Susan Sontag, Against Interpretation (1/1) Amanda Robin:Sadraj je odsjev neega, susret kratak kao bljesak munje.

Siuan je - doista, sadraj je veoma siuan. (Willem de Koonig, u razgovoru) Samo povrni ljudi ne sude prema izgledu. Misterij je svijeta u vidljivom, ne u nevidljivom.(Oscar Wilde, u pismu) 1. Mora da se poetno umjetnost doivljavala kao arolija, magija; umjetnost je bila instrument rituala. (Primjerice, slike iz pilja Lascaux, Altamira, Niaux, La Pasiega itd.) Prema najranijoj teoriji umjetnosti, teoriji grkih filozofa, umjetnost je mimezis, imitacija stvarnosti.Iz te je teorije poniklo udno pitanje o vrijednosti umjetnosti. Jer mimetika teorija, prema samim svojim naelima, trai od umjetnosti da se obrani.Izgleda da je Platon, postavlja teorije, unaprijed elio potvrditi da je umjetnost dvojbene vrijednosti. Kako je on obine materijalne predmete po sebi drao mimetikim objektima, imitacijama transcendentnih formi ili struktura, ak je i najbolja slika kreveta bila samo imitacija imitacije. Za Platona, umjetnost nije ni posebno korisna (na slici kreveta ne moe se spavati), niti, strogo uzevi, istinita. Ni Aristotelovi argumenti u obrani umjetnosti ne dovode u pitanje Platonovo motrite da je sva umjetnost elaborirani trompe loeil, te stoga la. Ali on osporava Platonovu ideju da je umjetnost beskorisna. Bila la ili ne, umjetnost, prema Aristotelu, ima stanovitu vrijednost kao jedan vid terapije. Umjetnost je naposljetku medicinski korisna, tvrdi Aristotel, tako to pobuuje i proiava opasna uvstva.Prema Platonu i Aristotelu, mimetika teorija umjetnosti ide ruku pod ruku s pretpostavkom da je umjetnost vazda figurativna. No zagovaratelji mimetike teorije ne bi trebali zatvarati oi pred

dekorativnom i apstraktnom umjetnou. Varka da je umjetnost obvezno realizam moe se modificirati ili odbaciti, a da se pri tome ne iskorai iz problema ogranienih mimetikom teorijom. injenica je da su sveukupna zapadnjaka svijest i razmiljanja o umjetnosti ostali u granicama koje je postavila grka teorija o umjetnosti kao mimezisu ili predstavljanju. Na osnovi te teorije, umjetnost kao takva - neovisno od konkretnih umjetnikih djela - postaje problematina, i potrebna joj je obrana. A obrana umjetnosti raa udnu viziju prema kojoj je ono to smo nauili zvati forma odvojeno od onoga to smo nauili zvati sadraj, a potom dovodi do dobro miljenoga (wellintentioned) pomaka koji odreuje da je sadraj bit, a forma dodatak.ak i u modernim vremenima, nakon to su veina umjetnika i kritiara odbacili teoriju umjetnosti kao predstavljanju vanjske stvarnosti u prilog teoriji o umjetnosti kao subjektivnom izraavanju, glavna znaajka mimetike teorije i dalje opstaje. Bilo da umjetniko djelo zamiljamo prema modelu slike (umjetnost kao slika stvarnosti) ili prema modelu poruke (umjetnost kao umjetnikova poruka), sadraj i dalje dolazi na prvo mjesto. Sadraj se, mogue, promijenio. Sada on moe biti manje figurativan, manje jasno realistian. Ali i dalje se pretpostavlja da je umjetniko djelo njegov sadraj. Ili, kao to se danas obino kae, umjetniko djelo po definiciji neto govori. (ono to X govori jest..... Ono to X pokuava rei jest.... Ono to je X rekao jest.... itd. itd.). 2. Nitko od nas vie ne moe povratiti onu nevinost prije svih teorija, kada umjetnost nije poznavala potrebu da se pravda, kada ovjek nije pitao to neko umjetniko djelo govori, zato to je znao (ili mislio da zna) to ono ini. Od sada pa do kraja svijesti (counsciusness), osueni smo braniti umjetnost. Moemo se samo prepirati oko jednoga ili drugoga naina obrane. A zapravo je naa obveza da odbacimo svaki nain obrane i pravdanja umjetnosti koji postaju posebno neizotreni,

ili tegobni, ili neosjetljivi za suvremene potrebe i prakse.Tako danas stoji stvar s idejom samog sadraja. to god da je bila u prolosti, danas je ideja sadraja uglavnom prepreka, smetnja, suptilno ili ne tako suptilno filistarstvo (philistinism).Iako nam moe izgledati da nas dananji razvoji u mnogim umjetnostima udaljavaju od ideje da je umjetniko djelo primarno njegov sadraj, ta ideja i dalje zadrava izvanrednu prevlast. Mislim da je to stoga to tu ideju stalno potkrepljuje odreeni pristup umjetnikim djelima koji se ustalio kod veine ljudi koji ozbiljno uzimlju bilo koju umjetnost. Ono to pretjerano isticanje ove ideje sadraja podrazumijeva jest vjeiti, nikada dokonani proces tumaenja. I, obratno, navika da se umjetnikim djelima prilazi da bi se ona tumaila jest ta koja odrava ideju da doista postoji tako neto kao to je sadraj umjetnikoga djela. 3. Svakako, ne mislim na tumaenje u najirem smislu, u smislu u kojemu je Nietzsche (s pravom) rekao: Ne postoje injenice, postoje samo tumaenja. Pod tumaenjem ovdje podrazumijevam svjesni in uma koji ilustrira stanovitu ifru, stanovita pravila tumaenja.Usmjereno na umjetnost, tumaenje znai izvlaenje jednoga skupa elemenata (X, Y, Z i tako dalje) iz cjeline djela. Zadaa tumaenja jest u biti prevoenje. Tuma kae: Pogledajte, ne vidite li da je X zapravo - ili zapravo znai - A? Da je Y zapravo B? Da je Z zapravo C? Kakva je situacija mogla potaknuti ovaj udan program transformiranja teksta? Povijest nam daje materijal za odgovor. Tumaenje se prvo javlja u kulturi kasnije klasine antike, kada je znanstveno prosvjetiteljstvo uvelo realistini pogled na svijet koji je slomio mo i uvjerljivost mita. Kada se jednom postavilo pitanje, koje i dalje progoni post-mitsku svijest pitanje o uvjerljivosti religijskih simbola - drevni tekstovi u svom prvotnom obliku nisu vie bili prihvatljivi. Tada je pozvano tumaenje da bi se tako drevni tekstovi pomirili s

modernim zahtjevima. Tako su stoici, da bi uklopili svoje poglede da bogovi moraju biti moralni, alegorijom odstranili grube karakterne crte Zeusa i njegovoga razuzdanog klana u Homerovim epovima. Ono to je Homer doista htio opisati preljubom Zeusa s Letom, objanjavali su, jest spajanje moi i mudrosti. Na slian nain, Filon iz Aleksandrije tumaio je knjievno-povijesne narative hebrejske biblije kao duhovne paradigme. Pria o egzodusu iz Egipta, etrdeset godina lutanja u pustinji, i ulazak u obeanu zemlju, govorio je Filon, zapravo su alegorija o ovjekovoj dui, njezinom oslobaanju, patnjama i konanom spasu. Tumaenje, dakle, pretpostavlja da postoji diskrepancija izmeu jasnog znaenja teksta i zahtjeva (potonjih) itatelja. Ono nastoji rijeiti taj nesklad. Navodno, zbiva se da iz nekoga razloga jedan tekst postane neprihvatljiv; a ipak se ne moe odbaciti. Tumaenje je radikalna strategija koja renoviranjem konzervira jedan stari tekst koji smatra odve dragocjenim da bi se odbacio. Tuma mijenja tekst, iako ga zapravo ne brie, niti ga dopunjuje. Tvrdi da ga samo ini shvatljivim, otkrivajui njegovo istinsko znaenje. Ma koliko daleko ili u mijenjanju teksta (jedan zloglasni primjer jest rabinsko i kransko spiritualno tumaenje jasno erotske Pjesme nad pjesmama), oni moraju tvrditi da iitavaju smisao koji tu ve postoji.No, tumaenje je u nae vrijeme jo kompleksnije. To stoga to je suvremeni ar za tumaenjem esto potaknut ne eljom da se problematian tekst (koji mogue krije agresiju) uini smjernim, nego otvorenom agresivnou, otvorenim prezirom prema bjelodanom. Stari je stil tumaenja bio neumoljiv, ali pun potovanja; podizao je novo znaenje povrh onoga doslovnog. Moderni stil tumaenja rije, i rijui unitava; rije iza teksta da nae podtekst koji je onaj istinski. Najslavnije i najutjecajnije moderne doktrine, Marxova i Freudova, zapravo se svode na izgraeni sustav hermeneutike, agresivne i nemilosrdne teorije tumaenja. Svi vidljivi fenomeni stavljeni su u zagrade, Freudovom frazom reeno, kao manifestni sadraj. Taj se manifestni sadraj mora istraiti i odgurati u stranu da bi se ispod njega nalo istinsko znaenje -

latentni sadraj. Za Marxa, to su drutveni dogaaji poput revolucija i ratova; za Freuda, dogaaji individualnoga ivota (kao neurotini simptomi i omake u govoru) kao i tekstovi (kao san ili umjetniko djelo) - sve se to tretira kao prilika za tumaenje. Prema Marxu i Freudu, ovi dogaaji samo izgledaju shvatljivi. Zapravo, oni nemaju nikakva znaenje bez interpretacije. Razumjeti znai protumaiti. A protumaiti znai nanovo formulirati fenomen, zapravo nai njegov ekvivalent. Tako, tumaenje nije (kao to veina ljudi pretpostavlja) apsolutna vrijednost, gesta uma u izvanvremenskom prostoru mogunosti. Samo tumaenje mora biti procijenjeno, s povijesnog motrita ljudske svijesti. U nekim kulturnim kontekstima, tumaenje predstavlja in oslobaanja. To je nain revidiranja, prevrednovanja, bijega iz mrtve prolosti. U drugim kulturnim kontekstima, ono je reakcionarno, drsko, kukaviko, zaguljivo. 4. Danas je takvo vrijeme kada je projekt tumaenja uglavnom reakcionaran, zaguljiv. Kao i ispuni plinovi automobila i teke industrije koji prljaju nau urbanu atmosferu, izljevi dananjeg tumaenja umjetnosti truju nae senzibilitete. U kulturi ija je ve klasina dilema hipertrofija intelekta na raun energije i osjetilnog kapaciteta, tumaenje je osveta intelekta nad umjetnou.I vie od toga. To je osveta intelekta nad svijetom. Tumaiti znai osiromaiti, opustoiti svijet - eda bi se podigao svijet sjena znaenja. To znai preokrenuti svijet u ovaj svijet. (Ovaj svijet! Kao da postoji neki drugi.)Svijet, na svijet, opustoen je i dostatno osiromaen. Treba odbaciti sve njegove duplikate, dok ponovno ne budemo kadri neposrednije doivljavati ono to imamo. 5. U najnovijim primjerima, tumaenje se svodi na filistarsko

odbijanje da se umjetniko djelo ostavi na miru. Prava umjetnost ima sposobnost initi nas nervoznim. Redukcijom umjetnikog djela na njegov sadraj i onda njegovim tumaenjem, ovjek pripitomljuje umjetniko djelo. Tumaenje ini umjetnost bezopasnijom, uklopljivijom.To filistarstvo tumaenja uzelo je maha u knjievnosti vie nego u bilo kojoj drugoj umjetnosti. Ve desetljeima knjievni kritiari smatraju da je njihova zadaa prevesti elemente pjesme ili drame ili romana ili prie u neto drugo. Pokadto se pisac osjea nelagodno pred ogoljenom moi svoje umjetnosti, pa on sam u svoje djelo unosi - iako pomalo stidljivo ili uz trunku dobrog ukusa ironije - jasno i eksplicitno tumaenje. Thomas Mann je primjer takvog pisca koji je odve kooperativan. U sluaju tvrdoglavijih pisaca, kritiar je vie nego spreman izvesti taj posao.Po Kafkinom djelu, na primjer, masovno su harale nita manje nego tri armije tumaa. Oni koji su Kafku itali kao drutvenu alegoriju, u njemu vide studije frustracije i ludila moderne birokracije i konano totalitarne drave koja se iz nje raa. Oni koji itaju Kafku kao psihoanalitiku alegoriju, otkrivaju Kafkin strah od oca, njegov kastracijski strah, osjeaj vlastite impotentnosti, njegovu potinjenost vlastitim snovima. Oni koji Kafku itaju kao religijsku alegoriju objanjavaju da K. u Zamku pokuava doi do raja, da Josephu K. u Procesu sudi neumoljiva i misteriozna pravda boja... Jo jedno djelo koje privlai tumae kao pijavice jest djelo Samuela Becketta. Beckettove delikatne drame o povuenoj svijesti - ogoljene do esencijalnog, odrezane od svijeta i na sceni podstavljene kao fiziki nepokretne - itaju se kao iskazi o otuenju modernog ovjeka od smisla ili od boga, ili kao alegorija psihopatologije.Proust, Joyce, Faulkner, Rilke, Lawrence, Gide... mogli bismo nastaviti navoditi pisca za piscem; beskrajna je lista onih oko kojih se stvorila debela kora tumaenja. Ali treba primijetiti da tumaenje nije jednostavno kompliment koji mediokritet upuuje geniju. Ono je doista moderni nain razumijevanja neega, i ono se primjenjuje na djela raznovrsne kvalitete. Tako, itajui biljeke koje je Elia Kazan objavio prilikom svoje postavke drame Tramvaj zvan

udnja, postaje jasno da je Kazan, da bi mogao reirati dramu, morao prvo otkriti da Stanley Kowalski predstavlja senzualni i osvetniki barbarizam koji prodire nau kulturu, doim je Blance Du Bois zapadnjaka civilizacija, poezija, delikatni duh, prigueno svjetlo, profinjena osjeanja i sve ostalo, iako, istina, od vremena malo pohabano. Sada je silovita psiholoka melodrama Tenesseeja Williamsa postala shvatljiva: ona je o neemu, o propasti zapadnjake civilizacije. Navodno, ako bi ostala kao drama o zgodnom grubijanu po imenu Stanley Kowalski i uvenuloj, zaputenoj ljepotici Blanche Du Boist, s njom se nita ne bi moglo. 6. Nije bitno namjeravaju li umjetnici, ili ne namjeravaju, da njihova djela budu tumaena. Moda Tennessee Williams doista misli da je Tramvaj upravo o onome o emu Kazan misli da jest. Mogue je da je Cocteau svojim filmovima Krv pjesnika i Orfej elio navesti kritiare na iitavanja u smislu frojdovskog simbolizma i drutvene kritike. No vrijednost ovih djela svakako lei na drugom mjestu, a ne u njihovim znaenjima. Zapravo, upravo u onoj mjeri u kojoj Williamsove drame i Cocteauovi filmovi doista nose ova golema znaenja, u toj mjeri su oni nesavreni, lani, izvjetaeni, i manjkavi u uvjerljivosti.Na osnovi razgovora reklo bi se da su Resnais i Robbe-Grillet svjesno namjeravali da se njihov film Prole godine u Marienbadu moe protumaiti na vie podjednako uvjerljivih naina. No treba se oduprijeti iskuenjima da se Marienbad protumai. Ono to je bitno u Marienbadu jest ista, neprevodiva, osjetilna neposrednost nekih njegovih slika, i njegova rigorozna, iako uska, rjeenja stanovitih kinematografskih formi.I opet, Ingmar Bergman moda jest namjeravao da tenk koji luta praznom ulicom u Tiini bude falusni simbol. Ali ako to jest, to je bila nepromiljena misao. (Nikada ne vjeruj pripovjedau, vjeruj prii, rekao je Lawrence.) Uzet kao brutalni objekt, kao neposredni osjetni

ekvivalent za misteriozne, iznenadne, nemute dogaaje koji se odvijaju u hotelu, ta scena s tenkom najupeatljiviji je moment filma. Oni koji poseu za frojdovskim tumaenjem tenka samo izraavaju svoj nedostatak reakcije na ono to je na platnu. Tumaenja ovoga tipa uvijek ukazuju na nezadovoljstvo (svjesno ili nesvjesno) samim djelom, elju da se ono zamijeni neim drugim.Tumaenje koje je zasnovano na krajnje dvojbenoj teoriji da se umjetniko djelo sastoji od dijelova sadraja zlostavlja (violates) djelo. Ono umjetnost pretvara u artikl za upotrebu, za preureivanje u mentalnu shemu kategorija. 7. Tumaenje svakako ne prevladava uvijek. Zapravo, moe se rei da je veliki dio dananje umjetnosti motiviran bijegom od tumaenja. Da bi izbjegla tumaenje, umjetnost moe postati parodija. Ili moe postati apstraktna. Ili moe postati (samo) dekorativna. Ili moe postati ne-umjetnost.Izgleda da je bijeg od tumaenja posebno karakteristian za moderno slikarstvo. Apstraktno je slikarstvo pokuaj liavanja sadraja, u uobiajenom smislu; kako nema sadraja, ne moe biti ni tumaenja. Pop-art suprotnim putem dolazi do istog rezultata; koristei tako napadan i nedvosmislen sadraj, ono to jest, on, takoer ne moe biti tumaen.Znaajan dio modernog pjesnitva, poevi od francuske poezije (ukljuujui pokret koji se varljivo zove Simbolizam) i njihovih eksperimenata da se u pjesme uvede tiina i da se ponovno stvori magija rijei, uspjelo je pobjei iz vrstog zahvata tumaenja. Nedavna revolucija u suvremenom ukusu u poeziji - revolucija koja je svrgla Eliota i uzdigla Pounda - znaila je okretanje od sadraja u poeziji u starom smislu, netrpeljivost spram onoga to je modernu poeziju uinilo plijenom tumakoga ara.Govorim uglavnom o situaciji u Americi, naravno. Tumaenje je ovdje pomahnitalo u onim umjetnostima sa slabom i zanemarivom avangardom: beletristika i drama. Veina amerikih romanopisaca i dramskih

pisaca zapravo su ili novinari ili gospoda sociolozi i psiholozi. Oni piu knjievni pandan programske glazbe. A njihov osjeaj to bi mogli uraditi s formom u beletristici i drami toliko je rudimentaran, neinspirativan i umao da ak i kada sadraj nije jednostavno informacija, vijesti, i dalje je udnovato vidljiv, dostupan, izloen. I upravo do te mjere do koje romani i drame (u Americi), za razliku od poezije i slikarstva i glazbe, ne reflektiraju bilo kakvo interesantno bavljenje promjenama u njihovoj formi, te umjetnosti ostaju izloene napadima tumaenja.Ali programska avangardizam - to uglavnom znai eksperiment s formom po cijenu sadraja - nije jedina obrana protiv tumake poasti u umjetnosti. Bar se tako nadam. Jer to bi znailo da je umjetnosti sueno biti u stalnom bijegu. (To takoer utvruje samu podjelu na formu i sadraj, to je, naposljetku, iluzija.) Najbolje je pobjei tumaima na jedan drugi nain, tako to e se stvarati umjetnika djela ija je povrina jedinstvena i ista, iji je zamah tako silovit i koja se tako neposredno obraaju da djelo moe biti... samo ono to jest. Je li to sada mogue? Vjerujem da se to zbiva s filmovima. Zato je trenutno kinematografija najivlja, najuzbudljivija i najvanija umjetnika forma. Koliko je iva jedna umjetnika forma mogue je odrediti i prema prostoru koji ona doputa za greke, a da ipak bude dobra. Primjerice, nekoliko Bergmanovih filmova - premda su prenatrpani nespretnim porukama o modernom duhu, i time pozivaju na tumaenja - trijumfiraju nad pretencioznim namjerama samoga reisera. U Zimskom svjetlu i Tiini vidimo kako pred naim oima ljepota i vizualna sofisticiranost slika podriva nezreli pseudo-intelektualizam zapleta i nekih dijaloga. (Najznaajniji primjer te pojave jest nesklad u djelu D. W. Griffitha.) U dobrim filmovima, uvijek postoji neposrednost koja nas posve oslobaa od svraba tumaenja. Mnogi stari holivudski filmovi, kao filmovi Cukora, Walsha, Hawksa i nebrojnih drugih reisera, imaju tu oslobaajuu anti-simboliku kvalitetu, nita manje nego najbolji filmovi europskih reisera, kao to su Truffautov Ubiti pijanistu i Jules i Jim, Godardov Do posljednjeg daha i ivjeti

svoj ivot, Antonionijev LAvventura i Olmijev Vjerenici. injenica da tumai nisu pregazili filmove, djelomice je rezultat jednostavne novine kinematografije kao umjetnosti. Takoer djelomice duguje sretnom sluaju da su filmovi tako dugo bili shvaani kao zabava; drugim rijeima, da su uvrtavani u masovnu, za razliku od visoke kulture i veina ih je umnih ljudi ostavljala na miru. Potom, osim toga, u kinematografiji uvijek ima jo neto osim sadraja za to se mogu uhvatiti oni koji ga ele analizirati. Jer kinematografija, za razliku od romana, posjeduje rjenik formi - eksplicitna, kompleksna i tehnologija o kojoj se moe diskutirati, o kretanju kamere, rezovima i kompoziciji kadra koji su dio pravljenja filma. 8. Koja je vrsta kritike, komentara o umjetnosti danas poeljna? Jer, ja ne kaem da su umjetnika djela neiskaziva, da ona ne mogu biti opisana ili prepriana. Ona to mogu biti. Pitanje je kako. Kako bi izgledala kritika koja slui umjetnikom djelu, a ne nastoji uzurpirati njegovo mjesto?Ono to je prvo potrebno jest vie pozornosti formi u umjetnosti. Ako prekomjerni naglasak na sadraju provocira aroganciju kod tumaenja, iri i dublji bi je opisi forme uutkali. Ono to je potrebno jest rjenik formi - rjenik koji opisuje a ne propisuje*. Najbolja kritika, a ona je rijetka, od one je vrste koja razmiljanja o sadraju rastapa u razmiljanje o formi. Od takvih kritika o filmu, drami i slikarstvu prema tom redoslijedu, mogu navesti esej Erwina Panofskog Stil i medij u filmovima, esej Northropa Fryeja Pregled dramskih anrova, esej Pierrea Francastela Unitenje plastinog prostora. Roland Barthesova knjiga O Racineu i njegova dva eseja o Robbe-Grillet primjer su analize forme primijenjene na djelo jednog autora. (Najbolji eseji u knjizi Mimezis Ericha Auerbacha, kao to je Odisejev oiljak, takoer su toga tipa.) Primjer analize forme primijenjene istodobno na anr i autora jest esej Waltera Benjamina Pripovjeda: Razmiljanja o djelu Nikolaja Leskova.

Podjednako vrijedne bile bi kritike koje bi ponudile istinski precizan, otar, opis izgleda umjetnikoga djela. Ovo izgleda da je jo tee uiniti nego obaviti analizu forme. Neke filmske kritike Mannyja Farbera, esej Dorothy Van Ghent Dickensov svijet, esej Randalla Jarrella o Waltu Whitmanu spadaju u rijetke primjere toga o emu govorim. Ovo su eseji koji otkrivaju osjetilnu povrinu umjetnikog djela ne rovarei po njemu. 9. U dananje vrijeme providnost je vrhunska, najvie oslobaajua vrijednost u umjetnosti - i u kritici. Providnost znai mogunost da se doivi luminoznost stvari po sebi, da se stvari doive onakve kakve jesu. U tomu je veliina, primjerice, Bressonovih i Ozuovih filmova i Renoirovog filma Pravila igre. Sigurno je nekada (recimo, za Dantea) stvaranje umjetnikih djela koja se mogu doivjeti na nekoliko razina bio revolucionaran i kreativan potez. Sad to nije. To samo potvruje princip redundantnosti to je temeljna nedaa modernog ivota. Nekada je (u vrijeme kad je visoka umjetnost bila rijetka) tumaenje umjetnikih djela sigurno bio revolucionaran i kreativan potez. Sada to nije. Ono to nam nikako sada nije potrebno jest daljnje asimiliranje Umjetnosti u Misao ili (jo gore) Umjetnosti u Kulturu. Tumaenje kree od premise da je osjetni doivljaj umjetnikog djela gotova injenica. Sada se to ne moe uzeti za gotovu injenicu. Pomislite samo na mnotvo umjetnikih djela koja su dostupna svima nama, pa na to sukobljavajue ukuse i mirise i prizore urbane sredine koji bombardiraju naa osjetila. Naa je kultura zasnovana na prekomjernosti, na proizvodnji vika; rezultat je toga stalni gubitak izotrenosti naih osjetnih doivljaja. Svi uvjeti modernoga ivota - njegovo materijalno obilje, njegova sama prenatrpanost - udruuju se da otupe nae osjetne sposobnosti. Zadaa kritiara se mora procjenjivati upravo u svjetlu ovog stanja naih osjetila, naih sposobnosti (a ne stanja iz nekog

drugog perioda).Sada je vano povratiti naa osjetila. Moramo nauiti vidjeti vie, uti vie, osjetiti vie.Naa zadaa nije nai maksimalnu koliinu sadraja u jednom umjetnikom djelu, jo manje iscijediti vie sadraja nego to ve postoji. Naa zadaa jest ukloniti sadraj tako da se stvar uope moe vidjeti.Cilj svih komentara o umjetnosti sada treba biti taj da nam umjetnika djela - a prema toj analogiji i naa vlastita iskustva - postanu vie, a ne manje stvarna. Uloga kritike jest pokazati kako je to to jest, ak i da jest to to jest, umjesto pokazati to to znai. 10. Umjesto hermeneutike potrebna nam je erotika umjetnosti. Izvornik: Susan Sontag, Against Interpretation, Vintage, London 1994. S engleskog preveo Mario KOPI Biljeka: * Jedna od tekoa jest da je naa ideja forme prostorna (grke metafore za formu izvedene su iz pojmova o prostoru). I stoga imamo pripravniji rjenik za forme prostornih umjetnosti nego rjenik za vremenske umjetnosti. Izuzee meu vremenskim umjetnostima, naravno, jest drama; to je moda zato to je drama narativna (tj. vremenska) forma koja se proiruje vizualno i slikovito na pozornici... Ono to jo uvijek nemamo jest poetika romana, jasniji pojam o formama naracije. Moda e filmska kritika u ovome pomoi, s obzirom da su filmovi, iako primarno vizualna forma, isto tako i podvrsta knjievnosti. Dostupno na: http://www.art-anima.com/forumi/index.php? topic=848.0;wap2 Preuzeto: 06.01.2013.