Sufiksalne Izvedenicu U Vrančića

Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 35 (2009.
UDK 811.163.42'367.62515 81'374(091) Vrani, F. Izvorni znanstveni lanak

Rukopis primljen 15. VII. 2009. Prihvaen za tisak 29. IX. 2009.
Darija Gabri-Bagari, Ivana Lovri Jovi

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Ulica Republike Austrije 16, HR-10000 Zagreb dgabric@ihjj.hr ilovric@ihjj.hr
SUFIKSALNE PRIDJEVSKE IZVEDENICE I SLOENICE U VRANIEVU RJENIKU

U radu se analiziraju hrvatski pridjevi Vranieva rjenika nastali izvoenjem i slaganjem. Jedan broj pridjevskih tvorenica batinio je Vrani iz starohrvatske knjievnosti, koje su posluile istodobno kao model za leksikografove znatno brojnije samostalne tvorbene zahvate. S obzirom na specifian put nastanka petojezinoga rjenika u lanku se pridjevske izvedenice promatraju u cjelini Vranieva leksikografskoga pristupa. Posebna je pozornost upravljena suodnosu tvorbe i znaenja.
Uvod
Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae, tiskom objavljen u Veneciji 1595., nema na naslovnici ime autora. Da je sastavlja rjenika Faust Vrani, saznaje itatelj tek u posvetnoj pjesmi Hieronymusa Arconatusa, tiskanoj neposredno ispred poetne stranice rjenika. Vraniev je petojezinik bio temom mnogih znanstvenih lanaka i studija, pa bi se moglo rei da je dobro i sveobuhvatno prouen. Meutim, njegovo mjesto na poetcima hrvatske leksikografije uzrokom je da svako novo poniranje u rjeniku batinu vodi do toga djela skromna opsega i dalekih domaaja. Nekoliko davno izreenih ocjena o Vranievu rjeniku, temeljenih na njegovim iskazima na vie mjesta i u razliitim prilikama, nameu se kao polazite kad god se Vranieva hrvatska graa promatra na nov nain ili s aspekta s kojega dosada nije istraivana. 73
Darija Gabri-Bagari, Ivana Lovri Jovi: Sufiksalne pridjevske izvedenice i sloenice... Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 35 (2009.), str. 7394
Ni ralamba tvorbenih postupaka nije pri tome izuzetak. Problemi koje istraiva Vranieva rjeotvorja mora staviti u temelje svojega razmatranja jesu: leksikografski postupak, definicija pojma dalmatinski jezik, autorova lektira i poznavanje hrvatskoga, izvori hrvatskoga dijela rjenika i podrijetlo latinskoga abecedarija. Zaokupljenost pitanjem naina na koji je sastavljen rjenik izazvana je Vranievim vlastitim izjavama. Redovito se citira Vranieva napomena da je djelo nastalo prije mnogo godina i za malo dana, ime se katkad opravdavaju propusti prvoga leksikografa, a katkad istie njegova genijalnost. Faust Vrani u predgovoru rjenika obavjetava itatelja da je najprije sastavio hrvatsko-maarski rjenik, a tek na nagovor prijatelja dodao latinsko-talijansko-njemaki dio. Iz toga se dade izvesti zakljuak da su u jednome asu postojala dva rukopisna rjenika: hrvatsko-maarski i navedeni trojezini, koje je kasnije Vrani spojio, vjerojatno izmeu 1585. i 1590. godine (Vonina 1979: 11). Izrada petojezinika s latinskim na prvome mjestu potvruje tezu da je rjenik bio namijenjen ljudima s humanistikom naobrazbom (Vonina 1979: 31). S obzirom na to da je petojezini Dikcionar u konanoj verziji dobio latinski kao polazni jezik, redoslijed latinskih natuknica odreivao je smjetaj istovrijednica u ciljnim jezicima.1 U praktinoj provedbi to znai da je hrvatski u etvrtom stupcu imao drukiji raspored nego u hrvatsko-maarskome rukopisnom konceptu, to je Vraniu mogao biti tek tehniki problem, a istraivau rjenika otvara niz mnogovrsnih pitanja. O kriterijima izbora latinskih natuknica i izvorima latinskoga fonda nema u predgovoru nikakvih napomena, osim izjave da prva tri jezika nije morao uzeti iz tue spremnice (ex alieno penario). injenino to stoji: latinski je morao dobro poznavati kao neizostavan dio svakoga obrazovanja, kao jezik znanosti i kulture; talijanski je nauio za vrijeme studija u Padovi; njemaki je svladao tijekom boravka u Austriji, a maarski slubujui u Veszprmu. Neki su istraivai na temelju toga izjavili da je itav latinski dio sloio neovisno o bilo kojem izvoru, a neki, to je sigurnije, pretpostavljaju da se koristio jednim od onodobnih izdanja Calepinusa, najvjerojatnije bazelskim izdanjem iz 1590. godine (Birnbaum 2001: 32). U Dikcionaru postoji 39 praznina u hrvatskome stupcu, to moe znaiti da je latinskim natuknicama Vrani prikljuivao hrvatske rijei nakon to je latinski stupac bio definitivno ureen, a u hrvatsko-maarskom popisu kao pola1
Umjesto punoga naslova u tekstu se radi ekonominosti rabi rije Dikcionar.
74
zitu nije nalazio hrvatske ekvivalente. Taj nedostatak objanjavali su istraivai Vranievim priznanjem da je boravei u tuini zaboravio materinski jezik, od ega je do zablude kako je u rjeniku zabiljeen hrvatski rjeniki fond kojim je raspolagao desetogodinji Faust kad je odlazio iz ibenika nedostajao samo korak (Dukat 1925: 109). Ralamba hrvatskih pridjeva-natuknica, posebno s motrita tvorbe rijei, to u dobroj mjeri demantira. Vrani jednom hrvatskom izvedenicom prevodi nekoliko latinskih sinonima, pri emu se zanemaruju fine razlike i znaenjske nijanse svojstvene latinskom.2 Primjer je pridjev dobrostiv koji dolazi kao istovrijednica latinskim natuknicama benignus, comis, mitis, pius. Uzrok toj pojavi, pretpostavlja Dukat, nije Vranievo zanemarivanje latinskih specifinosti nego nepoznavanje vlastitoga idioma (Dukat 1925: 106107). Kako se i u ostalim ciljnim jezicima raznolikost znaenja latinskih natuknica izraava posebnim ekvivalentima (mitis-mansueto-milt, gtig-szelegy; comis-piacevole-holdselig-nyayas itd.), dalo bi se i po tome zakljuiti da Vrani bolje poznaje strane jezike nego hrvatski. Druga je pretpostavka, koja ne nijee Dukatovu, da je latinskih natuknica bilo vie nego hrvatskih u hrvatsko-maarskome konceptu, pa je Vrani katkad dodavao kao hrvatsku istovrijednicu rije koju je sam osjeao kao vieznanu. Katkad je takav izbor podran rjeenjem u maarskom. Tako je pridjev domai upisan kao ekvivalent latinskim natuknicama domesticus, familiaris, vernaculus. Na sva tri mjesta u maarskome stupcu stoji hazi. U tome sluaju se moe pomiljati da se radi o izravnom prenoenju para domai hazi iz hrvatsko-maarskoga rukopisnoga koncepta u petojezinik bez uvaavanja minucioznih razlika u latinskom. Tvrdnjama da su u rjenik skupljene najobinije rijei, potrebne za svakodnevnu neobaveznu i nezahtjevnu komunikaciju, opiru se rezultati analize posebnih znaenjskih skupina, naroito apstraktnih imenica i strunih naziva (medicinski, tehniki, pomorski i dr.). Nesumnjivo je rjeniki fond odreen namjenom djela i profilom buduih itatelja. Prema tvrdnji H. Arconatusa rjenik je namijenjen ad linguarum studiosos, to moe znaiti samo da je bio zamiljen kao praktini prirunik za uenje jezika, a korisnici su najvjerojatnije bili sveenici i sveeniki kandidati. U znanstvenoj literaturi spominje se i mogunost da je Vrani sastavljao rjenik za svoje prijatelje, ali cilj je isti (Vonina 1979: 14). Praktinim potrebama objanjava se rana pojava rukopisnih obrata iz Vrania, meu kojima najraniji, hrvatsko-talijansko-latinski, nastaje krajem 16. ili poetkom 17. st. (Vonina 1979: 14). Obratom Vranieva Dikcio2 Hrvatske su rijei u ovome lanku transkribirane, a inojezine su doslovno prenesene iz Vranieva teksta bez obzira na to kako se danas piu u pripadnim jezicima.
75
nara nastao je i rukopisni hrvatskotalijanski rjenik iz Knjinice Male brae u Dubrovniku (poznatiji kao Rkp. 194), koji se atribuira Kaiu.3 U samostanskoj knjinici u Zaostrogu nalazi se jedan rukopisni obrat koji potpisuje izvjesni fra Pavao iz Neretve.4 Pitanje Vranievih izvora hrvatskoga leksika stariji su istraivai zanemarivali upravo zbog pretpostavke da je sve rijei unio iz svoga pamenja (Dukat 1925: 110). Sasvim je sigurno da malodobni djeak nije koristio sloene i izvedene rijei, a upitan je i opseg leksikoga fonda kojim je vladao. S tom misli zapoelo je ovo istraivanje. Za analizu sloenih i izvedenih pridjeva konzultiran je Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU (ARj). Unato nedostatcima imanentnim tomu po vijesnomu rjeniku, prvenstveno mjestimino nepotpunoj ekscerpciji knjievnih djela te potpunu izostanku leksika nekih vanih ostvarenja, koriten je uz nunu rezervu za utvrivanje Vranieva odnosa prema tradiciji. I dok je jedan broj tvorenica tipian samo za Vrania (hapaksi) ili je u njega prvi put potvren, nije zanemariv ni opseg izvedenica i sloenica poznat piscima starijima od Vrania i mnogim neknjievnim spomenicima. Usporedbom je utvreno da mnoge tvorenice postoje u jeziku M. Marulia, drugih dalmatinskih i dubrovakih pisaca, odakle su mogle ui izravno u Vraniev rjenik ili samo posluiti kao model. Rezultati tvorbenih postupaka aktivirali su pitanje Vranieve lektire. Vonina pretpostavlja da je Vrani poznavao djela protestantskih pisaca J. Dalmatina i S. Konzula Istrijanina, Decretum (1574.) kajkavca Ivana Pergoia, nastojanja oko reforme latinice ime Budinia, ali i djela primorskih pisaca to se razaznaje iz napomena o grafiji i leksiku u jeziku hrvatskih knjiga. Izvor hrvatskih knjiga naemu je leksikografu bila knjinica strica Antuna Vrania, uenoga prelata i kraljevskoga savjetnika (Vonina 1979: 22). Hrvatski jezik nazvao je Vrani u predgovoru petojezinika dalmatica lingua (jezik dalmatinski), a iz njegova opisa jasno je da nije rije o nekom pokrajinskom idiomu ili mjesnome govoru. On kae da je dalmatinski pretpostavio svim drugim idiomima slavenskoga jezika jer je najii, kao i toskanski meu talijanskima. Za Dalmaciju tvrdi da se prvotno prostirala na cijelom junosla3 Na Kaievu autorstvu inzistira dr. sc. Vladimir Horvat, koji je pripremio editio princeps. U znanosti to pitanje nije definitivno rijeeno. Osim leksika iz Vrania, koji ini temeljni fond rjenika, taj rukopis biljei oko 700 novih, neovisnih rijei, to je vaan podatak za utvrivanje autorstva. 4 Osamdesetih godina prologa stoljea za vrijeme posjeta samostanu D. Gabri imala je rukopis u rukama. Ne znamo gdje se danas uva s obzirom na ratne dogaaje u Hrvatskoj i BiH, tijekom kojih je samostanska knjinica bila izmjetena.
76
venskome teritoriju, a sada se dijeli na Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu, Slavoniju, Srbiju i Bugarsku. Jezik Vranieva rjenika zapravo je mjeavina akavskotokavska uz neto nanosa kajkavskoga, to definira sadraj njegova naziva dalmatica lingua i istodobno mu daje status prestinoga izraza (Vonina 1979: 2530). Vranievo odreenje slavenskoga prostora i preteitoga jezika (zvao se on dalmatinski, ilirski ili hrvatski) podsjea na vizije posttridentske Crkve i Zbora za irenje vjere u 17. st. priskrbljujui mu ulogu pretee u stvaranju lingua communis. Na leksikom planu odraz tendencije prema operazumljivom, zajednikom jeziku predstavljaju kontaktni sinonimi, raznonarjeni i raznodijalektni: kvasina, ocat; crn, vran; lopis, kotal; hvost, rep, oas; lug, pepel; hitar, brz; blagovati, jisti itd. Takav nain prevladavanja razlika na dijalekatno nehomogenome terenu postat e izrazito obiljeje franjevake i uope nabone knjievnosti 17. i 18. st. Posebno se u uporabi kontaktnih sinonima istie B. Kai. Navedene spoznaje i injenice nuan su okvir za pokuaj objanjavanja tvorbenih postupaka u hrvatskome dijelu rjenika, konkretno u podruju pridjevskih sufiksalnih izvedenica i sloenica.
Tvorenice i koncepcija petojezinoga rjenika

Ralamba tvorenica nuno ukljuuje utvrivanje smjera spajanja dvaju rukopisa trojezinoga latinsko-talijansko-njemakoga i hrvatsko-maarskoga. Hrvatski je polazni jezik u dvojezinom konceptu sasvim sigurno imao dijelom razliit izbor natuknica od izbora latinskih u trojezinom. Pri spajanju tih dviju cjelina mogle su se u hrvatskome stupcu pojaviti lakune, koje je Vrani popunjavao na razliite naine: unosom leksema poznatih iz jezika pisaca ili vlastitim tvorenicama. Pitanje je samo to je posluilo kao tvorbeni model: latinski ili koji od preostalih triju ciljnih jezika (talijanski, njemaki, maarski). Uoeno je da je Vrani poznavao hrvatske paralele pojedinim latinskim tvorbenim sufiksima, pa tako latinskom -tas u sufiksalnoj tvorbi imenica odgovara hrvatsko -ost (Vonina 1979: 19). Slijedom toga polaznoga stajalita oekivao bi se odreeni paralelizam s latinskim tvorenicama i u kategoriji pridjeva, no graa hrvatskoga stupca u konanoj verziji petojezinika nerijetko iznenauje. Mnogo je primjera gdje u sufiksalnim izvedenicama ne postoji paralelizam latinskih i hrvatskih tvorbenih tipova, ali se zato moe utvrditi ovisnost o tvorbi u talijanskome, maarskome ili njemakome. Koji je jezik posluio kao obrazac za tvorbu, otkriva katkad vrsta rijei kojoj izvedena rije pripada.Tako latinska natuknica i njemaki ekvivalent mogu biti pridjevi, a Vrani na paralelnome mjestu ima imenicu kao talijanski: lat. flagitiosus, a, m tal. ribaldo hrv. zloinac njem. lasterhafftig. 77
Prevedenice prema talijanskoj prijedlonoj vezi, a nasuprot jednorjenom pridjevu u latinskome, koristi Vrani dosta esto. Npr. od kosti (tal. dosso, lat. osseus); od lana (di lino; linteus, a, m); od vune (di lana; laneus, a, m); od mramora (di marmoro; marmoreus, a, m); od slame (di strame; stramineus, a, m); od olova (di piombo; plumbeus). Prije pojave Vranieva rjenika potvreni su pridjevi lanen, mramoran, olovan, dok su kosten/kotan, vunen, slamnat mlaega postanja. Pridjev olovan, prvopotvren u 14. st., nalazi se u Vranievu ivotu nikoliko izabranih divic, a zato ga nema u rjeniku nije mogue drukije objasniti nego usklaivanjem ekvivalenata unutar prezentiranih jezika. Prijedlono-padena veza tipa od vune obiljeje je razgovornoga jezika i u prolosti i danas, posebno u primorskim govorima, pa i tu treba traiti uzrok Vranievu izboru. Pridjevske izvedenice motivirane homonimima tvorbom razlikuju znaenje i pokazuju Vranievo oslanjanje na lektiru. Tako od imenice lug uma Vrani nema pridjevsku izvedenicu, nego prijedloni izraz od luga iako talijanski stupac biljei pravi pridjev (selvatico; sylvestris). Sufiksalnu izvedenicu luan ARj potvruje u mlaih pisaca, pa je Vrani nije mogao ni poznavati. Od homonima lug (pepeo) Vrani biljei pridjev luan (di cenere; cinereus) unato prijedlonom izrazu u talijanskome. Pogled u batinu otkriva da je izvedenicu luan mogao Vrani proitati u Budinia, a poznata je i govorima. Da je oponaanje stranih modela Vraniu openito blisko, svjedoe i primjeri gdje je umjesto glagolskom tvorenicom latinske glagole (i ekvivalente iz ciljnih jezika) prevodio frazama ili posebnim konstrukcijama. U ulaznom stupcu lat. natuknica advesperascit smrkava se popraena je talijanskim si f sera; njem. es wird Abend, ma. estveledik, prema hrvatskomu veer se ini. Oito da Vrani ne slijedi ni latinski ni maarski bezlini oblik, nego kalkira talijanski. U to vrijeme postoji u hrvatskome glagol snoati se, i to u narodnim dalmatinskim govorima. Jednom broju latinskih izvedenih glagola u talijanskome i njemakome odgovara fraza, koju Vrani kalkira konstrukcijom biti+dativ pridjeva: lat. aegrotare, tal. esser amalato, njem. krank sein, hrv. nemonu biti (bolovati); calere, esser caldo, warm sein, teplu biti (ugrijati se); esurire, havere fame, hungrig sein, lanu biti (gladovati). Za razliku od latinskih glagola iz prvih dvaju primjera koji nemaju u rjeniku hrvatsku jednorjenu istovrijednicu, s.v. favere u hrvatskome stupcu upisano je gladovati. Konstrukcija biti s predikatnim imenom u dativu obiljeje je jezika akavskih i dubrovakih pisaca, odakle ju je preuzeo Vrani (Zima 1887: 308). 78
Katakad se slika komplicira zbog djelovanja razliitih procesa: posuivanja i prilagodbe, tvorbe pridjeva i kalkiranja prema nekom od ciljnih jezika. Primjer za to je prvopotvreni pridjev lefanji, zabiljeen samo u svezi lefanja kost, a koji je vjerojatnije nastao prema maarskoj svezi elefant chnth nego prema lat. ebur ili tal. avorio. Naravno, na razini prilagodbe posuenica oblik lefanji povezuje se s talijanskim elefantesco. Zbog svega toga pridjevske izvedenice Vranieva rjenika treba odrediti prema inojezinim paralelama, utvrditi mjeru njegove tvorbene ovisnosti ili samostalnosti i pokazati znaenjske mijene kroz koje su prolazili hrvatski sufiksi, njihovo irenje ili nestajanje iz pojedinih tvorbenih tipova. Ne treba posebno naglaavati da pravila i naela suvremene tvorbe opisana u teoriji hrvatskoga rjeotvorja nisu uvijek primjenjiva na dopreporodnu grau. Isto tako, jezikoslovci rijetko nude objanjenja tvorbenih specifinosti na vremenskoj vertikali, uglavnom se prezentira suvremena slika.
Sufiksalna tvorba pridjeva

Opisujui pridjevsku tvorbu u hrvatskome jeziku, Babi navodi popis od 160 sufiksa kojim se tvore pridjevske sufiksalne izvedenice (Babi 2002: 381). Popis hrvatskih sufiksa u Vranievu petojezinom rjeniku brojnou je znatno skromniji, s tim to tvorbeni obrasci mogu biti isti kao u suvremenome hrvatskome jeziku, ali dosta esto derivacija istim sufiksima modificira znaenja razliito u odnosu na suvremeni jezik. U Vrania su, kao i danas, neki sufiksi vieznani i raznovrsno primjenjivi, pa ih je nuno opisati prema obliku, znaenju i uporabi.
Pridjevi s opim opisnim znaenjem

Ope znaenje imaju opisni pridjevi izvedeni od imenike i glagolske osnove sufiksima -(a)k, -(a)n tipa: bridak, mrzak, sladak, teak; betean, bidan, bisan, blatan, bludan, brian, lovian, dostojan, duan, haran, jidan, koristan, koan, krasan, kuan, lagodan, miran, mirisan, moan, mrazan, mutan, obistan, oblaan, pametan, plaan, plodan, podloan, pogibilan, posluan, praan, prikladan, protivan, prostran, rabotan, razuman, rodan, silan, skladan, skrban, slastan, slavan, slobodan, smolan, snaan, soan, spravan, sramotan, srian, straan, suzan, kodan, trudan, veran, vlaan, zavidan, zlatan, zloban U ukupnome broju uvjerljivo prevladavaju izvedenice na -(a)n. Kako se radi o vrlo plodnome praslavenskom sufiksu, naslijeeni su i tvorbeni tip i znaenje, to znai da u Vranievo vrijeme funkcioniraju kao zadani model. 79
Samo je jednom potvren opeopisni pridjev izveden sufiksom -ovni: svitovni (mundanus). Opisni pridjevi tvoreni su u Vrania i sufiksom -en od imenske osnove: boanstven, drven, gvozden, himben, meden, miden, octen, ognjen, staklen, studen, voden. Vrani ima dvostrukost vodan/voden, ali bez razlike u znaenju. S.v. aquosus nalazi se hrvatski vodan (koji sadri vodu), a s.v. hydrops istovrijednica je vodena nemo, tj. bolest pri kojoj se u tijelu nalazi mnogo vode. Danas je u uporabi samo voden koje pokriva znaenje koji sadri vodu i openito i u dvolanom nazivu bolesti (vodena bolest, vodene kozice). Izvedenice open/openi prvi su put potvrene u 14. st. u znaenjima koja imaju i u Vrania, a koja su razvidna iz latinskih ekvivalenata (communis, generalis, publicus, universalis, vulgaris opi, openit, opinski, sveopi). Pridjev sren hrabar, sran (animosus, audax) prvi se put spominje s istim znaenjem kao u Vrania ve u 15. st. Babi pridjevima opega opisnoga znaenja smatra pridjeve izvedene sufiksom -it od imenica, pridjeva i glagola (Babi 2002: 470). Vrani tim sufiksom izvodi pridjeve: estit, grebenit, kamenit, plamenit, razborit, razluit (diversus), srdit, strmenit, vlastit, znamenit (insignis). Komentar trai izvedenica plamenit (flammeus), danas bismo rekli plmen, u kojem se nazire osim opisnoga i nijansa znaenja slinosti. Latinski pridjev insignis pokazuje da znamenit znai obiljeen, oznaen. Potvrde zabiljeene u ARj s tim znaenjem su samo iz Vranieva i Belosteneva rjenika, dok su u knjievnim djelima, poev od Vranieva ivota nikoliko izabranih divic, potvrena druga znaenja (osobit, glasovit, uven). Istim sufiksom izveden je pridjev izvrstit (poseban), kojim Vrani prevodi latinski vieznani pridjev privatus. Oblik izvrstit potvren je ve od 15. st., a prema njemu postoji jednako star i oblik izvrstan, ali ga Vrani ne biljei. Motivaciju tih pridjeva nije lako utvrditi, a ona koja se daje u ARj nije sasvim prihvatljiva. Naime, obraiva Akademijina rjenika pridjev izvrstan, sinoniman obliku izvrstit, objanjava kao prefiksalno-sufiksalnu tvorbu prema prijedlonoj vezi iz vrste: iz+vrst+an. Ishodina prijedlono-padena veza sa znaenjem posebnosti morala bi biti izvan vrste (usp. izvan redaizvanredan), to znai da tumaenje iz ARj nije dobro zasnovano. Vjerojatnija je pretpostavka da je niskofrekventni pridjev izvrst posluio kao ishodite za obje tvorenice (Skok III/629). Postojanje oblika vrstan podralo je izvedenicu izvrstan sve do danas, dok je izvrstit ostalo u pasivnom sloju jezika. 80
Pridjevske umanjenice
Pridjevskih umanjenica nema mnogo, potvrene su samo izvedenice sufiksom -ah(a)n: malahan/maljahan, lagahan, tanahan.
Pridjevi s posebnim opisnim znaenjem

Preciznu klasifikaciju izvedenica prema znaenju oteava distribucija sufiksa, neoekivana i s obzirom na znaenje izvedene rijei i u odnosu na gramatiku kategoriju ishodine rijei. Tako se, na primjer, prema sufiksu oekuje opeopisno znaenje, a Vraniev pridjev imenuje posebnu osobinu, pojaano svojstvo i sl. Pridjevi tvoreni sufiksom -(a)n, prema Klajnu, izriu neku osobinu u vezi s imenicom (Klajn 2003: 261), pa bi se tako iroka definicija mogla pri mijeniti na Vranieve potvrde. Za ipku sufiks -(a)n moe izricati umjerenu osobinu, odnos prema imenici ili pripadanje imenici (ipka 2005: 42). Meutim, iz inojezinih istovrijednica iitava se u Dikcionaru znaenje obilja ili pojaanoga svojstva oznaenoga ishodinom imenicom. Primjeri su: prsan (pectorosus) irokih prsa,prsat; valan (fluctuosus) valovit; zuban (dentatus) zubat. Ovdje bi prema tvorbenome postupku pripadao pridjev kran paralelan latinskom asper krevit u preoblici pun kra. Meutim, kad hapaks kran stoji prema fragilis (lomljiv), izrie mogunost ostvarenja onoga to znai glagol kriti (lomiti), kojim je pridjev motiviran. Jazian prema sebi ima latinsku imenicu linguax brbljavac i pridjev loquax brbljav, razgovorljiv, to bi doputalo da izvedenicu odredimo i kao pridjev i kao imenicu. Pogled u njemaki stupac rjenika otkriva nam da je ekvivalent pridjev schwatzig, geschwatzig, to znai da se hrvatska tvorenica moe smatrati pridjevom. Danas se izvedenica oblikuje sufiksom -av (jeziav), tipinim za izricanje posebnoga svojstva. Vrani je prvi zabiljeio oblik jazian sa znaenjem brbljav, to je ujedno i najstarija potvrda toga podznaenja. Inae oblik jezian see u praslavensko vrijeme s preoblikom koji pripada jeziku, koji se odnosi na jezik. Latinskomu pridjevu divinus Boji, boanski u Vranievu rjeniku odgovara prvopotvrenica boan. Izvedenicu Boji Vrani ne upisuje u rjenik iako je rabi u rjenikome dodatku Institutio christiana Deset zapovidi Bojih. U paru boan-Boji treba gledati Vranievo poimanje relacije izmeu tvorbenoga modela i znaenja izvedenice. Izvedenica na -(a)n boan morala bi se preoblikovati koji je kao Bog, koji je svojstven Bogu, a izvedenici na -ji odgovarala bi preoblika koji pripada Bogu, koji potjee od Boga. 81
Sufiks -(a)n bio je vrlo produktivan jo od praslavenskoga, pa su tako nastali pridjevi knjian uen, obrazovan, razgovoran (govorljiv, srdaan) gdje je danas obavezan neki drugi sufiks (knjievan, razgovorljiv). Iako rijetki, pojavljuju se pridjevi na sufiks -(a)n opisnoga znaenja kojima je ishodini leksem nestao iz aktivnoga leksika. U starome jeziku jedno od znaenja imenice propast je lukavstvo. Bez toga bi podatka pridjev propastan prepreden, lukav, podmukao (astutus, callidus) bio nejasno motiviran, a zapravo je tvoren po modelu koristkorist+an. Prvopotvren je u Vrania, poznat nizu pisaca, a pripada onom leksikom sloju koji svjedoi o tome da sastavlja rjenika nije raspolagao samo vokabularom desetogodinjega djeteta, kako misle neki istraivai. Oito je sufiks -(a)n u 16. st. bio u iroj uporabi nego u kasnijim stoljeima kad je zamjenjivan sufiksima -ljiv, -at, -av. Pridjevske izvedenice sufiksom -an najslabije su zastupljene u Vranievu rjeniku, ali zahtijevaju komentar zbog specifinosti veze s ishodinim leksemom. Po definiciji pridjevi toga tipa su ili gradivni ili odnosni i svrstavaju se u opeopisne, tvore se od imenike i rjee od glagolske osnove (Klajn 2003: 271272; Bari 1995: 357358). U Vranievu rjeniku prvi se put javlja pridjev omelan prema omela. Poslije ga preuzima samo Belostenec. ARj definira tu izvedenicu nainjen od omele, a natuknicu omela prati objanjenje biljka imela. Ako pogledamo inojezine paralele u Vrania, latinski biljei viscus, talijanski vischio, njemaki Vogelleim, iz ega se da zakljuiti da istovrijedno hrvatsko omela znai ljepilo, pa tumaenje ponueno u ARj nije tono. U latinskom viscus znai ljepilo, a viscum je vieznanica: ljepilo i imela, pa bi se eventualno omelan, pod pretpostavkom da je izvedeni pridjev, mogao shvatiti kao ljepljiv. Naime, od biljke imele izraivalo se ljepilo. Vraniev je pridjev potvrda jedne izvanjezine stvarnosti tipine za predindustrijsko doba izrade ljepila. Nizu pisaca poznat je pridjev istinan istinit (u Vrania jistinan), oito u ovaj rjenik stigao iz leksikografove lektire. Nije lako utvrditi je li bio obrascem za sljedee Vranieve samosvojne tvorenice. S.v. ebrius (pripit) Vrani upisuje u hrvatskome nizu odglagolno pijan, a s.v. vinolentus (sklon piu) sufiksom -an tvori dvoznani pridjev vinan, koji se moe shvatiti kao pijan, ali i kao pun vina prema pien di vino u talijanskome stupcu. Nakon prve potvrde u Vrania nalazimo tu izvedenicu jo samo u Vitezovia. Neoekivan je hapaks krpan (poderan, otrcan), oito opisnoga znaenja, ali samosvojne motivacije. Mogao je nastati od glagola krpati iako se u ARj 82
ne nalaze potvrde za trpni pridjev od toga glagola. Uz pretpostavku da je ishodini leksem imenica krpa, izvedenica krpan djelomino ostvaruje zahtjev da tako nastali pridjev oznaava neku osobinu vezanu za imenicu. Odnos prema imenici moe se preoblikovati kao koji je sav u krpama. Ne treba iskljuiti ni oponaanje talijanskoga strazzoso (danas straccioso), gdje talijanskome -oso odgovara hrvatski sufiks -an. Primjer je to irenja sufiksa izvan uobiajenoga znaenjskoga tipa (gradivni, odnosni), to je prepoznato kao pomak i ostalo bez recepcije. Vraniev rjenik donosi primjere izvedenih pridjeva sa znaenjem opskrbljenosti ili izraenoga svojstva: bradat, glavat (capitatus), nosat, vlasat (crinitus). Sufiks -at pojavljuje se u takvim izvedenicama i s istim znaenjem i u suvremenom jeziku. Prema Skoku, sufiks -at izraava opskrbljenost i obilje kao i latinski sufiks -atus pa smatra da se radi o rijetkome sluaju slavenske i latinske zajednice u tvorbi rijei. Za hrvatski razvoj ta je injenica vana kao potvrda pretpostavci da starina odnosa formantznaenje pridonosi ustaljenosti tvorbenoga modela od prvih pojava, kamo spada i Vraniev rjenik, do najnovijih vremena. Pridjev itovat itav, cio (columis, incolumis, sospes, validus, vegetus) prvopotvren je u Marulia, a poznat je i drugim akavskim piscima, odakle je dospio i u Vraniev rjenik. Prema tumaenju sastavljaa Akademijina rjenika nastao je od pridjeva it s istim znaenjem. Slijedom toga, pretpostavili bismo izvoenje it+ov+at, posebno uzmemo li u obzir Skokovo tumaenje da se izvedenica citov (od cit+ov) pojavljuje u rumunjskome, a proirena sufiksom -at u Marulia i leksikografa 16. st. Naravno, teko je povjerovati da postoji izravna veza izmeu rumunjskoga citov i Marulieva itovat. Mogue je pretpostaviti da se u starohrvatskome jeziku prema upitnom kakav/kakov oblikovala izvedenica itav/itov, kojemu je dodano -at kao pojaiva, analogno odnosu cijel cjelcat. Iz takve tvorenice mogao se sufiks -at izolirati najprije (vrlo rano, zapravo) kao sredstvo za izraavanje neke potpunosti, a zatim opskrbljenosti i obilja, to je ostalo do danas. Sloeni sufiks -ovat slabo je produktivan i danas, a oito je tako bilo i u prolosti hrvatskoga jezika. U petojeziniku je potvren samo u opepoznatome udnovat (admirabilis, mirabilis, mirus, mirificus) i u gnjilovat (argillosus), koji je Vranieva tvorenica, a nalazi se kasnije u Belostenca i Stullija. Prema latinskoj istovrijednici znaenje moe biti glinast, glinen, glinovit, to znai da je mogue i opeopisno i posebno znaenje. 83
Znaenje izraenoga svojstva izriu i pridjevi izvedeni sufiksom -ast, od kojih je jedan Vraniev hapaks rasokast (bifurcus), a preostali su u Dikcionaru prvi put zabiljeeni, pa se vjerojatno i tu radi o njegovim osobnim tvorbama: vlasast (capillatus), okast (oculatus), zakuast (aduncis, uncus), prljast (luscus). Latinske su istovrijednice opisni pridjevi izvedeni sufiksima -atus, -us, u emu treba traiti korijene Vranieva tvoratva, odnosno pretpostaviti dosljednu zamjenu latinskih sufiksa odgovarajuim hrvatskim. U primjeru prljast (orav, razrok, jednook) motivacija je danas neprozirna jer je prlj kao ishodite izgubljeno. U suvremenome jeziku pridjevi toga tipa izvode se sufiksima -at (okat, vlasat), pa Babi zakljuuje da su sufiksi -ast i -at, -ast i -av zamjenjivi samo u starijim potvrdama, odnosno da je to odlika starijih razvojnojezinih faza (Babi 2002: 488, 492). Kaiev prijevod Biblije obiluje pridjevskim izvedenicama na -ast: gnjilast (od gnjile, glinen), lanast (od lana, lanen), tminast (taman), mrcinast (uginuli), prema kojima u latinskome izvorniku takoer stoje gradivni i opisni pridjevi. U Mikaljinu Blagu jezika slovinskoga pridjevi koji znae opskrbljenost izvode se ee sufiksom -ast nego s -av: brdast, granast, zrnast, repast, sjenast, usnast; oast, koji ima oi; pleast, trbuast, peruast; kosast, s velikim kosami. Znaenje je neupitno jer Mikalja uz pojedine izvedenice donosi i definicije. Znaenje slinosti svojstveno izvedenicama na -ast nije zabiljeeno ni u jednoj potvrdi. Izraeno svojstvo izriu pridjevi izvedeni od imenica sufiksom -av: gubav, gutav (< guta podagra), krvav, kusav. Od glagola je izveden pridjev tepav sa znaenjem naina vrenja radnje oznaene glagolom. Prema Klajnovoj definiciji (Klajn 2003: 254) tako nastali pridjevi mogu znaiti neku posebnu pojavu na tijelu (kusav) ili neku bolest (gubav, gutav), to se potvruje i u Vranievim primjerima. U razmatranjima suvremenih tvorbenih modela pridjevima izvedenim sufiksom -av pripisuje se znaenje opskrbljenosti i obilja (Bari 1995: 359, Babi 2002: 488), to se za Vranieve potvrde ne bi moglo rei. Preoblikom bismo dobili izraze koji ima gubu, koji ima gutu, koji je obliven krvlju, to je tipino za pridjeve posebne osobine. Pridjevima izvedenim sufiksom -iv/-jiv u suvremenoj se teoriji tvorbe pripisuje znaenje opskrbljenosti, sklonosti i mogunosti (Skok I, 736; Babi 2005: 484). Vranievi primjeri dobrostiv, milostiv, prijazniv oznaavaju sklonost, premda to znaenje moda vie dobivaju iz znaenja ishodinih imenica, jer bi isti semem pokrivali i kad bi bili izvedeni drugim sufiksima ili tvoreni slaganjem 84
(dobrohotan, milosrdan, prijazan). Na tragu tomu zakljuku bio je i Babi kad izdvaja pridjev milostiv kao primjer posebnoga znaenja (Babi 2002: 484). Ostale Vranieve izvedenice toga tipa: plisniv, pliiv, pomnjiv, triv, vedriv (clarus), zaista se mogu preoblikovati u reenicu koji je pun : pa se moe prihvatiti znaenje opskrbljenosti. Sufiksi -iv/-jiv uglavnom se koriste za odglagolne tvorenice, dok u Vrania oito preteu imenice kao ishodini leksemi, a samo jednom se javlja motivacija glagolom (vedriti vedriv razvedren, jasan, svijetao). Pridjevom piiv (od pisak pijesak) prevodi Vrani latinski arenosus pjeskovit, to podrazumijeva da su -iv i -ovit bili istoznani ili bar uzajamno zamjenjivi (v. dalje brdovit). Pridjev magliv (nebulosus oblaan) prevodiv je takoer kao maglovit. U vremenskoj vertikali o istoznanosti navedenih sufiksa svjedoi primjer iz Kaieve Biblije: strahovit u znaenju straiv, plaljiv. Izvedenica sumnjiv (u Vrania disimilirano sumljiv) kao latinsku istovrijednicu ima suspiciosus sumnjiv, nepouzdan, nepovjerljiv, sumnjiav, to doputa mogunost da i Vranievoj rijei pripiemo dva znaenja: koji je pun sumnje (sumnjiav) i koji izaziva sumnju. Babi pridjev sumnjiv obrauje unutar odjeljka o pridjevima koji znae mogunost, to nije potpuno tono ni za Vranievo ni za dananje shvaanje znaenja te izvedenice (Babi 2002: 475). Npr. Aniev Rjenik hrvatskoga jezika pridjev sumnjiv definira koji izaziva sumnju. Pridjevske izvedenice od glagolske i imenike osnove tvorene sufiksom -jiv/-ljiv mogu znaiti sklonost, tipinu osobinu ili mogunost, kako vidimo u Vranievim potvrdama: govorljiv, karljiv (svadljiv), strahljiv, egljiv (duhovit, aljiv), obratljiv (okretljiv), lipljiv, puljiv (sklizak), mrmljiv, aljiv, lupeljiv (kradljiv), nauljiv. Tim se sufiksom uglavnom tvore pridjevi od prelaznih glagola, iznimno od imenica (Klajn 2003: 283), dok je u Vrania taj odnos podjednak. Ve u Mikalje su pridjevi izvedeni od glagola sufiksom -ljiv brojni i najee znae mogunost, oevidnu iz definicija koje autor dodaje natuknici, npr. ozdravljiv, koji se moe ozdraviti; diljiv, koji se moe razdijeliti; odputljiv; pohvaljiv; rastavljiv Pridjev srameljiv (pudens, verecundus) razliito se tumai u suvremenim prirunicima. Prema suvremenim teoretiarima rije je o sloenom sufiksu -eljiv, to je opravdano ako se uzima u obzir sinkronijska situacija u kojoj postoji samo imenica sram (Babi 2002: 475; ipka 2005: 84; Klajn 2003: 288).5
5 ipka je nedosljedan jer tvorenicu srameljiv jednom razlae na srame+ljiv, a drugi put na istom mjestu kao sram+eljiv (ipka 2005: 84).
85
U starim tekstovima potvrena je izvedenica srame, pa je vjerojatnije da srameljiv treba razloiti na srame+ljiv, to uz izvjesnu rezervu doputaju i citirani jezikoslovci. Sloeni sufiks -eljiv mogao je nastati izdvajanjem iz izvedenica tipa srameljiv u onom trenutku povijesnoga razvoja kad se srame povlai pred eim sram, zbog ega se pomie osjeaj za tvorbeni av, pa umjesto sheme srame+ljiv dolazi sram+eljiv. Tako nastali sloeni sufiks dodaje se jednoslonim imenicama (dareljiv, boleljiv)6. Posebno znaenje opskrbljenosti imaju pridjevi izvedeni sufiksom -ljiv od imenica tipa: daljiv, draljiv, mraljiv, pinezljiv (pecuniosus; denaroso), viharljiv (nimbosus; nemboso), uzljiv (nodosus; nodoso) s moguom preoblikom: koji je pun, koji ima ono to znai ishodina imenica. Navedeni latinski i talijanski pridjevi doputaju zakljuak da se -ljiv koristi kao ekvivalent latinskomu -osus, odnosno tal. -oso, to je vaan dokaz Vranieve sustavnosti u pronalaenju rjeenja i istodobno objanjenje odstupanja od tipine tvorbe. Da Vrani nije usamljen u oblikovanju odimenikih pridjevskih izvedenica na -ljiv, dokazuje Kaieva sklonost da izvodi pridjeve istim sufiksom, takoer motivirane imenicama i sa znaenjem opskrbljenosti: suzljivPost 29,17, svjetljivLev 14,56. Od imenskih pridjeva na -ljiv nalazimo i u Mikaljinu Blagu sa znaenjem posebnoga svojstva: sipljiv, kodljiv, srabljiv, dok kaljiv, koji mnogo kalje moe biti motiviran i imenicom i glagolom. Opskrbljenost u Blagu izriu pridjevi: krmeljiv, vorljiv, upljiv, tugljiv Opisno znaenje mora se pretpostaviti za Vranieve pridjeve dosadljiv, potribljiv, pogibljiv koji su zamjenjivi s dosadan, potriban (siromaan, potrebit), pogibeljan. Njihovo opisno znaenje razaznaje se i iz latinskih ekvivalenata (importunus, egenus, periculosus), kao i iz njemakih i talijanskih (importuno, unrruvvig, ungelegen; bisognoso, arm; periculoso, gefaarlich). Sufiksom -ovit Vrani tvori izvedenice blagovit (opulentus), brdovit, dugovit (longanimis), glasovit (sonoris, vocalis), stanovit (constans, firmus, stabilis). Jedino pridjev brdovit ne trai inojezinu istovrijednicu za utvrivanje znaenja: jasno je i oito znaenje obilja. U svim ostalim primjerima tek latinska istovrijednica otkriva posebnu znaenjsku nijansu: glasovit je pun zvuka, zvuan, a ne kao danas poznat, slavan; blagovit prepoznajemo kao bogat uz po6 Vjerojatnije je da je boleljiv nastalo od bol nego od bolest. U starome jeziku bolest se izraava leksemom nemo, a bol (dolor) je bol i bolest. Prema bolest bilo bi bolest+iv/ jiv>bolestiv/boleiv. Klajn 2003:288 i Skok s.v. bol tumae drukije.
86
mo latinskoga ekvivalenta opulentus, dok za dugovit tek uz tal. piacente razumijemo da se radi o pridjevu strpljiv. Marevi nudi dugotrpan kao ekvivalent lat. longanimis. Ali ako pokuamo definirati Vranieve izvedenice, moi emo se posluiti formulom koji je pun blaga = blagovit, koji je pun zvuka = glasovit, koji je pun strpljenja = dugovit, to znai da je -ovit i Vrani rabio za iskazivanje punine, obilja, nekakva vika. Poseban komentar zahtijeva pridjev stanovit koji znai postojan, stabilan, poznat u tome znaenju nizu starih dubrovakih i dalmatinskih pisaca. Pridjev stanovit (odreen, neki) u suvremenom hrvatskom Klajn smatra nemotiviranim bohemizmom pozivajui se na Skoka. On tvrdi da Skok taj pridjev izvodi od glagola ustanoviti (Klajn 2003: 291). Meutim, Skok stanovit obrauje pod stan i za stanoviti stanovim kae da su potvreni samo s prefiksom u- feststellen te tvrdi da su ehizmi (Skok III/326327). Iz toga je razvidno da je u Skoka stanoviti infinitiv glagola, a ne pridjev. Posebno Skok navodi s.v. stan pridjev stanovit u svezi stanovit kamen (vrst), to odvaja od stanovit koji na zapadu znai neki, tj. upravo ono to treba ustanoviti (Skok III/327). Izvedenica stanovit znatne je starosti, nastala izravnim prevoenjem latinskoga stabilis, da bi kasnije pridjev postao ishodite glagola stanoviti se (initi tvrdim, sigurnim, staviti, smjestiti, initi vrstim), poznatoga Stulliju i starijim piscima, ivoga u ruskom i ekom jeziku. Iz pridjeva su izvedene imenice stanovitost, stanovitstvo i glagoli stanovititi se, stanovitovati, svi s osnovnim znaenjem stabilnosti, vrstoe, postojanosti.
Odnosni i posvojni pridjevi

Pridjeve na -ski Babi klasificira meu odnosne pridjeve, a Bari u posvojne (Babi 2002: 382385, Bari 1995: 367). Babi tvrdi da odnosni pridjevi oznauju raznovrsne odnose prema imenicamakao vlasniko pripadanje, pripadanje dijela cjelini, rodbinske i srodbinske veze, potjecanje, namjenu i razliite druge odnose. Vranieve potvrde: egipatski, gorski, gradski, katolianski, konjski, latinski, morski, nebeski, pastirski, svinjski, vojniki, zemaljski mogue je shvatiti i kao odnosne i kao posvojne pridjeve s obzirom na mogunost preoblike koji pripada komu/emu ili koji se odnosi na koga/to. Pridjev gradski u Vrania odgovara dvjema latinskim natuknicama urbanus (gradski) i civilis (graanski), koja se razlika odrava i u njemakom stupcu kao stattlich i burgerlich. Izvedenica metrovski (artificiosus) mogla je nastati izravno od imenice metar ili joj je kao ishodite posluio posvojni pridjev metrov tako da je pro87
vedena neka vrsta udvostruenja sufiksa (metr+ov+ski) kako bi se postiglo znaenje vjet, umjetniki prema latinskoj istovrijednici. Takvom tvorbom, drugim rijeima, razgraniava se metrovski od metrov koji se odnosi na metra, koji pripada metru. Isti tip distinkcije pokazuje suvremena oprjeka majstorov (koji pripada majstoru, npr. majstorov alat) i majstorski (umjetniki, izniman, npr. majstorska izvedba, majstorski koncert). Nesumnjivo posvojno znaenje imaju izvedenice sufiksom -ov/-ev: didov, dubov, kraljev. U jednom broju izvedenih odnosnih pridjeva mogu je samo sufiks -n koji valja razlikovati od nastavka odreenoga pridjevskoga vida (pametanpametni). Takvi su pridjevi: noni, zimni, zorni, glavni. Danas neobian oblik zimni (zimski) potvren je u spomenicima ve od 13. st. Od imenice zora izvedenica zorni zasvjedoena je u hrvatskoj knjievnoj batini od 14. do 19. stoljea. Pridjev kuni nije motiviran rijeju kua, nego rijeju kut, i to samo u jednom primjeru i samo u Vrania. Pridjev kuni treba shvatiti kao kuni zub prema dvolanoj latinskoj natuknici genuini dentes zubi kutnjaci. Sasvim bi prozirna bila izvedenica kutnji (kutnji zub), koju biljee Mikalja i niz tokavskih pisaca. Tvorenica krajni (finitimus) mogla bi se shvatiti kao pridjev ako se promatra samo u odnosu na latinski ekvivalent i na maarski pridjev hataros. Istovrijednice u talijanskom (vicino) i njemakome (Nachbar) doputaju da krajni odredimo kao imenicu sa sememom susjed.7 Isti sluaj preobrazbe pridjevske izvedenice u imenicu vidimo uz natuknicu proximus, a, m, kojoj Vrani u hrvatskome supostavlja sinonimni par blinji, iskrnji. Crkvenoslavenizam iskrnji vjerojatno je trebao posluiti kao pojanjenje. Malobrojni su pridjevi sa znaenjem vremena: jueranji izveden sufiksom -anji od priloga juer. Od imenice dan i priloga napokon sufiksom -ji tvoreni su pridjevi danji, napokonji. Prema vik Vrani ima pridjevsku izvedenicu vini, ali i vinji samo u frazi ivot vinji. Taj oblik, poznat od najstarijih vremena, vjerojatno je nastao od pridjeva vian dometanjem sufiksa -ji: vik+n>vian; vin+ji>vinji. Sufiksom -nji Vrani izvodi pridjeve od priloga i imenica: dolnji, godinji, pridnji, sridnji, unutarnji, veernji, dananji. Pridjev prvanji (lat. pristinus, a, m, tal. primo) takoer je izveden sufiksom -anji i potvren je od 15. st. s istim znaenjem kao u Dikcionaru.
7 Znaenje pridjeva finitimus je susjedni, oblinji, granini, pa u tome smislu treba ispraviti obradu u ARj, gdje se Vraniev oblik krajni pogreno izjednauje s krajnji (extremus).
88
Sufiksom -ji Vrani tvori i pridjeve koji znae pripadanje i obino su motivirani nazivima ivotinja: kozji, pasji. Izvedenice sufiksom -ji biskuplji, muevlji mogu imati i posvojno i odnosno znaenje. Tvorbeno se oblik muevlji obino razlae na mu+evlji, to bi se, gledano sa stajalita sinkronoga opisa, i moglo prihvatiti (Klajn 2003: 292). U povijesnoj perspektivi radi se o dodavanju interfiksa, tj. najprije je nastalo mu+ev>muev, a zatim je dodano -j: muev+ j >muevlj8. Vrani latinskomu glos u hrvatskome stupcu pripisuje svezu muevlja sestra, a u Mikalje taj pridjev dolazi uz natuknicu zava kao objanjenje sestra muevlja. Za opis Vranieva leksikografskoga postupka vano je da je ta sveza nastala prema maarskome ferjem-huga. U talijanskome cognata imenuje razliite rodbinske i svojbinske veze (zaova, snaha, svast, nevjesta, urjakinja), dok lat. glos znai bratovu enu, pa nijedna od tih rijei nije mogla posluiti kao model. U skupinu pridjeva na -ji ubraja se i pridjev lefanji, potvren samo u svezi lefanja kost. Ishodina je rije lefanj slon, pa pretpostavljamo tvorbeni obrazac lefanj+ji s obaveznom redukcijom palatala /j/ iza /nj/: lefanjji>lefanji. Znaenje se ne moe uzeti kao isto posvojno, jer ne znai kost koja pripada slonu, nego koja potjee od slona, zbog ega se ubraja u odnosne pridjeve. Komentar zahtijeva izvedenica ribnji (samo u kolokaciji ribnji trg), prvi put zabiljeena u Vrania, a poslije u jeziku dubrovakih pisaca i u tokavskim govorima Hercegovine i Boke. Oblik ribnji motiviran je starim posvojnim pridjevom riban koji pripada ribi, vrlo frekventnim u dubrovako-dalmatinskome knjievnom kompleksu. Model izvoenja je: riban ribn+ji. Danas u hrvatskom i posvojni i odnosni pridjev imaju oblik riblji. Samo je jednom potvren sufiks -inji: golubinji. Vrani poznaje odimeniku tvorbu pridjeva na -ai samo u izvedenici domai, dok odglagolnih izvedenica s tim sufiksom nema. Odglagolne izvedenice na -i/- mogui/mogu, muei, nosei, po podrijetlu glagolski prilozi sadanji, opisuju stalnu osobinu. Prema lat. taciturnus, tal. tacito pridjev muei znai utljiv, tih, s kojim znaenjem je poznat ve od 15. st. i potvren u jeziku dubrovako-dalmatinskih pisaca. Iako se ostvaruje samo u enskome rodu, Vrani gravidus tumai kanonskim likom nosei, a kao istoznano dodaje truhla (gravidna).
8 Novijom intervencijom je na muevlj dodano -ev>muevljev, pa samo tako treba tumaiti taj oblik. Stoga tvorbena analiza tipa muev+ljev nije potpuna ili bar nije dovoljno precizna u prikazu stupnjeva izvoenja. U tome smislu treba korigirati i Babievo (Babi 2002: 397) i Klajnovo tumaenje (Klajn 2003: 292).
89
Sloeno-sufiksalna tvorba pridjeva

Sloenih je pridjeva znatno manje nego izvedenih. Njihova se tvorba moe predstaviti formulom pridjev/broj/prilog + spojnik +imenika osnova + sufiks, a kao ishodite se mogu rekonstruirati odredbene sintagme. Najee sloenica ima ope opisno znaenje, pa je izabran sufiks -(a)n/-ni: zlatokosan, zlovoljan, dobrovoljan, jednovoljan, velikomoan, vikuvini, veleduni. Mogue je da su sloenice dobrovoljan i jednovoljan podrane latinskim modelom benevolus i unanimis. Za veleduni je takoer sigurno da je kalk prema magnanimus, nastao jo u staroslavenskom, a Vraniu je stigao iz njegove lektire (Miklosich 1862/1865: 58). U usporedbi s istovrsnim sloenicama u suvremenome jeziku uoava se ivotnost vezanoga leksikoga morfema vele- (veleduan prema velikoduan). Oblik vikuvini (vjekovjeni) predstavlja tip slaganja kod kojega umjesto spojnika -o- stoji vokal iz dativa (Klajn 2002: 93). Sloeni pridjev hapaks bilokast (caesius sivook, plavook) i prvopotvreni jednokast (unoculus jednook) nastali su od atributnih sintagmi bijelo oko, jedno oko i sufiksa -ast, koji sloenici pridaje znaenje izrazitoga svojstva. U tvorbenome je postupku provedena haplologija, pa je od bil+o+ok+ast, jedn+o+ok+ast nastalo bilokast, jednokast. Prvopotvrena sloenica etverokrajni, prema latinskomu participu perfekta quadratus, a, m od glaglola quadrare (napraviti neto u etvrtastome obliku), tvorbeno se razlae na etver+o+kraj+ni koji ima etiri kraja (kuta) i vie je opis latinskoga naziva nego doslovna prevedenica. Prema podatcima ARj osim Vrania etverokrajni biljee rjeniari ovisni o Dikcionaru (Mikalja, Della Bella, Stulli, Belostenec). U Kaievoj Bibliji rijeju etverokrajniIzl 39,9 preveden je lat. quadrangulum (etverokutnik). Vranievu prvopotvrenicu pridjev slatkokus (gulosus; goloso) tumai ARj rijeju lakom, emu se moe dodati i prodrljiv, koji slatko jede, slatkohran. Rije bi se mogla doimati kao imenica, to je hapaks u Belostenca. Iako ARj smatra da je i u Mikalje rije slatkokus pridjev, u Blagu je vidljivo autorovo kolebanje jer se meu talijanskim i latinskim istovrijednicama pojavljuju i pridjevi i imenice (goloso; gulosus, helluo, comedo, vorax). Hapaks praznoguz (ociosus, a, m; ocioso), tvoren po modelu tipa praznoglav, praznoruk, iznenauje znaenjem besposlen. Smjeten je u semantiko gnijezdo praznovati. Ako se ne radi o pogrjeci, rije je s tim znaenjem vjerojatno preuzeta iz danas nepoznatoga izvora. Unato nastojanju nije pronaen uzor prema kojem je obliku pripisano znaenje besposlen. 90
Sloeno-sufiksalna tvorba razaznaje se i u sloenicama: bosonog, etveronog, golobrad, po znaenju su endocentrine, po tvorbi, reklo bi se, standardne. Iako identine tvorenicama suvremenoga jezika jednostruk, etverostruk, dvostruk, trostruk, mnogostruk, zahtijevaju dodatni komentar zbog formanta -struk, danas gotovo neprozirna znaenja, kojim je preveden latinski doetak -plex (npr. quadruplex, triplex). Vrani tako dosljednom primjenom jednoga modela potvruje pretpostavku da je poznavao hrvatske paralele pojedinim latinskim tvorbenim sufiksima (Vonina 1979: 19). Sloeno-nesufiksalna tvorba (isto slaganje) primijenjena je u pridjevu zloest (vilis),9 ako uzmemo da je est u povijesnim fazama jezika bila punoznanica. Vrani je tom sloenicom preveo lat. vilis, tal. vile, vieznane rijei, kod kojih su, uz ostala, prisutna znaenja podao, prezren, necijenjen, to se bitno razlikuje od znaenja rijei zloest u jeziku starih pisaca (opak, lo, rav, prijek, nevaljao), a posebno od dananjega s osnovnim znaenjem zao. Slaganjem su nastali pridjevi: jednogodinji, segagodinji, svemogui, dugoiv, mnogojak, jedinoroeni. Meu sloenim pridjevima nalaze se i primjeri endocentrinih trbozub krezub (lat. edentulus, tal. senza denti) i egzocentrinih sloenica tvrdovrat (lat. contumax, tal. ostinato). Ipak treba naglasiti da je endocentrinost prepoznatljiva samo u dijakronijskoj perspektivi, gdje u starim dubrovakim spomenicima i u govorima ivi rije trb (mancus) krnj.10 Egzocentrinost drugonavedene tvorenice otkriva se tek u usporedbi s inojezinim paralelama, u kojima je znaenje tvrdoglav, a ne koji ima tvrd vrat, to bi sugerirao zbir sastavnica. Rije ivi u hrvatskim tekstovima od 15. stoljea. Pri tome je vano da Vrani nije slijedio strani tvorbeni model, nego se oslonio na istovrsne sloenice poznate hrvatskomu jeziku.
Zakljuak
Vraniev rjenik biljei znatan broj sufiksalnih pridjevskih izvedenica, dok je broj sloenih pridjeva zamjetno manji. Opeopisni pridjevi izvedeni su sufiksima -(a)k, -(a)n, -en, -it, a izvedenice se znaenjski podudaraju s dananjim. U kategoriji pridjeva s posebnim znaenjem distribucija sufiksa i njihovih kom Uz zloest Vrani dodaje hud kao istoznanicu. Babi navodi izvedene pridjeve krbast, krbav u svezama sa zub/zubi, ali nema sloenicu i nema Vranievu inaicu trb.
9 10
91
binacija s osnovama izravno utjee na promjenu znaenja izvedenice. esto se ne radi samo o Vranievu subjektivnom zahvatu, nego su takve pojave obiljeje jezika starijih pisaca, preuzete i u djela mlaih leksikografa i pisaca (Kaia, Mikalje, Vitezovia). Brojnost Vranievih hapaksa i prvopotvrenica u toj skupini posljedica je njegova napora da pronae istovrijednice latinskim natuknicama. U nizu primjera Vranievo rjeenje prenosi model latinskoga ili talijanskoga, rjee maarskoga ili njemakoga ekvivalenta. U kategoriji pridjevskih sloenica dosta je kalkova, ali nisu rijetki ni primjeri jednakih slaganja kao u suvremenom jeziku. Endocentrinost i egzocentrinost transparentne su samo u dijakronijskoj perspektivi iako je Vrani slijedio hrvatski model.
Izvori:
Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae, Venecija 1595., pretisak 1971. Zagreb: Liber. Bartol Kai, Biblija sacra: versio illyrica selecta, seu declaratio vulgatae editionis latinae, 1625. Niz Biblija slavica; Paderborn Mnchen Wien Zrich, 1999. Jakov Mikalja, Blago jezika slovinskoga, Loreto Ancona, 1649/51.
Rjenici:
Deanovi, Mirko; Josip Jernej 2002. Talijansko-hrvatski rjenik. Zagreb: kolska knjiga Marevi, Jozo 2000. Latinsko-hrvatski enciklopedijski rjenik, I/II. Zagreb: Matica hrvatska; Velika Gorica: Marka. Miklosich, Franz 18621865. Lexicon paleoslovenico-graeco-latinum. Vindobonae: Guilelmus Braumueller. Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika 1880.1976. I-XXIII. Zagreb: JAZU. Skok, Petar 1971./1974. Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I-IV. Zagreb: JAZU.
Literatura: Babi, Stjepan 2002. Tvorba rijei u hrvatskome knjievnome jeziku. Zagreb:
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Nakladni zavod Globus. Bari, Eugenija i dr. 1995. Hrvatska gramatika, Zagreb: kolska knjiga
92
Birnbaum, Marianna 2001. Ambrogio Calepino i Faust Vrani, Zbornik o Faustu Vraniu. ibenik, 3135. Dukat, Vladoje 1925. Rjenik Fausta Vrania. Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 231, Zagreb, 102136. Fazekas, Emese 2001. Petojezini rjenik Fausta Vrania, jedna od prvih jezikoslovnih riznica, Zbornik o Faustu Vraniu. ibenik, 3743. Klajn, Ivan 2002. Tvorba rei u savremenom srpskom jeziku. Prvi deo-slaganje i prefiksacija. Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Institut za srpski jezik SANU, Novi Sad: Matica srpska. Klajn, Ivan 2003. Tvorba rei u savremenom srpskom jeziku. Drugi deo- sufiksacija i konverziija. Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Institut za srpski jezik SANU, Novi Sad: Matica srpska. Lisac, Josip 2004. Faust Vrani i drugi, Jezinopovijesni ogledi. ibenik: Gradska knjinica Juraj igori. Muljevi, Vladimir 2001. Tehnika terminologija u Machinae novae i Dictionaru Fausta Vrania. Zbornik o Faustu Vraniu. ibenik, 1522. Putanec, Valentin 1971. Apostile uz Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum (1595) Fausta Vrania. akavska ri, 2, Split, 518. Rammelmeyer, Matthias 1977. Njemaki leksiki kalk i tvorba rijei u srpskohrvatskom jeziku. Nauni sastanak slavista u Vukove dane, I, Beograd, 291304. ipka, Danko 2005. Glosar tvorbenih formanata, Beograd: Alma. Turk, Marija 2001. Tvorbene znaajke kalkiranih imenica. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 27, Zagreb, 267280. Vonina, Josip 1979. Vraniev rjenik. Filologija, 9, Zagreb, 736. Zima, Luka 1887. Njekoje, veinom sintaktine razlike izmeu akavtine, kajkavtine i tokavtine. Zagreb: JAZU.
93
Suffixal adverbial derivatives and compounds in Vranis dictionary

Abstract Vranis dictionary has a considerable number of adverbial derivatives, while the number of compound adjectives is noticeably smaller. General descriptive adjectives are derived with suffixes -(a)k, -(a)n, -en, -it, and derivatives coincide semantically to todays words. In the category of adjectives with special meaning, the distribution of suffixes and their combinations with stems directly influences the semantics of a derivative. Frequently, it is not only a question of Vranis subjective intervention but of the fact that such phenomena are a characteristic feature of the language of older writers, as well as a few younger ones (Kai, Mikalja, Vitezovi). The number of Vranis hapax legomena and firstly attested words in that group is a consequence of his efforts to find equivalents to Latin headwords. In a number of examples Vranis solution is modelled on a Latin or Italian equivalent, and rarely on a Hungarian or German one. In the category of compounds, there are many calques, and examples of compounding identical to todays are also not rare. Endocentricity and exocentricity are transparent only in the diachronic perspective, although Vrani followed the Croatian model. Kljune rijei: sufiksi, izvedenice, sufiksacija, sloenice, ope znaenje, posebno znaenje Key words: suffixes, derivatives, suffixation, compounds, general meaning, special meaning
94

Sufiksalne Izvedenicu U Vrančića

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

Sufiksalne Izvedenicu U Vrančića

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Sufiksalne Izvedenicu U Vrančića

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 35 (2009.

UDK 811.163.42'367.62515 81'374(091) Vrani, F. Izvorni znanstveni lanak

Darija Gabri-Bagari, Ivana Lovri Jovi

SUFIKSALNE PRIDJEVSKE IZVEDENICE I SLOENICE U VRANIEVU RJENIKU

Umjesto punoga naslova u tekstu se radi ekonominosti rabi rije Dikcionar.

Tvorenice i koncepcija petojezinoga rjenika

Sufiksalna tvorba pridjeva

Pridjevi s opim opisnim znaenjem

Pridjevi s posebnim opisnim znaenjem

Odnosni i posvojni pridjevi

Sloeno-sufiksalna tvorba pridjeva

Suffixal adverbial derivatives and compounds in Vranis dictionary

You might also like