PUTOPIS

knji. vrsta u kojoj pisac iznosi doivljaje i dojmove o predjelima kojima je proputovao kljuna je thenika dislokacije, slino kao u pustolovnom romanu, s time to se ne oekuju nuno uzbudljivi dogaaji nego je najveda pozornost posvedena opisima predjela te autorovim asocijacijama i razmiljanjima potaknutim onim to je putem vidio i doiv io kompozicija je najede odreena odlomcima s naznakom mjesta i vremena raspon tematskih mogudnosti je irok: od opisa stvarnih predjela, ljudi, dogaaja i drugih kultura do fantastinog zamiljanja imaginarnih svjetova, kao u tzv. utopijama, a stil varira od gotovo znanstvenog izlaganja manje poznatih injenica do filozofskih i poetskih zapisa o osjedajima, dojmovima i razmiljanjima potaknutim mjestima kojima pisac prolazi ili ljudima koje susrede ima dugu tradiciju i njeguje se od antike do modernizma, a u novije vrijeme razvija se u smislu anra koji ujedinjuje etnoloko istraivanje, filozofsku refleksiju i poetske zapise (Levi Strauss: Tuni tropi) s vremenom se sve vie naglaavala putopisna posebnost u pogledu didaktiko-pedagokog uinka na itatelja, jer putopis prenosi neka, u prvome redu, zemljopisna znanja, putopis obavjetava i pouava no subjektivna zapaanja o vienim stvarnim krajevima i ljudima nisu presudna za samu putopisnu vrstu ono to putopis, osim samog opisa putovanja, ponajprije razlikuje od tzv. fikcionalne (nestvarnosne) proze novele, pripovijesti ili romana svakako je labava kompozicija motivacija ne ovisi ni o naraciji, likovima, radnji, anrovskoj poetici kao niti iskljuivo o pripovjedau ili samom predmetu pripovijedanja sam opis puta ovisi najvie o karakteru pripovjedaa: jedni de se ponaati reporterski, drugi lirski, tredi meditativno, neki od svega po malo, dok same razlike i nijanse unutar takve tipologije mogu popuniti iroku skalu anrovskih mogudnosti ovisno i o drugim faktorima, kao npr. svrsi pisanja Mauranidev putopis npr. zapravo je izvjetaj, Matoevi, a jo vie Krleini putopisi, zapravo su eseji, dok bi se Peidevi ak mogli nazvati likovnim esejima -

M. MAURANID: POGLED U BOSNU (1842)

- 1. hrv. moderni putopis - stoljedima pod Turcima, Bosna je Hrvatima bila daleka i nepoznata zemlja za hrvatske je pisce ona doista bila Orijent, pa iako se moe povezati s tipinom romantiarskom zanesenodu Istokom i istonjakim temama, razlozi nastanka M. putopisa nisu bili nimalo literarni - radilo se zapravo o povjerljivom politikom izvjetaju koji je sastavio pijun i literarni samouk Matija M., na nagovor i uz pomod svoje brade Ivana i Antuna - M. je u svojstvu tajnog politikog ilirskog misionara i s lanim dokumentima 1839. otiao u Bosnu preko Slavonije i Srbije da izvidi prilike te procijeni izglede za oslobaanja te ilirske krajine koju su potresali sve ozbiljniji protuturski ustanci u Bosni je ostao godinu dana radedi kao graditelj, zidar, stolar i kova kod paa i begova; po povratku se zadrao u Beogradu takoer oko g. dana, a onda je bradu izvijestio o svojim putovanjima, a brada su ga nagovorila da neto i napie te je tako nastao Pogled u Bosnu - knjiica je izila 1842. anonimno, iz politikih obzira, ali se znalo tko joj je autor 3 g. poslije bila je ved prevedena na eki i proglaena biserom hrvatske proze (Tadija Smiiklas) - putopis je nastao s patriotskim pobudama o tome svjedoi i sam podnaslov Kratak put u onu krajinu, uinjen 1839-40. po Jednom Domorodcu, a jo vie predgovor u kojem autor prekorava obrazovane sunarodnjake to znaju vie o Americi, Kini, Indiji, itd. nego o Bosni i susjedstvu razlog tome M. vidi u postojanju Vojne krajine kao vrstog bedema prema Turcima, zbog ega su se

ljudi u Hrvatskoj okrenuli izobraenom zapadu takoer dodaje da se ovakva izvjeda o razliitim dravama s veseljem itaju te de njegovi domorodci rado uti o toj krajini u kojoj samo naa bratja, pravi Iliri stanuju

ANTUN NEMID: PUTOSITNICE (1845)

za razl. od pukoga samouka M.M., Antun Nemid bio je plemidkog roda i vrlo obrazovan, a imao je i visoke knjievne kriterije, kojima je kao pisac nastojao i udovoljiti po uzoru na Sternea i Heinea napisao je Putositnice, od kojih je I. (bolji) dio tiskan u Gajevoj tiskari 1845. gdje i Mauranidev PUB, a II. nedovren i nedotjeran, obj. nakon Nemideve smrti u Nevenu 1852. (naime 1847. putovao je po Slavoniji, Srijemu, Srbiji i Doljnjoj Krajini te je taj put kanio opisati u II. dijelu Putositnica) u Putositnicama je N. opisao svoj put kroz Hrvatsku i sjevernu Italiju koji je od 1843. poduzeo od Ludbrega preko Zagreba, Karlovca i Rijeke do Trsta, Venecije, Padove i Verone te natrag preko Slovenije sam je ovo svoje djelo ocijenio poetnikim, ali je i do danas ostalo jednim od boljih putopisa u HK pisan u maniri tadanjih europskih putopisaca, modernim humoristiko-feljtonistikim stilom i dobrim jezikom, to ga di danas ini dojmljivim i ivim beletristikim djelom Nemid u duhu svoga vremena istie svoje hrvatstvo i slavenstvo u svakoj prilici, a naroito za boravka u Italiji u sklopu djela donosi i mnogo domoljubnih stihova narodnih i ilirskih pjesnika, a estoko se obara na neslogu i loe strane utjecaje patriotske su ga namjere i navele da putopis objavi, jer kako navodi u predgovoru kad bi HK bila bogatija, kao npr. njemaka, ne bi Putositnice nikad ni tiskao iako se N. patriotizam temelji na ilirskome zanosu za slavenstvo, on domovinu najede naziva Hrvatskom, a Hrvate Hrvatima, a ne Ilirima najvjerojatnije zbog toga to je nedugo prije nastavka Putositnica ilirsko ime bilo zabranjeno, pa se preporodni pokret dalje razvijao pod hrvatskim imenom

A. G. MATO: OKO LOBORA, IZ SAMOBORA

- objavio mnogo putopisa od brojnih njegovih feljtona koje je pisao tijekom itavog ivota, nije lako odrediti koji su putopisi neke je od njih objavio u svojim knjigama nazivajudi ih pejzaima (Oko Lobora u NLJIK) , a neke su kasniji prireivai M. putopisa uzeli iz njegovih drugih knjiga poput Ogleda, Vidika i putova, Pealbe (1913) U Munchenu, Od Munchena do eneve (1898), Od Pariza do Beograda (1904), Od Zagreba do Beograda (1906), Ferije (1908), Iz Samobora, Oko Rijeke (1909), Oko Krievaca (1910), Refuli (1912), Pod fiorentinskim eirom, Od Firenze do Zagreba, oko Save (1913) itd. - u neku ruku reformator hrvatskoga putopisa = 1. koji u nas u putopisu otkriva jedinstvo ovjeka i prirode, povijesti i krajolika i u tom naelu sadraj hrv. nacionalnog identiteta (Krajevi su ljudi, a ljudi su krajevi. Iz Samobora) - njegovi putopisi esto se izjednauju s pravim poetskim zapisima, a pejza mu je humaniziran prve 3 reenice iz Oko Lobora: Oblaci, teki, crni, zabrinuti. Oblaci kao misli. A pod oblacima i u oblacima gluhonijema, mrtva Ivanica Matoev putopis moemo itati i kao knji. kritiku i kao rodoljubni zapis i kao ispovijed istodobno razoaranog i oduevljenog domoljuba i kao promiljanje o politikoj problematici

mogu se shvatiti i kao anr koji je sposoban asimilirati sva Matoeva knjievna iskustva: tako npr. u putopisu Oko Lobora nailazimo na zanosan usklik i opomenu domoljuba Jer Hrvatska si bio i u Hrvatsku se mora obratiti, neharni sine hrvatski!, a u putopisu Iz Samobora na povezivanje ljepote prostora s ljepotom nedostine ljubavi: Krasni Samobor je dakle mjesto rodoljuba i mjesto najvede hrvatske ljubavi, mjesto ljubavnika kao Verona, a sklad toga kraja, dragog ilirskom Petrarki, izaziva slavne predjele gdje se pjesniki ljubilo, sanjarilo i samotovalo kao pod tim melodijskim granama.

MATKO PEID (1923-1999) // SKITNJE (1967, 1985)

roen u Poegi povjesniar umjetnosti, slikar, putopisac, pjesnik i feljtonist; o i gimnaziju pohaao u Poegi, studirao u ZG i Parizu, profesor na ALU u ZG pisao i objavljivao, osim likovnih kritika, eseja i studija pjesme, knji. kritike, lanke, eseje i studije te putopise proputovao Hrvatsku i gotovo cijelu Europu, a posjetio i neke izvaneuropske zemlje 5 knjiga putopisa: Skitnje (1967, 1985) Jesen u Poljskoj (1969) Crno zlato (11974) Ljubav na putu od Drave do Jadrana (1984) Evropske skitnje (1985) V. Pavletid Skitnje je nazvao istom beletristikom, za Crno zlato napisao je da je izraslo iz dokumentarnosti reportae visoko nadiavi njegova drutvenog naruitelja (INA-NAFTAPLIN), dok mu je Jesen u Poljskoj uravnoteena smjesa poezije, eseja i kulturne reportae