FILOZOFSKI FAKULTET U PULI

SVEUILITE U RIJECI

Proces civilizacije obiaja

Kolegij: Svjetska povijest XVI. st. do 1870. g. Nositelj kolegija: Miroslav Bertoa, dr. sc. Studentice: Meri Alfirevi, Roberta Cvek, Ina Deli, Dijana Mesec, Nikolina Milievi, III. godina Studijska grupa: Hrvatski jezik i knjievnost - Povijest Pula, 2006.

Sadraj:
1. Uvod. 1 2. Pregled knjige Norberta Eliasa O procesu civilizacije................. 2 3. Povijest kruha.............................................................................. 24 4. Povijest kave............................................................................... 28 5. Povijest duhana........................................................................... 30 6. Pregled knjige Thomasa De Quinceya Ispovijesti jednog uivatelja opija 32 7. Pregled knjige Aldousa Huxleya Vrata percepcije 35 8. Zakljuak.................................................................................... 38 9. Literatura.................................................................................... 39

Uvod
Kao uvod u ovu opirnu temu odabrali smo knjigu Norberta Eliasa gdje moemo proces civilizacije obiaja vidjeti u raznim vremenskim i prostornim aspektima. Kao dokaz da se obiaji mogu vidjeti kroz razne segmente ivota, koristili smo knjige raznih podruja ljudskog ivota i djelovanja. ovjeku su razliite stvari potrebne za ivot: od hrane bez koje ne bi mogao opstati do razliitih poroka kao to su duhan, kava, pa ak i razliitih droga i opijata koji ga vode u nove razine svijesti i u drugaije imaginarne svijetove.

Pregled knjige Norberta Eliasa O procesu civilizacije O sociogenezi pojmova civilizacija i kultura A. O sociogenezi suprotnosti pojmova civilizacije i kulture u Njemakoj
1. Uvod Pojam civilizacija odnosi se na stanje tehnike, na nain vladanja, na razvoj znanstvene spoznaje, na religijske ideje i obiaje. Moe se odnositi na nain stanovanja ili ivotne zajednice mukarca i ene, na oblik sudskog kanjavanja ili pripreme jela. Kao to moemo vidjeti sve u ivotu ljudi se moe oznaiti kao civilizacija. Sve navedene injenice, pa i mnoge druge, mogu se uiniti civilizirano ili necivilizirano. Civilizacija nema isto znaenje za razliite nacije zapadnog svijeta. Upotreba te rijei u Engleskoj i Francuskoj je razliita od upotrebe te rijei u Njemakoj. U Engleskoj i Francuskoj taj pojam obuhvaa ponos na znaenje vlastite nacije, na napredak zapadnog svijeta i ovjeanstva. U Njemakoj, civilizacija znai neto korisno, ali ipak samo neto to obuhvaa samo povrinu ovjekova postojanja. Izraava ponos na vlastita dostignua i na vlastitu bit. Rije koju koriste u Njemakoj za gore navedena znaenja glasi kultura. Francuski i Engleski pojam civilizacija moe se odnositi na politike ili gospodarske, na religijske ili tehnike, na moralne ili drutvene injenice. Njemaki pojam kultura, u biti se odnosi na duhovne, umjetnike, religijske injenice i pokazuje snanu tendenciju da povue otru razliku izmeu injenica te vrste na jednoj i politikih, gospodarskih i drutvenih injenica na drugoj strani. Rije kultiviran vrlo je bliska zapadnom pojmu civilizacije. Ona znai najvii oblik civiliziranog postojanja. Kultivirani mogu biti i ljudi ili obitelji koji nisu postigli nita kulturno. Oba pridjeva, i civiliziran i kultiviran, se u prvom redu odnose na oblik ponaanja ljudi i njihova raanja. Oznauje kvalitetu njihova stanovanja, oblika njihova ophoenja, njihova jezika, odijevanja. No, pridjev kulturni se odnosi na odreena dostignua ljudi. Druga razlika izmeu pojmova civilizacija i kultura je njihov smjer kretanja. Civilizacija oznaava neto to je stalno u kretanju, to stalno ide naprijed, dok kultura postavlja granice. Kultura se odnosi na proizvode ljudi, na umjetnika djela, knjige, vjerske ili filozofske sustave, koji stoje kao kakav ukras, ali do izraaja dolazi specifinost nekog naroda. Pojam civilizacija omoguuje da razlike meu narodima donekle ostanu u pozadini, a naglaava ono to je (bi trebalo biti) zajedniko svim ljudima. Njemaki pojam kultura naglaava nacionalne razlike, specifinost skupina.1 2. O toku razvoja para suprotnosti civilizacija kultura Kant je 1784. god. u djelu Ideje o jednoj opoj povijesti s gledita svjetskog graanina prvi srodnim pojmovima izrazio jedno odreeno iskustvo i antitezu svoga drutva. Kae: Mi smo u visokom stupnju kultivirani umjetnou i znanou, mi smo do zasienja civilizirani svom moguom utivou i uglaenou Ideja moralnosti spada u kulturu. Upotreba te ideje, meutim, koja se svodi samo na ono udoreu slino u astoljublju i na vanjsku uglaenost, zapravo je puka civilizacija. On govori o jednoj socijalnoj suprotnosti izmeu
1

Norbert Elias, O procesu civilizacije, Zagreb: Antibarbarus, 1996., 55. 57. str.

dvorskoga plemstva koje govori uglavnom francuski i koje je civilizirano prema francuskim uzorima s jedne strane i srednjostalekog sloja inteligencije koji govori njemaki i koji se regrutira iz kruga graanskih slugu vladara ili inovnika u najirem znaenju te rijei, a povremeno i iz elemenata seoskog plemstva, s druge strane. Ovdje se radi o polemici njemake inteligencije srednjega stalea protiv uglaenosti vladajuega, dvorskoga gornjeg sloja, o polemici presudnoj pri stvaranju suprotnosti pojmova kultura civilizacija u Njemakoj.2 3. Primjeri za dvorski nain miljenja u Njemakoj U usporedbi s Francuskom i Engleskom, Njemaka je siromana zemlja. Siromano je njemako graanstvo, trgovina nazaduje, ogromni imuci velikih trgovakih kua se osipaju, sve to uglavnom zbog estih ratova. Nema mnogo novca za luksuzne potrebe kao to su knjievnost i umjetnost. Na dvorovima se nedostatnim sredstvima oponaa dvor Luja XIV. i govori se francuski. Njemaki je jezik donjih i srednjih slojeva i veoma je neuglaen. S dvorova se francuski iri na gornji sloj graanstva. Tada je obiljeje svih viih slojeva bilo govoriti francuski. Danas bi to zvualo veoma smijeno, ali tada ako ste govorili njemaki dralo se otmjenim umetati to vie francuskih rijei. Nakon izlaska spisa Friedricha Velikog De la litterature Allemande, 40.- ih 1780. god., gdje on prorie porast blagostanja koje e donijeti procvat njemake umjetnosti i znanosti, poinju izlaziti mnoga knjievna djela. Godine 1781. izlaze Schillerova drama Die Rauber i Kantovo djelo Kritik der reinen Vernunft, 1787. god. Schillerov Don Carlos i Goetheova Iphigenie. Nakon toga slijedi razvoj njemake knjievnosti i filozofije koju mi danas poznajemo. No, taj procvat se pripremao dugo vremena. To znai da je i prije 1780. god. izaao niz znaajnih djela. No o tome Friedrich u svom spisu ne govori nita. Friedrichov stav u pitanjima jezika i ukusa koji dolazi do izraaja u njegovu spisu o njemakoj knjievnosti bio je upravo ono protiv ega se morala boriti njemaka inteligencija i to upravo kao njemaka inteligencija. U svim veim njemakim dravama, ali i u mnogim manjim, na elu su stajali pojedinci ili krugovi ljudi koji su govorili francuski i koji su odreivali politiku u Njemakoj. Na drugoj strani je bilo srednjostaleko drutvo, sloj inteligencije koji je govorio njemaki i koji u biti nije imao nikakva utjecaja na politiki razvoj. Iz tog srednjostalekog sloja su uglavnom potjecali ljudi koji su zasluni da se Njemaka oznaava zemljom pjesnika i mislilaca. I oni su upravo pojmovima kao to su obrazovanje i kultura dali njihov specifino njemaki oblik i smjer.3 Pojam kultura zapravo proizlazi iz njemake knjievnosti. 4. Srednji stale i dvorsko plemstvo u Njemakoj Friedrich Veliki uzeo je, u svom djelu, za uzor francusku klasinu tragediju. Friedrich Veliki je istu suprotstavljao Shakespeareovim tragedijama i Goetheovom Gotzu von Berlichingen. Sve to je trebalo sakriti u dvorskom ivotu, svi vulgarni osjeaji i stavovi, ne pojavljuje se ni u tragediji. Ljudi niskoga stalea i niska moralna shvaanja bili su suvini u tragediji. Tragedija pokazuje dvorske ljude onakvima kakvi bi oni htjeli biti, onakvima kako ih apsolutni vladar eli vidjeti. Specifine znaajke svakoga dvorjanina bi trebale biti odmjerenost u dranju i iskljuivanje svakog plebejskog izraza. Takvima ih je prikazivala francuska klasina tragedija. Knjievni pokret u Njemakoj, druge polovice 18. st., nosi jedan socijalni sloj. Taj knjievni pokret nije nikakav politiki pokret, ali je izraz prvog pokreta u drutvu, jedne transformacije
2 3

Isto, 59. 60. str. Isto, 61. 66. str.

u drutvu, u kojem se oitovala srednjostaleka inteligencija. Do 1789. god. u Njemakoj se ne moe naii na ideje konkretne politike akcije, na neto to bi moglo podsjeati na stvaranje neke politike stranke ili na neki politiki stranaki program. U spisima mlade generacije, Hainbunda, nalazi se oitovanje mrnje prema vladarima, dvorovima, aristokratima, prema oponaateljima svega francuskog, dvorskom nemoralu i hladnoi razuma, a u srednjostalekoj mladei nailazi se na odreene snove o jednoj novoj, ujedinjenoj Njemakoj, na silnu radost zbog vlastita zanosa osjeajnou. Kao to vidimo, sve sami osjeaji, nita ne upuuje na konkretne politike akcije. Graani su potisnuti iz politike. Oni su smjeli misliti i pisati, ali nisu smjeli i samostalno djelovati. Pisanjem su se na neki nain rastereivali. Mlada srednjostaleka generacija je samu sebe i svoje nove snove, svoje opozicijske ideale suprotstavljala dvorskim idealima, i to na njemakom jeziku. Povrnost, ceremonijalnost, izvanjska konverzacija na jednoj strani, na drugoj strani pounutranjenje, dubina osjeaja, udubljivanje u knjigu, obrazovanje pojedinane osobe, to je ista ona suprotnost koja kod Kanta nalazi izraz u antitezi kulture i civiliziranosti. U Francuskoj je takoer postojao analogan pokret. Isto je iz srednjostalekih krugova proizalo mnotvo znaajnih ljudi, npr. Voltaire i Diderot. No u Francuskoj je te talente recipiralo i asimiliralo iroko dvorsko drutvo, pariki society. U Njemakoj su talent i duh bili odsjeeni od dvorsko aristokratskog ivota. Goetheu je uspjela neka vrst ulaska u taj krug, no on je rijetka iznimka. Uglavnom je i dalje ostao velik zid izmeu srednjostaleke inteligencije i aristokratskog gornjeg sloja u Njemakoj. Iako je i francuska aristokracija imala velik ponos, zidine kojima je bila okruena imale su vie vrata. Pristup k njoj je bio vei nego u Njemakoj pa je tako i asimilacija drugih skupina imala u Francuskoj veu ulogu nego u Njemakoj. Posljedica takvog jakog zatvaranja velikih dijelova plemstva prema njemakim srednjim slojevima je bila podjela njemakog podruja na mnotvo suverenih drava. 4 5. Primjeri u knjievnosti za odnos njemake srednjostaleke inteligencije prema dvorjanima Knjige srednjostalekih slojeva vrlo jasno pokazuju kako se snano osjeala ta razliitost njemake srednjostaleke inteligencije prema dvorjanima. One istodobno pokazuju da su razlikama u strukturi i ivotu srednjostalekih slojeva na jednoj i dvorskoga gornjeg sloja na drugoj strani odgovarale razlike u strukturi ponaanja, osjeajnog ivota, elja i morala. Primjer za to jest poznat roman autorice Sophie de la Roche Das Fraulein von Sternheim. Taj roman je autoricu uinio jednom od najslavljenijih ena njezina doba. Djelo govori o junakinji koja potjee iz srednjeg stalea. Nju vara aristokratski dvorjanik. Upozorenje, strah od drutveno nadmona zavodnika koji djevojku ne moe oeniti zbog socijalne distance, te potajna elja da on doista doe i ar koji se sastoji u predodbi da se moe kretati u jednom zatvorenom i opasnom krugu, naposljetku identifikacijski suosjeaj s prevarenom, sve to daje primjer za ambivalentnost gdje je zasunjen osjeajni ivot srednjostalekih ljudi (ne samo ena) s obzirom na aristokraciju. upnik i profesor su dva najvanija predstavnika srednjostaleke inovnike inteligencije. Dva lika koja su presudno sudjelovala u irenju i formiranju novoga njemakoga uenog jezika. Obojica ukazuju istodobno na mjesto u drutvu koje je bilo sreditem formiranja i irenja kulture njemakoga srednjeg stalea: na sveuilite. Njemako sveuilite je zasigurno bilo srednjostaleko, dvoru suprotstavljeno sredite. Ozbiljna, vrsta naobrazba je u krugu otmjenih ljudi nemogua. Uljudnost, poniznost, fine manire na jednoj, naobrazba i potenje na drugoj strani: njemaka knjievnost druge polovice 18. st. puna je takvih usporedbi.
4

Isto, 66. 71. str.

Ono to se izrie pojmom kultura jest samosvijest jednoga srednjostalekog sloja inteligencije. Radi se o razmjerno malom sloju koji je razasut po cijelom podruju zemlje i odatle u velikoj mjeri i u specifinu obliku individualiziran. On ni u kojem sluaju ne tvori, poput dvorskoga drutva, jedan zatvoreni krug society. Uglavnom se sastoji od inovnika, od dravnih slubenika u najirem smislu te rijei, od ljudi plaenih od strane dvora, a da sami nisu pripadali dvorskom drutvu, gornjem sloju aristokracije. Profesionalno trgovako drutvo koje bi spisateljskoj inteligenciji moglo posluiti kao publika jo je relativno nerazvijeno u veini njemakih drava u 18. st. Trgovina, promet i industrija su jo nerazvijeni. Ono ime se srednjostaleka inteligencija 18. st. legitimira, ono to utemeljuje njezinu samosvijest i njezin ponos stoji na razini knjige, znanosti, religiji, umjetnosti, filozofiji i u duhovnom bogaenju, obrazovanju pojedinca, uglavnom kroz medij knjige, u osobnosti. Parole kao to su obrazovanje i kultura, pokazuju jaku tendenciju da povuku otru liniju izmeu onoga isto duhovnog kao stvarno vrijednog i onoga politikog, gospodarskog i drutvenog. To je posve suprotno parolama graanstva u Francuskoj i Engleskoj koje se tek uspinje. Njemakoj inteligenciji je odgovaralo to to je ona kod gornjeg sloja gledala neto protiv ega se treba boriti, kao suprotnost obrazovanju i kulturi. Politika razjedinjenost Njemake stoji u vezi sa strukturom njemakoga sloja inteligencije, a istodobno i sa specifinom strukturom njihova ponaanja i njihove duhovne posebnosti. U Francuskoj se inteligencija okupljala na jednomu mjestu (Parizu), u krugu jednoga jedinstvenoga i sredinjega otmjenog drutva. U Njemakoj, s mnogim relativno malim glavnim gradovima, ne postoji neko sredinje i jedinstveno otmjeno drutvo. U Njemakoj je inteligencija razasuta po cijeloj zemlji.5 6. Smanjivanje socijalne i poveanje nacionalne suprotnosti u konfrontaciji kulture i civilizacije U pojmu civilizacija i u srodnim pojmovima jasno se namee pomisao na njemaku dvorsku aristokraciju, a u prvom planu sve jae izbija pomisao na Francusku, na zapadne sile uope. Polaganim usponom njemakog graanstva iz drugorazrednog sloja u nosioca njemake nacionalne svijesti i naposljetku u vladajui sloj, iz sloja koji se isprva morao gledati u razlici prema dvorsko aristokratskom gornjem sloju i antiteza kultura civilizacija mijenja svoj smisao i svoju funkciju: iz uglavnom socijalne nastaje uglavnom nacionalna antiteza. Iskrenost i otvorenost sada se smatraju njemakim obiljejima za razliku od lane uljudnosti. Moe se rei da ono to je prvobitno bilo srednjostaleko socijalno obiljeje postaje nacionalno obiljeje. No ipak, vidljivo je da se ljudi iz razliitih drutvenih skupina na sasvim odreen nain i razliito ponaaju. Seljak se u odreenom pogledu ponaa drukije od dvorjanina, Englez ili Francuz drukije od Nijemca, srednjovjekovni ovjek drukije nego ovjek 20. st. Fontaneov sud o Engleskoj, tonije Englezu, iz njegova spisa Ein Sommer in London (1852. god.): Nijemac ivi da bi ivio, Englez ivi da bi se predstavljao. Nijemac ivi radi sebe, Englez radi drugih Englez ima na tisue udobnosti, ali nijednu pravu. Umjesto za udobnost on je za astoljublje. On je uvijek spreman da nekoga primi, da dade audijencijuon triput dnevno mijenja svoje odijelo; on za stolom pazi na propisane zakone pristojnosti, on je profinjen ovjek, pojava koja nam imponira, uitelj kod kojega idemo u kolu. No usred nae zadivljenosti pojavljuje se beskrajna enja za naom malograanskom Njemakom gdje se ljudi ni izdaleka ne znaju tako predstavljati, ali zato znaju ivjeti tako divno, tako udobno i ugodno. Ovdje se vidi da njemaka antiteza civilizacija kultura ne stoji samo za sebe, ve da je ona izraz njemake samosvijesti.6
5 6

Isto, 72. 77. str. Isto, 78. 83. str.

B. O sociogenezi pojma civilisation u Francuskoj

1. O sociogenezi francuskog pojma civilizacija U Francuskoj, ve u 18. st. izmeu vodeih skupina graanstva i dvorske aristokracije vie nije bilo neke znaajne razlike u uljuenosti. I dvorska aristokracija i dvorsko graanstvo govorili su isti jezik, itali iste knjige, imali uz odreene nijanse, iste manire. Kada je graanstvo postalo nacijom, mnogo je toga to je na poetku bilo specifino dvorsko, a onda i dvorskih graanskih skupina, na sasvim odreen nain pretvoreno u nacionalno obiljeje: vrste stilskih konvencija, oblika ophoenja, modeliranja afekata, osobito tovanje uljudnosti, vanost lijepa izraavanja i konverzacije, artikuliranost jezika. Sve je to isprva bilo oblikovano unutar dvorskog drutva, a kasnije postupno postaje nacionalnim obiljejem. U Njemakoj je uzlazea srednjostaleka inteligencija 18. st. stvarala svoju specifinu kulturu. U Francuskoj je graanstvo ve u sasvim drugoj mjeri bilo razvijeno i imuno. Inteligencija u usponu je osim aristokratske imala i iru, graansku publiku. U Njemakoj dugo vremena nije bila politiki izraena nikakva razlika meu staleima, nikakva napetost meu slojevima. U Francuskoj se ranije razvila politika aktivnost graanstva, a napetost izmeu stalea ve je zarana dola do politikog razrjeenja. U njemakim dravama, najvia mjesta u vladi su uglavnom bila rezervirana za plemstvo. Ono je, za razliku od Francuske, imalo presudnu ulogu u vioj upravi. Njegova snaga kao samostalnog stalea jedva da je ikada bila tako radikalno skrena kao u Francuskoj. Francuski pojam civilizacija, kao i njemaki pojam kultura, se stvarao u tom opozicijskom pokretu 18. st. Proces njegova stvaranja, funkcija i smisao se razlikuju od njemakog pojma kao to se razlikuju i prilike i ponaanje srednjih slojeva u Francuskoj i Njemakoj. Civilise je, kao i cultive bio jedan od mnogih pojmova koritenih kao sinonima, kojima su dvorski ljudi htjeli istaknuti svoj standard suprotstavljajui ga jednostavnijim i drutveno niim ljudima.7 2. O sociogenezi fiziokratizma i francuskoga reformatorskog pokreta U Francuskoj, nakon 18. st., strogi protekcionizam, zatita nacionalne manufakture i trgovina pred inozemnom konkurencijom pridonijeli su razvoju francuske privrede i poticanju porezne snage zemlje. U meuvremenu se povealo stanovnitvo i porasla snaga kapitala u zemlji. Trgovaka mrea se proirila, industrijska aktivnost oivjela, prometnice se poboljale, gospodarska isprepletenost i meuovisnost podruja se poveala. Dijelovi graanstva su tradicionalni porezni i carinski sistem poeli osjeati kao smetnju i kao neto besmisleno. Napredni elementi uprave tvorili su jedan od najvanijih mostova izmeu reformskih htijenja, to su se pojavljivala u zemlji, i dvora. Oni su izravno ili neizravno igrali znaajnu ulogu u borbama oko zaposjedanja kljunih politikih poloaja, ponajprije ministarskih. Dvorske skupine koje su se borile za ta mjesta tvorile su osnovne drutvene formacije kroz koje su do izraaja mogli doi interesi irokih skupina i slojeva u samoj sredinjici drave. Na taj nain su na dvoru bile zastupljene i reformske tendencije. U drugoj polovici 18. st. a pogotovo od Luja XIV., kraljevi vie nisu svojevoljno odluivali ve su bili ovisni o drutvenim procesima i o klikama, te o dvorskim frakcijama koje su imale velik utjecaj u zemlji i u srednjostalekim krugovima. Fiziokratizam je jedan od teorijskih izraza tih frakcijskih borbi. Osim to je ekonomski sistem, fiziokratizam je i iroko zamiljen sistem politikih i socijalnih reformi. Sadri praktine reformske zahtjeve karakteristine za cijeli pokret iji je eksponent bio Turgot.
7

Isto, 84. 87. str.

Meu onima koji su bili skloni reformama i onima koji su reforme zahtijevali bilo je znaajnih razlika u miljenju o karakteru reforme. Meu njima je bilo onih koji su htjeli reformu poreznog sistema i dravnog aparata, no koji su u usporedbi s fiziokratima u sasvim drukijoj mjeri bili usmjereni protekcionistiki. Forbonnais je jedan od najmarkantnijih zastupnika toga smjera. U raspravi izmeu Forbonnaisa i fiziokrata nalazimo rani oblik one razlike unutar modernog industrijskog drutva koja e otad uvijek iznova voditi do sukoba izmeu interesnih skupina koje su jae naglaavale slobodnu trgovinu s jedne, odnosno protekcionizam s druge strane. Obje skupine spadaju u srednjostaleki reformistiki pokret. Na drugoj strani nije bilo tako da je cijelo graanstvo bilo sklono reformama, a da je aristokracija bila njihov protivnik. Vei dio vieg inovnitva, tzv. noblesse de robe, je spadao u skupinu koja se opirala svakom pokuaju reforme. Kada je reforma u Francuskoj stvarno propala, znatna udjela u tome imao je i protureformatorski otpor tih srednjostalekih skupina. U Francuskoj su graanski slojevi u to vrijeme imali ve politiku ulogu, a u Njemakoj nisu. U Njemakoj sloj inteligencije je bio ogranien na sferu duha i ideja, a u Francuskoj dolaze do znaaja i drutvena, ekonomska, administrativna i politika pitanja. Drutveno mjesto njemakog misaonog sustava je sveuilite. Drutveno mjesto odakle je proizaao fiziokratizam jest dvor i dvorsko drutvo. Osnovne ideje Quesnaya i fiziokrata su poznate u Quesnayevu djelu Tableau economique. On predstavlja privredni ivot drutva kao manje ili vie automatski proces, kao zatvoren kruni tok proizvodnje, cirkulacije i reprodukcije dobara. Govori o prirodnim zakonima zajednikoga ivota u skladu s razumom. Bori se protiv proizvoljnog zahvaanja vlade u kruni tok privrede. Njegova je elja da vlada upozna taj kruni tok kako bi upravljala procesima, a ne da neznalaki izdaje odredbe prema svojem nahoenju. On zahtijeva slobodu trgovine, posebice trgovinu itom. Quesnay smatra da i stanovnitvo mora poznavati te procese i iz toga znanja njima upravljati. Jezgra fiziokrata: valja stvoriti prosvijeenu, racionalnu upravu koja upravlja i vlada u skladu s prirodnim zakonima drutvenih procesa, a to ujedno znai i u skladu s razumom. Jedan od izraza i produkt tih reformskih ideja je i pojam civilisation. Temeljno stajalite fiziokrata: samorazumljivost kojom se razvojni tokovi gospodarstva, stanovnitva, itave uljuenosti naposljetku, promatraju u irokoj meuovisnosti, kojom se sve to gleda kao kruni tok, kao stalni uspon i pad i politika tendencija, kao volja za reformama kojom je, naposljetku, to znanje presudno za one koji vladaju kako bi iz uvida u te zakonitosti bili u stanju da bolje, prosvjeenije, racionalnije nego do tad ureuju i vode procese u drutvu. Od 1774. godine osjetno se pojaava osjeaj da mora doi do sukoba s Engleskom. Iste godine umire Luj XV. Pod novim kraljem odmah zapoinje jo snanija borba za reformu upravnog i poreznog sistema. U tim godinama se pojam civilisation prvi put pojavljuje potpuno uvrijeen i svojim smislom prilino fiksiran pojam u irokoj upotrebi. U prvom izdanju Raynalove knjige iz 1770. godine ne pojavljuje se ta rije nijednom, a u drugom izdanju iz 1774. godine se pojavljuje esto i kao nezamjenjiv termin. Mnogi u svojim djelima od 1774. godine poinju upotrebljavati rije civilizacija. U pojmu civilisation spojene su dvije predodbe. U njemu se, s jedne strane, posve openito stvara pojam suprotan jednom drugom stupnju drutva, stanju barbarstva. Taj je osjeaj ve odavna proimao dvorsko drutvo. Svoj dvorsko aristokratski izraz naao je on u izrazima kao to su politesse ili civilite. Sudionici dvorsko srednjostalekoga reformistikog pokreta smatraju da narodi jo uvijek nisu dovoljno civilizirani. Civiliziranost nije samo stanje, to je i proces koji se mora nastaviti. On poprima mnogo od onoga to je dvorskom drutvu oduvijek davalo osjeaj da je drutvo vie vrste prema onima koji ive jednostavnije, neciviliziranije ili barbarskije.

Francuski pojam civilisation zrcali u jednakoj mjeri specifinu socijalnu sudbinu francuskoga graanstva, kao i pojam kultura sudbinu njemakog. I pojam civilisation, poput pojma kultura, predstavlja isprva instrument opozicijskih srednjostalekih krugova, ponajprije srednjostaleke inteligencije, u sukobima unutar drutva. I on s usponom graanstva postaje pojmom nacije, izrazom nacionalne samosvijesti. Kada se revolucija poela obuzdavati zapoeo je taj pojam u liku gesla svoj pohod irom svijeta. Kada se Napoleon 1798. godine pripremao za pohod na Egipat, dovikivao je svojim trupama: Vojnici, vi kreete u osvajanje kojega se posljedice po civilizaciju ne mogu predvidjeti. Jedna bitna faza procesa civilizacije zavrena je upravo tada kada se svijest o civilizaciji, svijest o nadmonosti vlastitoga ponaanja i vlastitih supstancijalizacija u znanosti, tehnici ili umjetnosti poinje iriti itavim nacijama zapadnoga svijeta. 8

O POVIJESTI POJMA CIVILIT U srednjem vijeku imamo antitezu u kojoj do izraaja dolazi zapadna samosvijest. To je ona antiteza izmeu kranstva i poganstva odnosno izmeu pravovjeraca i heretika. U ime kria zapadno drutvo vodi svoje kriarske ratove, a u civilizaciji je ostao prisutan odjek viteko feudalnog shvaanja kriarskih ratova.
8

Isto, 89. 98. str.

10

Pojam civilite je postao znaajnim za zapadno drutvo kada se raspalo jedinstvo katolike Crkve i viteko drutvo. On je zapravo manifestacija drutva onoga vremena i nastao je jer se u tom trenutku pojavila potreba za uljuivanjem. Pojam civilite je izraz i simbol jedne drutvene formacije koja obuhvaa razliite nacionalnosti i gdje se govori jedan zajedniki jezik prvo talijanski, a potom sve vie i francuski. Ti su jezici postupno preuzeli funkciju kakvu je dugo vremena imao latinski jezik. U njima se pokazuje jedinstvo Europe, ali i nova drutvena formacija dvorsko drutvo. Oblikovanje u ljudskoj svijesti rije civilite je zapoela u De civilitate morum puerillium glasovitom djelu Erazma Roterdamskog koje je objavljeno 1530. god. Taj spis postao je vrlo popularan, pa se moe izbrojati vie od 130 izdanja, a prijevoda i imitacija ima toliko da ih jedva moemo sagledati. ak je i jedan tip francuskih tiskarskih slova u etvrtom stoljeu dobio ime civilit. Erazmo je svojim spisom dao poticaj pretvorbi te rijei u civilisation. Spis je posveen jednom mladom plemiu, sinu jednog kneza te je napravljen za njegovu poduku. Taj spis zapravo govori o ponaanju ljudi u drutvu i sadri : jednostavne misli koje su iznesene s velikom ozbiljnou, istodobno s mnogo sarkazma i ironije u jasnom, uglaenom jeziku i sa zavidnom preciznou.9 Govori se npr. o ovjekovom pogledu, istaknuto je da su razrogaene oi znak stupidnosti, a buljenje je znak tromosti. Vrlo otar pogled je onaj srdita ovjeka, a ako je pogled pak previe ivahan i prodoran to je pogled besramnika. Najbolje je da pogled pokazuje miran duh i obzirnu srdanost. Takoer je reeno da u nosnicama ne smije biti sline, ako se useknjujemo i neto padne na tlo treba to odmah ostrugati nogom.10 Imamo prikaz ljudi i ponaanja za stolom; razlae se kako treba sjediti, kako se prostire stol, gdje ide no, gdje kruh, a gdje pehar. No su ljudi uglavnom nosili uza se pa otuda propis da se on mora uvijek drati istim. Name uvijek zajednikog pribora za svakoga pa Erazmo kae : ...ako ti ponude neto juno kuaj to i vrati licu nakon to si je obrisao. Ne smije se grabiti rukom s pladnja jer se to ne pristoji ovjeku, niti se smije uzimati prvi s pladnja, ne smije se umakati prste u juhu niti traiti najbolji komad mesa na pladnju. U to doba svi su jeli prstima, ak i kralj i kraljica pa se prije jela trebalo oprati prste. Sapun je bio rijedak pa se u vodu stavljalo razno mirisno bilje da bi ona bolje mirisala. U visokome drutvu nikada se iz zdjele ne uzima objema rukama, najotmjenije je koristiti samo tri prsta, a masne prste ne valja oblizivati ili brisati o odjeu. Ako vie ljudi pije iz jedne ae prije toga trebaju obrisati usta. Nije pristojno ponuditi nekome komad mesa koji upravo jedemo. Nije pristojno umoiti kruh u koji smo ve zagrizli u umak, a takoer nije lijepo ni vaditi ivakano jelo iz usta. Erazmo takoer spominje da je dobro izmjeninim razgovorima unositi intervale u jelo jer nije lijepo nepristojno jesti i ponaati se poput nekulturne ivotinje. Postoji i zanimljiv zapis koji kae: ne razodijevaj se bez nude, to ini se, nije bila rijetkost. Kada s dananjeg gledita promatramo taj spis poesto imamo osjeaj nelagode, ponekad i munine u elucu, ali ne smijemo zaboraviti da civilizacija kakvu poznajemo nije dola preko noi i da je ne smijemo uzeti zdravo za gotovo. Moda e budui ljudi jednoga dana i nas smatrati neciviliziranima, a neki nai postupci i obiaji moda e se gaditi tim ljudima ba kao to se nam, ljudima dananjice, pomalo gade neki od obiaja ljudi srednjeg vijeka. NAINI PONAANJA U SREDNJEM VIJEKU Srednji vijek nam je ostavio mnotvo informacija o ponaanju ljudi. Ueni sveenici su na latinskom pisali propise o ponaanju, odnosno svjedoanstva o ondanjem drutvu. Uz Erazma Roterdamskog imamo jo nekoliko pisaca koji se bave temama drutva : Hugo od sv.
9 10

Norbert Elias: O procesu civilizacije , Zagreb: Antibarbarus, 1996., str. 103. Isto, str. 104.

11

Viktora u svome spisu De institutione novitarum; Pierre Alphonse u Disciplina clerialis kao i Ivan iz Garlanda u Morale Scolanium. Najranije zapise imamo iz Provanse i iz Italije. Najraniji njemaki spis o Kurtoaziji napisao je Roman Tommasina od Cirklarije Der wlsche Gast prijevod Romanski gost. Djela koja nam govore o dobrom ponaanju takoer su i ona Bonvicina da Rive i Johna Russela. Standard dobroga ponaanja u srednjem vijeku reprezentiran je posve odreenim pojmom. Njime svjetovni gornji sloj srednjeg vijeka izraava svoju samosvijest i superiornost. Propisi dvorskoga ponaanja su bili namijenjeni tom sloju ljudi, pa su se oni sve vie i vie razlikovali od seljaka. Tu su propisi o tome kako ne smijemo ve grieni komad kruha umakati u zajedniku zdjelu, kako ne smijemo oglodane kosti bacati u zajedniku zdjelu, brisati nos o stolnjak, a ako se osoba morala poeati nije smjela to initi golom rukom ve kaputom. S obzirom na to da je svatko rukama uzimao sa zajednikog pladnja nije se golom rukom bilo pristojno eati, dirati ui, nos, lice... U prvom redu bilo je to i zbog higijenskih razloga, ne samo estetskih. Za stolom se trebala izgovoriti molitva, nije se smjelo stavljati laktove na stol, ovjek je morao omati vedar izraz lica, ne smije previe govoriti niti se odmah pohlepno baciti na jelo. Stalno se ponavlja da zube ne smijemo istiti noem, pljuvati preko stola ili na njega, traiti jelo s pladnja koji je ve odnesen, govoriti loe o jelima ili govoriti neto to bi moglo izazvati bijed drugih. Zubi se ne bi smjeli istiti stolnjakom, kao ni brisati nos o njega. Ne smije se spavati za stolom. Kod kaljanja i kihanja se treba okrenuti u stranu. Veina tih obiaja zapravo je vrlo slina bez obzira na autora, to nas dovodi do zakljuka da se veina civiliziranih obiaja svugdje jednako gledala, bez obzira na zemlju odakle autor potjee. Imamo i jedan pomalo smijean obiaj koji govori da ne smijemo uzimati prvi s vrueg pladnja jer, osim to je nepristojno postoji opasnost da se opeemo. Tada postoje samo dvije opcije : ili ispljunuti vrui komad, izgledajui nepristojno ili ga progutati i izazvati saaljenje prisutnih. Tu je i pomalo osjetljiv opis pohlepnih ljudi u Galateu Giovannia della Case koji opisuje ljude koji poudno deru ne odmiui ni oi ni usta; kojima su obrazi napuhani kao da puu u vatru, koji ubruse tako zaprljaju da su mnogo ie prljave kuhinjske krpe kojima ini brii i znoj sa ela i usta, pa ak i noseve. Imamo podatak da ne smijemo uzeti jesti prije nego se poslue oni koji su na drutvenoj ljestvici vie od nas. Obiaji se mijenjaju s obzirom na vrijeme, u 18.-om stoljeu se poveava broj bogataa, a s njim i napredak slojeva graanstva. S vremenom su se uz dvorjane u aristokratskom krugu nali i graani pa se i obiaji mijenaju u skladu s tim. S vremenom dolazi do iroke upotrebe viljuke i lice koje su prije bili prava rijetkost, pa su ak i kraljevi imali po samo jednu viljuku. Poslije dolazi do promjena: svatko uzima juhu iz svoga tanjura svojim vlastitim priborom, odnosno licom. Osim promjena prilikom ponaanja za stolom dolazi i do promjene jezika. Zastarjele rijei koristi starija generacija dok nove, koje e poslije postati i modom koriste mladi ljudi. Kako govori ui ili iri dvorski krug tako se ima i govoriti. Imamo sauvana objanjenja ljudi o dobrom i loem ponaanju. Posebno se promijenio nain blagovanja mesa. Prije bi se itava ivotinja donosila na stol i rezali bi se komadi tog mesa, dok bi poslije meso na stol bilo donoeno ve izrezano. Mi, s druge strane, danas jedemo meso koje rijetko kada moemo povezati s izgledom ivotinje. U srednjem vijeku meso su rezali mukarci, a moemo slobodno rei da je to bila jedna vrsta umjetnosti i da se nije dobro gledalo na mukarca koji nije znao pravilno rezati meso. Za no, kojim se meso rezalo imamo posebne upute. Naime, on je bio i neka vrsta zatite, sredstvo za samoobranu u tim nesigurnim vremenima. Imamo pravilo: Ne okrei no prema

12

svom licu jer u tome ima mnogo jeze. Ili pak: Kada nekome daje no vrak noa uzmi u ruku, a prema njima okreni drku: ne bi bilo pristojno da uini drukije.11 Upotreba viljuke je poela zbog toga to nije bilo higijenski jesti prstima, dok je danas upotrebljavamo zato to ne elimo imati prljave, masne prste. Djela nam govore i o pristojnom ponaanju za vrijeme obavljanja nude: Ne pristoji ednomu, potenom ovjeku da se u nazonosti druhih priprema za prirodnu nudu ili da se u njihovoj nazonosti oblai i kopa. Kada se vrati s tajnoga mjesta, on nee pred asnim drutvom prati ruke, budui da razlog zato to ini za oi drugih predstavlja nelagodu.12 Takoer se istie da je besramno i bezobrazno obavljati nudu pred enskim odajama, to se obrazlae kako higijenskim tako i estetskim razlozima. Na ovim primjerima lijepo moemo vidjeti kako su se mijenjali obiaji te kako su ljudi postupno ili prema civilizaciji kakvu danas znamo. Mnotvo toga nama se s dananjeg gledita ini apsolutno razumljivo, ali moramo znati da nije uvijek tako bilo. Ljudi su obiaje morali prihvaati, usvajati i uiti da bi danas svijet izgledao ovako.

Neka zapaanja u vezi s citatima o brisanju nosa

U srednjovjekovnom drutvu nos se uglavnom brisao rukom, isto kao to se rukama i jelo. To je podrazumijevalo posebne propise o brisanju nosa za stolom. Uljudnost je nalagala da se brie lijevom rukom. Upotreba rupia ustaljuje se kao i upotreba viljuke prvo u Italiji i na poetku se iri ponajprije kao znak prestia. Dame taj bogato ukraen, skupocjen rubac
11 12

Isto, str.171. Isto, str. 179.

13

nose za pojasom. Mladi snobovi iz razdoblja renesanse nude svoj rupi drugima ili ga pak uokolo nose u ustima. Budui da je dragocjen i relativno skup, nije isprva osobito proiren ni u gornjem sloju. Henrik IV. na kraju 16. st. ima pet rupia. Sasvim se openito dri znakom bogatstva da se ovjek brie rupiem, a ne rukavom. Tek je Luj XIV. bio bogato opskrbljen rupiima, i tek pod njim njihova upotreba postaje opom, barem u dvorskom drutvu. pristojno je, upotrijebiti rupi ako su nazoni ljudi boljeg stalea, blago se okreni u stranu kada brie nos. Istodobno, ako brie nos sluei se pritom dvama prstima i neto ti padne na tlo, zgazi to nogom.13 Primjena rupca pri brisanju postaje rairenijom i samorazumljivijom.

Neka zapaanja o pljuvanju

Kako latinski, tako i engleski, francuski ili njemaki obiaji ponaanja za stolom svjedoe o tome da u srednjem vijeku esto pljuvanje nije bilo samo obiaj, ve oita i opa potreba. I u dvorsko - vitekom gornjem sloju to je neto posve razumnjivo. Bitno ograniavanje koje se pritom postavlja jest ono da se ne pljuje na stol ili preko stola, ve jedino ispod stola. Takoer se ne smije pljuvati u umivaonik dok se peru ruke ili usta, ve pokraj njega. Citat iz 1672. pie da nekada je bilo doputeno pljuvati na zemlju pred otmjenim osobama i bilo je dovoljno staviti nogu preko toga.14 Kroz stoljea ne nalazi se ni na najblai nagovjetaj o higijenskim razlozima za zabrane te rune navike. Ono to isprva pobuuje i pojaava osjeaj munine u vezi s izbacivanjem pljuvake, je zapravo u meuljudskim odnosima jer ranije je bilo doputeno neskriveno zijevati ili pljuvati, a danas bi to otmjenog ovjeka okiralo. Promjena naina pljuvanja i naposljetku manje ili vie potpuno nestajanje te potrebe dobar je primjer za mogunost oblikovanja duevnog ivota. Mogue je da je ta potreba kompenzirana drugim potrebama, primjerice prehranom, potrebom za puenjem, ili pak da je oslabljena odreenim promjenama u nainu prehrane.

U spavaonici
Spavaonica je postala jednim od najprivatnijih i najintimnijih podruja ljudskoga ivota. Poput obavljanja veine tjelesnih nudi i spavanje se sve vie premjetalo iza kulisa drutvenog ophoenja. U srednjovjekovnom drutvu nije ni ta funkcija bila privatizirana na takav nain niti je bila iskljuena iz drutvenog ivota. Bilo je uobiajeno da vie ljudi spava u jednoj prostoriji u gornjem sloju, primjerice, gospodar sa svojim slugom, a u drugim slojevima su u istoj prostoriji esto spavali zajedno mukarci i ene, nerijetko i gosti koji ostadoe na spavanju. Oni koji nisu spavali u odjei, posve su se razodijevali. U svjetovnim se krugovima, uglavnom spavalo bez odjee, a redovnici, u skladu sa strogou pravila, ili sasvim u odjei ili sasvim bez nje. Ta vea neposrednost pri pokazivanju gologa tijela, posebno se oituje u obiajima kod kupanja. Ta golotinja nestaje postupno u 16. st., a sve vie u 17.,18. i 19. st., isprva u gornjim slojevima, znatno sporije u donjim. Odatle proizlazi, reeno je barem u vezi s Njemakom iznenaujui rezultat da je prizor potpune golotinje bio svakodnevnim pravilom sve do 16. st. Svi su se svlaili uveer prije polaska na poinak, a isto tako nije bilo ni ogrtaa u parnim kupeljima. A to zasigurno ne vrijedi samo za Njemaku. Ljudi su imali neposreniji odnos prema tijelu, a isto tako i prema obavljanju mnogih svojih tjelesnih potreba.
13 14

Norbert Elias: O Procesu civilizacije, Antibarbarus, Zagreb: 1996., str. 195. Isto, str. 200.

14

Posebna odjea za spavanje poela se koristiti otprilike u isto vrijeme kad i viljuka ili rupi za brisanje nosa; kao i ostali civilizacijski pribor i to se Europom irilo sporo. Ono je simbol znaajne promjene to se u to vrijeme zbivalo s ljudima: rasla je senzibilnost prema svemu to je dolazilo u dodir s njihovim tijelom.

Promjene u stavu prema odnosima izmeu mukarca i ene

Osjeaj srama to okruuje seksualne odnose ljudi, u procesu civilizacije znatno se pojaao i promijenio. Taj osjeaj dolazi najvie do izraaja u tekoi to je odrasli imaju kada sa svojom djecom trebaju govoriti o tim odnosima. Kako je ta situacija rezultat civilizacije pokazat e nam neki spisi, u prvom redu, spisi uvenih Razgovora Erazma Roterdamskog. Erazmo je doznao da je bez njegova doputenja tiskan jedan njegov mladenaki rad, te ga je preradio i sam objavio. Erazmo je htio napisati knjigu iz koje e djeaci moi nauiti dobar latinski jezik, ali ih i uvesti u ivot. Te je uskoro ta knjiga postala jednom od najpoznatijih i najrairenijih knjiga toga doba. Knjiga je izazvala burne reakcije im je izala. Najvie joj se protivila Katolika Crkva. Erazmo Roterdamski u svojim razgovorima prikazuje mladia koji snubi djevojku, zatim enu koja se ali zbog loeg ponaanja svoga mua i u spisima ima ak i razgovor mladia s bludnicom. Mladi koji u razgovoru snubi djevojku doista vrlo otvoreno izrie ono to od nje oekuje. On govori o svojoj ljubavi prema njoj. On njoj, koja se opire, pripovijeda da mu je ona duu istrgnula iz tijela, te je uvjerava da je dobro i doputeno praviti djecu. Na kraju joj pripovijeda kako e im biti lijepo kada on kao kralj i ona poput kraljice budu vladali svojom djecom i slugama. Djevojka na kraju poputa, pristaje se udati za njega, ali kae da e uvati svoje djevianstvo. Ne doputa ak ni da je poljubi i kae mu smijui se, da je strah, budui da je, prema njegovim rijeima, napala njegovu duu i istrgla je iz njegovog tijela, i to poljupcem i tako ga sasvim usmrtila. ena koja se ali na svog mua biva poduena da i sama mora svoje ponaanje izmijeniti i da e se tada izmijeniti i ponaanje njezina mua. A razgovor mladia s bludnicom zavrava njezinim naputanjem dotadanjeg naina ivota. Promatrajui iz novijeg doba izgleda udno to je Erazmo uope govorio o bludnicama i kuama gdje one ive. U Erazmovo se vrijeme razumjelo samo po sebi da su djeca znala da takve institucije postoje, nitko to pred njima nije tajio. Djecu su upozoravali na opasnost od takvih mjesta, a ba to ini i Erazmo. Prostitutke su u srednjovjekovnim gradovima imale svoje vrsto mjesto i u javnom ivotu. Njihov poloaj u drutvu je, rijeju, slian poloaju krvnika, vrijedan je ponienja i prezira, ali je posve javan i nimalo okruen tajanstvenou.15 Niti oblik izvanbranog odnosa mukarca i ene jo nije premjeten iza kulisa. Do odreenog stupnja vrijedi to i za spolne odnose openito, pa i za brane. O tome nam govore i sami svadbeni obiaji. U lonicu se ulazilo s djeverima na elu. Ako se htjelo da brak bude valjan, morali su mladenci ui u svadbenu postelju u nazonosti svjedoka. Sve su to simptomi drugaijeg standarda osjeaja srama u odnosima meu spolovima. Ali stvarno reguliranje i modeliranje spolnih odnosa ipak se znaajno mijenja u toku povijesti Zapada. Brak u apsolutistiko dvorskom drutvu 17.-18. st. zadobiva poseban znaaj time to je ustrojstvo toga drutva prvi put prekinuto gospodstvom mukaraca nad enom, tj. socijalna snaga ene je ovdje priblino jednaka mukarevoj. Drutveno mijenje u vrlo visokoj mjeri odreuju sada i ene. U ivotu ljudi se, napretkom civilizacije, sve vie razdvajaju intimne ili tajne sfere i javne sfere, tajno ponaanje i javno ponaanje. U skladu s tom rastuom podjelom ponaanja na javno doputeno i na javno nedoputeno preoblikuje se i ustrojstvo psihe.
15

Isto, str. 235.

15

O nasrtljivosti
Nain kako se danas govori o nagonima ili oitovanju emocija navodi na pomisao da je u nama smjeten cijeli snop nagona. Govori se tako o nagonu prema smrti ili nagonu za isticanjem kao to se govori o razliitim kemijskim tvarima. S tim u vezi i nasrtljivost je neka vrsta nagona. Usporedimo li borbenost razliitih plemena iz vremena seobe naroda, izgledat e nam borbenost i najratnikijih nacija u civiliziranom svijetu prilino ublaenom. I na tom podruju afekata, podruje neprijateljskoga sukobljavanja meu ljudima, zbiva se jednaka povijesna mijena kao i na svim drugim. U novijem vijeku se okrutnost, elja za razaranjem i muenje drugih, a isto tako i tjelesna nadmo, sve vie stavljaju pod jaku, u organizaciji drave utemeljenu, drutvenu kontrolu. ivot u srednjovjekovnom drutvu nametao je suprotno. Pljaka, borba, lov na ljude i ivotinje, sve je to neposredno spadalo u ivotne nunosti koje su se, u skladu s ustrojstvom drutva, otvoreno oitovali. Vesela je stvar taj rat. Ljudi se vole u ratu. Vidi se da stvar stoji dobro i da se tvoji hrabro bore, suza radosnica orosi ti oko, doe ti milo oko srca, to je osjeaj kada vidi kako se estito i vjerno bore; a kada se vidi prijatelja koji svoje tijelo izlae opasnosti kako bi ispunio i odrao zapovijed naeg stvoritelja, tada odluimo da i mi onamo krenemo i da s njim umremo ili ivimo i da ga nikad ne napustimo zbog neke ljubavi. To je pravo ushienje, a netko tko to nije doivio ne moe znati kako je to lijepo. Mislite li da se onaj koji to ini boji smrti? Apsolutno ne! On je tako snaan, tako ushien da i ne zna gdje se nalazi. Doista, niega na svijetu on se ne boji.16 Ovdje progovaraju snani osjeaji. Ubija se, potpuno se predaje borbi i gleda se prijatelja kako ubija. Ne bojati se smrti, bila je ivotna nunost viteza.

Pogled na ivot jednog viteza

U srednjovjekovnom su drutvu odreeni oblici ivljenja bili unaprijed odreeni i pojedinac je bio obavezan ivjeti tim oblicima, recimo kao kmet, cehovski obrtnik, a ako je bio plemi, mogao je voditi ivot dvorjanina, a nije mogao, ak i da je htio - a mnogi su to htjeli voditi neobuzdani ivot viteza. Nekoliko crtea, ili tonije reeno, opis tih crtea nam otkriva ivot viteza kroz razna razdoblja. To je serija crtea i majitorovo je ime nepoznato, ali to je morao biti ovjek koji je vrlo dobro upoznat s vitekim ivotom toga doba. Prikaz prvi slika nam otkriva otvorene prostore, krajolike, mala sela, polja, brda, to nam otkriva i raskalaen nain ivljenja. Te slike kasnije postaju dokaz sentimentalnog stava prema prirodi to e se sve vie osjeat kada vitezovi odustaju od raskalaenog ivota na svojim ladanjskim posjedima, i sve se vie vezuju za polugradski dvor, za ovisnost o kraljevima i knezovima. Njegov je ivot u osnovi razdijeljen izmeu ratnog pohoda, turnira, lova i ljubavne igre. No, ve u 15. st., a jo odlunije u 16. st. to se mijenja. Nova prisila, novo, podrobnije reguliranje i modeliranje ponaanja kakvo u starom vitekom ivotu nije bilo ni potrebno ni mogue, sad se zahtijeva od plemia. On vie nije relativno slobodan ovjek, ovjek koji je gospodar u svom burgu i iji je zaviaj taj burg. On sada ivi na dvoru, slui vladaru, dvori ga za stolom. A na dvoru pak ivi s mnogim drugim ljudima. Prema svakom od njih ima se on ponaati tono u skladu sa svojim i njihovim rangom. On mora nauiti tono dozirati svoje goste u skladu s razliitim rangom i ugledom osoba na dvoru, tono odmjeriti svoje rijei i kontrolirati ak i svoj pogled.

III. poglavlje: O sociogenezi zapadne civilizacije Pregled dvorskog drutva

16

Isto, str. 243.

16

Borba izmeu plemstva, crkve i vladara za udjel u vlasti i prihode sa zemlje teku kroz cijeli srednji vijek. U 12. i 13. st. javlja se jedna nova grupa, privilegirani gradski stanovnici, graanstvo. U to vrijeme dolazi do promjena ustrojstva zapadnog drutva u cjelini. Mo pojedinih kraljeva i socijalna institucija kralja ili vladara tijekom postupne preobrazbe dobila je na moi i to na takvo poveanje moi, to se oznaava pojmom apsolutizma ili neograniene moi. U kretanju onog vremena dvorovi postaju sreditima u kojima se oblikuje stil Zapada. U prethodnoj fazi tu su funkciju esto morali dijeliti s crkvom, gradovima, dvorima velikih vazala i vitezova koji su bili rasuti po cijeloj zemlji ili su tu funkciju prepustili nekim drugim sreditima. U ono vrijeme stvara se na dvoru vrsta drutva, jedan integracijski tip ljudi. Dvorsko drutvo formira se u Francuskoj. Iz Pariza se, za due ili krae razdoblje, ire isti oblici ponaanja, iste manire, isti ukus i isti jezik po svim drugim dvorovima Europe. Ono to se polako oblikuje od kaja srednjeg vijeka, nisu samo pojedinana dvorska drutva na razliitim podrujima. Tu se, naime, stvara i dvorska aristokracija koja obuhvaa cijeli Zapad sa sreditem u Parizu. To se u prvom redu odnosi na vie slojeve graanstva, a dijelom i na ire slojeve srednjega stalea. Pripadnici tog komplesnog drutva govore istim jezikom isprva talijanskim, a potom francuskim itaju iste knjige, imaju isti ukus, isto ponaanje, osim razlike u razini, isti stil ivota. Tek kasnije, sredinom 18. st. u nekim zemljama neto ranije, a drugim neto kasnije poputaju ili ak polagano nestaju kontakti izmeu dvorskoaristokratskim drutvima razliitih nacija. No bez estoke borbe, francuski se jezik povlai, ak i iz gornjih slojeva drutva, pred graanskim nacionalnim jezicima. I samo se dvorsko drutvo sve vie raslojava poput graanskih drutava, pogotovo nakon to u francuskoj revoluciji staro aristokratsko drutvo definitivno gubi svoje sredite.

Kratak osvrt na sociogenezu apsolutizma

Postupnim jaanjem robonovanog gospodarstva na raun naturalne privrede imalo je u srednjem vijeku na odreena podruja razliite posljedice. to je u nekom podruju bilo vie novca u opticaju, to su vie rasle cijene. Time su bili pogoeni svi slojevi drutva, svi ljudi ija zarada nije u odgovarajuoj mjeri rasla, svi ljudi koji su imali vsta primanja, a nadasve feudalci - oni su imali fiksne rente sa svojih imanja. Povlatene su pak bile odreene grupe graanstva, a u prvom redu kralj. On je na itavom podruju svoje vlasti mogao uzimati dio od svake zarade i njegovi su se prihodi izvaredno uveali uslijed sve veeg opticaja novca. To je bila jedna od pretpostavki na temelju koje je institucija kralja ili kneza potpuno stjecala karakter apsolutnosti ili neogranienosti. Proporcionalno financiskim mogunostima, rasle su i njezine vojne mogunosti. Onaj koji je raspolagao porezima je postao relativno neovisan o vojnoj slubi na koju su vazali bili obvezni na osnovi zemljinog lena. Taj je razvoj pratio i snano utjecao na preobrazbu ratne tehnike. Postupnim razvojem vatrenog oruja postalo je neplemenito pjeatvo po ratnoj moi snanije od brojano ograniena plemstva, koje se borilo na konjima. Pararelno s poveanjem opticaja novca razvija se i trgovina, a s njom slojevi graanstva. Porastom novane privrede plemstvo gubi mo u drutvu, dok ju graanski slojevi istim stjeu. No nijedan od dvaju stalea nije bio dovoljno snaan da na due vrijeme stekne nadmo nad drugim. Jedan od preduvijeta apsoltnoga kraljevstva ili kneevstva bio je taj, da nijedan od dvaju stalea kao i nijedna skupina unutar njih, ne stekne nadmo nad kojom drugom grupom. U skladu s tim nije rijetko da brojni vladari tite i unaprijeuju graanstvo jer im se plemstvo ini presnanim,preopasnim i obrnuto, da unaprijeuju plemstvo jer graanstvo sve vie jaa. Taj proces se najbolje odvijao u Francuskoj.

17

Mehanizmi feudalizacije
1. Uvod Granina linija na istonoj strani zapadnofranakog carstva, utvrena ugovorom u Verdunu 843. godine, a kasnije i ugovorom u Meerssenu (870.), prilino se razlikovala od granice

18

onoga to se postupno oblikovalo u Francusku, Njemaku ili Italiju. Ali ono to su granice dijelile nisu bile ni drave ni narodi ni nacije, ako pod tim nazivima razumijemo jedinstvene, zatvorene i stabilne tvorevine. U svakom sluaju to su bile drave, narodi i nacije u nastajanju. Ono to je uoljivo u ovoj fazi u svim veim vladarskim podrujima jest nestabilnost njihova zajednitva, postojanje centrifugalnih sila, sila to ih tjeraju na raspad.17 2. Centralizirajue i decentralizirajue snage unutar srednjovjekovnog aparata vlasti Golemo carstvo Karla Velikog stvoreno je osvajanjima. Funkcija vojskovoe koji je pobjedonosno osvajao i branio podruja svakako nije bila jedna od elementarnih funkcija Karla Velikog i njegovih neposrednih prethodnika. Ona je tvorila osnovu njegove kraljevske moi, njegova ugleda, njegove drutvene snage. Kao vojskovoa, Karlo Veliki je raspolagao osvojenom i obranjenom zemljom. Nagraivao je lenom ratnike iz svoje pratnje. Snagom tog istog autoriteta drao ih je na okupu ak i onda kad su bili razasuti irom zemlje na svojim lenima i imanjima. Car i kralj nije mogao straariti nad cijelim carstvom pa je slao svoje povjerenike i slubenike irom zemlje, kako bi oni umjesto njega dijelili pravdu, kanjavali otpor, brinuli o dotoku poreza i ispunjavanju traenih obveza. Onaj komu je sredinji vladar jednom povjerio vlast nad odreenim podrujem i koji je kao gospodar i stvarno njime raspolagao, jedva da je vie ovisio o svojemu sredinjem gospodaru, barem tako dugo dok nije zaprijetio neki jai neprijatelj izvana ili iz susjedstva. Zbog toga bi on ili njegovi nasljednici pokuavali, im bi sredinja vlast pokazala i najmanji znak slabosti, jasno izraziti svoje pravo na vlast nad podrujem neko dobivenim u leno i iskazati svoju nezavisnost u odnosu na sredinju vlast.18 U zapadnoj povijesti u doba Merovinga ve su prisutni poeci onog razvoja koji e preoblikovati vie dravne slube u nasljednu vlast. U doba Karolinga, Karlo Veliki je uklanjao stare plemenske kneeve i na njihovo mjesto postavljao svoje inovnike, grofove. Ve za Ludovika Pobonog status grofa postaje nasljedan. Nasljednici Karla Velikog nisu se vie mogli oduprijeti pritisku za stvarnim priznavanjem zahtjeva na nasljedno pravo. Ludovik Poboni je bio prisiljen povui missi dominici, kraljevske izaslanike, iz podruja koja su trebali nadgledati. Ve u njegovo vrijeme, poto kao vojnik nije imao ugled Karla Velikog, unutar ove dravne i drutvene organizacije javljaju se centrifugalne tendencije.19 Poetkom 12. st. Francuska je u najboljemu sluaju zajednica teritorijalnih vladara, labav savez manjih i veih vladarskih teritorija meu kojima je uspostavljena neka vrsta ravnotee. Od kraja 12. st. i u Njemakoj se teite drutva sve jasnije i nezaobilaznije priklanja teritorijalnim vladarima. Na ogromnom podruju njemakog Imperium Romanum ili Sacrum Imperium, kako se kasnije nazivalo, teritorijalne vlasti su se tako uvrstile da su otad uvijek iznova mogle sprijeiti izgradnju jake centralne moi, a time i integraciju itavog podruja ak u trajanju od nekoliko stoljea.20 Feudalizacija drava je na srednjovjekovnom zapadu nagnala vladare da svoje vojskovoe i slubenike opskrbe zemljom. Ako nisu htjeli osiromaiti i ako su htjeli koristiti vojnike protuusluge svojih vazala,bili su primorani na vojne ekspanzije uperene prema prostorima slabe moi u susjedstvu. Kako bi ovu zavisnost prevladali s pomou kolovanih slubenika, manjkali su im u ono vrijeme ponajprije gospodarski preduvjeti. Ove reenice pokazuju sve bitno to se odnosi na prisilu centrifugalnih sila, a istodobno govore i o mehanizmima u koje je u tom drutvu upleten kralj sve to uz pretpostavku da se feudalizacija ne shvaa kao
17 18

Isto, str. 277. Isto, str. 278 279. 19 Isto, str. 280 281. 20 Isto, str. 286.

19

vanjski uzrok svih tih promjena. Ova povezanost obaveza da se ratnici i slubenici opskrbe zemljom prisilno smanjivanje kraljevskog posjeda, ukoliko se nisu poduzimali novi osvajaki pohodi, tendencija slabljenja sredinje moi u doba mira sve su to samo dijelovi velikoga procesa feudalizacije.21 Postupna decentralizacija vlasti i zemalja, prijelaz vlasti iz ruku sredinjeg vladara osvajaa u ruke ratnike kaste nije nita drugo do proces poznat pod imenom feudalizacija.22 3. Prirast stanovnitva nakon seobe naroda Istraivai koji se bave nastajanjem lena kao institucije sve ee naglaavaju kako se ovdje ne radi ni o kakvoj planskoj tvorevini pojedinih ljudi ili institucijama koje se dadu jednostavno objasniti iz ve postojeih starijih institucija. Dopsch kae da se ovdje radi o feudalizaciji, o institucijama koje drave ili nosioci dravne moi nisu oivotvorili planski i sa jasnom namjerom da ostvare odreene politike ciljeve. A Calmette jo preciznije formulira postavku o drutvenim procesima u povijesti: Koliko se feudalizam razlikuje od onoga to mu je prethodilo, toliko iz toga izravno i proizlazi. Nije ga stvorila revolucija niti volja pojedinca, on nastaje na putu polagane evolucije. Feudalnost spada u kategoriju onoga to bi se u povijesti moglo nazvati prirodnom pojavom ili prirodnom injenicom. Njegovo je formiranje u odreenoj mjeri bilo uvjetovano mehanikim silama i napredovalo je korak po korak.23 Feudalizam, apsolutizam, kapitalizam, naturalna privreda, novana privreda ili slino, svi ti pojmovi upuuju ne promjene u strukturi ljudskih odnosa koje pojedinci nisu planirali, ali kojima su se oni morali podrediti, bilo im to drago ili ne. To konano vrijedi i za promjene u samom ljudskom habitusu, za proces civiliziranja ili civilizacije. Poveanje broja stanovnitva ili njegovo smanjenje jedan je od najvanijih pokretaa u mijenjanju strukture ljudskih odnosa i odgovarajuih institucija. U kasnoj antici smanjuje se stanovnitvo zemalja stare kulture, negdje bre negdje polaganije. Zbog toga nestaju i drutvene institucije koje odgovaraju relativno velikoj i gustoj naseljenosti. Upotreba novca unutar samoga drutva vezana je uz odreenu gustou stanovnitva. Ona je isto tako nezaobilazna pretpostavka diferencijacije rada i stvaranja trita. Ako se stanovnitvo smanji ispod jedne odreene granice iz bilo kojeg razloga, automatski se prazne i trita; veze izmeu onoga koji iz prirode stjee proizvod i onoga koji taj proizvod troi, bivaju krae. Novac kao sredstvo gubi smisao. U tom se smislu kree i razvoj potkraj antike. Mogue je pretpostaviti da se u doba Karolinga stanovnitvo ve poelo postupno poveavati. Iz tog doba se saznaje o mjestiminom krenju uma, a to je uvijek znak da obradive zemlje ima premalo, a da je gustoa naseljenosti u porastu. No to su poeci. Tek se od 9. st. ee javljaju znakovi breg porasta stanovnitva. Ne zadugo potom dolazi u nasljednim podrujima Karolinga mjestimino do prenaseljenosti. Prenaseljenou se smatra takav prirast stanovnitva na odreenom podruju, koji ima za posljedicu da je u postojeoj strukturi drutva sve manje ljudi u stanju osigurati namirivanje svojih standardnih potreba. Znakovi prenaseljenosti su: porast napetosti u nutrini drutva, izraenije zatvaranje onih koji imaju zemlju od onih koji nemaju (ili u svakom sluaju nemaju dovoljno da bi se prema svom standardu mogli adekvatno prehraniti). Ovdje esto i meu imateljima dolazi do intenzivnijeg ograivanja onih koji imaju vie, od onih koji imaju manje.24 Prijetnje zapadnofranakom carstvu od strane vanjskog neprijatelja su relativno male. Ali isto su tako male mogunosti za ekspanzije preko postavljenih granica. Istok je za osvajanje novih
21 22

Isto, str. 287. Isto, str. 290. 23 Isto, str. 291. 24 Isto, str. 292. 295.

20

teritorija za zapadnofranako carstvo zatvoren, bilo zbog gustoe naseljenosti, bilo zbog ratnike snage carstva. U zapadnofranakom podruju je od kraja 10. st. i kasnije tokom 11. st. sve oitiji pritisak na zemlju, potreba za novim zemljitem i za veom plodnou postojeeg. Kao to je reeno, nova se podruja mjestimino kre ve i za vladavine Karolinga, a vjerojatno je toga bilo i prije. Ali u 11. st. ubrzava se i poveava razmjer krenja. ume se rue, isuuju se movare, koliko to tehnika doputa, i pretvaraju u oranice. Od 1050. pa do oko 1300. g. nastupa na podruju Francuske veliko razdoblje krenja, osvajanje nove zemlje u unutranjosti. Oko 1300. g. ova kretanja se opet usporavaju.25 4. Neka zapaanja o sociogenezi kriarskih ratova Kriarske vojne specifian su oblik prvih velikih ekspanzionistikih i kolonizatorskih pokreta kranskog Zapada. U seobama naroda, kada su plemena stoljeima bila potiskivana s istoka i sjeveroistoka ka zapadu i jugozapadu, ispunile su se korisne povrine Europe ljudima sve do svojih krajnjih granica, do britanskog otoja. I sada su ti ljudi bili vrsto nastanjeni. Sve je pogodovalo brzom razmnoavanju i zemlja je postala pretijesna. Plima naroda utjerala se na neki nain u slijepu ulicu i sada tee natrag prema istoku. Prva faza porasta stanovnitva na kranskom Zapadu razlikuje se od kasnijih faza po tomu to se u tom razdoblju i vladajui sloj, stale ratnika i plemstva, gotovo isto tako razmnoava kao i kmetovi, slobodnjaci i seljaci (oni koji neposredno obrauju zemlju).26 Ovo drutvo je otro dijelilo jaz izmeu onih koji su u bilo kakvu obliku imali zemlju i onih bez ili s premalo zemlje. Poznata i esto citirana reemica: Nema zemlje bez gospodara nije samo pravna injenica. To je ujedno i socijalna parola ratnikoga stalea. Ona izraava potrebu viteza da prisvoji svu raspoloivu zemlju. To se prije ili kasnije odigrava u svim podrujima latinskoga kranstva.27 5. irenje drutva u unutranjost zemlje: stvaranje novih organa i instrumenata Neto vee aglomeracije ljudi pojam grad nije bio prava oznaka za to postoje ve i u 9. st. u tom drutvu s naturalnom privredom. To su bile utvrde i ujedno sredita upravljanja poljoprivredom pojedinih veih vladara. U 11. st. poinju te tvorevine rasti. Slino i u mnogim ekspanzijama vitezova, samo to se ovaj put radi o sloju neslobodnih, i ovdje su neorganizirani pojedinci, viak radne snage, privueni u takva sredita.28 Kad podjela rada i razmjena postanu komplicirane i ivlje, potrebno je vie novca. Novac je inkarnacija drutvenoga tkanja, simbol spleta razmjena i lanca ljudi kamo dospijeva roba na putu od svojeg prirodnog oblika do konzumacije. Novac je potreban kad se unutar razmjenjivakog drutva stvore due veze, dakle pri odreenoj gustoi stanovnitva, kod vee isprepletenosti i diferencijacije drutva.29 U starom svijet orma konja, kao i ostalih teretnih ivotinja, nije bila podobna za transport tekih tereta na velike udaljenosti. Ta vrsta prijevoza zadovoljavala je ustroj i potrebe antike privrede u unutranjosti zemlje. To je bilo zbog toga to u antiko doba nije postojala potkova uvrena avlima koja nozi konja prua punu mogunost upiranja i time omoguuje potpuno koritenje njegove snage za vuu. U toku cijele antike bio je kopneni transport, u usporedbi s transportom vodenim putovima izvanredno skup, a usto i dugotrajan i tegoban. Gotovo sva
25 26

Isto, str. 296. Isto, str. 298. 299. 27 Isto, str. 300. 28 Isto, str. 303. 29 Isto, str. 305.

21

vea trgovaka sredita nalazila su se na morskoj obali ili uz plovne rijeke. Za ustroj antikoga drutva karakteristino je ovo centriranje glavnog prometa oko vodenih putova. U karolinko doba Sredozemno more je bilo nepristupano zbog ekspanzije Arapa. Kopneni je promet, unutarnje povezivanje, dobio uslijed tog potiskivanja od sredozemnih obala sasvim drugo znaenje od onoga koji je imao dotad. Pojaano povezivanje u unutranjosti zemlje nuno je poticalo razvoj kopnenih prometnih sredstava, a time su se opet poticala nova povezivanja i razmjene. Razvoj transportnih sredstava iznad stupnja antike nedvojbeno potvruje porast diferencijacije i povezivanja drutva irom unutarnjih podruja Europe.30 6. Sociogeneza feudalizma Takozvani feudalni sistem koji se jasnije javlja u 12. st., a u 13. st. uvruje, samo je zavrni oblik ekspanzionistikih kretanja u poljodjelstvu. U gradskom sektoru se to kretanje, samo u drugom obliku, zadrava neto due, sve dok ne dosegne svoj zavrni oblik u zatvorenomu cehovskom sustavu. U tom razdoblju imovinski odnosi postaju kruti, a uspon sve tei. Feudalni sistem stoji u svojevrsnom kontrastu prema plemenskom ureenju. Raspadom olemenskog ureenja nuno se stvaraju nove grupacije, novi oblici integracije. Jaa i inividualizacija u odnosu na plemenski savez. U feudalnom drutvu meuovisnost ljudi i podruja bila je manja. Nije bilo stabilne aparature moi koja bi se odnosila na cijelo podruje. Posjedniki odnosi regulirali su se neposredno po mjeri meusobnih obveza i stvarne drutvene snage.31

SOCIOGENEZA MINEZANGA I KURTOAZNIH FORMI PONAANJA U Francuskoj su se tijekom 11. st. izdigle isprva sporije, a zatim izrazitije u 12. st. dvije nove vrste drutvenih organa, dva nova oblika naseljavanja ili integracija: dvorovi velikih feudalaca i gradska naselja. U 12. st., pa i kasnije gradska naselja i vei feudalni dvorovi nisu se jo odvojili od kruga gdje je vladala naturalna privreda. Gradska i seoska proizvodnja jo uvijek su u bliskoj meusobnoj vezi. Imanja na razliite naine dolaze u ruke neke obitelji osvajanjem, nasljedstvom, kao poklon ili enidbom. Velika imanja teko je nadgledati pa je stoga potreban sredinji aparat,
30 31

Isto, str. 307. 308. Isto, str. 314. 321.

22

tj. ljudi koji e nadgledavati ulaz i izlaz dobara, koji e voditi raune i koji e upravljati teritorijem. Upravo zbog toga na dvorove velikih i bogatih feudalaca postupno dolaze ueni klerici. Ti veliki feudalci su najbogatiji i najmoniji ljudi svoga podruja. Zbog toga u ono doba veliki feudalni dvorovi imaju vee kulturno znaenje od grada. 32 Feudalci su vrlo dareljivi prema putujuim pjevaima koji pjevaju u hvalu njima i njihovim damama. Veliki dvorovi postaju potencijalnim sreditima zagovornika i pokrovitelja knjievnosti te potencijalnim sreditima pisanja povijesti.33 Razvijaju se vii i profinjeniji oblici pjesnitva. Pjesnik jo uvijek ne stvara kao pojedinac samo za sebe i za anonimnu publiku. On govori ljudima koje poznaje, s kojima se susree svakoga dana. Putujui pjevai idu od dvorca do dvorca. To su pjevai, ali vrlo esto i lakrdijai i lude u najjednostavnijem smislu rijei.34 Nalazimo ih svagdje, pa ak i u utvrdama jednostavnijih i manjih vitezova. Oni dolaze samo u prolazni posjet, jer nema ni prostora ni interesa, a ni sredstava, da bi se putujui pjeva mogao trajno hraniti i plaati. Na velikim feudalnim dvorcima bili su bolji pjevai, esto njih vie koji su pjevali u ast svojih gospodara. U 11. st. i 12. st. izdvajaju se tri oblika vitekih sudbina: 1) mali vitezovi, gospodari jednog ili nekoliko manjih imanja 2) veliki i bogati vitezovi, teritorijalni vladari, bilo ih je manje nego prvih 3) vitezovi bez ili s vrlo malo zemlje koji su stupili u slubu i ovisnost o veim vitezovima. Iz te posljednje grupe potjeu plemeniti minezengeri. U funkciji trubadura na feudalnim dvorovima mogu se nai potomci i viih i niih slojeva. Ako je dvorski pjeva htio sebi i svojoj umjetnosti osigurati panju i priznanje, mogao se iz statusa putujueg pjevaa trajno izdii samo ako su ga vladar ili vladarica primili u slubu.35 U 9. i 10. st., pa i kasnije veina vitezova nije njeno postupala s vlastitim enama, osobito ne sa enama nieg ranga. esto se spominje kako se neki ratnik ili vitez razbjesni i udari enu u nos da ju krv oblije. Stoga se javljaju ene, tj. gospodarice sa estokim temperamentom i estokim strastima. ena, koja se od mladih dana bavi svim vrstama tjelesnih vjebi i sudjeluje u svim uicima i opasnostima kao i vitezovi oko nje. U najviem sloju vitekog drutva, javlja se prvi oblik emancipacije ena, ime one stjeu veu slobodu kretanja, a kao gospodarice dvora imaju stalne kontakte s trubadurima, mukarcima nieg socijalnog statusa koji su materijalno ovisni o njima, bez obzira jesu li vitezovi ili ne. Velika vanost je bila i u ponaanju viteza prema gospodarici dvora. Biti toliko obziran prema enama, za manje je vitezove predstavljalo veliki napor. To nam prua sliku o razliitom stupnju meuovisnosti. To znai da je kurtoazija jedan korak u smjeru civilizacije.36 PREOBRAZBA RATNIKA U DVORJANE Dvorsko drutvo 17. i 18. st., a osobito francusko dvorsko plemstvo koje ini njegovo sredite zauzima osebujan poloaj. Preobrazba ratnikog plemstva u dvorsko odvija se korak po korak. To se ne zbiva samo unutar civilizacije na Zapadu, ve je to, jedan od najznaajnijih dogaaja unutar svakoga veeg procesa civilizacije. Na europskom Zapadu se ta preobrazba ratnika odvija vrlo postupno od 11. ili 12. st. dok naposlije ne zavrava u 17. i 18. st.37
32 33

Norbert Elias, O procesu civilizacije: Zagreb: Antibarbarus, 1996., str. 329. Isto, str. 329. 34 Isto, str. 330. 35 Isto, str. 331. 36 Isto, str. 342. 37 Isto, str. 484.

23

Prvo je postojalo veliko podruje sa mnogim utvrdama i imanjima, povezanost ljudi je mala. Zatim se iz mnotva utvrda i posjeda u svakoj pokrajini izdiu neki od njih: njihovi gospodari su pomou borbi i irenjem svojih zemljinih posjeda stekli bolju poziciju u odnosu na ostale ratnike u drugim okruzima. Njihovi domovi postaju dvorovi. Na dvoru se, u kontaktu s gospodaricom zabranjivalo nasilje ili provala osjeaja. Meusobna ovisnost i povezanost graanstva i plemstva, tj. razliitih slojeva je jo uvijek vrlo mala. Posljedica toga je neujednaen nain ivota, tj. zbog neposredne meusobne ovisnosti moi oruja, vojnog potencijala i posjeda. Nenaoruani seljak ivi u poniznosti, preputen je na milost i nemilost gospodaru. S druge strane, nosilac oruja, ratnik, je na odreeni nain neovisan. Slino je i sa ivotnim standardom. Iz mase ratnika uzdie se sve manji broj monih i bogatih feudalaca. Pripadnici vodeeg sloja jedan dio svojih prihoda troe na osobne potrebe, tj. za luksuz, odnosno odjeu i nakit, posue i dr. stvari. Dok pripadnici najnieg sloja, tj. seljaci ive u bijedi uz stalnu prijetnju gladi. Njihov je standard znatno nii od bilo kojeg sloja u civiliziranim drutvima.38 Na poetku ratnici ive manje ili vie za sebe, a seljaci ili graani ive svojim ivotom. Jaz izmeu stalea je vrlo dubok. Obiaji, geste, odjea i slino vrlo se razlikuju. Stalna opasnost za ratnike jesu drugi ratnici. Vitez je sigurniji i samosvjesniji. Njega pomisao na nie slojeve uznemirava. To povezivanje vitezova s drugim slojevima osjea se ve u 11. i 12. st. Zatim se postupno izdie nekolicina velikih dvorova prinevskih feudalaca. Najbogatiji i najraskoniji dvor, burgundski dvor, prua najbolju sliku o tome kako se polagano i postupno odvija to pretvaranje ratnika u dvorjane. To se ubrzava u 15., a osobito u 16. st. Sve je jaa povezanost razliitih slojeva drutva. To je vidljivo i na kretanju novca. Koliina novca sve bre raste, opada kupovna mo, tj. vrijednost novca. Ratnici su jo uvijek u nepovoljnom poloaju, jer imaju jo uvijek ista primanja, a kupovna mo njihovih prihoda pada. To tjera ratnike tijekom 16. i 17. st. na dvor, u neposrednu ovisnost kralju. Sam ivot na dvoru mnogim je plemima pruao mnoge moguosti. Plemii su se distancirali od graana. eljeli su odrati svoj staleki ugled. Pripadnost dvorskom drutvu znaila je u svijesti njegovih pripadnika vie od bogatstva. 39 S druge strane i kralj je ovisan o plemstvu: potrebno mu je drutvo iju uglednost i on sam dijeli. Tako iz ratnika nastaju dvorjani.

OBUZDAVANJE NAGONA. PSIHOLOGIZIRANJE I RACIONALIZACIJA ivot na dvoru nije ni u kom sluaju miran. Mnogi ljudi stalno ovise jedni o drugima. Pritisak konkurencije oko prestia i kraljeve milosti vrlo je jak. 40 Afere i sukobi nikada ne prestaju. Pojedinci sklapaju saveze po mogunosti s osobama koje su na dvoru visoko rangirane. No i te osobe imju svoje neprijatelje. Dvor je neka vrsta burze, tj. stvara se stalna vrijednost u razmjeni ljudi i miljenje o vrijednosti nekog pojedinca. 41 Svaki krivi potez,
38 39

Isto, str. 484. Isto, str. 488. 40 Isto, str. 490. 41 Isto, str. 491.

24

svaki neoprezan korak ugroava pojedinevu poziciju na dvoru. Potrebno je suspregnuti svoje osjeaje. Na dvoru se razvija psiholoki sustav ovjeka, tj. promatranje drugih kao samoga sebe. Zatim dolazi do racionalizacije. Mijenja se nain kojim su ljudi navikli ivjeti jedni s drugima, mijenja se njihova svijest. Racionalizacija ide ruku pod ruku s odgovarajuom promjenom strukture nagona. Ona je jedna civilizacijska pojava meu ostalima.42 SRAM I MUNINA Osjeaj srama je neka vrsta straha, uzbuenje koje u pojedinca nastaje u odreenim prigodama. To moe biti strah od podreenosti, odnosno osjeaj bespomonosti. Kolikogod je strah (sram) snaan, nee se izraziti glasnim gestama. Taj strah pojedinca esto dovodi do konflikta vlastite psihe. On sam priznaje da je pobijeen. Jedan od primjera srama je i u odnosima izmeu mukarca i ene, tj. sram kod odreenog razgoliavanja. Osjeaj munine se razvija kao nedjeljiva suprotnost osjeaju srama.43 Osjeaji munine raaju se kada neto izvan pojedinca dodiruje zonu opasnosti po njega ili kada se dotie njegovih oblika ponaanja ili sklonosti. Osjeaj srama, strah od rata i strah od Boga, osjeaj krivnje, strah od kazne ili od gubitka socijalnog prestia, strah od sama sebe, od vlastitih nagona sve njih u ovjeku izazivaju, posredno ili neposredno, drugi ljudi.44

Povijest kruha

Zbog kruha tri trac dan i no Od praga pragu mora prosjak po; Zbog kruha guta brodar slane kapi Za kruhom posvud naa enja vapi. Zbog kruha pada dral u zamku mree,
42 43

Isto, str. 506. Isto, str. 510. 44 Isto, str. 534.

25

Zakona nema koji gladne vee; Zbog kruha mre vojnik,vo u boju, Zbog kruha kopa rudar rudu svoju. Gdje ljudi trae, oni kruha trae, Jer dom bez kruha samo bijedu kae; Gdje kruha, tu nam plaa je jednina, Gdje nije, otac ustaje na sina. ena, dijete, hram, pobonost, smrti blagost; Od sviju stvari kruh je prva dragost. IZ INDIJSKE POEZIJE1

Sve kulturne religije trude se da postanu religije kruha i bore se da to i ostanu. 2 Ova knjiga nam preko povijesti kruha govori o cjelokupnoj svjetskoj povijesti. Autor pria o tome kako ljudi od nomada postaju pastiri, a ene se poinju polako baviti poljoprivredom, otkrivaju motiku i plug. Plug je morao biti otkriven u dolini neke rijeke jer je oranje moglo uspjeti samo uz navodnjavanje. Ljudi su se zanijeli osjeajem sree koje je dolo s oploivanjem zemlje. S vremenom se pitaju zato su neke sorte trava bolje prihvaene i bolje uspijevaju od drugih. Naime, sve su itarice neko bile trave ije je sjeme prijalo ovjeku, ali je ovjek imao suparnika koji ga je zakidao za etvu trave. To je bio vjetar koji je dodirivao travu koja bi potom odbacivala sjeme odnosno zrnje pa ga je bilo nemogue poeti. ovjek je pomalo od te navike odvikao one trave koje su mu najbolje prijale, tako da su one poele drati svoje sjeme vrsto u klasu i samo ih je ovjek mogao osloboditi. ovjek je tako od divljeg ita stvorio travku potpuno ovisnu o sebi. Penica, naime vie ne bi mogla uspijevati ako ne bi bilo ovjeka jer njeno zrnje vjetar vie ne bi mogao raspriti po zemlji. est je sorta ita koje hrane ovjeka: proso, zob, jeam, penica, ra i kukuruz. U poetku se vjerojetno najvie jelo proso, s vremenom zob i jeam, a takozvana kraljica je postala penica koja je prvotno rasla u Egiptu. Ono to nazivamo kruh ne moe se pripremiti od prosa, zobi i jema. Povijest kruha poiva gotovo jedino na penici i rai. Kruh je ovladao svijetom vie nego ijedan predmet prije ili kasnije. Od Egipana koji su ga pronali do idova koji su ga uinili vrelom svog religioznog i socionalnog zakonodavstva do Grka koji su stvorili legende o njemu za svoju eleuzijsku crkvu kruha preko Rimljana koji su iz njega napravili politiku stvar preko koje su vladali. Narodi iz poetka ne poznaju kruh ve jedu kau ili male lepinjice, koje nikako nisu kruh u pravom smislu te rijei. Egipani su putali svoje tijesto da truli, odnosno da se u njemu dogodi proces vrenja i na taj nain dobije kvasac. Takvo tijesto se nije moglo ispei u pepelu ognjita pa je ovjek izumio krunu pe. Kruh je s vremenom postao glavna hrana Egipana. Imamo zapise da ljudi nisu htjeli raditi ako bi im se uskratio kruh. Izraelci zbog svoje vjere u odreenim prilikama jedu beskvasni kruh. Smatra se da je bilo nedolino ponuditi Bogu neto to truli pa razlikujemo tzv.sakralni i profani kruh. U Grkoj ito se moralo uvoziti jer njihovo tlo nije bilo kao egipatsko. Grci su tovali boginju plodnosti i kruha Demetru koju se Rimljani zvali Cerera, a Grci joj podigli bezbrojna svetita kako bi udobrovoljili nju i ito koje su prvo morali ubiti da bi ga mogli iskoristiti. ovjek je morao muiti i ubijati, ali se zato morao brinuti da duu stvari odobrovolji. Tako nastaje tzv.crkva kruha po legendi koja kae da je Demetra imala sa
1 2

Heinrich Eduard Jacob: 6000 godina kruha, Zagreb: Kultura, 1957. Isto, str. 10.

26

Zeusom dijete, ki Perzefonu koja je jednom brala cvijee na livadi. Odjednom je ispred nje iskoio neki strani bog, uhvatio Perzefonu te je odvukao u podzemni svijet. Njena majka Demetra ula je njene krikove te je trai po svijetu. Helios govori da je Perzefonu oteo bog mrtvih, vjenao se s njom i da je taj brak nerazrjeiv. Te rijei jo vie ljute Demetru i ona se zaklinje da nee vie koraknuti na Olimp gdje ivi Zeus kojega smatra sukrivcem jer nije uo krikove svoje kerke. Prerui su u pogrbljenu staricu i putuje kroz sve zemlje svijeta dok ne stigne blizu Elusisa te sjedne do nekog bunara. Tu je nalazi ker kralja Keleosa koja joj povjeri njegovanje najmlaeg sina Demofona Triptolema. Kada otkriju njezino boansko podrijetlo ona trai da joj se sagradi hram iz kojeg je odaslala monu aroliju kojom je uinila sve njive neplodnima. Tada mora intervenirati i Zeus i alje Hermesa da udobrovolji vladara Hada koji, suprotno svim oekivanjima pristaje Perzefonu pustiti majci. On joj je dao jesti plod zaborava te se ona mora vratiti njemu, ali na treinu godine, tako da osam mjeseci moe provesti kod ljudi. To je povezano sa priom o sjemenu koje osam mjeseci moe biti kod ljudi, a ki kod majke jer Demetra skida kletvu neplodnosti i pouava eluzijske kraljeve kako e svake godine izvesti otmicu, odnosno povratak sjemenog zrna meu ljude. Ta legenda nam pokazuje vanost sjemena i kruha. U Demetrino ime odravane su velike sveanosti, prinosili su joj se darovi i rtve. Rimljani su, s druge strane, ito mljeli i dobivali brano, ali su takoer u ime tog ita i ratovali. Poto sam Rim nije imao penicu Rimljani su izgladnjivali svoje provincije koje su ga imale, kao Egipat, da bi svom stanovnitvu osigurali dovoljno te namirnice. Oni su takoer unaprijedili pekarski zanat, u kruh su stavljali voe, povre, mlijeko i sir. Flavijevci su pekare napravili dravnim inovnicima te su oni prestali biti slobodan zanatlijski stale. U taj svijet rimskog imperija dolazi Isus Krist. To je bio svijet stvarnih nevolja i fizike gladi, svijet u kojem su itni lihvari zadravali ito, a drava odnosno car, zloupotrebljavala kruh u politike svrhe hranei samo one koji su oboavali njegovu mo.3 Isus za sebe govori da je kruh to je izazvalo nebrojeno mnogo polemika. Ljudi su se pitali to to znai: da je Isus nama u sjeanju kada blagujemo kruh ili da je on zbilja fiziki prisutan u svakoj kriki kruha. Mi danas znamo da su Kristove rijei bile parabola, ali u to vrijeme odjeknule su gotovo kao ljudoderstvo. Ne smijemo zaboraviti da je upravo jedno od Kristovih uda vezano za umnaanje kruha; kada je sa sedam kruhova nahranio mnotvo ljudi. Kruh se u srednjem vijeku pretvara u poslasticu koju su rijetki sebi mogli priutiti. Imamo zapis da je jedan mladi prije no to je pogubljen zbog neke sitne krae uzviknuo: Evo umirem a nisam se jo ni dva puta kruha najeo!. Ljudi su u nedostatku itarica kao to je penica u kruh svata mijeali, pa ak i slamu s krovova, a znamo da bi se, kada bi ili samljeti brano gotovo uvijek dogodilo da im mlinar podvali i dio finoga pijeska u ito, a sebi uzme dio ita. To je bio razlog zato se u srednjem vijeku tako mrzilo mlinare, a ni pekari koji su krali tijesto od siromanih seljaka nisu mnogo bolje proli. Ljudi su zbog nekvalitetnog kruha znali i umirati. 4 Jeli su zaraeno ito koje je imalo crno zrno, ali sladak okus. Glavnicu, opasan otrov, uzrokovale su gljivice. Glavnica je zapravo kombinacija dvaju otrova od kojih jedan izaziva grenje udova, a od drugoga ekstremiteti trunu. Moemo samo zamisliti u kojim su uasnim mukama umirali ti jadni ljudi. To se sve dogodilo jer su ljudi zbog gladi postajali povrni i izgubili su savjesnost u ureivanju tla. Takoer nisu previe pazili na istou. U Rimskom carstvu ne bi nijedan seljak, pekar ili mlinar upotrijebio takvo ito za jelo. Zbog ogromne gladi ljudi su u srednjem vijeku jeli i mieve, takore, pasli i travu, pa kako onda ne bi pojeli poneko crno zrno penice, koje je, k tomu jo bilo i slatko. U tom razdoblju bilo je ak i pojava ljudoderstva, a ne
3 4

Isto, str. 107. Isto, str. 144.

27

smijemo zaboraviti ni kako je ljude izmuila kuga. Zbog toga se ne smijemo uditi niti osuivati takve postupke. Takvom iscrpljenom narodu dolazi kukuruz i krumpir iz daleke, tek otkrivene zemlje. Kukuruzu treba tri mjeseca da se razvije, neusporedivo manje nego penici, tako da je odmah postao prava senzacija. Ali ni previe kukuruza nije bilo dobro ako je bio uzgajan u vlanim uvjetima. Kukuruz je bio biljka toplih i suhih predjela i uzgajan u vlanom stvarao je otrov koji je izazivao bolesti poput promjena na koi, tekih ivanih napadaja pa i ludila. Uz kukuruz otkriven je i krumpir kojeg su Indijanci koristili u svakodnevnoj prehrani, a europski ljudi su ga u poetku smatrali hranom za siromahe. Krumpir je imao svojstvo da nasiti ovjeka i zbog toga ga je obini puk volio. U vrijeme 17. og stoljea dolazi do procvata industrije odjee koja se dobivala uglavnom iz vune pa su ovce preplavile neko plodne panjake i ljudi se nisu mogli normalno prehranjivati. Zbog toga su pronaene metode isuivanja movara i novo gnojivo te dolazi do uvoenja etverogodinjeg ciklusa: penica, repa, jeam, djetelina. Amerika je majka senzacionalnog izuma: parnog mlina. On je u sebi ujedinio dvije glavne elje Amerike: elju za industrijom i elju za farmerstvom. U vrijeme amerikog napretka Europa nazaduje. Francuzi doslovno umiru od gladi,a njihovi kraljevi i velikai nemilosrdno ih pljakaju. U Francuskoj ni mlinovi nisu bili dobri; proizvodilo se loe brano koje je potom davalo i lo kruh koji je samo doaravao sitost, a eludac je ostavljao gladnim. 5 Ljudi su od loeg brana i pobolijevali. Glad je takoer jedan od uzroka francuske revolucije. Francuzi su smatrali da im zbog loeg kruha netko radi o glavi i bili su uvjereni da se sve ito izvozi da bi se njih unitilo. A ni nakon revolucije kruha ipak nisu dobili. Vladala je velika sua, ito nije dobro urodilo i ljudi su se urotili i protiv pekara. Nekog nespretnog pekara su objesili samo zato to je za sebe sauvao tri komada kruha. Zbog rata kruha ima jo manje pa kada se narod dokopa nekog brana uvodi se jednakost za sve smio se pei samo tzv.kruh jednakosti koji je bio jednako lo i bogatima i siromanima. I u doba Napoleonovih ratova kruh je bio problem, ali sada je barem vojska jela malo bolji kruh koji bi bio pravi kruh za sladokusce da mu nije dodavano previe vode u peenju. Napoleonovu vojsku je, meutim, dokrajio nedostatak kruha. Kada su osvajali Rusiju Rusi su bjeei ponijeli svaki poeti klas, a francuskoj vojsci je uskoro nestalo ita. Nakon nestanka zobi jeli su konje, ali ni to nije moglo zauvijek potrajati. Potpuno ih je dokrajio snijeg i injenica da su mjesecima bili bez kruha. ak je i Amerika ivjela po naelu: tko ima kruh ima i pobjedu. June drave izgubile su rat jer je sjever imao kruh i jer se pamuk ne moe jesti.6 Uzalud bijae jugu sva sranost. Napredak 19.-og stoljea izumio je umjetnog etioca koji je zasigurno pripomogao u veoj proizvodnji ita, a u Francuskoj uz razvitak kemije dolazi i nauka o tome kakvo bi gnojivo bilo najpogodnije za zemlju ispaenu tisuljetnim izrabljivanjem. Amerika je s vremenom postala zemlja koja je imala itni imperij. Europljani su za ameriko ito prodavali svoje proizvode. Naime, urod u Europi je bio tako slab da se ak i jedna Francuska rado odluila da ivi od amerikog ita. U samoj Americi je,pak kukuruz ostao primarna kultura jer bi za nju monokultura penice bila vrlo nepogodna s obzirom da je kukuruz sluio kao ivotinjska hrana. U Americi su izgraene eljeznice uz pomo kojih je ito lake stizalo na eljena podruja, a ovjek je bio kao mala mrvica izmeu dva giganta: penice i eljeznice. Na mjestu plodnih polja rasle su eljeznice, farmeri su postupno propadali, a monija eljeznica se, likujui, jeftino domogla zemljita. Nadmonost eljeznice vidi se i u rijeima jednog novinara: Kad ete, ljudi, konano uvidjeti, da protiv eljeznice

5 6

Isto, str. 283. Isto, str. 306.

28

ne moete uspjeti? I ja bih isto tako mogao isploviti u papirnom amcu i bacati graak na ratne lae!.7 Ameriki itni imperij nije zaivio na istoku Azije jer je tamo glavna namirnica itavo vrijeme bila ria. Dobra je ria jednako bogata proteinom kao i dobra penica, a riina slama je kvalitetnija i izdrljivija od penine. Doavi u Kinu penica nikada nije izazvala prejake emocijealiona i ria ipak su se upoznale. I u ovom, naem vremenu kruh je bio glavna ivena namirnica. Barem donedavno. Sirotinja je jela crni kruh, a bogati bijeli dok je danas obrnuto. Na tisue razliitih pekarskih proizvoda govore nam o vanosti kruha za koju, bez obzira na pojedine modne trendove, vjerujem da nee izumrijeti.

POVIJEST KAVE 1
Pria o kavi poinje u Sjevernoj Africi, tonije u dananjoj Etiopiji. Legenda kae da je mladi etiopski pastir iz plemena Galla, Kaldi primijetio da se njegove ovce ponaaju vrlo udno ("pleu cijelu no") nakon to se najedu crvenih plodova stanovitog grma. Znatieljan, Kaldi ih je kuao i sam, i otkrio kako mu ti plodovi vraaju energiju i ine ga ivljim. Svoje otkrie je povjerio lokalnom sveeniku kojem je pokazao bobice, a ovaj ih je, kao demonsko voe istog trena bacio u vatru. No, umjesto urlanja poraenih demona, iz vatre je dopro prekrasan miris. Sveenik je prvo razmislio, pa zatraio da se bobice maknu iz vatre, kako bi
7 1

Isto, str. 346. Internet

29

ih mogao prouiti. Njegovi su pomonici bobice ubacili u vodu da se ohlade, a potom ih je sveenik ispitao. No, prouio je i bobice i vodu koja je u meuvremenu promijenila boju. Jasno, morao je i probati gutljaj. I, dogodilo se udo. Sveenici su ubrzo shvatili da im bobice pomau da ostanu dugo budni. I redovnicima u oblinjem samostanu se kava dopala, pa su poeli suiti plodove i transportirati ih u udaljenije samostane. Plodove bi natopili u vodu, kasnije bi ih pojeli, a napitak bi pili jer im je, tvrdili su, omoguavao bolju koncentraciju pri molitvi. Ubrzo se proulo da postoji biljka koja daje energiju, a otprilike u isto vrijeme afrika plemena su radila energetske "okoladice" od kave i ivotinjske masti. to se zapravo dogodilo s ovcama? Najpoznatiji i najvaniji sastojak kave je kofein, koji se apsorbira, odnosno prelazi direktno u krv gdje se zadrava otprilike do 4 sata. Kofein stimulira centralni ivani sustav, odnosno mozak te poveava budnost, panju i raspoloenje. Druga legenda govori o kavi, ali sada poznatoj pod imenom moka. Naime, neki je Arap, po imenu Omar, zbog tko zna kakvog grijeha bio prognan u pusto sa svojim sljedbenicima, da umre od gladi. U oaju, Omar je svojim prijateljima kuhao ono to je nalazio u prirodi, pa i voe nepoznate biljke. Ne samo da je kava spasila izgnanike nego je njihovo preivljavanje uzeto kao znak boje volje u oblinjem gradu Mochi. Novom piu dali su ime quahwa, to doslovno znai to sprjeava spavanje. Kava je zatim prela Crveno more i stigla u Arabiju odakle dolazi kava kakvom je danas znamo. S arapskog je podruja kava krenula u svijet kasno, jer su Arapi vjerovali da se tajna mora uvati poput vojnih planova, pa je irenje kave poelo ilegalnim putovima. Netko je uspio prokrijumariti zrna u Indiju i poeo ih tamo uzgajati, a iz Indije je kava krenula dalje, po Aziji. Krani su neko vrijeme vjerovali da je kava vraje pie. Papa Inocent III. uo je prie o njoj i odluio, pod geslom neprijatelja mora poznavati da bi se protiv njega mogao boriti, iskuati napitak prije no to ga zabrani. Na sreu kavopija, toliko je uivao u vrelom napitku da ga je blagoslovio rekavi: Tako je ukusna da bi bilo teta samo nevjernicima ostaviti da je koriste. Oko 1000. godine prvi put je napravljen napitak od peenih zrna kave, a do 13. stoljea muslimani su je poeli piti iz religioznih razloga. U Europu prvu kavu donose mletaki trgovci. Prodavala se u ljekarnama. Zvali su je quahwa (arapsko vino), a ee "avoljim napitkom". Mnogi su smatrali kako bi je Papa trebao zabraniti, no Papa Klement VII. (17. st.) ve je postao zagrieni kavoljubac, pa ju je blagoslovio i nazvao istinskim piem krana. Pohod kave na Europu zapoeo je iz Nizozemske. Francuski kralj Louis XIV bio je strastveni kavopija. Dugujui mu uslugu, Nizozemci su u njegov dvorac isporuili drvo kave iz Arabije 1714. g. to je potaknulo prvi europski staklenik. Ovo drvo konano je stvorilo milijune drugih stabala kave i roditeljsko je drvo mnogom drveu kave Srednje i June Amerike. Polako, ali sigurno, osvajajui sve vie i sve vee plantae te sve vie poklonika, kava je prvo postala unosan posao, a zatim i globalni fenomen. Kavane i kafii namnoili su se irom svijeta. Ve od 1450. god., kada je u Konstantinopolu otvoren prvi kiva han, vijesti i lokalna naklapanja, druenja i ljubavni susreti, odvijaju se uz alicu kave. Kavane su postale sreditima drutvenog ivota. U Njemakoj, oko 1700. g., kavane su bila svratita aristokrata koji su voljeli igrati popularnu kartaku igru nazvanu ombre. Dok su igrali, pili su svoju kavu iz alica bez rukohvata, sline turskim alicama ali vee. Uz kavu su se plele zavjere na francuskom dvoru, podizale revolucije (bostonska ajanka u kavani Kod Zelenog Zmaja), pisale knjige (Voltaire, Balzac), skladale kantate (J. S. Bach "Kava kantata", 1743.). Mnogi su europski umjetnici, glazbenici i pisci, utvrdili da je kava odlian poticaj duhu. Navodno je Francois Voltaire pio po 50 alica dnevno. Kava je 1700. doputovala i do Amerike. Taj grm, kasnije posaen na karipskom otoku Martiniqueu, postao je predak 19 milijuna stabala, koliko ih je bilo pedeset godina kasnije.

30

Ipak, kavi je to bila samo usputna stanica na putu do svog konanog cilja - zemalja June i Srednje Amerike. Kava se dobiva od biljaka roda Coffea, iz obitelji Rubicaceae. Postoji mnogo vrsta u ovom rodu biljaka, ali se uglavnom koriste zrna Coffea arabica (typica i bourbon) i Coffea canephora (robusta). Arabica je poznata kao brazilska kava, dok se C.canephora uglavnom uzgaja u Africi. Obje vrste rastu u tropskim zonama s toplom, vlanom klimom, no na razliitim nadmorskim visinama. Tako na primjer Arabica raste na 2000 metara dok Robusta uspijeva na niim visinama. U razliitim zemljama kava je imala razliitu sudbinu. Pruski kralj Frederick zabranio je pijenje kave, jer je padala prodaja nacionalnog pia br. 1 - piva, a tamonje ene zahtijevale su prohibiciju tvrdei da kava utjee na ivahnost njihovih mueva. I u Britaniji, gdje je apsolutni vladar napitaka bio aj, cijena kave dosezala je vrtoglave iznose. Brzo se proirila i po sjevernoamerikom kontinentu i postala glavni napitak, pretekavi aj. Zabrinutost za zdravlje kavopija nije novog datuma. Netko je zabiljeio sluaj izvjesne londonske dame, koja je 1674. godine tvrdila da je kava njezinog supruga uinila impotentnim. Epidemiolozi su doveli u vezu obilno pijenje kave s bolestima srca, rakom guterae te problemima produenja vrste. Do danas, nita od toga nije definitivno potvreno, ali ni opovrgnuto, iako je mnogo istraivanja nainjeno na tu temu u najuglednijim ustanovama. Kofein kao tvar u kavi otkrio je Dr. Sylvestre Dufour krajem 17. stoljea.

POVIJEST DUHANA 2
Vjeruje se da je duhan poeo rasti oko 6000. godine p.n.e. U prvom stoljeu p.n.e. ameriki Indijanci poinju ga koristiti u razliite svrhe, kako u religioznim ritualima tako i u medicinskoj praksi. Od najranijih vremena razni su autori spominjali u svojim djelima inhaliranje isparavanja raznih narkotinih biljaka u medicinske i ritualne svrhe. Herodot (485. - 425. p.n.e.) opisuje kako su Skiti koristili dim konoplje. Rimski uenjak, Plinije Stariji, koji je poginuo u erupciji Vezuva godine 79. izjavio je u svojoj "Povijesti prirode" o ljekovitim efektima dima na kaalj.
2

Isto.

31

Plutarh (46. - 120. godine) spominje da su Teutoni upotrebljavali neku vrstu trave (ne opisuje precizno koju), otkidali joj vrhove i stavljali u vatru. Tako stvoreni dim se inhalirao, a one koji su ga inhalirali dovodio je u relaksacijsko stanje. Indijanci su prvi potpuno razradili puenje lule, odnosno stvorili su ope prihvatljiv oblik puenja zasnovan na sagorijevanju biljke tabacum nicotiana. Nakon otkria amerikog kontinenta duhan je pristigao u Europu, a njegova se upotreba proirila. Las Casas, povjesniar iz doba konkvistadora, spominje u svojim djelima da su Indijanci umotavali lie biljaka u veliki suhi list, jedan kraj zamotuljka drali u ustima, a drugi kraj pripalili te uvlaili dim koji je nastajao prilikom sagorijevanja. Godine 1502., Juan Poncec de Len susretao je Indijance koji su puili duhan iz glinenih lula. Drugi izvjetaji iz tog doba spominju mrkanje duhana i vakanje mjeavine duhana i krede u Srednjoj Americi. Mnoga indijanska plemena i danas imaju mitove i legende koji govore o strahopotovanju prema duhanu i lulama. Godine1548. domoroci na amerikom kontinentu su se odnosili prema duhanu kao specijalnom daru Velikog duha - daru koji je toliko tajnovit i magian da titi ratnike, smiruje vodu ribarima i donosi spokoj dui. Iz Francuske, ta se biljka proirila Europom brzinom kojoj nije mogao konkurirati niti jedan prekomorski proizvod. Do kraja stoljea herba nicotiana - znanstveno ime koje je duhanu dao botaniar Delachamp - bila je poznata u svim europskim zemljama. Duhanski sok se preporuivao u lijeenju "francuske bolesti". Lie se polagalo na rane kako bi one bre zacjeljivale ili se upotrebljavalo za otklanjanje upala i glavobolja. Duhanski klistir koriten je protiv zatvora crijeva. Sve do 1812. godine britanski vojni lijenici nosili su sa sobom sprave za primjenu duhanskog dima za spaavanje davljenika. Tek kad su Posselet i Reimann izolirali glavni alkaloid u duhanu - nikotin (nazvan po Jeanuu Nicotu) - 1828. godine moglo se znanstveno dokazati koliko je duhan zapravo tetan. Uporaba duhana za mrkanje predstavlja prijelazni oblik izmeu medicinske upotrebe duhana i upotrebe iz zadovoljstva. U osnovi se mrkanje primjenjivalo za lijeenje glavobolja i bolova oiju, ali u nekoliko desetljea postalo je pomodno, s vlastitim ritualima i ceremonijama. Iako ga je puenje cigareta, cigara i lule potisnulo u pozadinu, ljudi i danas mrkaju duhan, posebice u skandinavskim zemljama. Prvi kolonisti koji su se vratili u Europu donijeli su sa sobom duhan i glinene lule oblikovane prema lulama Indijanaca. Odgovornom osobom za drutveno prihvaanje lule smatra se Sir Walter Raleigh. U Engleskoj se samostalna industrija glinenih lula razvila oko 1600. godine. Mornari, studenti i vojnici su "krivi" za irenje lule Europom. Srednja Europa upoznala je puenje lule uglavnom kroz bezbrojne vojske koje su njome harale u vrijeme tridesetogodinjeg rata (1618. - 1648.). U to vrijeme Hans Jakob C. von Grimmelshausen, u svojem romanu "Simplicius Simplicissmus", prigovara da "devet od deset ljudi uiva u razliitim oblicima upotrebe duhana". Jo jedan oblik puenja u to vrijeme je stigao u Europu, ali preko panjolske. To je puenje cigara. Meksiki Asteci, te stanovnici Zapadne Indije puili su lie duhana umotano u role, a Maje su takvo umotano lie stavljali u dekorativne, vrijedne lule, i tako ih puili (kao to se danas pui uz upotrebu usnika za cigarete ili cigarilose).

32

Thomas De Quincey: Ispovijesti jednog uivatelja opija

Ispovijesti jednog uivatelja opija autobiografska je knjiga Thomasa De Quinceya u kojoj je on, gotovo prije dva stoljea, opisao svoja iskustva steena dugogodinjim konzumiranjem opija. Knjiga donosi opise autorovih predopijumskih dana, preko perioda kada je za njega opij jo predstavljao izvor uitka i nadahnua pa sve do naturalistiki prikazanog razdoblja kada autor pada pod potpuni utjecaj tog narkotika i postaje njegovim robom i rtvom. De Quinceyeju je ovom knjigom u potpunosti uspjelo pokazati u kojoj je mjeri udesna mo opija kao izvor uitaka ali - i boli. Thomas De Quincey je rano napustivi kolu, za ivot zaraivao pisanjem pria, lanaka, kritika i ogleda. S uivanjem opija zapoeo je 1804. godine, kao devetnaestogodinjak. U to

33

vrijeme opij se slobodno prodavao u ljekarnama kao sredstvo za ublaavanje boli (u obliku tinkture laudanuma) i njegovo uivanje bilo je rasprostranjeno meu svim slojevima tadanjeg engleskog drutva. U svojoj knjizi De Quincey spominje kako su mu se jednom dok je prolazio kroz Manchester alili preraivai pamuka, da se njihovi radnici brzo navikavaju na uzimanje opija, i toliko ih je bilo, da su ljekarnike tezge subotom popodne bile pune smotakapripreljenih za poznatu veernju potranju. Neposredan uzrok tog obiaja bile su niske plae koje im u to vrijeme ne bi omoguile odavanje pivu ili estokom piu.1 U svojoj knjizi De Quincey kroz tri vee prozne cjeline opisuje svoj put od vremena kada je opij uzimao za ublaavanje reumatskih i bolova u trbuhu, pa sve do stvaranja krajnje ovisnosti. Pri tome je osobit naglasak stavio na utjecaj opijuma na njegovo stvaralako nadahnue. Prvi dio knjige obrauje njegova predopijumska iskustva djetinjstvo i srednjokolsko razdoblje, naputanje kolske stege i bijeg u Wales i London, sve do odlaska u Oxford gdje opij ulazi u njegov ivot. Te su stranice ispunjene naturalistikim opisima pieva potucanja od jedne iznajmljene sobe do druge, kada je glad i bijeda bila konstanta njegovih dana, pa je nemali broj noi bio primoran provoditi bez krova nad glavom. Kada je potroio ono malo novaca to je imao, nakon to je pobjegao iz kolske ustanove, mladi De Quincey mogao si je dopustiti eventualno jedan obrok dnevno, esto je to bila samo alica kave ili aja, a ubrzo se morao i toga odreknuti. Ponekad je jeo samo ono na to je naiao kupine, gloginje i epurike, a nisu bili rijetki ni trenuci kada je i po nekoliko tjedana gladovao. Jednom je ak trpio esnaest tjedana muke od gladi. Kao beskunik, imao je prilike upoznati mnoge ljude s ulice, koji su takoer bili ili na rubu egzistencije ili na rubu kriminala. Tako je upoznao i njemu kasnije jednu iznimno dragu i posebnu osobu - prostitutku Anne. Ona ga, jednom, u kobnom trenutku, spaava od smrti glau i to tako to je svoj jedini novac koji je imala, dala za au vina koja ga je vratila u ivot. I to joj je zapamtio zauvijek. Kasnije se on u nju platonski zaljubljuje, uzalud je trai i nikad je ponovo ne pronalazi. Drugi dio knjige nazvan Uici opija donosi opise poetnih iskustava kada je opij za De Quinceya predstavljao pravo otkrie i izvor uitaka ali i nadahnua za rad. Srea se sada mogla kupiti za jedan peni i nositi u depu od prsluka. 2 Najdojimljiviji su reci na kojima pisac pravi usporedbu opija i alkohola, po njemu na utrb potonjega, jer, kako tvrdi uitak to ga prua vino uvijek raste i tei prema vrhuncu, nakon kojega opada; uitak od opija, kad jednom nestane, postojan je po osam ili devet sati3 slijedom ega je alkohol plamen a opij stalan jednolian ar.4 Meutim, glavno razluenje De Quincey pronalazi u tome to vino poremeuje duhovne sposobnosti, dok opij naprotiv (ako se uzme na pravi nain) uvodi meu njih najvrsniji red, zakonitost i sklad. Vino poljuljuje i pomrauje rasuivanje; opij naprotiv donosi vedrinu i ravnoteu svim sposobnostima.5 De Quincey je smatrao da alkohol kod ovjeka priziva surovi dio konzumentove naravi dok uivatelj opija osjea kako opij uzvisuje njegovu vedrinu najboanskiji dio njegove prirode i karaktera. 6 Pri tome istie vrlo pozitivne uinke opija na stvaralako nadahnue, jer on potie uivatelja na sanjarenja i zanos, pa unutar konzumentova uma na njedrima tame, podie gradove i hramove i istovremeno iz bezvlaa sanja zove na sunanu svjetlost lica davno pokopanih ljepota i blaena obiteljska oblija, oiena od sramota groba.7
1 2

T. De Quincey, Ispovijesti jednog uivatelja opija, Koprivnica: areni duan, 2004., str. 13. Isto, str. 79. 3 Isto, str. 82. 4 Isto, str. 82. 5 Isto, str. 82. 6 Isto, str. 85. 7 Isto, str. 97.

34

Opij je prema De Quinceyu bio sredstvo za skidanje velova izmeu nae sadanje svjesnosti i tajnih zapisa u pameti to je uz rijei kako opij ima kljueve raja i jedini daje darove ovjeku8 doslovce De Quinceyeva apologija opijumu kao otponcu kreativnog nadahnua. U knjizi De Quincey napada sve one koji tvrde da opij opija, po njemu je to pogrean termin. On smatra, kako nikakva koliina opija nije nikada nikoga opila ili je mogla opiti. Opiti moe jedino tinktura opija laudanuma zato to sadri toliko istog alkohola. Zanimljivi su primjeri u kojima navodi od ega je sve uo da su se ljudi opili u njegovo vrijeme. Neki su tvrdili da su se opili zelenim ajem, a jedan je medicinski uenjak iz Londona tvrdio da se jedan bolesnik oporavljajui se od bolesti opio goveim odreskom. Iz svega je razvidno kako je De Quincey u tom periodu ivota jo uvijek oaran opijumskim djelovanjima i nesvjestan negativnih aspekata tog narkotika. Meutim, trei je dio knjige, kako uostalom i sam naziv poglavlja Patnje od opija nagovjetava, puno manje apologetski i te su stranice ispunjene autorovom analizom vlastite ovisnosti i opisima grozomornih simptoma kojima je ovisnost popraena. U to se vrijeme, naime, zbio jedan nemio dogaaj koji je takoer ostavio na njemu traga. Duboko ga je potresla smrt male Catherine Wordsworth, koju je osobito volio. Nakon toga je uslijedio jo jai napad njegovih eluanih tegoba to je uvelike povealo dozu opija. To je razdoblje kada je opij za De Quinceya prestao zasnivati svoje carstvo na arima uitaka nego je izazvao duboko ukorijenjenu tjeskobu i sumornu sjetu. Opij je pisca sputao u provalije i ponore bez sunca, u dubine ispod dubina 9, osjeaj prostora i vremena mu bijahu snano poljuljani, a sam se pretvorio u marionetu kojom su upravljali likovi u njegovoj glavi. Imao je este halucinacije egipatskih i hinduistikih bogova, koji su buljili, hukali i kesili se prema njemu. Osobite muke mu je zadavao jedan krokodil koji se redovito javljao. On je postao predmetom njegova najvea uasa. Bio je prisiljen ivjeti s njime, kako mu se u njegovim snovima inilo stoljeima. Iz takvih su ga snova esto budili glasovi njegove djece koja bi se okupila oko njegova kreveta i u tako naglim preokretima duha (sa udovita na neduna ljudska bia) znao je esto plakati i ljubiti lica svoje djece. Sve je to uzrokovalo ope klonue duha i tijela, a samim time i ukinue kreativnosti, te ga je dovelo na samu granicu ivota i smrti. Njegov rad bio je sasvim prekinut, nije vie mogao s uitkom ni itati (jednu je knjigu itao ak dvije godine) ni pisati, jedva je koji as izdravao nad knjigom. Na sreu, uz veliku pomo svoje ene Margarete, De Quincey se donekle uspio othrvati i izbjei smrt. Uvidio je da e morati umrijeti ako nastavi s opijem, pa je odluio da e to se toga tie, barem umrijeti odbacujui ga. Iako je konzumaciju sveo na puno manju mjeru, opija se nikad nije do kraja oslobodio niti odrekao. Spustio je koliinu s osam tisua kapi dnevno na u poetku tristo do sto ezdeset, a kasnije i na ezdeset kapi i ponekad na nita. Simptomi koji su sve to pratili bili su estoki bolovi u elucu, nateenost donje eljusti, usta puna ireva, estoko kihanje koje je katkada trajalo i po dva sata odjednom, ponavljajui se dva do tri puta dnevno. Uglavnom opa razdraljivost i uzbuenost cijelog njegovog bia. Unato tome to je smanjio dozu, njegovi snovi nisu ga vie putali na miru. Thomas De Quincey je iznimni stilski virtuoz, njegove vrtlone, vijugave, barokne reenice nerjetko doseu i duinu cijele stranice i taj rjeiti pisac i erudita svojim nas bujicama rijei ponekad doslovno ostavlja bez daha, to se posebice osjea u opisima njegovih snomorica i halucinacija, odnosno proznim ilustracijama nonih prizora nadzemaljskog sjaja 10, kako ih sam naziva. este opise svojih unutarnjih stanja ili kako on kae vlastitog arhipelaga due

8 9

Isto, str. 97. Isto, str. 131. 10 Isto, str. 135.

35

11

, De Quincey prekida esejistikim dionicama uputajui se u analizu tadanjeg drutva, pri emu se izrazito negativno oituje o tadanjem obrazovnom sustavu i ismijava vie drutvene slojeve (duhovit primjer analize ponaanja biskupa i njihovih obitelji). Iako je knjiga autobiografskog karaktera, potpisani uivatelj opija ipak nije glavni junak pripovijesti, ve je opij pravo sredite oko kojeg se vrti pozornost, a De Quinceyeju je u potpunosti uspjelo pokazati u kojoj je mjeri udesna mo opija, kao izvor uitaka ali i boli.

Aldous Huxley, Vrata percepcije: raj i pakao Vrata percepcije

Primitivne religije Indijanci Meksika i amerikog Jugozapada jedu korijen koji zovu pejotl, i kojeg tuju kao boanstvo. Razlog tog pobonog tovanja je postao oit kada su eminentni psiholozi poeli svoje pokuse s meskalinom koji je aktivni sastojak pojotla. Sloili su se u tome da meu drogama meskalin zasluuje posebno mjesto. Uzet u odgovarajuim dozama, on mnogo dublje mijenja kvalitetu svijesti, a ipak je manje otrovan nego bilo koja druga supstancija iz farmakolokog repertoara. Psiholozi i neurolozi su primjetili neke od najupadljivijih uinaka meskalina kao i njegovo djelovanje na ivani sustav. Prije sedam do
11

Isto, str. 139.

36

osam godina mladi engleski psihijatar je primjetio da nema velike slinosti po kemijskom sastavu izmeu meskalina i adrenalina. Doao je do zakljuka da adenokrom, koji je proizvod raspada adrenalina, moe prouzroiti mnoge simptome uoene kao opijenost meskalinom. Drugim rijeima, svatko od nas moe biti u stanju proizvesti kemikalije za ije se male doze zna da dovode do dubokih promjena svijesti, jedna od tih promjena je slina onima koje se zbivaju pri najkarakteristinijom bolesti 20. st. shizofreniji. 1593. jedan od istraitelja meskalina je poslovno doao u Kaliforniju i ponudio Aldousu Huxleyu da bude zamorac u tom istraivanju, te ja poeo pokus progutajui etiri petine grama meskalina rastopljenog u pola ae. Njegova sposobnost pamenja i loginog razmiljanja, tokom djelovanja droge, malo je ili nimalo smanjena i vizualni dojmovi su veoma pojaani gdje meskalin uzdie sve boje na viu razinu i ini promatraa svjesnim bezbrojnim finim nijansama boja. Zbog toga autor zakljuuje da ono to on pod utjecajem meskalina vidi, umjetnik roenjem takav dar dobiva i ima ga cijelog svog ivota. 1 Autor uoava da za razliku od alkohola meskalin ne potie uzimatelja na agresivno stanje, ve smirujue, a dogoronim posljedicama meskalina se ne zna puno, ali Indijanci koji ga redovito konzumiraju ne djeluju ni tjelesno, ni moralno degradirani tom navikom. Grupe srodne Amerikoj domorodakoj crkvi, sekte iji je osnovni ritual neka vrsta ranokranskog Agepea ili svetkovina ljubavi, krike pojotla slue umjesto obrednog kruha i vina. Ovi ameriki domoroci smatraju taj kaktus posebnim bojim poklonom Indijancima i izjednaavaju njegovo djelovanje s djelovanjem boanskog Duha.

Raj i pakao
Vienje raja Autor na samom poetku svoje analize o raju govori o materijalima koje potiu vizije i kako ih moderna tehnologija psihiki obezvrijeuje. U vizijama raja, veinu krase graevine, stabla, vode, brda, doline i obino te graevine u raju blistaju od dragulja. Takve slini opisi raja mogu se nai u eshatolokoj2 knjievnosti hinduizma, budizma, i islama. Raj je uvijek prepun dragulja. Razlog tome je moda to ti materijalni predmet sjaje iznutra, posjeduje nadprirodan sjaj, a njihova vrijednost je jo vea zbog toga to su dragulji veoma rijetki na zemlji i malo ih ljudi moe posjedovat. Za ljude srednjeg vijeka vizionarski doivljaj predstavlja vrhunsku vrijednost, toliku da su ljudi bili spremni za takve doivljaje i platiti. U 12. st. u crkvama su se nalazile kutije za prikupljanje priloga za odravanje i postavljanje vitraja. Crkve su bile jedne od graavina koje su svojim izledom poticale na vizije, bili to vitraji, razne nijanse boja, slike na prozorima i td. U 14. st. boja je ustupila mjesto slikanju u sivom, a prozori su prestali poticati vizije. U kasnom 15. st. boja je ponovo ula u modu i slikari na staklu su bili tehniki sposobniji da oponaaju renesansno slikarstvo na prozirnom materijalu. Onda je dola Reformacije. Protestani nisu odobravali vizionarski doivljaj i pridavali su magino znaenje pisanoj rijei. U nove crkve vitraju su rijetko stavljeni, a u mnogim starim crkvama su potpuno ili djelomino zamjenjeni prozirnim staklom.3 Moderna tehnologija tei obezvrijediti tradicjonalne materijale za poticanje vizije. Osvjetljenje grada, na primjer, nekad je bilo rijedak dogaaj, rezerviran za pobjede i nacionalne praznike, za kanonizaciju svetaca i krunidbe kraljeva. Sada je osvjetljenje grada jedan od svakodnevnih pojava.
1 2

Aldous Huxley, Vrata percepcije: pakao i raj, Zagreb: Zagrebaka naklada, 2001., str. 24.-25. eshatologija (gr.)- vjersko uenje o kranjim svrhama ovjeka, poput ivota poslje smrti, smaka svijeta i sl. Obuhvaa tri razine: kozmika eshatologija bavi se kranjim svrhama prirode ili Zemlje, svijeta, svemira; kolektivna eshatologija bavi se krajnjim svrhama zajednice, naroda, crkve, ovjeanstva; individualna ili moralna krajnjom svrhom pojedinca poslje smrti, potonja poiva na vjerovanje u zagrobni ivot. 3 Isto, str. 105-106.

37

Biti mistik ili vizionar danas ne uljeva povjerenje. Nije to samo zbog nae mentalne klime koja je nepovoljna za vizionara i mistika, to je takoer i naa kemiska okolina sredina koja je bitno razliita od one u kojoj su nai preci provodili svoj ivot. Tijekom gotovo polovice svake godine nai preci nisu jeli voe i svijee povre, a jeli su i veoma malo svijeeg mesa, jaja ili maslaca. Zbog toga veina njih je patila blago ili jako, od skorobuta, zbog nedostatka vitamina C, i pelagre, koji je uzrokovao nedostatak B kompleksa u prehrani. Takav ivani sustav je ranjiviji, a nedostatka vitamina ima tendencij utjecati na stanje svijesti prije nego to pogodi na neki veoma oit nain, kou, kosti, sluznicu, miie i crijeva. Podhranjena osoba obino pati od depresije, hipohondrije, anksioznosti i sklona je raznim halucinacijama odnosno vizijama. Mnogo od onog to su ti vizionari iskuili bilo je uasavajue. Ako upotrijebimo jezik kranske teologije, avo im se ukazivao u njihovim vizijama i ekstazama mnogo ee od Boga, posebice kada je vladao nedostatak vitamina. Za vrijeme Velikog tjedna vjernici su postili da izraze duboko pobuivanje alosti i radosti zbog uskrsnua Kristova. U tom razdoblju bilo je najvie religioznih uzbuenja i najnieg uzimanja vitamina to je uzrokovalo svakidanje ekstaze i vizije. Te vizije su jo vie poveane samobievanjem. Tijekom samobievanja nastaju rane koje se gnoje (kao to su se rane uvijek gnojile prije doba sapuna), te su razne otrovne tvari nastale raspadanjem bjelaevina i ulazile u krvotok. Takve promjene u tijelu izazivaju ok i halucinacije. Vizionarski doivljaji osim u terminima teologije prenose se i u umjetnosti raznim tehnikama i vizijama umjetnika. Jedna od tehnika prikazivanja umjetnikih vizionarskim doivljaja su pejzai. Opisi vizionarskih pejzaa javljaju se u drevnoj literaturi foklora i religije, ali slike pejzaa nisu se pojavile sve do relativno nedavnih vremena. Pejzai s najveom moi prenoenja su prvo oni, koji prikazuju objekte iz prirode s velike razdaljine, i, drugo, oni koji ga prikazuju izbliza. Rim je, npr., imao svoje pejzae izbliza. Freska vrta, koja je jednom krasila zid u Livijinoj vili, velianstven je primjer te umjetnike forme. Pakao Vizionarski doivljaj nije uvijek blaenstvo. Ponekad je stravian. Postoji i pakao kao i raj. Takvi vizionarima kao i pozitivnim vizionarima univerzum je preobikovan, ali na gore. Sve u njemu, od zvijezda na nebu do praine pod njihovim nogama, neizrecivo je zlosutno ili odvratno; svaki dogaaj je nabijen omrznutim znaenjem; svaki predmet iskazuje prisustvo Unutarnjeg uasa, beskrajnog, svemonog, vjenog.4 Ovaj negativno preoblikovan svijet nalazio je put, s vremena na vrijeme, u literaturi i umjetnosti. Takav svijet bio je Van Goghovim kasnijim pejzaima, te je bio mjesto i tema svih Kafkinih pria, a Dante je vjerno prikazivao muke svojih grijenika u paklu. Danteovi grijenici zakopani su u blatu, zatoeni u deblima drvea, tvrdo zamrznuti u blokovima leda, zgnjeeni pod kamenjem. Huxley smatra da je pakao psiholoki istinit. Smatra da mnogi shizofreniari i oni koji su uzeli meskalin ili lizerginsku kiselinu pod nepovoljnim okolnostima od bolova osjeaju pakao. Meskalin ima tendenciju da se, nakon probavljenja, taloi u jetri. Ukoliko je jetra bolesna, um se moe nai u paklu. Isto tako, veliki utjecaj imaju negativna psiholoka srestva kao to su strah i bijes, te bacaju uzimaoca meskalina u pakao. Zakljuak Moj je vlastiti zakljuak da su i moderni spiritualizam i drevna tradicija jednako u pravu. Postoji raj blaenog vizionarskog doivljaja i postoji pakao iste vrste uasavajueg vizionarskog doivljaja kakav ovdje trpi shizofreniar i neki od onih koji uzimaju meskalin, a postoji i doivljaj, izvan vremena, spajanjem s boanskim Tlom.
4

Isto, str. 130.

38

Zakljuak
Sve ovo o emu smo govorili vezano je uz civilizaciju. Kroz ovo moemo vidjeti kako se civilizacija mijenjala i napredovala. Od osnovnih ovjekovih potreba kao to je kruh pa do duhana, kave i droge civilizacija je zahvatila svaki kutak ljudskog bia. Tek kada se rijee sve napetosti meu ljudima, zatim meudravne i unutardravne moi emo rei da smo civilizirani. Tek onda kada se izgradi struktura meuljudskih odnosa, kad suradnja ljudi, koja tvori osnovu za egzistenciju svakog pojedinca, bude funkcionirala, kada ljudi budu radili rame uz rame, tek e se onda moi rei da smo civilizirani. Sve do tada civilizacija nije zakljuena. Ona se dalje razvija i nastaje.

39

Literatura:
1. Norbert Elias, O procesu civilizacije, Zagreb: Antibarbarus, 1996. g. 2. Heinrich Eduard Jacob, 6000 godina kruha, Zagreb: Kultura, 1957. g. 3. Internet 4. Thomas De Quincey, Ispovijesti jednog uivatelja opija, Koprivnica: areni duan, 2004. g. 5. Aldous Huxley, Vrata percepcije: Raj i pakao, Zagreb: Zagrebaka naklada, 2001. g.

40