Vjeba II - struktura Probudio sam se kasno, ne znajui za trenutak gdje sam.

Ovo nije moja soba, ali jeste ova torba na podu... Poslijepodne, dok sam na bekom aerodromu ekao avion za Helsinki, upoznao sam Fehima, Bosanca sa amerikim pasoom..... I kako ide u Americi? Ide nekako. Kako je kod vas? Da je bolje, ne bi valjalo. ta radi? Nita, nemam posao. Ima zato pare za avion. Pare za avion, pojasnih, imaju moji prijatelji iz Finske, na njihov poziv putujem. Otrijeznili smo flaicu viskija, zaelili sreu jedan drugom i pozdravili se. Kupio sam poslije jo pola litra, u free shopu, pola litra za hiljadu i po kilometara i, evo, to je to ima jo malo na dnu.... Nita ne vidi kroz prozor, totalni mrak, a onda na jednom svjetla, mnotvo svjetala duboko ispod mene prelijeemo neki grad. Sjeam se pogleda na Sarajevo iz rovova na brdima: dolina u potpunoj tami, s vremena na vrijeme iskidanoj farovima automobila i svijetleim prugama iz protivavionskih mitraljeza i topova. Kako to nekome u ovom avionu da kaem i opiem? A zato bih govorio, zato bi ikome opisivao, sve i kad bih mogao opisati? Potegnem iz flee, spustim je pod sjedite i gledam kroz prozor, u veliko crno nita. I potegnem opet, neto me gui, kao da mi nekakva kuka upa srce iz rebra. Gospoice ili gospoo, stjuardeso, nije mi dobro, neto me stee u grudima i ne da mi disati. Moete li rei pilotu da podigne avion jo malo uvis. Molim vas. Gospodine, ovo je, znate, komercijalna linija trebali ste sjesti u space shuttle da vas odveze u vraiju mater, tamo vam je i mjesto. I jo jednom potegnem, iznad mora: vidim svako malo crvena svjetla baltikih svjetionika. I potegnem jo jednom, dok stjuardesa preko zvunika govori da sveemo sigurnosne pojaseve, i jo jednom potegnem. Avion se naginje, krila se tresu, ispod sebe ponovo vidim svjetla: Helsinki. Boli me uho, u dubini uha me neto boli, jedva gutam knedlu , a onda slijeem, slijeem u ovaj krevet i gledam kroz prozor pokraj sebe, u visinu, u crno nita i poteem oprotajni gutljaj.