SVEUILITE / UNIVERZITET VITEZ TRAVNIK FAKULTET PRAVNIH NAUKA STUDIJ I CIKLUSA - II GODINA SMJER: OPE PRAVO PRINCIPI

POJAM RETORIKE
SEMINARSKI RAD

Travnik,Novembar 2012

SVEUILITE / UNIVERZITET VITEZ TRAVNIK

FAKULTET PRAVNIH NAUKA STUDIJ I CIKLUSA - II GODINA SMJER: OPE PRAVO POJAM RETORIKE SEMINARSKI RAD

IZJAVA: Ja Muhamed Kosovi student Sveuilita/Univerziteta Vitez Travnik, Indeks broj: 0051_10/VOP, odgovorno i uz moralnu i akademsku odgovornost izjavljujem da sam ovaj rad izradio potpuno samostalno uz koritenje citirane literature i pomo profesora odnosno asistenta.

STUDENT: Muhamed Kosovi PREDMET: Retorika PROFESOR: ASISTENT: Dragan Sokanovi

Novembar, 2012. 2

SADRAJ: 1. 2. 3. PREDGOVOR________________________________3 UVOD______________________________________4 OBRADA TEME_____________________________7

3.1. Retorika_____________________________________9 3.2. Retorika kroz historiju___________________________12 3.3. Sudsko besjednitvo_____________________________16 3.4. Pet kanona retorike_____________________________18 4. 5. ZAKLJUAK_________________________________20 LITERATURA________________________________22

1. PREDGOVOR
Upoznati smo sa mnogim grckim nazivim pa evo i naziva Retorike,vidjeete iz koje rijei potie, ta oznava, kada se koristila i u koju svrhu. Poto svaka nauka ima svoj korijen pa tako i Retorika u kojoj je klju povjesti u njezinom ograniavanju na stilske figure i knjievni jezik. Nesvjesno ili u podsvjesti svakim danom se sluimo ovom naukom. Takoer se moe vidjeti kako je ta nauka jako bitna za govornitvo.jer samo dobarj je onaj govornik koji poznaje retoriku, i praktiki ima sposobnost da uvjeri svoje sugovornike. Retoriku moemo sagledati sa vie stana, kao npr. Gramatiku stila ili ak snagu duha. Aristotel je gledao na retoriku kao popularni ogranak logike kao vjetina javnog dokazivanja i uvjeravanja, ona moe biti korektivna, instruktivna, sugestivna i defenzivna.

2. UVOD
Retorika je u povijesti bila razdirana izmeu etosa, patosa i logosa, iako se ta tri elementa moraju dovesti u ravnopravan poloaj ne bi li dala smisao cjelovitoj retorici. Unutarnja racionalnost povijesti retorike sudjeluje u toj igri prevage koju je odnosio as etos, as logos, a as patos. Klju povijesti retorike ne lei ni u njezinom ograniavanju na stilske figure i knjievni jezik ni u njezinoj argumentacijskoj racionalnosti, jer ona je istodobno sve to i nita ne iskljuuje. Zaboravimo, dakle, da su retoriku poistovjeivali s uglaenim jezikom monika, koji su nastojali afirmirati svoj drutveni odmak od naroda. Zaboravimo da se propitivanje, koje oduvijek proima retoriku, sve do danas potiskivalo. Sagledajmo retoriku kao snagu duha da raskrinka prevarantske diskurze koji ga gotovo svakodnevno ibaju ne bi li bolje umrtvili i razvodnili kritiku i drskost, a prije svega lucidnost to je obje podrazumijevaju. Sagledajmo je takoer kao sposobnost ljudi da reagiraju na ono to ih dijeli, kao i na ono to im povremeno odgovara. Sagledajmo je, naposljetku, kao gramatiku stila, jo jedan odgovor na ovjekovo ponajljepe pitanje."1 Retorika (starogr. , govornik, orator) ili govornitvo openito je umijee ili tehnika govorne komunikacije s praktinom svrhom uvjeravanja sugovornika. Takvo slikovito, dojmljivo, uvjerljivo izraavanje moe biti bilo usmeno (javni govori) bilo pismeno (razliiti povijesni, politiki i knjievni spisi). Legitimnost ovoj disciplini (najstarijoj disciplini koja se sustavno bavi jezikom) daje injenica na koju ukazuje i Aristotel da izmeu istine i zablude postoji meuprostor u kojemu vladaju prijepornost, neizvjesnost, vjerojatnost i vjerodostojnost. Primjeri podruja koja, po svojoj prirodi, ne poznaju konana ve samo privremena i vjerojatna rjeenja jesu politika i pravo.

POVIJEST RETORIKE OD GRKA DO NAIH DANA, Michel Meyer, Manuel Maria Carriho, Benoit Timmermans, 2008g.

Iako se u razliitim dokumentima nalaze tragovi o njegovanom nainu govora i izraza u razliitih starih mediteranskih i orijentalnih naroda, pogotovu kod stalnih dvorskih savjetnika, poslanika, sveenika i zagovornika razliitih interesa, retorska vjetina je djelo grkoga duha. Kao praksu irili su je sofisti (koji su znali zloupotrebljavati retoriku - izopavanja i pretjerane rjeitosti kod retorskih nastupa radi stranakih razmirica i prepirki). U grkom govornitvu treba razlikovati prirodno od umjetnoga. Prirodno govornitvo zastupaju u Homerovo doba kraljevi, a poslije umni dravnici, koji su priroenim darom govora u narodnoj skuptini stekli najvei ugled. Kao takvi se u Ateni spominju Temistoklo i Periklo. Svi su ti govori umjetno sastavljeni i dobro obrazloeni, a kako se pokraj toga odlikuju vjernom karakterizacijom lica i lijepim jezikom, nije ni udo, da su stari, osobito stoici, smatrali Homera ocem govornitva te preporuivali njegove kao uzor. Umjetno se govornitvo poelo razvijati u Siciliji, posebito u Sirakusi, gdje je 465. g. pr. Kr. tiranska vlada zamijenjena demokratskom. Osnivaem retorike se smatra Koraks ije je djelo vezano za uspostavu demokracije u Sirakusi pri emu je dolo do velike potrebe za javnim raspravljanjima i dokazivanjima. On je govor podijelio u pet dijelova (proemij, naracija, dokazi, pomone primjedbe i peroracija), uz figuru ope vjerojatnosti (gr. eikos), koja je mogla djelovati u oba smjera: pro et contra. U Grku su govornitvo u posljednjoj etvrti 5. vijeka prenijeli sofisti, koji su obeavali, da e svakoga nauiti, da bude "vjet rijeima i djelima". Najznamenitiji su bili Gorgija, Protagora, Hipija i Prodik. Njihov se dolazak u gdjekojim gradovima naveliko slavio. Mladii bi dolazili k njima, kako bi mogli sluati njihove kiene govore i da se za veliki novac i ue govornikoj vjetini. Gorgija se poglavito bavio sveanim govorima (gr. genos epideiktikon). Najpoznatiji govori su mu bili: Olimpijski (gr. olimpikos), Nadgrobni govor (gr. epitafios). Govori su mu bili kieni raznim retorskim figurama (metafora, anafora, asonancija,

paronomasija), a kako se kod toga sluio jezikom atike drame (iako je Jonjanin) postao je tvorcem umjetne atike proze. U Ateni, gdje je vladala potpuna demokracija i s njome sloboda govora, mogao se svaki punoljetni graanin u sudu i u narodnoj skuptini pa i inae kod sveanih zgoda istaknuti, samo ako je bio vjet govornik; a mogao je i kao logograf pisati govore za druge, da ih naue na pamet i govore na sudu. U Ateni je umjetno govornitvo donio Gorgija iz Leontina u donjoj Italiji, koji je 427. g. kao poslanik doao u Atenu, gdje je kienim govorom svoje sluaoce tako opinio, da su sinovi bogatih kua rado dolazili k njemu na nauk. Osobita mu je zasluga, to je stvorio umjetniku atiku prozu. Izmeu desetorice uzornih atikih govornika najistaknutiji su Isej, Isokrat, Demosten, Eshin i Likurg. Vano je spomenuti jo jednog govornika, koji je se javlja 110. pr. Kr., Hermagora koji obnavlja bitne elemente atike retorike i osniva tzv. Skolastiku retoriku. On je naglasio potrebu studija retorike kao umijea. Inae Hermagora je ostavio veliki utjecaj na rimske retoriare (Horentcije, Kvintilijan). Dva velika filozofa su imala svoja shvaanja retorike. Platon je u retorici vidio kritiku koja je na granici izmeu filozofije i dravnitva. Aristotel je gledao na retoriku kao popularni ogranak logike kao vjetina javnog dokazivanja i uvjeravanja, ona moe biti korektivna, instruktivna, sugestivna i defenzivna.2 Aristotel razlikuje tri razliite vrste govora: 1. Politiki ili savjetodavni govor 2. Sudski ili sudbeni govor 3. Epideiktiki ili sveani govor. Politiko govornitvo (gr. ili ): ovdje govornik potie ili odvraa od konkretnih radnji koje treba, odnosno ne treba, poduzeti u budunosti. Cilj politikog govornika jest uvjeriti u korisnost ili tetnost neega: onaj tko
2

Aristotel (2000). Retorika. Dr Marko Vii, Beograd: Plato

potie, savjetuje na neto bolje, a onaj tko odvraa, odvraa od neega gorega. Ono o emu se ljude savjetuje jesu primjerice prihodi, rashodi, rat, mir i obrana zemlje. Sudsko govornitvo (gr. ): ovdje se susree optuba (gr. ) i obrana (gr. ). Ono moe biti javno (gr. ) i privatno (gr. ). Glavna svrha sudskog govornitva jest ukazati na istinitost ili neistinitost tvrdnji o radnjama koje su se dogodile u prolosti; ono se bavi pitanjima odgovornosti, krivnje, pravde, nepravde. Nepravedan je in ili postupak onaj koji je svojevoljan i protivan zakonu. Zakon moe biti poseban (pisani zakon drave) i opi (norma koju priznaju svi ljudi). Epideiktiko govornitvo (gr. ili ): ovdje govornik nekoga ili neto hvali, imajui najvie u vidu sadanjost, jer polazi od trenutanog stanja. Govornik treba dokazati da su radnje ovjeka kojeg hvali uzviene, vrijedne te ispunjene vrlinom, iji su dijelovi pravednost, hrabrost, mudrost, dareljivost, velikodunost, podanost i razboritost.

3. OBRADA TEME
Komunikacija (lat. communicatio) predstavlja in prenoenja informacije od pojave do pojave, osobe do osobe i od mjesta do mjesta. Komunikacija je vana aktivnost koju ak i nesvjesno sprovodimo u svakom trenutku naeg svakodnevnog ivota.esto nismo ni svjesni da kao individue, komuniciramo sa odreenom pojavom ili sa vie njih u isto vrijeme.Mnogi aspekti savremene komunikacije se danas podrazumjevaju, jer su postali prirodna aktivnost u naim dnevnim navikama. Rije retorika (lat. rhetorica) u uem smislu protumaena, znai besjednika vjetina, rjeitost, vjetina dobrog govora; ali poto ni jedno znaenje u potpunosti ne predstavlja adekvatan prevod termina retorika, u naem jeziku je jo na snazi izvorni izraz za ovu disciplinu, kojim se i mi danas sluimo. 8

Sveobuhvatniji pristup u tumaenju ove rijei otvara prostor za razliite stavove i diskusije, ali i jedno pitanje koje, nesumnjivo, zasluuje posebnu panju: da li retorika podrazumjeva samo tehniku dobrog govora, ili teoriju besjednitva, koja se prirodno i nenametljivo, sa besednitvom razvijala? Jo u staro antiko doba, lijepo izraavanje misli smatralo se sastavnim djelom vaspitanja i obrazovanja. Komunikacija je povezana sa svim to ini ljudski ivot. Ona je sloena, vieznana, njena priroda je vieslojna, i zato ju je teko objasniti kratkim definicijama. Odreenje pojma komunikacija najee se razlikuje prema teorijskom pojmovnom okviru i onim to se posebno naglaava unutar cjelokupnog komunikacionog procesa.3 Nema sumnje da prvi zaeci besednitva potjeu iz ovjekove iskonske potrebe da svoje misli, osjeaje i elje, iskae na nain koji bi ostavio to snaniji dojam na sugovornike, kako bi ih pridobio za svoje ideje i stavove i ubjedio u ispravnost vlastitih uvjerenja i ivotnih nazora. Otuda je prirodno to se pitanje rjeitosti uzdie do razine znanstvene discipline, koja pod imenom retorika kao element kulturnog, javnog i politikog ivota drevne Helade, zapoinje da se razvija jo prije nove ere. Stari Grci su, izgleda, prvi shvatili da na ovom svijetu nema nita jae od ive rijei, ako je u pravom trenutku, na pravi nain i na pravom mjestu izgovorena, niti to nemonije, ako tako nije uinjeno. Kao da su znali za onu kinesku poslovicu koja ui da hladan aj ili ria jo nekako moemo podnijeti, ali hladnu rije ba nikako. U naem narodu veoma je poznata maksima o snazi ljudske rjeitosti: "Lepa rije i eljezna vrata otvara". Pitanje govora i ovjekove rjeitosti dobivaju posebnu vanost ako se ima u vidu injenica da i najsnanija rije, koju bi izgovorio neki drugi besednik, u nekoj
3

Tucakovi, emso (2000). Historija komuniciranja. Sarajevo: Studentskatamparija

drugoj situaciji od one u kojoj smo ve uli, nikada nee imati isti zvuk, istu snagu i isto znaenje. Ni danas se obrazovan ovjek ne moe zamisliti bez dovoljno razvijenog osjeaja lijepog u izraavanju misli. Ljepota izraavanjaje najpouzdanije mjerilo obrazovanja, odgoja i otmjenosti. Jednu istu misao ovjek moe na razne naine iskazati, a ti naini ovise od odgoja i stupnja obrazovanja. Ljepota u iskazivanju misli je i jedan znak potovanja.

3.1. RETORIKA

ta je retorika a ta besjednitvo je pitanje koje u predstaviti u ovom poglavlju. Iako se ta dva pojma kod nas izjednauju, oni zapravo nemaju isto znaenje. Razlika je u sljedeem. Retorika je zapravo teorija, tj. nauka i skup pravila o lijepom i ubjedljivom govoru, a besjednitvo ili govornitvo je praksa u kojoj se ta pravila primjenjuju. 4 Razliku izmeu retorike i besjednitva prvi uoavaju grki filozofi sofisti. Oni su utemeljitelji retorike kao nauke jer su osnovu svoje govornike prakse dali prva pravila te govornike vjetine. Besjednitvo ili govornitvo je postojalo i prije zasnivanja retorike to govori da je govornika praksa prethodila teoriji govornitva, koja je zapravo iz te prakse i izvedena. Danas nam retorika prua teorijsku osnovu govornitva jer ga podstie i usmjerava i na taj nain pomae u usavravanju govornike vjetine ali je od pomoi i onima koji nemaju dovoljno besjednikog dara, a u elji su da savladaju vjetinu govora. Iz ovoga moemo doi do zakljuka da retoriku treba uiti, jer se govornitvo kao vjetina uz pomo odreenih pravila moe nauiti i zanatski savladati, dok je na primjer pjesnicima potreban uroeni dar i talent.
4

Lauevi, Savo (2008). Ogled Govor i retorika . Filozofski fakultet Niki, Petrovi

10

Aristotel je takoer razlikovao retoriku i besjednitvo. Smatrao je da se retorika bavi pronalaenjem najboljih sredstava za ubijeivanje: njen osnovni zadatak se ne sasto ji u uvjeravanju, nego u sposobnosti teorijskog iznalaenja uvjerljivog u svakom datom sluaju. Odnosno, besjednitvo je sama vjetina uvjeravanja, dok retorika ima zadatak da iznalazi najpogodnija sredstva za uvjeravanje slualaca i daje savjete kako se to postie. Filozof F. Nie (Nietzsche), pozivajui se na Aristotelov dijalog "Sophistes", tvrdio je da je izumitelj retorike Empedokle. Ovdje treba podsjetiti na historijsku okolnost da je retorika nastala na Siciliji (Sirakuzi) sredinom petoga vijeka prije n. e., zbog brojnih sporova oko svojine koji su iskrsavali poslije ruenja Hijeronove tiranije. Klasina retorika najvjerovatnije se razvila paralelno sa demokratijom, kada su zemljoposjednici kojima je oduzeta imovina pokuavali da, pred sugraanima, dokau svoja prava. Dosjetljivi govornici traili su pomo od uitelja besjednitva, retora. Ovakva upotreba jezika zanimala je filozofe poput Platona i Aristotela, jer se oratorskim raspravama postavljalo pitanje veze izmeu jezika, istine i morala. Rimljani su napravili podjelu izmeu razliitih aspekata procesa kompozicije i ta podjela vrjemenom je postajala sve izraenija. Uenjaci i pjesnici renesanse ozbiljno su prouavali retoriku, koja je i u humanizmu bila u sreditu panje. Retorika (rhetoric) je nastala od grke rjei rhetorike techne, umijee djelotvornog oblikovanja govora, odnosno teorija tog umijea. Veliko znaenje retorike u antici, kao politikoga govora za stjecanje utjecaja i birakih glasova, u sudskim procesima te u sveanim prigodama, dovelo je do pretvaranja retorike u jedan od temeljnih sastavnih djelova obrazovanja. U srednjovjekovnom obrazovanju retorici ostaje ugledno mjesto, ali se oznaka postupno suava na probleme oblikovanja proze, istraivanje retorikih figura kao obiljeja stila.

11

Postojale su retorske kole govornike kole u staroj Grkoj i Rimu za pripadnike vieg sloja vladajue klase (filozofske kole). Glasoviti uitelj retorske kole u Rimu bio je M.F Kvintilijan koji je razradio metodiku nastave govornitva. U atenskom i rimskom odgoju bila je retorika veoma cjenjena kao dio obrazovanja aristokracije jer je vjetina govora bila potrebna u politikom ivotu i pred sudom. Uitelji govornitva bili su sofisti i filozofi (filozofske kole). Aristotel je prvi teorijski obrazloio retoriku, dok su Katon Stariji, Ciceron i napose Kvintilijan razradili metodiku nastave govornitva. Najglasovitiji govornik antike bio je Demosten.

U helensko doba, od 4 do 1 stolea prije n. e., onaj koji se odlikovao govornikom vjetinom, primjenjujui je u raznim prilikama i situacijama (na sudu ili u skuptini), zvao se retor / govornik, a to je oznaka za besjednike koji su i druge poduavali ovoj vjetini, sa ciljem da razviju njihovu prirodnu govorniku darovitost. U doba helenizma veoma su se proirile tzv. Filozofsko-retorske kole u kojima se moglo stei i opirnije vie obrazovanje, pa retorika postaje dio enciklopedijski shvaenog obrazovnog ideala. U ranoj antici polagalo se najvie panje na sadrajnu stranu govora, sofisti paze na formu, dok se u doba helenizma pojavljuje formalistika tenja za kienim izraavanjem. Retorika je sadravala i vjebe u pismenim sastavcima i upoznavanje sa filozofijom, pravom i knjievnou. U srednjem vjeku retorika je jedna od sedam slobodnih vjetina i mnogo se njegovala u crkvenim kolama u obliku govora o zadanim temama, u obliku propovjedi. Protestantima je govornika vjetina sluila u propovjedanju kao i njihovim protivnicima jezuitima, te je retorika i dalje ostala ugledan predmet u klasinim gimnazijama i teolokim fakultetima poslije XV stoljea. Dubljim filosofskim i psiholokim pristupom ni Aristotelova retorika nije mogla da suzbije uticaj praktino-tehnikih prirunika koji su se sastavljali do kraja antike. Helenistiki retori nauili su i Rimljane besjednikoj vjetini. Braa Grasi uili su u Grkoj i na Rodu, gdje je i Ciceron sluao Apolonija Molona. Ciceron, koji u svojim

12

retorskim spisima ponovo zastupa i sokratorski ideal moralno odgovornog i filosofskisvestrano obrazovanog besjednika, bio je aktivan politiar i dravnik.

3.2. RETORIKA KROZ HISTORIJU

Retorika je potekla od starih Kineza i postepeno se proirila do Grka i Rimljana, a pojavljuje se ak i kod starih Asteka i amerikih Indijanaca. U svakom drutvu, retorika je koritena kao sredstvo za ubjeivanje. Sofisti su bili samoproglaeni uitelji retorike u Grkoj. Meu poznatijim retoriarima javljaju se Platon, Aristotel i Sokrat. Rimljani su kasnije retoriku razvili u kompleksno i raznovrsno polje izuavanja. Uticaj retorike na komunikaciju je oigledan, a njena vanost za meuljudske odnose neosporiva. Elokvencija kojom su se ljudi antike koristili da ubijede i pokrenu mase, koristi se i u modernim vremenima. Bez vjetine retorike, komunikacija danas ne bi bila tako vana i uspjena. b) Platon 428/427.-348/347. godina pne

Sokratov uenik i Aristotelov uitelj, Platon je igrao vanu ulogu u razvoju retorike u starom svijetu. Njegova usmena odbrana uitelja Sokrata, optuenog da kvari mladost i obezvrjeuje grke bogove, jedan je od najranijih oblika javnih odnosa putem retorike. c) Aristotel 384.-322. godina pne

Smatra se jednom od najuticajnijih figura u razvoju retorike. Njegova Retorika se i danas koristi kao model za Aristotelovski kriticizam i smatra se jednim od najvanijih pisanih djela o ubjeivanju. Retorika je nastala kao odgovor na upotrebu retorikog ubjeivanja da se utie na ljudske emocije, uz izostavljanje relevantnih injenica. d) Ciceron 106.-43. godina pne

Odgovoran je za uvoenje retorike u rimske drave i igrao je kljunu ulogu u javnim 13

odnosima vremena u kojem je ivio. Izvanredne govornike vjetine dovele su ga u sam vrh politike, gdje je, zbog svojih ubjeenja, i ubijen. Naporedo sa osnivanjem hrianstva kao dravne religije, nastala je potreba da se prvobitno prezreno antiko govornitvo stavi u slubu nove religije, budui da je za irenje nove vjere bila neophodna upotreba klasinih retorikih orua (ubeivanje, nagovaranje, obrazlaganje). U vrijeme ranog hrianstva, u propovjedima je koriten obian govor, jer se crkva obraala obinom narodu. Od XI vijeka retorika dobija privilegovaniji status u okviru hrianske crkve. Tako od poetka XI vijeka razvile su se 3 osnovne vrste retorike: vjetina propovjedi, retorika stihova, pravnika retorika. Renesansa, kao kulturno - historijska epoha koja zapoinje u Italiji krajem XIV vieka, predstavlja svojevrsno vraanje antikim uzorima, knjievnosti, umjetnosti, filozofiji i retorici. Retorika stie veoma vano mjesto u sistemu obrazovanja, postajui u okviru univerziteta dopuna filozofiji. Humanizam kao knjievno-filozofski pravac, fokusira ovijeka u centar svog interesovanja. Preovlaujui retoriki ideal u doba humanizma bio je elegantia, pod kojim se podrazumjevao duhom bogat i jasan stil izraavanja koji je uvaavao odmjerenost, njegovanu i na dvorovima i uriterskom ivotu u doba renesanse. Savremena rasprava o retorici nuno pretpostavlja irenje referencijalnog okvira tematizacije i utemeljenja u teoriji o jeziku. Bez tog zasnivanja retorikim fenomenima prijeti opasnost marginalizacije i nestajanja u zaboravu. Takvu sudbinu retorika je ve doivjela. Ona je pala nisko, upravo zato jer je izgubila svoju temeljnost, svoj izvor vjere i znaenja uhvativi se za nesigurnu i slabu nit govora kao tehnike.

14

Retoriki fenomeni pripadaju jeziku na unutranji i supstancijalni nain. Zato opadanje interesa za retoriku ne moe iskljuiti reenu supstancijalnost koja lei u osnovi logike i prakse govorenja. Naa je teza da teorija retorike pripada filozofiji i teoriji jezika u irem znaenju jer se retoriki fenomeni proimaju sa drugim jezikim fenomenima. A, polje jezika je obuhvatno, ono dri na odreen nain, sve to postoji za ovjeka. Jezik uspostavlja svijet, svijet jeste u horizontu jezika. Retorika shvaena usko kao tehnika govorenja neminovno redukuje i samo polje retorikog iskustva kroz koje probijaju dublji pozivi jezikog oblikovanja svijeta. Retorika je samu sebe obezvrijedila, kada je postala sredstvo za uticaj. Vidjee se da je trpjela najvie tete kada je doputala da se odvoje rei od stvari.5 Staro govornitvo je nadmaivalo teoriju o govornitvu zalazei puno u sferu politike, pjesnitva, mita i obrazovanja. U tom samonadmaivanju i trenscendenciji retorikog iskustva ve od poetka se postavilo pitanje njegove granice i svrhe. Drugaije reeno, otvoren je problem odnosa miljenja i govora, istine i rijei i kojom se ona otkriva ili prikriva. Drugi problem je praktine prirode i tie se ciljeva koji se odreenim miljenjem i odreenim nainom govora trebaju postii. Oba problema je na filozofski nain otvorio Platon. On je svoja djela zamiljao i izlagao u retorikoj formi dijaloga. Ta forma je omoguavala postavljanje pitanja i odgovaranje, a to znai istovremeno traenje istine i nadmetanje u traenju njene jezike artikulacije. Iako se slutio na svoj nain retorikim iskustvom, Platon ga je podreivao filozofiji. On je prvo cjenio znanje pa tek onda vebanje i prirodnu sklonost da se ono govorno artikulie.

Lj. Tadi, Retorika, Filip Vinji, Beograd 1995, str. 8

15

U Gorgiji Platon retoriku odbacuje kao skup obrazovanja iji osnovnije istina ve privid. Na djelu je potencirani odnos istine i znanja prema tvrdnjama koje je izriu. Pozicija dijalektike i njenog metoda argumetacije istinu vidi kao spoljanju i saznatljivu mogunost. Dijalektikom argumentacijom ona se moe obuhvatiti. Na drugoj strani retorika istinu vidi kao relativnu i kao unutranju stvar retorike prakse. Ali, ve u Fedru on izlae umjereniji stav prema retorici pokazujui vanost njenog odnosa prema dijalektici. To znai da vjetina govora pretpostavlja znanje o onome to je predmet govorenja. Dobar retor mora biti dobar znalac i dobar logiar, tj. mora imati specijalistika znanja o onom to govori, ali i znanje o tome kako se i kome govori. Retorika je vjetina prilagodbe ideja ljudima i ljudi idejama. Zadatak i dunost retorike je da primjenjuje razum na matu kako bi pokretala volju (Francis Bacon). Imenica rhetor - besjednik, u izvorima se najranije javlja kod Homera. Tek poetkom IV stoljea prije n.e. Isokrat koristi rije rhetoreia - rjeitost, elokvencija, a potom poinje se upotrebljava i pojam Rhetorik - retorika. Prema nekim miljenjima, rije Rhetorik je sainio tek Platon u dijalogu Gorgija, nakon ega taj termin ulazi u najiru upotrebu, pogotovo od Aristotela. Retorika predstavlja teoriju, skup pravila o lijepom govoru, a besjednitvo (govornitvo) praksu u kojoj se ta pravila primjenjuju. Ve su sofisti najprije nastojali da govorom ubjeuju sluatelje, a potom da na druge prenose svoja iskustva kako se uspjeno govori. Skoro svaki od njih je otkrivao izvjesna pravila o tome kako se sluatelji najefektnije pridobijaju izgovorenom rijeju. Iz toga su nastali prvi prirunici besjednitva - Rhetorik techne. Sofisti su prvi poeli da izgrauju retoriku kao sustav pravila koja olakavaju da se beseda uspjeno sastavi i

16

odri, dok je proizvod tih primijenjenih pravila bio sam govor, odnosno besednitvo. Povijesni promatrano, besednitvo prethodi retorici. Najprije se razvijala govornika praksa, da bi se tek kasnije, na osnovu nje, oformila i izgradila govornika pravila i upute, retorika. I Aristotel je razlikovao retoriku i besednitvo. Smatrao je da se retorika bavi pronalaenjem najboljih sredstava za uvjeravanje: njezin osnovni zadatak se ne sastoji u uvjeravanju, nego u sposobnosti teorijskog iznalaenja uvjerljivog u svakom datom sluaju. Dakle, besednitvo je sma vjetina uvjeravanja, dok retorika ima zadatak da iznalazi najpogodnija sredstva za uvjeravanje sluatelja i daje savjete kako se to postie. Ciceron takoer podrazumijeva razliku izmeu besednitva i retorike, pa govori o retorici kao o znanosti, dok pod govornitva podrazumijeva govorniku praksu, tj..praktino besjednitvo (eloquentia). Pisac najznamenitijeg rimskog udbenika retorike, Kvintilijan nedvosmisleno kae da je retorika znanost o dobrom govoru bene dicendi scientia. Jovan Sterija Popovi, na komediograf, profesor prava, ali i pisac prve retorike u modernoj Hrvatskoj, smatra da je retorika znanost koja pravila krasnoreija izlae i opkljuuje sposobnost predstavljenja i misli izraavati pravilno, jasno i saobrazno. Jo prije njega je Dositej Obradovid pisao da je retorika nauka lijepo govoriti, srce mnoestvo ljudi dobivati i cijeli narod na sve to je dobro, pohvalno i optepoleno sklanjati i dovoditi. uvena Retorika Branislava Nuida ima podnaslov koji glasi Znanost o besednitvu. Retorika, dakle, predstavlja znanost o besjednitvu, teorijski uobliena pravila i principe koji e pomoi da se odri uspjean govor, dok je samo besjednitvo (govornitvo) praktina sfera u kojoj se ta pravila primjenjuju.

3.3.

SUDSKO BESJEDNITVO

Lus est ars boni et aequi - "pravo je vjetina dobrog i jednakog", kae latinska izreka sauvana u najobimnijem antikom pravnom tekstu, Justinijanovim Digestama. Rimska boica pravde nosi vagu u ruci i povez na oima, kako bi bila nepristrana i uravnoteeno

17

odmjeravala argumente, a sijee maem, koji je simbol presuivanja. Pravda podrazumijeva, ponovo reeno rjenikom rimskog prava, da se svakome dodijeli ono to mu pripada - suum quique tribuere. A jedan od najstarijih grkih pisaca, Hesiod, naglaava da su "za razliku od riba, zvijeri i ptica, koji se meusobno prodiru, ovjeku bogovi dali na dar pravosue, to je najljepe od svega to postoji". Sudsko besjednitvo bi, stoga, i samo trebalo biti u funkciji plemenitog cilja ostvarivanja pravde i pravinosti. Ali, s obzirom da je u ovjekovoj prirodi da uvijek misli da je u pravu, a sud nije u stanju udovoljiti divergentnim zahtjevima i da svakome dodijeli ono to oekuje, iz sudnice skoro uvijek netko izlazi nezadovoljan, s osjedanjem da je pravda pogaena. Jedna strana obino ima dojam da je oteena, pa je zato Tolstoj pisao: "gdje je sud, tamo je i nepravda". Za "sudsku nepravdu" se onda po pravilu okrivljuje korumpirani sudac, lo odvjetnik, lani svjedoci, neistina kojom se sluila suprotna strana, pravosudni sistem, drava, ali se razlog pronalazi iu sudskom govoru zastupnika druge stranke, koji je "zaveo" one koji sude . Kada je htio da kazni ljude Bog im je poslao odvjetnike, kae jedna ruska poslovica. Shakespeare je lansirao ak i misao, koja se danas esto citira u Americi, da bi sve odvjetnike (pravnike) trebalo ubiti. Erazmo Roterdamski je odvjetnike nazivao akalima, a srednji vijek ih je smatrao "loim hridanima". ehov je mislio da su samo lijenici gori od odvjetnika: "Lijenici su isti kao odvjetnici; jedina razlika je u tome to ovjeka odvjetnici orobe, a lijenici ga i orobe i ubiju". ak je i ve spomenuti ameriki pravnik i sudac Vrhovnog suda Oliver V. Holms (Oliver Wendell Holmes, Jr..) Govorio da odvjetnici veliki dio svog vremena provedu razgrui dim ("prodajui maglu", rekli bi mi). A i Platon je logografima prigovarao da "zamagljuju istinu", stalno ih je kritizirao, govorei, izmeu ostalog i sljedee: "Kako ne bi bilo lijepo braniti nekoga na sudu? I mada je taj posao takav, ipak ga je uinila omrznutim neka mana, koja se krije pod imenom vjetine. Ta vjetina, naime, prije svega tvrdi da za sve sporove postoji neka majstorija koja moe donijeti pobjedu u voenju parnice i u poslu branitelja, bez obzira jesu li pravedna ili nepravedna djela zbog kojih se parnica vodi. Ta vjetina i spretnost u govoru, koja odatle potjee, dobiva

18

se kao dar, ako neko zauzvrat da nagradu u novcu ". Platon je mnogo pridonio loem ugledu atenskih pisaca sudskih govora - logografa, a ak se i kod Demostena (koji je i sam bio logograf) mogla sresti misao da logografi, slino kao i sofisti, esto nastoje da prevare suparnike. S druge strane, rimski odnos prema odvjetnitvu je dijametralno suprotan. To je jedna asna profesija, koju je osobito slikovito opisivao Ciceron, govorei da su odvjetnici "najugledniji i najslavniji ljudi", a pri tom dodaje vano zapaanje: "Poto su svojim talentom stekli ugled, postigli su to da pri pravnom savjetovanju njihova snaga lei vie u ugledu nego u samom talentu ". Ciceron naroito inzistira na tome da sudski besjednik, kao i svaki drugi, mora biti veoma obrazovan i njegov ugled velikim dijelom vezuje za tu osobinu. Uostalom, jo je u Grkoj logograf morao imati iroko ope obrazovanje, koje je obuhvaalo dijalektiku (logiku), matematiku, filozofiju, pravo i, naravno, retoriku. Isto tako, i danas se od dobrih odvjetnika oekuje da budu ne samo inteligentni i dobro verzirani u propise i sudsku praksu, nego da ih odlikuje opa kultura i obrazovanje, ali svakako i etinost. Od toga u velikoj mjeri ovisi individualni odvjetniki presti, ali i ugled cijele profesije.I, naravno, moraju biti rjeiti.

3.4.

PET KANONA RETORIKE

Umijee pripreme i izlaganja govora pred publikom ima pet sastavnica: Prikupljanje (gr. ; lat. inventio). Osnova je umijea izlaganja prikladno argumentiranje i donoenje uvjerljivih zakljuaka (topika). U ovoj je taki svrha pronai argumente najprikladnije za odreeni sadraj govora. Prema Aristotelu, da bi govor bio uvjerljiv, mora se oslanjati na ve postojee miljenje sluaa. Umijee govornika jest u tome da uvjeri sluae kako su zakljuci nuni jer proizlaze iz njihovih vlastitih uvjerenja. 19

Rasporeivanje (gr. ; lat. dispositio). Ovo je umijee prikladnog organiziranja elemenata iz prve faze: govornik treba doraditi svoje argumente i njihovu strukturu prije nego to prijee na fazu dotjerivanja stila te konano na samu izvedbu. Kasniji uitelji govornitva govorili su o vie dijelova govora. Ovo je jedna od predloenih podjela:

Uvod, privlaenje panje, zanimanja i naklonosti sluaa (gr. ; lat. esordium) Izlaganje s argumentima, glavni dio govora (gr. ; lat. narratio) Dokazivanje i potkrepa (gr. ; lat. confirmatio ili probatio) Pobijanje moguih protuargumenata (gr. ; lat. confutatio) Zakljuak ili svretak, rekapitulacija reenoga, pozivanje na emocije publike, efektan zavretak (gr. ; lat. peroratio).

Sastavljanje (gr. ; lat. elocutio). Ovdje se radi o odabiru stila primjerenog temi, publici i govorniku samom. Podrazumijeva isto formalno dotjerivanje pojedinih reenica (upotrebom retorikih figura) kako govor ne bi bio samo informativan nego i lijep i svje. Uenje govora (gr. ; lat. memoria). Pamenje je kljuna sposobnost govornika, koja se moe vjebati i mnemotehnikom. Govorna izvedba (gr. ; lat. actio). Podrazumijeva koritenje najuinkovitijih verbalnih (dikcija) i neverbalnih govornikih tehnika. Najbolje su antike govornike krasile suzdrane kretnje tijela i odsutnost gestikulacije.

20

4. ZAKLJUAK

Dakle retorika je umijee ili tehnika govorne komunikacije sa praktinom svrhom uvjeravanja sagovornika. Razlika izmeu retorike i besjednitva je u tome to je retorika nauka i skup pravila o lijepom i ubjedljivom govoru, a besjednitvo ili govornitvo je praksa u kojoj se ta pravila primjenjuju. Besjednitvo je znaajan faktor demokratskoga drutva imoan regulator njegovog funkcionisanja. Imamo tri glavna elementa besjednitva a to su: govornik, auditorij i govor. Bez bilo kojeg od ova tri elementa govor je nemogu i nema svoj pravi smisao i svrhu, jer je govor zapravo vid komunikacije u kome sudjeluju poiljalac (govornik), primalac poruke (publika) i poruka koja se alje a to je ustvari govor ili besjeda. Za svaki javni nastup pa tako i za govor nuno je da se obave temeljite i ozbiljne pripreme. Veoma je vano da se pripremi govor koji se izlae na javnom skupu. Priprema za takav nastup obuhvata tri skupine postupaka, a oni su: invencija, dispozicija i elokucija. Ostaje, dakle vjeno pitanje: da li govor treba da bude lijep i da vjetina govornika presudi na tetu ispravnosti stavova, ili ipak iskrenost govornika treba da bude najjai argument jednog govora. Odgovor se vjerovatno, kao i uvijek, nalazi negdje u sredini. Kako kroz historiju, poevi od Grke, preko Rima, pa do danas, slualac je taj koji se povodi ili odoljeva ubjeivakoj prirodi svakog govora. Danas kada je civilizacija na mnogo viem stepenu razvoja nego u doba Rimskog carstva, govor, odnosno sutina njegovog koncepta i svrha, su ostali isti. Od politikog, pozdravnog, sudskog, ili bilo kog drugog, govor nam poruuje, ubjeuje nas, pokree ili budi emocije u nama.

21

Veina ljudi nije roena sa svim ovim kako duhovnim tako i fizikim karakteristikama koje su poeljne za jednog govornika. Mnoge od njih iskljuuju jedna drugu: neko moe da bude okarakterisan kao runa osoba, ali moe da bude sugestivan i elokventan u svom izlaganju, dok prelijepa osoba bez talenta za govornitvo i posjedovanje nekih duhovnih karekteristika nema izgleda za uspjeh u ovoj disciplini. Osobi koja izgleda lijepo to moe da bude samo plus na sceni, ali svakako nije presudno. Mnoge ,pak, duhovne osobine neko jednostavno ima uroene i po njima se odvaja od ostatka. Savreno lijepi, sa barunastim glasom, obrazovani, inteligentni, sugestivni, pravedni i poteni govornici se veoma rijetko raaju. Oni se prije svega stvaraju, a mogunost da sve ove osobine budu smetene u jednoj osobi je veoma mala. Veina njih se stie i moe se nadograivati i popraviti tokom ivota. A budui govornici treba samo da pomisle na Demostena i Cicerona i njihovu upornost i zalaganje da od nikakvih predispozicija steknu karakteristike najboljih besjednika svih vremena.

22

5.LITERATURA

1. POVIJEST RETORIKE OD GRKA DO NAIH DANA, Michel Meyer, Manuel Maria Carriho, Benoit Timmermans, 2008g. 2. Aristotel (2000). Retorika. Dr Marko Vii, Beograd: Plato 3. Tucakovi, emso (2000). Historija komuniciranja. Sarajevo: Studentskatamparija 4. Lauevi, Savo (2008). Ogled Govor i retorika . Filozofski fakultet Niki, Petrovi 5. Lj. Tadi, Retorika, Filip Vinji, Beograd 1995, str. 8

23