1466. god. umro je herceg Stjepan Vuki KOsaa. Njegovi sinovi Vladislav i Vlatko podijelie ostatak Hercegovine. Mlai Vlatko posta bojom milou herceg sv. Sabe u Novom i Risnu, dok stariji Vladislav vladao sjeverno od Neretve. Zauzevi sredinju Bosnu, Turci su se neprestano zalijetali u Hercegovinu i Hrvatsku. Nakon pada Poitelja, najmlai sin hercega Stjepana Kosae primi islam i nazva se Ahmed Hercegovi. Na udar uskoro doe i Herceg Novi koji je pripadao hercegu Vlatku. Za taj su grad bili zainteresirani i Dubrovani i kralj Matija, pa su pomagali Vlatku u obrani. Herceg Novi pao je u sijenju 1482. god., a time je pala i Hercegovina.
VJERA
U vremenu seobe naroda na prostoru Bosne i Huma postojale su biskupije kod dananje Zenice (Bistua Nova), u dananjem Tomislavgradu (Delminium) i kod dananjeg Mostara (Sarsenterum). Nakon dolaska i pokrtenja Hrvata na teritoriju kasnijeg Huma i Bosne postojale su Bosanska, Trebinjska, Duvanjska i Srebrenikovisoka biskupija. Bosanska biskupija osnovana je sredinom 11. st. sa sjeditem u gradu Bosni, a obuhvaala je dio prostora kasnije srednjovjekovne Bosne. U doba protupape Klementa III. Wiberta i dukljanskog kralja Bodina, Bosanska biskupija potpala je pod jurisdikciju Barske metropolije (1088. god.), a prije toga pripadala je splitskoj nadbiskupiji. Od 1189.-1247. god. Bosanska biskupija je pod nadzorom Dubrovake nadbiskupije, a od 1247. god. ona je sufraganija Kaloke nadbiskupije. Ne zna se gdje je bilo sjedite bosanske biskupije, tek je ban Ninoslav dao podii kaptol i stolnu crkvu sv. Petra u selu Brdu, moda kod Pala. 1252. god. bosanski biskup preselio se u akovo. Trebinjska biskupija osnovana je krajem 10. ili poetkom 11. st., a obuhvaala je prostor Travunije. Pripadala je dubrovakoj nadbiskupiji. Kad su Nemanjii zauzeli Travuniju, biskup Silvije je 1252. god. pobjegao na Lokrum, a zatim u benediktinski samostan na otoku Mrkanu. Stonska biskupija se spominje na splitskim crkvenim saborima 925. i 928. god. Neko vrijeme potpadala je pod Dubrovaku nadbiskupiju. Njezino se podruje protezalo cijelim srednjovjekovnim Humom. 1219. god. je Sava Nemanji u Stonu osnovao srpsku pravoslavnu biskupiju. Duvanjska biskupija osnovana je u drugoj polovici 6. st. U vrijeme hrvatskih narodnih vladara pripadala je Splitskoj nadbiskupiji. 14
Srebreniko-visoka biskupija osnovana je u prvoj polovici 15. st. Potreba njezina osnutka nastala je u prvom redu zbog nemogunosti djelovanja Bosanske biskupije, ije je sjedite preneseno u akovo pod jurisdikciju udaljenog kalokog nadbiskupa. O ranijoj crkvenoj hijerarhiji u Humu ne postoje dostatni izvori. Na teritoriju kasnije Bosne i Huma nisu sauvani benediktinski samostani. S ukinuem ustanove hrvatskog biskupa (1. svibnja 1185. god.) javlja se na prostoru Huma i Bosne ustanova bosanskog biskupa. Hrvatske je posveivao nadbiskup u Splitu, bosanske najprije nadbiskup u Splitu, onda u Dubrovniku. Hrvatski nemaju svoje stalne rezidencije, nemaju je ni bosanski; hrvatski nemaju omeena teritorija, nemaju ga ni bosanski; granice biskupija poklapaju se s granicama drave.
Problem Crkve bosanske javlja se u hrvatskim povijesnim znanostima sredinom 19. st. Neki ovu crkvenu zajednicu zovu bogumilima i patarenima, to je pogreno. Problem je bio vie disciplinarni nego dogmatski. Pojedini srpski povjesniari pokuavali su je svrstati u pravoslavnu, autokefalnu i ak nacionalnu Crkvu. U Bosni do osvojenja Podrinja 1366. god. nema pravoslavlja. Iz srednjovjekovnih povijesnih izvora vidljivo je da su korijeni Crkve bosanske usko povezani s progonom njezinih prvih lanova s teritorija Splitske nadbiskupije. 1167. god. bizantski car Emanuel Komnen osvaja Bosnu i Dalmaciju, gdje se nakon toga pojavljuju krivovjerci koje latinski izvori nazivaju patareni. Najvjerodostojnija svjedoanstva o bosansko-humskim kranima su srednjovjekovni izvori pisani njihovom rukom. Na teritoriju srednjovjekovnog Huma i Bosne do kraja 12. st. nema u izvorima spomena o bilo kakvom krivovjerju. Franjo Raki smatra da je hereza iz Srbije prela u Bosnu i nala utoite kod bana Kulina. To nije tono kao i pretpostavka da su heretici u Bosnu doli iz Bugarske. Ona je od 12. st. autohtono bosanska, naslijeena iz starih sredita drave hrvatskih narodnih vladara. Prve pouzdane vijesti o hereticima u Bosni stiu iz Splita, Duklje i Ugarske. Tu se radi o Vukanovim pretenzijama na Hum i njegovoj enji da mu papa stavi krunu na glavu, kao i ugarskim na to veem podvrgavanju Bosne pod svoju vlast. 1199. god. dukljanski kralj Vukan optuuje Kulina da je pristao uz krivovjerje zajedno sa svojom enom Vojslavom i sestrom, udovicom pokojnog humskog kneza Miroslava, te da je vie od 10 000 katolika prelo na krivovjerje. Vukan moli papu da prisili ugarskog kralja na istrebljenje hereze u Bosni. Kulin ban u Rim alje svoje krane skupa s dubrovakim nadbiskupom Bernardom i arhiakonom Marinom. Predstavnici odlaze u Rim i pred rimskom kurijom dokazuju svoju pravovjernost, ali ih Vukan sumnjii da su prevarili papinski sud. Neto poslije Vukanova pisma u Rim je stigla tuba novog splitskog nadbiskupa Bernarda koji javlja papi o irenju patarenstva u Bosni. Poslanik Ivan de Casamaris stie u Bosnu i odrava sastanak sa strojnicima bosanskih krana na Bolinom Poilu 8. travnja 1203. god. Na tom zboru sastavljena je temeljna izjava koju u ime svih koji pripadaju bratstvu bosanskih krana, potpisae sedmorica brae: Dragia, Ljubia, Brageta, Pribia, Ljuben, Rado i Vido, te Kulin ban i dubrovaki arhiakon Marin. To je ponovljeno 30. travnja 1203. god. na kraljevskom otoku epelu. Izaslanici nisu nali nita heretino u Bosni. De Casamaris preporui papi da za Bosnu 15
odredi tri ili etiri nova biskupa. On naglaava da je umro bosanski biskup, pa kae da se postavi biskup sa znanjem latinskog jezika. Nakon skoro dvadesetak godina izvori ute o bosanskim crkvenim prilikama. 1221. god. papa Honorije III. alje svog legata Akoncija u Bosnu, jer da mu je javljeno da se tamo primaju heretici. Akoncije je uloio mnogo truda u zalaganju za kriarsku vojnu protiv bosansko-humskih heretika, ali bez uspjeha. Papa Grgur IX. 1234. god. trai od hercega Kolomana da se naorua protiv slavonskih heretika. Krajnji je cilj bio podvrgavanje Bosanske biskupije ugarskoj vlasti, a prije toga su je morali izdvojiti ispod jurisdikcije dubrovake nadbiskupije. U izvorima nije zabiljeeno da li je doista povedena kriarska vojna na Bosnu. Moe se naslutiti da je ipak neka vojna bila povedena na Ninoslava, ali da je ban odbio napadae te je zbog toga optuen da je heretik. Neostvarenu pomo u pokoravanju heretika u Bosni i Humu, ugarsko-hrvatski vladari su pravdali provalom Tatara (1241.-1242. god.). Maari su uspijeli da na bosansku biskupsku stolicu dovedu dominikance, svoje ljude. Poslije toga poeli su optuivati dubrovakog nadbiskupa za herezu, da bi na kraju 1247. god. papa Inocent IV. izdvojio Bosansku biskupiju ispod dubrovake nadbiskupije. Energina akcija poduzeta je odmah nakon papine odluke, a voena je due vremena u Perugi. Nakon podvrgavanja Bosanske biskupije Kalokoj nadbiskupiji, ali i ranije, od 1233./1234. god., pa nadalje, nijedan bosanski biskup nije boravio u Bosni. im je Kaloa osjetila da je politiki podvrgla Bosnu, prestaje govor o hereticima u Bosni. Tek 1280. god. ponovno se govori o hereticima u Mavi, Poegi, Vukovaru i drugim prostorima oko Bosne. Nakon progona Stjepana Tomaa znatan dio krana pobjegao je u Hercegovinu. Sjedite bosansko-humskih krana bilo je mjesto povjerenja ili locus credibilis.
Iza djeda dolazi gost, koji je poglavar jednog samostana. Najpoznatiji je gost Radin Butkovi. Prvi po imenu je poznat veliki gost Radoslav (1323. god.). Koliko je bilo samostana, hia, toliko je bilo gostiju. Sjedite ili hia krana je u Moitri. Po ustrojstvenoj skali hijerarhije Bosanske crkve poslije gosta dolazi starac. On je zamjenjivao i pomagao gosta, a uz molitvu glavni mu je posao bio nadzirati red i stegu mlaih lanova pojedine zajednice. Gosti i starci na elu s djedom inili su strojnike ili priores. Oni su na elu zajednice krana Bosanske crkve. Krani i kranice nisu se enili niti udavali, ivjeli su u strogom celibatu.
Bosanski biskupi
Za imena nekih bosanskih biskupa saznajemo na temelju izvora iz 16. i 17. st. i dubrovakih kroniara. Prema Orbiniju, prvo poznato ime bosanskog biskupa je Vladislav. Ime drugog bosanskog biskupa, Milovana, zabiljeio je Luccari. Vie pouzdanijih podataka sauvano je za treeg bosanskog biskupa po imenu Radogost. Upravo za Radogostova biskupovanja Bosna je skrenula na sebe pozornost Svete Stolice i ugarske crkveno-politike vlasti. Zakletvu podlonosti dubrovakom nadbiskupu bosanski biskup Radogost polagao je na svome slavenskom (hrvatskom) jeziku, iskoristivi staru povlasticu pape Ivana VIII. Za vrijeme Radogostova biskupovanja dukljanski vladar Vukan (1199. god.) javlja papi Inocentu III. vijest o pojavi hereze u Bosni i ujedno optuuje Kulina i njegovu obitelj kao krivce za krivovjerje. Slino je izvjee papi poslao i splitski nadbiskup Bernard 1200. god. Radogostov nasljednik je Dragonja. Dragonjin nasljednik je biskup Vladimir. Papin legat Jakov ga je 1233. god. svrgnuo s biskupske stolice. U izvorima se navodi i bosanski biskup po imenu Bratislav za kojeg se ne zna tono vrijeme biskupovanja. Papa Grgur IX. ovlastio je svog legata Jakova da moe posvetiti i do etiri biskupa za Bosnu. Legat Jakov za bosanskog biskupa postavio je Ivana iz Wildeshausena, provincijala ugarskih dominikanaca. Za biskupa Ivana Bosanska biskupija podvrgnuta 17
je izravno Svetoj Stolici. Biskup Ivan se ubrzo zahvalio na biskupskoj stolici, jer je on bio za irenje evanelja rijeju, a ne maem. Njegova ostavka prihvaena je prije kraja svibnja 1237. god. Njegov nasljednik Ponsa prvi put se spominje 1238. god., on je biskupsku stolicu premjestio u akovo. Bulom Inocenta IV. od 26. kolovoza 1247. god. Bosanska biskupija izdvojena je ispod jurisdikcije Dubrovake nadbiskupije i podvrgnuta Kaloi. Tek nakon ostvarenja toga cilja bosanski biskupi zanemaruju vjerski ivot bosanskih krana. Ti su biskupi, osim iznimki, bili ugarski dvorski slubenici. Bosanska crkva ostala je obezglavljena nakon podvrgnua pod Kalou.
Dominikanci i franjevci
U 12. i 13. st. javljaju se dva prosjaka reda, dominikanci i franjevci. Dominikanci u Hrvatsku dolaze u prvoj etvrtini 13. st., ali nije poznato kada tono stiu u Bosnu. U svakom sluaju pristiu iz Ugarske. Ve 1233. god. u Bosni biskupuje dominikanac Ivan iz Wildeshausena (1233.-1237. god.). I njegov nasljednik na biskupskoj stolici biskup Ponsa (1238.-1268. god.) bio je dominikanac. Dominikanci u Bosni i Humu nisu imali velikog uspjeha, osobito krajem 13. st. kada tamo stiu i franjevci. Oni tih godina troe veliku energiju na meusobno sporenje oko prava na inkvizicijsku slubu u Bosni i Humu. Ta je sluba dominikancima u Bosni i Humu pripala u vrijeme pape Grgura IX., ali 1291. god. franjevac papa Nikola IV. povjerava je franjevcima. Spor izmeu dominikanaca i franjevaca nastao je 1327. god. Od tada je utjecaj dominikanaca u Bosni i Humu jo slabiji, a dolaskom Turaka nestaje dominikanaca. Prvi franjevci dolaze na hrvatski prostor s jugozapada poetkom 13. st. Knezovi Bribirski su najzasluniji za njihove najranije poetke u Bosni. Dolasku franjevaca u Bosnu prethodila je i zamolba srpskog kralja Stjepana Dragutina da se tamo poalju sveenici koji znaju jezik tamonjeg naroda. Toj elji izaao je ususret papa Nikola IV. 1291. god., ali njegovo nareenje nije izvreno, pa papa Bonifacije VII. 1298. god. tu naredbu obnavlja. Slubeno djelovanje franjevaca u Bosni zapoinje u doba pape Nikole IV. (1288.-1292. god.). 1339. god. papa Benedikt XII. poslao je fra Gerarda Odonisa, generala Franjevakog reda u Bosnu. Prijedlog fra Gerarda Odonisa o osnutku franjevake jedinice u Bosni potvren je na opem franjevakom kapitulu u Asizu 1340. god. Na elo bosanske vikarije fra Gerald Odonis postavio je fra Peregrina Saksonca, prvi vikar Bosanske franjevake vikarije. 1372. god. fra Bartol postavlja 23 pitanja s kojima se susreu franjevci na svome misijskom djelovanju. Bila je rije o oskudici i nekolovanom bosanskom sveenstvu, o 18
nepotivanju celibata, neprosvijeenom puku, neustrajnosti obraenika, o nepotivanju sakramenta enidbe, o sumnji u valjanost krtenja bosanskih vjernika. Bosnanska vikarija postala je opservantskom oko 1399. god. Od toga su doba franjevci uglavnom jedini duobrinici u srednjovjekovnoj Bosni i Humu ak i za vrijeme Turaka. 1418. god. franjevci postaju dvorski kapelani kralja Ostoje, a 1422. god. i kralja Tvrtka II. U vrijeme kralja Tomaa s dvora su istisnuli djeda i njegove strojnike, isto tako s dvorova velmoa. U Bosni su nad franjevcima Turci vrili zulum, ruili i palili samostane, a iz Dalmacije su ih tjerali Mleani. Franjevcima je sultan Mehmed II. 1463. god. izdao sveanu ispravu, ahdnamu, kojom je franjevcima trebala biti zajamena sloboda ispovijedanja katolike vjere, ali to je bilo lano obeanje. Zbog potekoa rada vikarije, osobito zbog loih komunikacija, vikarija je 1. lipnja 1487. god. na Opem zboru franjevaca opservanata u Asizu razdijeljena u dvije administrativne jedinice, jedna na slobodnom podruju i s upravom vikarije, a druga s nazivom Bosanska kustodija u Bosni pod Turcima. 1514. god. na opem kapitulu opservanata u Asizu vikarija je konano razdijeljena na Bosnu-Hrvatsku i na Bosnu-Srebrenu. Samo su etiri samostana bila na teritoriju pod vlau bosanskih banova: samostan u Milama kod Visokog, Kraljevoj Sutjesci, Lavi i Olovu. Dugogodinja meusobna podijeljenost lanova franjevakog reda oko naina obdravanja regule sv. Franje urodila je 1517. god. podjelom na konventualce i opservante. U pitanjima posjedovanja dobara konventualci su bili skloniji zadravati darovana dobra, dok su opservanti traili da cjelokupnom franjevakom imovinom raspolae Sveta Stolica.
Svjetovno sveenstvo
Za svjetovno sveenstvo srednjovjekovnog Huma i Bosne ne nalazimo u izvorima podatke, ali je ono vjerojatno postojalo jer su po svoj prilici do 1233. god. svi bosanski biskupi bili lanovi svjetovnog klera.
Pravoslavlje u Bosni
Srpski pisci, Boidar Petranovi i Vaso Gluac pokuali su dokazati da su pripadnici Crkve bosanske bili srpski pravoslavci. Ni u jednom povijesnom zapisu prije dolaska Turaka u Bosnu nema spomena pravoslavaca. Na podruju danaanje Bosne do 1500. god. nije bila ni jedna pravoslavna biskupija. Kad je Stjepan Nemanja osvojio Zahumlje, Katolikoj crkvi je prijetila propast. U Stonu je Sava Nemanji postavio pravoslavnog biskupa, ali narod se ponovno vratio katolianstvu za vrijeme bana Stjepana II.
KULTURA
Glagoljska su slova kod Hrvata poprimila uglasti oblik, pa je to pismo u povijesti pisama prozvano hrvatskom glagoljicom. Upotrebljavala se uglavnom u liturgijskim knjigama. U Hrvatskoj su mnogi spomenici pisani glagoljicom, ali se i na teritoriju srednjovjekovnog Huma i Bosne sauvalo dosta tragova toga pisma. Natpis na Humskoj ploi, kulturnom spomeniku iz 10. st., ispisan je ustavnom irilicom, ali je u nju umijeano i 5 glagoljskih slova. Bosanica ili hrvatska irilica je pismo nastalo iz irilice. Osobito je primjenjivana u srednjovjekovnim humskim i bosanskim pisanim i kamenim spomenicima od 11.-15. st. Bosanica je najprije bila rasprostranjena na 19
srednjodalmatinskom obalnom i otonom prostoru, u Dubrovniku, Krbavi, Pokuplju, Pounju, Hrvatskom primorju, Istri, Humu i Bosni. Ona ima raznih naziva: bosanica, bosanska azbukva, bosanska irilica, hrvatsko-bosanska irilica, zapadna irilica. Naziv bosanica za to pismo prvi je poeo upotrebljavati fra Stjepan Zlatovi. Naziv bosanica je neto mlai od naziva bosanica, a popularizirao ga je iro Truhelka. Razvoj irilinog pisma s odreenim posebnostima moe se pratiti na hrvatskom prostoru od 11. st. pa nadalje na primjerima sauvanih epigrafikih spomenika od kojih treba spomenuti: Humsku plou, Natpis Supetarskog ulomka, Kninski ulomak, Natpis bana Kulina, Blagajski natpis, pa preko natpisa sa steaka od 13.-16. st. Posebno su vrijedni rukopisi Hvalov zbornik, pisan bosanicom i Hrvojev misal, pisan glagoljicom. Oba su pisana u Splitu za potrebe hercega Hrvoja Vukia Hrvatinia. Hrvojev misal je najbogatiji iluminirani hrvatski glagoljski rukopis s poetka, nastao 1404. god. Veina bosansko-humskih srednjovjekovnih irilskih isprava pisana je ikavicom. 1404. god. nastao je rukopis u obliku misala bosansko-humskog kranina Hvala, koji posveuje vojvodi Hrvoju. Misal nije nikakva sektaka tvorevina. Rukom istog pisca i bosansko-humskog teologa Hvala napisano je bosanicom oko 1400. god. i Nikoljsko evanelje. Oko 1407. god. nastao je Butkov misal, poznatiji pod nazivom Hrvojev misal. U doba vladavine kralja Tomaa (1443.-1461. god.) i vremena kad bosansko-humsku crkvu vodi djed Ratko nastao je rukopis ili zbornik bosanskohumskog kranina Radoslava upuen subratu kraninu Gojslavu. Rukopis je autentian izvor prve ruke za tono spoznavanje vjerovanja lanova bosansko-humske crkve. 1466. god. nastala je u Dubrovniku oporuka gosta Radina Butkovia. Bosansko-humska srednjovjekovna kancelarija dijeli se na bansku, od 12. st. do postanka Bosne kraljevinom (1377. god.) i kraljevsku, od 1377.-1463. god. Unutar obaju razdoblja postojale su kancelarije bosansko-humskih velmoa. Glavno sredstvo ovjere od 13. st. je peat. Isprave bosansko-humskih vladara pisane su po uzoru na isprave hrvatskih narodnih vladara, osim kraeg razdoblja kad je kralj Tvrtko I. uz domae pisare na dvoru imao i srpske. Bosansko-humske srednjovjekovne isprave sadre konvencionalne dijelove poput hrvatskih srednjovjekovnih isprava. To je uvod (protokol), tekst, kontekst (korpus) i zakljuak (eshaktol). Naeni predmeti u grobovima Mogorjela spadaju u najstariji grobni inventar s teritorija kasnije srednjovjekovne Bosne i Huma. Pretpostavlja se da je na lokalitetu Crkvite u Blauju ispod vrela Bosne bio sagraen jedan od dvaju dominikanskih samostana koje navodi kronika Petra Patka iz 1259. god. Od 1238.-1244. god. u izvorima se spominje gradnja vrhbosanske katedrale sv. Petra u mjestu Brdo. Crkva sv. Mihovila s Humca kod Ljubukog potjea iz 11. st., a od nje je sauvana samo oltarska menza s posvetom osnivaa Krsmira. Crkva sv. Nikole u Milama sagraena je izmeu 1340.-1350. god. Najmnogobrojniji i najizvorniji hrvatski spomenici na teritoriju srednjovjekovne Bosne i Huma su steci. Najee imaju oblik ploe, sarkofaga ili stupa. Od 7. st. na teritoriju kasnije srednjovjekovne Bosne upotrebljavao se bizantski zlatni, srebreni i bakreni novac, sve do pojave domaeg bosanskog novca u 14. st., kojeg kuju ubii. U doba hrvatskog hercega Andrije (1196.-1204. god.) javlja se prvi domai srebreni kovani novac. Taj se hercegov novac zvao moneta banalis, banski novac ili banovac. U Bosni se koristio i mletaki (gro ili matapan) i dubrovaki novac. I ban Stjepan II. Kotromani kuje novac. Nakon Tvrtka I. slijedi razdoblje novane neodreenosti, a onda se u doba drugog mandata kralja Tvrtka II. u Bosni 20
ponovno javlja domai novac. Istovremeno i pojedine bosansko-humske velmoe kuju svoj novac.
21