Politika misao, god. 46, br. 4, 2009, str.

241-246

241

vremena u kojem je ivio. Za povjesniara Hobsbawmova kova proteklo je, 20. stoljee takvu misiju uinilo zahvalnim poslom. Najudnije i najstranije stoljee u ljudskoj povijesti njegov je ivot obogatilo brojnim dogaajima, pojedincima, grupama, drutvenim, ekonomskim i politikim promjenama, a kako je to na junak percipirao i analizirao, pokazat e nam ova zanimljiva autobiograja. Jakov ii

Prikaz

Margaret MacMillan Mirotvorci: est mjeseci koji su promijenili svijet

Naklada Ljevak, Zagreb, 2008, 686 str.

Nakon etiri godine krvavog sukoba Veliki je rat zavrio. Uslijedila je Mirovna konferencija kao najvaniji svjetski posao tog vremena na elu s najmonijim ljudima svijeta mirotvorcima. Kanadska povjesniarka Margaret MacMillan u knjizi Mirotvorci obrauje najvanijih est mjeseci Mirovne konferencije u Parizu 1919. godine. Na njoj su u prvom planu djelovali ameriki predsjednik Woodrow Wilson, britanski premijer David Lloyd George, francuski premijer Georges Clemenceau te talijanski premijer Vittorio Emanuele Orlando. Mirotvorci su se tijekom Konferencije sastajali praktiki svakodnevno, raspravljali, sklapali nagodbe, stvarali no-

ve zemlje, pisali ugovore, svaali se te se ponovno mirili. Kako je i sam Clemenceau svojedobno izjavio: Mnogo je lake voditi rat nego sklapati mir (25). Autorica dosljedno prikazuje ovaj izrazito vaan dio povijesti koji je obiljeio europsku i svjetsku politiku 20. stoljea, a ije se posljedice osjeaju i danas. Od sijenja do lipnja 1919. godine Pariz je istodobno bio svjetska vlada, svjetski prizivni sud i svjetski parlament, odnosno kako se navodi u knjizi, arite svjetskih bojazni i nada. Tu su se donosile kljune odluke i pokretali kljuni lanci dogaaja, jer se ponosna, bogata i samopouzdana Europa raspala na komade. Potkraj rata nestala je Austro-Ugarska ostavljajui veliku rupu u sreditu Europe koju su mirotvorci pokuali zatrpati, a samoopredjeljenje je bila opa krilatica kako narodima bive Austro-Ugarske tako i svim drugim narodima koji su se borili za svoje zemlje. Meutim postojale su dvije stvarnosti koje se nisu uvijek poklapale, jedna je bila u Parizu, a druga na terenu, gdje su ljudi donosili svoje odluke i vodili svoje bitke. Mogunosti za diobu naroda bile su beskrajne, osobito u srednjoj Europi gdje je povijest ostavila zamreno klupko vjera, jezika i kultura. Polovica ljudi u tom dijelu svijeta mogla se ubrojiti u pripadnike ove ili one nacionalne manjine. Kako dodijeliti narode jednoj ili drugoj zemlji kad su granice izmeu drava bile tako nejasne? (39). Moemo slobodno rei da je od svih zamisli koje je Wilson donio u Europu ideja samoopredjeljenja bila, a i ostala do danas, najspornija i najmanje jasna. Jedno rjeenje bilo je prepustiti to pitanje strunjacima neka proue povijest, prikupe statistike podatke i razgovaraju s lokalnim stanovnitvom. Drugo rjeenje, demo-

242

Osvrti, prikazi, recenzije

kratskije rjeenje, bilo je mogunost izbora putem plebiscita, tajnim glasovanjem pod nadzorom odreenog meunarodnog tijela. Pitanje 1919. glasilo je tko bi trebao glasovati? Samo mukarci ili i ene? Samo sadanji stanovnici ili svi koji su roeni na spornom podruju? No to ako lokalni stanovnici ne znaju kojoj naciji pripadaju? Wilson je meutim najvei dio svog vremena na Konferenciji posvetio pitanju do kojeg mu je bilo najvie stalo potrebi za pronalaenjem novog naina upravljanja meunarodnim odnosima. Svoje je zamisli iznio u svojem poznatom programu 14 toaka iz sijenja 1918. godine, istaknuvi kako je ravnotea moi kao nain odravanja mira zauvijek diskreditirana, a s tajnom diplomacijom, koja je praktiki dovela do rata, mora biti svreno. Mirovne nagodbe ne smiju ostavljati prostora za budue ratove. Prema tome, ne smije biti odmazde, nepravednih zahtjeva niti golemih odteta koje e gubitnici plaati pobjednicima. U sreditu Wilsonove vizije bila je Liga naroda, organizacija za osiguranje kolektivne sigurnosti to je u dobro voenom civilnom drutvu prua dravna uprava, njezini zakoni, njezini sudovi i njezina policija. Na sastancima komisije za Ligu naroda francuski predstavnici borili su se protiv Britanaca i Amerikanaca, zahtijevajui da Liga dobije konkretnije ovlasti. Oni su ustrajali na tome da Liga naroda bude nastavak ratnog saveznitva uperenog protiv Njemake. Francuski pokuaji da Ligi dadu vee ovlasti iritirali su saveznike i zaprijetili zastojem same Mirovne konferencije. Usprkos nesporazumima, 13. veljae zavrili su prvi nacrt Lige. Nacrt nije predviao nikakvu vojsku niti obaveznu arbitrau ili razoruanje, no s druge strane sve su se lanice obavezale da e potovati

meusobnu nezavisnost i teritorijalne granice. Velike sile ponajvie su bile zabrinute da bi se manje sile mogle udruiti i nadglasati ih, pa je stoga donesena odredba da sve odluke moraju biti donesene jednoglasno. Toj su odredbi kasnije pripisivali neuinkovitost Lige. Njezini glavni pobornici Velika Britanija, Francuska i neke manje demokracije bili su neodluni i mlitavi tijekom cijelog njezina postojanja. Vano je spomenuti kako se Sjedinjene Amerike Drave nikada nisu pridruile Ligi. Usredotoujui se na Ligu naroda Wilson je propustio mnogo drugih bitnih stvari na Mirovnoj konferenciji. Nije se suprotstavio odlukama koje su i po njegovim shvaanjima bile pogrene, primjerice dodjeli jezino njemakog Tirola Italiji ili stavljanju milijuna Nijemaca pod ehoslovaku ili poljsku upravu (137). Pariz je moda ugostio svjetsku vladu, ali njezina mo nikad nije bila tako velika kako je tada, a i kasnije, veina ljudi pretpostavljala. Dogaaji su, kako istie MacMillan, preduhitrili velike sile. Kada se 12. sijenja Vrhovno vijee prvi put sastalo, ve je bila obnovljena Poljska, Finska i baltike drave bile su na putu prema nezavisnosti, stvorena je ehoslovaka, a Srbija se spojila s austrougarskim teritorijima, Hrvatskom i Slovenijom. Tada jo novi entitet nije imao ime, ali govorilo se o jugoslavenskoj dravi. No mo mirotvoraca i dalje je bila znatna. Jo su imali svoju kopnenu vojsku i ratnu mornaricu, a imali su i jo jedno jako oruje u danom trenutku hranu. No sposobnost meunarodne vlade u Parizu da nadzire dogaaje bila je ograniena faktorima poput udaljenosti, transportnih mogunosti i raspoloivih snaga, ali i nespremnou velikih sila da uloe vie sredstava.

Politika misao, god. 46, br. 4, 2009, str. 241-246

243

Od velike je vanosti za srpsku nacionalnu povijest poglavlje o Jugoslaviji, koje stavlja na scenu predsjednika vlade Nikolu Paia i ministra vanjskih poslova nove drave Antu Trumbia. Suprotno onome to mnogi jo i danas vjeruju, Jugoslaviju nije stvorila Mirovna konferencija, ona je stvorena prije nego to je Konferencija zapoela. Narodno vijee Slovenaca, Hrvata i Srba proglasilo je nezavisnost od Austro-Ugarske jo 29. listopada 1918. godine. Meutim Narodno vijee nije imalo nikakvih vojnih snaga, a javni red i zakon uruio se dok su seljaci napadali zemljoposjednike, a na Jadranu talijanske postrojbe zauzimale glavne luke. Mnogi su tada spas vidjeli u ujedinjenju sa Srbijom. Prvog prosinca srbijanski je regent Aleksandar proglasio Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, ali presudne je elemente, poput ustava, odluio rijeiti naknadno. Iako je na Srbe otpadalo manje od polovice stanovnitva, oni su vladali novom zemljom. Bio je to, kako naglaava autorica, nelagodan brak naroda razdvojenih povijeu, vjerom, kulturnim utjecajima i, u novije vrijeme, ratovima. Mirotvorci su mogli oduzeti novoj dravi ivot i podijeliti njezin teritorij, no oni su priznali i proirili njezine granice nizom zasebnih odluka. Rezultat je bio mlada zemlja s mnogo neprijatelja. Bugarska, kao zemlja koja se borila na strani Centralnih sila, nije bila zastupljena na Mirovnoj konferenciji. Usprkos tome ona je, zaudo, postala gotovo teritorijalni dobitnik, a ne gubitnik. Bugarska je imala prijatelje, osobito u Sjedinjenim Dravama, a ni njezini neprijatelji nisu joj bili previe neskloni. Vano je pridodati da je i naelo samoodreenja ilo u njezinu korist. to se tie Austrije i Maarske, one su prole znatno loije. Europljani su bili

stroi negoli Amerikanci. Smatrali su da Austrija i Maarska moraju prihvatiti odgovornost za rat te biti spremne na predaju ratnih zloinaca i plaanje reparacija. Ali Europljani su zapravo bili spremni postupiti puno blae s Austrijom negoli s Maarskom. Maarska je bila neto sasvim drugo. Postala je boljevika 1919., dok je Austrija ostala socijalistika. Ratovala je s veinom svojih susjeda; Austrija je ostala u miru s njima. Maarska je zasluila kaznu, Austrija suosjeanje. Austriji je pomogla i injenica to je, za razliku od Njemake i Maarske, bila premala i presiromana, pa nije mogla predstavljati opasnost (305). Jedino to su Saveznici vrsto odluili bilo je to da se Austriji nee dopustiti spajanje s Njemakom, iako je mnogim Austrijancima Anschluss bio jedina nada u zatitu i napredak njihove male zemlje. Najvanije pitanje Konferencije bilo je mirovni ugovor s Njemakom. Tom dijelu autorica poklanja posebnu panju. Detaljno opisuje odnose izmeu mirotvoraca, njihove sukobe miljenja, odnosno njihova podijeljena stajalita o kanjavanju Njemake. Gotovo svi na Mirovnoj konferenciji smatrali su da je Njemaka zapoela rat. Dvojbe oko toga, navodi MacMillan, pojavile su se tek kasnije. Njemaka je prekrila vlastita jamstva kada je napala neutralnu Belgiju, pruski militarizam naruio je svjetski mir, a neogranieni podmorniki rat odnio je na tisue ivota. Meutim odnosi izmeu saveznika postali su izrazito napeti nekoliko puta tijekom rasprava o kanjavanju Njemake. Francuska, koja je graniila s Njemakom, strahovala je od obnove njemakog militarizma. Jedan od glavnih argumenata bio je da e Nijemaca uvijek biti vie od Francuza. Francuzi su

244

Osvrti, prikazi, recenzije

prije svega eljeli neutralizirati Porajnje, vratiti nikad prealjene pokrajine Alzas i Lorenu i to je vie mogue smanjiti njemaku vojsku. Odnosi izmeu Britanaca i Amerikanaca postali su napeti kada su na red doli njemaki vojni brodovi. Niti jedna strana nije ih eljela ukljuiti u svoju otu, pa je Lloyd George predloio da se oni ceremonijalno potope, dok je Wilson smatrao da bi unitavanje potpuno ispravnih brodova bilo izrazito glupo. Pitanje reparacija takoer je trovalo odnose izmeu saveznika. Francuska, Velika Britanija i SAD imali su razliite potrebe i razliita gledita. Sjedinjene Drave zanimala je samo moralna strana. One nisu htjele nita za sebe, ali su oekivale da e im Europljani vratiti novac koji su im pozajmili tijekom rata. Za Europljane su reparacije Njemakoj prvenstveno znaile mogunost otplate dugova i obnovu drutva. Intenzivna se rasprava vodila i o iznosu to ga Njemaka moe platiti. Ako se odredi previsok iznos, moglo bi se lako uruiti cijelo njemako gospodarstvo. Ako se odredi prenizak, Njemaka bi se lako izvukla, a i bre oporavila, i to je brinulo Francuze (233). Reparacije nametnute Njemakoj ostale su najistaknutiji simbol mira sklopljenog u Parizu. U knjizi je takoer opisan strah europskih voa zbog same procjene njemake sposobnosti da plati reparacije, jer e iznos biti nii od onog koji je javnost oekivala. Britanci i Francuzi istaknuli su da e biti vrlo teko prosuditi koliko e Njemaka, odnosno ono to od nje ostane moi platiti. Njemaka je tada bila u loem stanju, a i njezino gospodarstvo i vlada bili su jednako tako nestabilni. Vanjska trgovina je nestala, a s njom i vaan izvor prihoda. Da su i htjeli, Nijemci nisu mogli dati pouzdane statistike podatke.

Odredbe o reparaciji neki jo i danas smatraju dokazom da je taj mirovni ugovor osvetoljubiv, kratkovidan i poguban dokument. Njemaka je jedina morala preuzeti odgovornost za rat, to je de facto postalo glavni izvor mrnje Nijemaca prema mirovnom ugovoru. Mlada je weimarska demokracija preuzela teak teret, pa su nacisti mogli iskoristiti razumljivo njemako ogorenje. Odgovornost za katastrofalne posljedice mnogi pripisuju osvetoljubivom i gramzljivom Clemenceauu, neodlunom Lloydu Georgeu i slomljenom Wilsonu. ak su i Johna Maynarda Keynesa, koji je na Mirovnoj konferenciji bio glavni savjetnik amerikog Ministarstva nancija, zgrozili mirotvorci. Izjavio je kako su oni samo razdraeno raspravljali o osveti dok je europska civilizacija teturala na rubu ponora. Promatrae Konferencije moda je najvie iznenadila odsutnost Rusije. Rusija se tri godine borila protiv Centralnih sila, no 1917. godine vie nije mogla izdrati teret rata pa je u osam mjeseci prela put od autokracije i liberalne demokracije do revolucionarne diktature pod siunom ekstremnom frakcijom ruskih socijalista, boljevika, za koje veina, ukljuujui same Ruse, nije nikad ula (97). Kada je pitanje Rusije dolo na dnevni red, Lloyd George iznio je tri mogunosti djelovanja: prvo, unititi ruski boljevizam; drugo, izolirati ga od vanjskog svijeta; tree, pozvati Ruse, zajedno s boljevicima, na sastanak s mirotvorcima. Ovdje je vano istaknuti da su neki koraci u ostvarivanju prvih dviju mogunosti ve bili poduzeti na ruskome tlu ve je bilo saveznikih vojnika i Saveznici su uveli blokadu Rusije, no, po svemu sudei, ni jedna ni druga metoda nisu bile uspjene. Sam Lloyd George bio je

Politika misao, god. 46, br. 4, 2009, str. 241-246

245

sklon treoj mogunosti. Mirotvorcima se nije bilo lako odluiti. Bilo je prigovora na svako rjeenje. Intervencija bi bila riskantna i skupa, izolacija Rusije bila bi kobna za ruski narod, a kad bi doveli boljevike predstavnike u Pariz, ili bilo gdje na Zapad, riskirali bi jer bi im time dali priliku da ire svoju poruku. Tijekom cijele Konferencije saveznika politika prema Rusiji ostala je nedosljedna i nesuvisla, nedovoljno energina za zbacivanje boljevika, ali dovoljno neprijateljska da ih uvjeri da su zapadne sile njihovi nepomirljivi neprijatelji. Obnavljanje Poljske te priznanje ehoslovake dijelovi su Mirovne konferencije koje autorica takoer obrauje. Dok je preporod Poljske bio izvor beskrajnih problema, ehoslovaka je uivala ope odobravanje mirotvoraca. Komisija koja se bavila poljskim granicama odrala je vie sastanaka nego ijedna druga komisija na Konferenciji. Jedno od najspornijih pitanja vezanih uz teritorij Poljske bilo je pitanje koridora koji je podijelio Njemaku na dva dijela. Kako Francuska vie nije imala Rusiju kao protuteu Njemakoj, jaka Poljska, moda u suradnji s ehoslovakom i Rumunjskom, mogla bi preuzeti tu ulogu. Treba istaknuti kako je u meuratnom razdoblju poljski koridor postao izvor ogorenja Nijemaca mirovnim ugovorom, ali i samih Poljaka. to se tie ehoslovake, Saveznici su novu zemlju uglavnom prihvatili u stanju u kakvom su je zatekli, pa je komisija zaduena za ehoslovaku imala razmjerno lagan posao. Dio koji se bavi odnosom mirotvoraca prema poraenom Otomanskom Carstvu stavlja u prvi plan gramzljivost saveznika, prije svega Britanaca i Francuza, spram teritorija posrnulog Carstva. Otomansko je

Carstvo propadalo jo prije rata, meutim sada se topilo kao snijeg. Arapski teritoriji bili su izgubljeni, a opi stav Turaka bio je obiljeen beznaem i iekivanjem ishoda Mirovne konferencije. Kako je saveznika politika prema Otomanskom Carstvu bila prije svega kaotina, nesposobna i riskantna, bila je idealna za procvat turskog nacionalizma, na ijem je elu bio Kemal Atatrk utemeljitelj moderne Turske. Od proljea 1919. sudbina preostalog dijela Otomanskog Carstva sve je manje ovisila o onome to se dogaalo u Parizu, a sve vie o Atatrkovim potezima. Autorica se u knjizi dotie i Japana, prema kojem su se zapadnjaci odnosili s mnogo stereotipa i tretirali Japance kao inferiornu naciju. Moemo slobodno rei da je Japan pridolica na svjetskoj sceni i da je sve do 1914. ograniavao svoju pozornost na oblinju istonu Aziju. Iako je objavio rat Njemakoj, nije previe doprinio njezinu porazu. Japan je u Pariz doao s odreenim ciljevima, prije svega pretenzijama prema Kini, i nita ga drugo nije pretjerano zanimalo. Japanskim pretenzijama najvie se suprotstavljao Wilson, koji se bojao pretjeranog jaanja Japana. Neprihvaanje klauzule o rasnoj jednakosti u Ligi naroda ije je usvajanje Japan traio od saveznika skrenulo je Japan u meuratnom razdoblju s puta suradnje sa Zapadom prema sve agresivnijoj nacionalistikoj politici. Vano je istaknuti da je tijekom same Mirovne konferencije esto dolazilo do svaa izmeu etiri glavna aktera Konferencije. Na vidjelo su izlazili sveti egoizmi, to se ponajbolje moe vidjeti na primjeru Italije, koja je ak u jednom trenutku napustila Konferenciju, naime kada je na dnevni red dolo pitanje Rijeke.

246

Osvrti, prikazi, recenzije

Ali kako su se svaali, tako su se i mirili, meusobno zadirkivali, alili i suosjeali jedni s drugima. Intenzitet susreta prisilio ih je na bolje upoznavanje, na meusobne simpatije i antipatije. Svaki je od njih zastupao interese svoje zemlje, ali svaki je bio i zasebna linost. Svakog vodeeg politiara autorica je detaljno opisala crte linosti, osobine, njihovo porijeklo. Svi njihovi nedostaci i njihove jake strane, umor i bolesti, simpatije i antipatije takoer su sudjelovali u oblikovanju mirovnih rjeenja. Mirotvorci su sada, kako autorica izvrsno prikazuje, morali uzeti u obzir i javno mnijenje taj novi i uznemirujui element. Mirotvorci su od sijenja do lipnja 1919. godine obavili golem posao: osnovali Ligu naroda, podijelili mandate, dovrili mirovni ugovor s Njemakom te gotovo dovrili mirovne ugovore s Austrijom, Maarskom, Bugarskom i otomanskom Turskom, ali nisu uspjeli onemoguiti novi veliki rat. MacMillan jasno, ivopisno i vjerodostojno iznosi sve relevantne injenice vezane uz Mirovnu konferenciju, Rusiju, Europu, Jugoslaviju, Japan i Bliski istok, te moemo slobodno rei da je knjiga velik doprinos kako strunoj tako i iroj publici. Bruno Korea Gajski

Prikaz

Alex Callinicos Protiv treeg puta: antikapitalistika kritika

Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2009, 174 str.

Kako ve tri-etiri godine proivljavamo nedvojbeno najveu ekonomsku krizu u zadnjih osamdesetak godina, prijevod knjige iji je podnaslov antikapitalistika kritika, a naslovnica zvijezda petokraka nikoga nee iznenaditi. Nee biti neki problem ni injenica da je autor Protiv treeg puta: antikapitalistika kritika Alex Callinicos, poznati britanski marksistiki teoretiar, ovu knjigu izvorno objavio jo 2001. godine, u jeku rasprava o treem putu. Danas naime novi laburisti, koji su osmislili doktrinu treeg puta, oekuju sudbonosne ope izbore (svibanj 2010) koji e vrlo vjerojatno oznaiti i politiki kraj treeg puta. Njihov intelektualni krah, barem prema Callinicosu, poeo je puno ranije. Callinicos je odabrao primjeren anr kako bi se obraunao s onim to se esto naziva i obnovom socijaldemokracije za globalno doba. Protiv treeg puta je teorijsko-polemika knjiga koja je nastala u aru rasprava o tom kontroverznom zahvatu u tkivu socijaldemokracije. Glavni su promicatelji tog zahvata bili Anthony Giddens, poznati britanski sociolog, i Tony Blair, dugogodinji laburistiki premijer. U aru borbe Callinicos, kao vrsni teoretiar, ipak nije zanemario metodologiju.