BALKANIZACIJA EUROPE

- integracijske mogunosti razdvajanja -

U zadnje se vrijeme smislenim ini povlaenje paralela izmeu Europske unije i bive Jugoslavije. One su na lokalnoj, postjugoslavenskoj, razini prisutne ak i tamo gdje nisu ni izgovorene. Lebde negdje u zakutcima kolektivne svijesti balkanskih naroda. U javnosti se uju kroz proricanja euroskeptnih galamdija i njihovo poistovjeenje tih dvaju masonskih oblika utamnienja naroda. Proeuropski, nipoto nostalgini, analitiari primjetiti e, pak, kako je na jugoslavenskom iskustvu i njegovim grekama potrebno uiti. Kako smo naim iskustvom, po logici 'otkad smo mi bili tamo...', spoznajno povlateni u odnosu na ostale narode. Time se, valjda, pretpostavlja kako naa povlatenost u europskim pitanjima proizlazi iz bliskosti sa arima kulta linosti, jednopartijskog sistema, vojske kao temeljnog stupa politikog poretka i trajnog izostanka politike slobode. Bez usvajanja tog iskustva, znanja istog, Europa se svakako nalazi u velikoj opasnosti. Jer ba su to najaktualnija pitanja dananjice. Radi se, jasno, o sasvim ispraznim i beskorisnim usporadbama. Poznato je kako se iz povijesti nita ne moe nauiti, kao i da kompleksi malih naroda opstaju na raun iznevjerenih iluzija o vlastitoj veliini. Jugoslavija je nako bila najuzorniji model nesvrstanog, sloboradskog, samoupravnog socijalizma sa ljudskim licem. Stoga je sasvim logino da ista, po traginom razotkrivanje vlastite istine postane uzoran primjer koji upozorava na mogue opasnosti slinih poduhvata. Tu je moda najbolje ilustrativno zakljuiti kako je budalu teko prei poto je uvijek puni krug u prednosti. Pitanje ipak ostaje: tko nije budala? Usporedba jugoslavenske vienacionalne drave i Europske unije; sloma jedne i izazova pred kojima se druga nalazi proizvoljna je, fantastina i beskorisna. No to i dalje ne znai kako Europu njeni specifini i historijski problemi ne mogu odvesti u kaos mnogo vei i pogubniji negoli je bio onaj na. U ipak izvijesnom izostanku kaos i katastrofe njena budunost jo uvijek moe se sastojati od iskoraka naprijed ili konzervativnog povlaenja natrag. Pred nama su otvorena pitanja odnosa funkcionalne integracije i partikularnih nacionalnih institucija; drave kao supstancijalne koljevke moderne demokracije i nadravnih politikih aranmana; neophodnog politikog identiteta i razmrvljenosti kulturno/politikih posebnosti. Na koncu: preklapanje svih tih suprotnosti, kao i njihovo umreavanje u beskrajno sloenu okolinu ekonomskih, tehnolokih, socijalnih procesa koji generiraju svoje posebne probleme. Sasvim je jasno kako problemi s kojima se Europa suoava viestruko nadmauju one koje je Jugoslavija morala rijeiti. Na nau sreu i potencijali njihovog rjeavanja neusporedivo su vei. Pri tome je od presudne vanosti shvatiti kako jedino kreativno i uinkovo rjeavanje politikih problema moe kupiti legitimitet vrijednosti koje teimo afirmirati. Europsko bratstvo i jedinstvo, mir, jedinstvo u razliitosti, sloboda malograanske su fraze i isprazni koncepti koji po sebi ne vrijede nita vie negoli su vrijedile njihove jugoslavenske varijante. Vrijednost je

politiki nemogue afirmirati ako se ne pojavljuju kao izraz uinkovitih, povijesno adekvatnih rjeenja. Politiko umijee sastoji se u pronalasku rjeenja, njihovoj afirmaciji i primjeni. Ovim tekstom uglavnom si postavljamo znantno skromnije, negativne zadatke u uvjerenju kako je potrebno raditi na ienju terena. Kritici i diskreditiranju nelegitimnih, neuinkovitih, prevazienih politikih koncepata. No njime se ipak provlai jedna pozitivna teza. To je teza o balkanizaciji Europe kao puta u dublju, politiki bogatije legitimiranu integraciju. Kako se, dakle, ipak ini da jugoslavensko iskustvo moe biti od neke, barem ilustrativne vrijednosti. Tu se ne radi o promociji vienja od kojih smo se ve ogradili. Jugoslavenska tragedija pukim se sluajem pokazuje kao dobar, krajnje ironian, primjer kako ak i najbezumniji raspad jedne drave, divlja orgija barbarskog separatizma pod vodstvom potpunih mranjaka, moe biti dugorono politiki korisna i smislena. Takav zakljuak mogao bi se uiniti poneto iznenauju. Previe je oit da bismo ga jasno mogli razabrati. No krenimo redom.

Pitanje koje se u zadnje vrijeme rubno pojavljuje u medijskom i politikom prostoru pitanje je takozvanog separatizma u okvirima pojedinih Europskih drava. Sluajevi kotske i Katalonije ine se najprisutniji. No teko je previdjeti Baskiju, belgijsko razdvajanje, Sjever Italije, Bavarsku... Kao da se radi o beskrajnom nizu potencijalnih arita teko razumljive politike bolesti. Kao da drave odjednom, sasvim neoekivano, poinju nalikovati nekadanjim carstvima. Kao da se poinju nezaustavljivo iznutra osipati. Kao da u trenucima sveprisutnog globalizacijskog napada na dravu odozgo, to je tjera integraciji, dolazi do kontradiktornih, fragmentacijskih tendencija odozdo. Temeljna teza ovog teksta sastoji se u vienju te unutranje fragmentacije kao praktinog izraza, a ne smetnje integraciji na vioj razini. Eventualna balkanizacija Europe, rasturanje jedinstvenih, samostojeih politikih zajednica - drava, predstavlja ispravan nain rjeavanja postojeih problema i kontradikcija. Takvo rjeenje jo uvijek nije osiguralo legitimitet. Ono zapravo nije ni osvjeteno na transparentan nain. Ne postoji ak ni kao bauk zastraivanja ugroenih suverenista. Njihov je bauk prije svega bauk europskog federalizma. Neko novo proljee nacija u Europi ne bi moglo biti nacionalno buenje u starom smislu. Njegova mogunost i mo vezana je za neupitnost i postojanost nadnacionalnih veza. kotska ili Katalonija ne trae razdvajanje od Europe ve dubinska povezanost u istu osigurava realno uporite njihovog zahtjeva za politikom posebnou. Novi nacionalizam malih naroda predodreeno je progresivan i politiki transformativan. Kao to je, uostalom, povijesno Katalunski ili Baskijski nacionalizam bivao u posebnoj vezi sa svjetskom revolucijom i ovisio o

njenom uspjehu, tako su danas deprivirane nacije potencijalni akteri vezivanja svoje konane realizacije sa obrazovanjem novih, nadnacionalnh oblika politikog jedinstva. Prilino se ironinim ini pomisliti kako tisue europskih radnika-internacionalista, nestalih u paklu graanskog rata, rtvovanih Kataloniji u ast, bivaju nasljeene od strane kapitalistikih kalkulanata to raunaju daje li, ili prima, Barcelona vie novca u zajedniku blagajnu. No istina je upravo takva i njome se povijest vraa u korist potlaenih: ako su radnici dvadesetim stoljeem svojom krvlju plaali buroaske povijesne trijumfe, nae vrijeme, izgleda, donosi promjenu uloga. Ako katalonski buroaski partikularizam profitira kroz Europu protiv panije, tada on dugorono radi na svoju tetu. Jer on doprinosi politikom vezanju Europskog tkiva. Provedbom njegovog programa politiko se zapravo ne povlai u Kataloniju, ve se kroz nju uzdie na razinu Europe. Cijela stvar uvjetno se moe pogledati kroz staru lenjinistiku prizmu povezivanja nacionalne emancipacije i intarnacionalnog socijalizma. U biti se radi o slinom procesu. No stvar je danas ipak sasvim razliita; razliita tono toliko koliko su razliiti herojski partizani sa iberisjkih uka osueni na propast i dananji buroaski kalkulanti sa velikim izgledima pobjede (kao uvjeta dugoronog poraza). U cijeloj se prii ipak postavlja pitanje: nije li nedopustivo fenomen nacionalizma uzimati ispranjeno i instrumentalno u odnosu na vie interese povijesti? Zar on nema svoju specifinu supstancu zbog koje ne smije biti tretiran tako rastezljivo i proizvoljno? Nacionalna identifikacija predstavlja, kao to je poznato, prilino recentan oblik politikog jednaenja. Devetneasto stoljee obino se uzima kao stoljee nacionalizma. Ipak jo prije stotinjak godina broj realiziranih nacija, nacija-drava u Evropi bio je daleko manji od onoga danas. Carstva, kao politike zajednice po prirodi satkane od mnotva razlika, slijepe na njihovo razlikovanje vodila su bitku sa nadmonim, revolucionarnim crvom koji ih je izjedao iz vlastite utrobe. Razlikovanje razlika upravo je prost izraz biti nacije: ona naime ne samo da nije homogena, prirodna ili kulturna, zajednica ve je upravo negacija takve, svojevrsno jedinstvo u razlici. Ona ustaje protiv jedinstva kao izraza podanikog otuenja politikog subjektiviteta naroda; protiv Cara kao Suverena i carevine kao tamnice naroda. S druge strane ona istovremeno ustaje protiv razlike kao do tad prirodnog oblika opstojnisti naroda; gotovo proizvoljno koristi najpogodniji graevni materijal i proizvodi politiku razliku nad razlikama. Iskonstruirana razlika meu razlikama obrazuje jedinstveno politiko tijelo, naciju, koja se subjektivira kroz instituciju drave. Nacija se potvruje u dravi, a ovjek uope, pojedinac kao politiki subjekt tek se kroz naciju, po prvi puta, afirmira u povijesti. U konkretnoj pak povijesti nacionalna emancipacija bila je sve samo ne ist i neproblematian proces kakvim bi se mogao uiniti ostajanjem u granicama politike teorije. Realna povijest kovala je nacije eljezom i krvlju. Nacionalna ideologija svoje je ciljeve ostvarivala duhovnim nasiljem i redukcionizmom stravinih razmjera. Koliko je zapravo teko svu zbiljsku kompleksnost ugurati u egzaktno odreenu, vjetaku politiku formu? Takvo to bar nije teko spoznati. Dovoljno se osvrnuti na stoljea za nama. Nae je vrijeme, uz ostalo, donijelo izglednost konanog zaokruenja nacionalistikih projekata, konanu stabilizaciju

zajednice drava kao stabilnih i neupitnih, priznatih jedinica, preduvjeta povijesnog ivota slobodnih graana. Povijest, ipak, rijetko staje, odbija da zavri i opetovano se pokazuje u sasvim ironinom svjetlu. Konana stabilizacija opasna je iluzija; budunost koja nee doi. Dinamini socijalni, tehniki, kulturni, spoznajni sadraj politike, koji smo na trenutak ostavili po strani, proizveo je okolnosti u kojima znaenja nacije, drave i politike zajednice moraju biti radikalno redefinirana. tovie: njihova pojava radikalno izmijenjena. Sadrajno prerastanje nacionalnih okvira nije samo presudno za nae vrijeme ve predstavlja problem stariji od veine nacionalnih drava samih. Iz proputanja hvatanja u kotac sa tim temeljnim modernim politikim paradoksom proizali su uostalom imperijalizam, svjetski ratovi i totalitarizam. Sasvim istiniti izrazi potpunog politikog podbaaja epohe za koju smo, na neki nain, jo uvijek vezani (1). Danas je prevazienost nacije jasnija nego ikad. Ona je upravo neupitna. Globalizacija je bila magina rije prethodnog desetljea, odgovor svih pitanja i prijepora. Zadnje je vrijeme neto drugaije: ono se uglavnom mui oko objanjavanja globalizacije same - valjda onim to je sama trebala objasniti. Ako nita njena se realnost dri neupitnom. Teko je nai nekoga tko tu realnost nije osvijestio na ovakav ili onakav nain. Sadrajno prerastanje nacionalne drave danas je neupitna injenica. Politiki se pak ista neobino ilavo dri. Takvo to sasvim je razumljivo: u njenom je krilu izrasla moderna demokracija, politika sloboda na svom dosadanjem povijesnom vrhuncu. Politiki je iznimno teko zamjeniti dravu. Ne postoji mogunost neposredne transimisije tehnikih, ekonosmkih idr. realnosti u politiku sferu. Drava kao izraz politike realnosti postojat e dok se ne artikuliraju i nametnu alternativni politiki oblici koji e samu politiku slobodu uzdii iznad dosadanje razine istovremeno pruajui konkretno razrjeenje problema tehnike, ekonomske i drutvene okoline. Europska integracija koja nam se odvija pred oima jedan je realan proces nalaenja takvih oblika. Taj proces je u sebi kontradiktoran. Njegov motor, ono to ga tjera osvijetena je realnost historijske prevazienosti i ogranienja nacionalnog lokalizma; no kao vizija koja svoje zaokruenje jasno vidi na krajnje proizvoljnim i vjetakim granicama Europe sam pati od nove varijante istog problema. Naime: svijesnog reproduciranja proirenog lokalizma koji se u globalnoj perspektivi pokazuje jednako iracionalan. To jasno pod pretpostavkom uspijeha i dovrenja samog procesa. Do tada on se bori sa morem bliih i opipljivijih problema. Njihovo tehniko rjeavanje proces donekle odrava u pokretu, no sasvim je jasno kako suvie suhe, tehnokratske metode noenja s njima nerijetko uzrokoju tetu veu od koristi. One bitno politikom projektu oduzimaju politiki karakter, pretvaraju ga u svojevrsan tehniki poduhvat. Razvojem dotine kontradikcije mora se pojaviti pitanje: emu uope takav tehniki poduhvat? To je pitanje na koje je, jasno, nemogue nai tehniki odgovor; to je trenutak u kojem prividno stabilan i funkcionalan sistem poinje da se uruava. Dalje: proces europske integracije u svojim poetnim fazama moe poluiti fantastine politike uspjehe nepolitikim sredstvima, radom iza lea politike. Takva praksa europsku integraciju dugorono predstavlja kao praznu ljuturu, a ne kao alternativni model uzdizanja politike slobode na viu razinu i likvidira racionalnost nacija-drava. Suprotno: svojom ispraznou on njihov politiki znaaj neoekivano reafirmira. Problem koji se, dakle, javlja iznalaenje je politikog, demokratskog, oslonca

europske integracije. Oslonca koji mora iz temelja ukinuti antipolitiku praksu pasivnog prihvaanja tehnokratskih rjeenja kao izraza openite volje. S druge strane: oslonca koji ne moe biti koncipiran utopijski kao izraz volje nekakvog fantomskog europskog naroda. Ako postoji stvar gora od tehnokratskog realizma to je svakako bespredmetan, bajalaki utopizam. Spomenuta balkanizacija Europe ini se kao rjeenje koje nam se nalazi pred nosom, te ga upravo zbog toga teko razabiremo. Sluaj bive Jugoslavije kao primjer dugorone integrativne smislenosti balkanizacije u tom nam je smislu od neke pomoi. On nam moe pokazati kako je malo uistinu i dobro za Europu.

II

Francois Mitterrand, onodobni francuski predsjednik, poetkom devedesetih imao je odreenih problema sa razumjevanjem jugoslavenske krize. Nije mu, naime, bilo jasno kakvog smisla ima dezintegracija jedne drave u vrijeme golemih koraka ka europskom ujedinjenju. Uz svu, naizgled, oitu smislenost takve primjedbe raspad Jugoslavije na kraju se pokazao kao najmanji problem u cijeloj prii. Pravom katastrofom pokazao se nain njegova odvijanja. Sa povijesne distance, iz dananje perspektive ini se kako spomenuti raspad, ak i uz cijenu popratnih pojava, moemo vidjeti kao veliki dobitak, kao korak naprijed i pokazni primjer Europi samoj. Mitterandov prigovor danas je sasvim besmislen: europske drave trebale bi krenuti upravo jugoslavenskim putem kako bi svoju integraciju uistinu i mogle uzdii na viu razinu. Kompleksnost nacionalnog pitanja u Jugoslaviji domaem je itatelju nepotrebno posebno pojanjavati. Povijest uvijek kasni na granicu. Granica je krajnja, marginalna, uvijek daleko. Do nje se zadnje dolazi - bez obzira na brzinu kretanja. Ona sama, takoer, uvijek kasni u dolasku. Nae europsko integriranje aktualan je primjer. Nai narodi, kao to znamo, oduvijek dijele ari graniarskog ivota. Nije li stoga prirodno da teko bez granica ive? Da granicu vole, na njoj i za nju umiru? Nipoto. Krajnje je vrijeme da se iz litarature i ivota, iz kolektivne svijesti iskorijeni patetina, romantiarska vizija Balkana kao mitskog i iracionalnog. Da se povijest; kultura, drutvo i politika kod nas prestanu tretirati na egzotian, izdvojen nain. Niti se raspad Jugoslavije nalazi u posebnoj vezi sa udljivim balkanskim biem, niti je nacionalno pitanje na Balkanu, u svom korjenu, ita kompleksnije negoli je drugdje. Govoriti o kanjenju povijesti znai pretpostaviti kako ista ima upisan raspored. Povijest ne kasni, niti se kree. Davno smo nauili kako se to u njoj djelovanjem pokreu ljudi. Efektivnim i odgovornom djelovanju ine povijest, autentino je proizvode. Pasivnom inertnou i/ili politikom neodgovornou stvaraju uvjete kaosa i destrukcije.

Jugoslavenska politika pedeset se godina koprcala pod razinom minimalne povijesne odgovorosti. Vlast je u svojoj sutini bila naopaka. Partija i Voa poredak su gradili na trulim temeljima politikog ropstva i egzistencijalnog oportunizma. Pogreno bi bilo tvrditi da su isti bili dogmatini. Oni su ipak gradili socijalizam sa ljudskim licem: u traenju pravog kursa sve postojee podvrgli su kritici i stalnoj promjeni...uz iznimku sveg najgoreg. Oporba takve vlasti bila je i gora (jer vlast je, kao to znamo, uvjek malo bolja negoli narod zasluuje). Unutarnja i vanjska, republika i centralistika, unitaristika i nacionalistika, samoupravna i planska, liberalna i komunistika oporba. Oporba je djelovala sljubljena uz sistemom, oportunistiki. Ili jo i gore: bezumno radikalistiki i na osnovi goroj od one reimske (ukoliko je takvo to uope i mogue). Oni mudri biti su udaci, obine budale. Ima li toga tko ilasa nije tretirao ko crknuto pseto? A narod je Vou ljubio. Ta emu slue i Voa i narod nego da se sljube? U jednoj zemlji bremenitoj problemima sve je bilo sutinski trulo, bolesno i pogreno punih pedeset godina! Otkud onda uenje nad kataklizmom koju smo, uglavnom, preivjeli? Ako je ita iracionalnije od naeg raspada onda je to svakako bila sama zajednica. Raspad se pojavljuje kao istinit izraz jedne politiki bolesne zajednice; izraz jedne duge vladavine politike nesposobnosti ija je najvea kazna bila postojano odranje iluzije o vlastotoj veliini. Neki politolozi poput Jovia dre se teze o raspadu kao loginoj posljedici svijesnog kretanja ka odumiranju drave. Kao da su jugoslavenski vlastodrci bili u stanju ita napraviti kako spada. Da su oni radili na njenom odumiranju prilino je vjerojatno da bi nam dotina drava jo uvijek bila pred oima. Jovi je znanstvenik. On isto nepristrano i analitiki dokazuje kako je Jugoslavija imala ansu, kako je tu ansu unitila ideokratska, antidravna vlast. Njegova ideokracija nekakva je vladavina ideologije. Ona bi, ukoliko je, uz svu svoju limitiranost ipak i nadasve trebala biti antikoruptivna i homogenizirajua. Zdrava na bizaran, ekstremistiki nain. Kao Velika proleterska kulturna revolucija. Ona je nepravedna, bezumna i destruktivna, ali ipak zdrava i nekoruptivna. Vladavina ideologije, bez obzira na sadraj, teko e proizvesti neto dobro. No ukoliko je autentina moe sa zdravim odstraniti i ono trulo. Njena je logika nezaustavljivo, razorno galopiranje koje se na koncu smiruje u vlastitom odumiranju. Plamen ideologije kao sveproimajui proima i vlastite temelje. to je jai krae traje i za sobom ostavlja zgarite, istinu. Revolucije, putanja ideologija u pogon, kao to znamo jedu svoju djecu. A Maovi Crveni gardisti mogu da postanu generacija racionalnih i poduzetnih crvenih tehnokrata. Tko se, stoga, usudi Jugoslaviju proglasiti ideokracijom? Kakvu li teinu moe imati ideologija u koju nitko ne vjeruje? Odumiranje drave, samoupravljanje i udrueni rad; ta radilo se o litararnoj preokupaciji Edvarda Kardelja. Teoretiara, velikog kompeksaa nae partijske elite. Potrebno se, dodue, sloiti s gospodinom Bancem kako je samoupravljanje bilo korisno sredstvo prikrivanja politike neslobode. Neemu je, za divno udo, ipak i sluilo. No upravo stoga ideologija je instrument, nipoto svrha. Realnost jugoslavenskog politikog ivota prije je orgija dvolinosti i korupcije, oportunizma i ispraznih fraza, politikog umijea kao tehnike zakulisnih igara i udvornike kulture idolopoklonskog titoizma. Jedina konstanta tog reima uporno je odbijanje demokratizacije popraeno vladavinom mediokritetskog populizma i trulog kompromiserstva na svim razinama. Takav poredak pokazao se nesposoban u svakom smislu. Pa

tako i konanom provoenju vlastitog unitenja. Za ilustraciju toga dovoljno se prisjetiti bizarne Kadijevieve sjednice za izglasavanje pua!?Jugoslavenski poredak teko je mogao rijeiti ita, a kamoli nacionalno pitanje. Dapae: teio je legitimacijski parazitirati na infantilnoj borbi protiv nacionalizma. Na dini socijalistiki sistem (sa ljudskim licem) postigao je nezamislivo. Nacionalizam devetnaestog vijeka uinio je emancipatorskim na kraju dvadesetog. I to zbiljski, a ne fiktivno. Tuman...kao emancipator. udno zvui. U tome i je sva sutina nae tragedije. Taj nacionalizam devetnaestog vijeka osamdesetih se godina ukazao kao nositelj demokracije, politike slobode. Kao to je spemenuti, nerealni, sasvim apsurni Milovan ilas u svom ismijanom pismu vizionarski prorekao. Cijela stvar moda bi se po nacionalistima, komunistima i hibridnim varijantama istih koliko toliko mirno i odvila da nam je bila uskraena svesrdna pomo Armije kao uvara i integrativnog faktora. Ovako je kao to znamo sve polo u ... bespua povijesne zbiljnosti. Detalji su ovdje, jasno, nebitni. Bitan je rezultat i cijena. Cijena je barbarska destrukcija tehnikih i ekonomskih potencijala, drutvenih i kulturnih veza i sadraja, i svih ostalih sitnica (kao to su, na primjer, goli ljudski ivoti). To su, jasno, rtve koje su nacije morale platiti kako bi dole do cilja. A cilj je sloboda. Dakle: osjeaj nacionalne samobitnosti i nuna odgovornost koja s tim dolazi. No: to konkretno moe znaiti odgovornost jedne sitne drave (u velikom povezanom svijetu) iji opstanak, doslovno, u potpunosti ovisi o to tjenjoj vezi s okolinom? Mala balkansa dravica u svakom je smislu potpuna negacija nekakvog konzervativnog, autarkonog ideala. Njen je opstanak nemogu u izdvojenosti i toga je sama u potpunosti svjesna. Odgovornost i sloboda, nacionalna samobitnost sama za nju se prirodno i neizbjeno pretapaju u autentini integralizam. Sumanuti hrvatski ognjitari, kojih nam kao to znamo jo uvijek ne nedostaje, pokazali su se umjerenim eurooptimistima u trenucima najvee krize kroz koju Unija prolazi. Kao da se lukavi Um s nama ponovo poigrao, a rezultat igre daje nam oite razloge za optimizam. Rezultat raspada Jugoslavije stvaranje je dravica u potpunosti ovisnih. Dravica iji graani kroz realizaciju nacionalizma dolaze na poziciju autentinog naddravnog integralizma. Kakva je pak situacija sa kulturnom razinom? Zar dugorone posljedice kulturnog nasilja, ienja i fiksiranja identiteta ne predstavljaju nepovoljan faktor promiimanja razliitih naroda? Kako je mogue da jedan Hrvat-katolik predstavlja dobitak, a ne problem europske integracije? Mogue je. Raspad Jugoslavije nije samo fiksirao idenitete, ve ih je i radikalno protresao. Fiksiranje se u cijeloj prii pojavljuje kao reakcionaran odgovor na realnu kulturnu revoluciju koja se morala biti pojaviti kao izraz dubokih politikih turbulencija. Konzervativna, identitetsko fiksirajua reakcija kratkorono se pokazala iznimno uspjena. Ljudi su se skrasili u svom redefiniranom, zatvorenom odreenju. Redefiniranje samo, revolucija sama, ipak ostaje sadrana u samom fiksiranju i preko njega. Dugoroni efekt postepeno mora pokazati i suprotne tendencije. One ka otvaranju. Slabljenjem institucionalne, planske manipulacije kulturnim sadrajima vremenom dolazi do ponovnog otkrivanja trajno prisutnih preklapajuih identiteta. Za tim sljedi sve intenzivnije obogaivanje, prerada i novi oblici njihove aktualizacije. Izglednim postaje trend masovnog produbljivanju kulturne mnogostrukosti i novih oblika identifikacije.

Tada se od presudnog znaaja pokazuje prethodno iskustvo krize identiteta i redefiniranja; obini ljudi su u mogunosti temeljem vlastitog iskustva, a ne neke akademske rasprave, osjetite fragilnost, promjenjivost i iskorijenjenost kulturnih identiteta. Nekakav ustaki guslar u cijeloj se prii pribliava poziciji kulturnog relativizma koliko je uope u njegovom sluaju mogue. Ovdje se, jasno, radi o pukoj spekulaciji, fantaziranju o dugoronim posljedicama kulturne katastrofe koja nas je zadesila od poetka devedesetih. Njen smisao osvijestiti je kako politiko i kulturno razdvajanje, ak i kada se javlja u tako barbarskom obliku, dugorono ne mora proizvesti zatvaranje i suprostavljanje uspostavljenih razlika. Kako je ak u stanju proizvesti sasvim suprotne tendencije. Kako svako novo kulturno diferenciranje, kao svojevrstan oblik kulturne revolucije, predstavlja potencijalan progresivan iskorak ka vrem povezivanju i veoj kulturnoj slobodi. Jer upravo je kroz permanentnu revoluciju kreativnog kulturnog razdvajanja mogue proizvesti zbiljsko multikulturalno jedinstvo. Nipoto kroz zastarjele koncepte vieg jedinstva nad razlikama. Na bazi razdvajanja proizvode se okolnosti autentinog kulturnog premreavanja tisuama niti. Kako na europskoj, tako i posebno na naoj balkanskoj razini. Kulturna veza uspostavljena odozdo, bez prisile partijskih direktiva i uzornog modela kao to nam se prikazivao turistikim reklamama jugoslavenskog jedinstva u razliitosti. Ako bi, s druge strane, na trenutak zamislili jugoslavensku priu u nekom paralelnom svemiru (bez raspada) doli bi, vjerujem, do rezultata mnogo nepoeljnijih od situacije kakva je realno pred nama. Ante Markovi kao uspjean premijer svojom bi dovrenom stabilizacijom, kako u ekonomskom tako i politikom smislu, Jugoslaviju uinio jakom i prosperitetnom dravom. Povezanost i identitet naroda i narodnosti morao bi tada biti mnogo tjenji. Uspjena narodna privreda i postepena demokratizacija (odozgo prema dole) rodila bi nove oblike slobodnog patriotozma. Moda bi se ljudi napokon osjeali jugoslavenima, a republiki nacionalizam bio zamisliv jedino uz napor jednak onome kojeg ulaemo kada razmiljamo ovakvu funkcionalnu Jugoslaviju. Na kulturnom planu cvale bi rue, te bi se ubrzano kretali u smjeru fuzije posebnosti. Bili bismo najstariji novi lan Europske unije i jedna od drava koje osim za stolom pomalo odluuju i iza kulisa. Imali bi svoju raunicu i Europu mogli gledati instrumentalno. Portvovno bismo uvali svoj regenerirani suverenitet. Tee bismo shvaali male i marginalizirane (razne Arape i Kurde) jer bi sami bili vei, znaajniji i zatieni. Bili bismo prvi borac protiv prava naroda na samoopredjeljenje i prvi saveznik frankistoidnog Madrida u guenju separatizama (zlu ne trebalo). Bili bismo jedna obina, sasvim prosjena i sretna europska zemlja koja zajedno s ostalima dugorono radi mnogo toga u korist vlastite tete. Daleko bi bili od blaenstva koji nose one sitne i bespomone, nesretne, ali nadasve samobitne dravice balkaniziranog Balkana. Nai bi narodi moda i birali takvu Jugoslaviju. Oni sreom nemaju taj izbor. Jo su jednom prisiljeni da, barem potencijalno, budu zbiljska avangarda nove Europe. Previe ovisni da ne bi bili istinskiji europejci. Jedina balkanska dravica koja jo u potpunosti ne odgovara naem idealu svakako je Srbija. Ona mu nije daleka kao ova jaka, zamiljena Jugoslavija. Prije kao zarobljena okovima ostataka one realne, trule i depresivne. Srbija kao da jo uvijek nije dola sebi. Kao da se hrva sa

utvarom pijemontizma i povijesnim kompleksima kojih se tako teko rjeava. Zdrava Srbija, Srbija liberalna i konzervativna, graanska i nacionalna, Beogradska i umadijska na izbore izlazi sa edom i Vukom. Trai preokret. I svoj postotak nikako da istjera na dvoznamenkastu brojku. Zna li Srbija ta znae one Koine rijei "ak su i od nas gori!" Zna li ona uope tko je Koa Popovi? Shvaa li da velika Srbija sa Desankom Maksimovi posjeuje tamnice (i Zogovia, i ilasa podjednako); kako se ne kurva na dedinjskom dvoru. Shvaa li Srbija ta bi bio nacionalni preporod? Shvaa li da preporod nije sputanje u blato, uniavanje i malograanska patetika; svetosavlje s ostacima starog, bezbonog, reima? Da kazniti Srbiju znai podati joj lik Malog Slobe i Grobara? Muiti je znai njen duh trovati paranoidnim zavjerama i interesnim sferama; sukobima svjetova i civilizacija. Mitologizirati je, njenu sudbinu initi traginom kako bi se perverzno moglo uivati u opem samosaaljenju. Sadanja vlast moda je vlast tranzicije, srpska varijanta manipulativnog sanaderizma. Ona moda kao takva ima vie, historijsko opravdanje. No greno je zaboraviti kako Srbija moe i bolje. Ona bolje i mora, i cijeli Balkan jo eka njen nacionalni preporod. Njen dolazak k sebi i krunsko nacionalno ostvarenje kroz prihvaanje razlika i izgradnju mostova. Jer Srbija nije samo zadnja koju se eka da postane samosvojna, mala i stoga velika. Ona je najvea od malih. A srpstvo je samo najmnogostrukije. Ono stoga mora da bude najraznovrsnije, da spozna tu razliku kao veliinu, a ne prokletstvo. Srpstvo je pozvano da kroz sebe promovira mnogostrukost, a ne jedninu. Jer srpsko je Nevesinje i Cetinje; srpsko je Kosovo i Krajina, srpski je i Dubrovnik. Srpstvo osloboditi od Srbije jedno je s osloboenjem Srbiju od srpstva. Srpstvo Cetinja, Dubrovnika i Knina ubila je Srbija. Ono je nestalo u Beogradu. Srpstvo na Kosovu ubija Srbija. Jer Kosovo se brani u Beogradu, a ne na ulicama Mitrovice. Vuk Drakovi poderao je glas u govoru dugom dva desetljea, a Srbija nikako da uje. Pokret srpske obnove nikako da doe i sve nas oslobodi Srbije koja ne voli nikoga, pa ni samu sebe. Teko je smrtniku glumiti Vuka. Stoga u stati sa posvetom tom velikom neostvarenom dravniku. Sa, ini se, uzaludnim zazivanjem srpskog nacionalizma. Jer ako ostale balkanske dravice, ak i protiv vlastitih namjera, moemo smatrati primjerima jednog progresivnog, svjetskopovijesnog fenomena, Srbija je prije njihova suprotnost. Ona je do dananjeg dana primjer kako nacionalni partikularizam i u naem vremenu moe poprimiti sasvim neadekvatne oblike. Drakoviev ideal srpskog nacionalizma moemo smatrati mudrim, dalekovidnim, moralno i politiki legitimnim. No taj ideal tim se nee pribliiti realnosti. Realno iskustvo srpskog nacionalizma pokazalo nam je da mo, reinkarnaciju i relativnu postojanost starih, devetnaeststoljetnih oblika nacionalizma nipoto ne smijemo podcijeniti. To iskustvo ukazuje na mogue ugroze novog proljea europskih nacija koje ovim tekstom promoviramo. No pitanje nije ima li neki novi zamiljeni nacionalizam utopijski ili distopijski karakter. Ne radi se o naim izmatanim eljama ili strahovima. U pitanju je postavljanje prema realnim politikim tendencijama koje se oito javljaju i ija sudbina nije ni poznata ni upisana. Realne tendencije ka dezintegraciji postojeih europskih drava javljaju se kao pitanja dnevne politike. Praktino pitanje kako se prema njima postaviti na dnevnom je redu. Sluaj Jugoslavije ostaje u prolosti i literaturi. On je specifian i ne moe nam dati odgovore na aktualna pitanja. Jugoslavensku

problematiku potrebno je dakle ovdje uzeti kao pomo pri to ilustrativnijem predoavanju koristi balkanizacije. Vizija male, samobitne drave, koja kroz ostvarenje svoje nacionalne emancipacije prirodno tei integraciji sjajno je predoiva u postjugoslavenskog kontekstu. Nacionalno osloboenje naih naroda pokazuje se u funkciji europske integracije.

III

Kakva je dakle ta europska aktualnost prema kojoj smo usmjereni? I posebno: koliko je zapravo znaajan taj famozni, takozvani separatizam? On nipoto nije jedan od centralnih problema europske politike. Tu se ne radi o niem dramatinom i hitnom. Prije marginalnom, nevanom i, uz to, teko shvatljivom. Mitterandovim nasljednicima jo je i tee shvatiti tako besmislene zahtjeve kao samostalna Katalonija, kotska ili Baskija. Ta zar ne bi trebali raditi na jaanju jedinstva i rjeavanju realnih problema, a ne stvaranju novih? Neki, kao Red Ed Miliband, otkrivaju nam kako separatistike inicijative imaju dalekosene posljedice jer nam oteuju ak i duu. Kako se ljudi uope mogu povesti za kalkuliranjem zarade od naftnih platformi? Ili pak izbjegavanju odljeva novca sa pokrajinske na federalnu razinu? Pa europsko jedinstvo samo se gradi na suprotnim principima zaednikog interesa i solidarnosti! Mi balkanci dolazimo u iskuenje da se posluimo onom Koinom kako su ak i od nas gori. Ta to danas moe znaiti jedna kotska? To bezumlje nikome ne koristi. Cijela je stvar novoprobuenog nacionalizma pretjerano, ideologino nametanje partikularistikog diskursa i nedouena, povrna kalkulacija sitnih lokalnih interesa. Ako stvar sagledamo u cjelini, ako uvidimo na zbiljski, dugoroni interes takve nas gluposti ne mogu ometati. Jer na interes je u zajednici i zajednikom rjeavanju problema na ope dobro, a ne u bezumnom separatizmu. Pitanje koje se stoga otvara prilino je jasno: koja je onda uope uzrok tako tekog rjeavanja najbazinijih problema na europskoj razini? To svakako nije marginalan i beznaajan pokrajinski separatizam. Bezumni partikularizam niemu ne slui i sasvim je racionalno probleme rjeavati sa stanovita cjeline, na zajedniki interes. Svaka se od drava, kao to znamo, u potpunosti ponaa prema tom naelu. Posebni kulturni identitet potrebno je uvati i poticati; no zar politiko-kulturno jedinstvo nije pretpostavka naeg zajednikog prosperitata? Svima nam je poznato kako vie ne postoji drava sa iluzijama o strogoj izdvojenosti vlastitog identitata. Svi smo velika sretna obitelj. S izuzetkom rijetkih situacija u kojima napadamo lijene, parazitske junjake; faistoidne, eksploatatorske arijevce; umiljene, komonveltovske otoane isl. to nas uope realno vee za dravu kao posrednika; emu je Unija jo uvijek uope zajednica drava? Tu se valjda radi o neem bitno drugaijem. Jer drave su prirodne i povijesne cjeline, legitimne i ostvarene jedinice preko ijih se lea ne mogu ostvarivati nekakvi magloviti, bespredmetni zajedniki interesi. iji zajedniki interesi? I pukokolcima je jasno kako politiki identitet

prethodi interesu. A identitet Unije obrazuje se posredstvom drava. To je barem jasno kao dan. A kotska... to je uope kotska? Miliband nas ui da je kotska konstitutivna za britansku duu. A duu se, kao to znamo, ne djeli. Moda bi, s obzirom na povijesno iskustvo, pomalo sarkastino bilo Kataloniju duhovno vezivati uz Madrid. No prolost je stvar prolosti. Rijeima generala Gotivine: okrenimo se budunosti. Budunosti nedodirljivosi drava i slavi Unije, jedinstva u kontroliranoj razliitosti. Temeljno je pitanje koje se stoga postavlja: koji nas to put vodi u bolju budunost? to je vea smetnja racionalnom europskom upravljanju i demokratiziranju Unije: vea ili manja drava? Primjerice: Britanija ili kotska? Ometa li obrazovanje novog politikog identiteta na vioj razini prisutnost starih ili stvaranje novih, uih i odreenijih, koji u svom temelju postoje kroz Europu? Koi li razvoj europske politike postojanost nacionalnih, duboko ukorijenjenih, institucija koje joj prethode i iz kojih crpi svoj legitimitet. Ili bi je moda omtala unutarnja transformacija istih, proizvoenje novih institucija koje bi izvorno bile usmjerene ka onom zajednikim? ini se kako sama pitanja nude jasne i nedvosmislene odgovore. Ta jo nas je Rousseau, u poneto drugaijem smislu, nauio da veliki broj malih razlika ini harmoninu i u sebi izmirenu cjelinu; da mali broj velikih cjelinu nuno razara. Vee drave, po logici stvari, uvijek e se lake zavarati iluzijom samostalne odrivosti. U dananjem svijetu takva iluzija izgubila je svako zbiljsko opravdanje. Sasvim je nedopustivo i opasno tolerirati je u bilo kojem obliku. Shvaanje politike zajednice kao autarkine cijeline staro je koliko i samo miljenje o politici. Grki je polis uglavnom funkcionirao kao takva cjelina, te je njegova temeljna ideja bila samodostatnost. Imperijalno otvaranje svijeta u rimskoj epohi povijesni je izraz suprotne tendencije. Tendencije povezivanja i proizvoenja ivota koje prekorauje granice lokalizma. Srednji je vijek povratak lokalnog, autarkinog i zatvorenog na velika vrata. Feud se ipak pokazuje kao svojevrsna negacija polisa. Ukoliko polis predstavlja bogatu, autarkinu zajednicu politike i slobode, feud je sasvim uska, siromana, agrarna cjelina sile i sluanjstva. Kapitalistika epoha oznaava konano i, nadajmo se, i trajno otvaranje svijeta. Razbijanje granica lokalizma. Ako emo vjerovati Marxu drava predstavlja prolazni oblik u kojem se zajednica slobodnih, privatnih vlasnika konstituira kao openitost naspram lokalne, autarkine, feudalne, nepolitike egzistencije. Drava ne predstavlja ekonomsku zajednicu niti je njena briga proizvodnja ivota u neposrednom smislu. Ona je, kao instrument, u samom temelju svoje konstitucije osuena na odumiranje. Marksistika teorija dravu tretira kao nuan instrument graanskog drutva; kao oblik njegovog konstituiranja. Njena praktina pojava teko bi se mogla smatrati konzistentni odrazom tako shvaene biti. Povijesno drava brodi sasvim raznoliko jer - udni su putevi gospodnji. Tako se ona, kao to znamo, u razliitim povijesnim okolnostima pojavljuje as kao u sebe ekonomski zatvorena cjelina, as kao imperijalistiki gorostas, as biva ukinuta i pretvorena u ovakvu ili onakvu totalnu zajednicu. Ona se u dvedesetom stoljeu u zapadnoj Europi pojavljuje kao intervencionistika, kejnzijanska, drava koja, do odreene razine, vodi rauna o odranju bitnih elemenata neke vrste autarkinosti. Takva drava u naem je vremenu osuena na propast. Ekonomsko, znanstveno, tehniko i kulturno

povezivanje; proizvoenje ivota na transnacionalnoj razini izvuklo je staroj dravi (takozvanog) blagostanja tlo pod nogama. Kada povijest ne bi bila stvar prakse, kada je ne bi proizvodili ljudi, ve strukture svi problemi koji mue Europu tehniki bi mogli biti rijeiti u jednom popodnevu. To na sreu nije sluaj. Politika je drugo ime za najneposredniji oblik praktinog proizvoenja povijesti. Politika sloboda predstavlja izborene i neotuive mogunosti politike participacije. Slobodno politiko djelovanje po svojoj prirodi prethodi svakoj instituciji i pravu. Ono osigurava njihovu mogunost, njihov je stalan konstekst, te ih na koncu neposredno proizvodi. Djelovanje je samo istovremeno kontekstualizirano istim pravom i institucijama. S druge strane strane ono biva uvjetovano promjenjivim realitetom politike kulture i identiteta. Vezu izmeu politikih institucija, prakse i identiteta pogreno bi bilo smatrati vrstom i nepromjenjivom. On se zapravo nalazi u konstantnom pokretu i promjeni. Upravo ta dinamika, ustaljenost i kontinuitet njihove interakcije i komunikacije u zadanim okvirima ono je to ih ini vrstim i stabilnim. Ono je to ih vee jedno za drugo. Takvo povetivanje, to politiko bie ne moe nastati dekretom, iz niega, preko noi. Kao ivo povijesno-politiko bie ono ini politiki sustav u svom najpotpunijem smislu. Stabilnost i postojanost politikog sustava sa jedne je strane stvar kontinuiteta, dok se s druge strane sastoji u pravo u konstantnom prilagoavanju i promjeni. Otud i razlika izmeu stabilnih i jakih politikih sustava i onih fragilnih, nestabilnih i disfunkcionalnih. Britanski sustav, u tom smislu, ve stoljeima predstavlja fantastian politiki uzor cijelome svijetu. Politiki sustavi razliitih europskih drava povijesno se mogu smatrati vie ili manje uspjenima. Ono to je pak presudno shvatiti je da svaki od njih predstavlja posebnu politiku cjelinu. Kako je svaki sustav posebno politiko bie i kao takav duboko ukorijenjen. Obrazovanje europskog politikog sustava, svojevrsnog oblika premoivanja razliitih dravnih institucija, identiteta i praksi, pokazalo se kao izrazito zahtjevan zadatak. Svi relevantni akteri svijesni su dotinog problema. Svi znaju koliko je golema njegova teina. Prevladavajui pristup noenja sa istim uglavnom se sastoji u ekanje stvari da se rijee same od sebe. Propagandni rad na stvaranju europskog identiteta - iroko prisutan u masivnim medijima, prigodniarskim govorima dravnih elnika i, posebno, eurobirokrata. Ljudi se njime tretiraju poput potpunih imbecila, pa je njegov totalni neuspjeh sasvim izvijestan. Promoviranje europskog parlamenta kao autentinog i neposrednog izraza openite volje i politike aktivnosti europljana. to je faktino: promocija megalomanskog debatnog kluba, u plavo obojene varijante Vrhovnog sovjeta sa dodatkom slobode govora. Naa srea svakako lei u tome da mu nitko ne planira prepustiti nikakve ovlasti. U protivnom bi nas sluaju, vjerujem, snaao raspad uz mogue ratno stanje. Najefikasnije orue europskih elita isekivanje je spontanog preljevanja golemih uspjeha integracije sa ostalih podruja na politiku razinu. Kako im na ostalim frontovima ide tako sjajno, te im pri tome politike kontradikcije uope ne ine probleme, pred nama je, oito, sretna budunost. Balkanizacijske tendencije o kojima je bilo rijei potrebno je staviti u ocrtani kontekst. Njih je potrebno vidjeti kao most ka politikom integriranju Unije. Nipoto kao prijetnju njenoj

stabilnosti. Ako nam Miliband ne lae i kotska je uistinu konstitutivna za britansku duu, onda bi valjda njen odlazak poneto znaio i za britanski politiki sustav. Taj sustav bi se upravo zbog svoje superiornosti (kao suta suprotnost onom jugoslavenskom) svakako znao na najbolji nain nositi sa takvim promjenama. Moda bi cijela stvar za sobom otvorila nove mogunosti rjeavanja pitanja Sjeverne Irske. Moda bi i Wales pokazao elju za promjenom. Zar na koncu i buenje engleskog nacionalizma ne bi bilo izvijesno; Engleske kao republike? Bespredmetno je pretpostavljati kako bi neke mogue, no nadasve daleke, politike promjene mogle izgledati. Ono to je bitno naglasiti je njihovu poeljnost. Dezintegracija starih, stabilnih politikih cjelina otvaranje je podruja novih mogunosti. Nacionalna emancipacija je, uostalom, i sama po sebi oduvijek predstavljala slobodarsku vrijednost za koju vrijedi ginuti. Zar slobodna Katalonija nije i konaan poraz Francisca Franca? Netko bi mogao izraziti skepsu zbog one sebine, kalkulativne motivacije malih nacionalizama. Njihov bi se uspjeh mogao vidjeti kao svojevrsna ugroza naela solidarnosti. Ukoliko je motivacija za osamostaljenje uvjetovana raunom ekonomske koristi, i takva se praksa prihvaa i promovira teko da moemo oekivati ita drugo doli produbljenje otuenja djelova Unije. Posljedino produbljivanje onog famoznog jaza bogatih i siromanih. Takvi prigovori ipak se ine promaeni. Vie je razloga tome. Pretpostavka od koje polazimo kae nam kako su ekonomija i drutvo daleko prerasli i velike, a kamoli ne male drave. Velike drave sa svojim vrstim politikim imperativima i veom razinom relativne neovisnosti, u veem posjedu moi i neovisnosti kojom raspolau uvijek e moi vriti vee nasilje nad interesima svojih graana, kao i ostalih drava. Naroito u zajednici kakva je Europska unija. Kratkoroni i ogranieni probici s kojima oportunistiki nacionalisti mogu raunati sasvim su zanemarivi ukoliko sagledano iru perspektivu. Katalonija moe odlaskom Madridu uskratiti novce no tu se ne radi o igri nulte sume; slabljenjem velikih drava i jaanjem znaaja integralnih, europskih institucija svi su dugorono na dobitku. Balkanizacija svakim korakom proizvodi okolnosti u kojima pojedina politika jedinca sve vie treba cjelinu. Ona osim toga i dalje, razumljivo, odrava sve podebljane, konkretne veze sa ostatkom svoje bive drave. Jer upravo europsko jedinstvo omoguuje razdvajanje bez destruktivnih efekata istog. Brojnost spona koje odozdo prema gore vee cijelu strukturu ne smanjuje se nego poveava. Put do dobro ureene cjeline stoga ide kroz stvaranje veeg broja manjih veza. to je po sebi ono magino rjeenje koje ukida opasnost stvaranja velike superdrave, prebacivanje svih stvari kojima se drave delegitmiraju na viu razinu. Osim toga balkanizacija omoguuje napredak u rjeavanju naizgled nerjeivih europskih pitanja kao to je famozni problem kulturne integracije takozvanih manjina. Balkanizacijom se stvar postavlja na sasvim nove osnove. Praktinom transformacjom politikog identiteta odozdo, kulturnim fragmentiranjem unutar samih drava i novim povezivanjem identiteta koje trenutno postojee dravne granice razdvajaju stvaraju se uvjeti u kojima napadi na multukultularizam postaju mnogo tei. Sam multikulturalizam pojavljuje se na drugaiji nain. Europske nacije vlastitom dekonstrukcijom same se pokazuju kao mozaici razliitog. I to praktino, u samom

drutvenom ivotu, a ne teoriji. Pakistanci, Marokanci, Turci i Kinezi uvijek su na dobitku napretkom balkanizacije Europe. tovie: ini se izvijesnim kako bi uspjena balkanizacija morala pozitivno djelovati na prespektive daljnjeg Europskog irenja na jug i istok. Politiki funkcionalnija Europa svakako ima vei potencijal za daljnje irenje; kao to i razvoj unutarnjeg multikulturalizma mora doprinijeti omekavanju blokada i prepreka prema vanjskom svijetu. Mogunosti o kojima govorimo puka su fantazija, slova na papiru. Radi se o ilustracijama. No ono to je realno, kao to smo rekli, sve je prisutnija volja naroda za politikom samobitnou. Ukoliko se ta volja pojavljuje utoliko ona mora biti pozdravljena i podrana. Europske joj institucije prve moraju izai u susret. Jer vie balkanizacije vie je Europe. No kako se dakle europski predstavnici postavljaju prema balkanizaciji? Nedavno smo mogli vidjeti primjer Manuela Barrosoa. Europska unija za njega je zajednica drava. kotska kao nova drava stoga bi, logino, iz Unije bila izbaena. Besmislenost takvog stava teko je previe naglasiti. Sa tehninog stanovita teko je nai dovoljno opravdan razlog. Oito se radi o strogoj politikoj poruci. Unija je zajednica drava. Dezintegraciju istih ona nee poticati, ali ni tolerirati. Nepredvidive politike turbulencije izvan birokratske kontrole inae su nepoeljne. Politika da. Ali u razumnim, predvienim okvirima. Kontrolirana politika Manuela Barrosa. Nekakva kotska zadnje je to Barossou nedostaje. Europska komisija puna je problema. Ona mora biti integrativan faktor. Produbljivanjem funkcionalne integracije drave mora povezati iza lea. to e uope Uniji politiko? Paraliziramo li ga efektivno njegov simboliki opstanak na dravnoj razini nikome nee donijeti tete. A korist je politike, valjda, to da ne nosi tetu. Glavni akteri kompliciranog, real-politikog procesa usuglaavanja na najvioj razini svakako su jake drave. Komisija ih mora privoliti da, u vlastitom interesu, doprinose nastavku funkcionalnog produbljenja integracije. Barrosova perspektiva kristalno je jasan. Na kraju tog mukotrpnog i nadasve neizvjesnog puta stoji i dalje Unija kao zajednicu drava; zajednica drava kao praznih ljutura. Kontinentalni div i globalna sila. Pristup Komisije prilino je jasan. To je sterilni, tehnokratski pristup bez osjeaja za politiko. Tehnika ima da odradi posao. Evropljani ima da se dive, da pjevaju Odu radosti. Ta doi e taj europski identitet; kao to je, sjeamo se, doao i onaj jugoslavenski. I za to postoji tehnika. Kulturna ideoloka nadopuna. Dosadni, beivotni, manipulativni sadraji. Kulturni sadraji izrazitog malograanskog duha. Za to vrijeme kriza politikog i famozni demokratski deficit preljevaju se na same drave. to vie drave savjesno djeluju kao instrumenti Komisije to se vie otuuju od vlastite supstance, od izvora demokratskog legitimiteta. Time stvara okolnosti nacionalne homogenizacije. Aktualni postaju nacionalni programi ponovnog osvajanja drave, njenog uvrenja. Tendencije po svojoj biti bili suverenistike i antieuropske, neizbjeno dezintegrativne. Politiko sljepilo tehnokratskih elita u potpunosti previa krajnje posljedice vlastitog djelovanja. Previa kako upravo utoliko ukoliko se drave ponaaju racionalno, utoliko ukoliko sagledavaju svoj stvarni interes u okviru Europe i ne povode se za nacionalnim partikularizmima, utoliko vlastite graani vie politiki otuuju od Europe. Jer raskorak se izmeu starih oblika nacionalne legitimacije i nadnacionalnog politikog odluivanja ne da

retoriki ili formalno prekoraiti. Graani ija se drava ne ponaa kao drava s pravom se mogu osjetiti ugroeni. Ono to vide kao tehnokratsko razvlatenje politike i demokratski vakum interpretiraju kao udar na njihov politiki subjektivitet. Prisutnost takvog problema malo e tko negirati. O federalistikom rjeavanju cijelog problema, na svu sreu, samo rijetki razmiljaju. Takvo je rjeenje pogodno jedino za plaenje male djece. Nitko ne eli superdravu. Veini je pomisao na nju strana i nepoeljna. Rijetki su bolesnici koji je sanjaju, ali ak ni takvi svoje snove ne usude priznati. Primjenjeni federalizam bio bi sumanuti frontalan nasrtaj na dravu unaprijed osuen na propast. Kada bi se njegovi ciljevi i mogli ostvariti bili bi nepoeljni. Nije nam potrebna europska varijanta amerike nacije. Danas je doputeno nadati se kako je vrijeme velikih nacija za nama. Publius se borio protiv izdvojenog partikularizma amerikih drava. Za politiko jedinstvo kao najbolje jamstvo odranja slobode i posebnosti, kao i ostvarenje zajednikog interesa cjeline. Uspjeh amerikog federalizma teko je precijeniti. No naa je situacija sasvim drugaija. Mi taj zajedniki interes ne moramo omoguavati; on je prisutan i ostvaruje se na vie razina. Naa je europska veza supstancijalna i ve uspostavljena. Ona je socijalna, ekonomska, tehnika i znanstvena. Amerika revolucija prethodila je povezivanju kroz politiku. Ustav je stvorio, povezao Ameriku. Ustav je prethodio njenom realnom jedinstvu. Neuspjeh europskog ustava pokazao se sasvim nebitnim; jer ovdje veza ne ovisi o njemu. Dananja Europa bogata je uspostavljenim vezama za kojima politiko kasni. Nama ne treba politiko da nas vee, ve politiki trebamo potvrditi nau postojeu vezu. U tome nas uvelike ometa povijesna i teko raskidiva veza nacionalne drave, demokracije i politikog identiteta. Unutarnje osipanje i cijepanje postojeih nacionalnih drava; afirmacija demokracije na niim razinama i proizvoenje novih politikih identiteta; stvaranje manjih, samobitnih politikih jedinica nuno i neizbjeno osuenih na priznavanje i participiranje u viem jedinstvu. Takva balkanizacija Europe u svakom bi smislu bila od velike pomoi pri rjeavanju naznaenog problema.

(1) Po tom je pitanju vrlo zabavno sluati liberalne analitiare kako govore o stravinim povijesnim posljedicama totalitarnih utopija. Posljedicama proizalim iz udno zavodljivih ideologija ija nam je neuvjerljivost danas sasvim izvijesna. Oni jasno ne postavljaju pitanje: koliko je duboko i stravino moralo biti politiko sljepilo i neadekvatnost liberalnih, sasvim uvjerljivih, praksi i ideja, kada su se one toliko sumanute ljudima mogle uiniti kao manje zlo.