ISSN 1331-7970

dvotjednik za kulturna i drutvena zbivanja zagreb, 10. veljae 2,,5., godite VII, broj 148 cijena 12,00 kn; za BiH 2,5 km; za Sloveniju 320 sit

Boris Buden i Svetlana Slapak - Mitovi iz samoposluivanja Silvio Vuji - Drutvo kao darkroom Suvremena japanska knjievnost

cmyk

VII/148, 10. veljae 2,,5.

info/najave

Gdje je to?
Info i najave 2-3 U aritu Nobody expects Spanish inquisition Nataa Petrinjak 4 Figura generala odgovornog za etniko ienje Andrea Dragojevi 6 Hvala, Profesore Biserka Cvjetianin 7 Razgovor s Borisom Budenom i Svetlanom Slapak Omer Karabeg 8-9 Satira U Paklu dograen novi krug The Onion 5 Esej Fenomen kvorecky Jaroslav Pecnik 10-11 Rezanje rezignacije Danijela Ritoa 12 Vizualna kultura Grad koji se ogleda u lokvi Silva Kali 13 Razgovor sa Silviom Vujiiem Trpimir Matasovi 14-15 Glazba Neshvaena duhovnost Azra Abadi Navaey 16 Sunce to svie na obzoru Trpimir Matasovi 17 Tajanstveni Britanci i norveki treber Marko Grdei 18 Kazalite Razgovor s Boidarom Jurjeviem Suzana Marjani 30-32 Odrastanje ili kola srama Nataa Govedi 33 Kritika Hvala ti svijete to si uinio da moja jaja svijetle u mraku Stevo urakovi 35 Mikro-procedure otpora Sinia Nikoli 36 Robovi krpaju rupe Grozdana Cvitan 37 Regionalni pogled Grozdana Cvitan 37 Iz zaborava a se budi Nila Kuzmani Svete 38 Taktike preobrazbe suvremenog ivota Steven Shaviro 39 Proza Apokalipsa sutra Igor Baksa 40-43 Poezija Umjesto da radim bilo to drugo Darko Vrlac 44 Rijei i stvari Reeksije pahuljica eljko Jerman 45 Xenni maiko, i menni-je dragho Neven Jovanovi 46 Svjetski zarezi 47 Gioia-Ana Ulrich Strip Richard McGuire 48 TEMA BROJA: Suvremena japanska knjievnost 21-28 Priredio Zoran Roko Alegorija povratka Harukija Murakamija Susan Fisher 19-21 Razgovor s Masahikom Shimadom Sinda Gregory, Larry McCaery i Yoshiaki Koshikawa 22-23 Razgovor s Yumi Matsuo Sinda Gregory i Larry McCaery 24-25 Razgovor s Yasutakom Tsutsuijem Larry McCaery, Sinda Gregory i Takayuki Tatsumi 26-27 Razgovor s Mariko Ohara Larry McCaery, Sinda Gregory, Mari Kotani i Takayuki Tatsumi 28-29

Subverzija nametnute potronje

Rosana Ratkovi Stanje stvari, izloba Lare Badurine (Ljubljana, Zagreb), Barbare Blasin (Zagreb) i Sae Kerko (Ljubljana), Galerija Karas, Zagreb, od 8. do 18. veljae 2005. Najava kustosice izlobe na temu odbaenih stvari i reklamnih znakova

azliiti upotrebni predmeti, stvari, u svojem osnovnom znaenju predstavljaju Robu, temelj kapitalistikog potroakog drutva. Roba je sredstvo i cilj trgovine, a elja za posjedovanjem i kupovna mo odreuju identitete suvremenog kapitalistikog drutva. Stalna produkcija nove robe, kao i pretvaranje u robu duhovnih, intelektualnih i emotivnih vrijednosti, dva su osnovna smjera kretanja drutva. Potroako drutvo tei prema stalnom odbacivanju stvari da bi se napravilo prostora za posjedovanje novih, da bi se ispunili zahtjevi koje medijsko oglaavanje stalno postavlja pred potroae. Predstavljeni radovi triju umjetnica na razliite naine bave se odbaenim stvarima i znakovima. Od 1999. Lara Badurina putuje po razliitim svjetskim gradovima, sakuplja smee na njihovim glavnim

trgovima, razvrstava ga, klasificira i biljei rezultate, da bi zatim taj otpad izloila u izlobenim prostorima nekih drugih gradova. Lara Badurina u radu Souvenirs made in istrauje odnos izmeu Grada i Smetlita, proizvodnju, upotrebu i ieznue znaenja predmeta svakodnevnog ivota unificiranih suvremenih mukaraca i ena. Reklamnim znakovima kao sveprisutnim obiljejima potroakog drutva, njihovom proizvodnjom i potronjom, kao i komunikacijom koju ostvaruju u javnom prostoru, bavi se Saa Kerko u svojem radu Street Design. Ona na ulicama fotografira reklame koje oglaavaju razliite proizvode ili proizvoae i njihova prodajna mjesta. Street Design projekt koncentriran je na drave koje su u devedesetima promijenile reime, a na ulicama njihovih gradova jo su prisutni znakovi zaostali iz prolih sustava, reklamni kodovi nepostojeih i zaboravljenih proizvoda i ugaslih proizvoaa. Projekt Street Design biljei jedinstven trenutak u ivotu tranzicijskih gradova, jer je ovaj preplet novog i starog kratkotrajan, da bi uskoro potpuno nestao zamijenjen nezaustavljivim prodiranjem novih, globalnih reklamnih kodova i znakova. U tom smislu, ukidanje znakova predstavlja i brisanje svjedoanstava jednog poretka. Znakovi i poredak ukidaju se meusobno, ostavljajui prostor za uspostavljanje novog sustava s vlastitom ikonografijom. Fotografski ciklus Barbare Blasin dokumentira put od sredita grada prema buvljaku na periferiji, kamo odbaene stvari pripadaju po nepisanoj hijerarhiji vrijednosti, kao i preprodaju odbaenih stvari koja se tamo odvija, proces u kojemu roba mijenja vlasnika kupnjom ili trampom. Na putu od sredita grada prema buvljaku na periferiji umjetnica fotografira razliita prodajna mjesta, kaptirajui promjene u nainu prodaje i ponude robe na takvom itinereru. Istodobno, njezine fotografije biljee i promjene znakovlja, reklamnih kodova na tom putu, proces promjene razine vrijednosti i znaenja. Predstavljanjem, dokumentiranjem i reinterpretacijom odbaenih stvari, odabrani radovi predstavljaju mogui nain subverzije dominantnih potroakih prisila.

dvotjednik za kulturna i drutvena zbivanja adresa urednitva: Vodnikova 17, Zagreb telefon: 4855-449, 4855-451, fax: 4813-572 e-mail: zarez@zg.htnet.hr, web: www.zarez.hr urednitvo prima: radnim danom od 12 do 15 sati nakladnik: Druga strana d.o.o. za nakladnika: Boris Maruna glavni urednik: Zoran Roko zamjenice glavnog urednika: Nataa Govedi i Katarina Luketi izvrna urednica: Lovorka Kozole poslovna tajnica: Dijana Cepi urednitvo: Grozdana Cvitan, Agata Juniku, Silva Kali, Slaan Lipovec, Trpimir Matasovi, Katarina Peovi-Vukovi, Nataa Petrinjak, Gioia-Ana Ulrich, Andrea Zlatar graki urednik: eljko Zorica lektura: Unimedia priprema: Davor Milaini tisak: Tiskara Zagreb d. d. Tiskanje ovog broja omoguili su: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Ured za kulturu Grada Zagreba

MAMA
net.klub mama >>>>>>>>>>>>>>>>>> veljaa 2005. >>>>>>>>>>>>>>>>>>>

SRIJEDA_16.02._19.00 > Swarm Intelligences_ Vizualni kolegij > B. Ghobadi: Pjesme iz domovine > projekcija PETAK_18.02._20.00 > organizatorice: Angelina Jolie Fan Club > LezBIjska druenja i diskusije SUBOTA_19.02._12.00 > Razmjena vjetina: pokai to umije! > radionica > > 19.15 > HotAsian...Movies > Macross Zero > projekcija > NEDJELJA_20.02._19.00 > organizator: EkS-scena > FRAPPE _ Via Negativa > prezentacija ETVRTAK_24.02._19.00 > mama ita > Mitja ander: Knjiga i izdavatvo u Sloveniji

PETAK_11.02._19.00 > Ivan Kapec: Kruno sviranje - Loop playing > SUBOTA_12.01._12.00 > Razmjena vjetina: pokai to umije! > radionica > > 19.15 > HotAsian...Movies > Valentinovo Mama TV > projekcija >

PETAK_25.02._19.00 > Swarm Intelligences_ Vizualni kolegij > R. Noack: Some thoughts on action as a medium > predavanje > SUBOTA_26.02._12.00 > Razmjena vjetina: pokai to umije! > radionica > > 19.15 > HotAsian...Movies > Casshern > projekcija >

cmyk

anketa

VII/148, 10. veljae 2,,5.

Primijenjena dekonstrukcija
Katarina Peovi Vukovi Jedna od najvanijih interpretatorica djela nedavno preminulog Jacquesa Derride govori o svojim trenutanim teorijskim interesima
Rije je o neprekinutom i neprestanom prouavanju naina proizvodnje istine. To je razlog zbog kojeg dekonstrukcija ne tvrdi da je logocentrizam patologija, ili da su metafizike ograde neto emu moete pobjei. Dekonstrukcija je, ako elite formulu, meu ostalim, neprestana kritika onog to pojedinac ne moe ne eljeti. I da u tom smislu nalazi se na samom poetku. Gayatri Chakravorty Spivak roena je u Kalkuti 1942. Trenutano je profesorica humanistike Zaklade Avalon i direktorica Centra komparativne knjievnosti i drutva na amerikom Sveuilitu Columbia.

Zemlji koja nema svoga autohtonog superjunaka masoni i ostale organizacije tog tipa mogle bi nametnuti nekog svog pa Libra libera otvara natjeaj za hrvatskog predstavnika u toj kategoriji likova. Dakle, svi koji ele sudjelovati u natjeaju za sljedei prozni blok Libre trebaju napisati priu u kojoj je glavni lik autohtoni hrvatski superjunak. Kakav e on biti i kako e se zvati, ovisi samo o mati zainteresiranih autora. Radove treba poslati na adresu: libra_libera@yahoo.com do 5. 3. Autori objavljenih pria bit e honorirani.

ayatri Chakravorty Spivak poznata je postkolonijalna teoretiarka, ija je slava zapoela 1976. kada je na engleski prevela djelo Jacquesa Derride O gramatologiji ( De la grammatologie , 1967). Tim se prijevodom i predgovorom Gayatri Spivak predstavila kao radikalna postkolonijalna kritiarka ije dekonstruktivistike interpretacije imperijalizma pozivaju na propitivanje osnova marksizma, feminizma, ali i deridijanske dekonstrukcije. Gayatri Spivak sebe e opisati kao sljedbenicu kvazi-discipline - etike filozofije . Njezin se pristup moe itati kao primjenjena dekonstrukcija u sklopu koje Spivak rabi klasine strategije tekstualne analize. Slijedei knjievnu kritiku, marksizam i feminizam Spivakin eklektian i esto kontradiktoran kritiki pristup podsjea i na njezino premjetanje pozicije akademskog subjekta . Istovremeno povlatena u krugu sveuiline elite i marginalizirana kao ena treeg svijeta , Spivak se koristi dekonstrukcijom kako bi govorila o nainima na koje je ukljuena u proizvodnju drutvenih odnosa kojima se suprotstavlja. U jednom od brojnih intervjua Gayatri Spivak opisuje praksu dekonstrukcije: Krenimo od poetka, dekonstrukcijski pomak. Dekonstrukcija ne tvrdi da ne postoji subjekt, da ne postoji istina, da ne postoji povijest. Ona jednostavno propituje privilegiranje identiteta, na nain da netko vjeruje da posjeduje istinu. Nije rije o otkrivanju pogreke.

Bibliografija
Displacement and the Discourse of Woman u Mark Krupnik, ur. Displacement: Derrida and After ; Bloomington: Indiana UP, 1983. In Other Worlds: Essays in Cultural Politics , London: Methuen, 1987. Can the Subaltern Speak? u Cary Nelson i Larry Grossberg, ur. Marxism and the interpretation of Culture ; Chicago: Uni of Illinois Press, 1988. Selected Subaltern Studies, ur. s Ranajit Guha; Oxford: Oxford UP, 1988. The Post-Colonial Critic: Interviews, Strategies, Dialogues , ur. Sarah Harasym; London: Routledge, 1990. Outside In the Teaching Machine , London: Routledge, 1993. The Spivak Reader ; ur. Donna Landry i Gerald MacLean; New York and London: Routledge, 1996. A Critique of Post-Colonial Reason: Toward a History of the Vanishing Present , Harvard UP, 1999.

U dekonstrukciji je rije o neprekinutom i neprestanom prouavanju naina proizvodnje istine. To je razlog zbog kojeg dekonstrukcija ne tvrdi da je logocentrizam patologija, ili da su metafizike ograde neto emu moete pobjei. Dekonstrukcija je, ako elite formulu, meu ostalim, neprestana kritika onog to pojedinac ne moe ne eljeti

Ne pratim neto pretjerano web stranice. Uglavnom pratim stranice sveuilita i meunarodnih organizacija. Vane su mi zbog pronalaenja kolega i praenja aktivnosti takozvanoga meunarodnog civilnog drutva.

Izrael i Azija
Koji su vai trenutani teorijski interesi? Na emu radite? Moj se trenutani teorijski interes kree oko pitanja kako povezati probleme roda sa sloenim podrujem aktivizma. Kada imam vremena, radim na novoj verziji rukopisa Other Asias . Problem kojim se bavim u djelu promiljanje je Izraela kao dijela Azije.

Kritika istog uma

to trenutano itate? Moete li nam rei neto o tim knjigama/ asopisima/ digitalnim tekstovima? Trenutano ponovo itam, kada god imam vremena, Kantovu Kritiku istoga uma . Volim jasnou i potenje ove knjige. Takoer, ova je knjiga bitna i zbog razumijevanja odnosa izmeu miljenja, shvaanja i zamiljanja odnosa koji su vrlo vani u ponovnom promiljanju ondanjih osamnaestostoljetnih ideja.

PRETPLATNI LISTI - izrezati i poslati na adresu: dvotjednik za kulturna i drutvena zbivanja 10000 Zagreb, Vodnikova 17 elim se pretplatiti na zarez: 6 mjeseci 120.00 kn s popustom 100.00 kn, 12 mjeseci 240.00 kn s popustom 200.00 kn Kulturne, znanstvene i obrazovne ustanove te studenti i uenici mogu koristiti popust: 6 mjeseci 85.00 kn, 12 mjeseci 170.00 kn Za Europu godinja pretplata 50,00 EUR, za ostale kontinente 100,00 USD. PODACI O NARUITELJU ime i prezime: adresa: telefon/fax: e-mail: vlastoruni potpis: Uplate na iro-raun kod Zagrebake banke: 2360000 1101462454. Kopiju uplatnice priloiti listiu i obavezno poslati na adresu redakcije.

Civilni sektor na webu

Nabrojite nekoliko omiljenih web stranica i objasnite njihovu vanost.

cmyk

VII/148, 10. veljae 2,,5.

kolumna
zakonu jasno pie: Tko za drugog iznese ili pronese neto neistinito to moe koditi njegovoj asti ili ugledu kaznit e se novanom kaznom od 150 dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do 6 mjeseci. Tko za drugog iznese ili pronese neto neistinito to moe koditi njegovoj asti ili ugledu putem tiska, radija, tv, pred vie osoba, na javnom skupu ili na 2. nain zbog ega je kleveta postala pristupanom veem broju osoba kaznit e se novanom kaznom ili kaznom zatvora do 1 g. Iznoenje neistine da je rije o zloinu broura HBK uveliko kodi asti i ugledu osoba koje su se odluile za tu metodu, a napose njihovoj djeci. kada proitaju svu teorijsku literaturu to ju je ljudski rod dosad uspio proizvesti. Najbolji dokaz tomu upravo su postavke nauka koji propagiraju, a i to je ve odavno ustanovljeno unutar katolike zajednice, kojima se primarno negira pravo ene da odluuje o svom vlastitom tijelu, pa tako i svojim jajnim stanicama, nauka koji nevaljalim i grenima proglaavaju i one mukarce koji svakim izbacivanjem sjemene tekuine nisu stvorili novi ivot. Rije je o postavkama koje nameu mukarci koji su se dobrovoljno odrekli spoznaje o vrhuncima najtee objanjivog ljudskog osjeaja ljubavi, a osobito vrhunaca njome izazvanoga seksualnog ina, koji uostalom nikad nee biti kreatori novog ivota i koji su takvom odlukom unaprijed pristali ne znati. Izjave poput one Petra Kreimira Hodia na konferenciji za medije kako suosjea s tim jadnim biima jer se ljudi sjeaju trenutka svoga zaea, a ona se, eto, moraju prisjetiti kako su nastala medicinskim, laboratorijskim postupkom, licemjerna je manipulacija ljudima koji za razliku od njega znaju kako ostvarenje roditeljstva moe biti teak, bolan i muan proces. Kamo lijepe sree da se djeca u ijem su zaeu sudjelovali i lijenici i ostalo medicinsko osoblje mogu sjetiti dana svog nastanka. Bila bi to najsretnija djeca, potom ljudi na svijetu. Njihove roditeljice i njihovi roditelji bili su u tim trenucima na najosvjetenijim razinama osjeaja ljubavi i elje za potomstvom. Ako se za nekoga moe rei da je bio eljeno dijete onda su to djeca iz epruvete.

Jedra demokracije

Nobody expects Spanish inquisition

rvatski zatvori, hrvatske kaznionice, hrvatske elije i samice pripremite se. Moda ete u svoje ograniene kapacitete uskoro morati primiti vie od 30 tisua ljudi, ena i mukaraca. Hrvatski domovi za djecu, sklonita, prihvatni centri, udomitelji pripremite se i vi. Moda ete uskoro morati prihvatiti oko 15 tisua djece bez roditelja, djece iji su roditelji kao zloinci na izdravanju zatvorskih kazni. A i njih onda valja obiljeiti posebnim znakom koji e isticati njihovu manju vrijednost, kako bi ih razlikovali od ostale djece, da bi ih stigma pratila do kraja ivota. Da nikada ne zaborave da su roena iz zloina. ini vam se kao poetak ili saetak nekog horror filma? Kao nona mora, SF roman? Ne, to je Hrvatska danas, veljae 2005.

Tko se sjea svojega zaea

I ako je zamiljena samo u funkciji lobiranja za promjenu postojeeg zakonodavstva, manipuliranje ljudskim osjeajima pozivajui se na katoliki moral i poimanje ljubavi, trebalo bi zabrinuti ponajprije Katoliku crkvu samu, a potom i hrvatsko drutvo u cjelini u kojem postoji velik broj katolikih vjernika, ali je rije o jo laikoj dravi. Tko uope ima pravo procjene i na toj procjeni temeljenog vrijednosnog zakljuka bilo kojeg elementa ljudskog osjeaja ljubavi i njenih posljedica, pa tako i njome potenciranog seksualnog ina? I unutar same katolike zajednice ve je odavno ustanovljeno da je rije o podruju u kojem popovi (sveenici?) i biskupi nisu dovoljno kvalificirani sugovornici. Jer odlukom da se lie jedne od primarnih potreba ljudske vrste ljubavi koja sadri i seksualni in s drugim ljudskim biem u tom dijelu poznavanja ljudske vrste postaju nekompetentni ak i

Nataa Petrinjak Prema vaeem hrvatskom zakonodavstvu osobe koje su se odluile za umjetnu oplodnju nisu zloinci jer ne ine zloinako djelo, pa samovoljno proirenje pojma zloina Hrvatske biskupske konferencije dobiva sve elemente kaznenog djela klevete, a i opasan su upad u pravosudni sustav drave

Tko utvruje to je zloin

Valentin Pozai, novoimenovani pomoni zagrebaki biskup, Petar Kreimir Hodi, pomonik predstojnika ureda Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za obitelj, sukladno tom i cijela Hrvatska biskupska konferencija, smatraju da je umjetna, odnosno medicinski potpomognuta oplodnja zloin. Zbog, kako navode u prigodno tiskanoj brouri, onog postotka enskih jajnih stanica iz kojih nee nastati novo ljudsko bie, propisujui pritom i mjerilo ljudskog dostojanstva i zasigurno najintenzivnijeg ljudskog osjeaja ljubavi, pa tako kau: Zato je jedini in dostojan nastanka ljudskog ivota in ljubavi vlastitih roditelja u intimnom branom odnosu, a nikako nekakav laboratorijski postupak. Sukladno reenome, sukladno kvalifikaciji zloina koju je HBK obznanila iroj javnosti, 15.000 djece koliko se danas procjenjuje da je zaeto umjetnom oplodnjom, rezultat su zapravo zloinakog ina, a njihovi su roditelji zloinci pa tako uvodno opisani scenarij, ma kako suludo zvuao, postaje mogu. Naime, dosad se niti jedna pravosudna instanca ove drave nije oglasila priopenjem a kamoli ogradila od samovoljne dokvalifikacije pojma zloina Hrvatske biskupske konferencije. A Hrvatska je, jo, drava u kojoj, jo, postoje struna i zakonodavna tijela koja jasno utvrenim procedurama odreuju to jest, a to nije zloin kao to su, jo, samo pravosudni organi oni kojima je u ingerenciji da nekoga proglase poiniteljem zloina i sukladno tomu propiu kaznu. Ili, moda tomu vie nije tako? Prema vaeemu hrvatskom zakonodavstvu, osobe koje su se odluile za umjetnu oplodnju nisu zloinci jer ne ine zloinako djelo, pa ocjena Hrvatske biskupske konferencije ne samo da je upad u pravosudni sustav Hrvatske nego dobiva i sve elemente kaznenog djela klevete. U kaznenom

Kamo lijepe sree da se djeca u ijem su zaeu sudjelovali i lijenici i ostalo medicinsko osoblje mogu sjetiti dana svog nastanka. Bila bi to najsretnija djeca, potom ljudi na svijetu. Njihove roditeljice i njihovi roditelji bili su u tim trenucima na najosvjetenijim razinama osjeaja ljubavi i elje za potomstvom. Ako se za nekoga moe rei da je bio eljeno dijete onda su to djeca iz epruvete

cmyk

satira

VII/148, 10. veljae 2,,5.

U Paklu dograen novi krug

The Onion Nova odvratna zanimanja stvaraju viak dua koja zasluuju nove razine vjenog muenja
nak koji bi deseta razina imala na sloenu numerologiju paljivo organizirane alegorijske strukture Pakla. Meutim, 1994. napokon su osigurana sredstva dogovorom izmeu glavnog izvrnog direktora Blockbustera Waynea Huizenge i samoga Sotone. Prije gradnje desetoga kruga mnogi iz novog vala grenika smjeteni su u krugove poput Nagomilavatelja i Rasipnika, Sijaa nesloge, Laskavaca i Zavodnika, Nasilnika prema umjetnosti i Licemjera. Organi vlasti Pakla, meutim, tvrde da nova razina, Krug totalne kopiladi, koja je smjetena na mjestu nekadanjeg Izvora divova, upravo nad Smrznutim jezerom u sreditu Pakla, bolje pristaje podmukloj vrsti zla. Frigax Zli, vodea demonska osoba, jedan je od najglasnijih pristaa novoga kruga. U prolosti je podzemni svijet bio loe opremljen za noenje s novom vrstom grenika koja je preplavila nae dveri glavnih izvrnih direktora, koordinatora ciljnih skupina, trgovaca zaposlenih u prodaji i reklamiranju putem telefona te velike horde zaposlenika u zabavnoj industriji koji imaju kosu svezanu u konjski rep, koji se voze na koturaljkama i istodobno razgovaraju minijaturnim mobitelima. Ali sada, napokon, imamo vrstu prvoklasnog Ponora sudnjega dana koji je nuan da odbojnim odvratnostima podari kvalitetnu uzavrelost koju su zasluili. Napravivi stanku kako bi otkinuo udove domainu Access Hollywooda, Frigax je dodao: Svi smo strano uzbueni zbog mnogih posve novih oblika muenja i vjene boli koje e omoguiti najsuvremenija oprema ove nove razine. Meu drugim muenjima Krug Corpadverticus totalne kopiladi moe se pohvaliti: Beskrajnom drive-through bankom, Beskonanom robnom burzom promotivne vezane trgovine privjesaka za kljueve te Organizacijom emocionalno manipulativne mree proizvoda kunog opinga koja ulijeva strah.

ITY OF DIS, NETHER HELL Nakon gotovo etiri godine gradnje, s trokovima za koje se procjenjuje da su iznosili 750 milijuna dua, Corpadverticus, novi, deseti krug Pakla napokon je u ponedjeljak otvorio svoja vrata. Od kruga koji sponzorira lanac videoteka Blockbuster Video i koji je smjeten u Donjem paklu izmeu nekadanje osme i devete razine, Malebolgea i Cocytusa, oekuje se da e uvelike olakati nagomilane probleme koji su posljednjih godina muili podzemni svijet pakla. Krug je prvi koji je dodan Paklu u njegovoj tisuljetnoj beskonanoj povijesti. Muno velik broj osuenih dua posljednjih godina zahtijeva irenje Pakla, kazao je njegov glasnogovornik Antedeus. Tradicionalni sustav s devet razina toliko je optereen da se u njega ne moe smjestiti eksponencijalno rastui broj predodreenih za Pakao. Osim potrebe za irenjem, kazao je Antedeus, veina novih doljaka imala je mnogo pakosnije due, a izvornih devet krugova nije bilo opremljeno da s njima izae na kraj. Demografi, propagandisti, lobisti za duhan, strunjaci za monopolistiko pravo koje su angairale najvee korporacije i autori uredskih situacijskih komedija novi doljaci ine val duhovnog propadanja i uasa koji nikada prije nije vien u Paklu, dodao je Antedeus.

rima je kazala jedna sjena pokojnika. Kada sam doao ovamo, nisu znali to bi sa mnom. Stavili su me zajedno s onima koji su osueni da hodaju unatrag s glavama posve okrenutima na vratu, zbog zloinakog pokuaja da gledaju u budunost. No, tada sam pravim ljudima poslao dvije koare s voem i u tren oka osigurao sam si udobno mjesto u prvome krugu Kreposnih nekrtenih. Dakle, to je bio slatko obavljen posao. Ali ubrzo su otkrili moju igru i preselili me ovamo, u podruje Totalne kopiladi. Otada vritim molei za milost poput proklete ene.

Uzbudljivo doba za boravak u paklu

Lica izobliena u Bijedi dua osuenih na pakao, jedan je Disneyjev odvjetnik rekao: Ovo je pakao nema direktorskih prostorija, ne mogu dobiti pristojan rioto, a odijelo koje moram nositi jeftina je kopija Brooks Brothersa. Svakih trideset sekundi zvoni mi biper i nema anse da odgovorim na pozive. Povrh toga, ku-

haju me naglavce u svinjskoj masti dok mi agljevi glou stopala. Kad bih samo mogao dohvatiti telefaks na oblinjoj stijeni, stupio bih u vezu s nekim kolegama koji su na dobrim poloajima i neto bih rijeio, ali mi nije nadohvat ruke i ponestalo je tinte, pa na aparatu neprestance treperi poruka zamijenite patronu s tintom, zamijenite patronu s tintom, zamijenite patronu s tintom. Potom je nastavio vritati u agoniji. Grogar Kobni, kapetan u elitnom Demonskom korpusu Pakla i nadglednik zaduen za prihvat u novi krug, kazao je kako Pakao ima svjetlu budunost, zahvaljujui novome krugu. Stvari su definitivno krenule nabolje, rekao je Grogar. Sada smo mnogo bolje opremljeni i spremni primiti najgore Opake strahote koje moe ponuditi ljudska vrsta. Doista se irimo ovdje dolje, dodao je Grogar. Ovo je uzbudljivo doba za boravak u Paklu. S engleskoga prevela Gioia-Ana Ulrich

Podruje totalne kopiladi

Usprkos potrebi za ekspanzijom, plan se susreo s velikim otporom, uvelike zahvaljujui golemim trokovima za osiguranje projekata gradnje unutar Kraljevstva lai. Tomu su se takoer protivili puristi zabrinuti za tetan ui-

Tradicionalni sustav s devet razina toliko je optereen da se u njega ne moe smjestiti eksponencijalno rastui broj predodreenih za Pakao. Osim potrebe za irenjem, kazao je Antedeus, veina novih doljaka imala je mnogo pakosnije due, a izvornih devet krugova nije bilo opremljeno da s njima izae na kraj

Vjeni aerobik
Krug takoer predstavlja Dvoranu za aerobik, gdje su osuene osobe iz televizijskih emisija o tjelovjebi, odjevene u pripijenu odjeu od spandexa, natopljenu kiselinom koja otapa ljudsko meso, primorane vjebati stoljeima bez prekida, prekriveni bljuvotinom i podbadani nateenim rebrima skeletnih, anoreksinih demona te popraeni beskonanom, glasnom dance-remix verzijom hita Ricka Astleyja Together Forever koja para ui. Na oblinjem podruju, udrueni putnici prisiljeni su vjeno iz rupe u rupu nositi palice za golf latinoamerikih radnika migranata, venui pod neprekidnom kanonadom verbalnoga nasilja njihovih nekadanjih podreenih, dok vrane silaze s drvea kako bi im kljucale oi. Govori se da su u jednom od najdubljih i najprofanijih dijelova kruga potanskom narudbom Roly-Kit poinjena neopisiva djela. Za vrijeme ivota bio sam bankar Salomon Brothers Investmenta, reporte-

cmyk

VII/148, 10. veljae 2,,5.

kolumna
poretka i stabilnosti. idovi su, naravno, drutveni simptom, toka na kojoj drutveni antagonizam izbija na povrinu, toka na kojoj postaje oito da drutvo ne funkcionira. A Marx je upravo onaj koji je otkrio simptom, dokazavi kako je sve ono to se svakodnevnoj graanskoj svijesti ini kao zastranjenje, izoblienje normalnog funkcioniranja drutva kao to su ratovi, ekonomske krize ili nacionalistiki desni populizam u stvari nuan proizvod samog sustava, a ta zastranjenja toke na kojima izbija istina. Tu dolazimo do generala Gotovine. Za, kako kae Marx, tipinu graansku svijest, optuba za koju se tereti general Gotovina zapovjedna odgovornost za etniko ienje neka je vrsta devijantnog ponaanja, zastranjenja koje e se rijeiti Gotovininim odlaskom u Haag, ime e se omoguiti obnavljanje poretka i stabilnosti. Meutim, konstrukcijom figure generala odgovornog za etniko ienje i njegovim eventualnim odlaskom u Scheveningen nee se rijeiti nita bitno za hrvatsko drutvo. Njegov sluaj je u gore opisanom smislu vrsta drutvenog simtpoma, njime se zakriva prava priroda hrvatskog, ali i drutava nastalih u postjugoslavenskim ratovima na ovim prostorima. Naime, etniko ienje nije nikakvo zastranjenje, ono je praktiki ugraeno u svako novonastalo drutvo od entilja do Kavadaraca, ono je sustavno uzidano u postjugoslavenske ideologije.

Na meti

Figura generala odgovornog za etniko ienje

Andrea Dragojevi Gotovinino transportiranje u zatvor samo e na trenutak znaiti olakaanje za naciju i iluziju da se ulo u postkonfliktno, harmonino stanje. Dugotrajno gledano, ovakvi simptomi e izbijati i kasnije, kad se sluaj Gotovina adaktira, te tako ukazivati na pravu prirodu ovdanjih etniki temeljito oienih zajednica
pribliavanjem 17. oujka, datuma kad bi trebali poeti ipak uvjetovani, kako je pokazao nedavni istup Ollija Rehna pregovori o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, kod domaih vlasti naoigled raste nervoza glede rjeavanja tzv. posljednje prepreke za poetak spomenutih pregovora. Ta posljednja prepreka je general Gotovina koji, kao osumnjienik Hakog suda, bjei ruci pravde ve drugu godinu zaredom. Dojam je domae javnosti da bi njegovim uhienjem i odvoenjem u Haag bio rijeen praktiki svaki nesporazum Hrvatske s meunarodnom zajednicom, kao i da bi se tim uhienjem poravanale sve neravnine iz vlastite prolosti. Dok je ono prvo moda jo i tono, u ovom drugom sluaju nismo tako sigurni. Naime, ini se da sluaj generala Gotovine ovdje figurira kao tipian primjer drutvenog simptoma. Tu emo se pomoi iekom koji taj pojam razrauje u Sublimnom objektu ideologije.

Simptomi i iluzije
Kao odlian poznavatelj Lacana i psihoanalize, a u elji da njegovu teoriju povee s Marxom i Hegelom jer su upravo to filozofi koji su prvi prepoznali konflikt kao konstitutivan za graansko drutvo iek ukazuje na to da su puke iluzije misliti da je mogue neko postantagonistiko, visokoharmonizirano drutvo, te da se toga ne mogu osloboditi ni sami zagovornici tzv. liberalno-demokratskog ureenja, kao da im sama propast komunistikih sustava daje za pravo na takav apodiktiki stav. Pritom mu je simptom kljuni pojam. Naime, slijedei Marxa i Lacana, iek ustanovljuje postojanje simptoma, dakle onoga to svojom heterogenou potkopava svaki sustav, onoga to svojom partikularnou rui svaki univerzalni pojam. Sjajno to oprimjeruje na pojmu slobode koji u sebi uz sve univerzalije (sloboda govora, sloboda politikih izbora, sloboda savjesti i sl), sadri i jedan specifikum, naime, slobodu

da radnik svojevoljno prodaje samoga sebe kao radnu snagu. Paradoksalno, tim inom slobodnog stavljanja svog tijela u promet radnik automatski gubi svoju slobodu, jer ta prodaja ujedno znai podinjavanje radnika kapitalu. Drugi bitan pojam jest pojam ideologije. Najelementarnija definicija ideologije ona je poznata fraza iz Marxova Kapitala: Oni to ne znaju, ali to ine. Meutim, danas je na djelu, sloterdajkovski kazano, cinizam kao dominantan nain djelovanja ideologije prema formuli oni vrlo dobro znaju to ine, ali to ipak i dalje ine. Ulaskom u ciniko drutvo ne ulazimo ujedno i u postideologijsko drutvo, odnosno ne ulazimo u posthistoriju, kako bi to htio Daniel Bell, niti se liavamo velikih naracija, kako je mislio Jean Franois Lyotard. Prema ieku, dananje bi se drutvo doimalo postideolokim samo ako nae poimanje ideologije prema kojemu je iluzija locirana u znanju, ona prikriva stvarno stanje stvari ostane klasino. Ali, ako je mjesto iluzije u samoj realnosti onoga to ljudi ine, jer dobro znaju kakve stvari jesu, ali i dalje djeluju kao da to ne znaju (npr. oni znaju da ideja Slobode prikriva odreen oblik izrabljivanja, ali i dalje slijede tu ideju Slobode), onda smo ponovo na podruju ideologije. A ta previena, nesvjesna iluzija, prema ieku je ono to bi se moglo nazvati ideolokom fantazmom. Ideologija nije neka snovita iluzija koju gradimo kako bismo izbjegli neizdrivu stvarnost, ona je fantazmatska konstrukcija koja slui kao podrka naoj realnosti samoj.

Kratkotrajno olakana nacija

Kae se kako na poetku svake nezavisnosti obino stoji neki ultimativni povijesni dogaaj, neki prijelom koji obiljeava poetak ivota nove zajednice. Pogledajmo empirijski: za praktiki svaku nau dravicu, enklavu ili entitet vrijedi to da na poetku njihove nove povijesti stoji etniko ienje. Ono je obino grubo, kao u sluaju kad su Krajinici istjerali sve Hrvate, pa su Hrvati nekoliko godina kasnije uzvratili istjerivanjem svih Srba. Srbi su istjerali gotovo sve Kosovare, da bi nakon NATO-ove intervencije Kosovari s Kosova praktiki isjerali sve Srbe i Rome. Srbi su iz Republike Srpske istjerali sve Hrvate i Bonjake, a ovi im to vratili u svojim BiH-entitetima. Postoje i politiki korektna enika ienja, kao to je sluaj s tzv. izbrisanima u Sloveniji, neslovencima kojima se ne doputa administrativni upis u slovensko dravljanstvo, ili pak tiho etniko ienje u Vojvodini, gdje se umjesto ognjem i maem manjine protjeruju tihom opstrukcijom, politikom i ekonomskom. Da zakljuimo, ni Gotovinin odlazak u Haag nee ponititi glavni moment nastanka ovog drutva, niti e rijeiti traumu raanja drave. U ovom trenutku Gotovinino hvatanje, za koje se misli da e plasirati Hrvatsku u visokocivilizirane nacije, znai samo simptomatsko zakrivanje pravog problema, transfer svih drutvenih energija na efemerni zadatak. Njegovo pak mogue transportiranje u zatvor samo e na trenutak znaiti i olakaanje za naciju i iluziju da se ulo u postkonfliktno, harmonino stanje. Dugotrajno gledano, ovakvi simptomi e izbijati i kasnije, kad se sluaj Gotovina adaktira, te tako ukazivati na pravu prirodu ovdanjih etniki temeljito oienih zajednica.

Etniko ienje sindrom postjugoslavenske ideologije

Na primjeru antisemitizma iek pokazuje kako je drutvena fantazma upravo nain maskiranja antagonistikog rascjepa ili fantazma je sredstvo kojim ideologija unaprijed uraunava svoj promaaj. Naime, ideologijska fantazma o drutvu kao organskoj cjelini u kojoj pripadnici svake klase pridonose u skladu sa svojom funkcijom u nerazmjeru je s injenicom antagonistikih borbi u drutvu. Taj se nerazmjer rjeava konstrukcijom figure idova, tim stranim tijelom koje unosi trule i pokvarenost u inae zdravo drutveno tkivo, a ije bi uklanjanje omoguilo obnavljanje

cmyk

kolumna
Kulturna politika
kog pjesnika s rodnim krajem Petra Guberine i Martinskom koji su ga nadahnuli. Sam Aim Csaire u brojnim intervjuima govorio je toplim rijeima o svome boravku u ibeniku, pa se u razgovoru s Patrice Louis u lipnju 2003. sjea studentskih dana u Parizu s Petrom Guberinom i ibenika: Kakav fantastian pejza! Martinska, to je moj Martinik, otkrio sam Martinik u kojem nisam bio punih pet godina! To je kao san, istu veer poeo sam pisati Zapis o povratku u zaviaj..... Pedesete i ezdesete godine prolog stoljea bile su razdoblje u kojem je Petar Guberina intenzivno pisao o afrikoj kulturi i knjievnosti, upoznavao nau sredinu s novim, nepoznatim fenomenima, uspostavljao brojne interkulturne veze i suradnju. Sve ono to danas toliko istiemo, od potivanja kulturne raznolikosti (kada je na 31. zasjedanju Generalne konferencije Unesca 2001. prihvaena Opa deklaracija o kulturnoj raznolikosti, pomislila sam koliko je napora u praksi u nju uloio Petar Guberina) do interkulturne komunikacije, proimalo je njegov ivot i rad. Prilozi Crnaka poezija francuskog izraza (Republika, 1954..), O crnakoj knjievnosti (15 dana, 1954..), O crnakoj poeziji francuskog i engleskog izraza (Rad JAZU, 1955.), Structure potique de la posie noire dexpression anglaise en Amrique (Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, 1961.), Tragom afrike crnake kulture (Nae teme, 1961.), Svjedoanstvo o postanku crnatva (Knjievna smotra, 1985..), uz lanke

VII/148, 10. veljae 2,,5.

Hvala, Profesore
ada je ugledni britanski povjesniar Basil Davidson 1969. objavio knjigu o kulturnoj povijesti Afrike, nije ni slutio da e nedavno preminuli akademik Petar Guberina (1913.-2005.) napisati pogovor za hrvatsko izdanje njegove knjige. Doznavi da je Genij Afrike (Stvarnost, Zagreb, 1977.) izaao s pogovorom Petra Guberine, Davidson je u nizu prigoda naglaavao da veu ast nije mogao zamisliti. Davidson je razdoblje od 1943. do 1945. proveo meu partizanima, kao lan britanske misije u narodnooslobodilakoj vojsci. Ostao je privren naoj sredini i veoma je cijenio zasluge Petra Guberine u afirmaciji afrike kulture i knjievnosti na svjetskoj razini. U svojem pogovoru, Petar Guberina nazvao je Genij Afrike prije svega plemenitom knjigom, jer Davidson pristupa afrikoj kulturnoj povijesti otvoreno, bez predrasuda, s potovanjem prema drugom i drukijem. U tome je i zajednitvo ova dva velika duha, Davidsona i Guberine. Od svojih prvih susreta s Lopoldom Sdarom Senghorom i Aimom Csaireom do osnivanja Instituta za prouavanje Afrike i zalaganja za afrike studije na Sveuilitu u Zagrebu, Petar Guberina uporno i s entuzijazmom djeluje na uspostavljanju kulturnih veza s afrikim zemljama i razvijanju dijaloga izmeu razliitih kultura.

objavljene u meunarodnim asopisima, dragocjena su analiza kulturnog i knjievnog stvaralatva afrikog kontinenta. Uvijek je davao vlastitu interpretaciju i naglaavao autohtonost, autentinost afrikog stvaralatva afriki genij: Kao pratilac dogaaja u zoru crnatva, u njegovu nastajanju i razvoju i njegovim krizama elio bih dati svoju interpretaciju. Iz zemlje koja se uvijek borila protiv rasizma, iz zemlje koja je, oslobodivi se svojim vlastitim snagama, uvijek pomagala sve kolonijalne narode u borbi za njihovo nacionalno i socijalno osloboenje. Iz zemlje gdje je nastao prvi rukopis manifesta crnatva: poema Aima Csairea o povratku u rodni kraj (Knjievna smotra, 1985.).

Ritam kao nositelj misli i osjeaja

Moda najljepe retke posvetio je Petar Guberina analizi afrikog ritma kao nositelju misli i osjeaja: Ono to tek moramo traiti u evropskim literaturama preko kratkih i dugih slogova, preko varijacija akcenta, preko kombinacija matematske naravi, da bismo uhvatili smisao ritma sve nam je to dano u jednom zamahu s pomou obine slune percepcije pri svakoj reenici ili stihu iz afrike knjievnosti (Pogovor, Genij Afrike, 1977..). Petar Guberina jednom je rekao da poruku afrike kulture ponajbolje izraava Senghorov stih iz poeme Na poziv rase Saba: mi smo ovdje, svi sjedinjeni, u razliitosti..... To je bila i njegova poruka.

Biserka Cvjetianin Pedesete i ezdesete godine prolog stoljea bile su razdoblje u kojem je Petar Guberina intenzivno pisao o afrikoj kulturi i knjievnosti, upoznavao nau sredinu s novim, nepoznatim fenomenima, uspostavljao brojne interkulturne veze i suradnju. Sve ono to danas toliko istiemo, od potivanja kulturne raznolikosti do interkulturne komunikacije proimalo je njegov ivot i rad

ISSN 1331-9868

Libra Libera

7 7 1 3 3 1

9 8 6 0 0 4

asopis za knjievnost i drugo broj 15 prosinac 2004.

Potivanje kulturne raznolikosti

Sve je poelo u vrijeme studija Petra Guberine u Parizu sredinom tridesetih godina prolog stoljea, kada mu najblii prijatelji postaju zaetnici pokreta crnatva, Lopold S. Senghor iz Senegala i Aim Csaire s Martinika. Guberina ih jedno ljeto poziva u svoj dom u ibeniku. Senghor nije mogao doi, a Csaire se odazvao pozivu. Csaireovo poetsko djelo Zapis o povratku u zaviaj, koje se smatra himnom svih crnih ljudi svijeta, nastalo je tog ljeta 1935. upravo u ibeniku, na alu Martinske: more, nebo, pa i samo ime mjesta budili su u pjesniku Csaireu osjeaj da je na rodnom otoku Martiniku. Od izlaska Zapisa 1939. do danas, mnogi strunjaci koji su se bavili Csaireovim djelom naglaavali su injenicu da je Zapis nastao u rodnom kraju Petra Guberine. Tako Robert Bray u novijem lanku u kojem analizira Csairea i Whitmana (Knowing Grasses: Aim Csaires Cahier dun retour au pays natal and Walt Whitmans Song of Myself, 2003.) istie da je opepoznato kako je nastao Zapis, ali ipak ne moe odoljeti da jo jednom, u detalje, ne ispria susret veli-

----------------------------------------------------------- KONTEJNER - biro suvremene umjetnike prakse: intemedijalni i interdisciplinarni projekti na sjecitu znanosti, tehnologije i umjetnosti, hibridna i inovativna uporaba medija - ruenje normi, drutvo budunosti, postovjek PUNO SLIICA!!! ----------------------------------------------------------- STEWART HOME - radikalni engleski knjievnik (anarhist, antianarhist, skinhed, panker, neoist, Antikrist) koji postavlja petarde u nos umjetnosti i guzicu kapitalizma! ----------------------------------------------------------- Jam session 9 pria na zadanu temu MJESTO RADNJE - JAVNI TRANSPORT. ----------------------------------------------------------- NOVI AMERIKI STRIP - stripovi Arta Spiegelmana, Adriana Tominea, Daniela Clowesa, Roberta Crumba, Petera Kupera i Chrisa Warea + teorijski tekstovi o stripu! -----------------------------------------------------------NOVA LIBRA LIBERA - VEA, LJEPA, LUA, PAMETNIJA!!! ------------------------------------------------------------

cmyk

VII/148, 10. veljae 2,,5.

razgovor

Buden i Slapak
Mitovi iz samoposluivanja
Omer Karabeg Jesu li drave na podruju bive Jugoslavije zarobljenici prolosti o tome su razgovarali u emisiji Most Radija Slobodna Evropa Svetlana Slapak, dekanica kole za postdiplomski studij humanistike u Ljubljani, i Boris Buden, hrvatski publicist koji ivi u Londonu
to je veliina hrvatskog ili srpskog naroda?
Jedna je od najpogubnijih zabluda pria o vlastitoj veliini. Hrvatska sebe vidi kao predzie kranstva, Srbi o sebi govore kao o nebeskom narodu, Bonjaci sebe smatraju potomcima bogumila. Svetlana Slapak: Mislim da pria o vlastitoj veliini sama po sebi nije loa, jer se na osnovu mitova o vlastitoj veliini moe neobino dobro razviti kritika u svakoj novoj generaciji. To pokazuje primer francuske istoriografije koja je doivela nezapamen razvoj upravo zato to je svaka generacija imala dovoljno materijala da kritikuje ono to je prethodno uradila. Dakle, nije problem u mitu o veliini, koji je, na kraju krajeva, logina posledica mitologije malog naroda, nego u tome to se sistematski potkopavalo znanje i to je sistematski unitavana kritika misao. Boris Buden: Rije je o tome da je potpuno otvoreno to emo u naoj prolosti proglasiti veliinom, a to emo potpuno potisnuti i skriti. Uzmimo, na primjer, odnos prema Drugom svjetskom ratu. to je veliina srpskog naroda? Draa Mihailovi ili antifaistika borba? to je veliina hrvatskog naroda? Ante Paveli ili antifaistika borba? To su stvari koje su danas potpuno nerazjanjene. Gospoo Slapak, kako gledate na ovu zbrku oko faizma i antifaizma koju danas imamo u javnosti u dravama bive Jugoslavije? Svetlana Slapak: Ona je, naravno, katastrofalna. Antifaistiko opredeljenje je bilo osnovni motiv za osnivanje evropske zajednice, to moda suvie esto zaboravljamo. Bez toga ne bi bilo evropske zajednice. Ako hoete da ivite u Evropi, morate po definiciji biti antifaista, antirasista i sve ostalo. Dakle, ne bi trebalo da bude nikakvog dvoumljenja oko antifaistike orijentacije. S druge strane, upozorila bi da smo mi u ovom trenutku skoro sasvim raskinuli sa racionalistikom i ateistikom tradicijom 18. veka, to je pogubno za napredak inteligencije, za napredak znanja, za napredak institucija koje neguju znanje. Boris Buden: Gospoa Slapak je spomenula ateizam, pogaajui zapravo jedan vrlo aktualan problem, a to je raspad sekularistike tradicije koja je kod nas bila prezentirana kroz antifaizam i kroz komunistiku partiju i komunistiki pokret. Danas je nestankom cijelog lijevog, komunistikog kompleksa, nestala i ta tradicija, koja je, naravno, sama po sebi mnogo dublja od tradicije komunistikog pokreta. jedan sveenik esto posluuje i do ezdeset upa, to je potpuno nemogue. To je pozitivan razvoj i napredak u svakom sluaju, koji u potpunosti podravam. S druge strane, kod nas biljeimo neto kao veliki revival vjere, crkve su prepune, svi ljudi govore o tome kako vjeruju u Boga, kako se vraaju religiji. Meutim, kada se malo bolje analizira taj fenomen, onda se vidi da zapravo tu uope nije rije o nekakvom novom valu autentine vjere u Boga, nego je naprotiv rije o tome da je crkva na svim ovim naim prostorima posluila kao temelj nacionalne i nacionalistike identifikacije i da je upravo politika to to je ljude u crkvu dovelo. Odnosno, crkva im je pruila mogunost da se iz nekadanjih socijalistikih masa takorei preko noi pokrste u Hrvate, Srbe, Bonjake, Slovence i tako dalje. Drugim rijeima, crkva, odnosno vjera, ne ivi od Boga, nego od dnevne politike, ivi tako to izdaje svoje najesencijalnije principe. Ono to se kod nas zbiva je u biti jedan oblik ateizacije kroz politizaciju crkve, kroz zauzimanje jednog novog, hegemonijalnog poloaja, ne samo u politikom, nego i ekonomskom smislu, jer je crkva ponovo zasjela na grbau svog naroda. Svetlana Slapak: Crkva je jedna oportunistika institucija, koja jednostavno bira svoje mesto u kulturi i dravi u kojoj ivi. Dobar primer tog veoma velikog oportunizma je Srpska pravoslavna crkve koja je dosta dobro preivela komunizam saglaavajui se sa glavnim linijama politike i ne pravei velike probleme. A zatim je, kada je videla prostor za sebe, taj prostor jednostavno zauzela. Re je o zauzimanju politike praznine i, konano, materijalnih dobara. Sramotno je za crkvu da trai da joj se vrate nekakva materijalna dobra koja je posedovala, da joj se vrate, na primer, ume, to je sluaj u Sloveniji.

ospoo Slapak, u kojoj mjeri mitovi prolosti odreuju javni diskurs u dravama na podruju bive Jugoslavije? Svetlana Slapak: Mislim da mitovi nita ne odreuju, nego su oni manipulisani da bi se stvorili novi diskursi koji onda odreuju situaciju. U tom smislu prolost nije nimalo kriva, nego su krivi oni koji zloupotrebljavaju naracije o prolosti i izmiljaju nove da bi postigli politike ciljeve u sadanjici. A tko su ti koji manipuliu prolou? Svetlana Slapak: Ako se zadrimo na primeru bive Jugoslavije, jasno je da su ljudi koji su ponudili te prie nosiocima vlasti bili intelektualci u svim republikama, ponajvie u Srbiji, i te reciklirane prie su onda politiari iskoristili da bi utvrdili svoju vlast kod naroda koji je sve manje i manje bio pismen. Kojim se priama najvie manipulisalo? Svetlana Slapak: U Srbiji je to, naravno, bio kosovski mit. U drugim krajevima bive Jugoslavije korieni su razliiti nacionalni mitovi koji su se zgodno mogli zloupotrebiti. Ali sam izbor mitova nije bitan, bitno je ta se sa njima uradi u svakodnevici. Boris Buden: Slaem se da mitovi o prolosti sami po sebi nisu krivi. Osim toga, mislim da fraza o zarobljenicima prolosti na neki nain ne tima zato to se nai narodi ne odnose prema prolosti u smislu nekog zatvora, nego je doivljavaju kao neku vrstu samoposluivanja. Oni iz te prolosti, bez ikakve racionalne logike, osim logike politike manipulacije, uzimaju to god im zatreba i od toga prave sadraj dnevne politike, a pritom veoma esto negiraju prolost.

Svetlana

Boris

Svetlana Slapak: Prolost nije kriva, nego su krivi oni koji zloupotrebljavaju naracije o prolosti i izmiljaju nove da bi postigli politike ciljeve u sadanjici

Crkva kao temelj nacionalne i nacionalistike identikacije

Gospoo Slapak, zato je dolo do raspada sekularistike tradicije? Svetlana Slapak: Religiozne naracije su jednostavne i privlane. Ako se u takvom obliku sretnu sa svojim sudbonosnim ljubavnim partnerom trivijalnim diskursom medija, meavina je eksplozivna i unitava elju za znanjem. To je regradacija koja je zastraujua na evropskom planu. U tom smislu je modernizam koji je sa sobom nosio komunistiki pokret kljuan, jer da biste bili komunista, morali ste, jednostavno reeno, da proitate neke knjige. Ponekad brdo knjiga, ponekad manje knjiga. A da biste bili dobar Srbin, dobar Hrvat ili pripadnik bilo koje nacije, dovoljno je samo da imate mamu i tatu iste krvi, istog roda. Boris Buden: Spomenuo bi jedan drukiji primjer. Francuska biljei neto to moemo takoer proglasiti katastrofom, a to je katastrofa njezine klasine religije, kranske, katolike religije. Crkve su potpuno prazne. Nedavno sam bio u Francuskoj i posjetio dvije crkve, u jednoj je bio restoran, u drugoj je bio diskoklub. Uvoze se sveenici iz Poljske, iz Treeg svijeta,

Boris Buden: Crkva, odnosno vjera, ne ivi od Boga, nego od dnevne politike, ivi tako to izdaje svoje najesencijalnije principe. Ono to se kod nas zbiva je jedan oblik ateizacije kroz politizaciju crkve, kroz zauzimanje novog, hegemonijalnog poloaja

Neistraena povijest Balkana

Moe li se rei da su balkanski narodi optereeni suvikom istorije? Boris Buden: Ne dijelim to miljenje. Stalno se govori da ljudi na balkanskim prostorima pate od povijesnih mitova umjesto da pogledaju

cmyk

razgovor
rilnih dijaloga, koji zapravo ne znae nita, neophodno je u komunikaciju uvesti antagonizam koji, pre svega, podrazumeva kritiko bavljenje sopstvenom prolou i prolou drugih, ali prevashodno sopstvenom prolou. Ako u dijalogu individua ne doivljava sebe kao kolektiv, nego kao samu sebe, kao intelektualno zrelu osobu koja hoe da kae neko svoje miljenje na osnovu steenog saznanja, onda je situacija potpuno drugaija. Sve dok uesnici predstavljaju nekoga, dijalog jednostavno nije mogu. Isto tako, nuno je dekonstruisati patrijarhalizam. Jer, kada izaete iz patrijarhalnog koda, veina argumenata o Drai, Paveliu, o istoriji, o mukoj istoriji i svemu ostalom, pada. Mislite li da je sada komunikacija meu dravama i ljudima na prostoru bive Jugoslavije optereena patrijarhalnim kodom? Svetlana Slapak: Itekako. Stalno se ponavljaju isti modeli miljenja. Pogledajte, recimo, govore Dimitrija Rupela, Vuka Drakovia, biveg hrvatskog ministra inostranih poslova Miomira uula i jo nekih, to je stalno ponavljanje patrijarhalnih kodova sasvim dobro upisanih u svakodnevicu diplomatskog govora. Gospodine Buden, mislite li i vi da javnom komunikacijom na podruju bive Jugoslavije dominira patrijarhalni kod? Boris Buden: Naravno da dominira. Tamo gdje dominira crkva, dominira i patrijarhalni kod per definitionem, to je potpuno jasno. Ali postoji problem koji je, po mom sudu, mnogo aktualniji. Procesi koji su se odvijali na ovim prostorima devedesetih raspad komunizma i socijalistike drave, kao i nastanak novih nacionalnih zajednica proizvodili su ne samo patrijarhalne kodove komuniciranja nego i patrijarhalne odnose. S propau industrijskog modernizma i porastom nezaposlenosti koji je prije svega pogodio ene, ena, koja je nekada bila u javnom prostoru, a to je prostor radnog kolektiva, sve vie se povlai u privatnu sferu obitelji, dakle, ponovo pod vlast obitelji koja je kod nas u osnovi patrijarhalna. Ona sve vie ide u crkvu koja je takoer radikalno patrijarhalna institucija. Devedesetih se dogaa zapravo progon ene iz javne sfere, to je takoer dio procesa suvremene globalizacije, suvremene propasti industrijske civilizacije, ako hoete. ena je osuena na kuni rad i na nezaposlenost.

VII/148, 10. veljae 2,,5.

Svetlana Slapak: Mi zapravo nemamo dovoljno kontakta s istorijom. Nemamo dovoljno prouavanja, nemamo dovoljno kritike misli, nemamo dovoljno humora, to je kljuno za normalan odnos prema prolosti. Pre bih rekla da je Balkan neistraen, nego da smo optereeni prolou

realnosti u oi. Ali ja ne mislim da ti mitovi prolosti nuno, poput utega, vuku te narode na dno. Postoje i potpuno aktualni mitovi, mitovi devedesetih, koje ne shvaamo kao mitove, a koji, po mom sudu, imaju daleko dublji mitski karakter od mitova kao to su onaj o antemurale christianitatis kod Hrvata ili kosovski boj kod Srba. Takav je, recimo, mit o nacionalnoj suverenosti koji zvui veoma racionalno i koji je, na ovaj ili onaj nain, politiki upotrijebljen devedesetih godina na svim prostorima. Pogledajmo to je od njega ostalo nakon deset godina. Uzmimo hrvatski sluaj od cijelog mita o samostalnoj, suverenoj, nezavisnoj hrvatskoj dravi, o Hrvatima koji imaju svoju puku na svom ramenu i svoju lisnicu u svome depu i koji su svoji na svome, ne ostaje nita u realnosti globalnog kapitalizma, u realnosti novih politikih, evropskih i izvanevropskih integracija. Suverenost nacionalnih drava, za koju su ljudi bili spremni ne samo ginuti nego i ubiti, u ime ega su uostalom i ubijali, protjerivali, klali i silovali, to je danas neto to manje-vie mogu objesiti maku o rep. Svetlana Slapak: Mogla bih paradoksalno da postavim i drugaiju tezu da mi zapravo nemamo dovoljno kontakta sa istorijom. Nemamo dovoljno prouavanja, nemamo dovoljno kritike misli, nemamo dovoljno humora, to je kljuno za normalan odnos prema prolosti. Pre bih rekla da je Balkan neistraen to se tie prolosti, nego da smo optereeni prolou. Koliko razliite interpretacije dogaaja u prolosti oteavaju komunikaciju meu narodima na podruju bive Jugoslavije? Ponekad se ini da se komunikacija pretvara u niz monologa, svako pria svoju priu, bez imalo elje

da saslua argumente onoga drugoga. Boris Buden: Postavlja se pitanje kakav je to dijalog u kome svako uporno ponavlja jedno te isto, to se ne moe nazvati komunikacijom. Komunikacijom se ne moe nazivati dijalog u kojem Srbin objanjava Hrvatu zato je Draa Mihailovi prvi gerilac Evrope i zato je on mnogo vaniji od Josipa Broza Tita, a Hrvat objanjava Srbinu zato je Ante Paveli odani borac za hrvatsku nacionalnu suverenost. Mislim da tu ne postoji mogunost da se ljudi razumiju. Onog trenutka kada uspijemo, ne samo na ovim prostorima, nego openito i u Evropi i svijetu, artikulirati pozicije koje su po sebi transnacionalne i univerzalistike, bit e mogue prevladati situaciju u kojoj Srbin doivljava Drau Mihailovia kao velikog heroja, a Hrvat Antu Pavelia kao borca za nacionalnu suverenost. Moramo, dakle, zauzeti poziciju koja transcendira partikularnosti, a ona je mogua samo kao aktualna politika pozicija, ona koja e odgovarati na probleme suvremenog svijeta, na probleme globalnog kapitalizma, na probleme Evrope od sutra, a ne Hrvatske i Srbije od prije ne znam koliko godina.

Boris Buden: Postoje i aktualni mitovi devedesetih, koje ne shvaamo kao mitove, a koji, po mom sudu, imaju daleko dublji mitski karakter od mitova kao to su onaj o antemurale christianitatis kod Hrvata ili kosovski boj kod Srba. Takav je mit o nacionalnoj suverenosti koji zvui veoma racionalno i koji je politiki upotrijebljen devedesetih na svim prostorima

Patrijarhalni komunikacijski kod

Ali, naalost, to se ne deava. Mi imamo ba tu situaciju u kojoj Srbin objanjava Hrvatu da je Draa Mihailovi velika linost antifaistikog pokreta iz Drugog svjetskog rata, a Hrvat brani Nezavisnu Dravu Hrvatsku. Svetlana Slapak: Neophodno je da se dekonstruiu oni delovi dijaloga koji ne slue niemu jer su samo ponavljanje stanovita odreenog kolektiva. Da bismo izali iz podruja ste-

Tko e prosvijetliti uitelje?

Zlo koje je na Balkanu poinjeno u prolosti izaziva nova zla, a osveta proizvodi novu

osvetu. Krug zla se nikad ne zatvara. ini se da prolost stalno upravlja sadanjou. Ima li nade da se taj zaarani krug zla i taj stalni ciklus novih ratova jednom prekine? Svetlana Slapak: Ima, naravno. Dosta se dobro zna ta treba uraditi. To su pokazala iskustva posle Drugog svetskog rata u mnogim zemljama, posebno u Nemakoj. Potrebno je, na simbolikoj i, ako hoete ritualnoj ravni, stalno se seati rtava, pominjati rtve, utvrditi datume. Na praktinoj, pravnoj ravni potrebno je obaviti kljune poslove sudskih procesa i osuivanja ratnih zloinaca. Nije to neki ni mnogo veliki, ni mnogo pametan program. Ako to ne moe da se izvede, onda zaista ne moe ni da se krene nikuda dalje. Ponavljam, kljuno je seanje na rtve, njihovo pominjanje sve dok se, zahvaljujui zasienosti, ne postigne odgovarajui stepen obavetenosti o tome ta se zapravo desilo. U Srbiji imate veoma specifinu situaciju, obavetenosti ima dovoljno, ali nema priznavanja, odnosno osveivanja, zato to na tome ozbiljno ne radi nijedna dravna institucija. Na tome rade samo nevladine organizacije. A ljudi iz tih organizacija izloeni su svakodnevnim uvredama samo zato to rade posao koji bi morala da obavi drava, a ne da se u Evropi sramoti svojom sumanutom argumentacijom o tome zato nee sada, danas, ove nedelje, prekosutra, da preda generale i tome slino. Boris Buden: Ne mislim da u povijesti postoji nekakav zatvoreni krug zla i da se neki narodi, specifino ovi nai, nalaze u tom krugu. Takoer ne mislim da je izlaz iz tog zaaranog kruga zla u pobjedi tolerancije i pomirenja. Htio bih podsjetiti da zlo poinje ideologijom pomirenja prezentiranom kroz ideju Franje Tumana o pomirenju partizana i ustaa, o mijeanju kostiju u Jasenovcu, i tako dalje. Mislim da je izlaz iz onoga to zovete zaarani krug zla u novim radikalnim antagonizmima koji su, naravno, politike naravi. Ne mislim da je izlaz u prosvjeenju. Mogu samo ponoviti onu klasinu Marksovu tezu iz Teza o Feurebachu tko e prosvijetliti uitelje koji bi trebali prosvjeivati druge. Tko e prosvijetliti sve te akademike hrvatskih i srpskih akademija? Pa oni su zapravo u potpunosti zamraili ovaj prostor. Nove generacije mogu pronai izlaz iz zla samo radikalnim antagonizmom prema svojim intelektualnim i kulturnim institucijama i prema onome to im se danas servira kao njihov kulturni i povijesni identitet.

cmyk

10

VII/148, 10. veljae 2,,5.

esej

Fenomen kvorecky
Jaroslav Pecnik U povodu osamdeset godina od roenja ovoga neponovljivog armera i majstora pisane rijei, treba podsjetiti da je piui o malim stvarima, on ispisivao neku vrstu paralelne i neslubene ideologijske povijesti ekog drutva u mijenama dvadesetog stoljea
na vlasti, potkupljeni sitnim privilegijama, do kraja i bez ostatka proda(va)li duu vragu i tako zapravo postajali prainom stvarnog svijeta. Na specifian, eki nain, kvorecky je, sluei se komikom i groteskom, pogledao istini u oi, a sve sukladno svome literarnom naelu o dunosti pisca koji nikada ne smije lagati. Zarad toga, sam je osobno iskusio usud zabranjenog pisca, disidenta i, na koncu, prognanika, ali od svojih naela nikada nije odstupio. Junak njegovih najboljih romanesknih ostvarenja, Danny Smiricky (alias J. .), uvijek je, pa i u najdramatinijim situacijama ivota, pronalazio put i nain iskupljenja, majstorski prilagoavajui vejkovtinu duhu svoga vremena. U kratkoj autobiografiji Sluaj neuspjenog tenorsaksofonista (Prag, 1994.), a u povodu objavljivanja njegova kod italake publike svakako najpopularnijeg, dugo zabranjivanog romana Oklopni bataljon, zapisao je: Svojim djelom nisam elio obraditi dobrog vojaka vejka komunistike armade. elio sam jedino iskazati apsurdnost ideologijske ortodoksije, otjelotvoriti esenciju pasivne rezistencije i ismijati autoritete ukazujui na raskorak dogmatskih stereotipa i stvarnosti. Sam je kvorecky esto naglaavao kako sebe nikad nije vidio kao pisca velikih povijesnih tema; uvijek je namjeravao pisati o malim, obinim stvarima: ljubavi, djevojkama i glazbi (poznat je kao veliki poklonik jazza, kojem je posvetio nekoliko sjajnih pripovijetki), ali, na koncu, zarad politike, sve je i mimo vlastita htjenja ispalo drukije. Piui o malim stvarima, ispisivao je neku vrstu paralelne i neslubene ideologijske povijesti ekog drutva u mijenama dvadesetog stoljea. Nikad se nije smatrao disidentskim knjievnikom, iako mu je bilo oduzeto eko dravljanstvo, upravo zarad objavljivanja disidentske literature u emigraciji. Prisilni egzil nikada nije shvatio kao tragediju; u svome glasovitom ogledu U izgnanstvu, kod kue, pisao je da se osjea doma samo tamo gdje moe slobodno objavljivati knjige i kritiki govoriti ono to misli.

Dok sam mogao svirati jazz i udvarati se djevojkama, nisam imao nita protiv nikoga. A, kada su mi to poeli braniti, shvatio sam da samo pisanjem mogu izmijeniti stvari

etom prola 2004. godina, za eku je kulturu, posebice knjievnost, bila obiljeena trima atraktivnim i znaajnim obljetnicama. Glasoviti pisac Milan Kundera, koji ve desetljeima ivi u egzilu u Francuskoj, samozatajno je i u tiini proslavio sedamdeset i pet godina ivota, a sve itanijem i popularnijem Bohumilu Hrabalu (roen 1914., a tragino preminuo 1997.), neponovljivom pripovjedau haekovske provenijencije i vejkovskog tiha, u povodu devedesete godinjice roenja, bila je, u prvoj polovici godine, posveena svekolika pozornost intelektualne, ali i ire eke i srednjoeuropske kulturne javnosti. Meutim, ipak je najvea pozornost bila posveena enfant terribleu eke knjievnosti i korifeju egzilnog izdavatva, Josefu kvoreckom, koji upravo proslavlja osamdeset godina, a u iju su ast posljednjih mjeseci organizirani brojni simpoziji i konferencije, gdje se pokuava na nov nain rasvijetliti lik i djelo ovoga neponovljivog armera i majstora pisane rijei. Svjetsku slavu i iroku italaku popularnost Josef kvorecky stekao je objavljivanjem brojnih knjiga u kojima je na originalan i neponovljivo ironian nain izvrga(va)o podsmijehu i ruglu slubenu doktrinu soc-realizma, odnosno ideologiju totalitarnoga komunistikog drutva. Sve to je u ekom drutvu tih olovnih godina bilo ivo i kreativno, bilo je zabranjeno, prognano u duhovnu emigraciju ili katakombe kulturnog podzemlja, a javnost se posredovanjem komunistikih aparatika i kovaa lane sree kljukala i duhovno disciplinirala zastraujuim (neo)staljinskim dogmama i ritualima. U osami svoga literarnog laboratorija, kvorecky je (iz)naao arobnu formulu za alkemiju rijei, koja je posvema korespondirala sa senzibilitetom (post)modernog ovjeka i njegova (ne)vremena. Na jednostavan, istina gorak i trpak, ali uvijek prepoznatljivo duhovit nain, kvorecky je oslikao sloena pitanja i probleme suvremenih totalitarnih ideologija. Jedinu obranu pred tim monstruoznim napastima pronalazio je u humoru, ironijsko-melankolinom odmaku od stereotipa stvarnosti, blagom sarkazmu i suptilnom cinizmu, te se tako obraunavao s infantilnou i beskrupuloznou zarobljenog totalitarnog uma.

Teka hereza
kvorecky (roen u Nachodu 1924., u imunoj graanskoj obitelji, koja je u ivotu i radu slijedila najbolje masarykovske tradicije socijalnog razvoja i pravednosti, odnosno ideale humaniteta, kojima ga je za cijeli ivot inficirala i moralno obiljeila), nakon svrene realne gimnazije u rodnom gradu, bio je 1943. poslan na dvogodinji prisilan rad u tvornicu, jer su eke visoke kole u vrijeme tzv. nacistikog protektorata bile zatvorene za pripadnike nie, slavenske rase. U veljai 1948., komunisti su obitelj kvorecky proglasili reakcionarima i trebala je, zajedno s pripadnicima aristokracije, klera i srednje poduzetnike klase, biti likvidirana. Samo zahvaljujui sretnom spletu okolnosti, kvorecky je uspio upisati Filozofski fakultet Karlova sveuilita u Pragu, gdje je diplomirao engleski jezik i knjievnost, a ubrzo je (1951.) i doktorirao s temom o Thomasu Painu. Jedno je vrijeme predavao po provincijskim kolama, a potom je kao vrstan prevoditelj postao urednik uglednog asopisa Svjetska knjievnost, a ubrzo i urednik dravne izdavake kue za lijepu knjievnost. Neposredno nakon svretka studija, u dobi od samo 24 godine, napisao je roman Kukavice (objavljen tek desetak godina kasnije, tj. 1958.), u kojem je na posvema nov i moderan nain, suprotan propisanim socrealistikim obrascima umjetnosti, kritiki artikulirao osjetljiva pitanja rata na ekom tlu i neslavnu ulogu domae malograantine u tim traginim zbivanjima. Naravno, komunistiki cenzori dugo nisu doputali tiskanje takve heretike knjige koja je nemilosrdno otkrivala stvarne, nasuprot nametnutim istinama. Meutim, koncem

pedesetih godina prolog stoljea, u jeku unutarpartijskih sukoba, liberalno je krilo vladajue stranke uspjelo zaobii cenzore i ishoditi odobrenje za tiskanje spomenute knjige. kvorecky je tek kasnije doznao da su eki komunistiki dogmatici svjesno napravili propust i dopustili objavljivanje knjige jednog nepartijca, kako bi isprovocirali rat protiv svojih neistomiljenika, a potom i njihovu smjenu. Kod kritiara knjiga je bila posvema diskreditirana; jedino ju je oduevljeno pozdravio, u dnevniku Veernji Prag, poznati pisac Jiri Lederer, ali je nakon toga za kaznu dvije godine bio bez posla. kvorecky i njegov roman posluili su samo kao topovska hrana tog sukoba; pisac je, kao kolateralna teta, bio drutveno marginaliziran i profesionalno izoliran. Iz dananje perspektive, svekolika se ta afera ini besmislenom i prenaglaenom, ali problem je bio u tomu to je pisac kroz lik Dannyja Smirickog, a zapravo najslavnijeg alter ega eke poratne literature, ismijao ideologiju komunistike samoobmane i krute kanone dravotvorne estetike. Staljinistiki i nacionalistiki uvari javnog morala, tekst kvoreckog iitali su kao teku herezu, kojom se na iritantan nain, drsko i bez ikakva potivanja autoriteta, govori o slavnoj svibanjskoj revoluciji (tj. ustanku ekog naroda protiv nacista 1945.), te se iz posve novog rakursa nepodnoljivom ironijom i armantnom melankolijom posvema degradira patos dravotvorne komunistike ideologije.

Izdavaka kua Sixty-Eight Publishers

Kukavice su bile roman jednog posve novog senzibiliteta i poimanja svijeta, koje je precizno artikulirao ugledni knjievni kritiar P. Blaiek, posebice u analizi glavnog junaka tog romana (Danny Smirickog), kada je zapisao: Veina ljudi svijetom prolazi slijepa na okolinu, usredotoena na realizaciju puko praktikih zadaa i ciljeva... Danny se ni po emu ne razlikuje od tih i takvih ljudi, osim po tomu to suvremenost gleda drugim oima, bolje reeno, to je uope vidi... naprosto takvu kakva jest: korumpiranu, prepunu umjetno (p)odravanih iluzija i obmana. Unato histeriji koja se stvorila oko njegova imena i djela, nastavio je i dalje pisati, ali veinu tih djela objavio je tek nakon 1969., kada je emigrirao u Kanadu. Kako bi preivio kao nezaposlen, slobodan, ali u biti nikome potreban pisac, poeo je objavljivati krimi-romane o detektivu Boruvky, koji su do danas ostali majstorski uzor anrovskog zanata. Istodobno, zajedno s danas slavnim film-

Ismijavanje autoriteta
U ekom, kao uostalom u svim realsocijalistikim drutvima, dominirala je opsjednutost kafkijanskom atmosferom straha, posvemanja neizvjesnost bezrazlonog nasilja, a ukoena se i birokratizirana glupost nametala kao vrhunaravna mudrost. Umijeem svoga literarnoga genija, kvorecky je detektirao i prokazao takvo neprirodno stanje duha, a u svom moda najboljem romanu Inenjeri ljudskih dua (objavljenom u egzilu, u Torontu 1975.), duhom vejkovtine maestralno je detronizirao sve lane komunistike idole i njihove sljedbenike, koji su zarad iluzije vjenog opstanka

cmyk

esej
skim redateljem i emigrantom Miloom Formanom, pokuavao je snimiti film prema predloku svog romana Kukavice, ali osobnom intervencijom samog Antonina Novotnog, tadanjeg predsjednika ehoslovake, projekt je u samom zaetku bio onemoguen. Sredinom ezdesetih godina, kada se politika situacija u ehoslovakoj poela donekle demokratizirati, kvorecky je uspio objaviti neka od svojih, danas glasovitih djela (poput Legende o Emekeu i Lavice), ali ubrzo nakon ulaska sovjetskih trupa u Prag, zajedno sa suprugom, slavnom glumicom Zdenom Salivarovom, pobjegao je iz zemlje i dobio azil u Kanadi, gdje i danas ivi u Torontu, a do umirovljenja predavao je knjievnost na tamonjem sveuilitu. U novoj je domovini obitelj kvorecky osnovala izdavaku kuu Sixty-Eight Publishers, koja je postala zatitnim znakom eke emigrantske, tj. disidentske i necenzurirane literature. Do poetka devedesetih godina prolog stoljea objavili su djela vie od 600 autora kojima je bilo zabranjeno tiskanje knjiga u vlastitoj domovini. Ta je izdavaka kua bila pravo malo udo, jer su Josef i Zdena iskljuivo vlastitim snagama obavljali posao koji u normalnim okolnostima rade cijeli uredniki timovi. Bez entuzijazma kvoreckih, mnoga znaajna djela tzv. zabranjene literature nikada ne bi dospjela do itatelja; samo njima znanim putevima krijumarili su eke knjige tiskane u Kanadi u staru domovinu, koje su se potom kao samizdat pojavljivale u tzv. podzemnoj ediciji Petlice (Lokot) u Pragu, pod urednitvom glasovitog disidenta i pisca Ludvika Vaculika. Potonji je vlastite rukopise, kao i ostalih zabranjenih autora, tajnim kanalima doturao u Toronto i tako je djelovala izdavaka kua, koja je za povijest uspjela sauvati ono najbolje to je okovani eki duh tih olovnih godina proizvodio. Sam je kvorecky u Kanadi tiskao romane i pripovijetke napisane, a nikada objavljene u domovini, ali u emigraciji je ujedno napisao i neka od svojih najzrelijih djela, poput romana Mirakl (britka satira o Prakom proljeu); Scherzo Capricioso (amerika epizoda u ivotu kompozitora Antonina Dvoka); Prima sezona (opisuje stanje duha eke provincije u doba naci-okupacije); Nevjesta iz Texasa (razmatra ulogu ekih doseljenika u amerikoj ratnoj povijesti), te ve spomenuti Inenjeri ljudskih dua i Oklopni bataljon koji je tek u emigraciji integralno tiskan.

VII/148, 10. veljae 2,,5.

11

Na jednostavan, istina gorak i trpak, ali uvijek prepoznatljivo duhovit nain, kvorecky je oslikao sloena pitanja i probleme suvremenih totalitarnih ideologija

pokuao na (tragi)komino vejkovski nain pronai odgovore na vjena pitanja o tajnama smisla ovjekove egzistencije. Zahvaljujui njegovu hrabrom i nesalomljivom duhu, protjerani se vejk posredovanjem disidentske literature, iako potajno, ali ipak na velika vrata vratio u domovinu. kvoreckom, uostalom kao i Haekovu antijunaku, nita to je ljudsko nije bilo strano, jednostavno stoga jer se o smislu ivota nigdje i nikad ne moe izrei posljednji sud. Pokuaji da se ideologijama i politikom upravlja ivotom tek su puka iluzija; sva konana rjeenja ( Endlsung ) uvijek su loa rjeenja; na koncu nita i ne rjeavaju, samo ire prostore patnje i trpljenja. A kvorecky je svojom literaturom kroz smijeh i suze pokuavao ublaiti tegobe ivota svima onima koji su pristali na avanturu iitavanja njegova djela.

CENTAR ZA MIROVNE STUDIJE raspisuje natjeaj za umjetnika djela na temu Azil kao ljudsko pravo u okviru KAMPANJE ZA AFIRMACIJU I ZATITU PRAVA NA AZIL HRVATSKA (K)RAJ NA ZEMLJI
Natjeaj je otvoren za umjetnike i umjetnice i one koji se tako osjeaju. Otvoren je za umjetnike slike, fotograje, instalacije, skulpture, kratke prie i poeziju. Uvjeti natjeaja: Autor/ica moe poslati najvie dva rada pria ne smije biti dua od 10 kartica teksta ( 1 kartica = 1800 znakova ) fotograje mogu biti digitalne ili klasine, maksimalne dimenzije 10x15 pojedino djelo moe biti sastavljeno od vie fotograja digitalna fotograja umjetnike slike, instalacije i skulpture te kratak opis djela koji ukljuuje sadraj, dimenzije i izvedbu ( osim poezije i kratke prie ) Pristigle radove selektirati e lanovi strunog irija: Karmen Ratkovi, Tom Gotovac i Borivoje Radakovi. Izabrani radovi e biti javno predstavljeni na izlobama i javnim manifestacijama u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku. Nagrada za najzanimljiviji rad je podrka umjetniku/ici u vrijednosti od 475 EUR za promociju rada ili izradu umjetnikog djela. Molimo da radove aljete u pisanoj i/ili digitalnoj formi e-mailom na adresu azil@cms.hr Iz navedenoga se iskljuuju klasine fotograje koje moete donijeti osobno ili poslati na adresu Centra za mirovne studije. Natjeaj je otvoren od 1. veljae do 1. lipnja 2005. Za sve dodatne informacije obratite se na telefon Centra za mirovne studije: 01 233 8315. Organizator zadrava pravo javne prezentacije, koritenja i distribucije pristiglih materijala.

Pisanje poput disanja

Jo dok je ivio u ehoslovakoj, blisko se druio s Hrabalom, a posebice s glasovitim slikarom Jirkom Kola om, koji je sve do odlaska u emigraciju u Francusku (1978.) bio svojevrsno sredite ekoga duhovnog otpora, tj. podzemnoga umjetnikog pokreta. Bolje reeno, Kolaov krug odravao je u ilegali kontinuitet graanskog duha i svjetonazora. Nakon odlaska u emigraciju, upravo je kvorecky bio taj koji je u novim uvjetima promovirao Kola ov kontinuitet graanskog neposluha i nunosti orijentacije eke kulture i politike prema zapadnoeuropskim obrascima i standardima. Citirajui Williama Faulknera, kvorecky je zapisao: Oni koji mogu, drutveno su aktivni i mijenjaju stvari. A, oni koji ne mogu i trpe, zarad svoje bespomonosti, o tomu piu. kvorecky je shvatio da je njegov poziv pisanje, ali ne puko pisanje kojim se zamjenjuje nekakva politika aktivnost ili ideologijska djelatnost, nego mu je pisanje postalo poput disanja, nain na koji zapravo jedino realno i stvarno ivi. Jednom je prigodom rekao: Dok sam mogao svirati jazz i udvarati se djevojkama, nisam imao nita protiv nikoga. A, kada su mi to poeli braniti, shvatio sam da samo pisanjem mogu izmijeniti stvari. Prema vlastitu priznanju, o emu je posebice pisao u glasovitoj knjizi, simboliki naslovljenoj Samoerbuch (u slobodnom prijevodu: Knjiga koja samu sebe jede ), najljepe i najvanije stvari u ivotu dogodile su mu se u mladosti, u najljepem gradiu na svijetu, Kostelecu , alias Nachodu, a svekolika literatura nije nita drugo nego pokuaj da se mladost iznova proivi; da se obnovi prima sezona, u kojoj su kie, jeseni, djevojke i ljubavi imali specifian, a danas ve dugo zaboravljen miris i okus. Svojom fascinantnom literarnom, a podjednako tako i izdavakom djelatnou, kvorecky je

Centar za mirovne studije, Livadieva 36, 10000 Zagreb; www.cms.hr, cms@zamir.net, tel/fax:01 233 8315

cmyk

12

VII/148, 10. veljae 2,,5.

esej

Rezanje rezignacije
Danijela Ritoa Izvjetaj o stanju nacije i planeta
mali hrvati kao i ostali maliani nemaju mnogo. VELIKI HRVATI KAO I OSTALI VELIKANI, PROPORCIONALNO SVOJOJ VELIINI, POSJEDUJU TOTA. VELIKI HRVAT PAVELI TOLIKO JE umanjio hrvatsku, a mali hrvat tito toliko je UVELIAO OVU ZEMLJU. Zemlje se riu i na salvetama. Rue se mostovi, a oni s druge strane obale manje su vrijedni ljudi. Ne trebaju se poznavati gramatika i pravopis, ne ita se, kante se pune knjigama. Prevladava utnja, pa se dernjava hukaa uvlai i u viestoljetna stabla.

iljotina i kolai. Ree se i uho. U Provansi. I andaluzijsko oko. to ja reem? Koga da gledam? Sluam? Loe mi se pie teko itam. Kreiram frankentajnovske reenice, jedva probavljive. Bojim se svoje sjene, pa je bojim odbaenim rijeima. Ganuta sam prizorom koji me neprestance proganja iz prolih vremena. Jednozubi noni na klecavim koljenima ljulja jednozubo unue. Baka, tkalaki stan, nakutreni purani. Puran na stolu, glave na pladnju. Krvave ruke ljubitelja purana. Puritanci, Afroamerikanci, krvavi lanci. Tagore u vrtu zakopava opjevane nevjeste, koje su digle ruku na sebe. Palac gore, palac dolje. Palac dolje, svi u katakombe. Konzerve zabranjuju prikazivanje banane, jer oni to tako zovu. Uzorni li su! Naprotiv banana republike su itekako vidljive i podupirane. Raskrinkani su gutai pereca: Busha zanimaju samo naftne buotine. Dok mu keri blizanke teturaju pijane po Ovalnom uredu, djeca obinih smrtnika skonavaju svoje ivote na bojnim poljima. Toliko o prohibiciji.

Ospore ti i snove, eventualno dopuste halucinacije nakon udisanja ljepila. Oblizuju si krvave usne. Krv im potie ve ionako izraeni tek. Za stoku sitnog zuba ostavili su kosti, pa neka se tuku, lake e utei zaokupljenoj masi. Stoka sitnog zuba, zanimljivo ime za punk ili hard-rock grupu

Podgrijano rtveno janje

Silazak s grane je tako spor. A ja se nalazim u 77. dimenziji, nepokretna u drutvenoj elatini, alergina na slova od A do , nesnalaljiva, zbunjena, siuna, boleljiva. Ostanimo zdravi! Jer doktori priseu hipokritovu zakletvu, lijee bogate i poznate. Medijima nas manipuliraju, satelitima pijuniraju, visokotehnolokim orujem ubijaju. Sveto trojstvo. Amen. Kamen u glavu. Zatupljenje. Ponose se, die orujem, srame osjeaja. Superlativi, sve sami supermeni. Razbacuju se kojekakvim uzvienim, velianstvenim, dubokim, bezuvjetnim osjeajima prema izmiljenim entitetima dok su postojea, ivua, stvarna bia rtve do ijih usta nakon obilnih rukova ne dopre ni mrvica saaljenja. Nekome izmiljenome iznad podaju cijelog sebe, dok sve (one) ispod mimoilaze ili gaze kao kozje brabonjke. Podobne spodobe. Bahato se diu njuke, da se ne vidi svjetina. Ugaeno je dostojanstvo. Poserimo se, dajmo najbolje od sebe! Na papiru, na rijeima smo uvijek bolji. Lako emo napisati ode o velikodunosti, dareljivosti, ali teka srca emo stanjiti na podebeli novanik. Naa maksima: nema za prosca ni lipe. Zabranjeno mu je i spavanje pod lipom. Degutantno. Od kurvi koje jebe narod do kurvi koje jebu narod. Materijalni orgazam. Uitak u mirisu novca, a ne u toplini. Centralno grijanje, ili periferija grije centar. Podgrijano janje. rtveno. Budunosti nije dana prilika, odgriena je od nemani prolosti. Naslauju se naim morima suza, i ne daju nam da isplivamo na povrinu. Razapinju komad po komad naeg ivota; najprije uklone klackalice i ljuljake, pa ukinu razne stipendije, potom izbriu radna mjesta i umanje penzije. Ospore ti i snove, eventualno dopuste halucinacije nakon udisanja ljepila. Oblizuju si krvave usne. Krv im potie ve ionako izraeni tek. Za stoku sitnog zuba ostavili su kosti, pa neka se tuku, lake e utei zaokupljenoj masi. Stoka sitnog zuba, zanimljivo ime za punk ili hardrock grupu. Stoka. Zubi. Mlijeko. Kosti. Kostobolja. Bol, jer nemaju novca da djeci kupe mlijeko. U drutvu ludih krava, are, tvrde vime. Oajavanje je zakazano u 5 sati poslijepodne. Krave koje su poludjele im su ule da mnoga djeca vie ne piju mlijeko, nego tajkunske keri ispiru njime svoje zlatne obraze. Bogati su, ali nemaju nita za dati. Naprotiv, uzeli bi jo. Tako e imati jo manje dati.

Mali i veliki Hrvati

Zlo se cementira, dobrota je usamljeno djelo nekog naivine, i zato kanjiva. Istina je nepoeljna udavaa, ugroena batina, ami i propada zaboravljena. Rukom pod ruku, rukom pod ruku nekad bratstvo i jedinstvo, a sada samo Paljetkova etnja hobotnica. Edward karoruki ia ivicu. Ne marimo na sadraj, klanjamo se formi; lako se povijemo nemamo kime. SLOBODAn i MIRjana nisu stanja u kojima ivimo ili za koja se borimo, ve jedan krvoloan balkanski par. Prijeti nam Pentagon Prijetnjagon. ivjela amerika demokracija, koja nam omoguuje da slobodno umremo! Kakva glad?! Posluene su nam genetski modificirane delicije. A tko je doao u dodir s osiromaenim uranom doivio je neopisive zgode. Koliki je kvocijent inteligencije pametne bombe? Rekoe da ju je izmislila jedna amerika budala. U Davosu divovi raspravljaju o ekonomskoj devastaciji svijeta. Gramzivost. Jedinu koaliciju koju volim je ona sastavljena od par malih slatkih koala koje su takoer na crnoj listi, koja se svakim danom sve vie proiruje. Nae poruke ne dopiru do nikoga. Lijena nacija. Alijenacija. Tuinci dijele krevet. Krevet je krvav od gubitka nevinosti. Ekstremna higijena, sve se isti. Samo obrazi ostaju prljavi, ukaljani. Voda umire, rijeke su ve otkada utihnule; glas im je pokrio gusti pokriva otrova. Gdje je voda, gdje je papir? Htjela bih neto napisati, i usput ih popiati. Zna se koga. IPAK JE VELIINA VANA

Due s copyrightom
Svinje nose biserje. Smiju ti se u lice, a im se okrene nastupa kreveljenje, dakako prvoklasno, koje je dovedeno do vrhunca. Na polici nudi se bogat asortiman hinjenosti, oskarovske glume. Meu nominiranima ima ponajmanje glumaca, ali je gluma svakako upeatljiva. Takva da u veljai/oujku uvijek biva uruen zlatni kipi. Nita se ne mijenja nabolje. Laje se na Mjesec i ostala nebeska tijela nae galaksije. Crne rupe i dalje usiu svemirske tajne. Dizajn nam oblikuje i nutrinu. Dua ima copyright. Bivaju kanjeni oni koji je neovlateno koriste. Idem traiti bolje Ja. Motam se oko Jajca. Samo jadnici koji se vucaraju po ploniku. Pristie li vie svjetlosti? emu? Ljepe je u mraku.

cmyk

vizualna kultura

VII/148, 10. veljae 2,,5.

13

Grad koji se ogleda u lokvi

Silva Kali Koarieve fotografije su prikaz mizanscene jednoga grada, urbaniziranog teritorija s kojim je umjetnik emotivno i praktiki vezan
Fotografija, izloba Ivana Koaria, Gliptoteka HAZU-a, Zagreb, od 20. sijenja do 10. veljae 2005.
akumulacije, gomilanja, gvalji homogenih stvari materijalom (ljunak) ili sadrajem (otpad). Supostavljeni su kaotinost i ureenost koji daju jedinstvenu sliku svijeta. Fragmenti stvarnog ivota optereeni su vikom znaenja u vidu duanskih logotipa, neonskih krasopisnih ara, obavijesti i zabrana ponuenih na prometnim znakovima, vizualnog vikanja grafitti slikarija na sve se strane gomilaju informacije koje privlae prolaznikovu rastrojenu pozornost (Isusova preporuka ljudima, uostalom, glasila je: postanite prolaznici). Moemo govoriti i o ciklizaciji kao Koarievoj operativnoj metodi prikazan je Zagreb u etiri godinja doba i u njihovim smjenama (ne vidimo, meutim, stablo s kojega otpada kadrom uhvaeno lie), pa tako i zlatna kugla Prizemljenog sunca (u Bogovievoj ulici) koja dobiva karikaturalni izraz pod snjenom kapom (ista skulptura u parku na Korani u Karlovcu nalazi se ispred kulise gotovo ume). Na drugoj fotografiji zamijetit emo da je kugla ispisana porukama frustriranih, kao psihogram strane gradske neuroze (Marina Barievi).

Drutvo je materijal od kojeg e Koari, primarno kipar, zamijeati svoje radove, koristei kao alat fotografsku kameru i priroenu znatielju

a izlobi je predstavljen ciklus fotografija nastalih tijekom proteklih deset godina, koliko dugo umjetnik rabi foto aparat kako bi brzo reagirao na ono to se dogaa u prostorima koji ga svakodnevno okruuju. Fotografije su signirane, to je za Koaria netipino; on svoja djela ostavlja kao da na njima jo treba raditi, pod paspartuom i ostakljenih, s tankim okvirom od letvica nanizanih galerijskim sobama poput Koarievih beskonanih vrpci od staniola. Fotografije na izlobi (a autori postava su Ivica upan i Antun Marai) diskretno su podijeljene u nekoliko skupina motiva, a kao zajedniku formalnu potku imaju panoramski fotografski format, ponekad postavljen okomito. Prikazane su urbane vedute, streetscapes, ili interijeri koji radoznaloj, ljubopitivoj kameri otkrivaju fragmente umjetnikove ili intime Drugoga objed za stolom, bebu na kauu, nazdravljanje anonimnih ljudi u nepoznatim prilikama... Pejzani, uvijek cvjetni motivi na fotografijama takoer pripadaju ureenom, organiziranom svijetu, to najee nije samonikla vegetacija nego hortikulturni nasadi geometrijskih kontura u gradskom parku francuskog tipa. Rije je o prolaenju, putem slika, uvijek istim gradom, Zagrebom, koji nam otkriva svoje manje reprezentativno lice gornjogradskih straara ili nakupina golemog otpada koje autor prispodobljuje nagomilanim artiklima u izlozima. Cvjetnice, roba, ljunane piramide i cijevi pripremljene za polaganje duboko u zemlju, starudija i smee, zapravo su varijante uvijek iste teme

Umjetnost = ivot
Snijeg je ready-made materijal koji umjetnik modelira, kojim stvara stilizirane antropomorfne figurice koje e nasaditi na ogradu svog balkona, i potom ih fotografirati. Mnoga su prikazana mjesta dio umjetnikove paralelne, neformalne biografije pa tako i Dolac na koji gotovo svakodnevno odlazi. Jednakovrijednim prikazivanja smatra kuhinjski i atelijerski interijer, u kojima vlada ista kreativna eksplodiranost stvari. Koarieve su fotografije, dakle, dubliranje stvarnosti, prikazivanje malog ovjeka i obinog predmeta, koji moe biti i otpadak, simboliki predstavljajui fragmentirano zapaanje iz kojeg ovjek ui i zakljuuje o cjelini svijeta. Naroito je zanimljiv ciklus fotografija razlomljenih/frakturnih slika u ulinim lokvicama tako e Cibonin toranj snimiti ne kao reprezentativni valjak koji stremi nebu, nego kao vlastiti obrnuti (naglavce) odraz u vodi koja se zadrala u pukotini na asfaltu. Prema upanu, mlake su medij projekcije neba u nultu parternu razinu iitane kao Koarieva anarhistika nespremnost na pomirbu

s bilo kojom zadatou, pa i onom neba iznad pojavnog svijeta. Odrazi preispituju osjetila promatraa, fikcionaliziraju fotografski dokument. Fotografija je tretirana kao dokument stvarnosti posredovane osjetilima ime Koari u izlobenu nisku nemonumentalnih prizora uvodi vrijednost vlastita iskustva, na fluxusovski nain, bez naknadnih intervencija u pozitiv ili negativ fotografija, uvijek u bojama vidljivog svijeta. Jedini fake detalj je autoportretiranje maskiranog Koaria, kamuflaa u vlastitim fotografijama na donekle hitchckokovski nain. Prisjetimo se, pokret Fluxusa (osnovanog 1961.) tei postizanju dojma prolaznosti i spontanosti umjetnosti, protivljenjem svakom autoritetu, miljenja da nema razlike izmeu umjetnosti i ivota. injenice realnog ivota bivaju posveene kao umjetnika djela, prema ideji da je svaki ovjek i umjetnik i umjetniko djelo jer umjetnost = ivot. Na tom tragu Koari je ve povijesnom gestom premjestio cijeli svoj atelijer na Documentu 11 (Kassel, 2002.) i ondje nastavio sa svakodnevnim radom, na taj nain dovodei u pitanje ne samo znaenje pojma retrospektivne izlobe ve i samu narav umjetnikog djela. Umjetnikov atelijer postaje laboratorij u kojemu e se sresti i izmijeati kvalitativne odrednice poput umjetniko djelo/publika i publika/umjetnik. Uostalom, ne tvrdi li Heinrich da je jedino jo mogua umjetnost sluajna ili retrospektivna.

Potreba uranjanja u grad

Drutvo je materijal od kojeg e Koari, primarno kipar, zamijeati svoje radove, koristei kao alat fotografsku kameru i priroenu znatielju. Drutvo je dio prirode i najvii oblik njezina prikaza, prema Durkheimu. Objekti fotografiranja imaju osobitost

koja nije, prema Ianu Heywoodu, injenina jedinstvenost ve ima znaenje koje u naim ivotima imaju stvari, ljudi i dogaaji koje se ne moe ni zamijeniti ni reproducirati kao utjelovljen, privremeni doivljaj. Ljudski su likovi na Koarievim fotografijama tafaa urbane scenografije, oni su drugi i blinji koji nastanjuju izvanjski svijet na ije detalje umjetnik usmjerava oko svoje kamere. Fotografsko kadriranje simulira filmsko: nagnuta linija horizonta, perspektivna skraenja, ogromna razlika u mjeri objekata u prvom (krupnom) i drugom planu, sluajni motiv u fokusu (nenaglaeni fokus) slike... Na gotovo dadaistiki nain umjetnik jukstaponira heterogene predmete, prizor mokrih kiobrana odloenih pred duanskim vratima priziva fotografiju ovjeka Zrake (Mana Raya) Lijepo kao sluajni sluaj kiobrana i ivae maine. No prije svega, Koarieve fotografije su prikaz mizanscene jednog grada, urbaniziranog teritorija s kojim je umjetnik (roen 1921. u Petrinji, ivi u Zagrebu) emotivno i praktiki vezan. Grad ugrauje u sebe svoje stanovnike, ivot u gradu Irving Blum je (na primjeru L.A.-a) usporedio s polakim potonuem u zdjelu tople kae. Grad umjetnik razumijeva kao historijski osebujan nain vienja, strukturu vidljivoga, suprotstavljeni Konceptni grad moi i pjeaku poetiku otpora (prema de Certeau). U svome gradu Koari prepoznaje fantastini svijet obinoga, stvari kakve jesu, nita vrijedno pamenja, izdvajajui nedignitetni fragment svakodnevnice u fotografskom flash-backu. Za razliku od vrsta (ukljuivo ostale vrste ljudi) koje ga obiljeavaju, figura umjetnika teritorij naprosto, prolazei gradom s kamerom, biljei. Tako je svojedobno (u katalogu izlobe u Modernoj galeriji, Zagreb, 1987.) Koari zakljuio: Istraujui, doao sam do toga da mogu rei da sam na tragu umjetnosti i to mi je dosta.

oarieve fotograje predstavljaju umjetnikovo reagiranje na okolinu i okoli, navodi Ivica upan, kustos izlobe fotograja jedinog hrvatskog suvremenog umjetnika akademika. Umjesto isticanja teme u naslovu Koarieve izlobe istaknut je medij kao ope mjesto. Fotograja, orue gledanja, povijesno nastaje kao nain preispitivanja principa stvarnosti. Fotografska slika je istodobno kaptiranje svijeta i jezik, odnosno sustav znakova.

cmyk

14

VII/148, 10. veljae 2,,5.

razgovor

Drutvo kao darkroom

ao studentu i Tekstilnotehnolokog fakultuta i Akademije likovnih umjetnosti, vai radovi, koje svrstavamo u suvremenu umjetnost, esto su hibridi s modom i tekstilnim dizajnom. Izraujete li ih ivanjem (vlastoruno), ili intervenirate na gotovoj konfekcijskoj odjei perforiranjem, prekrajanjem, araniranjem na neoekivan nain? Ili vai projekti jednostavno simuliraju catwalk, a radovi bivaju noeni poput odjevnog predmeta. Koji je va razlog za stvaranjem u tom mediju? - Moji radovi jesu hibrid tekstilnog dizajna i likovne umjetnosti, ali ne bih pritom dizajn stavio na prvo mjesto, jer mi on, kad idem raditi neto umjetniko, nije polazina toka. Jednostavno, neka iskustva koja sam stekao tijekom studija na Tekstilno-tehnolokom fakultetu primjenjujem na svoje artefakte. Radim i vlastoruno i na ve gotovoj odjei. Primjerice, za izlobu u Galeriji Krii Roban (2000.) uzeo sam dosta gotovih konfekcijskih predmeta i intervenirao na njima. Sve ovisi o situaciji. Nekad doem do gomile neke turske robe koja je fantastino dobro saivena, rije je o nekakvim stereotipnim odjevnim predmetima koje ljudi konzumiraju svaki dan, i na taj nain razljute me to postoje i to je to sve ve tako gotovo. Ponekad kupim itavu tu gomilu i na neki nain je unitim, intervencijama koje mogu i ne moraju biti destruktivne. A nekad jednostavno krenem ni iz ega. Ideja catwalka mi je daleka i strana - ako treba raditi neto to je moda ili dizajn, mislim da je catwalk zadnji nain na koji u to pokazati. No, volim ukljuiti taj aspekt u svoj rad i moda ga ak malo i isparodirati, jer catwalk nije nita drugo nego jedna brza konzumacija. Kad sam 1996. poeo raditi svoje prve haljine, skulpture i instalacije, bilo mi je interesantno doi do spoznaje koliko moda mnogo vie, bre i jae komunicira od bilo kojeg drugog medija. Da biste vidjeli neku sliku, morate otii u galeriju ili kupiti specijalizirani magazin - uglavnom, treba proi neko vrijeme i potrebno je uloiti izvjestan trud. A, htjeli to ili ne, moda e vam doi u kuu: ona je u svim asopisima, ona je sveprisutna, vrlo je atraktivna oku, mediji je vole jer prodaje izdanja i poveava gledanost i, ako je dobra, moe brzo komunicirati po cijelom planetu. Dakle, jedan dan imate modnu reviju, a sljedei dan je po svim novinama u cijelom svijetu neka senzacionalna haljina s revije. To mi je bilo interesantno - koliko je to brz i agresivan proces, i onda sam zakljuio da je to ono to me u ivotu zanima i ime u se baviti. Koje je vae miljenje o mainstreamu dananje visoke mode (haute couture)? - Ono to svi samo gledamo, posredovano asopisima, jest visoka moda - ona je tu samo radi reklame i kao takva je nedostupna i nedostina, te je jako malo ljudi na svijetu uistinu konzumira. Dakle, to je neto to neki autor radi zbog samopromocije - a njome se najee prodaju neki jeftiniji artikli, poput prt--portera i kozmetike. Zapravo, danas je jako malo dobre visoke mode - ona je propala ve u devedesetima. Smatram je sutinski dekadentnom, to mi se s jedne strane svia, a s druge i ne - imam podvojeno miljenje o tom pitanju. O

Vujii
Trpimir Matasovi Razgovor sa Silvijem Vujiiem, dobitnikom Rektorove nagrade Sveuilita u Zagrebu za akademsku godinu 2003/2004. koji u svom radu uspjeno fuzionira modne revije i izlobe, suvremenu umjetnost i kostimografiju

Silvio

konfekciji, meutim, mislim sve najgore - mislim da je ona mnogo gora od visoke mode, jer prodire drutvo i namee gotovi identitet. Konfekcija je ve toliko pojela drutvo, da je sve to nije konfekcija danas abnormalno skupo samo zato to je banalno malo drukije od te iste konfekcije. Dakle, visoku modu bih svrstao u sferu suvremene umjetnosti, a konfekciju definitivno ne bih. Koja je razlika u pristupu radu kada radite samostalno ili kada radite za kazalite - plesne, operne i dramske predstave? Ostavlja li rad za kazalite uope dovoljno prostora za umjetniku autonomiju i, samim time, koliko je ono to radite za kazalite drukije od samostalnih projekata? - Postoje predstave za koje ljudi jednostavno narue ono to radim. Dakle, od mene naruuju da napravim svoje istraivanje za njihov projekt, a postoje i projekti u kojima mi se netko nametne striktno zahtijevajui da se neto rijei na

tono odreeni nain. Najee se u velikim projektima izgubi bitan dio autorske samostalnosti. David Maljkovi je rane slike radio linijama, nastalim proivanjem konca kroz napeto platno kao svojevrsni hommage kuhinjskim ukrasima naih baka. Koji su vai uzori, s obzirom na medij u kojemu radite? - Rane sam radove radio na temu etno odjee, pogotovo Istre i Slavonije, i to su bili neki hibridi naeg folklora, prevedeni u papir. Ljudi su ih generalno itali kao neto japansko - bijelo i jednostavno - ali malo tko je imao dovoljno znanja i sposobnosti da razlui kako to sve dolazi iskljuivo iz nae folklorne tradicije, a s Japanom nema nikakve veze. to se uzora tie, uvijek su mi bili bliski Junyja Watanabe, Rei Kawakubo, Comme de Garon i Martin Mangiela, a posljednjih nekoliko godina dosta intenzivno pratim Bernharda Wilhelma, kao je-

Ako se vozim u tramvaju i svi gledaju moju frizuru, ja sam u takvoj situaciji queer jer veina putnika nema takvu frizuru, i na neki me nain zbog toga ne voli - to je darkroom drutvo

cmyk

razgovor
u uobiajenom supkulturalnom smislu, u kojemu ga koristi i Rujana Jeger naslovivi tako svoj prvi roman, ili se to vie odnosi na black box, kao oprean bijeloj galerijskoj kocki? - Kad sam krenuo raditi taj rad za projekt Pilot04, nikako se nisam mogao smjestiti u prostoru Studija Muzeja suvremene umjetnosti. Bio sam uasno nezadovoljan njime i pokuao sam nekako razbiti monotoniju tih nedefiniranih visokoestetiziranih bijelih trans-prostora koja me prati ve dvije godine. Odluio sam napraviti neto to sam i dalje ja, a to je potpuno drukije od onog to sam ranije radio. Htio sam vidjeti kako e ljudi prihvatiti kad se umjetnik iji rad poznaju transformira za 180 stupnjeva, i mogu li postii atmosferu darkrooma na nain interijera. Ali, isto tako, od samog poetka bila je prisutna ideja nemogunosti ulaska u taj prostor - mogu li publiku pozvati na otvorenje neega, i onda ih staviti u situaciju da moraju u neto upuzati? Taj je Darkroom bio jedan veliki upitnik koji sam postavio pred sebe i druge - moe li kod posjetitelja proi ideja da mora upuzavati u neto, da se za njega stvori atmosfera od koje ga boli glava i zbog koje se mora vratiti kui s migrenom. Je li to bezobrazno? Mislim da nije. Smeta mi konformizam i formalizam koji se povlai oko izlobi - ue se kroz velika vrata, prie se stolu, popije vino, letimino se pogledaju radovi, gleda se tko je sve prisutan - dakle, dogaaju se doslovno iste stvari kao i na modnim revijama. Rije je uglavnom i o istoj publici, veina ljudi pojma nema gdje su i to su, isti je nain skeniranja, odmjeravanja i svrstavanja u klanove. Moje je pitanje bilo to se moe dogoditi ako razbijem taj scenarij i nekoga uvuem u tu malu rupu. Takoer, htio sam, za razliku od svih prijanjih projekata, ukljuiti element straha. Shvatio sam da su kod nas u drutvu openito ljudi vrlo uplaeni. To je nekakav socijalni darkroom - valjda su i komunizam, i rat, i demokracija dobro uplaili ljude, i svi se svega boje - ljudi se boje skinuti plakat s ulinog zida. Sve moje teze su se potvrdile - veina se bojala onoga to ih je doekalo na izlobi, bilo im je strano i udno. Mislim da se u svemu tome pokazalo da jako mnogo ljudi, pogotovo mladih, Silvio Vujii: Modni performans Here Tomorrow, Glipototeka HAZU, Zagreb, 2002.

VII/148, 10. veljae 2,,5.

15

dnog od mlaih autora za koje smatram da su jednostavno fantastini. Uvijek su to neki marginalniji labeli, prije nego neki mainstream, koji me nikad nije privlaio. to mislite o temi kiborga, zikoj i psihikoj dezintegraciji ljudskog tijela kroz razliita pomagala, pa tako i modna, koja takoer dezintegrira/unitava (npr. umjetna kia koja rastapa odjeu od papira na modelima koji ostaju nagi) u svojim projektima? - Dosta su mi bliski termini poput dehumanizacije i dekadencije, i kroz jedno sam ih razdoblje direktno ukljuivao u svoje radove - primjerice, upravo u spomenuti rad s izlobe Here Tomorrow u Gliptoteci HAZU-a 2002. U njemu je izravno prikazana dehumanizacija ljudi kroz modnu industriju i brzu konzumaciju, neto se stvara ciljano i planirano da bi opstalo maksimalno est mjeseci. U mom je projektu taj proces dodatno ubrzan, tako da je u dvadeset minuta nestala, rastopila se, cijela kolekcija sainjena od ezdesetak modela. Time je pokazana ta brza konzumacija, a ljudi koji su te modele nosili ostali su polugoli stajati u hladnoj vodi na petnaest stupnjeva. Manekeni jesu, na neki nain, kiborzi - koliko god bili lijepi, mislim da imaju striktno ulogu nekog robota. To je grozno rei, ali, generalno, to je to. Mislim da e onog trenutka kad tehnologija uspije stvoriti pravog biomehanikog kiborga, koji e imati tu ljepotu koja se trai od manekena, a koji e biti jeftiniji od onog od krvi i mesa, dananji modeli ostati bez posla. Takva je bit mode - samo je novac bitan. A i u umjetnosti je isto.

to mislite o estetskoj komponenti u suvremenoj umjetnosti - je li ona danas uope bitna? - I jest i nije, to potpuno ovisi o autoru. Naravno, estetska komponenta nije nuna, i to ne samo danas, nego ve od drugog ili treeg desetljea prolog stoljea. Postoje autori koji rade visokoestetizirane radove, i oni kojima to nije bitno. S obzirom na to da ste najprije studirali na Tekstilno-tehnolokom fakultetu, logino je da je odjea bila jedna od vaih kljunih preokupacija. No, u meuvremenu ste se poeli baviti i drugim temama. Koji su, dakle, vai umjetniki interesi izvan okvira koji bi bili vezani iskljuivo uz odjeu? - Tijelo je uvijek bilo medij oko kojeg se vrtjela odjea. S vremenom sam uspio istisnuti tijelo iz svog rada pa je ostala samo odjea, kao nekakav negativ ili prazna koljka. Ostala je i neka vrsta fetiizacije odreenih supkulturnih odjevnih predmeta. Kroz nekoliko posljednjih projekata, kao i u nekima koje tek planiram, moe se rei da sam uao u razdoblje u kojem sam poeo producirati cikluse radova koji su dijelom autobiografski i predstavljaju svojevrsne lucidne fantazije, a koje netko tko me ne poznaje dovoljno dobro ne bi mogao spojiti s mojim stvaralatvom. No, svatko tko ima dobru recepciju, uoit e da je to radila ista osoba. U svakom sluaju, zaputio sam se u istraivanje nekih drugih podruja, ali mislim da je kroz sve to itljiva tema odjee kojom sam se dosad bavio. O emu je rije u vaoj najnovijoj (prosinac 2004.) instalaciji Darkroom u Studiju MSU-a u okviru projekta Pilot04? Koristite li taj naziv darkroom

Mislim da e onog trenutka kad tehnologija uspije stvoriti pravog biomehanikog kiborga, koji e imati tu ljepotu koja se trai od manekena, a koji e biti jeftiniji od onog od krvi i mesa, dananji modeli ostati bez posla

kod nas nema nikakvih iskustava ni u emu. Gotovo da nema veih iskustava od odlaska u Saloon i ispijanja kava u Maraschinu. Ljude je ovdje nevjerojatno lagano iznenaditi neim to je na rubu banalnog i trivijalnog. Projekt je nastao u dosta kratkom vremenu, tako da ni meni samom nije sjeo sve do dva dana nakon otvorenja. Na kraju, ispostavilo se da je uglavnom uspio - koliko god se sami motivi izloenih ploa nisu vidjeli, mislim da je atmosfera ipak uspjela. Kad netko svoj projekt nazove Darkroom, onda je to totalan ki, neto patetino, glupo i trivijalno. Ali, generalno govorei, mislim da nae drutvo jest jedan veliki darkroom. Za prologodinji ste festival Queer Zagreb izradili projekt Queer zebre, a i Darkroom je rad koji je mogue iitati u queer kljuu. Je li queer neto to smatrate bitnim elementom u svome radu, i to je uope za vas queer? - Kao prvo, queer za mene nije isto to i gej. Zvonimir Dobrovi je u jednom intervjuu rekao da je u Hrvatskoj queer majka koja ima dijete a nema mua, Romkinja u neromskom selu i slino. Mislim da je to jako dobra teza. Primjerice, ako se vozim u tramvaju i svi gledaju moju frizuru, ja sam u takvoj situaciji queer jer veina putnika nema takvu frizuru, i na neki me nain zbog toga ne voli - to je to darkroom drutvo. Mislim da se u mojim radovima ve od samog poetka vidjelo da nisam osoba koju je odgojila Akademija likovnih umjetnosti i radionica ovog ili onog profesora. Od onog dana kad su mediji pokazali interes za moj rad bio sam queer u cijeloj toj situaciji. Queer je to to me nikada nitko ne moe nigdje svrstati. Svi se nekako trude, ali im ne ide - ne mogu rei da sam likovni umjetnik, a ne mogu rei ni da sam modni dizajner. Ljudi su jako sretni kad vas mogu staviti u neku ladicu, i onda ste u folderu slikara, kipara ili dizajnera. Moji interesi obuhvaaju mnogo medija - medij uzimam kao sredstvo kojim u neto u odreenom trenutku rei. To jako mnogo ljudi zbunjuje, i u takvoj situaciji nae suvremene scene ja sam onda opet queer. To mi odgovara, i svia mi se da je tako. No ne radim to namjerno, nego jednostavno tako ivim, to sam ja.

ilvio Vujii roen je 1978. u Zagrebu. Studira na Tekstilno-tehnolokom fakultetu i Likovnoj akademiji u Zagrebu. Dobitnik je nagrade 34. zagrebakog salona 1999. te nagrade Talijanske modne komore na Mittelmoda y2k Competition (Gorizia, Italija, 2000.). Odrao je samostalne izlobe u zagrebakoj Galeriji SC 2001., Galeriji Krii Roban 2002., Galeriji Vladimir Nazor te Studiju Muzeja suvremene umjetnosti u sklopu projekta Pilot04 (2004.). Sudjelovao je u modnom projektu Ethno-Moda-Ethno u Pazinu 1999., na izlobi i modnoj reviji Big Torino 2000., na Fashion weeku u Sarajevu 2001., te na izlobi Here Tomorrow u selekciji Roxane Marcoci (MSU, Zagreb, 2002.), izmeu ostalog.

cmyk

16

VII/148, 10. veljae 2,,5.

glazba

Neshvaena duhovnost
Azra Abadi Navaey U povodu Whirling dervishes (Ples vrteih dervia iz Turske), iz ciklusa World Musica, u organizaciji Multikulture, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, 16. sijenja 2005.
sufijskih uitelja pruila jamstvo duhovne ravnotee (velika je pomama za ovakvim vidovima duhovnosti zamijeena upravo na amerikome kontinentu). Jedan od svakako najdojmljivijih primjera viestoljetnog njegovanja i uvanja mistike tradicije, predstavljaju mevlevijski dervii sljedbenici ve planetarno poznatog, zanesenog mistikog uitelja Delaludina Mevlane Rumija iz 13. stoljea. S namjerom da se iroj hrvatskoj javnosti predstavi jedan od najatraktivnijih oblika ove, sedam stoljea stare tradicije ekstatini vrtei ples uz zvuke tradicionalne sufijske muzike, po kojemu su njegovi izvoai i dobili ime vrteih dervia u Zagrebu je 16. sijenja ove godine premijerno izveden mistiko-vjerski ceremonijal turskih dervia mevlevija, tonije ples poznatiji pod imenom sema.

nteres ljudi prema nekoj drugoj kulturi vrlo se esto manifestira kroz pojaano zanimanje za nespecifine, rubne, moglo bi se ak rei ekstremne fenomene odreene kulture. Takvo je zanimanje posve shvatljivo pod pretpostavkom da nam upravo razumijevanje neuobiajenih i upadljivih pojava u nekoj stranoj kulturi moe pripomoi u njezinu dubljem razumijevanju i eventualnom premoivanju meukulturalnih razlika. U tom se kontekstu nerijetko tumai i strasno zanimanje zapadnjaka za neke od alternativnih vidova istonjake duhovnosti. Interes za mistina uenja unutar islama, na zapadu poznatija kao sufizam, ve se poodavno iz akademskih i znanstvenih krugova proirio i u iroj javnosti. Privlana i gotovo zavodljiva uenja o nainima postizanja duhovnoga savrenstva i konanoj spoznaji Istine, od davnina su oko sebe okupljala mnogo gorljivih pristaa iji broj ni danas ne jenjava. Ba suprotno: u vremenu sve nestalnijem, svjetovnijem i neizvjesnijem, mnogima je mudrost

Sufijska atrakcija na Zapadu

Glazbi pripada znaajna uloga u duhovnome ivotu mnogih mistikih redova. Pa ipak, mevlevijski dervii su je prvi usvojili kao sastavni dio svoga ceremonijala. Duhovna je glazba imala za cilj probuditi u svjetovnosti usnulog mistika i svojim ga uzletima pribliiti vjenoj Istini. Ekstatini ples sema , osobita po vrtoglavoj i neprekidnoj vrtnji s rukama odignutim prema nebu (simboliki pokret kojim dervii primaju milost od Boga), a koja zanesene mistike dovodi do stanja duhovne ekstaze, pomno je osmiljeni ritual u kojemu svaki pokret nosi svoje simboliko znaenje. Vrtnjom oko svoje osi, kao elementarnim

Da se organizatore ticalo neto vie osim toga kako spektakularnom najavom napuniti dvoranu, onda bi se svakako potrudili predstaviti ples dervia, taj tradicionalni mistiko-vjerski ritual u irem teolokohistorijskom kontekstu mevlevijske dervike prakse, kao i provjeriti ispravnost i ono malo navedenih podataka vezanih uz lik Mevlane, duhovnoga zaetnika ovog dervikog reda, koji su se danima kao krivi navodi iritantno provlaili u medijima

plesnim pokretom ove igre, mistik oponaa kruenje svih zvijezda, planeta i atoma oko sredinje osi boanskog bia, podraavajui na taj nain ivotvorni i stvaralaki princip svih bia, koji se odvija cikliki, dakle u krugovima. Na simbolikoj razini, ovaj ples predstavlja nebeski princip stvaranja: on je prikaz onostranosti, ali i pokuaj da se objasni sam smisao stvaralakog ina. Sljedbenicima mevlevijskoga uenja, ova nebeska igra je sredstvo kojim se ljudsko bie oslobaa vezanosti za ovozemaljsko, ujedinjuje sa stvarnim svijetom dua i tako, barem na trenutak, postie stupanj mistinog sjedinjenja i savrenog duhovnog sklada. Mistiki obred seme zbog svoje se spektakularnosti ubrzo prometnuo u najveu sufijsku atrakciju na Zapadu. I kao to to, naalost, biva sa sloenim fenomenima poput ovoga, sema se preesto pojednostavljeno interpretira izvan svog izvornog konteksta to i dovodi do nekih devijacija u tumaenju njezina pravog znaenja. Umjesto da bude shvaena kao krajnje sredstvo slavljenja iznimnih trenutaka bliskosti s Bogom, namijenjena tek onim najpredanijim i najodabranijim misticima trapljenicima, kao naslada nakon dugotrajnog i ozbiljnog puta duhovnog sazrijevanja, sema nerijetko postaje sama sebi svrhom. Naime, zaboravi li se sve ono to prethodi konanom trenutku ekstaze, zanemari li se duhovna pozadina mistinoga plesa, sema se vrlo brzo moe pretvoriti u puku ekshibiciju i obian ples. Liena tako bilo kakve duhovnosti, svedena na razinu pukog znaka, ona postaje lako komercijalizirani proizvod koji se najee vrlo dobro prodaje zapadnome tritu, kao prvorazredna kulturna atrakcija ili pak spektakl.

Sema kao komercijalni spektakl

Upravo ovim rijeima je ples vrteih dervia bio najavljivan i u naim medijima nekoliko tjedana ranije, a sudei po odazivu publike koja je dupkom (!) napunila

veliku dvoranu, ishod je, ako nita, a onda barem za organizatore programa, bio pozitivan. Da ih se i ticalo neto vie osim toga kako spektakularnom najavom napuniti dvoranu, onda bi se svakako potrudili predstaviti ovaj tradicionalni mistiko-vjerski ritual u neto irem teoloko-historijskom kontekstu mevlevijske dervike prakse (primjerice, u obliku potpunijih objanjenja u pisanom i tiskanom obliku), kao i provjeriti ispravnost i ono malo navedenih podataka vezanih uz lik Mevlane, duhovnoga zaetnika ovog dervikog reda, koji su se danima kao krivi navodi iritantno provlaili u medijima. S pravom se moe postaviti i pitanje smisla organiziranja ovakvih izvedbi diljem svijeta, kada one po svojoj prirodi i nisu prikazivakog karaktera. Zbog nemogunosti prenoenja duhovnog sadraja mistinog iskustva pasivnim promatraima u publici s obzirom na to da je takvo iskustvo ekstaze vrlo osobno, intimno i izvorno neprenosivo dakle, zbog problema komuniciranja publici neega to se po svojoj prirodi niti ne moe prenijeti, ovaj osebujni i iznimno produhovljeni vjerski obred, ogoljen je na razinu znaka i potpuno mu je izbrisan bilo kakav dublji sadraj. injenica da cijeli ritual nije namijenjen prikazivanju, postala je sasvim razvidna na kraju izvedbe, kada je, pomalo zbunjena publika, jakim pljeskom nastojala ispratiti izvoae koji su se, bez naklona (jer ga nisu ni oekivali), sklonili s pozornice. Osim sjeanja na neobinu i fascinantnu vrtnju mladih dervia, kod veine prisutnih ostat e, prije svega, ipak osjeaj dubokog nerazumijevanja i zbunjenosti pred fenomenom seme, iupane i predstavljene izvan svoga pravoga konteksta. A takav osjeaj nerazumijevanja svakako ne moe biti podlogom za razvijanje bilo kakva multikulturalnog dijaloga; dijaloga razliitosti, kojega organizatori programa, sudei po svome imenu, jasno proklamiraju kao jedan od svojih ciljeva.

cmyk

gl a z b a
vanju vieslojnog znaenja Ondekozina glazbovanja, premda, sudei prema reakcijama publike u prepunom Lisinskom, ak i povrinska percepcija moe osigurati izniman glazbeni doivljaj. Uostalom, uza svu egzotinost ove glazbe, u njoj jo ima dovoljno sastavnica koje pomau komunikabilnosti izmeu izvoaa i sluatelja. Jer, ne samo da je u njihovoj svirci mogue prepoznati improvizaciju blisku jazz glazbovanju nego je ve i sama kombinacija glazbala srodna davnoj europskoj tradiciji ratnikih fifes and drums sastava. S druge strane, meutim, fascinira autonomija udaraljkakog zvuka, to je Zapad otkrio tek s avangardama 20. stoljea. Melodijski instrument, u ovom sluaju shakuhachi frula, pritom ne mora nuno preuzeti nosivu

VII/148, 10. veljae 2,,5.

17

Sunce to svie na obzoru

Trpimir Matasovi Ne samo da je u svirci Za Ondekoze mogue prepoznati improvizaciju blisku jazz glazbovanju nego je ve i sama kombinacija glazbala srodna davnoj europskoj tradiciji ratnikih fifes and drums sastava
Uz nastup sastava Za Ondekoza, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Zagreb, 31. sijenja 2004.
ve, pa je tako i gostovanje japanskog sastava Za Ondekoza predstavljeno kao koncert japanske tradicijske glazbe. O tradiciji je ovdje, dodue, mogue sasvim legitimno govoriti, jer se taiko bubnjeve uistinu stoljeima koristilo u japanskoj tradiciji. Bubnjari su tako svoje mjesto imali u razliitim kontekstima kao to su religijski obredi, no teatar, ratniki pohodi i uline sveanosti. Pritom se uz njih esto sviralo i na bambusovim frulama shakuhachi i fue, to je bitan element i Ondekozina glazbovanja. Uzmemo li, pak, u obzir injenicu da u japanskoj glazbi razdvajanje izmeu tradicijskog i umjetnikog sve do druge polovine prolog stoljea nije provedeno na nain na koji se to u Europi dogodilo ve u srednjem vijeku, jasno je da je ovu glazbu teko smjestiti u neku od ogranienih zapadnjakih ladica. Da bi stvar bila jo sloenija, treba znati i da je tradicija dananjih kumi-daiko sastava, kakav je i Za Ondekoza, relativno mlada stvorio ju je tek 1951. japanski jazz bubnjar Daihachi Oguchi, temeljei je podjednako na tradiciji glazbovanja u intoistikim hramovima i jazz improvizaciji.

ulogu u razvoju glazbene grae u skladnoj simbiozi udaraljkakog i puhakog zvuka esto se, naime, ini da melodijski obrasci proizlaze iz onih ritamskih, to je dijametralno suprotan princip onome iz zapadne glazbe.

Ozbiljno udaranje i ludiki dijalog

Ako bismo na Ondekozu primijenili zapadna estetska mjerila, mogli bismo govoriti o briljantnom virtuozitetu glazbenika, raznolikosti kombiniranja raznovrsnih glazbala ili o uvjerljivo izgraenoj dramaturgiji pojedinih opsenih glazbenih brojeva. No, moda bi ipak bilo bolje pokuati se prebaciti u istonjaki duhovni svijet i promotriti ovaj sastav iz tog ugla. U tom sluaju, u prvi plan dolaze jednako fascinantni ele-

Autonomija udaraljkakog zvuka

Za Ondekoza, dakle, stvara glazbu koja je istovremeno i tradicijska i umjetnika i popularna, a ideologija djelovanja toga sastava pritom sadri i new age elemente povratka prirodi. Glazba je, naime, u njihovu svjetonazoru tek dio ukupnog naina ivota, koji ukljuuje ivot u svojevrsnoj komuni i svakodnevno bavljenje drugim fizikim aktivnostima, poput, primjerice, tranja po dvadesetak kilometara dnevno. U tom se smislu Za Ondekoza donekle i razlikuje od veine drugih kumi-daiko sastava, kojih samo u Japanu danas ima vie od pet tisua, uz jo stotine u drugim zemljama, posebice Sjedinjenim Dravama i Kanadi. Slian nain ivota njeguje jo samo jednako uveni Kod, to i ne treba uditi u svjetlu injenice da je rije o sastavu koji se 1981. izdvojio iz Za Ondekoze. Sve navedeno moe bitno pridonijeti razumije-

obiajena podjela glazbe na tradicijsku, umjetniku i popularnu ak se i u zapadnoj kulturi, iz koje je potekla, sve vie pokazuje umjetnom. No, umjesto dokidanja takve podjele, uvodi se i etvrta kategorija crossover glazbe one koja u sebi sjedinjuje elemente dviju, ili ak triju prethodno odreenih vrsta. Pokuamo li, meutim, takvu podjelu primijeniti na neke nezapadne tradicije, nai emo se u nevolji, s obzirom na to da su zapadnjaka razgranienja u tom sluaju uglavnom neprimjenjiva i neprimjerena. Ipak, umjetno je stvorene podjele teko izbiti iz gla-

U Ondekozinoj duhovnosti nema nikakvog pretjeranog ili pozerskog misticizma. Naprotiv, to je duhovnost koja je vrlo ovozemaljska, pa stoga ne iskljuuje niti duhovitost neto to je zapadnim duhovnjacima obino posve strano

menti, poput nevjerojatne fizike, ali, oito, i duhovne energije estero glazbenika. U toj duhovnosti, meutim, nema nikakvog pretjeranog ili pozerskog misticizma. Naprotiv, to je duhovnost koja je vrlo ovozemaljska, pa stoga ne iskljuuje ni duhovitost neto to je zapadnim duhovnjacima obino posve strano. Ondekozin e duhovni svijet tako biti podjednako obiljeen i vrlo ozbiljnim petnaestominutnim udaranjem u veliki odaiko bubanj, ali i duhovitim ludikim dijalogom izmeu melodija shakuhachi frule i ritmova proizvedenih virtuoznim baratanjem igrakom kendama . Takva je dvojnost, odnosno, zapravo, jedinstvo kljuni element postizanja posve zasluenog udivljenja zapadnog sluateljstva. Jer, ako nam u Ondekozinoj glazbi moda i nije mogue jasno raspoznati to to tono opisuje konja koji galopira zajedno sa suncem to svie na obzoru, poruku mira koja se iri u koncentrinim krugovima ili prizore iz djetinjstva gospodina Dena, zdrava energija koju ovi glazbenici ire svojom glazbom, ali i ivotom, neto je to bi trebalo biti razumljivo svakom.

cmyk

18

VII/148, 10. veljae 2,,5.

glazba
Ponekad su teme kojima se George bavi optimistine (primjerice all is fine, all is well, and all can stay there for all I care, for all I care for is you), a ponekad zaokreu u mranije predjele (primjerice pjesma The track through the woods koja zapoinje sa Sleigh bells ring into my head a zavrava s There is danger in the woods, dear, were you buried by the trees?). George uspijevaju upravo zbog delikatne ravnotee tih dvaju elemenata: toplog i umirujueg, te prijeteeg i opasnog. Upravo je to teren na kojem se najbolje snalaze najbolji folk pjevai, teren na kojem se Nick Drake nepovratno poskliznuo kada je snimao Pink Moon, ali i teren na kojem se esto izvrsno snalazi elektronika u najboljim izdanjima anra. (Treba se samo prisjetiti jednako odmjerene ravnotee pozitivnog i negativnog u Geogaddiju Boards of Canada, Ming Star King of Woolworths ili Virgin Suicides Aira). Za sve koji su pratioci anra, George e biti jasan izbor, a ostalima poziv na ulazak u neobian svijet folk glazbe. Vano je samo da se prije naziva anra ne dodaje rijeca turbo. To je, naravno, jedan sasvim drugi par rukava. Erlend ye svestrani je norveki glazbeni treber koji vam je sigurno poznat iz barem jedne od svojih inkarnacija. Zajedno s Eirikom Boeom ini bend Kings Of Convenience, koji je jedini kandidat za titulu Simon & Garfunkel nae generacije. U toj inkarnaciji nastao je neizmjerno hvaljeni debut Quiet Is The New Loud (koji je, osim kao ime za album, trebao posluiti i kao manifestni slogan za cijeli jedan pokret akustinih bendova, koji se, najzad, ipak nije dogodio), kao i nedavni Riot On An Empty Street. Kings Of Convenience podarili su nam i sjajnu remix kompilaciju svojega prvog album pod nazivom Versus, koji je ukljuio i poznata imena elektronike glazbe kao to su njihovi norveki prijatelji Ryksopp. Osim toga, ye ima i samostalni projekt Unrest, kao i prikladno nazvani idejni projekt The Whitest Boy Alive. Ovdje nam se, pak, ye pojavljuje kao DJ u renomiranoj seriji DJ-Kicks hvaljene elektronike etikete !K7. ye je pomalo neobian izbor za to drutvo, a takav je i njegov odabir pjesama i njihovo pakiranje. Kako sam kae, on nije posebno struan kada je u pitanju miksanje beatova i preslagivanje pjesama kako to ine ozbiljni DJ-i. Po tome on nije techno, tech-house ili house DJ. Meutim, on nije niti druga krajnost, zabavlja i DJ s vjenanja koji uglavnom potuje elje svojih gostiju (a to se svodi na sviranje Abbe). Erlend ye stoji negdje na pola puta, servirajui nam niz poznatih imena i hitova. Tu je Phoenix i njihov, i nakon vie od tri godine jednako svje i zarazan singl, If I Ever Feel Better. Tu su i Rapture i njihova pjesma I Need Your Love. Tu je nekoliko pjesama Kings Of Convenience i, naravno, Ryksopp. Meutim, ne svodi se njegov DJ set samo na putanje tue glazbe, nego ye aktivno sudjeluje i pjevanjem. pristupa nalazi se u trinaestoj pjesmi, u kojoj preko four on the floor ritma ye pjeva najpoznatiju pjesmu Smithsa There Is A Light That Never Goes Out, spajajui je s jo jednim pop biserom, Ryksoppovim neto recentnijim hitom Poor Leno, kojeg je i u originalu pjevao upravo Erlend ye. Dva klasika na jednom mjestu, jedan iz osamdesetih, drugi neto noviji to bi moglo biti bolje?

Tajanstveni Britanci i norveki treber

Marko Grdei Ako ste spremni uloiti malo truda u album The Magic Lantern, lako bi vam se moglo dogoditi da vas usisa u svoj tajnoviti svijet, magian kao i svjetiljka po kojoj je dobio naslov
George, The Magic Lantern, Pickled Egg EGG47CD; Erlend ye, DJ-Kicks, !K7 K7161CD
lijepih/uznemirujuih melodija i dalje ostaje primamljiv velikom broju ljudi, samo to je nejasno tko danas takvu glazbu radi. George, bend oito britanskog imena i svjetonazora, kree se upravo takvim glazbenim predjelima. ine ga Suzy Mangion i Michael Varity, a svojim se albumom prvijencem The Magic Lantern predstavljaju svijetu s posebnom i neobinom glazbenom vizijom. Njihov folk je pun tajanstvenih melodija, antiknih orgulja i sintesajzera, neto klasinih instrumenata, mjestimice udaraljki i ksilofona. No, u prvom su planu lijepi i topli glas Suzy Mangion i gitara Michaela Varityja. George nisu instant glazba niti su glazba za svako raspoloenje. Poput svake folk glazbe, ovaj album zahtijeva opetovana sluanja i posebnu atmosferu kao i veu razinu koncentracije. Ako ste spremni uloiti malo truda u ovaj album, lako bi vam se moglo dogoditi da vas usisa u svoj tajnoviti svijet, magian kao i svjetiljka po kojoj je dobio naslov.

Nepostojei DJ
Ipak, ini se da, kako album tee, ye gubi kontrolu nad panjom svojeg potencijalnog sluatelja i, umjesto da kako bi pravi DJ trebao uiniti sauva najbolje i najplesnije pjesme za kraj, ye ih troi na poetku. Zato je druga polovica, u cjelini, ipak slabija od prve. Tu se nalazi i najurnebesniji trenutak cijelog yeova seta pjesma Avenue D pod nazivom 2D2F, to zapravo znai too drunk to fuck, u kojoj dvije djevojke repaju o tome kako to izgleda kada naete dobrog tipa u klubu, ali se on napije i kada ga dovedete doma on ne moe uiniti ono emu ste se nadali. Pjesma ukljuuje i refren za antologiju: Dont get too drunk to fuck if you want to get it up. Dont get too drunk too fuck, if you want to get it in. We get home, I get hot, you pass out, sucks a lot. Ako ovako nastavi, Erlend ye e se brzo rijeiti svojeg imida trebera. U konanici, treba naglasiti neto to i sam ye ini na omotu CD-a. Naziv DJ-Kicks ne znai da je on radio kompilaciju za DJ Kicksa. DJ Kicks ne postoji i ne skriva se iza cijelog ovog projekta. To je

ini se da je folk glazba danas u nezavidnoj poziciji. S golemim tekoama se uspijeva probiti u mainstream glazbene svijesti i osvojiti pozornost svjetske glazbene javnosti. Norah Jones ostaje u tome iznimka, ali njezin uspjeh i inae je nepoznanica i teko objanjiv fenomen. S druge strane, folk glazba ostala je bez velikog dijela svoje potencijalne publike. Novi, elektroniki anrovi, preuzeli su sluatelje koje bi prije trideset godina definitivno zaokupirao ba ovaj anr. U ono doba, upra-

Na pola puta

Delikatna ravnotea
Melodije koje pjeva Suzy Mangion katkada su tople i otvorene, katkada mrane i uznemirujue, ali ni u jednom

vo su folk pjevai bili ti koji su bili nositelji avangardne i originalne glazbe. I danas neugaeni interes za Nickom Drakeom i neutaiva e za svim njegovim ma kako loim snimkama pokazuje da potencijalna publika postoji, iako je poznatih folk umjetnika malo. Upravo je u tome problem svijet pranjavih gitara i

trenu ne prestaju biti lijepe. Njezin je glas glavni adut ovog benda, a moglo bi ga se usporediti s glasom Joni Mitchell, iako je u kategoriji enskih folk pjevaica moguih usporedba osim te vrlo malo. (Mogla bi se spomenuti i slinost s Beth Gibbons, posebno na njezinu nedavnom albumu Out of Season.)

Ovdje se, ye pojavljuje kao DJ u renomiranoj seriji DJ-Kicks hvaljene elektronske etikete !K7. ye je pomalo neobian izbor za to drutvo, a takav je i njegov odabir pjesama i njihovo pakiranje

Tako, prije nego to Phoenix pone s If I Ever Feel Better, ye nam otpjeva prvu strofu tako da znamo to slijedi. Isto ini i drugdje. Pjeva i mnogo vlastitih pjesama, a na Intergalactic Autobahn nas zabavlja s monologom o izvanzemaljcima. Sve preko plesnog house ritma, naravno. Vrhunac i najuspjeliji trenutak takva

samo naziv za seriju u kojoj DJ-i putaju pjesme za koje misle da su dobre (za plesanje, prije svega). ye kae da se iznenadio kada ga je njegova prijateljica pitala je li upoznao Dj Kicksa i kakva je osoba. Slinih se nesporazuma moglo pronai i u naoj domaoj glazbenoj kritici. Ne dajte da vas uvjere.

cmyk

suvremena japanska knjievnost

VII/148, 10. veljae 2,,5.

19

Alegorija povratka Harukija Murakamija

Susan Fisher Murakamijev povratak u Japan nije pokrenuo fazu tovanja idealiziranog, tradicionalnog Japana. Nasuprot tomu, ini se da je odluio istraiti najmranije aspekte suvremene japanske povijesti, kao to su rat u Manduriji iz romana Kronika ptice na navijanje ili pak trovanje sarinom u tokijskoj podzemnoj eljeznici iz romana Podzemlje
aruki Murakami ne taji svoju oaranost Zapadom i svoje oboavanje svega zapadnjakoga. Njegova proza vrvi referencijama na jazz, rocknroll, europske autore i amerike marke proizvoda. Deset godina ivio je u inozemstvu, prvo u Grkoj i Italiji, a zatim u Sjedinjenim Dravama. ak tvrdi da je razvio svoj osebujan stil piui najprije na engleskom, a zatim prevodei to na japanski. Njegove naizgled ozbiljne a zapravo aljive fantazije, s njihovim parodijskim odjecima na amerike pisce poput Raymonda Chandlera, donijeli su mu znatan uspjeh na Zapadu; on je, na primjer, jedan od tek nekolicine stranaca koji piu za New Yorker. No 1995. Murakami se odluio vratiti u Japan, i sudei prema njegovoj Kronici ptice na navijanje, taj se povratak podudara s novim smjerom u njegovoj karijeri. Prvi put Murakami je napisao roman koji se eksplicite bavi japanskom povijeu i kulturom. Glavni lik romana, ovjek bez korijena, sa sklonostima i navikama samog Murakamija, silazi u isueno vrelo u Tokiju; tamo ulazi u paralelni svijet u kojemu se mora boriti s demonima iz japanske novije povijesti uasima rata s Kinom i korupcijom suvremene drave. Taj silazak moemo protumaiti kao alegoriju Murakamijeva povratka u Japan, njegova nastojanja da shvati i ponovo ue u svijet koji je ostavio iza sebe. Taj saeti prikaz govori nam da je Murakamijeva karijera slina karijerama mnogih suvremenih japanskih pisaca: nakon studiranja i oboavanja zapadnjakih stvari izdaleka, odlazi ivjeti na Zapad; kada se iluzije razbiju, vraa se kui kako bi iznova otkrio i prigrlio vlastitu tradiciju. No, pomnije promatranje razotkriva da je njegov odnos prema Zapadu zapravo mnogo sloeniji. razoaranjem? Murakamijevo referiranje na zapadne pojave od samog je poetka imalo primjese ironije, a ironija izvrsno rastvara iluziju. Naravno, netko tko tako dobro poznaje svoju temu a Murakamijevo poznavanje jazza i amerike popularne proze i popglazbe enciklopedijsko je nesumnjivo je napola zaljubljen u nju, no, uinili bismo medvjeu uslugu Murakamiju ako bismo pretpostavili da je mislio kako bi Zapad trebao biti na neki nain bolji, arobniji, slobodniji nego to zapravo jest. I kako da protumaimo zaokret prema Japanu u Murakamijevim novijim radovima? Kao prvo, to nije tako radikalna promjena smjera: mnogih tema koje istrauje u Kronici ptice na navijanje ima i u njegovoj ranijoj amerikoj prozi. Nadalje, Murakamijev povratak u Japan nije pokrenuo fazu tovanja idealiziranog, tradicionalnog Japana. Nasuprot tomu, ini se da je odluio istraiti najmranije aspekte suvremene japanske povijesti. U ovom tekstu istraujem Murakamijev odnos prema Zapadu i prema Japanu, s posebnim osvrtom na Kroniku ptice na navijanje. Poinjem, meutim, s njegovom ranijom prozom kako bih pokazala tu napetost izmeu Zapada i Japana koja je uvijek obiljeavala njegov rad.

Poeci Amerike proze

Murakami je roen u Kyotu 1949. i odrastao je u obitelji u kojoj je japanska knjievnost bila vana. Njegovi su roditelji bili profesori japanskoga, i on se prisjea za veerom smo razgovarali o Manyoshuu. Kao dijete, proitao je klasike kao to su Makura no soshi i Heike monogatari, ali nisu mu se svidjeli. Ono to mu se svialo bili su zapadni klasici: u srednjoj koli Murakami je itao Stendhala, Tolstoja i Dostojevskog. Takoer je poeo stjecati zapanjujue znanje o jazzu: odricao bi se ruka kako bi kupovao ploe. S petnaest godina otkrio je ameriku popularnu prozu. Uz pomo rjenika probijao se kroz paperback izdanja romana Eda McBaina, Raymonda Chandlera, Scotta Fitzgeralda i Kurta Vonneguta: ta vrsta popularnih romana bila je jedina knjievnost koju sam itao. Kada su studentski nemiri kasnih ezdesetih poremetili ivot na fakultetu, Murakamijev odgovor bio je odlazak u kino: Dosaivao sam se tako da sam samo gledao filmove. Mislim da sam u godinu dana odgledao najmanje dvjesto filmova. Dakle, prilino rano u ivotu, mnogo prije nego to je poeo razmiljati o tome da postane pisac, Murakami je bio dobro obavijeten o zapadnoj kulturi, i visokoj i popularnoj. Njegovo poznavanje Zapada, bez utjecaja iskustva, dalo mu je sirovu grau da stvori ono to je Ian Burma nazvao Murakamijevom virtualnom stvarnou Amerike svijet u kojemu se, unato japanskim imenima, likovi ponaaju, jedu, oblae, priaju i kupuju kao da ive na Manhattanu. Dok su vlastite imenice koje oivljavaju ameriku popularnu kulturu najzamjetljivije zapadnjako obiljeje Murakamijeve proze, postoje i mnoge referencije na zapadnjaku visoku kulturu. Treba rei da su te aluzije obino ironino prenesene: primjerice, glavni lik ali se na svoju turgenjevskostendalovsku potitenost i ponosan je to je jedan od nekoliko stanovnika Tokyja koji se mogu sjetiti imena svih brae Karamazovih. Zapadnjaka svojstva Murakamijeve proze nisu ograniena na vlastita imena ili knjievne aluzije; ak je i njegov stil doivljen kao ne-japanski. Naomi Matsuoka, raspravljajui o vezama izmeu Murakamijeva Lova na divlju ovcu i Pite od ksa Raymonda Carvera (kratke prie koju je Murakami preveo na japanski), pokazuje kako Murakamijev japanski oponaa ameriki govor u Carverovoj prozi. Doista, daje primjere kako se Murakamijevi likovi

Godine 1994. Murakami je posjetio Nomonhansko polje i tamo je doivio otkrivenje koje mu je promijenilo ivot: na toj neplodnoj mongolskoj granici osjetio je da ne moe vie bjeati od neega ega se oduvijek bojao: sposobnosti za iracionalno nasilje japanskog drutva

I Japan je Zapad
Japanskim piscima prijanjih narataja Zapad je predstavljao modernost sa svim tim obeanjima osobne slobode i osloboenja od tradicije koje je modernost izgleda nekada obuhvaala. Ali za pisca Murakamijeve generacije modernost nije vie ekskluzivno vlasnitvo Zapada, niti je vie tako privlano stanje. Kako bi razumjeli Murakamijev odnos prema Zapadu, nuno je uzeti u obzir da je on pisac postmodernog svijeta, svijeta u kojemu su Zapad i Japan problematini entiteti, i u kojemu se objekti i kulturne prakse koji su nekada definirali Zapad mogu nai i u Japanu. Drugi problem proizlazi iz napetosti unutar Murakamijeva djela. Njegova rana proza doista je proeta referencijama na zapadnjake pojave pa ak i zapadnim knjievnim stilovima; jedan ju je kritiar nazvao amerikom prozom prevedenom na japanski. Pa ipak to je proza o Japanu, smjetena u Japan, s japanskim protagonistom, ak s povremenim aluzijama na japansku mitologiju i povijest. Osim toga, moemo li pretpostaviti da je Murakamijeva odluka da se vrati u Japan motivirana

ponekad koriste frazama koje nisu u duhu japanskoga jezika, a koje su doslovni prijevodi amerikih idioma. Matsuoka citira kritiara Inoue Kena, koji opisuje takav stil kao prijevodni japanski; on tvrdi da su pisci poput Murakamija, koji piu na japanskom, ali s engleskom sintaksom, preporodili japansku knjievnost. Doista, prema Matsuoki, ameriko-englesko-japanski jezik pisaca kao to je Murakami takoer je autentian japanski dananjice. U intervjuu s amerikim piscem Jayom McInerneyjem, Murakami objanjava da je englesko-japanski upravo ono to je namjeravao postii: Kada sam bio tinejder, mislio sam kako bi bilo divno kada bih mogao pisati romane na engleskom jeziku. Mislio sam da bih mogao izraziti svoje osjeaje mnogo izravnije nego da piem na japanskom. Ali s mojim ogranienim znanjem engleskoga, to je bilo nemogue. Prolo je jo mnogo vremena prije nego to sam nekako mogao napisati roman na japanskom... zato sam morao stvoriti, potpuno sam, novi japanski jezik za svoje romane. To obiljeje Murakamijeva formiranja kao pisca dobro je poznato. Uz njegov ugled prevoditelja amerike proze to je pridonijelo opem shvaanju da je na neki nain ne-Japanac:

Ameriki gangsterski stil za melankoline Japance

Murakamijevi su romani poput amerike knjievnosti prevedene na japanski... Taj dojam vie nego ita potkrepljuje izjava samog Murakamija da je, kada je poinjao pisati romane, ponekad preraivao svoj stil prevodei na japanski ono to je napisao na engleskom. Murakamijev stil, meutim, nije sluajan proizvod njegova ograniena engleskoga ili njegove pretjerane izloenosti amerikim piscima. To je zapravo promiljeno oponaanje tvrdoga detektivskog stila koji je uveo Dashiell Hammett (iji je uzor bio Hemingway). U svojoj studiji o amerikoj tvrdoj prozi Cyntia S. Hamilton navodi njezine kljune elemente: uporaba jednostavnih, rastavljenih reenica, prikazivanje radnji kao nizova dijelova pokreta, uporaba

cmyk

20

VII/148, 10. veljae 2,,5.

suvremena japanska knjievnost

nedoreenosti i metoda davanja deskriptivno jednakog tretmana ljudskim biima i neivim stvarima. Takvi trikovi takoer su vani i u Murakamijevu stilu. Poput Murakamijevih aluzija na zapadnu kulturu, i njegovo je oponaanje tvrdog stila ironino. Murakami ne nastoji pisati detektivske romane; zapravo, on parodira njihove stilistike konvencije, koristei se amerikim gangsterskim stilom kako bi ispriao nedae svojih knjikih, melankolinih japanskih protagonista. Ako su prijanji narataji japanskih pisaca eljeli pisati poput Goethea ili Zole, Murakami je postavio svoje ciljeve neto nie: tvrdi da su F. Scott Fitzgerald, Raymond Chandler i Truman Capote njegovi omiljeni pisci. Murakami bez razlike mijea referencije iz visoke i pop-kulture: The Beachboyse i Vivaldija, Dostojevskog i Elvisa Presleyja, Sama Peckinpaha i Micheleta. S jedne strane, doista zna sve o imenima koja ubacuje; s druge strane, ini se da proizvode i visoke i niske kulture tretira kao robu, kao marke koje mogu istaknuti neiji ivotni stil i potroake sklonosti. Murakamijeva oita iako ironina panja posveena zapadnoj kulturi udruena je s motivima i temama koje se odnose na japansku knjievnost. Na temelju potanjeg istraivanja moglo bi se ak zakljuiti, kao to je zakljuio Ted Goosen, da kod Murakamija jo ima odjeka tog starog nasljea koje nitko ne eli odbaciti. Moda to Murakami i priznaje posredstvom svoga lika u Tvrdokuhanoj zemlji udesa: itao sam The Greening of America i gledao Gole u sedlu tri puta. Ali poput amca s izokrenutim kormilom, stalno sam se vraao na isto mjesto. Nisam odlazio nikamo. To sam bio ja, koji na obali eka samoga sebe da se vrati.

Murakamijevi su romani poput amerike knjievnosti prevedene na japanski... Taj dojam vie nego ita potkrepljuje izjava samog Murakamija da je, kada je poinjao pisati romane, ponekad preraivao svoj stil prevodei na japanski ono to je napisao na engleskom
primjer kako Murakamijeva proza, usprkos njezinu kriptoamerikom sjaju, govori o Japanu. U tom romanu, desniarski moan meetar, ef (The Boss), eli ukloniti odreenu ovcu; zapoljava glavnog lika (poznatog kao Boku) da obavi taj posao. Kada efov tajnik prvi put Bokuu daje upute o toj ovci, njegovi komentari aludiraju na simboliko znaenje: ... ovca kao ivotinja nema povijesnih veza sa svakodnevnim ivotom Japanaca. Ovce su uvezene na dravnoj razini iz Amerike, kratko su vrijeme bile uzgajane, a odmah zatim zaboravljene. To je tvoja ovca. Nakon rata, kada je uvoz vune i ovetine iz Australije i Novog Zelanda bio liberaliziran, prednosti uzgoja ovaca u Japanu potpuno su nestale. Tragina ivotinja, zar ne? To je, dakle, ta slika suvremena Japana. Budui da je cijeli roman posveen poneto apsurdnoj potrazi za ovcom, moglo bi se pretpostaviti da je prava meta te potrage sam suvremeni Japan. To gledite na neki nain opravdava ono to je Murakami rekao o zapadnjakom ozraju svojih romana: ... nije da namjeravam postii osjeaj ne-nacionalnosti. Da je to stvarno ono to namjeravam, mislim da bih moda smjestio svoje romane u Ameriku. Bilo bi lake da sam ih stvarno smjestio u New York ili San Francisco. Ali, vidite, elio sam ponajprije opisati japansko drutvo u svjetlu onoga to bi jednako tako moglo biti smjeteno u New York ili San Francisco. Moete to nazvati japanskom prirodom koja preostaje tek nakon to izbaci, jedan po jedan, sve te dijelove koji su sve u svemu takoer japanski. To je ono to stvarno elim izraziti. Djelomice, on samo prikazuje dananji japanski urbani ivot potpuno proet popularnom kulturom Zapada. Kao to to istie Glynne Walley u opisu Murakamijeva romana Sluaj kako vjetar pjeva, amerika pop-kultura dio je japanske suvremene kulture. Svaki vjeran prikaz Japana sedamdesetih i osamdesetih mora to ukljuiti. Ali Murakami takoer pokuava pisati o Japanu ne vraajui se pojedinostima o tradicionalnom ivotu ili shvaanjima. Takvo stajalite nije tek pokuaj da bude transparentan snimatelj, puka kamera. Njegov stil i njegova uporaba amerikanizama stvoreni su upravo kako bi ukinuli sentimentalne klieje o Japanu i Japancima. je da sjedi dolje i ne radi nita. Ako se opire plimi, sve e presahnuti. Ako sve presahne, svijet e se pretvoriti u tamu. Honda takoer najavljuje nevolje koje oekuju Bokua: Teko je ekati da se pojavi plima, ali mora ekati. Dok eka, bilo bi bolje da si mrtav. Ta plima ili nagare Bokuova je veza s prolosti, s njegovim japanskim identitetom. Tijekom tog prvog dijela, Boku otkriva presahlo vrelo u svojemu tokijskom susjedstvu. Osjea da mora sii u nj; na dnu, odsklie se kroz stjenke vrela u grozomorno kraljevstvo izopaenosti, korupcije i nasilja. U udnom iskrivljenom obliku, ono to se dogaa Bokuu u podzemnom svijetu, odraava iskustva razliitih sporednih likova u Manduriji. Kronika ptice na navijanje smjetena je u Tokio 1984., ali stvarni svijet tog romana, to Boku poinje shvaati, negdje je drugdje, u nekom drugom vremenu: Sve je bilo povezano u nekoj vrsti kruga, a ta stvar u sreditu tog kruga bila je Nomonhanska bitka u Manduriji, u Aziji prije rata. Ali zato smo Kumiko i ja bili uvueni u sredite takve povijesne karme, to nisam mogao shvatiti. Bilo je to neto to se dogodilo mnogo prije nego to smo Kumiko i ja roeni. ini se da Murakami namjerno eli natjerati mlado itateljstvo da iznova otkrije istinu (ili istine) o Japanskom ratu da shvate kako ova povijesna karma jo utjee na njih. Porunik Mamiya, geograf koji je sluio u Mongoliji s Hondom, govori Bokuu: Mladim ljudima poput tebe, Okadasan, takva stara pria vjerojatno je dosadna. Ali elim ti rei da smo i mi neko bili obini mladi ljudi poput tebe. Nikada nisam niti pomislio da elim biti vojnik. elio sam biti uitelj... Drugi lik koji u roman uvodi dogaaje od prije etrdeset godina iscjeliteljica je po imenu Mukatni orai (Nutmeg) njezin sin zove se Cimet (Cinnamon). Susrevi Bokua na ulici u Tokiju, iz neobjanjivih razloga odvodi ga kao svojega uenika. Mukatni orai je tijekom rata bila dijete, ali moe kanalizirati iskustva svojega oca; Murakami se ne trudi objasniti kako Mukatni orai, koja je pobjegla iz Mandurije sa svojom majkom na kraju rata i nikada vie nije vidjela svojega oca, moe prepriati Bokuu ono emu je svjedoio njezin otac. Njezin je otac bio veterinar, zaposlen u zoolokom vrtu u Shinkyou, glavnome gradu Manchukuoa. Na kraju rata, sovjetske postrojbe ule su u grad, japanskim vojnicima bilo je nareeno da smaknu ivotinje u zoolokom vrtu, s obzirom na to da ih nisu mogli hraniti zbog nadolazee bitke. Murakamijev opis njihova pokolja ini te ivotinje obrednim rtvama, simbolima bezbrojnih, bezimenih ljudskih rtava rata. Drugi dogaaj kojemu je svjedoio otac Mukatnog oraia takoer igra kljunu ulogu u Murakamijevoj rekonstrukciji prolosti. Kineski ratni zarobljenik koji je svoje uvare napao bejzbolskom palicom, treba biti pogubljen istim orujem. Nesretni japanski porunik koji mora ispuniti tu zapovijed, objanjava ocu Mukatnog oraia: Od nadreenih sam dobio naredbu da taj ovjek treba biti nasmrt pretuen istim orujem, suho je rekao porunik, lagano tapkajui po zemlji pod svojim stopalima vrkom palice. Oko za oko, zub za zub, eh. Tebi mogu rei otvoreno, to je besmislena naredba. Ubiti sada te ljude,

Postmoderni roman i drevni japanski mit

Jo 1983. u intervjuu s Itsukijem Hiroyukijem, Murakami je eksplicite priznao svoj zaokret prema Japanu: Kada sam prvi put poeo pisati, krenuo sam od toga da sam u japanski prenio tehnike Amerikanaca kao to su Vonnegut, Brautigan i Chandler, ali sada imam snaan osjeaj da sam se prilino okrenuo prema japanskim temama. Kako se taj zaokret prema japanskim temama manifestira u njegovoj prozi? Jedan od naina su intertekstualne veze s japanskom knjievnou. Na primjer, u Tvrdokuhanoj zemlji udesa postoje snane paralele s Meuledenim dobom 4 Abea Kobea: oba romana imaju podtekst detektivske prie, izum stroja koji mijenja svijest i vodeni podzemni svijet. I dok Tvrdokuhana zemlja udesa sadrava izravne referencije na grki mit o Orfeju tovie, Suzumura Kazunari tvrdi da je Tvrdokuhanu zemlju udesa zasigurno mogue interpretirati u kategorijama strukture mita o Orfeju ima u njoj i odjeka na podzemnu borbu Izanamija i Izanagija. Na primjer, pijavice koje su preplavile podzemni hram u Tvrdokuhanoj zemlji udesa, podsjeaju na crve koji migolje u zagnojenom tijelu Izanamija. Da se veza postmodernog romana i drevnog japanskog mita ne bi inila neuvjerljivom, Izanami i crvi pojavljuju se i u Murakamijevoj kratkoj prii Rasplesani patuljak. Junak te prie ulazi u faustovsku pogodbu s tajanstvenim patuljkom. On e mu dati mo da plee i tako privue lijepu enu, ali ako junak progovori, patuljak e mu uzeti tijelo. Junak se uspjeno koristi svojim plesakim sposobnostima kako bi zaveo enu koju eli a da ne izgovori niti jednu rije: Poljubio sam njezine usne i povukao se ponovno gledajui njezino lice. Bila je prelijepa, lijepa poput sna. Jo uvijek nisam mogao vjerovati da je ona u mojemu naruju. Zatvorila je oi, ekajui da je jo jedanput poljubim. Tada se njezino lice poelo mijenjati. Mesnata bijela stvar izgmizala je iz jedne nozdrve. Bio je to crv, golem crv... izlazili su jedan za drugim, iz obiju njezinih nozdrva, i iznenada je smrad smrti bio svuda oko nas. Lov na divlju ovcu nudi drukiji

Silazak u Vrelo
Ako Japan i njegove suvremene prilike lebde u pozadini Murakamijeve rane proze, one probijaju u prvi plan u Kronici ptice na navijanje. Roman poinje u poznatom Murakamijevu stilu. Uvodna poglavlja predstavljaju pripovjedaa, Bokua, koji je oiti nasljednik pripovjedaa iz prijanjih romana: usamljenik koji voli jazz, operu i pastu. Kako se razvija glavna pria, u arite dolaze Bokuovi pokuaji da pronae svoju nestalu enu i nestalu maku. Ali postupno, romanom poinje prevladavati mranija pria: japansko iskustvo petnaestogodinjeg rata u Manduriji. Prije, u prvom svesku, Boku posjeuje ovjeka koji se zove Honda, veterana dogaaja u Nomonhanu. Honda, koji jako cijeni proricateljsku obitelj Bokuove ene, ima vanu poruku za Bokua: Kada doe vrijeme za uspon, popni se na vrh najvie kule; kada doe vrijeme za silazak, pronai najdublje vrelo i otii na njegovo dno. Ako nema plime, najbolje

cmyk

suvremena japanska knjievnost

zaboga koja je svrha toga? Nemamo vie aviona, nemamo vie bojnih brodova, veina dobrih vojnika ve je mrtva. Novim tipom bombe Hiroshima je razorena dok si trepnuo okom. Uskoro emo biti istjerani iz Mandurije, ili emo biti ubijeni, to god da se dogodi, Kina e ponovo pripadati Kinezima. Ve smo poubijali mnogo Kineza. Besmisleno je sada poveavati broj trupala. Ali zapovijed je zapovijed. Ja sam vojnik i moram ispuniti naredbe bez obzira na to kakve su. Kao to smo juer ubili tigrove i leoparde, danas moramo ubiti te ljude. Paljivo gledajte, gospodine. To je jo jedan nain da ovjek umre. Vi ste lijenik. Sigurno ste se naviknuli na noeve i krv i crijeva, ali vjerojatno nikada niste vidjeli nekoga nasmrt pretuena bejzbolskom palicom. smaknue zatvorenika. Takoer vidi kako s ovjeka skidaju njegovu kou poput kore jabuke, ba kao to je Mamiya bio svjedokom deranja koe svojega mlaeg asnika. Roen 1949., Murakami nije doivio rat, ali Bokuov silazak u vrelo predstavlja Murakamijev pokuaj da imaginarno ue u patnje onoga vremena. Vrelo takoer otkriva Bokuu zlo sadanjeg vremena. Kada sklizne kroz stjenke vrela, nae se u hotelskom predvorju gdje, na divovskom televizijskom ekranu, njegov urjak Wataya Noburu, ekonomist i medijski mag, daje lana obeanja. Prema Bokuu, Wataya Noburu je kameleon.... (koji) mijenja boje u skladu s bojama svojega protivnika. Takoer, on je silovatelj i sadist, koji je jednu od svojih sestara doveo do samoubojstva, a sada unitava svoju drugu sestru, Bokuovu enu. Wataya Noburu namjerava ui u parlament (Diet seat) i zauzeti stolac koji je napustio njegov pokojni ujak; slijedei svoje politike ambicije, zapoljava razbojnika po imenu Ushikawa kako bi osigurao da se ne pojavi nikakav skandal o njegovim mranim i tajnim stranama. Sa svojim skrivenim zlom i istaknutim javnim poloajem ini se da Wataya Noburu simbolizira korupciju japanskoga politikog sustava.

VII/148, 10. veljae 2,,5.

21

Vizije rata u Manduriji

Iako je roman zasnovan na iscrpnu istraivanju, njegove kljune dogaaje, poput tog smaknua ili pokolja u zoolokom vrtu, smislio je sam Murakami. Ratne uspomene predstavljene su hladnim, realistinim detaljima. Ali tjeskobnim supostavljanjem fantazije i povijesti, Murakami prerauje kljune slike rata u Bokuove snovite pustolovine u vrelu. Sluaj s bejzbolskom palicom, primjerice, iznova se potvruje kada Boku na ulici u Tokiju s bejzbolskom palicom napadne nekog ovjeka. Smo vrelo predstavlja preradu motiva koje su prethodno uvela sjeanja Porunika Mamiye. Kao geograf u vojsci Kwantunga u Sjevernoj Manduriji, Mamiya je izviao teren na granici kada su njega i njegova pomonika zarobili mongolski vojnici. Prema nalogu ruskog obavjetajca koji je zapovijedao Mongolima, pomonik, ovjek po imenu Yamamoto, bio je iv oderan. Mamiyu su prisilili da gleda tu najstraviniju smrt (koju je Murakami opisao s najmunijim pojedinostima). Tada je trebao odabrati vlastitu sudbinu: smjesta biti ustrijeljen i umrijeti, ili skoiti u vrelo. Jedan od mongolskih vojnika bacio je kamen u vrelo: Sudei prema vremenu koje je potrebno kamenu da doe do dna, ini se da je prilino duboko. Mamiya odabire vrelo, oekujui da e ondje umrijeti od izgladnjelosti ili hladnoe. Ali, nekim udom, Honda, koji je pobjegao Mongolima, spaava Mamiyu. U vrelu, Mamiya je imao udnu viziju: Kada su me mongolski vojnici s granice ostavili usred mongolske stepe na dnu duboka mrana vrela, s ranjenim nogama i ramenima, bez hrane i vode, samo sam ekao da umrem. Prije toga vidio sam ovjeka kojega su ivog oderali. Pod takvim neuobiajenim okolnostima moja je svijest bila iznimno poviena, vjerojatno me je zato tada, na trenutak, obasjalo blistavo svjetlo, i mogao sam ui izravno u samu bit svoje svijesti. U svakom sluaju, vidio sam tamo nekakav oblik. Moja je okolina bila prekrivena intenzivnim svjetlom. Bio sam usred te poplave svjetla. Moje oi nisu nita vidjele. Bio sam potpuno prekriven samom svjetlou. Ali vidio sam neto (nanika) ondje. Svojim privremeno slijepim oima, neto je pokuavalo poprimiti oblik. Bilo je to neto. Neto ivo. U sreditu svjetla, poput pomrine sunca, neto kao da je kobno plutalo prema gore. Ali nisam mu mogao jasno odrediti oblik. Pokuavalo je doi do mene. Pokuavalo mi je pruiti neto to je bilo neka vrsta milosti. Drui, ekao sam na to. Ali to neto, bilo da mu je isteklo vrijeme ili se predomislilo, na kraju nije stiglo do mene. Ubrzo nakon itanja tog opisa u pismu koje je primio od Mamiye, Boku, oboruan naprtnjaom u sluaju potresa i ljestvama od uadi, sputa se u vrelo u svojemu susjedstvu. Iz neobjanjivih razloga, dno tog vrela ini se pravim mjestom za razmiljanje o stvarima. Nakon to je tamo proveo no, Boku je sanjao: Prije zore, na dnu toga vrela usnuo sam san. Ali to nije bio san. To je bilo neto to je poprimilo oblik sna. ini se da je ulazak u vrelo Bokuu dao sposobnost da sam iskusi uase o kojima su priali Mamiya i drugi. U njegovim napadima bejzbolskom palicom odraava se

u kojoj lik koji se ukazuje spavau predstavlja duhovno bie koje poslije ima ulogu njegova anela uvara. Kano Crete, jedna od dviju sestara vidovnjakinje koje susree Boku, pojavljuje se u njegovu snu; ona ga naposljetku i spaava iz vrela. Ako usporedimo taj opis putovanja na drugi svijet s japanskom narodnom religijom, Bokuovi se doivljaji ne ine tako ludim izumom, nego vie poput slobodne prerade drevne narodne tradicije. Stalne asocijacije na vodu i plimu upuuju i na intoizam ili kontekst narodne religije. Kada se Boku vrati sa svojega posljednjeg putovanja na drugi svijet, obliven je krvlju; krv i asocijacija smrti oblici su oneienja. Ponovno magino pojavljivanje vode u vrelu na kraju tog romana neka je vrsta misogija, ienja tijela i uma koje omoguuje Bokuu da se vrati u svakodnevni svijet.

Strah od iracionalnog nasilja japanskog drutva

U svojemu prvom romanu Sluaj kako vjetar pjeva pripovjeda prepriava radnju znanstveno-fantastinog romana pisca kojemu se divi, Amerikanca Dereka Heartfielda (koji je Murakamijeva izmiljotina). Taj roman, pod naslovom Vrela Marsa (The Wells of Mars), opisuje kako mladi silazi u jedno od bezbrojnih vrela bez dna uvuenih u povrinu Marsa. Niti jedan drugi istraiva nikada nije preivio silazak u ta vrela, no nakon sati i sati lutanja kroz sporedne tunele, mladi ponovo izranja na povrinu. Zaprepaten je otkriem da je za vrijeme njegova boravka u vrelu proteklo petnaest milijardi godina. Umirue sunce objanjava da su hodnici vrela kroz koje je proao bili iskopani kako bi pratili krivulju pomaka vremenskog toka, kao to je vrelo u Kronici ptice na navijanje vodilo do izvanvremenskog svijeta. Vrelo slui kao Murakamijeva slika istraivanja prolosti i sjeanja. Jo odreenije, silazak u vrelo njegovo je nastojanje da shvati sebe kao Japanca sadanjeg vremena kozmopolita, potpuno svjesna knjievnosti, glazbe i popularne kulture Zapada, ali utemeljena u povijesti i knjievnosti svojega drutva. Godine 1994. Murakami je posjetio Nomonhansko polje i tamo je doivio otkrivenje koje mu je promijenilo ivot: na toj neplodnoj mongolskoj granici osjetio je da ne moe vie bjeati od neega ega se oduvijek bojao: sposobnosti za iracionalno nasilje japanskog drutva. Ve je radio na Kronici ptice na navijanje, i ini se da njegova usredotoenost na udne i jezive dogaaje pokolj ivotinja u zoolokom vrtu, pogubljenje zatvorenika bejzbolskom palicom upuuje na Murakamijevu zaokupljenost tim strahom. Godine 1996., dok je Murakami jo radio na tom romanu, dogodili su se napadi sarinom u tokijskoj podzemnoj eljeznici. Ti su napadi bili stvaran ivot, dananji primjer iracionalnog nasilja koje je provalilo u sr japanskog drutva; neki od pristaa Auma Shinrikyoa bili su (poput Wataye Naborua) pripadnici japanske super-elite koji su, unato svojoj naobrazbi i povlasticama, izgubili razum i odabrali ubilaki i samodestruktivni put. Osim toga, poput odjeka Murakamijeva simbolikog sustava, napad se dogodio doslovce u podzemlju. Njegovo posljednje veliko djelo, Podzemlje, publicistiko je istraivanje izgreda sa sarinom, koja se sastoji uglavnom od intervjua s preivjelima. Dakako, Murakamijev povratak Japanu pokrenuo je novu fazu u njegovoj karijeri, fazu u kojoj se, izgleda, postupno okree od Zapada i iznova posveuje prouavanju i razmiljanju o drutvu koje ga je oblikovalo.

Orfej, aman i duhovi-pomonici

Kao simboliko sredstvo, vrelo moe biti povezano s Murakamijevim trajnim zanimanjem za mit o Orfeju: na posljetku, Boku silazi u vrelo kako bi naao svoju izgubljenu enu koju, nakon svega, ne moe vratiti. Ali vrelo je takoer na zanimljiv nain povezano s ritualnim obrascima japanske narodne religije. U svojoj poznatoj studiji o japanskom amanizmu, The Catalpa Bow, Carmen Blacker opisuje dvije vrste amana. Jedan je prorok, primatelj poruka od duhova. Drugi je asket: On je ponajprije iscjelitelj, netko tko moe otjerati zle duhove odgovorne za bolest i ludilo i pretvoriti ih u sile dobra. Kako bi stekao moi nune za takav pothvat, mora se podvrgnuti strogom reimu asketske prakse, koja bi doista trebala ukljuiti... putovanje u drugi svijet... mora napustiti ovaj svijet i pronai svoj put kroz zapreke kako bi posjetio svijet duhovnih bia. To putovanje moe izvesti u ekstatinom, vizionarskom obliku; njegova dua putuje sama, njegovo tijelo u meuvremenu ostaje u pozadini u stanju privremeno prekinuta ivota. Boku dakako odlazi na putovanje, kroz zapreku zida vrela, u drugi svijet. Poput asketskog amana koji opisuje Blacker, Boku postaje iscjelitelj: Mukatni orai ga poduava posebnim duhovnim terapijama. Blacker spominje ekstatiko unutarnje uzbuenje koje doivljava aman kao dokaz da se izdigao iznad uobiajena ljudskog stanja. Kada se Boku vrati kroz zid vrela, spontano stjee oiljak koji plamti misterioznom toplinom. aman dobiva pomonike iz svite pomonih duhova i arobno ruho. Bokuovi duhovi-pomonici su ptice na navijanje (koje nitko nikada nije vidio) i nestala maka (koja se tajanstveno ponovno pojavljuje nakon duge odsutnosti); njegovu maginu opremu ine naprtnjaa u sluaju potresa i cipele s gumenim potplatima, koje poznajemo iz detektivskih akcija prijanjih Murakamijevih junaka. Kako bi se pripremio za putovanje na drugi svijet, na poetku se podvrgava komori, vjebi povlaenja od svijeta, najbolje u tamu pilje, i u toj tiini nalik na onu u maternici, podvrgava se postu i recitira svoje rijei moi, izlazei samo kako bi stao ispod svojega vodopada. Izbjegavanje dodira s ljudima moe biti jo jedan aspekt vjebe. Tijekom zime nakon to ga je napustila njegova ena Kumiko, Boku je postao samotnjak, nije viao nikoga. Vrelo u koje ulazi mrano je, osamljeno, ograeno mjesto. Za vrijeme svojega prvog boravka u vrelu, Boku posti: kod sebe ima samo vodu i bombone od limuna i toga ubrzo nestaje. Kada izae iz vrela, tuira se. Blacker takoer primjeuje da mnogi asketi doive inicijacijski san, osebujnu pojavu

S engleskoga prevela Sanja Kovaevi. Pod naslovom An Allegory of Return: Murakami Harukis The Wind-Up Bird Chronicle objavljeno u Comparative Literature Studies, Vol. 37., No. 2., 2000. Oprema teksta redakcijska.

cmyk

22

VII/148, 10. veljae 2,,5.

suvremena japanska knjievnost

Sosticirani mazohizam
e li mogue pisati politiki angairane knjige u Aziji, gdje je kulturalna logika hiperkonzumiranja preobrazila politiki i kulturalni radikalizam iz neega u to ljudi vjeruju i u ime ega djeluju, u neto vie nalik stilu koji treba troiti? esto razmiljam o poziciji koju umjetnost zauzima unutar globalnih struktura nakon Hladnog rata. Svjestan sam toga da mnogi kritiari opisuju tu situaciju kao paradoksalnu situaciju u kojoj moramo prihvatiti da je ono to Philip K. Dick opisuje u svojoj knjizi ovjek u visokom zamku zapravo istina. I Njemaka i Japan ale zbog toga to su uinili za vrijeme Drugoga svjetskog rata, Nijemci posebice. No, takvo im je stajalite u biti nametnuto i to je tajna njihova uspjeha jer im to omoguava da nesmetano razvijaju svoju tehnologiju i koriste se njome u nevojne svrhe. To zvui poput politike varijante onoga to Takayuki Tatsumi naziva kreativnim mazohizmom mazohizmom koji u konanici ima pozitivne, kreativne rezultate. Ne samo politiari nego i veina obinih ljudi u Japanu i Njemakoj kulturalni su i politiki mazohisti. Taj mazohizam daje smisao njihovu ivotu, to je naelo prema kojem ive. S druge strane, ne vjerujem da ljudi koji ive u Americi, Velikoj Britaniji i Rusiji, dakle zemljama koje su dobile rat, osjeaju takve mazohistike porive. Nakon Drugog svjetskog rata shvatili su da je vano preivjeti, izbjei smrt ili pogubljenje. Iako sam roen nakon baby booma kasnih etrdesetih, suosjeam s ljudima koji imaju kompleks manje vrijednosti i mazohistiki mentalitet jer shvaam da je to strategija koja im pomae preivjeti. ini mi se da se ti osjeaji kriju iza znatnog dijela japanske knjievnosti. Tono. Osnovni osjeaji koji proimaju svu japansku knjievnost jesu krivnja i mazohizam koji proizlaze iz kompleksa manje vrijednosti. To moete vidjeti u jednoj od najzanimljivijih knjiga pisanih na japanskom jeziku, kultnom romanu Yapoo, u kojem Japanci nisu opisani ak ni kao visoko inteligentni robovi, nego kao stoka. Kad bih je morao kategorizirati, rekao bih da je to mjeavina znanstvene fantastike i pornografije. U svakom sluaju, knjigu su potpuno ignorirali japanski srednjostrujaki pisci i kritiari.

Masahiko

Shimada
Sinda Gregory, Larry McCaery i Yoshiaki Koshikawa Japanski knjievnik, nonfiction pisac, dramatiar i prevoditelj govori o angairanoj i anrovskoj knjievnosti u Japanu, percepciji japanske knjievnosti u Americi, shizofreniji, gej-piscima, AIDS-u i kreativnom mazohizmu. Smatra da su politiki mazohizam nakon Drugoga svjetskog rata podsvjesno naslijedili razmaeni japanski klinci, kojima u stanju viestruke kulturalne podvojenosti najbolje odgovara metafora shizofrenika

Stvarnost je SF!
U SAD-u je s jedne strane anrovska knjievnost unutar koje su nastale neke od najutjecajnijih politikih knjiga jer se pisci osjeaju slobodnijima kad piu unutar anrovskog okvira, a s druge su srednjostrujaki pisci poput Pynchona, DeLilloa i Austera koji takoer piu znanstvenu fantastiku. Postoji li i u Japanu anrovska knjievnost? Mislim da ne postoji, iako nisam ba najbolje upoznat sa anrovskim kategorijama. No, kad bih se odluio pisati fikciju, bila bi to znanstvena fantastika jer mislim da ona najbolje opisuje stvarnost. Tako je! Danas je stvarnost znanstvena fantastika! Svako tivo koje opisuje sadanjost neminovno sadri elemente znanstvene fantastike jer danas su elementi koje se jo prije nekoliko godina smatralo znanstvenom fantastikom dio svakodnevnice. To pogotovo vrijedi za Japan koji je zato William Gibson upotrijebio kao simbol budunosti Amerike u svojoj knjizi Neuromancer. Gibson je stvorio novu varijantu egzotine predodbe o japanskoj kulturi, s Akihabarom kao tehnolokim igralitem, i time promijenio postojee klieje koje Amerikanci imaju o Japanu, ba kao to su to nekad inili samuraji i geje. Japanci su itekako svjesni tog procesa i koriste se njime kao strategijom. Na koji nain? Japanci su vrlo srameljivi kad je u pitanju predstavljanje vlastite kulture, zato se uglavnom predstavljaju onako kako Europljani i Amerikanci to od njih oekuju. Primjerice, izvoz tehnoloke robe kao izvornih japanskih proizvoda. to moe uiniti pisac kako bi to promijenio? Pitanje otpora sloeno je zato to su okolnosti koje su ukljuene u to pretvaranje kulture u robu za izvoz takoer sloene. To se moe vidjeti u nainu na koji su ameriki homoseksualci utjecali na to koja e se knjievnost uvoziti iz Japana. to je zajedniko Mishimi, Tanizakiju i Kawabati? Oni se u kontekstu povijesti japanske knjievnosti ne mogu smatrati srednjostrujakim piscima, no tu su trojicu ameriki homoseksualci predstavili kao

jedine moderne japanske srednjostrujake pisce. Najraniji interpretatori i prevoditelji moderne japanske kulture bili su homoseksualci. Postojali su ak i gej-barovi u kojima se itao Mishima. Razgovarao sam sa enom koja je poznavala Donalda Keenea i koja je tvrdila da su on i Seidensticker homoseksualci. Vanost te injenice je golema zbog svih moguih naina na koje je to moglo utjecati na njihov ukus, koji su onda nametali Zapadu u svojim prijevodima i knjigama o Japanu. Na takvim se sluajnostima grade literarne karijere i pie knjievna povijest. Tijekom pedesetih i ranih ezdesetih godina, homoseksualci su u Americi jo pripadali underground kulturi. Kad bi doli u Tokijo nakon rata, kad je Japan bio u ekonomskoj krizi i veina se Japanaca borila za preivljavanje, mogli su se zabaviti s nekim mladim Japancem za manje od 10 dolara. To je prava sado-mazo situacija! No, nijedan od tih mladih Japanaca nije imao osjeaj za lijepo, oni su samo htjeli svojih 10 dolara. Nisu razumjeli zato su ti Amerikanci htjeli seks s njima. To je situacija koja mi se svia. Trenutana je situacija u Tokiju krajnje dosadna mnogi mladi Japanci osjeaju se superiornijima od drugih Azijata i Amerikanaca. Neki od njih bez razloga simpatiziraju homoseksualce i repere i pokuavaju oponaati repere iz Los Angelesa i New Yorka. Neki su klinci iz Shibuye i Roppongija nedavno priznali novinarima da bi htjeli biti crnci. Volio bih malo proana-

lizirati te glupe i razmaene bogatake klince. ini se da su podsvjesno, genetski naslijedili neku vrstu mazohizma.

Dvostruka shizofrena povezanost

Jedna od tema koju obraujete u knjizi Ja sam automat je shizofrenija. ini mi se da je to jo jedna dobra metafora za japanski mentalitet, poput sadomazohizma. Privukla me i vaa pria Neiskusan momak idovskog podrijetla koja je objavljena u New Japanese Voices. To je tradicionalna egzistencijalistika pria o ovjeku koji pokuava otkriti tko je on sam. U vaoj je prii rije o Japancu koji odlazi u Europu u potrazi za svojim identitetom, da bi na kraju otkrio da njegov identitet poiva na rijeima te da moda uope nije idov. To pretvara tu klasinu egzistencijalistiku u postmodernistiku priu, otvarajui pitanje identiteta. Recite nam neto vie o koritenju shizofrenijom kao metaforom za krizu identiteta koja lei u sri moderne japanske umjetnosti i kulture. U mojoj knjizi shizofrenija nije metafora, nego neto doslovno. Ja, naravno, nikad nisam patio od shizofrenije, ali mislim da shizofrenija nije naziv za bolest nego literarna metafora za lijenike i pacijente. Sjeam se kad je Gregory Bateson govorio o situaciji dvostruke povezanosti (double bind situation). Spomenuli ste slinost izmeu shizofrenije i mazohizma, i mislim da ste u pravu. Svaki azijski aktivist, ukljuujui i Mahatmu Gandhija, nalazio se u situaciji dvostruke povezanosti, no rijeio ju je

Japanci su vrlo srameljivi kad je u pitanju predstavljanje vlastite kulture, zato se uglavnom predstavljaju onako kako Europljani i Amerikanci to od njih oekuju

cmyk

suvremena japanska knjievnost

nosi milijune retrovirusa koji nisu opasni, no odjednom se pojavio taj retrovirus AIDS-a koji se pokazao krajnje opasnim. U laboratoriju u New Yorku imao sam priliku vidjeti virus AIDS-a kroz mikroskop. Bio sam malo napet jer je moj kolega nosio rukavice, ali meni ih nije dao. No, naravno da je sve bilo sigurno.

VII/148, 10. veljae 2,,5.

23

AIDS od Drugoga
Kako vas je zanimanje za imunologiju potaknulo da napiete svoju prvu knjigu? Ono to sam primijetio dok sam pisao o AIDS-u jest da vam on moe posluiti kao metafora za sve. Napisao sam pet kratkih pria o AIDS-u koje su kasnije i objavljene. No, dok sam ih pisao, zakljuio sam da nije dobro koristiti se s previe metafora za AIDS. Shvatio sam da bih volio ljudima koji boluju od AIDS-a podariti knjigu o tome kako ivjeti s tom injenicom. Poznate osobe poput Elizabeth Taylor i Julija Iglesiasa osnivali su zaklade za pomo oboljelima od AIDS-a, organizirali su dobrotvorne manifestacije itd.. Mnoge su bolnice i sveuilita dobili laboratorije za AIDS jer je bilo vrlo lako izmamiti novac za takve stvari. U itavoj je situaciji bilo puno licemjerja. Mnoge su poznate osobe iskoritavale takve manifestacije za vlastitu promidbu. Jeste li tijekom svojeg boravka u New Yorku imali priliku upoznati i pacijente koji boluju od AIDS-a? Da, upoznao sam skupinu njih koji su u jednome malom kazalitu odravali performans o tome kako se drugi odnose prema oboljelima od AIDSa. Na televiziji sam gledao i demonstracije na dan oboljelih od AIDS-a. To je bilo prije etiri godine, no otada se nita nije promijenilo. U Japanu AIDS jo nije tako velik problem. Kao to je poznato, u SAD-u je AIDS konzervativnim kranima posluio kao potvrda za njihova stajalita o moralu i seksualnosti. Je li tako i u Japanu?

pomou mazohizma. Ponekad se sjetim Kafke i situacije u kojoj je pisao. On je bio idov koji je ivio u Pragu i pisao na njemakom, dakle nalazio se u situaciji dvostruke ili ak trostruke povezanosti. Mislim da postoji zajednika crta koja povezuje Kafkina djela, Gandhijevu strategiju, Masochovo stajalite prema idovskim i poljskim piscima te knjievna stajalita Kundere i Dostojevskog. Te je pisce i aktiviste mogue smjestiti u istu kategoriju, i to je trenutano moj glavni interes otkriti koji elementi povezuju te ljude. Vaa knjiga Neidenticirana sjena jedna je od prvih vanijih japanskih knjiga koje su obradile temu AIDS-a. Poznato je da je AIDS bolest broj jedan u Americi, i o njoj je ve napisano nekoliko vrlo zanimljivih knjiga, primjerice AIDS kao metafora (AIDS as a Metaphor), Susan Sontag. No, u Japanu AIDS jo nije tako velik problem. to vas je privuklo toj temi? Znate li nekoga tko boluje od AIDS-a? O AIDS-u sam poeo pisati dok jo nisam poznavao nikoga tko je obolio od te bolesti. To se zanimanje javilo dok sam prouavao imunologiju. Tijekom svojeg boravka u New Yorku posjetio sam laboratorij japanskog imunologa koji je prouavao retroviruse primitivne viruse s RNA, ali bez DNA. To me iskustvo ponukalo da pokuam razumjeti to se dogaa u ljudskom imunosnom sustavu. Znao sam vrlo zanimljivu injenicu o retrovirusima, a to je da su sudjelovali u ljudskoj evoluciji. to se tie AIDS-a, rije je o vrlo specifinom virusu. Svatko od nas u organizmu

Osnovni osjeaji koji proimaju svu japansku knjievnost jesu krivnja i mazohizam koji proizlaze iz kompleksa manje vrijednosti

U Japanu se AIDS obino povezuje sa strancima, tonije, Azijatima. Mnoge djevojke koje u Japanu rade kao prostitutke dole su iz Azije i mnogi ljudi smatraju da su upravo one donijele AIDS u Japan. Dakle, Japanci Azijate vide kao prenositelje virusa AIDSa, to je krajnje glupo. U SAD-u se AIDS obino povezuje s homoseksualcima, to su u svojoj retorici iskoritavali konzervativci i politiari. U kasnim sedamdesetima, kad su homoseksualci poeli izlaziti u javnost, mnogo ih se ukljuilo u politiku i postalo prilino utjecajno, poput gej zajednice u San Franciscu. No, tada se pojavio AIDS i homoseksualci su izgubili svu politiku mo koju su dotad stekli. Osim toga, AIDS se esto povezuje s ljudima koji vole seks i esto ga prakticiraju. AIDS je postao vrstom metafore za grenike koje je Bog prokleo. Dakle, i u ovom se sluaju AIDS koristi za kritiziranje seksualno aktivnih ljudi. Kao to se u Japanu AIDS povezuje sa strancima, tako se u SAD-u AIDS koristi u ideoloke svrhe. Maloprije ste rekli da vam smeta to to se AIDS koristi kao metafora za sve ivo. Iako AIDS jo nije tako ozbiljan problem u Japanu, ini mi se da bi ga se vrlo lako moglo uklopiti u taj mit o Japanu koji zagauju stranci. Bavi li se Neidenticirana sjena tim temama? Cijelu sam situaciju opisao na prilino nezanimljiv nain jer, istini za volju, situacija nakon gej revolucije kad su homoseksualcima priznata njihova prava i sve to nije ba najzanimljivija. U Europi postoji svojevrsna gej elita koja uiva odreeni ugled upravo zbog toga to je se diskriminira. Drugim rijeima, biti nepriznat i neprihvaen moe se smatrati kao stvar prestia koja sa sobom moe donijeti i stanovite prednosti. S engleskoga preveo Kristian Gttlicher. Pod naslovom Sophisticated Masochism objavljeno u Review of Contemporary Fiction, Summer,2002.

cmyk

24

VII/148, 10. veljae 2,,5.

suvremena japanska knjievnost

Ptica izvan krletke

umi Matsuo roena je 1960. u Kanazawi, u prefekturi Ishikawa. Nakon studija engleske knjievnosti na enskom sveuilitu Ochanomizu, radila je nekoliko godina za veliku elektroniku kompaniju. Njezina prva publikacija Ijigen kafe terasu ( Kavana u drugoj dimenziji ), objavljena je 1989., a nakon nje uslijedila je Ubojstvo u gradu balona (Baruun taun no satsujin ), nadahnuta njezinim brakom i roenjem djeteta 1990., koja je osvojila treu nagradu na natjeaju iz znanstvene fantastike u Hayakawi 1992. Zamisao za pripovijest ukljuuje nekompjutoriziranu trudnicu-detektivku koja rjeava sluajeve koji se dogaaju unutar skupine trudnica. Serija koja se iz toga razvila uinila je tu novu spisateljicu toliko popularnom da se njezina prva zbirka pripovijesti, Ubojstvo u gradu balona , 1994. nala u finalu petnaestog natjeaja za nagradu iz SF-a u Japanu. Vodea SF kritiarka Mari Kotani usporeuje njezinu imaginaciju s imaginacijom Charlotte Perkins Gilman, Jamesa Tiptreeja, Jr. (pseudonim spisateljice Alice Bradley Sheldon) i Margaret Atwood. Pripovijest Ubojstvo u gradu balona objavljena je u istoimenoj zbirci koja se sastoji od etiri pripovijesti. Sve etiri pripovijesti, koje je njezin izdava reklamirao kao SF-krimie , razvijaju avant-pop pristup tvrdokuhanoj detektivskoj formuli i SF distopijama, gledajui kritikim okom suvremeno japansko drutvo. Egzotizacijom dugo njegovanih uvjerenja i folklora vezanog za trudnou i raanje, kao i stvaranjem vlastitih uvjerljivih tradicija, Matsuo kritizira kult raanja i vanost koju japanska vlada tome pridaje u 20. stoljeu. Pripovijest nam otkriva kako je bioloka funkcija reprodukcije postala usko vezana za kapitalistiku proizvodnju, upuivanjem trudnica u jedan od ekonomski diferenciranih okruga futuristikog Tokija. U takvom novom Japanu raanje je postalo pitanjem visoke tehnologije, gdje dominiraju umjetne maternice i eugenika. Stoga je Poseban sedmi okrug ili Grad balona , doivljen kao povratak tradiciji, mjestom zanatske vjetine, a ne mehanike uinkovitosti. No, usprkos tvrdnji da Grad balona prua uvjete gdje majka moe postati zanatlijom koji oblikuje savrenog pojedinca, zapravo je rije o tome da ona sama postaje sredstvom podvrgnutim kontroli kvalitete u svakoj etapi njezine trudnoe. Ironino je onda to da u Gradu balona tijela trudnica naposljetku udovoljavaju potrebama vlasti, ak i u veoj mjeri nego to je to bio sluaj u prolosti. (Amanda Seaman i Takayuki Tatsumi)

Matsuo
Sinda Gregory i Larry McCaery Istaknuta SF-spisateljica govori o razlici izmeu mukog i enskog ponaanja, trudnikoj kulturi, promjeni spolne paradigme, japanskoj SF-knjievnosti i svojem proznom djelu u kojem je nona mora u trudnikom getu potaknuta pitanjem o vlastitom enskom identitetu u drutvu opsjednutom produktivnou i kolektivom

Yumi

ene su iz Japana, a mukarci su s Marsa

Uoila sam slinosti izmeu radova Iris Murdoch i vaih knjiga. Murdoch esto pie romane u kojima se predimenzioniraju ili iskrivljuju odreeni aspekti enskih uloga to ih ini neobinima, no istovremeno omoguuje itatelju da bolje razabere ta pitanja; to se doima poput onoga to ste pokuavali uiniti u djelima kao to je Ubojstvo u gradu balona. Mogue je. Jedino to Ubojstvo u gradu balona nije toliko ozbiljno djelo kao to su to djela Iris Murdoch. eljela sam da knjiga bude duhovita, serija detektivskih pria koje se odigravaju u gradu u kojem su svi stanovnici trudnice. Prisutan je i daak none more poput grada Toontown iz filma Tko je smjestio Zeki Rogeru? ili pak grada Anytown iz jedne pripovijesti Johna Varleyja, Barbie ubojstva . ene su openito mnogo sigurnije to se tie njihove spolne uloge. Ona im se moda ne svia zbog podjele rada i njihovih primanja, no ne zamaraju se toliko pitanjima poput Jesam li uistinu prava ena?. Mislim da se zbog tehnolokih promjena doprinos mukaraca drutvu sve vie razlikuje od onoga to su mujaci tradicionalno osiguravali, dok ena i dalje ostaje ista kuha, pere i raa djecu. No, ini se da se mukarci u dvadesetom stoljeu sve vie bave zadacima koji nemaju puno veze s njihovim prvobitnim dunostima. Zbog toga se mukarci pitaju Jesam li pravi mukarac?. Isto tako, kako se poloaj ena poboljava, mukarci ih manje preziru. Ono to je enstveno mukarcima postaje privlanije. enama nije ni-

kada neugodno kazati elim vie moi poput mukarca. Kada bi u prolosti mukarac kazao da eli biti vie nalik eni, to bi se smatralo udnim i odvratnim. No danas mukarci mogu kazati elim biti enstven, a to uistinu i mogu biti u veoj mjeri. Moe se rei da u Japanu ne postoji precizan ili posve odreen uzor ponaanja za mukarce. Postoji tek ogranien broj tradicionalnih uzora ponaanja za mukarce, pa zato za njih moramo smisliti neke zgodne, prikladne uzore ponaanja. Ponekad se ini da se japansko drutvo oslanjalo na mnoge oblike uzora. Uzori ponaanja za ene relativno su stabilni i ne mijenjaju se. U odreenom su smislu labavo definirani, pa stoga ima prostora za improvizaciju. No, uzori ponaanja za mukarce vrlo su nestabilni zbog toga to je predodba o pravom mukarcu danas drastino izmijenjena.

Barbie u Gradu balona

Recite nam neto o Ubojstvu u gradu balona. Rije je o bliskoj budunosti u kojoj ene ne moraju nositi dijete mogu se osloniti na novu tehnologiju, umjetnu maternicu, umjesto vlastitog tijela.

Nekim se enama to ne svia jer ele nositi dijete u vlastitoj utrobi. Njih se smjeta u Poseban okrug u Tokiju. Nedugo nakon toga, to se mjesto naziva Gradom balona. U neposrednoj blizini grada dogodi se ubojstvo, trojica su mukaraca svjedocima ubojstva i znaju da je ubojstvo poinila trudnica, iako ne mogu opisati njezin izgled osim njezina velikog, okruglog trbuha koji ih se toliko dojmio da se ne mogu prisjetiti niega drugog. Nakon toga, u grad na tajni zadatak odlazi detektivka, predstavljajui se kao trudnica u ranom stadiju trudnoe. Ona rjeava ubojstvo i ostale sluajeve uz pomo detektivaamatera svoje prijateljice koja je uistinu trudna i ivi u Posebnom okrugu. etiri epizode zbivaju se jedna za drugom tako da moete pratiti razvoj dviju junakinja. Jedna unapreuje svoju detektivsku karijeru, a druga napreduje u trudnoi te na kraju etvrte pripovijesti raa dijete. Neke pripovijetke su parodije poznatih detektivskih romana poput Lige kornjaina trbuha nazvane prema pripovijesti o Sherlocku Holmesu Liga crvenih glava ili Zato nisu pitali babicu? prema romanu Zato nisu pitali Evansa? Agathe

Kad ste trudni, sve to netko pamti o vama jest vae oblije zapravo, va trbuh. Ne pamte vae lice ili bilo to osim trbuha. Kao to moja trudna detektivka primjeuje, trudnice su nevidljive ili je barem nevidljivo sve osim njihova trbuha

cmyk

suvremena japanska knjievnost

Christie. Prvu od etiri prie napisala sam dok sam i sama bila u drugom stanju. Na neki nain, ona je parodija pripovijesti Barbie ubojstva Johna Varleyja prie o ubojstvima u gradu u kojem svi stanovnici izgledaju potpuno isto, kao rezultat kirurke operacije. Svi su stanovnici grada sljedbenici religioznog kulta koji im brani zamisli o osobnosti ili individualnosti. Zbog toga svi izgledaju poput aseksualnih Barbie lutaka i, kada se dogodi ubojstvo, nije mogue raspoznati ubojicu od ostalih stanovnika. Zapravo, rtva, osumnjienik i svjedok izgledaju identino. Istraiteljica odlazi na tajni zadatak nakon to je kirurkim zahvatom postigla to da i sama izgleda kao Barbie. Priu sam proitala dok sam bila u drugom stanju. To me na neki nain podsjetilo na ene u drugom stanju jer i one ive u malenom svijetu, a mnoge od njih vjeruju u neto to bi, u vrlo irokom smislu te rijei, bilo mogue nazvati kultom. Stoga sam Barbike pretvorila u trudnice i napisala priu o Gradu balona. To je bila sjajna zamisao! Obje su ikone enstvenosti: ili izgledate kao Barbika ili kao netko tko u svojoj utrobi nosi mukarevo dijete. Kad ste trudni, sve to netko pamti o vama jest vae oblije zapravo, va trbuh. Ne pamte vae lice ili bilo to osim trbuha. Kao to moja trudna detektivka primjeuje, trudnice su nevidljive ili je barem nevidljivo sve osim njihova trbuha . ivanju i puenju, koje je neizbjeno jer svi bi detektivi amateri trebali dimiti, uvlaiti dim jo od vremena Sherlocka Holmesa. Posebno za tu prigodu, zamislila sam cigarete bez nikotina i katrana, s filtrom koji neutralizira ugljini monoksid , iako sumnjam da takvo to moe uistinu postojati. to mislite na koji se nain vaa f ikcija izmijenila nakon Grada balona ? Naravno da se ne trudim pisati samo o trudnicama ili o feministikim pitanjima. No, tijekom trudnoe postala sam svjesna mnogih drugih stvari. Primjerice, poela sam zapaati odnos izmeu japanskog drutva koje je gotovo sinonim za marljivost i pojedinca. Zato to su u Japanu gradovi, ceste, pa ak i parkovi oblikovani kako bi se poboljala produktivnost, i s njom su usko povezani. Oni nisu zapravo namijenjeni starijim ljudima, trudnicama ili invalidima. Stoga me trudnoa uinila svjesnom ostalih drutvenih odnosa i situacija u Japanu te njihova odnosa prema individualnou. Vrlo je teko biti individuom u Japanu. U Japanu jedino moete biti netko ili neto ako ste dijelom neke velike strukture, poput poduzea ili vladinih ureda, a ne malenih struktura poput obitelji.

VII/148, 10. veljae 2,,5.

25

to to ona tvrdi, no itatelji bi mogli pomisliti da se pretvaraju kako ne bi povrijedili njezine osjeaje. Njezin mu jednog dana nestane, napisavi u svome notesu neobinu rije Pippinella , a junakinja kree na put kako bi ga pronala. Na kraju pripovijesti protagonistkinja se suoava sa svojim istinskim problemima. Ona takoer uvia i problem vlastita mua i razlog zbog kojeg je otiao. Iako se nije u stanju s njim susresti, ona prvi put tijekom etiri godine braka u potpunosti shvaa svojeg mua i njegovu ljubav prema njoj.

Crni aneo
Mislio sam da je u Japanu SF vrlo popularan te da nema neke velike razlike izmeu SF-a i mainstreama. U jednom je razdoblju SF bio uistinu popularan, no danas je situacija posve drukija. Istina je pak da mnoge knjige mainstreama posjeduju obiljeja koja su nekada bila svojstvena SF-u, poput izvanosjetilna iskustva ili vremenskog procjepa. ini se da te karakteristike danas prihvaa iroko itateljstvo. Jedino etiketa SF-a nije prihvaena. Ljudi e zaista proitati knjigu ili pogledati film i TV-emisiju koja se bavi izvanosjetilnim iskustvima ili vremenskim procjepom. Meutim, ti isti ljudi nee nikada proitati knjigu koja sadri potpuno iste elemente ako je etiketirana kao SF. Takvu knjigu smatraju neim to nije za njih, nego za neku posebnu vrstu ljudi. Kaite nam neto o Crnom anelu. Rije o romanu o studentima koji vole ameriki, odnosno britanski rocknroll. Kada umetnu CD nekog amerikog sastava u CD-ureaj, iz ureaja iskoi maleni, nejasni lik u obliku krilate ene i izbaci strelicu u smjeru jedne od djevojaka te je ubija. Policija zakljuuje da je rije o samoubojstvu, ali njezini prijatelji znaju da to nije tako te nastoje otkriti identitet udovita i razloge zato je napalo djevojku. Knjiga, dakle, posjeduje sluaj koji treba rijeiti, ljubavnu priu, te daje odreeni uvid u odnos izmeu japanskog drutva i amerike pop kulture. Uinilo mi se da e knjiga privui ljude, ali se nije ba najbolje prodala, iako sam dobila neke pohvalne ocjene od itatelja i izdavaa.

Pippinella u ugljenokopu
Roman na kojem trenutano radite o Japanki koja se, kada ulazi u vlastiti dom, smanjuje ini se povezanim s onim to ste upravo rekli, jer izgleda da roman navodi na zakljuak kako je japanska ena koja ne pripada nekom veem udruenju izgubljena. Koji e biti naslov te knjige? Pippinella. Ta se knjiga bavi promjenom paradigme koja je prisutna u Japanu iz perspektive spolnosti. To je takoer knjiga u kojoj sam nastojala postaviti pitanje o nadzoru i kazni. Pippinella je ime enke kanarinca koja se pojavljuje u dvije knjige za djecu Hugh Loftinga, Karavan dr. Dolittlea i Dr. Dolittle i zeleni kanarinac . Pippinella sjajno pjeva, to je neobino jer, kao to znate, enke kanarinaca ne pjevaju, no u mojoj knjizi ona ak postaje opernom primadonom, to bi nas moglo podsjetiti na djelo Carmen Dog Carol Emshwiller, u kojoj opernom primadonom postaje kuja. U njezinoj mladosti, Pippinellini joj roditelji govore da ne pokuava pjevati zbog toga to enke kanarinaca ne mogu dobro pjevati ak i ako vjebaju, a takav je pokuaj takoer i sramotan. Pippinella to smatra nepravednim jer su prema njezinu miljenju enke kanarinaca u stanju

Trudnika kultura
Dakle, izravna inspiracija za vau pripovijest vezana je uz injenicu da ste, dok ste bili trudni, bili svjesni da nemate vlastite osobnosti. To je tono. Ne znam vrijedi li to za Ameriku, no u Japanu imamo neto to bismo mogli nazvati trudnikom kulturom. Postoje mnoge knjige i mjesenici namijenjeni posebice trudnicama jedan od tih asopisa zove se upravo Balon i pun je savjeta o tome kako da ostanete zdravom, to jesti, koliko esto i koliko intenzivno biste trebale imati spolni odnos s muem. Bavi se ak i time kakvu biste glazbu trebale sluati. Bojim se da rock glazba ba i ne dolazi u obzir. Naravno da je rocknroll najnepoeljniji! Kau da je Mozart najbolji, to se ini poniavajuim i za rocknroll i za Mozarta. No, nije mi se dopao ton trebali-biste-initi-ovo-a-neono kojeg te knjige i asopisi plasiraju. Zato sam odluila pisati o trudnici koja je sklona rock-and-rollu, istra-

U Japanu jedino moete biti netko ili neto ako ste dijelom neke velike strukture, poput poduzea ili vladinih ureda, a ne malenih struktura poput obitelji

pjevati jedino to im nedostaje jest vjeba. I tako, unato protivljenju obitelji te nakon uporna vjebanja i potekoa to ukljuuje ak i razdoblje kada radi kao kanarinac u ugljenokopu ona ipak postie uspjeh u glazbenoj karijeri. To bismo mogli nazvati ranim primjerom feministike fikcije. Iskoristila sam primjer kanarinca ne samo kao feministiku figuru nego takoer i kao metaforu za sve osobe ije su due zarobljene u nekom nevidljivom kavezu. Ptica u krletki. Tono. Tu je suvremeni Japan prikazan kao svojevrstan zatvor. Svoju junakinju prozvala sam Kanako zbog toga to njezino ime donekle nalikuje rijei kanarinac u japanskom jeziku. Kanako je udana ena ije se tijelo, svaki put kada izuje cipele, smanjuje na djeju veliinu, na devedeset do sto dvadeset centimetara. Kao to znate, mi Japanci ne nosimo cipele u domovima. Njezino se tijelo poveava u trenutku kada obuva cipele na kunom pragu. Na taj nain ona moe biti posve normalna izvan svojeg doma. No, sve nam to govori ona sama jer je roman napisan u prvom licu. Tu je rije o nepouzdanu pripovjedau kao to je to sluaj u romanu Okretaj zavrtnja Henryja Jamesa. Mogue je da se njezino tijelo uistinu smanjuje, a moda ona tek vjeruje kako je tomu tako. Neki ljudi koji su joj dovoljno bliski da je mogu vidjeti bez njezinih cipela naravno, njezin mu i bliski prijatelji nee porei

S engleskog preveo Tomislav Belanovi. Pod naslovom Bird outside the Cage objavljeno u Review of Contemporary Fiction , Summer, 2002.

cmyk

26

VII/148, 10. veljae 2,,5.

suvremena japanska knjievnost

Nastavak ne-pisanja
apanski guru metafikcije Yasutaka Tsutsui (roen u Osaki 1934.) romanopisac je, dramatiar, knjievni kritiar, glumac i glazbenik. Sedamdesetih i osamdesetih godina njegove su stilistike sposobnosti, kreui se od slapsticka do pisanja basni i metafikcije, poele privlaiti iroko itateljstvo. Osamdesetih je godina izdavaka kua Shinchosa objavila njegova kompletna djela u 24 sveska. lan japanskog udruenja pisaca znanstvene fantastike i japanskog pen-kluba, Tsutsui je primio brojne knjievne nagrade. Poput Borgesa, Lema, Vonneguta, Bartha i drugih autora povezanih s prvim valom postmodernistikog eksperimentalizma, Yasutaka Tsutsui esto se oslanjao na znanstvenu fantastiku i druge anrovske motive, iznosei metafikcijske kritike anrovskih formi kojima se oni slue. Tsutsui je poeo svoju karijeru kao pisac znanstvene fantastike sredinom ezdesetih godina, preao anrovsku granicu izmeu ozbiljne i popularne fikcije u sedamdesetim godinama, te je dobio brojne velike nagrade za znanstvenu fantastiku i srednjostrujaku knjievnost u devedesetima. Duboko nadahnut Darwinom, Freudom i braom Marx, u svojoj postsituacionistikoj poetici hiperfikcionalnosti uporno otkriva urotu izmeu stvarnosti i fikcije u hiperkapitalistikome dobu opsjedanom spektaklima i kvazi-dogaajima. Njegova najranija djela sredinom ezdesetih predvidjela su ubrzavanje hipermedija koje e fikcije pretvoriti u stvarnosti, bojna polja u zabavita, a individualne identitete u raunalne programe. Njegov posljednji diptih Jutarnji Gapar i paprika (1993.) na radikalan nain ponovo razmatra nau vlastitu stvarnost kao varijantu hiperfikcije, na svakodnevni ivot kao uinak politiki nesvjesnog, a onog koji pomie granice kao velikana koji preivljava prirodni odabir. Naalost, nedavni pobornici konsenzusa politike korektnosti postali su tako nervozni i kritiki nastrojeni spram njegovih knjievnih eksperimenata da je Tsutsui u ljeto 1993. najzad odustao od pisanja, ili barem objavljivanja radova u tiskanim medijima. Odluka da prestane s pisanjem bila je djelomino reakcija na proteste Japanskog udruenja epileptiara zato to je jedna njegova kratka pripovijest (Mujin keisatu) navodno sadravala uvredljive izraze o epileptiarima. Usprkos njegovoj javnoj obznani da vie nee objavljivati ikakvu fikciju u Japanu, Tsutsui je privatno nastavio s pisanjem te je u prosincu 1996. s tri japanske izdavake kue izmijenio memorandum o potpunoj slobodi govora i ta je razmjena naposljetku dovela do najave da e ponovno poeti objavljivati svoja djela. Meutim, Tsutsui je otada postao aktivniji u cyber-medijima, pomaui da se u ljeto 1996. postavi prvi literarni server u Japanu, JALInet, koji ljudima omoguuje da proitaju njegovu novu pripovijest koja se temelji na Shichifukujinu (sedam boanstava dobre sree). Time se pisac metafikcije preobratio u egzemplarnog pisca cyber-knjievnosti. Dok se Tsutsuija do osamdesetih smatralo analognim hard-core piscem metafikcije poput Johna Bartha, Johna Fowlesa i Itala Calvina, Tsutsui je devedesetih itekako usporediv s kumom amerike hiperfikcije Robertom Cooverom, koji je po uzoru na cyber kulturu promovirao hipertekstualnu reorganizaciju metafikcijske imaginacije.

Yasutaka

Tsutsui
Larry McCaery, Sinda Gregory, Takayuki Tatsumi Japanski guru metafikcije govori o SF-u, nadrealizmu, Godardu, metafikciji, socijalnoj pravdi i enskoj prirodi, parapsihologiji, sposobnosti pisca da predvia, dananjoj avangardi i avant-popu. Tvrdi da bi knjievnost danas trebala zbunjivati kritiare, postavljati nove granice, teiti rekonstrukciji, dekonstrukciji, sluajnosti i improvizaciji. Knjievnost je zato danas mogue i ne pisati!

dekonstrukciju. Ostaviti tekst otvorenim vrlo je jednostavno, na neki nain, dok rekonstrukcija zahtijeva kompleksniji pristup, barem ako za cilj ima istinski doprinos izvornoj grai (umjesto tek uzimanja od nje). U mojim djelima, zanima me razvijanje rekonstruktivnih radova koji se ne svode tek na to da publici prui povrne, optimistine varijacije izvornika, nego one koje uporno tragaju za sredstvima preobrazbe grae u korisnije oblike fikcije neku vrstu potpune razonode.

Na velik dio vaeg senzibiliteta utjecao je nadrealizam, no ipak ste se koristili strukturom odnosno formom znanstvene fantastike u svojim radovima. Zato niste pisali tradicionalniji oblik nadrealizma? Koji je bio prvi poriv koji vas je privukao znanstvenoj fantastici? Je li bila rije o formi koja vam je dopustila da stvarate nadrealizam? Za mene je znanstvena fantastika vrsta dekonstrukcije stvarnosti, ba kao to je to bio nadrealizam. Naravno, mogao sam uporabiti drukiji pristup dekonstrukciji stvarnosti. Primjerice, bio bih poelio postati slikar jedino ako bih za to imao talenta. Stoga je, bilo kako bilo, pisanje odnosno criture bio jedini nain koji mi je preostao kako bih dekonstruirao stvarnost. Pohaajui sveuilite, elio sam postati glumac, komiar. To se inilo kao jo jedan nain za dekonstrukciju stvarnosti. Komedija je za mene bila vrlo vaan medij, no u to vrijeme nije bilo toliko mnogo avangardnih kazalita. Moja svijest o tome da sam komiar dovela me do pisanja slapstick-fantastike. Upravo kao to je Godard u mnogoemu izmijenio svoj pristup snimanju filmova nakon pojave Alphavillea u ezdesetim godinama, isto se moe rei i za gospodina Tsutsuija. Biste li mogli rei o tome to mislite kako se razvijao va rad? Kao prvo, ne mislim da se Godard uistinu ba tako puno promijenio. Od samog poetka postojale su dvije struje, dvije tendencije u njegovu radu. Prva je tendencija oita u djelima poput Alphavillea, a druga je prisutna u onima kao to je Kralj Lear. ini mi se da je ono to je Godard

Rekonstruiranje rekonstrukcije

uinio u Kralju Learu bila upravo dekonstrukcija, a ne rekonstrukcija. Mislim da postoji otra razdjelnica izmeu dekonstrukcije i rekonstrukcije. U Kralju Learu, Godard se bavio dekonstrukcijom i zadovoljstvom koje prua itanje, la jouissance dcriture, u bartovskom smislu. Godard je ostavio tekst otvorenim i dvosmislenim. S druge pak strane, ako elite uspjeti u rekonstruiranju, najvjerojatnije ete zavriti na SF-u ili samo obinoj razonodi. Kao ishod, ako neto rekonstruirate, to e postati nekom vrstom parodije, razonode, esto orijentirane na SF . Najee se to smatra intelektualno nezahtjevnim, a dekonstrukcija pak visokointelektualnom. Ipak, prema mojem miljenju, tee je postii rekonstrukciju nego

Oito je da u vaem djelovanju postoji nadrealistiki uinak. Postiete li takve uinke vie racionalnim, svjesnim metodama pisanja ili se trudite da sebe nekako postavite u situaciju u kojoj zaista uranjate u vlastitu svijest? Ako elite uspjeti u stvaranju nadrealistikog fabulistikog umjetnikog djela, tada je nuno koristiti se racionalnim pristupom. to se tie Godarda, on uvelike cijeni vizualni uinak. A ono to stvarno fascinira publiku kad gleda u filmsko platno jest osjeaj ve vienoga, dj vu. Dj vu smatram takoer vanim u svojem radu. Koristite li se u svojem radu vlastitim snovima? Da, ponekad. to je s razliitim nainima automatskog pisanja s kojim nadrealisti esto eksperimentiraju? Ponekad to inim. Postoje dijelovi u svakoj knjizi koji ne bi trebali biti organizirani, dijelovi koji trebaju biti kaotini. Koristim se automatskim pisanjem kad ono ima najbolji uinak. Mislim da Godard pokuava zaobii racionalne procese koristei se improvizacijom. Oito je Godard bio zainteresiran za koritenje odreenog trenutka kako bi generirao odreenu scenu, kako bi postavljao pitanja glumcima i glumicama. Ima li to uope ikakve veze s vaim procesom pisanja? To jest, znate li unaprijed, planirate li vae pripovijesti, skicirate li ih ili pak radite, u izvjesnome smislu, improvizirajui? Ako je pisac kvalitetan i profesionalan, imat e skicu za ono to e pisati. Prije pisanja nekog fragmenta, trebao bi biti u stanju predoiti gotovo svaki detalj, najmanji detalj budueg teksta. Meutim, prema mojem iskustvu, takav oblik vizije ili skice potvruje injenicu da je pisac opinjen onime to je ve radio u svojim prolim uspjenim djelima. Vjerojatno e to slijediti u svojim skicama. Ogranien je, zaokupljen svojim prolim postignuima. On mora, dakle, prijei tu granicu. Zbog toga se koristim improvi-

Automatizmom do zbilje

zacijskim pristupom. Tako mogu pisati o neemu drukijem, neemu novom. Za mene, istinsko remek-djelo mora biti novo, i trebalo bi to ee zbuniti kritiare. Sve dok pisac prati crtu zadanu njegovim prolim djelima, kritiarima e biti jednostavno analizirati njegov rad. No, vrsto vjerujem da kvalitetno umjetniko djelo treba biti neto to zbunjuje kritiare. Naravno da uvijek imam skicu, ali tada primijenim improvizaciju i pokuam unititi cjelinu. Hoe li to upropastiti djelo? Nee, jer nikada ne mogu dovoljno unititi tekst. udno je to, ali djelo zavrava na odreen zadovoljavajui nain. U SAD-u neki kritiari napadaju pisce metaf ikcije kao osobe koje su zabavljene samo poigravanjem rijeima i f ikcijom, a nisu zainteresirane za zbilju. No, meni se ini da je metaf ikcija nain kojim je ljude mogue vratiti u zbilju, otkrivajui privid.To je dio procesa dokuivanja zbilje. Mislim da metafikcija jest igra, no jedino u tome smislu to igru ini preputanje sluajnosti... Ljudi se jednostavno ne mogu osloboditi zamisli o staroj dobroj pripovijesti. Oni misle da zbog realistinosti pripovijesti mora postojati pravocrtna struktura koja sama po sebi ini vladajuu pripovijest. Meutim, pravocrtna struktura uope nije bliska zbilji. Kao to svi znamo, zbilja je ispunjena koincidencijama i sluajnou. Nisam siguran u kakvom su tono meuodnosu metafikcija i igra, no razmiljamo li o glavnom aspektu igre kao o neemu to ovisi o sluajnosti, tada bi kazati da metafikcija nije drugo nego igra bilo isto to i rei da je metafikcija, sama zbilja.

Spektar zla
Ono to je, meu ostalim, dojmljivo u pripovijestima koje obuhvaa vaa zbirka pripovjedaka to je djevojka vidjela jest to da na kraju djela ostaje dojam da ono to Nanase ini nije etiki ispravno, ali je nuno za njezino samoodranje. Je li njezina odluka da izabere samoodranje na raun svega ostalog tim prihvatljivija, s obzirom na to da je rije o eni? Kad bi mukarac dao prednost samoodranju umjesto etikom izboru, bi li reakcija na taj lik bila drukija? Da, vas zanima vaan odnos izmeu socijalne pravde i enske prirode. Prema mojemu miljenju, ta su dva podruja potpuno razliita, pa raspravljati o oboma zajedno moe navesti na krivi put. Ponimo s prvim problemom. Postoji to to nazivamo drutvenom pravdom, a u suprotnosti je s drutvenim zlom. To obuhvaa

cmyk

suvremena japanska knjievnost

vrlo irok spektar zla, sve do bolesnog oblika zla kakav bi mogao smisliti kakav jadni podlac. No, to se razlikuje od zla za kojim traga knjievnost. To je naravno uvelike povezano s uinkom prikazivanja zla. Bilo kako bilo, irelevantno je napadati zlo opisano u knjievnosti povezujui ga s drutvenom pravdom, jer to dvoje funkcionira na potpuno razliitim razinama. U tom kontekstu moemo nastaviti s problemima vezanima uz feminizam. Pretpostavimo da ste nadarena ena te da ste postali popularni i poeli ste se pojavljivati na televiziji, mediji se bave vama, itd.. No, u odreenom trenutku ljudi vam poinju nalaziti mane, blate vas i ismijavaju te poinjete posrtati, zavravajui poput palog idola. Postoji bliska veza izmeu problema feminizma i individualnog talenta. Ako ste nadareni, veliki su izgledi da ete postati metom drutvenih napada. Nanase je nadarena ena jer posjeduje nadnaravne moi. To to sam upravo razjasnio, primjena je Nanaseina problema u eri nakon politike korektnosti. Nanase je mogue reinterpretirati iz tog konteksta. Sjeate li se kako ste doli do zamisli za knjigu to je djevojka vidjela? Znam da u tom djelu navodite brojne referencije na aktualna istraivanja telepatije i parapsihologije jesu li te studije bile dijelom onoga to vas je poelo zanimati kad ste isprva osmiljavali knjigu ili su vam one bile poznate od prije? Kad sam poeo glumiti u glumakoj skupini bio sam jo vrlo mlad te je bilo vrlo teko potpuno shvatiti karaktere uloga koje su mi bile dodijeljene. Moaate poznavati sve vrste ljudskih karaktera da biste bili dobar glumac. Tako sam poeo itati knjige o karakterologiji koje je napisao dr. Takehisa Takara. Nakon toga, uzeo sam Freuda. Smatrao sam da e to biti vrlo korisno za moje vlastito razumijevanje glumljenja dramskih likova. No, postupno sam se zainteresirao za njih zbog njih samih, umjesto primjene tih teorija na moju glumu. Tek kad sam poeo pisati fantastiku, Jungove su knjige bile prevedene na japanski. itam takoer puno njegovih djela, ovisno o tome to me zanima. Ne treba posebno naglaavati da sam shvatio da e mi to prouavanje takoer pomoi da shvatim psiholoke aspekte nadrealizma, koji me uvijek fascinirao. Usput reeno, tema vae disertacije bila je psihologija nadrealistikog kreativnog pisanja s posebnim naglaskom na psiholoki automatizam. Nisam se posebice zanimao za parapsihologiju, no bio sam svjestan da bi, kad bih se njome koristio u fantastici, to bilo vrlo eksperimentalne naravi. Ispostavilo se da se ono to sam prouavao zbog vlastitih interesa na kraju pokazalo vrlo korisnim za moje pisanje. vnosti. Zapitao sam se o odnosu te tvrdnje i autora koji neto radi zbog svoje ljubavi prema knjievnosti, a koji je suprotan autoru koji eli prenijeti svoja ivotna iskustva. S tim u vezi, zanimalo me osjeate li ikakav poriv da napiete neto o nedavnom potresu u Kobeu. Drugim rijeima, smatrate li svoju fantastiku tek estetskom formom koja je odvojena od svijeta, ili je ona neto to prenosi vaa osobna iskustva? Sve dok ivimo u svijetu zbilje moramo do odreene mjere biti svjesni drutva, odnosno zbilje, bez obzira na to koliko smo posveeni estetskim aspektima naeg djelovanja. ezdesetih ili moda ranih sedamdesetih godina, kad sam jo bio u ranoj fazi kao pisac, esto se od mene trailo da piem fantastiku koja je usko povezana s aktualnostima. Ponekad bih prihvatio takav prijedlog ako se mogao uklopiti u moju fantastiku, no razumije se da to vie ne inim. Meutim, doista mislim da bi pisac morao biti sposoban predviati. No, ne govorim o tome u smislu nadnaravnih moi. Kontekst je potpuno drukiji. Primjerice, gotovo godinu ili dvije prije potresa u Kobeu, ve sam bio napisao nekoliko pripovijesti koje su taj dogaaj na neki nain predviale. To je za pisca uistinu bitno. Fantastika predvia buduu zbilju. Postoji odlomak u vaemu manifestu u kojem stoji da je nekada fantastika odraavala zbilju, a da danas zbilja odraava fantastiku. To je odlomak iz Vonnegutove teorije o kanarincu u ugljenokopu. Budui da razgovaramo o sposobnosti pisca da predvia, vratimo se Godardu. Njegova sposobnost predvianja lako je uoljiva u njegovom f ilmu La Chinoise (Kineskinja). Na jednak nain, to je prisutno u Tsutsuijevom Ratu Tokija i Osake. Romani koje je Tsutsui napisao sredinom ezdesetih godina ve su tada predviali drutvo orijentirano na medije koje kontrolira televizija. Moda je on bio prvi pisac u japanskoj knjievnoj povijesti koji je za knjievnu temu uzeo televiziju. U SAD-u su djelovali pisci znanstvene fantastike koji su anticipirali tu injenicu u pedesetima. Robert Sheckley bio je jedan od njih, a Paul Cornbluth napisao je Svemirskog trgovca. No, nije bilo puno srednjostrujakih, mainstream pisaca koji su to inili sve do pojave, primjerice, Roberta Coovera. Naravno, Godard je u filmu Do posljednjeg daha pokazao Jean-Paul Belmonda kako ve tada glumi poput Humphreyja Bogarta. Gertrude Stein ve je sredinom tridesetih godina pisala o tome koliko je teko ivjeti u svijetu s toliko mnogo informacija. Kad sam napisao 4 milijarde i 8 milijuna halucinacija, namjera mi je bila vizualizirati ivot dva desetljea unaprijed. Nadahnuo me Daniel Boorstin. U svakom sluaju, moja je poanta u tom djelu bila ta da se ini kako se cijeli svijet pretvorio u televizijski studio. kao filmski studio pod nazivom zbilja.Tu je frazu smislio William Burroughs. On misli da je komentar o umjetnosti koja oponaa zbilju ak istinitiji danas nego ikad, zbog utjecaja medija. ak i u zbirci to je djevojka vidjela, pripovijest Kult mladosti, u kojoj svatko eli biti vitak i mlad, pokazuje ono to se danas zbiva. Zbilja oponaa umjetnost zbog toga to kultura vie ne postoji, kako to tvrdi Fredrick Jameson, a mediji se ire cijelim svijetom. Upravo poput vae pripovijesti o Vijetnamu. Predstavivi zamisao o preobrazbi Vijetnamskog rata u spektakl koji turisti mogu posjeivati, predvidjeli ste na dananji nain ivota u kojem su ak i tabui pretvoreni u spektakl, u smislu Guyja Deborda. Debord je uvelike utjecao na Godarda. Postoji ak i razdoblje Guya Deborda u njegovu radu. Bilo kako bilo, jedna od knjievnih karakteristika jest demistifikacija ranije postojeih establimenta, ideja, visoko cijenjenih zamisli. Jo dok sam pisao pripovijest o Vijetnamu, ve sam slutio da e biti optuaba. Zapravo, kritiar znanstvene fantastike Takashi Ishikawa, koji je tada radio za novine, napao me kazavi da postoje neke stvari koje jednostavno ne smijete blatiti ili ismijavati. Nakon toga, lako je zamisliti kakva je bila opa reakcija. Dolo je do akumulacije takve vrste etike reakcije, no za mene, pisati o neemu vrlo radikalnome jednako je napadanju savjesnog dijela masovne komunikacije. Kao to moda znate, prije nekoliko godina bio sam prisiljen prekinuti s pisanjem. Prema mojemu miljenju, retorika diskriminacije kojom sam se koristio imala je za cilj opisati zlo u drutvu. No, vodee novine napale su me u kontekstu drutvene pravde. Neki su me poeli nazivati diskriminatorom. U dananjem postmodernistikom dobu, takva vrst incidenta potpuno je anakrona, odnosno anakrona na negativan nain. Sve je to tuno i besmisleno. Novine nisu mogle dekonstruirati binarnu opoziciju. Nema sumnje da su novovalni f ilmovi koje je Godard snimao ranih ezdesetih bili zamiljeni kao avangarda. okantni, iznenaujui... A Godard je o svojem radu razmiljao kao o neemu to ima potencijalno oslobaajue uinke. Pitam se to bi on kazao o zamisli na kakvu je ponekad mogue naii u SAD-u, da je itava ideja o avangardi mrtva zbog sposobnosti medija da prihvate ak i avangardu te je pretvore u neto trivijalno. Masmediji mogu prihvatiti ak i koncept opozicije i jednostavno ga inkorporirati u masmedijske forme. Kako je danas mogue stvarati avangardnu umjetnost kad masovni mediji tako brzo asimiliraju ak i avangardna djela? elite li napraviti neto novo i avangardno, morate znati to pokuavate rekonstruirati ili dekonstruirati, prilagoditi ili iznova prilagoditi, to se zbivalo u prolosti, poznavati nasljee avangarde, povijest filozofije, knjievnost. Uzmimo za primjer filozofiju. Moete zapoeti s Aristotelom, zatim se pozabaviti Hegelom, Heideggerom, Derridom. Moda poelite izgraditi neto novo, a moe se dogoditi da zapravo moda niste dosegnuli ni Aristotela. ao mi je to pisci mlae generacije nisu nikad itali klasike. Naravno da mogu iskuavati neto novo, no mogue je i istodobno itati ili iznova itati dano nasljee. Ono to zaista preporuam, posebice mlaoj generaciji japanskih pisaca, je dekonstrukcija klasika. To bi trebalo biti zadivljujue i radikalno za one koji nikad nisu itali klasike, a bilo bi vrlo korisno i piscu.

VII/148, 10. veljae 2,,5.

27

diti. Drugim rijeima, odustajanje od pisanja natjeralo je ljude da razgovaraju o tome, da postanu svjesni situacije. Najee, dakle, pisci nastavljaju s pisanjem, no u mojemu sluaju dogodilo se suprotno nastavak ne-pisanja za mene je nain knjievnog izraavanja. Na neki je nain to knjievnost dananjega doba.

Avant-pop
To je vrlo zanimljivo, jer danas ima toliko mnogo knjiga, toliko je mnogo rijei napisano da su moda odsutnost i tiina snaniji od izlaganja. Godard i vi dijelite neto jako bitno obojica ste avant-pop. Godard se vrlo esto koristio popularnim osobama i komercijalnom anrovskom graom, ba kao to vi dekonstruirate granicu izmeu avangarde i pop-kulture. Svako bi avangardno djelo trebalo biti avant-pop. Postoji jedan oblik avangarde koji je blizak elitizmu, koji nijee popularnost no, to je vrlo suprotno onome to bi avangarda trebala biti. Ako postoji razlika, to je zato to je dananji uspon kulture medija pop-kulturu uinio toliko prodornom i toliko sputavajuom za obine stanovnike Japana i SAD-a da je potreba za piscima koji su voljni baviti se pop formama na avangardan nain, kao sredstvima za oslobaanje, sve vea. Jedna od stvari koje su me uvelike uznemiravale u posljednjih 20 ili 25 godina, a tiu se koncepta postmodernizma, jest tvrdnja da vie nema razlike izmeu ozbiljnih umjetnikih djela visoke kulture i pop-kulture, kulturalnih djela nie vrijednosti. S time se uope ne slaem.Thomas Pynchon i Samuel Beckett takoer se koriste pop-kulturom, ali njihova su djela ipak definitivno visoka kultura. U SAD-u trenutano veliki dio kritiara uporno tvrdi da postmodernizam znai nestajanje svake razlike. S vremenom su postmodernizam mnogi ljudi poeli definirati kao nedostatak razlike. Ono na to pak nastojim ukazati jest nain da se knjievnost visoke kulture i povijesna svjesnost koju povezujemo s kulturom visoke vrijednosti unesu u pop-forme, umjesto da govorimo kako kultura visoke vrijednosti gubi svaku vjerodostojnost. Genichiro Takahashi ukljuio je mnoga imena pop-pjevaa i poznatih osoba u svoj knjievni tekst. T o bi trebalo omoguiti mlaim itateljima da lake uu u svijet knjievnosti. itajui Takahashijeva djela, mogli biste shvatiti koliko je knjievnost zanimljiva. to e se, meutim, dogoditi s tim djelom kako vrijeme bude prolazilo? Hoe li biti jednako vano? Sigurno je da bi to mogao biti sjajna graa s obzirom na drutveni aspekt, jer postoji toliko puno elemenata koji prikazuju situaciju u masovnoj kulturi odreenog razdoblja. U svakom sluaju, prava je bit to da takva djela moraju imati knjievnu vrijednost to je ono to je zaista bitno. S engleskog preveo Tomislav Belanovi. Pod naslovom Keeping Not Writing objavljeno u Review of Contemporary Fiction, Summer 2002.

Imam pitanje o manifestu. U njemu se pri kraju navodi kako svaki autor zapravo eli predstaviti svoju vlastitu ljubav spram knjie-

Predvianje budunosti

Retorika diskriminacije
Taj je koncept ono to Larry McCaffery naziva studio zbilje. On svijet u kojem ivimo promatra

Na samom poetku Postojane ene pripovjeda kae neto poput U dananje vrijeme ne moete pisati pripovijesti koje bi bilo tetile, bilo koristile iemu. ini se da takvi komentari zauzimaju pesimistiki stav o sposobnosti suvremenog japanskog pisca da ima ikakav zbiljski utjecaj na kulturu. ak i dok sam pisao tu kratku pripovijest, pomislio sam kako e u bliskoj budunosti postojati velik broj pisaca koji e morati prekinuti s pisanjem samo zbog drutvene pravde. Mogue je da sam predvidio doba koje je na neki nain posve orijentirano na osobna raunala. Jedan od smjerova u odreenoj vrsti avangardnog pisanja i avangardne kinematograf ije jest naputanje pripovijedanja u korist, primjerice, istog pisanja ili digresije.To je mogue vidjeti u kasnijem Godardovu djelovanju, gdje se ini kako je imao poveanu elju za naputanjem pripovijedanja ili iznoenja prie i umjesto toga je poeo stvarati filmove koji su bili zanimljiviji utoliko to su jednostavno doaravali proces nastajanja f ilma. U vaem sluaju pak, vai se radovi, bez obzira na to koliko bili udni i nadrealni, uvijek oslanjaju na pripovijedanje uvijek se odvija neka pripovijest. to mislite, zbog ega je pripovijest toliko vana? Moje je uvjerenje, usput, da je fantastika oblik koji zahtijeva pripovijest. Ako odustanete od pripovijesti, tada odustajete od neega to je za fantastiku jako bitno to nas je nauio Samuel Beckett. Pripovijedanje naputam jedino onda kad mi nije doputeno pisati o neemu o emu bih zaista volio pisati... Pretpostavljam da i dalje cijenim pripovijedanje u ime velikog broja itatelja koji me prate od ezdesetih godina, kad sam poeo pisati. Knjievnu sam karijeru poeo piui romane za razonodu, bliske znanstvenoj fantastici, koji su svi bili usmjereni na pripovijedanje. Je li rad kojim ste trenutano zaokupljeni, a tie se raunalne komunikacije, alternativa pisanju knjievnosti? Prekinuli ste s redovitim pisanjem, no voljni ste raditi u toj drukijoj formi. U emu je razlika? To to radim na raunalu tie se tek konverzacije ili e-maila, nije to zapravo pisanje u knjievnome smislu. Moje naputanje pisanja izazvalo je mnoge rasprave to je postalo provokativnim knjievnim drutvenim pitanjem. Gotovo su sve novine izvjetavale o tome te se i dalje zanimaju to e se dogo-

Ne-pisanje kao knjievno izraavanje

cmyk

28

VII/148, 10. veljae 2,,5.

suvremena japanska knjievnost

Uragan imaginacije
ato ste poeli pisati znanstvenu fantastiku? Kako je do toga dolo? Poela sam pisati prozu kad mi je bilo deset godina. Neke od mojih prvih pria govorile su o personificiranim ivotinjama, primjerice o vukodlaku. Poela sam pisati prozu zato to sam bila veoma svjesna da sam roena laljivica. Svoje sam lai prenijela u oblik prie; inae bi fikcija stalno zadirala u moj ivot, nanosei bol meni i ljudima oko mene. No, mogli ste pisati i druge stvari, primjerice realistinu prozu, i dalje razvijajui naviku da govorite lai. Je li vas privuklo neto u nezemaljskosti znanstvene fantastike? Je li to zato to je to bilo tako odmaknuto od normalnog ivota jedne djevojice? Je li vas privuklo to egzotino svojstvo SF-a? Da, mislim da jest. inilo mi se da je taj postojei stvarni svijet, da je ta strana stvarnosti bila pogrena, bez obzira na to to mnogi ljudi vjeruju u nju. U poetku mi ta protuslovnost nije bila ba jasna izgledala mi je nejasna, poput neega u magli. Meutim, znanstvena fantastika mi je otvorila oi ukazavi na injenicu da univerzalna vrijednost ne postoji te da bi postojei svijet trebali promatrati relativistiki. Moj omiljeni podanr znanstvene fantastike je panoramski barok. Njega je vjerojatno skovao Brian Aldiss u svojem romanu Billion Year Spree. Panoramski barok je neka vrsta B-filma ili svemirske opere u kojoj se raspravlja o visoko metafizikim pitanjima mima popa i avangarde. Svaki put kad okrene stranicu tu je neto posve drukije, neko iznenaenje. To je napeto tivo, ludnica. U kratku priu ubacim neto novo otprilike na svakoj desetoj stranici. ak i u romanima panoramskog baroka, primjerice na 350 stranica teksta moe uiniti isto to bi uinio i u kratkoj prii. Kao mlada ena ve ste se bavili pitanjima seksa. Jeste li imali osjeaj da je to zabranjeno, transgresivno? Poela sam pisati yaoi (danas tu vrstu proze zovemo jednostavno homoseksualnim romanom), ne kao oponaanje drugih, nego kao narativnu potrebu za opisivanjem seksualne ljubavi u vlastitoj mati. Vjerojatno nisam mogla uivati u konvencionalnoj pornografiji koja je bila namijenjena mukarcima; nemam strpljenja s njezinom patrijarhalnom formom. Zbog toga sam morala proizvesti novi stil seksualne ljubavi. I nisam bila jedina koja je razmiljala na taj nain. Upravo je potreba ena proizvela yaoi-prozu u Japanu te istodobno u drugim zemljama. Postoji, meutim, otra razlika izmeu yaoia i gej-proze, iako je yaoi mogue itati kao gej-romane. Mi, spisateljice, piemo yaoi za sebe, nadajui se da e to itati uglavnom itateljice. Da budem iskrena, trenutano me yaoi ba i ne zanima ili bolje reeno, izgubila sam zanimanje za obinu pornografiju kao takvu. Ne moemo fantazirati o seksu tako slobodno kao to smo mogle prije. Zato to je yaoi, s obzirom na to da je postao prilino uspjean anr u smislu popularnosti i komercijalnosti, izgubio svoj avangardni okus. Nekada sam oekivala da e nas yaoi dovesti do novog oblika seksualne ljubavi, nadmaujui granice seksa. to privlai ene pisanju takve vrste proze? Rije se o istoj onoj privlanosti koju osjeamo prema znanstvenoj fantastici. itajui znanstvenu fantastiku, pretvara se u robota, vidi Zemlju oima izvanzemaljca ili s njima uspostavlja odnos. Moe biti suprotni spol. Yaoi i znanstvena fantastika u osnovi pruaju istu mogunost uivanja bezgranine slobode.

Ohara
Larry McCaery, Sinda Gregory, Mari Kotani i Takayuki Tatsumi Postfeministica koja majinstvo proglaava nonom morom govori o SF-u, yao-pornografiji, vampirima, majinskom faizmu, konstrukciji japanskog enstva, animizmu tome da nema razlike izmeu ivotinja i ljudi, te enama kao unitavateljicama

Mariko

Gaos ili Drakula

Intervjuirali smo Joannu Russ, Ursulu Le Guin, Octaviu Butler te nekoliko drugih amerikih spisateljica znanstvene fantastike. Joanna Russ je, primjerice, rekla kako smatra da je vrlo zanimljivo to to se spisateljice znanstvene fantastike tako esto poistovjeuju s izvanzemaljcem, s Drugim.To je bio jedan od razloga zbog kojih je smatrala da su u posljednjih 20 ili 30 godina veliku koliinu zanimljive znanstvene fantastike napisale ene. Meutim, kad su mukarci stvarali formule susreta s izvanzemaljcima, izvanzemaljac je bio neto to treba pokoriti, neto zastraujue, neto to bi trebalo biti uniteno. No, u enskoj znanstvenoj fantastici to je drukije. Joanna misli da se spisateljice esto poistovjeuju s izvanzemaljcem i da je tomu tako jo od Frankensteina. Volite japanska udovita kao to su Godzilla, Gamera, Mothra ili Gaos. Zato vas privlai vuk? Privlanost je nastala kad sam imala samo deset godina, tako da se razloga ne sjeam ba jasno. No, zaista su mi se sviali vukovi za koje mi se inilo da simboliziraju divljinu, neovisnost o ljudskom drutvu. Tigrovi su takoer bili moji miljenici. Voljela sam i dinosauruse, posebno tiranosauruse. Kao to vidite, sva sam bila u filmovima o udovitima i romanima sa ivotinjama. Mislim da je to zato to nisam bila svjesna seksualne razlike meu tim rodovima. Takoer, bila sam luda za Disneyjevim filmom 20 000 milja pod morem. Jako sam voljela kapetana Nema, koji je bio toliko ogoren na drutvo

Svako ljudsko bie posjeduje volju za moi, volju za vladanjem. Zatvorena u kuu, majina volja za vladanjem bit e usmjerena na djecu. To je vrlo prirodno

da je izgradio vlastiti svijet pod morem. Svake noi, dok bih se kupala, igrala sam se s plastinim modelom Nautilusa da, moda mi se uope nisu sviala ljudska bia. Kad ste poeli razmiljati o tome da se koristite vampirima i kombinirate vampire i znanstvenu fantastiku? to vas je privuklo metafori vampira? Za mene, prototip vampira je japansko udovite Gaos, ptica-udovite, nona ptica koja sie krv. Zapravo, ona je toliko velika da moe pojesti itavo ljudsko tijelo. U svakom sluaju, Gaosa snano privlai krv. Osim toga, on odailje lasersku zraku koja moe prerezati ak i elik. I nadalje, vidimo Gaosovu snanu ivotnu snagu, budui da se ona preko noi obnavlja iz bilo kakve tete. Gaos je mitsko udovite iz alternativnog univerzuma. ivi od sisanja krvi ljudskih bia i treba krv kako bi preivio. U tom smislu, to udovite nije u svojoj naravi zlo. Gaos, koji nikada ne izgubi u borbi sa svojim zakletim neprijateljem Gamerom, konano je svladan pomou zamke umjetne krvi i potom izbaen u svemir. Ipak, nikada nisam povjerovala da je to udovite umrlo. Moj roman Vampir Efemera zamiljen je kao pria o Gaosu protjeranom sa Zemlje. Gaos se vraa u obliku bezbrojnih kapi krvi koje sipaju po Zemlji. Zatim se njegova krv mijea s ljudskom kako bi se stvorila nova ljudska bia. Kao to je rekao gospodin McCaffery, kad susretnemo Drugo, ili emo ga osvojiti, kao to ine mukarci, ili emo se stopiti s njime, kao to ine ene. No, ta binarna opozicija stvarno dolazi u pitanje kad shvatimo da asimilacija moe biti drugi oblik osvajanja. Ja se koristim tom asimilacijom kao strategijom. Moda tu asimilaciju moemo nazvati brakom. U tom sluaju, vampir funkcionira kao savrena metafora. Osim toga, u vampiru se stapaju slike hereze. Svoje tinejderske godine provela sam u privatnoj katolikoj koli kao opatica, i mogu rei da sam smislila vampira kao neku vrstu pobune protiv takvog ivota ispunjenog strogim pravilima. Ako mene pitate to je stranije, asimilacija ili osvajanje, rekla bih da je to definitivno strategija asimilacije. Neka vrsta pranja mozga, a da toga i nisi svjestan. Potpuno se slaem. Asimilacija je mnogo stranija ali i mnogo zanimljivija. Mnogo je kompliciranija, inventivnija i erotinija u usporedbi s obinim osvajanjem. Zaista mislim da je asimilacija mnogo djelotvornija strategija.

Destruktivno majinstvo
Film Apokalipsa danas savrena je bajka o kulturalnom imperijalizmu. Muka logika pokuava prodrijeti, osvojiti i vladati. No, naizgled podreeni ljudi grade neku vrstu kulturalne movare. I uz kakvegod napore oni pokuavaju vladati nerazvijenom zemljom, suoeni su s movarom bez dna kroz koju je nemogue prodrijeti, koju je nemogue svladati. Vojnicima je ve ispran mozak.Tu lei najbitniji paradoks.Tu movaru moemo usporediti s nekim pojmovima koji predstavljaju ene, ija je strategija asimilacija. Donna Haraway nazvala je tu vrstu postkolonijalne logike barok dungle.Ta movara funkcionira upravo poput vampira. Apokalipsa danas zaista je velik film. Podsjea me na japansku horror mangu Kissho-Tennyo (Boica Kissho) Akimija Yoshide. Ovdje se ljubav preispituje poput crne rupe... ak i ljubav moe biti strategija zatite ili napadanja drugih. Porazgovarajmo o Mentalnoj eni. Imam pitanje koje, ini mi se, iznosi pravi problem, a tie se podvojenog stava prema enama u Mentalnoj eni. Na osobnoj razini, ako ostavimo prozu po strani, oekujem da imate snaan osjeaj za ensku mo, za sve te pozitivne stvari u vezi sa enama. No, u vaoj knjizi, ena je nona mora, strava, neto to te eli voljeti ali od ega se bjei. Znam da je to prilino komplicirano s filozofskoga gledita, ali pitala sam se moete li razgovarati o toj podvojenosti prema enama. ena je, s jedne strane, iz vaega gledita, pozitivna, ali tu je i ena koja je oruje patrijarhata. Naravno, svi mukarci i sve ene imaju podvojene osjeaje prema majci.To je psiholoka injenica. No, za ene to postaje mnogo kompliciranije zato to smo i same majke. Nisam nadarena da budem dobra majka. No, majka jest ena. U toj prii ena predstavlja stravu, zlo, neto to te prati. A ipak, to je ono to ste vi, to sam ja. Jeste li se jednostavno odvojili od toga? Ba sam nedavno suraivala na eseju o majinskom faizmu naslovljenome Kraljica godine 2777. za asopis New Feminism Review. Openito, jo postoji mit da je majinstvo neto veliko, predivno. Meutim, majinska figura u meni zaista je neto poput none more, neka vrsta unitavatelja koji tiho provodi invaziju na druge pomou oruja koje se zove ljubav, a ne dobrotom i velikodunou. U svim je enama destruktivno majinstvo koje krade i ubija neije srce velikodunou. Tako da ivo mogu zamisliti razarateljski aspekt svoje unutarnje majinske figure.

cmyk

suvremena japanska knjievnost

Nisam upoznata s razlikom izmeu zapadnog i japanskog feminizma, ali moj lanak o razlici izmeu zapadne i japanske mode povezan je s vaim pitanjem. Svia mi se odjea koju su dizajnirali japanski muki dizajneri kao to su Issey Miyake i Yoji Yamamoto, dok su moji omiljeni zapadni dizajneri uglavnom ene ili stariji mukarci. Pretpostavljam da je odjea koju su dizajnirali Japanci bila openito prihvaena ne samo zato to je njihova moda prilino svjea u oima zapadnog potroaa nego i zato to su veina tih potroaa odjee ene. Njihova im moda izgleda poput tradicionalne odjee nepoznatih zemalja koja njeguje svoju tradiciju i kulturu. Osim toga, njihova je odjea za oba spola bez obzira na godine. Apsolutno se slaem s gospoom Kazuko Saegusa koja objanjava svoje neslaganje s de Beauvoir i kritizira Drugi spol u knjizi Mogunost enske filozofije. Ne elim s mukarcima odmjeravati snage prema naelu oko za oko, ne elim vie biti maskulina. Osim toga, za mene je besmisleno procjenjivati prema standardima sadanjeg drutva. U Medvjedu s planine Nametoko Kenji Miyazawa opisuje lovca koji otkriva da osjea potovanje, zahvalnost i poniznost prema medvjedu kojega kani ubiti. Drugim rijeima, nema razlike izmeu ivotinja i ljudskih bia: ljudi mogu biti ivotinje kao to i ivotinje mogu biti ljudi. Taj animistiki senzibilitet sigurno je jako blizak Japancima. Ako prisvojimo ovaj animizam, tada ideja ljudskih prava vie ne moe biti djelotvorna; teko je priznati da ljudi imaju privilegije samo zato to smo roeni kao ljudska bia. ini mi se arogantnim misliti da samo ljudska bia imaju privilegiju eksploatiranja svijeta. Predodba potivanja svijeta i sklada moda potjee iz feminizma, s obzirom na to da je ekologija jedno od obiljeja feministike teorije. Ili, mora da je to duboko skriveno u japanskoj kulturi u kojoj sam odrasla. Naravno, takoer osjeam da taj japanski sklad i enska velikodunost potiskuju vlastite ozbiljne probleme. aktivistkinja, poduzet u drukije korake od onih koje e poduzeti tvrdokorne feministkinje. Osobno, mislim da je s nekim elementima feminizma problematino to to oni uskrauju enama njihov cijeli spektar, jer ene nisu samo dobre. One su dobre i loe, ba kao to su i mukarci dobri i loi. Meutim, veliki dio feministike retorike ne priznaje enama njihovu destruktivnu stranu, iz razumljivih razloga. Politiki, psiholoki, razumijem zato je to tako. Jako me zanima to to govorite o ponovnom uvrtavanju aspekta unitavateljice, jednako kao i stvarateljice, u ideju ene. Izbaciti unitavateljicu znai iskriviti smisao. Ideja majinstvo = dobro dugo je bila fantazija. Pa, u najmanju ruku ono daje ivot. Zato mislim da je ono to radi ga. Ohara vrlo zanimljivo. Doima se poput pokuaja vraanja ravnotee. No, s druge strane, kao to se ne moe porei da majinstvo unitava, jednako se tako ne moe porei da majinstvo daje ivot. Na poetku feminizma postavljena je vrlo jednostavna, razumljiva opreka i jedna od strana te opreke je patrijarhat... patrijarhat je izvor problema, on je povezan s poretkom, destrukcijom i nekom vrstom racionalizma, eljom za poretkom. A sve te stvari feministkinje napadaju. Slau se da je patrijarhat izvor svih tih problema. ini se da se u postfeminizmu ta tema sagledava mnogo sloenije, s obzirom na to da patrijarhat nije taj izvor. Primjerice, elja za poretkom. U stara vremena, uli ste kako mnoge feministkinje tvrde da su mukarci ti koji ele poredak i jednostavno pokuavaju sve kontrolirati. No, zapravo, nije tako. Dakle, drugim rijeima, elja za poretkom nema muko podrijetlo, ona je ljudska. Isto moemo rei i za majku... Majka ima elju za poretkom. No, vratimo se ulozi majke u japanskoj kulturi. ini mi se da je razlog zbog kojeg je majka postala vampir taj to majka nema mjesto izvan doma. Drugim rijeima, prisiljava li ira struktura, poput one patrijarhalne, ene koje su u kui da postanu vampirima? Svako ljudsko bie posjeduje volju za mo, volju za vladanjem. Zatvorena u kuu, majina volja za vladanjem bit e usmjerena na djecu. To je vrlo prirodno.

VII/148, 10. veljae 2,,5.

29

Sjeate li se filma Solaris Tarkovskog? More u Solarisu predstavlja maternalizam koji je istodobno kreativan i destruktivan. Ne znamo ima li more svijest ili nema. Ili, ponajprije, nitko ne zna to je ono. Misteriozno more u Solarisu vrlo je zastraujue. Zato to stvarajui neto mora unititi i proizvesti promjenu koju se na neki nain moe smatrati zlom. Prema tome, kreacija je uvijek isto to i destrukcija. I ne moemo poricati da u odgajanju djece postoji taj aspekt.

Razvoj djetinjastog drutva

ini se da lik vampira u vaim djelima funkcionira kao simbol enstva. Konstrukciju japanskog enstva ili enskosti lako moemo usporediti s vampirom. To je poput OBATARIJANKI. Mnoge japanske sredovjene ene su kuanice i, kao to znate, OBASAN. Neke su ak i gore, vulgarne, i zovu ih OBATARIJANKE, to je pogrdni izraz koji pokazuje prezir prema tom tipu ena. No, one su uvelike bile odane konstruktu moderne obitelji ili ideologiji prirasta i umnaanja. Da. Dakle, OBASAN, koje predstavljaju japansku enskost, zaista su poput vampira budui da su one te koje kontroliraju obiteljske financije, odgajaju djecu koju, u ovom smislu, mogu smatrati robljem, od svojih mueva isiu sve a nakon njihova umirovljenja jednostavno ih odbace. OBASAN svoje mueve obino zovu veliko smee... osim kad donose novac iz svojih tvrtki. Naravno, muevi koji vlastite ivotne ciljeve podreuju svojim tvrtkama takoer su problematini. Naravno. Prvo konzumira trgovine, a onda doe kui i konzumira svoju djecu. to je to to pokree vau matu? Ili u tome smislu nema neke dosljednosti? Kad sam sredinom osamdesetih poela pisati Mentalnu enu, za Japan se mislilo da je bogat i imuan, takozvana bubbleekonomija bila je na vrhuncu. U kategorijama bubble-ekonomije, ta je pria bila spekulativni eksperiment. Moja je tema bila prilino jednostavna: ako moemo zauvijek zadrati ovakvu vrstu drutva obilja, to e nam se dogoditi? Pretpostavljam da je to ono to me potaknulo. Gledajui unatrag, oivjela sam drutvo obilja, to znai, kad bi takvo drutvo bila osoba, ta bi osoba morala biti vrlo velikoduna i postupati sa svakime pretjerano velikoduno. Pretpostavljam da bi glavni likovi u prii trebali prekoraiti tu granicu. U Mentalnoj eni Ona

kae: Nemoj gledati samo jedan televizijski program, gledaj ih stotinu.To je poput bebe koja samo sjedi i koju pretjerano hrane.To je dio uasa ove prie. To drutvo obilja s transcendentnom visokom tehnologijom je poput zaaranog otoka. U toj se prii ini da preobilje pokuava ljude uiniti ovisnim i odvojenim od njihovih elja. Djeak-vuk i Sheila ne ele gledati sve te televizijske programe. Oni ele ostati sami kako bi iskusili vlastitu strast i seksualnost. ini se da se time sugerira da sve to obilje ne doputa ljudima da budu ljudi. Napisala sam kratku priu Arheologija rata i u njoj sam ponovo prikazala drutvo preobilja u kojemu su ljudi umreeni u cyberspaceu i rade sve te razne kreativne aktivnosti uz pomo visoke tehnologije. Meutim, tehno-magino obilje ini ljude djetinjastima, a informacije ubrzane tehnologijskim napretkom (poput istodobnog gledanja 100 TV-ekrana previe informacija!) ozbiljno nas unitavaju. Tada se ljudi uahure kako bi zatitili svoju osjetljivost. Kako moemo izbjei razvoj djetinjastog drutva? To je jedan od problema s kojim se danas suoavaju napredne zemlje, jer nas djetinjasto ponaanje vodi do potpuno suprotne strane ljudskosti. U Arheologiji rata hiperkapitalistika kulturalna strategija ini kreativne aktivnosti sve vie takmiarskima i naposljetku dovodi do velikog rata u koji je ukljuena cijela galaksija. I u tom kontekstu, svaki oblik kreacije mora biti vrsto isprepleten s logikom rata, a to je logika destrukcije. I opet, moramo razmiljati o analogiji kreacije i destrukcije. U toj sam prii opisala tu kreaciju i destrukciju ba kao neku vrstu bolesti. Doista trebamo nekakvu vrstu kreacije bez neumjerene destrukcije. Drugim rijeima, da bismo izbjegli djetinjasto ponaanje i izlijeili nau traumu, prijeko je potrebno uvesti in kreacije te uvaavati sve stvari na ovom svijetu.

ena vampir
Zanima me to poimanje ene kao unitavateljice, kao none more, kontrolorke, izvora strave.To se ini suprotstavljenim feministikim naelima ene kao stvarateljice i njegovateljice. Moda to nije jako dobro pitanje, ali... to se ini potpuno suprotnim feministikoj poziciji ene kao njegovateljice.Tu je ena zlo. Dakle, u tom smislu, smatrate li da je to to radite neto poput utvrivanja vae pozicije kao postfeministike? Mnoge su me feministkinje prozvale zbog toga, nazivajui me radikalnom, postfeministkinjom. Naravno, one majinstvo smatraju neime dobrim. No, meni se ini da je krajnje vrijeme da prevladamo taj smisao postojanja feminizma a to zahtijeva primicanje postfeminizmu. Meutim, kako sam ja spisateljica a ne

Odgajanje je pisanje
To je vrlo slino idejama Rikki Ducornet. Mnogo njezinih radova govori o odnosu majke i djece. Vladanje, pitanja moi, pitanja roda i nain na koji ta mo vri roditeljski pritisak na djecu. Pa, u mojem sluaju, svjesna sam da u sebi krijem ozbiljno destruktivnu majku. Znam da bih, kad bih imala dijete, bila krajnje dominantna, primjenjujui tu dominaciju na vlastitoj djeci, postajui jo jednom matrijarhalnom faistkinjom. Tako da je moja strategija izbjegavanja takve tragedije, pisanje proze.

Animistiki senzibilitet
Jedna od stvari koju je iznijela Mari jest da su vai romani s vampirima romani o asimilaciji sa zapadnim poimanjem feminizma u Japanu. Mari kae da je tu rije o istraivanju naina na koje su zapadna shvaanja feminizma bila uvezena u Japan i iskoritena. to mislite, u kojoj mjeri va rad govori posebno o feminizmu, o toj vrsti asimilacije u Japanu? Primjerice, rani opisi destruktivne majke ta je figura postojala u Japanu i prije tisuu godina. Dakle, u kojoj je mjeri zapadni feminizam utjecao na vae pisanje?

Za vas je pisanje alternativa. No, kad nemate nikakvu alternativnu opciju, pretvarate se u vampira. Zato sam svoju elju za vladanjem usmjerila na rad, na pisanje proze. elim naglasiti da je ono to trebamo kad osjeamo elju da neto kontroliramo osjeaj potovanja ili uvaavanja. Dok piem romane, ja sam samo tovateljica ljepote i ponekad se osjeam izuzetno sretnom. U tom smislu, djela su nadmonija spram mene kao autorice. Romani nikad nisu pod mojom kontrolom samo zato to sam svemogui autor, nego mi umjesto toga doputaju da opaam mnoge stvari dok piem. Stara mi djela uvijek govore neto novo svaki put kad ih itam. Odgajanje djece je poput pisanja. Ne elim smatrati djecu inferiornijom, nego ih uvaavati kao superiorna bia. Ako ne moe potivati ili uvaavati, tada bi trebao odustati od odgajanja djece. Da budem iskrena, ne elim imati dijete koje bi naslijedilo moje gene. Htio bih vas pitati jo dvije stvari. Jedna ima veze sa stilom u Mentalnoj eni. Nisam uspio proitati vaa druga djela, ali barem to se tie te knjige, stil je vrlo raskomadan, postoji fragmentacija. Prema vaemu miljenju, u kojoj su mjeri na vae pisanje utjecali drugi mediji poput televizije ili f ilma? Jesu li oni utjecali na va pristup stilu? Naravno, televizija je tu otkad sam se rodila. Bila sam pod velikim utjecajem vizualnih efekata s televizije i filma. No, elim da moja djela budu drukija od filmova. Koristim se rijeima, imam razlog za to. Volim eksperimentirati s jezikom. Primjerice, volim igre rijeima. Svjesna sam vizualnog utjecaja u svojim djelima, ali istodobno uivam u knjievnim i jezinim eksperimentima. Zasigurno postoje stvari koje mogu biti uinjene samo u prozi. To je ono to elim istraiti. Ne elim da moja djela budu oponaanje vizualnih medija. S druge strane, ja sam radikalni ljubitelj svega novog. Imam svoju stranicu na Internetu. Piem i scenarij za Nintendovu televizijsku igru, namjeravam takoer u svoj rad ukljuiti metode hipertekstualne knjievnosti. Jeste li ikada bili u iskuenju da napiete ne-znanstvenofantastino ili ne-anrovsko djelo? Ve sam dugo svjesna pojma avangarde. Za mene je SF najvea forma avangarde. No, u posljednje vrijeme elim pisati standardne, hard-core SF-romane bez svjetlucavih naprava. elim da moje romane ne itaju samo fanovi SF-a nego i drugi tipovi itatelja. No, naravno, kako sam u osnovi SFspisateljica, ne mogu ivjeti bez tog uragana mate. S engleskoga prevela Sanja Kovaevi. Pod naslovom The Twister of Imagination objavljeno u Review of Contemporary Fiction, Summer, 2002.

ainteresirane itatelje upuujemo na asopis Libra Libera br. 12 (srpanj 2003.) u kojem su objavljene prie Harukija Murakamija, Yumi Matsuo, Mariko Ohara, Masahika Shimade i Yasutake Tsutsuija.

Priredio Zoran Roko

cmyk

30

VII/148, 10. veljae 2,,5.

razgovor

Jurjevi
Suzana Marjani O monografiji performansa (u kojoj ga Berislav Valuek odreuje kao jednog od rijetkih naih performera koji je performans odabrao kao svoj primarni medij), o duo performansima i akcijama s Josipom Bae, o ekspresivno-ekstatikim atributima (napregnutom i estokom kretanju) svojih performansa, o kulinarskoj metafori rastegnutoga tijesta za globalne politike integracije
ime oca, sina i duha svetoga (1999., presaivanje agava iz Lumbarde/Vododera u Rijeku/ park Plumbum). Koja im znaenja pridajete, i zato performans Stablo nije prisutan u vaoj monograji i foto-dokumentacijom? Mislim da je problem genealogije i kontinuiranog razvoja, kako u ivotnom tako i u kulturno-umjetnikom smislu, jedno od najvanijih problema i pitanja. Stablo ima najizrazitiju simboliku genealoku ulogu, a neprestano nedovreno izgara u traginim okovima kompleksnosti prostora i vremena u kojemu jesmo. Foto-dokumentacija Stabla je toliko loa te se jednostavno nije mogla iskoristiti. upuivane Ministarstvu kulture, ali odgovor je uvijek bio negativan. Video mix gotovo svih performansa ve je odavno gotov, ukljuujui i montirane video snimke najnovijih radova. Navodno bih sve trebao financirati sam. ao mi je, ali to trenutano ne mogu. teta jer to vrijeme vie odmie, u tome sve manje vidim smisao. Ipak, zahvalan sam HDLU/ Zagreb, iji je Upravni odbor svojevremeno jednoglasno donio odluku o financiranju ove knjiice. Kako komentirate vau neprisutnost u monograji/na izlobi Neprilagoeni (2002.) kao i na izlobi/u monograji Here Tomorrow (2002.), s obzirom na komentar Berislava Valueka koji istie da ste jedan od rijetkih naih performera koji je performance odabrao kao svoj primarni medij. Ujedno, zato ste upravo performans odabrali kao primarni medij? Ne znam. To bi trebalo pitati ljude koji su stajali iza ovih izlobi. Kada je rije o izlobi Here Tomorrow (2002.), kustosica izlobe Roxana Marcoci obila je sve suvremene autore u Dubrovniku, po uputama koje je dobila od naih ljudi koji su sudjelovali u organizaciji. Svakako kod mene nije bila. Kad ste ve spomenuli Berislava Valueka, htio bih posebno istaknuti njegovu potenu, profesionalnu i ljudsku podrku i razumijevanje tijekom dugog niza godina. Performans i body art odabrao sam zato jer sam osjetio da sam u svakom pogledu prirodno graen za takvu vrstu rada.

Revolucija do iznemoglosti!
erislav Valuek u monograji o vaim performansima (Boidar Jurjevi performances, 2003.) za poetak vae umjetnike djelatnosti istie kako je bila usko vezana uz poetak rata. Po zavretku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu (1988.) vraate se u Dubrovnik gdje svojim akcijama, njegovim rijeima, pokazujete istanani (pred)osjeaj za sve ono to je od 1991. postalo hrvatskom petogodinjom stvarnou. to ste oekivali od onodobnih akcija? Nisam nita osobito oekivao, samo sam osjeao percipirajui unutranju i vanjsku stvarnost, i to isto i pokazao. to se tie zajednikih akcija i onodobnog zajednitva, vjerovao sam da e biti neunitivi. Teko se mirim s tim da svaka energija ima svoj rok trajanja, no u krugu ivota sve je jo otvoreno. Kao prvi performans izveli ste performans Slijepac (1990.) u sklopu akcije Pustinja slobode, a u kojoj su sudjelovali i Slaven Tolj i Marojica Mitrovi. Kakav je bio politiki kontekst navedene akcije i koje ste jo akcije izveli zajedno kao trojac? Pustinja slobode imala je za cilj izraziti vie momenata koji su nas u tom trenutku optereivali. Prvi je u svakom sluaju nasluivanje jednog vremena koje neizbjeno dolazi. Drugi je zakljuivanje jedne situacije u kojoj je bivoj Jugoslaviji konano odzvonilo i u kojoj je drutveno-politiki kontekst ve imao karakter zgarita. I trei je odmak od uestale prakse HDLU-Dubrovnik koji se srozao na vrlo nisku razinu. Bila je to prva zajednika akcija u Hrvatskoj koja je davala naslutiti ono to je poslije postalo naom stvarnou. kao slijepac meu publiku. Taj se rad jako svidio Slavenu i Maru koji su izrazili elju za zajednikom akcijom. Mario Kopi napisao je tekst i akciji dao naziv Pustinja slobode. U predvorju (atriju) UGD-a intervenirali smo instalacijom izgorjelih stabala. To je bio odmak od uobiajene likovne prakse u Gradu. Unutar iste instalacije Maro je izveo performans, a Slaven je izloio svoju instalaciju. Odustao sam od ideje crnog empresa i slijepca meu publikom i izveo sam performans, kreui se unatrag (sa sljepakim, crnim naoalama i tapom) po rubu visokog zida stepenita atrija UGD-a sve do toke poara, odnosno zgarita u atriju (instalacije od izgorjelih stabala i romboidne crne forme greda po kojima je poslije zapaljena nasluujua vatra). Ipak, ono najljepe dogodilo se u samoj upskoj opoarenoj umi kada smo sjekli ta propala divna stabla i kada smo ih, onako crni i garavi, kamionom prevezli u Grad. Bila je to jedna od najuzbudljivijih avantura u mom ivotu. Nismo vie nita napravili zajedno kao trojac, ali smo i nadalje djelovali nesebino kroz mnoge projekte Art radionice Lazareti. Meutim, Slaven Tolj navodi kako ste izveli jo neke zajednike akcije Djelatni nihilizam i Muzej mjesto permanentne akcije (usp. Frakcija, 22-23, 2001.-2002.). U tim akcijama sudjelovali su i Pavo Urban, Dario Kulii, Josip Bae, Davor Vrdoljak i fantastini teorijski spiritus movens Mario Kopi. Ponekad prieljkujem da se ponovo jedna zrelija nova i objedinjena subverzivnija energija zakotrlja poput lavine. U jo nekim svojim radovima koristite bilje i stabla, primjerice, u performansu Stablo (Poljana Jezuitske crkve, Dubrovnik, 1990.) i u performansu U

Bo Bo idar

MIR ispisan minobacakim futrolama

Prvu suradnju s Jokom Bae ostvarujete u instalaciji, intervenciji-akciji Mir (1991., Dubrovnik). Koji je kontekst navedene instalacije i kako ste ostvarili suradnju u duo performansima i intervencijamaakcijama? Mi smo tada na drvenom zatitnom zidu Sponze napisali rije MIR minobacakim futrolama. Sredinje slovo (I) bilo je izvedeno tako da je u njegovoj sredini bila instalirana forma boine jelke od izgorjelih usta kreveta naenih u hotelu Libertas. Bit cijele instalacije bila je sarkastino izraziti misao da e se Mir ostvariti Ratom, to se na kraju i dogodilo. Radili smo to na Boi 1991. Bio je to po dimenzijama najvei ratni rad u to vrijeme; radili smo ga dok se oko nas i po bojitima pucalo. Nije bilo nimalo bezopasno. S Josipom Bae suraujem otkako i poinje nae prijateljstvo 1989., od trenutaka kada smo budili jedan drugog u pet ujutro u Trsteniku za po salpavat mree. Porijeklo nam je vrlo slino, pa i sudba u jednom dijelu ivota. More i pustolovina su najintenzivnije toke dodira koje me veu uz njega. Zato monograja o vaim performansima nije promovirana u Zagrebu, iako je izdava HDLU Zagreb? Koliko mi je poznato, promocija je odrana jedino 2003. u splitskoj Galeriji umjetnina u povodu otvorenja vae izlobe Where is ground zero?. U HDLU/Zagreb rekli su mi da nemaju novca kojim bi pomogli promociju. Tijekom protekle dvije godine aplikacije su u nekoliko navrata

iljasta stabla
U to vrijeme svakodnevno sam putovao na posao na Grudu u Konavlima, gdje sam predavao likovnu kulturu u tamonjoj osnovnoj koli. Svakodnevno su me putem opsjedale slike golih crnih, iljatih, izgorjelih stabala empresa, borova... Naime, opoarene ume, osobito na istonom dijelu Dubrovnika, ve su godinu dana prije poetka rata postale na krajobraz. Nije trebalo mnogo razmiljati zbog ega. Budui da se u Dubrovniku pripremala revijalna izloba HDLU-Dubrovnik, odluio sam donijeti i postaviti u UGD-u (Umjetnika galerija Dubrovnik) veliki izgorjeli crni empres i doi na izlobu

Volio bih napraviti akciju u kojoj bih kupio kolae za svu djecu u Hrvatskoj, pa nek sve mirie

Duga kao nebeski most, komunikacija

Kako odreujete razlikovnu odrednicu izmeu akcije i performansa? Primjerice, u popisu radova u vaoj monograji stavljate odrednicu intervencije-akcije. I u okviru navedenoga, zato je intervencija-akcija Duga (1996.) ostala nerealizirana? Mislim da je razlikovna odrednica postala jasna ve kod opisa Pustinje slobode. Istina, nekad su dodirne toke toliko bliske da je sve mogue relativizirati. Duga je bila projekt koji je iziskivao velika financijska sredstva i podrku. Tada to nije bilo mogue, a sumnjam da e biti i ubudue. Naime, bila je rije o tome da sam 1996., u sklopu projekta Otok, elio proizvesti dugu uz pomo kanadera, koji bi za vrijeme silazne putanje popodnevnog sunca trebali isputati more izmeu

cmyk

razgovor Nerijetko se pod krinkom rastegnutoga tijesta odnosno globalnih integracija krije sveope licemjerje, prave teroristike namjere u osvajanju bogatstva i pozicije, a koje svoje akcije nazivaju beskrajna pravda odnosno trajna sloboda
bolnih godina. Smatram da je prosvjetni sustav u Hrvatskoj na visokom stupnju zlostavljanja djece kolskim sustavom i programima. Ulaemo maksimalnu energiju uz minimalan rezultat. Volio bih napraviti akciju u kojoj bih kupio kolae za svu djecu u Hrvatskoj, pa nek sve mirie. Ponekad kao krajnji ishod performansa oblikujete i instalacije, kao to je sluaj s performansom O-kruenje (Dubrovnik, Galerija Otok, 1994.), gdje kao krunu podnu podlogu koristite ostatke izgorjele posteljine iz skladita dubrovakog hotela Imperial kao vidljive ostatke granatiranja studenoga 1991., te pod istim nazivom izlaete instalaciju u Galeriji PM 1995. Isto tako, kao konani rezultat akcije/performansa Escape (2002.) realizirali ste video instalaciju. U kojim sluajevima nastojite oblikovati instalaciju (video instalaciju) kao materijalni produetak, trag performansa? Uvijek u onim situacijama kada ideja i realizacija iziskuju drukiji proces komunikacije sa samim sobom i publikom. Inae, izgorjela posteljina iz skladita hotela Imperial temelj su mog dosadanjeg rada. uvate li spomenutu instalaciju izgorjele posteljine? Da, a u meuvremenu su nastale i neke nove stvari i radovi. Uope, cijeli taj rad poevi od serije O-kruenje, koju sam zapoeo 1991., pa do serije radova Where is ground zero?, zapoete za vrijeme boravka u New Yorku 2002., jest work in progres. Dok sam istraivao prostor, stalno su se mijeali osjeaji tjeskobe i oduevljenja. Tjeskoba je bila posljedica namjene prostora i samozatvaranja u isti. Iako u vrijeme Dubrovake Republike nikada nije dolo do konane realizacije karantene na Lokrumu, otok Lokrum i stare zidove karantene (100x100m) iskoristio sam kao dvostruku izolaciju. Divlja mediteranska vegetacija koja je ovladala karantenskim prostorom izazvala je u meni osjeaj oduevljenja jer je bila potpuno drukija od kultivirane vegetacije za turistike potrebe na drugim dijelovima Lokruma. Imao sam i nekoliko posjetitelja, sluajnih prolaznika. Najzanimljivija je bila jedna starija Engleskinja koja je dola u suton i smatrala da je mjesto u kojemu se nalazim prepuno duhova. Vrlo vjerno mi je napriala podosta pria o stvarnim iskustvima s tim stranim biima. Kada sam konano za njom zatvorio vrata i okrenuo se, ugledao sam jednu groznu priliku. Smrznuo sam se! Skupio sam polako hrabrost i krenuo prema njoj da bih napokon ugledao osueno deblo koje je zbog dojmljivosti njezinih pria i pomrinskog svjetla poprimilo zastraujuu ljudsku formu. Poslije sam razmiljajui traio vezu s koincidencijom dolaska ba Engleskinje, koja s jednog otoka (gordog Albiona) dolazi na drugi i u toj dvostrukoj izolaciji pronalazi ba mene. A moda je ona bila duh! Nevjerojatno se dogodilo ve na samom poetku kada sam unutar prostora pronaao veliki stari, kamenom ozidani duboki bazen-gustijernu ispunjenu pri dnu zelenom vodom. Eliptina forma bazena bila je analogna formi nagorjele posteljine koju sam pronaao u hotelu Imperial. Nisam dugo ekao da uem unutra. Bila je to ak trostruka izolacija! Imao sam problema prilikom pokuaja izlaska iz gustijerne. Uspio sam izai uz pomo grana male smokve koja je rasla iz upljih fuga kamenih zidova. To je za

VII/148, 10. veljae 2,,5.

31

otoka Lokruma i Grada, i tako proizvesti dugu kao idealnu komunikaciju otoka i kopna. Nekoliko godina kasnije Berislav Valuek mi je pomogao da doem do nadlenih u Ministarstvu unutranjih poslova. Oni su najprije pomislili da sam potpuno lud, a zatim su mi rekli da bi moda bilo mogue dobiti remorkere koji bi svojim vodenim topovima izbacivali more u zrak. Tada to nije bilo ono to sam elio, pa sam odustao. Mislim da u ponovo pokuati, ali trebam veu podrku hrvatskih likovnih institucija. Zato: upomo! Kao prvi samostalni performans izvodite Ubi uxus ibi motus u Etnografskom muzeju Rupe (Dubrovnik, 1991.), kada se zatvarate u metalni sanduk, replicirajui ondanjoj sadanjosti kada Dubrovnik nastoji zatititi umjetnine u metalnim sanducima. Kao strukturno slian performans izvodite i performans Bez naziva (1991.) u istom muzeju, koristei staklenu vitrinu. Bi li se navedena relacija umjetnine rat mogla primijeniti na svevremensku relaciju umjetnik strukture moi na vlasti koja se ponekad strategijama ravnodunosti odnosi prema umjetnicima? Naravno da bi premda ne mislim da su danas ba za sve krive politike strukture moi na vlasti. To ne znai da su znaajno promijenile svoju retoriku. Za nemogunost funkcioniranja i uspostavu prave likovne infrastrukture smatram krivim i razjedinjenost likovnih institucija, duboke nezdrave konfrontacije i konflikte meu kustosima i umjetnicima. Ako pogledamo ozbiljno i realno, mnogi kustosi, direktori umjetnikih institucija i voditelji udruga predstavljaju strukture moi. Zna se da neki od njih i sudjeluju u radu struktura politike vlasti. Kada bi svi oni zajedno sa znaajnijim umjetnicima nastupili zajednikom energijom, tada bi oni koji imaju vlast morali mijenjati mnoge stvari od, primjerice, obrazovnog sustava i likovne edukacije, koja i ne postoji, do uspostavljanja jedne zdrave infrastrukture u svim aspektima likovnog ivota. Sve se odvija na individualnim razinama. Osobne sklonosti i pristranost odreuju mnoga kretanja. Ponekad pomislim da me ne dri tako jaki nagon za izraavanjem, nikada se ne bih

bavio ovim poslom koji, zapravo, ne slii ni na to. Po strani stavljam subverzivna i spontana djelovanja iji sam vjeiti pripadnik bez ikakva razmiljanja o limitima. Ipak, ako je rije o regulativama u poslu, onda je pravi posao onaj koji se dogovora ugovorno. U jednoj pravnoj legalistikoj dravi direktor likovne institucije mora otvoreno rei koliki je budet neije izlobe. Na osnovi toga realizaciju izlobe rjeava zajedno s umjetnikom ugovorno, formalno i pravno! Tko titi ugovore i autorska prava koja u ovoj sferi uope ne postoje? Ovdje obje ruke treba podii u zrak za Ivana Faktora koji je u svojim organizacijskim nastojanjima prvi u Hrvatskoj, na Osjekom ljetu kulture, u okviru Performance art festivala, pokrenuo formalno-pravni okvir i uveo honorar za umjetnike. U Hrvatskoj ne postoji razvijeno legalno umjetniko trite, pa tako nema nijednog menadera na likovnoj sceni. Sve se odvija u podzemlju. Sve se to doima kao elementarna ili ratna nepogoda, permanentna katastrofa. Ostaje injenica da su depoi i hermetike kutije i nadalje naa perspektiva!

Molim vas, opiite akciju Fuck the Government (O Marin Getaldi, Dubrovnik, 1999.) kolai za djecu O Marin Getaldi. Tada su vlada i Ministarstvo prosvjete s 1700 kuna nagradili one koji nisu trajkali. Ja sam u vrijeme trajka 1998. bio u Zagrebu na Zagrebakom salonu, na koji sam bio pozvan. Kako zbog toga nisam sudjelovao u trajku, i mene su zabunom stavili na popis trajkolomaca koje e nagraditi tim prljavim novcem. Molio sam kolege u koli da taj novac svi zajedno uloimo u neto to je potrebno djeci. Nitko nije htio ni uti za navedenu ideju. Uzeo sam svoju nagradu, otiao ravno u slastiarnicu i naruio kolae za svu djecu u koli. Naruio sam 542 kolaa svakom klincu po dva. Prodavaica se skoro sruila u nesvijest. Rekao sam joj da kolai moraju biti vrui. I bili su. Inae bih sve vratio natrag. Zamolio sam istaice u koli da djeci podijele kolae. Cijela je kola mirisala. U osnovnom kolstvu proveo sam deset

Kolai za djecu O Marin Getaldi

mene bilo jako znakovito. Bilo je jo mnogo toga, i o tome bi se mogao napisati poseban tekst. Naknadno je u istom prostoru snimljen i video performans Vrata. Moe li se meusobno povezati simbolika drvene lopte iz performansa Mrtva lopta (1997.) i ptijega pera iz performansa Bez naziva (1997.), u kojemu pero pokuavate to dulje odrati u zraku dahom/puhanjem u pero? Moe, kada je rije o apologiji zajednitva u pokuaju leta i oslobaanja od monumentalnih prostora i povijesti pritrujenih. Ipak su refleksivne posljedice kod publike bile potpuno drukije. elja mi je ovdje spomenuti da rad s ptijim perom iz jastunice nastojim ponavljati u svim monumentalnim adekvatnim prostorima diljem svijeta. Taj sam rad ponovio 2003. u klaustru impresivnog srednjovjekovnog samostana Veruela (Let u samostanu Veruela). Ovdje se moram zahvaliti Dejanu Jokanoviu Touminu na svesrdnoj podrci u realizaciji ovoga rada i jo nekih rije je o instalaciji Hommage to Goya, performansu ezdesetetiri koraka za Goyu i performansu Viva la revolucion y los testiculos del torro!/ivjela revolucija i bikova jaja!, koje sam izveo na festivalu Cambio Constante IV, Zaragoza, kao i za projekt Escape, realiziran u potpunosti s Jokom Bae na Staten Islandu (SiteActions Artfront/Waterfront, Newhouse Center for Contemporary Art) 2002. godine. Privuen istim radom Goran Trbuljak pie tekst Joko Bae i Boo Jurjevi. Spomenuta posljednja tri performansa (ezdesetetiri koraka za Goyu, Let u samostanu Veruela, Viva la revolution y los testiculos del torro!), naravno, za sada, izveli ste na festivalu Cambio Constante IV u Zaragozi. O kakvom je festivalu rije? Posebno me je oduevio boravak u desakraliziranom samostanu Veruela u blizini Zaragoze namijenjenom ra-

Izvedbena izolacija
Kako ste proveli vrijeme u performansu Vrata (1996., lokrumski Lazareti), u kojemu ste bili zatvoreni u Lazaretima na Lokrumu 24 sata (od 7 h do 7 h sljedeega dana)?

oidar Jurjevi (roen 12. veljae 1963. u Dubrovniku) je 1988. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, na Odsjeku grake u klasi prof. Petra Waldegga. Izlagao na brojnim skupnim i samostalnim izlobama. Peformansi: Slijepac (1990.), Stablo (1990.), Bez naziva (1990., s Jokom Bae), Ubi uxus ibi motus (1991.), Bez naziva (1991.), O-kruenje (1994.), Vrata (1996.), Most preko Rijeke dubrovake (1996.), Bez naziva (1997.), Mrtva lopta (1997., s Jokom Bae), Bolni moment u francuskom lavoiru (1997.), Surng u Burgundskim poljima (1997.), Pomrina (1997.), Nek po domu svjetlost sja (1998.), Vrata II (1998.), Nek po domu svjetlost sja II (1998.), U ime oca, sina i duha svetoga (1999., iz serije Nek po domu svjetlost sja), Tvoja pobjeda tvoj izbor! (1999., iz serije Nek po domu svjetlost sja), video performans Katarinin let (2001.), Bijeli dvor (2001.), Trajna sloboda (2002.), Escape (2002., s Josipom Bae), ir (2003.), instalacija Hommage to Goya, performans ezdesetetiri koraka za Goyu, performans Let u samostanu Veruela, performans Viva la revolution y los testiculos del torro!/ivjela revolucija i bikova jaja! (2003., Arte en Orbita Cambio Constante IV, Zaragoza). Intervencije-akcije: Pustinja slobode (1990., sa Slavenom Toljem i Marojicom Mitroviem), Mir (1991., s Jokom Bae), Duga (1996.), Koe (1998., s Jokom Bae), Fuck the Government (1999.), Ribanje (2003., s Jokom Bae).

cmyk

32

VII/148, 10. veljae 2,,5.

razgovor
Koji performans odreujete prekretnicom u svom radu? Koncem devedesetih izgubio sam tlo pod nogama! Osjeaj praznine bio je stravino jak. Bio je to prvi signal da neto trebam mijenjati i ispuniti svoj ivot novom energijom. Osjeaj rutinskog rjeavanja likovnih problema guio me na svakom koraku. Nedostajala mi je boja i zvuk. Ujedno i moj je privatni ivot krenuo drukijim tijekom. Naao sam se u novom ambijentu idile, arkadije i obiteljske intime (kako nepogreivo i nadahnuto o svim aspektima izlobe u Galeriji Karas i pie Ivica upan u Slobodnoj Dalmaciji, 15. svibnja 2001.) koji me pokrenuo neizmjernom snagom. Mediteranski sklop potpuno me opija. Nakon Bijelog dvora (2001.) nastaju novi eksperimenti i istraivanja. Nastaju tako ve navedeni impresionistiki zapisi i ekspresivno-ekstatiki video performans Katarinin let (2001.). Zakljuio sam tako da su pokuaji produbljivanja i samospoznaje o sebi u novoj varijanti mog postojanja ispunjeni ponajvie ekspresionistikim osobinama. Radei video mix svojih dosadanjih performansa izvlaio sam kratke video klipove esencijalnijih momenata, kao to je napregnuto i estoko kretanje. Tako sam doao do spoznaje da se dobar dio mog rada i osobne prirode ve od poetka razvijao prema ekspresivnom. Usuujem se na osnovi toga rei da sam tijekom svih tih godina izgradio jedan svoj osobni izraz. Pored nastavljanja ciklusa proetih destrukcijom (O-kruenje, Where is ground zero?) suprotstavlja se i dodiruje dio serije Nek po domu svjetlost sja, koje nastojim objediniti. Nastaju i najnovija istraivanja proeta slikarskim i istim likovnim opsesijama. To su petogodinje snimanje po ljetnom vremenu i registriranje svjetlosnih fascinacija u prirodnom kompleksu Vododera-Lumbarda (otok Korula). Provoenje vremena od 1998. do danas u prostoru kompleksa Koe (rnovoKorula) rezultirao je dokumentacijom i video performansom istog naziva. Isti prostor korjenito mijenja i moju percepciju na relaciji fiziko metafiziko. Ima jo dosta toga napravljenog i nepokazanog, to u valjda u ovom mileniju imati prilike pokazati. Svakako biram ivot! I na kraju. Gdje je nastala fotograja gdje pokraj vas stoji zatitar Sokola, a koja se nalazi na ovitku vae monograje? Pretpostavljam nakon Pomrine Da, nakon izvedbe Pomrine kada sam se otiao presvui u ulaz vicarskog konzulata. Imao sam sreu da je cijeli performans snimao Boris Cvjetanovi, meni jedan od najdraih ljudi na hrvatskoj likovnoj sceni. Nekome poput njega takva trenutna, sluajna i duhovita dogaanja ni u djeliu sekunde ne mogu promai. I pozdravite mi legendu Toma Gotovca!

znim umjetnikim dogaanjima kao to je bio desetodnevni internacionalni festival likovne suvremene umjetnosti Cambio Constante IV. Uz slubene radove i dogaanja moglo se raditi, prezentirati i eksperimentirati do mile volje. Cijela ekipa odisala je nevjerojatnom energijom zajednitva, a sam ambijent bio je isti san. Ljudi su bili divni, a i svi smo bili na okupu cijelo vrijeme, to je jedina prava stvar kada je rije o umjetnikim dogaanjima. Bio sam toliko nabrijan da sam izveo tri performansa. Osobito sam sretan izvedbom performansa Viva la revolucion y los testiculos del torro!/ivjela revolucija i bikova jaja!. Ispod tamonjeg vodopada u mlinu samostana Veruela napuhavao sam crvene balone sve do njihova rasprsnua. Mjesto me nevjerojatno uzbudilo i diglo mi adrenalin, a kad se takvo neto dogodi, nemogue me je zaustaviti. Bio sam vezan dugim konopom jer je uslijed snage vodopada bilo nemogue ostati na nogama, a snaga vode prijetila je da me odnese u duboke bunare ispod samostana iz kojeg me nitko ne bi vie izvukao. Ipak, snaga vode, kojoj sam uz pomo konopa uspjeno odolijevao, nosila me neizmjernom snagom, udarajui me o zidove dubokog mlina. Prethodno sam bio fiziki izvanredno pripremljen. Zvuk eksplozije crvenih balona uz pomahnitalu snagu i um vodopada odjekivao je cijelim prostorom. Publika je nakon pojedinih eksplozija balona navijala ovacijama koje su sline onima pri borbi toreadora s bikom u koridi. U borbi s vodopadom i crvenim balonima potroio sam i posljednje atome snage. Koje li fantastine ludnice! Kao to istie Berislav Valuek u vaoj monograji, do iznemoglosti radite performanse, primjerice, u performansu Vrata II (terasa tvrave Bokar, Dubrovnik, 1998.) otetili ste i vid, a u performansu Pomrina (1997.) Prizemljeno sunce Ivana Koaria, postavljeno na uglu Bogovieve i Petrieve ulice, nastojali ste, naravno bezuspjeno, odvui na njegovo staro/ prvotno mjesto. Kakve su bile

reakcije prolaznika na performans Pomrina? uo sam prilikom izvedbe da je jedan prolaznik dobacio Vidi mazohiste!. Nakon izvedbe brojne su mi kolege izrazili iskreno oduevljenje. Najvie mi je drago da je Ivan Koari bio jako zadovoljan i da sam opravdao njegovo povjerenje. Zahvaljujem mu jo jednom to mi je dopustio upotrebu njegova remek-djela. elio sam izvesti i rad s kuglom, planetom-skulpturom Sphere within a Sphere Arnalda Pomodora koja stoji ispred zgrade UN-a u New Yorku. Takoer sam se elio vezati bangee jumping konopom za kuglu, pokuavajui estokim kretanjem bezuspjeno odvui istu s mjesta na kojem se nalazi. Bangee jumping konop stalno bi me vraao natrag, pokazujui tako svu apsurdnost globalne situacije. I ovdje je prisutan sizifovski obrat u kojem je jedno tijelo u dinamikom kretanju dok je drugo tijelo potpuno statino. Bangee jumping konop jedna je od osnovnih komponenti u mom prethodnom, a bit e i u mom buduem radu. Koristio sam ga dosad u performansu Pomrina i u akciji Escape. Prilikom pripreme rada Escape 2002. i nekoliko mjeseci pred putovanje u New York gospoa Martha Wilson (Franklin Furnace, New York) obeala je nai se sa mnom kada doem u New York i pomoi mi u traenju doputenja u realizaciji navedenoga performansa. Kada sam doao u New York, Martha Wilson odgovorila mi je mailom da se ne moe nai sa mnom, meni i danas iz nepoznatih razloga. Otiao sam tamo s Jokom koji mi je pomogao snimiti cijelu situaciju. Skakao sam i trao oko kugle ne bih li izvukao to bolje snimke za eventualnu video montau performansa. Policajac zatitar priveo me je na razgovor jer mu je bilo sumnjivo to to tamo radim. Jedva sam se izvukao. Morao sam glumiti oduevljenog turista koji je zaljubljen u Arnaldovu kuglu. Sa snimljenim materijalom planiram izvesti video performans, iako su kontekst i globalna situacija jo tako gorui da bih to najradije izveo na licu mjesta.

Trajna ne/sloboda
U performansu Trajna sloboda (36. Zagrebaki salon, 2002.), u kojemu tematizirate teroristiki napad na Twins Towers, koristite snimke ive ose ulijepljene na ploi za zatitu agruma od insekata. Koja je simbolika ose? Iste ute ljepljive ploe za zatitu agruma koje je Ivica upan interpretirao kao metaforu opasnosti od uljeza (usp. Slobodna Dalmacija, 15. svibnja 2001.) koristite i u performansu Nek po domu svjetlost sja (1998.) i u performansu Bijeli dvor (2001.). Van Gogh ve krajem 19. stoljea, doavi na jug Francuske, boji svoju kuu utom bojom i slika polje gdje iznad utozlatnog klasja odlijeu crne vrane. Bila je to najava 20. stoljea. Franz Kafka se, nedugo nakon toga, preobrazio u kukca. ute ploe za zatitu agruma kao atraktivna zamka za onemoguavanje nametnika s ulijepljenim kukcima su artefakt ironine sublimacije nekih umjetnikih procesa i drastine globalne promjene ambijenta i ivota koncem 20. i na pragu 21. stoljea nazvane Nek po domu svjetlost sja. Znanost i nagli razvoj tehnologije jo su u van Goghovo vrijeme najavljivali raj civilizacije. Najavljivali su ga daljnji politiki procesi, bilo kapitalistiki ili komunistiki. Ipak, sunce sve jae pri! Koncem 20. i poetkom 21. stoljea ritam ljudskih i kulturolokih zloina poprimio je zastraujui intenzitet. Where is ground zero? Dubrovnik?, Mostar? Budini spomenici? WTC? Dobrovka? Beslan? Babilonski plonik? Moj raj su moja partnerica, srea obiteljskog ivota, klinci, fascinantna kua, taraca i vrt, dubrovako okruje Posata, galebovi, jastrebovi, kolorit i nesavladivi prodori svjetlosti. Tu jo dodajem dva prirodna kompleksa Koe i Vododera na otoku Koruli. Postupkom transparentnog superponiranja vizualnog materijala kao svojevrsnim sendvi preslagivanjem i dosnimavanjem zapoeo sam seriju impresionistikih i ekspresivno-ekstatikih doivljaja iji sam dio pokazao u Galeriji Karas i u UGD-u 2001. Stabla i plodove u vrtu od insekata nametnika titimo

utim ploama namazanim ljepilom. Nerijetko se na te ploe ulijepe i insekti koji nisu nametnici. Strahujem da smo u globalnoj slici svi ve poput ive ose sinonima prirode ivi ulijepljeni u ute ploe, kroz koje sve intenzivnije prodire sunce Trajne (ne)slobode. Ali spomenuti insekti iz nae perspektive djeluju kao nametnici, a iz njihove perspektive ivota insekata vjerojatno im mi guriramo kao vrhunaravni nametnici. Kako u tom slijedu promatrate terorizam to ste ga tematizirali u spomenutom performansu Trajna sloboda? Isto tako, zanima me simbolika rastegnutoga tijesta kojim ste prekrili glavu preko teroristike kukuljice u spomenutom performansu. Pa mi i jesmo nametnici koji su proizveli takvu atmosferu! Pri tome mislim u prvom redu na najjae predstavnike globalne moi. to se tie terorizma, Sartre je rekao kako je terorizam atomska bomba siromanih. Tijesto se mijesi rukama jezivog instrumentarija cinizma i moi. Nerijetko pod krinkom rastegnutoga tijesta, odnosno globalnih integracija krije se sveope licemjerje, prave teroristike namjere u osvajanju bogatstva i pozicije, a koje svoje akcije nazivaju beskrajna pravda, odnosno trajna sloboda. U skladu s tim svi mali i obespravljeni trebali bi biti toliko podatni za razvlaenje i formiranje bezline pite koja se moe u hipu pojesti. A sunce svima jednako sve ee pri!

Procesi dekonceptualizacije
Moe li se kontekst vaega performansa Bijeli dvor (Galerija Kazamat, Osijek, 2001.), u kojemu razrezujete prste i dlanove staklom, postaviti u duhovni dodir s izlobom Beki akcionizam (Galerija suvremene umjetnosti, 2000.)? Ne. Bijeli dvor nastao je u razdoblju mog ivota kada sam u svom istraivanju elio otii korak dalje. elio sam slikati! Tako su fundamentalni razlozi mog postojanja autostigmatizacijom pretpostavili krv kao poetnu esenciju novog prapoetka.

cmyk

kazalite

VII/148, 10. veljae 2,,5.

33

Odrastanje ili kola srama

Nataa Govedi Unato tome to neprestano ismijavaju ideju potenja koja navodno vodi jedino marginaliziranosti i siromatvu, ipak je rije o djeci koja jo uvijek sa svojom profesoricom razgovaraju i to tijekom itave noi!
Uz izvedbu Drage Elene Sergejevne Ljudmile Razumovske u Zagrebakom kazalitu mladih. Redatelj: Edvin Liveri. Preveo: Sran Raheli
doista polako umire i osjetno stari tijekom predstave, ali ne zato to je uenici fiziki zlostavljaju, nego zato to se iznutra rue sva njezina profesionalna i osobna uporita, pa je faktografija ivota ili smrti ionako nedostatna za opisivanje emocionalnog i psihikog rasula kroz koji prolazi. Iz niza je scenskih transakcija, kao i iz samoga teksta, jasno da Sergejevna uenicima predstavlja zbiljski autoritet: oni je najprije pokuavaju zavesti, a kada meka manipulacija propada, tada je pak nastoje surovou uvjeriti u svoje stavove. No njima je nesumnjivo itavo vrijeme vano to ona misli i svaki je lik za nju spremio jedan (ili nekoliko) prigodnih traktata kojim opravdava svoje ponaanje. Ksenija Ugrina, meutim, uzdrmava njihove oportunistike ideologije ve i samim mirom neslaganja kojim prati razvoj dogaaja: nita je u predstavi mladih Kreonta ne moe naroito impresionirati. Ugrina, nadalje, igra profesoricu koja tono procjenjuje karaktere svojih uenika: raunajui itavo vrijeme na dobrotu u Vitji, ona ima sasvim realnu sliku male ekipe: upravo e alkoholizirani i povodljivi, ali topli Vitja zaustaviti transformaciju Voloe u silovatelja i kradljivca. Dramaturki i izvedbeno, profesorica nije nikakvo suho moralno naelo: njezina je etika kontekstualna i perzistentno suosjeajna u svim situacijama u koje je guraju uenici. Zato je vrlo upitno moe li ba Elena Sergejevna, kao protagonist, biti odgovorna za nasilje obrazovnog sustava u cjelini, za to je optuuju uenici? Nije li ona najneposrednija, trostruka rtva: rtva uenika, samog kolskog mehanizma, a svakako i politikog sustava?

edateljski interes Edvina Livera zasad je vezan za komade koji rekonceptualiziraju ulogu rtve: otuene suprunike u Branim prizorima, Hitlerovu ljubavnicu Evu Braun, silovane djevojke iz Igara u dvoritu, srednjokolske profesore i uenike u Dragoj Eleni Sergejevnoj. U svakoj od navedenih predstava, Liveri produbljuje problem pristanka na zlo. U suvremenoj verziji Sofoklove Antigone, Dragoj Eleni Sergejevnoj (1980.) Ljudmile Razumovske, maturanti u kunom ambijentu zlostavljaju svoju profesoricu matematike, optuujui je za viak asti i ispraznost frazeologije ljudskih prava, te zahtijevajui od nje klju ormara s ispitima, kako bi do jutra prekrojili rezultate. Pravi se sukob, meutim, samo formalno vodi oko kljua i ocjena; dublje je dramsko prizorite sukob ideja i unutarnjih vrijednosti. Uenici, naime, ozbiljno glume za naklonost Elene Sergejevne i ozbiljno sluaju to im ona ima za rei. Premda se ini da odbijaju povjerovati kriterijima sovjetske Antigone, unato tome to neprestano ismijavaju ideju potenja koja navodno vodi jedino marginaliziranosti i siromatvu, ipak je rije o djeci koja jo uvijek sa svojom profesoricom razgovaraju i to tijekom itave noi! Dananja djeca, ako je suditi po crnim kronikama, profesore utke ubijaju po uionicama i parkiralitima, dakle Elena Sergejevna pomalo je hipotetski lik dobrog profesora iz Seuana, da se posluimo nimalo nevinim naslovom Brechtova teksta.

Uenici
Premda sami sebe rado i slavodobitno nazivaju rtvama politikih, ekonomskih i svih moguih poredaka, mladi maturanti iz drame Ljudmile Razumovske ne ponaaju se kao rtve, niti njihove biografije upuuju na povijest ikaniranja. Dapae, sva trojica mukih likova djeca su bogatih ili socijalno uvaenih roditelja, navikla da se vrata pred njima magino otvaraju kad god i koliko god poele. No ni oni nisu naprosto razmaeni u uobiajenom smislu rijei: svatko

je od njih nesretan, svatko nezadovoljan svojim roditeljima, a prepuni su gnjeva i prema sustavu moi koji ih naizgled titi. Prilino je neuvjerljivo pomisliti da bi oni Elenu Sergejevnu mogli doista ubiti, premda je drugi dio komada igran kao da joj prijeti upravo takva sudbina. Nije rije o tome da je uenici ne bi mogli (ili htjeli) ubiti zbog nekih svojih skrupula, nego je rije o mjeri njihova oportunizma: toliko jakog da odlino razumiju kako ne mogu ni sanjati o svom cilju, socijalnom uspjehu, ako se upuste u rizik kolektivnog ubojstva jedne profesorice. Nijedna meu ulogama uenika nije napisana naroito slojevito ni uvjerljivo: svaka predstavlja jedan od koncepata poroka, na kojem onda valja dalje glumaki graditi. Najteu ulogu Voloe, kolovoe nasilja, na nain narcistike teatralizacije svakog svojeg pokreta (namjetanje pod precizni kut sobne rasvjete kako bi izgledao to sablasnije itsl.) igra Danijel Ljuboja, pretjerujui u krutoj pristojnosti izvedbe, odnosno ne uspijevajui iz hiperstilizirane uloge izvui ljudsku prepoznatljivost. Duan Buan kao eksplozivni Paa neto je bolji jer prolazi kroz vie emocionalnih faza tijekom predstave (vjerujemo i njegovom oprezu i prestraenosti i gubljenju emocionalne kontrole), ali i Buan bi mogao pomnije razraditi reakcije na eskalaciju Voloine zlobe; ne bi joj se smio preputati samo kao gledatelj, jer u itavoj situaciji sudjeluje i kao predmet izravne Voloine agresivnosti. Jasmin Telalovi pogaa nimalo bezazleni entuzijazam emocionalnog, pripitog i pomalo mahnitog Vitje, djeakovu volju za zabavom ak i ako ona ukljuuje eksces, ali mislim da e i Telaloviu uloga do kraja sjesti nakon nekoliko izvedbi; kad se dovoljno opusti da pokae do koje je mjere njegov lik i ranjiviji i ranjeniji, ali i emocionalno otvoreniji, od hladne kalkuliranosti

ostatka ekipe. Barbara Prpi kao Ljalja u posljednjih je nekoliko uloga poela razvijati scensku ablonu igranja prkosa, zbog ega bi bilo dobro da u iduim podjelama vie ne pristane na isti fah, ili bar da mu pristupi na sasvim drukiji nain. Nijedna od uloga uenika nema teinu koju bih oekivala od ove provjereno talentirane glumake ekipe: nisam sigurna jesu li mladi izvoai do kraja povjerovali u situaciju i dramsku motivaciju koju utjelovljuju ili je njihova krutost moda tek posljedica premijerne treme.

Im sorry...
Redatelj Edvin Liveri odluio se za svega jedan autorski komentar unutar predstave: brehtijanski sarkastinu izvedbu pjesme Im sorry Brende Lee, koju u duetu jedan drugome toboe krajnje sentimentalno dirnuti pjevaju Voloa i Elena Sergejevna, no u ostatku realistikog uprizorenja ova je epizoda generalnog aljenja zbog svega to se upravo dogaa te raspjevano lanog ispriavanja ne samo suvina nego i nezgodna za ritam izvedbe: zbog nje predstava ponajprije usporava, a zatim i raskida s realistikim motivacijama, ne prerastajui, meutim, ni u crnu komediju, ni u epski teatar, ni u satiru. Vjerujem da se Liveri trebao odluiti za smjelije intervencije u realizam teksta ili pak igrati dramu kao hikokovsku klopku za napetu pozornost gledatelja. No vratila bih se jo malo problemu besramnosti uenika. Najprije citirajmo Sofoklova Ajaksa: Dragi prijatelji, budite ljudi: uvajte sram u svojim srcima... ako u nama jo uvijek ima mjesta posramljenosti, bit e sauvani mnogi ljudski ivoti. A to ako u junacima ima previe srama? Junaci Ljudmile Razumovske srame se samih sebe, svog porijekla i rodbinskih veza, siromatva i bogatstva, aktualnog ponaanja prema profesorici, a usput i itave nihilistike civilizacije kojoj pripadaju, po njihovu miljenju od Dostojevskog naovamo. Za razliku od grke tragedije, sram nije samo posljedica nego i uzrok uenikog nasilja. Srama ima toliko da se ini kao da bi mogao progutati itavu pozornicu, ukljuujui tu i osjeaj osobne promaenosti same uiteljice. Sram je zarazan i nesperiv, sveprisutan, svuda vidljiv, muan. I najgore: nije smrtonosan; obian je i ivotan poput javnog prijevoza. to tu moe jedna uiteljica/Antigona? Zakljuati se u kupaonicu? Prava Antigona svakako nije tip koji usamljeno jeca na WC koljci. Njezina je oca sram pogodio gore od kuge, pa ipak je uspravno ietao iz Tebe. Moemo li to vidjeti na hrvatskoj pozornici? Moemo li vidjeti tragediju srama kao mogunost radikalne samokritike? Ili emo ostati samo na lanim isprikama?

Profesorica
Predstavu nosi dosljedno briljantna Ksenija Ugrina: njezin je izbor da Elenu Sergejevnu odigra bez i naznake karikature ili patetizacije, s tek jednom epizodom ironinog songa te jednim bijesnim ispadom, ali u cjelini smireno i pribrano sluajui uenike te nikada ne gubei iz vida da razgovara s djecom (a ne kriminalcima), pa samim time esto i na svoju tetu previajui zbiljski kriminalne namjere dragih uljeza njezina skromnog doma. Ugrina igra profesoricu koja

cmyk

34

VII/148, 10. veljae 2,,5.

cmyk

k ri t i k a

VII/148, 10. veljae 2,,5.

35

Hvala ti svijete to si uinio da moja jaja svijetle u mraku

Stevo urakovi Zbirka osobnih svjedoanstva koja funkcioniraju kao niz minucioznih reportaa pretoenih u narativne stihove, prije svega o egzodusu Roma, ali i brojnih drugih narodnosti na Kosovu u apokaliptinom poslijeratnom vremenu bezakonja
Paul Polansky, A gdje je moj ivot pjesme o kosovskim Romima, s engleskoga preveo Vojo indoli, Feral Tribune, Split, 2004.
gdje autor razlae cijelu paletu tako poznatih fenomena karakteristinih za ratove u prezrenom i zaboravljenom dijelu svijeta izvan granica blagostanja razvijenih zemalja: od psiholokog fenomena pretvaranja rtve u krvnika, sveope bijede i stradanja, do posvemanje hipokrizije, ignorancije i nebrige meunarodne zajednice za tamo neke divljake. U zbirci se moe razlikovati nekoliko tematskih cjelina, iako zbirka nije formalno podijeljena u cikluse. Na samom poetku su osobne ispovijesti Roma smjetenih u logor za raseljene osobe u blizini Obilia. Ve prva pjesma Sve samo ne izbjeglica daje golu sliku bezizlaznosti situacije u kojoj su se zatekli kosovski Romi, stijenjeni izmeu glavnih aktera poraa, s jedne strane Albanaca koji, kao Srbi prethodno, provode etniko ienje zemlje, te s druge strane zemalja NATO-a i EU-a koje Romima ne ele dati azil jer nijedna zemlja ne eli Cigane, a ni priznati im izbjegliki status jer su roeni na Kosovu. Autor se, kroz usta naratora, pita je li Romima namijenjena ista sudbina kao idovima za Drugoga svjetskog rata. Ta romska stijenjenost u procjepu u kojem obje strane rade na njihovu fizikom nestanku manifestirala se ve u samom ratu: u pjesmama Nada i Braa, Srbi uhiuju Rome i strijeljaju ih jer su donosili hranu Albancima u umu, dok slika etnikog ienja OVK vrhunac poprima u pjesmi Moj Brat, gdje Albanac, koji u ratnom zbjegu ostavlja svoje pokustvo kod susjeda Roma, naratora pjesme, nazvavi ga pritom bratom, po povratku zatjee spaljenu kuu, to su poinili pripadnici OVK, i s pomou nje istjeruje svog susjeda optuivi ga za pale. Sama sr takve romske sudbine najbolje je iskazana u stihovima naslovne pjesme zbirke, A gdje je moj ivot: Oni/trae/ svoje traktore. /Ja/ traim/ svoj ivot. cijeni/ znam da mora biti jako lijepa, ili pak prostor iznad televizora (Ikone), koji u romskim kuama zauzima mjesto svojevrsnog poasnog oltara ispunjenog plianim lutkama i kipiima svetaca izmeu kojih izviruje/ruiasti, mehaniki/ zeko /na baterije. Plastinost opisa povremeno zadobiva slikarski izraz, kao u chagallovskom prizoru starice krupnog nosa, koe boje bakra i tirkiznog ala, koja nikada nije voljela plesati (ista Romkinja), ili u vangoghovskom prizoru autoru omiljene blatne potleuica s ogradom od automobilskih vrata u duginim bojama (Moja omiljena kua). Ili opisi koji neodoljivo podsjeaju na Fellinijeve filmove, kao kada ene pokraj gomile otrovne ljake pleu u haljinama saivenim od zavjesa, dok njihova djeca elavo obrijanih glava kao omaijana bulje u pjevae dok ih njihovi pijani oevi/ pljuskama nisu vratili/ u stvarnost. (Na sitnom ljunku). Ipak, u takvim prizorima Polansky ne idealizira Rome, nego im prilazi kao aktivni promatra, vie zanesen vienim, nego eljan istaknuti kakvu moralnu poruku.

Opisi neodoljivo podsjeaju na Fellinijeve filmove, kao kada ene pokraj gomile otrovne ljake pleu u haljinama saivenim od zavjesa, dok njihova djeca elavo obrijanih glava kao omaijana bulje u pjevae dok ih njihovi pijani oevi/ pljuskama nisu vratili/ u stvarnost

aul Polansky (1942.) ameriki je pjesnik koji je na sebe skrenuo pozornost javnosti sredinom devedesetih s nekoliko raznovrsnih knjiga o povijesti i aktualnom poloaju Roma u Istonoj Europi. Sredinom ezdesetih, odbivi se odazvati vojnom pozivu za Vijetnamski rat, naputa SAD i nastanjuje se u Europi, ispoetka u panjolskoj, da bi se poetkom devedesetih preselio u eku i posvetio prouavanju ivota i povijesti raznih europskih plemena Roma kao i njihovu ustrajnom pomaganju. Kao rezultat tih istraivanja nastale su knjige u kojima autor iznosi sudbinu preivjelih Roma iz koncentracijskog logora Lety, koji su u doba Drugoga svjetskog rata otvorili sami esi za deportaciju svojega romskog stanovnitva: zbirke poezije Living Through It Twice (1998.) i The River Killed My Brother (2001.), roman The Storm (1999.) te zbirka svjedoanstava The Lety Surviviors Speak (1998.), koje, uz gornju temu, donose i sliku aktualnog poloaja Roma u ekoj i Slovakoj. Spomenuta djela toliko su uzburkala eku javnost da je Polansky iz samog ureda Vaclava Havela optuen kao izravni krivac za izostanak uruenja Nobelove nagrade za mir ekom predsjedniku, postavi time svojevrsna persona non grata u ekoj. Nakon NATO-ove intervencije 1999., Polanskog kao strunjaka za Rome UNHCR alje na Kosovu, gdje se zadrava pune etiri godine. Kao rezultat tog boravka nastaju tri zbirke pjesama: Not a Refugee (2000.), Blackbirds of Kosovo (2002.) i Gajupi (u rukopisu), od kojih je dubrovaki pjesnik Vojo indoli nainio ovaj izbor, inae prvi prijevod Polanskog na hrvatski jezik.

Rasistiko ludilo meunarodne javnosti

Ali zato svu otricu osude autor usmjeruje protiv meunarodne zajednice, tako da pjesme o ponaanju UNHCR-a i drugih meunarodnih organizacija na Kosovu ine treu veliku tematsku cjelinu zbirke. Pritom ih on raskrinkava minuciozno, razlaui svu mizeriju hipokrizije, kao u pjesmi Pokloni iz Engleske gdje se britanski vojnici naslauju prizorom otimanja romskih mladia za polovne igrake koje su donirale njihove obitelji, a njihov zapovjednik izjavljuje da je to bio veliki in kranskog milosra. Pritom manifestiraju potpunu nevoljkost u izvravanju zadataka koji im je povjeren zatiti Roma i ostalih narodnosti pred progonima jer Svaki policajac UN-a kojeg sam zaustavio/ bio je sa zgodnim enskim tumaem./...S neoporezivom godinjom plaom od 94.000 dolara /tko eli/ riskirati/ svoj ljubavni ivot/ na Kosovu?, (Tko eli riskirati svoj ljubavni ivot prizori kao uzeti iz Tanovieve Niije zemlje). Osim to razastire sve rasistiko ludilo odnosa meunarodne javnosti prema Romima, koje UN-ovi vojnici nazivaju bivolima, a glasnogovornik europskog odjela Enrona ak optuuje da su u Londonu pokrali sredstva iz kompanijinog mirovinskog fonda (ma koliko to graniilo sa znanstvenom fantastikom), Polansky u konanici raskrinkava UN-ovu misiju kao poligon za kriminalne aktivnosti njezinih djelatnika. Tako albanska mafija i plave kacige razmjenjuju informacije za dolare koji su potrebni nekim policajcima/ za njihove odmore/ svakih est tjedana, (Bella vista), a pjesnik umalo gubi glavu u pokuaju da slika UN-ov auto-otpad s velikim brojem razlupanih dipova najnovijih modela (Auto groblje UN-a), dok Crveni kri raspolae najraskonijim voznim parkom koji uope ne rabi (Najljepi vozni park u Pritini). Konani

Aktivni promatra, zanesen vienim

Zatim slijede pjesme koje opisuju poratnu romsku svakodnevicu (ako se to uope tako moe nazvati), od prizora u kojima se itave obitelji slikaju kako bi se uvjerile da jo bivstvuju, do tenaca udavljenih u jarku pokraj ceste kako bi im se uskratila patnja gladovanja, poljskih zahoda koji plivaju u fekalijama i groblja na miniranim livadama i poljanama, jer je Romima zabranjeno koritenje muslimanskih groblja, tako da esto s pokojnikom bivaju zakopani i oni koji su poli na sprovod. U tom se ciklusu javlja i povremena promjena autorskog fokusa promatranja iz reporterskog u lirski, pri emu se dijapazon opaanja iri s patnji i stradanja na folkloristiku Romskog way of life. Pa se tako pojavljuje oteta nevjesta iz istoimene pjesme, koju otac otimaa nakon tekog susreta s ocem otete otkupljuje novcem posuenim od autora, koji ne vidjevi zakljuuje Jo uvijek nisam vidio otetu nevjestu/ ali prema

Oni trae svoje traktore. Ja traim svoj ivot

A gdje je moj ivot zbirka je osobnih svjedoanstva koja funkcioniraju kao niz minucioznih reportaa pretoenih u narativne stihove, prije svega o egzodusu Roma, ali i brojnih drugih narodnosti na Kosovu u apokaliptinom postratnom vremenu bezakonja,

saldo humanitarnog djelovanja meunarodne zajednice na Kosovu saet je na natpisu objeenom o vratu skitnice u pjesmi Predsjednik Kosova: Moj najnoviji uzorak urina/ pokazao se pozitivnim / na reciklirani radioaktivni otpad./ Hvala ti Ameriko,/ to si uinila/ da moja jaja svijetle u mraku. Sa slinom, ali mnogo izravnije upuenom porukom zakljuena je ova zbirka pjesmom Umoran sam. Autor u njoj doslovce lansira odjeb OVK-u, OESS-u, KFOR-u i svim ostalima koje su krivi zbog sranja protiv Cigana na Kosovu. Razlaui svoju poetiku u predgovoru ovom izdanju, Polansky istie kako: Pjesme u ovoj knjizi zapravo i nisu moje. Glas koji se uje u pozadini svake pjesme je stvarna pria koju priaju ljudi koji su propatili od Albanaca, Srba i UNHCRa. Ja sam tek zapisiva ljudima koje sam nauio voljeti jer oni jo uvijek imaju duu, ovjenost, koju je veina od nas izgubila. Kako je ovo izdanje tiskano dvojezino, tako nam je dano da romsku sudbinu, ija tragika poprilino drma i u prijevodu, osjetimo jo dublje i potpunije u izvorniku, na engleskom jeziku. Ali i da se uvjerimo da je ljudska patnja univerzalna, da ne poznaje rasne i neke druge iznimke, koliko se god to nekima inilo, i da danas-sutra moe stii svakog od nas. Kao to nas je i stigla, pred kojih petnaestak godina.

cmyk

36

VII/148, 10. veljae 2,,5.

k ri t i k a

Mikro-procedure otpora
Sinia Nikoli ivotni svagdan prepun je drutvenih djelatnih praksi koje ozbiljno izmiu kontroli vladajuih poredaka. De Certeau ih imenuje taktikama, ija su obiljeja virtualnost, gibljivost, trenutnost i nepostojanost u prostoru i vremenu
Michel de Certeau, Invencija svakodnevnice; s francuskog prevela Gordana Popovi; Zagreb; Naklada MD, 2003.
dominantom kontrolirani poredak ima svoju ozbiljnu sjenu, napuklinu kroz koju lepra svjei daak ivotnog optimizma. ivotni svagdan, koji je tako nemilosrdno kritiki secirao ozloglaeni marksist Henri Lefebvre, prepun je, prema de Certeau, drutvenih djelatnih praksi koje ozbiljno izmiu kontroli vladajuih poredaka. On ih imenuje taktikama, ija su obiljeja virtualnost, gibljivost, trenutnost i nepostojanost u prostoru i vremenu. Te su djelatnosti neuhvatljive u svome iskazu, jer nisu diskurzivnog podrijetla i ne stvaraju nikakav trajni otisak, ni u jeziku ni u bilo kojim drugim medijima. Nasuprot gestama vladajueg poretka strategijama, koje definira mjesto, taktike postoje samo u vremenu, i to u sasvim kratkim vremenskim trenucima koje obiljeava jednokratnost, odsutnost sklonosti prema ponavljanju. Subjekt toga spontanog zbivanja postmoderni je antijunak, svatko i nitko, odnosno bilo tko, bilo kad i bilo gdje: netko iz mase, puki reeno. Te mikro-procedure kapilarnog otpora vladajuem poretku mogu se opredmetiti u tisuama sitnih djelatnosti nae svakodnevice, i kao to je razvidno, svatko od nas moe u tome sudjelovati. No, bitno je da su to aktivne radnje izvan utilitaristiki shvaene svrsishodnosti razmjenske djelatnosti svijeta rada utemeljena na profitu. To moe biti neobvezna etnja, besciljno lutanje gradom, kojemu je upravo cilj osporavanje nametnutih urbanistikih poredaka, koji nas prisiljavaju na sasvim odreene i predvidive rute kretanja gradom. To moe biti takoer, u naim stranama tako omiljeno, zabuavanje na poslu, zapravo opstrukcija besmislenog i automatiziranoga repetitivnog rada u ime spontanosti i kreativnosti. Neobino, netipino i kreativno odijevanje sa stavom, frizure koje provociraju, sluanje netipine glazbe, bavljenje neobinim sportovima, prakticiranje razliitih kulinarskih avantura, ivot ulice, na prvi pogled neobine politike stranke i programi, samoorganizirani drutveni pokreti i tisue drugih spontanih zbivanja, na prvi pogled beskorisnih, oznaava podruje koje de Certeau nazivlje invencijom svakodnevice. oblici, opisao itav niz fenomena poput vica, poslovice, memorabilije, kazusa, a to moemo proiriti traem, psovkom i drugim manje ili vie vrstim, ali nezapisanim knjievnim formama u kojima se krije puka mudrost. Svim tim oblicima zajedniko je da ih ne doivljavamo kao knjievna djela visoke knjievnosti nego kao dio nae svakodnevice koja nas uveseljava, prenosi nam neko iskustvo ili mudrost, prua utjehu ili daje nadu. Svi su ti iskazi prigodnog karaktera, primjereni nekom trenutku, nakon kojeg iezavaju, poput situacije koja ih je prizvala.

Kultura svagdana
Okupivi tim strunih suradnika ali i empirijskih terenskih istraivaa, stavio je naglasak na iroko shvaenu kulturu svagdana ne bi li u njoj otkrio, i opisao, inae neuhvatljive i teko opipljive procese. U sreditu je njegove pozornosti teorijsko utemeljenje i opisivanje virtualnog umijea kao posebne vrste znanja koje zauzima prostor izmeu diskurzivnog miljenja visoke znanosti i svakodnevnog zdravog razuma, koji predstavlja logiku praktinog ivotnog rezoniranja. Kreui se u teorijskom polju koje je s jedne strane zacrtao Foucault a s druge Bourdieu, on e proboj iz tog kruga potraiti kako kod kasnoga Freuda i njegove Nelagode u kulturi, u Wittgensteinovom istraivanju jezinih inova, te u Kantovoj elaboraciji rasudne snage. Ipak, moda mu je najbolju potporu dala knjiga dvaju etnologa Marcela Detiennea i Jean-Pierrea Vernanta i njihovo djelo iz 1974., Lukava inteligencija u starih Grka, nedavno prevedeno i u nas. U njoj ta dva nadahnuta etnologa sasvim posebnim nainom opisuju jedan teko uoljiv segment svagdana drevne Grke metis ili umijee preivljavanja obinih Grka u svakodnevnom ivotu, s onu stranu junakih djela njihovih heroja u mitovima, tragedijama i epovima. De Certeau posebno istie diskurzivnu analogiju etnolokog iskaza te knjige i strukture same grae. Time se sugerira tenja ta graa pria samu sebe, to je inae osnovno svojstvo naina na koji se iskazuje umijee svakodnevnog ivljenja, zbog ega su iskazi tog umijea teko dostupni diskurzivnom miljenju visoke znanosti, ma kako se ona legitimirala. Zato je i de Certeauov diskurs prije nadahnuta znanstvena poezija negoli pozitivistiki etnoloki uradak. U tom kontekstu treba naglasiti da to umijee svakodnevnih praksi kao naina na koji se konzumiraju proizvedena dobra materijalne i duhovne kulture kasnoga kapitalizma ima i svoje jezine geste, koje odlikuju virtualna obiljeja urbane usmene knjievnosti: necjelovitost, nepostojanost, jednokratnost, jednostavnost, neopipljivost; gotovo na isti nain na koji je Andre Jolles, u svojoj knjizi Jednostavni Drutvena kritika teorija sedamdesetih u Zapadnoj Europi bila je u razmjerno tekoj situaciji. Nakon propasti ezdesetosmakih studentskih pokreta, kao i distanciranja od marksizma, a u jeku postmodernistike entropije, neki su intelektualci pokuali raditi na obnovi povezanosti kritike teorije i prakse kako bi zajednikim nastojanjima prevladali nedostatke Zapadne civilizacije druge polovice 20. stoljea. Jedan od naina premoivanja apstraktne teorije s jedne strane i neuhvatljive logike svakodnevnog ivota s druge bio je i pokuaj Michela de Certeaua, sasvim netipinog sveenika-intelektualca, strunjaka za 17-stoljetnog mistika Surina i teoretiara povijesti. Sintezu humanistike teorije i prakse on je pokuao pronai u iroko postavljenoj kulturi svagdana i njezinim djelatnim praksama a subjekt tog djelovanja uglavnom u urbanoj masi, koja se samoniklo konstituira, prigodice i jednokratno, da bi se isto tako i disocirala, do neke druge prilike. Ta masa ne iskljuuje pojedince, upravo rauna na njih, ali ne kao na trajnu instituciju. Egomanija individualnog subjekta, kao i nemogunost samoutemeljenja pojma individuuma onemoguuje teoriji prihvaanje te institucije kao trajnog subjekta djelatnih praksi. Tim vie to u de Certeauvom kontekstu djelatne prakse imaju auru subverzivnosti i otpora dominantnim porecima. Bez obzira koliko nam se ova kontraverzna de Certeauova koncepcija inila prihvatljivom, treba mu priznati da je sasvim tono uoio trendove u kulturi Zapada i tendenciju irokih urbanih slojeva stanovnitva da u segmentima supkulture pa i kontrakulture proizvode svoju civilizaciju, u manjem ili veem otporu dominantnoj kulturi. Ali, kao i uvijek, Imperij uzvraa udarac pa je subverzivnost tih praksi danas pod velikim pritiskom kolonizatorskih kontrapraksi dominantnih poredaka, pa ovjek gotovo da se zapita za koga je, zapravo, radio de Certeau, raskrinkavajui tajne subverzivne taktike obezglavljenih zapadnoeuropskih urbanih masa? Malo razumne paranoje nikada nije naodmet, zar ne?

ko ste ikada neobvezno eui gradom, kuhajui netipina jela, vodei svakodnevne razgovore o razliitim banalnostima, traajui nekoga, odijevajui se cool, ili putujui nekamo na odmor, osjetili ono neto, vjetar u kosi, poeziju ivota u nesputanosti, nepredvidivosti i spontanosti svega tog zbivanja, vjerojatno niste ni slutili da sudjelujete u jednom sasvim ozbiljnom zbivanju zvanom invencija svakodnevnice. Da biste to pojmili, prije toga biste morali biti ozbiljan teoretiarski ovisnik o letalnim dozama poststrukturalistike teorije, poglavito one francuske, ezdesetih i sedamdesetih godina prologa stoljea, najirega mogueg humanistikog spektra. Nakon tekog konzumiranja najjaih doza ideja teorijskih prvaka tog razdoblja shvatili biste da vam je ivot, u svome obveznom programu, koji podrazumijeva funkcioniranje u graanskim institucijama poput obitelji, kole, radnog mjesta, ali i sustava kao to su bolnice, pote, banke, trgovaki centri i tomu slino, totalitarno determiniran. Odreeni smo jezikom, mentalnim i drutvenim normama koje nam se usauju inkulturacijom u procesu odrastanja. To to silom prilika, dok smo djeca, prihvaamo ta pravila igre, ne znai da su ona sama po sebi razumljiva i opravdana. Tako kad odrastemo i postanemo civiliziran svijet ne primjeujemo konvencionalnost cijele te igre koju zovemo ivotom. Tek kada doe do kriza u funkcioniranju nekog od tih sustava, spoznajemo da su nam svi ti oblici drutvenog postojanja zapravo nametnuti izvana i, iz nae perspektive, sasvim proizvoljni. Maske padaju i odjednom postajemo svjesni da ne ivimo vlastite ivote nego, nekim udom, neije tue, koji se time ispostavljaju potpuno lanima, i za nas neautentinima.

Nadahnuta znanstvena poezija

Knjiga koja je pred nama rezultat je viegodinjega multidisciplinarnog teorijskog i empirijskog istraivanja sredinom sedamdesetih godina, da bi u svom konanom obliku bila publicirana 1980. Istraivanje je naruilo francusko Ministarstvo kulture sa zahtjevom da se ne temelju snimljenog stanja stvari ponude neke smjernice kulturalne perspektive Francuske tog vremena. Michel de Certeau, jezuit, tada ve prononsirani povjesniar ali i sudionik ire kulturne scene bio je izabran za nositelja projekta.

Taktike nasuprot strategijama

Ipak, Michel de Certeau, jedan od neobinijih likova na teorijskoj sceni druge polovice 20. stoljea, misli da taj vrsto strukturirani i drutvenom

cmyk

k ri t i k a

VII/148, 10. veljae 2,,5.

37

Robovi krpaju rupe

Grozdana Cvitan U ovoj knjizi kolumni autora mui odgovor na pitanje kako kao aktivan lan pripadati drutvu kojem ponajprije zamjera kojeta i iz kojeg bi se rado islanio
Boris Beck, Mrtvaci pod poplunom, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2004.

Regionalni pogled
Grozdana Cvitan
Stanko Andri, Slavonija, V.B.Z., Zagreb, 2004.

oris Beck je kolumnist koji se odluio podijeliti u dvije knjige. Obvezna intelektualna podijeljenost kojom sumnja i izabire put prema osobnosti kod Borisa Becka kree se izmeu djetinje zauenosti i zamora svakodnevnicom. itatelji Zareza mogli su to primijetiti proteklih godina, a mnogi su i komentirali Beckovo vienje svijeta, Beckov odgovor na izazove. Djetinju zauenost teko e izgubiti uz troje djece ijim razmiljanjima posveuje mnogo prostora i kojima doputa utjecaj u zanesenim Krilima u koferu (Disput, Zagreb, 2004.). To je knjiga u kojoj autor jo zastaje pred zamkama odrastanja, pred prvom i drugom misli koje mu se istodobno motaju prostorom slobode. Uostalom, Krila u koferu knjiga su s glavnim junakom, a junak su djeca. Boris Beck zaueni je biljenik koji bi tu djecu trebao odgojiti. Pokazalo se da osim uzajamnosti nema drugog puta ili ako ga ima na njemu ne treba traiti Borisa Becka. Za razliku od njenijeg i zanesenog svijeta Krila u koferu, u zbirci naslovljenoj Mrtvaci pod poplunom namee se svijet masovne kulture, poremeenih vrijednosti, neoliberalizma koji mijenja hrvatsko drutvo jednako razorno kako je to do sada inio s drugim drutvima (i kako e to initi i dalje u maniri modernog robovlasnitva), svijet u kojem je sve sofisticirano osim krpanja rupa na cesti. Za to treba nabaviti beton i sagnuti se dovoljno vjeto i brzo da te ne zaskoe oni zbog kojih te rupe popravlja. Ono to Becka mui odgovor je na pitanje kako kao aktivan lan pripadati drutvu kojem ponajprije zamjera kojeta i iz kojeg bi se rado islanio? Jer rije je o pitanjima na koja nije uvijek mogue samo pokazati vrak jezika i nasmijati se glasno ili tiho. Nije mogue odgovoriti samo cinizmom ili dosjetkom. Kako kae jedan njegov naslov, pritijenjen globalnim i apsolutnim on pokuava izmigoljiti na rubove na kojima je manje neudobno, ali ne pobjei sasvim od te pritjenjenosti.

Sve je tema Beckovih promiljanja: od filmske i literarne asocijacije do susjedove nesree, od moralne i materijalne korozije vlasti do straha od nepoznatih i anonimnijih kriminalaca u iji sluajni ili namjerni izbor uvijek upada, sluajne ili namjerne izjave koja se eli nametnuti kao opa vrijednost, a on sluti samo njezinu bezvrijednost. I odluuje je propitati

Kako biti slobodan s drugima?

Kao osoba Beck pripada onim mirnim i urednim graanima koji nikad ne dolaze na naslovne stranice osim kao atomi u masi koju oni koji se vide

vanima i vrijednima, pozivaju da iziu na izbore, da se solidariziraju s drugim gubitnicima ili kupuju hrvatsko to mu pokuava prodati ministar u Lacoste majci. Temeljno Beckovo pitanje glasi: Kako biti slobodan s drugima? To nije lako u situaciji kad drugi ne ele biti slobodni sami sa sobom, a postoje i oni koji svakom slue za vlastito vienje. Onda to vienje pretvaraju u neku letvicu na ljestvici drutvenog uspjeha koji se pretvara u nadreenost ili podreenost. U piramidalno podijeljenom svijetu mrtvaci su na svim visinama, vani i unutra, otkriveni ili pokriveni, samo je pitanje koliko je onih koji se vide iznad i misle da je njihovo prirodno pravo da i mrtve uokolo sebe dodatno unitavaju. Sve je tema Beckovih promiljanja: od filmske i literarne asocijacije do susjedove nesree, od moralne i materijalne korozije vlasti do straha od nepoznatih i anonimnijih kriminalaca u iji sluajni ili namjerni izbor uvijek upada, sluajne ili namjerne izjave koja se eli nametnuti kao opa vrijednost, a on sluti samo njezinu bezvrijednost. I odluuje je propitati.

Veliki brat je oblije koje se donedavno tumailo pod fantastikom, a danas je izbor da se ne bi bilo mali brat, slobodan za san razuma. Boris bi radije traio oksimorone u svijetu nego ivio ivot u kojem e ga drugi njima zasipati i oekivati da ih ne primjeuje. On je protiv terora i diktata, protiv lanih proroka i dnevno rastuih (i padajuih) velikana, protiv uvrijeenih miljenja koja ne pretendiraju na propitivanje i povremeno spreman upravo na provjetravanje rijei i znaenja, na iznenaenja drugih, ali i sebe uini li mu se da bi poneto trebao i sebi pojasniti. I nakon oba izbora Beckovih kolumni ini se da su izostale one koje su se ponajvie bavile politikom, koje su promovirale ponajprije tjelesnost u politici i rupe u sustavu. Ementaler koji je on kao autor sagledavao s jedne na drugu stranu da bi upozorio na nita i nitavnost, da bi svoje poruke o vrijednostima pokazao kao postojee iako ne ni suvie glasne ni pretjerano prihvatljive (ma koliko se statistike o tome razlikovale od stvarne prakse), a ponajmanje mone. Jednostavno, na teror i diktat Beck zadrava pravo prosvjeda.

Mrak koji se pojavljuje danomice

Samo spominjanje rupe, tijela ili misli svejedno, knjigu Mrtvaci pod poplunom odvelo je u smjeru virtualne stvarnosti u kojoj se ispreplee sve: od estetizacije erotske svijesti do intimne otvorenosti svijetu. U tom smislu njegovi politiki zapisi mogli su se initi kao tivo kratkog trajanja ali ovo nije drutvo koje mijenja politiare, ovdje politiari samo mijenjaju stranke. Zato su i politiki zapisi dugotrajniji nego se to na prvi pogled ini. Gdje je mjera drutva u kojem ivimo? Gdje prestaje interes pojedinca za istinom koja mu odreuje ivot pred sve veom navalom ispraznosti koja postaje obveza svakodnevnog? Postoji dio drutva koje bi Boris Beck rado regulirao prekidaem: to je mrak koji se pojavljuje danomice. Dobri ovjek Beck ostavio bi mrak mraku i ivio neki laki, svjetliji, prihvatljiviji, i nada se: ljudskiji svijet. To nije svijet bez pitanja, ali je dijalog sa stvarnou mogu bez obvezatnog utapanja.

lavonija saeti vodi prirodnih i kulturnopovijesnih zanimljivosti Stanka Andria zaista je to to podnaslov opisuje. Temeljem impresivne biblioteke tekstova o Slavoniji drugih autora nastao je taj u biti nevelik vodi po sjevernoj hrvatskoj regiji koja danas djelomice prelazi granice jedne drave. Andriev vodi ini se kao realizacija prijedloga za neki od europskih natjeaja za regionalne teme koji rezultiraju nekim sredstvima autoru ili izdavau te ostaju bibliografska injenica koju je mogue iskoristiti u drugim i drukijim knjigama. Zapis je to koji nudi mirnou i odsutnost strasti ili obinog ushita prema bilo emu od onog o emu u svom vodiu Slavonija Andri izvjetava. Svojevrsni katalog u kojem se izmjenjuju prirodne zanimljivosti i rezultati ljudske, mahom graditeljske ostavtine uz poneku povijesnu injenicu i razlog, upuuje na autorova povijesna istraivanja i teme kojima se bavio dosad, a ija istraivanja najavljuje i u budunosti. Izmeu tih bivih i buduih studija i eseja javlja se Slavonija kao uredno sloen pogled na sve ono to se u tom slijedu dalo jednostavno i razvidno ponuditi itatelju. To nije tivo koje pretendira na umjetniki izriaj niti faktografija koja nosi neku unutranju koheziju osim one koju odmjereno izabran slijed prostora nudi po sebi. Ona je literarno i emocionalno suzdrana osim u samoj injenici tematskog izbora. Moda rije zanimljivosti u podnaslovu ponajvie podcrtava tematski izbor i autorovo zanimanje za svojevrsno putopisno ostajanje. Nezgoda je u tome da i zanimljivosti nanizane jedna na drugu prestaju biti ono to imenica sugerira, pa postaju nabrajanje iz kojeg se na kraju nita bitnije ne istie. teta zbog mnogih crkava, samostana, tvrava, zbog bilo koje injenice koja uroni u ravnicu iz koje jedva na trenutak da je u vodiu kratkim zapisom ili spomenom izronila. Uz relativno informativne crnobijele fotografije (oskudnog formata), Andri je ponudio povijesno preivjelu (u smislu opstanka) Slavoniju: onu u kojoj su crkve preivjele ratove, poneke graevine i prirodne ljepote devastaciju, mjesta koja moete nai i na karti i u prostoru ako poelite otputovati. Andrieva Slavonija minimalan je i strogi izvjetaj o tome to na tom putu moete i susresti.

cmyk

38

VII/148, 10. veljae 2,,5.

k ri t i k a

Iz zaborava a se budi
Nila Kuzmani Svete Raznovrsnim ritmovima i kantabilnosti izriaja rodnog mu Solina, more, koljke, galebovi, maslina u Miliievim pjesmama postaju izmatane, udesne tvorevine
Zdravko Milii, Traim snove; Dom kulture Zvonimir; Solin, 2004.
zorila ve tri segmenta. (Na scenu se, dakako, postavljaju i prizori iz Marulova ivota). Mirjanu Blagai, zaduenu za odnose s medijima, eka osvrt na postavljanje ploe kola bez nasilja na proelje Grohote, jedne od tri u ovoj upaniji, kojoj je Unicef dodijelio ovo vrijedno priznanje u sklopu projekta Stop nasilju meu djecom, kao i onaj uz 150. obljetnicu kolstva na olti (od 15. svibnja 1855.). Prevladavajuem uvjerenju da je sve poelo danas, da erozija kazaline kulture traje ve cijelo desetljee, uspjeno se suprotstavljao izbornik Hrvoje Ivankovi i dosljednim pridravanjem Pravilnika Festivala za razliku od svog lanjskog nasljednika Jasena Boke, koji danas zbori o nekakvom poluilegalnom sastajanju Vijea za jubilarne 15. Marulieve dane, premda sam, mimo Vijee, nije ispotovao ni temeljna naela-odrednice Pravilnika uvrtavanjem E. De Filippa u korpus nacionalne dramatike, zatim izvedaba starijih od etiri godine, kao i premijera nakon konca veljae (Hrvatski bog Mars iz HNK-a Varadin i, pogotovo, Otok sv. Ciprijana iz HNK-a Split, praizvedbom kojega je otvoren prologodinji festival i koji je, tromosti unato, domainu priskrbio sve glavne nagrade!), dajui za pravo onima koji, poput Mirka Petria i Tajane Gaparovi, smatraju da se Festival pretvorio u smotru. Sonornosti domae rijei duguje stalan dijalog sa sobom. Usto, za sada, intuitivno jae no racionalno, prihvaa izazove okruenja i kad se udi, i kad postavlja pitanja (Tko moru pria). Kao da uva intimnost sjeanja za neka nasluena vremena koja neminovno donose i tugu i nelijepu ljepotu kao bolne neusklaenosti. I u tim pjesmama, meutim, rijei postaju note kao jeka drevnih srednjodalmatinskih napjeva (Tri Marije redom gredu), proimaju se, gradei smislovita suzvuja. Zrae tada tamnom ljepotom, strepnjom od nadolazeeg nepoznatog i sjetom (Dida moj) ujen i ap./Tap, tap!, neodoljivo prizivajui drugi, onaj Galoviev, osebujan idiom Crnbel. Crn-bel I kad unosi u Solin novopridolu tokavtinu, Zdravkov je svijet doivljen intimno, s peatom neke izvanregionalne ope vrijednosti (Sjeanje; Mirisi djetinjstva). U zakljuku dodajmo da je Miliieva akavska tematika produbljena i psiholoki, da duboko i zrelo zagovara povezanost ovjeka i prirode, treperei kroz metafore to pretvaraju svakodnevnicu u bajku i san. Gledan/Prve pahuljice sniga./Sluan/Pucketanje ognja/Na kominu./ Vidin/Ruke moje none/Misu kruh./ujen/ Noninu molitvu :/Kruh na svagdanji

ok se u Istri akavski pjesniki izraz dri ko malo vode na dlanu, sve se vie bogatei novim autorskim zbirkama, dok u zagrebake i zagorske skule kajkavsko narije uliza ka izborni predmet, a splitsko-dalmatinska ministrica prosvite Nansi Ivanievi odma istie kako nima potribe isto uinit i za akavicu, Miro je Kui morao poslati doavola akademika (P. Pavliia, op. N.K.S.) i retoriku mu koji bi pospremija u kovace akavicu Rodit e se i niki drugi, koji e pisat akavicom, jerbo je ona iva i neemo dat da umre I rodili su se na temeljima stogodinje tradicije koju su stvarali pjesnici Nazor, Franievi, Ivanievi na ijim se primjerima izgradila stilskotematska tipologija. U trenutku kad smo ve rezignirano zakljuili da je knjiga spala tek na potresne izvorne stihove Marine apalija, ta impresivno bogata tradicija akavtine nadahnula je osnovce nae najvee upanije. Oni su iz naslaga zaborava prizvali svijet govora, navika i obiaja u ritmu odreenu kretanjem sunca i mjeseca.

Pretvaranje svakodnevnice u bajku i san

Dotle se najmlai pjesnici dosljedno obraaju vrijednostima zaviajne batine. Kolika je ova do juer zapretena, eznutljiva potreba da se akavskim govorom izraze osebujna svojstva koje prua ambijentalni varijetet, svjedoi sve vea brojnost radova (i do 250!) to su pristizala svake od est godina uzastopce. Opipljiv svjedok je i izbor objavljen u est Zbornika. I tri nagraene pjesme svaki put. Najmlai od svih, pjesnik Zdravko Milii (O Vjekoslava Paraa Solin), ne utjee se osebujnostima otonog i priobalnog dijalekta ni ambijentalnim specifinostima (jematva, smokva, crkvice, zvona, balatura, plavetnilo svoda) tek radi postizanja stilskih efekata. Naprotiv, pjesme, otisnute u zbirci Traim snove, odiu snagom iskrenosti doivljajnoga. Od treeg do osmog razreda pleo je djeak (roen 1990.) svoje akavsko pletivo u gust prepletaj, u danas ve drukiji izraaj vez sve ljepi. tovie, svakodnevnica mu osjeajno obogauje poetiku mora. Raznovrsnim ritmovima i kantabilnosti izriaja rodnog mu Solina, more, koljke, galebovi, maslina postaju izmatane, udesne tvorevine (Zapis o maslini zapuenoj; a ini more). Njegov je senzibilitet istoznaan vezanosti uz bogatstvo zaviajnog jezika, iskrenu ushienost koloritom i mirisima dalmatinskog pejzaa (Dalmacija).

Natjecanje pjesnikaosnovaca pod geslom amore-judi

Na ideju da se u osme Marulieve dane, Festival hrvatske drame i autorskog kazalita, uvrsti susret, zapravo natjecanje, pjesnika-osnovaca s priobalja i otoka upanije splitsko-dalmatinske pod geslom a-more-judi doao je 1998. tadanji ravnatelj Rade Perkovi. Ali, teko da bi se ideja zavrijeila bez sretne konstelacije. Kad je ve morao Marul 1502. provesti izgnanikom dvije godine, bar je bio zatoen u Balistrilia dvoru u Neujmu na olti, gdje danas u Osnovnoj koli Grohote djeluje radini i poletni ravnatelj Ivan Toki s vrijednim suradnicima Branimirom Vlastelicom koji, skupa s Draganom uri i Mirelom Meji, ureuje zbornike s izabranim pjesmama, i eljkom Alajbeg, voditeljicom suvremene tehnike knjinice; zatim s domaim pjesnicima Nataom Blagai, Dobroslavom Elezoviem, inae vrsnim ankcentologom, i Drislavom Mladinovom iz ijeg su se igrokaza Zaigrala riba u konalu uspjeno upri-

Miliiev je senzibilitet istoznaan vezanosti uz bogatstvo zaviajnog jezika, iskrenu ushienost koloritom i mirisima dalmatinskog pejzaa. Sonornosti domae rijei duguje stalan dijalog sa sobom

cmyk

k ri t i k a

VII/148, 10. veljae 2,,5.

39

Taktike preobrazbe suvremenog ivota

Steven Shaviro Suvremeni kapitalizam sadrava viak kvaliteta koje se mogu upotrijebiti u borbi protiv njega, kao to u suvremenoj glazbi postoji viak koji je ini neopipljivom i neodreenom
Paolo Virno, A Grammar of the Multitude; Semiotext(e), 2004. Knjiga je objavljena na hrvatskom Gramatika mnotva; s engleskog prevela Jasna Jaki; Jesenski i Turk; Zagreb, 2004.
industrijske rezerve (ni jedan posao nije stalan, svatko je zamjenjiv itd.). Takvi uvjeti proizvode kategoriju mnotva. Specijalizacija, ili podjela rada, sve je vie stvar prolosti. U postfordovskom svijetu svi se sve vie oslanjaju na uopeno dijeljenje komunikativnih i kognitivnih sposobnosti. Rad sve vie postaje izvoaki u smislu da vie proizvodi same proizvodne aktivnosti, nego krajnje materijalne proizvode. To odgovara onome to Hardt i Negri zovu afektivnim radom a ostali uslunom ekonomijom. To znai da su poesis (stvaranje) i praxis (politika ili kolektivna aktivnost) ujedinjeni moda prvi put u ljudskoj povijesti. Cijela je industrija obuhvaena industrijom kulture: nije rije o tome da se automobili vie ne proizvode, nego o tome da automobilsku industriju od toga kako je rad obavljen u sektoru prodaje do toga kako oglaavanje daje automobilima njihov kulturni znak i vanost kontroliraju tehnologije informacije i komunikacije, to ukljuuje ljude u potpunosti, a ne samo njihove specijalizirane oblike rada. Industrija komunikacije, kae Virno, igra ulogu industrije sredstava proizvodnje. Nema nikakve hakerske klase koju pretpostavlja McKenzie Wark jer su u stvari svi hakeri i sve drutvene aktivnosti utemeljene su na hakiranju. To jo zvui prilino distopijski: kapital danas trai sve od mene, dvadeset etiri sata na dan, sedam dana u tjednu, a ne samo osam sati na dan. No, upravo u tome Virno uvjerljivije, prema mojemu miljenju, od Hardta i Negrija vidi temelj za preokret. On preporuuje strategije graanskog neposluha i izlaza: oblike otpora koje se vie ne oslanjaju na mranu dijalektiku izmeu preputanja i krenja, nego jednostavno premjeta temelje drutvene aktivnosti. Prema mojemu sudu, skidanje mp3-ja je podcijenjen primjer toga to Virno preporua. No, to je jo vanije, Virno istie kvalitete mnotva koje, ak i ako su prvobitno proizale iz kapitalistikog izrabljivanja, nuno postoje kao viak u tom izrabljivanju. Kapitalizam funkcionira prisvajanjem vika koji stvara rad; no, u uvjetima opeg intelekta, proizvedenog samom postfordovskom ekonomijom, postoji viak koji ni jedan reim privatizacije ne moe preoteti ni kontrolirati. To je tako prije svega zahvaljujui pukoj injenici da je intelekt danas opi: kreativnost i izraavanje nisu vie osobni ni privatni. to vie izraavam vlastite jedinstvenosti, to vie odbacujem konformizam u odnosu na izvana nametnute norme, to vie shvaam da su moji vlastiti izrazi u stvari kolaborativni: da se preklapaju s izrazima drugih, pozivaju se na njih i pretpostavljaju ih. Ba kao to su producenti hip-hopa najoriginalniji i najkreativniji kada rade sa semplovima prerauju ih izvlae ih iz ve postojeih pjesama. Vlasnitvo je kraa. Zapravo nema privatnog jezika, kako je rekao Wittgenstein. Virno analizira taj proces na mnogo naina. Oslanjajui se na Gilberta Simondona, raspravlja o procesu individuacije u mnotvu: naini kojima izraavam svoju jedinstvenost u komunikacijskom kontekstu opeg intelekta utjeu na sve tradicionalne podjele na privatno i javno. Virno analizira i kategorije poput ispraznog razgovora i znatielje koje je kritizirao Heidegger (promatrajui ih s uasom i gaenjem kao neautentine naine postojanja, svojstvene neupuenoj masi) i pokazuje kako ih je bolje smatrati graanskim vrlinama i izvorima pronalaska i obnove. I Virno razmatra pitanje emocionalnih tonaliteta mnotva, naina na koje odreene osjeaje ne osjeamo toliko subjektivno, koliko su ve ugraeni u na nain ivota u postfordovskom drutvu (u toj raspravi snano odjekuju neki argumenti koje je iznio Brian Massumi o pred-subjektivnim osjeajima). Jo prouavam posljedice Virnovih argumenata. Samo odreivanjem novih temelja osjeaja i subjektiviteta koji obiljeavaju postfordovsko, umreeno drutvo, moemo poeti razmiljati o taktikama politike preobrazbe. To je temelj mojega trenutanog djela-u-nastajanju o postmodernoj estetici, a Virnovu knjigu smatram iznimno poticajnom.

ramatika mnotva Paola Virna obrauje teme poput onih u djelima Michaela Hardta i Tonija Negrija. Mnotvo je, suprotno starijim predodbama o narodu ili proletarijatu, okupljanje bez jedinstva. Ljudi se okupljaju u mnotvo na temelju onoga to imaju zajedniko, no, pritom ne postaju Jedno, bez podinjavanja svojih pojedinanosti i bez negiranja njihovih meusobnih razlika. Virno, poput Hardta i Negrija, koncept mnotva izvlai od Spinoze i tvrdi da je njegov oblik organizacije osobito prikladan naem postmodernome, umreenom drutvu (koje Hardt i Negri nazivaju Imperij, a Virno ga vie usredotoen na naine proizvodnje zove postfordovsko drutvo). Mnogim itateljima (ukljuujui i mene) Hardtove i Negrijeve utopijske invokacije mnotva inile su se nekako nejasne i upravo je u tome Virnova knjiga posebno korisna. Virno nudi niz razliitih perspektiva u vezi s mnotvom. U osnovi tvrdi da u postfordovskoj proizvodnji radnika snaga (sposobnost proizvodnje) mobilizira kapitalizam (to je tradicionalna marksistika formulacija) manje od onoga to je Marx nazivao opi intelekt, tj. itav niz ljudskih kapaciteta i sposobnosti, i mentalnih i fizikih. S jednog stajalita to je prilino strano: to znai da kapital od radnika trai ne samo trud tijekom odreenog broja sati dnevno, nego njihovo itavo vrijeme: nae snove i intuicije, nae strasti i povijesti, nae slobodno vrijeme kao i na rad. To moemo vidjeti u irenju predodbi o intelektualnom vlasnitvu jednako kao i u nainima kojima su slobodno vrijeme i vrijeme rada sve vie podvrgnuti potpunom irenju komodifikacije i brandinga. I ta totalizacija onoga to kapitalizam trai od radnike ide ruku pod ruku sa strategijama fleksibilne akumulacije, s njezinim naglaskom na pola radnog vremena, prekovremenim satima, stalnim promjenama uloga, pritisku za inovacijom u svakodnevnoj aktivnosti itd.: to sve ne samo da degradira svakoga (ukljuujui profesionalce s jedne strane, te nezaposlene i one koji rade posao ispod svojih sposobnosti s druge) na status radnika, nego sve vie postavlja sve radnike u poloaj onoga to je Marx nazivao vojskom

David Toop, Haunted Weather; Serpents Tail, 2004.

David Toop ve je dugo jedan od mojih najdraih autora koji piu o glazbi. Njegova se nova knjige zove Haunted Weather: Music, Silence and Memory, a u njoj je rije o razliitim oblicima suvremene eksperimentalne glazbe, ukljuujui slobodnu improvizaciju, ambijentalnu glazbu, glazbu potpuno proizvedenu na raunalima, glazbu proizvedenu sluajnim postupcima ili generativnim algoritmima, glazbu koja je toliko minimalistika i toliko tiha da se jedva razlikuje od tiine itd. Knjiga se bavi i psihoakustikom i afektivnou sviranja i sluanja glazbe, maglovitou razlike izmeu glazbe i ostalih vrsta zvuka, nainu na koji se povezujemo sa zvunim okruenjima, utjecajima digitalne tehnologije na doivljavanje glazbe, sluanju kao doivljavanju prostora, nainu na koji zvuk priziva sjeanje itd. Toopov pristup nije sustavan ni teorijski, nego asocijativan i evokativan: on klie od teme do teme, od jednoga glazbenog komada do drugog, od razgovora i anegdote preko opisa do otvorenog osporavanja. Rijetko iznosi odreene teze, no stalno nudi sugestivne formulacije, hranu za razmiljanje. Svia mi se njegov stil zbog bogatstva emocionalno nabijenih detalja kojima opisuje glazbene kompozicije, od kojih veinu vjerojatno nisam ni uo (premda je Toop sastavio CD koji je dodan knjizi). Haunted Weather je knjiga toliko predivna, i gotovo toliko neopipljiva, koliko je to i glazba o kojoj govori: pripovijedanje u njoj tee lagano, a njezine ideje proganjaju itatelja a da se nikada ne uvrste u stajalita koja moete tono odrediti. S engleskoga prevela Lovorka Kozole

Kapital danas trai sve od mene, dvadeset etiri sata na dan, sedam dana u tjednu, a ne samo osam sati na dan. No, upravo u tome Virno vidi temelj za preokret. On preporuuje strategije graanskog neposluha i izlaza: oblike otpora koje se vie ne oslanjaju na mranu dijalektiku izmeu preputanja i krenja, nego jednostavno premjeta temelje drutvene aktivnosti

cmyk

40

VII/148, 10. veljae 2,,5.

proza

Apokalipsa sutra
Igor Baksa
iznenaenje. Kamera ponovo prikae Predsjednika kojem je politika garnitura iza lea neto dobacivala. Boris je sjedio skamenjen pred svojim laptopom na kojem je preko vladinog portala pratio izravno priopenje Predsjednika. Osvrne se po svom uredu. Priznanja i nagrade, suveniri iz mnogih egzotinih mjesta koje je posjetio putem posla, diploma inenjera elektrotehnike, svega toga, ini se, sutra vie nee biti. Pogled mu ponovo privue zvuk iz laptopa na kojem je predsjednik glasno govorio u mikrofon, rukom pokazavi na svoju tajnicu: Pogledajte ovu mladu enu! Drago moje siroto dijete. Mislite da bi ona u ovom trenutku radije sa svojim efom Predsjednikom stajala na ovoj vruini, nego da odleti u zagrljaj svome mukarcu, ili da po posljednji put posjeti majku, ili da zadnji put u ivotu prisustvuje obiteljskom ruku kod najdrae bake u Lici? Bi, zasigurno, da nije dijete bez roditelja kojeg smo gospoa Spomenka i ja prije punih dvadeset i pet godina uzeli k sebi iz sirotita! Mlada se gospoica Dijana gotovo rasplae, a Ministar financija, vidjevi to, uhvati Zdravka Kovaa vrsto za ruku ispruenu prema njoj i kae mu glasno: to time eli postii? Predsjednik u svoje izlaganje naciji odmah ukljui Ministra: Nita, Hrle! Neto to smo preesto zaboravljali za vrijeme naih pustoenja bankovnih rauna! Iskrenost! Ne-la! Predsjednik se istrgne iz stiska zapanjenog Ministra Hrvoja Prgaa, pa nastavi razjaren: I ne samo to! Ta prekrasna mlada ena, Dijana Horvat, ne samo da je moja posvojena ker, nego je i ena mog ivota! Na ope zgraanje, Predsjednik Republike Hrvatske na licu mjesta obljubi svoju posvojenu ker. Dijana se rasplae, a Zdravko joj ree: Ljubavi, zato plae? Sutra nas vie nee biti! Nee biti ni skandala zbog ovog i nee biti pritiska javnosti. Ovo nam je posljednja ansa da odivimo ivot kako spada. Dijana smiri pla, obrie suze i ugura jezik u usta svog ouha ljubavnika. Kamera zadri ovaj incest u krupnom planu. Gledajui strastven poljubac mlade ene i postarijeg gospodina, Boris se sjeti svoje zarunice Valerije. Otipka njezin broj na tipkovnici uredskog telefona i gledajui na portalu Vlade Republike Hrvatske guvu to je odjednom nastala na pozornici, ekao je slatki glasi svoje drage. Guva je nastala zato to je Potpredsjednik Matija Anti, razdvojio dvoje bizarnih ljubavnika, gurnuo Predsjednika tolikom silinom da je ovaj skoro pao sa pozornice i zaurlao: Ovo je neuveno! Ovo je skandal! Predsjednikovi tjelesni uvari u trenu su, poput zatitara na showu Jerryja Springera, uhvatili Predsjednika s jedne i Potpredsjednika s druge strane. Predsjednik se trgao iz zagrljaja svog osobnog uvara, maui akom po zraku: Ti, krtico! Ti si oduvijek bio takor u naem uredu! Najvei lopov! Beskompromisni karijerist! Ali, evo ti! Evo ti, bijednie! Dajem ostavku! ujete li, ljudi? Zdravko Kova dograbi mikrofon i obrati se zbunjenom narodu, iji se strah od skore apokalipse poveavao kako je anarhija i raspad sistema u samom vrhu vlade pred njihovim oima kulminirala: Graani Republike Hrvatske, dajem ostavku na mjesto predsjednika! Od danas, predsjednik e vam biti gospodin takor osobno! Gospodine takor, imate ast biti izvanredni predsjednik Apokalipse! Ha, ha, ha, ha Na te je rijei gospodin Matija Anti poludio i, izuvi cipelu s lijeve noge, pogodi gospodina Zdravka Kovaa pravo u elo. Premijer, Ministar financija i Ministar unutranjih poslova koji su u meuvremenu bezglavo trkarali po pozornici, ukljue se, svaki zbog svojih razloga i iz svojih interesa u kavgu izmeu Antia i Kovaa. Boris pomisli da je cijela guva na ekranu unaprijed smiljena iz tko zna kojeg razloga. Predsjednik i potpredsjednik izgledae mu na trenutak poput glumaca, ali loih glumaca, umjetnih i lanih, jednako tako izgledala mu je Predsjednikova osobna tajnica koja je jednom od tjelesnih uvara skoila na lea i udarala ga rukama po glatko obrijanoj glavi. Ostali iz vrha hrvatske vlade koji su prisustvovali ovoj farsi ve se izgubie u svjetini koja se popela na pozornicu i dala svoj fiziki prilog nesporazumu dviju politikih figura. Kamera prikae panoramu Trga koji je odjednom gorio od vike i histerije koju je izazvala slubena potvrda vijesti o smaku svijeta. Scena je izgledala poput seljake bune iz vremena Matije Gupca. Samo to se vlast pobunila sama protiv sebe. Poput cijelog ovog izravnog prijenosa to se odigravao na radnom stolu Borisove kancelarije, jednako nestvarno uini mu se i tanki glas gospoice Valerije Krili, njegove uvijek vesele i zvrkaste zarunice. Halo?, rekao je njezin glas preko ice. Ljubavi! Jesi li gledala vijesti?, upita Boris drhtavim glasom. Da?, ree njezin glas odsutno. Vijesti o smaku svijeta? Da?, ponovi enski glas hladno. Ljubavi, to ti je? Ti bar nisi osoba koja je podlona stresu i oku. Aha, ree glas nezainteresirano. Valerija!!, vikne Boris u slualicu. Dobro, zakljui glas s druge strane ice i doda: O.K. Bog! Zatim se zau zvuni signal kakav se obino uje nakon telefonske sekretarice. Borisu se smrzne krv u ilama i on prekine vezu, pa brzo jo jednom otipka njezin broj. Njegova Valerija na svom je mobitelu uvijek bila dostupna. Njemu uvijek. Telefon zazvoni dvaput, a onda se ponovo javi hladan glas njegove zarunice: Halo? Da? Da? Aha Dobro O.K. Bog! Valeriji Krili, dvadesetdvogodinjoj maserki Energetske klinike ta se poruka na sekretarici uinila duhovitom. Znala je da e joj danas mobitel vjerojatno zvoniti cijelo vrijeme, pa se odluila naaliti sa svima koji je budu zvali, a koje ona sada vie ne treba. to da se oprata s majkom, ocem, sestrom, zarunikom, prijateljicama i prijateljima? Glupo je tako beskorisno provesti posljednji dan u ivotu. A sutra ionako vie nikog nee biti. Pred ulazom u Kliniku za energiziranje i regeneriranje tijela, Valerija baci svoj mobitel koji samo to nije poeo zvoniti u kantu za smee. U hodniku klinike ve je ekalo nekoliko pacijenata. Nevjerojatno koliko je ljudi i na posljednji dan postojanja htjelo svoj tretman. Nije valjda da kasnite zbog smaka svijeta?, upita cinino gospoa Golubek sa smijenom punom na glavi. Ah, Valerija, ne sekirajte se zbog gospoina cinizma, sutra je ionak vie nebu bilo, odvrati gospodin koji je stajao pred vratima Valerijine ambulante, nakon ega oboje, i gospoa Golubek i on, prasnue u smijeh. Oni su bili jedni od mnogih ljudi koji su ignorirali predstojeu apokalipsu. Valerija otkljua vrata svoje ambulante i bez rijei pozove prvog pacijenta. Prostorija za masau je bila sasvim bijela, a zrakom se ve irio egzotini miris mirisnog tapia iz Indije koji je Valerija upalila prije nego se presvukla u bijelu medicinsku odoru. I kaj velite na tu pompu oko smaka sveta?, zapone gospodin Lukaek neobvezno avrljanje kao i obino prije tretmana. Valerija ne ree nita ve se skine u grudnjak i gaice upravo ispred njega. On se zbuni i ree u aljivom tonu da bi smanjio oitu erotsku napetost: No, Valerija, niti mene ni briga dal bum umrl gol ili obleen. He, he Valerija se naglo okrene prema gospodinu Lukaeku koji je ve sjeo na stol za masau i ree mu: ujte, nemojte zamjeriti, ali odluila sam danas napraviti sve one stvari koje nikad nisam. Da?, izusti Lukaek, progutavi knedlu pri pogledu na Valerijine grudi to su mu bivale sve blie. Da. Za poetak, dat u vam masau kakvu nikad niste imali. Boris je bezuspjeno svakih pet minuta zvao svoju zarunicu. Dok je on to radio, ona je ve odavno izmasi-

ednog se dana Predsjednik Republike Hrvatske obratio svom narodu rijeima: Graani Republike Hrvatske, doao je trenutak kad se moramo svi zajedno oprostiti. Kao to ste imali prilike uti u medijima, uskoro e doi smak svijeta. Ono to e se zapravo dogoditi nije vezano samo za planet Zemlju, ve za cijeli poznati nam i nepoznati svemir. Smak svijeta izbrisat e iz postojanja sve zvijezde i planete, sve galaksije i maglice, jednako kao i crne rupe i sve to si jedan laik moe predstaviti. Znanstveni tim Republike Hrvatske pri Institutu za statistiku izraunao je toan datum i vrijeme kad e smak svijeta najvjerojatnije nastupiti. Dogodit e se to sutra u 8 sati, 24 minute i 12 sekundi. Budui da smo, kao obini ljudi, bespomoni pred tom zastraujuom injenicom, savjetujem vas, potovani graani i svi koji ovo sluate, da ovih dvadesetak sati do kraja vremena i postojanja iskoristite najbolje to moete. Savjetujem vam da u miru i potpunoj slobodi uinite sve stvari koje ste oduvijek eljeli uiniti, a niste mogli jer su vas drutveni okviri i lanci sistema koili u tome. Savjetujem vam da proivite svoje nikad proivljene snove i elje, jer ako ovo nije pravi trenutak za to, kad e biti? Ha, ha Ili, recimo to ovako: nije vrijeme za ekanje pravog trenutka! Ali moglo bi se rei i to da sutra uope nije vrijeme ni za to! Je li to onda ne-vrijeme? Cijenjena nacijo, sutra nee biti smak svijeta nego nevrijeme! Ha, ha Predsjednik Republike Hrvatske, gospodin Zdravko Kova, gotovo mahnito prasne u smijeh, dok se dvoje tjelesnih uvara neprimjetno pogleda ispod crnih naoala. Premijer, Potpredsjednik, Ministar financija, Ministar unutarnjih poslova i Predsjednikova osobna tajnica, stajali su nijemo iza Predsjednika, drei se kao na sprovodu. Zdravko Kova prestane se usiljeno smijati i nastavi u neformalnom, slobodnom tonu: Evo, dozvolite mi da i sm napravim neto to si jedan Predsjednik nikako ne bi smio dopustiti. Dozvolite mi da budem iskren s vama. Sigurno se pitate gdje je moja draga ena? Pa, sutra e smak svijeta, kako to da dvoje gotovo savrenih suprunika nije zajedno na posljednji dan njihove egzistencije? Tako, dragi moj narode, tako da je gospoa Spomenka Kova radije sa mukarcem kojeg uistinu voli, sa svojim dugogodinjim ljubavnikom, gospodinom generalom Bogecom! Svjetinom to se okupila na Trgu bana Jelaia, proliju se uzdasi uenja. Kamera zumira enu koja je rukom pokrila irom otvorena usta. Strah i osjeaj bespomonosti u oima mlade ene na trenutak je zamijenilo

cmyk

proza

VII/148, 10. veljae 2,,5.

41

rala svaki djeli Lukaekova etrdesetogodinjeg tijela i napustila Kliniku. Njezin mobitel je zvonio u kontejneru ispred stranjeg ulaza u Kliniku, a ona je ve prije nekoliko sati izala iz nje, potpuno gola, zajedno s Lukaekom i svojom eficom, takoer slobodoumnom enom. Kamera na portalu www.hrvatskavlada.hr u svjetini to je divljala glavnim trgom glavnoga grada Republike Hrvatske zumira grupicu od pedesetak ljudi koji su ovom govoru prisustvovali potpuno nagi. Kadar nije bio toliko krupan da bi meu njima Boris prepoznao svoju zarunicu koja je, oito, u samo nekoliko sati pokrenula nudistiki hipi-pokret. Boris nervozno okrene broj telefona svog najboljeg prijatelja Igora Levaia. Igor pak je sa svojim kolegama s posla u to vrijeme iznosio velike koliine hrane i pia iz prehrambenog odjela trgovakog centra Konzum. Brzinom Jackass ekipe bjeali su s kolicima punim robe pred zatitarom trgovine. Na parkiralitu ih je ve ekao Teo u vozilu firme. Na brzinu su strpali sve to se stiglo u prtljanik utog kombija, pola stvari je poispadalo, flae vina su se porazbijale na asfaltu Zatitaru Konzuma su pobjegli za dlaku. Kolege s posla otvore svoje prve ukradene konzerve Zlatoroga i nazdravie, a Igoru zazvoni mobitel. S druge strane linije Boris je gotovo histerizirao: Igore! Ne mogu nai Valeriju! Mora mi pomoi! Stani malo, ovjee, koji ti je, smirivao ga je Boris, srknuvi pjenu to je izala iz otvora na limenci. Atmosfera u kombiju bila je euforina, momci koji su ve gotovo zagazili u tridesete, ponovo su se osjeali kao djeca, neodgovorno i spremno za psine. Stvorila se buna kulisa, koju je Igor morao nadglasati: Smiri se, ovjee! Ako je smak svijeta, ne mora znaiti da e sve odmah propasti! Hoe, ali, smiri se, ovjee! to te briga, ionako te sutra nee biti!

Ali, Valerija Ne javlja se na mobitel Moda se neto dogodilo! Ma, kakva Valerija, ovjee, ta te mala toliko razjebala A to si oekivao od nje?! Za sat vremena sam doma, ima priliku nakon dugo vremena ponovo bit u akciji s dekima! Odjebi malu! Isto ko to je ona tebe! Ajd doi, ima cuge i klope ko u prii, a uzet emo i droge ko u prii! Stari, ovo ti je jedina ansa da proba kokain prije nego umre! Ma, ne razumije Ja sam Hou nju! Uvijek mi je nekako klizila kroz prste, a sad Moram je imati sad! Ona me voli!, Boris je polako doivljavao promjenu linosti. Od utljivog, hladnokrvnog biznismena, pretvarao se u romantinog plaljivca. Ma, ovjee, to ti je? Ja te volim! Ja, ne ona! to misli zato ti se ne javlja? Boli ju kurac za tebe! Ajd ne seri, stari, nego se nacrtaj kod mene za jedan sat! ef ti sutra nee moi dati otkaz. Ha, ha, ha Tek to je Igor prekinuo telefonsku vezu, Tea, vozaa, u oko pogodi kapljica piva to zbog pritiska u neotvorenoj limenci izletjela pri otvaranju, on se trzne i nepanjom skrene kombi na pjeaku stazu, te se, pokupivi ovjeka, zabije bono u ogradu. Tijelo nesretnog prolaznika zaglavilo je izmeu kombija i ograde. Teovi suputnici izaoe iz automobila ne bi li pomogli unesreenom, dok je Teo zbog snanog udarca pleksusa o volan pokuavao doi do daha. U kurac!, ree Marko lovei se za glavu. Ostali zaprepateno gledae tijelo nesretnog ovjeka koje je nekontrolirano drhtalo. Glava mu je bila sva u krvi, sredinji trup potpuno smrskan, a gr koji je noktima obiju ruka urezivao horor umiranja u poklopac motora automobila, polako je nestajao. Iz zgnjeenog ovjeka izae priguen zvuk nalik tuberkuloznom hropcu, a ruke se potom sasvim opuste i beivotno skliznu s automobilskog lima. Teo se iskoprca iz vozila i klekne pored gume jo uvijek ne mogavi doi do daha, a Igor se rukama

prisloni o ogradu i ispovraa sendvi koji je jutros bio pojeo. Ostali su skamenjeno gledali krv i meso nepoznatog prolaznika. O, jebo ti pas mater!, izusti Teo prvim dahom do kojeg je doao, pri pogledu na smrskanog ovjeka. Samo je Saa bio hladnokrvan, pa ree tonom ankerskog filozofa: Jednom smo ovjeku uskratili doivljaj apokalipse. No ako se bolje razmisli, bila je to njegova osobna apokalipsa. U biti, tom smo ovjeku ubrzali proces. Mi smo u tom sluaju jahai apokalipse. Apokalipsa. Kaj vam to ne zvui smijeno? Ta rije apo kalipsa. Apolitina kalipsa Elipsa Koja lipsa lipe I odjednom, etvero kolega elektriara poee se smijati. to od munine koju im je priutio prizor umiranja, to od ludila koje je polako obuzimalo cijeli grad. Poput aveti koje su se nadvile nad gradom u kulminaciji nekog filma o duhovima, apokaliptino je ludilo aralo zrakom prolazei kroz sve vie osoba, kontaminirajui sve vie svijesti svojim bizarnim posljednjim plesom. U mahnitom koktelu svakojakih snanih osjeaja, od mrnje spram sebe to nisu bili pravedniji prema blinjima i srdbe spram Boga koji ih je iznevjerio i umjesto ivota odluio servirati bespotednu i apsolutnu smrt, preko sree zbog oslobaanja od ivotnih nedaa i tuge zbog propasti prekrasne i prebogate flore i faune planeta Zemlje, do potpune ravnodunosti spram svega, u tom za ivani sustav presnanom upajzu emocija, mnogi su odluili ne doekati 8 sati i 24 minute sutradan, nego su radije sami sebi donosili osobne apokalipse. Mnogo se ljudi ve tokom prijepodne-

va bacilo s balkona svojih stanova, ili se osobnim automobilom zabilo u zid, ili izabralo neki matovitiji nain za umiranje, o emu je svakog trenutka vjerno izvjetavao Ivan Rai na izvanrednom Dnevniku prvog programa Hrvatske televizije, koji e trajati cijeli dan. Upravo doznajemo da je u X. gimnaziji dvoje uenika automatskim pukama napravilo pokolj u kolskoj kantini. Roditelje uenika te kole molimo da se ne uznemiravaju. O daljnjem tijeku dogaaja izvijestit emo vas nakon reklama. Ivan napravi polukruni pokret glavom, pokuavi opustiti vratnu kraljenicu. Od jutra je radio neprestano, u petoj brzini, tako da se nije stigao ni najesti a kamoli uzeti pet minuta odmora. Nove vijesti samo su stizale s urednikog stola i Ivan pogleda na sat kad vidje da Marina hita prema njemu s novim snopom jo vruih papira. 12 i 43. Pa, dobro, ljudi, mogu li se ja jednom ve odmoriti od tih vijesti?, ree premoreni novinar vie retoriki, no onda zau glas urednika Milasa koji je izaao iz ureda na ikpauzu: Moe, Raiu! Mislim da smo zaboravili da je zadnji dan svijeta, ree on, pa nastavi autoironino: Ponaamo se kao neki jadni radoholiari, pa se obrati glavnome tehniaru u redakciji: Tibore, pusti glazbene spotove! Pola sata! Ivan ostane zauen, jer ovakve se improvizacije ovdje, na HRT-u, nikad nisu dogaale. Marina baci frike vijesti u zrak i, u naletu entuzijazma potaknutog urednikovom spremnou na trenutnu izmjenu programa, uzbueno ree:

gor Baksa roen je u akovcu 1980. Nesueni je informatiar i sociolog, a vjerojatno i glumac... Osim proze pie i poeziju, a uskoro mu izlazi kratki roman o shizofreninom mladiu u jednom provincijskom gradiu. Osim pisanja, bavi se i glazbom. Godine 2003. izdao je samostalni album Piramide i kako ih prepoznati za nezavisne izdavake kue Sluaj najglasnije i Stainrec (www.geocities.com/stainrec)

cmyk

42

VII/148, 10. veljae 2,,5.

proza
logian slijed dogaaja. Mislio je da e se bolje osjeati udaljen od bolesne atmosfere koju su njegovi kroz godine suivota stvorili u toj, kako ju je nazivao u rijetkim trenucima obiteljskih svaa, Pandorinoj kui. Ali, evo ga, etvrtu godinu od osnivanja vlastitog ognjita na vrhu Tkale, nakon pospremanja obiteljskog problema u najdublju ladicu, uhvatio je samog sebe u jednoj jedinoj elji prije nego cijeli svijet ode kvragu podmiriti emocionalne raune s ocem i pomiriti se s njim. Boris trgne jo jedan Amaro prije nego to je izaao iz ureda, spustio se liftom u prizemlje, izaao iz zgrade i sjeo u automobil. Prije nego ga je upalio, na mobilnom telefonu utipka Valerijin broj, no opet se javljala samo sekretarica. Boris izae automobilom na ulicu u smjeru obiteljske kue u Sesvetama. Na izlazu iz grada ugleda grupu ljudi to je stajala oko utog kombija koji se zabio u ogradu. Bio je predaleko od mjesta dogaaja da bi vidio svog prijatelja Igora Levaia koji je u tom trenutku nad smrskanim ovjekom drao predavanje okupljenima. Gospodo! Prolo je ve pola sata. Policija nee doi, oito je! A zato? Zato jer je danas, pobogu, zadnji dan postojanja svijeta! Dvadesetak ljudi okupljenih u polukrug gledalo ga je s nevjericom i komentiralo: Bu dola policija, mladi gospon! Sam se vi smirite, vi ste ni ne krivi! Sve sam videl! Ja sam svedok! I ja isto! Nebute se samo tak izvukli! Vi verujete v smak sveta? Pak to su vam medijske lai! Igor se pod pogledima ednim crne kronike osjeao kao da se nalazi okruen zombijima, a krug se polako smanjivao i pritiskao ga sve jae. Izdere se na tu morbidnu publiku: A vi ne vjerujete?! Pogledajte malo oko sebe! Proite ulicama! Zar ne vidite ovaj kaos? Zar ne vidite da polako svi gube razum? Priznajte da osjeate kraj! Moete ga namirisati u zraku! Probajte! Igor pomirie zrak koji je smrdio po automobilskom gorivu, uperivi luaki pogled u nebo. I njega je uhvatilo armagedonsko ludilo. On nastavi: Pogledajte nebo! Pogledajte ovo uto nebo! Kao utica, kao kuga! Jahai apokalipse su tu! Gledajte ih kako jau na oblacima! Jeste li vi normalni?! Koji je vama kurac? Idite kui, idite svojim enama, muevima, sinovima i kerkama, idite svojim psima i makama, koji vam je kurac? Koju piku materinu ovdje gledate ovog jadnog ovjeka? Idite kui i zagrlite vrsto svoje voljene, jer to nikad niste inili! Umrite kao ljudi, pizde jedne! Igor zakljui svoj govor, pa odrjeito i jasno da znak momcima da uu u kombi: Idemo! Oni razmaknue namirnice to su se od udarca vozila o ogradu rasipale po svim sjedalima, a Teo stavi u rikverc. Meutim, ljudi se sa svojih mjesta u krugu oko kombija nisu micali. tovie, poee vikati da se ne moe tako lako pobjei s mjesta zloina, da e ih pravda stii, da nemaju kamo, da su oni sve vidjeli, da je ovakav pokuaj bijega neuven, da Teo stavi u prvu i nagazi papuicu gasa. Kombi krene kroz ivi zid. Lijeva strana vozila poskoi pri prelasku gume preko tijela jedne gospo-

A zato bismo uope morali itati vijesti? Mislite da ljudi na posljednji dan njihova ivota ele gledati neto tako morbidno? O samoubojstvima, prometnim nesreama, tunjavi u vrhu vlade i opem kaosu? Ne bi li na zadatak trebao biti da smirimo ljude? Da im u posljednjim trenucima pruimo ugodu, a ne nervozu i kaos? Misli da e sutra nekog biti briga to nam je gledanost pala?, upita Milas. Ne mislim. Ali nije u tome stvar. Zato ne bismo iskoristili ovaj dan i stvorili pravu televiziju? Zato ne bismo maknuli granice i napravili neto ludo? Neto dostojno apokalipse. I dravne televizije. Zato ne bismo oivjeli ovaj mrtvi program? Setom zavlada tiina. Marina je imala pravo. Urednik Milas podigne ruku u znak pozornosti: Idemo u eter! Tibore! Putaj nas u eter, na 3, 2 Spot Severine pretopi se s kadrom u studiju. Potovani gledatelji!, ree glavni urednik informativnog programa gospodin Milas ugodnim glasom: Ovdje u studiju imamo mladu nadu televizijskog medija, gospoicu Taka. Ona e iznijeti novu shemu TV Dnevnika, a ja u s gospodinom Raiom otii na ruak, nakon ega emo se vratiti svojim obiteljima. I vama, cijenjeni gledatelji, preporuam da posljednje trenutke svog ivota provedete u krugu obitelji, u krugu svojih najbliih. Marina, dajem ti rije. Milas i Rai izaoe iz kadra, a Marina Taka ostade sama u eteru, zbunjena, bez ikakve ideje o tome kako zapoeti novu shemu TV Dnevnika. Pone zamuckivati: Dobar dan ovaj Ja sam moje ime je Marina i prvo bih eljela po zdraviti mamu Mama, bok! Ja sam voditeljica Dnevnika! Zamisli A rekla si da nikad neu postati voditeljica, jer ne znam priati Ovaj I, da! Pozvala bih sve ljude, koji kojima je ivotna elja nastupiti na televiziji neka dou na Prisavlje i mi emo im ispuniti tu elju A za one koji se boje smaka svijeta, sada emo pustiti spot Ede Maajke No sikiriki Rez Boris pomisli da je HRT-ov Dnevnik nematovito ukrao ovaj reality-koncept od eljka Malnara. Na njegovom laptopu letjela su sunca i cvijee iz Maajkina spota. Ohrabrujui tekst pjesme smirio ga je te on ustade od radnog stola i otvori ormari u kom je skrivao zalihe estokih pia. U treinu ae natoi Amaro, udahne snano kroz nos njegov slatkasti miris, pa ga ispije u jednom mahu. Natoi jo jednom i ponovi ritual. Obitelj? Mala je govorila neto o obitelji? Jebe obitelj s kojom ne moe priati!, prve alkoholne pare omamile su Borisa i potaknule izviranje problema koji je dulje vrijeme elio zaboraviti. Tonije, potiskivao ga je od iseljenja iz obiteljske kue prije tri godine. Nakon to je od efa servisa kompjuterske opreme u firmi Bit napredovao u direktora marketinga i treeg suvlasnika firme, odluio je konano oprostiti se od roditelja, a njegovoj odluci su kumovali i Valerijini nagovori na zajedniki ivot u centru Zagreba. On nije vidio smisla u odlasku iz prostrane obiteljske kue s dva posebna ulaza, no kad je kap koja se zvala netrpeljivost prema ocu prelila au, osnivanje vlastitog doma bio je

e, a glava jednog gospodina razbije vjetrobransko staklo, ostavljajui za sobom trag krvi na paukovoj mrei puknutoga stakla. Teov dugi poklik prometnog ubojice zamre. Sumanuti voza doe k sebi od adrenalinskog oka, pa ree: Koji jebeni osjeaj! Kao da igra Carmagedon, ali stoput jae! Velik broj ljudi, a meu njima su prednjaili biznismeni i karijeristi, odbijao je povjerovati u traginu injenicu svretka svijeta. Neki pak su, opet su tu prednjaili oni sa smislom za posao i zaradu, zadnji dan postojanja preokrenuli, poput majke Courage, u vlastitu korist. Jedan od takvih ljudi bio je i bliski prijatelj Zdravka Kovaa, hrvatski veleposlanik u Francuskoj. S masnicom na oku i potrganom kouljom, u pratnji tjelesnih uvara, Kova sjedne u Predsjedniku limuzinu, pored svoje mlaahne Dijane. Idiot! Godinama me varao i izvodio svakojake malverzacije i to pred mojim oima, smatrajui da ja ne vidim! Zamisli koji kreten mora biti da pomisli da ja ne vidim! Pravio sam se da nita ne znam, samo da bih ouvao mir u vladi. Jebiga, ovo je bila prva koliko-toliko stabilna vlada. Bez ekscesa, bez skandala i afera Nezahvalnik! Da bi na kraju svega moje postupke komentirao sa: To je neuveno! To je skandal! Miu, smiri se malo. Radije mi reci kako emo provesti posljednji dan naih ivota, ree Dijana gladei Zdravka po trbuhu.

On je poljubi u obraz i izvadi mobilni telefon. Otipka neki broj. S druge strane linije javi se ambasador eljan Buffet: Hej, Zdravko! to ima? Kako je u Domovini? Ajde, lani Hrvatu, ne zajebavaj, nego reci ima li to u planu za veeras! Imam, ustao! Velika oprotajna zabava u podnoju Eiffela poslije pola noi, sve do jutarnjih sati kad imamo ritualno bacanje s vrha tornja. to kae? Prekrasan nain za umiranje! Izlazak sunca, vjetri pirka, slobodni pad ludo! Puni aranman, s klopom i cugom i bacanjem! Nazvali smo to dungee-jumping! Dungee ti je na domorodakom jeziku jedne bive francuske kolonije naziv za vrstu jela koja lii na palainku. Konta? Ha, ha! No, dakle, puni aranman ti je 3500 eura! to pria, sotono stara? Koji e kurac sa svom tom lovom, ako nas sutra ne bude vie? Boli me briga! Uivat u u posljednjem bogaenju! Dolazi ili ne? Dolazim prvim helikopterom! Nai nam najbolji apartman u gradu! Sve za starog nacista! Dogovoreno, crveni mundiru! Zdravko Kova prekine vezu i ree: Draga, idemo na najveu fetu u Europi, na Eiffelov toranj! Ervine, vozi na pistu! Ervin promijeni smjer kretanja dok mu je glavom jo uvijek prola-

cmyk

proza
zila uzbuujua slika nagih tijela na Trgu bana Jelaia. Nudisti koje je na posljednji dan svijeta na trgu glavnog grada Hrvatske okupila Valerija uzbuivali su ga vie od bilo kakve pornografije. Toliko spontanosti i neposrednosti! Toliko hrabrosti i bezobraznosti! Toliko prirodnosti! Toliko razliitih oblika, nijansi boje koe, razliitih debljina, irina i proporcija! Toliko razliitosti! U toj se golotinji za ofera Ervina zrcalio cijeli svemir. Cijeli prekrasni raznovrsni kozmos prepun erotskog naboja. Kamo sada?, upita netko iz gole skupine, nakon to se guva ve smirila, a trg se polako praznio i ljudi odlazili svojim kuama nimalo mirniji nego prije sat vremena. Idemo ukrasti nekoliko automobila, pa opljakati nekoliko duana, pa se popnimo na Ivanicu i tamo moemo orgijajui doekati jutro i trenutak koji svi oekujemo!, bubne Valerija, a veina se golaa sloi s idejom te oni krenue napraviti predloeno. Za to je vrijeme Valerijin nesueni mu Boris Peani stigao u obiteljsku kuu. Predapokaliptina atmosfera na periferiji bila je mnogo smirenija nego u gradu. Boris bez kucanja ue u kuu. Predvorjem se irio miris maminog ruka. Boris ue u kuhinju i pozdravi roditelje. Bobo!, majka je bila oduevljena sinovljevim posjetom: Znala sam da e doi, znala Pitaj tatu! Koliko puta sam mu rekla jutros: Moj Bobo e doi i oprostiti se od nas Majine oi koje je potpuno preuzela godinama nakupljana patnja, spuste suzu koja je pobjegla suzdravanom plau. Otac je utio, zaokupljen komadom piletine. Majka se oito ve najela, jer je otac umjesto tanjura pred sebe stavio sve posude s hranom, to mu je bila esta navika. Jeo je prstima, razdvajajui meso od kosti iznad posude sa salatom i tave s prenim krumpiriima. Boris upita: Mama, zar mi nemamo tanjur za tatu? Otac digne pogled, a Boris ponovi zajedljivo: Vidim da nemamo. Moda zato jer ti sama ne uspije uz pranje vea, peglanje, brisanje praine, zalijevanje cvijea i kuhanje, jo prati posue. Otac baci komad piletine u tavu s krumpiriima i ree uvrijeeno: Ti mene ne moe vidjeti! Tko te ne moe vidjeti? Ne govori gluposti! I to se uope dere? Ti me ne moe smisliti! Ako ti smetam, koji onda kurac uope dolazi ovamo? Ako ja tebi smetam, mogu i otii. Majka je tuna pogleda pratila ovu eksploziju u konverzaciji i utke patila kao i tisuu puta prije. Otac je sasvim poludio: Banditu jedan! Ne mogu se ni najesti u miru! Zato me ne prihvati takvog kakav jesam? Jedem prstima, jedem bez tanjura i glasno mljackam! Prdim i podrigujem i smrdim! Pa to! Prihvati me takvog, ili izai iz ove kue! Ne seri, tata, da te ne prihvaam! Svi su te u ovoj kui prihvatili, jedino ti nisi prihvatio nikog! Sve se uvijek odvijalo onako kako si ti rekao! Svi su se uvijek tebi prilagoavali! Nakon svih ovih godina to sam ti plaao fakultet, davao deparce, kompjutere, automobile! Ovo mi je zahvalnost? Parazitu jedan! Boris pogleda majku koja je spustila glavu i molila Boga da jo jedna svaa u ovoj obitelji prestane. A onda ree ono zbog ega je i doao ovamo: Ti ima obzira meni govoriti da sam parazit? Sjeti se samo kakva si pijandura bio! Sjeti se kako si godinama rasturao ovu obitelj svojim alkoholizmom! Ti ima obzira rei da je mama bolesna zbog mene?! Pa, to sam ja to tako strano uinio, molim te? Zar sam ja tukao svoju enu, bacao njezin ruak u zid i navlaio je za kosu po kui?! Zar sam ja ubijao majku svog djeteta svakodnevno, ivac po ivac?! I zar sam ja onda prestao piti iz sebinih zdravstvenih razloga i zatvorio se u svoju dnevnu sobu, u svoju fotelju pred televizor?! Nikad nisi imao pojma to se dogaa u ovoj kui! Samo si se znao derati i vrijeati majku i mene i uvrijeeno treskati vratima svoje svete dnevne sobe! I zna to?! Otkrit u ti neto to te nikad nije bilo briga! Ja nisam imao oca!! Boris zavri svoj monolog ridajui. Ocu se pogled zarosi, a oi mu postanu krvave. utio je. Boris je na svjetlo dana izvukao neto to je njegov otac elio zaboraviti. To da je petnaestak godina bio ruan ovjek. Majka kroz pla i jecanje uoblikuje nekoliko rijei: Pero! Ja Samo sam htjela biti dobra ena i majka, ali ti Ti me prije nikad nisi potovao Ovo to vidi sada Ova psihotina ena Zna tko je tome kriv Pero, ali ja te ipak volim Promijenio si se, to se vidi, ali Bobo jo uvijek I njemu si nanio mnogo boli Majka grevito zagrli oca te oni plakae kao da su se sve nedae svijeta slile na njih. Oprosti, tata, morao sam ti to rei, plakao je i Boris. Oprosti, kroz grmlje plaa i jecanja iskobeljala se oeva isprika. Nakon svega, kad je pomirena obitelj dola sebi, a oblaci obiteljske nesree se rasplinuli, Peanii su se osjeali glupo. Nisu znali to bi rekli jedan drugome. Bili su stranci. utnju izmeu njih, kao i mnogo puta prije, ispuni televizor, to nuno zlo obiteljske idile na kom je novopeena voditeljica Dnevnika Marina Taka upravo predstavljala sljedeeg gosta u svom televizijskom oto-programu: Dame i gospodo, sada e nastupati gospodin Tomislav Kuhar sa svojom poezijom! Tomo!, klikne Borisova majka, iji je brat upravo uao u kadar: Tomo nastupa! Prvi put u ivotu, obitelj Peani bila je ponosna na slobodoumnog ujaka boema, crnu ovcu obitelji. Koata pojava s nadutim obrazima i zalizanom kosom preko uznapredovale ele otvori svoju zbirku poezije i stane itati iz nje: Tko je kriv to nema ljudi? Jel to sunce, trava moda? Hajde, sada iskren budi Tko je kriv to nema ljudi? Tko je kriv to igre nema? Zar je tome krivo more? Nek te sad ne hvata trema Reci, zato igre nema? Tko je kriv to nema sree? Zar ti moram triput rei? Ako tvoje srce nee, Tko e biti vee sree? Tomislav Kuhar nekoliko sekundi je prelistavao knjiicu u potrazi za sljedeom pjesmom, a onda vrckava Marina uskoi pred kameru i objavi gledateljima: Upravo nas je napustilo dvoje snimatelja i jedan tehniar na mikseti. Stoga, ako meu vama ima takvih koji bi to eljeli raditi, neka dou odmah ovamo trebamo vas! Mama, tata i Ivek, pozdravljam vas! Mama, ako moe donesi mi neto za jelo, vidi da imam pune ruke posla! Gospodine Tomislav, oprostite na upadanju, imate jo vremena za dvije pjesme, a nakon Tomislava, cijenjeni gledatelji, nastupa grupa breakdancera-onglera! Ostanite s nama! I ba kao to je smak svijeta doao nenadano i brzo, gotovo dvadeset minuta ranije od predvienog vremena, tako i ova pria zavrava nenadano i nedovreno. Golemi je prasak zatekao nae likove u najrazliitijim stanjima. Gospodin Zdravko Kova i njegova mlaahna Dijana Kova leali su smrskani u podnoju Eiffelova tornja, ispod tijela jo nekolicine bogatuna. Gospodin eljan Buffet izraunavao je iznos zarade u ovih nekoliko dana. Gospodin Boris Peani veliki je prasak doekao za mirnim obiteljskim dorukom, s velikom tugom u srcu to mu se gospoica Valerija cijele noi nije javljala na mobilni

VII/148, 10. veljae 2,,5.

43

telefon. Njegova majka i otac drali su se za ruke ispod stola posljednje obiteljske sveanosti. Gospoica Valerija Krili u kolibi na vrhu Ivanice prehladila se orgijajui s dvadesetoro istomiljenika. Smak svijeta je doekala neispavana, izmuena, s hunjavicom, temperaturom i osjeajem promaenosti. Prasak ju je prekinuo u pola nadolaenja tuge zbog toga to nije sa svojim najbliima. Gospodin Lukaek umro je sretan, pod dojmom najveeg seksualnog iskustva u ivotu. Igor, prijatelj Borisa Peania, kao i ostali sudionici velike kune zabave pune alkohola, droge i seksa, spavao je tvrdim snom. Ivan Rai i urednik Milas uredno su ujutro doli na posao zatiui svoju medijsku kuu u kaotinom stanju, nikada dovrivi posljednju jutarnju kavicu. Gospoica Marina Taka zadnje je trenutke provela s obitelji. Mnogi drugi ljudi su svoj posljednji dan proveli sasvim obino, ispunjavajui svoje svakodnevne aktivnosti. Mnogi zidari su gradili kue i pravili krovove na prohladnom jutarnjem zraku. Mnogi su vozai gubili ivce u prometnim epovima. Mnoga djeca su nevoljko pola u kole. Mnoge im majke brino spremile doruke. Mnogi su oevi itali jutarnje novine. Mnoge bake se vraale s trnice. Gospodin Tomislav Kuhar na klupi u parku ispjevao je pjesmu suncu koje je tog jutra bilo posebno lijepo.

cmyk

44

VII/148, 10. veljae 2,,5.

poezija

Umjesto da radim bilo to drugo

Darko Vrlac
*** najprije ga treba smotat rizlu na podloku za mia dodati duhana popapriti malo zapaliti i opaliti po tipkovnici *** da da bio sam prole godine u ChickHaagu sjeo na neudobnu klupicu pored mirisnog ruinog grma s kuglom privezanom za nogu i udisao ranojutarnje kapljice rose koje samo to nisu usahnule pod mojim kopitima i eli opet odmah i u keu jebo ti se pas s materom non serviam vlastitom kurcu non serviam jebo ti se pas s materom jo jedanput ma nek je i runa i prokleta nek je i kuna neka joj sise vise do poda celulita neka bude vie no to treba i noge neka joj budu premreene venama ko palac debelim i nek joj smrdi iz usta samo nek ima to krau pamet samo nek ima vlaan muf

*** taj song nisam ve dugo uo cmok tvojeg poljupca na mom desnom uhu topli dah pakla smolavi jezik unutra srsi od tabana do vrha glave mi smo krivi to je ona tako ljupko nemona uplakana i jadna jer smo se sluajno nali u blizini zato bjeimo od kue za poslovima kako nas ona ne bi pojela za doruak ve dugo me nisi zazvala draga moja eoni prolaze samo tako i dok se klanja opeprihvaenim vrednotama tvoj belzebub moli da doe k sebi

*** da da moja kopita ve dugo nisu potkovana moj rep iznad upka rogovi krune uzdignuti falus spreman na izvanmaterninu oplodnju i jedan elegantni carski rez na tvome vratu

Nesanica a rekao sam sam sebi da nikada neu pisati pjesme neu ih pisati ma koliko jointa popuio ba neu prola su vremena kada su versi nosili duh vremena i kada su pjesnici hodali uokolo s punim depovima haia i kada je Verlaine jebo Rimbauda ili obrnuto e to su bila vremena sada vie ne sada nisu jo su samo pederi hit na domaem tritu i cigani i jo neke manjine i male veliine a tako bih rado zapalio joint sutra radim a pola tri je ujutro budan sam poput sove ili bilo koje druge none ivotinje jebe mu mater ali ja radim to nikada radio ne bih umjesto da drkam po ekranu monitora u gluho doba noi umjesto da hodam pustim nonim jesenskim hladnim mirnim opasnim ulicama umjesto da loem u oblinjoj birtiji tipajui konobaricu kojoj idem na ivce njenu ljupku stranjicu udesno uguranu u stare traperice i da pretvorim u lani most njen krezubi osmijeh jer sitni su sati a sutra se opet radi a ona jedva eka da se kresne s predzadnjim gostom pijanim napaljenim praznim umjesto da radim bilo to drugo bilo to ja piem pjesmu ne spavam kratim no pred novi dan i to samo zato jer mi je diler prehlaen ovih dana je na bolovanju hunjavica nesanica a zapalio bih jedan ili nekoliko

*** ustaj ustani prui svoju nogicu lagano prema onom nou u ladici zatim rtvuj neto ivo u ime vlastitog ponosa prema meni uplati potom svoj listi koji se do neki dan suio na tavanu okrenut naglavce poput proljetnog sunca i poleti na vjetru vremena prema meni ja u te najprije toplo prigrliti brate moj po otrici svake rijei koja se otme s tvojih blistavih usana prema meni onda u te zaista zauvijek zatoiti u kocki eera iz vlastite manufakture tvojih najslaih sjeanja prema meni ali ne, boe sauvaj, ne bojim se ja dijabetesa ve toga to je naa ekipa loe igrala u play offu i tvojeg vodenog iga na putovnici prema meni moj osobni prognostiar pokazuje mi natalnu kartu malene poljske miice i razotkriva mi sve tajne njene intime ukazujui na vatrene otkucaje srca koji teku prema meni

*** jednostavno da da ispijao sam uju i kulirao besramno prvu zraku sunca ponad esme gnuajui se lokalpatriotskih prenemaganja u stilu Charlieja Parkera i njegovih ptiica koje odlepraju na svaki ton iako ih melodija bolno privlai k sebi

*** da da moe li ena sanjati rasnoga konja meu svojim vruim nogama u izmaglici potencijalnog dana

Ljubavna (non serviam) plavetnilo je ono to me trenutno nosi nosi u prostor bez misli bez ideja izmeu dva dima ne nisam ak ni legalist dosta je bilo prljavih igara ajmo se sada poteno pojebat putenost je ono to mi treba i nita drugo senzualni podbradak koji se nastavlja na sona ustaca dobro dupe da imam za ta uvatit o sisama da i ne govorim to krau pamet i to vlaniji muf i to vlaniji muf predigru uredno preskaemo i plaamo u keu unaprijed unatrag i obrnuto sve je gotovo u sekundi ah aaahhh ah aaahhh i to bi bilo to

arko Vrlac, roen 1968. u Bjelovaru, ivi u Zagrebu.

cmyk

kolumna
Egotrip
Brak i perverzije! Ima toga kolko hoe, meu time nalazim i sebe. Ali sebe i moje JA davnanjo. Idiote pokojni, samo da skuim kako si poslao pismo?

VII/148, 10. veljae 2,,5.

45

Ako si Bog, odbrani se!

Reeksije pahuljica
eljko Jerman Snig zatvorio otoku cestu... 26. sijenja 2005. - 15:52h... Bem ti, ludnica! Da mi je to bilo vidjeti! Kaj veli? Boduli su je istili do 11 sati? Nita udno, nenaviknuti na snijeg, a i nisu ba vini cestarskim radnjama. Put sv. Nikole su asfaltirali pretprolog ljeta, na samom poetku turistike sezone nekoliko tjedana. Sve ti je to kompa moj isti BODULSKI PODREALIZAM!
jatelju, macane vratine ko u bika; ne sjea se koliko sam ti savjetima pomagao? Jedi enjak jer u njem ima sve to organizam trai, ne pij previe, pusti one prave triperae to cuclaju LSD, ti ima artistikog dara PAZI SE!!! Seronja und purgerski debilu! Nee bogati nitarijo kvaziartistika i anarhistika ti mene zajebavat! Da zadnje glasovanje MRTVOG HERCEGOVCA?!? Birat u ti ja jo sto puta i HDZ koji e dati premijera, i predsjednika Hrvatske nam prelijepe! I tu GORE i u vas DOLJE. Bogati Jermane, nitarijo, dangubo, kurvin sine tvoje pisanije u tzv. egotripu bezvrijedne su triarije i sve vee blasfemije! Bogohuli i samoga sebe! Izgubio si i posljednji osjeaj, ako si ga ikada uope imao, za LJEPOTU i DOBROTU, ti, najobiniji zasuknja, koji se uvijek drao samo suknje, od materine nadalje, sve do Brankine superminice okantne onomahno 70-tih.

Ljubii na 801. programu

Eto, itam pismo takvog sadraja, doprlo preko normalnog potara i naeno u sanduiu a ne u Outlook Expressu kompe Kompia, nepotpisano i ne datumirano. No odmah mi bi jasan poiljatelj... a ko drugi nego onaj drugi, jelte bogati (jedva poznati knjievnik) Branko Ljubii (poznatom se ispriavam!). Poslije mi kukuvelasto veli raznosa pianih poruka: Smrdila mi po bilom luku i rakiji cela bora, novine, pisma, lova, i, i tako mi bilo neugodno, gdi god sam doa malo u kuu, lovili su se prstima za nosonju i udno me ahtali. (Moj poter je Dalmatiner, a toliko ivi dugo med purgerima da je poprimio i na jezik, i ak nije navija za odlazak malog Nike u Ajduk!). AJOJOJ!!! Kaj mi se sada taj lasasti i bradasti kvazipia javlja, i to boga mu, jelte (ko Ero s Gornjeg svita), pjevaju u SMRDLJIVOM PISMU. to mi je sve stari pervezni polukloar jo nabrojio, bolje da ne citiram, jerbo sam tel konano se odmaknut od MISTIKE, dobrih i zlih VILA, mrtvih i ivih AVETI, duhova i duhica kao i ELEKTRONSKE STVARNOSTI, sjebane prolosti te, posvetiti se onom mojem LIJEPOM JA, koje je zapravo Jedino i nenadmaivo i supergenijalno(!) te puno ljudskosti, topline, drai... iskreno reeno sve vie umrle u meni! Oli sam ja lud, oli svi uokolo mene, ne znam vie, jelte, bogati jebeni artista kvazista(!)... ni sam nevejam. Da smirim svoju otkaenost, grem na satelitsku TV , koju mjesecima nisam mogao gledati zbog neke tehnike pizdarije, tako jednostavno rijeene ... (e, da, bio Ja s aparatiem u specijaliziranoj ambulanti i sve je dr. Satelitto popravio u 45 minuta)... dakle, odoh tamo u pizdu kusinu, da ne mislim vie o Jeltebogatom. Kad li se u maksimalnih 800 programa, ugura najenput 801.(!) i, e vraga vidjet, evo Ljubiia prosjede duge kose i jo dulje brade, sjedi za spikerskim stolom, i smijulji mi se znakovito, kao kada mi je za ivota prodavao ekstremne poglede na seks, nadajui se sendviu sa ondanjom mi prvom enom Brankom i mojom bikovskom vratinom, na koju je specijalno padal.

Zalomim prije nego se SATELITSKA TV UTVARA snala, vian Ja duhovima. Nu... sada on malo zateen, par put proe prstima bradom i zazbori mi: ENE! Klasika. Sve same kurve do kurve, osim tvoje mame. A i ona je bila kurvica, no to nije bitnovezno, poto se tebe nije (do)ticalo. Samo, onog puta kada je imala nekog ljubavnika i kada ti ga podvaljivala ko frenda. Jeba je taj Julijus, ali shvaa; bila je sama, sama, sama... tata tvoj u sanatoriju, ona mlada, trebalo joj jebanje, zbilja seksanje i nita vie, niti nita manje. Pitam, odakle mu to i: Kak sam ja to doivio ko lima? Vlaka ulica, tramvaji zuje i bruje, ona gore negdje u iznajmljenom prostoru, dok ja sa njegovom divnom roakinjom na kolaima u oblinjoj slastiarni derao kremnite... bilo je to je bilo i kasnije sam s time mater drao u ahu. Kada bi god napravio neku djeju mizlariju, a mat me htjela kazniti, rekal sam: Aj, probaj! Tata e doznati u kojoj sam slastiarni bio! Cerimo se mi SATELITI jedan drugom, pa kada doznam da je bio na dopustu, i, na nekoj klupi mi napisao dopis, hladno ga iskljuim, ak bez: Bok! Jebe enjakia i njegove spike na litici istine! Kao onu da je markiz De Sade oenio Renee-Pelagie, ker parikog sudije te pet mjeseci nakon toga izveo prvi perverzni performans, na kojem bi mu i Vlasta Delimar zavidjela (afera Jeanne Testard). Unajmio je dvadesetogodinju prostitutku Jeanne Testard te joj rekao kako je dokazao da Bog ne postoji. Opisao joj kako je masturbirao u kale, najgorim izrazima vrijeao Boga i Gospu, a u vaginu ene stavio dvije hostije te evei je govorio: Ako si Bog, odbrani se. Potom je kurvu odfural u sobu punu raznolikih bieva, ukrasa s kranskim temama te pornopublikacija. Ondje joj recitirao bezbonu blasfeminu poeziju uz traenje da ga biuje s cat-o-nine-tails (pomorskopovijesni izraz za biurinu sa devet krakova i iljcima na kraju) pred jebainu. Jeanne Testard je odbila uitak i blesavica ga tuila policiji. I tak ljeda; bio je pun poremeenih pria, prema kojima je ova za pilulae, a kada se raspriao nije znao stati.

neki dan ekam bus, nema ga i nema, pa gleduckam uokolo, i na nekom grmovitom drvcu, koje inae prvo zacvate u proljee, zamijetim jedan jedini uti cvjeti! Ili slino; prole godine u isto doba idem poploenom stazom u atelje kad primijetim izmeu dviju kamenih ploa tratinicu! U oba sluaja sve je bilo puno snijega i jo nita nije cvjetalo. I kako to nazvati nego PODREALISTIKI PRIZOR. A jedan smo uoili Jedina i Ja na njenoj fotografiji. Snimala je fleom kada je padao snijeg, i dobila fantastine REFLEKSIJE PAHULJICA, koje na fotosu izgledaju poput oblinjih zvijezda. Opet mi zavibrira i zasvijetli Mob; nema poruke, ne, nego eli vraiak mali i on neto rei! AHA, pokazuje mi jednu spremljenu poruku, koju smo napravili za SMS Galeriju, a nisam je jo prepisao: Vrijeme ne postoji. T eorija relativiteta ima malo smisla. KAOS je blizu ISTINE! Al daleko od prave! SVI GLUMIMO PROKLETU SPIRALU KOZMOSA, trag, krik. JEBITE SE dragi moji, JA mislim da smo svi na TRAGU TRAGA! Auu, mora da sam bil fest pijan kada sam radio taj sulud tekst i akciju slanja na Vie primaoca. Ajde Mobo iskljui se, samo me sramoti, i brii to odmah iz memorije! U redu, no evo neke poruke: Nisi mi rekao, nadriegoisto, to trenutno radi. Pozdrav Branko. Jelte bogati, dosadni umrli knjievnie, bu onda prestal gnjavit odgovorim mu. Budem, samo napii to u trip, da stvarno bude egotrip. Dobro, moram ga se makar tako rijeiti, jer duhovi su neumoljivi i odasvud izau, iz radija, najlon kese, kompjutera, siu niz dimnjak, vise na drveu...

Zagubljeni portreti
Momentalno piem na kompu tekstove za knjigu ZAGUBLJENI PORTRETI, kompariram originale pisane rajbmainom s intervencijama djelatnika Jutarnjeg lista (gdje su svojevremeno isti izlazili u vidu kolumne); lektora, urednika, istaice, portira itd., pak radim zavrnu verziju koju e objaviti MEANDAR. Evo ti dva zgodna isjeka, moda si potencijalan kupac: Prva histerino reagira v.d. ravnateljica Spomen doma zazivajui u pomo policiju, onda digoe galamu neki zatitari ivotinja, pa kojekakvi zeleni manijaci, da bi naposljetku, predsjednik IDS-a rekao kako u deset godina vladavine HDZ-a Istra nije doivjela POLITIKI NARUENO KLANJE te svu krivnju svalio na SDP . Kvazisocijaldemokrati odmah su se ogradili od svega i pridruili orkestralnom zavijanju protiv vandalistikog muenja nevinog pernatog stvorenja, dok je umjetnik zalud objanjavao da je kupio ivotinju koja bi (ionako) zavrila na neijem stolu... (radi se o akciji Pina Ivania). Crveni peristil (jedna od prvih prokonceptualistikih grupa u nas, op.a.) smicalica je promotora Baje (direktora kvera i komunistikog povjerenika za Split): Ajmo momci, Sovjeti imaju Crveni trg na Kremlju, pa zato ne bi mi imali Crveni Peristil! Posao je sklopljen prava puiona! Peristilsku klate u obranu je uzela kultur brana, a bile su zadovoljne i Crkva i Drava! E, ovo su ti, mrtvo piskaralo, rijei splitskog kapetana i UMJETNIKA DUGE PLOVIDBE Zlatana Dumania, kome u sklopu predstavljanja izabranika Slavena Tolja za Venecijansko bijenale, u Galeriji Ghetto uskoro pripremam izlobu (prije njega nastupa Pasko Burelez). Nejde mi iz glave snimka REFLEKSIJE PAHULJICA... pitat u izdavaa Branka egeca mogu li tu podrealistiku fotku staviti na korice knjige? Kako nema veze sa zagubljenim artistima, bedasti Ljubiiu? Svaki umjetnik i umjetnica o kojima piem su poput snjenih pahuljica. Blistaju, padnu i otope se...

Bodulski podrealizam
Autobus na redovnoj liniji iz Zagreba za Korulu zbog blokirane ceste preko Peljeca, koja je otvorena u jedanaest sati i trideset minuta, u Korulu je umjesto u est sati ujutro stigao tek u jedanaest a popodnevni autobus za Zagreb nije niti krenuo. Korulanskom snijegu, koji je pao i u rnovu, tek tri kilometra udaljenom od Korule i morske obale, najvie su se ipak razveselila djeca. Bravo Kompmanne! I meni ve dojadile blesavoe u svezi RIKnutog Hercegovca, pa mi je drago i ba si me razgalio vijeu to si, najvjerojatnije skinuo s mojih na Gugliu favoriziranih stranica i.korcula.net. Ima jo neto? Snig zatvorio otoku cestu... 26. sijenja 2005. - 15:52h... Bem ti, ludnica! Da mi je to bilo vidjeti! Kaj veli? Boduli su je istili do 11 sati? Nita udno, nenaviknuti na snijeg, a i nisu ba vini cestarskim radnjama. Put sv. Nikole su asfaltirali pretprolog ljeta, na samom poetku turistike sezone nekoliko tjedana. Sve ti je to kompa moj isti BODULSKI PODREALIZAM! ini ti se da sanja, izgleda nerealno, zapravo nadrealistiki... a ustvari se radi o hiperrealistikoj stvarnosti. E, vidi, kada u imati vie strpljenja i vremena, napisat emo PODREALISTIKI ANTIMANIFEST, jerbo stvarni nadrealizam u mojoj tintari je tako nominiran. Hoe da ti dam jo koju sliknutu viziju... O.K.; evo na primjer

foto: Bojana vertasek akav ti je to vraji trip kada uope ne govori o sebi nego o Suzani Paticadi, tefu Mesariu i ostalima DRseVLASTI ljudiima lijepe nae Kifle, Bojim namjesnicima na emlji i njihovim intimnim seksistikim mukama, hercegovakim grobljima, kompjuterskim virozama, SMS vicevima, nekim Laviima iz amerike prerije, davnim frendovima iz vrtia iz predtelevizijske ere... Jel zato ja troim lovu na Zarez (?), bogati bedastoga, nije ni u nas sve besplatno! A samo hou vidjeti kako sada ivi, jelte, bivi zaboravljivi pri-

cmyk

46

VII/148, 10. veljae 2,,5.

kolumna
Weimar / Wien: Bhlau), moda jo nedovoljno iskoritenom meu hrvatskim slavistima i kroatistima. nevolje, jer je prevodiocu vie do efekata latinskih elegancija nego li do vjernosti, tako o Feriu Vatroslav Jagi 1876. Ostao je ipak ovjek naeg osamnaestog stoljea, ne nasluujui ono dublje, to se je krilo iza toga zanimanja za narodnu pjesmu, slijedi ga Kombol 1945. Za nas danas, Ferievi latinski prevodi ilirskih narodnih pesama nemaju nikakvog znaaja, kao to ga moda nikada nisu ni imali, sijee Miroslav Panti 1964. A opet to ako je taj ogranieni dubrovaki eksjezuit taj nedovoljno nacionalno i klasno osvijeteni fosil taj beznaajni skriboman s premalo naknadnog uvida ako je on vidio i znao neto to su cijenjena gospoda knjievni povjesniari... zaboravili?

Noga lologa

Tiket
Dok Feri ivi i pie, Evropu zahvaa predromantizam: Goethe prevodi Hasanaginicu, bestseleri su MacPhersonov Ossian (1760.) i Herderove Volkslieder (1778/79.), kolaju ideje o duhu naroda, izvornosti, nedirnutosti; beki e recenzent u tekstu o ranijoj Ferievoj zbirci (ilirskih poslovica prevedenih na latinski) ne trepnuvi napisati: Na svojim od stranaca rijetko posjeivanim gorama i obalama, graniei s narodima prema kojima dijelom gaji drevnu mrnju a koji i sami veinom ive ukorijenjeni u divljinu bez kulture ilirska nacija, i sama lijep, hrabar, dian narod, do naeg je doba ouvala vie vlastitoga, vie nacionalnoga, nego drugi, ivahnom komunikacijom uglaeni Evropejci. Ferievi prijevodi narodnih pjesama na prvi su pogled pokuaj da se vlastite zemlje otvore iroj publici. Feri je moda prvi na junoslavenskom prostoru koji svjesno pokuava probuditi zanimanje za ilirsku usmenu knjievnost u domovini kao i u zapadnoj Europi, vele leksikoni (Slavica poematia nastaju, naime, deset godina prije Srpskih narodnih pjesama Vuka Karadia). Da bi otkrio slavenstvo, Feri se morao utekati u Mreu svoga doba u virtualnu zajednicu knjievne republike uene Evrope, mreu koju su vezale tanke i sporohodne niti pisama, knjiga, asopisa, pote (Morse e patentirati telegraf tek tridesetak godina nakon Slavica poematia). Umreavanje je donekle uspjelo; Feri se dopisivao (koliko danas znamo) s intelektualcima u Beu, Rimu, Padovi, Splitu, Zagrebu. Opet, umreavanje je uspjelo donekle: zbirku Feri nije uspio tiskati, te su na evropsko poimanje naih krajeva znatno vie utjecale Viaggio in Dalmazia Alberta Fortisa ili Karadieva pjesmarica. (No da je Francesco Maria Appendini Jerneja Kopitara upozorio na [Ferievu zbirku] kad mu se [Kopitar] izmeu 1811. i 1813. viekratno obraao s upitima o hrvatskoj narodnoj poeziji, dubrovakom bi jezuitu nesumnjivo pripala drugaija uloga, pie Gudrun Wirtz.) Feriev tiket nije dobio. Meutim, od jedne knjievno-povijesne sudbine trenutano je vanije da itajui Slavica poematia osjeam neto vrlo slino onome to me mui dok sjedam za tipkovnicu i pred ekran da bih, recimo, itao hrvatske blogove na engleskom (kao to su Draxblog ili Gulistan). Samo to to neto osjeam s obzirom na to da je rije o latinskom, a ne o engleskom, tj. o mrtvom jeziku nasuprot ivome u laboratorijski istom obliku. Ferievi prijevodi drukiji su od izvornika. Oni djeluju na drukiji nain. Drukije odjekuju. Boje, okusi, mirisi sve je drukije. I nisam naistu to u s tim.

Xenni maiko, i menni-je dragho

iui posljednjih nekoliko mjeseci razliite sitnice za Internet podlegavi, priznajem, razvoju dogaaja koji s pomou drutvenog softvera poput blogova i wikipedije preoblikuje Mreu u biljenicu za sve (i za sve ljude i za sve stvari) sve ee razmiljam o jeziku svojih tekstova za Mreu. elimo li neto napisati i objesiti da ita ceo svet, imamo, u osnovi, i sukladno trenutanoj fizionomiji Meumreja, dvije mogunosti. Pisati na svom jeziku ili na jednom od velikih evropskih. Manje delikatno: na engleskom. Karte su na stolu; jasni su i ulozi i dobici. Evropa se mijenja i stojimo pred krupnim izazovima. Nuno je uti tue glasove, komunicirati preko granica vlastitih zemalja, razviti poseban, jedinstveni diskurs. Ja mogu itati nizozemski, engleski, francuski, panjolski i malo njemakoga, ali ne razumijem, recimo, domae jezike Grke, Hrvatske, Slovenije i Portugala. Kapacitet mog mozga ogranien je, i zato sam vrlo sretan kad otkrivam (...) blogere koji svoje zemlje otvaraju iroj publici [piui na velikim jezicima], veli non tibi spiro blog. Tko pie, eli da ga itaju to vie. elite li da vas itaju, elite da vas itaju zainteresirano, ne po dunosti ili po zapovijedi; elite nekome neto znaiti. T u je dostupnost kljuna. Ako u Hrvatskoj imam dvadeset (trenutano ivih) potencijalnih itatelja, u itavom svijetu nai u ih moda dvjesto, ili ak dvije tisue; to je deset i stotinu puta vie! No, uz dobitke, postoje i gubici.

Poznata egzotika
Jagi donekle, a Kombol i Panti itekako, piu iz komotne pozicije jasnog, vrstog identiteta. Oni znaju i ki su, i a su, i di gredu kao i kome govore. Pritom govore domu, a ne svijetu. Govore tamo gdje se kako da kaem gdje se zna to se podrazumijeva. T u gdje smo si svi svoji. Tamo vani, tamo je sve drukije. Tamo su sve nepoznanice. Tamo se, iz nae perspektive, ne podrazumijeva. Tamo moemo biti interesantni zbog svoje egzotike balkanske due, silina izvornih strasti ali ta egzotika mora biti razumljiva. U njoj mora biti neeg njima poznatog 100 posto novo im, jednostavno, nee znaiti nita. K tome bilo bi zgodnije, za nae samopotovanje bezbolnije, kad bi egzotika koju predstavljamo bila nekako legitimirana. Kad ne bismo bili jednostavno glas iz zemlje divljaka T uraka, uroenika, ljudodera nego... recimo... glas batinika (super rije!) neega ope-evropskog, autentino evropskog (neiskvarenog modernou jo bolja fora!).

Neven Jovanovi lologanoga.blogspot. com Kako se Balkan prevodi u Evropsku uniju, ili: o hrvatskim blogovima na engleskom, narodnim pjesmama na latinskom i dubrovakim jezuitima na rubu

Rascjep
Ferievi prijevodi tonije: preoblike, transformacije slavenskih narodnih pjesama u izdanke klasine antike plod su dvoznane i dvogube strategije; oni su gesta ovjeka koji osjea u sebi rascjep i koji pokuava taj rascjep prevladati. Feriu stanovniku provincijalnog gradia preteno analfabetske, preteno ruralne zemljice na samom rubu T urskog Carstva Balkan je neusporedivo blii nego bilo kojem prosjenom dananjem Hrvatu. Istovremeno, Feri Dubrovanin, bivi isusovac, gimnazijski profesor, doktor filozofije i teologije, predava i itatelj antikih klasika i modernih Talijana dobro je svjestan i alternative Balkanu on ivi alternativu Balkanu. T o je njegov virtualni svijet. Rascijepljenost poput Ferieve osjea danas svaki graanin Hrvatske kad usred svoje neokolonijalne, uulom i Gotovinom, kreditima i kladionicama, supermarketima i glamurkafeima ureene domovinice sjeda za kompjutor i aktivira sinergiju Billa Gatesa i Deutsche T elekoma da bi napisao neto to e nekog drugoga nekog njegova nepoznatoga gosta, podjednako izgubljenog u svojim rascijepljenostima zainteresirati. Postoji neka vrsta moralne obaveze ne ignorirati tu rascijepljenost. Ne praviti se kao da je nema kao da moemo o Kunst der Fuge raspravljati zanemarujui okolnost da je ja sluam i analiziram u Hrvatskoj, ti u Maleziji, ona u T exasu. Mislim, moemo, ali to je prejednostavno. S druge strane kad govorimo tu jezik, to prestaje biti naa pria. Barem djelomino. Feriev prijevod Hodi Ivo, da te eni majka i jest i nije Hodi Ivo, da te eni majka. Nama zvui, recimo, prigueno. Umiveno. Fal. A opet, moramo priznati da je to u velikoj mjeri isto. I suoiti se s injenicom da ak i onaj tko savreno razumije izvornik o njemu misli drukije nakon to je proitao prijevod.

Slavenske pjesme na latinski prevedene

Ivanu je govorila majka: Hodi Ivo, da te eni majka. eni majko, i meni je drago, Prosi majko siroticu Anu. Hajde sada, o Dafnide, tako je Dafnidu govorila majka, Hajde sada, druicu branu brina je majka tebi naumila dati. Onda daj, jerbo mili se tako i meni, odgovori Dafnid, no, molim, sirotu bez oca i majke isprosi meni Deliolu, roditeljice moja. Zar si poludio? Oba gornja etverostiha potjeu iz zbirke Slavica poematia latine reddita (Slavenske pjesme na latinski prevedene) Dubrovana i isusovca ure Feria (ili Gvozdenice, 1739.-1820.). Zbirka je nastala oko 1804., a sadri sedamdesetak narodnih pjesama, epskih i lirskih, kranskih i muslimanskih, izvornih i Kaievih pri emu su pjesme donesene u izvorniku i latinskom Ferievu prijevodu, odnosno parafrazi; drugi je gornji etverostih moj prijevod komadia Ferieva prijevoda. (Inae, izvornici su zapisani tadanjim predstandardnim sustavom koji je pria za sebe; npr. prva dva stiha izgledaju zapravo ovako: Ivannu-je govorrila Maika: // Hoddi Ivo, da-te xenni maika.) Ve sedam godina od 1997. ova je Ferieva zbirka dostupna u odlinom kritikom izdanju Gudrun Wirtz (uro Feri, Slavica Poematia Latine Reddita: Eine frhe sdslavische Volksliedsammlung, Kln /

Tranzicija
Kad pod Ferievim perom nesretni ljubavnik Ivo postaje Dafnid, njegova Ana Delija (Deliola), Miljacka Hebro, T urci Traani to je vie od puke prilagodbe. Mijenja se itav sustav. Kao da gitaru zamijenite trubom. Narodnjak, sevdalinka, postaje idila, bukolika; tvorevina narodnog duha progovara jezikom Teokrita i Vergilija (dok epske narodne postaju Ilijada ili Eneida). ok ove tranzicije toliki je da isprva sve zvui kao sprdaina. (Navla isto, samo u obrnutom smjeru, mora da su osjeali Rimljani kad su im, odgojenima na sofisticiranoj i cizeliranoj lektiri, naprasno pod nos turili neotesane gromade latinskog prijevoda Biblije, radove pastira i ribara. To ne lii ni na to! hvataju se za glavu oni koje je mimoiao zanos preobraenika.) Prievod je odve slobodan, odstupa od originala bez

cmyk

s,v,j,e ,t,s,k,i , ,,,,,,,,,,,

Njemaka Velika Britanija

VII/148, 10. veljae 2,,5.

47

Njemako priznanje Slavenki Drakuli

esto sam pisala o rtvama, no kada se njima stalno bavite namee se logino pitanje tko su ti ljudi koji su sve to inili, tko je zapovjedio te zloine, tko ih je izvrio? Netko mora biti odgovoran za to, netko mora biti kriv. Tim je rijeima Slavenka Drakuli nedavno u Berlinu objasnila zato je odluila napisati knjigu Oni ne bi ni mrava zgazili. Drakuli je, naime, dobitnica ovogodinje Leipzike knjievne nagrade za europsko razumijevanje, koja e joj biti uruena 16. oujka prigodom otvaranja sajma knjiga u Leipzigu. Nagraena je upravo za knjigu Oni ne bi ni mrava zgazili, priznanje dodjeljuju grad Leipzig, pokrajina Saska i Udruenje njemakih knjiara, koje je dotirano s deset tisua eura. Knjiga prouava ponaanje hakih optuenika ija je suenja na Hakom sudu Slavenka Drakuli pratila mjesecima. Najprije je bila objavljena na engleskom, a potom na hrvatskom jeziku. Austrijska izdavaka kua Zsolnay pod naslovom Keiner war dabei publicirala ju je i na njemakom tritu, a u Nizozemskoj je prijevod objavljen jo 2003. iri u obrazloenju navodi da je autorica banalno i zlo prikazala kao najvee europske motive 20. stoljea, a psihologiju terora kao sredinji problem dananjega svijeta. lanica irija Inge Brudersen kazala je da je knjiga, iako veoma politina, istodobno i vrijedno literarno djelo, ne samo stoga to je autorica kod itatelja uspjela izazvati refleksije koje se u tom obliku rijetko susreu nego stoga to i opisi ljudi koji preko noi od susjeda postaju ubojice pogaaju itatelje. Aleksandar Tima, Bora osi i Devad Karahasan autori su s prostora bive Jugoslavije kojima je prijanjih godina takoer dodijeljena Leipzika knjievna nagrada za europsko razumijevanje.

Beuysova retrospektiva u Londonu

Gioia-Ana Ulrich

Rusija

Ukradeni Rubens u Ermitau

porna slika flamanskoga slikara Petera Paula Rubensa (1577.1640.) pod nazivom Tarkvinije i Lukrecija, za iji se povrat bori Njemaka, od 3. je veljae izloena u Ermitau. Rije je o umjetnikome djelu koje je 1945. jedan ruski vojnik otuio iz njemakoga dvorca Rheinsberg te odnio u tadanji Sovjetski Savez. Slika je pripadala zbirci Zaklade pruskih dvoraca i vrtova, a njezina se vrijednost danas procjenjuje na osamdeset milijuna eura. Kupio ju je ruski biznismen, kolekcionar Vladimir Logvinenko, u ijem se vlasnitvu nalazi i danas. Godine 1993. Njemakoj je preko svojih posrednika ponudio otkup slike. Na zahtjev Nijemaca rusko ju je pravosue zaplijenilo, no kasnije ipak vratilo Logvinenku. ak i uz pomo tube protiv kupnje ukradenih stvari podignute u Potsdamu nije mogue povratiti sliku. Njemaka vlada trenutano ispituje je li mogue podii civilnu tubu prema ruskim zakonima kako bi se postigao povrat vrijednog Rubensova djela. Ravnatelj Ermitaa izjavio je da e slika u Muzeju biti izloena dvije godine te da su restauratori remek-djelo spasili od propasti.

ajveom izlobom Josepha Beuysa u posljednjih desetak godina, londonska galerija Tate Modern pokuat e meunarodnoj publici pribliiti radove umjetnika i profesora iz Dsseldorfa. Na etvrtome katu adaptirane elektrane na Temzi smjetena su Beuysova djela. On je danas povijesna linost, a doao je trenutak da napokon odgonetnemo mit o Beuysu, kazao je kustos Sean Rainbird. Posjetitelje izlobe u prvoj od deset velikih prostorija doekat e instalacija Fonds II osam tornjeva prekrivenih bakrenim ploama koji proizvode neposredan, fiziki doivljaj, a izloba ima namjeru pokazati da Beuysova ostavtina nadilazi kiparstvo. Organizatori su posebno ponosni to je nekoliko instalacija, koje zbog svoje veliine i lomljivosti ne pogoduju transportu, ipak dopremljeno u London. Iz Nove galerije u Kasselu dovedena je instalacija opor, napravljena od Volkswagenova autobusa na koji su privezane dvadeset etiri saonice, pokrivai od filca i lampe, koju se od 1979. nije moglo vidjeti u inozemstvu. Instalacija Ognjite i ognjite II u kojoj je mogue vidjeti autorovu zaokupljenost sukobima u Sjevernoj Irskoj, bazaltni tornjevi skulpture Kraj dvadesetoga stoljea i instalacija iz 1976. pod nazivom Tramvajska stanica dojmljive su u

visokom, decentno osvijetljenom izlobenom prostoru. U ukupno esnaest vitrina, koje je Beuys osmislio kao Komad oprean muzeju, izloeni su najrazliitiji predmeti poput emajliranih umivaonika, saonica, boca, kaputa i dr. Mala izloba Beuysovih radova u galeriji Tate Modern odrana je jo poetkom sedamdesetih godina, stoga nije sluajno da su se organizatori odluili za veliku retrospektivu. Za Beuysa, koji se bavio politikom, umjetnost je uvijek imala i socijalnu dimenziju. A njegov je ivot gotovo nemogue odijeliti od njegove umjetnosti. Interes za njemaku poslijeratnu umjetnost poela je iznova oivljavati, a retrospektiva se poklopila s izlobom njemakih suvremenih umjetnika koja je otvorena u galeriji Charlesa Saatchija, samo nekoliko stotina metara udaljenoj od Tatea.

cmyk

Richard McGuire

cmyk