IMPERIJ

Michael HARDT Antonio NEGRI

MULTIMEDIJALNI INSTITUT ARKZIN.COM/MUNICATIONS

Michael HARDT | Antonio NEGRI

IMPERIJ
naslov izvornika: Hardt/Negri: EMPIRE
HARVARD UNIVERSITY PRESS

Cambridge | Massachusetts London | Engleska | 2000. preveo s engleskog: dr. ivan FILIPPI

Multimedijalni institut
Arkzin d.o.o. isbn: 953-98699-2-7 isbn: 953-6542-20-X zagreb 2003.

Svaki alat je oruje ako ga pravilno drite. ani difranco

Ljudi se bore i gube bitku, a cilj za koji su se borili ostvari se usprkos njihovom porazu, a onda se pokae da to nije ono to su htjeli, a drugi ljudi moraju se boriti za ono to su oni htjeli ali pod drugim imenom. william morris

SADRAJ

PREDGOVOR 1. DIO | POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

1.1 Svjetski poredak 1.2 Biopolitika proizvodnja 1.3 Alternative unutar Imperija

2. DIO | PUTOVI SUVERENOSTI

2.1 Dvije Evrope, dvije modernosti 2.2 Suverenost nacionalne drave 2.3 Dijalektika kolonijalne suverenosti 2.4 Simptomi prijelaza 2.5 Umreena mo: Suverenost SAD-a i Novi Imperij 2.6 Imperijalna suverenost

INTERMECO: PROTUIMPERIJ

068

089

007

032

105

048

070

014

017

159

177

123

141

SADRAJ

3. DIO | PUTOVI PROIZVODNJE

3.1 Granice imperijalizma 3.2 Mogunost disciplinarnog vladanja 3.3 Otpor, kriza, preobrazba 3.4 Postmodernizacija ili informatizacija proizvodnje 3.5 Mjeovita konstitucija 3.6 Kapitalistika suverenost ili upravljanje globalnim drutvom nadzora

4. DIO | SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

4.1 Virtualnosti 4.2 Stvaranje i korupcija 4.3 Mnotvo protiv Imperija

BILJEKE KAZALO
256 221 307 272 292 205 394 325 188 343 190 237 397

ZAHVALE

eljeli bismo se zahvaliti prijateljima i kolegama koji su proitali dijelove ovoga rukopisa i kojih su nam komentari dobro doli. To su: Robert Adelman, tienne Balibar, Denis Berger, Yann Moulier Boutang, Tom Conley, Arif Dirlik, Luciano Ferrari-Bravo, David Harvey, Fred Jameson, Rebecca Karl, Wahneema Lubiano, Saree Makdisi, Christian Marazzi, Valentin Mudimbe, Judith Revel, Ken Surin, Christine Thorsteinsson, Jean-Marie Vincent, Paolo Virno, Lindsay Waters i Kathi Weeks.

Citat Ani DiFranco na 3. stranici je iz My IQ, koji je zatien autorskim pravom 1993 righteous babe music, sa svim pridranim pravima, a koristili smo ga uz dozvolu.

PREDGOVOR

Imperij se ostvaruje pred naim oima.

Tijekom nekoliko prolih desetljea, kada su zbaeni kolonijalni reimi a onda ubrzano nakon to su se sovjetske zapreke kapitalistikom svjetskom tritu konano sruile, svjedoci smo nesvladive i neopozive globalizacije ekonomskih i kulturnih razmjena. Zajedno s globalnim tritem i globalnim krugovima proizvodnje pojavio se globalni poredak, nova logika i struktura vladavine - ukratko, novi oblik suverenosti. Imperij je politiki subjekt koji djelotvorno ureuje te globalne razmjene, suverena mo koja upravlja svijetom. Mnogi tvrde da globalizacija kapitalistike proizvodnje i razmjene znai da su ekonomski odnosi postali neovisniji od politikoga nadzora i da se prema tome smanjila politika suverenost. Neki slave tu novu eru kao oslobaanje kapitalistike ekonomije od ogranienja i iskrivljenja koje su joj nametnule politike snage. Drugi jadikuju i vide u njoj zatvaranje institucionalnih kanala preko kojih radnici i graani mogu utjecati na hladnu logiku kapitalistikoga profita i osporavati je. Svakako je tono da se usporedo s procesima globalizacije, suverenost nacionalnih drava, iako jo uvijek djelotvorna, postepeno smanjivala. Primarni imbenici proizvodnje i razmjene - novac, tehnologija, ljudi i dobra - kreu se sve veom lakoom preko nacionalnih granica. Stoga nacionalna drava ima sve manju mo da

PREDGOVOR

ureuje te tijekove i nametne svoju vlast nad ekonomijom. ak ni najdominantnije nacionalne drave ne treba vie smatrati vrhovnim i suverenim vlastima, bilo izvan ili ak unutar njihovih granica. Meutim, slabljenje suvereniteta nacionalnih drava ne znai da se smanjila suverenost kao takva.01 Politiki nadzor, dravne funkcije i regulativni mehanizmi nastavili su vladati podrujem ekonomske i drutvene proizvodnje i razmjene tijekom svih suvremenih preobrazbi. Naa je osnovna hipoteza da je suverenost poprimila novi oblik, koji se sastoji od niza nacionalnih i supranacionalnih organizama ujedinjenih jedinstvenom logikom vladavine. Mi taj novi oblik suverenosti nazivamo Imperijem. Sve manja suverenost nacionalnih drava i njihova sve vea nesposobnost da ureuju ekonomske i kulturne razmjene u stvari je jedan od prvih simptoma nastupajueg Imperija. Suverenost nacionalne drave bila je kamen-temeljac imperijalizama koji su evropske sile gradile tijekom cijele moderne ere. Meutim, mi pod Imperijem podrazumijevamo neto potpuno drugaije od imperijalizma. Granice odreene modernim sustavom nacionalnih drava bile su temelj evropskog kolonijalizma i ekonomske ekspanzije. Teritorijalne granice nacije uokvirivale su sredite moi iz kojega se vrila vladavina nad vanjskim stranim teritorijima putem sustava kanala i zapreka koje su izmjenino olakavale i oteavale tijekove proizvodnje i kolanja. Imperijalizam je stvarno bio proirenje suverenosti evropskih nacionalnih drava izvan njihovih granica. Kasnije su se skoro svi svjetski teritoriji mogli rasparcelirati a cijela karta svijeta mogla se kodirati u evropske boje: crvena za britanski teritorij, plava za francuski, zelena za portugalski i tako dalje. Gdjegod se ukorijenila moderna suverenost, ona je stvorila Levijatana koji je prekoraio njezino drutveno podruje i nametnuo hijerarhijske teritorijalne granice, kako bi istovremeno nadzirao istou njegovog identiteta i iskljuio sve to je bilo tue. Prijelaz prema Imperiju izranja iz sutona moderne suverenosti. Za razliku od imperijalizma, Imperij ne uspostavlja nikakvo teritorijalno sredite moi i ne oslanja se na utvrene granice ili zapreke. On je decentralizirani i deteritorijalizirajui aparat vladavine koji postepeno ukljuuje cijelo globalno podruje unutar svojih otvorenih granica koje se sve vie ire. Imperij upravlja hibridnim identitetima, elastinim hijerarhijama i mnogostrukim razmjenama putem zapovjednih mrea koje se lako prilagoavaju. Razliite nacionalne boje imperijalistike karte svijeta pomijeale su se i stopile u imperijalnu globalnu dgu.

PREDGOVOR

Preobrazba moderne imperijalistike geografije zemaljske kugle i ostvarenje svjetskoga trita oznauju prijelaz unutar kapitalistikoga naina proizvodnje. Najznaajnije je da se prostorna razdioba na tri svijeta [Prvi, Drugi i Trei] izbrisala tako da stalno nalazimo Prvi svijet u Treemu, Trei u Prvome, a Drugi skoro uope nigdje. Izgleda da je kapital suoen s glatkim svijetom - ili u stvari svijetom koji odreuju novi i sloeni reimi diferencijacije, deteritorijalizacije i reteritorijalizacije. Izgradnju staza i granica tih novih globalnih tokova prati preobrazba samih prevladavajuih proizvodnih procesa. Ishod je da se smanjila uloga industrijskoga tvornikoga rada a prvenstvo je dobio komunikativni, suradniki i afektivni rad. U postmodernizaciji globalne ekonomije stvaranje bogatstva sve vie naginje onome to emo nazvati biopolitikom proizvodnjom, proizvodnjom samoga drutvenoga ivota, u kojemu se ekonomsko, politiko i kulturno sve vie isprepliu i ustoliuju jedno drugo. Mnogi smjetaju krajnju vlast koja vlada procesima globalizacije i novoga svjetskoga poretka u Sjedinjene Drave. Pristalice hvale Sjedinjene Drave kao svjetskog vou i jedinu supersilu, a protivnici ih prozivaju kao imperijalistikoga ugnjetavaa. Oba ta stajalita poivaju na pretpostavci da su Sjedinjene Drave jednostavno stavile na sebe ogrta globalne moi koje evropske nacije sada svlae. Ako je devetnaesto stoljee bilo britansko stoljee, onda je dvadeseto stoljee ameriko stoljee; ili pak, ako je modernost bila evropska onda je postmodernost amerika. Najtea optuba koju kritiari mogu podii je da Sjedinjene Drave ponavljaju praksu starih evropskih imperijalista, dok pristalice slave Sjedinjene Drave kao djelotvornijeg i dobrohotnijeg svjetskog vou, ispravljajui ono to su Evropljani pokvarili. Meutim, naa temeljna hipoteza da se pojavio novi oblik imperijalne suverenosti protuslovi obima tima stajalitima. Sjedinjene Drave ne tvore, a to doista ne moe danas nijedna nacionalna drava, sredite imperijalistikoga projekta. Imperijalizam je zavrio. Nijedna nacija nee biti svjetski voa onako kako su to bile moderne evropske drave. Sjedinjene Drave doista zauzimaju povlateni poloaj u Imperiju, ali ta povlastica ne proizlazi iz njihovih slinosti s evropskim imperijalistikim silama ve iz njihovih razlika. Te se razlike mogu najjasnije uoiti ako se usredsredimo na prave imperijalne [ne imperijalistike] temelje ustava Sjedinjenih Drava, gdje pod ustavom podrazumijevamo kako formalni ustav, pisani dokument zajedno s njegovim raznim dopunama i zakonskim instrumentarijem, tako i materijalni ustav, to jest, stalno oblikovanje i preoblikovanje konstitucije drutvenih snaga. Thomas Jefferson, autori

10

PREDGOVOR

federalista i drugi ideoloki utemeljitelji Sjedinjenih Drava bili su svi nadahnuti drevnim imperijalnim modelom. Vjerovali su da na drugoj strani Atlantika stvaraju novi Imperij s otvorenim granicama koje se ire, gdje e se mo djelotvorno raspodijeliti u mreama. Ta imperijalna zamisao preivjela je i sazrijevala tijekom cijele povijesti Sjedinjenih Drava a sada se pojavila na globalnoj razini u svom punom ostvarenom obliku. Trebamo naglasiti da mi ovdje ne upotrebljavamo Imperij kao metaforu, to bi zahtijevalo iskazivanje slinosti izmeu dananjeg svjetskog poretka i carstava Rima, Kine i obiju Amerika i tako dalje, ve kao koncept, koji prvenstveno poziva na teoretski pristup.02 Koncept Imperija ima svoje temeljno obiljeje u nedostatku granica: vladavina Imperija nema granica. Znai, koncept Imperija, u prvom redu, pretpostavlja reim koji djelotvorno obuhvaa prostornu ukupnost, ili koji stvarno vlada cijelim civiliziranim svijetom. Nikakve teritorijalne granice ne ograniavaju njegovu vladavinu. Drugo, koncept Imperija predstavlja se, ne kao povijesni reim nastao u osvajanju, ve prije kao poredak koji djelotvorno dokida povijest pa stoga uspostavlja za vjenost postojee stanje stvari. Sa stajalita Imperija, tako e uvijek biti i tako se uvijek mislilo da bude. Imperij predstavlja svoju vladavinu ne kao prijelazni trenutak u kretanju povijesti, ve kao reim bez vremenskih granica i u tom smislu izvan povijesti ili na kraju povijesti. Tree, vladavina Imperija djelatna je na svim ravnima drutvenog poretka irei se sve dolje do dubina drutvenoga svijeta. Imperij ne samo to upravlja teritorijem i stanovnitvom ve i stvara sam svijet koji ono nastanjuje. On ne samo to ureuje meusobne ljudske radnje ve neizravno nastoji vladati samom ljudskom naravi. Predmet njegove vladavine je drutveni ivot u svojoj cjelini pa tako Imperij predstavlja paradigmatski oblik biomoi. Naposljetku, iako se praksa Imperija stalno kupa u krvi, koncept Imperija uvijek je posveen miru - stalnom i opem miru izvan povijesti. Imperij s kojim smo suoeni iskazuje ogromnu mo potlaivanja i razaranja, ali ta nas injenica ne smije nipoto uiniti nostalginima prema starim oblicima dominacije. Prijelaz prema Imperiju i njegovim procesima globalizacije nudi nove mogunosti snagama oslobaanja. Globalizacija, naravno, nije samo jedno, a viestruki procesi koje prepoznajemo kao globalizaciju nisu ujedinjeni ni jednoznani. Naa politika zadaa, mi istiemo, nije samo opirati se tim procesima ve ih reorganizirati i preusmjeriti prema novim ciljevima. Stvaralake snage mnotva koje odravaju Imperij takoer su sposobne autonomno izgraditi Protuimperij,

PREDGOVOR

11

alternativne politike organizacije globalnih tijekova i razmjena. Bitke za osporavanje i potkopavanje Imperija, kao i one za izgradnju stvarne alternative, tako e se odvijati na samom imperijalnom terenu - u stvari te nove bitke ve su poele. Tim e i mnogim slinim bitkama mnotvo morati izmisliti nove demokratske oblike i novu konstitutivnu mo koja e nas jednoga dana odvesti kroz Imperij i izvan njega. Genealogija koju slijedimo u naoj analizi prijelaza od imperijalizma do Imperija bit e najprije evropska a onda evropsko-amerika, ne zbog toga to vjerujemo da su te regije iskljuivi ili povlateni izvor novih zamisli i povijesne inovacije, ve jednostavno zbog toga to je to bila prevladavajua zemljopisna staza na kojoj su se razvijali koncepti i prakse koji proimaju dananje Imperij - ukorak, mi tvrdimo, s razvojem kapitalistikoga naina proizvodnje.03 Iako je genealogija Imperija u tom smislu eurocentrina, njegove sadanje snage nisu ograniene na nijednu regiju. Logika vladavine koja je u odreenom smislu nastala u Evropi i Sjedinjenim Dravama sada ustoliuje praksu prevlasti na cijeloj zemaljskoj kugli. Jo je vanije da snage koje se suprotstavljaju Imperiju i djelotvorno prefiguriraju alternativno globalno drutvo nisu same ograniene na bilo koju zemljopisnu regiju. Zemljopis tih alternativnih moi, novi zemljopis, tek treba zacrtati - ili u stvari njega danas zacrtavaju otpori, bitke i elje mnotva.

Prilikom pisanja ove knjige pokuali smo, koliko nam sposobnosti najvie dozvoljavaju, koristiti iroki interdisciplinarni pristup.04 Nai argumenti tee da budu jednako filozofski i historijski, kulturni i ekonomski, politiki i antropoloki. Na predmet prouavanja djelomice zahtijeva takvu iroku interdisciplinarnost, jer se granice u Imperiju koje su moda prije opravdavale uski disciplinarni pristup sve vie uklanjaju. U imperijalnom svijetu ekonomistu je, na primjer, potrebno osnovno znanje kulturne proizvodnje da bi shvatio ekonomiju i slino je kulturnom kritiaru potrebno osnovno znanje ekonomskih procesa da bi shvatio kulturu. Na projekt postavlja takav zahtjev. Nadamo se da smo u ovoj knjizi dali opi teoretski okvir i aparaturu koncepata za teoretsko promiljanje i djelovanje u Imperiju i protiv njega.05 Poput mnogih obimnih knjiga i ova se moe itati na mnoge razne naine: od poetka prema kraju, od kraja prema poetku, u dijelovima, na preskoke ili putem analogija. Odlomci u 1. dijelu uvode openitu problematiku Imperija. U sredinjim odlomcima knjige, u 2. i 3. dijelu,

12

PREDGOVOR

priamo priu o prijelazu od modernosti do postmodernosti, ili u stvari od imperijalizma do Imperija. 2. dio pripovijeda o tom prijelazu prvenstveno sa stajalita povijesti ideja i kulture od ranoga modernosti razdoblja do danas. Crvena nit koja se provlai cijelim ovim dijelom je genealogija koncepta suverenosti. 3. dio pripovijeda o istom prijelazu sa stajalita proizvodnje, pri emu se proizvodnja shvaa u vrlo irokom smislu rijei, proteui se od ekonomske proizvodnje do proizvodnje subjektiviteta. To pripovijedanje pokriva ue razdoblje i prvenstveno se usredsreuje na preobrazbe kapitalistike proizvodnje od kraja devetnaestoga stoljea do danas. Tako se unutarnje strukture 2. i 3. dijela podudaraju: prvi odlomci u svakom dijelu obrauju modernu, imperijalistiku fazu. Srednji odlomci bave se mehanizmima prijelaza. A zadnji odlomci analiziraju na postmoderni, imperijalni svijet. Strukturirali smo knjigu na taj nain da bismo naglasili vanost pomaka s podruja ideja na podruje proizvodnje. Intermeco izmeu 2. i 3 dijela funkcionira kao arka koja spaja kretanje iz jednoga motrita prema drugome. Namjeravamo da taj pomak motrita funkcionira neto poput trenutka u Kapitalu kada nas Marx poziva da napustimo bunu sferu razmjene i spustimo se u skrivene odaje proizvodnje. Na podruju proizvodnje razvidno se otkrivaju drutvene nejednakosti i, tovie, tamo se bude najdjelotvorniji otpori i alternative moi Imperija. Tako pokuavamo u 4. dijelu utvrditi te alternative koje danas povlae crte kretanja izvan Imperija.

Ova je knjiga zapoeta dosta vremena nakon Zaljevskog rata a dovrena je dosta prije poetka rata na Kosovu. itatelj treba stoga smjestiti argumente izmeu ta dva znakovita dogaaja u izgradnji Imperija.

13

OPASKA UREDNIKA: Pojmovi

constitution, constitutive, constituting, constituted zadrani su u prijevodu u obliku internacionalizama konstitucija, konstituiranje, konstitutivno, konstituirajue, konstituirano da bi se ouvala blizina ustanovljujuih, ustanovljenih, ustavotvornih i ustavnih momenata tih pojmova u izvorniku.

1. DIO

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

1.1 SVJETSKI POREDAK

Kapitalizam jedino nadvladava kada postane poistovjeen s dravom, kada je on drava.

fernand braudel
Oni vre pokolj i to nazivaju mirom.

tacit

Jednostavna injenica ponajvie odre uje problematiku Imperija: da postoji svjetski poredak. Taj se poredak izraava kao pravni oblik. Stoga je naa poetna zadaa shvatiti konstituciju poretka koji se danas oblikuje. Meutim, od samoga poetka trebamo odbaciti dvije predodbe toga poretka koje se nalaze na suprotnim polovima spektra. Prva je shvaanje da sadanji poredak nekako spontano proizlazi iz meusobnih radnji radikalno heterogenih globalnih sila, kao da je taj poredak skladan koncert kojim dirigira prirodna i neutralna skrivena ruka svjetskoga trita, a druga je zamisao da poredak diktira jedna jedina sila i jedinstveno sredite racionalnosti koje transcendira globalne sile, usmjeravajui razne faze povijesnog razvoja prema svom svjesnom i sveobuhvatnom planu, neto poput urotnike teorije globalizacije.01 Ujedinjeni narodi Prije nego to istraimo konstituciju Imperija u pravnom smislu, moramo neto detaljnije analizirati ustavne procese koji odreuju sredinje pravne kategorije i osobito briljivo razmotriti procese dugoga prijelaza od suverenoga prava nacionalnih drava [i meunarodnoga prava koje iz njega slijedi] do prvih postmodernih globalnih obrisa imperijalnoga prava. Najprije o tome moramo razmiljati kao o genealogiji pravnih oblika koji su doveli do supranacionalne

18

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

uloge Ujedinjenih naroda i njihovih raznih pridruenih ustanova. a sada je nadilaze. Ope je prihvaeno da je shvaanje meunarodnoga poretka koji je europska modernost stalno predlagala i iznova predlagala, barem od Vestfalskog mira, danas u krizi.02 U stvari ono je uvijek bilo u krizi a ta je kriza bila jedan od pokretaa koji stalno vuku prema Imperiju. Moda to shvaanje meunarodnoga poretka i njegove krize treba pomaknuti u vrijeme Napoleonskih ratova, kao to neki znanstvenici tvrde, ili pak njegovo podrijetlo treba vidjeti u Bekom kongresu i uspostavljanju Svete Alijanse.03 U svakom sluaju, nema sumnje da se shvaanje meunarodnoga poretka zajedno s njegovom krizom definitivno utvrdilo do vremena Prvoga svjetskoga rata i raanja Lige naroda. Raanje Ujedinjenih naroda na kraju Drugoga svjetskoga rata samo je ponovo pokrenulo, uvrstilo i proirilo taj meunarodni pravni poredak u razvoju koji je bio najprije europski ali je postepeno postao potpuno globalan. Zapravo moemo smatrati Ujedinjene narode vrhuncem cijeloga zakonodavnoga procesa, vrhuncem koji istovremeno otkriva ogranienja shvaanja meunarodnoga poretka i ukazuje dalje od njega na novo shvaanje globalnoga poretka. Mogli bismo svakako analizirati pravnu strukturu UN-a u potpuno negativnom svjetlu i zadrati se na sve manjoj moi nacionalnih drava u meunarodnom kontekstu, ali trebamo isto tako priznati da shvaanje prava koje je definirala Povelja UN-a takoer ukazuje na pozitivni izvor pravne proizvodnje, djelotvorne na globalnoj razini - novo sredite normativne proizvodnje koje moe igrati suverenu pravnu ulogu. UN funkcioniraju kao arka u genealogiji od meunarodnih do globalnih pravnih struktura. S jedne strane cijela konceptualna struktura UN-a utemeljena je na priznanju i legitimnosti suvereniteta pojedinih drava, pa je tako izravno usaena u stari okvir meunarodnoga prava koji je definiran paktovima i ugovorima. Meutim, s druge strane, taj proces legitimiranja jedino je djelotvoran ako prenosi suvereno pravo na stvarno supranacionalno sredite. Nije nam namjera kritizirati ozbiljne [a ponekad i tragine] manjkavosti toga procesa ili jadikovati zbog njih. U stvari, zanimaju nas Ujedinjeni narodi i projekt meunarodnoga poretka ne kao cilj za sebe, ve prije kao stvarno povijesno uporite koje je provodilo prijelaz prema pravom globalnom sustavu. Upravo manjkavosti toga procesa ine ga djelotvornim. Ako hoemo poblie promotriti taj prijelaz u pravnom smislu, korisno je proitati djelo Hansa Kelsena, jednoga od najvanijih intelektualaca koji su dali teoretsku podlogu za stvaranje Ujedinjenih naroda. Jo u 1910-im i 1920im godinama, Kelsen je predloio da se stvori meunarodni pravni sustav kao vrhovni izvor svakog nacionalnog pravnog oblikovanja i ustava. Kelsen je

SVJETSKI POREDAK

19

doao do toga prijedloga putem svoje analize formalne dinamike pojedinanih propisa drava. Ogranienja nacionalne drave, tvrdio je, predstavljaju nepremostivu prepreku ostvarenju ideje prava. Po Kelsenu, pristrani propisi unutarnjega prava nacionalnih drava nuno zaostaju za univerzalnou i objektivnou meunarodnih propisa. Ovi posljednji su ne samo logini ve i etiki, jer e okonati sukobe izmeu drava nejednake moi i umjesto toga potvrditi jednakost koja je naelo stvarne meunarodne zajednice. U pozadini formalnoga Kelsenova prikaza nalazio se stvarni i bitni poticaj prosvjetiteljske modernizacije. Kelsen je zagovarao shvaanje prava koje bi moglo dovesti do organizacije ovjeanstva i tako bi se izjednailo s vrhovnom etikom zamisli.04 On je elio prevladati logiku moi u meunarodnim odnosima tako da bi pojedinane drave mogle postati cjeline jednakoga ranga, pa bi se tako mogla stvoriti svjetska i univerzalna drava, organizirana kao univerzalna zajednica iznad pojedinanih drava, obuhvaajui ih sve unutar same sebe.05 Stoga je bilo vie nego primjereno to e kasnije Kelsen imati povlasticu da prisustvuje sastancima u San Franciscu koji su utemeljili Ujedinjene narode i to e vidjeti kako se ostvarila njegova teoretska hipoteza. Po njemu Ujedinjeni narodi organizirali su racionalnu ideju.06 Oni su dali noge jednoj duhovnoj ideji. Oni su predloili stvarnu djelotvornu osnovu za transcendentnu shemu valjanosti prava koje je iznad nacionalne drave. Valjanost i djelotvornost prava mogle su se tada ujediniti u vrhovni pravni izvor, a pod tim se okolnostima moglo konano ostvariti Kelsenovo shvaanje temeljne norme. Kelsen je zamislio formalnu izgradnju i valjanost sustava kao neovisne od materijalne strukture koja ih organizira, ali u stvarnosti ta struktura mora nekako postojati i materijalno se organizirati. Kako se sustav moe stvarno izgraditi? To je toka u kojoj Kelsenova misao prestaje biti za nas od ikakve koristi: ona ostaje puka utopija. Prijelaz koji elimo prouiti sastoji se upravo u tom rascjepu izmeu formalnoga shvaanja koje postavlja valjanost pravnoga procesa u supranacionalni izvor i materijalnoga ostvarenja toga shvaanja. ivot Ujedinjenih naroda, od njihovoga osnivanja do kraja hladnoga rata, bio je duga povijest zamisli, kompromisa i ogranienih iskustava usmjerenih manje vie prema izgradnji takvih supranacionalnih propisa. Razvidne su aporije toga procesa i ovdje ih ne trebamo detaljno opisivati. Prevlast Ujedinjenih naroda nad opim okvirom supranacionalnoga projekta izmeu 1945. i 1989. godine svakako je dovela do nekih od najperverznijih teoretskih i praktikih posljedica. Pa ipak sve to nije bilo dovoljno da zakoi legitimaciju supranacionalne moi.07 Pravni koncept Imperija poeo se oblikovati u proturjenim iskustvima Ujedinjenih naroda. Meutim teoretski odgovori na tu legitimaciju suprana-

20

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

cionalne svjetske moi bili su potpuno neprimjereni. Umjesto da prepoznaju to je doista novo u tim supranacionalnim procesima, velika veina pravnih teoretiara samo je pokuala uskrisiti zastarjele modele da bi ih primijenila na nove probleme. U stvari, oni su veinom samo vadili iz ropotarnice modele koji su vodili prema roenju nacionalne drave i ponovo ih predloili kao shemu pri oditavanju i tumaenju izgradnje supranacionalne sile. Domaa analogija postala je tako temeljno metodoloko sredstvo u analizi meunarodnih i supranacionalnih oblika poretka.08] Dva misaona toka bila su osobito aktivna tijekom toga prijelaza, a kao neku vrst kratice moemo ih zamisliti kao uskrsnue ideologija Hobbesa i Lockea koje su u jedno drugo vrijeme prevladavali u europskim shvaanjima suverene drave. Hobzijanska inaica usredotouje se prvenstveno na prijenos naslova suverenosti i shvaa konstituciju supranacionalne suverene tvorevine kao ugovorni odnos utemeljen na stapanju prije postojeih dravnih subjekata.09 Nova nadmona sila, tertium super partes, usredotoena u rukama vojnika [onoga koji vlada ivotom i smru, Hobbesov Bog na zemlji], jedina je, prema toj koli miljenja, sposobna konstituirati siguran meunardoni sustav i tako prevladati anarhiju koje suverene drave nuno proizvode.10 Nasuprot, prema lokovskoj inaici, isti se proces projicira u vie decentraliziranom, pluralistikom okviru. U njemu, upravo kada je prijenos prema supranacionalonm sreditu dovren, mree domaih i zakonski djelotvornih protusila pojavljuju se da ospore i/ ili podre novi oblik moi. Tu se predlae globalna legitimacija a ne globalna sigurnost ili se pak to svodi na projekt prevladavanja dravnih imperativa uspostavljanjem globalnog civilnog drutva. Te krilatice imaju za cilj pobuditi vrijednosti globalizma koje e proeti novi meunarodni poredak ili u stvari novu transnacionalnu demokraciju.11 Dok hobzijanska hipoteza naglaava ugovorni proces koji prouzrokuje novu jedinstvenu i nadreenu supranacionalnu silu, lokovska hipoteza usredotouje se na protusile koje oivljavaju zakonodavni proces i podravaju supranacionalnu silu. Meutim, u oba sluaja nova se globalna sila predstavlja samo u analogiji prema klasinom shvaanju nacionalne suverene sile drava. Umjesto da prepoznaju novu narav imperijalne sile, te dvije hipoteze samo insistiraju na starim naslijeenim oblicima dravne konstitucije: monarhistikom obliku u Hobbesovom sluaju, liberalnom obliku u Lockeovom sluaju. Iako, uzimajui u obzir uvjete u kojima su se te teorije uobliile [za vrijeme hladnoga rata, kada su Ujedinjeni narodi u najboljem sluaju samo epajui ili naprijed], moramo priznati veliku dalekovidnost tih teorija. Takoer trebamo istai da one ne mogu razjasniti stvarnu novinu povijesnih

SVJETSKI POREDAK

21

procesa kojima smo danas svjedoci.12 U tom pogledu te teorije mogu postati, i doista postaju, tetne, jer ne prepoznaju ubrzani ritam, estinu i nunost kojom nova imperijana paradigma djeluje. One ne razumiju da imperijalna suverenost oznauje paradigmatski pomak. Paradoksalno [ali to u stvari i nije tako paradoksalno], jedino Kelsenovo shvaanje otkriva pravi problem, iako je njegovo shvaanje ogranieno na strogo formalistiko stajalite. Kakva politika sila ve postoji ili se moe stvoriti, pita se on, koja je primjerena globalizaciji ekonomskih i drutvenih odnosa? Kakav pravni izvor, kakva temeljna norma i kakva vlast moe podrati novi poredak i izbjei prijetei silazak u globalni mete? Konstitucija Imperija Mnogi suvremeni teoretiari nevoljko prepoznaju globalizaciju kapitalistike proizvodnje i njezinoga svjetskoga trita kao u temelju novo stanje i znaajan povijesni pomak. Teoretiari povezani sa svjetskim sustavima, na primjer, tvrde da je kapitalizam od svoga zaetka uvijek funkcionirao kao svjetska ekonomija pa stoga oni koji danas galame o novini njegove globalizacije ne shvaaju zapravo njegovu povijest.13 Svakako, vano je naglasiti kako stalni temeljni odnos kapitalizma [ili barem tenju] prema svjetskom tritu tako i sve ire krugove razvoja kapitalizma. Ali primjerena pozornost prema ab origine univerzalnim dimenzijama kapitalistikog razvoja ne bi nas smjela toliko zaslijepiti da ne vidimo rez ili pomak u suvremenoj kapitalistikoj proizvodnji i globalnim odnosima moi. Vjerujemo da taj pomak ini danas savreno jasnim i moguim kapitalistiki projekt da povee ekonomsku mo i politiku mo, da se ostvari, drugim rijeima, pravi kapitalistiki poredak. U zakonodavnom smislu, procesi globalizacije nisu vie puka injenica ve i izvor pravnih definicija koje su sklone projicirati jedan jedini supranacionalni oblik politike moi. Drugi teoretiari nevoljko prepoznaju veliki pomak u globalnim odnosima moi jer vide da su najjae kapitalistike nacionalne drave nastavile vriti imperijalistiku prevlast nad drugim nacijama i regijama zemaljske kugle. S toga stajalita, suvremene tendencije prema Imperiju predstavljale bi ne temeljno novu pojavu ve samo usavravanje imperijalizma.14 Ne podcjenjujui te stvarne i vane crte kontinuiteta, mi ipak mislimo da je vano zapaziti kako je ono to je nekada bio sukob ili nadmetanje izmeu nekoliko imperijalistikih sila zamijenila u mnogome zamisao o jednoj jedinoj sili koja ih svih nadvladava, strukturira ih na jedinstven nain i ponaa se prema njima prema jednom zajednikom shvaanju prava koje je nedvojbeno postkolonijalno i postimperijalistiko. To je stvarno polazite naeg prouavanja Imperija:

22

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

novo shvaanje prava, ili bolje reeno, novo upisivanje vlasti i novi plan proizvodnje normi i zakonskih instrumenata prisile koji jame ugovore i rjeavaju sukobe. Trebamo ovdje istai da pridajemo posebnu pozornost pravnim oblicima konstitucije Imperija na poetku nae studije ne zbog bilo kakvog specijaliziranog disciplinarnog interesa - kao da su pravo ili zakon sami po sebi, kao sredstva regulacije, sposobni predstaviti drutveni svijet u njegovoj cjelini - ve prije zbog toga to ti pravni oblici priskrbljuju dobro kazalo procesa imperijalne konstitucije. Novi pravni oblici otkrivaju tendenciju prema centraliziranoj i jedinstvenoj regulaciji kako svjetskoga trita tako i odnosa globalne moi, sa svim potekoama koje takav projekt nosi sa sobom. Pravne preobrazbe djelotvorno ukazuju na promjene u materijalnoj konstituciji svjetske moi i poretka. Prijelaz kojemu smo danas svjedoci od tradicionalnoga meunarodnoga prava, koje su odreivali ugovori i sporazumi, na definiciju i uspostavu nove suverene, supranacionalne svjetske sile [pa prema tome i na imperijalno shvaanje prava], koliko god nepotpun, prua nam okvir u kojemu moemo oditavati sve obuhvatnije drutvene procese Imperija. U stvari pravna preobrazba funkcionira kao simptom promjena materijalne biopolitike konstitucije naih drutava. Te se promjene tiu ne samo meunarodnoga prava i meunarodnih odnosa ve takoer i unutarnjih odnosa moi u svakoj zemlji. Dok budemo prouavali i kritizirali nove oblike meunarodnoga i supranacionalnoga prava istovremeno emo se nai u sreditu politike teorije Imperija gdje problem supranacionalnoga suvereniteta, njegov izvor legitimnosti i njegovo vrenje izvode na svjetlo dana politike, kulturne i konano ontoloke probleme. U pristupanju pravnom konceptu Imperija, mogli bismo najprije sagledati genealogiju koncepta, to e nam priskrbiti neke uvodne pojmove za nae istraivanje. Taj nam koncept dolazi preko duge, prvenstveno europske, tradicije koja see barem do staroga Rima, pa je tako pravnopolitiki oblik Imperija bio usko povezan s kranskim podrijetlom europskih civilizacija. Tamo je koncept Imperija objedinjavao pravne kategorije i univerzalne etike vrijednosti inei da one zajedno djeluju kao organska cjelina. Taj je savez stalno funkcionirao unutar koncepta, bez obzira na nestalnosti povijesti Imperija. Svaki pravni sustav na neki je nain kristalizacija niza specifinih vrijednosti, jer je etika dio materijalnosti svakoga pravnoga instituta, ali Imperij - a osobito rimska tradicija imperijalnoga prava - je osobit po tome to poklapanje i univerzalnost etikoga i pravnoga dovodi do krajnjih granica: u Imperiju postoji mir, u Imperiju postoji jamstvo pravde za sve narode. Koncept Imperija predstavlja se kao globalni koncept pod dirigentskom palicom jednoga jedinoga

SVJETSKI POREDAK

23

dirigenta, jedinstvene moi koja odrava drutveni mir i proizvodi etike istine. A da bi postigla te ciljeve, jedinstvena mo ima na raspolaganju potrebnu silu da vodi, kada je to nuno, pravedne ratove na granicama protiv barbara i unutar Imperija protiv pobunjenika.15 Znai da od samoga svoga poetka Imperij pokree etikopolitiku dinamiku koja se nalazi u sreditu njegovoga pravnoga koncepta. Taj pravni koncept ukljuuje dvije temeljne tendencije: prvu, shvaanje prava koje se potvruje u izgradnji novoga poretka koji obuhvaa cijeli prostor onoga to se smatra civilizacijom, univerzalnim prostorom bez granica; i drugu, shvaanje prava koje obuhvaa svo vrijeme unutar njegovoga etikoga temelja. Imperij iscrpljuje povijesno vrijeme, dokida povijest i poziva prolost i budunost unutar vlastitoga etikoga poretka. Drugim rijeima, Imperij predstavlja svoj poredak kao stalan, vjean i nuan. U germansko-rimskoj tradiciji koja je cvala tijekom cijeloga srednjega vijeka, ta dva shvaanja prava ila su ruku pod ruku.16 Meutim, poevi sa renesansom, s pobjedom svjetovnosti, ta su se dva shvaanja razdvojila i svako se neovisno razvijalo. S jedne strane, pojavilo se u modernoj europskoj politikoj misli shvaanje meunarodnoga prava, a s druge, razvijale su se utopije trajnog mira. U prvom sluaju, poredak to ga je obealo Rimsko Carstvo nastojao se uspostaviti, dosta vremena nakon njegove propasti, putem mehanizma sporazuma koji e izgraditi meunarodni poredak meu suverenim dravama to e djelovati analogno ugovornim mehanizmima koji su jamili poredak unutar nacionalne drave i njezinoga graanskoga drutva. Mislioci od Grotiusa do Puffendorfa teoretski su oblikovali taj proces u formalnom smislu. U drugom sluaju, ideja trajnog mira stalno se ponovo pojavljivala u cijeloj modernoj Europi, od Bernardina de Saint Pierrea do Immanuela Kanta. Ta se zamisao predstavljala kao ideal uma, svjetlo koje mora kritizirati i takoer ujediniti pravo i etinost, pretpostavljena nadreenost pravnoga sustava i idealna shema uma i etike. Temeljna alternativa izmeu ta dva shvaanja trajala je kroz cijelo vrijeme europske modernosti, ukljuujui i dvije velike ideologije koje su odredile njezinu zrelu fazu: liberalnu ideologiju koja poiva na miroljubivom skladu pravnih sila i njegovom zamjenom tritem; i socijalistiku ideologiju koja se usredotouje na meunarodno jedinstvo putem organizacije borbi i odstupanja prava. Bi li bilo tono tvrditi, stoga, da ta dva razliita razvoja shvaanja prava koja su trajala jedno pored drugoga kroz stoljea modernosti danas tee da se ujedine i predstave kao jedna jedinstvena kategorija? Mi predmnijevamo da je to doista tako i da u postmodernizmu shvaanje prava treba

24

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

opet razumjeti u smislu koncepta Imperija. Pa ipak, s obzirom da e se veliki dio naega istraivanja vrtjeti oko toga pitanja, vodei nas u sumnje i nedoumice, ne bi trebalo tako brzo donositi definitivne zakljuke, ak ako se ovdje ograniavamo samo na analizu shvaanja prava. Meutim, moemo ve prepoznati neke vane simptome ponovnog raanja koncepta Imperija - simptome koji funkcioniraju kao logika izazivanja koja se pojavljuju na podruju povijesti a koja teorija ne moe zanemariti. Jedan je simptom, na primjer, obnovljeno zanimanje za koncept bellum justum ili pravednoga rata i njegovu djelotvornost. Taj se koncept, koji je bio organski povezan s drevnim imperijalnim poretcima i kojega se bogata i sloena genealogija protee sve od biblijskih vremena, poeo nedavno ponovo pojavljivati kao sredinji diskurs u politikim raspravama, osobito nakon Zaljevskog rata.17 Tradicionalno taj koncept poiva na zamisli da kada je neka drava suoena s prijetnjom agresije koja moe ugroziti njezin teritorijalni integritet ili politiku neovisnost, ona ima jus ad bellum [pravo da zarati].18 Ima svakako neega zabrinjavajuega u tom obnovljenom zanimanju za koncept bellum justum to modernost, ili prije moderna svjetovnost, nastoji po svaku cijenu izbaciti iz srednjovjekovne tradicije. Tradicionalni koncept pravednoga rata ukljuuje banalizaciju rata i njegovo slavljenje kao etikoga sredstva. Moderna politika misao i meunarodna zajednica nacionalnih drava odluno odbacuju obje te zamisli. Ta dva tradicionalna obiljeja ponovo su se pojavila u naem postmodernom svijetu. S jedne strane rat je sveden na status redarstvene radnje, a s druge je strane sakralizirana nova sila koja moe legitimno vriti etike funkcije putem rata. Meutim, daleko od toga da samo ponavlja klasino ili srednjovjekovno shvaanje, dananji koncept predstavlja neke doista temeljne novine. Pravedni rat vie nije u bilo kojem smislu djelatnost obrane ili otpora, kao to je to bio, na primjer, u kranskoj tradiciji od svetoga Augustina do skolastika protureformacije, kao potreba svjetovnoga grada da jami vlastito preivljenje. On je prije postao djelatnost koja je opravdana sama po sebi. Dva su razliita elementa spojena u tom konceptu pravednoga rata: prvi, legitimnost vojnoga aparata ukoliko je on etiki utemeljen, i drugi, uinkovitost vojne akcije u postizanju eljenoga mira i reda. Sinteza ta dva elementa moe doista biti kljuni imbenik koji e odrediti uspostavljanje nove tradicije Imperija. Danas je neprijatelj, upravo kao i sam rat, istovremeno banaliziran [sveden na predmet rutinske redarstvene prisile] i apsolutiziran [kao Neprijatelj, apsolutna prijetnja etikom poretku]. Zaljevski rat dao nam je moda prvi puni konkretizirani primjer te nove epistemologije koncepta.19 Uskrsnue koncepta pravednoga

SVJETSKI POREDAK

25

rata moe biti samo simptom pojave Imperija, ali kako sugestivan i moan simptom! Model imperijalne vlasti Moramo izbjegavati da prijelaz prema Imperiju odreujemo samo u negativnom smislu, u smislu onoga to on nije, kao na primjer kad kaemo: nova paradigma odreuje se jasnim slabljenjem suverenih nacionalnih drava, deregulacijom meunarodnih trita, krajem neprijateljskih sukoba meu dravama subjektima i tako dalje. Kad bi se nova paradigma sastojala samo od toga onda bi njezine posljedice bile doista anarhine. Meutim, mo - a Michael Foucault nije jedini koji nas pouava o tome - boji se vakuuma i prezire ga. Nova paradigma ve funkcionira u potpuno pozitivnom smislu - i ne moe biti drugaije. Nova paradigma je istovremeno sustav i hijerarhija, centralizirana izgradnja normi i dalekosena proizvodnja legitimacije, rairena po prostoru svijeta. Ona je razmjetena ab initio kao dinamina i elastina sustavna struktura koja je vodoravno izraena. Mi shvaamo tu strukturu u nekoj vrsti intelektualne kratice kao krianje sistemske teorije Niklasa Luhmanna i teorije pravde Johna Rawlsa.20 Neki to stanje nazivaju vladanje bez vlade da bi naznaili strukturalnu logiku, povremeno nezamjetljivu ali uvijek i sve vie djelotvornu, koja sve aktere smjeta unutar poretka cjeline.21 Ukupnost sustava ima prevladavajui poloaj u globalnom poretku, raskidajui odluno sa svakom prethodnom dijalektikom i razvijajui zdruivanje aktera koje je pravocrtno i spontano. Meutim, u isto vrijeme, sve se jasnije pokazuje djelotvornost konsenzusa pod vrhovnom vlau propisivanja. Svi sukobi, sve krize i sve razmirice djelotvorno dovode na svjetlo dana proces zdruivanja i istim mjerilom pozivaju na jo vie sredinje vlasti. Mir, ravnotea i prestanak sukoba vrijednosti su prema kojima se sve usmjeruje. Razvoj globalnoga sustava [a imperijalnoga prava na prvom mjestu] postaje razvoj stroja koji namee procedure stalnog sklapanja ugovornih odnosa koja vodi prema sistemskim ravnoteama - stroja koji stvara stalni poziv za vlau. Izgleda da taj stroj predodreuje izvrenje vlasti i djelovanja po cijelom drutvenom prostoru. Svaki pokret je odreen i moe traiti vlastito predodreeno mjesto samo unutar samoga sustava, u dodijeljenom mu hijerarhijskom odnosu. Taj ve prije sainjen pokret odreuje realnost procesa imperijalne ustavotvornosti svjetskoga poretka - nove paradigme. Imperijalna paradigma kvalitativno je drugaija od raznih pokuaja u prijelaznom razdoblju da odrede projekt meunarodnoga poretka.22 Dok su se prijanja prijelazna stajalita usredotoila na legitimirajuu dinamiku koja

26

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

bi dovela do novoga poretka, u novoj paradigmi kao da je novi poredak ve sainjen. Konceptualna neodvojivost naslova i izvrenja moi potvruje se od poetka kao djelotvorni a priori sustava. Nesavrena podudarnost, ili bolje reeno uvijek prisutne vremenske i prostorne rastavnice izmeu nove sredinje moi i polja primjene njezinih propisa ne dovode do krize ili paralize ve jedino prisiljavaju sustav da ih umanji i prevlada. Ukratko, promjena paradigme odreena je, barem u poetku, shvaanjem da je jedino ustanovljena mo, nadodreena u odnosu na suverene nacionalne drave i relativno od njih neovisna, sposobna funkcionirati kao sredite novoga svjetskoga poretka, vrei nad njim djelotvornu regulaciju i, kada je to potrebno, prisilu. Iz toga slijedi da i neka vrsta pravnoga pozitivizma vlada nad oblikovanjem novoga pravnoga propisivanja, kao to je elio Kelsen, ali samo kao paradoksalna posljedica njegove utopije.23 Stvarni proces oblikovanja sustava u stvari pretpostavlja sposobnost da ga se oblikuje. tovie, proces oblikovanja, i subjekti koji djeluju u njemu, unaprijed tee prema pozitivno odreenom vrtlogu sredita, a ta privlanost postaje neodoljiva, ne samo u ime sposobnosti sredita da izvrava silu ve i u ime formalne moi, koja stoluje u sreditu, da uokviruje i sistematizira ukupnost. Jo jednom nalazimo krianje Luhmanna i Rawlsa, ali i prije njih imamo Kelsena, toga utopijskoga pa prema tome nesvjesnoga i proturjenoga otkrivaa due imperijalnoga prava! Jo jednom, drevna shvaanja Imperija pomau nam da bolje izrazimo narav svjetskoga poretka u stvaranju. Kao to nas ue Tukidid, Livije i Tacit [zajedno s Machiavellijem koji tumai njihovo djelo], Imperij se stvara ne na osnovi same sile ve na sposobnosti da se sila predstavi kao da je u slubi prava i mira. Jedna ili vie strana koje su u ve postojeem sukobu trae interveniranje imperijalnih vojski. Imperij se ne raa iz vlastite volje ve ga se poziva na postojanje i uspostavljanje na osnovi njegove sposobnosti da rjeava sukobe. Imperij se stvara i njegovo interveniranje postaje pravno legitimno tek kada je ve ukljueno u lanac meunarodnih suglasnosti kojima je cilj rjeenje postojeih sukoba. Da se vratimo na Machiavellija, irenje Imperija ukorijenjeno je u unutarnjoj putanji sukoba koje ono treba razrijeiti.24 Onda je prvi cilj Imperija proiriti podruje konsenzusa koje podravaju njegovu vlastitu mo. Starinski model daje nam prvu priblinu sliku ali moramo otii daleko izvan njega da bismo izrazili oznake globalnoga modela vlasti koji je danas na djelu. Pravni pozitivizam i teorije naravnoga prava, kontraktualizam i institucionalni realizam, formalizam i sistematizam mogu svaki od njih opisati samo jedan njegov vid. Pravni pozitivizam moe naglasiti nunost da neka jaka sila postoji u sreditu normativnoga procesa; teorije naravnoga prava mogu

SVJETSKI POREDAK

27

osvijetliti vrijednosti mira i ravnotee koje imperijalni proces stvara; kontraktualizam moe ukazati na stvaranje konsenzusa; realizam moe izvesti na svjetlo dana formativne procese ustanova primjerenih novim dimenzijama konsenzusa i vlasti; a formalizam moe dati logiku podrku onome to sistematizam funkcionalno opravdava i organizira, naglaavajui totalno obiljeje toga procesa. Meutim, koji pravni model zahvaa sva ta obiljeja novoga supranacionalnoga poretka? Pri prvim pokuajima da dademo definiciju svakako moramo prepoznati injenicu da dinamizam i konkretizacije novoga supranacionalnoga pravnoga poretka snano odgovaraju novim obiljejima koja odreuju unutarnja propisivanja na prijelazu od modernosti u postmodernost.25 Trebamo prepoznati tu podudarnost [moda na Kelsenov nain, a svakako na realistian] ne toliko kao domaa analogiju za meunarodni sustav ve prije kao supranacionalnu analogiju za unutarnji zakonski sustav. Prvenstvena obiljeja oba sustava ukljuuju hegemoniju nad pravnim praksama u vidu postupka, prevencije i podneska. Iz nje proizlaze normativnost, sankcija i represija koje se stvaraju unutar proceduralnih razvoja dogaaja. Razlog za relativnu [ali djelotvornu] podudarnost novoga funkcioniranja unutarnjega prava i supranacionalnoga prava proistie u prvom redu iz injenice da oni djeluju na istom terenu, naime, terenu krize. Meutim, kao to nas je uio Carl Schmitt, kriza na terenu primjene prava treba usmjeriti nau pozornost na izuzetak koji je na djelu u trenutku kada se ono stvara.26 Izuzetnost odreuje kako unutarnje tako i supranacionalno pravo. Funkcija izuzetka tu je vrlo vana. Da bi se stekao nadzor nad takvim potpuno fluidnim stanjem i njime ovladalo, potrebno je vlasti koja se uplie dodijeliti sljedee: 1. sposobnost da odredi, svaki put na izuzetan nain, zahtjeve za intervencijom i 2. sposobnost da pokrene snage i sredstva koji se na razne naine mogu primijeniti na raznolikost i mnoinu ureenja u krizi. Tu se stoga raa, u ime izuzetnosti intervencije, oblik prava koje je u stvari policijsko pravo. Stvaranje novoga prava upisano je u razmjetaju prevencije, represije i retorike snage kojima je cilj ponovno uspostavljanje drutvene ravnotee. Sve je to svojstveno djelatnosti policije. Tako moemo prepoznati poetni i implicitni izvor imperijalnoga prava u smislu redarstvene akcije i sposobnosti policije da stvara i odrava red. Legitimacija imperijalnoga propisivanja podrava vrenje redarstvene sile, dok istovremeno djelatnost globalne redarstvene sile pokazuje stvarnu djelotvornost imperijalnoga propisivanja. Pravna mo vladanja nad izuzetkom i sposobnost razmjetaja redarstvene sile tako postaju dvije poetne koordinate koje odreuju imperijalni model vlasti.

28

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

Univerzalne vrijednosti Na ovoj se toki moemo doista zapitati trebamo li jo uvijek koristiti pravni izraz pravo u ovom kontekstu. Kako moemo nazivati pravom [i konkretno imperijalnim pravom] niz tehnika koje, utemeljene na stanju stalnoga izuzetka i redarstvenoj sili, svode pravo i zakon na istu djelotvornost? Da bismo postavili ta pitanja, trebamo najprije poblie razmotriti proces imperijalnog konstituiranja kojemu danas prisustvujemo. Od samoga poetka trebamo naglasiti da se njegova realnost ne iskazuje samo preobrazbama meunardnoga prava koje on uvodi, ve i promjenama koje donosi u upravnom pravu pojedinih drutava i nacionalnih drava, ili u stvari u upravnom pravu kozmopolitikoga drutva.27 Putem suvremene preobrazbe supranacionalnoga prava, imperijalni proces konstituiranja nastoji bilo izravno ili neizravno prodrijeti u unutarnje pravo nacionalnih drava i prerazmjestiti ga, pa tako supranacionalno pravo nadodreuje unutarnje pravo. Moda je najznaajniji simptom te preobrazbe razvoj takozvanoga prava interveniranja.28 Ono se obino zamilja kao pravo ili dunost vladajuih subjekata svjetskoga poretka da se oruano upliu na teritorijima drugih subjekata u interesu spreavanja ili rjeavanja humanitarnih problema, jamenja ugovora i nametanja mira. Pravo oruanog interveniranja imalo je istaknuto mjesto u instrumentariju to su ga Ujedinjeni narodi dobili svojom Poveljom u svrhu odravanja meunarodnoga poretka, ali suvremeni prerazmjetaj toga prava predstavlja kvalitetni skok. Danas se pojedine suverene drave, ili supranacionalna sila [UN], oruano ne upliu samo da bi osigurale ili nametnule primjenu dobrovoljno sklopljenih meunarodnih ugovora, kao to je bio sluaj pod starim meunarodnim propisima. Sada se supranacionalni subjekti koji su dobili legitimaciju za svoje akcije ne po pravu ve po konsenzusu oruano upliu u ime bilo koje vrste hitnosti ili vrhunskih etikih naela. Iza te oruane intervencije ne nalazi se samo stalno stanje hitnosti i izuzetka ve stalno stanje hitnosti i izuzetka opravdano pozivanjem na bitne vrijednosti pravde. Drugim rijeima, univerzalne vrijednosti daju legitimaciju policijskom pravu.29 Trebamo li pretpostaviti da je, s obzirom da to novo pravo funkcionira prvenstveno prema cilju rjeavanja hitnih ljudskih problema, njegova legitimnost stoga zasnovana na univerzalnim vrijednostima? Trebamo li oditavati taj pokret kao proces koji, na osnovi promjenljivih elemenata povijesnoga okvira, stavlja u pogon konstitutivni stroj to ga pokreu univerzalne sile pravde i mira? Nalazimo li se stoga u stanju vrlo bliskome tradicionalnoj definiciji Imperija to ju je obznanila klasina rimsko-kranska inventivnost? Kad bismo potvrdno odgovorili na ta pitanja u ovoj ranoj fazi naega

SVJETSKI POREDAK

29

istraivanja, to bi znailo otii predaleko. Definicija imperijalne moi u razvoju kao policijske znanosti koja se temelji na praksi pravednoga rata da bi se pristupilo stalnim hitnim stanjima vjerojatno je tona ali jo uvijek potpuno nedovoljna. Kao to smo vidjeli, fenomenoloka odreenja novoga globalnoga poretka postoje u duboko nestalnom stanju koje se takoer moe tono obiljeiti izrazima kriza i rat. Kako moemo pomiriti legitimacije toga poretka putem prevencije i policijske sile s injenicom da kriza i rat sami iskazuju vrlo upitnu genezu i legitimaciju toga koncepta pravde? Kao to smo ve zabiljeili, te tehnike i druge poput njih oznauju da prisustvujemo procesu materijalnog konstituiranja novoga planetarnoga poretka, uvrenju njegovoga upravnoga stroja i proizvodnji novih hijerarhija zapovijedanja nad globalnim prostorom. Tko e odluivati o definicijama pravde i reda po prostranstvu te ukupnosti tijekom procesa njezinoga konstituiranja? Tko e moi definirati koncept mira? Tko e moi sjediniti proces dokidanja povijesti i nazvati to dokidanje pravednim? Oko tih je pitanja problematika Imperija potpuno otvorena, ne zatvorena. Na ovoj nam se toki problem novoga pravnoga aparata predstavlja u svom najneposrednijem obliku: globalnom poretku, pravdi i pravu koji su jo uvijek virtualni ali se svejedno odnose na nas. Neprestano nas prisiljavaju da se osjeamo sudionicima u tome razvoju i pozivaju nas da budemo odgovorni za ono to on postaje u tom okviru. Nae graansko pravo, upravo kao i naa etika odgovornost, smjeteno je unutar tih novih dimenzija - tu se mjere naa mo i naa nemo. Mogli bismo rei, na kantovski nain, da naa unutarnja moralna sklonost, kada je suoena s drutvenim poretkom i u njemu iskuana, postaje odreena etikim, politikim i pravnim kategorijama Imperija. Ili bismo mogli kazati da je vanjska moralnost svakoga ljudskoga bia i graanina sada sumjerljiva samo u okviru Imperija. Taj nas novi okvir prisiljava da se suoimo s nizom eksplozivnih aporija, jer se nae zamisli i iskazi pravde i naa sredstva nade, budui oblikovani u tome novome pravnome i institucionalnome svijetu, stalno dovode u pitanje. Naini privatnoga i pojedinanoga shvaanja vrijednosti raspreni su: s pojavom Imperija vie se ne suoavamo s lokalnim posredovanjima univerzalnoga ve sa samim konkretnim univerzalnim. Kultiviranje vrijednosti, zakloni iza kojih su one predstavljale svoju moralnu sutinu, granice koje tite od upada vanjskoga - sve je to iezlo. Svi smo se prisiljeni suoiti s apsolutnim pitanjima i radikalnim alternativama. U Imperiju, etika, moralnost i pravda lijevaju se u nove dimenzije. Tijekom cijeloga naega istraivanja suoavali smo se s klasinom problematikom politike filozofije: slabljenjem i padom Imperija.30 Moe izgledati paradoksalno da pristupamo tom toposu na poetku, istovremeno kada se

30

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

bavimo poetnom izgradnjom Imperija. Ali postajanje Imperija u stvari se ostvaruje na osnovi istih uvjeta koji obiljeavaju njegovu dekadenciju i slabljenje. Imperij se danas pojavljuje kao sredite koje podrava globalizaciju proizvodnih mrea i baca svoju sveobuhvatnu mreu pokuavajui umotati sve odnose moi unutar svoga svjetskoga poretka - a opet istovremeno ono razvija snanu policijsku funkciju protiv novih barbara i pobunjenikih robova koji prijete njegovom poretku. Izgleda da je mo Imperija podvrgnuta nestalnostima lokalne dinamike moi i promjenjivom djelominom pravnom propisivanju koje pokuava, ali nikada potpuno ne uspijeva, vratiti stvari u normalnost u ime izuzetnosti upravnih postupaka. Meutim, ta su obiljeja bila tono ona koja su odreivala stari Rim u njegovoj dekadenciji i koja su muila tolike mnoge njegove oboavatelje u prosvjetiteljstvu. Ne trebamo oekivati da se rijei sloenost procesa koji grade novi imperijalni odnos prava. Nasuprot, ti procesi jesu i ostat e proturjeni. Pitanje definicije pravde i mira nee nai svoje pravo rjeenje. Snaga nove imperijalne konstitucije nee biti utjelovljena u jednodunosti koja se izraava u mnotvu. Termini pravnoga prijedloga Imperija potpuno su neodreeni iako su svejedno konkretni. Imperij je roen i pokazuje se kao kriza. Trebamo li ga onda shvatiti kao Imperij dekadencije u smislu kako su ga opisivali Montesquieu i Gibbon? Ili se on tonije razumije u klasinom smislu kao Imperij korupcije? Tu trebamo najprije shvatiti korupciju ne samo u moralnom smislu ve takoer u pravnom i politikom smislu jer, prema Montesquieuu i Gibbonu, kada razliiti oblici vlasti nisu vrsto utvreni u republici, neminovno se pokree krug korupcije i zajednica se raskida.31 Drugo, korupciju trebamo shvatiti i u metafizikom smislu: tamo gdje se entitet i sutina, djelotvornost i vrijednost zajedniki ne namiruju, razvija se ne stvaranje ve korupcija.32 To su neke od temeljnih osi Imperija na kojima emo se kasnije podulje zaustaviti. Dopustite nam, u zakljuku, jednu zadnju analogiju koja se odnosi na raanje kranstva u Europi i njegovo irenje za vrijeme slabljenja Rimskoga Carstva. U tom se procesu izgradio ogromni potencijal subjektivnosti i uvrstio u vidu proroanstva o svijetu koji dolazi, to je milenijski projekt. Ta nova subjektivnost ponudila je potpunu alternativu duhu imperijalnoga prava - novu ontoloku osnovu. S toga je stajalita Carstvo bilo prihvaeno kao dozrelost vremen i jedinstvo cijele poznate civilizacije, ali ga je dovela u pitanje u njegovoj ukupnosti potpuno razliita etika i ontoloka os. Isto tako i danas, pod uvjetom da su granice i nerjeivi problemi novoga imperijalnoga prava uvreni, teorija i praksa mogu ii dalje od njih, pronalazei jo jednom ontoloku osnovu neprijateljstava - unutar Imperija, ali takoer protiv i izvan Imperija, na istoj razini totaliteta.

SVJETSKI POREDAK

31

1.2 BIOPOLITIKA PROIZVODNJA

Policija se pojavljuje kao uprava na elu drave, zajedno sa sudstvom, vojskom i dravnom riznicom. Tono. Pa ipak ona obuhvaa i sve ostalo. Turquet kae ovo: Ona se grana u sva stanja ljudi, u sve to oni ine ili poduzimaju. Njezino polje podrazumijeva sudstvo, financije i vojsku. Policija ukljuuje sve. michel foucault

S pravnog stajalita mogli smo naslutiti neke elemente idealne geneze Imperija, ali jedino s toga stajalita bilo bi teko, ako ne i nemogue, shvatiti kako se imperijalni stroj u stvari pokree. Pravni koncepti i pravni sustav uvijek se odnose na neto izvan njih samih. Putem razvoja i vrenja prava, oni ukazuju na materijalne uvjete koji odreuju njihovu mo nad drutvenom stvarnosti. Naa analiza mora se sada spustiti na razinu materijalnosti i tu istraivati materijalnu preobrazbu paradigme vlasti. Trebamo otkriti sredstva i sile proizvodnje drutvene stvarnosti zajedno sa subjektivnostima koje je potiu. Biomo u drutvu nadzora Djelo Michaela Foucaulta pripremilo je u mnogim vidovima teren za to istraivanje materijalnog funkcioniranja imperijalne vlasti. Najprije, Foucaultovo djelo omoguava nam da prepoznamo povijesni, epohalni prijelaz u drutvenim oblicima od disciplinarnog drutva do drutva nadzora.01 Disciplinarno drutvo je ono drutvo u kojemu je drutveno zapovijedanje izgraeno kroz rasprenu mreu dispozitiva ili organa koji proizvode obiaje, navike i proizvodnu praksu. Disciplinarne ustanove [zatvor, tvornica, ludnica, bolnica, sveuilite, kola i tako dalje], koje strukturiraju drutveni teren i predstavljaju

BIOPOLITIKA PROIZVODNJA

33

logiku primjerenu razlogu discipline, stavljaju drutvo u rad i osiguravaju poslunost njegovoj vlasti i njegovim mehanizmima ukljuenja i/ili iskljuenja. Disciplinarna mo vlada u stvari strukturirajui parametre i granice misli i prakse, sankcionirajui i propisujui normalna i/ili devijantna ponaanja. Foucault uglavnom upuuje na ancien rgime i klasino doba francuske civilizacije da bi objasnio pojavu discipliniranosti, ali openitije moemo rei da se je cijela prva faza kapitalistike akumulacije [u Europi i drugdje] vodila pod tom paradigmom moi. Drutvo nadzora, nasuprot, trebamo shvatiti kao ono drutvo [koje se razvija na krajnjem rubu modernosti i otvara prema postmodernom] u kojemu mehanizmi zapovijedanja postaju sve demokratskiji, sve imanentniji drutvenom polju, raspodijeljeni kroz mozgove i tijela graana. Ponaanja drutvene integracije i iskljuenja svojstvena vlasti tako se sve vie pounutravaju unutar samih podanika. Mo se sada organizira putem strojeva koji izravno organiziraju mozgove [u komunikacijskim sustavima, informacijskim mreama itd.] i tijela [u sustavima blagostanja, nadziranim djelatnostima itd.] prema stanju autonomnog otuenja od smisla ivota i elje za stvaralatvom. Tako se drutvo nadzora moe obiljeiti pojaanjem i uopavanjem normalizirajuih organa discipliniranosti koji iznutra potiu naa opa i dnevna ponaanja, ali za razliku od discipline, taj se nadzor proiruje znatno izvan strukturiranih mjesta drutvenih institucija putem elastinih i nestalnih mrea. Drugo, Foucaultovo djelo omoguuje nam da prepoznamo biopolitiku narav nove paradigme moi,02 Biomo je oblik moi koji ureuje drutveni ivot iz njegove nutrine, slijedei ga, tumaei ga, upijajui ga i preureujui ga. Mo moe postii djelotvorno zapovijedanje cijelim ivotom stanovnitva jedino kada ona postane integralna, ivotna funkcija koju svaki pojedinac prihvaa i reaktivira vlastitim pristankom. Kao to Foucault kae: ivot je sada postao... objekt moi. 03 Najvia funkcija te moi je da potpuno opsjedne ivot a njezina prvenstvena zadaa je da upravlja ivotom. Tako se biomo odnosi na stanje u kojemu je proizvodnja i obnavljanje samoga ivota najvanije u toj moi. Ta dva pravca Foucaultova djela usklauju se jedan s drugim u smislu da je jedino drutvo nadzora sposobno usvojiti biopolitiki kontekst kao iskljuivo referentno polje. U prijelazu od disciplinarnog drutva u drutvo nadzora stvara se nova paradigma moi koju odreuju tehnologije to priznaju drutvo kao podruje biomoi. U disciplinarnom drutvu uinci biopolitikih tehnologija bili su jo uvijek djelomini u smislu da se discipliniranje odvijalo prema relativno zatvorenoj, geometrijskoj i kvantitativnoj logici. Disciplinar-

34

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

nost je postavljala pojedince unutar ustanova ali nije ih potpuno uspijevala uklopiti u ritam proizvodne prakse i proizvodne socijalizacije. Ona nije dostigla toku potpunog proimanja svijesti i tijela pojedinaca, toku njihovog organiziranja u sveukupnost njihovih djelatnosti. Prema tome, odnos izmeu moi i pojedinca u disciplinarnom drutvu ostao je statian: disciplinarni prodor moi odgovarao je otporu pojedinca. Naprotiv, kada mo postane potpuno biopolitika, stroj moi obuhvaa cijelo drutveno tijelo i razvija ga u njegovoj virtualnosti. Taj odnos je otvoren, kvalitativan i afektivan. Drutvo, uklopljeno u mo koja dosee do samih ivaca drutvene strukture i njezinih procesa razvoja, reagira poput jednoga tijela. Mo se onda izraava kao nadzor koja se protee u dubine svijesti i tijela stanovnitva - i istovremeno kroz sveukupnost drutvenih odnosa.04 Mogli bismo onda kazati da se je, u tom prijelazu od disciplinarnog drutva u drutvo nadzora, potpuno ostvario sve snaniji odnos uzajamne upletenosti svih drutvenih sila emu je kapitalizam teio tijekom svoga razvoja. Marx je prepoznao neto slino u onome to je nazvao prijelazom iz formalnog u stvarno ukljuivanje rada u kapital,05 a kasnije je Frankfurtska kola filozofa analizirala usko povezan prijelaz ukljuivanja kulture [i drutvenih odnosa] u totalitarnu sliku drave, ili u stvari u perverznu dijalektiku prosvjetiteljstva.06 Meutim, Foucaultov prijelaz na koji mi ukazujemo potpuno je razliit jer se on umjesto usmjerenja pozornosti na jednodimenzionalnost procesa to ju je opisao Marx a preoblikovala i proirila Frankfurtska kola, bavi u temelju paradoksom pluralnosti i mnotvenosti. Deleuze i Guattari jo su jasnije razvili to stajalite.07 Analiza stvarnoga uklapanja kada se ono podrazumijeva kao obuhvatanje ne samo ekonomske ili samo kulturne dimenzije drutva ve prije cijeloga samoga drutvenoga biosa, i kada se ono usmjeruje na modalitete disciplinarnosti i/ili nadzora, remeti pravocrtnu i totalitarnu sliku kapitalistikog razvoja. Drava upija graansko drutvo, ali posljedica toga je eksplozija elemenata koji su se prije u graanskom drutvu usklaivali i posredovali. Otpori vie nisu rubni ve su aktivni u sreditu drutva koje se rastvara u mree. Pojedinane toke se singulariziraju u tisuu ravni. Kao to je Foucault implicitno nagovijestio [a Deleuze i Guattari to eksplicitno objasnili], paradoks moi sastoji se u tome to ujedinjujui i obuhvaajui unutar sebe sve elemente drutvenoga ivota [gubei tako svoju sposobnost da uinkovito posreduje meu raznim drutvenim silama] istovremeno otkriva novi kontekst, novi milje maksimalne pluralnosti i neobuhvatljive singularizacije - milje dogaaja.08 Ti koncepti drutva nadzora i biomoi opisuju sredinje vidove koncepta Imperija. Koncept Imperija je okvir u kojemu treba shvatiti novu sveukupnost

BIOPOLITIKA PROIZVODNJA

35

subjekata, a to je cilj kojemu tei nova paradigma moi. Tu se otvara prava provalija izmeu raznih starih teoretskih okvira meunarodnoga prava [bilo u njegovom ugovornom obliku i/ili u obliku UN-a] i nove stvarnosti imperijalnoga prava. Svi posredniki elementi toga procesa su se izgubili tako da se legitimnost meunarodnoga poretka ne moe vie izgraditi putem posredovanja ve je treba neposredno shvatiti u svoj njezinoj razliitosti. Ve smo tu injenicu prihvatili s pravnoga stajalita. Vidjeli smo, u stvari, da kada novo shvaanje prava nastaje u kontekstu globalizacije i predstavlja se kao sposobno da se bavi univerzalnom, planetarnom sferom kao jedinstvenom, sustavnom cjelinom, ono mora zadobiti neposredni preduvjet [djelujui u izvanrednom stanju] i primjerenu, opipljivu i ustavnu tehnologiju [policijske tehnike]. Meutim, iako izvanredno stanje i policijske tehnologije ine vrstu jezgru i sredinji element novoga imperijalnoga prava, novi reim nema niega zajednikoga s pravnim umijeima diktature ili totalitarizma koje je tako mnogo [u stvari isuvie] mnogo autora opisalo tako temeljito i s velikim razmetanjem.09 Naprotiv: vladavina prava nastavlja igrati sredinju ulogu u kontekstu suvremenoga prijelaza: pravo ostaje uinkovito i [upravo sredstvima izvanrednog stanja i policijskim tehnikama] postaje postupak. To je radikalna preobrazba koja otkriva neposredovani odnos izmeu moi i subjektivnosti, pa stoga pokazuje kako nemogunost prethodnih posredovanja tako i neobuhvatljivih privremenih promjenljivosti dogaaja.10 To su odreenja na kojima se mora definirati novo supranacionalno pravo po svim neogranienim globalnim prostorima, u dubinama biopolitikoga svijeta, i suprotstavljajui se nepredvidljivoj svjetovnoj vlasti. Koncept Imperija mora se boriti da se tu uspostavi, da tu dokae svoju uinkovitost i da se odatle pokrene stroj. S toga stajalita, biopolitiki kontekst nove paradigme ima sasvim sredinje mjesto za nau analizu. Ona predstavlja mo s alternativom, ne samo izmeu poslunosti i neposlunosti ili izmeu formalnoga politikoga sudjelovanja i odbijanja, ve i u cijelom podruju ivota i smrti, bogatstva i siromatva, proizvodnje i drutvene reprodukcije i tako dalje. Uzimajui u obzir velike potekoe koje novo shvaanje prava ima u predstavljanju te dimenzije moi Imperija i uzimajui u obzir njegovu nemo da konkretno dodirne biomo u svim njezinim materijalnim vidovima, imperijalno pravo moe u najboljem sluaju samo djelomice predstavljati spomenuti nacrt nove konstitucije svjetskoga poretka i ne moe doista shvatiti motor koji ga stavlja u pokret. Naa analiza mora se umjesto toga usmjeriti na proizvodnu dimenziju biomoi.11

36

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

Proizvodnja ivota Meutim, pitanje proizvodnje u odnosu na biomo i drutvo nadzora otkriva stvarnu slabost rada autora od kojih smo posudili te pojmove. Stoga moramo pojasniti vitalne ili biopolitke dimenzije Foucaultova djela u odnosu na dinamiku proizvodnje. Foucault je tvrdio u nekoliko radova iz sredine 1970-ih godina da ne moemo shvatiti prijelaz iz suverene drave ancien rgimea u modernu disciplinarnu dravu a da ne uzmemo u obzir kako se biopolitiki kontekst postupno stavljao u slubu kapitalistike akumulacije: Nadzor drutva nad pojedincima ne provodi se samo putem svijesti ili ideologije ve i u tijelu i s tijelom. Za kapitalistiko drutvo biopolitika je ono najvanije, bioloko, somatsko, tjelesno. 12 Jedan od sredinjih ciljeva njegove istraivake strategije u tom razdoblju bio je nadmaiti inaice historijskoga materijalizma, ukljuujui nekoliko varijanti marksistike teorije, koje su razmatrale problem moi i drutvene reprodukcije na superstrukturnoj razini odvojeno od stvarne, osnovne razine proizvodnje. Foucault je tako pokuao vratiti problem drutvene reprodukcije i svih elemenata takozvane superstrukture natrag u materijalnu, temeljnu strukturu i odrediti to podruje ne samo u ekonomskom smislu ve i u kulturnom, tjelesnom i subjektivnom. Tada moemo razumjeti kako se Foucaultovo shvaanje drutvene cjeline usavravalo i ostvarivalo kada je u sljedeoj fazi svoga rada on otkrio pojavne obrise drutva nadzora kao sliku moi aktivne u cijeloj biopolitici drutva. Meutim, izgleda da Foucault - ak kada je i duboko shvatio biopolitiki obzor drutva i odredio ga kao polje imanentnosti - nikada nije uspio izvui svoju misao iz strukturalistike epistemologije koja je upravljala njegovim istraivanjem od poetka. Mi ovdje pod strukturalistikom epistemologijom podrazumijevamo ponovni izum funkcionalistike analize na podruju humanistikih znanosti, metode koja uinkovito rtvuje dinamiku sustava, stvaralaku vremenitost njegovih kretanja i ontoloku bit kulturne i drutvene reprodukcije.13 U stvari, kad bismo na ovom mjestu zapitali Foucaulta tko ili to pokree sustav ili, bolje reeno, tko je bios, njegov odgovor bio bi nejasan ili uope nikakav. Foucault ne uspijeva shvatiti stvarnu dinamiku proizvodnje u biopolitikom drutvu.14 Naprotiv, Deleuze i Guattari predstavljaju nam pravo poststrukturalistiko shvaanje biomoi koje obnavlja materijalistiku misao i utemeljuje se vrsto u pitanju proizvodnje drutvenoga bia. Njihov rad demistificira strukturalizam i sve filozofske, socioloke i politike koncepcije koje od epistemolokoga okvira ine neminovnu referentnu toku. Oni jasno usmjeruju nau pozornost

BIOPOLITIKA PROIZVODNJA

37

na ontoloku bit drutvene proizvodnje. Strojevi proizvode. Stalno funkcioniranje drutvenih strojeva u njihovim raznim aparatima i proizvodnim linijama proizvodi svijet zajedno sa subjektima i objektima koji ga sainjavaju. Meutim, pozitivno shvaaju jedino tendencije prema stalnom pokretu i apsolutnim tijekovima, pa tako i u njihovoj misli, stvaralaki elementi i radikalna ontologija proizvodnje drutvenoga ostaju nebitni i nemoni. Deleuze i Guattari otkrivaju proizvodnost drutvene reprodukcije [stvaralaku proizvodnju, proizvodnju vrijednosti, drutvene odnose, afekte, postajanja] ali uspijevaju je oblikovati samo povrno i prolazno, kao kaotini, neodreeni obzor oznaen neshvatljivim dogaajem.15 Moemo bolje shvatiti odnos izmeu drutvene proizvodnje i biomoi u radu skupine suvremenih talijanskih marksistikih autora koji prepoznaju biopolitiku dimenziju u smislu nove naravi proizvodne radne snage i njezinoga ivoga razvoja u drutvu, koristei izraze poput masovna intelektualnost, nematerijalni rad i marksistiki pojam opega intelekta.16 Te analize potjeu iz dva usuglaena istraivaka projekta. Prvi se sastoji od analize nedavnih preobrazbi proizvodnoga rada i njegove tendencije da postaje sve vie nematerijalan. Intelektualna, nematerijalna i komunikacijska radna snaga danas sve vie preuzima sredinju ulogu u proizvodnji vika vrijednosti to ju je prije zauzimala radna snaga mase tvornikih radnika. Stoga je nuno razviti novu politiku teoriju vrijednosti koja moe postaviti problem te nove kapitalistike akumulacije vrijednosti u sredite mehanizma eksploatacije [i tako, moda, u sredita moguega otpora]. Drugi i sljedstveni istraivaki projekt koji je razvila ta kola sastoji se od analize neposredno drutvene i komunikacijske dimenzije ive radne snage u suvremenom kapitalistikom drutvu. Ona tako uporno postavlja problem novih oblika subjektivnosti kako u njihovom eksploatacijskom tako i u njihovom revolucionarnom potencijalu. Neposredno drutvena dimenzija eksploatacije ivog nematerijalnog rada utapa radnu snagu u sve racionalne elemente koji odreuju drutveno ali istovremeno aktivira kritike elemente koji razvijaju potencijal nepokoravanja i otpora kroz cijeli kompleks radne prakse. Nakon nove teorije vrijednosti, mora se onda oblikovati nova teorija subjektivnosti koja prvenstveno djeluje putem znanja, komunikacije i jezika. Te su analize tako ponovno uspostavile vanost proizvodnje unutar biopolitikoga procesa drutvenoga konstituiranja, ali su je u odreenom smislu i izdvojile - shvaajui je u istom obliku, usavravajui je na idealnoj razini. One su se ponaale kao da je otkrie novih oblika proizvodnih snaga - nematerijalnoga rada, omasovljenoga intelektualnoga rada, rada opega intelekta

38

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

- dovoljno da se konkretno shvate dinamika i stvaralaki odnos izmeu materijalne proizvodnje i drutvene reprodukcije. Kada ponovo uklapaju proizvodnju u biopolitiki kontekst, one je predstavljaju skoro iskljuivo na razini jezika i komunikacije. Jedan od najozbiljnijih nedostataka je tendencija meu tim autorima da se bave novim ponaanjima rada u biopolitikom drutvu samo u njegovom intelektualnom i netjelesnom vidu. Meutim, u tom su kontekstu najvaniji proizvodnja tijela i vrijednost afekta. Razradit emo tri prvenstvena vida nematerijalnoga rada u suvremenoj ekonomiji: komunikacijski rad u industrijskoj proizvodnji koja je nedavno postala povezana u informacijske mree, interaktivni rad simbolike analize i rjeavanja problema i rad proizvodnje i manipulacije afektima [vidi dio 3.4]. Taj trei vid, s njegovim naglaskom na proizvodnji tjelesnoga, somatskoga krajnje je vaan element u suvremenoj mrei biopolitike proizvodnje. Rad spomenute kole i njezina analiza opeg intelekta svakako znae korak naprijed, ali njezin koncepcijski okvir ostaje previe ist, skoro aneoski. U konanoj analizi i te nove koncepcije samo zagrebaju povrinu proizvodne dinamike novoga teoretskoga okvira biomoi.17 Stoga je naa zadaa pouzdati se u te djelomice uspjene pokuaje kako bismo prepoznali potencijal biopolitike proizvodnje. Konkretno, spajajui koherentno razliita obiljeja biopolitikoga konteksta koja smo dosad opisali i vraajui ih u ontologiju proizvodnje, moi emo odrediti novu sliku kolektivnoga biopolitikoga tijela, koje svejedno moe ostati isto tako proturjeno kao to je i paradokslano. To tijelo postaje struktura ne negirajui prvotnu proizvodnu snagu koja ga potie ve priznajui je. Ono postaje jezik [kako znanstveni tako i drutveni jezik] jer je ono mnotvo pojedinanih i odreenih tijela koje trae odnos. Ono je stoga kako proizvodnja tako i reprodukcija, struktura i nadgradnja, jer je ono ivot u najpunijem smislu i politika u pravom smislu rijei. Naa se analiza treba spustiti u dunglu proizvodnih i proturjenih odreenja koja nam nudi kolektivno biopolitiko tijelo.18 Stoga kontekst nae analize treba biti samo odvijanje ivota, proces konstituiranja svijeta, povijesti. Tu analizu moramo provesti ne putem idealnih oblika ve unutar gustoga kompleksa iskustva. Korporacije i komunikacija Pitajui se kako se konstituiraju politiki i suvereni elementi imperijalnoga stroja, nalazimo da nema potrebe ograniiti nau analizu na uspostavljene supranacionalne ustanove niti je ak usmjeriti prema njima. Organizacije UN-a, zajedno s velikim multi- i transnacionalnim financijskim i trgovinskim organizacijama [MMF, Svjetska banka, GATT i tako dalje], sve one postaju vane u

BIOPOLITIKA PROIZVODNJA

39

perspektivi supranacionalne pravne konstitucije tek onda kada ih razmatramo unutar dinamike biopolitike proizvodnje svjetskoga poretka. Funkcija koju su one imale u starom meunarodnom poretku, trebamo naglasiti, ne daje tim organizacijama dananju legitimnost. Danas ih prije legitimira njihova nova mogua funkcija u simbolizmu imperijalnoga poretka. Te su ustanove neuinkovite izvan novoga okvira. U najboljem sluaju, stari institucionalni okvir doprinosi formiranju i obrazovanju upravnoga osoblja imperijalnoga stroja, dresuri nove imperijalne elite. Ogromne transnacionalne korporacije izgrauju temeljno vezivno tkivo biopolitikoga svijeta u nekim vanim vidovima. Kapital je doista uvijek bio organiziran s pogledom prema cijeloj globalnoj sferi, ali tek su u drugoj polovici dvadesetoga stoljea multinacionalne i transnacionalne industrijske i financijske korporacije stvarno poele biopolitiki strukturirati globalna podruja. Neki tvrde da su te korporacije jednostavno zauzele mjesto koje su imali razni nacionalni kolonijalni i imperijalistiki sustavi u ranijim fazama kapitalistikoga razvoja, od europskoga imperijalizma devetnaestoga stoljea do fordistike faze razvoja u dvadesetom stoljeu.19 To je djelomice tono, ali nova stvarnost kapitalizma bitno je preobrazila to mjesto. Djelatnost korporacija vie ne odreuje nametanje apstraktne zapovijedi i organizacija jednostavne krae i nejednake razmjene. One, u stvari, izravno strukuriraju i oblikuju podruja i stanovnitvo. One su sklone uiniti od nacionalnih drava jednostavno instrumente za biljeenje tijekova roba, novca i stanovnitva koje one pokreu. Transnacionalne korporacije izravno rasporeuju radnu snagu po razliitim tritima, funkcionalno dodjeljuju izvore i hijerarhijski organiziraju razne sektore svjetske proizvodnje. Sloeni aparat koji odabire investicije i upravlja financijskim i novanim manevrima odreuje novi zemljopis svjetskoga trita ili stvarno novo biopolitiko strukturiranje svijeta.20 Najpotpunija slika toga svijeta vidi se s novarskoga stajalita. Odatle moemo vidjeti obzor vrijednosti i stroj raspodjele, mehanizam akumulacije i sredstva kolanja, mo i jezik. Nema niega, nikakvoga gologa ivota, nikakvoga vanjskoga stajalita, to bi se moglo postaviti izvan toga polja proetoga novcem. Nita ne moe izbjei novcu. Proizvodnja i reprodukcija odjevene su o novanu odjeu. U stvari, na globalnoj razini, svaki je biopolitiki lik odjeven u novano ruho. Zgrtati, zgrtati! To su Mojsije i Proroci!
21

Velike industrijske i financijske sile tako proizvode ne samo robu ve i subjektivnosti. One proizvode posrednike subjektivnosti unutar biopolitikoga konteksta: proizvode potrebe, drutvene odnose, tijela i umove

40

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

- to znai da proizvode proizvoae.22 U biopolitikoj sferi ivot je stvoren da radi za proizvodnju a proizvodnja je stvorena da radi za ivot. To je velika konica u kojoj pela matica stalno nadgleda proizvodnju i reprodukciju. to analiza ide dublje, ona sve vie nalazi na sve veim razinama intenzivnosti uzajamno povezane skupove meunarodnih odnosa.23 Jedno od mjesta u koje trebamo smjestiti biopolitiku proizvodnju poretka su nematerijalne jezgre proizvodnje jezika, komunikacije i simbolikoga to ih razvijaju komunikacijske industrije.24 Razvoj komunikacijskih mrea ima organski odnos s pojavom novoga svjetskoga poretka - on je, drugim rijeima, posljedica i uzrok, proizvod i proizvoa. Komunikacija ne samo to izraava ve i organizira kretanje globalizacije. Ona organizira to kretanje umnoavajui i strukturirajui meupovezanosti putem mrea. Ona izraava kretanje i nadzire smisao i smjer imaginarnoga koje struji kroz sve te komunikacijske mree. Drugim rijeima, imaginarnim se rukovodi i kanalizira ga se unutar komunikacijskoga stroja. Ono to su moderne teorije moi bile prisiljene smatrati transcendentnim, to jest, vanjskim proizvodnim i drutvenim odnosima, tu se oblikuje unutra i imanentno je proizvodnim i drutvenim odnosima. Posredovanje je apsorbirano unutar proizvodnoga stroja. Politika sinteza drutvenoga prostora uvrena je u prostoru komunikacije. Zbog toga su komunikacijske industrije zadobile taj sredinji poloaj. One ne samo to organiziraju proizvodnju na novoj razini i nameu novu strukturu primjerenu globalnom prostoru, ve ine imanentnim njegovo opravdanje. Mo, dok proizvodi, organizira; dok organizira, ona govori i izraava se kao vlast. Jezik, dok komunicira, proizvodi robu ali jo vie stvara subjektivnosti, stavlja ih u odnose i nareuje im. Komunikacijske industrije integriraju imaginarno i simboliko unutar biopolitikoga tkiva, ne stavljajui ih samo u slubu moi ve ih stvarno integrirajui u njezino samo funkcioniranje.25 Na ovom mjestu moemo poeti postavljati pitanje legitimnosti novoga svjetskoga poretka. Njegova legitimnost ne raa se iz prije postojeih meunarodnih sporazuma niti iz funkcioniranja prvih, embrionalnih supranacionalnih organizacija koje su i same stvorene putem ugovora temeljenih na meunarodnom pravu. Legitimnost imperijalnoga stroja raa se barem djelomice iz komunikacijskih industrija, to jest, iz preobrazbe novoga naina proizvodnje u stroj. Subjekt je taj koji proizvodi vlastitu sliku vlasti. To je oblik legitimnosti koji ne poiva na niemu izvan samoga sebe i neprestano sam sebe imenuje razvijajui vlastiti jezik samovrednovanja. Pozabavit emo se jo jednom posljedicom na osnovi ovih premisa. Ako je komunikacija jedan od prevladavajuih sektora proizvodnje i djeluje po cije-

BIOPOLITIKA PROIZVODNJA

41

lom biopolitikom polju, onda moramo smatrati da komunikacija i biopolitiki kontekst koegzistiraju. To nas odvodi prilino dalje od staroga podruja kao to ga je, na primjer, opisao Jrgen Habermas. U stvari kada je Habermas razvio koncept komunikativnog djelovanja, pokazujui tako snano njegov proizvodni oblik i ontoloke posljedice koje proizlaze iz toga, on se jo uvijek oslanjao na stajalite izvan tih uinaka globalizacije, stajalite ivota i smrti koje bi se moglo suprotstaviti informacijskoj kolonizaciji bia.26 Meutim, imperijalni stroj pokazuje da to vanjsko stajalite vie ne postoji. Naprotiv, komunikacijska proizvodnja i konstitucije imperijalne legitimnosti idu ruku pod ruku i vie ih se ne moe odvojiti. Stroj je samovrednujui, autopoietski - to znai, sistemski. On izgrauje drutveno tkivo koje uklanja ili ini neuinkovitim bilo kakvo protuslovlje. On stvara stanja u kojima, prije nego to prisilno neutralizira razliku, kao da je apsorbira u beznaajnu igru samostvarajuih i samoregulirajuih ravnotea. Kao to smo na drugom mjestu ukazali, bilo koja pravna teorija koja se suoava sa stanjima postmodernosti mora uzeti u obzir tu specifino komunikacijsku definiciju drutvene proizvodnje.27 Imperijalni stroj ivi proizvodei kontekst ravnotea i/ili umanjujui sloenosti, prisvajajui sebi pravo da postavlja projekt univerzalnog dravljanstva i pojaavajui u tom cilju svoju intervenciju u svaki element komunikacijskoga odnosa, istovremeno rastvarajui identitet i povijest na potpuno postmoderni nain.28 Meutim, nasuprot onome to bi htjeli mnogi postmoderni prikazi, imperijalni stroj, daleko od toga da uklanja velike prie, u stvari ih proizvodi i reproducira [osobito ideoloke velike prie] kako bi potvrdio i slavio vlastitu mo.29 U tom poklapanju proizvodnje kroz jezik, jezina proizvodnja stvarnosti i jezik samopotvrivanja posjeduju temeljni klju za razumijevanje uinkovitosti, valjanosti i legitimnosti imperijalnoga prava. Intervencija Taj novi okvir legitimnosti ukljuuje nove oblike i nove izraze vrenja legitimne sile. Tijekom svoga oblikovanja, nova mo mora pokazati uinkovitost svoje sile istovremeno dok se izgrauju osnove njezine legitimnosti. U stvari, legitimnost nove moi djelomino se zasniva izravno na uinkovitosti njezine uporabe sile. Nain na koji se pokazuje uinkovitost nove moi nema niega zajednikoga sa starim meunarodnim poretkom koji polako odumire; niti mnogo koristi instrumente koje je stari poredak ostavio za sobom. Cijeli niz novih obiljeja odreuje praksi imperijalnoga stroja, kao na primjer neogranieno podruje njegovih djelatnosti, singularizacija i simboliko

42

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

????

????

lokaliziranje njegovih radnji, te povezanost represivne radnje sa svim vidovima biopolitike strukture drutva. U nedostatku boljega izraza nastavljamo ih nazivati intervencijama. To je samo terminoloki a ne konceptualni nedostatak jer to nisu stvarno intervencije u neovisna pravna podruja ve prije radnje unutar jedinstvenoga svijeta koje vri vladajua struktura proizvodnje i komunikacije. U stvari, interveniranje je pounutreno i poopeno. U prethodnom odjeljku uputili smo kako na strukturalna sredstva intervnecije koja ukljuuju ispoljavanja novanih mehanizama tako i na financijske manevre po transnacionalnom polju meuovisnih proizvodnih reima i intervencije na polju komunikacija i njihovih uinaka na legitimnost sustava. Ovdje elimo istraiti nove oblike intervencije koji ukljuuju fiziku silu sa strane imeprijalnoga stroja na njegovim globalnim podrujima. Neprijatelji kojima se Imperij danas suprotstavlja mogu predstavljati vie ideoloku prijetnju nego vojni izazov, ali svejedno mo Imperija koja se vri putem sile i sva ispoljavanja koja jame njegovu uinkovitost ve su vrlo tehnoloki uznapredovali i politiki vrsto ojaali.30 Arsenal legitimne sile za imperijalnu intervenciju ve je doista golem i ukljuuje ne samo vojnu intervenciju ve i druge oblike kao to su moralna intervencija i pravna intervencija. U stvari, najbolje se mogu shvatiti intervencijske moi Imperija ako kaemo da ne poinju izravno njezinim orujima smrtonosne sile ve prije njezinim moralnim instrumentima. Razliita tijela prakticiraju danas ono to nazivamo moralnom intervencijom, ukljuujui nove medije i vjerske organizacije, ali moda su najvanije neke takozvane nevladine organizacije [NVO], za koje se pretpostavlja da djeluju na osnovi etikih ili moralnih imperativa upravo zbog toga to njima vlade izravno ne upravljaju. Taj se izraz odnosi na vrlo razliite skupine ali ovdje govorimo uglavnom o globalnim, regionalnim i lokalnim organizacijama koje se posveuju pomoi i zatiti ljudskih prava kao to su Amnesty International, Oxfam i Mdecins sans Frontieres. Te humanitarne NVO-e su u stvari [ak ako je to i u suprotnosti s namjerama uesnika] neka od najsnanijih oruja novoga svjetskoga poretka - kao dobrotvorni ratni pohodi i redovniki redovi Imperija. Te NVO-e vode pravedne ratove bez oruja, bez nasilja, bez granica. Poput dominikanaca u kasnom srednjovjekovnom razdoblju i isusovaca na poetku modernosti, te skupine bore se da utvrde ope potrebe i brane ljudska prava. Putem svoga jezika i svoje akcije one najprije definiraju neprijatelja kao oskudicu [u nadi da e sprijeiti ozbiljnu tetu] a onda prepoznaju neprijatelja kao grijeh. Ne moemo a da se ovdje ne podsjetimo kako kranska moralna teologija najprije tumai zlo kao oskudicu dobra a onda definira grijeh kao kanjivu negaciju dobra. Unutar takvoga logikoga okvira nije udno ve

BIOPOLITIKA PROIZVODNJA

43

sasvim prirodno to te NVO-e u svojim pokuajima da reagiraju na oskudicu javno ukazuju na grjenike [ili bolje reeno na Neprijatelja pravim inkvizicijskim izrazima]. Niti je udno to ostavljaju svjetovnom krilu da se stvarno suoi s tim problemima. Na taj je nain moralna intervencija postala najistaknutija sila imperijalnoga upletanja. U stvari, ta intervencija prefigurira izvanredno stanje odozdo, i to ini bez granica, oboruano nekim od najuinkovitijih sredstava komunikacije i usmjereno prema simbolikoj proizvodnji Neprijatelja. Te su NVO-e potpuno upijene u biopolitiki kontekst konstitucije Imperija. One prethode moi njegova pacificiranja i proizvodnoj intervenciji pravde. Stoga ne treba uditi to su NVO-e oarale i takve potene teoretiare stare meunarodne kole [kao to je Richard Falk].31 Izgleda da su NVO-e svojim prikazivanjem novoga poretka u miroljubivom biopolitikom kontekstu zaslijepile teoretiare koji ne vide okrutne uinke to ih proizvodi moralna intervencija kao prefiguracija svjetskoga poretka.32 Moralna intervencija esto slui kao prvi in koji priprema teren za vojnu intervenciju. U tim se sluajevima vojni poduhvat predstavlja kao meunarodno odobrena policijska akcija. Danas je vojna intervencija sve manje ishod odluka koje potjeu iz staroga meunarodnoga poretka pa ak i iz struktura UN-a. ee ga jednostrano diktiraju Sjedinjene Drave, koje sebi daju prvenstvenu zadau a onda zatim zahtijevaju od svojih saveznika da pokrenu proces oruanoga obuzdavanja i/ili potiskivanja trenutnog neprijatelja Imperija. Ti se neprijatelji najee nazivaju teroristima, to je gruba konceptualna i terminoloka redukcija koja je ukorijenjena u policijskom mentalitetu. Odnos izmeu spreavanja i potiskivanja osobito je jasan u sluaju intervencije u etnikim sukobima. Sukobi meu etnikim skupinama i sljedstveno tome ponovno nametanje novih i/ili uskrslih etnikih identitete uinkovito rastae stare cjeline zasnovane na nacionalnim politikama. Ti sukobi ine tkivo globalnih odnosa fluidnijim i, potvrivanjem novih identiteta i novih lokacija, predstavljaju podatniji materijal za nadzor. U takvim sluajevima represija moe poprimiti vid preventivne radnje koja izgrauje nove odnose [koji e se kasnije uvrstiti u miru ali samo nakon novih ratova] i nove teritorijalne i politike oblike koji su funkcionalni [ili bolje reeno funkcionalniji i bolje prilagodljivi] za konstituciju Imperija.33 Drugi primjer potiskivanja pripremanog putem preventivne radnje su pohodi protiv korporacijskih poslovnih skupina ili mafija, osobito onih ukljuenih u trgovinu drogom. Stvarno potiskivanje tih grupa moda je manje vano od kriminaliziranja njihovih djelatnosti i od stvaranja drutvene uzbune zbog njihovog samoga postojanja kako bi se olakao nadzor nad njima. Iako nadziranje etnikih terorista i narko-mafija moe

44

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

predstavljati sredite irokoga opsega policijskoga nadzora sa strane imeprijalne moi, ta je djelatnost ipak normalna, to jest sustavna. Moralna policija uinkovito podupire pravedni rat isto onako kao to nuno i stalno vrenje policijske moi podupire valjanost imperijalnoga prava i njegovo legitimno funkcioniranje. Jasno je da su meunarodni i supranacionalni sudovi prisiljeni to slijediti. Vojske i policija prethode sudovima i ve ine pravila pravde koje sudovi onda moraju primjenjivati. Jaina moralnih naela kojima se povjerava konstituiranje novoga svjetskoga poretka ne mogu izmijeniti injenicu da je to u stvari obrtanje konvencionalnoga poretka ustavne logike. Aktivni uesnici koji podupiru imperijalnu konstituciju vjeruju da e sudovi biti sposobni preuzeti svoju vodeu ulogu u odreivanju pravde kada konstituiranje Imperija dovoljno poodmakne. Meutim za sada, iako meunarodni sudovi nemaju mnogo moi, javno pokazivanje njihovih djelatnosti jo je uvijek vrlo vano. Kasnije se mora oblikovati nova sudska funkcija koja je primjerena konstituciji Imperija. Sudovi e se morati postepeno preobraziti od organa koji jednostavno donose presude protiv pobijeenih u sudsko tijelo ili sustav tijela koje nareuje i sankcionira odnos izmeu moralnoga poretka, vrenja policijske akcije i mehanizma legitimiranja imperijalne suverenosti.34 Ta vrsta kontinuirane intervencije, koja je kako moralna tako i vojna, doista je logiki oblik koji slijedi iz paradigme legitimacije zasnovanoj na kontinuiranom izvanrednom stanju i policijske radnje. Intervencije su uvijek izuzetne iako se stalno pojavljuju: one poprimaju oblik policijskih radnji jer im je cilj odravanje unutarnjega poretka. Na taj je nain intervencije uinkoviti mehanizam koji putem policijskih razmjetaja izravno doprinosi konstituiranju moralnoga, normativnoga i institucionalnoga poretka Imperija. Kraljevske povlastice Izgleda da se u izgradnji Imperija ponavljaju i ak znatno obnavljaju tradicionalne kraljevske povlastice. Kad bismo ostali unutar konceptualnog okvira klasinoga unutarnjega i meunarodnoga prava, mogli bismo doi u iskuenje da kaemo kako se stvara supranacionalna kvazi-drava, Meutim, to nam ne izgleda primjereni opis stanja. Kada su se ponovo pojavile kraljevske povlastice moderne suverenosti u Imperiju, one su poprimile potpuno drugaiji oblik. Na primjer, funkciju vladara da upotrijebi vojnu silu vrile su moderne nacionalne drave a danas je provodi Imperij, ali, kao to smo vidjeli, opravdanje za takvu uporabu danas nalazimo u kontinuiranom izvanrednom stanju, a sama uporaba poprima oblik policijskih radnji. Druge kraljevske povlastice kao to su vrenje pravde i nametanje poreza takoer postoje u svojoj prvoj fazi. Ve

BIOPOLITIKA PROIZVODNJA

45

smo raspravljali o rubnom poloaju sudskih vlasti u konstitutivnom procesu Imperija. Mogli bismo tvrditi da nametanje poreza zauzima rubni poloaj jer je sve vie povezano sa specifinim i mjesnim hitnostima. U stvari, mogli bismo rei da se sama suverenost Imperija ostvaruje na rubovima, gdje su granice elastine a identiteti hibridni i fluidni. Bilo bi teko ustvrditi to je za Imperij vanije, sredite ili rubovi. U stvari, izgleda da sredite i rubovi stalno mijenjaju svoj poloaj, bjeei od bilo kojih utvrenih mjesta. ak bismo mogli kazati da je sam taj proces virtualan i da njegova mo lei u moi virtualnoga. Netko bi na ovom mjestu mogao svejedno primijetiti da je proces izgradnje suverenosti u mnogim svojim vidovima stvaran iako je virtualan i djeluje na rubovima! Mi svakako ne elimo poricati tu injenicu. Mi prije tvrdimo da tu imamo posla s drugom vrstom suverenosti - kontinuiranim oblikom suverenosti to ga smatramo graninim ili rubnim utoliko to djeluje u krajnjem sluaju, a to je suverenost koja smjeta svoju jedinu referentnu toku u definitivnu apsolutnost moi koju ona moe vriti. Imperij se tako pojavljuje u obliku stroja visoke tehnologije: on je virtualan, izgraen da nadzire rubni dogaaj i organiziran da vlada i kada je to potrebno da intervenira u slomovima sustava [u skladu s najsavrenijim tehnologijama robotske proizvodnje]. Meutim, virtualnost i diskontinuiranost imperijalne suverenosti ne umanjuju uinkovitost njezine sile. Naprotiv, upravo ta obiljeja slue da ojaaju njezin aparat, pokazujui njezinu uinkovitost u suvremenom povijesnom kontekstu i njezinu legitimnu silu u rjeavanju svjetskih problema u krajnjoj instanci. Sada moemo postaviti pitanje mogu li se, na osnovi tih novih biopolitikih premisa, shvatiti slika i ivot Imperija u obliku pravnoga modela. Ve smo vidjeli da postojee strukture meunarodnoga prava ne mogu sainjavati taj pravni model, ak ni kada se uzme u obzir najnoviji razvoj Ujedinjenih naroda i drugih velikih meunarodnih organizacija. Njihove razrade meunarodnoga poretka mogu u najboljem sluaju znaiti prijelaz prema novoj imperijalnoj moi. Konstituiranje Imperija ne vri se na osnovi bilo kojega ugovornoga ili sporazumnoga mehanizma niti putem bilo kojega saveznoga izvora. Izvor imperijalne normativnosti proizlazi iz novoga stroja, novoga ekonomsko-industrijsko-komunikativnoga stroja - ukratko globaliziranoga biopolitikoga stroja. Stoga je jasno da moramo potraiti neto razliito od onoga to je do sada sainjavalo osnovu meunarodnoga poretka, neto to ne poiva na obliku prava koji je, u najrazliitijim tradicijama, bio utemeljen u modernom sustavu suverenih nacionalnih drava. Meutim, nemogunost da shvatimo genezu Imperija i njegovu virtualnu sliku pomou bilo kojega staroga instrumenta pravne teorije, koji su se koristili u realistinom, institucionalistikom, pozitivistikom okviru ili u okviru naravnoga prava,

46

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

ne bi nas smjela prisiliti da prihvatimo ciniki okvir gole sile ili neko slino makijavelistiko stajalite. U stvari postoji racionalnost u genezi Imperija koju moemo prepoznati ne toliko putem pravne tradicije ve mnogo jasnije putem esto skrivene povijesti industrijskoga upravljanja i politike uporabe tehnologije. [Ovdje ne smijemo zaboraviti da e rasprava u spomenutom smjeru otkriti strukturu klasne borbe i njezine institucionalne uinke, ali tim emo se pitanjem pozabaviti u sljedeem odjeljku.] Ta nas racionalnost dovodi u sredite biopolitike i biopolitikih tehnologija. Kad bismo eljeli opet preuzeti Max Weberovu poznatu trodijelnu formulu oblika legitimnosti moi, kvalitetni skok to ga Imperij uvodi u tu definiciju sastojao bi se u nepredvidljivoj mjeavini | 1 | tipinih elemenata tradicionalne moi, | 2 | proirenja birokratske moi koja je psiholoki prilagoena biopolitikom kontekstu i | 3 | racionalnosti koju odreuju dogaaj i karizma a koja se uzdie kao mo singularizacije cjeline i uinkovitosti imperijalnih intervencija.35 Logika koja obiljeava to neoveberijansko stajalite bila bi funkcionalna prije nego matematika i rizoidna i valovita prije nego induktivna ili deduktivna. Ona bi se bavila upravljanjem jezinim sljedovima kao skupinom strojnih sljedova denotacije i istovremeno stvaralake, kolokvijalne i nepokorive inovacije. Temeljni cilj to ga tumae imperijalni odnosi moi je proizvodna sila sustava, novi biopolitiki, ekonomski i institucionalni sustav. Imperijalni poredak oblikuje se ne samo na osnovi svoje moi akumulacije i globalnoga irenja, ve i na osnovi svoje sposobnosti da se razvija dublje, da se ponovo raa i da se iri po cijeloj biopolitikoj reetki svjetskoga drutva. Apsolutnost imperijalne moi je dopunjujui oblik njezinoj potpunoj priroenosti ontolokom stroju proizvodnje i reprodukcije, pa stoga i biopolitikom kontekstu. Moda se, naposljetku, to i ne moe predstaviti pravim poretkom, ali je to svejedno neki poredak, poredak odreen svojom virtualnou, svojim dinamizmom i svojom funkcionalnom nedefiniranou. Tako e se temeljni oblik legitimnosti utvrditi u dubinama stroja, u sreditu drutvene proizvodnje. Drutvenu proizvodnju i pravnu legitimnost ne treba shvatiti kao primarnu i sekundarnu silu niti kao elemente baze i nadgradnje, ve ih treba razumjeti u stanju potpune usporednosti i isprepletenosti, suivota u cijelom biopolitikom drutvu. U Imperiju i njegovom reimu biomoi, ekonomska proizvodnja i politika konstitucija sve se vie poklapaju.

BIOPOLITIKA PROIZVODNJA

47

1.3 ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

Kada se jednom utjelovi u mo radnikih savjeta, koja mora na meunarodnoj razini istisnuti svu drugu mo, proleterski pokret postaje vlastiti proizvod, a taj je proizvod sam proizvoa. Proizvoa je cilj samome sebi. Tek tada se negira spektakularno negiranje ivota. guy debord Sada je vrijeme talionica i treba vidjeti samo svjetlo. jos marti

????

Poigravajui se s Hegelom, mogli bismo rei da je konstitucija Imperija dobro po sebi ali ne za sebe.01 Jedna od najmonijih radnji modernih imperijalistikih struktura moi bila je umetnuti klinove meu masama planete, podijelivi ih u suprotstavljajue tabore, ili u stvari mnotvo sukobljavajuih strana. Dijelovi proletarijata u najmonijim zemljama ak su povjerovali da su njihovi interesi usko povezani s njihovim nacionalnim identitetima i imperijalnom sudbinom. Stoga su najznaajniji sluajevi pobune i revolucije protiv tih modernih struktura moi bili oni koji su u borbu protiv eksploatacije ukljuili borbu protiv nacionalizma, kolonijalizma i imperijalizma. U tim je dogaajima izgledalo, u jednom maginom trenutku, da je ovjeanstvo ujedinjeno u zajednikoj elji za osloboenjem. Kao da smo uhvatili trenutani prizor iz budunosti u kojoj su jednom zauvijek uniteni moderni mehanizmi vlasti. Pobunjene mase, njihova elja za osloboenjem, njihovi eksperimenti u pronalaenju alternativa i njihovi sluajevi uspostavljanja moi u svojim su najboljim trenucima ukazivali na internacionalizaciju i globalizaciju odnosa s onu stranu podjele nacionalne, kolonijalne i imperijalistike vladavine. U nae je vrijeme elja koju su pokrenule mase potisnuta [na udan i izopaen nain] konstitucijom Imperija. Mogli bismo ak kazati da su izgradnja Imperija i njegove globalne mree odgovor na razne borbe protiv modernih

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

49

strojeva moi, a konkretno na klasnu borbu koju je pokretala elja mnotva za osloboenjem. Mnotvo je stvorilo Imperij. Meutim, kazati da je Imperij dobar po sebi ne znai da je on dobar za sebe. Iako je Imperij odigralo odreenu ulogu u dokidanju kolonijalizma i imperijalizma, on svejedno gradi vlastite odnose moi zasnovane na eksploataciji koji su u mnogom pogledu okrutniji od onih koje je unitilo. Kraj dijalektike modernosti nije imao za ishod kraj dijalektike eksploatacije. Danas su mree kapitalistike eksploatacije u odreenoj mjeri usisale ili podinile skoro cijelo ovjeanstvo. Danas vidimo jo ekstremniji rascjep izmeu male manjine koja nadzire ogromna bogatstva i mnotava koje ivi u siromatvu na granici bespomonosti. Zemljopisna i rasna podruja tlaenja i eksploatacije koja su uspostavljena za vrijeme kolonijalne i imperijalistike ere u mnogome pogledu nisu se smanjila ve su se umjesto toga eksponencijalno poveala. Usprkos tome to to sve priznajemo mi i dalje uporno tvrdimo da je izgradnja Imperija korak naprijed kako bi se zaboravila bilo kakva nostalgija za strukturama moi koje su mu prethodile i odbijamo bilo koju politiku strategiju koja bi ukljuivala povratak na taj stari poredak kao to je uskrsnue nacionalne drave koja bi nas titila od globalnoga kapitala. Mi tvrdimo da je Imperij bolji na isti nain na koji Marx insistira da je kapitalizam bolji nego oblici drutva i naini proizvodnje koji su postojali prije njega. Marxovo stajalite temelji se na zdravom i lucidnom gaenju prema parohijalnim i krutim hijerarhijama koje su prethodile kapitalistikome drutvu kao i na prepoznavanju injenice da je potencijal za osloboenje povean u novome stanju. Danas na isti nain moemo vidjeti da se Imperij rjeava okrutnih reima moderne moi i isto tako poveava potencijal za osloboenje. Duboko smo svjesni da ovom tezom plivamo nasuprot struje naih prijatelja i drugova na ljevici. U dugim desetljeima sadanje krize komunistike, socijalistike i liberalne ljevice koja je slijedila 1960-te godine, veliki dio kritike misli, kako u vodeim zemljama kapitalistikoga razvoja tako i u potinjenima, pokuao je prerazmjestiti mjesta otpora koja se temelje na identitetima drutvenih subjekata ili nacionalnih i regionalnih skupina, esto zasnivajui politiku analizu na lokalizaciji borbi. Takvi argumenti ponekad se grade u smislu pokreta ili politika zasnovanih na mjestu, u kojima se granice mjesta [zamiljenoga bilo kao identitet ili kao teritorij] suprotstavljaju neodreenom i homogenom prostoru globalnih mrea.02 U drugim su se vremenima takvi argumenti izvlaili iz duge tradicije ljeviarskoga nacionalizma u kojemu se [u najboljem sluaju] nacija zamilja kao prvenstveni mehanizam obrane protiv prevlasti stranoga i/ili domaega kapitala.03 Izgleda da se danas reaktivira taj

50

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

operativni silogizam u sreditu raznih oblika mjesne ljeviarske strategije. Ako kapitalistika prevlast postaje sve vie globalna, onda nai otpori njoj moraju braniti lokalno i graditi prepreke sve ubrzanijim tijekovima kapitala. S toga stajalita, stvarna globalizacija kapitala i konstituiranje Imperija moraju se smatrati znakovima izvlatenja i poraza. Meutim, mi smatramo da je danas to lokalistiko motrite koliko krivo toliko i tetno, iako se divimo duhu nekih njegovih zagovaraa i potujemo ga. Ono je krivo najprije zbog toga to je problem loe postavljen. U mnogim prikazima problem poiva na krivoj dihotomiji izmeu globalnoga i lokalnoga, pretpostavljajui da globalno znai homogenizaciju i neodreeni identitet dok lokalno uva raznorodnost i razliku. U takvim je argumentima esto implicitna pretpostavka da su razlike lokalnoga nekako naravne ili barem da njihovo podrijetlo nije upitno. Lokalne razlike prethode sadanjoj sceni i mora ih se braniti ili tititi od upletanja globalizacije. Uzimajui u obzir takve pretpostavke ne bi nas trebalo iznenaditi to mnoge obrane lokalnoga usvajaju terminologiju tradicionalne ekologije ili ak poistovjeuju taj lokalni politiki projekt s obranom prirode i bioloke raznovrsnosti. To stajalite moe lako prijei u neku vrstu primordijalizma koje ukruuje i romantizira drutvene odnose i identiteti. Umjesto toga trebamo se usmjeriti na proizvodnju lokalnosti, to jest, drutvene strojeve koji stvaraju i ponovo stvaraju identitete i razlike koje se shvaaju kao lokalne.04 Razlike lokaliteta niti prethode niti su prirodne ve su prije posljedice reima proizvodnje. Slino tome, globalizaciju ne smijemo shvatiti u smislu kulturne, politike ili ekonomske homogenizacije. Globalizaciju, kao i lokalizaciju, treba umjesto toga shvatiti kao reim proizvoenja identiteta i razlike ili stvarno homogenizacije i raznorodnosti. Prema tome, bolji okvir da se naznai razlika izmeu globalnoga i lokalnoga mora se odnositi na razliite mree tijekova i prepreka u kojima mjesni moment ili stajalite ustupa prvenstvo reteritorijalizaciji prepreka ili granica dok globalni moment daje prednost mobilnosti deteritorijaliziranih tijekova. Krivo je, u svakom sluaju, tvrditi da mi moemo [ponovo] uspostaviti mjesne identitete koje su u nekom smislu izvana i zatieni od globalnih tijekova kapitala i Imperija. Ljeviarska strategija otpora globalizaciji i obrana mjesta je i tetna jer u mnogim sluajevima ono to se pojavljuje kao lokalni identitet nije neovisno ili samoodreujue ve u stvari hrani i podrava razvoj kapitalistikoga imperijalnoga stroja. Globalizacija ili deteritorijalizacija kojom upravlja imperijalni stroj u stvari se ne suprotstavlja lokalizaciji ili reteritorijalizaciji, ve prije uvodi u igru pokretne i prilagoavajue krugove diferencijacije i identifikacije. Strategija mjesnoga otpora krivo prepoznaje i stoga skriva neprijatelja. Mi se u ni u kojem

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

51

sluaju ne protivimo globalizaciji odnosa kao takvih - u stvari, kao to smo rekli, najjae snage ljeviarskoga internacionalizma uinkovito su vodile taj proces. Neprijatelj je prije konkretan reim globalnih odnosa koji nazivamo Imperijem. Jo vanije, ta strategija obrane lokalnoga je tetna jer ona zamagljuje pa ak i porie stvarne alternative i potencijale za osloboenje koji postoje unutar Imperija. Trebamo jednom zauvijek prestati s potragom za vanjskim, to je stajalite koje nau politiku zamilja kao potpuno istu. Bolje je, kako teoretski tako i praktiki ui u podruje Imperija i suprotstaviti se njegovim homogenizirajuim i heterogenizirajuim tijekovima u svoj njihovoj sloenosti, temeljei nau analizu na moi globalnoga mnotva. Ontoloka drama Res Gestae Batina modernosti je batina bratoubilakih ratova, razornog razvoja, okrutne civilizacije i prije nezamislivoga nasilja. Erich Auerbach jednom je napisao da je tragedija jedini anr koji moe za sebe potraiti mjesto realizma u zapadnoj knjievnosti, a moda je to i istina upravo zbog tragedije koju je zapadna modernost nametnula svijetu.05 Koncentracijski logori, nuklearno oruje, genocidni ratovi, ropstvo, Apartheid: nije teko nabrojiti razne pozornice tragedije. Meutim, insistirajui na traginom obiljeju modernosti mi svakako ne elimo slijediti tragine filozofe Europe, od Schopenhauera do Heideggera, koji pretvaraju ta stvarna razaranja u metafizike prie o negativnosti bia, kao da su te stvarne tragedije puka iluzija, ili bolje reeno kao da su one naa krajnja sudbina! Moderna negativnost ne poiva u nikakvom transcendentnom Imperiju ve u tekoj stvarnosti pred nama: na poljima rodoljubnih bitaka u Prvom i Drugom svjetskom ratu, od polja smrti kod Verduna do nacistikih pei i brzoga unitenja tisua u Hiroimi i Nagasakiju, tapetnog bombardiranja Vijetnama i Kambode, pokolja od Stifa i Sowetoa do Sabre i Shatile, a popis se nastavlja u beskonanost. Nema Joba koji moe izdrati takvu patnju! [A svatko tko pone sastavljati takav popis ubrzo shvati kako je on neprimjeren koliini i kvaliteti tragedija.] Pa dobro, ako je ta modernost doivjela svoj kraj i ako moderna nacionalna drava koja je posluila kao neminovno stanje za imperijalistiku prevlast i bezbrojne ratove iezava sa svjetske pozornice, onda sretno joj bilo! Moramo se oistiti od svake krivo usmjerene nostalgije za belle poque te modernosti. Meutim, ne moemo se zadovoljiti s tom politikom osudom moderne moi koja se oslanja na historia rerum gestarum, objektivnu povijest koju smo naslijedili. Moramo uzeti u obzir i mo res gestae, mo mnotva da stvara povijest koja se nastavlja i koja je danas prerazmjetena unutar Imperija. To je

52

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

pitanje preobraavanja nunosti nametnute mnotvu - nunosti koju je samo mnotvo u odreenoj mjeri zazivalo tijekom cijele modernosti kao podruje bijega iz lokalizirane bijede i eksploatacije - u stanje mogunosti osloboenja, novu mogunost na tom novom terenu ovjeanstva. Tu poinje ontoloka drama, kada se podie zavjesa na pozornici u kojoj razvoj Imperija postaje njegova vlastita kritika a njegov proces izgradnje postaje proces njegova svrgnua. Ta je drama ontoloka u smislu da se tu, u tim procesima, bie proizvodi i reproducira. Tu emo dramu morati jo vie razjasniti i oblikovati tijekom nae studije, ali trebamo od samoga poetka insistirati na tome da to nije jednostavno jo jedna inaica dijalektikog prosvjetiteljstva. Mi ne predlaemo inaicu na n-tu potenciju neizbjenoga prolaza kroz istilite [ovdje pod krinkom novoga imperijalnoga stroja] kako bismo ponudili zrnce nade za svijetlu budunost. Mi ne ponavljamo plan idealne teleologije koja opravdava bilo koji prijelaz u ime obeanoga cilja. Naprotiv, nae razmiljanje zasniva se na dva metodoloka pristupa koja imaju namjeru biti nedijalektika i potpuno imanentna: prvi je kritiki i dekonstrukcijski, koji eli podrivati hegemonistike jezike i drutvene strukture i time otkriti alternativnu ontoloku osnovu koja poiva u stvaralakoj i proizvoakoj praksi mnotva; drugi je konstruktivistiki i etikopolitiki, koji nastoji povesti procese proizvodnje subjektivnosti prema konstituiranju uinkovite drutvenopolitke alternative, nove konstitutivne moi.06 Na kritiki pristup upravlja se prema potrebi za stvarnom ideolokom i materijalnom dekonstrukcijom imperijalnoga poretka. U postmodernom svijetu, vladajui spektakl Imperija gradi se putem razliitih samolegitimirajuih govora i struktura. Davno su tako razliiti autori kao to su Lenjin, Horkheimer i Adorno i Debord prepoznali taj spektakl kao sudbinu pobjednikoga kapitalizma. Usprkos njihovim znaajnim razlikama, ti nam autori nude stvarna predvianja puta kapitalistikoga razvoja.07 Naa dekonstrukcija toga spektakla ne moe biti tekstualna, ve mora stalno nastojati usmjeravati svoje snage prema prirodi dogaaja i stvarnim odreenjima imperijalnih procesa koji su danas na djelu. Kritiki pristup ima za cilj osvijetliti protuslovlja, krugove i krize toga procesa jer u svakome od tih trenutaka zamiljena nunost povijesnoga razvoja moe otvoriti alternativne mogunosti. Drugim rijeima, dekonstrukcija historia rerum gestarum, spektralne vladavine globaliziranoga kapitalizma, otkriva mogunosti alternativnih drutvenih organizacija. Dotle otprilike moemo doprijeti s metodolokim kosturom kritikoga i materijalistikoga dekonstrukcionizma - ali to je ve ogromni doprinos! 08 Tu prvi metodoloki pristup treba prepustiti palicu drugome,

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

53

konstruktivistikome i etikopolitikome pristupu. Tu moramo prekopati ontoloki temelj konkretnih alternativa koje res gestae stalno gura naprijed, subjektivnih snaga to djeluju u povijesnom kontekstu. Tu se pojavljuje ne novi racionalizam ve novi scenarij razliitih racionalnih inova - obzor djelatnosti, otpora, volja i elja koje odbijaju hegemonijski poredak, predlau linije bijega i kuju alternativne konstitutivne rute. Taj stvarni temelj, otvoren kritici, izmijenjen etikopolitikim pristupom, predstavlja realnu ontoloku referentnu toku filozofije, ili pak polje prikladno filozofiji osloboenja. Taj pristup metodoloki raskida sa svakom filozofijom povijesti utoliko ukoliko odbija svaki deterministiki koncept povijesnoga razvoja i bilo koje racionalno slavlje ishoda. On pokazuje, nasuprot, kako povijesni dogaaj poiva u potencijalnosti. Nije tono da se dva iznova slau u jedan ve se jedan otvara u dva, prema lijepoj antikonfucijskoj [i antiplatonistikoj] formuli kineskih revolucionara.09 Filozofija nije Minervina sova koja je poletjela nakon to se povijest ostvarila kako bi proslavila njezin sretni kraj; filozofija je prije subjektivni prijedlog, elja i praksa koji su primijenjeni na dogaaj. Refreni Internacionale Bilo je vrijeme, ne tako davno, kada je internacionalizam bio kljuni element proleterske borbe i napredne politike openito. Proletarijat nema domovine, ili jo bolje, domovina proletarijata je cijeli svijet. Internacionala je bila himna revolucionara, pjesma utopijske budunosti. Trebamo imati na umu da utopija izraena u gornjim parolama nije u stvari internacionalistika, ako pod internacionalistikim podrazumijevamo neku vrstu jednodunosti meu raznim nacionalnim identitetima da sauvaju svoje razlike ali pregovaraju o nekom ogranienom sporazumu. Bolje reeno, proleterski internacionalizam bio je protunacionalistiki pa stoga supranacionalan i globalan. Radnici svih zemalja ujedinite se! - ne na osnovi nacionalnih identiteta ve izravno putem zajednikih potreba i elja, bez obzira na mee i granice. Internacionalizam je bila volja aktivnoga masovnoga subjekta koji je prepoznao da su nacionalne drave kljuni imbenici kapitalistike eksploatacije i da su mnotvo stalno pozivali u boj za njihove besmislene ratove - ukratko, da je nacionalna drava bila politiki oblik kojega se protuslovlja nisu mogla podrazumijevati i proistiti ve jedino unititi. Meunarodna solidarnost bila je u stvari projekt za razaranje nacionalne drave i izgradnju nove globalne zajednice. Taj je proleterski program bio u pozadini esto ambicioznih taktikih definicija koje su komunistike i socijalistike stranke proizvodile tijekom jednoga stoljea njihove prevlasti nad proletarijatom.10 Ako je nacionalna drava

54

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

bila sredinja karika u lancu prevlasti i stoga ju je trebalo unititi, onda je nacionalni proletarijat imao prvenstveni zadatak da uniti sam sebe u onoj mjeri u kojoj ga odreuje nacija i tako izvue meunarodnu solidarnost iz zatvora u koji je zatvorena. Meunarodnu solidarnost trebalo je shvatiti ne kao in milosti ili ovjekoljublja za dobro drugih, plemenitu rtvu za drugu nacionalnu radniku klasu, ve kao primjereni i nerazdvojni oblik vlastite elje nacionalnoga proletarijata i njegove borbe za osloboenje. Proleterski internacionalizam izgradio je paradoksalan i moan politiki stroj koji je stalno prodirao s onu stranu granica i hijerarhija nacionalnih drava i pozicionirao utopijsku budunost samo na globalnom terenu. Danas trebamo jasno shvatiti da je prolo vrijeme takvoga proleterskoga internacionalizma. Meutim to ne porie injenicu da je koncept internacionalizma doista ivio meu masama i nataloio neku vrstu geolokih naslaga patnje i elje, uspomenu na pobjede i poraze, talog ideolokih napetosti i potreba. Nadalje, proletarijat u stvari danas sebe vidi ne samo meunarodnim ve [barem kao tendenciju] i globalnim. Mogli bismo doi u iskuenje i rei da je proleterski internacionalizam stvarno pobijedio u svjetlu injenice da su snage nacionalnih drava oslabile u nedavnom prijelazu prema globalizaciji i Imperiju, ali to bi bio udan i ironian pojam pobjede. Tonije bi bilo kazati, slijedei citat Williama Morrisa koji je posluio kao jedan od motoa ove knjige, da se ono za to se on borio dogodilo usprkos njegovoga poraza. Praksa proleterskoga internacionalizma najjasnije se izraavala u meunarodnim krugovima borbi. U tom su okviru [nacionalni] opi trajk i pobuna protiv [nacionalne] drave bili jedino zamislivi kao elementi komunikacije izmeu borbi i procesa osloboenja na meunarodnom polju. Od Berlina do Moskve, od Pariza do New Delhia, od Alira do Hanoja, od angaja do Dakarte, od Havane do New Yorka, te su borbe bile u suklau jedna s drugom tijekom cijeloga devetnaestoga i dvadesetoga stoljea. Jedan se krug gradio dok je vijest o pobuni kolala i primjenjivala se u svakom novom kontekstu upravo onako kako su u nekom ranijem dobu trgovaki brodovi prenosili vijest o pobuni robova od otoka na otok Karipskoga mora, palei nepopustljivi niz vatri koje se nisu mogle ugasiti. Da bi se oblikovao krug, primatelji poruka moraju biti sposobni prevoditi dogaaje na vlastiti jezik, prepoznati borbu kao vlastitu i tako pridodati kariku lancu. U nekim sluajevima taj je prijevod prilino sloen: kako su kineski intelektualci na prijelazu u dvadeseto stoljee, na primjer, mogli uti o protukolonijalnim borbama na Filipinima i Kubi i prevesti ih na jezik vlastitih revolucionarnih projekata. U drugim je sluajevima mnogo izravniji: kako se pokret tvornikoga vijea u Torinu neposredno nad-

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

55

ahnuo vijeu o boljevikoj pobjedi u Rusiji. Moda bi bilo bolje ne razmiljati o tim borbama kao povezanima jedna s drugom poput karika lanca, ve ih zamisliti kako komuniciraju poput virusa koji mijenja svoj oblik da bi u svakom kontekstu pronaao primjerenoga domaina. Ne bi bilo teko nacrtati kartu razdoblja krajnje jaine tih krugova. Prvi bi se val mogao vidjeti nakon 1848. kada je poelo politiko vrenje Prve internacionale, nastavljajui se 1880-ih i 1890-ih godina osnivanjem socijalistikih politikih i sindikalnih organizacija, a onda dolazei do vrhunca nakon Ruske revolucije 1905. godine i prvoga meunarodnoga kruga protuimperijalistikih borbi.11 Drugi se val podigao nakon Sovjetske revolucije 1917, nakon ega je slijedio meunarodni niz borbi koje je jedino mogao obuzdati faizam s jedne strane, a reapsorbirati New Deal i antifaistiki front s druge. I naposljetku postojao je i val borbi koji je poeo Kineskom revolucijom i nastavio se kroz afrike i latinoamerike oslobodilake borbe do eksplozija 1960-ih po cijelome svijetu. Ti su meunarodni krugovi borbi bili stvarni pokreta razvoja ustanova kapitala i procesa reformi i restrukturiranja.12 Proleterski, protukolonijalni i protuimperijalistiki internacionalizam, borba za komunizam, koji je bio iv u svim najsnanijim pobunjenikim dogaajima devetnaestoga i dvadesetoga stoljea, predvidio je i prefigurirao procese globalizacije kapitala i stvaranja Imperija. Na taj je nain stvaranje Imperija odgovor na proleterski internacionalizam. Nema niega dijalektikoga ili teleolokoga u tome to su masovne borbe predvidjele i prefigurirale kapitalistiki razvoj. Naprotiv, same su borbe iskazi stvaralatva elje, utopije proivljenoga iskustva, djelovanja povijesnosti kao potencijalnosti - ukratko, borbe su gola stvarnost res gestae. Neka vrsta teleologije gradi se samo nakon injenice, post festum. Borbe koje su prethodile globalizaciji i prefigurirale je bile su izraz snage ivoga rada koji se nastojao osloboditi od krutih teritorijaliziranih reima koji su mu nametnuti. Dok se takmii s mrtvim radom koji je protiv njega akumuliran, ivi rad uvijek nastoji razbiti nepomine teritorijalizirane strukture, nacionalne organizacije i politike osobe koje je dre u zatvoru. Sa snagom ivoga rada, njegovom uurbanom djelatnou i njegovom deteritorijalizirajuom eljom, taj proces raskida otvara sve prozore povijesti. Kada usvojimo stajalite djelatnosti mnotva, njegovu proizvodnju subjektivnosti i elje, moemo shvatiti kako je globalizacija, ukoliko upravlja stvarnom deteritorijalizacijom prijanjih struktura eksploatacije i nadzora, doista uvjet osloboenja masa. Ali kako se taj potencijal za osloboenje moe danas ostvariti? ivi li jo ta ista neobuzdana elja za slobodom koja je slomila i sahranila nacionalnu dravu i koja je odredila prijelaz prema Imperiju jo uvijek ivi ispod pepela sadanjice, pepela vatre

56

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

koja je progutala meunarodni proleterski subjekt koji se ostvarivao u obliku industrijske radnike klase? to je zauzelo mjesto toga subjekta? U kojemu je smislu ontoloko ukorjenjivanje novoga mnotva postalo pozitivan ili alternativan imbenik u oblikovanju globalizacije? Krtica i zmija Trebamo shvatiti da se duboko promijenio i sami subjekt rada i pobune. Sastav proletarijata se promijenio pa se tako mora i nae razumijevanje njega kao subjekta. U koncepcijskom smislu proletarijat shvaamo kao iroku kategoriju koja ukljuuje sve one kojih radnu snagu eksploatira kapitalistiki nain proizvodnje i reprodukcije i podvrgava je sebi.13 U prijanjoj eri kategorija proletarijata usredotoila se na industrijsku radniku klasu i povremeno je pod nju potpadala, a paradigmatiki lik ove potonje bio je muki tvorniki radnik. Ta je industrijska radnika klasa dobijala esto vodeu ulogu ispred drugih likova radne snage [kao to je seljaka radna snaga] kako u ekonomskim analizama tako i politikim pokretima. Danas je ono to radnika klasa ima gotovo sasvim iezlo. Ona nije prestala postojati, ali je izgubila svoj povlateni poloaj u kapitalistikoj ekonomiji i svoj hegemonistiki poloaj u klasnom sastavu proletarijata. Proletarijat nije ono to je bio, ali to ne znai da je nestao. To prije znai da smo jo jednom suoeni s analitikom zadaom shvaanja novoga sastava proletarijata kao klase. injenica to pod kategorijom proletarijata podrazumijevamo sve one koje kapitalistika prevlast eksploatira ne upuuje na to da je proletarijat homogena ili istovrsna jedinica. Njega doista presijecaju u raznim pravcima razlike i slojevitosti. Neka radna snaga je plaena, neka nije; neka radna snaga je ograena tvornikim zidovima, druga je rasprena po neomeenom drutvenom terenu; neka radna snaga je ograniena na osam sati dnevno i etrdeset sati tjedno, neka se proiruje na cijeli ivotni vijek; nekoj radnoj snazi priznaju minimalnu vrijednost, neku uzdiu na pijedestal kapitalistike ekonomije. Tvrdit emo [u dijelu 3.4] da meu raznim likovima danas aktivne proizvodnje, lik nematerijalne radne snage [ukljuen u komunikacije, suradnju i proizvodnju i reprodukciju afekata] zauzima sve vie sredinje mjesto kako u shemi kapitalistike proizvodnje tako i u sastavu proletarijata. Nae je stajalite pri tome da su sve te razliite vrste radne snage podvrgnute kapitalistikoj disciplini i kapitalistikim odnosima u proizvodnji. Ta injenica da je proletarijat unutar kapitala i da ga podupire odreuje ga kao klasu. Trebamo konkretnije pogledati oblik borbi u kojima novi proletarijat izraava svoje elje i potrebe. U zadnje pola stoljea, a osobito u dva desetljea

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

57

izmeu 1968. i pada Berlinskoga zida, preobrazba proleterskih borbi pratila je restrukturiranje i globalno irenje kapitalistike proizvodnje. Kao to smo rekli, izgleda da danas vie ne postoji slika meunarodnoga kruga borbi zasnovanima na komunikaciji i prevoenju zajednikih elja radne snage u pobunu. Meutim, injenica to je taj krug kao specifini oblik skupa borbi iezao, ne otvara ponor. Naprotiv, moemo prepoznati snane dogaaje na svjetskoj pozornici koji otkrivaju kako mnotvo odbija eksploataciju i koji signaliziraju novu vrst proleterske solidarnosti i ratobornosti. Razmotrimo najradikalnije i najsnanije borbe zadnjih godina dvadesetoga stoljea: dogaaje na trgu Tijenanmen 1989, Intifadu protiv izraelskih dravnih vlasti, pobunu Los Angelesu 1992, ustanak u Chiapasu koji je poeo 1994, kao i niz trajkova koji je paralizirao Francusku u prosincu 1995, te one koji su u dobroj mjeri onesposobili Junu Koreju 1996. godine. Svaka od tih borbi bila je specifina i zasnovana na izravnim regionalnom problemima tako da ih se nikako nije moglo povezati u globalni lanac pobune. Nijedan od tih dogaaja nije nadahnuo krug borbi, jer se elje i potrebe koje su oni izraavali nisu mogle prevesti u razliite kontekste. Drugim rijeima, [potencijalni] revolucionari u drugim dijelovima svijeta nisu mogli uti za dogaaje u Pekingu, Nabulus, Los Angelesu, Chiapasu, Parizu ili Seulu i odmah ih prepoznati kao vlastite borbe. Nadalje, te borbe ne samo to nisu uspjele komunicirati s drugim kontekstima, ve im je nedostajala i lokalna komunikacija, pa su tako esto imali vrlo kratko trajanje tamo gdje su nastali, izgarajui u hipu. To je svakako jedan od sredinjih i najhitnijih politikih paradoksa naega vremena: u naem mnogo slavljenom dobu komunikacije, borbe je postalo nemogue komunicirati. Paradoks nemogunosti komunikacije krajnje nam oteava da shvatimo i izrazimo novu mo to su je uspostavile nove borbe. Moramo biti sposobni shvatiti da ono to su te borbe izgubile u svojoj irini, trajanju i mogunosti komunikacije dobile su na intenzitetu. Moramo biti sposobni shvatiti da, iako su se sve te borbe usmjerile prema vlastitim mjesnim i neposrednim okolnostima, one su ipak postavile probleme nadnacionalne vanosti, probleme koji su svojstveni novom liku imperijalne kapitalistike regulacije. U Los Angelesu, na primjer, probleme su potakli mjesna rasna neprijateljstva i obrasci drutvenog i ekonomskog iskljuenja koji su u mnogom pogledu svojstveni [post]urbanom teritoriju, ali ti su dogaaji skoro odmah lansirani na opoj razini kao izraz odbijanja postfordovskoga reima drutvenoga nadzora. Poput Intifade u odreenom smislu, nemiri u Los Angelesu pokazali su kako su propast fordistikih reima pogaanja i mehanizama drutvenog posredovanja uinili upravljanje rasno i drutveno razliitim teritorijima velikih gradova i

58

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

stanovnitvom tako oteanim. Kraa roba i paljenje imovine nisu samo bili metafore ve stvarno globalno stanje pokretljivosti i labilnosti drutvenih posredovanja.14 I u Chiapasu, pobuna se usredotoila prvenstveno na probleme od lokalne vanosti: probleme iskljuenja i nedostatka predstavljanja specifinog za meksiko drutvo i meksiku dravu, koji su u odreenoj mjeri dugo bili zajedniki rasnim hijerarhijama u veem dijelu Latinske Amerike. Meutim, zapatisika pobuna bila je i neposredna borba protiv drutvenoga reima to ga je nametnula NAFTA, te openitije, sustavnoga iskljuenja i potinjenosti u regionalnoj izgradnji svjetskoga trita.15 Naposljetku, poput onih u Seulu, masovni trajkovi u Parizu i po cijeloj Francuskoj krajem 1995. godine, usmjerili su se prema specifinim lokalnim i nacionalnim pitanjima radne snage [kao to su penzije, nadnice i nezaposlenost], ali ta je borba bila odmah prepoznata kao oito osporavanje nove drutvene i ekonomske konstitucije Imperija. Francuski trajkovi pozivali su iznad svega na novi pojam javnoga, novu izgradnju javnoga prostora protiv neoliberalnih mehanizama privatizacije koji su vie manje posvuda pratili projekt kapitalistike globalizacije.16 Moda su upravo zbog toga to je sve te borbe nemogue komunicirati i tako onemoguene vodoravno putovati u obliku kruga, one, umjesto toga, prisiljene skakati okomito i odmah dodirnuti globalnu razinu. Moramo biti sposobni shvatiti da to nije pojava novoga kruga meunarodnih borbi, ve nova kvaliteta drutvenih pokreta. Moramo biti sposobni shvatiti, drugim rijeima, nove osobine koje sve te borbe predstavljaju, usprkos njihovoj radikalnoj razliitosti. Prvo, svaka borba, iako vrsto ukorijenjena u mjesnim uvjetima, odmah iskae na globalnu razinu i napada imperijalnu konstituciju u njenoj openitosti. Drugo, sve borbe unitavaju tradicionalne razlike izmeu ekonomske i politike borbe. Te borbe su istodobno ekonomske, politike i kulturne - pa su stoga one biopolitike borbe, borbe za oblik ivota. One su konstitutivne borbe koje stvaraju nove javne prostore i nove oblike zajednice. Moramo biti sposobni shvatiti sve to ali to nije tako lako. Moramo u stvari priznati da nas, ak kada pokuamo individualizirati stvarnu novinu tih stanja, stalno ometa utisak da su te borbe uvijek ve stare, zastarjele i anahronistike. Borbe na trgu Tijenanmen govorile su jezikom demokracije koji je ve dugo zastario; gitare, povezi na glavi, atori i parole sliile su na neujni odjek Berkeleya iz 1960-ih. I nemiri u Los Angelesu sliili su podrhtavanju tla nakon potresa rasnih sukob koji su potresli Sjedinjene Drave 1960-ih godina. trajkovi u Parizu i Seulu izgledali su kao da nas vraaju u eru veletvornikog radnitva, kao da su posljednji izdisaj radnike klase na umoru. Sve te borbe, koje pruaju

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

59

stvarno nove elemente, od poetka izgledaju ve zastarjele - upravo zbog toga to ne mogu komunicirati, jer se njihovi jezici ne mogu prevoditi. Te borbe ne mogu komunicirati usprkos toga to su nairoko predstavljene u medijima, na televiziji, internetu i svim drugim medijima koji se mogu zamisliti. Jo se jednom suoavamo s paradoksom nemogunosti komunikacije. Svakako moemo prepoznati prve prepreke koje koe komunikaciju borbi. Jedna od tih prepreka je odsustvo zajednikoga neprijatelja protiv kojega su borbe usmjerene. Peking, Los Angeles, Nablus, Chiapas, Pariz, Seul: sve te situacije izgledaju krajnje konkretno, ali u stvari sve one izravno napadaju globalni poredak Imperija i trae stvarnu alternativu. Stoga je bitna politika zadaa pojasniti narav zajednikoga neprijatelja. Druga prepreka, koja prati prvu, je ta to ne postoji zajedniki jezik borbi koji bi mogao prevesti konkretan jezik svake od njih na kozmopolitski jezik. Borbe u drugim dijelovima svijeta, pa ak i nae borbe, kao da su pisane nerazumljivim stranim jezikom. I to ukazuje na vanu politiku zadau: stvoriti novi zajedniki jezik koji olakava komunikaciju, kao to su to inili jezici antimperijalizma i proleterskoga internacionalizma za borbe prethodnoga doba. Moda to treba biti nova vrsta komunikacije koja funkcionira ne na osnovi slinosti ve na osnovi razlika: komunikacija singularnosti. Prepoznavanje zajednikoga neprijatelja i izmiljanje zajednikoga jezika borbi svakako su vane politike zadae, i mi emo ih podupirati u ovoj knjizi kolikogod moemo, ali nam intuicija govori da ta vrsta analiza na kraju ne uspijeva shvatiti stvarni potencijal koje te nove borbe imaju. Drugim rijeima, naa nam intuicija govori da model vodoravnoga oblikovanja borbi u krugu vie nije primjeren da prepozna nain na koji suvremene borbe zadobivaju globalno znaenje. Takav nam model, u stvari, onemoguuje da vidimo stvarni novi potencijal. Marx je pokuao razumjeti stalnost kruga proleterskih borbi koje su se vodile u Europi u devetnaestom stoljeu kao sliku krtice i njezinih podzemnih tunela. Marxova krtica izala bi na povrinu u vremenima otvorenoga klasnoga sukoba i onda bi se opet povukla u podzemlje - ne da bi pasivno prespavala zimski san ve da bi rovala svoje tunele, kreui se zajedno s vremenom, probijajui se prema naprijed s povijeu tako da bi u pravo vrijeme [1830, 1848, 1870] opet izbila na povrinu. Dobro ukopana stara krtica! 17 Dakle, mi sumnjamo da je Marxova stara krtica konano umrla. Izgleda nam, u stvari, da su u suvremenom prolazu prema Imperiju, beskonana valovita gibanja zmije zamijenila izgraene tunele krtice.18 Dubine modernog svijeta i njegovi podzemni prolazi postali su suvini u postmodernsti. Dananje borbe neujno

60

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

puze preko tih niskih, imperijalnih krajobraza. Moda je nemogunost komunikacije borbi, nedostatak dobro izgraenih tunela komunikacija, u stvari snaga a ne slabost - snaga jer su svi pokreti izravno prevratniki u sebi samima i ne ekaju na nikakvu vanjsku pomo ili proirenje koji bi jamili njihovu uinkovitost. Moda svaka pojedinana toka pobune moe biti utoliko snanija ukoliko kapital proiruje svoje globalne mree proizvodnje i nadzora. Jednostavnim skupljanjem vlastitih snaga, usredotoujui svoje energije u napeti i zbijeni navoj, te zmijolike borbe udaraju izravno u najvie oblike imperijalnoga poretka. Imperij predstavlja povrinski svijet a njegovom virtualnom sreditu mogue je neposredno pristupiti iz bilo koje toke diljem povrine. Kad bi te toke inile neto poput novoga kruga borbi, bio bi to krug to ga ne bi odredilo komunikativno proirenje borbi ve prije njihova pojedinana pojava, jakost koja ih obiljeava jednu po jednu. Ukratko tu novu fazu odreuje injenica da se te borbe ne povezuju vodoravno, ve svaka od njih odskae okomito, izravno prema virtualnom sreditu Imperija. Sa stajalita revolucionarne tradicije, netko bi mogao primijetiti da je upravo sposobnost da se raspori najslabija karika imperijalistikoga lanca obiljeavala taktiki uspjeh revolucionarnih radnji u devetnaestom i dvadesetom stoljeu, da je to abeceda revolucionarne dijalektike, pa bi prema tome izgledalo da dananje stanje nije naroito obeavajue. Svakako je tono da zmijolike borbe kojima danas prisustvujemo ne pokazuju nikakvu jasnu revolucionarnu taktiku, ili su moda sasvim nerazumljive sa stajalita taktike. S obzirom da se suoavamo s nizom jakih prevratnikih drutvenih pokreta koji napadaju najvie razine imperijalne organizacije, moda vie nije korisno insistirati na staroj razlici izmeu strategije i taktike. U konstituciji Imperija nema vie vanjskoga moi pa prema tome ni slabih karika - ako pod slabom karikom podrazumijevamo vanjsku toku gdje su oblici globalne moi ranjivi.19 Svaka borba, da bi postala znaajna, mora udariti u srce Imperija, u njegovu snagu. Meutim ta injenica ne daje prvenstvo nijednom zemljopisnom predjelu, kao da bi samo drutveni pokreti u Washingtonu, enevi ili Tokiju mogli napasti srce Imperija. Naprotiv, izgradnja Imperija i globalizacija ekonomskih i kulturnih odnosa znai da se virtualno sredite Imperija moe napasti iz bilo koje toke. Stoga su taktike zaokupljenosti stare revolucionarne kole nestale u nepovrat. Jedina strategija dostupna tim borbama je ona konstitutivne protumoi koja se pojavljuje u unutarnjosti Imperija. Oni koji teko prihvaaju novinu i revolucionarni potencijal toga novoga stanja sa stajalita samih borbi mogu ih lake prepoznati sa stajalita imperijalne moi koja je prisiljena reagirati na te borbe. ak kada te borbe postaju

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

61

mjesta zatvorena za komunikaciju, one su istovremeno manijako sredite kritike pozornosti Imperija.20 One su obrazovne lekcije u razredu administracije i prostorijama vlasti - lekcije koje zahtijevaju represivna sredstva. Prva lekcija je da se ti dogaaji ne mogu ponavljati ako se procesi kapitalistike globalizacije nastavljaju. Meutim, te borbe imaju vlastitu jakost, vlastitu specifinu teinu, a tovie one su imanentne postupcima i razvoju imperijalne moi. One potiu i podravaju same procese globalizacije. Imperijalna mo apue imena borbi kako bi ih uljuljala u pasivnost, kako bi o njima stvorila tajanstvenu sliku, ali najvanije od svega kako bi otkrila koji su procesi globalizacije mogui a koji nisu. Na taj proturjean i paradoksalan nain imperijalni procesi globalizacije preuzimaju te dogaaje prepoznavajui ih istovremeno kao ogranienja i prilike da se ponovo kalibriraju vlastita sredstva Imperija. Procesi globalizacije ne bi postojali ili bi se zaustavili kada ih ne bi stalno istovremeno obuzdavale i poticale eksplozije mnotva koje djeluju neposredno na najvie razine imperijalne moi. Dvoglavi orao Simbol Austrougarskoga carstva, dvoglavi orao, mogao bi primjereno poetno predstavljati suvremeni oblik Imperija. Ali dok su u prijanjem simbolu dvije glave gledale prema vani kako bi naznaile relativnu neovisnost i miroljubivi suivot pojedinih teritorija, u naem bi sluaju dvije glave trebale biti okrenute prema unutra tako da jedna napada drugu. Prva glava imperijalnoga orla je pravna struktura i konstituirana mo koju je izgradio stroj biopolitikog zapovijedanja. Pravni proces i imperijalni stroj uvijek su izvrgnuti protuslovljima i krizi. Red i mir - istaknute vrijednosti koje Imperij predlae - nikada se ne mogu postii ali ih on svejedno stalno ponovo predlae. Pravni proces konstituiranja Imperija proivljava tu stalnu krizu koju smatraju [barem najvei teoretiari] cijenom njegovoga razvoja. Meutim, uvijek postoji viak. Stalno irenje Imperija i neprestani pritisak da se to vie priblii sloenosti i dubini biopolitike sfere prisiljava imperijalni stroj da, dok prividno rjeava jedan sukob, stalno otvara druge. On ih pokuava uiniti primjerenima svojemu projektu, ali oni se jo jednom pokazuju neprimjerenima, sa svim elementima novoga terena pokretnoga u prostoru i elastinoga u vremenu. Druga glava imperijalnoga orla je pluralno mnotvo proizvodnih, stvaralakih subjektivnosti globalizacije koje su nauile ploviti po tome ogromnome moru. One su u stalnom pokretu i oblikuju konstelacije singularnosti i dogaaja koje nameu sustavu stalni globalni prerazmjetaj. Taj

62

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

stalni pokret moe biti zemljopisni, ali on se moe i odnositi na promjene oblika i procese mijeanja i hibridizacije. Odnos izmeu sustava i vansustavnih pokreta ne moe se otupiti nikakvom logikom poklapanja u toj stalno promjenjivoj atopiji.21 ak su i vansustavni elementi to ih proizvodi novo mnotvo u stvari globalne sile koje ne mogu imati srazmjerni odnos, pa ak ni obrnuti, sa sustavom. Svaki pobunjeniki dogaaj koji izbija unutar poretka imperijalnoga sustava izaziva ok za sustav u njegovoj cjelini. S toga je stajalita institucionalni oblik u kojemu ivimo obiljeen svojom radikalnom sluajnou i neizvjesnou, ili u stvari nepredvidljivou sljedova dogaaja - sljedova koji su uvijek vremenski krai ili zbijeniji pa tako i sve manje podloni nadzoru.22 Imperiju je sve tee uplitati se u nepredvidljive vremenske sljedove dogaaja kada oni ubrzavaju svoju vremenitost. Najvaniji vid koje su te borbe pokazale mogu biti iznenadna ubrzavanja, esto kumulativna, koja mogu postati praktiki istovremena, eksplozije koje otkrivaju istinski ontoloku mo i nepredvidljivi napad na najosjetljivije ravnotee Imperija. Upravo kao to Imperij u uprizorenju svoje sile stalno odreuje sustavna preustrojavanja, tako se i novi oblici otpora konstituiraju putem sljedova borbenih dogaaja. To je jo jedno temeljno obiljeje postojanja dananjega mnotva, unutar Imperija i protiv Imperija. Novi oblici borbe i nove subjektivnosti stvaraju se u spletu dogaaja, u univerzalnom nomadstvu, u opoj mjeavini i hibridizaciji pojedinaca i naroda i u tehnolokim preobrazbama imperijalnoga biopolitikoga stroja. Ti se novi oblici i subjektivnosti stvaraju zbog toga to, iako su borbe doista protusustavne, one se ne postavljaju iskljuivo protiv imperijalnoga sustava - one nisu jednostavno negativne sile. One takoer izraavaju, hrane i pozitivno razvijaju vlastite konstitutivne projekte; one rade u smjeru oslobaanja ivoga rada, stvaranja konstelacija monih singularnosti. Taj konstitutivni vid pokreta mnotva, u svojim bezbrojnim licima, stvarno je pozitivno podruje povijesne izgradnje Imperija. To nije historicistika pozitivnost ve naprotiv pozitivnost res gestae mnotva, antagonistika i stvaralaka pozitivnost. Deteritorijalizirajua mo mnotva je proizvodna snaga koja odrava Imperij i u isto vrijeme sila koja poziva na njegovo nuno unitenje. Meutim, na ovom mjestu trebamo priznati da se naa metafora slama i da dvoglavi orao nije stvarno primjereno predstavljanje odnosa izmeu Imperija i mnotva jer ona postavlja to dvoje na istu razinu i stoga ne prepoznaje stvarne hijerarhije i diskontinuitete koji odreuju njihov odnos. S jednoga motrita Imperij razvidno stoji iznad mnotva i podvrgava ga vladavini svoga sveprisutnoga stroja, kao novoga Levijatana. Meutim u isto vrijeme, s motrita

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

63

drutvene proizvodnje i stvaralatva, s onoga to nazivamo ontolokim motritem, hijerarhija je obrnuta. Mnotvo je stvarna proizvodna snaga naega drutvenoga svijeta, dok je Imperij puki aparat prisile koji ivi samo na ivotnoj snazi mnotva - kao to bi Marx rekao, vampirski reim akumuliranoga mrtvoga rada koji preivljava samo tako to sie krv ivoga. Kada jednom usvojimo to ontoloko stajalite moemo se vratiti pravnom okviru koji smo ranije istraivali i prepoznati razloge stvarnoga manjka koji ometa prijelaz iz meunarodnoga javnoga prava na novo javno pravo Imperija, to jest, novi koncept prava koji odreuje Imperij. Drugim rijeima, osjeaj promaenosti i stalna nestabilnost koji prate imperijalno pravo kad ono pokuava unititi stare vrijednosti koje su sluile kao referentne toke za meunarodno javno pravo [nacionalne drave, meunarodni vestfalski poredak, Ujedinjeni narodi i tako dalje] zajedno s takozvanom uzvitlanou koja prati taj proces, sve su to simptomi upravo ontolokoga manjka. Izgleda da je imperijalna mo liena svakoga stvarnoga tla ispod sebe dok gradi svoj supranacionalni oblik, ili, bolje reeno, nedostaje joj motor koji je pokree. Vladavinu biopolitikoga imperijalnoga konteksta stoga treba u prvom redu shvatiti kao prazni stroj, spektakularan stroj, parazitski stroj. Stvaralaki pokret mnotva namee konstituiranju Imperija novi osjeaj bia, ili je pak on stvarno prisutan u tom procesu kao alternativna paradigma. On je imanentan Imperiju i potie njegovo konstituiranje, ne kao negativna vrijednost koja stvara pozitivnu ili bilo kakav slian dijalektiki rasplet. On prije djeluje kao potpuno pozitivna snaga koja gura vladajuu mo prema apstraktnom i praznom sjedinjenju prema kojemu se on pojavljuje kao izrazita alternativa. S toga motrita, kada se konstituirana mo Imperija pojavljuje kao puko liavanje bia i proizvodnje, kao jednostavni apstraktni i prazni trag konstitutivne moi mnotva, onda emo uspjeti prepoznati stvarno stajalite za nau analizu. To je stajalite koje je istovremeno strateko i taktiko, kada to dvoje nije vie razliito.

politiki manifest
U izvanrednom tekstu napisanome tijekom razdoblja osame, Louis Althusser ita Machiavellia i postavlja sasvim razumno pitanje treba li Vladara smatrati politikim manifestom.01 Kako bi odgovorio na to pitanje Althusser najprije pokuava odrediti oblik manifesta kao posebnog tekstualnoga anra usporeujui osobine Vladara s onima paradigmatikoga politikoga manifesta, Marx i Engelsovog Manifesta Komunistike partije. On nalazi izmeu ta

64

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

dva dokumenta neospornu strukturalnu slinost. U oba teksta oblik argumenta sastoji se od potpuno specifine aparature [dispozitiva] koja uspostavlja osobiti odnos izmeu diskursa i njegovog objekta i izmeu diskursa i njegovog subjekta [str. 55] U oba sluaja politiki diskurs raa se iz proizvodnoga odnosa izmeu subjekta i objekta, iz injenice da je sam taj odnos samo stajalite res gestae, samokonstituirajua kolektivna radnja upravljena prema svome cilju. Ukratko, razvidno izvan tradicije politike znanosti [bilo u njezinom klasinom obliku, koji je u stvari bio analiza oblika vlasti, ili u njezinom suvremenom obliku, koji vodi prema znanosti upravljanja], manifesti Machiavellia i Marxa i Engelsa odreuju politiko kao pokret mnotva a cilj odreuju kao samoproizvodnju subjekta. Tu nailazimo na materijalistiku teleologiju. Usprkos toj vanoj slinosti, nastavlja Althusser, razliitosti izmeu ta dva manifesta su znaajne. Prva razliitost sastoji se u injenici to u Machiavellievom projektu postoji neminovna razlika izmeu subjekta [mnotva] i objekta [vladara i slobodne drave], dok se u Marx-Engelsovom tekstu subjekt koji odreuje stajalite teksta [moderni proletarijat] i objekt [komunistika partija i komunizam] zamiljaju kao suprisutni na takav nain da rastua organizacija ovoga prvoga izravno povlai za sobom stvaranje ovoga drugoga. Razlika izmeu subjekta i objekta navodi Machiavellia u Vladaru da ide u potragu za demokratskim aparatom sposobnim da povee subjekt s objektom. Drugim rijeima, dok Marx-Engelsov manifest zacrtava pravocrtnu i nunu uzronost, Machiavelliev tekst prije postavlja projekt i utopiju. Althusser naposljetku priznaje da oba teksta uinkovito izdiu teoretski prijedlog na razinu prakse; oba pretpostavljaju sadanjost kao praznu za budunost, vide pour le futur [str. 62], a u tom otvorenom mjestu oni uspostavljaju imanentni in subjekta koji predstavlja novi poloaj bia. Meutim, je li taj izbor polja imanentnosti dovoljan da odredi manifestni oblik koji bi bio nain politikoga diskursa primjeren pobunjenikom subjektu postmodernosti? Postmoderno stanje je izrazito paradoksalno kada ga razmatramo sa biopolitikoga stajalita - to jest shvaenoga kao neprekinuti krug ivota, proizvodnje i politike kojima globalno vlada kapitalistiki nain proizvodnje. S jedne strane, u tom stanju sve snage drutva aktiviraju se kao proizvodne snage; ali s druge strane, te iste snage podvrgnute su globalnoj prevlasti koja je stalno sve apstraktnija pa prema tome slijepa za smisao sredstava za reprodukciju ivota. U postmodernosti se kraj povijesti uinkovito namee, ali na takav nain da se sve snage ovjeanstva pozivaju da doprinosu globalnoj reprodukciji rada, drutva i ivota. U tom okviru, politika [kada je shvatimo kao upravu i upravljanje] gubi svu svoju prozirnost. Putem svojih institucionalnih

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

65

procesa normalizacije, mo skriva prije nego to otkriva i tumai odnose koji obiljeavaju njezin nadzor nad drutvom i ivotom. Kako se revolucionarni politiki diskurs moe ponovo aktivirati u takvom stanju? Kako on moe zadobiti novu vrstou i ispuniti neki mogui manifest novom materijalistikom teleologijom? Kako moemo izgraditi sredstvo koje e povezati subjekt [mnotvo] i objekt [kozmopolitiko osloboenje] unutar postmodernosti? Razvidno je da se to ne moe postii, ak ako potpuno prihvatimo argument polja imanentnosti, pukim oponaanjem naznaka to ih nudi MarxEngelsov manifest. U hladnoj spokojnosti postmodernosti, ono to su Marx i Engels vidjeli kao suprisutnost proizvodnoga subjekta i procesa osloboenja krajnje je nezamislivo. Pa ipak, izgleda da rijei Machiavellievoga manifesta poprimaju novu suvremenost s naega postmodernog stajalita. Ako malo nategnemo analogiju s Machiavelliem, mogli bismo ovako postaviti problem: Kako e proizvodni rad raspren po raznim mreama pronai sredite? Kako moe materijalna i nematerijalna proizvodnja mozgova i tijela mnogih pronai opi smisao i pravac, ili bolje reeno, kako moe nastojanje da se premosti razlika izmeu stvaranja mnotva kao subjekta i konstituiranja demokratskoga politikoga aparata pronai svoga vladara? Meutim, ta je analogija naposljetku nedostatna. U Machiavellievom vladaru ostaje utopijsko stanje koje udaljuje projekt od subjekta i koje, usprkos radikalnoj imanentnosti metode, povjerava politiku funkciju na viu ravan. Nasuprot tome, svako postmoderno osloboenje mora se postii unutar ovoga svijeta, na ravni imanentnosti, bez mogunosti bilo ega vanjskoga, pa ak ni utopijskoga. Danas uope nije jasan oblik u kojemu bi se politiko trebalo izraziti kao subjektivnost. Rjeenje toga problema trebalo bi protkati subjekt i objekt projekta, postaviti ih u odnos imanentnosti jo dublji od onoga to su ga postigli Machiavelli ili Marx i Engels; drugim rijeima, postaviti ih u proces samoproizvodnje. Moda trebamo ponovo izmisliti pojam materijalistike teleologije koji je Spinoza proklamirao u zoru modernosti kada je tvrdio da prorok proizvodi vlastiti narod.02 Moda bismo zajedno sa Spinozom trebali prepoznati proroansku elju kao neodoljivu i tim moniju to je vie poistovjeujemo s mnotvom. Uope nije razvidno da ta proroanska funkcija moe uinkovito ispuniti nae politike potrebe i poduprijeti mogui manifest postmoderne revolucije protiv Imperija, ali neke su analogije i paradoksalne koincidencije doista upadne. Na primjer, dok Machiavelli predlae da projekt izgradnje novoga drutva odozdo zahtijeva oruje i novac i insistira da ih moramo traiti izvana. Spinoza odgovara: Zar ih ve ne posjedujemo? Zar se nuno oruje ne nalazi upravo unutar stvaralake i proroanske moi mnotva? Moda i mi, smjestivi se

66

POLITIKA KONSTITUCIJA SADANJOSTI

unutar revolucionarne elje postmodernosti, moemo za njim odgovoriti: Zar ve ne posjedujemo oruje i novac? Vrsta novca za koju Machiavelli insistira da je nuna moda lei u proizvodnosti mnotva, izravnog aktera biopolitike proizvodnje i reprodukcije. Vrsta oruja moe se nai u potencijalu mnotva da sabotira i uniti vlastitiom proizvodnom snagom parazitski poredak postmodernog zapovijedanja. Danas manifest, politiki diskurs treba teiti da ispuni Spinozinu proroansku funkciju, funkciju imanentne elje koja organizira mnotvo. Naposljetku tu nema nikakvoga determinizma ili utopije: to je prije radikalna protumo, ontoloki utemeljena ne na nikakvoj vide pour le futur ve na stvarnoj aktivnosti mnotva, njegovom stvaranju, proizvodnji i moi - materijalistikoj teleologiji.

ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA

67

PUTOVI SUVERENOSTI

2.1 DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

Bilo da potvrujete nepogreivost i izvodite suverenost iz nje ili da postavite najprije suverenost i iz nje izvodite nepogreivost, prisiljeni ste u oba sluaja prepoznati i odobriti apsolutnu mo. A isti se rezultat namee bilo putem prisile vlada ili razloga filozofa, bilo da uinite suverenim narod ili kralja. franois guizot

U Beu poetkom dvadesetoga stoljea, u romanu Roberta Musila ovjek bez svojstava , prosvijeeni plemi, grof Leinsdorf, odgonetava sloenosti modernosti ali se zaustavlja pred sredinjim paradoksom. Jo uvijek ne razumijem sljedee:, kae on, To to ljudi trebaju voljeti jedni druge, i to ih vrsta ruka vlasti prisiljava da to ine, nije nita novo. Stoga zato bi to odmah bio sluaj ili/ili? 01 Za filantrope Musilova svijeta postoji sukob u sreditu modernosti izmeu, s jedne srane, imanentnih snaga elje i pridruivanja, ljubavi prema zajednici, i s druge strne, jake ruke sveprisutne vlasti koja namee i provodi red na drutvenom polju. Tu napetost trebala je razrijeiti, ili barem posredovati, suverenost drave, a ipak ona stalno izbija na povrinu kao pitanje ili/ili: sloboda ili suanjstvo, osloboenje elje ili njezino podjarmljenje. Grof Leinsdorf lucidno utvruje protuslovlje koje se protee tijekom cijele evropske modernosti i lei u sreditu modernog pojma suverenosti. Ako slijedimo oblik pojma suverenosti kroz razne razvojne tijekove u modernoj evropskoj filozofiji moi emo shvatiti da Evropa i modernost nisu ni sjedinjujua ni miroljubiva zdanja, ve su ih od samoga poetka obiljeavali borba, sukob i zloin. Prepoznajemo tri trenutka u konstituiranju evropske modernosti koji oblikuju poetnu sliku modernog

DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

71

pojma suverenosti: prvo, revolucionarno otkrie ravni imanentnosti; drugo, reakcija protiv tih imanentnih sila i kriza u obliku vlasti, i tree, djelomino i privremeno razrjeenje te krize oblikovanjem moderne drave kao locusa suverenosti koji prevladava i posreduje ravan imanentnih sila. U tom kretanju sama evropska modernost postaje sve vie neodvojiva od naela suverenosti. Pa ipak, kao to se grof Leinsdorf ali, ak na najvioj toki modernosti poetna napetost stalno probija u svoj svojoj estini. Moderna suverenost je evropski pojam u smislu da se on prvenstveno razvio u Evropi usklaujui se s evolucijom same modernosti. Taj je koncept funkcionirao kao ugaoni kamen izgradnje eurocentrizma. Iako je moderna suverenost proizala iz Evrope, ona je nastala i razvila se velikim dijelom putem odnosa Evrope s vanjskim svijetom, a osobito putem njezinoga kolonijalnoga projekta i otpora koloniziranih. To znai da se moderna suverenost pojavila kao pojam evropske reakcije i evropske prevlasti kako unutar tako i izvan njezinih granica. One su dva istovremena i komplementarna lica jednoga razvoja unutar Evrope i evropske prevlasti nad svijetom. Revolucionarna ravan imanentnosti Sve je poelo revolucijom. U Evropi, izmeu 1200. i 1600. godine diljem razdaljina koje su jedino trgovci i vojske mogle premostiti i koje je samo izum tiska mogao kasnije spojiti, dogodilo se neto izvanredno. Ljudi su sebe proglasili gospodarima vlastitih ivota, stvaraocima gradova i povijesti i izumiteljima nebesa. Oni su naslijedili dualistiku svijest, hijerarhijsku viziju drutva i metafiziku zamisao znanosti; ali oni su prenijeli buduim naratajima eksperimentalnu zamisao znanosti, konstitutivni pojam povijesti i gradova, a oni su se postavili kao imanentno podruje znanja i djelovanja. Misao toga poetnoga razdoblja, koja je istovremeno nastala u politici, znanosti, umjetnosti, filozofiji i teologiji, pokazuje radikalnost snaga na djelu u modernosti. esto se govori da korijeni evropske modernosti potjeu iz svjetovnoga procesa koji je zanijekao boansku transcendentnu vlast nad svjetovnim poslovima. Taj je proces svakako bio vaan, ali po naemu miljenju bio je to samo simptom prvenstvenoga dogaaja modernosti: potvrde moi ovoga svijeta, otkrie ravni imanentnosti. Omne ens habet aliquod esse proprium - svaka cjelina ima jedinstvenu bit.02 Duns Scotusova tvrdnja potkopava srednjovjekovni pojam bia kao predmeta analogijske, pa prema tome dualistike, predikacije - bia jednom nogom u ovome svijetu a drugom u

72

PUTOVI SUVERENOSTI

transcendentnom podruju. Nalazimo se na poetku etrnaestoga stoljea, usred trzavica kasnoga srednjega vijeka. Duns Scotus govori svojim suvremenicima da se zbrka i dekadencija njihova doba mogu izlijeiti samo preusmjerenjem misli prema singularnosti bia. Ta singularnost nije prolazana niti sluajna ve ontoloka. Snagu te tvrdnje i uinak koji je imala na misao toga razdoblja, pokazao je odgovor Dantea Alighierija na nju, tisuu milja podalje od britanskoga sjevera Dunsa Scotusa. Ta singularna mo je snana, pisao je Dante , u tome to je to poticaj da se uini aktualnom totam potentiam intellectus possibilis - sva mo moguega intelekta.03 Na pozornici roenja evropske modernosti, ovjeanstvo je otkrilo svoju mo u svijetu i ukljuilo to dostojanstvo u novu svijest o razumu i mogunosti. U petnaestome su stoljeu brojni pisci pokazali koherentnost i revolucionarnu originalnost toga novoga imanentnoga ontolokoga znanja. Dopustite nam da jednostavno citiramo tri reprezentativna glasa. Prvi je Nikola Kuzanski: Spekulacija je kretanje intelekta od quia est prema quid est; a kako je quid est beskonano udaljen od quia est, to se kretanje nee nikada zavriti. A to je vrlo ugodno kretanje, jer je to sam ivot intelekta; u toj injenici takvo kretanje nalazi svoje zadovoljstvo, jer njegov pokret ne izaziva umor ve prije svega svjetlo i toplinu.04 Drugi je Pico della Mirandola: Kada zamiljate Boga kao ivo i sveznajue bie, uvjerite se prije svega da taj ivot i to znanje shvaate kao lieni svake nesavrenosti. Zamislite znanje koje zna sve na najsavreniji nain; a tome dodajte da znalac zna sve po samome sebi, tako da on nema potrebe traiti izvan sebe, to bi ga uinilo nesavrenim.05 Na taj nain Pico della Mirandola, ne zamiljajui udaljenoga, transcendentnoga Boga, pretvara ljudski um u boanski stroj znanja. Naposljetku tu je i Bovillus: Onaj koji je bio po naravi samo ljudski [homo] postaje, putem bogatoga doprinosa umjetnosti, dvostruko ljudski, to jest, homohomo.06 Putem vlastitih monih umjetnosti ovjeanstvo sebe obogauje i udvostruuje, ili doista uzdie sebe na viu mo: homohomo, ovjeanstvo na kvadrat. U tim se korijenima modernosti znanje pomaklo s transcendentne ravni na imanentnu i sljedstveno tome to je ljudsko znanje postalo injenje, praksa preobrazbe prirode. Sir Francis Bacon izgradio je svijet u kojemu ono to se otkrilo u umjetnostima i znanostima moe se sada preurediti putem uporabe, posredovanja, promatranja, argumentiranja ... jer je dobro postupati s najudaljenijima stvarnostima i okultnim tajnama znanosti putem bolje uporabe i savrenije tehnike uma i intelekta.07 U tom procesu, smatra

DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

73

Galileo Galilei [i to e zakljuiti na krug de dignitate hominis], imamo mogunost da dosegnemo boansko znanje:
Uzimajui u obzir da je shvaanje temeljito, ukoliko taj izraz nosi u sebi temeljito, to jest savreno, nekoliko tvrdnji, ja kaem da ljudski intelekt shvaa neke stvari tako savreno i da je u njih tako potpuno siguran da dosee samo shvaanje prirode o njima; te stvari ukljuuju iste matematike znanosti, to jest, geometriju i aritmetiku, o kojima boanski intelekt zna beskonano vie tvrdnji jer ih svih pozna, ali vjerujem da ljudsko znanje dostie boansko znanje za onih nekoliko to ih ljudski intelekt shvaa u svojoj objektivnoj sigurnosti.08

Revolucionarno je u tom cijelom nizu filozofskih misli koje se proteu od trinaestoga do esnaestoga stoljea to to su snage stvaranja koje su prije bile iskljuivo rezervirane za nebesa sada sputene na zemlju. To je otkrie punoe ravni imanentnosti. Upravo kao u filozofijii znanosti, i u politici je ovjeanstvo ponovo usvojilo u tom ranom razdoblju modernosti ono to mu je srednjovjekovna transcendencija oduzela. U rasponu od tri ili etiri stoljea, proces ponovnog utemeljenja vlasti na osnovi ope ljudskoga i putem djelovanja mnotva singularnosti dovren je velikom snagom, usred strahovitih tragedija i junakih pobjeda. Vilima Ockhama, na primjer, tvrdio je da je crkva mnotvo vjernika - Ecclesia est multitudo fidelium 09 - to bi znailo da ona nije podalje i iznad zajednice krana ve imanentna toj zajednici. Marsilije od Padove postavio je istu definiciju za Republiku: mo Republike i mo njezinih zakona ne proistiu iz viih naela ve iz skupa graana.10 Pokrenuti su novo shvaanje moi i novi pojam osloboenja: od Dantea i kasnosrednjovjekovih obrana moguega intelekta do Thomasa Morea i slavljenja ogromne i neobjanjive moi prirodnoga ivota i radne snage kao temelja politike konstitucije; od demokracije protestantskih sljedbi do Spinoze i njegovog pojma potpunosti demokracije. U stvari, do vremena kada dolazimo do Spinoze, obzor imanentnosti i obzor demokratskoga politikoga poretka potpuno se poklapaju. Na ravni imanentnosti ostvaruju se snage singularnosti i na njoj se istina novoga ovjeanstva odreuje povijesno, tehniki i politiki. Zbog same te injenice to ne moe postojati vanjsko posredovanje singularno je predstavljeno kao mnotvo.11 Poeci modernosti bili su revolucionarni i oni su zbacili stari poredak. Konstitucija modernosti nije poivala na teoriji u izolaciji ve na teoretskim inovima nerazdvojno povezanima s mutacijama prakse i stvarnosti. Tijela i

74

PUTOVI SUVERENOSTI

mozgovi temeljito su se preobrazili. Taj povijesni proces subjektivizacije bio je revolucionaran u smislu da je odredio paradigmatsku i nepovratnu promjenu u nainu ivota mnotva. Modernost kao kriza Modernost nije jedinstveni pojam ve se prije pojavljuje u dva oblika. Prvi oblik je onaj koji smo ve odredili, radikalni revolucionarni proces. Taj oblik modernosti dokida svoje odnose s prolou i proglaava imanentnost nove paradigme svijeta i ivota. On razvija znanje i akciju kao znanstveni eksperiment i odreuje tenju prema demokratskoj politici, postavljajui ovjeanstvo i elju u sredite povijesti. Od zanatlije do astronoma, od trgovca do politiara, u umjetnosti kao i u religiji, novi ivot reformira materijal postojanja. Meutim, ta je nova pojava stvorila rat. Kako je mogue da tako radikalan preokret ne izazove jako neprijateljstvo? Kako je ta revolucija mogla ne izazvati kontrarevoluciju? Dolo je doista do kontrarevolucije u pravom smislu rijei: kulturna, filozofska, drutvena i politika inicijativa koja je nastojala, s obzirom da se nije mogla vratiti u prolost niti unititi nove snage, prevladati i izvlastiti snagu novih pokreta i dinamizama. To je novi oblik modernosti, izgraen da vodi rat protiv novih snaga i uspostavi nadmo nad njima. On je nastao unutar renesansne revolucije da bi skrenuo njezin smjer, presadio novu sliku ovjeanstva na transcendentnu ravan, relativizirao sposobnosti znanosti da preobrazi svijet, a iznad svega da bi se suprotstavio mnotvu i njegovom ponovnom prisvajanju moi. Drugi oblik modernosti postavlja transcendentnu konstitutivnu mo protiv imanentne konstitutivne moi, poredak protiv elje. Tako je renesansa zavrila u ratu vjerskom, drutvenom i graanskom. Evropska renesansa, ali iznad svega talijanska renesansa, sa sjajnim i perverznim djelima koja je obiljeavaju, bila je poprite graanskoga rata oko ostvarenja modernosti. Kada se reformacija proirila Evropom bilo je to poput drugoga ciklona pridodanoga prvome, ponavljajui u vjerskoj svijesti masa alternative humanistikoj kulturi. Graanski rat opsjeo je puki ivot i uao u najintimnija skrovita ljudske povijesti. Klasna borba rairila se po cijelom tom podruju rasporeujui u genezi kapitalizma stvaralatvo novoga naina rada i novi poredak iskoritavanja unutar logike koja sa sobom nosi zajedno znakove napretka i reakcije. Bio je to sukob divova, poput onoga to ga je Michelangelo prikazao na stropu Sikstinske kapele: tragiki sukob geneze modernosti.

DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

75

Revolucija evropske modernosti ula je u svoj termidor. U borbi za hegemoniju nad paradigmom modernosti, pobjedu je izvojevao drugi oblik i snage poretka koje su nastojale neutralizirati mo revolucije. Iako nije bilo mogue vratiti se na prijanje stanje stvari ipak je bilo mogue ponovo uspostaviti ideologije zapovijedanja i vlasti i tako razviti novu transcendentnu mo iskoritavajui tjeskobu i strah masa, njihovu elju da smanje neizvjesnot ivota i poveaju sigurnost. Revoluciju se moralo zaustaviti. Tijekom esnaestoga stoljea, kadgod bi se plodovi revolucije pojavili u svom sjaju, pozornicu se moralo obojiti sivim bojama. Zahtjev za mirom postao je najvaniji - ali kojim mirom? Dok je Tridesetogodinji rat u srcu Evrope prikazivao u najstranijim oblicima obrise te neopozive krize, ak je i najjaa i najmudrija svijest popustila pred nunou termidora i uvjetima bijednoga i poniavajuega mira. Mir je bila vrijednost koja je u kratkom vremenskom rasponu izgubila humanistike, erazmusovske konotacije koje su je prije uinile putem preobrazbe. Mir je postao bijedan preduvjet preivljenja, krajnja potreba da se izbjegne smrt. Mir su jednostavno obiljeavali umor borbe i lihvarstvo strasti. Termidor je pobijedio, revolucija je zavrila. Meutim, termidor revolucije nije okonao ve samo nastavio krizu. Graanski rat nije se zavrio ve ga je pojam modernosti upio u sebe. Sama modernost odreena je krizom, krizom koja se raa iz neprekinutoga sukoba izmeu imanentnih, konstruktivnih, stvaralakih snaga i transcendentne moi kojoj je cilj ponovo uspostaviti red.12 Taj je sukob klju za pojam modernosti, ali njime su uinkovito vladali i drali ga pod kontrolom. Kulturne i vjerske revolucije bile su prisiljene na ponekad okrutne strukture obuzdavanja. U sedamnaestome je stoljeu Evropa ponovo postala feudalnom. Protureformistika Katolika crkva bila je prvi i najuinkovitiji primjer te reakcije, jer je samu tu Crkvu ranije potresao potres reforme i revolucionarne elje. Protestantske crkve i politiki poretci nisu mnogo zaostajali u stvaranju reda kontrarevolucije. Diljem Evrope upalile su se vatre praznovjerja. A ipak su pokreti obnove nastavli svoj rad osloboenja u bazi. Gdjegod su prostori bili zatvoreni pokreti su se okrenuli prema nomadstvu i egzodusu, odnosei sobom elju i nadu za neuguivim iskustvom.13 Unutarnji sukob evropske modernosti takoer se istovremeno odrazio na globalnoj razini kao vanjski sukob. Razvoj renesansne misli podudarao se kako s evropskim otkriem Amerike tako i s poetkom evropske prevlasti nad ostatkom svijeta. Evropa je otkrila svoje vanjsko. Ako razdoblje renesanse oznaava kvalitetni raskid u povijesti ovjeanstva, pie Samir

76

PUTOVI SUVERENOSTI

Amin, to je upravo stoga to, od toga vremena nadalje, Evropljani postaju svjesni zamisli da osvajanje svijeta sa strane njihove civilizacije je otad mogui cilj... Od toga se trenutka, a ne prije, kristalizira eurocentrizam.14 S jedne je strane renesansni humanizam potakao revolucionarni pojam ljudske jednakosti, singularnosti i zajednitva, suradnje i mnotva, koji je odjekivao snagama i eljama to su se irile vodoravno po planeti, udvostruene otkriem drugih naroda i teiritorija. Meutim, s druge strane, ista kontrarevolucionarna mo koja je nastojala nadzirati konstitutivne i prevratnike snage unutar Evrope takoer je poela shvaati mogunost i nunost potinjavanja drugih naroda evropskoj prevlasti. Eurocentrizam je roen kao reakcija na mogunost novopronaene ljudske jednakosti; bila je to kontrarevolucija na globalnoj razini. I tu je pobijedio drugi oblik modernosti ali opet ne konano. Evropska modernost je od samoga poetka rat na dvije bojinice. Evropska vlast je uvijek u krizi - a upravo ta ista kriza odreuje evropsku modernost. U sedamnaestom se stoljeu pojam modernosti kao krize potpuno uvrstio. Stoljee je poelo spaljivanjem Giordana Bruna na lomai, a nastavilo se groznim graanskim ratovima u Francuskoj i Engleskoj, a iznad svega je bilo svjedokom uasnoga tridesetogodinjega prizora njemakoga graanskoga rata. U isto se vrijeme evropsko osvajanje Amerika, te ubijanje i porobljavanje njihovoga uroenikoga stanovnitva nastavilo sve veom estinom. U drugoj polovici stoljea izgledalo je da je kraljevski apsolutizam potpuno zatvorio put slobode u zemljama kontinentalne Evrope. Apsolutizam je nastojao uvrstiti pojam modernosti i osloboditi ga krize koja ga odreuje razvijanjem novoga arsenala transcendentnih pokazatelja. Istovremeno, izvan Evrope osvajanje je polako ustupalo mjesto kolonijalizmu i opasnoj potrazi za zlatom, bogatstvom, a pljaka se postupno zamjenjivala trgovakim iskljuivostima, stabilnim oblicima proizvodnje i trgovinom afrikim robljem. Meutim, sedamnaesto je stoljee bilo krhko, barokno stoljee - i to ga ini tako dvosmislenim. Iz ponora drutvenoga svijeta uvijek je izranjala uspomena onoga to je on nastojao zakopati. Moemo nai svjedoanstvo za tu injenicu u jednom jedinom ali neiscrpnom vrelu. Spinozinoj filozofiji imanentnosti, koja je prevladavala drugom polovicom stoljea evropske misli. Filozofija je zapravo obnovila divote revolucionarnoga humanizma, postavljajui ovjeanstvo i prirodu u poloaj Boga, preobraavajui svijet u podruje prakse i potvrujui demokraciju mnotva kao potpuni oblik politike. Spinoza je razmatrao

DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

77

zamisao smrti - smrti koju su drave i monici nosile kao oruje protiv elje i nade u osloboenje - pukoga taoca kojega koriste za ucjenjivanje slobode misli, pa ju je stoga izopio iz filozofije: Slobodan ovjek najmanje misli o smrti, a njegovo je znanje meditiranje o ivotu, ne smrti.15 Spinoza je postavio tu ljubav koju su humanisti smatrali najviim oblikom izraavanja inteligencije kao jedini mogui temelj osloboenja singularnosti i kao etiki cement zajednikoga ivota. Nema niega u prirodi to se protivi toj intelektualnoj Ljubavi, ili to je moe oduzeti.16 U tom kreendu misli Spinoza je dokazivao neprekinuti kontinuitet revolucionarnoga programa humanizma tijekom sedamnaestoga stoljea. Transcendentalni aparat Kontrarevolucionarni projekt da se rijei kriza modernosti odvijao se u stoljeima prosvjetiteljstva.17 Prvenstvena zadaa prosvjetiteljstva bila je da zavlada zamisao imanentnosti a da se ne proizvede ponovo potpuni dualizam srednjovjekovne kulture izgradnjom transcendentnoga aparata koji moe disciplinirati mnotvo formalno slobodnih subjekata. Ontoloki dualizam kulture ancien rgimea morao je biti zamijenjen funkcionalnim dualizmom, a kriza modernosti morala je biti rijeena uz pomo primjerenih mehanizama posredovanja. Bilo je vrlo vano izbjei da se mnotvo shvati, a la Spinoza, u izravnom, neposrednom odnosu s boanstvom i prirodom, kao etiki proizvoa ivota i svijeta. Naprotiv, u svakom je sluaju trebalo nametnuti posredovanje sloenosti ljudskih odnosa. Filozofi su osporavali mjesta na kojima je to posredovanje smjeteno i metafiziku razinu koju je ono zauzimalo, ali bilo je vrlo vano da na neki nain ono bude definirano kao neminovno stanje svake ljudske radnje, umjetnosti i udruivanja. Stoga se trojstvu vis-cupiditas-amor [snaga-elja-ljubav] koje je sainjavalo stvaralaku matricu revolucionarne misli humanizma suprotstavilo trojstvo specifinih posredovanja. Priroda i iskustvo neprepoznatljivi su osim kroz filter fenomena; ljudsko znanje ne moe se postii osim putem razmiljanja intelekta; a etiki svijet ne moe komunicirati osim putem shematizma uma. Na djelu je oblik posredovanja, ili doista refleksivno odmotavanje unatrag i neka vrsta nejake transcendencije, koja relativizira iskustvo i dokida svaki sluaj neposrednoga i apsolutnoga u ljudskom ivotu i povijesti. Meutim, zato je ta relativnost nuna? Zato se ne moe dozvoliti znanju i volji da za sebe tvrde da su apsolutni? Jer svaki pokret samokonstituiranja mnotva mora ustupiti pred prethodno konstituiranim poretkom i zbog toga to bi tvrdnja da ljudska bia mogu izravno uspostaviti svoju slobodu u biu bio

78

PUTOVI SUVERENOSTI

prevratniki delirij. To je sr ideolokoga prijelaza na kojemu je izgraen hegemonistiki koncept evropske modernosti. Prvo strateko remek-djelo u toj izgradnji stvorio je Ren Descartes. Iako je Descartes sebi prisvajao pravo da ide u potragu za novim humanistikim projektom znanja, on je u stvari ponovo uspostavio transcendentni poredak. Kada je postavio razum kao iskljuivo podruje posredovanja izmeu Boga i svijeta, on je uinkovito obnovio dualizam kao odreujue obiljeje iskustva i misli. Tu moramo biti oprezni. Posredovanje u Descartesa nije nikada dobro definirano, ili pak, ako pomno pratimo tekst, pronalazimo da posredovanje poiva tajanstveno samo u Bojoj volji. Descartesova lukavtina prvenstveno se sastoji u sljedeemu: Kada on pristupa sredinjem mjestu misli u transcendentalnoj funkciji posredovanja, on definira neku vrst preostale ili boanske transcendencije. Descartes tvrdi da logika posredovanja poiva u misli i da je Bog vrlo daleko od mjesta dogaaja, ali novi ovjek poput Blaisea Pascala ima potpuno pravo primijetiti da je to samo primjer Descartesova varanja.18 U stvari, Descartesov Bog je vrlo blizu: Bog je jamstvo da je transcendentalna vladavina usisana u svijest i misao kao nuna, univerzalna i prethodno konstituirana:
Molim vas ne oklijevajte potvrditi i posvuda razglasiti da je Bog sastavio te zakone u prirodi upravo kao to kralj sastavlja zakone u svome kraljevstvu. Nema nijednoga kojega ne bismo mogli razumjeti ako ga na um razmotri. Oni su svi uroeni u nae umove kao to e kralj utisnuti svoje zakone u srca svih podanika ako ima dovoljno moi da to uini. Veliina Boga, s druge strane, neto je to mi ne moemo razumjeti iako to znamo. Ali sama injenica to to smatramo nerazumljivim tjera nas da to jo vie cijenimo, upravo kao to kralj ima vie dostojanstva kada ga njegovi podanici manje poznaju izbliza, pod uvjetom, naravno, da im ne padne napamet da nemaju nikakvoga kralja - oni ga moraju dovoljno poznavati da u to ne posumnjaju. 19

Podruje mogunosti, koje je otvorilo humanistiko naelo subjektivnosti, a priori se ograniava nametanjem transcendentne vladavine i poretka. Descartes kradomice ponovo ubacuje teologiju u podruje koje je raistio humanizam a njezina aparatura je postojano transcendentalna. S Descartesom se nalazimo na poetku povijesti prosvjetiteljstva ili, bolje reeno, buroaske ideologije.20 Transcendentalna aparatura koju on predlae izraziti je zatitni znak evropskoga prosvjetiteljstva. Kako u empiricistikoj tako i u idealistikoj struji, transcendentalizam je bio

DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

79

iskljuivi obzor ideologije, a u narednim stoljeima skoro e sve glavne struje filozofije potei u taj projekt. Simbioza izmeu intelektualnoga rada i institucionalne, politike i znanstvene retorike postala je apsolutna na tom podruju a svaki konceptualni oblik je njome postao obiljeen: formalizacije politike, instrumentalizacija znanosti i tehnike radi profita, pasifikacija drutvenih neprijateljstava. Svakako, u svakome od tih polja nalazimo povijesno specifine razvoje, ali sve je oduvijek bilo povezano vrpcom velike prie koju je evropska modernost ispriala o samoj sebi, prii isprianoj na transcendentalnom narjeju.21 U mnogom pogledu djelo Immanuela Kanta stoji u sreditu razvoja. Kantova misao je strahovito bogata i vodi u brojnim smjerovima, ali nas ovdje zanima prvenstveno pravac koji okrunjuje transcendentalno naelo kao vrhunac evropske modernosti. Kant uspijeva postaviti subjekt u sredite metafizikoga obzora ali ga istovremeno nadzire pomou tri operacije koje smo prije naveli: ispranjavanja iskustva u pojavama, svoenja znanja na intelektualno posredovanje i neutraliziranja etike radnje u shematizmu razuma. Kant hipostazira posredovanje koje je Descartes prizivao u svojoj reafirmaciji dualizma, ne u boanstvu ve ipak u pseudo-ontolokoj kritici - u nalogodavnoj ulozi svijesti i nejasnom apetitu volje. ovjeanstvo je sredite svemira ali to nije ovjeanstvo koje je pomou umjetnosti i djelovanja sebe uinilo homohomo. To je ovjeanstvo izgubljeno u iskustvu, obmanuto u potrazi za etikim idealom. Kant nas baca natrag u krizu modernosti s punom svijeu kada postavlja otkrie samoga subjekta kao krizu, ali ta je kriza pretvorena u apologiju transcendentalnoga kao jedinstvenoga i iskljuivoga obzora znanja i djelovanja. Svijet postaje arhitektura idealnih oblika, jedina stvarnost koja nam je dostupna. Nitko nije tako snano izrazio romantizam kao Kant. Evo lajtmotiva Kantove filozofije: nunost transcendentalnoga, nemogunost svakoga oblika izravnosti, istjerivanje svakoga ivotnoga oblika u poimanju i djelovanju bia. S toga bismo stajalita moda mogli smatrati Arthura Schopenhauera najlucidnijim itateljem Kanta i njegovoga romantikoga stila. injenica da je teko ako ne i nemogue sjediniti pojavu stvari sa samom stvari upravo je prokletstvo ovoga svijeta boli i oskudice. Stoga to nije svijet koji je konstituiran da bi plemenite i uzviene snage, snage koje tee istini i svjetlu, mogle uspijevati.22 Drugim rijeima, Schopenhauer prepoznaje Kantovu misao kao definitivno dokinue humanistike revolucije.

80

PUTOVI SUVERENOSTI

Iz istoga je razloga Schopenhauer reagirao jo ee protiv Hegela, nazivajui ga intelektualnim kalibanom kako bi naznaio divljatvo njegove misli.23 On je smatrao nepodnoljivim to to Hegel preobraava blijedu konstitutivnu funkciju Kantove transcendentalne kritike u vrsti ontoloki oblik s takvom estinom. To je doista bila sudbina transcendentalnoga u evropskoj ideologiji modernosti. Hegel je otkrio ono to je bilo implicitno od poetka kontrarevolucionarnoga razvoja: da osloboenje modernosti ovjeanstva moe biti samo funkcija prevlasti nad njim, da je imanentni cilj mnotva preobraen u nunu i transcendentnu mo drave. Tono je da Hegel ponovo uspostavlja obzor imanentnosti i uklanja nesigurnost znanja, neodlunost djelovanja i fideistiko otvaranje Kantove misli. Meutim, imanentnost koju Hegel ponovo uspostavlja je stvarno slijepa imanentnost u kojoj se odrie mogunost mnotva i podvrgava je se alegoriji boanskoga poretka. Kriza humanizma preobraena je u dijalektiku dramaturgiju, a u svakom prizoru cilj je sve a sredstva su puki ukrasi. Nema vie niega to tei, eli ili voli. Konanost zaustavlja, nadzire i hegemonizira sadraj mogunosti. Paradoksalno, analogijsko bie srednjovjekovne kranske tradicije uskrsnulo je kao dijalektiko bie. Ironino je to to Schopenhauer naziva Hegela kalibanom, likom koji je kasnije postao simbolom otpora evropskoj prevlasti i potvrdom neevropske elje. Meutim, Hegelova drama Drugoga i sukob izmeu gospodara i roba morala se je odigrati u pozadini evropske ekspanzije i porobljavanja afrikih, amerikih i azijskih naroda. Drugim rijeima, nemogue je ne povezati kako Hegelov oporavak Drugoga unutar apsolutnoga Duha tako i njegovu univerzalnu povijest koja vodi od manjih naroda do svoga vrhunca u Evropi s vrlo stvarnim nasiljem evropskoga osvajanja i kolonijalizma. Ukratko, Hegelova povijest nije samo snaan napad na revolucionarnu ravan imanentnosti ve i poricanje neevropske elje. Naposljetku, s jo jednim inom sile, taj je intelektualni kaliban ukljuio u razvoj modernosti iskustvo novoga koncepta vremenitosti i pokazao je da je ta vremenitost dijalektika teleologija koja je dovrena i pristie do svoga kraja. Cjelokupni genetski nacrt toga koncepta pronaao je primjereno predstavljanje u okonanju procesa. Modernost je bila dovrena i nije bilo vie mogunosti ii izvan nje. Nije sluajno onda to je daljnji i definitivni in nasilja definirao pozornicu: dijalektika krize pacificirana je prevlau drave. Mir i pravda jo su jednom zavladali: Drava u sebi i za sebe je etika cjelina. Bitno je za Boji hod po svijetu da drava postoji.24

DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

81

Moderna suverenost Politiko rjeenje koje je ponudio Hegel za metafiziku dramu modernosti pokazuje duboki i prisni odnos izmeu moderne evropske politike i metafizike. Politika lei u sreditu metafizike jer je moderna evropska metafizika nastala kao odgovor na izazov osloboenih singularnosti i revolucionarne konstitucije mnotva. Ona je funkcionirala kao bitno oruje drugoga oblika modernosti ukoliko je pruala transcendentni aparat koji je mogao nametnuti poredak mnotvu i sprijeiti da se ono spontano organizira i izrazi neovisno svoje stvaralatvo. Drugi oblik modernosti trebao je iznad svega jamiti svoj nadzor nad novim nainima drutvene proizvodnje kako u Evropi tako i na kolonijalnim prostorima kako bi vladao i izvukao dobit iz novih sila koje su preobraavale prirodu. U politici, kao i u metafizici, prevladavajue pitanje bilo je ukloniti srednjovjekovni oblik transcendentnosti, koji samo ometa proizvodnju i potronju, dok zadrava transcendentne uinke prevlasti u obliku primjerenom nainima udruivanja i proizvodnje novoga ovjeanstva. Sredite problema modernosti bilo je tako prikazano u politikoj filozofiji i tu je novi oblik posredovanja pronaao svoj najprimjereniji odgovor revolucionarnim oblicima imanentnosti: transcendentni politiki aparat. Prijedlog Thomasa Hobbesa o apsolutnom suverenom vladaru, Bogu na zemlji, igra bitnu ulogu u modernoj izgradnji transcendentnoga politikoga aparata. Prvi trenutak Hobbesove logike je pretpostavka graanskoga rata kao prvobitnoga stanja ljudskoga drutva, openitoga sukoba meu pojedinanim akterima. Zatim, u drugom trenutku, kako bi jamili preivljenje nasuprot smrtnih opasnosti rata, ljudska bia moraju sklopiti ugovor koji daje voi potpuno pravo djelovanja, ili stvarno apsolutnu mo da uini sve osim da oduzme sredstva ljudskoga preivljavanja i reprodukcije. Ne postoji vienje pravoga razloga, to mjesto treba zauzeti razlog nekoga ovjeka, ili ljudi; i taj ovjek, ili ljudi, ima[ju] suverenu mo.25 Temeljni prijelaz postie se ugovorom - potpuno implicitnim ugovorom koji prethodi svakoj drutvenoj radnji ili izboru - koji prenosi svaku neovisnu mo mnotva na suverenu mo koja stoji iznad i vlada. Taj transcendentni politiki aparat odgovara nunim i neminovnim transcendentnim uvjetima koje moderna filozofija postavlja na vrhuncu svoga razvoja, u kantovskom shematizmu i hegelijanskoj dijalektici. Prema Hobbesu, pojedinane volje raznih pojedinaca stapaju se u volji transcendentnoga suverena koja ih predstavlja. Prema tome suverenost odreuju kako transcendentnost tako i predstavljanje, dva koncepta koje je

82

PUTOVI SUVERENOSTI

humanistika tradicija postavila kao proturjena. S jedne strane, transcendentnost suverena nije utemeljena na vanjskoj teolokoj potpori ve samo na imanentnoj logici ljudskih odnosa. S druge strane, predstavljanje koje funkcionira da bi legitimiralo tu suverenu mo takoer je potpuno otuuje od mnotva podanika. Poput Jeana Bodina prije njega, Hobbes je priznao da se glavna odlika suverenove uzvienosti i apsolutne moi sastoji u tome to on daje zakon podanicima openito bez njihova pristanka,26 ali Hobbes uspijeva spojiti taj pojam s ugovornom shemom predstavljanja koja legitimira suverenu mo a priori. Tu se rodio koncept moderne suverenosti u njezinome stanju transcendentalne istoe. Ugovor o udruivanju je imanentan ugovoru o podvrgavanju i neodvojiv od njega. Ta teorija suverenosti predstavlja prvo politiko rjeenje na krizu modernosti. U Hobbesovom povijesnom razdoblju njegova teorija suverenosti bila je u funkciji razvoja kraljevskoga apsolutizma, ali se u stvari njegova transcendentna shema mogla jednako primijeniti na razne oblike vlasti: monarhiju, oligarhiju i demokraciju. Kada je buroazija postala povijesno vana izgledalo je da nema stvarne alternative toj shemi moi. Stoga nije sluajno to se pokazalo da Rousseauov demokratski republikanizam slii Hobbesovom modelu. Rousseauov drutveni ugovor jami da se sporazum izmeu pojedinanih volja razvija i sublimira u izgradnji ope volje i da se opa volja kree od otuenja pojedinanih volja prema suverenosti drave. Kao model suverenosti, Rousseauov republikanski apsolut doista se ne razlikuje od Hobbesovog Boga na zemlji, kraljevskoga apsoluta. Kada se pravilno shvate, sve te odredbe /ugovora/ stapaju se u jednu jedinu, naime potpunom prijenosu prava svakoga lana na cijelu zajednicu.27 Drugi uvjeti koje Rousseau propisuje za odreivanje suverene moi u pukom i demokratskom smislu potpuno su nevani suoeni s apsolutizmom transcendentnoga temelja. Konkretno, Rousseauov pojam izravnoga predstavljanja iskrivljen je i naposljetku prevladan predstavljanjem ukupnosti koja je nuno s njim povezana - a to je savreno u skladu s Hobbesovim pojmom predstavljanja. Hobbes i Rousseau u stvari samo ponavljaju paradoks koji je Jean Bodin ve konceptualno odredio u drugoj polovici esnaestoga stoljea. Moe se tono kazati da suverenost postoji samo u kraljevini jer samo jedan moe biti suveren. Kada bi vladala dvojica ili trojica ili mnogi ne bi bilo nikakve suverenosti, jer suveren se ne moe podvri vladavini drugih.28 Demokratski, pluralni ili puki politiki oblici mogu se proglasiti ali moderna suverenost u stvari ima samo jedan politiki lik: jednu jedinu transcendentnu mo.

DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

83

Meutim. u osnovi moderne teorije suverenosti postoji jo jedan vrlo vaan element - sadraj koji ispunjava i podupire oblik suverene vlasti. Taj sadraj predstavljaju kapitalistiki razvoj i potvrda trita kao temelja vrijednosti drutvene reprodukcije.29 Bez toga sadraja, koji je uvijek implicitan, uvijek djeluje unutar transcendentalnoga aparata, oblik suverenosti ne bi mogao preivjeti u modernosti a evropska modernost ne bi bila sposobna postii hegemonistiki poloaj na svjetskoj razini. Kao to je zabiljeio Arif Dirlik, eurocentrizam razlikovao se od drugih etnocentrizama [kao to je sinocentrizam] i postao globalno vaan uglavnom jer su ga podravale moi kapitala.30 Evropska modernost neodvojiva je od kapitala. Taj sredinji odnos izmeu oblika i sadraja moderne suverenosti potpuno je oblikovan u djelu Adama Smitha. Smith poinje s teorijom industrije koja postavlja protuslovlje izmeu privatnoga bogaenja i javnoga interesa. Prva sinteza te dvije razine povjerena je nevidljivoj ruci trita: kapitalist tei samo vlastitoj dobiti, ali ga vodi nevidljiva ruka da promie cilj koji nije bio dio njegove namjere.31 Meutim, prva sinteza je neizvjesna i nepostojana. Politika ekonomija, kao grana znanosti upravljaa i zakonodavca, mora otii mnogo dalje u stvaranju sinteze. Ona mora shvatiti nevidljivu ruku trita kao proizvod same politike ekonomije, koja je tako usmjerena prema izgradnji uvjeta autonomnosti trita: Kad su na taj nain uklonjeni svi sustavi bilo poticanja ili obuzdavanja, oigledni i jednostavni sustav naravne slobode uspostavlja se vlastitom suglasnou.32 Meutim, ni u tom sluaju sinteza nije uope zajamena. U stvari, nuan je trei put. Potrebno je da drava, kao minimalan ali uinkoviti potez, uredi da se dobrobit privatnih pojedinaca poklapa s javnim interesom, svodei sve drutvene funkcije i radne djelatnosti na jedinstveno mjerilo vrijednosti. Od manje je vanosti uplie li se ta drava ili ne; vano je da ona dade sadraj posredovanju interesa i da predstavlja os racionalnosti toga posredovanja. Politiko transcendentalno moderne drave odreuje se kao ekonomsko transcendentalno. Smithova teorija vrijednosti bila je dua i sr koncepta moderne suverene drave. Hegel je konano ostvario sintezu teorije moderne suverenosti i teorije vrijednosti koju je stvorila kapitalistika politika ekonomija, upravo kao to je u njegovom radu doao do savrenoga ostvarenja svijesti o jedinstvu apsolutistikih i republikanskih vidova - to jest Hobbesovih i Rouseauovih vidova - teorije moderne suverenosti.

84

PUTOVI SUVERENOSTI

U odnosu na sfere graanskoga prava [Privatrecht] i privatnoga blagostanja, sfere obitelji i graanskoga drutva, drava je na jednoj strani vanjska nunost i via sila ijoj su naravi njihovi zakoni i interesi podvrgnuti i o kojoj oni ovise. Ali s druge strane, ona je njihov imanentni cilj, a njezina snaga sastoji se u jedinstvu njezinoga univerzalnoga i krajnjega cilja s pojedinanim interesom pojedinaca, u injenici da oni imaju dunosti prema dravi u istoj mjeri u kojoj imaju i prava.33

Hegelijanski odnos izmeu pojedinanoga i univerzalnoga spaja primjerenim i funkcionalnim rijeima Hobbes-Rousseauovu teoriju suverenosti i Smithovu teoriju vrijednosti. Moderna evropska suverenost je kapitalistika suverenost, oblik zapovijedanja koji nadodreuje odnos izmeu individualnosti i univerzalnosti kao funkciju razvoja kapitala. Suvereni stroj Kada je u potpunosti postignuta sinteza suverenosti i kapitala, a transcendentnost moi u potpunosti preobraena u transcendentalno vrenje vlasti, tada suverenost postaje politiki stroj koji vlada nad cijelim drutvom. Putem djelovanja suverenoga stroja mnotvo se u svakom trenutku preobraava u ureeni totalitet. Tu moemo jasno vidjeti kako je transcendentalna shema ideologija koja konkretno funkcionira i kako se moderna suverenost razlikuje od one ancien rgimea. Osim to je politika mo nasuprot svim vanjskim politikim moima, drava protiv svih drugih drava, suverenost je i policijska mo. Ona mora stalno i nairoko initi udo podvrgavajui singularnosti ukupnosti, volje svih opoj volji. Moderna birokracija bitni je organ transcendentalnoga - Hegel dixit. Pa ak ako Hegel pomalo pretjeruje u svom kvazi-teolokom posveivanju tijela dravnih zaposlenika, on barem iznosi na vidjelo njihovu bitnu ulogu u uinkovitom funkcioniranju moderne drave. Birokracija rukovodi aparatom koji spaja legitimnost i organizacionu uinkovitost, naslov i vrenje moi, politiku i policiju. Transcendentna teorija moderne suverenosti, dosegnuvi tako zrelost, ostvaruje novoga pojedinca apsorbirajui drutvo u mo. Malo pomalo, kako se administracija razvija, odnos izmeu drutva i moi, izmeu mnotva i suverene drave, obre se tako da sada mo i drava proizvode drutvo. Taj pravac u povijesti ideja doista ide usporedo s razvojem drutvene povijesti. On odgovara premjetanju organizacijske dinamike drave s podruja srednjovjekovne hijerarhije u ono moderne discipline, od

DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

85

zapovijedanja u funkcioniranje. Max Weber i Michel Foucault, da spomenemo samo najslavnije, uvelike su insistirali na tim preobrazbama u sociolokim oblicima moi. U dugom prijelazu od srednjovjekovnoga u moderno drutvo, prvi oblik politikog reima bio je, kao to smo vidjeli, ukorijenjen u transcendentnosti. Srednjovjekovno drutvo bilo je organizirano prema hijerarhijskoj shemi stupnjeva moi. To je modernost otpuhala tijekom svoga razvoja. Foucault spominje taj prijelaz kao prijelaz od paradigme suverenosti u onu guvernmentalnosti, gdje pod suverenosti on smatra transcendentnost jedne jedine zapovjedne toke iznad drutvenoga polja, a pod guvernmentalnou on smatra opu ekonomiju discipline koja se protee po cijelome drutvu.34 Mi vie volimo to zamisliti kao prijelaz unutar pojma suverenosti, kao prijelaz u novi oblik transcendentnosti. Modernost je zamijenila tradicionalnu transcendentnost zapovijedanja s transcendentnosti funkcije ureivanja. Disciplinski postupci oblikovali su se ve u klasinom dobu, ali tek je u modernosti disciplinarni dijagram postao dijagram same administracije. Tijekom toga prijelaza administracija ini stalan, snaan i neumoran napor da uini dravu sve bliom drutvenoj stvarnosti i tako proizvodi drutveni rad i njime zapovijeda. Stare teze, la Tocqueville, o stalnosti administrativnih tijela u raznim drutvenim erama tako su duboko izmijenjene ako nisu i potpuno odbacene. Meutim, Foucault ide jo dalje i tvrdi da disciplinarni procesi koje je administracija uvela u praksu ruju tako duboko u drutvu da uspijevaju sebe preoblikovati u aparate koji uzimaju u obzir kolektivnu bioloku dimenziju reprodukcije stanovnitva. Ostvarenje moderne suverenosti znai roenje biomoi. 35 Prije Foucaulta, Max Weber je takoer opisao administrativne mehanizme ukljuene u oblikovanje moderne suverenosti.36 Dok je Foucaultova analiza opsena u svojoj dijakronijskoj irini, Weberova je snana u svojoj sinkronijskoj dubini. to se tie nae rasprave o modernoj suverenosti, Weberov doprinos je najprije njegova tvrdnja da je otvaranje modernosti poblie opisano kao rez - stvaralako stanje pojedinaca i mnotva protiv procesa ponovnog dravnog prisvajanja. Dravnu suverenost on dalje odreuje kao reguliranje tog odnosa sile. Modernost iznad svega obiljeava napetost suprotstavljenih sila. Ta napetost regulira svakim procesom legitimacije koji djeluje da osujeti njezinu sposobnost za raskid i obnavljanje stvaralake inicijative. Zatvaranje krize modernosti u novu suverenu mo moe se iskazati u starim i kvazi-naturalistikim oblicima, kao to je sluaj s tradicionalnom legitimacijom; ili pak ono se moe iskazati u svetim i inovativnim, iracionalno inovativnim, oblicima, kao u karizmat-

86

PUTOVI SUVERENOSTI

skoj legitimaciji; ili naposljetku, a to je u velikoj mjeri najuinkovitiji oblik modernosti, ono se moe iskazati u obliku administrativne racionalizacije. Analiza tih oblika legitimiranja drugi je Weberov vaan doprinos, koji se nadograuje na prvi, prepoznavanje dualizma paradigme. Trea vana toka je Weberov prikaz proceduralnog obiljeja preobrazbe, uvijek prisutnoga i moguega ispreplitanja raznih oblika legitimiranja i njihove stalne sposobnosti da se proiruju i produbljuju u nadzoru nad drutvenom stvarnou. Iz toga slijedi krajnji paradoks: ako s jedne strane taj proces zatvara krizu modernosti, s druge je strane ponovo otvara. Oblik procesa zatvaranja je isto tako kritian i proturjean kao to je to geneza modernosti. U tom pogledu Weberovo djelo ima veliku zaslugu to je potpuno unitilo samozadovoljni i pobjedniki koncept suverenosti moderne drave to ga je stvorio Hegel. Weberovu analizu brzo su preuzeli pisci ukljueni u kritiku modernosti, od Heideggera i Lukcsa do Horkheimera i Adorna. Svi su oni priznali da je Weber otkrio iluziju modernosti, iluziju da se neprijateljski dualizam koji lei u osnovi modernosti moe obuhvatiti jedinstvenom sintezom koja zaodjenjuje cijelo drutvo i politiku, ukljuujui proizvodne snage i proizvodne odnose. Oni su, naposljetku priznali da je moderna suverenost prela svoj zenit i poela tamniti. Dok modernost zamire, otvara se novo, a tu opet nalazimo onu dramatinu antitezu koja je bila u osnovi i u korijenima modernosti. Je li se ita doista promijenilo? Graanski rat opet je izbio u punoj snazi. Sinteza izmeu razvoja proizvodnih snaga i odnosa prevlasti jo jednom izgleda nesigurna i nevjerojatna. elje mnotva i njegovo neprijateljstvo prema svakom obliku prevlasti navodi ga da jo jednom napusti procese legitimacije koji podravaju suverenu mo. Svakako, nitko to ne zamilja kao povratak onoga staroga svijeta elja koje su ulijevale duh prvoj humanistikoj revoluciji. Nove singularnosti nastanjuju novo podruje, modernost i njezini kapitalistiki odnosi potpuno su promijenili okoli tijekom svoga razvoja. A ipak neto ostaje: postoji osjeaj dja vu-a kada gledamo kako se ponovo pojavljuju borbe koje su se vodile od samih poetaka. Iskustvo revolucije ponovo e se roditi nakon modernosti, ali unutar novih uvjeta koje je modernost izgradila na tako proturjean nain. Izgleda da je Machiavellijev povratak korijenima spojen s Nietzscheovim junakim vjenim povratkom. Sve je razliito a izgleda da se nita nije promijenilo. Znai li to dolazak nove ljudske moi? Jer to je tajna due: kada ju je junak napustio, onda joj se samo pribliava u snovima - super-junak.37

DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI

87

humanizam nakon smrti ovjeka

Posljednja djela Michela Foucaulta o povijesti seksualnosti jo jednom oivljuju onaj revolucionarni poticaj koji je proimao renesansni humanizam. Etika briga za sebstvo ponovo se pojavljuje kao konstitutivna mo samostvaranja. Kako je mogue da autor koji nas je toliko uporno uvjeravao o smrti ovjeka, mislilac koji je nosio stijeg antihumanizma tijekom cijele svoje karijere, na kraju promie te najvee zasade humanistike tradicije? Ne mislimo da Foucault proturjei sam sebi ili da je promijenio svoje prvotno stajalite. On je uvijek toliko insistirao na neprekidnosti svoga diskursa. Bolje reeno, Foucault postavlja u svome zadnjem djelu paradoksalno i hitno pitanje: to je humanizam nakon smrti ovjeka? ili, to je antihumanistiki ili [posthumanistiki] humanizam? Meutim, to je pitanje samo prividni paradoks koji proizlazi barem djelomice iz terminoloke zbrke izmeu dva odvojena pojma humanizma. Antihumanizam koji je bio tako vaan projekt za Foucaulta i Althussera u 1960-im godinama moe se uinkovito povezati s bitkom koju je vodio Spinoza tri stotine godina ranije. Spinoza je odbacio bilo koje shvaanje ovjeanstva kao imperium in imperio. Drugim rijeima, on je odbio dodijeliti bilo koje zakone ljudskoj prirodi koji bi se razlikovali od zakona prirode u cjelini. Donna Haraway nastavlja Spinozin projekt u nae vrijeme kada insistira da uklonimo prepreke izmeu ovjeka, ivotinje i stroja. Ako elimo zamisliti ovjeka kao odvojenoga od prirode, onda ovjek ne postoji. To priznanje je upravo smrt ovjeka. Meutim, taj antihumanizam ne mora proturjeiti revolucionarnom duhu renesansnoga humanizma koji smo ranije ocrtali od Kuzanskog do Marsilija, U stvari, taj antihumanizam izravno slijedi svjetovni projekt humanizma i renesanse, ili tonije njegovo otkrie ravni imanentnosti. Oba projekta zasnivaju se na napadu na transcendentnost. Postoji strogi kontinuitet izmeu religijske misli koja dodjeljuje Bogu mo iznad prirode i moderne svjetovne misli koja dodjeljuje istu mo ovjeku iznad prirode. Transcendentnost Boga jednostavno je prenesena na ovjeka. Poput Boga prije, taj ovjek koji je odvojen od prirode i iznad nje ne moe nai mjesto u filozofiji imanentnosti. Poput Boga, taj transcendentni lik ovjeka vodi brzo prema nametanju drutvene hijerarhije i prevlasti. Stoga antihumanizam, zamiljen kao odbijanje bilo kakve transcendentnosti, ne smije se nikako pomijeati s poricanjem vis viva, stvaralake ivotne snage koja proima revolucionarnu struju moderne tradicije. Naprotiv, odbijanje

88

PUTOVI SUVERENOSTI

transcendentnosti je uvjet mogunosti miljenja te imanentne moi, anarhine osnove filozofije: Ni Dieu, ni matre, ni lhomme. Stoga humanizam Foucaultovih posljednjih djela ne treba smatrati proturjenim smrti ovjeka koju je proglasio dvadeset godina prije. Kada jednom prepoznamo naa posthumana tijela i umove, kada jednom vidimo sami sebe kao majmune i kiborge koji jesmo, tada trebamo istraiti vis viva, stvaralake moi koje nas proimaju kao to proimaju cijelu prirodu i iznose na vidjelo nae mogunosti. To je humanizam nakon smrti ovjeka: ono to Foucault naziva le travail de soi sur soi, stalan konstitutivni projekt da stvaramo i ponovo stvaramo sebe i na svijet.

2.2 SUVERENOST NACIONALNE DRAVE

Stranci, molim vas nemojte nas ostaviti same s Francuzima! pariki grafit 1995. Mislili smo da umiremo za domovinu. Brzo smo shvatili da je to bilo za bankarske trezore. anatole france

Kako se evropska modernost postupno oblikovala, izgraeni su strojevi moi koji su trebali odgovoriti na njezinu krizu, traei stalno viak koji bi rijeio ili barem obuzdao krizu. U prethodnom odlomku zacrtali smo put odgovora na krizu koji je doveo do razvoja moderne suverene drave. Drugi se pristup usmjeruje na pojam nacije, razvoj koji pretpostavlja prvi put i na njega se nadograuje kako bi izgradio savreni stroj to e ponovo uspostaviti red i zapovijedanje. Roenje nacije Pojam nacije u Evropi razvijao se na podruju patrimonijalne i apsolutistike drave. Patrimonijalna drava odreivala se kao vlasnitvo monarha. U razliitim i analognim oblicima u raznim zemljama diljem Evrope, patrimonijalna i apsolutistika dava bila je politiki oblik koji je upravljao feudalnim drutvenim odnosima i odnosima u proizvodnji.01 Feudalno vlasnitvo moralo se prenositi i odreivati njegovu uporabu prema stupnjevima drutvene podjele moi, na isti nain na koji e se razine administracije morati prenositi u narednim stoljeima. Feudalno vlasnitvo bilo je dio monarhova tijela, upravo kao to je, ako prebacimo nae stajalite na metafiziko podruje, tijelo suverenoga monarha bilo dio Bojega tijela.02

90

PUTOVI SUVERENOSTI

U esnaestom se stoljeu, usred reformacije i estoke bitke meu snagama modernosti, patrimonijalna monarhija jo uvijek predstavljala kao jamstvo mira i drutvenoga ivota. Ona je jo uvijek imala nadzor nad drutvenim razvojem tako da je mogla apsorbirati taj proces unutar svoga stroja prevlasti. Cujus regio, ejus religio - ili u stvari, religija je morala biti podvrgnuta teritorijalnom nadzoru suverena. Nije bilo niega diplomatskoga u toj uzreici; naprotiv, ona je potpuno povjeravala moi patrimonijalnoga suverena upravljanje nad prelaskom prema novom poretku. Svaka religija bila je suverenovo vlasnitvo. U sedamnaestom stoljeu, apsolutistika reakcija na revolucionarne snage modernosti slavila je patrimonijalnu monarhiju i upotrebljavala ju je kao orue za svoje svrhe. Meutim, u toj toki slavljenje patrimonijalne drave je moglo biti samo paradoksalno i dvosmisleno, jer su slabile feudalne osnove njezine moi. Procesi prvobitne akumulacije kapitala nametnuli su nove uvjete svim strukturama moi.03 Do ere triju velikih buroaskih revolucija [engleske, amerike i francuske], nije bilo politike alternative koja bi se mogla uspjeno suprotstaviti tom modelu. Apsolutistiki i patrimonijalni model preivio je u tom razdoblju jedino uz podrku posebnoga kompromisa politikih snaga, a njegov sadraj podrivao se iznutra zahvaljujui prvenstveno pojavi novih proizvodnih snaga. Model je svejedno preivio, i, jo vanije, preobrazio ga je razvoj nekih temeljnih obiljeja koja e se prenijeti u naredna stoljea. Preobrazba patrimonijalnoga i apsolutistikoga modela sastojala se u postepenom procesu koji je zamijenio teoloki temelj teritorijalne patrimonije novim temeljem koji je bio isto tako transcendentan.04 To duhovno jedinstvo nacije a ne kraljevo boansko tijelo tada je postavilo teritorij i stanovnitvo kao idealnu apstrakciju. Ili, bolje reeno, fiziki teritorij i stanovnitvo zamiljeni su kao produenje transcendentne biti nacije. Moderni pojam nacije tako je naslijedio patrimonijalno tijelo monarhistike drave i ponovo ga je izmislio u novom obliku. Tu novu ukupnost moi strukturirali su djelomice novi kapitalistiki proizvodni odnosi s jedne strane i stare mree apsolutistike administracije s druge. Nacionalni identiteti stabilizirao je taj nevoljki strukturalni odnos. To je bio kulturni integrirajui identitet, temeljen na biolokoj neprekidnosti krvnih odnosa, prostornoj neprekidnosti teritorija i jezinom zajednitvu. Razvidno je da su se mnogi elementi promijenili iako je taj proces sauvao materijalnost odnosa prema suverenu. Najvanije, kako se patrimonijalni obzor preobrazio u nacionalni obzor, feudalni poredak podanika [subjectus] prepustio je mjesto disciplinarnom poretku graanina

SUVERENOST NACIONALNE DRAVE

91

[cives]. Promjena stanovnitva iz podanika u graane bila je naznaka promjene iz pasivne u aktivnu ulogu. Nacija se uvijek predstavlja kao aktivna snaga, kao generativan oblik drutvenih i politikih odnosa. Kao to je ukazao Benedict Anderson i drugi, naciju esto doivljavamo kao [ili barem ona funkcionira kao da je to] kolektivno matanje, aktivnu tvorevinu zajednice graana.05 Na ovom mjestu moemo vidjeti kako bliskost tako i posebnu razliku izmeu pojmova patrimonijalne drave i nacionalne drave. Ova posljednja vjerno reproducira totalizirajui identitet prve u smislu kako teritorija tako i stanovnitva, ali nacija i nacionalna drava predlau nove naine prevladavanja nesigurnosti moderne suverenosti. Ti pojmovi opredmeuju suverenost na najkrui nain: oni pretvaraju odnos suverenosti u stvar [esto naturalizrajui ga] i tako odstranjuju svaki ostatak drutvenog neprijateljstva. Nacija je neka vrsta ideolokoga preaca koji pokuava osloboditi pojmove suverenosti i modernosti od neprijateljstva i krize koji ih odreuju. Nacionalna suverenost uklanja proturjeno podrijetlo modernosti [kada ono nije potpuno uniteno] i zatvara alternativne staze unutar modernosti koje su odbile ustupiti svoje moi dravnoj vlasti. 06 Preobrazba pojma moderne suverenosti u pojam nacionalne suverenosti zahtijevala je i nove materijalne uvjete. Najvanije, ona je zahtijevala da se uspostavi nova ravnotea izmeu procesa kapitalistike akumulacije i struktura moi. Politika pobjeda buroazije, kao to su dobro pokazale engleska i francuska revolucija, poklapala se s usavravanjem pojma moderne suverenosti putem onoga nacionalne suverenosti. Iza idealne dimenzije pojma nacije stajali su klasni oblici koji su ve vladali procesima akumulacije. Nacija je tako bila istovremeno hipostaza Rousseauove ope volje i onoga to je ideologija industrijske proizvodnje zamislila kao zajednicu potreba - to jest kapitalistiko reguliranje trita koje je u dogom razdoblju prvobitne akumulacije u Evropi bilo vie manje liberalno i uvijek buroasko. Kada su u devetnaestom i dvadesetom stoljeu pojam nacije preuzeli vrlo razliiti ideoloki konteksti to su mobilizirali mase u krajevima i zemljama unutar i izvan Evrope koji nisu proli ni liberalnu revoluciju niti istu razinu prvobitne akumulacije, on se jo uvijek predstavljao kao pojam kapitalistike modernizacije, koji je tvrdio da objedinjuje meuklasne zahtjeve za politikim jedinstvom i potrebe za ekonomskim razvojem. Drugim rijeima, naciju su postavljali kao jedino aktivno sredstvo koje moe priskrbiti modernost i razvoj. Rosa Luxemburg estoko se [i bezuspjeno] borila protiv nacionalizma u raspravama unutar Tree internacionale u

92

PUTOVI SUVERENOSTI

godinama prije Prvoga svjetskoga rata. Rosa Luxemburg se protivila politici nacionalnoga samoodreenja za Poljsku kao elementa revolucionarne platforme, ali njezina optuba nacionalizma bila je preuopena.07 Njezina kritika nacije nije bila puka kritika modernizacije kao takve, iako je bez sumnje bila itekako svjesna dvosmislenosti koje ukljuuje kapitalistiki razvoj. Nije bila osobito zabrinuta za podjele koje e nacionalizmi neizbjeno stvoriti unutar evropske radnike klase, iako ju je vlastiti nomadski prijelaz kroz sredinju i istonu Evropu svakako uinio osjetljivom na to. Njezin najsnaniji argument bio je da nacija znai diktaturu pa je stoga duboko nespojiva s bilo kojim pokuajem demokratske organizacije. Rosa Luxemburg je shvaala da nacionalna suverenost i nacionalne mitologije uinkovito potkopavaju teren demokratske organizacije obnavljanjem moi teritorijalne suverenosti i moderniziranjem njezinoga projekta putem mobiliziranja aktivne zajednice. Proces izgradnje nacije, koji je obnovio pojam suverenosti i dao mu novu dimenziju, ubrzo je postao u svakom pojedinanom povijesnom kontekstu ideoloka mra. Pojam nacije nije pacificirao niti rijeio krizu modernosti, koja se sastoji u proturjenoj suprisutnosti mnotva i moi koja ga eli svesti na vladavinu jednoga - to jest suprisutnost novoga proizvodnoga skupa slobodnih singularnosti i disciplinarne moi koja ga eli iskoristiti - a niti je to uinio pojam suverenosti drave. Nacija moe samo sakriti krizu ideoloki, pomaknuti je i odgoditi njezinu mo. Nacija i kriza modernosti Djelo Jeana Bodina predvodi evropsku misao koja vodi prema pojmu nacionalne suverenosti. Njegovo glavno djelo les six livres de la rpublique , koje se prvi put pojavilo 1576, tono usred krize renesanse, bavilo su tadanjim graanskim i vjerskim ratovima u Francuskoj i Engleskoj kao svojim temeljnim problemom. Bodin se bavio politikim krizama, sukobima i ratom, ali ti elementi rascjepa nisu ga naveli da postavi bilo kakvu idilinu alternativu, niti u jednostavnom teoretskom niti utopijskom obliku. Stoga je Bodinov rad bio ne samo istaknuti doprinos modernoj definiciji suverenosti ve i uinkovito predvianje buduega razvoja suverenosti u nacionalnom okviru. Usvajajui realistiko stajalite, uspio je predvidjeti kritiku suverenosti u modernosti. Suverenost, tvrdio je Bodin, ne moe se stvoriti jedinstvom vladara i mnotva, javnoga i privatnoga, niti se njezini problemi mogu razrijeiti doklegod se drimo bilo okvira ugovora ili naravnoga prava. Stvarno,

SUVERENOST NACIONALNE DRAVE

93

podrijetlo politike moi i definicija suverenosti sastoje se u pobjedi jedne strane nad drugom, pobjedom koja ini jednoga suverenom a drugoga podanikom. Snaga i nasilje stvaraju suverena. Fizike odlunosti moi nameu plenitudo potestatis [punou moi]. To je punoa i jedinstvo moi jer jedinstvo lanova /republike/ ovisi o jedinstvu pod jednim jedinim vladarom o kojemu ovisi uinkovitost svih ostalih. Suvereni vladar stoga je neophodan jer njegova mo obavjeuje sve lanove republike.08 Nakon to je odbacio okvir naravnoga prava i transcendentnih stajalita koje ono uvijek na neki nain priziva, Bodin nam predstavlja lik suverena, ili bolje reeno drave, koji realistiki pa prema tome historijski gradi vlastito podrijetlo i strukturu. Moderna drava izrasla je unutar te preobrazbe i samo se tu moe nastaviti razvijati. To je teoretska kopa kojom je teorija moderne suverenosti povezana s iskustvom teritorijalne suverenosti i usavrava ga. Ali preuzimaji rimsko pravo i izvodei iz njega sposobnost da se oblikuju izvori prava i urede oblici vlasnitva, Bodinova doktrina postala je teorija jedinstvenoga politikoga tijela oblikovanoga kao administracija koja kao da je prebrodila potekoe krize modernosti. Pomaknue sredita teoretske pozornosti od pitanja legitimnosti na ono ivota drave i njezine suverenosti kao jedinstvenoga tijela predstavljalo je vaan napredak. Kada je Bodin govorio o politikom pravu suverenosti, on je ve predvidio nacionalno [i tjelesno] nadodreenje suverenosti pa je tako otvorio originalnu i izravnu stazu koja e se protezati prema naprijed tijekom narednih stoljea. 09 Poslije Bodina, u sedamnaestom i osamnaestom stoljeu razvile su se u Evropi istovremeno dvije kole miljenja koje su takoer dodijelile temi suverenosti sredinju ulogu i uinkovito predvidjele pojam nacionalne suverenosti: tradicija naravnoga prava i realistika [ili historicistika] tradicija dravne teorije.10 Obje kole posredovale su transcendentalni koncept suverenosti realistikom metodologijom koja je posegnula za oblikom materijalnoga sukoba. Obje su spojile izgradnju suverene drave s konstituiranjem sociopolitike zajednice koja e se kasnije nazvati nacijom. Kao i Bodin, obje su se te kole stalno bavile krizom teoretskoga koncepta suverenosti, koju su stalno ponovo otvarale neprijateljske moi modernosti i pravna i administrativna izgradnja oblika drave. U koli naravnoga prava, od Grotiusa do Althusiusa i od Thomasiusa do Puffendorfa, transcendentalni oblici suverenosti sputeni su na zemlju i ukljueni u institucionalne i administrativne procese. Suverenost se raspodijelila pokretanjem sustava viestrukih ugovora kojima je cilj bio djelovati na svakoj razini administrativne strukture moi. Taj proces nije bio

94

PUTOVI SUVERENOSTI

usmjeren prema vrhu drave i samom naslovu suverenosti; naprotiv, problemu legitimnosti poelo se pristupati putem administrativnoga stroja koji je djelovao kroz oblike vrenja moi. Krug suverenosti i poslunosti zatvarao se sam u sebi, udvostruujui se, umnoavajui se i irei se drutvenom stvarnou. Suverenost se poela prouavati manje sa stajalita suparnika ukljuenih u krizu modernosti a vie kao administrativni proces koji oblikuje ta suparnitva i tei prema jedinstvu u dijalektici moi, apstrahirajui je i opredmeujui je putem povijesne dinamike. Vaan dio kole naravnoga prava tako je razvio zamisao o raspodjeli i oblikovanju transcendentne suverenosti kroz stvarne oblike administracije.11 Meutim, sinteza koja je bila implicitna u koli naravnoga prava postala je eksplicitna u kontekstu historicizma. Svakako, bilo bi netono pripisati historicizmu prosvjetiteljstva tezu koju su u stvari razvile reakcionarne kole u razdoblju nakon Francuske revolucije - to jest tezu koja spaja teoriju suverenosti s teorijom nacije i obje ih ukopava u zajedniki povijesni humus. A ipak u tom ranom razdoblju postoji sjeme kasnijega razvoja. Dok je vaan dio kole naravnoga prava razvio zamisao o oblikovanju transcendentne suverenosti kroz stvarne oblike administracije, historicistiki mislioci prosvjetiteljstva pokuali su ustanoviti subjektivnost povijesnoga procesa pa time pronai uinkoviti temelj za naslov i vrenje suverenosti.12 U radu Giambattista Vicoa, na primjer, strahovitoga meteora koji je proletio kroz razdoblje prosvjetiteljstva, odreenja pravnoga koncepta suverenosti bila su utemeljena u moi povijesnoga razvoja. Transcendentni oblici suverenosti prevedeni su u naznake procesa providnosti koji je bio istovremeno ljudski i boanski. Izgradnja suverenosti [ili stvarno opredmeenje suverenosti] u povijesti bila je vrlo snana. Na tom povijesnom terenu, koji prisiljava svaku ideoloku tvorevinu da se suoi sa stvarnou, genetska kriza modernosti nikada nije bila zavrena - i nije bilo potrebe da se zavri, jer je sama kriza proizvodila nove oblike koji su stalno poticali povijesni i politiki razvoj, svi jo uvijek pod vlau transcendentnoga suverena. Kakav genijalni obrat problematike! A opet, u isto vrijeme, kakva potpuna mistifikacija suverenosti! Elementi krize, stalne i nerijeene krize, smatrali su se tada aktivnim elementima napretka. U stvari, ve kod Vicoa moemo prepoznati zametak Hegelove apologije uinkovitosti, koja tadanji svjetski poredak ini telosom povijesti.13 Ono to su bile naznake i nagovjetaji u Vicoa, pojavili su se kao otvorena i radikalna izjava u kasnom njemakom prosvjetiteljstvu. Najprije u Hannoverskoj koli, a onda u djelu J.G. Herdera, moderna teorija

SUVERENOST NACIONALNE DRAVE

95

suverenosti usmjeravala se iskljuivo prema analizi onoga to se zamiljalo kao drutvena i kulturna zajednica: povijesni kontinuitet teritorija, stanovnitva i nacije. Vicoov argument da je idealna povijest smjetena u povijesti svih nacija postao je jo radikalniji u Herdera tako da je svako ljudsko usavravanje, u odreenom smislu, nacionalno.14 Identitet se tako zamilja ne kao rjeavanje drutvenih i povijesnih razlika ve kao proizvod prvobitnoga jedinstva. Nacija je potpuni oblik suverenosti koji prethodi povijesnom razvoju; ili, bolje reeno, ne postoji povijesni razvoj koji nije ve unaprijed zamiljen u poetku. Drugim rijeima, nacija podrava pojam suverenosti tvrdei da mu prethodi.15 To je materijalni stroj koji juri povijeu, duh koji stvara povijest. Nacija postaje naposljetku stanje mogunosti ukupnoga ljudskoga djelovanja i samoga drutvenoga ivota. Narod nacije Izmeu kraja osamnaestoga stoljea i poetka devetnaestoga, pojam nacionalne suverenosti konano se pojavio u evropskoj misli u svom punom obliku. U osnovi toga definitivnoga oblika pojma bili su trauma, Francuska revolucija, i rjeenje te traume, reakcionarno usvajanje i velianje pojma nacije. Temeljni elementi tog brzog prekrajanja pojma nacije koje ga je uinilo stvarnim politikim orujem mogu se u saetom obliku vidjeti u `sa. U svom divnom i klevetnikom traktatu djelu Emmanuel-Josepha Sieye to je trei stale?, on je povezao pojam nacije s onim Treega stalea, to `s je pokuao vratiti pojam suverenosti njegovim jest, buroazije. Sieye humanistikim korijenima i ponovo otkriti njegove revolucionarne mogunosti. Jo je vanije za nae svrhe to mu je njegovo snano ukljuivanje u revolucionarnu aktivnost omoguilo da protumai pojam nacije kao konstruktivni politiki pojam, konstitutivni mehanizam. `sovom kasnijem radu, Meutim, postepeno je postalo jasno, osobito u Sieye radu njegovih sljedbenika i iznad svega onome njegovih klevetnika, da je nacija, iako stvorena putem politike, u krajnjoj instanci duhovna tvorevina, pa je pojam nacije tako odvojen od revolucije, koja je izruena svim termidorima. Nacija je izrazito postala pojam koji je saeo buroasko hegemonistiko rjeenje u problem suverenosti.16 U onim trenucima kada je pojam nacije predstavljen kao puki i revolucionarni, kao to je doista i bio tijekom Francuske revolucije, mogli bismo pretpostaviti da je nacija prekinula s modernim pojmom suverenosti i njegovim aparatom potinjavanja i vladanja, te da se umjesto toga otvorila prema demokratskom pojmu zajednice. Veza izmeu pojma nacije i pojma

96

PUTOVI SUVERENOSTI

naroda bila je doista snana novina i ona je stvarno inila sredite jakobinske senzibilnosti kao i one drugih revolucionarnih skupina. Meutim, ono to izgleda revolucionarno i oslobaajue u tom pojmu nacionalne, puke suverenosti samo je jo jedan okretaj zavrtnja, daljnje proirenje potinjavanja i vladanja koje je moderni pojam suverenosti nosio sa sobom od poetka. Nesigurna mo suverenosti kao rjeenje krize modernosti najprije se za oslonac upuivala na naciju, a kada se otkrilo da je i nacija nesigurno rjeenje, dalje se upuivala na narod. Drugim rijeima, upravo kao to pojam nacije upotpunjuje pojam suverenosti tvrdnjom da mu prethodi tako i pojam naroda upotpunjuje pojam nacije putem jo jednog simulirane logike regresije. Svaki logiki korak funkcionira da bi uvrstio mo suverenosti mistificirajui njezinu osnovu, to jest, poivajui na prirodnosti pojma. Identitet nacije i jo vie identitet naroda moraju izgledati prirodni i prvobitni. Mi, nasuprot, moramo denaturalizirati te pojmove i upitati to je to nacija i kako je stvorena, ali isto tako, to je to narod i kako je stvoren? Iako je narod postavljen kao prvobitna osnova nacije, moderni koncept naroda je ustvari proizvod nacionalne drave, i preivljava jedino unutar svoga konkretnoga ideolokoga konteksta. Mnoge suvremene analize nacija i nacionalizma s najrazliitijih stajalita idu u krivom smjeru jer se bez oklijevanja oslanjaju na prirodnost pojma i identitet naroda. Trebamo napomenuti da se pojam naroda uvelike razlikuje od pojma mnotva.17 Ve je u sedamnaestom stoljeu Hobbes bio vrlo svjestan te razlike i njezine vanosti za izgradnju suverenoga poretka: Velika je zapreka graanskoj vladi, osobito monarhistikoj to to ljudi ne prave dovoljnu razliku izmeu naroda i mnotva. Narod je neto to je jedno, koje ima jednu volju i emu se moe pripisati jedna radnja; nita od toga ne moe se rei za mnotvo. Narod vlada u svim oblicima vlasti. Jer ak i u monarhijama narod zapovijeda; jer narod izraava svoju volju putem volje jednoga ovjeka ... [kolikogod to izgledao paradoks] kralj je narod.18 Mnotvo je mnogostrukost, razina singularnosti, otvoreni skup odnosa, koji nije homogen niti istovjetan sa samim sobom i odnosi se nejasno i ukljuivo prema onima izvan njega. Narod, nasuprot, tei prema identitetu i homogenosti iznutra dok izraava razliku i iskljuuje se od vanjskoga. Dok je mnotvo nedefinitivan konstitutivan odnos, narod je konstituirana sinteza koja je pripremljena za suverenost. Narod pokazuje jednu jedinu volju i radnju koja je neovisna od raznih volja i radnji mnotva. Svaka nacija mora pretvoriti mnotvo u narod.

SUVERENOST NACIONALNE DRAVE

97

Dvije temeljne vrste postupaka doprinose izgradnji modernoga pojma naroda u odnosu na onaj nacije u Evropi u osamnaestom i devetnaestom stoljeu. Vaniji meu njima su mehanizmi kolonijalnoga rasizma koji grade identitet evropskih naroda u dijalektikoj igri suprotnosti s njihovim uroenikim Drugima. Pojmovi nacije, naroda i rase nikada nisu vrlo udaljeni.19 Izgradnja potpune rasne razlike bitni je temelj za koncept homogenog nacionalnog identiteta. Brojne izvrsne studije pojavljuju se danas kada pritisci doseljavanja i multikulturalizma stvaraju sukobe u Evropi, koji pokazuju da evropska drutva i narodi nisu nikad bili isti i jedinstveni usprkos neijoj upornoj nostalgiji.20 Identitet naroda izgradio se na zamiljenoj ravni koja je skrivala i/ili uklonila razlike, a to je na praktikoj razini odgovaralo rasnom potinjavanju i drutvenom proienju. Drugi temeljni postupak u izgradnji naroda, koji je olakao prvi, nestanak je unutarnjih razlika time to hegemonistika skupina, rasa ili klasa predstavlja cijelo stanovnitvo. Predstavnika skupina je djelatni agens koji se nalazi u pozadini uinkovitosti pojma nacije. Tijekom same Francuske revolucije, izmeu termidora i Napoleonskoga razdoblja, pojam nacije otkrio je svoj bitni sadraj i posluio kao protuotrov pojmu i snagama `sovom ranom radu moemo vidjeti kako nacija slui revolucije. ak u Sieye da ublai krizu i kako e suverenost biti ponovo prisvojena putem `s tvrdi da nacija moe imati samo jedan opi predstavljanja buroazije. Sieye interes: bilo bi nemogue uspostaviti red kada bi nacija dopustila nekoliko razliitih interesa. Drutveni poredak nuno pretpostavlja jedinstvo ciljeva i sklad sredstava.21 Pojam nacije u tim prvim godinama Francuske revolucije bio je prva pretpostavka izgradnje puke hegemonije i prvi svjesni manifest neke drutvene klase, ali on je bio takoer konana izjava o potpuno dovrenoj svjetovnoj preobrazbi, krunidba, konani peat. Nikada pojam nacije nije bio tako reakcionaran kao onda kada se sam predstavljao kao revolucionaran.22 Paradoksalno to moe biti samo dovrena revolucija, kraj povijesti. Prijelaz od revolucionarne djelatnosti prema duhovnoj izgradnji nacije i naroda neizbjean je i implicitan u samim tim pojmovima.23 Nacionalna suverenost i puka suverenost bile su tako proizvodi duhovne izgradnje, to jest, izgradnje identiteta. Kada se Edmund Burke `su, njegovo je stajalite bilo mnogo manje razliito nego suprotstavio Sieye to bismo mogli pomisliti prema vruoj polemikoj klimi toga doba. ak je i za Burkea, u stvari, nacionalna suverenost proizvod duhovne izgradnje identiteta. Ta se injenica moe jo jasnije prepoznati u radu onih koji su ponijeli stijeg kontrarevolucionarnoga projekta na evropskom kontinentu.

98

PUTOVI SUVERENOSTI

Kontinentalni koncepti te duhovne izgradnje oivjeli su kako historicistiku tako i voluntaristiku tradiciju nacije i pridodali konceptu povijesnoga razvoja transcendentalnu sintezu u nacionalnoj suverenosti. Ta je sinteza uvijek ve postignuta u identitetu nacije i naroda. Johan Gottlieb Fichte, na primjer, tvrdi, izraavajui se vie manje mitoloki, da su domovina i narod predstavnici i mjerila zemaljske vjenosti; oni su ono to ovdje na zemlji moe biti besmrtno.24 Romantika kontrarevolucija bila je u stvari realistinija od prosvjetiteljske revolucije. Ona je uokvirila i uvrstila ono to je bilo ve postignuto, slavei ga u vjenom svjetlu hegemonije. Trei stale je mo; nacija je njegovo totalizirajue predstavljanje; narod je njegov vrsti i prirodni temelj; a nacionalna suverenost je vrhunac povijesti. Buroaska vlastita revolucionarna povijest definitivno je nadmaila svaku povijesnu alternativu buroaskoj hegemoniji.25 To buroasko oblikovanje pojma nacionalne suverenosti daleko je nadmailo prethodna oblikovanja moderne suverenosti. Ono je uvrstilo poseban i hegemonistiki lik moderne suverenosti, sliku pobjede buroazije koja je onda postala kako historicistika tako i univerzalna. Nacionalna posebnost je mogua univerzalnost. Sve su se niti dugoga razvoja tu ispreplele. U identitetu, to jest, duhovnoj biti, naroda i nacije, postoji teritorij protkan kulturnim znaenjima, zajednikom povijesti i jezinom zajednicom; ali jo vie tu je i konsolidacija klasne pobjede, stabilno trite, mogunost ekonomske ekspanzije i novi prostori koje treba osvojiti i civilizirati. Ukratko, izgradnja nacionalnog identiteta jami stalno pojaavanu legitimaciju, te pravo i mo nepovredivoga i nesavladivoga jedinstva. To je odluan pomak u pojmu suverenosti. Spojen s pojmovima nacije i naroda, moderni pojam suverenosti pomie svoj epicentar od posredovanja sukoba i krize prema jedinstvenom doivljaju nacije-subjekta i njezine zamiljene zajednice. Podreeni nacionalizam Dosad smo nau pozornost usmjeravali na razvoj pojma nacije u Evropi dok je Evropa bila u procesu stjecanja svjetske prevlasti. Meutim izvan Evrope pojam nacije funkcionirao je sasvim drugaije. U stvari, mogli bismo ak rei da je u nekim vidovima funkcija pojma nacije obrnuta meu podreenim skupinama od one meu vladajuim skupinama. Najsmionije reeno, izgleda da, dok pojam nacije promie status quo i restauraciju u rukama vladajuih, on je orue promjene i revolucije u rukama potinjenih.

SUVERENOST NACIONALNE DRAVE

99

Dvije primarne funkcije, od kojih je svaka dvosmislena, odreuju progresivnu narav podreenoga nacionalizma. Najvanije, nacija se pojavljuje kao napredna ukoliko ona slui kao crta obrane protiv prevlasti monijih nacija i vanjskih ekonomskih, politikih i ideolokih snaga. Pravo na samoodreenje potinjenih nacija u stvari je pravo na odcjepljenje od nadzora vladajuih snaga.26 Protukolonijalne borbe tako su koristile pojam nacije kao orue kojim e poraziti i istjerati osvajaa, a protuimperijalistika politika na slian je nain podigla nacionalne zidove kako bi omela prejake snage stranoga kapitala. Koncept nacije takoer je posluio kao ideoloko orue da suzbije prevladavajui diskurs koji je prikazivao potlaeno stanovnitvo kao kulturno manje vrijedno; pozivanje na dravnost takoer je potvrivalo dostojanstvo naroda i inilo legitimnim zahtjev za neovisnou i jednakou. U svakom od tih sluaja, nacija je napredna kao strogo utvrena crta obrane protiv monijih vanjskih snaga. Meutim, kolikogod ti zidovi izgledali napredni u svojoj zatitnoj funkciji protiv vanjske prevlasti, oni lako mogu odigrati obrnutu ulogu u odnosu na unutarnje stanje koje tite. Negativna strana strukture koja odolijeva stranim snagama i sama je prevladavajua snaga koja vri jednako i suprotno unutarnje porobljavanje, potiskujui unutarnje razlike i oporbu u ime nacionalnog identiteta, jedinstva i sigurnosti. Ponekad je teko razdvojiti zatitu od porobljavanja. Ta strategija nacionalne zatite je ma s dvije otrice koji povremeno izgleda nuan usprkos svojoj razornosti. Nacija izgleda napredna takoer ukoliko postavlja zajednitvo kao moguu zajednicu. Dio modernizirajuih uinaka nacije u potlaenim zemljama sastojao se u stapanju razliitih naroda, uklanjajui vjerske, etnike, kulturne i jezine prepreke. Stapanje u zemljama kao to su Indonezija, Kina i Brazil, na primjer, stalan je proces koji ukljuuje prevladavanje bezbrojnih takvih prepreka - a u mnogim sluajevima evropska kolonijalna mo pripremila je takvo nacionalno stapanje. U sluajevima naroda u dijaspori, takoer, nacija ponekad izgleda jedinim dostupnim pojmom pod kojim se moe zamisliti zajednica potinjene skupine - kao to se, na primjer, Aztlni zamiljaju kao zemljopisna domovina la Raza-e, duhovne latinske nacije u Sjevernoj Americi. Moe biti tono, kao to kae Benedict Anderson, da naciju treba shvatiti kao zamiljenu zajednicu - ali tu moramo prepoznati da je zahtjev izokrenut tako da nacija postaje jedini nain na koji moemo zamisliti zajednicu! Svako zamiljanje zajednice postaje prekodirano kao nacija pa je stoga na pojam zajednice ozbiljno osiromaen. Upravo kao to se, u kontekstu

100

PUTOVI SUVERENOSTI

vladajuih zemalja, poriu raznolikost i singularnost mnotva u oklopu identiteta i homogenosti naroda. Jo jednom, stapajua mo potinjene nacije je ma s dvije otrice, istovremeno napredan i reakcionaran. Oba ta istovremeno napredna i nazadna vida potinjenoga nacionalizma prisutna su u svoj svojoj dvosmislenosti u tradiciji crnakog nacionalizma u Sjedinjenim Dravama. Iako lien bilo kojega teritorijalnoga odreenja [i tako bez sumnje razliit od veine drugih potinjenih nacionalizama], on takoer predstavlja dvije temeljne napredne funkcije ponekad pokuavajui se postaviti u analogan poloaj s pravim, teritorijalno odreenim nacijama. U ranim 1960-im godinama, na primjer, nakon ogromnoga ekonomskoga poticaja stvorenog Bandunkom konferencijom i novim afrikim i latinoamerikim borbama za nacionalno osloboenje, Malcolm X pokuao je preusmjeriti teite zahtjeva afroamerikih borbi s graanskih prava na ljudska prava i tako retoriki pomaknuti forum obraanja od Kongresa SAD-a na Opu skuptinu UN-a.27 Malcolm X, poput mnogih afroamerikih voa barem od Marcusa Garveya, jasno je prepoznao moan poloaj govora u ime nacije i naroda. Pojam nacije tu oslikava obrambeni poloaj odvajanja od hegemonistike vanjske moi i istovremeno predstavlja autonomnu mo jedinstvene zajednice, mo naroda. Vanija od bilo kojih takvih teoretskih i retorikih postavki je stvarna praksa crnakog nacionalizma, to jest, raznolike djelatnosti i pojave koje sami akteri izmiljaju kao izraze crnakoga nacionalizma: od vjebakih momadi i parada do programa ishrane, odvojenih kola i projekata ekonomskoga razvoja zajednice i samodostatnosti. Kao to Wahneema Lubiano to kae, Crnaki nacionalizam je znaajan zbog njegove sveprisutnosti u ivotima amerikih Crnaca.28 U svim tim raznim djelatnostima i podrujima ivota, crnaki nacionalizam tono odreuje krugove samovrednovanja koji ine zajednicu i omoguuju njezino relativno samoodreenje i samokonstituiranje. Usprkos opsegu razliitih pojava nazvanih crnakim nacionalizmom, mi jo uvijek moemo u njima prepoznati dvije temeljne napredne funkcije potinjenoga nacionalizma: obranu i stapanje zajednice. Crnaki nacionalizam moe odrediti bilo koji oblik odvajanja i autonomne moi afroamerikoga naroda. Meutim, i u sluaju crnakoga nacionalizma, napredne elemente neizbjeno prate njihove reakcionarne sjene. Represivne snage nacije i naroda hrane se samovrednovanjem zajednice i razaraju raznolikost. Kada crnaki nacionalizam postavlja jedinstvo i homogenost afroamerikoga naroda kao svoju osnovu [uklanjajui klasne razlike, na primjer] ili kada

SUVERENOST NACIONALNE DRAVE

101

odreuje jedan segment zajednice [kao to su afroameriki mukarci] kao de facto predstavnike cjeline, duboka dvosmislenost naprednih funkcija potinjenoga nacionalizma razvidno izbija na povrinu.29 Upravo strukture koje igraju obrambenu ulogu u odnosu na vanjsko - u interesu promicanja moi, autonomije i jedinstva zajednice - iste su one koje igraju porobljivaku ulogu prema unutra, poriui raznolikost same zajednice. Meutim, trebamo naglasiti da te dvosmislene napredne funkcije pojma nacije prvenstveno postoje onda kada nacija nije uinkovito povezana sa suverenou, to jest, kada zamiljena nacija [jo] ne postoji, kada nacija ostaje pukim snom. im se nacija poinje oblikovati kao suverena drava, njezine napredne funkcije gotovo nestaju. Jean Genet bio je ushien revolucionarnom eljom Crnih pantera i Palestinaca, ali je shvatio da e ostvarenje suverene nacije znaiti kraj njihovih revolucionarnih odlika. Na dan kada se Palestinci institucionaliziraju, rekao je, ja neu biti vie na njihovoj strani. Na dan kada Palestinci postaju nacija poput drugih nacija, ja vie neu biti tamo.30 S nacionalnim osloboenjem i izgradnjom nacionalne drave, sve porobljivake funkcije moderne suverenosti neizbjeno cvjetaju punom snagom. Totalitarizam nacionalne drave Kada nacionalna drava doista funkcionira kao institucija suverenosti, uspijeva li ona u potpunosti rijeiti krizu modernosti? Uspijeva li pojam naroda i njegovo biopolitiko pomaknue suverenosti promijeniti uvjete i podruje sinteze izmeu konstitutivne moi i konstituirane moi i izmeu dinamike proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa na takav nain da nas izvede iz krize? iroki spektar pisaca, pjesnika i politiara [esto izraslih iz naprednih, socijalistikih i protuimperijalistikih pokreta] svakako su mislili potvrdno. Preobrazba jakobinske ljevice devetnaestoga stoljea u nacionalistiku ljevicu, sve snanije usvajanje nacionalnih programa u Drugoj i Treoj Internacionali i nacionalistiki oblici oslobodilakih borbi u kolonijalnom i postkolonijalnom svijetu sve do dananjih otpora nacija procesima globalizacije i katastrofa koje izazivaju: izgleda da sve to podupire stajalite da nacionalna drava doista prua novu dinamiku izvan povijesnoga i konceptualnoga fijaska moderne suverene drave.31 Meutim, mi imamo drugaije stajalite o funkciji nacije, i po naem miljenju kriza modernosti ostaje odluno otvorena pod vladavinom nacije i njezinoga naroda. Ako ponovno preuzmemo nau genealogiju pojma suverenosti u devetnaestom i dvadesetom stoljeu, vidljivo je da je dravni

102

PUTOVI SUVERENOSTI

oblik modernosti najprije siao u dravni oblik nacije, a onda se dravni oblik nacije srozao u cijeli niz barbarizama. Kada je klasna borba ponovo otvorila mistificiranu sintezu modernosti u prvim desetljeima dvadesetoga stoljea i ponovo iskazala snanu antitezu izmeu drave i mnotva i izmeu proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, ta je antiteza vodila izravno u evropski graanski rat - graanski rat koji je nosio masku sukoba meu suverenim nacionalnim dravama.32 U Drugom svjetskom ratu nacistika Njemaka, zajedno s raznim evropskim faizmima, stajala je nasuprot socijalistike Rusije. Nacije su predstavljene kao mistifikacije, ili zamjene, klasnih subjekata u sukobu. Ako je nacistika Njemaka idealan tip preobrazbe moderne suverenosti u nacionalnu suverenost i njezinoga oblika u kapitalistiki oblik, onda je staljinistika Rusija idealan tip preobrazbe pukoga interesa i okrutne logike koja iz njega slijedi u projekt nacionalne modernizacije, mobilizirajui u vlastite svrhe proizvodne snage koje ude za oslobaanjem od kapitalizma. Ovdje moemo analizirati nacionalnu socijalistiku apoteozu modernog pojma suverenosti i njegovu preobrazbu u nacionalnu suverenost: nita ne moe boje osvijetliti koherentnost toga prijelaza nego to to moe prijenos moi od pruske monarhije na Hitlerov reim, pod sjajnim okriljem njemake buroazije. Meutim, taj je prijelaz dobro poznat, kao to su i eksplozivno nasilje toga prijenosa moi, poslovina poslunost njemakoga naroda, njegova vojnika i graanska smionost u slubi nacije, te popratne posljedice koje moemo nazvati, u nekoj vrsti intelektualne preice, Auschwitz [kao simbol idovskoga holokausta] i Buchenwald [kao simbol istrebljenja komunista, homoseksualaca, Cigana i drugih]. Prepustimo tu priu drugim znanstvenicima i sramoti povijesti. Ovdje nas vie zanima druga strana nacionalnoga pitanja u Evropi tijekom toga razdoblja. Drugim rijeima, to se doista dogodilo kada je nacionalizam iao ruku pod ruku sa socijalizmom u Evropi? Da bismo odgovorili na to pitanje moramo ponovo razmotriti nekoliko sredinjih trenutaka u povijesti evropskoga socijalizma. Naroito moramo imati na umu da se nedugo nakon svoga zametka, izmeu sredine i kraja devetnaestoga stoljea, socijalistika Internacionala morala suoiti s jakim nacionalistikim pokretima, a tijekom toga sukoba prvobitna meunarodna strast radnikoga pokreta brzo je isparila. Politika najjaih evropskih radnikih pokreta, u Njemakoj, Austriji, Francuskoj, a iznad svega u Engleskoj, odmah je podigla stijeg nacionalnoga interesa. Socijaldemokratski reformizam bio je potpuno opsjednut tim kompromisom izmiljenim u ime

SUVERENOST NACIONALNE DRAVE

103

nacije - kompromisom izmeu klasnih interesa, to jest, izmeu proletarijata i nekih slojeva buroaske hegemonistike strukture u svakoj zemlji. Nemojmo ak ni govoriti o podloj povijesti izdaje u kojoj su dijelovi evropskoga radnikoga pokreta podravali imperijalistike poduhvate evropskih nacionalnih drava, niti o neoprostivoj gluposti koja je ujedinila razne evropske reformizme da pristanu da se mase vode na klaonicu u Prvom svjetskom ratu. Socijaldemokratski reformizam doista je imao primjerenu teoriju za ta gledita. Nekoliko austrijskih socijaldemokratskih profesora ju je izmislilo. Bili su to suvremenici Musilova grofa Leinsdorfa. U idilinom ozraju alpske Kakanije, u blagoj intelektualnoj klimi povratka Kantu, ti profesori, poput Otta Bauera, insistirali su na nunosti da se nacionalnost smatra temeljnim elementom modernizacije.33 U stvari, oni su vjerovali da e se u sukobljavanju izmeu nacionalnosti [definiranoj kao zajednici linosti] i kapitalistikoga razvoja [shvaenoga kao drutvo] pojaviti dijalektika koja e u svome razvijanju mogue biti sklona proletarijatu i njegovoj postupnoj hegemoniji u drutvu. Taj program nije se obazirao na injenicu da pojam nacionalne drave nije djeljiv ve organski, ne transcendentalan ve transcendentan, i ak da je u svojoj transcendentnosti izgraen da se suprotstavi svakoj tenji proletarijata da ponovo prisvoji drutveni prostor i drutveno bogatstvo. to moe onda modernizacija znaiti ako je bitno vezana u reformu kapitalistikoga sustava i neprijateljska prema bilo kojem otvaranju revolucionarnoga procesa? Ti su autori slavili naciju a da nisu htjeli platiti cijenu toga slavlja. Ili bolje reeno, oni su je slavili i istovremeno mistificirali razornu mo pojma nacije. S toga stajalita, potpora imperijalistikim projektima i meuimeprijalistikom ratu bilo je doista logiko i neizbjeno gledite za socijaldemokratski reformizam. I boljevizam je uao u podruje nacionalistike mitologije, osobito preko Staljinovoga slavljenoga predrevolucionarnoga pamfleta o marksizmu i nacionalnom pitanju.34 Prema Staljinu, nacije su odmah revolucionarne, a revolucija znai modernizaciju: nacionalizam je neizbjena faza u razvoju. Meutim, preko Staljinova prijevoda, kako nacionalizam postaje socijalistiki, socijalizam postaje ruski, a Ivan Grozni postavljen je da poiva u grobu pored Lenjina. Komunistika Internacionala preobrazila se u skup pete kolone ruskih nacionalnih interesa. Pojam komunistike revolucije ta deteritorijalizirajua sablast koja je progonila Evropu i svijet i koja je od Parike komune do 1917. u Sankt Petersburgu i do Maovog Dugog mara uspjela ujediniti dezertere, meunarodne partizane, trajkake radnike i

104

PUTOVI SUVERENOSTI

kozmopolitske intelektualce - konano je pretvoren u reteritorijalizirajui reim nacionalne suverenosti. Tragina je ironija da je nacionalistiki socijalizam u Evropi postao slian nacional-socijalizmu. To nije stoga to se dvije krajnosti susreu, kao to bi neki liberali voljeli pomisliti, ve zbog toga to je apstraktni stroj nacionalne suverenosti u srcu oba dva. Kada je, usred hladnoga rata, pojam totalitarizma uveden u politiku znanost, on je dodirnuo samo vanjske elemente pitanja. U svom najkoherentnijem obliku pojam totalitarizma iskoriten je da se prokau ruenje demokratske javne sfere, nastavak jakobinske ideologije, krajnje oblike rasistikoga nacionalizma i poricanje trinih sila. Meutim pojam totalitarizma mora zagrabiti mnogo dublje u stvarne pojave i istovremeno dati za njih bolja objanjenja. U stvari, totalitarizam se ne sastoji samo u totaliziranju uinaka drutvenoga ivota i njihovom podvrgavanju globalnom disciplinarnom standardu, ve i u poricanju samoga drutvenoga ivota, podrivanju njegovoga temelja, te u teoretskom i praktinom uklanjanju svake mogunosti postojanja mnotva. Ono to je totalitarno je organski temelj i ujedinjeni izvor drutva i drave. Zajednica nije dinamika kolektivna tvorevina ve primordijalni mit. Izvorni pojam naroda postavlja identitet koji homogenizira i proiava sliku naroda dok istovremeno prijei konstruktivna meusobna djelovanja razlika unutar mnotva. `s je vidio zametak totalitarizma ve u koncepcijama nacionalne i Sieye puke suverenosti u osamnaestom stoljeu, koncepcijama koje su uinkovito sauvale apsolutnu mo monarhije i prenijeli je na nacionalnu suverenost On je naslutio budunost onoga to bismo mogli nazvati totalitarnom `s demokracijom.35 U raspravi o Ustavu III. godine Francuske revolucije, Sieye je odbacio loe planove za re-total [r-total] umjesto republiku [r-publique], koji bi bili pogubni za slobodu i tetni kako za javnu sferu tako i za privatnu.36 Pojam nacije i praksa nacionalizma od samoga su poetka postavljeni na stazu ne republike ve re-totala, totalne stvari, to jest, totalitarnoga prekodiranja drutvenoga ivota.

2.3 DIJALEKTIKA KOLONIJALNE SUVERENOSTI toussaint louvertureu

Toussaintu, najnesretniji od svih ljudi! Bilo da uje Seljakov zviduk dok ore Svojim plugom, ili pak tvoja glava Poiva na jastuku u dubokoj gluhoj tamnici; O bijedni voo! Gdje i kad e Nai mira! Ali ne umiri; bolje budi U tvojim okovima vedra ela: Iako si pao da nikada vie ne ustane, ivi i utjei se. Ti si za sobom ostavio Sile to e za tebe raditi: zrak, zemlju i nebesa; Nema daka najobinijega vjetra Koji bi te zaboravio; ima velike saveznike; Tvoji prijatelji su ushiti, smrtne muke, I ljubav i ovjekov nepobjediv um. william wordsworth

Trebamo se sada vratiti korak unatrag i ispitati genealogiju pojma suverenosti sa stajalita kolonijalizma. Kriza modernosti imala je od poetka bliski odnos s rasnim potinjavanjem i kolonijalizmom. Dok su unutar svoga podruja nacionalna drava i njezine popratne ideoloke strukture neumorno radile na stvaranju i reprodukciji istoe naroda, na vanjskom planu nacionalna drava je stroj koji proizvodi Druge, stvara razlike i podie granice koje ograniavaju i podupiru moderni subjekt suverenosti. Meutim te granice i prepreke nisu nepropusne ve prije slue da urede dvosmjerni tijek izmeu Evrope i njenoga vanjskoga. Orijentalno, afriko, ameroindijansko sve su to nuni sastojci za negativni temelj evropskog identiteta i moderne suverenosti kao takve. Crni Drugi evropskoga prosvjetiteljstva lei u samom njegovom temelju upravo kao to proizvodni odnos sa crnim kontinentima slui kao ekonomski temelj evropskih nacionalnih drava.01 Rasni sukob ugraen u evropsku modernost

106

PUTOVI SUVERENOSTI

jo je jedan simptom stalne krize koja odreuje modernu suverenost. Kolonija stoji u dijalektikoj suprotnosti s evropskom modernosti, kao njezin nuni dvojnik i nesavladiv neprijatelj. Kolonijalna suverenost je jo jedan nedostatan pokuaj da se rijei kriza modernosti. ovjeanstvo je jedno i mnogo Doba evropskoga otkrivanja i postupno poveavanje komunikacije meu prostorima i narodima na Zemlji koje je slijedilo uvijek su sa sobom nosili stvarni utopijski element. Ali toliko je krvi proliveno, toliko mnogo ivota i kultura uniteno da treba to prije odbaciti barbarstvo i uas zapadnoevropske [a onda amerike, sovjetske i japanske] ekspanzije i nadzora nad zemaljskom kuglom. Meutim, mislimo da je vano ne zaboraviti utopijske tenje koje su uvijek pratile napredak prema globalizaciji, pa i ako su snage moderne suverenosti stalno poraavale te tenje. Ljubav prema razlikama i vjerovanje u univerzalnu slobodu renesansnog humanizma opet se ovdje pojavljuje na globalnoj razini. Taj utopijski element globalizacije spreava nas da jednostavno padnemo u partikularizam i izolacionizam kao reakciju na totalizirajue snage imperijalizma i rasne prevlasti, prisiljavajui nas umjesto toga da izmislimo projekt protuglobalizacije, Protuimperij. Meutim, taj utopijski element nikada nije bio nedvosmislen. To je tenja koja je u stalnom sukobu sa suverenim poretkom i prevlasti. Vidimo tri primjerena izraza toga utopizma, u svoj njegovoj dvosmislenosti, u misli Bartoloma de las Casasa, Toussainta lOuvereturea i Karla Marxa. U prvom polustoljeu nakon evropskoga iskrcavanja u Amerikama kod Hispaniole, Bartolom de las Casas promatrao je s uasom barbarstvo konkvistadora i kolonista i njihovo porobljavanje Ameroindijanaca i genocid nad njima. Veina panjolskih vojnika, upravljaa i kolonista, gladnih zlata i moi, vidjeli su u stanovnicima toga novoga svijeta neopozivo Drugoga, manje ljudskoga, ili barem prirodno potinjenoga Evropljanima - a Las Casas nam pripovijeda kako su novopridoli Evropljani postupali prema njima gore nego prema svojim ivotinjama. U tom je kontekstu pravo udo kako se Las Casas, koji je sudjelovao u panjolskoj misiji, mogao dovoljno odvojiti od ope struje miljenja da bi insistirao na ljudskim odlikama Ameroindijanaca i suprotstaviti se okrutnosti panjolskih vladara. Njegov prosvjed proistie iz jednoga jednostavnoga naela: ovjeanstvo je jedno i jednako. Meutim, trebamo istovremeno shvatiti da je misionarski poziv imanentno povezan s humanistikim projektom dobroga biskupa od

DIJALEKTIKA KOLONIJALNE SUVERENOSTI

107

Chiapasa. U stvar, Las Casas moe promiljati jednakost jedino kao istost. Ameroindijanci su jednaki Evropljanima po prirodi samo utoliko ukoliko su potencijalno evropski narod, ili u stvari potencijalno krani: Priroda ljudi je ista i svi su pozvani od Krista na isti nain.02 Las Casas ne moe vidjeti izvan eurocentrikoga gledanja na Amerike po kojemu bi najvea velikodunost i milost bila dovesti Ameroindijance pod nadzor i pokroviteljstvo prave religije i njezine kulture. Uroenici su nerazvijeni potencijalni Evropljani. U tom smislu Las Casas pripada diskursu, koji se protee znatno u dvadeseto stoljee, o mogunosti usavravanja divljaka. Za Ameroindijance, isto kao i za idove u panjolskoj esnaestoga stoljea, prijelaz prema slobodi od progona mora najprije proi kroz kransko obraenje. Las Casas nije u stvari daleko od inkvizicije. On priznaje da je ovjeanstvo jedno ali ne moe vidjeti da je ono istovremeno mnogostruko. Vie od dva stoljea nakon Las Casasa, u kasnom osamnaestom stoljeu, kada se evropska prevlast nad Amerikama promijenila od osvajanja, krvoprolia i pljake u mnogo stabilniju kolonijalnu strukturu robovske proizvodnje na veliko i trgovinskih ogranienja, crni rob po imenu Toussaint lOuverture vodio je prvu uspjenu borbu za neovisnost protiv modernog ropstva u francuskoj koloniji Saint Domingo [danas Haiti]. Toussaint lOuverture udisao je retoriku Francuske revolucije to se irila iz Pariza u njezinom istom obliku. Ako su francuski revolucionari suprotstavljajui se ancien rgimeu proglasili univerzalno ljudsko pravo na libert, egalit et fraternit, Toussaint je pretpostavljao da se crnci, mulati i bijelci iz kolonije takoer nalaze pod irokim kiobranom prava graana. On je smatrao da pobjeda nad feudalnim plemstvom i ushienje univerzalnim vrijednostima u Evropi podrazumijeva i pobjedu nad rasnim plemstvom i dokinue ropstva. Svi e tada biti slobodni graani, jednaka braa u novoj francuskoj republici. Toussaintova pisma francuskim vojnim i vladinim voama provode retoriku revolucije besprijekorno do njezinoga logikoga zakljuka i time otkrivaju njezino licemjerstvo. Moda naivno ili moda kao svjesnu politiku taktiku, Toussaint pokazuje kako voe revolucije izdaju naela za koja tvrde da su im najsvetija. U izvjetaju Direktoriju od 18. Brumairea godine vi. [5. studenoga 1797], Toussaint je opominjao francuske voe da e biti nemogu bilo kakav povratak na ropstvo, bilo kakav kompromis o naelima. Deklaracija o slobodi je neopoziva: Zar mislite da e ljudi koji su uivali blagoslov slobode mirno gledati da im ga oduzimate?... Ali ne, ista ruka koja je raskinula nae lance nee nas ponovo porobiti. Francuska nee opozvati svoja naela, ona nam

108

PUTOVI SUVERENOSTI

nee uskratiti svoje najvee blagodati.03 Proglaenja univerzalnih prava to su tako samosvjesno potekla iz Pariza vratila su se iz Saint Dominguea samo da bi uasnula Francuze. Na prijelazu preko Atlantika, univerzalnost ideala postala je stvarnijom i primijenjena je u praksi. Kao to Aim Csaire kae, Toussaint lOuverture promicao je projekt na podruju koje odvaja jedinu misao od konkretne stvarnosti; pravo od njegova ostvarenja, razum od njegove prave istine.04 Toussaint doslovce shvaa deklaraciju o pravima ovjeka i insistira na njezinom punom prijenosu u praksu. Revolucija prema Toussaintu ne trai oslobaanje od evropske prevlasti samo da bi se vratila u izgubljeni afriki svijet ili uspostavila u izolaciji tradicionalne oblike vladavine. Toussaint oekuje da novostvoreni oblici slobode i jednakosti budu dostupni u sve vie povezanome svijetu.05 Meutim, Toussaint ponekad pie kao da su Francuzi izmislili samu zamisao o slobodi, i kao da su on i njegovi pobunjeniki pratioci slobodni jedino milou Pariza. To moe biti samo Toussaintova retorika strategija, primjer njegove ironine ropske pokornosti prema francuskim vladarima; ali svakako ne bismo trebali misliti da je sloboda evropska zamisao. Robovi Saint Dominguea pobunili su se protiv svojih gospodara od samoga porobljavanja i prisilnog doseljenja iz Afrike. Oni nisu dobili slobodu ve su je osvojili krvavom i neumornom borbom. Niti je elja za slobodom niti njezino osvajanje poteklo iz Francuske, a crnci Saint Dominguea nisu trebali Pariane da ih poue kako se za nju boriti. Ono to je Toussaint doista primio i dobro iskoristio je posebna retorika francuskih revolucionara koja je dala legitimni oblik njegovoj potrazi za slobodom. U devetnaestom stoljeu Karl Marx je, poput Las Casasa i Toussaint lOuverturea prije njega, prepoznao utopijski potencijal sve ubrzanijim procesima globalne interakcije i komunikacije. Poput Las Casasa, Marx je bio uasnut brutalnou evropskoga porobljavanja i iskoritavanja. Kapitalizam se rodio u Evropi krvlju i znojem porobljenih i koloniziranih neevropskih naroda: Skriveno ropstvo nadniara u Evropi trebalo je bezuvjetno ropstvo Novoga svijeta kao svoj potporanj.06 Poput Toussainta dOuverturea, Marx je prepoznao ljudsku slobodu kao univerzalni projekt koji treba ostvariti u praksi i iz kojega nijedno stanovnitvo ne smije biti iskljueno. Ta globalna utopijska crta u Marxa ipak je dvosmislena, moda jo vie nego u druga dva sluaja, kao to razvidno moemo vidjeti iz niza lanaka koje je napisao za the New York Daily Tribune 1853. o britanskoj vladavini u

DIJALEKTIKA KOLONIJALNE SUVERENOSTI

109

Indiji. Marxov prvenstveni cilj u tim lancima bio je objasniti raspravu koja se vodila u britanskom parlamentu o statusu Istonoindijske kompanije i smjestiti raspravu u povijest britanske kolonijalne vladavine. Marx je, naravno, brzo zapazio brutalnost uvoenja britanske civilizacije u Indiju i patnju to ih je prouzrokovala pohlepa britanskoga kapitala i britanske vlade. Meutim, on odmah opominje, rijeima koje nas vraaju na revolucionarno lice renesanse, da se na barbarstvo Britanaca ne reagira jednostavnim slijepim podravanjem status quoa u indijskom drutvu. Seoski sustav koji je prethodio britanskom kolonijalnom uplitanju nije trebalo braniti: Kolikogod ljudski osjeaj s gaenjem promatra razaranje i patnju to su ih Britanci prouzroili, ne smijemo zaboraviti da su te idiline seoske zajednice, kolikogod izgledale neagresivne, uvijek bile vrsti temelj orijentalnoga despotstva, da su ograniile ljudski um na najmanji mogui opseg inei ga neotpornim oruem praznovjerja, porobljavajui ga pod tradicionalnim pravilima i liavajui ga sve veliine i povijesne energije. 07 Ni vladajua struktura indijskih prineva ne zasluuje podrku, ak ni kao reakcija na Britance: Nije udno to isti ljudi koji odbacuju barbarske krasote Krune i Plemstva Engleske rone suze zbog pada indijskih Naboba, Rujaha i Jagidara, od kojih veina ne posjeduje ak ni ugled starine, jer su uglavnom nedavni otimai to su ih stvorile britanske spletke.08 Kolonijalno stanje vrlo lako upada u izbor izmeu dvije loe alternative: ili podvrgavanje britanskom kapitalu i britanskoj vladavini ili povratak na tradicionalne indijske drutvene strukture i podvrgavanje indijskim prinevima; ili strana prevlast ili domaa prevlast. Za Marxa, mora postojati drugi prijelaz koji odbija obje te alternative, prijelaz nepokoravanja i slobode. U tom smislu, u stvaranju mogunosti za novo drutvo, kakvi god bili zloini Engleske, ona je bila nesvjesno orue povijesti jer je izazvala tu revoluciju.09 Kapital moe, u nekim okolnostima, biti snaga prosvjeenja. Poput Toussainta, Marx nije vidio smisla u svrgavanju strane prevlasti da bi se jednostavno obnovio neki izolirani i tradicionalni oblik porobljavanja. Alternativa mora potraiti novi oblik slobode, povezan sa sve irom mreom globalne razmjene. Meutim, jedina alternativa koju je Marx mogao zamisliti je isti prijelaz kojim je evropsko drutvo ve prolo. Marx nije imao nikakvu koncepciju o razlici indijskoga drutva, razliitim potencijalima koje lee u njemu. On je stoga mogao vidjeti indijsku prolost jedino kao praznu i statinu: Indijsko drutvo nema uope nikakve povijesti, barem ne poznate povijesti. Ono to mi nazivamo njegovom povijeu samo je povijest stalnih

110

PUTOVI SUVERENOSTI

uljeza koji su osnovali svoje Imperije na pasivnoj osnovi toga neotpornoga i nepromjenljivoga drutva.10 Tvrdnja da indijsko drutvo nema povijesti ne znai da se nita nije dogodilo u Indiji vee da su tijek dogaaja iskljuivo odreivale vanjske snage, dok je indijsko drutvo ostalo pasivno, neotporno i nepromjenljivo. Svakako da je Marx bio ogranien svojim nepotpunim znanjem sadanjosti i prolosti Indije.11 Meutim, nije vana njegova nedostatna obavijetenost. Bitno je pitanje da Marx moe zamisliti povijest izvan Evrope jedino kao onu koja se strogo kree po istom prijelazu kojim je ve sama Evropa prola. Engleska mora ispuniti dvostruku misiju u Indiji, pisao je, jednu razornu, drugu obnavljajuu - unitenje azijskoga drutva i postavljanje materijalnih temelja zapadnoga drutva u Aziji.12 Indija moe napredovati jedino ako se preobrazi u zapadno drutvo. Sav svijet moe ii naprijed jedino ako slijedi stope Evrope. Marxov eurocentrizam nije naposljetku toliko razliit od onoga Las Casasovog. Kriza kolonijalnoga ropstva Iako se utopijska crta stalno pojavljivala u povijesnom procesu meupovezanosti i meukomunikacije svijeta u modernom razdoblju, snage evropske prevlasti stalno su je suzbijale vojno i ideoloki. Prvi rezultat bila su krvoprolia u opsegu koji se prije nije mogao ni zamisliti i uspostavljanje rasnih, politikih i ekonomskih struktura evropske vladavine nad neevropskim svijetom. Razvoj i irenje kapitalizma velikim dijelom je poticao evropsku prevlast i hranio evropsku nezajaljivu e za bogatstvom. Meutim, globalno irenje kapitalizma nije bio ni jedinstven ni jednoznaan proces. Kapitalizam se neravnomjerno razvijao u raznim krajevima i meu raznim narodima: on je teturao prema naprijed, oklijevao i povlaio se razliitim putovima. Jedan takav kruni put ocrtala je povijest kolonijalne ropske proizvodnje na irokoj osnovi u Amerikama izmeu kasnoga sedamnaestoga i sredine devetnaestoga stoljea, povijest koja nije pretkapitalistika ve unutar sloenoga i proturjenoga razvoja kapitala. Plantanu proizvodnju na irokoj osnovi s ropskom radnom snagom otpoeli su engleski i francuski plantaeri na Karibima sredinom sedamnaestoga stoljea uvozei afrike robove kako bi ispunili prazninu to su je ostavili domai narodi ubijani evropskim orujem i bolestima. Krajem osamnaestoga stoljea, proizvodi ropske radne snage u Amerikama inili su treinu vrijednosti evropske trgovine.13 Evropski kapitalizam nalazio se u vrlo dvosmislenom odnosu prema robovskoj proizvodnji u Amerikama. Mogli bismo logiki rasuivati, kao to su mnogi i inili, da kapitalizam

DIJALEKTIKA KOLONIJALNE SUVERENOSTI

111

mora biti antiteza robovskoj radnoj snazi jer se zasniva ideoloki i materijalno na slobodnoj radnoj snazi, ili u stvari na radnikovom vlasnitvu njegove radne snage. S toga bismo stajalita mogli razmatrati kolonijalno ropstvo kao prethodnim oblikom proizvodnje slinom feudalizmu koji kapitalizam uspijeva postepeno prevladati. Kapitalistika ideologija slobode bila bi u tom sluaju isti oblik prosvjeenosti. Meutim, odnos kapitala prema kolonijalnom ropstvu u stvari je mnogo prisniji i sloeniji. Najprije, iako je kapitalisitka ideologija doista antitetika ropstvu, u praksi je kapital ne samo podvrgnuo i ojaao postojee ropske proizvodne sustave diljem svijeta ve je stvorio nove sustave ropstva u nevienom opsegu, osobito u Amerikama.14 Moglo bi se protumaiti da je stvaranje ropskih sustava sa strane kapitala neka vrsta naukovanja kapitalizmu, u kojemu bi ropstvo funkcioniralo kao prijelazna faza izmeu prirodnih [to jest samodostatnih i izoliranih] ekonomija koje su prethodile evropskom uplitanju i samom kapitalizmu. Doista, opseg i organizacija karipskih plantaa u osamnaestom stoljeu zasjenjivali su u odreenom smislu evropske industrijske pogone u devetnaestom stoljeu.15 Meutim, ropska proizvodnja u Amerikama i afrika trgovina robljem nisu bili samo niti ak preteno prijelaz u kapitalizam. One su bile relativno vrst oslonac, potporanj supereksploatacije na kojemu je stajao evropski kapitalizam. Tu nema proturjeja: ropska radna snaga u kolonijama uinila je kapitalizam moguim i evropski kapitalizam nije je se elio odrei. Upravo u istom razdoblju kada su evropske sile gradile osnove ropske ekonomije preko Atlantika, u Evropi, uglavnom u istonoj ali i u junoj Evropi, takoer je dolo do refeudalizacije agrarne ekonomije i tako vrlo jake tenje da se zaustavi pokretljivost radne snage i zamrznu uvjeti trita radne snage. Evropa je baena natrag u drugo razdoblje kmetstva. Ovdje nije samo vano odbaciti iracionalnost buroazije, ve shvatiti kako ropstvo i kmetstvo mogu biti savreno sukladni s kapitalistikom proizvodnjom, kao mehanizmi koji ograniavaju pokretljivost radne snage i spreavaju njezina kretanja. Ropstvo, kmetstvo i sve druge krinke prisilne organizacije radne snage - od kulijskih nadnienja u Tihom oceanu i napoliarenja u Latinskoj Americi do Apertheida u Junoj Africi - sve su to bitni elementi imanentni procesima kapitalistikoga razvoja. U tom su razdoblju ropstvo i nadniarska radna snaga pozivali jedne druge kao plesne partnere u koordiniranim koracima kapitalistikoga razvoja.16 Sigurno je da su se mnoge prosvijeene pristalice abolicionizma u Evropi i Amerikama krajem osamnaestoga i poetkom devetnaestoga stoljea

112

PUTOVI SUVERENOSTI

zalagale protiv ropstva iz moralnih naela. Abolicionistiki argumenti imaju odreenu stvarnu snagu ali samo kada slue interesima kapitala, na primjer kada slue da umanje profite konkurentske ropske proizvodnje. Meutim, ak i tada njihova je snaga bila sasvim ograniena. U stvari, niti moralni argumenti kod kue niti raunica unosnosti vani nisu mogli pokrenuti evropski kapital da likvidira ropske reime. Samo su pobune i revolucije robova mogle pribaviti primjerenu polugu. Upravo kao to se kapital kree naprijed da restrukturira proizvodnju i zaposli nove tehnologije kao odgovor na organiziranu prijetnju radnikoga neprijateljstva, tako ni evropski kapital nee napustiti ropsku proizvodnju dok organizirani robovi ne postanu prijetnja njihovoj moi i uine takav sustav proizvodnje neodrivim. Drugim rijeima, ropstvo nisu ukinuli ekonomski razlozi ve su ga zbacile politike snage.17 Politiki nemiri doista su potkopali ekonomsku unosnost sustava, ali to je vanije, pobunjeni robovi predstavljali su stvarnu protumo. Haianska revolucija svakako je bila prekretnica u modernoj povijesti robovske pobune - a njezina sablast kruila je po Amerikama poetkom devetnaestoga stoljea isto onako kao to je sablast Oktobarske revolucije progonila evropski kapitalizam vie od jednoga stoljea kasnije. Meutim, ne smijemo zaboraviti da su pobuna i neprijateljstvo bili stalni dio ropstva u Amerikama, od New York Citya do Bahie. Ekonomija ropske radne snage, poput ekonomije same modernosti, bila je ekonomija krize. Tvrdnja da su reimi ropstva i kmetstva imanentni kapitalistikoj proizvodnji i razvoju ukazuje na bliski odnos izmeu elje radnih subjekata da pobjegnu iz odnosa zapovijedanja i pokuaja kapitala da ugura stanovnitvo unutar vrstih teritorijalnih granica. Yann Moulier Boutang naglaava prvenstvo tih linija bijega u povijesti kapitalistikoga razvoja:
Anonimna, kolektivna, stalna i nezadriva snaga prebjegavanja vukla je trite radne snage prema slobodi. Ista je snaga prisilila liberalizam da izmisli ispriku za slobodnu radnu snagu, pravo na vlasnitvo i otvorene granice. Ona je takoer prisilila buroaske ekonomiste da uspostave modele koji spreavaju pokretanje radne snage, discipliniraju je i zanemaruju elemente neprekinutoga bijega. Sve je to funkcioniralo kako bi se izmislile i nanovo izmislile tisue oblika ropstva. Taj neminovan vid akumulacije prethodi pitanju proleterizacije liberalne ere. On gradi osnovu moderne drave.18

Deteritorijalizirajua elja mnotva je motor koji pokree cijeli proces kapitalistikoga razvoja, a kapital ga mora stalno pokuavati obuzdavati.

DIJALEKTIKA KOLONIJALNE SUVERENOSTI

113

Proizvodnja drugosti Kolonijalizam i rasno potinjavanje funkcioniraju kao privremeno rjeenje krize evropske modernosti, ali ne samo u ekonomskom i politikom smislu ve u smislu identiteta i kulture. Kolonijalizam gradi oblike drugosti i upravlja njihovim tijekovima u sloenoj dijalektikoj strukturi. Negativna izgradnja neevropskih drugih je naposljetku ono to utemeljuje i odrava sami evropski identitet. Kolonijalni identitet najprije funkcionira putem manihejske logike iskljuivanja. Kao to nam Franz Fanon kae, Kolonijalni svijet je svijet rascijepljen na dva dijela.19 Kolonizirani su iskljueni iz evropskih prostora ne samo u fizikom i teritorijalnom smislu, i ne samo u smislu prava i povlastica, ve ak i u smislu misli i vrijednosti. Kolonijalni subjekt izgraen je u mati metropole kao drugi, pa stoga, koliko je god mogue, kolonizirani je izbaen iz osnova koje odreuju evropske civilizirane vrijednosti. [Mi se ne moemo s njima raspravljati, oni se ne mogu obuzdati; oni ne potuju vrijednost ljudskoga ivota; oni razumiju samo silu.] Rasna razlika je neka vrsta crne rupe koja moe progutati sve sposobnosti za zlo, barbarstvo, neobuzdanu seksualnost i tako dalje. Tamni kolonizirani subjekt stoga u poetku izgleda nejasan i tajanstven u svojoj drugosti. Ta kolonijalna konstrukcija identiteta snano poiva na nepominosti granice izmeu prijestolnice i kolonije. istoa identiteta, kako u biolokom tako i u kulturnom smislu, od najvee je vanosti, a odravanje granice je uzrok znatne tjeskobe. Sve vrijednosti u stvari, istie Fanon, neopozivo su otrovane i okaljane boleu im im se dopusti dodir s kolonijalnom rasom.20 Granice koje tite taj isti evropski prostor stalno su pod opsadom. Kolonijalni zakon djeluje prvenstveno oko tih granica, kako da bi podrao njihovu funkciju iskljuivanja tako i da bi se razliito primijenio na subjekte na dvije strane razdjelnice. Apartheid je samo jedan oblik, moda simboliki oblik, rasporeivanja kolonijalnoga svijeta u pretince. Prepreke koje dijele kolonijalni svijet ne podiu se samo na prirodnim granicama, iako uvijek postoje fizike oznake koje pomau da se podjela udomai. Drugost nije data ve je proizvedena. Ova premisa je esta polazna toka za mnoga istraivanja koja su se pojavila u zadnjim desetljeima, ukljuujui osobito stoernu knjigu Edwarda Saida: Poeo sam s pretpostavkom da Orijent nije nepomina prirodna injenica ... da je Orijent stvoren - ili, kako ja to nazivam, orijentaliziran. Orijentalizam nije samo znanstveni projekt da bi se dobilo tonije znanje o stvarnom predmetu, Orijentu, ve prije diskurs koji stvara vlastiti predmet u razvijanju samoga

114

PUTOVI SUVERENOSTI

diskursa. Dva prvenstvena obiljeja toga orijentalistikoga projekta su homogenizacija Orijenta od Magreba do Indije [Istonjaci su posvuda skoro isti] i njegova esencijalizacija [Orijent i orijentalno obiljeje su bezvremeni i nepromjenljivi identiteti]. Ishod je, kao to Said istie, ne Orijent kao to jest, ve Orijent kao to je orijentaliziran, predmet evropskoga diskursa.21 Orijent je, stoga, barem kakvim ga poznamo putem orijentalizma, tvorevina diskursa, napravljena u Evropi i izvezena natrag na Orijent. Predstavljanje je istovremeno oblik stvaranja i oblik iskljuivanja. Meu akademskim disciplinama ukljuenima u tu kulturnu proizvodnju drugosti, antropologija je moda pruila najvanije pakovanje pod kojim je uroeniki drugi uvezen u Evropu i izvezen iz nje.22 Iz stvarnih razlika neevropskih naroda, antropolozi su devetnaestoga stoljea stvorili jedno drugo bie drugaije prirode; razliita kulturna i fizika obiljeja pretvorena su u bit afrikoga, arapskoga, uroenikoga i tako dalje. Kada je kolonijalna ekspanzija bila na svom vrhuncu a evropske se sile ukljuile u jagmu za Afrikom, antropologija i studij neevropskih naroda postali su ne samo znanstveni poduhvat ve i iroko polje za javnu poduku. Drugi je uvezen u Evropu - u prirodoslovnim muzejima, javnim izlobama primitivnih naroda i tako dalje - i tako je postao sve dostupniji pukoj mati. Kako u svom znanstvenom tako i u popularnom obliku antropologija devetnaestoga stoljea predstavila je neevropske podanike i kulture kao nerazvijene inaice Evropljana i njihove civilizacije: oni su bili znakovi primitivizma koji su predstavljali faze na prijelazu prema evropskoj civilizaciji. Dijakronijske faze evolucije ovjeanstva prema civilizaciji zamiljene su tako kao da su prisutne sinkronijski u razliitim primitivnim narodima i kulturama rairenima po zemaljskoj kugli.23 Antropoloka predstavljanja neevropskih drugih unutar te razvojne teorije civilizacije posluila su da potvrde i vrednuju istaknuti poloaj Evropljana i time legitimiraju kolonijalistiki projekt kao cjelinu. Vani dijelovi povijesne discipline takoer su znatno sudjelovali u znanstvenoj i popularnoj proizvodnji razliitosti, pa tako i u legitimiranju kolonijalne vladavine. Na primjer, kada su doli u Indiju i kad nisu naili nikakvu historiografiju koju bi mogli koristiti, britanski upravljai morali su napisati vlastitu povijest Indije kako bi podrali i promicali interese kolonijalne vladavine. Britanski upravljai morali su historizirati indijsku prolost kako bi joj mogli pristupiti i staviti je u pogon. Meutim, britanska tvorevina indijske povijesti, poput stvaranja kolonijalne drave, mogla se postii jedino nametanjem evropske kolonijalne logike i modela indijskoj

DIJALEKTIKA KOLONIJALNE SUVERENOSTI

115

stvarnosti.24 Prolost Indije tako je prisajedinjena da bi postala dio britanske povijesti - ili bolje reeno, britanski znanstvenici i upravljai stvorili su indijsku povijest i izvezli je u Indiju. Ta je historiografija podravala rae i zatim uinila Indijcima prolost nedostupnom kao povijest. Stvarnost Indije i Indijaca tako je nadomjetena snanim predstavljanjem koje ih je postavilo kao druge Evropi, kao primitivnu fazu u teleologiji civilizacije. Dijalektika kolonijalizma U logici kolonijalnih predstavljanja, izgradnja odvojenoga kolonijaliziranoga drugoga i odvajanje identiteta i drugosti pokazuje se paradoksalno odjednom kao apsolutno i krajnje intimno. Proces se u stvari sastoji od dva momenta koja su dijalektiki povezana. U prvom momentu razlika se mora potisnuti do krajnjih granica. U kolonijalnoj mati kolonizirani nije samo drugi prognan iz podruja civilizacije; on je prije shvaen ili stvoren kao Drugi, kao potpuno poricanje, kao najudaljenija toka na obzoru. Vlasnici robova u osamnaestom stoljeu, na primjer, jasno su raspoznavali apsolutnost te razlike. Crnac je bie, ija priroda i sklonosti nisu samo razliite od onih Evropljana, one su njihovo drugo lice. Ljubaznost i suut pobuuju u njegovim grudima neumoljivu i smrtnu mrnju; ali masnice i uvrede, zlouporaba, stvaraju zahvalnost, naklonost i svetu privrenost! 25 Toliko o mentalitetu vlasnika robova prema jednom abolicionistikom pamfletu. Neevropski podanik djeluje, govori i misli na tono suprotan nain od evropskoga. Upravo zbog toga to je razlika Drugoga apsolutna, on se u drugom momentu moe izokrenuti kao temelj sebstva. Drugim rijeima, zlo, barbarstvo i razuzdanost koloniziranoga Drugoga su ono to ini moguim dobrotu, uljudnost i dolinost evropskoga sebstva. Ono to u poetku izgleda udno, strano i udaljeno tako postaje vrlo blisko i intimno. Poznavanje, gledanje, pa ak i dodirivanje kolonijaliziranoga je bitno, pa ak ako se to znanje i dodir zbivaju na razini predstavljanja i malo se odnose na stvarne podanike u kolonijama i metropoli. Intimna borba s robom, osjeanje znoja s njegove koe, njegovoga mirisa, odreuju vitalnost gospodara. Meutim, ta bliskost nikako ne brie podjelu izmeu dva identiteta u borbi ve jedino ini jo vanijim da se granice i istoa identiteta nadgledaju. Identitet evropskoga sebstva stvorena je u tom dijalektikom kretanju. Kad je jednom kolonijalni subjekt stvoren kao apsolutno Drugi on se onda moe podvri [dokinut i uzdignut] unutar viega jedinstva. Apsolutno Drugi odraava se natrag u najvlastitije. Jedino putem suprotnosti prema koloniziranom

116

PUTOVI SUVERENOSTI

evropski subjekt postaje vlastito ja. Ono to je najprije izgledalo kao jednostavna logika iskljuenja, postaje zatim negativna dijalektika priznanja. Kolonizator doista proizvodi koloniziranoga kao negaciju, ali kroz dijalektiki obrat, negativni kolonizirani identitet zatim se nijee da bi se utemeljilo pozitivno kolonizatorsko Ja. Moderna evropska misao i moderno Ja oboje su nuno vezani uz ono to Paul Gilroy naziva odnos rasnoga terora i potinjavanja.26 Pozlaeni spomenici ne samo evropskih gradova ve i moderne evropske misli temelje se na intimnoj dijalektikoj borbi s Drugima. Moramo paljivo napomenuti da se kolonijalni svijet nikada nije uskladio s tom jednostavnom dvodijelnom podjelom ove dijalektike strukture. Bilo koja analiza haianskoga drutva u osamnaestom stoljeu prije revolucije, na primjer, ne moe uzeti u obzir samo bijelce i crnce ve barem poloaj mulata, koji su ponekad bili ujedinjeni s bijelcima na osnovi njihovoga vlasnitva i slobode, a ponekad sa crncima uslijed njihove nebijele boje koe. ak u jednostavnom rasnom smislu ta drutvena stvarnost zahtijeva barem tri osi analize - ali i to ne zahvaa stvarne drutvene podjele. Moramo takoer prepoznati sukob meu bijelcima raznih klasa i interesa i interese crnih robova razliite od onih slobodnih crnaca i smeih. Ukratko stvarno drutveno stanje u kolonijama nikada se ne moe glatko sagledati u apsolutnom dualizmu izmeu istih suprotstavljajuih sila. Stvarnost uvijek predstavlja umnoavajue mnogostrukosti. Meutim, na argument ovdje nije da stvarnost predstavlja tu glatku dvostruku strukturu ve da kolonijalizam, kao apstraktni stroj koji proizvodi identitete i drugosti, namee dvostruke podjele kolonijalnom svijetu. Kolonijalizam homogenizira stvarne drutvene razlike stvaranjem jedne glavne suprotnosti koja gura razlike prema apsolutnom i onda ukljuuje suprotnost pod identitet evropske civilizacije. Stvarnost nije dijalektika, kolonijalizam jest. Rad mnogih autora, kao to su Jean-Paul Sartre i Franz Fanon, koji su shvatili da su kolonijalna predstavljanja i kolonijalna suverenost dijalektiki u obliku, pokazao se korisnim u mnogom pogledu. Najprije, dijalektika konstrukcija pokazuje da nema niega esencijalnoga u identitetima u borbi. Bijelo i Crno, Evropsko i Orijentalno, kolonizator i kolonijalizirani sve su to predstavljanja koja funkcioniraju samo u odnosu jedan prema drugome [usprkos prividima] i nemaju nikakve nune osnove u prirodi, biologiji ili razboritosti. Kolonijalizam je apstraktni stroj koji proizvodi drugost i identitet. A ipak u kolonijalnom stanju te razlike i identiteti prisiljeni su funkcionirati kao da su apsolutni, esencijalni i prirodni. Prvi ishod

DIJALEKTIKA KOLONIJALNE SUVERENOSTI

117

dijalektikoga itanja stoga je denaturalizacija rasne i kulturne razlike. To ne znai da jednom priznate kao umjetne konstrukcije, kolonijalni identiteti isparuju u zrak; oni su stvarne iluzije i nastavljaju funkcionirati kao da su esencijalni. To priznavanje nije politika u samoj sebi, ve jedino znak da je mogua protukolonijalna politika. Na drugom mjestu, dijalektiko tumaenje razjanjava da su kolonijalizam i kolonijalistika predstavljanja utemeljeni u estokoj borbi koja se mora stalno obnavljati. Evropsko sebstvo treba nasilje i treba se suprotstaviti svome Drugome kako bi hranilo i odralo svoju mo, kako bi sebe stalno iznova stvaralo. Uopeno stanje rata koje stalno proiruje kolonijalna predstavljanja nije sluajno ili ak neeljeno - nasilje je nuan temelj samoga kolonijalizma. Tree, postavljanje kolonijalizma kao negativne dijalektike priznavanja iznosi na vidjelo potencijal za prevratnikom radnjom inherentnom tom stanju. Za mislioca poput Fanona, upuivanje na Hegela nagovjetava da Gospodar moe dobiti samo uplji oblik priznavanja; Rob je onaj koji, putem borbe na ivot i smrt, ima potencijal da se kree prema punoj svijesti.27 Dijalektika mora podrazumijevati kretanje, ali dijalektika evropskog suverenog identiteta pala je natrag u stasis. Neuspjela dijalektika nagovjetava mogunost da volja putem negativnosti pokree povijest prema naprijed. Bumerang drugosti Mnogi autori, osobito za vrijeme dugakog razdoblja snanih protukolonijalnih borbi od kraja Drugoga svjetskoga rata do kraja 1960-ih godina, tvrdili su da toj pozitivnoj dijalektici kolonijalizma koja utemeljuje i uvruje evropski suvereni identitet treba suprotstaviti istinsku negativnu pa stoga revolucionarnu dijalektiku. Ne moemo poraziti kolonijalistiku proizvodnju razliitosti, tvrdili su ti autori, jednostavno otkrivajui izvjetaenost stvorenih identiteta i razlika - nadajui se da emo tako doi izravno do potvrde autentine univerzalnosti ovjeanstva. Jedina mogua strategija je ona obrata ili inverzije same kolonijalistike logike. Jedinstvu koje e kasnije doi, ujedinjujui sve potlaene narode u istoj borbi, proglaava Sartre, mora u kolonijama prethoditi ono to u ja nazvati trenutkom odvajanja ili negativnosti: taj proturasistiki rasizam jedini je prijelaz koji e dovesti do ukidanja rasnih razlika.29 Sartre zamilja da e ta negativna dijalektika konano pokrenuti povijest. Negativna dijalektika esto se koncipirala u kulturnom smislu, na primjer, projekt ngritude - potraga za otkrivanjem crnake biti ili crnake due. Prema toj logici, odgovor na kolonijalistika predstavljanja treba

118

PUTOVI SUVERENOSTI

ukljuiti reciprona i simetrina predstavljanja. ak ako se crnako obiljeje koloniziranoga prepoznaje kao mistifikaciju stvorenu u kolonijalnoj mati, ono se ne odbacuje zbog toga ve potvruje - kao bit! Prema Sartreu, revolucionarni pjesnici ngritudea, poput Aima Csairea i Lopolda Senghora, usvajaju negativni pol koji su naslijedili od evropske dijalektike i pretvaraju ga u neto pozitivno, osnaujui ga, uzimajui ga kao trenutak samosvijesti. Ne vie snaga stabilizacije i ravnotee, pripitomljeni Drugi postao je divlji, istinski Drugi - to jest sposoban za reciprocitet i neovisnu poduzetnost. To je, kao to Sartre najavljuje tako lijepo i zloslutno, moment bumeranga.29 Negativan moment sposoban je izvesti reciprono unitenje evropskoga sebstva - upravo zbog toga to su evropsko drutvo i njegove vrijednosti utemeljene na pripitomljavanju i negativnom ukljuivanju koloniziranoga. Moment negativnosti postavlja se kao nuan prvi korak u prijelazu prema krajnjem cilju bezrasnog drutva koje priznaje jednakost, slobodu i ljudske vrijednosti svima.30 Meutim, usprkos koherentnoj dijalektikoj logici te Sartreove kulturne politike, strategija koju on predlae izgleda nam potpuno iluzornom. Mo dijalektike, koja je u rukama kolonijalne moi mistificirala stvarnost kolonijalnoga svijeta, ponovo se usvaja kao dio protukolonijalnoga projekta kao da je dijalektika sama stvarni oblik kretanja povijesti. Meutim, stvarnost i povijest nisu dijalektiki i nikakva ih idealistika retorika gimnastika ne moe podvri dijalektici. Ali, strategija negativnosti, moment bumeranga, pojavljuje se u sasvim razliitom svjetlu kada je se shvati u nedijalektikom obliku i u politikom a ne kulturnom smislu. Fanon, na primjer, odbija kulturnu politiku ngritudea s njezinom svijesti o crnakom identitetu i umjesto toga postavlja revolucionarnu antitezu u smislu fizikoga nasilja. Prvobitni trenutak nasilja je onaj kolonijalizma: kolonizatorova prevlast nad koloniziranim i njegovo iskoritavanje. Drugi trenutak, odgovor koloniziranoga na to prvobitno nasilje, moe poprimiti sve mogue izopaene oblike u kolonijalnom kontekstu. Kolonijalizirani ovjek najprije e iskazati agresivnost koja se taloila u njegovim kostima protiv vlastitoga naroda.31 Nasilje meu koloniziranim stanovnitvom, za koje se ponekad misli da je ostatak starinskih plemenskih ili vjerskih neprijateljstava, u stvari je patoloki odraz nasilja kolonjalizma koji najee izbija kao predrasude, mitovi, plesovi i umna poremeenost. Fanon ne preporuuje da kolonizirani treba izbjegavati nasilje. Kolonijalizam, samim svojim djelovanjem produava to nasilje, i ako mu izravno ne pristupimo ono e se nastaviti iskazivati u tim razornim

DIJALEKTIKA KOLONIJALNE SUVERENOSTI

119

patolokim oblicima. Jedini prijelaz prema zdravlju koji doktor Fanon moe preporuiti je reciprono protunasilje.32 tovie, to je jedini prijelaz osloboenja. Rob koji se nikada ne bori za slobodu, kojemu gospodar jedino daje dozvolu, ostat e zauvijek rob. To je upravo reciprocitet koji je Malcolm X predlagao kao strategiju protiv nasilja bijele nadmoi u Sjedinjenim Dravama.33 Meutim, i za Fanona i za Malcolma X, taj negativni moment, taj nasilni reciprocitet, ne vodi u nikakvu dijalektiku sintezu; to nije udarac koji e se rijeiti u buduem skladu. Ta otvorena negativnost samo je zdravi izraz stvarnoga neprijateljstva, izravan odnos sile. S obzirom da ona nije sredstvo konane sinteze, ta negativnost nije politika sama po sebi; ona pak samo postavlja za cilj odvajanje od kolonijalistike prevlasti i otvara polje za politiku. Pravi politiki proces konstituiranja morat e se odigrati na tom otvorenom terenu snaga s pozitivnom logikom odvojenom od dijalektike kolonijalnoga suvereniteta. Otrovni dar nacionalnoga osloboenja Podinjeni nacionalizam doista je, kao to smo tvrdili u prethodnom odlomku, imao vanu progresivnu funkciju. Nacija je meu potinjenim skupinama posluila kako kao obrambeno oruje iskoriteno da se skupina zatiti od vanjske prevlasti tako i kao znak jedinstva, neovisnosti i moi zajednice.34 Za vrijeme razdoblja dekolonijalizacije i kasnije, nacija se pojavljivala kao nuno sredstvo politike modernizacije pa stoga i kao neminovan prijelaz prema slobodi i samoodreenju. Obeanje o globalnoj demokraciji meu narodima, ukljuujui njihovu formalnu jednakost i suverenost, zapisano je u izvornoj povelji ujedinjenih naroda : Organizacija i njezini lanovi ... djelovat e u sukladnosti s ... naelom suverene jednakosti svih njezinih lanova.35 Nacionalna suverenost znai slobodu od strane prevlasti i samoodreenje naroda, pa tako oznaava konaan poraz kolonijalizma. Meutim, progresivnu funkciju nacionalne suverenosti uvijek prate mone strukture unutarnje prevlasti. Opasnosti nacionalnoga osloboenja jo su jasnije kada ih se pogleda izvana, u smislu svjetskoga ekonomskoga sustava u kojemu se osloboena nacija nala. Doista, jednadba nacionalizam je jednak politikoj i ekonomskoj modernizaciji, koju su najavljivali voe brojnih protukolonijalnih i protuimperijalistikih borbi od Gandhija i Ho i Mina do Nelsona Mandele, zavrava kao izopaena varka. Ta jednadba slui da se mobiliziraju narodne snage i oivi drutveni pokret,

120

PUTOVI SUVERENOSTI

ali kuda vodi taj pokret i kojim interesima slui? U veini sluaja on ukljuuje delegiranu borbu, u kojoj projekt modernizacije takoer dovodi na vlast novu vladajuu skupinu koja je zaduena da ga provodi. Tako je revolucija, zavezanim rukama i nogama, izruena novoj buroaziji. Mogli bismo rei da je to Februarska revolucija koju treba slijediti Oktobarska. Ali kalendar je poludio: Oktobar nikada ne dolazi, revolucionari zaglibe u realizmu a modernizacija se izgubi u hijerarhijama svjetskoga trita. Meutim, nije li nadzor koji vri svjetsko trite suprotan nacionalistikom snu o neovisnom, samostalnom razvoju? Nacionalizam protukolonijalnih i protuimperijalistikih borbi uinkovito funkcionira obratno, a osloboene zemlje nau se potinjene u meunarodnom ekonomskom poretku. Sam pojam oslobaajue nacionalne suverenosti dvosmislen je ako ne i potpuno proturjean. Dok taj nacionalizam nastoji osloboditi mnotvo od strane prevlasti, on ustoliuje domae strukture prevlasti koje su jednako opasne. Poloaj nacionalne drave s njezinom tek zadobivenom suverenosti ne moe se shvatiti kroz ruiaste naoale Ujedinjenih naroda i njihovog matanja o skladnim, jednakim i neovisnim nacionalnim subjektima. Postkolonijalna nacionalna drava funkcionira kao bitan i potinjen element u globalnoj organizaciji kapitalistikoga trita. Kao to tvrdi Partha Chatterjee, nacionalno osloboenje i nacionalna suverenost nisu samo nemoni protiv globalne kapitalistike hijerarhije ve i same doprinose njezinoj organizaciji i funkcioniranju.
Nigdje u svijetu nije nacionalizam qua nacionalizam doveo u pitanje legitimnost braka izmeu razuma i kapitala. Nacionalistika misao ... ne posjeduje ideoloka sredstva da uini taj izazov. On rjeava sukob izmeu kapitala iz prijestolnice i naroda-nacije apsorbirajui politiki ivota nacije u tijelo drave. Kao staklenik pasivne revolucije, nacionalna drava sada pokuava nai za naciju mjesto u globalnom poretku kapitala, dok pokuava pod svaku cijenu stalno odgaati proturjeja izmeu kapitala i naroda. Sada se sva politika nastoji podvri pod sveobuhvatne zahtjeve drave-koja-predstavlja-naciju.36

Cijeli se logiki lanac predstavljanja moe saeti ovako: narod predstavlja mnotvo, nacija predstavlja narod, a drava predstavlja naciju. Svaka karika znai pokuaj da se odgodi kriza modernosti. Predstavljanje u svakom sluaju znai daljnji korak apstrakcije i nadzora. Od Indije do Alira i od Kube do Vijetnama, drava je otrovni dar nacionalnoga osloboenja. Meutim, konana karika koja objanjava nuno potinjavanje

DIJALEKTIKA KOLONIJALNE SUVERENOSTI

121

postkolonijalnoj nacionalnoj dravi je globalni poredak kapitala. Globalna kapitalistika hijerarhija koja potinjava formalno suverenu nacionalnu dravu unutar svoga poretka temeljito se razlikuje od kolonijalnih i imperijalistikih krugova meunarodne prevlasti. Kraj kolonijalizma je i kraj modernosti svijeta i modernih reima vladanja. Kraj modernih kolonijalizama, naravno, nije doista oznaio bezuvjetne slobode ve su se ustoliili novi oblici vladavine koje djeluju na globalnoj razini. Tu moemo prvi put doista ugledati prijelaz prema Imperiju.

zaraza
Kada je Louis-Ferdinand Destouches [Cline] otiao u Afriku jedino je naiao na bolest. U nezaboravnom afrikom odlomku putovanja na kraj noi, narator, kroz delirij vlastite groznice, vidio je kako je stanovnitvo potpuno zahvaeno boleu: Uroenici su u tim krajevima strahovito patili od svake zarazne bolesti [toutes les maladies attrapables].01 Moda to upravo moemo oekivati od doktora Destouchesa, uzimajui u obzir da ga je Liga naroda poslala u Afriku da radi kao higijeniar, ali naravno Cline je takoer radio uobiajenom kolonijalnom svijeu. Postoje dvije stvari u vezi izmeu kolonijalzma i bolesti. Najprije, sama injenica da je uroeniko stanovnitvo pogoeno boleu je opravdanje za kolonijalni projekt: Ti su crnci bolesni! Vidjet ete! Oni su potpuno pokvareni [tout crevs et tout pourris]!... Oni su degenerirani! [str. 142]. Bolest je znak fizike i moralne iskvarenosti, znak nedostatka civilizacije. Stoga se kolonijalni civilizirajui projekt opravdava higijenom koju donosi sa sobom. Meutim, s druge strane medalje, s evropskoga stajalita, prvotna opasnost kolonijalizma je bolest - ili stvarno zaraza. U Africi Louis-Ferdinand nalazi svaku zaraznu bolest. Fiziku zarazu, moralnu izopaenost, ludilo: tama kolonijalnih podruja i stanovnitva je zarazna, a Evropljani uvijek riskiraju. [To je u biti ista istina koju Kurtz prepoznaje u Conradovom srcu tame.] Kada se jednom uspostavila razlika izmeu istoga, civiliziranoga evropskoga i pokvarenoga, barbarskoga Drugoga, mogu je ne samo civilizirajui proces od bolesti prema zdravlju ve i neminovno obrnuti proces, od zdravlja prema bolesti. Zaraza je stalno prisutna opasnost, tamna druga strana civilizirajue misije. Zanimljivo je da u Clineovom putovanju bolest kolonijalnih podruja nije u stvari znak smrti ve preobilja ivota. Narator, Louis-Ferdinand, nalazi ne samo da je afriko stanovnitvo udovino ve i samo afriko podruje [str. 140]. Bolest dungle je u tome to ivot posvuda izbija, sve raste, bez granica.

122

PUTOVI SUVERENOSTI

Kakav uas za higijeniara! Bolest koju kolonija isputa nedostatak je granica ivota, neograniena zaraza. Ako se osvrnemo unazad, Evropa izgleda umirujue sterilna. [Sjetite se smrtnoga bljedila Bruxellesa iz srca tame na koje Marlow nailazi po povratku iz belgijskoga Konga, ali u odnosu na udovino, nesputano preobilje ivota u koloniji, sterilni okoli Evrope izgleda utjeno.] Higijeniarevo motrite moe u stvari biti povlateni poloaj za prepoznavanje tjeskoba kolonijalistike svijesti. Uas to ga je proizvelo evropsko osvajanje i kolonijalizam uas je neogranienoga dodira, kolanja i razmjene - ili u stvari uas zaraze, mijeanja rasa i nesputanoga ivota. Higijena zahtijeva zatitne prepreke. Evropski kolonijalizam stalno je progonilo protuslovlje izmeu kreposne razmjene i opasnosti zaraze, pa ga je stoga stalno obiljeavala sloena igra kolanja i sanitarnih granica izmeu prijestolnice i kolonije i meu kolonijalnim podrujima. Suvremeni procesi globalizacije poruili su mnoge granice kolonijalnoga svijeta. Uz ope slavljenje neogranienih kolanja u naem novom globalnom selu, moemo jo uvijek osjetiti tjeskobu zbog sve eih dodira i odreenu nostalgiju prema kolonijalistikoj higijeni. Tamna strana globalizacijske svijesti je strah od zaraze. Ako uklonimo globalne granice i otvorimo univerzalne dodire u naem globalnom selu, kako emo sprijeiti irenje bolesti i iskvarenosti? Ta se tjeskoba najjasnije otkriva u vezi s epidemijom AIDS-a.02 irenje AIDS-a brzinom svjetlosti u Amerikama, Evropi, Africi i Aziji pokazalo je nove opasnosti od globalne zaraze. Kako je AIDS najprije prepoznat kao bolest a onda kao globalna epidemija, nastale su karte njegovih izvora koje se esto usredotouju na Sredinju Afriku i Haiti, u obliku koji podsjea na kolonijalnu matu: neobuzdana seksualnost, moralna izopaenost i nedostatak higijene. Doista, svi prevladavajui diskursi o spreavanju AIDS-a spominju higijenu: moramo izbjei dodir i koristiti zatitu. Zdravstveni i humanitarni radnici moraju oajavati dok rade s tim zaraenim stanovnitvom koji malo polau na higijenu! [Pomislite to bi doktor Destouches rekao!] Meunarodni i supranacionalni projekti da se zaustavi irenje AIDS-a pokuali su uspostaviti zatitne granice na drugoj razini, zahtijevajui HIV testove da bi se prele nacionalne granice. Meutim, granice nacionalnih drava postaju sve propusnije za sve vrste kolanja. Nita ne moe vratiti higijenske titove kolonijalnih granica. Doba globalizacije je doba univerzalne zaraze.

2.4 SIMPTOMI PRIJELAZA

Tu je dakle ovjek izvan naega naroda, izvan naega ovjeanstva. On stalno gladuje, nita mu ne pripada osim asa, produenoga asa, muenja ... On uvijek ima samo jednu stvar: svoje muenje, ali na cijeloj zemaljskoj kugli ne postoji nita to bi ga izlijeilo, ne postoji tlo na koje on moe vrsto stati sa svoje dvije noge, nema potpornja za njegove dvije ruke i tako on ima mnogo manje od akrobata na trapezu u varijeteu koji barem visi o niti. franz kafka

Kraj kolonijalizma i opadajue moi nacije znaajni su za opi prijelaz od paradigme moderne suverenosti prema paradigmi imperijalne suverenosti. Razne postmoderne i postkolonijalne teorije koje su se pojavile od 1980-ih otkrivaju nam prvi pogled na taj prijelaz, ali stajalite koje one nude izgleda sasvim ogranieno. Kao to bi prefiks post- trebao naznaiti, postmoderne i postkolonijalne teorije neumorno kritiziraju i zahtijevaju oslobaanje od prolih oblika vladanja i njihove ostavtine u dananjem vremenu. Postmodernisti stalno se vraaju dugotrajnom utjecaju prosvjetiteljstva kao izvora prevlasti; postkolonijalni teoretiari bore se protiv ostataka kolonijalnoga miljenja. Slutimo da bi postmoderne i postkolonijalne teorije mogle zavriti u slijepoj ulici jer one ne uspijevaju primjereno prepoznati suvremeni predmet kritike, to jest, one pogreno odreuju dananjega stvarnoga neprijatelja. to ako moderni oblici moi koje su ti kritiari [a i mi sami] s toliko muke pokuali opisati i osporiti vie nemaju vlasti u naemu drutvu? to ako su ti teoretiari toliko revni u borbi protiv ostataka prolih oblika prevlasti da ne uspijevaju prepoznati nove oblike koji se prijetei uzdiu nad njima u sadanjosti? to ako su prevladavajue moi kao namjeravani predmet kritike tako mutirale da su onemoguile bilo koji postmoderni izazov?

124

PUTOVI SUVERENOSTI

Ukratko, to ako je nova paradigma moi, postmoderna suverenost, zamijenila modernu paradigmu i vlada putem razliitih hijerarhija hibridnih i razlomljenih singularnosti koje ti teoretiari slave? U tom sluaju, moderni oblici suverenosti ne bi bili vie aktualni, a postmoderne i postkolonijalne strategije koje izgledaju oslobaajue ne bi osporavale nove strategije vladanja ve bi se s njima podudarale pa ak ih nehotice i osnaivale! Kada smo poeli razmatrati ideologije korporacijskoga kapitala i svjetskoga trita, uvidjeli smo da su strategije moi zaobile postmoderne i postkolonijalne teoretiare koji su zagovarali politiku razlike, fluidnosti i hibridnost kako bi se suprotstavili dualizmima i esencijalizmu moderne suverenosti. Mo je napustila tvravu koju oni napadaju i kruila je sve do njihove pozadine da bi im se pridruila pri napadu u ime razlike. Ti su se teoretiari nali u prilici da kucaju na otvorena vrata. Ne elimo nagovijestiti da su postmoderni i /ili postkolonijalni teoretiari na neki nain lakeji globalnoga kapitala i svjetskoga trita. Anthony Appiah i Arif Dirlik nisu ba velikoduni kada postavljaju te autore u poloaj a comprador intelligentsia i inteligencije globalnoga kapitalizma,01 Nema potrebe sumnjati u demokratske, egalitarne pa ak ponekad i protukapitalistike elje koje motiviraju veliki dio tih podruja rada, ali vano je istraiti korisnost tih teorija u kontekstu nove paradigme moi. Taj novi neprijatelj je ne samo otporan na stara oruja ve se u stvari njima hrani i tako pridruuje svojim tobonjim neprijateljima upotrebljavajui ih do kraja. ivjela razlika! Dolje esencijalistiki dualizmi! Postmoderne i postkolonijalne teorije vani su uinci koji odraavaju ili ocrtavaju irenje svjetskoga trita i prijelaz oblika suverenosti. Te teorije upuuju prema Imperiju, ali na nejasan i zbunjujui nain bez svijesti o paradigmatskom skoku koji znai taj prijelaz. Moramo duboko zaorati u taj prijelaz, razraditi njegove uvjete i razjasniti njegove karakteristine crte koje ine novi Imperij. Uiniti prvi korak u tom projektu znai prepoznati vrijednost i ogranienja postmodernih i postkolonijalnih teorija. Politika razlike Da bismo u potpunosti ocijenili kritiku snagu postmodernog diskursa, moramo se najprije usredotoiti na moderne oblike suverenosti. Kao to smo vidjeli u prethodnim odlomcima, svijet moderne suverenosti je manihejski svijet, razdijeljen nizom dvostrukih suprotnosti koje odreuju Sebstvo i Drugoga, bijelo i crno, unutarnje i vanjsko, vladara i potinjenoga. Postmoderna misao dovodi u pitanje upravo tu binarnu logiku modernosti i

SIMPTOMI PRIJELAZA

125

u tom pogledu prua vane izvore onima koji nastoje dovesti u pitanje moderni diskurs patrijarhata, kolonijalizma i rasizma. U kontekstu postmodernih teorija, hibridnost i dvosmislenosti naih kultura i na smisao pripadnosti kao da dovode u pitanje binarnu logiku sebstva i Drugoga koja se nalazi u pozadini modernih, seksistikih i rasistikih konstrukcija. Slino se postmoderno ustrajanje na razlici i posebnosti opire totalitarizmu univerzalizirajuih diskursa i struktura moi. Potvrda razlomljenih drutvenih identiteta pojavljuje se kao sredstvo osporavanja suverenosti kako modernog subjekta tako i moderne nacionalne drave zajedno sa svima hijerarhijama koje oni podrazumijevaju. Ta postmoderna kritika senzibilnost vrlo je vana u tom smislu jer ona predlae raskid s cjelokupnim razvojem moderne suverenosti [ili je simptom toga raskida]. Teko je uopeno razmotriti brojne diskurse koji se kite stijegom postmodernizma, ali veina od njih barem se neizravno zasniva na kritici moderne naracije Jean-Franoisa Lyotarda, tvrdnjama o kulturnim simulakrumima Jeana Baudrillarda ili kritici zapadne metafizike Jacquesa Derridaa. Mnogi postmoderni teoretiari nalaze u svojim teorijama zajedniki nazivnik u opem napadu na prosvjetiteljstvo.02 Stoga je stajalita razvidan poziv na akciju: prosvjetiteljstvo je problem a postmodernizam je rjeenje. Meutim, moramo detaljnije pogledati to se podrazumijeva pod prosvjetiteljstvom ili modernosti s toga postmodernoga stajalita.03 Prije smo tvrdili da modernost ne treba shvatiti kao jedinstvenu i homogenu, ve prije kao onu to je ine dvije razliite i sukobljene tradicije. Prva tradicija je ona koju je potakla revolucija renesansnog humanizma, od Dunsa Scotusa do Spinoze, s otkriem mjesta imanentnosti i slavljenja singularnosti i razlike. Druga tradicija, termidor renesansne revolucije, nastoji nadzirati utopijske snage prve, putem izgradnje i posredovanja dualizama, i konano dospijeva do pojma moderne suverenosti kao privremenoga rjeenja. Kada postmodernisti predlau svoje suprotstavljanje modernosti i prosvjetiteljstvu koje velia univerzalnost razuma samo da bi podrao evropsku prevlast, treba biti jasno da oni u stvari napadaju tu drugu tradiciju nae sheme [i naalost zanemarujui ili zasjenjujui onu prvu]. Drugim rijeima, bilo bi tonije postaviti postmodernu teoriju kao izazov niti prosvjetiteljstvu niti modernosti in toto ve konkretno tradiciji moderne suverenosti. Jo tonije, ta razna teoretska osporavanja koherentno se spajaju u izazovu dijalektici kao sredinjoj logici moderne prevlasti, iskljuivosti i zapovijedanja - kako zbog toga to ona svodi mnogostrukost razlike na binarne suprotnosti tako i

126

PUTOVI SUVERENOSTI

zbog toga to ona kasnije ukljuuje te razlike u jedinstveni poredak. Ako je sama moderna mo dijalektika, kae ta logika, onda postmoderni projekt mora biti nedijalektiki. Kada jednom prepoznamo postmoderne diskurse kao napad na dijalektiki oblik moderne suverenosti, onda moemo jasnije vidjeti kako se oni suprotstavljaju sustavima prevlasti kao to su rasizam i seksizam dekonstruirajui granice koje podravaju hijerarhije izmeu bijeloga i crnoga, mukoga i enskoga i tako dalje. Eto kako postmodernisti mogu zamisliti svoju teoretsku praksu kao nasljednicu cijele lepeze modernih i suverenih oslobodilakih borbi. Povijest izazova evropskoj politikoekonomskoj hegemoniji i njezinoj kolonijalnoj vladavini, uspjeh nacionalnih oslobodilakih pokreta, enskih pokreta i proturasistikih borbi tumae se kao nasljedstvo postmoderne politike jer i oni nastoje razoriti poredak i dualizme moderne suverenosti. Ako je moderno polje moi bijelca, mukarca i Evropljanina, onda e na savreno simetriki nain postmoderno biti polje osloboenja ne-bijelca, ne-mukarca i neEvropljanina. U svom najboljem obliku radikalna postmoderna praksa, politika razlike, utjelovljuje vrijednosti i glasove prognanih, marginaliziranih, eksploatiranih i potinjenih.04 Ne razaraju se binarnosti i dualizmi moderne suverenosti samo da bi se uspostavili novi; naprotiv, likvidira se sama mo binarnosti kada pustimo da se razlike poigraju preko granica.05 Mnogi znanstvenici shvatili su postmoderno miljenje kao imperativni poziv na novu akademsku i intelektualnu praksu i kao stvarnu priliku da se istisnu prevladavajue paradigme znanstvenoga rada na njihovim pojedinanim podrujima.06 Jedan od najvanijih primjera s naega stajalita je postmoderni izazov na podruju meunarodnih odnosa.07 Tu se moderna paradigma vie ili manje poistovjeuje s metodama realizma i neorealizma, i time usredsreuje na pojam suverenosti, koji se obino podrazumijeva kao sinonim za mo nacionalnih drava, legitimnu uporabu dravnoga nasilja i za teritorijalni integritet. S postmodernog stajalita, ti moderni meunarodni odnosi, s obzirom na njihovo prihvaanje tih granica, skloni su podrati prevladavajuu mo i suverenitet nacionalnih drava. Stoga autori na tom podruju jasno povezuju kritiku binarnih dualizama prosvjetiteljstva razvijenih u kontekstu filozofskoga i knjievnoga postmodernizma i izazov vrstim granicama moderne dravne suverenosti. Teoretiari postmodernih meunarodnih odnosa nastoje dovesti u pitanje suverenost drava dekonstruirajui granice vladajuih moi, istiui nepravilna i nekontolirana meunarodna kretanja i kolanja i lomei

SIMPTOMI PRIJELAZA

127

tako stabilna jedinstva i otpore. Diskurs i tumaenje pojavljuju se kao mona oruja protiv institucionalnih krutosti modernih stajalita. Postmoderna analiza to proizlazi iz toga ukazuje na mogunost globalne politike razlike, politike deteritorijaliziranih kolanja po glatkom svijetu, osloboenom od krutoga kalupa dravnih granica. Iako mnogi razliiti postmoderni teoretiari lucidno odbacuju logiku moderne suverenosti, oni su openito krajnje zbunjeni u pogledu naravi naega moguega osloboenja od nje - moda upravo zbog toga to ne mogu jasno prepoznati oblike moi koji je danas zamjenjuju. Drugim rijeima, kada postmodernisti predstavljaju svoje teorije kao dio projekta politikoga osloboenja oni se jo uvijek bore protiv sjena starih neprijatelja: prosvjetiteljstva ili stvarno modernih oblika suverenosti i njihovog binarnog svoenja razlike i mnogostrukosti na jednu jedinu alternativu izmeu Istoga i Drugoga. Meutim, potvrda hibridnosti i slobodna igra razliitosti preko granica oslobaajui su jedino u kontekstu u kojemu mo postavlja hijerarhiju iskljuivo putem esencijalnih identiteta, binarnih podjela i stabilnih otpora. Strukture i logika moi u suvremenom svijetu potpuno su imuni na oslobaajua oruja postmoderne politike razlike. U stvari, i sam Imperij nastoji ukloniti te moderne oblike suverenosti i postaviti razlike da se poigraju preko granica. Prema tome, usprkos najboljim namjerama, postmoderna politika razlike nije samo neuinkovita protiv funkcija i prakse imperijalne vlasti, ve ih moe ak i podravati i s njima se podudarati. Opasnost postoji da postmoderne teorije usredsrede svoju pozornost tako odluno na stare oblike moi od kojih se udaljuju, osvrui se stalno unatrag, da nevoljko padnu u dobrodoli naruaj nove moi. S toga stajalita pobjednike tvrdnje postmodernista lako ispadaju naivnima, ako ne i potpuno mistificirajuima. Smatramo da je u raznim postmodernim misaonim strujanjima najvaniji povijesni fenomen koji ona predstavljaju: ona su simptom rascjepa u tradiciji moderne suverenosti. Postoji, naravno, duga tradicija protumoderne misli koja se suprotstavlja modernoj suverenosti, ukljuujui i velike mislioce Frankfurtske kole [zajedno s cijelim republikanskim pravcem koji smo ocrtali sve do renesansnog humanizma]. Meutim, novo je to to postmoderni teoretiari ukazuju na kraj moderne suverenosti i pokazuju novu sposobnost da razmiljaju izvan okvira modernih dualizama i modernih identiteta, u smislu pluralizma i mnogostrukosti. Kolikogod nejasno i nesvjesno, oni pokazuju pravac izgradnje Imperija.

128

PUTOVI SUVERENOSTI

Oslobaanje hibridnosti ili s onu stranu kolonijalnih dualizama Odreena struja postkolonijalnih studija takoer predlae globalnu politiku razlike i moe se smjestiti u pravac postmoderne teorije. Naa analiza moderne suverenosti u prethodnim odlomcima ve postavlja snaan mogui razlog za suglasnost izmeu postkolonijalnih i postmodernih teorija. Ukoliko se moderna suverenost poistovjeuje s evropskom tenjom prema globalnoj prevlasti, i jo vanije, ukoliko su kolonijalna uprava i imperijalistika praksa bili glavni sastavni dijelovi u izgradnji moderne suverenosti, postmoderne i postkolonijalne teorije doista imaju zajednikoga neprijatelja. U tom se svjetlu postmodernizam pojavljuje bitno posteurocentrikim. Postkolonijalne studije obuhvaaju iroku i raznovrsnu skupinu diskursa, ali ovdje se elimo usredsrediti na djelo Homia Bhabhe jer ono predstavlja najjasniji i najbolje izraeni primjer kontinuiteta izmeu postmodernih i postkolonijalnih diskursa. Jedan od primarnih i stalnih predmeta Bhabhinog napada su binarne podjele. U stvari, cijeli postkolonijalni projekt kako ga on predstavlja odbija binarne podjele na kojima je utemeljen kolonijalni pogled na svijet. Svijet nije podijeljen na dvoje i razlomljen u suprotne tabore [sredite nasuprot periferiji, Prvi nasuprot Treem svijetu], ve ga prije i uvijek odreuju bezbrojne djelomine i pokretne razlike. Bhabhino odbijanje da vidi svijet u obliku binarnih podjela vodi ga prema odbacivanju teorija totaliteta i teorija identiteta, homogenosti i esencijalizma drutvenih subjekata. Ta razna odbijanja vrlo su usko povezana. Binarni koncept svijeta podrazumijeva esencijalizam i homogenost na njegovim dvama polovicama i, putem odnosa preko sredinje granice, podrazumijeva ukljuivanje cijeloga iskustva unutar koherentnog drutvenog totaliteta. Ukratko, sablast koja salijee Bhabhinu analizu i koja koherentno povezuje te razne suparnike je hegelijanska dijalektika, to jest dijalektika koja ukljuuje unutar koherentnog totaliteta esencijalne drutvene identitete koji se suoavaju u oporbi. U tom bismo smislu mogli rei da je osnovno obiljeje postkolonijalne teorije [ili barem te njezine inaice], zajedno s postmodernim teorijama, to to je ona nedijalektika. Bhabaina kritika dijalektike - to jest, njegov napad na binarne podjele, esencijalne identitete i totalizaciju - istovremeno je socioloka tvrdnja o pravoj naravi drutava i politiki projekt kojemu je svrha drutvena promjena. Prvo je u stvari uvjet mogunosti drugoga. Drutveni identitet i nacija nikada nisu bili koherentno zamiljene zajednice; kolonizirana

SIMPTOMI PRIJELAZA

129

mimikrija kolonizatorovog diskursa preobliuje cijeli pojam identiteta i otuuje ga od biti; kulture su uvijek ve djelomine i hibridne tvorevine. Ta drutvena injenica osnova je na kojoj se moe izvesti prevratniki politiki projekt da bi se razorila binarna struktura moi i identiteta. To znai da se, u saetom obliku, Bhabhaina logika osloboenja ovako razvija. Mo, ili snage drutvenoga tlaenja, funkcioniraju nameui binarne strukture i totalizirajuu logiku drutvenim singularnostima, potiskujui njihovu razliku. Meutim, te tiranske strukture nisu nikada totalne, a razlike se uvijek na neki nain izraavaju [putem mimikrije, dvosmislenosti, krianja, razlomljenih identiteta i tako dalje]. Postkolonijalni politiki projekt eli afirmirati mnogostrukost razlika kako bi potkopao mo vladajuih binarnih struktura. Utopija na koju Bhabha ukazuje nakon to su binarne i totalizirajue strukture razlomljene i pomaknute nije osamljeno i fragmentarno postojanje ve novi oblik zajednice, zajednice beskunika, novi internacionalizam, okupljanje ljudi u dijaspori. Potvrda razlike i hibridnosti i sama je, po Bhabhi, potvrda zajednice: ivjeti u beskunikom svijetu, osjetiti da se njegove podvojenosti i dvosmislenosti odigravaju u kui mate, a njihova razdvajanja i cijepanja izvode u umjetnikom djelu, znai takoer potvrditi duboku elju za ljudskom solidarnou.08 Sjeme alternativne zajednice, on vjeruje, klija u napetoj panji prema kulturnom miljeu, njegovom krianju i njegovom otporu binarnom strukturiranju drutvenih hijerarhija. U tom postkolonijalnom okviru trebamo pomno prepoznati oblik prevladavajue moi koji slui kao neprijatelj [i stvarno negativni temelj]. Pretpostavlja se da mo djeluje iskljuivo putem dijalektike i binarne strukture. Drugim rijeima, jedini oblik prevlasti koji Bhabha prepoznaje je onaj moderne suverenosti. Zbog toga on moe rei, na primjer, hijerarhijski ili binarni kao da su ta dva izraza sinonimi. S njegovoga stajalita hijerarhija kao takva nuno je utemeljena u binarnim podjelama, tako da sama injenica hibridiziranja ima mo da razori hijerarhiju tout court. Sama hibridnost je ostvarena politika razlike, postavljanje razlika da se poigravaju preko granica. U toj se toci postkolonijalno i postmoderno najsnanije susreu: u ujedinjenom napadu na dijalektiku moderne suverenosti i prijedlog za osloboenje kao politiku razlike. Poput postmodernih teoretiara, postkolonijalni teoretiari kao to je Bhabha u prvom nas redu zanimaju kao simptomi epohalnoga pomaka kojemu prisustvujemo, to jest prijelaza prema Imperiju. Moda su i sami diskursi mogui jedino kada su reimi moderne suverenosti ve na izdisaju.

130

PUTOVI SUVERENOSTI

Meutim, poput postmodernista i postkolonijalni teoretiari openito daju vrlo zbunjujui pogled na taj prijelaz jer se previe zadravaju na napadu na stari oblik moi i predlau strategiju osloboenja koja bi mogla biti uinkovita jedino na tom starom terenu. Postmoderno stajalite i dalje se prvenstveno bavi kolonijalnom suverenosti. Kao to kae Gyan Prakash, Postkolonijalno postoji kao neto poslije - kao neto to je kolonijalizam iscrpio.09 To moe od postkolonijalne teorije uiniti vrlo praktino sredstvo za ponovno itanje povijesti, ali potpuno je nedostatno za teoretsko razmatranje suvremene politike moi. Edward Said, svakako jedan od najlucidnijih teoretiara postkolonijalizma, uspijeva osuditi tekue strukture globalne moi samo ukoliko one produuju ideoloke ostatke evropske kolonijalistike vladavine.10 On optuuje SAD da su ponovile taktiku velikih carstava [to jest evropskih imperijalizama] koja su nestala nakon Prvog svjetskog rata.11 Tu nedostaje priznanje novine struktura i logike moi koje ureuju suvremeni svijet. Imperij nije slab odjek modernih imperijalizama ve bitno novi oblik vladavine. Fundamentalizam i/ili postmodernizam Drugi simptom povijesnoga prijelaza koji se ve odvija u zadnjim desetljeima dvadesetoga stoljea je porast takozvanoga fundamentalizma. Od raspada Sovjetskoga Saveza, veliki ideolozi geopolitike i teoretiari kraja povijesti ustrajno su postavljali fundamentalizme kao prvenstvenu opasnost s kojom se suoavaju globalni poredak i stabilnost. Meutim, fundamentalizam je slaba i nejasna kategorija koja obuhvaa potpuno razliite pojave. Openito bismo mogli rei da su fundamentalizmi, kolikogod razliiti, povezani po tome to ih shvaaju, kako iznutra tako i izvana, kao protumoderne pokrete, oivljavanje primordijalnih identiteta i vrijednosti; smatraju ih nekom vrstom povijesnoga nazadovanja, demodernizacijom. Meutim, tonije je i korisnije razumjeti razliite fundamentalizme ne kao obnovu predmodernog svijeta, ve prije kao snano odbijanje suvremenoga povijesnoga prijelaza u tijeku. U tom su smislu onda, poput postmodernih i postkolonijalnih teorija, i fundamentalizmi simptom prijelaza prema Imperiju. Mediji danas esto svode izraz fundamentalizam, kao raznolikost drutvenih oblika koji se pojavljuju pod tim imenom, iskljuivo na islamski fundamentalizam, a njegova sloenost se onda dalje svodi na nasilni i nesnoljivi vjerski fanatizam koji je prije svega protuzapadni. Sam islamski fundamentalizam, naravno, poprima razne oblike i ima dugu povijest koja se

SIMPTOMI PRIJELAZA

131

protee cijelom modernom erom. Islamska obnova i reformizam bili su jaki u raznim razdobljima osamnaestoga i devetnaestoga stoljea, a dananji oblici islamskoga radikalizma imaju izrazitih slinosti s tim prijanjim pokretima. Meutim, islamski fundamentalizmi ujedinjuju se najkoherentnije po tome to se odluno odupiru modernosti i modernizaciji. Ukoliko je politika i kulturna modernizacija bila proces sekularizacije, islamski fundamentalizmi joj se suprotstavljaju postavljajui svete tekstove u sredite politikih ustrojstava i vjerskih voa, kako sveenika tako i pravnika, koji imaju politiki mo. U smislu uloga spolova, obiteljskih struktura i kulturnih oblika, openito se misli da se tradicionalni vjerski standardi suprotstavljaju postepeno promjenljivim oblicima modernosti. Nasuprot modernoj dinamici i svjetovnom drutvu, fundamentalizmi kao da postavljaju statiko i vjersko drutvo. U tom svjetlu izgleda kao da islamski fundamentalizam ulae napore da obrne proces drutvene modernizacije, odvoji ga od kolanja modernosti i ponovo stvori predmoderni svijet. Na primjer, s toga stajalita Iranska revolucija iz 1979. godine mogla bi izgledati antirevolucija koja uskrsava jedan starinski poredak. Kranski fundamentalizmi u Sjedinjenim Dravama takoer se predstavljaju kao pokreti protiv drutvene modernizacije, obnavljajui ono to zamiljamo prolim drutvenim oblikom utemeljeno na svetim tekstovima. Te pokrete treba smjestiti u dugu tradiciju projekata koji ele stvoriti u Americi novi Jeruzalem, kransko drutvo odvojeno kako od pokvarenosti Evrope tako i od divljatva neciviliziranoga svijeta.12 Najvaniji drutveni plan dananjih kranskih fundamentalistikih skupina usredotoen je na [ponovno] stvaranje stabilne i hijerarhijske obiteljske jezgre, kao to je po njihovom miljenju postojala u prijanjem vremenu, pa se tako konkretno usmjeruju u svojim kriarskim pohodima protiv pobaaja i homoseksualnosti. Kranski fundamentalizmi u Sjedinjenim Dravama takoer su se stalno orijentirali [u razliitim vremenima i razliitim krajevima vie ili manje otvoreno] prema projektu prevlasti bijelaca i rasnoj istoi. Te su skupine skoro uvijek zamiljale novi Jeruzalem kao patrijarhalni Jeruzalem bijelaca. Meutim, ta opa obiljeja fundamentalizama kao povratka predmodernom ili tradicionalnom svijetu i njegovim drutvenim vrijednostima vie zasjenjuju nego to osvjetljavaju. U stvari, fundamentalistike vizije povratka u prolost openito se zasnivaju na povijesnim iluzijama. istoa i cjelovitost stabilne, heteroseksualne obitelji koju slave kranski fundamentalisti nikada nije postojala u Sjedinjenim

132

PUTOVI SUVERENOSTI

Dravama. Tradicionalna obitelj koja slui kao njihov ideoloki temelj puka je mjeavina vrijednosti i ponaanja koje vie proizlaze iz televizijskih emisija nego iz bilo kojega povijesnoga iskustva unutar ustanove obitelji. 13 To je fikcionalna slika projicirana na prolost, poput Main Street U.S.A. u Disneylandu, koja je izgraena retrospektivno kroz lee suvremenih tjeskoba i strahova. Povratak tradicionalnim vrijednostima kranskih fundamentalista uope ne gleda unatrag, ve je to prije novi izum kao dio politikoga projekta protiv suvremenoga drutvenoga poretka. Slino se dananji oblici islamskoga fundamentalizma ne bi trebali shvatiti kao povratak prolim drutvenim oblicima i vrijednostima, pa ak ni sa sastajalita praktiara. Prema Fazlur Rahmanu: U stvari nazivati takve pojave u islamu fundamentalistikim znai koristiti pogrean naziv osim ako one ne naglaavaju kao osnovu islama dva prvobitna izvora: Kuran i Sunu proroka Muhameda. Inae one naglaavaju ijtihad, prvobitnu misao.14 Suvremeni islamski radikalizmi doista se prvenstveno temelje na prvobitnoj misli i otkrivanju prvobitnih vrijednosti i ponaanja, koja moda odraavaju ona drugih razdoblja vjerske obnove ili fundamentalizma ali su u stvari usmjerena kao reakcija na dananji drutveni poredak. Znai, u oba sluaja fundamentalistiki povratak tradiciji je u stvari novi izum.15 Protumoderni poriv koji odreuje fundamentalizme mogao bi se onda bolje shvatiti kao postmoderni a ne predmoderni projekt. Postmodernost fundamentalizma treba prvenstveno prepoznati u njegovom odbacivanju modernosti kao oruja euroamerike hegemonije - i u tom pogledu islamski fundamentalizam je doista paradigmatian sluaj. U kontekstu islamskih tradicija, fundamentalizam je postmoderan ukoliko odbacuje tradiciju islamskog modernizma za koju je moderno uvijek bilo prekodirano kao potinjavanje euroamerikoj hegemoniji ili asimiliranje s njom. Ako je modernost znaila potragu za zapadnim obrazovanjem, tehnologijom i industrijalizacijom u prvome aru postkolonijalnoga razdoblja, pie Akhbar Ahmed, postmodernost e znaiti povratak tradicionalnim muslimanskim vrijednostima i odbacivanje modernizma.16 U samom kulturnom smislu, islamski fundamentalizam je paradoksalna vrsta postmoderne teorije - postmoderne samo zbog toga to kronoloki slijedi islamski modernizam i suprotstavlja mu se. Meutim ako ga razmatramo u geopolitikom smislu on je istinski postmoderan. Rahman pie: Dananji postmoderni fundamentalizam na znaajan je nain novina jer je njegov osnovni elan protuzapadan... Odatle njegova osuda klasinoga modernizma kao isto zapadnjake snage.17 Svakako su mnogi dijelovi islama bili u

SIMPTOMI PRIJELAZA

133

odreenom smislu protuzapadni od zametka religije. Odbacivanje snaga koje se pojavljuju u novom imperijalnom poretku doista je novina u suvremenom ponovnom oivljavanju fundamentalizma. S toga stajalita, ukoliko je Iranska revolucija bila snano odbijanje svjetskoga trita, o njoj moemo suditi kao prvoj postmodernoj revoluciji. Taj brak postmodernizma i fundamentalizma svakako je udan spoj ako uzmemo u obzir da se postmoderni i fundamentalistiki diskursi u mnogom pogledu nalaze na dva suprotna pola: hibridnost nasuprot istoe, razlika nasuprot identitetu, pokretljivost nasuprot stasisu. Izgleda nam da su se postmodernisti i dananji fundamentalisti ne samo pojavili u isto vrijeme ve i kao odgovor na isto stanje, samo na suprotnim polovima globalne hijerarhije prema upadljivoj zemljopisnoj raspodjeli. Dosta pojednostavljeno, mogli bismo tvrditi da postmoderni diskursi privlae u prvom redu pobjednike u procesima globalizacije a fundamentalistiki diskursi gubitnike. Drugim rijeima, neki doivljavaju dananje globalne tendencije prema poveanoj pokretljivosti, neodreenosti i hibridnosti kao neku vrstu osloboenja ali drugi kao pogoranje njihove patnje. Svakako se puka potpora fundamentalistikim projektima - od Nacionalne fronte u Francuskoj i kranskih fundamentalista u Sjedinjenim Dravama do Islamske brae - jae irila meu onima koje su nedavne preobrazbe globalne ekonomije jo vie potinile i iskljuile i koje pokretljivost kapitala najvie ugroava. Gubitnici u procesima globalizacije mogli bi doista biti oni koji nam pruaju najjau naznaku preobraze koja je u tijeku. Ideologija svjetskoga trita Mnogi pojmovi dragi postmodernistima i postkolonijalistima savreno se podudaraju s onima u dananjoj ideologiji udruenoga kapitala i svjetskoga trita. Ideologija svjetskoga trita uvijek je bila antifundamentalni i antiesencijalistiki diskurs u pravom smislu rijei. Kruenje, pokretljivost, razliitost i mijeanje upravo su uvjeti njegova postojanja. Trgovina spaja razlike i to ih ima vie to bolje! Izgleda da se razlike [roba, stanovnitva, kultura i tako dalje] umnoavaju u beskonanost na svjetskom tritu, koje nita ne napada ee od vrstih granica: ono nadjaava bilo koju binarnu podjelu svojim beskonanim mnogostrukostima. Kako se svjetsko trite sve potpunije ostvaruje, ono tei dekonstruirati granice nacionalne drave. U prijanjem su razdoblju nacionalne drave bile primarni imbenici u modernoj imperijalistikoj organizaciji globalne proizvodnje i razmjene, ali one se pojavljuju kao sve vee prepreke

134

PUTOVI SUVERENOSTI

svjetskom tritu. Robert Reich, bivi ameriki ministar rada, u odlinom je poloaju da prepozna i velia prevladavanje nacionalnih granica na svjetskom tritu. On tvrdi da kako se gotovo svaki element proizvodnje novac, tehnologija, tvornice i oprema - pokree bez napora preko granica, sama zamisao [nacionalne] ekonomije postaje besmislena. U budunosti nee biti nacionalnih proizvoda ili tehnologija, nikakvih nacionalnih korporacija, nikakvih nacionalnih industrija. Nee vie biti nacionalnih ekonomija, barem onako kako smo shvaali taj pojam.18 S padom nacionalnih granica, svjetsko trite osloboeno je one vrste binarnih podjela koju su nametnule nacionalne drave, a u tom novom prostoru pojavljuje se bezbroj razlika. Te razlike, naravno, ne poigravaju se slobodno preko glatkoga globalnoga prostora ve su prije svrstane u globalne mree moi koje se sastoje od vrlo razliitih i pokretljivih struktura. Arjun Appadurai usporeuje novu kvalitetu tih struktura s krajobrazima, ili bolje, morobrazima: u suvremenom svijetu on vidi financbraze, tehnobraze, etnobraze i tako dalje.19 Sufiks braz [scape] omoguuje nam, s jedne strane, da uvidimo glatkou i nepravilnost tih raznih polja, a, s druge strane, da naznaimo formalne zajednike crte tako raznorodnih podruja kao to su financije, kultura, robe i demogafija. Svjetsko trite uspostavlja pravu politiku razlike. Razni brazi svjetskoga trita pribavljaju kapitalu mogunosti koje prije nije mogao ni zamisliti. Stoga ne iznenauje da su postmoderno razmiljanje i njegovi najbitniji pojmovi postali popularni na raznim podrujima teorije i prakse bliskima kapitalu, kao to su marketing, organizacija menadmenta i organizacija proizvodnje. Postmodernizam je doista logika pomou koje djeluje globalni kapital. Marketing moda ima najjasniji odnos prema postmodernim teorijama, pa bismo ak mogli kazati da su kapitalistike marketinke strategije dugo vremena bile postmoderne, avant la lettre. S jedne strane, marketinka praksa i potronja najvanija su podruja za razvijanje postmodernog miljenja: neke postmoderne teorije, na primjer, vide neprestanu kupovinu i potronju roba te slike koje ih predstavljaju kao paradigme postmodernog iskustva, nae kolektivno putovanje kroz hiperstvarnost.20 S druge strane, postmoderno miljenje - s njegovim naglaskom na pojmovima kao to su razlika i mnogostrukost, njegovim velianjem fetiizma i simulakruma, njegovim stalnim oaranjem novim i pomodnim - odlian je opis idealnih kapitalistikih shema robne potronje pa tako prua priliku za usavravanje marketinkih strategija. Kao to kae teoretiar marketinga, postoje jasne usporednice izmeu

SIMPTOMI PRIJELAZA

135

suvremene marketinke prakse i poduka postmodernizma.21 Sam marketing je praksa zasnovana na razlikama, a to je vie razlika to se moe razviti vie marketinkih strategija. Sve vie hibridno i raznoliko stanovnitvo umnoava broj ciljanih trita kojima pojedinano pristupaju konkretne marketinke strategije - jedna za latinoamerike homoseksualce izmeu osamnaest i dvadeset dvije godine, druga za kineskoamerike tinejerke i tako dalje. Postmoderni marketing prepoznaje razliku svake robe i svakoga segmenta stanovnitva, podeavajui prema tome svoje strategije.22 Svaka razlika je prigoda. Postmoderna marketinka praksa predstavlja krug potronje suvremenoga kapitala, njegovo vanjsko lice, ali nas jo vie zanimaju postmoderne tendencije unutar kruga kapitalistike proizvodnje. U proizvodnoj sferi postmoderno miljenje imalo je moda najvei utjecaj na podruju menadmenta i teorije organizacije. Autori na ovome podruju tvrde da velike i sloene moderne organizacije, s njihovim krutim granicama i homogenim jedinicama, nisu primjerene za poslovanje u postmodenrom svijetu. Postmoderna organizacija, pie jedan teoretiar, ima neka izrazita obiljeja - konkretno naglasak na malu-do-umjerenu veliinu i sloenost i usvajanje elastinih struktura i naina suradnje meu ustanovama - koji bi se mogli uhvatiti u kotac s uzburkanim organizacijskim i okolinim uvjetima.23 Tako moemo zamisliti da su postmoderne organizacije smjetene na granicama izmeu razliitih sustava i kultura ili da su hibridne iznutra. Bitno je za postmoderni menadment da su organizacije pokretljive, elastine i sposobne da se bave razlikom. Tu postmoderni teoretiari utiru put preobrazbi unutarnjih struktura kapitalistikih organizacija. Kultura unutar tih organizacija takoer je usvojila poduke postmodernog miljenja. Velike transnacionalne korporacije koje prekorauju nacionalne granice i povezuju globalni sustav iznutra kulturno su mnogo raznolikije i fluidnije od parohijalnih modernih korporacija prijanjih godina. Suvremeni gurui korporativne kulture koje menadment upoljava kao savjetnike i planere strategije propovijedaju uinkovitost i unosnost razlike i multikulturalnosti unutar korporacija.24 Ako poblie pogledamo ameriku korporacijsku ideologiju [i, u manjoj ali jo uvijek znaajnoj mjeri, ameriku korporacijsku praksu], razvidno je da korporacije ne djeluju na takav nain da jednostavno iskljuuju spolno i/ili rasno Drugoga. U stvari, stari modernistiki oblici rasistike i seksistike teorije izraziti su neprijatelji te nove korporacijske kulture. Korporacije nastoje ukljuiti razliku unutar svoga podruja djelovanja i tako tee to veem

136

PUTOVI SUVERENOSTI

stvaralatvu, slobodnoj igri i razliitosti na korporacijskom radnom mjestu. Ljudi svih razliitih rasa i spolnih sklonosti trebaju ui u korporaciju. Dnevnu rutinu radnoga mjesta treba osvjeavati neoekivanim promjenama i ozrajem zabave. Poruite stare granice i neka cvjeta stotinu cvjetova!25 Sljedstveno tome zadaa efa je da organizira te energije i razlike u interesu dobiti. Taj se projekt prikladno naziva menadmentom razlika U tom se svjetlu korporacije pojavljuju ne samo naprednima ve i postmodernima, kao predvodnici u vrlo stvarnoj politici razlike. Proizvodni procesi kapitala takoer su poprimili oblike koji odraavaju postmoderne projekte. Imat emo dovoljno prilike da analiziramo [osobito u dijelu 3.4] kako je proizvodnja organizirana u elastinim i hibridnim mreama. To je, po naem miljenju, najvaniji vid u kojemu suvremene preobrazbe kapitala i svjetskoga trita ine stvaran proces postmodernizacije. Svakako se slaemo s onim postmodernim teoretiarima, kao to su David Harvey i Fredric Jameson, koji vide postmodernost kao novu fazu kapitalistike akumulacije i potronje roba to prati suvremeno ostvarenje svjetskoga trita.26 Globalnu politiku razlike to ju je uspostavilo svjetsko trite ne obiljeavaju slobodna igra i jednakost, ve nametanje novih hijerarhija, ili u stvari stalan proces hijerarhijskoga nametanja. Postmoderne i postkolonijalne teorije [i fundamentalizmi na vrlo razliit nain] u stvari su kule straare koje oznauju taj prijelaz u tijeku i u tome su smislu neophodne. Povjerenstva za istinu Korisno je podsjetiti se da su postmoderni i postkolonijalni diskursi uinkoviti jedino u vrlo konkretnim zemljopisnim terenima i meu nekim klasama stanovnitva. Kao politiki diskurs, postmodernizam ima odreenu prou u Evropi, Japanu i Latinskoj Americi, ali njegovo prvenstveno mjesto primjene je unutar uskog dijela inteligencije SAD-a. Slino se postkolonijalna teorija koja dijeli odreene postmoderne tendencije razvila prvenstveno unutar kozmopolitskog sloja koji se kree u prijestolnicama i veim sveuilitima Evrope i Sjedinjenih Drava. Ta posebnost ne umanjuje vanost teoretskih stajalita, ali ona nas navodi da se za trenutak zaustavimo i razmislimo o njihovim politikim posljedicama i praktikim uincima. Brojni istinski napredni i oslobaajui diskursi pojavljivali su se tijekom povijesti meu elitnim skupinama i mi ovdje nemamo namjeru dovoditi u pitanje smisao takvoga teoretiziranja tout court. Vaniji od posebnosti tih

SIMPTOMI PRIJELAZA

137

teoretiara su odjeci koje njihove koncepcije potiu na raznim zemljopisnim i klasnim terenima. Svakako da mnogi u svijetu ne misle kako su hibridnost, pokretljivost i razlika sami po sebi oslobaajui. Mnogi stanovnici vide pokretljivost kao vid njihove patnje jer se oni ubrzano premjetaju u groznim okolnostima. U nekoliko desetljea, kao dio procesa modernizacije, dolo je do masovnoga preseljenja iz ruralnih podruja u prijestolnice unutar svake zemlje i po zemaljskoj kugli. Meunarodno kolanje radne snage samo se povealo zadnjih godina, ne samo iz juga prema sjeveru, u obliku legalnih i ilegalnih radnika gostiju ili doseljenika, ve iz juga prema jugu, to jest, kao privremene ili polutrajne seobe u junim predjelima, kao to su seobe junoazijskih radnika u Perzijskom zaljevu. Meutim ak i te masovne radnike seobe sitne su po brojnosti i blijede u usporedbi s prisilnim iseljavanjima iz domova i sa zemlje zbog gladi i rata. Samo letimini pogled oko svijeta, od Srednje Amerike do Srednje Afrike i od Balkana do Jugoistone Azije, otkrit e oajno stanje onih kojima je takva pokretljivost nametnuta. Za njih se pokretljivost preko granica esto svodi na prisilno iseljavanje u siromatvu i jedva da je oslobaajue. U stvari, stabilno i odreeno mjesto ivljenja, odreena nepokretljivost, moe, naprotiv, biti najhitnija potreba. Postomoderni epistemoloki izazov prosvjetiteljstvu - njegov napad na velike rijei i njegova kritika istine - takoer gubi svoju oslobaajuu aureolu kad se prenese izvan elitistikih intelektualnih slojeva Evrope i Sjeverne Amerike. Sjetite se, na primjer, mandata Povjerenstva istine osnovanoga pred kraj graanskog rata u El Salvadoru, ili slinih ustanova koje su utemeljene u postdiktatorskim i postautoritarnim reimima Latinske Amerike i June Afrike. U kontekstu dravnoga terora i mistifikacije, drati se primata pojma istine moe biti snaan i nuan oblik otpora. Otkrivanje javnosti istine o nedavnoj prolosti - pripisivanje odgovornosti dravnim slubenicima za konkretna djela i u nekim sluajevima zahtijevanje odmazde - ovdje se pojavljuje kao neminovan preduvjet demokratske budunosti. Velike rijei prosvjetiteljstva ovdje ne izgledaju osobito tlaiteljske, a koncepcija istine nije nejasna i labava - naprotiv! Istina je da je taj i taj general naredio muenje i ubojstvo toga i toga sindikalnoga voe, i taj i taj i taj pukovnik predvodio pokolj toga i toga sela. Objavljivanje takvih istina primjeran je prosvjetiteljski projekt modernistike politike, a njegova kritika u tim kontekstima samo bi pomogla mistifikatorskim i tlaiteljskim snagama reima koji je izvrgnut napadu.

138

PUTOVI SUVERENOSTI

U naem dananjem imperijalnom svijetu, oslobaajui potencijal postmodernih i postkolonijalnih diskursa koji smo opisali odjekuje samo meu elitistikim stanovnitvom koje uiva odreena prava, odreenu razinu bogatstva i odreeni poloaj u globalnoj hijerarhiji. Meutim ne bismo to priznanje injenice smjeli shvatiti kao potpuno odbacivanje. To u stvari nije pitanje ili/ili. Razlika, hibridnost i pokretljivost nisu oslobaajui sami po sebi, ali niti su to istina, istoa, stasis. Istinska revolucionarna praksa upuuje na razinu proizvodnje. Istina nas nee uiniti slobodnima. Pokretljivost i hibridnost nisu oslobaajui, ali preuzimanje nadzora nad proizvodnjom pokretljivosti i stasisa, istoama i mjeavinama jest. Prava povjerenstva za istinu Imperija bit e konstitutivne skuptine mnotva, drutvene tvornice za proizvodnju istine.

siromani
U svakom povijesnom razdoblju onaj drutveni subjekt koji je sveprisutan i posvuda isti odreuje se, esto negativno ali ipak hitno, oko istoga ivotnoga oblika. Taj oblik nije onaj monih i bogatih: oni su djelomini i lokalizirani likovi, quantitate signatae. Jedino zajedniko ime iste razlike u svim dobima, koje nije mogue lokalizirati, je ono siromanih. Siromani su bijedni, iskljueni, potlaeni, iskoritavani - a ipak ivi! To je zajedniki nazivnik ivota, temelj mnotva. udno je, ali i otkrivajue, da postmoderni autori rijetko ukljuuju taj lik u svoje teoretiziranje. udno je jer su siromani u odreenom smislu vjean postmoderni lik: lik transverzalnog, sveprisutnog, razliitog, pokretljivog subjekta; svjedoanstvo nesavladivog aleatornog obiljeja postojanja. To zajedniko ime, siromani, takoer je temelj svake mogue humanistike. Kao to je Niccol Machiavelli isticao, u povratku poecima koji obiljeava revolucionarnu fazu religija i ideologija modernosti, gotovo se uvijek smatralo da siromani imaju proroanska svojstva: nisu samo siromani u svijetu ve i siromani sami prava mogunost svijeta. Jedino siromani ive radikalno stvarno i prisutno bie, u bijedi i patnji, pa tako samo siromani imaju sposobnost da obnove bie. Boanstvo mnotva siromanih ne ukazuje ni na kakvu tanscendentnost. Naprotiv, ovdje i jedino ovdje u svijetu, u egzistenciji siromanih, prisutno je, potvreno, uvreno i otvoreno polje imanentnosti. Siromani su bog na zemlji. Danas ne postoji ak ni iluzija o transcendentnom Bogu. Siromani su uklonili tu sliku i preuzeli njezinu mo. Odavno je modernost najavljena Rabelaisovim smijehom, realistikom premoi siromanoga trbuha, poetikom koja izraava

SIMPTOMI PRIJELAZA

139

sve to postoji u bijednom ovjeanstvu od trbuha nanie. Kasnije, putem procesa prvobitne akumulacije, pojavio se proletarijat kao kolektivni subjekt koji se mogao izraziti u materijalnosti i imanentnosti, mnotvo siromanih koje nije samo prorokovalo ve i proizvodilo i koje je tako otvorilo mogunosti koje nisu bile virtualne ve konkretne. Naposljetku danas, u biopolitikim reimima proizvodnje i u procesima postmodernizacije, siromani su potlaeni, iskoritavani lik, ali ipak lik proizvodnje. U tome je novina. Danas posvuda, u osnovi pojma i zajednikoga imena siromanih, postoji proizvodni odnos. Zato postmodernisti ne mogu iitati taj prijelaz? Oni nam govore da je reim transverzalnih jezikih proizvodnih odnosa uao u jedinstveni i apstraktni svemir vrijednosti. Ali tko je subjekt koji proizvodi popreno, koji daje stvaralako znaenje jeziku - tko ako ne siromani, koji su potinjeni i puni elje, osiromaeni i moni, uvijek moniji? Tu, unutar te vladavine globalne proizvodnje, siromani se ne odlikuju vie samo svojom proroanskom sposobnou ve svojom neophodnom prisutnou u proizvodnji zajednikoga bogatstva, uvijek sve vie iskoritavani i uvijek sve vie eksponirani u nadnicama vlasti. Siromani su moni po sebi samima. Postoji Svjetsko siromatvo ali postoji iznad svega Svjetska mogunost, i jedino su siromani sposobni za to. Vogelfrei , slobodan za odstrel, to je izraz kojim je Marx opisao proletarijat, koji je na poetku modernosti u procesima prvobitne akumulacije bio dvaput osloboen: najprije je bio osloboen od toga da bude vlasnitvo gospodara [to jest, osloboen od ropstva], a zatim je osloboen od sredstava za proizvodnju, odvojen od zemlje, bez iega za prodaju osim vlastite radne snage. Na taj je nain proletarijat bio prisiljen da postane ista mogunost bogatstva. Meutim, vladajua struja marksistike tradicije uvijek je mrzila siromane, upravo zbog toga to su slobodni kao ptice, to su imuni na disciplinu tvornice i disciplinu potrebnu za izgradnju socijalizma. Sjetite se kako su glasnogovornici socijalistikoga realizma estoko napali Vittoria De Sicu i Cesarea Zavattinija kada su, u ranim 1950-im godinama, stavili siromane da lete na metlama na kraju njihovoga lijepoga filma udo u milanu . Vogelfrei je aneo ili neukrotivi vrag. I danas, nakon toliko mnogo pokuaja da siromane preobraze u proletarijat a proletarijat u oslobodilaku vojsku [zamisao o vojsci lebdi nad onom o osloboenju], jo jednom u postmodernosti, pojavljuje se, u zasljepljujuem svjetlu vedroga dana, mnotvo, zajedniko ime siromanih. Ono se pojavljuje potpuno na javi jer su u postmodernosti potinjeni apsorbirali iskoritavane. Drugim rijeima,

140

PUTOVI SUVERENOSTI

svaka siromana osoba, mnotvo siromanih ljudi, pojelo je i probavilo mnotvo proletera. Samom tom injenicom siromani su postali proizvodni. ak su i prostituirano tijelo, bijedna osoba, glad mnotva - svi oblici siromatva - postali proizvodnima. A siromani su zbog toga postali jo vaniji: ivot siromanih opsjeda planetu i umotava je u svoju elju za stvaralatvom i slobodom. Siromani su uvjet svake proizvodnje. Pria se da su temelje postmoderne senzibilnosti i koncepciju postmodernizma stvorili oni francuski socijalistiki filozofi koji su u svojoj mladosti veliali tvorniku disciplinu i svijetle obzore realnoga socijalizma, ali koji su se pokajali nakon krize iz 1968. i odustali, proglaavajui kako je uzaludna pretenzija komunizma da e prisvojiti drutveno bogatstvo. Danas ti isti filozofi ciniki dekonstruiraju svaku drutvenu borbu koja se opire sveopoj pobjedi razmjenske vrijednosti, rugaju joj se i banaliziraju je. Mediji i kultura medija govore nam da su ti filozofi prepoznali dananje novo svijeta, ali to nije tono. Otkrie postmodernosti sastojalo se u premjetanju siromanih u sredite politikoga i proizvodnoga podruja. Ubogi i ptiji slobodni smijeh Charliea Chaplina bio je doista proroanski kada je, osloboen bilo kojih utopijskih iluzija i iznad svega bilo koje discipline osloboenja, protumaio moderna vremena siromatva, ali je istovremeno povezao ime siromanih sa ivotom, osloboenim ivotom i osloboenim stvaralatvom...

2.5 UMREENA MO: SUVERENOST SAD-a I NOVI IMPERIJ

Uvjeren sam da nijedan ustav prije naega nije tako dobro uravnoteio ekspanzivni Imperij i samoupravu. thomas jefferson Na Ustav je tako jednostavan i praktian da je uvijek mogue zadovoljiti izvanredne potrebe promjenama u naglaavanju i podeavanju bez gubitka bitnoga oblika. franklin d. roosevelt

Da bismo artikulirali narav imperijalne suverenosti, moramo uiniti korak unatrag u vremenu i razmotriti politike oblike koji su pripremili njezin teren i sainjavaju njezinu pretpovijest. Amerika revolucija predstavlja trenutak velike novine i prekida u genealogiji moderne suverenosti. Ustavni projekt SAD-a, nastao iz borbi za neovisnost i oblikovan tijekom bogate povijesti alternativnih mogunosti, cvao je poput rijetkoga cvijeta u tradiciji moderne suverenosti. Slijedei poetni razvoj pojma suverenosti u Sjedinjenim Dravama moi emo uoiti koliko se on znaajno razlikuje od moderne suverenosti koju smo dosad opisivali i otkriti osnove na kojima se zasniva nova imperijalna suverenost. Amerika revolucija i model dva Rima Amerika revolucija i nova politika znanost koju su proglasili autori federalista raskinula je s tradicijom moderne suverenosti, vraajui se korijenima i razvijajui istovremeno nove jezike i nove drutvene oblike koji posreduju izmeu jednoga i mnotva. Nasuprot umornom transcendentalizmu moderne suverenosti predstavljenoj bilo u obliku filozofije Hobbesa ili Rousseaua, ameriki ustavotvorci mislili su da jedino republika moe stvoriti poredak za demokraciju, ili u stvari da poredak

142

PUTOVI SUVERENOSTI

mnotva mora proizlaziti ne iz prijenosa naslova moi i prava ve iz unutarnjega ureenja meu mnotvom, iz meusobno demokratskog djelovanja moi povezanih u mree. Drugim rijeima, nova suverenost moe proizai jedino iz ustavnoga oblikovanja granica i ravnotea, provjera i usklaenosti, koje istovremeno sainjavaju sredinju mo i zadravaju mo u rukama mnotva. Tu vie nema nikakve potrebe niti mjesta za transcendentnost moi. Znanost politike, piu autori federalista,
poput veine drugih znanosti, uvelike se je poboljala. Uinkovitost raznih naela danas se dobro shvaa, dok ih stari ili nisu razumjeli ili ih nisu uope poznavali. Redovna raspodjela moi u razliite odjeljke; uvoenje zakonodavnih ravnotea i provjera; uvoenje sudova koje ine suci to zadravaju svoj poloaj ukoliko se dobro ponaaju; predstavljanje ljudi u zakonodavnim tijelima putem zastupnika koje su sami izabrali; to su ili potpuno nova otkria ili su u modernim vremenima znatno uznapredovala. Oni su sredstva, i to mona sredstva, pomou kojih vrline republikanske vlade moemo zadrati a njezine mane umanjiti ili izbjei.01

Tu se oblikuje izvanredno svjetovna ili imanentistika zamisao, usprkos dubokoj religioznosti koja se osjea u tekstovima Oeva utemeljitelja. To je zamisao koja ponovo otkriva revolucionarni humanizam renesanse i usavrava ga kao politika i ustavna znanost. Mo se moe sastojati od cijeloga niza moi koje se reguliraju i ureuju u mree. Suverenost se moe vriti unutar irokoga obzora djelatnosti koje je dalje dodjeljuju ne poriui njezino jedinstvo i koje je stalno potinjavaju stvaralakom pokretu mnotva. Suvremeni povjesniari, kao to su J.G. Pocock, koji povezuju razvoj Ustava SAD-a i njegovog pojma politike suverenosti s makijavelistikom tradicijom, otili su daleko kako bi shvatili taj otklon od modernog pojma suverenosti.02 Oni povezuju Ustav SAD-a ne s baroknim ili protureformistikim makijavelizmom, koji izmilja ispriku za dravni razum i sve nepravde koje iz njega proizlaze, ve s tradicijom republikanskoga makijavelizma koji je, nakon to je nadahnuo pristalice Engleske revolucije, ponovno oivio u egzodusu preko Atlantika meu evropskim demokratima koji su bili poraeni ali ne i pobijeeni.03 Ta republikanska tradicija doista ima vrste temelje u Machiavellijevim vlastitim tekstovima. Najprije tu je makijavelistiki pojam moi kao konstitutivne moi - to jest, kao proizvod unutarnje i imanentne drutvene dinamike. Za Machiavellija mo je uvijek republikanska; ona je uvijek proizvod ivota mnotva i konstituira njegovu

UMREENA MO

143

strukturu izraavanja. Slobodni grad renesansnoga humanizma je utopija koja udomljuje revolucionarno naelo. Drugo makijavelistiko naelo koje je tu na djelu je da je drutvena osnova te demokratske suverenosti uvijek proturjena. Mo se organizira putem meuigre protumoi. Grad je stoga konstitutivna mo koja se oblikuje putem mnogostrukih drutvenih sukoba oblikovanih u stalnim konstitutivnim procesima. Eto kako Machiavelli iitava organizaciju republikanskoga klasinoga Rima i kako je renesansni pojam grada posluio kao temelj realne politike teorije i prakse: drutveni sukob je osnova stabilnosti moi i logike irenja grada. Machiavellijeva misao najavila je kopernikansku revoluciju koja je repozicionirala politiku kao stalno kretanje. To su osnovna uenja koja je Atlantska doktrina demokracije izvela iz republikanskoga Machiavellija.04 Taj republikanski Rim nije bio jedini Rim koji je oaravao Machiavellija i usmjeravao Atlantske republikance. Njihova nova znanost politike takoer se nadahnjivala imperijalnim Rimom, osobito onakvim kakvim ga prikazuju tekstovi Polibija. U prvom redu, Polibijev model imperijalnoga Rima vre je utemeljio republikanski proces posredovanja drutvenih moi i doveo ga do dovretka u sintezi raznih oblika vlasti. Polibije je zamislio savreni oblik moi koja bi bila strukturirana u mijeanom ustavu koji bi spajao monarhistiku mo, aristokratsku mo i demokratsku mo.05 Novi politiki znanstvenici u Sjedinjenim Dravama organizirali su te tri moi kao tri grane republikanskoga ustava. Bilo kakva neravnotea meu tim moima, a to je drugi znak Polibijevog utjecaja, simptom je korupcije. Makijavelistiki ustav sjedinjenih drava je struktura koja dri ravnoteu protiv korupcije - korupcije kako stranaka i pojedinaca, tako i skupina i drave. Ustav je tako zamiljen da moe odoljeti bilo kojem krunom padu u korupciju aktivirajui cijelo mnotvo i organizirajui njegovu izbornu sposobnost u mree organiziranih protumoi, u kolanja raznih i jednakopravnih funkcija i u proces dinamine i ekspanzivne samoregulacije. Meutim, ti klasini modeli samo donekle obiljeavaju ameriko iskustvo jer je ono u mnogom pogledu bilo doista novo i izvorno. U vrlo razliitim razdobljima, Alexis de Tocqueville i Hannah Arendt shvatili su novinu te nove ideologije i novoga oblika moi. Tocqueville je bio oprezniji od njih dvoje. Iako je priznavao vitalnost novoga politikoga svijeta u Sjedinjenim Dravama i uvidio kako se sinteza raznih oblika vlasti utjelovila u reguliranu masovnu demokraciju, on je takoer tvrdio da je vidio kako je u Americi demokratska revolucija dosegla svoje prirodne granice. Njegova prosudba o tome moe li amerika demokracija izbjei stari krug korupcije

144

PUTOVI SUVERENOSTI

bila je znai dvojbena ako ne i potpuno pesimistina.06 Nasuprot njemu, Hannah Arendt bezrezervno je veliala ameriku demokraciju kao mjesto izuma same moderne politike. Sredinja zamisao Amerike revolucije, ona tvrdi, je uvrivanje slobode ili u stvari utemeljenje politikoga tijela koje jami prostor na kojemu sloboda moe djelovati.07 Arendt stavlja naglasak na uvoenju te demokracije u drutvu, to jest na vrstou njezinih temelja i stabilnost njezina funkcioniranja. Po njezinoj procjeni revolucija uspijeva u mjeri u kojoj dokida dinamiku konstitutivnih moi i uvodi stabilnu konstituiranu mo. Kasnije emo kritizirati taj pojam umreene moi sadran u Ustavu SAD-a, ali ovdje elimo samo naglasiti njegovu originalnost. Nasuprot modernim evropskim koncepcijama suverenosti, koje su povjerile politiku mo transcendentnoj sferi i tako otrgnule i otuile izvore moi od drutva, tu se pojam suverenosti odnosi na mo potpuno unutar drutva. Politika se ne suprotstavlja drutvu ve ga ujedinjuje i upotpunjuje. Ekstenzivni Imperij Prije nego to ponemo analizirati kako se razvijao i preobraavao taj novi pojam suverenosti tijekom povijesti SAD-a, usredsredimo nau pozornost na trenutak prema naravi samoga pojma. Prvo obiljeje amerikoga pojma suverenosti je da on postavlja zamisao o imanentnosti moi nasuprot transcendentnom obiljeju moderne evropske suverenosti. Zamisao o imanentnosti zasniva se na zamisli o stvaralatvu. Da to nije sluaj to bi naelo bilo nemono: u samoj imanentnosti nita ne omoguuje drutvu da postane politiko. Mnotvo koje sainjava drutvo je stvaralako. Stoga se suverenost SAD-a ne sastoji u reguliranju mnotva ve prije proizlazi kao rezultat stvaralakih sinergija mnotva. Humanistika revolucija renesanse i kasnije iskustvo sektakoga protestantizma razvijali su tu zamisao o stvaralatvu. Shodno protestantskoj etici mogli bismo rei da jedino stvaralaka mo mnotva pokazuje postojanje Boga i prisustvo boanstva na zemlji.08 Mo nije neto to vlada iznad nas ve neto to mi proizvodimo. Amerika deklaracija o neovisnosti velia tu novu zamisao o moi najjasnijim rijeima. Osloboenje ovjeanstva od svake vrste transcendentne moi utemeljena je u moi mnotva da izgradi vlastite politike ustanove i konstituira drutvo. Meutim, to naelo konstitutivne proizvodnje ustupa prednost postupku samorazmatranja ili se pomou njega objanjava u nekoj vrsti dijalektikoga baleta. To je drugo obiljeje amerikoga pojma suverenosti. U

UMREENA MO

145

procesu uspostavljanja suverenosti na razini imanentnosti, pojavljuje se i iskustvo konanosti koje proizlazi iz proturjene i mnogostruke naravi samoga mnotva. Izgleda da novo naelo suverenosti proizvodi vlastito unutarnje ogranienje. Da bi sprijeila da te prepreke ne poremete poredak i potpuno isprazne projekt od njegova smisla suverena mo mora se oslanjati na vrenje nadzora. Drugim rijeima, nakon prvoga trenutka potvrde dolazi dijalektika negacija konstitutivne moi mnotva koja odrava teleologiju projekta suverenosti. Suoavamo li se stoga s kriznom tokom u razvijanju toga novoga pojma? Vraa li se transcendentnost, najprije odbaena u definiciji izvora moi, kroz stranja vrata u provedbi moi, kada se mnotvo postavlja kao konano pa stoga zahtijeva posebna sredstva ispravljanja i nadzora? Taj ishod je stalna prijetnja, ali nakon to je prepoznao ta unutarnja ogranienja, novi ameriki pojam suverenosti otvara se izvanrednom snagom prema vani, gotovo kao da je elio protjerati zamisao o nadzoru i trenutku razmiljanja iz vlastitoga Ustava. Tree obiljeje toga pojma suverenosti je tenja prema otvorenom, ekspanzivnom projektu koji djeluje na neomeenom terenu. Iako je tekst Ustava SAD-a krajnje paljiv prema samorazmatrajuem momentu, ivot i provedba Ustava su naprotiv, tijekom cijele svoje pravosudne i politike povijesti odluno otvoreni prema ekspanzivnim kretanjima, prema obnovljenoj deklaraciji o demokratskim temeljima moi. Naelo ekspanzije stalno se bori protiv snaga ogranienja i nadzora.09 Iznenauje kako taj ameriki eksperiment jako slii klasinom ustavnom iskustvu, a osobito politikoj teoriji nadahnutoj imperijalnim Rimom! U toj tradiciji sukob izmeu ogranienja i ekspanzije uvijek se rjeavao u korist ekspanzije. Machiavelli je definirao kao ekspanzivne one republike kojih demokratski temelji vodili kako prema stalnoj proizvodnji sukoba tako i prema prisvajanju novih teritorija. Polibije je zamislio ekspanziju kao nagradu za savrenu sintezu triju oblika vlasti, jer istaknuti oblik takve moi ohrabruje demokratski pritisak mnotva da prevlada svako ogranienje i svaki nadzor. Bez ekspanzije republika stalno riskira da je proguta krug korupcije.10 Tu demokratsku ekspanzivnu tendenciju svojstvenu pojmu umreene moi moramo razlikovati od drugih, isto ekspanzionistikih i imperijalistikih oblika ekspanzije. Temeljna razlika je u tome to je ekspanzivnost imanentnog pojma suverenosti inkluzivna, ne ekskluzivna. Drugim rijeima, kada se iri ta nova suverenost ne prisajedinjuje niti razara

146

PUTOVI SUVERENOSTI

druge moi s kojima se suoava ve naprotiv otvara se prema njima, ukljuujui ih u mreu. Ono to se otvara je osnova konsenzusa pa tako, putem konstitutivne mree moi i protumoi, cijelo suvereno tijelo stalno se reformira. Upravo zbog te ekspanzivne tendencije, novi pojam suverenosti duboko je reformistiki.11 Sada moemo jasno razlikovati ekspanzivnu tendenciju demokratske republike od ekspanzionizma transcendentnih suverenosti - ili od, jer je to najvanije pitanje, ekspanzionizma modernih nacionalnih drava. Zamisao suverenosti kao ekspanzivne moi lebdi nad arkom koja povezuje naelo demokratske republike sa zamilju o Imperiju. Imperij se jedino moe zamisliti kao univerzalnu republiku, mreu moi i protumoi strukturiranih u bezgraninoj i inkluzivnoj arhitekturi. Ta imperijalna ekspanzija nema nikakve veze s imperijalizmom, niti s onim dravnim organizmima planiranima za osvajanje, pljaku, genocid, kolonizaciju i porobljavanje. Imperij proiruje i uvruje model umreene moi protiv takvih imperijalizama. Svakako, kada te imperijalne procese razmatamo u povijesnom smislu [a ubrzo emo se usredotoiti na njih u povijesti SAD-a], jasno vidimo da su ekspanzivni trenuci Imperija natopljeni suzama i krvlju, ali ta neasna povijest ne porie razliku izmeu ta dva pojma. Moda je temeljno obiljeje imperijalne suverenosti da je njezin prostor uvijek otvoren. Kao to smo vidjeli u ranijim dijelovima knjige, moderna suverenost koja se razvila u Evropi od esnaestoga stoljea nadalje zamiljala je prostor kao ogranien, a njegove granice uvijek je nadzirala suverena uprava. Moderna suverenost poiva tono na granici. Naprotiv, u imperijalnoj koncepciji mo pronalazi naina da se logika njezinoga poretka uvijek obnavlja i uvijek ponovo stvara u ekspanziji. Ta definicija imperijalne moi otvara brojne paradokse: bezrazlinost subjekata spojenu sa singularizacijom proizvodnih mrea; otvoreni i ekspanzivni prostor Imperija zajedno s njegovom stalnom reteritorijalizacijom i tako dalje. Meutim, zamisao Imperija koji je takoer demokratska republika oblikuje se upravo povezivanjem i spajanjem krajnjih polova tih paradoksa. Napetost tih konceptualnih paradoksa nastavit e se cijelim tijekom oblikovanja i uspostavljanja imperijalne suverenosti u praksi. Naposljetku, trebamo imati na umu da je zamisao o miru u osnovi razvoja i ekspanzije Imperija. To je imanentna zamisao o miru koja se drastino suprotstavlja transcendentnoj zamisli o miru, to jest, miru koji moe nametnuti jedino transcendentan suveren u drutvu kojega je narav izraena ratom. Tu, naprotiv, narav je mir. Virgilije nam daje moda najvii

UMREENA MO

147

izraz rimskoga mira: Konano ono to je proroite najavilo stiglo je/Veliki poredak stoljea ponovo se rodio. 12 Otvorene granice Ostvarenje imperijalnoga pojma suverenosti bio je dugaak proces koji se razvijao u razliitim fazama ustavne povijesti SAD-a. Kao pisani dokument, naravno, ustav sad-a ostao je vie ili manje neizmijenjen [osim nekoliko vrlo vanih amandmana], ali Ustav treba shvatiti i kao materijalni reim pravnoga tumaenja i prakse koju vre ne samo pravnici i suci ve i subjekti u cijelom drutvu. Taj materijalni, drutveni ustav doista se radikalno promijenio od osnivanja republike. U stvari, ustavnu povijest SAD-a treba podijeliti u etiri razliite faze ili reima.13 Prva se faza protee od deklaracije o neovisnosti do Graanskoga rata i Rekonstrukcije; druga, krajnje proturjena, faza odgovara Progresivnoj eri, na prijelazu stoljea, od imperijalistike doktrine Theodorea Roosevelta do Woodrowa Wilsona i njegovog meunarodnoga reformizma; trea faza ide od New Deala i Drugog svjetskog rata do najvie toke hladnoga rata; i naposljetku, etvrtu fazu najavili su drutveni pokreti 1960-ih i nastavlja se do kraja raspada Sovjetskoga saveza i njegovoga istonoeruopskoga bloka. Svaka od tih faza ustavne povijesti SAD-a oznaava korak naprijed prema ostvarenju imperijalne suverenosti. U prvoj fazi Ustava, izmeu predsjednitva Thomasa Jeffersona i Andrewa Jacksona, otvoreni prostor granice postao je konceptualni teren republikanske demokracije: taj je prostor omoguio Ustavu njegovu prvu snanu definiciju. Izjave o slobodi imaju smisla u prostoru gdje se na ustav drave gleda kao na otvoren proces, kolektivno samostvaranje.14 Jo je vanija injenica to je taj ameriki prostor bio osloboen oblika centralizacije i hijerarhije tipinih za Evropu. Tocqueville i Marx, sa suprotnih stajalita, slau su u ovome: ameriko graansko drutvo ne razvija se unutar tekih okova feudalne i aristokratske moi ve se poinje razvijati iz odvojenoga i vrlo razliitoga temelja.15 Stari san izgleda ponovo mogu. Neomeeni teritorij otvoren je elji [cupiditas] ovjeanstva, pa to ovjeanstvo moe tako izbjei krizu odnosa izmeu vrline [virtus] i sudbine [fortuna] koja je minirala humanistiku i demokratsku revoluciju u Evropi. Sa stajalita novih Sjedinjenih Drava, prepreke ljudskom razvoju postavlja priroda a ne povijest - a priroda ne predstavlja nepremostiva neprijateljstva ili utvrene drutvene odnose. Ona je teren koji se moe preobraziti i prelaziti.

148

PUTOVI SUVERENOSTI

Prema tome, ve u prvoj fazi, potvreno je novo naelo suverenosti, razliito od evropskoga: sloboda je postala suverenom a suverenost se odreuje kao radikalno demokratska unutar otvorenoga i stalnoga procesa ekspanzije. Granica je granica slobode. Kako bi bila uplja retorika federalista i kako bi neprimjerena bila njihova nova politika znanost da nisu pretpostavili taj prostrani i pokretljivi prag granice! Sama ideja oskudnosti koja je - kao i ideja ratu - bila u sreditu evropskoga pojma moderne suverenosti a priori je iskljuena iz ustavnih procesa amerikoga iskustva. I Jefferson i Jackson shvatili su materijalnost granice i prepoznali je kao osnovu koja podupire irenje demokracije.16 Sloboda i granica stoje u odnosu uzajamne implikacije: svaka potekoa, svako ogranienje slobode prepreka je koju treba premostiti, prag kojeg treba proi. Od Atlantika do Pacifika pruao se teren bogatstva i slobode, stalno otvoren novim bjegovima. U tom okviru postoji barem djelomino pomaknue ili rjeenje one dvosmislene dijalektike koja se razvijala unutar amerikog Ustava i koja je potinila imanentna naela deklaracije o neovisnosti transcendentnom poretku ustavnoga samorazmatranja. Preko velikoga otvorenoga prostora konstitutivna tendencija pobjeuje ustavnu odredbu, tendencija imanentnosti naela pobjeuje regulativno razmiljanje, a inicijativa mnotva centralizaciju moi. Meutim, ta utopija otvorenoga prostora koja igra tako vanu ulogu u prvoj fazi amerike ustavne povijesti ve domiljato krije surovi oblik potinjavanja. Sjevernoameriki teren moe se zamisliti kao otvoren samo ako se hotimice zanemari postojanje domorodakih Amerikanaca - ili ako ih se shvati kao razliita ljudska bia, kao podljudsko, dio prirodnoga okruenja. Upravo kao to zemlju treba oistiti od stabala i stijenja da bi je se obraivalo, tako i teren treba oistiti od domorodakoga stanovnitva. Upravo kao to se graniari trebaju pripremiti za otre zime, tako se moraju naoruati protiv uroenika. Domorodaki Amerikanci postali su puki trnoviti element prirode, a stalan rat imao je za cilj njihov izgon i/ili likvidaciju. Tu se suoavamo s protuslovljem koje se nije moglo apsorbirati u ustavni stroj: domorodaki Amerikanci nisu se mogli uklopiti u ekspanzivno pokretanje granice kao dio ustavne tendencije; oni su se, naprotiv, morali iskljuiti iz terena kako bi se otvorili njegovi prostori i omoguila ekspanzija. Da su njih priznali, ne bi postojala stvarna granica na kontinentu niti otvoreni prostor koji treba ispuniti. Oni su postojali izvan Ustava kao njegov negativni temelj: drugim rijeima, njihovo iskljuenje i likvidacija bili su nuni uvjeti funkcioniranja samog Ustava. To protuslovlje ne moramo ni

UMREENA MO

149

zamisliti kao krizu jer su domorodaki Amerikanci tako dramatino iskljueni iz rada ustavnoga stroja. U toj prvoj fazi koja ide od osnivanja demokratske republike do Graanskoga rata, ustavna dinamika doista je zala u krizu kao ishod unutarnjih protuslovlja. Dok su domorodaki Amerikanci bili izbaeni izvan Ustava, afriki Amerikanaci bili su od poetka postavljeni unutar njega. Koncepcija granice i zamisao i praksa otvorenoga prostora demokracije u stvari su se ispreplitale s jednako otvorenim i dinamikim pojmom naroda, mnotva i gensa Republikanski narod je novi narod, narod u egzodusu koji nastanjuje prazna [ili ispranjena] nova podruja. Od poetka ameriki prostor nije bio samo ekstenzivan, neomeeni prostor ve i intenzivan prostor: prostor prelaenja, melting pot i stalne hibridizacije. Prva stvarna kriza amerike slobode nastala je na tom unutarnjem, intenzivnom prostoru. Crnako ropstvo, praksa naslijeena od kolonijalnih sila, bila je nepremostiva prepreka oblikovanju slobodnoga naroda. Veliki ameriki antikolonijalni ustav morao je integrirati tu paradigmatski kolonijalnu ustanovu u samo svoje sredite. Domorodaki Amerikanci mogli su se iskljuiti jer nova republika nije ovisila o njihovoj radnoj snazi, ali crnaka radna snaga bila je bitna potpora novim Sjedinjenim Dravama: afriki Amerikanci morali su biti ukljueni u Ustav ali nisu mogli biti jednako ukljueni. [ene su, naravno, zauzimale vrlo slian poloaj.] Junjaki ustavotvorci nisu imali problema dokazati da je Ustav, u svome dijalektikom, samorazmatrajuem i federalistikom trenutku, dozvoljavao, pa ak i zahtijevao, izopaeno tumaenje drutvene podjele rada koja je bila u potpunoj suprotnosti s osiguranjem jednakosti izraenim u deklaraciji o neovisnosti . Osjetljiva narav toga protuslovlja vidi se u bizarnom kompromisu prilikom pisanja ustava , do kojega je dolo putem munih pregovora, po kojemu se ropsko stanovnitvo doista rauna u odreivanju broja predstavnika za svaku dravu u Zastupnikom domu Kongresa, ali prema omjeru po kojemu je jedan rob vrijedi kao tri petine slobodne osobe. [June drave borile su se da uine taj omjer to viim kako bi poveale svoju mo u Kongresu, a Sjevernjaci su se borili da ga snize.] Ustavotvorci su bili prisiljeni brojano iskazati ustavnu vrijednost raznih rasa. Tvorci ustava tako su izjavili da e se o broju predstavnika odluiti dodavanjem cijelom Broju slobodnih Osoba, ukljuujui one koji su obvezni sluiti na rok a iskljuujui neoporezovane Indijance, tri petine svih drugih osoba.17 Jedan za bijelce a nula za amerike Indijance postavlja relativno mali problem, ali tri petine je

150

PUTOVI SUVERENOSTI

vrlo nezgodan broj za Ustav. Afroameriki robovi nisu mogli biti ni potpuno iskljueni ni potpuno ukljueni. Crnako ropstvo bilo je paradoksalno kako izuzetak od Ustava tako i njegov temelj. To protuslovlje znailo je krizu za novousvojeni ameriki pojam suverenosti jer je ono zakoilo slobodno kruenje, mijeanje i jednakost koji proimaju njegov temelj.18 Imperijalna suverenost mora uvijek prevladavati prepreke i mee kako unutar svoga podruja tako i na granicama. To stalno prevladavanje ini imperijalni prostor otvorenim. Ogromne unutarnje prepreke izmeu crnih i bijelih, slobodnih i porobljenih blokirale su imperijalni integracijski stroj i splasnule ideoloko razmetanje otvorenim prostorima. Abraham Lincoln bio je svakako u pravu kada je, vodei Graanski rat, razmiljao o sebi kao onome koji ponovo osniva naciju. Usvajanje etrnaestoga amandmana najavilo je vie od jednoga stoljea dugu pravnu borbu za graanska prava i jednakost Afroamerikanaca. Nadalje, rasprava o ropstvu bila je neraskidivo povezana s raspravama o novim teritorijima. U igri je bila redefinicija prostora nacije. Radilo se o pitanju moe li se slobodni egzodus mnotva, ujedinjenoga u mnogostrukoj zajednici, nastaviti razvijati, usavravati i ostvariti novu raspodjelu javnoga prostora. Nova demokracija morala je unititi transcendentnu zamisao o naciji sa svim njezinim rasnim podjelama i stvoriti vlastiti narod, koji je odreen ne starim nasljeem ve novom etikom izgradnje i ekspanzije zajednice. Nova nacija mogla je biti samo proizvod politikog i kulturnog menadmenta hibridnih identiteta. Zatvaranje imperijalnoga prostora Veliki otvoreni ameriki prostori na kraju su nestali. Nije bilo ak dovoljno ni istiskivanje domorodakih Amerikanca u sve manja i manja granina podruja. U devetnaestom i dvadesetom stoljeu, amerika sloboda, njezin novi model umreene moi, i njezina alternativna koncepcija modernoj suverenosti, susreli su sa injenicom da je otvoreni prostor ogranien. Razvoj Ustava SAD-a od toga trenutka nadalje stalno e visiti na protuslovnoj niti. Svaki put kada je ekspanzija ustavnoga projekta dola do svojih granica, republika se nala u iskuenju da se ukljui u imperijalizam evropskoga stila. Meutim, uvijek je postojalo i drugo miljenje: vratiti se projektu imperijalne suverenosti i oblikovati je na nain koji je u skladu s prvobitnom rimskom misijom Sjedinjenih Drava. Ta nova drama politikoga projekta SAD-a odigravala se u Progresivnoj eri, od 1890-ih to Prvoga svjetskoga rata.

UMREENA MO

151

Bilo je to isto razdoblje u kojemu se klasna borba uzdigla na sredinju pozornicu Sjedinjenih Drava. Klasna borba postavila je problem oskudnosti, ne u apsolutnom smislu, ve u smislu primjerenom povijesti kapitalizma: to jest, kao nejednakost raspodjele dobara razvoja u kontekstu drutvene podjele rada. Klasna podjela pojavila se kao granica koja je prijetila da destabilizira ekspanzivnu ravnoteu ustava. U isto su vrijeme veliki trustovi kapitala poeli organizirati nove oblike financijske moi, odvajajui bogatstvo od proizvodnje i novac od proizvodnih odnosa. Dok je Evropa to doivljavala kao relativno stalni razvoj - jer je financijski kapital nastao na drutvenom poloaju zemljine rente i aristokracije - u Sjedinjenim je Dravama to bio eksplozivan dogaaj. On je ugrozio samu mogunost ustava u mrei, jer kada mo postane monopolistika sama mrea nestaje. S obzirom da ekspanzija prostora vie nije bila mogua pa se stoga vie nije mogla koristiti kao strategije za rjeavanje sukoba, drutveni sukob pojavio se izravno kao nasilan i nepomirljiv dogaaj. Dolazak na pozornicu velikoga radnikoga pokreta SAD-a potvrdio je zatvaranje ustavnoga prostora posredovanja i nemogunost prostornoga pomaknua sukoba. Pobuna na Haymarket Squareu i Pullmanski trajk to su objavili jasno i glasno: nema vie otvorenoga prostora, pa e stoga sukob rezultirati izravnom borbom, upravo tu.19 U stvari, kada mo doe do svojih prostornih granica, prisiljena se zatvoriti u samu sebe. Bio je to novi kontekst u kojemu su se trebale odvijati sve radnje. Zatvaranje prostora postavilo je ozbiljan izazov prvobitnom amerikom ustavnom duhu, a staza koja bi se uhvatila u kotac s tim izazovom bila je krivudava. Nikada nije bilo jaega pritiska da se Sjedinjene Drave preobraze u neto slino evropskoj suverenost. Nai pojmovi reakcije, aktivne kontrarevolucije, preventivne policije i Pinkertonove drave pojavili su se svi u Sjedinjenim Dravama u tom razdoblju. Klasno potiskivanje u SAD-u nije trebalo biti ljubomorno na razne kajzere i careve Evrope. Danas jo uvijek preivljava to okrutno razdoblje kapitalistikog i dravnog potiskivanja, ak ako imena njegovih glavnih krivaca [kao to su Frick, Carnegie, Mellon i Morgan] danas slue kao asni nazivi filantropskih zaklada. Kako je ta represija bila okrutna - a to je bila jae to je bio jai i otpor! To je u stvari najvanije. Da su stvari krenule drugaijim putem, da otpor represiji nije bio tako jak, ne bi bilo razloga napisati ovu knjigu o Imperiju, kao obliku vladavine razliitom od imperijalizma. Mogui odgovori na zatvaranje prostora na sjevernoamerikom kontinentu bili su raznovrsni i protuslovni. Oba prijedloga koja su

152

PUTOVI SUVERENOSTI

najsnanije odredila tendenciju buduega razvoja Ustava nastala su unutar okvira amerikoga progresivizma na poetku dvadesetoga stoljea. Prvi je iznio Theodore Roosevelt, drugi Woodrow Wilson; prvi se zalagao za potpuno tradicionalnu imperijalistiku ideologiju evropskoga stila; a drugi je usvojio internacionalistiku ideologiju mira kao ekspanziju ustavne koncepcije umreene moi. Oba ta prijedloga imala su svrhu odgovoriti na isti problem: krizu drutvenih odnosa i sljedstveno tome krizu Jeffersonovog prostora. Korupcija umreene moi Ustava putem stvaranja monih trustova bila je drugi vaan element za oba ta prijedloga. Obje njihove predsjednike administracije usvojile su vano progresistiko antitrustovsko zakonodavstvo, od ureenja eljeznica pod Rooseveltom do irokoga ureenja poslova i financija pod Wilsonom. Njihov zajedniki problem bio je kako ublaiti klasno neprijateljstvo koje je dotad gotovo unitilo model umreene moi. Oni se shvatili da je to nemogue unutar granica samoga sustava - a to je njihova trea zajednika toka. Otvoreni teren bio je iskoriten, pa i ako nije bio potpuno opustoen nije se moglo na demokratski nain usmjeriti kretanje. S obzirom da je bilo nemogue pronai unutarnje rjeenje za zatvaranje prostora, progresivizam amerike ideologije morao se ostvariti pogledom prema vani. Oba ta odgovora naglaavala su to kretanje prema vani, ali Wilsonov projekt bio je mnogo vie utopijski od Rooseveltovog. Za Roosevelta, panjolsko-ameriki rat i sastajanje Rough Ridersa na San Juan Hillu sainjavali su prototip rjeenja, a ta je slika postala jo vanija kada je on izvrio populistiko obraenje. Rooseveltovo rjeenje prostornih granica ukljuivalo je naputanje prvobitnih obiljeja amerikoga modela a umjesto toga on je elio slijediti ciljeve i metode sline populistikom kolonijalnom imperijalizmu Cecila Rhodesa i progresivnom imperijalizmu francuske Tree republike.20 Taj imperijalistiki put doveo je do kolonijalistikoga iskustva Sjedinjenih Drava na Filipinima. Naa je dunost prema ljudima koji ive u barbarstvu, proglasio je Roosevelt, da ih oslobodimo njihovih okova. Bilo kakav ustupak oslobodilakim borbama koji bi dozvolio neciviliziranom stanovnitvu kao to su Filipinci da vladaju sami sobom bio bi po njemu meunarodni zloin. 21 Roosevelt, zajedno s naratajima evropskih ideologa prije njega, oslanjao se na pojam civilizacije kao primjereno opravdanje za imperijalistiko osvajanje i prevlast. Wilsonovo rjeenje krize prostora poprimilo je potpuno drugaiji oblik. Njegov projekt meunarodnoga proirenja umreene moi Ustava bio je konkretna politika utopija. Nigdje se nisu vie izrugali Wilsonovom

UMREENA MO

153

tumaenju amerike ideologije nego to je to bio sluaj u Evropi u razdoblju Versajskog sporazuma, ali nisu ga ni u Sjedinjenim Dravama naroito cijenili. Istina je da Liga Naroda, kruna Wilsonovog projekta za evropski i svjetski mir, nije nikada prola prepreku veta u Kongresu; ali taj koncept svjetskoga poretka zasnovanoga na proirenju ustavnoga projekta SAD-a, zamisao o miru kao proizvodu novih svjetskih umreenih moi, bila je snaan i dugotrajan prijedlog.22 Taj prijedlog odgovarao je originalnoj logici Ustava SAD-a i njegovoj zamisli o ekspanzivnom Imperiju. Evropski modernisti nisu mogli a da se ne izruguju tom prijedlogu postmoderne Evrope: kronike su pune ironija i uvreda Georgesa Clemenceaua i Lloyda Georgea, zajedno s faistima koji su svi izjavljivali da je odbacivanje Wilsonovog projekta bio sredinji element njihovih projekata diktature i rata. Pa ipak jadni oklevetani Wilson danas se pojavljuje u prilino drugaijem svjetlu: utopista, da, ali lucidan u svome predvianju uasne budunosti koja je ekala Evropu nacija u nadolazeim godinama, izumitelj svjetske vlade mira, koja je bila svakako neostvariva, ali njegova vizija se svejedno pokazala kao uinkovit poticatelj prijelaza prema Imperiju. To je sve tono ak ako Wilson to nije priznavao. Tu smo konkretno dodirnuli razliku izmeu imeprijalizma i Imperija, a u tim Wilsonovim utopijama moemo vidjeti inteligenciju i dalekovidnost velianstvenoga luaka. Ameriki imperijalizam Trea faza ili reim Ustava SAD-a poela je u potpunosti djelovati usvajanjem zakonodavstva New Deala, primjerice Zakona o nacionalnim industrijskim odnosima, ali za nae svrhe bolje bi bilo njezin poetak postaviti ranije, ak tamo u razdoblje Boljevike revolucije iz 1917. kada je prijetnja odzvanjala Sjedinjenim Dravama i diljem svijeta. Gledano unatrag, u ona prva desetljea nakon Oktobarske revolucije moemo ve prepoznati korijene hladnoga rata - bipolarnu razdiobu teritorija zemaljske kugle i mahnito takmienje izmeu dva sustava. Moglo bi se kazati da je zakonodavstvo New Deala, zajedno s izgradnjom analognih sustava drave blagostanja u Zapadnoj Evropi, bilo odgovor na prijetnju sovjetskoga iskustva, to jest na sve veu mo radnikih pokreta kako kod kue tako i u inozemstvu.23 Sjedinjene Drave sve vie su osjeale potrebu da ublae klasno neprijateljstvo, pa je tako antikomunizam postao glavni imperativ. Ideologija hladnoga rata oivjela je najpretjeranije oblike manihejske podjele, a kao ishod toga u Sjedinjenim Dravama pojavili su se neki od sredinjih elemenata koji su odreivali modernu evropsku suverenost.

154

PUTOVI SUVERENOSTI

Postalo je sve jasnije tijekom te faze, i za cijelo vrijeme dvadesetoga stoljea, da su Sjedinjene Drave daleko od toga da budu jedinstvena i demokratska nacija kakvom su je zamiljali njezini osnivai, Imperij slobode, ve da su one potakle izravne i okrutne imperijalistike projekte kako kod kue tako i u inozemstvu. Slika vlade SAD-a kao svjetskoga policajca i glavnoga pokretaa potiskivanja oslobodilakih borbi po cijelome svijetu nije u stvari nastala 1960-ih godina, pa ak ni poetkom samoga hladnoga rata, ve jo tamo u vrijeme Sovjetske revolucije, a moda ak i ranije. Moda bi ono to smo predstavili kao izuzetke razvoja imperijalne suverenosti trebalo prikazati kao stvarnu tendenciju, alternativu unutar povijesti Ustava SAD-a. Drugim rijeima, moda bi korijene te imperijalistike prakse trebalo traiti u samim poecima zemlje, u crnakom ropstvu i genocidnim ratovima protiv domorodakih Amerikanaca. Ranije smo razmotrili crnako ropstvo kao ustavni problem u razdoblju ante bellum, ali rasno potinjavanje i supereksploatacija crnake radne snage nastavili su se dobrano nakon usvajanja Trinaestoga, etrnaestoga i Petnaestoga amandmana. Ideoloke i fizike prepreke podignute oko Afroamerikanaca uvijek su proturjeile imperijalnom pojmu otvorenih prostora i izmijeanoga stanovnitva. Osobito se poloaj crnake radne snage u Sjedinjenim Dravama snano podudarao s poloajem kolonijalne radne snage u evropskim reimima u smislu podjele rada, radnih uvjeta i strukture nadnica. Doista, supereksploatacija crnake radne snage daje nam jedan primjer, unutarnji primjer, imperijalistike tendencije koja se iskazivala tijekom povijesti SAD-a. Drugi primjer te imperijalistike tendencije, vanjski primjer, moe se vidjeti u povijesti Monrooeve doktrine i napora SAD-a da vri nadzor nad Amerikama. Doktrina, koju je najavio predsjednik James Monroe 1823, predstavljena je najprije kao obrambena mjera protiv evropskoga kolonijalizma: slobodni i neovisni ameriki kontinenti odsad se nee smatrati kao objekti budue kolonizacije neke evropske sile.24 Sjedinjene Drave preuzele su ulogu zatitnika svih nacija Amerikanaca protiv evropske agresije, ulogu koja je kasnije postala izriitija s dodatkom toj doktrini to ga je uinio Theodore Roosevelt, zahtijevajui za Sjedinjene Drave meunarodnu redarstvenu mo. Meutim, teko bi bilo oznaiti brojna vojna upletanja SAD-a u Amerikama kao jednostavnu obranu od evropske agresije.25 Jenkijevska politika duga je tradicija imperijalizma odjevenoga u antikolonijalno ruho.

UMREENA MO

155

Tijekom hladnoga rata to imperijalistiko iskuenje - ili u stvari dvosmislenost izmeu zatitnika i vladajuega - postalo je jaim i ekstenzivnijim. Drugim rijeima, zatita zemalja po cijelom svijetu od komunizma [ili, tonije, od sovjetskog imperijalizma], nije se mogla odvojiti od prevlasti nad njima i njihovoga iskoritavanja imperijalistikim tehnikama. Angaman SAD-a u Vijetnamu moe se smatrati vrhuncem te tendencije. S jednoga stajalita, a to je svakako i hladnoratovska ideologija vlade SAD-a, rat u Vijetnamu uklapao se u globalnu politiku strategiju obrane slobodnoga svijeta od komunizma, zadravanja njegovoga prodora. Meutim, rat je isto tako bio i nastavak evropskoga imperijalizma u reiji Sjedinjenih Drava. Do 1960-ih godina, evropske kolonijalne sile izgubile su kljune bitke i njihov nadzor je blijedio. Poput ostarjelih boksaa za nagradu one su poele bjeati iz ringa, a Sjedinjene Drave ule su u njega kao novi pobjednik. Vojni krugovi Sjedinjenih Drava nikada nisu sumnjali da su one dovoljno jake da izbjegnu onu vrstu ponienja to su ga pretrpjeli Francuzi kod Dien Bien Fua. Amerikanci su tijekom svoga kratkoga zadravanja u Vijetnamu djelovali svom estinom, okrutnou i barbarstvom dostojnim evropske imperijalistike sile. Izgledalo je da e se Amerikanci proglasiti legitimnim nasljednikom oslabljenih evropskih sila, preuzimajui njihov imperijalistiki plat i nadmaujui njihovu imperijalistiku praksu. Naravno, pustolovina SAD-a u Vijetnamu zavrila je porazom. U nevjerojatnom pothvatu jedinstvene snage i hrabrosti, Vijetnamci su se borili protiv dvije imperijalistike sile zaredom i izali su kao pobjednici - iako se poslije pokazalo da su plodovi te pobjede bili nevjerojatno gorki. Meutim, sa stajalita Sjedinjenih Drava, i u smislu nae kratke ustavne povijesti, Vijetnamski rat mogao bi biti konani trenutak imperijalistike tendencije i tako polazite novoga reima Ustava. Put imperijalizma evropskoga stila postao je jednom zauvijek nemogu, pa e se Sjedinjene Drave morati istovremeno vratili unatrag i zakoraiti u pravu imperijalnu vladavinu. Kao neku vrst povijesne preice, mogli bismo smjestiti kraj treega i poetak etvrtoga reima Ustava SAD-a u godinu 1968.26 Tetska ofenziva u sijenju oznaila je nepovratni poraz imperijalistikih pustolovina SAD-a. Meutim, jo vanije je, kao to je sluaj prije svake promjene ustavnoga reima, da su snani unutarnji drutveni pokreti ve pripremili pritisak za povratak republikanskim naelima i izvornom ustavnom duhu. Upravo kad su Sjedinjene Drave najdublje zaglibile u imperijalistiku pustolovinu u inozemstvu, kada su se najvie udaljile od svojega prvobitnoga ustavnoga projekta, taj ustavni duh najvie je doao do izraaja kod kue. - ne samo u

156

PUTOVI SUVERENOSTI

proturatnim pokretima ve i u graanskim pravima i Black power pokretima, studentskim pokretima i kasnije u feministikim pokretima drugoga vala. Pojava raznih sastavnica Nove ljevice bila je ogromna i snana potvrda naela konstitutivne moi i deklaracija o ponovnom otvaranju drutvenih prostora. S onu stranu hladnoga rata Tijekom hladnoga rata, kada su Sjedinjene Drave dvosmisleno navukle plat imperijalizma, one su potinile stare imperijalistike sile vlastitom reimu. Hladni rat to su ga vodile Sjedinjene Drave nije porazio socijalistikoga neprijatelja, a moda to nikada nije ni bio njihov prvenstveni cilj. Sovjetski savez sruio se pod teretom vlastitih unutarnjih protuslovlja. Hladni je rat u najboljem sluaju proizveo neke uvjete izolacije koji su, odjekujui unutar sovjetskoga bloka, umnoili ta eksplozivna protuslovlja. Najvaniji uinak hladnoga rata bila je reorganizacija hegemonistikih obiljeja unutar imperijalistikoga svijeta, ubrzavajui pad starih sila i uzvisujui ameriku inicijativu za uspostavom imperijalnoga poretka. Sjedinjene Drave ne bi izale kao pobjednik na kraju hladnoga rata, da nova vrsta hegemonistike inicijative nije ve bila pripremljena. Imperijalni projekt, globalni projekt umreene moi, odreuje etvrtu fazu ili reim ustavne povijesti SAD-a. U zadnjim godinama i nakon hladnoga rata, odgovornost za vrenje uloge meunarodnoga policajca pala je ravno na lea Sjedinjenih Drava. Zaljevski rat bio je prva prilika da Sjedinjene Drave pokau tu svoju mo u punom obliku. U stvari, rat je bio operacija potiskivanja od vrlo maloga interesa sa stajalita ciljeva, regionalnih interesa i zainteresiranih politikih ideologija. Vidjeli smo mnoge takve ratove to su ih izravno vodile Sjedinjene Drave i njihovi saveznici. Irak je bio optuen da je prekrio meunarodno pravo pa mu je stoga trebalo suditi i kazniti ga. Vanost Zaljevskoga rata izvire vie iz injenice da je on predstavio Sjedinjene Drave kao jedinu silu koja je sposobna upravljati meunarodnom pravdom, ne kao funkcijom vlastitih nacionalnih motiva ve u ime globalnoga prava. Svakako, mnoge su sile i prije lano tvrdile da djeluju u opem interesu, ali ta nova uloga Sjedinjenih Drava je razliita. Moda je najtonije ustvrditi da to opravdanje univerzalnou moe biti lano ali ono je lano na novi nain. SAD kao svjetski policajac djeluju ne u imperijalistikom interesu ve u imperijalnom interesu. U tom je smislu Zaljevski rat doista najavio, kao to je George Bush tvrdio, raanje novoga svjetskoga poretka.

UMREENA MO

157

Meutim, legitimnost imperijalnoga poretka ne moe se zasnivati na pukoj uinkovitosti zakonskih sankcija i vojnoj moi. koja ih namee. Ona se mora razviti putem proizvodnje meunarodnih pravnih standarda koji podupiru mo vladajueg aktera na trajan i legitiman nain. Tu Wilsonov ustavni proces konano doivljava svoju zrelost i ponovo se pojavljuje. Izmeu Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, izmeu Wilsonovoga mesijanstva i meunarodnih ekonomsko-politikih inicijativa New Deala [na koje emo se vratiti u dijelu 3.2], izgraen je niz meunarodnih organizacija koje su proizvele ono to se u tradicionalnom ugovornom smislu meunarodnoga prava naziva suviak normativnosti i uinkovitosti. Taj je suviak dobio ekspanzivnu i univerzalnu osnovu u duhu sporazuma iz San Francisca koji su osnovali Ujedinjene narode. Hladni rat omeo je ujedinjujui, unutarnji proces ali ga nije potpuno zaustavio. Tijekom godina hladnoga rata dolo je kako do umnoavanja meunarodnih organizama sposobnih da proizvode pravo tako i do smanjenja otpora njihovom funkcioniranju. Naglasili smo u dijelu 1.1 kako je porast broja tih raznih meunarodnih organizama i njihovo uvrenje u skup simbolikih odnosa - kao da je jedan traio od drugoga vlastitu legitimaciju - gurnuo postrance koncepciju meunarodnoga prava zasnovanu na ugovoru ili pregovorima, a umjesto toga ciljao na sredinji autoritet, legitimni supranacionalni motor pravne radnje. Objektivni proces tako je dobio subjektivno lice. Velike meunarodne ustanove, koje su stvorene na ogranienoj osnovi pregovora i paktova, vodile su prema porastu broja organizama i aktera koji su poeli djelovati kao da postoji sredinja vlast koja sankcionira pravo. Na kraju hladnoga rata, Sjedinjene Drave pozvane su da igraju ulogu jamca i da pridodaju pravnu uinkovitost sloenom procesu oblikovanja novoga suprancionalnoga prava. Isto kao to su u prvom stoljeu kranske ere rimski senatori zatraili od Augusta da preuzme imperijalne moi upravljanja za javno dobro, tako i danas meunarodne organizacije [Ujedinjeni narodi, meunarodne monetarne organizacije, pa ak i humanitarne organizacije] trae od Sjedinjenih Drava da preuzmu sredinju ulogu u novome svjetskome poretku. U svim regionalnim sukobima na kraju dvadesetoga stoljea, od Haitija to Perzijskoga zaljeva i od Somalije do Bosne, pozivaju se Sjedinjene Drave da vojno interveniraju - a ti pozivi su stvarni i sadrajni, ne puki novinarski trikovi da se ublae javni prosvjedi u SAD-u. ak kad bi to radile i nevoljko, Sjedinjene Drave morale bi se vojno odazvati u ime reda i mira. To je moda jedno od bitnih obiljeja Imperija - to jest, ono lei u svjetskom kontekstu koji ga stalno poziva na

158

PUTOVI SUVERENOSTI

postojanje. Sjedinjene Drave su policija mira, ali samo u krajnjoj instanci, kada supranacionalne organizacije mira trae organizacijsku djelatnost i oblikovanje sloenih pravosudnih i organizacijskih inicijativa. Postoje mnogi razlozi za povlateni poloaj Sjedinjenih Drava u novom globalnom uspostavljanju imperijalne vlasti. To se moe djelomice objasniti nastavkom uloge SAD-a [osobito vojne uloge] od sredinjega lika u borbi protiv SSSR-a do sredinjega lika u novoujedinjenom svjetskom poretku. Meutim, sa stajalita ustavne povijesti koju ovdje slijedimo, moemo vidjeti da su Sjedinjene Drave povlatene na mnogo vaniji nain imperijalnom tendencijom vlastitoga Ustava. Ustav SAD-a, kao to je Jefferson rekao, najbolje je kalibriran za ekstenzivni Imperij. Trebamo jo jednom naglasiti da je taj Ustav imperijalan a ne imperijalistiki. On je imperijalan jer je [za razliku od projekta imperijalizma koji uvijek titi svoju mo pravocrtno u zatvorenim prostorima i napada, razara i potinjava potinjene zemlje svojoj suverenosti] ustavni projekt SAD-a izgraen na modelu preoblikovanja otvorenoga prostora i ponovnog izmiljanja raznih i jedinstvenih odnosa u mreama po neomeenom terenu. Suvremena zamisao o Imperiju nastala je putem globalne ekspanzije unutarnjega ustavnoga projekta SAD-a. U stvari, putem irenja unutarnjih ustavnih procesa ulazimo u ustavni proces Imperija. Meunarodno pravo uvijek je moralo biti ugovorni i pregovaraki proces izmeu vanjskih strana u klasinom svijetu to ga je Tukidid oslikao u Melijskom dijalogu, u eri dravnoga razloga, i u modernim odnosima meu nacijama. Danas pravo umjesto toga ukljuuje unutarnji i ustavni institucionalni proces. Mree sporazuma i udruenja, kanali posredovanja i rjeavanja sukoba, kao i koordinacija raznih dinamika drava, sve je to institucionalizirano unutar Imperija. Proivljavamo prvu fazu preobrazbe globalne granice u otvoreni prostor imperijalne suverenosti.

2.6 IMPERIJALNA SUVERENOST

Novi ljudi Evrope su oni koji vjeruju u nove poetke, nova poglavlja, nove stranice; ja se i dalje borim sa starom priom, nadajui se da e mi, prije nego to se zavri, otkriti zato sam mislio da je to vrijedno truda. j.m. coetzee

Duga je tradicija moderne kritike u odbacivanju dualizama modernosti. Meutim, stajalite te kritike tradicije nalazi se na paradigmatskom mjestu same modernosti, kako unutra tako i izvana, na pragu ili toki krize. Meutim, na prijelazu prema imperijalnome svijetu to granino mjesto vie ne postoji, pa stoga moderna kritika strategija nije vie uinkovita. Razmotrite, na primjer, odgovore modernih evropskih filozofa, od Kanta do Foucaulta na pitanje to je prosvjetiteljstvo? Kant istie klasino moderno obiljeje madata prosvjetiteljstva: Sapere aude [usudi se znati], izai iz sadanjega stanja nezrelosti i veliaj javnu uporabu razuma kao sredita drutvenoga podruja.01 Foucaultova inaica, kada je smjestimo u povijesni kontekst, nije u stvari tako razliita. Foucault se bavio ne despotstvom Fridrika II, koje je Kant elio usmjeriti prema razumnijim politikim gleditima, ve prije politikim sustavom francuske Pete republike, u kojoj je velika javna sfera za politiku razmjenu bila sama po sebi razumljiva. Njegov odgovor ipak insistira jo jednom na nunosti da se pree granica koje povezuje ono to bi se tradicionalno smatralo unutar subjektivnosti a izvana javne sfere - ak iako je u Foucaulta ta podjela obrnuta tako da dijeli unutarnje sustava od vanjskoga subjektivnosti.02 Racionalnost moderne kritike, njezino sredite sile tee, postavljeno je na toj

160

PUTOVI SUVERENOSTI

granici. Foucault dodaje jo jedan pravac istraivanja koji nastoji ii izvan tih granica i modernog shvaanja javne sfere. U pitanju je ovo: ... Kako moe rast sposobnosti [capacits] biti razdvojen od pojaanja odnosa moi? A ta nova zadaa zahtijeva novu metodu: Moramo krenuti izvan te alternative unutra-izvana. Meutim, Foucaultov odgovor sasvim je tradicionalan: Moramo biti na granici.03 Na kraju se Foucaultova filozofska kritika prosvjetiteljstva vraa na samo stajalite prosvjetiteljstva. U toj plimi i oseci izmeu unutarnjega i vanjskoga, kritika modernosti ne ide na kraju van svojih termina i granica ve prije stoji u ravnotei na granicama. Taj isti pojam graninoga mjesta koje slui kao stajalite za kritiku sustava moi - mjesto koje je istovremeno unutra i izvana - takoer proima kritiku tradiciju moderne politike teorije. Spoj realistikih temelja i utopijskih inicijativa dugo je vremena obiljeavao moderni republikanizam. Republikanski projekti uvijek su vrsto ukorijenjeni u prevladavajui povijesni proces, ali oni nastoje preobraziti podruje politike koje tako stvara jedno vanjsko, novi prostor osloboenja. Tri najvea primjera te kritike tradicije, po naem miljenju, su Machiavelli, Spinoza i Marx. Njihova misao uvijek je utemeljena u stvarnim procesima konstituiranja moderne suverenosti, pokuavajui ukazati kako njezina protuslovlja mogu eksplodirati i otvoriti prostor za neko alternativno drutvo. Vanjsko se gradi iznutra. Za Machiavellija se konstitutivna mo koja treba utemeljiti demokratsku politiku raa iz prekida srednjovjekovnog poretka i iz nunosti da se urede kaotike preobrazbe modernosti. Novo demokratsko naelo je utopijska inicijativa koja izravno odgovara na realni politiki proces i zahtjeve krize epohe. I u Spinoze kritika moderne suverenosti nastaje iz unutarnjosti povijesnoga procesa. Nasuprot oblicima monarhije i aristokracije, koji mogu jedino ostati ogranieni oblici, Spinoza odreuje demokraciju kao apsolutni oblik vlasti jer u demokraciji vlada cijelo drutvo, ukupno mnotvo. U stvari demokracija je jedini oblik vlasti u kojemu se moe ostvariti apsolutno. Za Marxa, naposljetku, svaka oslobaajua inicijativa, od borbe za nadnice do politikih revolucija, predlae neovisnost upotrebne vrijednosti nasuprot svijetu razmjenske vrijednosti, nasuprot modalnostima kapitalistikoga razvoja - ali ta neovisnost postoji jedino unutar samoga kapitalistikog razvoja. U svim tim sluajevima kritika modernosti smjeta se unutar povijesne evolucije oblika moi, u unutarnje koje trai vanjsko. ak se i u najradikalnijim i krajnjim oblicima zahtjeva za vanjskim, unutarnje jo uvijek uzima kao temelj - iako ponekad negativni

IMPERIJALNA SUVERENOST

161

temelj - projekta. U Machiavellijevom konstitutivnom oblikovanju nove republike, Spinozinom demokratskom oslobaanju mnotva, i Marxovom revolucionarnom ukidanju drave, unutarnje nastavlja ivjeti na dvosmislen ali ne manje odreen nain u vanjskome koje se projicira kao utopija. Ne elimo ovdje istaknuti da moderne kritike modernosti nisu nikada dostigle stvarnu toku prekida koja omoguuje promjenu stajalita, niti da na projekt ne moe imati koristi od modernih kritikih temelja. Machiavellijeva sloboda, Spinozina elja i Marxov ivi rad, sve su to pojmovi koji sadre stvarnu mo preobrazbe: mo da se suoimo sa stvarnou i idemo van datih uvjeta ivota. Snaga tih kritikih pojmova, koja se protee daleko izvan njihovoga dvosmislenoga odnosa prema modernim drutvenim strukturama, sastoji se prvenstveno u tome to su oni postavljeni kao ontoloki zahtjevi.04 Mo moderne kritike modernosti lei upravo tamo gdje se odbija ucjena buroaskoga realizma - drugim rijeima, tamo gdje utopijska misao, koja ide izvan pritisaka sukladnosti koji je uvijek ograniavaju na ono to ve postoji, dobiva novi konstitutivni oblik. Ogranienja tih kritika postaju razvidna kada dovedemo u pitanje njihovu mo da preobraze ne samo cilj kojemu teimo, ve i stajalite kritike. Jedan kratak primjer trebao bi biti dovoljan da objasni tu razliku. Peti dio Spinozine etike moda je najvei domet moderne kritike modernosti. Spinoza preuzima teoretski izazov da pronae pravo znanje istine i otkrije put osloboenja tijela i duha, pozitivno u apsolutnome. Sva druga moderna metafizika stajalita, osobito ona transcendentna stajalita kojih su prvi vei predstavnici Descartes i Hobbes, nebitna su i mistifikatorska u pogledu toga projekta osloboenja. Spinozin prvenstveni cilj je ontoloki razvoj jedinstva istinskoga znanja i monoga tijela zajedno s apsolutnom izgradnjom jedinstvene i kolektivne imanentnosti. Nikada prije nije filozofska misao tako radikalno potkopala tradicionalne dualizme evropske metafizike i nikada prije nije ona, sljedstveno tome, tako snano dovela u pitanje politiku praksu transcendentnosti i prevlasti. Svaka ontologija koja ne nosi peat ljudskoga stvaralatva odbaena je postrance. elja [cupiditas] koja vlada ivotom i radnjama prirode i ljudi pretvorena je u ljubav [amor] - koja proima kako prirodno tako i boansko. Pa ipak, u tom zakljunom dijelu etike , ta utopija ima samo apstraktan i neodreen odnos prema stvarnosti. Ponekad, polazei od te visoke razine ontolokoga razvoja, Spinozina misao doista se pokuava suoiti sa stvarnou, ali asketski prijedlog se zaustavlja, posre i iezava u mistinom pokuaju da pomiri jezik stvarnosti i boanstva. Naposljetku, u Spinoze kao i u drugih velikih

162

PUTOVI SUVERENOSTI

modernih kritiara modernosti, izgleda da se potraga za vanjskim nasukala i da predlae samo utvare mistike, negativne intuicije apsolutnoga. Nema vie vanjskoga Razni moderni diskursi razliito rasporeuju podruja zamiljena kao unutarnje i vanjsko kao i odnos meu njima.05 Meutim, sam prostorni raspored unutarnjega i vanjskoga za nas je ope i temeljno obiljeje moderne misli. Na prijelazu od modernosti prema postmodernosti i od imperijalizma prema Imperiju postupno je sve manja razlika izmeu unutarnjega i vanjskoga. Ta preobrazba osobito je vidljiva kada je promatramo sa stajalita pojma suverenosti. Moderna suverenost openito je zamiljena u smislu teritorija [stvarnoga ili fiktivnoga] i odnosa toga teritorija prema njegovom vanjskom. Prvi moderni drutveni teoretiari, na primjer, od Hobbesa do Rousseaua, shvaali su graanski poredak kao ogranieni i unutarnji prostor koji se suprotstavlja vanjskom poretku prirode. Ogranieni prostor graanskoga poretka, njegovo mjesto, odreen je njegovim odvajanjem od vanjskih prostora prirode. Na analogan nain, teoretiari moderne psihologije shvaali su porive, strasti, instinkte i nesvjesno metaforiki u prostornom smislu kao neto vanjsko unutar ljudskoga uma, nastavak prirode duboko u nama. Tu suverenost sebstva poiva na dijalektikom odnosu izmeu prirodnoga poretka poriva i graanskoga poretka razuma ili svijesti. Naposljetku, razni diskursi moderne antropologije o primitivnim drutvima funkcioniraju kao vanjsko koje odreuje granice graanskoga svijeta. Proces modernizacije u svim tim raznim kontekstima je pounutrenje vanjskoga, to jest, civilizacija prirode. U imperijalnome svijetu ta je dijalektika suverenosti izmeu graanskoga poretka i prirodnoga poretka dola do kraja. Tono u tom smislu suvemeni svijet je postmoderan. Postmodernizam, kae nam Fredric Jameson, je ono to imate kada je proces modernizacije dovren a priroda je zauvijek otila.06 Svakako mi i dalje imamo u naemu svijetu ume i zrikavce i oluje i gromove i nastavljamo shvaati da nau psihu opsjedaju prirodni instinkti i strasti, ali mi nemamo prirodu u smislu da te sile i pojave vie ne shvaamo kao vanjsko, to jest, ne vidimo ih kao izvorne i neovisne od tvorevine graanskoga poretka. U postmodernom svijetu sve pojave i sile su umjetne, ili, kako bi neki rekli, dio povijesti. Igra stupnjeva i intenziteta, hibridnosti i nenaravnosti zamijenila je modernu dijalektiku unutarnjega i vanjskoga.

IMPERIJALNA SUVERENOST

163

Vanjsko je oslabilo i u smislu prilino drugaije moderne dijalektike koja je odredila odnos izmeu javnoga i privatnoga u liberalnoj politikoj teoriji. Javni prostori modernog drutva, koji sainjavaju mjesto liberalne politike, postepeno nestaju u postmodernom svijetu. Prema liberalnoj tradiciji, moderni pojedinac, kod kue u svojim privatnim prostorima, gleda na javno kao svoje vanjsko. Vanjsko je prostor primjeren politici, gdje je djelovanje pojedinca izloeno prisutnosti drugih i tamo trai priznanje.07 Meutim, u procesu postmodernizacije, ta javna mjesta sve vie postaju privatizirana. Urbani krajobraz mijenja se od modernog teita na zajedniki trg i javni susret prema zatvorenim prostorima prolaza s duanima, autostrada i ograenih zajednica. Arhitektura i urbanistiko planiranje megalopolisa kao to su Los Angeles i San Paolo teila je ograniavanju javnoga pristupa i meusobnoga djelovanja kako bi izbjegla sluajni susret razliitoga stanovnitva, stvarajui niz zatienih i izoliranih prostora.08 Alternativno, sjetite se kako je predgrae Pariza postalo niz amorfnih i neodreenih prostora koja potiu izolaciju prije nego bilo kakvo meusobno djelovanje ili komunikaciju. Javni prostor postao je do te mjere privatiziran da vie nema smisla shvaati drutvenu organizaciju u svjetlu dijalektike izmeu privatnih i javnih prostora, izmeu unutarnjega i vanjskoga. Mjesto moderne liberalne politike nestalo je, pa se tako s toga stajalita obiljeavamo nae postmoderno i imperijalno drutvo manjkom politikoga. U stvari mjesto politike postalo je de-aktualizirano. U tom pogledu, Guy Debordova analiza drutva spektakla, vie od trideset godina nakon njegova nastanka, izgleda sve prikladnija i potrebnija.09 U imperijalnom drutvu spektakl je virtualno mjesto, ili jo tonije, ne-mjesto politike. Spektakl je u isto vrijeme sjedinjen i raspren na takav nain da je nemogue razlikovati unutarnje od vanjskoga - prirodno od drutvenoga, privatno od javnoga. Liberalni pojam javnoga, vanjskoga mjesta gdje djelujemo u prisutnosti drugih, istovremeno je univerzaliziran [jer smo sada uvijek pod budnim okom drugih, u aritu sigurnosnih kamera] i sublimiran ili de-aktualiziran u virtualnom prostoru spektakla. Kraj vanjskoga kraj je liberalne politike. Naposljetku, nema vie vanjskoga ni u vojnom smislu. Kada Francis Fukuyama tvrdi da je suvremeni povijesni prijelaz kraj povijesti, on misli da je era veih sukoba zavrila: suverena mo nee se vie sukobljavati sa svojim Drugim i nee se vie suoavati sa svojim vanjskim, ve e prije postepeno iriti svoje granice da bi na kraju obuhvatila cijelu zemaljsku kuglu kao vlastito podruje vladanja.10 Povijest imperijalistikih,

164

PUTOVI SUVERENOSTI

interimperijalistikih i antiimperijalistikih ratova je zavrena. Kraj takve povijesti uveo je vladavinu mira. Ili stvarno, uli smo u eru manjih i unutarnjih sukoba. Svaki imperijalni rat je graanski rat, redarstvena akcija od Los Angelesa i Granade do Mogadiua i Sarajeva. U stvari, odvajanje zadaa izmeu vanjskih i unutarnjih poluga moi [izmeu vojske i policije, CIA-a i FBI-a] sve je vie nejasno i neodreeno. U naoj terminologiji, kraj povijesti na koji upuuje Fukuyama kraj je krize u sreditu modernosti, koherentnoga i odreenoga sukoba koji je bio temelj i raison detre moderne suverenosti. Povijest je zavrila u onoj mjeri u kojoj se zamilja u Hegelovom smislu - kao kretanje dijalektike protuslovlja, igre apsolutnih negacija i ukljuivanja. Dualizmi koje su odreivali moderni sukob postali su nejasni. Drugi koji je mogao odrediti moderno suvereno sebstvo postalo je razlomljeno i nerazgovijetno i nema vie vanjskoga koje moe omeiti mjesto suverenosti. Vanjsko je ono to krizi daje njezinu koherentnost. Danas je ideolozima Sjedinjenih Drava sve tee imenovati jednoga, jedinstvenoga neprijatelja, prije se ini da posvuda postoje manji i neuhvatljivi neprijatelji.11 Kraj krize modernosti doveo je do umnoavanja manjih i neodreenih kriza, ili, ako hoemo, do jedne posvemanje krize. Korisno je na ovom mjestu napomenuti [a mi emo tu tezu razviti dalje u dijelu 3.1] da je kapitalistiko trite jedan stroj koji je uvijek radio protivno bilo kojoj podjeli izmeu unutarnjeg i vanjskog. Njemu smetaju prepreke i iskljuenja; umjesto toga ono buja sve veim ukljuivanjem u svoju sferu. Dobit se moe stvoriti jedino putem kontakta, sudjelovanja, razmjene i trgovine. Ostvarenje svjetskoga trita znailo bi ispunjenje te tenje. Svjetsko trite u svome idealnome obliku nema svoga vanjskoga: cijela zemaljska kugla je njegovo podruje djelovanja.12 Stoga bismo mogli uzeti sliku svjetskoga trita kao model za razumijevanje imperijalne suverenosti. Moda bi, upravo kao to je Foucault uzeo panoptikum za dijagram moderne moi, svjetsko trite moglo slino posluiti - iako ono nije arhitektura ve u stvari anti-arhitektura - kao dijagram imperijalne moi.13 Izbrazdani prostor modernosti izgradio je mjesta koja su stalno bila ukljuena u dijalektiku igru sa svojim vanjskima i utemeljena na njoj. Prostor imperijalne suverenosti, naprotiv, je gladak. On je samo prividno osloboen od binarnih podjela ili pruga modernih granica, ali on je u stvari iskrian tolikim mnogim kriznim crtama da samo izgleda kao neprekinuti, jedinstveni prostor. U tom smislu, jasno odreena kriza modernosti ustupa mjesto posvemanjoj krizi u imperijalnome svijetu. Na tom glatkom prostoru

IMPERIJALNA SUVERENOST

165

Imperija nema nikakvoga mjesta moi - ono je istovremeno posvuda i nigdje. Imperij je ou-topia, ili stvarno ne-mjesto. Imperijalni rasizam Prijelaz od moderne suverenosti prema imperijalnoj suverenosti pokazuje jedno od svojih lica u raznim razmjetajima rasizma u naim drutvima. Najprije trebamo shvatiti da postaje sve tee odrediti ope crte rasizma. U stvari, politiari, mediji, pa ak i povjesniari, stalno nam govore da se rasizam postojano povlaio u naim modernim drutvima - od kraja ropstva do borbi za dekolonizaciju i pokreta za graanska prava. Odreeni posebni tradicionalni oblici rasizma svakako su se smanjili i mogli bismo doi u iskuenje da proglasimo ukidanje aparthejdskih zakona u Junoj Africi kao simboliki zavretak cijele jedne ere rasistike segregacije. Meutim, s naega stajalita, jasno je da se rasizam nije povukao ve je u stvari napredovao u suvremenom svijetu, kako po irini tako i po jaini. Izgleda da se smanjio samo zbog toga to su se promijenili njegov oblik i strategije. Ako uzmemo Machiavellijeve podjele i kruta ponaanja iskljuivosti [u Junoj Africi, u kolonijalnom gradu, u jugoistonim Sjedinjenim Dravama ili u Palestini] kao paradigmu modernih rasizama, moramo se sada zapitati koji je postmoderni oblik rasizma i koje su njegove strategije u dananjem imperijalnom drutvu. Mnogi analitiari opisuju taj prijelaz kao promjenu u prevladavajuem teoretskom obliku rasizma, od rasistike teorije temeljene na biologiji do one temeljene na kulturi. Prevladavajua moderna rasistika teorija i popratna segregacijska praksa zasnivaju se na bitnim biolokim razlikama meu rasama. Krv i geni nalaze se u pozadini razlika u boji koe kao stvarni sadraj rasne razlike. Potinjeni se narodi tako zamiljaju [barem implicitno] kao bia razliita od ljudskih. Te moderne rasistike teorije utemeljene na biologiji podrazumijevaju ontoloku razliku, ili tee prema njoj - nuan, vjeni i nepromjenljivi raskol u poretku bia. U odgovoru na to teoretsko stajalite, moderna proturasistika stajalita onda se pozicioniraju uz pojam biolokoga esencijalizma, i insistiraju da su drutvene i kulturne snage ustanovile razlike meu rasama. Te moderne proturasistike teorije vjeruju da e nas drutveni konstruktivizam osloboditi oklopa biolokoga determinizma: ako su nae razlike drutveno i kulturno odreene, onda su svi ljudi u naelu jednaki, jednoga ontolokoga poretka, jedne prirode. Meutim, s prijelazom prema Imperiju, kulturni oznaitelji kao glavni predstavnici rasne mrnje i straha, zamijenili su bioloke razlike. Na taj

166

PUTOVI SUVERENOSTI

nain imperijalna rasistika teorija napada moderni proturasizam s lea i u stvari usvaja i preuzima njegove argumente. Imperijalna rasistika teorija slae se da rase ne sainjavaju bioloke jedinice koje se mogu izdvojiti i da se priroda ne moe podijeliti na razliite ljudske rase. Ona se takoer slae da ponaanje pojedinaca i njihove sposobnosti ili vjetine nisu rezultat njihove krvi ili njihovih gena, ve nastaju zbog njihove pripadnosti razliitim povijesno odreenim kulturama.14 Razlike stoga nisu stalne i nepromjenljive ve sluajne posljedice drutvene povijesti. Imperijalna rasistika teorija i moderna proturasistika teorija u stvari govore prilino isto i u tom pogledu teko ih je razlikovati. U stvari, upravo zbog toga to se podrazumijeva da je taj relativistiki i kulturalni argument nuno proturasistiki, prevladavajua ideologija cijeloga naega drutva moe izgledati proturasistika, a onda ispada da imperijalna rasistika teorija uope nije rasistika. Meutim, trebamo detaljnije pogledati kako imperijalna rasistika teorija djeluje. tienne Balibar naziva novi rasizam diferencijalnim rasizmom, rasizmom bez rase, ili konkretnije rasizmom koji ne poiva na biolokom pojmu rasizma. Iako je biologija naputena kao temelj i potpora, on kae, kultura je preuzela ulogu koju je prije igrala biologija.15 Nauili smo se razmiljati da su priroda i biologija stalne i nepromjenljive ali da je kultura plastina i itka: kulture se mogu povijesno mijenjati i mijeati oblikujui tako beskonane hibridizacije. Meutim, sa stajalite imperijalistike rasne teorije, postoje krute granice elastinosti i podudarnosti kultura. Razlike izmeu kultura i tradicija su, u krajnjoj instanci, nepremostive. Jalovo je pa ak i opasno, prema imperijalnoj teoriji, dopustiti kulturama da se mijeaju ili insistirati da one to ine: Srbi i Hrvati, Huti i Tutsi, Afroamerikanci i korejski Amerikanci moraju se drati odvojenima. Kao teorija drutvene razlike, kulturno stajalite nije manje esencijalistiko od biolokoga, ili barem uspostavlja jednako jaki teoretski temelj za drutveno odvajanje i segregaciju. Svejedno, ovo je pluralistiko teoretsko stajalite: svi kulturni identiteti jednaki su u naelu. Pluralizam prihvaa sve nae razlike dokle god se slaemo da djelujemo na osnovi tih razlika identiteta, dokle god djelujemo kroz nau rasu. Rasne razlike su stoga sluajne u naelu, ali sasvim nune u praksi kao oznake drutvenoga odvajanja. Teoretska zamjena rase ili biologije kulturom tako se paradoksalno preobrazila u teoriju ouvanja rase.16 Ta promjena u rasistikoj teoriji pokazuje nam kako imperijalna teorija moe usvojiti ono to se tradicionalno smatralo proturasistikim stajalitem a ipak zadrati jako naelo drutvenoga odvajanja.

IMPERIJALNA SUVERENOST

167

Na ovom mjestu trebamo svakako napomenuti da je imperijalna rasistika teorija po sebi teorija segregacije, ne teorija hijerarhije. Dok moderna rasistika teorija postavlja hijerarhiju meu rasama kao temeljni uvjet koji ini segregaciju nunom, imperijalna teorija nema to rei o superiornosti ili inferiornosti raznih rasa ili etnikih skupina u naelu. Ona to promatra kao isto sluajnu, praktinu stvar. Drugim rijeima, rasna hijerarhija doivljava se ne kao uzrok ve kao posljedica drutvenih okolnosti. Na primjer, afroameriki studenti pokazuju stalno loije rezultate na testovima vjetine od azijskih Amerikanaca. Imperijalna teorija to ne pripisuje nikakvoj rasnoj inferiornosti ve prije kulturnim razlikama: azijskoamerika kultura pridaje veu vanost obrazovanju, ohrabruje studente da studiraju u skupinama i tako dalje. Hijerarhija razliitih rasa odreuje se tek a posteriori, kao posljedica njihovih kultura - to jest na osnovi njihove izvedbe. Onda, prema imperijalnoj teoriji, rasna nadmo i potinjavanje nisu teoretsko pitanje, ve nastaju putem slobodnog takmienja, neke vrste marketinke meritokracije kulture. Rasistika praksa, naravno, ne podudara se nuno sa samorazumijevanjem rasistike teorije, a to je sve o emu smo dosad raspravljali. Meutim, iz onoga to smo vidjeli razvidno je da je imperijalna rasistika praksa liena glavnog oslonca: ona vie ne posjeduje teoriju rasne nadmoi koja je bila temelj moderne prakse rasne iskljuivosti. Ali, prema Gillesu Deleuzeu & Flixu Guattariju, Evropski rasizam nije nikada djelovao iskljuivanjem ili oznaavanjem nekoga kao Drugoga ... Rasizam djeluje odreivanjem stupnjeva odstupanja u odnosu na lice bijelca koji nastoji ukljuiti neusklaene crte u sve ekscentrinije i zaostale valove ... Sa stajalita rasizma, nema vanjskoga, nema ljudi koji su izvana.17 Deleuze & Guattari pozivaju nas da shvatimo rasistiku praksu ne u smislu binarnih podjela i iskljuivanja ve kao strategiju diferencijalnoga ukljuivanja. Nijedan identitet nije oznaen kao Drugi, nitko nije iskljuen iz odreenoga podruja, nema vanjskoga. Upravo kao to imperijalna rasistika teorija ne moe postaviti kao polazite nikakve bitne razlike meu ljudskim rasama, tako ni imperijalna rasistika praksa ne moe poeti iskljuivanjem rasnoga Drugoga. Premo bijelaca prije funkcionira tako da najprije ukljui razliitost a onda potinjava razlike prema stupnjevima odstupanja od bijele rase. To nema nikakve veze s mrnjom prema udnom, nepoznatom Drugom ili strahom od njega. To je mrnja koja se raa u blizini i koja se razvija putem stupnjeva razliitosti susjeda.

168

PUTOVI SUVERENOSTI

To ne znai da u naim drutvima nema rasnih iskljuenja; svakako ona su iskriana brojnim crtama rasnih prepreka, po cijelom urbanom krajobrazu i po zemaljskoj kugli. Stvar je u tome da rasno iskljuivanje nastaje uglavnom kao rezultat diferecijalnoga ukljuivanja. Drugim rijeima, danas bi bilo pogreno, a moda i zavodi u bludnju ako uzmemo u obzir prolost, postaviti Apartheid ili zakone Jima Crowa kao paradigmu rasne hijerarhije. Razlika nije napisana u zakonu, a nametanje razliitosti ne ide u krajnju toku Drugosti. Imperij ne misli razlike u apsolutnom smislu; on nikada ne postavlja rasne razlike kao razlike u naravi ve uvijek kao razlike u stupnju, nikada kao nune ali uvijek kao sluajne. Potinjavanje se vri u reimima svakodnevne prakse koji su pokretljiviji i elastiniji ali koji stvaraju rasne hijerarhije koje su svejedno vrste i okrutne. Oblik i strategije imperijalnoga rasizma pomau openitije rasvijetliti suprotnost izmeu moderne i imperijalne suverenosti. Kolonijalni rasizam, rasizam moderne suverenosti, najprije gura razliku prema njezinom kraju a onda izbavlja Dugoga kao negativni temelj sebstva [vidi dio 2.3]. Moderna izgradnja naroda ukljuena je snano u tu operaciju. Narod se odreuje ne samo u smislu zajednike prolosti i zajednikih elja ili potencijala, ve prvenstveno u dijalektikom odnosu prema svome Drugom, svome vanjskome. Narod [bez obzira je li u dijaspori ili ne] uvijek se odreuje u smislu mjesta [bilo da je virtualno ili stvarno]. Imperijalni poredak, nasuprot, nema nikakve veze s tom dijalektikom. Imperijalni rasizam, ili diferencijalni rasizam, ukljuuje druge u svoj poredak a onda usklauje te razlike u sustav nadzora. Stalni i bioloki pojmovi naroda tako se rastvaraju u fluidno i amorfno mnotvo, koje je, naravno, proarano crtama sukoba i neprijateljstva, ali nijedna od njih ne izgleda stalna i vjena granica. Povrina imperijalnoga drutva stalno se mijenja na takav nain da ona destabilizira svaki pojam mjesta. Sredinji trenutak modernosti rasizma dogaa se na njegovoj granici, u globalnim antitezama izmeu unutarnjega i vanjskoga. Kao to je Du Bois jasno rekao pred stotinu godina, problem dvadesetoga stoljea je problem boje. Imperijalni rasizam, naprotiv, moda s pogledom u dvadeset i prvo stoljee, poiva na igri razlika i upravljanju mikrosukobima unutar svoga podruja koje se stalno iri. O stvaranju i korupciji subjektivnosti Postepeni gubitak razlike izmeu unutarnjega i vanjskoga ima vane posljedice na drutvenu proizvodnju subjektivnosti. Jedna od sredinjih i najeih teza institucionalnih analiza koje predlae moderna drutvena teorija

IMPERIJALNA SUVERENOST

169

je da subjektivnost nije prethodno dana i izvorna ve je barem u odreenoj mjeri oblikovana na polju drutvenih snaga. U tom smislu moderna drutvena teorija postepeno je uklanjala pojam preddrutvene subjektivnosti i umjesto toga utemeljila proizvodnju subjektivnosti u funkcioniranje glavnih drutvenih ustanova kao to su zatvor, obitelj, tvornica i kola. Trebamo osvijetliti dva vida toga proizvodnoga procesa. Prvo, subjektivnost je stalan drutveni proces stvaranja. Kada vas ef pozdravi u radionici ili kad vas ravnatelj pozdravi na kolskom hodniku, stvara se subjektivnost. Materijalna praksa koja se vri prema subjektu u kontekstu ustanove [bilo to kleanje pri molitvi ili mijenjanje stotina pelena] je proces proizvodnje subjektivnosti. Znai da se subjekt stvara na povratan nain, putem vlastitih radnji, to jest djelovanjem na njega. Drugo, ustanove pruaju iznad svega zasebno mjesto [dom, kapelu, razred, radionicu] gdje se odvija proizvodnja subjektivnosti. Trebamo shvatiti razne ustanove modernog drutva kao arhipelag tvornica subjektivnosti. Tijekom svoga ivota pojedinac prolazi pravocrtno kroz razne ustanove [od kole preko vojarne do tvornice] i one ga oblikuju. Bitan je odnos izmeu unutarnjega i vanjskoga. Svaka ustanova ima vlastita pravila i logiku subjektivizacije: kola nam govori Niste vie kod kue; vojska nam govori, Niste vie u koli. 18 Ipak, unutar zidova svake ustanove pojedinac je barem zatien od sila drugih ustanova; u samostanu normalno smo sigurni od aparature obitelji, kod kue smo normalno van dosega tvornike discipline. To jasno ogranieno mjesto ustanova odraava se u redovnom i stalnom obliku proizvedenih subjektivnosti. Na prijelazu prema imperijalnom drutvu, prvi vid modernog stanja svakako je jo uvijek na snazi, to jest, subjektivnosti se jo uvijek proizvode u drutvenoj tvornici. U stvari, drutvene ustanove proizvode subjektivnost sve snanije. Mogli bismo rei da je postmodernizam ono to preostaje kada se moderna teorija drutvenoga konstruktivizma dovede do svoje krajnosti i kad se cijela subjektivnost prepoznaje kao umjetna. Meutim, kako je to mogue kada su danas, kao to skoro svatko govori, te ustanove posvuda u krizi i stalno se raspadaju? Opa kriza ne znai nuno da ustanove vie ne proizvode subjektivnost. Prije moemo rei da se promijenilo drugo stanje: to jest, mjesto proizvodnje subjektivnosti vie se ne odreuje na isti nain. Drugim rijeima, kriza znai da su se ograde koje su nekada odreivale ogranieni prostor ustanova sruile tako da se logika koja je funkcionirala prvenstveno unutar zidova ustanova sada proirila po cijelom drutvenom terenu. Unutarnje i vanjsko postaju nerazluivi.

170

PUTOVI SUVERENOSTI

Posvemanja kriza ustanova izgleda vrlo razliito u razliitim sluajevima. Na primjer, sve manji omjer stanovnitva SAD-a pripada uoj obitelji dok se stalno poveava omjer onih u zatvoru. Meutim, obje ustanove, ua obitelj i zatvor jednako su u krizi, u smislu da je mjesto njihove djelatnosti sve neodreenije. Ne trebamo misliti da je kriza ue obitelji dovela do smanjenja patrijarhalnih snaga. Naprotiv, posvuda po drutvenom polju nailazimo na diskurse o obiteljskim vrijednostima i na njihovu primjenu. Stara feministika parola Osobno je politiko preokrenuta je tako da su pukle granice izmeu privatnoga i javnoga proputajui krugove nadzora po cijeloj intimnoj javnoj sferi.19 Kriza zatvora slino znai da se zatvorska logika i tehnika proirila na druga podruja drutva. Proizvodnja subjektivnosti u imperijalnom drutvu ne eli biti ograniena ni na kakvo konkretno mjesto. Jo uvijek smo u obitelji, jo uvijek u koli, jo uvijek u zatvoru i tako dalje. Stoga je u opem slomu funkcioniranje ustanova istovremeno intenzivnije i ekstenzivnije. Ustanove rade ak i kada propadaju - a moda to bolje rade to vie propadaju. Neodreenost mjesta proizvodnje odgovara neodreenosti oblika proizvedene subjektivnosti. Stoga moemo promatrati imperijalne drutvene ustanove u fluidnom procesu stvaranja i korupcije subjektivnosti. Taj prijelaz nije ogranien na vladajue zemlje i regije ve postaje sve openitiji u raznim stupnjevima po cijelome svijetu. Kolonijalna uprava uvijek je veliala uspostavljanje drutvenih i politikih ustanova u kolonijama, ustanova koje e initi okosnicu novoga graanskoga drutva. Dok su u procesu modernizacije najmonije zemlje izvozile institucionalne oblike u potinjene zemlje, u dananjem procesu postmodernizacije, izvozi se opa kriza ustanova. Institucionalna struktura Imperija je poput softverskog programa koji sa sobom nosi virus tako da stalno mijenja i kvari institucionalne oblike oko sebe. Imperijalno drutvo nadzora tei da posvuda bude poredak trenutka. Trostruki imperativ Imperija Opa aparatura imperijalnoga zapovijedanja sastoji se stvarno od tri razliita trenutka: jednoga ukljuivoga, drugoga diferencijalnoga i treega upraviteljskoga. Prvi trenutak je velikoduno, liberalno lice Imperija. Svi su dobrodoli unutar njegovih granica bez obzira na rasu, vjeru, boju, spol, spolne sklonosti i tako dalje. U svom ukljuivom momentu, Imperij je slijep na razlike; on je potpuno ravnoduan u svome prihvaanju. On postie univerzalno ukljuivanje stavljajui postrance razlike koje su neelastine i

IMPERIJALNA SUVERENOST

171

neukrotive pa bi stoga mogle dovesti do drutvenoga sukoba.20 To ostavljanje razlika postrance zahtijeva od nas da ih smatramo nebitnima i relativnima i da zamislimo stanje u kojemu one postoje ali ih mi ne zapaamo. Veo neznanja priprema univerzalno prihvaanje. Kada je Imperij slijep na te razlike i kada prisiljava svoje birae da ih stave postrance, onda moe doi do preklapajuega konsenzusa po cijelom imperijalnom prostoru. Ostavljanje razlika postrance znai, u stvari, oduzimanje potencijala od raznih konstitutivnih subjektivnosti. Javni prostor neutralnosti moi koji iz toga proizlazi omoguuje uspostavljanje i legitimaciju univerzalnoga pojma prava koji ini bit Imperija. Zakon ukljuive neutralne bezrazlinosti univerzalni je temelj u smislu da se on jednako primjenjuje na sve subjekte koji postoje i koji bi mogli postojati pod imperijalnom vladavinom. U tom prvom trenutku Imperij je stroj za univerzalno mijeanje, otvorena usta s nezasitnim apetitom, pozivajui sve da miroljubivo stupe pod njegovu prevlast. [Dajte mi vae siromane, vae gladne, vae potlaene mase ...] Imperij ne uvruje svoje granice da bi odgurnuo druge, ve ih prije uvlai u svoj pomirljivi poredak, poput snanoga vrtloga. S potisnutim granicama i razlikama, Imperij je neka vrsta glatkoga prostora po kojemu subjektivnosti klize bez veega otpora ili sukoba. Drugi moment imperijalnoga nadzora, njegov diferencijalni moment, ukljuuje potvrivanje prihvaenih razlika unutar imperijalnoga podruja. Dok se s pravnoga stajalita razlike moraju staviti postrance, s kulturnoga stajalita one se veliaju. S obzirom da su sada razlike kulturne i sluajne a ne bioloke i esencijalne, one ne ugroavaju puk niti preklapajui konsenzus to obiljeava ukljuivi mehanizam Imperija. One su razlike koje ne izazivaju sukobe, ona vrsta razlika koje moemo staviti postrance kada to treba. Na primjer, od kraja hladnoga rata, etniki identiteti poeli su se aktivno [ponovo] stvarati u socijalistikim i prijanjim socijalistikim dravama uz vrstu podrku Sjedinjenih Drava, UN-a i drugih globalnih tijela. Dijalekti, tradicionalna imena mjesta, zanati, rukotvorine i tako dalje slave se kao vane sastavnice prijelaza od socijalizma u kapitalizam.21 Zamiljamo da su te razlike kulturne a ne politike, pretpostavljajui da nee dovesti do nesavladivih sukoba, ve e prije funkcionirati kao snaga miroljubivoga regionalnoga stvaranja identiteta. Na slian nain, mnoge slubene promidbe multikulturalnosti u Sjedinjenim Dravama ukljuuju velianje tradicionalnih etnikih i kulturnih razlika pod kiobranom univerzalnoga ukljuivanja. Openito, Imperij ne stvara razlike. On uzima to mu se daje i s time radi.

172

PUTOVI SUVERENOSTI

Diferencijalni trenutak imperijalnoga nadzora mora biti popraen menadmentom i hijerarhizacijom tih razlika u opoj ekonomiji zapovijedanja. Dok je kolonijalna mo nastojala uvrstiti iste, odvojene identiteta, Imperij se hrani na krugovima kretanja i mijeanja. Kolonijalna aparatura bila je neka vrsta kalupa koja je kovala stalne, odvojene odljevke, ali imperijalno drutvo nadzora funkcionira putem podeavanja, poput samodeformirajueg odljevka koji se stalno mijenja, od jednoga trenutka do sljedeega, ili poput sita kojega se mrea mijenja od jedne toke do druge.22 Kolonijalno postavlja jednostavnu jednadbu s jednim jedinim rjeenjem; imperijalno je suoeno s mnogostrukim sloenim varijablama koje se stalno mijenjaju i doputaju razna uvijek nepotpuna ali ipak uinkovita rjeenja. Stoga bismo u odreenom smislu kolonijalno mogli smatrati vie ideolokim a imperijalno vie pragmatikim. Uzmimo kao primjer imperijalne strategije praksu tvornica u Novoj Engleskoj i rudnika ugljena u Apalaijskom gorju poetkom dvadesetoga stoljea. Tvornice i rudnici ovisile su o radnoj snazi doseljenika iz raznih evropskih zemalja od kojih su mnogi nosili u sebi tradiciju snanoga radnikoga aktivizma. Meutim, efovi se nisu plaili te potencijalno eksplozivne mjeavine radnika. Oni su uvidjeli, u stvari, da pomno mijeanje omjera radnika iz razliitih nacionalnih sredina u svakom pogonu i svakom rudniku moe biti mona formula zapovijedanja. Jezine, kulturne i etnike razlike unutar svakoga dijela radne snage bile su imbenici stabilnosti jer su ih mogli koristiti kao oruje za borbu protiv radnikoga organiziranja. U interesu efova bilo je da melting pot ne rastapa identitete i da svaka etnika skupina nastavi ivjeti u odvojenoj zajednici zadravajui svoje razlike. U skorije vrijeme moemo vidjeti vrlo slinu praksu upravljanja radnom snagom na plantaama banana Sredinje Amerike.23 Mnogostruke etnike podjele meu radnicima funkcioniraju kao element nadzora u procesu rada. Transnacionalna korporacija pristupa svakoj etnikoj skupini radnika razliitim metodama i stupnjevima eksploatacije i represije, bilo da se radi o onima evropskoga i afrikoga podrijetla ili o raznim amerikim domorodakim skupinama. Pokazalo se da neprijateljstva i podjele izmeu radnika po raznim etnikim i identifikacijskim kriterijima poveavaju dobit i olakavaju nadzor. Potpuna kulturna asimilacija [za razliku od pravne integracije] svakako nije prioritet imperijalne strategije. Oivljavanje etnikih i nacionalnih razlika krajem dvadesetoga stoljea, ne samo u Evropi ve i u Africi, Aziji i Amerikama, suoilo je Imperij s jo sloenijom jednadbom koja sadri mnotvo varijabli to se stalno tope. U stvari nije problem to ta

IMPERIJALNA SUVERENOST

173

jednadba nema jedno rjeenje - naprotiv. Sluajnost, pokretljivost i elastinost stvarna su snaga Imperija. Imperijalno rjeenje nee poricati ili ublaiti te razlike, ve ih potvrditi i urediti ih u uinkovitu aparaturu zapovijedanja. Razdvoji pa vladaj stoga nije tona parola imperijalne strategije. Imperij najee ne stvara podjelu ve priznaje postojee ili mogue razlike, pozdravlja ih i upravlja s njima unutar ope ekonomije zapovijedanja. Trostruki imperativ Imperija je udruiti, razlikovati, upravljati. Od krize do korupcije Na poetku 2. dijela razvili smo pojam moderne suverenosti kao krize: krize odreene u stalnom sukobu izmeu, s jedne strane, ravni imanentnih snaga elje i suradnje mnotva i, s druge strane, transcendentne vlasti koja nastoji obuzdati te snage i nametnuti im poredak. Sada moemo vidjeti da je imperijalna suverenost, nasuprot, organizirana ne oko jednoga sredinjega sukoba ve putem elastine mree mikrosukoba. Protuslovlja imperijalnoga drutva su neuhvatljiva, ire se i teko ih je lokalizirati: protuslovlja su posvuda. Stoga bi pojam koji bi odredio imperijalnu suverenost mogao biti ne kriza ve posvemanja kriza ili korupcija. Banalna je primjedba klasine literature o Imperiju, od Polibija do Montesquieua i Gibbona, da je Imperij od svoga zaetka dekadentan i pokvaren. Ta se terminologija moe lako krivo razumjeti. Vano je objasniti da uope nemamo namjeru unijeti moralnu optubu u nau definiciju imperijalne suverenosti kao korupcije. Korupcija je u svojoj suvremenoj i modernoj uporabi doista postala slab pojam za nae svrhe. Ona se danas najvie odnosi na izopaeno, ono to skree od moralnoga, dobroga, istoga. Mi namjeravamo da se taj pojam odnosi na openitiji proces raspadanja ili mijenjanja bez ijedne od moralnih konotacija koje proizlaze od stare uporabe koja se uglavnom izgubila. Aristotel, na primjer, shvaa korupciju kao postajanje tijela, to jest proces koji je komplementaran stvaranju.24 Mi bismo onda mogli razmiljati o korupciji kao ra-stvaranju, obratnom procesu od stvaranja i sastavljanja, trenutku preobrazbe koji mogue oslobaa prostor za promjenu. Moramo zaboraviti sve uobiajene slike koje nam padaju na um kada govorimo o imperijalnoj dekadenciji, korupciji i rastvaranju. Takav moralizam je ovdje potpuno na krivom mjestu. Vaniji je strogi argument o obliku. Drugim rijeima, Imperij obiljeava nejasnost oblika - plima i oseka oblikovanja i izoblienja, stvaranja i rastvaranja. Kazati da je imperijalna suverenost odreena korupcijom znai, s jedne

174

PUTOVI SUVERENOSTI

strane, da je Imperij neist ili hibridan i, s druge strane, da imperijalna vladavina funkcionira slamanjem. [Ovdje je latinska etimologija precizna: cum-rumpere, slomiti]. Imperijalno drutvo se uvijek i posvuda slama ali to ne znai da ono nuno ide prema unitenju. Upravo kao to kriza modernosti u naoj terminologiji nije ukazivala prema neposrednom slomu, tako ni korupcija Imperija ne oznauje nikakvu teleologiju niti nikakav kraj na vidiku. Drugim rijeima, kriza moderne suverenosti nije bila privremena ili izuzetna [kao to bismo raspad burze iz 1929. oznaili kao krizu], ve je prije bila standard modernosti. Na slian nain, korupcija nije zastranjenje imperijalne suverenosti ve njezina sama bit i modus operandi. Imperijalna ekonomija, na primjer, funkcionira upravo putem korupcije i ne moe drugaije funkcionirati. Postoji svakako razmiljanje koje korupciju smatra traginom manom Imperija, nesreu bez koje bi Imperij bio uspjean: pomislite na Shakespearea i Gibbona kao dva vrlo razliita primjera. Mi gledamo na korupciju ne kao na nesreu ve kao na nunost. Dakle, tonije, Imperij zahtijeva da svi odnosi budu izazvani nesretnim sluajem. Imperijalna mo utemeljena je na raskidu svakoga odreenoga ontolokoga odnosa. Korupcija je jednostavno znak odsustva bilo koje ontologije. U ontolokom vakuumu korupcija postaje nuna, objektivna. Imperijalna suverenost hrani se na umnoavajuim protuslovljima koje korupcija izaziva; ona se stabilizira svojim nestabilnostima, svojim neistoama i primjesama; umiruju je panika i tjeskobe koje ona stalno stvara. Korupcija daje ime stalnom procesu promjene i preobrazbe, protutemeljnom utemeljenju, deontolokom nainu postojanja bia. Tako smo stigli do niza znaajki koje pojmovno oznaavaju prijelaz od moderne do imperijalne suverenosti: od naroda do mnotva, od dijalektike suprotnosti do upravljanja hibridnostima, od mjesta moderne suverenosti do ne-mjesta Imperija, od krize do korupcije.

odbijanje
Bartleby bi radije da ne. Tajna Herman Melvilleove klasine pripovjetke je apsolutnost odbijanja. Kada njegov ef zatrai od njega da vri svoje dunosti, Bartleby ponavlja u nedogled, Ja bih radije da ne. Melvilleov lik uklapa se u dugu tradiciju odbijanja rada. Bilo koji radnik s imalo osjeaja, naravno, eli odbiti vlast efa, ali Bartleby to dovodi do krajnosti. On ne prigovora toj i toj zadai, niti nudi bilo kakav razlog za svoje odbijanje - on samo pasivno i potpuno odbija. Bartlebyjevo ponaanje doista razoruava, djelomice jer je on tako miran i spokojan, ali jo vie jer je njegovo odbijanje

IMPERIJALNA SUVERENOST

175

tako neodreeno da postaje apsolutno. On jednostavno radije ne bi. Uzimajui u obzir Melvilleovu veliku sklonost metafizici, ne udi to Bartleby trai ontoloka tumaenja.01 Njegovo odbijanje toliko je apsolutno da Bartleby izgleda potpuno prazan, ovjek bez svojstava, ili kako bi rekli renesansni filozofi, homo tantum, samo ovjek i nita vie. Bartleby u svojoj pukoj pasivnosti i svome odbijanju bilo kakvih potankosti predstavlja lik generikoga bia, bia kao takvog, bia i nita vie. A tijekom prie on svlai tako mnogo toga - pribliavajui se sve vie golom ovjeanstvu, golom ivotu, golom biu - da na koncu on odumire, isparava u tami zloglasne menhetenske tamnice, Grobovima. Michael K, sredinji lik u J.M. Coetzeevom divnom romanu ivot i vrijeme michaela k, takoer je lik apsolutnoga odbijanja. Ali dok je Bartleby nepomian, gotovo okamenjen u svojoj pukoj pasivnosti, K je uvijek na nogama, kree se. Michael K. je vrtlar, jednostavan ovjek, tako jednostavan kao da nije s ovoga svijeta. U izmiljenoj zemlji podijeljenoj graanskim ratom, njega stalno zaustavljaju kavezi, prepreke i kontrolne rampe to ih podie vlast, ali on ih uspijeva mirno odbijati, nastavljajui svoje kretanje. Michael K. ne kree se i dalje samo radi stalnoga kretanja. Prepreke ne onemoguuju samo kretanje, one kao da zaustavljaju ivot, a on ih apsolutno odbija kako bi zadrao ivot u kretanju. Jedino to on doista eli je uzgajati tikve i brinuti se za njihove lutajue vitice. K-evo odbijanje vlasti apsolutno je kao i Bartlebyjevo, a sama ta apsolutnost i jednostavnost smjeta i njega na razinu ontoloke istoe. K se takoer pribliava razini gole univerzalnosti: ljudske due iznad i ispod razvrstavanja,02 jer je jednostavno homo tantum. Ti jednostavni ljudi i njihovo apsolutno odbijanje moraju goditi naoj mrnji prema vlasti. Odbijanje rada i vlasti, ili stvarno dragovoljnoga ropstva, poetak je politike oslobaanja. Davno prije, tienne de la Botie propovijedao je upravo takvu politiku odbijanja: Odluite da vie ne sluite i vi ste odjednom slobodni. Ne traim od vas da stavite ruku na tiranina da bi ga zbacili, ve jedino da ga vie ne podravate; tada ete ga gledati, poput velikog Kolosa kojemu je izmaklo postolje, kako pada od vlastite teine i slama se na komade.03 La Botie je prepoznao politiku mo odbijanja, mo naega naputanja odnosa prevlasti i, putem naega egzodusa, snagu potkopavanja suverene moi koja vlada nad nama. Bartleby i Michael K. nastavljaju La Botieovu politiku odbijanja dragovoljnoga ropstva, dovodei je do apsolutnoga. To odbijanje svakako je poetak politike oslobaanja, ali to je samo poetak.

176

PUTOVI SUVERENOSTI

Odbijanje po sebi je prazno. Bartleby i Michael K. mogu biti divna ljudska bia, ali njihovo postojanje u apsolutnoj istoi hoda po rubu ponora. Oni su svom nainu bijega od vlasti potpuno osamljeni i stalno se nalaze na ivici samoubojstva. I u politikom smislu odbijanje samo po sebi [rada, vlasti i dragovoljnoga ropstva] vodi jedino prema nekoj vrsti drutvenoga samoubojstva. Kao to Spinoza kae, ako jednostavno odsijeemo tiransku glavu od drutvenoga tijela, ostat e nam unakaeno mrtvo tijelo drutva. Mi trebamo stvoriti novo drutveno tijelo, a to je projekt koji ide dosta dalje od odbijanja. Na nain bijega, na egzodus mora biti konstitutivan i stvoriti stvarnu alternativu. Pored samog odbijanja, ili kao dio toga odbijanja, moramo takoer izgraditi novi nain ivota a iznad svega novu zajednicu. Taj projekt vodi ne prema golom ivotu homo tantuma ve prema homohomou, ovjeanstvu na drugu potenciju, obogaenu kolektivnom inteligencijom i ljubavi prema zajednici.

INTERMECO PROTUIMPERIJ

Dok je ovaj Nebeski grad na hodoau na zemlji, on poziva sve narode i tako okuplja drutvo stranaca koji govore sve jezike. sveti augustin Mi elimo poruiti sve te smijene spomenike onima koji su poginuli za domovinu koji zure na nas u svakom selu, a na njihovo mjesto podii spomenike dezerterima. Spomenici dezerterima predstavljat e i one koji su poginuli u ratu jer je svaki od njih poginuo proklinjui rat i zavidei srei dezertera. Otpor je nastao od dezerterstva. antifaistiki partizan, venecija 1943.

Sada smo doli do prijelomne toke u naem izlaganju. Putanja koju smo dosad zacrtali - od naega shvaanja modernosti kao krize do nae analize prvih oblikovanja nove imperijalne suverenosti - omoguila nam je da razumijemo preobrazbe konstitucije svjetskoga poretka. Ali taj poredak bio bi uplja ljuska kada ne bismo naznaili i novi reim proizvodnje. Nadalje, jo nismo bili sposobni dati bilo koju koherentnu naznaku o onoj vrsti politikih subjektivnosti koje bi mogle osporiti i zbaciti snage Imperija, jer e se te subjektivnosti pojaviti tek na polju proizvodnje. Kao da na ovoj toki vidimo samo sjene likova koji e proeti nau budunost. Spustimo se stoga u skriveno boravite proizvodnje da vidimo lica koja su tamo na djelu. ak kada dodirnemo proizvodnu, ontoloku dimenziju te problematike i otpora koji se tu javljaju, jo uvijek neemo biti u poloaju - pa ak ni na kraju ove knjige - ukazati na bilo koju ve postojeu i konkretnu politiku alternativu Imperiju. I nikakav takav uinkovit plan nee proistei iz teoretske razrade kao to je naa. On e se pojaviti samo u praksi. Na

178

INTERMECO

odreenom mjestu u svome promiljanju Marx je trebao Pariku komunu kako bi uinio skok i zamislio komunizam u konkretnom obliku kao uinkovitu alternativu kapitalistikom drutvu. Neki slini eksperiment ili niz eksperimenata to ih uini duh kolektivne prakse bit e svakako i danas nuan da se uini sljedei konkretan korak i stvori novo drutveno tijelo s onu stranu Imperija. Jedan veliki Savez! Naa studija poela je od hipoteze da se mo Imperija i mehanizmi imperijalne suverenosti mogu shvatiti jedino kada se s njima suoimo na najopenitijoj razini, u njihovoj globalnosti. Kada dovravamo razradu izazova i otpora Imperiju i njegovom svjetskom tritu, moramo postaviti i alternativu na jednako globalnoj razini. Bilo koja najava konkretne zajednice u izolaciji, odreene u rasnom, vjerskom ili regionalnom smislu, odvojene od Imperija, zatiene od njegovih moi vrstim granicama, osuuje takvu zajednicu na neku vrstu geta. Imperiju se ne moe pruiti otpor projektom koji ima za cilj ogranienu, lokalnu samostalnost. Ne moemo se vratiti na nikakav prijanji drutveni oblik niti krenuti naprijed u izolaciju. Moramo se prije probiti kroz Imperij da izaemo na drugu stranu. Deleuze & Guattari tvrdili su da umjesto otpora globalizaciji kapitala trebamo ubrzati taj proces. Ali koji je, pitaju se oni, revolucionarni prijelaz? Postoji li on? Povui se sa svjetskoga trita ... iIi otii u suprotnom pravcu? Ii jo dalje, to jest, u kretanje trita, dekodiranje i deteritorijalizaciju?01 Moemo osporiti Imperij jedino na njegovoj razini openitosti i poticanjem procesa koje ono nudi preko njihovih dananjh granica. Moramo prihvatiti izazov i nauiti misliti globalno i djelovati globalno. Globalizaciji treba suprotstaviti protuglobalizaciju, Imperiju Protuimperij. U tom smislu mogli bismo se nadahnuti vizijom svetoga Augustina kako se suprotstaviti dekadentnom Rimskom Imperiju. Nijedna ograniena zajednica ne moe uspjeti i pruiti alternativu imperijalnoj vladavini; jedino univerzalna katolika zajednica koja e okupiti sve narode i sve jezike na zajednikom putu moe to postii. Boanski grad je univerzalni grad stranaca, koji se okupljaju, surauju, komuniciraju. Meutim, nae hodoae na zemlji, za razliku od Augustinovog, nema transcendentni telos izvan nas; ono jest i ostaje apsolutno imanentno. Njegovo stalno kretanje, okupljanje stranaca u zajednicu, nastojanje da ovaj svijet postane njihov dom, istovremeno je sredstvo i cilj, ili bolje reeno sredstvo bez cilja.

PROTUIMPERIJ

179

S toga stajalita Industrijski radnici svijeta [Industrial Workers of the WorldIWW] veliki je augustinski projekt naega vremena. U prvim desetljeima dvadesetoga stoljea Wobblies, kako su ih nazvali, organizirali su velike trajkove i pobune diljem Sjedinjenih Drava, od Lawrencea, Massachusettsa i Patersona, New Jersey, do Everetta, Washingtona.02 Stalno kretanje Wobbliesa bilo je doista imanentno hodoae, stvaranje novoga drutva u ljusci staroga, bez uspostavljanja vrstih i stabilnih struktura vladavine. [U stvari, slubena Ljevica najvie je i stalno kritizirala IWW zato to njihovi trajkovi, iako snani i esto uspjeni, nikada nisu za sobom ostavljali trajne sindikalne strukture.] Wobblies su imali izvanredan uspjeh meu brojnim i pokretnim doseljenikim stanovnicima jer su govorili iste jezike te hibridne radne snage. Dvije prihvaene prie o izvedenici imena Wobbly osvjetljavaju ova dva glavna obiljeja pokreta, njegovu organizacijsku pokretljivost i njegovu etniko-jezinu hibridnost: prvo, pretpostavlja se da se Wobbly odnosi na nedostatak sredita, elastino i nepredvidljivo hodoae IWW-ovih aktivista; i drugo, govori se da je ime nastalo od krivoga izgovora jednoga kineskoga kuhara u Seattleu, Ja Wobbly, Wobbly. Prvenstvena zadaa IWW-a bila je univerzalnost projekta. Radnici svih jezika i rasa diljem svijeta [iako im je u stvari jedino uspjelo doi do Meksika] i radnici svih zanimanja trebaju se okupiti u Jedan veliki savez. Preuzimajui palicu od IWW-a, i u tom smislu nastavljajui na Augustina, mi emo izloiti nau politiku viziju u skladu s radikalnom republikanskom tradicijom moderne demokracije. to znai danas biti republikanac? Kakvoga smisla ima u postmodernoj eri zauzeti onaj neprijateljski poloaj koji je predstavljao radikalno demokratsku alternativu unutar modernosti? Gdje je stajalite s kojega kritika moe biti mogua i uinkovita? Na ovom prijelazu od modernosti prema postmodernosti, postoji li jo uvijek mjesto s kojega moemo objaviti nau kritiku i izgraditi alternativu? Ili, ako smo poslani na ne-mjesto Imperija, moemo li izgraditi snano ne-mjesto i shvatiti ga konkretno kao teren postmodernog republikanizma? Ne-mjesto eksploatacije Da bismo pristupili toj problematici dozvolite nam kratku digresiju. Spomenuli smo ranije da je Marxova teoretska metoda, u skladu s tradicijom moderne kritike modernosti, smjetena u dijalektici izmeu unutarnjega i vanjskoga. Proleterske borbe predstavljaju - u stvarnom, ontolokom smislu -

180

INTERMECO

motor kapitalistikoga razvoja. One prisiljavaju kapital da usvaja sve vie razine tehnologije i tako preobraava procese rada.03 Te borbe stalno sile kapital da reformira proizvodne odnose i preobrazi odnose prevlasti. Od zanatske proizvodnje do veleindustrije, od financijskoga kapitala do transnacionalnoga restrukturiranja i globalizacije trita, uvijek inicijative organizirane radne snage odreuju oblik kapitalistikoga razvoja. Putem te povijesti mjesto eksploatacije je dijalektiki odreena lokacija. Radna snaga je najunutarnjiji element, sam izvor kapitala. Meutim, u isto vrijeme radna snaga predstavlja vanjsko kapitala, to jest, mjesto gdje proletarijat prepoznaje vlastitu upotrebnu vrijednost, vlastitu neovisnost, i na kojemu on zasniva svoju nadu za osloboenjem. Odbijanje eksploatacije - ili u stvari otpor, sabotaa, nepotinjavanje, pobuna i revolucija - sainjava motornu snagu stvarnosti koju proivljavamo, a istovremeno je njezina iva oporba. U Marxovoj misli, odnos izmeu unutarnjega i vanjskoga kapitalistikoga razvoja potpuno je odreen u dvojnom stajalitu proletarijata, kako unutar tako i izvan kapitala. Taj prostorni razmjetaj doveo je do mnogih politikih nazora temeljenih na snu o potvrivanju mjesta upotrebne vrijednosti, iste i odvojene od razmjenske vrijednosti i kapitalistikih odnosa. Taj se je prostorni razmjetaj promijenio u suvremenom svijetu. S jedne strane, odnosi kapitalistike eksploatacije posvuda se ire, ne ograniavajui se na tvornicu ve teei da zauzmu cijelo drutveno podruje. S druge strane, drutveni odnosi potpuno zaokupljaju proizvodne odnose, inei nemoguom bilo koje vanjsko izmeu drutvene proizvodnje i ekonomske proizvodnje. Dijalektika izmeu proizvodnih snaga i sustava prevlasti nema vie odreeno mjesto. Sama svojstva radne snage [razlika, mjera i odlunost] ne mogu se vie uhvatiti i slino se eksploatacija ne moe vie lokalizirati i kvantificirati. U stvari, predmet eksploatacije i prevlasti nisu konkretne proizvodne djelatnosti ve univerzalna sposobnost da se proizvodi, to jest, apstraktna drutvena djelatnost i njezina sveobuhvatna mo Taj apstraktni rad je djelatnost bez mjesta a ipak je vrlo moan. To je suradnja mozgova i ruku, umova i tijela, to je istovremeno nepripadanje i stvaralako drutveno rasprostranjivanje ivoga rada; to je elja i nastojanje mnotva pokretnih i prilagodljivih radnika, a istovremeno to je intelektualna energija i jezina i komunikacijska izgradnja mnotva intelektualnih i afektivnih radnika.04 Nigdje se vie ne mogu nai unutarnje odreeno upotrebnom vrijednou i vanjsko razmjenske vrijednosti, pa je stoga bilo koja politika upotrebne vrijednosti, koja se uvijek zasnivala na iluziji o mogunosti

PROTUIMPERIJ

181

odjeljivanja, sada potpuno nezamisliva. Meutim, to ne znai da su proizvodnja i eksploatacija prestale. Niti su inovacija i razvoj, niti stalno restrukturiranje odnosa moi doli do svoga kraja. Naprotiv, danas vie nego ikada, kako proizvodne snage postaju sve vie delokalizirane, potpuno univerzalne, one ne proizvode samo robe ve i bogate i mone drutvene odnose. Meutim, te nove proizvodne snage nemaju nikakvoga mjesta jer zauzimaju sva mjesta, a one proizvode i eksploatirane su na neodreenom ne-mjestu. Univerzalnost ljudskog stvaralatva, sinteza slobode, elje i ivoga rada odvijaju se na ne-mjestu postmodernih proizvodnih odnosa. Imperij je ne-mjesto svjetske proizvodnje gdje je radna snaga eksploatirana. Nasuprot tome, i bez mogue homologije s Imperijem, tu opet nalazimo revolucionarni formalizam modernih republikanaca. To je jo uvijek formalizam jer je bez mjesta, ali to je moni formalizam sada kada je prepoznat ne kao apstrahiran od pojedinanih i kolektivnih subjekata ve kao opa mo koju predstavljaju njihova tijela i umovi. Ne-mjesto ima mozak, srce, grudi i udove, globalno. Biti-protiv: nomadstvo, dezertiranje, egzodus To nas shvaanje vraa na poetno pitanje. to danas znai biti republikanac? Ve smo vidjeli da moderan kritiki odgovor otvaranjem dijalektike izmeu vanjskoga i unutarnjega vie nije mogu. Trebat e izgraditi uinkoviti pojam postmodernog republikanizma au milieu, na osnovi ivoga iskustva globalnoga mnotva. Mogui odgovor na najosnovnijoj i elementarnoj razini je volja da budemo protiv. Openito, volja da budemo protiv ne zahtijeva mnogo objanjenja. Neposlunost prema vlasti jedan je od najprirodnijih i najzdravijih inova. Izgleda nam potpuno oigledno da e se oni koji su eksploatirani opirati - i u odgovarajuim uvjetima - pobuniti. Meutim, danas to ne mora biti tako oigledno. Duga tradicija politike znanosti govori da nije problem u tome zato se ljudi bune ve zato se ne bune. Ili drugim rijeima, kao to kau Deleuze & Guattari, temeljni problem politike filozofije tono je onaj to ga je tako jasno vidio Spinoza [i ono to je Wilhelm Reich ponovo otkrio]: Zato se ljudi tako tvrdoglavo bore za svoje ropstvo kao da je to njihov spas?05 Danas nije prvo pitanje politike filozofije hoe li ili zato doi to otpora i pobune ve prije kako odrediti neprijatelja protiv kojega se boriti. Doista, esto je nesposobnost utvrivanja neprijatelja ono to nau volju za otporom vodi kroz tako paradoksalne krugove. Meutim, utvrivanje neprijatelja nije tako mala zadaa uzimajui u obzir da eksploatacija nema vie neko konkretno

182

INTERMECO

mjesto i da smo utopljeni u tako duboku i sloenu mo da vie ne moemo odrediti konkretnu razliku ili mjeru. Mi trpimo eksploataciju, otuenje i zapovijedanje kao neprijatelji, ali ne znamo gdje locirati proizvodnju tlaenja. A ipak opet se opiremo i borimo. Ne bismo trebali pretjerivati u tim logikim paradoksima. Iako na novom podruju Imperija esto ne moemo utvrditi eksploataciju i prevlast na konkretnim mjestima, one ipak postoje. Globalnost zapovijedanja koju one nameu predstavlja obrnutu sliku - neto poput negativa fotografije openitosti proizvodnih djelatnosti mnotva. A ipak, taj obrnuti odnos izmeu imperijalne moi i moi mnotva ne oznaava nikakvu homologiju. U stvari, imperijalna mo ne moe vie disciplinirati moi mnotva; ona moe samo nametnuti nadzor nad njegovim opim drutvenim i proizvodnim sposobnostima. S ekonomskoga stajalita, elastian i globalan monetarni sustav zamijenio je reim nadnica kao funkciju regulacije; postupci nadzora i policije zamijenili su normativno zapovijedanje; a prevlast se vri putem komunikacijskih mrea. Tako eksploatacija i prevlast konstituiraju ope ne-mjesto na imperijalnom podruju. Iako se eksploatacija i prevlast jo uvijek osjeaju konkretno, na tijelima mnotva, one su ipak amorfne i to na takav nain da izgleda kako nema vie mjesta gdje bi se ovjek mogao sakriti. Ako nema vie mjesta koje se moe prepoznati kao vanjsko, moramo biti protiv na svakom mjestu. To biti protiv postaje bitni klju za svako aktivno politiko stajalite u svijetu, svaku elju koja je uinkovita - moda za samu demokraciju. Prvi antifaistiki partizani u Evropi, naoruani dezerteri to su se borili protiv svojih izdajnikih vlada, prikladno su nazvani ljudi protiv.06 Danas uopeno mnotvo u svome stajalitu biti-protiv mora prepoznati imperijalnu suverenost kao neprijatelja i otkriti primjerena sredstva da potkopa njenu mo. Tu opet vidimo republikansko naelo u njegovoj prvoj fazi: dezerterstvu, egzodusu i nomadstvu. Dok je u disciplinarnoj eri sabotaa bila temeljni pojam otpora, u eri imperijalnoga nadzora to moe biti dezerterstvo. Dok je u modernosti biti protiv esto znailo izravno i/ili dijalektiko suprotstavljanje snaga, u postmodernosti biti-protiv moe biti najuinkovitije u neuspravnom i dijagonalnom dranju. Bitke protiv Imperija mogu se dobiti putem odbijanja i dezerterstva. To dezerterstvo nema odreeno mjesto: ono je naputanje mjesta moi. Tijekom povijesti modernosti, pokretljivost i seljenje radne snage remetilo je disciplinarne uvjete koji su vezivali radnike. A mo je upotrebljavala krajnje nasilje protiv te pokretljivosti. U tom pogledu ropstvo

PROTUIMPERIJ

183

moemo promatrati u cjelini s raznim reimima radnikih nadnica kao krajnji aparat tlaenja kako bi se zaustavila pokretljivost radne snage. Povijest crnakoga ropstva u Amerikama pokazuje kako bitnu potrebu robovlasnika da nadziru pokretljivost radne snage tako i neobuzdanu elju robova da pobjegnu: od zatvorenih brodova na Srednjem prijelazu do razraenih tlaiteljskih tehnika koje su upotrebljavali protiv odbjeglih robova. Pokretljivost i masovno radniko nomadstvo uvijek izraavaju odbijanje i potragu za osloboenjem: otpor uasnim uvjetima eksploatacije i potragu za slobodom i novim uvjetima ivota. U stvari, bilo bi zanimljivo napisati opu povijest naina proizvodnje sa stajalita radnike elje za pokretljivou [iz sela u grad, iz grada u prijestolnicu, iz jedne drave u drugu, s jednoga kontinenta na drugi], a ne samo promatrati taj razvoj sa stajalita regulacije tehnolokih uvjeta rada to je provodi kapital. Ta bi povijest bitno promijenila Marxovo shvaanje faza organizacije rada, koje je posluilo kao teoretski okvir brojnim autorima sve do Polanyija.07 Danas su pokretljivost radne snage i selidbena kretanja vrlo nejasna i teko ih je shvatiti. ak i najznaajnija kretanja stanovnitva u modernosti [ukljuujui seljenja bijelaca i crnaca preko Atlantika] pravi su liliputanski dogaaji u usporedbi s ogromnim premjetanjima stanovnitva u naemu vremenu. Sablast krui svijetom a to je sablast seljenja. Sve snage staroga svijeta ujedinile su se u nemilosrdnoj operaciji protiv toga, ali kretanje je neodoljivo. Pored bijega iz takozvanoga Treega svijeta, tu su i struje politikih izbjeglica i premjetanja intelektualne radne snage uz masovne pokrete poljoprivrednog, industrijskog i uslunog proletarijata. Podzemna seljenja bacaju u zasjenak legitimna i dokumentirana kretanja: granice nacionalne suverenosti su sita, a svaki pokuaj potpune regulacije nailazi na estoki pritisak. Ekonomisti pokuavaju objasniti tu pojavu svojim jednadbama i modelima, koji ak kad bi bili i potpuni ne bi objasnili neodoljivu elju za slobodnim kretanjem. U stvari, dezerterstvo od bijednih kulturnih i materijalnih uvjeta imperijalne reprodukcije gura otraga u negativnom smislu; ali bogatstvo elje i akumuliranje izraajnih i proizvodnih sposobnost koje su procesi globalizacije unijeli u svijest svakoga pojedinca i drutvene skupine vuku prema naprijed u pozitivnom smislu pa tako pruaju odreenu nadu. Dezerterstvo i egzodus snaan su oblik klasne borbe unutar i protiv imperijalne postmodernosti. Meutim, ta pokretljivost jo uvijek predstavlja spontanu razinu borbe i, kao to smo ranije primijetili, najee danas vodi prema novim beskorijenskim uvjetima siromatva i bijede.

184

INTERMECO

Nova nomadska horda, nova rasa barbara, pojavit e se da zauzme ili napusti Evropu. Nietzsche je u devetnaestom stoljeu bio udno dalekovidan u pogledu njihove sudbine. Problem: gdje su barbari dvadesetoga stoljea? Oigledno je da e se pojaviti na vidiku i uvrstiti se tek nakon strahovitih drutvenih kriza.08 Ne moemo tono rei to je Nietzsche predvidio u svom lucidnom deliriju, ali doista koji bi nedavni dogaaji mogli biti jai primjer moi dezerterstva i egzodusa, moi nomadske horde, od pada Berlinskoga zida i raspada cijeloga socijalistikoga bloka? U dezertiranju od socijalistike discipline, divlja pokretljivost i masovna iseljavanja bitno su doprinijela raspadu sustava. U stvari, dezertiranje proizvodnoga osoblja dezorganiziralo je birokratski sovjetski svijet i udarilo u sredite njegovoga disciplinarnoga sustava. Masovni egzodus visokoobrazovanih radnika iz Istone Evrope odigrao je vanu ulogu u izazivanju pada Zida.09 Iako se taj primjer odnosi na osobitosti socijalistikoga dravnoga sustava, on pokazuje da pokretljivost radne snage moe doista izraziti otvoreni politiki sukob i doprinijeti unitenju reima. Meutim, mi trebamo vie. Mi trebamo snagu sposobnu ne samo da organizira razorne sposobnosti mnotva, ve da preko elja mnotva prui alternativu. Protumperij mora takoer biti nova globalna vizija, novi nain ivljenja u svijetu. Brojni republikanski politiki projekti u modernosti smatrali su pokretljivost povlatenim podrujem za borbu i organizaciju: od takozvanih toskanskih socijalista [toskanski i lombardski apostoli reforme koji su, protjerani iz vlastite zemlje, raspirivali bunu protiv katolikih nacija Evrope, od Italije do Poljske] do sljedbi iz sedamnaestoga stoljea koje su organizirale prekoatlantska putovanja kao odgovor na pokolje u Evropi, i od aktivista IWW-a diljem Sjedinjenih Drava 1910-ih godina do evropskih autonomista u 1970-im. U tim modernim primjerima pokretljivost je postala aktivna politika i potvrdno politiko stajalite. Ta pokretljivost radne snage i taj politiki egzodus imaju tisuu niti koje se isprepliu - mijeaju se stare tradicije i nove potrebe upravo kao to su se ispreplitali republikanizam modernosti i moderna klasna borba. Postmoderni republikanizam, ako se eli pojaviti, mora se suoiti s istom zadaom. Novi barbari Oni koji su protiv, dok pokuavaju pobjei od lokalnih i konkretnih stega svojega ljudskoga stanja, moraju takoer stalno izgraivati novo tijelo i novi ivot. To je nuno nasilan, barbarski prijelaz, ali kao to Walter Benjamin

PROTUIMPERIJ

185

kae, to je pozitivno barbarstvo: Barbarstva? Tono. To potvrujemo kako bismo uveli novi, pozitivni pojam barbarstva. to siromatvo iskustva prisiljava barbara da radi? Da pone iznova, da pone s novim. Novi barbarin ne vidi nita stalno. Ali upravo iz toga razloga on posvuda vidi nove putove. Tamo gdje se drugi susreu sa zidovima i planinama, i tamo on vidi put. Ali zbog toga to posvuda vidi put, on mora posvuda istiti stvari s njega ... Zbog toga to vidi posvuda putove, on se uvijek postavlja na raskriju. Nijedan trenutak ne zna to e donijeti sljedei. Ono to postoji on svodi na krhotine, ne zbog krhotina ve zbog puta koji kroz njih vodi. 10 Novi barbari unitavaju potvrdnim nasiljem i zacrtavaju nove staze ivote kroz vlastito materijalno postojanje. Taj barbarski rad djeluje na ljudske odnose openito, ali danas ih moemo prepoznati najprije u tjelesnim odnosima spola i spolnosti.11 Konvencionalni standardi tjelesnih i spolnih odnosa izmeu spolova i unutar njih sve su vie otvoreni izazovu i preobrazbi. Tijela se preobraavaju i mijenjaju da bi stvorili nova poslijeljudska tijela.12 Prvi uvjet te tjelesne preobrazbe je shvaanje da ljudska priroda nikako nije odvojena od prirode kao cjeline, da nema stalnih i nunih granica izmeu ovjeka i ivotinje, ovjeka i stroja, mukarca i ene i tako dalje. To je shvaanje da je i sama priroda umjetno podruje otvoreno novim mutacijama, mjeavinama i hibridizacijama.13 Ne samo to mi svjesno potkopavamo tradicionalne granice, oblaei se u odjeu drugoga spola na primjer, ve se takoer kreemo u stvaralakoj, neodreenoj zoni au milieu, izmeu tih granica i bez obzira na njih. Dananje mutacije ine antropoloki egzodus i predstavljaju izvanredno vaan, ali jo uvijek sasvim dvosmislen, element razmjetaja republikanizma protiv imperijalne civilizacije. Antropoloki egzodus vaan je prvenstveno zbog toga jer se tu poinje pojavljivati pozitivno, konstruktivno lice mutacije: ontoloke mutacije na djelu, konkretni izum prvoga novoga mjesta na ne-mjestu. Ta stvaralaka evolucija ne zauzima samo bilo koje postojee mjesto ve prije izmilja novo mjesto, to je elja koja stvara novo tijelo; metamorfoza koja razbija sve naturalistike homologije modernosti. Meutim, pojam antropolokoga egzodusa jo je uvijek vrlo dvosmislen, jer su njegove metode, hibridizacija i mutacija, upravo one metode to ih koristi imperijalna suverenost. U tamnom svijetu proze cyberpunka, na primjer, sloboda samooblikovanja esto se ne razlikuje od snaga sveobuhvatnoga nadzora.14 Mi svakako trebamo promijeniti naa tijela i nas same, a moda jo i radikalnije nego to zamiljaju pisci cyberpunka. U

186

INTERMECO

naem suvremenom svijetu, danas este estetske mutacije tijela, kao to su piercing i tetoviranja, moda punka i njegova razna oponaanja, sve su to poetne naznake tih tjelesnih preobrazbi, ali na kraju one nisu ni izdaleka dorasle onoj vrsti radikalne mutacije koja je danas potrebna. Volja da budemo protiv doista treba tijelo koje je potpuno nesposobno da se podvrgne zapovijedanju. Ona treba tijelo koje je nesposobno prilagoditi se obiteljskom ivotu, tvornikoj disciplini, ureenju tradicionalnoga spolnoga ivota i tako dalje. [Ako osjetite da vae tijelo odbija te normalne ivotne funkcije, nemojte oajavati - iskoristite va dar!] 15 Meutim, novo tijelo, pored toga to je radikalno nepripremljeno za normalizaciju, mora takoer biti sposobno stvoriti novi ivot. Moramo otii mnogo dalje da odredimo novo mjesto ne-mjesta, daleko izvan jednostavnih iskustava mijeanja i hibridizacije i eksperimenata koji se oko njih provode. Moramo konstituirati koherentnu politiku umjetninu, umjetno postajanje u onom smislu u kojemu su humanisti govorili o homohomou to ga stvaraju umjetnost i znanje i, kako je Spinoza govorio, o monom tijelu to ga je proizvela najvia svijest proeta ljubavlju. Beskonani putovi barbara moraju oblikovati novi nain ivota. Meutim, takve preobrazbe uvijek e ostati slabe i dvosmislene, ukoliko ih oblikujemo samo u smislu forme i poretka. Sama hibridnost je prazna, a puko odbijanje poretka jednostavno nas ostavlja na rubu nitavila ili jo gore, ti postupci riskiraju da ojaaju imperijalnu mo a ne da je dovedu u pitanje. Nova politika dobiva stvaran sadraj jedino kada prebacimo nau pozornost s pitanja forme i poretka na reime i praksu proizvodnje. Na podruju proizvodnje moi emo prepoznati da ta pokretljivost i artificijelnost ne predstavljaju samo izuzetna iskustva malih povlatenih skupina ve da prije oznaavaju zajedniko proizvodno iskustvo mnotva. Jo su u devetnaestom stoljeu proleteri bili znani kao nomadi kapitalistikoga svijeta.16 ak kada njihova tijela ostaju stalno na jednoj zemljopisnoj lokaciji [kao to je najee sluaj], njihovo stvaralatvo i proizvodnja odreuju tjelesna i ontoloka seljenja. Antropoloke metamorfoze tijela uspostavljaju se putem zajednikoga iskustva rada i novih tehnologija koji imaju konstitutivne uinke i ontoloke implikacije. Alati su uvijek funkcionirali kao ljudske proteze, integrirane u naa tijela putem nae radne prakse kao neka vrsta antropoloke mutacije kako u smislu pojedinca tako i u smislu kolektivnoga drutvenoga ivota. Suvremeni oblik egzodusa i novi barbarski ivot zahtijevaju da alati postanu stvaralake proteze, koje e nas osloboditi od stanja modernosti

PROTUIMPERIJ

187

ovjeanstva. Vraajui se marksistikoj digresiji koju smo prije uinili, kada dijalektika izmeu unutarnjega i vanjskoga doe do kraja i kada odvojeno mjesto upotrebne vrijednosti iezne s imperijalnoga podruja, novi oblici moi rada dobivaju zadau da iznova proizvedu ljudsko [ili u stvari poslijeljudsko]. Ta e se zadaa izvriti prvenstveno putem novih i sve vie nematerijalnih oblika afektivne i intelektualne moi rada, u zajednici koju oni ine, u artificijelnosti koju oni predstavljaju kao projekt. Ostvarenjem toga prijelaza, dekonstruktivna faza kritike misli, koja je od Heideggera i Adorna do Derridaa pruila snano sredstvo za izlaz iz modernosti, izgubila je svoju uinkovitost.17 Ona je danas zatvorena zagrada i ostavlja nas suoene s novom zadaom: izgradnjom, na ne-mjestu, novoga mjesta; izgradnjom ontoloki novih odrednica ljudskoga, ivoga - mone artificijalnosti bia. Pria o kiborgu Donne Haraway, koja poiva na dvosmislenoj granici izmeu ovjeka, ivotinje i stroja, uvodi nas danas, mnogo uinkovitije od dekonstrukcije, na ta nova podruja mogunosti - ali moramo imati na umu da je to basna i nita vie. Snaga koja mora umjesto toga vui naprijed teoretsku praksu da bi aktualizirala ta podruja mogue metamorfoze jo je uvijek [i sve snanije] zajedniko iskustvo nove proizvodne prakse i usredsreenja proizvodnoga rada na plastino i fluidno podruje novih komunikacijskih, biolokih i mehanikih tehnologija. Stoga, biti danas republikanac znai ponajprije boriti se unutar Imperija i graditi protiv Imperija, na njegovim hibridnim, moduliranim podrujima. A tu moramo pridodati, protiv svih moralizama i svih kivnosti i nostalgija, da to novo imperijalno podruje prua vee mogunosti za stvaranje i osloboenje. Mnotvo, u svojoj volji da bude protiv i svojoj elji za osloboenjem, mora se progurati kroz Imperij da bi izalo na drugu stranu.

PUTOVI PROIZVODNJE

3.1 GRANICE IMPERIJALIZMA

Svijet je skoro cijeli parceliran, a ono to je od njega ostalo razdijeljeno je, osvojeno i kolonizirano. Pomislite na te zvijezde koje vidite iznad sebe po noi, te prostrane svjetove koje nikada ne moemo dosei. Ja bih pripojio planete kada bih mogao. esto o tome razmiljam. Raalostim se kada ih vidim tako jasno a ipak su tako daleko. cecil rhodes

Veim dijelom dvadesetoga stoljea, kritika imperijalizma ubrajala se meu najaktivnija i najokretnija podruja marksistike teorije. 01 Mnogi njezini argumenti danas su svakako zastarjeli a stanje na koje se odnose potpuno se promijenilo. Meutim to ne znai da on nje nemamo to nauiti. Ta nam kritika imperijalizma moe pomoi da shvatimo prijelaz od imperijalizma prema Imperiju jer je u odreenom pogledu ona predvidjela taj prijelaz. Jedan od sredinjih argumenata marksistike tradicije razmiljanja o imperijalizmu jest da postoji unutarnji odnos izmeu kapitalizma i ekspanzije i da kapitalistika ekspanzija neizbjeno poprima politiki oblik imperijalizma. Sam Marx pisao je vrlo malo o imperijalizmu, ali njegove analize kapitalistike ekspanzije bitne su za cijelu tu kritiku. Marx je vrlo jasno objasnio da kapital stalno djeluje putem prerazmjetaja granica unutarnjega i vanjskoga. Doista, kapital ne funkcionira unutar mea stalnoga teritorija i stanovnitva, ve se uvijek prelijeva preko granica i usvaja nove prostore: Tendencija da se stvori svjetsko trite izravno je data u pojmu samoga kapitala. Svaka granica pojavljuje se kao prepreka koju treba prijei.02 To nemirno obiljeje kapitala predstavlja uvijek prisutnu kriznu toku koja pripada biti samoga kapitala: stalna ekspanzija uvijek je neprimjereni ali svejedno nuan pokuaj da se utai neutaiva e. Ne

GRANICE IMPERIJALIZMA

191

elimo nagovijestiti da e ta kriza i te prepreke nuno odvesti kapital u propast. Naprotiv, kao to je to sluaj s modernosti kao cjelinom, kriza je za kapital normalno stanje koje oznaava ne njegov kraj ve njegovu tendenciju i nain djelovanja. Izgradnja imperijalizma sa strane kapitala i kretanje kapitala dalje od njega sadrani su u sloenoj igri izmeu granica i prepreka. Potreba za vanjskim Marx analizira stalnu potrebu kapitala za ekspanzijom, najprije usredotoujui se na proces ostvarenja i stoga na nejednaki kvantitativni odnos izmeu radnika kao proizvoaa i radnika kao potroaa roba.03 Problem ostvarenja jedan je od imbenika koji gura kapital izvan njegovih granica i tei prema svjetskom tritu. Da bismo shvatili taj problem moramo poeti od eksploatacije. U poetku, itamo u grundrisse , kapital prisiljava radnike preko potrebnoga rada na viak rada. Samo na taj nain on sebe ostvaruje i stvara viak vrijednosti. [str. 421] Nadnica radnika [koja odgovara potrebnom radu] mora biti manja od ukupne vrijednosti koju radnik proizvodi. Meutim, taj viak vrijednosti mora pronai primjereno trite da bi se ostvario. S obzirom da svaki radnik mora proizvesti vie vrijednosti nego to on ili ona potroi, potranja radnika kao potroaa ne moe nikada biti primjerena potranja za viak vrijednosti. Na takav nain niz prepreka odreuje kapitalistiku proizvodnju i proces razmjene u zatvorenom sustavu: Kapital onda postavlja potrebno vrijeme rada kao prepreku razmjenskoj vrijednosti ivoga rada; vrijeme vika rada kao prepreku potrebnom vremenu rada: a viak vrijednosti kao prepreku vremenu vika rada [str. 422]. Sve te prepreke proistiu iz jedne jedine prepreke koju odreuje nejednaki odnos izmeu radnika kao proizvoaa i radnika kao potroaa. Svakako, kapitalistika klasa [zajedno s drugim klasama koje sudjeluju u njezinim profitima] potroit e neto od toga vika vrijednosti, ali ne moe sve potroiti, jer kad bi to uinila ne bi bilo vie vika vrijednosti za ponovno investiranje. Umjesto da potroe cijeli viak vrijednosti kapitalisti se moraju suzdravati, to znai da moraju akumulirati.04 Sam kapital zahtijeva da kapitalisti odbace uitke i da se to je mogue vie suzdravaju od rasipanja vika vrijednosti na vlastitu potronju. Meutim, to kulturoloko objanjenje moralnosti i suzdravanja samo je simptom stvarnih ekonomskih prepreka koje se postavljaju unutar kapitalistike proizvodnje. S jedne strane, ako hoemo da bude profita, onda radnici moraju proizvesti vie vrijednosti nego to potroe. S druge strane,

192

PUTOVI PROIZVODNJE

ako hoemo da bude akumulacije, kapitalistika klasa i ovisnici o njoj ne mogu potroiti sav taj viak vrijednosti. Ako radnika klasa zajedno s kapitalistikom klasom i ovisnicima o njoj ne mogu stvoriti primjereno trite i kupiti sva proizvedena dobra, onda se ta vrijednost ne moe ostvariti iako je eksploatacija izvrena i viak vrijednosti izvuen.05 Marx dalje ukazuje da se ta granica stalno zaotrava kako rad postaje sve produktivniji. S porastom proizvodnje i konzekventnim porastom u sastavu kapitala, promjenljivi kapital [to jest nadnice plaene radnicima] sainjava sve manji dio ukupne vrijednosti roba. To znai da je mo potronje u radnika sve manja u odnosu na proizvedene robe: to se proizvodnost vie razvija, ona sve vie dolazi u sukob s uskom osnovom na kojoj poivaju odnosi potronje.06 Uska osnova potroake moi koi na taj nain ostvarenje kapitala. Trebamo imati na umu da ta prepreka nema nikakve veze s apsolutnom moi proizvodnje stanovnitva ili njegovom apsolutnom moi potronje [proletarijat bi bez sumnje mogao i elio vie potroiti], ve se ona prije odnosi na relativnu mo potronje stanovnitva unutar kapitalistikih odnosa proizvodnje i reprodukcije. Marx tvrdi da kapital mora proiriti svoje podruje kako bi ostvario viak vrijednosti u proizvodnom procesu i izbjegao pad vrijednost koji proizlazi iz prekomjerne proizvodnje: Preduvjet proizvodnje zasnovane na kapitalu je proizvodnja sve ire sfere kolanja, bilo da se sfera sama izravno iri, ili je unutar nje stvoreno vie toaka kao toaka proizvodnje [str. 407] Mogue je proiriti sferu kolanja pojaanjem postojeih trita unutar kapitalistike sfere putem novih potreba i elja; ali koliina nadnica dostupna radnicima za troenje postavlja strogu prepreku tom proirenju. Alternativno, mogu se stvoriti dodatni potroai ako uvedemo nove segmente stanovnitva u kapitalistiki odnos, ali to ne moe stabilizirati u osnovi nejednaki odnos izmeu ponude i potranje, izmeu stvorene vrijednosti i vrijednosti koju mogu potroiti kapitalisti i proleteri.07 Naprotiv, novi proleteri sami po sebi uvijek e biti nedovoljno trite za vrijednost onoga to proizvode, pa e oni tako samo reproducirati problem na veoj razini.08 Jedino uinkovito rjeenje za kapital je da pogleda izvan sebe i otkrije nekapitalistika trita u kojima e razmijeniti dobra i ostvariti njihovu vrijednost. irenje sfere kolanja izvan kapitalistikoga podruja premjeta destabilizirajuu nejednakost. Rosa Luxemburg razvila je Marxovu analizu problema ostvarenja ali je promijenila naglasak analize. Luxemburg naglaava injenicu da su vanjski potroai qua razliiti-od-kapitalistikih stvarno bitni [str. 365-66] da bi

GRANICE IMPERIJALIZMA

193

kapital ostvario svoj viak vrijednosti kao oznaku ovisnosti kapitala o svome vanjskome. Kapitalizam je prvi tip ekonomije koji ne moe sam postojati, koji treba druge ekonomske sustave kao medij i tlo.09 Kapital je organizam koji ne moe sebe uzdravati ako stalno ne baca pogled preko svojih granica, hranei se svojim vanjskim okoliem. Njegovo vanjsko je bitno. Moda je ta potreba evropskoga kapitala da stalno iri svoju sferu nadzora njegova bolest, ali moda je to i motor koji je doveo Evropu u poloaj svjetske prevlasti u modernoj eri. Moda je zasluga Zapada, ogranienoga na svoj uski Rt Azije, pretpostavlja Fernand Braudel, bila to mu je trebao svijet, to je trebao pokuati sreu izvan vlastitoga praga.10 Kapital od svoga zametka tei prema svjetskoj moi ili u stvari jedinoj svjetskoj moi. Usvajanje vanjskoga Kapital se iri ne samo da bi ispunio potrebu za ostvarenjem i da nae nova trita ve i da udovolji zahtjevima narednoga trenutka u krugu akumulacije, to jest procesa kapitalizacije. Nakon to je viak vrijednosti ostvaren u obliku novca [putem proirenih trita u kapitalistikom domaaju i putem oslonca na nekapitalistika trita], taj se ostvareni viak vrijednosti mora ponovo reinvestirati u proizvodnju, to jest, vratiti u kapital. Kapitalizacija ostvarenoga vika vrijednosti zahtijeva od kapitalista da za naredni krug proizvodnje osigura dodatnu nabavu stalnoga kapitala [sirovine, strojeve i tako dalje] i dodatni promjenljivi kapital [to jest radnu snagu] - a to e kasnije opet zahtijevati jo vee proirenje trita za daljnje ostvarenje. Potraga za dodatnim stalnim kapitalom [osobito novim sirovinama] vue kapital prema onoj vrsti imperijalizma to je obiljeavaju pljaka i kraa. Kapital, tvrdi Rosa Luxemburg, prevre cijeli svijet, on pribavlja svoja sredstva za proizvodnju iz svih uglova zemlje, grabei ih, ako je nuno i silom, iz svih razina civilizacije i iz svih oblika drutva... Kapitalu postaje nuno sve vie raspolagati cijelom zemaljskom kuglom kako bi pribavio neogranieni izbor sredstava za proizvodnju kako u pogledu kvalitete tako i u pogledu kvantitete, kako bi pronaao produktivno uposlenje za viak vrijednosti koji je ostvario.11 U pribavljanju dodatnih sredstava za proizvodnju, kapital se doista oslanja na svoje nekapitalistiko okruenje, ali on ne usvaja okoli - ili bolje reeno, on ne ini nuno okoli kapitalistikim. Vanjsko ostaje vanjsko. Na primjer, zlato i dijamanti mogu se izvlaiti iz Perua i June Afrike ili eerna trska iz Jamajke i Jave savreno dobro iako ta drutva i ta proizvodnja nastavljaju funkcionirati putem nekapitalistikih odnosa.

194

PUTOVI PROIZVODNJE

Pribavljanje dodatnoga promjenljivoga kapitala, uposlenje nove radne snage i stvaranje proletera, nasuprot, podrazumijeva kapitalistiki imperijalizam. Produenje radnoga dana postojeih radnika u kapitalistikom podruju moe, naravno, stvoriti dodatnu radnu snagu, ali postoji granica toga poveanja. Za ostatak te nove radne snage, kapital mora stalno stvarati i upoljavati nove proletere meu nekapitalistikim skupinama i zemljama. Postupna proletarizacija nekapitalistikoga okruenja predstavlja stalno ponovno otvaranje procesa prvobitne akumulacije - pa prema tome i kapitalizaciju samoga nekapitalistikoga okolia. Luxemburg vidi u tome stvarnu povijesnu novinu kapitalistikoga osvajanja: Svi su osvajai slijedili cilj porobljavanja i iskoritavanja zemlje, ali nijednoga nije zanimalo da orobi ljudima njihove proizvodne snage i razori njihovu drutvenu organizaciju.12 U tom procesu kapitalizacije vanjsko je usvojeno. Kapital stoga mora ne samo imati otvorenu razmjenu s nekapitalistikim drutvima ili samo prisvojiti njihovo bogatstvo, on ih mora i preobraziti u sama kapitalistika drutva. To je sredinje mjesto u Rudolf Hilferdingovoj definiciji izvoza kapitala: Pod izvozom kapitala podrazumijevam izvoz vrijednosti kojoj je svrha stvoriti viak vrijednosti vani.13 Izvozi se odnos, drutveni odnos koji e sebe umnoiti. Poput misionara ili vampira, kapital dodiruje ono to je strano i ini ga vlastitim. Buroazija, piu Marx i Engels, prisiljava sve narode, pod prijetnjom nestanka, da usvoje buroaski nain proizvodnje; ona ih prisiljava da u svoju sredinu uvedu ono to ona naziva civilizacijom, tj. da sami postanu buruji. Jednom rijeju, ona stvara svijet na vlastitu sliku i priliku.14 Ekonomskim rjenikom, ta civilizacija i modernizacija znae kapitalizaciju, to jest, ukljuivanje u sve iri krug kapitalistike proizvodnje i akumulacije. Na taj je nain nekapitalistiki okoli [teritorij, drutveni oblici, kulture, proizvodni procesi, radna snaga i tako dalje] formalno podvrgnut kapitalu. Ovdje trebamo imati na umu da evropski kapital ne preoblikuje nekapitalistike teritorije na svoju sliku i priliku, kao da sve postaje homogeno. U stvari, kada su marksistiki kritiari imperijalizma prepoznali procese usvajanja vanjskoga kapitalu, oni su openito podcijenili znaenje neravnomjernoga razvoja i zemljopisne razlike koji su implicitni u tim procesima.15 Svaki se segment nekapitalistikoga okolia preobraava razliito, a svi su organski integrirani u tijelo kapitala koje se iri. Drugim rijeima, razliiti segmenti vanjskoga usvojeni su ne po modelu slinosti ve kao razliiti organi koji zajedno funkcioniraju u jednom koherentnom tijelu.

GRANICE IMPERIJALIZMA

195

Na ovom mjestu moemo shvatiti temeljno protuslovlje kapitalistikoga irenja: oslanjanje kapitala na njegovo vanjsko, na nekapitalistiki okoli, koji zadovoljava potrebu za ostvarenjem vika vrijednosti, sukobljava se s usvajanjem nekapitalistikoga okolia, koji zadovoljava potrebu da se kapitalizira taj ostvareni viak vrijednosti. Povijesno su se ta dva procesa esto dogaala u slijedu. Teritorij i stanovnitvo najprije su postali dostupni kao vanjski za razmjenu i stvaranje kapitala, a zatim su postupno ulazili u podruje prave kapitalistike proizvodnje. Meutim, vano je naglasiti da neki segment okolia, kada je jednom civiliziran, kada je jednom organski ukljuen u novoproirene granice podruja kapitalistike proizvodnje, ne moe vie biti vanjski kao nunost za ostvarenje vika vrijednosti kapitala. U tom smislu kapitalizacija postavlja granicu ostvarenju i obratno; ili bolje reeno, usvajanje protuslovi oslanjanju na vanjskoga. e kapitala mora se utaiti novom krvlju i on mora stalno traiti nove granice. Logiki je pretpostaviti da e doi vrijeme kada e ta dva trenutka kruga akumulacije, ostvarenje i kapitalizacija, doi u izravni sukob i podrivati jedan drugoga. U devetnaestom je stoljeu izgledalo da se polje kapitalistikoga irenja [u materijalnim izvorima, radnoj snazi i tritima] protee u beskonanost, kako u Evropi tako i drugdje. U Marxovo je vrijeme kapitalistika proizvodnja bila samo mali dio globalne proizvodnje. Samo je nekoliko zemalja imalo znaajniju kapitalistiku proizvodnju [Engleska, Francuska i Njemaka], a ak su i te zemlje imale velike segmente nekapitalistike proizvodnje - seosku poljoprivredu, zanatsku proizvodnju i tako dalje. Meutim, Luxemburg tvrdi da e, s obzirom da je zemlja konana, logiki sukob postati stvarno protuslovlje. to nasilnije, nemilosrdnije i temeljitije imperijalizam unitava nekapitalistike civilizacije, on bre potkopava temelje kapitalistike akumulacije. Iako je imperijalizam povijesna metoda za produenje kapitalizma, on je i sigurno sredstvo njegovoga brzoga dokidanja. 16 Ta protuslovna napetost prisutna je tijekom cijeloga razvoja kapitala, ali ona potpuno dolazi na vidjelo na granici, u kriznoj toki - kada se kapital suoava s konanou ovjeanstva i zemlje. U tom smislu veliki imperijalist Cecil Rhodes pojavljuje se kao paradigmatski kapitalist. Prostori zemaljske kugle zatvaraju se a imperijalistiko irenje kapitala suoava se sa svojim granicama. Rhodes, uvijek pustolov, zuri eznutljivo i sa udnjom u zvijezde iznad sebe, i osjea se osujeenim zbog okrutne napasti tih novih granica, koje su tako blizu a opet tako daleko.

196

PUTOVI PROIZVODNJE

Iako marksistiki kritiari esto predstavljaju svoje kritike imperijalizma i kapitalistikog irenja u strogo kvantitativnim, ekonomskim izrazima, njihovi su ulozi prvenstveno politiki. To ne znai da ekonomske izraune [i njihove kritike] ne treba shvaati ozbiljno; to prije znai da ekonomske odnose treba razmotriti onako kako su stvarno oblikovani u povijesnom i drutvenom kontekstu, kao dio politikih odnosa vladanja i prevlasti.17 Najvaniji politiki ulog za te autore u pitanju ekonomske ekspanzije je prikazati nerazdvojni odnos izmeu kapitalizma i imperijalizma. Ako su kapitalizam i imperijalizam bitno povezani, kae njihova logika, onda svaka borba protiv imperijalizma [i ratova, bijede, osiromaenja i porobljavanja to iz njega slijedi] mora biti izravna borba protiv kapitalizma. Bilo koja politika strategija kojoj je cilj reformirati suvremeno oblije kapitalizma da bi ga se uinilo neimperijalistikim uzaludna je i naivna jer sr kapitalistike reprodukcije i akumulacije nuno podrazumijeva imperijalistiku ekspanziju. Kapital se ne moe drugaije ponaati - to je njegova priroda. Ne moemo se suoiti sa zlima imperijalizma a da ne unitimo sam kapitalizam. Izjednaavanje i ukidanje Lenjin je napisao knjigu o imperijalizmu prvenstveno kao sintezu analiza drugih autora kako bi ih pribliio javnosti.18 Meutim Lenjinov tekst sadri i originalne doprinose od kojih je najvaniji taj to je on postavio kritiku imperijalizma na subjektivno stajalite i tako je povezao s Marxovim pojmom revolucionarnoga potencijala krize. Dao nam je kutiju alata, komplet strojeva za proizvodnju antiimperijalistike subjektivnosti. Lenjin esto predstavlja svoje argumente putem polemike. On je svoju analizu imperijalizma oblikovao prvenstveno suprotstavljajui se tezama Rudolfa Hilferdinga i Karla Kautskoga. Meutim, prilikom razvijanja svojih kritika, Lenjin je briljivo razmatrao, a ponekad usvajao kao vlastite, teoretske pretpostavke oba ta autora. Najvanije je to to je Lenjin usvojio Hilferdingovu temeljnu tezu da, kako se kapital iri putem imperijalistike izgradnje svjetskoga trita, tako se pojavljuju sve vee prepreke Ausgleichungu [izjednaavanju] profitnih stopa meu raznim granama i sektorima proizvodnje. Meutim, mirni kapitalistiki razvoj ovisi o tendenciji prema izjednaenim ekonomskim uvjetima: jednake cijene za jednake robe, jednaki profit za jednaki kapital, jednake nadnice i jednaka eksploatacija za jednaki rad i tako dalje. Hilferding je shvaao da imperijalizam - koji strukturira nacije i

GRANICE IMPERIJALIZMA

197

teritorije kapitalistikoga razvoja na sve krui nain i daje vlast nacionalnim monopolima - spreava oblikovanje izjednaene profitne stope pa tako potkopava mogunost uspjenoga kapitalistikoga posredovanja u meunarodnom razvoju.19 U stvari, prevlast monopola na svjetskom tritu i njegova podjela uinila je proces izjednaavanja praktiki nemoguim. Samo ako bi nacionalne centralne banke intervenirale, ili jo bolje, ujedinjena meunarodna banka intervenirala, moglo bi se to protuslovlje, koje nagovjetava kako trgovake tako i prave ratove izjednaiti i ublaiti. Ukratko, Lenjin je usvojio Hilferdingovu tezu da je kapital uao u novu fazu meunarodnoga razvoja odreenoj monopolom i da je to dovelo kako do poveanja protuslovlja tako i do krize izjednaavanja. Meutim on nije prihvatio da bi se utopiju o jedinstvenoj meunarodnoj banci moglo shvatiti ozbiljno i da mirno kapitalistiko ukidanje [Aufhebung] krize moe ikada postati aktualno. Lenjin je smatrao gledite Kautskoga, koji je takoer uzeo kao svoje polazite Hilferdingov rad, jo vie utopijskim i tetnim. Kautsky je u stvari mislio da kapitalizam moe postii stvarno politiko i ekonomsko ujedinjenje svjetskoga trita. Nakon estokih sukoba imperijalizma mogla bi slijediti nova miroljubiva faza kapitalizma, ultraimperijalistika faza. Magnati kapitala mogli bi se ujediniti u jedan jedini svjetski trust i tako zamijeniti konkurenciju i borbu izmeu nacionalnih financijskih kapitala meunarodnim jedinstvenim financijskim kapitalom. On je tvrdio da stoga moemo zamisliti fazu u budunosti u kojoj kapital postie miroljubivo ukljuivanje i rasplet u kojemu bi ne jedinstvena banka ve trine sile i monopoli to ih vie ili manje reguliraju drave mogle nekako uspjeti i odrediti globalno izjednaenje profitne stope.20 Lenjin se slagao s Kautskijevom osnovnom tezom da postoji trend u kapitalistikom razvoju prema meunarodnoj suradnji razliitih nacionalnih financijskih kapitala i mogue prema izgradnji jednoga jedinoga svjetskoga trusta. Ali on je snano prigovarao Kautskome to je viziju miroljubive budunosti upotrijebio da zanijee dinamiku tadanje stvarnosti. Lenjin je stoga odbacio njegovu duboko reakcionarnu elju da otupi protuslovlja tadanjega stanja.21 Revolucionari trebaju djelovati odmah kako bi razrijeili protuslovlja to ih postavlja tadanja imperijalistika organizacija kapitala, ne ekajui da neki miroljubivi ultraimperijalizam stigne u budunosti. Tako je Lenjin, openito usvajajui analitika dostignua tih autora, odbacivao njihova politika stajalita. Iako se potpuno slagao s Hilferdingovom analizom tendencije prema svjetskom tritu kojim vladaju

198

PUTOVI PROIZVODNJE

monopoli, on je poricao da je takav sustav ve na djelu i da bi mogao posredovati i izjednaiti profitnu stopu. On je to poricao ne toliko teoretski koliko politiki. Lenjin je smatrao da e kapitalistiki razvoj u fazi monopola naii na niz protuslovlja i da komunisti moraju djelovati prema njima. Radniki pokret mora se suprotstaviti svakom kapitalistikom pokuaju da organizira uinkovito izjednaenje imperijalistikih profitnih stopa, a zadaa je revolucionarne partije da intervenira i produbi objektivna protuslovlja razvoja. Najvie od svega treba izbjegavati ostvarenje tendencije prema ultraimperijalizmu, koji bi poveao snagu kapitala do udovinih razmjera i na dugo vremena iskljuio mogunost borbe na najprotuslovnijim pa stoga i najslabijim karikama u lancu prevlasti. Lenjin pie, bilo kao nadu ili kao predvianje: Taj se razvoj odvija u takvim okolnostima, takvim tempom, kroz takva protuslovlja, sukobe i prevrate - ne samo ekonomske ve i politike, nacionalne itd. - da e imperijalizam neizbjeno puknuti a kapitalizam se preobraziti u svoju suprotnost mnogo prije nego to se ostvari svjetski trust, prije nego to se dogodi ultraimperijalistiko stapanje nacionalnih financijskih kapitala.22 Lenjinov logiki demar u gornjem tekstu izmeu analitikih razmatranja i politikih stajalita svakako je krivudav. Ipak njegovo rasuivanje bilo je vrlo uinkovito sa subjektivnoga stajalita. Kao to je Ilja Babel rekao, Lenjinova misao ila je uzdu tajanstvene krivulje prave crte koja je vodila analizu stvarnosti radnike klase u nunost njezinoga politikoga angairanja. Lenjin je shvatio prerani element definicije imperijalizma i vidio u subjektivnoj praksi radnike klase ne samo mogue prepreke pravocrtnom rjeenju krize kapitalistikoga ostvarenja [to je i Rosa Luxemburg naglaavala], ve i postojeu i konkretnu mogunost da ta praksa - borbe, pobune i revolucije - razori sam kapitalizam.23 U tom je smislu Lenjin poveo kritiku imperijalizma od teorije do prakse. Od imperijalizma do Imperija Jedan od najznaajnijih vidova Lenjinove analize je njegova kritika imperijalizma kao politikog koncepta. Lenjin je spojio problematiku moderne suverenosti i onu kapitalistikoga razvoja u jedinstvenu kritiku, a isprepliui razne crte kritike mogao je baciti pogled s onu stranu modernosti. Drugim rijeima, putem ponovne politike razrade koncepta imperijalizma, Lenjin je, vie nego ijedan drugi marksist, mogao predvidjeti prijelaz u novu fazu kapitala izvan imperijalizma i utvrditi mjesto [ili u stvari ne-mjesto] nove imperijalne suverenosti.

GRANICE IMPERIJALIZMA

199

Kada je Lenjin prouavao imperijalizam, on je usredsredio svoju pozornost ne samo na rad raznih novijih marksistikih autora ve i na raniji rad Johna Hobsona i njegovu buroasku populistiku inaicu kritike imperijalizma.24 Lenjin je dosta nauio od Hobsona - to je, uzgred reeno, mogao jednako nauiti od njemakih, francuskih ili talijanskih populistikih teoretiara imperijalizma. Osobito je nauio da moderne evropske nacionalne drave koriste imperijalizam da bi izvan vlastitih granica prenijele politika protuslovlja koja nastaju unutar svake pojedinane zemlje. Nacionalna drava trai od imperijalizma da razrijei ili stvarno premjesti klasnu borbu i njezine destabilizirajue uinke. Cecil Rhodes vrlo je jasno izrazio tu funkciju imperijalizma: Moja omiljena zamisao je rjeenje za drutveni problem, tj. da bismo spasili 40,000.000 stanovnika Ujedinjenoga kraljevstva od krvavoga graanskoga rata mi kolonijalni dravnici moramo dobiti nove zemlje da bismo nastanili viak stanovnitva, da bismo pribavili nova trita za robe koje oni proizvode u tvornicama i rudnicima. Imperij je, kao to sam uvijek govorio, pitanje kruha i maslaca. Ako elite sprijeiti graanski rat morate postati imperijalisti.25 Putem imperijalizma moderna drava izvozi klasnu borbu kako bi sauvala poredak i suverenost kod kue. Lenjin je vidio imperijalizam kao strukturalnu fazu u evoluciji moderne drave. On je zamiljao nuan i pravocrtni povijesni napredak od prvih oblika moderne evropske drave do nacionalne drave i onda do imperijalistike drave. U svakoj fazi u tom razvoju drava je morala izmisliti nove naine stvaranja opega konsenzusa, pa je tako imperijalistika drava morala pronai put da ukljui mnotvo i njegove spontane oblike klasne borbe u svoje ideoloke dravne strukture; ona je morala preobraziti mnotvo u narod. Ta je analiza poetno politiko oblikovanje koncepta hegemonije koje e kasnije postati sredinji dio Gramscijeve misli.26 Lenjin je tako protumaio imperijalistiki populizam jednostavno kao drugu inaicu prijedloga suverenosti, kao rjeenje za krizu modernosti. Na temelju takvoga tumaenja imperijalizma kao hegemonistikog elementa suverenosti, Lenjin je mogao objasniti strukturalne uinke i totalitaristike posljedice imperijalistike politike. On je vrlo jasno shvatio centripetalnu dinamiku imperijalizma koja je postupno potkopavala razliku izmeu unutarnjega i vanjskoga u kapitalistikome razvoju. Rosa Luxemburg je svoju kritiku imperijalizma ukorijenila u vanjskom, to jest u otporima koji bi mogli reorganizirati nekapitalistike upotrebne vrijednosti mnotva kako u vladajuim tako i u potinjenim zemljama. Meutim s Lenjinova stajalita to gledite i ta strategija nisu odrivi. Strukturalne

200

PUTOVI PROIZVODNJE

preobrazbe to ih namee imperijalistika politika nastoje ukloniti bilo koju mogunost vanjskoga, bilo u vladajuim bilo u potinjenim zemljama. Kritiku treba smjestiti ne izvan ve unutar krize moderne suverenosti. Lenjin je vjerovao da je krizna toka pristigla s Prvim svjetskim ratom u kojemu je imperijalistika faza moderne suverenosti izravno vodila prema smrtonosnom sukobu nacionalnih drava. Lenjin je naposljetku uoio da su imperijalistika praksa i kolonijalna uprava koja ju je esto provodila postale prepreke za daljnji razvoj kapitala, bez obzira to su imperijalizam i monopolistika faza doista bili izrazi globalnoga irenja kapitala. On je naglaavao injenicu, koju su zabiljeili mnogi kritiari imperijalizma, da se konkurencija, bitna za funkcioniranje i irenje kapitala, nuno smanjuje u imperijalistikoj fazi u srazmjeru prema rastu monopola. Imperijalizam, sa svojim trgovinskim ogranienjima i zatitnim pristojbama, svojim nacionalnim i kolonijalnim teritorijima, stalno postavlja i pojaava vrste granice, koei ili kanalizirajui ekonomske, drutvene i kulturne tijekove. Kao to smo prije vidjeli u kulturnom smislu [dio 2.3], i kao to Luxemburg tvrdi u ekonomskom smislu, imperijalizam u velikoj mjeri poiva na tim vrstim granicama i razlici izmeu vanjskoga i unutarnjega. Imperijalizam u stvari stvara oklop za kapital - ili tonije, u odreenoj toki granice to ih je stvorila imperijalistika praksa ometaju kapitalistiki razvoj i puno ostvarenje svjetskoga trita. Kapital mora naposljetku prevladati imperijalizam i razoriti granice izmeu unutarnjega i vanjskoga. Bilo bi pretjerano rei da, na osnovi te intuicije, Lenjinova analiza imperijalizma i njegove krize vodi izravno prema teoriji Imperija. Ipak, tono je da je njegovo revolucionarno stajalite otkrilo temeljni vor kapitalistikoga razvoja - ili bolje reeno, gordijski vor koji treba presjei. Iako je Lenjinov praktiki i politiki prijedlog za svjetsku revoluciju poraen [a ubrzo emo se usredotoiti na razloge poraza], slina preobrazba koju je on pedvidio bila je ipak nuna. Lenjinova analiza krize imperijalizma imala je istu snagu i nunost koju je imala Machiavellijeva analiza krize srednjovjekovnoga poretka: reakcija je morala biti revolucionarna. Ovo je alternativa implicitna u Lenjinovom radu: ili svjetska komunistika revolucija ili Imperij, a izmeu ta dva izbora postoji duboka analogija. Svesci Kapitala koji nedostaju Da bismo razumjeli prijelaz od imperijalizma prema Imperiju, pored promatranja razvoja samoga kapitala, moramo shvatiti i genealogiju sa

GRANICE IMPERIJALIZMA

201

stajalita klasne borbe. To je stajalite vjerojatno blie stvarnim povijesnim kretanjima. Teorije putova prema imperijalizmu i dalje od njega, meu kojima je najpovlatenija ista kritika dinamike kapitala, esto potcjenjuju mo stvarnoga uinkovitoga motora koji pogoni kapitalistiki razvoj iz njegove najdublje sri: kretanja i borbe proletarijata. Moda je teko prepoznati taj motor jer je esto pod krinkom ideologije drave i vladajuih klasa, ali ak kad se pojavljuje samo blijedo ili povremeno, on je svejedno uinkovit. Povijest ima logike samo kada njom vlada subjektivnost, samo kada [kao to kae Nietzsche] pojava subjektivnosti prerazmjeta djelatne i svrne uzroke u razvoju povijesti. Mo proletarijata sastoji se upravo u tome. Tako dolazimo do osjetljivoga prijelaza na kojemu subjektivnost klasne borbe preobraava imperijalizam u Imperij. U treem dijelu nae knjige mi emo zacrtati genealogiju ekonomskoga poretka Evrope kako bismo otkrili globalnu narav proleterske klasne borbe i njezinu sposobnost da predvidi i prefigurira razvoj kapitala prema ostvarenju svjetskoga trita. Meutim, jo uvijek trebamo utvrditi teoretsku shemu koja nas moe podrati u tom istraivanju. Stare analize imperijalizma tu nee biti dovoljne jer se na kraju zaustavljaju na pragu analize subjektivnosti i radije usredotouju na protuslovlja razvoja kapitala. Mi trebamo utvrditi teoretsku shemu koja postavlja subjektivnost drutvenih kretanja proletarijata na sredinje mjesto u procesima globalizacije i konstituiranja globalnoga poretka. Postoji jedan paradoks u Marxovoj misli koji nam moe osobito rasvijetliti probleme s kojima se ovdje suoavamo. U svom nacrtu kapitala , Marx je planirao tri sveska koja nisu nikada napisana: jednoga o nadnicama, drugoga o dravi i treega o svjetskom tritu.27 Mogli bismo kazati da je svezak o nadnicama, ukoliko je on stvarno trebao biti svezak o onima koji zarauju nadnice, djelomice sadran u Marxovim politikim i povijesnim tekstovima, kao to su osamnaesti brumer , klasna borba u francuskoj i tekstovima o Parikoj komuni.28 Meutim stvari sa svescima o dravi i svjetskom tritu stoje sasvim drukije. Marxove razliite biljeke o tim pitanjima ratrkane su i sasvim nedovoljne; ne postoje ak ni nacrti tih svezaka. Komentari koje je Marx doista davao o konceptu drave usmjereni su manje prema teoretskoj raspravi a vie prema konkretnoj analizi nacionalnih politika: engleskom parlamentarizmu, francuskom bonapartizmu, ruskoj autokraciji i tako dalje. Nacionalna ogranienja tih situacija ine nemoguom opu teoriju. Ustavna obiljeja svake nacionalne drave, po Marxovom miljenju, uvjetovala je razlika u profitnim stopama u raznim nacionalnim ekonomijama zajedno s razlikama u reimima

202

PUTOVI PROIZVODNJE

eksploatacije - ukratko, konkretni procesi valorizacije na raznim nacionalnim mjestima razvoja. Nacionalna drava bila je singularna organizacija ogranienja. U tim uvjetima opa teorija drave mogla je biti samo aleatorna i zamiljena samo u najapstraktnijim crtama. Marxove potekoe u ispisivanju svezaka kapitala o dravi i svjetskom tritu bile su tako temeljito povezane: svezak o dravi ne moe se napisati dok se ne ostvari svjetsko trite. Meutim, Marxovo miljenje bilo je usmjereno prema trenutku kada e se kapitalistika valorizacija i politiki procesi zapovijedanja susresti i ispreplesti na svjetskoj razini. Nacionalna drava igrala je samo efemernu ulogu u njegovu radu. Procesi kapitalistikoga razvoja odreuju valorizaciju i eksploataciju kao funkcije globalnoga sustava proizvodnje, a svaka prepreka koja se pojavljuje na tom terenu moe se prevladati na dugu stazu. Tendencija da se stvori svjetsko trite, pisao je on, izravno je data u samom pojmu kapitala. Svaka granica pojavljuje se kao prepreka koju treba prevladati.29 Marksistika teorija drave moe se napisati samo kada su sve takve vrste granice prevladane i kada se drava i kapital uinkovito podudaraju. Drugim rijeima, slabljenje nacionalne drave u dubokom je smislu potpuno ostvarenje odnosa izmeu drave i kapitala. Kapitalizam samo pobjeuje, kao to kae Fernand Braudel, kada se poistovjeuje s dravom, kada je on drava.30 Danas je konano mogue [ako jo uvijek osjeamo potrebu] napraviti nacrt za Marxova dva sveska koja nedostaju. Ili pak, slijedei duh njegove metode i sabravi sve njegove poglede na dravu i svjetsko trite, mogli bismo pokuati napisati revolucionarnu kritiku Imperija. Analize drave i svjetskoga trita postaju mogue u Imperiju i iz drugog razloga, jer u toj toki u razvoju klasna borba djeluje bez ogranienja na organizaciju moi. Nakon to je dostigao globalnu razinu, kapitalistiki razvoj izravno se suoava s mnotvom, bez posredovanja. Stoga dijalektika, ili u stvari znanost o ogranienju i njegovoj organizaciji, isparava. Klasna borba, gurajui nacionalnu dravu prema njezinom dokinuu i idui tako van granica koje je ona postavila, predlae konstituciju Imperija kao mjesto analize i sukoba. Bez te prepreke, stanje borbe potpuno je otvoreno. Kapital i rad suprotstavljaju se u izravno neprijateljskom obliku. To je temeljni uvjet svake politike teorije komunizma.

GRANICE IMPERIJALIZMA

203

krugovi
Od imperijalizma do Imperija i od nacionalne drave do politike regulacije globalnoga trita: sa stajalita historijskoga materijalizma prisustvujemo kvalitativnom prijelazu u modernoj povijesti. Kada ne moemo primjereno izraziti ogromnu vanost toga prijelaza, ponekad vrlo blijedo definiramo to to se dogaa kao ulazak u postmodernost. Shvaamo slabost te definicije, ali ponekad nam je ona milija od drugih jer postmodernost barem oznauje epohalnu promjenu u suvremenoj povijesti.01 Meutim, izgleda da drugi autori podcjenjuju razliitost naega stanja i vraaju analizu u kategorije ciklikoga shvaanja povijesne evolucije. Po njihovom miljenju, ono to mi danas proivljavamo samo bi bila jo jedna faza u redovito ponavljanim krugovima oblika ekonomskoga razvoja ili oblika vlasti. Poznate su nam brojne teorije o povijesnim krugovima, poevi od onih koje se tiu oblika vlasti to smo ih naslijedili od grko-rimske starine do onih o ciklikom razvoju i propasti civilizacije u autora iz dvadesetoga stoljea poput Oswalda Spenglera i Josa Ortege y Gasseta. Postoje, naravno, ogromne razlike izmeu Platonove ciklike ocjene oblika vlasti i Polibijeve obrane Rimskoga Carstva, ili izmeu Spenglerove nacistike ideologije i snanog historicizma Fernanda Braudela. Meutim, mi smatramo cijeli taj nain rasuivanja potpuno neprimjerenim jer izgleda kako se svaka teorija krugova izruguje injenici da je povijest proizvod ljudske akcije tako to namee objektivni zakon koji vlada namjerama i otporima, porazima i pobjedama, radostima i patnjama ljudskih bia. Ili, to je jo gore, ona prikazuje ljudske radnje kao plesae u ritmu ciklikih struktura. Giovanni Arrighi usvojio je metodologiju dugih krugova da bi napisao bogatu i fascinantnu analizu dugoga dvadesetoga stoljea.02 Ta knjiga prvenstveno nastoji shvatiti kako je kriza hegemonije i akumulacije Sjedinjenih Drava u 1970-im godinama [simbolizirana na primjer odvajanjem dolara od zlatnog standarda 1971. i porazom amerike vojske u Vijetnamu] temeljna prekretnica u povijesti svjetskoga kapitalizma. Meutim, ako hoemo pristupiti suvremenom prijelazu, vjeruje Arrighi, trebamo se vratiti unazad i smjestiti tu krizu u dugu povijest krugova kapitalistike akumulacije. Slijedei metodologiju Fernanda Braudela, Arrighi gradi ogromnu povijesnu i analitiku aparaturu etiriju velikih sustavnih krugova kapitalistike akumulacije, etiriju dugih stoljea, koja smjeta Sjedinjene Drave u red nakon enoveana, Nizozemaca i Britanaca. Ta povijesna perspektiva vodi Arrighija prema tvrdnji kako se sve vraa, ili

204

PUTOVI PROIZVODNJE

konkretno kako se kapitalizam uvijek vraa. Prema tome kriza iz 1970-ih nije nita novo. Ono to se danas dogodilo kapitalistikom sustavu predvoenom Sjedinjenim Dravama dogodilo se Britancima stotinu godina ranije, Nizozemcima prije njih i jo ranije enoveanima. Kriza je oznaila prijelaz, koji je prekretnica u svakom sustavnom krugu akumulacije, od prve faze materijalnoga irenja [investiranja u proizvodnju] do druge faze financijskoga irenja [ukljuujui spekulaciju]. Taj prijelaz prema financijskom irenju, za koji Arrighi tvrdi da obiljeava ekonomiju SAD-a od ranih 1980-ih, uvijek ima jesensko obiljeje; on najavljuje kraj kruga. On konkretno oznauje kraj hegemonije SAD-a nad svjetskim kapitalistikim sustavom, jer kraj svakoga velikoga kruga uvijek oznauje zemljopisnu promjenu u epicentru sustavnih procesa akumulacije kapitala. Promjene te vrste, pie on, dogodile su se u svim krizama i financijskim irenjima koji su oznaavali prijelaz iz jednoga sustavnoga kruga u drugi. 03 Arrighi tvrdi da su Sjedinjene Drave predale lu Japanu da vodi idui novi krug kapitalistike akumulacije. Ne zanima nas rasprava o tome je li ili nije Arrighi u pravu kada izlae tu hipotezu o propadanju Sjedinjenih Drava i usponu Japana. Vie nas zanima to to je u kontekstu Arrighijevog ciklikog argumentiranja nemogue pronai rascjep u sustavu, paradigmu promjene, neki dogaaj. Doista, sve se mora uvijek vratiti, a povijest kapitalizma tako postaje vjeni povratak istoga. Na kraju, takva ciklika analiza prikriva motor procesa krize i restrukturiranja. Iako je sam Arrighi temeljito istraio stanja i kretanja radnike klase diljem svijeta, u kontekstu te knjige, i pod teretom njezine povijesne aparature, izgleda kao da je kriza iz 1970-ih bila jednostavno dio objektivnih i neizbjenih krugova kapitalistike akumulacije, a ne rezultat proleterskoga i protukapitalistikoga napada kako u vladajuim tako i u potinjenim zemljama. Akumulacija tih borbi bila je motor krize i one su odredile naine i prirodu kapitalistikoga restrukturiranja. Meutim, mogunosti dananjega rascjepa mnogo su vanije od bilo koje povijesne rasprave o krizi iz 1970-ih. Promatrajui transnacionalne mree proizvodnje, krugove svjetskoga trita i globalne strukture kapitalistike vladavine, moramo prepoznati gdje se nalazi potencijal za rascjep i motor za budunost koja nije jednostavno osuena da ponavlja prole krugove kapitalizma.

3.2 MOGUNOST DISCIPLINARNOG VLADANJA

Izgleda politiki nemogue da kapitalistika demokracija organizira potronju na potrebnoj razini i da uini veliki eksperiment koji bi dokazao moju tezu - osim u ratnim uvjetima. john maynard keynes, 29. srpnja 1942. Stari imperijalizam - eksploatacija radi profita stranaca - nema mjesta u naim planovima. predsjednik harry s. truman, 20. sijenja 1949.

Prvi vei val marksistikih teoretskih analiza imperijalizma vrtio se oko razdoblja Prvoga svjetskoga rata. To je razdoblje bilo i poetak nekih dubokih promjena u svjetskom kapitalistikom sustavu. Bilo je jasno da se nakon Sovjetske revolucije iz 1917. i prvoga velikoga meuimperijalistikoga rata kapitalistiki razvoj ne moe nastaviti kao prije. Postojao je, kao to smo rekli, jasan izbor: ili svjetska komunistika revolucija ili preobrazba kapitalistikoga imperijalizma u Imperij. Kapital je morao odgovoriti na taj izazov, ali uvjeti diljem svijeta nisu bili vrlo povoljni. Nered kapitalistikoga razvoja u imperijalistikim zemljama dosegao je svoj vrhunac u 1920-im godinama. Rast i koncentracija industrijske proizvodnje, koje je rat doveo do krajnjih granica, nastavili su se ubrzanim korakom u vladajuim kapitalistikim zemljama, a irenje tejlorizma omoguavalo je sve vee razine proizvodnosti. Meutim ta racionalna organizacija rada nije vodila prema racionalnoj organizaciji trita, ve je umjesto toga samo poveala njihovu anarhiju. Sustavi nadnica u vladajuim zemljama postajali su sve stroi prema Fordovom modelu. vrsti sustavi visokih nadnica djelomice su funkcionirali kao odgovor na prijetnju stvorenu Oktobarskom revolucijom, kao cjepivo protiv irenja komunistike bolesti. U meuvremenu kolonijalna ekspanzija

206

PUTOVI PROIZVODNJE

nesmanjeno se nastavljala dok su pobjednici dijelili ratni plijen njemakih, austrijskih i turskih teritorija ispod prljavih plahta Lige naroda. Ovaj spoj imbenika nalazi se u pozadini velike ekonomske krize iz 1929. - kriza kapitalistikoga pretjeranoga investiranja i proleterske premale potronje u vladajuim kapitalistikim zemljama.01 Kada je Crni petak na Wall Streetu slubeno obznanio da je kriza otvorena, vladari su se morali suoiti s opim problemima kapitalistikoga sustava i potraiti rjeenje, ako je ono jo bilo mogue. Ono to su oni morali uiniti u Versaillesu tijekom mirovnih pregovora - baviti se uzrocima meuimperijalistikoga rata a ne jednostavno kazniti gubitnike02 - sada su trebali uiniti unutar svake pojedine zemlje. Kapitalizam se morao radikalno preobraziti. Meutim, vlade velikih imperijalistikih zemlja nisu to bile sposobne postii. U Velikoj Britaniji i Francuskoj, reforma se stvarno nije ni dogodila, a nekoliko pokuaja zapelo je na konzervativnoj reakciji. U Italiji i Njemakoj, projekt restrukturiranja kapitalistikih odnosa razvio se kasnije u nacizam i faizam.03 I u Japanu je kapitalistiki rast poprimio oblik militarizma i imperijalizma.04 Jedino je u Sjedinjenim Dravama kapitalistika reforma imala uinka u obliku demokratskoga New Deala. New Deal predstavljao je stvarni otklon od prethodnih oblika buroaskog ureenja ekonomskoga razvoja. Za nau analizu, vanost New Deal treba procijeniti ne samo u smislu njegove sposobnosti da restrukturira odnose u proizvodnji i moi unutar jedne jedine vodee kapitalistike zemlje ve takoer, iznad svega, u smislu njegovih uinaka po cijelome svijetu - uinaka koji nisu bili izravni i otvoreni ali su svejedno bili duboki. S New Dealom je stvarni proces prevladavanja imperijalizma poeo uzimati maha. New Deal za svijet U Sjedinjenim je Dravama jaka politika subjektivnost, kako meu pukom tako i elitom, podravala New Deal. Populistike crte amerikoga progresivizma koje su trajale od poetka stoljea slile su se u akcijski program Franklin Delano Roosevelta. Mogli bismo s pravom rei da je FDR razrijeio protuslovlja amerikoga progresivizma stvorivi sintezu amerike imperijalistike vokacije i reformistikoga kapitalizma to su ga predstavljali Theodore Roosevelt i Woodrow Wilson.05 Ta subjektivnost bila je pogonska snaga koja je preobrazila ameriki kapitalizam i obnovila drutvo SAD-a u tom procesu. Drava je postala ne samo posrednik u sukobima ve i motor drutvenoga kretanja. Preobrazba dravne pravne strukture pokrenula je proceduralne mehanizme koji su omoguili snanije sudjelovanje iroke

MOGUNOST DISCIPLINARNOG VLADANJA

207

pluralnosti drutvenih snaga. Drava je preuzela sredinju ulogu i u ekonomskoj regulativi jer se kejnzijanizam primjenjivao u radnoj i monetarnoj politici. Te su reforme gurnule kapitalizam SAD-a prema naprijed i on se razvio u reim visokih nadnica, visoke potronje ali i visokih protuslovlja. Iz toga je razvoja proizalo trojstvo koje e sainjavati modernu dravu blagostanja: tejlorizam u organizaciji rada, fordizam u reimu nadnica i kejnzijanizam u makroekonomskom ureenju drutva.06 Nije to bila drava blagostanja kao proizvod ekonomske i drutvene politike koja je spojila javnu skrb i imperijalistike inicijative, kao to je bio sluaj u Evropi, ve ona koja je ustoliila drutvene odnose u njihovoj cjelini, nameui reim discipline popraen veim sudjelovanjem u procesima akumulacije. Bio je to kapitalizam koji je elio biti transparentan, i koji je ureivala drava sa svojim liberalnim planiranjem. Trebamo naglasiti da je naa odbrana Rooseveltove drave blagostanja u ovom odlomku poneto pretjerana kako bismo prikazali nau sredinju tezu: da je model New Deala [koji je odgovarao na krizu zajedniku svim vodeim kapitalistikim dravama nakon Prvog svjetskog rata] bio prvi primjer jake subjektivnosti koja je ukazivala u smjeru Imperija. New Deal proizveo je najvii oblik disciplinarne vlasti. Kada govorimo o disciplinarnoj vlasti, ne ukazujemo jednostavno na pravne i politike oblike koji je organiziraju. Prvenstveno ukazujemo na injenicu da je u disciplinarnom drutvu, cijelo drutvo, sa svim svojim proizvodnim i reproduktivnim oblicima, obuhvaeno pod zapovijedanjem kapitala i drave, te da kriteriji kapitalistike proizvodnje tee postepeno, ali u nezaustavljivom kontinuitetu, ovladati drutvom. Disciplinarno drutvo stoga je drutvotvornica.07 Disciplinarnost je istovremeno oblik proizvodnje i oblik vlasti tako da se disciplinarna proizvodnja i disciplinarno drutvo potpuno podudaraju. U toj novoj tvornici-drutvu, proizvodne subjektivnosti oblikuju se kao jednodimenzionalne funkcije ekonomskoga razvoja. Pojave, strukture i hijerarhije podjele drutvenog rada postaju sve rasprostranjenije i tonije odreene kako drava sve vie upija civilno drutvo: nova pravila potinjavanja i disciplinarnih kapitalistikih reima proiruju se po cijelom drutvenom terenu.08 Upravo kada disciplinarni reim doe na svoju najviu razinu i u najpotpuniju primjenu, on se otkriva kao krajnja granica drutvenoga ureenja, drutvo u procesu prevladavanja samoga sebe. Tome je svakako velikim dijelom doprinio motor u pozadini toga procesa, subjektivna dinamika otpora i pobune, kojoj emo se vratiti u sljedeem dijelu.

208

PUTOVI PROIZVODNJE

Prema tome model New Deala bio je ponajprije razvoj svojstven politici SAD-a, odgovor na domau ekonomsku krizu, ali bila je to zastava to ju je vojska SAD-a visoko uzdizala za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Postoje nekoliko objanjenja zato su Sjedinjene Drave ule u rat. Roosevelt je uvijek tvrdio da ga je dinamika meunarodne politike nevoljko u to uvukla. Keynes i ekonomisti mislili su, naprotiv, da su potrebe New Deala suoenoga kao to je bio 1937. s novom vrstom krize, politikim pritiskom radnikih zahtjeva - prisilile vladu SAD-a da izabere put rata. Suoavajui se s meunarodnom borbom za novu raspodjelu svjetskoga trita, Sjedinjene Drave nisu mogle izbjei rat, osobito zbog toga to je s New Dealom ekonomija SAD-a ula u drugu ekspanzivnu fazu. U jednom i drugom sluaju, ulazak SAD-a u Drugi svjetski rat nerazdvojno je povezao New Deal s krizom evropskih imperijalizama i projicirao New Deal na pozornicu svjetske vlade kao alternativu, ogledni model. Od toga trenutka uinci reformi New Deala osjetit e se po cijelom globalnom terenu. U poveerje rata mnogi su vidjeli New Deal kao jedini prijelaz prema globalnom oporavku [pod miroljubivim silama hegemonije SAD-a]. Kao to je jedan ameriki komentator pisao, Jedino New Deal za svijet, dalekoseniji i dosljedniji od naega kolebljivoga New Deala, moe sprijeiti dolazak Treega svjetskoga rata.09 Projekti ekonomske obnove provedeni nakon Drugog svjetskog rata doista su nametnuli svim vodeim kapitalistikim zemljama, kako pobjednikim Saveznicima tako i poraenim silama, privrenost ekspanzivnom modelu disciplinarnoga drutva prema modelu to ga je izgradio New Deal. Tako su se prijanji evropski i japanski oblici javne pomoi zasnovane na dravi i razvoj korporativne drave [kako u liberalnim tako i u nacional-socijalistikim oblicima] bitno preobrazili. Rodila se socijalna drava, ili stvarno globalna disciplinarna drava, koja je ire i dublje uzela u obzir ivotne krugove stanovnitva, usmjerujui njihovu proizvodnju i reprodukciju prema shemi kolektivnoga pogaanja odreenoga stabilnim monetarnim reimom. Proirenjem hegemonije SAD-a dolar je postao kralj. Dolarska inicijativa [putem Marshallova plana u Evropi i ekonomske obnove u Japanu] bila je neminovan prijelaz prema poslijeratnoj obnovi; utvrivanje dolarske hegemonije [putem sporazuma iz Bretton Woodsa] bilo je povezano sa stabilnou svih standarda vrijednosti; a vojna mo SAD-a odredila je krajnje vrenje suverenosti u pogledu svake vodee i potinjene kapitalistike zemlje. Taj se model irio i usavravao sve do 1960-ih. Bilo je to Zlatno doba reforme kapitalizma prema New Dealu na svjetskoj razini.10

MOGUNOST DISCIPLINARNOG VLADANJA

209

Dekolonizacija, decentralizacija i disciplina Imperijalistika politika vodeih kapitalistikih zemalja preobrazila se u poslijeratnom razdoblju kao ishod projekta ekonomske i drutvene reforme pod hegemonijom SAD-a. Odreena je i organizirana nova globalna pozornica prvenstveno oko tri mehanizma ili aparature: 1| procesa dekolonizacije koji je postupno preuredio svjetsko trite po hijerarhijskim crtama to su se granale iz Sjedinjenih Drava; 2| postupne decentralizacije proizvodnje; i 3| izgradnje okvira meunarodnih odnosa koji je irio po cijeloj zemaljskoj kugli disciplinarni proizvodni reim i disciplinarno drutvo u njegovim uzastopnim evolucijama. Svaki od tih vidova predstavlja korak u evoluciji od imperijalizma prema Imperiju. Dekolonizacija, prvi mehanizam, bio je svakako gorak i okrutan proces. Ve smo se ukratko s njim bavili u dijelu 2.3 i vidjeli smo njegova grevita kretanja sa stajalita koloniziranih u njihovoj borbi. Na ovom mjestu moramo smjestiti u povijesne okvire taj proces sa stajalita vladajuih sila. Pobjednike sile potpuno su, naravno, razgradile i usvojile kolonijalne teritorije poraene Njemake, Italije i Japana. Meutim u to vrijeme i kolonijalni projekti pobjednika [Britanije, Francuske, Belgije i Nizozemske] nali su se na mrtvoj toki.11 Pored toga to su se suoile s rastuim oslobodilakim pokretima u kolonijama, pogodila ih je i bipolarna podjela izmeu Sjedinjenih Drava i Sovjetskog saveza. Porok hladnoga rata zgrabio je u svoje ralje i protukolonijalne pokrete, a ti pokreti koji su se prije usredotoili na svoju neovisnost bili su prisiljeni pregovarati izmeu dva tabora.12 Ono to je Truman rekao 1947. za vrijeme grke krize ostalo je tono za protukolonijalne i postkolonijalne sile tijekom hladnoga rata: U sadanjem trenutku svjetske povijesti skoro svaka nacija mora izabrati izmeu alternativnih naina ivota.13 Nunost da se izabere globalni protivnik i da se svrsta iza jednoga od dva modela meunarodnoga poretka tako je prekinula pravocrtnu putanju dekolonizacije. Sjedinjene Drave, koje su uglavnom bile naklonjene dekolonizaciji, bile su prisiljene nunou hladnoga rata i porazom starih imperijalizama da preuzmu vodeu ulogu meunarodnoga uvara kapitalizma i stoga dvosmislenoga nasljednika starih kolonizatora. Tako su dekolonizaciju iskrivili i skrenuli kako protukolonijalni subjekti tako i Sjedinjene Drave. Sjedinjene Drave naslijedile su globalni poredak, ali takav kojega su oblici vladavine bili u sukobu s njihovim ustavnim projektom, njihovim imperijalnim oblikom suverenosti. Rat u Vijetnamu bila je konana epizoda dvosmislenog nasljedstva Sjedinjenih Drava i njihovog

210

PUTOVI PROIZVODNJE

preuzimanja imperijalistikoga ogrtaa, a on je predstavljao i rizik da se zakoi bilo koje mogue otvaranje imperijalne nove granice [vidi dio 2.5]. Ta faza bila je posljednja prepreka sazrijevanju novoga imperijalnoga plana, koji e se kasnije ostvariti na pepelu starih imperijalizama. Svjetsko trite organiziralo se malo pomalo nakon Vijetnamskog rata. To je svjetsko trite razorilo vrste granice i hijerarhijske postupke evropskih imperijalizama. Drugim rijeima, zavretak dekolonizacijskoga procesa naznaio je dolazak nove svjetske hijerarhizacije odnosa prevlasti - a kljuevi su leali vrsto u rukama Sjedinjenih Drava. Gorka i okrutna povijest prvoga razdoblja dekolonizacije prela je u drugu fazu u kojoj je zapovjedna vojska iskazivala svoju mo manje putem vojnoga arsenala a vie putem dolara. To je bio ogroman korak naprijed prema izgradnji Imperija. Proces decentralizacije mjesta i tijekova proizvodnje odreuje drugi mehanizam.14 I tu, kao i u dekolonizaciji, dvije faze dijele poslijeratno razdoblje. Prva, neokolonijalna faza znaila je nastavak starih hijerarhijskih imperijalistikih postupaka i odravanje ako ne i produbljenje mehanizama nejednake razmjene izmeu potinjenih regija i vladajuih nacionalnih drava. Meutim, prvo razdoblje bila je kratka prijelazna faza i, u stvari, u luku od dvadeset godina pozornica se radikalno promijenila. Transnacionalne korporacije poele su snano provoditi svoje aktivnosti po cijeloj zemaljskoj kugli, u svakom uglu planete. One su postale glavni motor ekonomske i politike preobrazbe postkolonijalnih zemalja i potinjenih regija. Sluile su na prvom mjestu za prijenos tehnologije koja je bila bitna za izgradnju nove proizvodne osi potinjenih zemalja; drugo, one su mobilizirale radnu snagu i mjesne proizvodne kapacitete u tim zemljama; i konano, transnacionalne tvrtke skupljale su tijekove bogatstva koji su poeli kruiti na proirenoj osnovi po cijeloj zemaljskoj kugli. Ti viestruki tijekovi poeli su se slijevati najvie prema Sjedinjenim Dravama, koje su jamile i usklaivale, kada nisu s njima izravno zapovijedale, kretanja i operacije transnacionalnih tvrtki. Bila je to odluna bitna faza Imperija. Aktivnosti transnacionalnih korporacija otrgnuli su iz moi vladajuih nacionalnih drava posredovanje i izjednaavanje profitnih stopa. Nadalje, kapitalistiki interesi vezani za nove postkolonijalne nacionalne drave, koje se nisu ni suprotstavljale uplitanju transnacionalnih tvrtki, razvijali su se na njihovom terenu i bili su skloni potpasti pod njihov nadzor. Nove regionalne ekonomije i nova globalna podjela rada poele su se nazirati putem decentralizacije proizvodnih tijekova.15 Jo nije bilo globalnoga poretka, ali oblikovao se neki poredak.

MOGUNOST DISCIPLINARNOG VLADANJA

211

Zajedno s procesom dekolonijalizacije i decentralizacijom tijekova, trei mehanizam sastojao se u irenju disciplinarnih oblika proizvodnje i vlasti diljem svijeta. Taj je proces bio vrlo dvosmislen. U postkolonijalnim zemljama, disciplina je zahtijevala u prvom redu preobrazbu masovne puke mobilizacije za osloboenje u mobilizaciju za proizvodnju. Seljaci diljem svijeta istrgnuti su iz svojih polja i sela i baeni u talionicu svjetske proizvodnje.16 Ideoloki model to su ga projicirale vladajue zemlje [osobito Sjedinjene Drave] sastojao se od fordistikog reima nadnica, tajloristikih metoda organizacije rada i moderne drave blagostanja koja e biti pokrovitelj i zatitnik. Kapital je sanjao da e taj model omoguiti u budunosti da se svaki radnik na svijetu, dovoljno discipliniran, moe razmijeniti u globalnom proizvodnom procesu - globalnom drutvu-tvornici i globalnom fordizmu. Visoke nadnice fordistikoga reima i popratna dravna pomo postavljene su kao nagrade radnicima za njihovo prihvaanje discipline, za ulazak u globalnu tvornicu. Meutim, trebamo naglasiti da ti konkretni odnosi u proizvodnji, koji su se razvili u vladajuim zemljama, nisu nikada ostvareni u istom obliku u potinjenim regijama globalne ekonomije. Reim visokih nadnica koji obiljeava fordizam i iroka drutvena potpora koja obiljeava dravu blagostanja ostvarili su se samo u djelominim oblicima i za ogranieni dio stanovnitva u potinjenim kapitalistikim zemljama. Meutim sve se to i nije trebalo ostvariti; obeanje o tome posluilo je kao ideoloka mrkva da bi se osigurao dovoljan konsenzus za projekt modernizacije. Prava bit toga napora, pravi zalet prema modernosti, koja je u stvari postignuta, bilo je irenje disciplinarnoga reima diljem drutvenih sfera proizvodnje i reprodukcije. Voe socijalistikih drava slagale su se u biti s tim disciplinarnim projektom. Maovi projekti modernizacije nadmaili su Lenjinovo oduevljenje za tejlorizam.17 Slubeni socijalistiki recept za dekolonizaciju takoer je slijedio bitnu logiku to su je diktirale kapitalistike transnacionalne tvrtke i meunarodne agencije: svaka postkolonijalna vlada mora stvoriti radnu snagu primjerenu disciplinarnom reimu. Brojni socijalistiki ekonomisti [osobito oni koji su bili u prilici da planiraju ekonomije zemalja to su skoro osloboene od kolonijalizma] tvrdili su da je industrijalizacija neminovan prijelaz prema razvoju 18 i nabrajali su koristi od proirenja perifernih fordistikih ekonomija.19 Te su koristi bile doista iluzija a iluzija nije dugo trajala, ali to nije moglo znaajnije promijeniti hod tih postkolonijalnih zemalja po putu modernizacije i disciplinarnosti. Izgledalo je da je to jedini put to se pred njima otvara.20 Disciplinarnost je bila posvuda pravilo.

212

PUTOVI PROIZVODNJE

Ta tri mehanizma - dekolonizacija, decentralizacija proizvodnje i disciplinarnost - obiljeavaju imperijalnu mo New Deala, i pokazuju koliko se daleko on odmaknuo od stare prakse imperijalizma. Svakako da izvorni stvoritelji politike New Deala u Sjedinjenim Dravama 1930-ih godina nisu mogli zamisliti tako iroku primjenu njihovih zamisli, ali ve 1940-ih, usred rata, svjetski voe poele su shvaati njegovu ulogu i mo u uspostavljanju globalnoga ekonomskoga i politikoga poretka. U vrijeme svoje inauguracije Harry Truman shvatio je da naposljetku stari imperijalizam evropskoga stila ne moe biti dio njegovih planova. Ne, nova era imala je neto drugo u ladici. U modernost i iz nje Hladni rat vladao je globalnom pozornicom tijekom razdoblja dekolonizacije i decentralizacije, ali s dananjega motrita imamo utisak da je njegova uloga bila doista drugorazredna. Iako su zrcalne suprotnosti hladnoga rata guile kako imperijalni projekt SAD-a tako i staljinistiki projekt socijalistike modernizacije, one su stvarno bile manje vani elementi cijeloga procesa. Doista vaan element, kojega vanost nadilazi povijest hladnoga rata, bila je divovska preobrazba Treega svijeta pod krinkom modernizacije i razvoja. U krajnjoj analizi, taj je projekt bio relativno neovisan od dinamike i ogranienja hladnoga rata, pa bismo mogli gotovo tvrditi, post factum, da je u Treem svijetu konkurencija izmeu dva svjetska mona bloka ubrzala procese osloboenja. Svakako je tono da su elite Treega svijeta koje su vodile antikolonijalne i antiimperijalistike borbe tijekom toga razdoblja bile ideoloki povezane s jednom ili drugom stranom razdjelnice hladnoga rata, a u oba sluaja one su odredile masovni projekt osloboenja u smislu modernizacije i razvoja. Meutim za nas, koji stojimo na krajnjoj granici modernosti, nije teko prepoznati tragini nedostatak perspektive u prijelazu od osloboenja u modernizaciju. Mit modernosti - pa tako i suverenosti, nacije, disciplinarnoga modela i tako dalje - bio je praktiki iskljuiva ideologija elita, ali to ovdje nije najvaniji imbenik. Revolucionarni procesi osloboenja koje je odredilo mnotvo u stvari su ili van ideologije modernizacije i pri tome otkrili ogromnu novu proizvodnju subjektivnosti. Ta se subjektivnost nije mogla ukljuiti u bipolarni odnos SAD-SSSR, niti u dva konkurentna reima, koja su oba samo reproducirala moderne modalnosti prevlasti. Kada su se Nehru, Sukarno i u En Laj sastali na Bandunkoj konferenciji 1955. ili kada se je oblikovao po

MOGUNOST DISCIPLINARNOG VLADANJA

213

prvi put pokret nesvrstanosti 1960-ih godina, nije toliko dola do izraaja velika bijeda njihovih naroda niti nada da e oni ponoviti slavu modernosti ve prije ogroman potencijal koji su proizveli sami potinjeni narodi.21 To nesvrstano stajalite otkrilo je prvi bljesak nove i ope elje. Pitanje to uiniti nakon osloboenja a da se ne doe pod vlast jednoga ili drugoga tabora ostalo je bez odgovora. Nasuprot tome, jasan i pun potencijal bile su subjektivnosti koje su teile izvan modernosti. Utopijska slika sovjetske i kineske revolucije kao alternativa za razvoj iezla je kada te revolucije nisu vie mogle ii naprijed, ili pak kada nisu mogle pronai prijelaz da izau iz modernosti. Razvojni model SAD-a izgledao im je jednako zatvoren, jer su tijekom cijeloga poslijeratnoga razdoblja Sjedinjene Drave sebe predstavljale vie kao redarstvenu silu starih imperijalizama a manje kao agensa nove nade. Borba potinjenih naroda za njihovo osloboenje ostala je eksplozivna i neukrotiva mjeavina. Krajem 1960-ih, oslobodilake borbe, kojih se utjecaj osjetio na svakoj stopi svjetskoga prostora, poprimile su snagu, pokretljivost i opipljivost oblika koji su potisnuli projekt kapitalistike modernizacije [kako pod njegovim liberalnim tako i socijalistikim krinkama] vani na otvoreno more, gdje je on izgubio svoj temelj. Iza fasade bipolarne razdjelnice SAD-SSSR mogao se razaznati jedan jedini disciplinarni model, a nasuprot tom modelu ogromni borbeni pokreti, u oblicima koji su bili vie ili manje dvosmisleni, vie ili manje mistificirani, ali ipak stvarni. Ogromna nova subjektivnost upuivala je na paradigmu promjene i inila je nunom. U toj toki postala je oigledna neprimjerenost teorije i prakse moderne suverenosti. U 1960-im i 1970-im godinama - iako je model disciplinarne modernizacije prevladavao u cijelom svijetu i iako je politika drave blagostanja to su je pokrenule vladajue zemlje postala nezaustavljiva, a naivno su je pozdravljali i voe i u potinjenim zemljama, pa ak i u tom novom svijetu komunikacijskih medija i mrea - mehanizmi moderne suverenosti nisu vie bili dovoljni da vladaju novim subjektivnostima. Ovdje moramo naglasiti da isto kao to je paradigma moderne suverenosti izgubila svoju uinkovitost tako su i klasine teorije imperijalizma i antiimperijalizma izgubile bilo koju mo objanjenja koju su imale. Openito, kada su te teorije zamislile prevladavanje imperijalizma, one su to vidjele kao proces koje e ii u savrenom kontinuitetu s paradigmom modernizacije i moderne suverenosti. Meutim, dogodilo se upravo suprotno. Masovne subjektivnosti, stanovnitvo, potlaene klase poele su preobraavati procese modernizacije im su u njih ule, te su otile dalje od njih. Borbe za

214

PUTOVI PROIZVODNJE

osloboenje, u samom trenutku kada su se smjestile u svjetsko trite i njemu se potinile, prepoznale su nedovoljan i tragian kamen temeljac moderne suverenosti. Eksploatacija i prevlast nisu se vie mogle nametnuti u svojim modernim oblicima. Kada su te ogromne nove subjektivne snage izile iz kolonizacije i dostigle modernost, shvatile su da prvenstvena zadaa nije ui u modernost ve iz nje izai. Prema novoj globalnoj paradigmi Promijenila se paradigma u svjetskom ekonomskom i politikom poretku. Vaan element toga prijelaza bila je injenica da je svjetsko trite kao struktura hijerarhije i zapovijedanja postalo vanije i odlunije u svim zonama i regijama u kojima su prije djelovali stari imperijalizmi. Svjetsko trite poelo se pojavljivati kao teite aparature koja je mogla ureivati globalne mree kolanja. To se stapanje jo uvijek dogaalo na formalnoj razini. Procesi koji su se pojavili na konfliktnom terenu borbi za osloboenje i sve irih kapitalistikih kolanja nisu bili nuno ili odmah sukladni s novim strukturama svjetskoga trita. Integracija se ostvarivala nejednako i razliitim tempom. U razliitim regijama a esto i unutar iste regije, postojali su jedni uz druge razni oblici rada i proizvodnje, kao i razni reimi drutvene reprodukcije. Ono to je moglo izgledati kao koherentna sredinja os restrukturiranja globalne proizvodnje razbilo se u tisue djelia i proces sjedinjenja posvuda se razliito osjeao. Daleko od toga da je bio jednodimenzionalan, proces restrukturiranja i jedinstvenoga zapovijedanja proizvodnjom bio je u stvari eksplozija bezbrojnih razliitih proizvodnih sustava. Procesi ujedinjenja svjetskoga trita djelovali su paradoksalno putem razliitosti i raznolikosti, ali tendencija prema ujedinjenju bila je svejedno stvarna. Nekoliko vanih uinaka proizlazi iz te tendencije prema ujedinjenju svjetskoga trita. S jedne strane, iroka rasprostranjenost disciplinarnoga modela organizacije rada i drutva proizalog iz vladajuih regija proizvela je u ostatku svijeta udan uinak blizine istovremeno ga privlaei i izolirajui u geto. To jest, borbe za osloboenje izale su kao pobjednici ali svejedno osuene na geto svjetskoga trita - prostrani geto s neodreenim granicama, sirotinjsko predgrae, favela. S druge strane, veliki dio stanovnitva doivio je emancipaciju nadnica kao ishod tih procesa. Emancipacija nadnica znaila je ulazak velikih masa radnika u disciplinarni reim moderne kapitalistike proizvodnje, bilo to u tvornici, na poljima ili na nekom drugom mjestu drutvene proizvodnje, pa se tako to stanovnitvo

MOGUNOST DISCIPLINARNOG VLADANJA

215

oslobodilo od poluropstva koje je imperijalizam produavao. Ulazak u sustav nadnica moe biti krvav [i bio je]; on moe reproducirati sustav okrutnoga tlaenja [i to je uinio]; ali ak i u daarama sirotinjskih etvrti i favelama, nadniarski odnos doista odreuje nove potrebe, elje i zahtjeve. Na primjer, seljaci koji postaju nadniari i koji su podvrgnuti disciplini nove organizacije rada u mnogim sluajevima trpe loije ivotne uvjete i ne moemo rei da su oni slobodniji od tradicionalnih teritorijaliziranih teaka, ali su doista udahnuli novu elju za osloboenjem. Kada novi disciplinarni reim izgrauje tendenciju prema globalnom tritu radne snage on izgrauje i mogunost njezine antiteze. On izgrauje elju za bijegom od disciplinarnoga reima i mogue nedisciplinirano mnotvo radnika koji ele biti slobodni. Poveana pokretljivost velikih dijelova globalnoga proletarijata jo je jedna vana posljedica ujedinjenja svjetskoga trita. Nasuprot starim imperijalistikim reimima u kojima su struje pokretne radne snage kolale okomito izmeu kolonije i prijestolnice, svjetsko trite otvara ire vodoravne putove. Globalno trite organizirano po disciplinarnom modelu ispresijecano je napetostima koje otvaraju pokretljivost u svim pravcima; to je poprena pokretljivost koja je rizoidna prije nego razgranata. Nas tu ne zanima samo da dademo fenomenoloki opis postojeega stanja, ve da prepoznamo mogunosti koje su inherentne tome stanju. Nova poprena pokretljivost disciplinirane radne snage znaajna je jer ona oznauje stvarnu i snanu potragu za slobodom i oblikovanjem novih, nomadskih elja koje se ne mogu obuzdati i nadzirati unutar disciplinarnoga reima.22 Tono je da su mnogi radnici diljem svijeta izvrgnuti prisilnim selidbama u groznim okolnostima koje su same po sebi jedva oslobodilake. Tono je i da ta pokretljivost stvarno poveava troak radne snage; u svari, ona ga najee smanjuje, poveavajui umjesto toga konkurentnost meu radnicima. Meutim, pokretljivost doista nosi sa sobom visoku cijenu za kapital, to je pojaana elja za osloboenjem. Neki znaajni makroekonomski uinci slijede iz nove pokretljivosti koju je uvela globalna disciplinarna paradigma kapitala. Pokretljivost stanovnitva ini sve teim pojedinano upravljanje nacionalnim tritima [osobito nacionalnim tritima radne snage]. Primjereno podruje za primjenu kapitalistikoga zapovijedanja nije vie obiljeeno nacionalnim meama ili tradicionalnim meunarodnim granicama. Radnici koji bjee iz Treega svijeta da bi otili u Prvi svijet radi rada ili bogatstva doprinose potkopavanju granica izmeu ta dva svijeta. Trei svijet stvarno ne iezava

216

PUTOVI PROIZVODNJE

u procesu ujedinjenja svjetskoga trita ve ulazi u Prvi, utvruje se usred njega kao geto, sirotinjska etvrt, favele, uvijek iznova producirane i reproducirane. Zatim Prvi svijet prelazi u Trei u obliku burzi i banaka, transnacionalnih korporacija i hladnih nebodera novca i zapovijedanja. Ekonomski zemljopis i politiki zemljopis tako su destabilizirani da su granice meu raznim zonama i same fluidne i pokretne. Kao ishod svega toga, cijelo svjetsko trite tei da postane jedno koherentno podruje za uinkovitu primjenu kapitalistikoga menadmenta i zapovijedanja. Na toj toki kapitalistiki reimi moraju proi kroz proces reformi i restrukturiranja kako bi osigurali svoju sposobnost da organiziraju svjetsko trite. Ta se tendencija jasno pojavljuje tek u 1980-im godinama [a potpuno se potvrdila nakon raspada sovjetskoga modela modernizacije], ali glavna obiljeja toga procesa jasno su odreena u trenutku njegove prve pojave. On mora pronai novi mehanizam opega nadzora globalnoga procesa i to globalnoga mehanizma koji moe politiki usklaivati novu dinamiku globalnoga podruja kapitala i subjektivne dimenzije aktera; on mora biti sposoban oblikovati imperijalnu dimenziju zapovijedanja i transverzalnu pokretljivost subjekata. U sljedeem dijelu vidjet emo kako se taj proces povijesno ostvario, pa emo tako izravno pristupiti procesima konstituiranja globalne aparature vladanja. Stvarna potinjenost i svjetsko trite Prije nego to krenemo dalje, tijek izlaganja nae studije zahtijeva da poblie razmotrimo odnos izmeu te tendencije prema ostvarenju svjetskoga trita i paradigme disciplinarne proizvodnje i vlasti. Kako rasprostranjenost disciplinarnih reima diljem svijeta predstavlja temeljni genealoki trenutak Imperija? Moemo dati jedno objanjenje zato je to sluaj povezujui Marxov opis faza kapitalistikoga potinjavanja drutva s njegovom analizom tendencije prema svjetskom tritu. Ta se dva trenutka stvarno dodiruju u odreenoj toki, ili u stvari kapitalistiko potinjavanje drutva tei da se dovri u izgradnji svjetskoga trita. Ranije smo vidjeli da praksa imperijalizma ukljuuje usvajanje vanjskoga sa strane kapitala pa je to stoga proces formalnoga potinjavanja radne snage kapitalu. Marx koristi izraz formalno potinjavanje da bi imenovao procese pomou kojih kapital ukljuuje u vlastite proizvodne odnose praksu rada koja je potekla izvan njegovoga podruja.23 Procesi formalnoga potinjavanja tako su sutinski povezani sa irenjem podruja kapitalistike proizvodnje i kapitalistikih trita. Na odreenom mjestu,

MOGUNOST DISCIPLINARNOG VLADANJA

217

kako kapitalistiko irenje dostie svoju granicu, procesi formalnoga potinjavanja ne mogu vie igrati sredinju ulogu. Procesi stvarnoga potinjavanja rada pod kapital ne oslanjaju se na vanjskoga i ne ukljuuju iste procese irenja. Putem stvarnoga potinjavanja integracija rada u kapital postaje vie intenzivna nego li ekstenzivna a kapital sve vie oblikuje drutvo. Svakako postoje procesi stvarnoga potinjavanja bez svjetskoga trita, ali ne moe biti potpuno ostvarenoga svjetskoga trita bez procesa stvarnoga potinjavanja. Drugim rijeima, ostvarenje svjetskoga trita i ope izjednaavanje, ili barem upravljanje profitnim stopama na svjetskoj razini, ne moe biti rezultat samo financijskih ili monetarnih imbenika ve mora nastati putem preobrazbe drutvenih i proizvodnih odnosa. Disciplina je sredinji mehanizam te preobrazbe. Kada se oblikuje nova drutvena stvarnost koja zdruuje razvoj kapitala i proletarizaciju stanovnitva u jedan jedinstveni proces, politiki oblik zapovijedanja mora se i sam promijeniti i urediti na nain i na razini primjerenoj tome procesu, globalnoj kvazi-dravi disciplinarnoga reima. Marxova intuicija o procesima stvarnoga potinjavanja ne pribavlja nam klju koji trebamo. Prijelaz od formalnoga potinjavanja prema stvarnom mora se objasniti putem prakse aktivnih subjektivnih snaga. Drugim rijeima, disciplinarnost dovedena do kraja, nametnuta globalnom tejlorizacijom procesa rada, ne moe u stvari odrediti potrebu za novim oblikom zapovijedanja osim putem izraavanja aktivnih drutvenih subjektivnosti. Globalizacija trita, daleko od toga da je samo uasni plod kapitalistikoga poduzetnitva, bila je u stvari rezultat elja i zahtijeva tajloristike, fordistike i disciplinarne radne snage diljem svijeta. U tom smislu, procesi formalnoga potinjavanja predvidjeli su i doveli do sazrijevanja stvarno potinjavanje, ne zato to je ovo posljednje bilo proizvod ovoga prvoga [kao to je izgleda i sam Marx vjerovao], ve zbog toga to su u ovome prvome bili stvoreni uvjeti osloboenja i borbe koje je jedino ovo posljednje moglo nadzirati. Kretanja subjektiviteta i njihovih elja silila su razvoj da ide naprijed - i proglasili da nema povratka. Kao odgovor na ta kretanja kako u vladajuim tako i u potinjenim zemljama, morao se postaviti novi oblik nadzora kako bi se uspostavilo zapovijedanje nad onim koje se vie nije moglo nadzirati u disciplinarnom smislu.

218

PUTOVI PROIZVODNJE

prvobitne akumulacije
Upravo kada izgleda da je proletarijat iezao sa svjetske pozornice proletarijat postaje univerzalno lice rada. Ta tvrdnja nije u stvari tako paradoksalna kao to izgleda. Iezao je hegemonistiki poloaj industrijske radnike klase, koja nije iezla pa ak se nije ni brojano smanjila - ona je samo izgubila svoj hegemonistiki poloaj i pomaknula se u zemljopisnom smislu. Meutim, mi shvaamo da se pojam proletarijat ne odnosi samo na industrijsku radniku klasu ve na sve one koji su potinjeni, eksploatirani i koji proizvode pod vladavinom kapitala. S toga stajalita, kako kapital sve vie globalizira svoje proizvodne odnose, svi oblici rada postaju proletarizirani. U svakom drutvu i po cijelom svijetu proletarijat je sve openitije lice drutvenoga rada. Marx je opisao procese proleterizacije izrazom prvobitne akumulacije, prethodne ili prijanje potrebne akumulacije prije nego to se ponu dogaati kapitalistika proizvodnja i reprodukcija. Nuna je ne samo akumulacija bogatstva ili vlasnitva, ve i drutvena akumulacija, stvaranje kapitalista i proletera. Bitan povijesni proces stoga najprije ukljuuje razdvajanje proizvoaa od sredstava za proizvodnju. Za Marxa je bilo dovoljno da opie engleski primjer te drutvene preobrazbe, jer je Engleska predstavljala najviu toku kapitalistikoga razvoja u to vrijeme. U Engleskoj, objanjava Marx, proletarizacija je postignuta najprije ograivanjima zajednike zemlje i odvajanja seljaka od imanja, a onda okrutnim kanjavanjem skitanja. Engleski seljak bio je osloboen od svih prijanjih sredstava za ivot, izgnan u nove industrijske gradove i pripremljen za najamni odnos i disciplinu kapitalistike proizvodnje. Glavni motor za stvaranje kapitalista, nasuprot, pristigao je izvan Engleske, od trgovine - ili u stvari od osvajanja, trgovine robljem i kolonijalnoga sustava. Bogatstva zgrabljena van Engleske otvorenom pljakom, porobljavanjem i ubojstvima, pie Marx, potekla su natrag prema matici zemlji i tamo se pretvorila u kapital.01 Ogromni priljev bogatstva preplavio je prostore starih feudalnih proizvodnih odnosa. Engleski kapitalisti priskoili su da utjelove novi reim zapovijedanja koji e moi iskoritavati to novo bogatstvo. Meutim pogreno bi bilo uzeti englesko iskustvo postajanja proletera i postajanja kapitalista kao reprezentativno za sva druga. Tijekom posljednjih tri stotine godina, kako su se kapitalistiki odnosi u proizvodnji i reprodukciji irili po svijetu, iako je prvobitna akumulacija uvijek ukljuivala odvajanje proizvoaa od sredstava za proizvodnju stvarajui time klase proletera i kapitalista, svaki proces

MOGUNOST DISCIPLINARNOG VLADANJA

219

drutvene preobrazbe bio je ipak jedinstven. U svakom sluaju drutveni i proizvodni odnosi koji su prije postojali bili su razliiti, procesi preobrazbe bili su razliiti, pa ak i oblici kapitalistikih proizvodnih odnosa koji iz toga proizlaze, a osobito oni reprodukcije, bili su razliiti u skladu sa specifinim kulturnim i povijesnim razlikama. Usprkos tim vanim razlikama, jo je uvijek korisno razvrstati moderne procese prvobitne akumulacije pod dva opa modela koja osvjetljavaju odnos izmeu bogatstva i zapovijedanja i izmeu vanjskoga i unutarnjega. U svim sluajevima, prvobitna akumulacija kapitala zahtijeva novi spoj bogatstva i zapovijedanja. Za prvi model koji je Marx opisao za Englesku i koji se odnosi openito na cijelu Evropu, specifino je da novo bogatstvo za prvobitnu akumulaciju kapitala dolazi izvana [iz kolonijalnih teritorija] a zapovijedanje se pojavljuje iznutra [putem evolucije engleskih i evropskih proizvodnih odnosa]. Prema drugom modelu, koji obiljeava veinu modernih procesa prvobitne akumulacije izvan Evrope, uvjeti su obrnuti, tako da novo bogatstvo dolazi iznutra a zapovijedanje dolazi izvana [obino evropski kapital]. Ta inverzija bogatstvo/zapovijedanje i unutarnje/vanjsko u ta dva modela vodi prema cijelom nizu razlika u ekonomskim, politikim i drutvenim tvorevinama kapitala diljem svijeta. Teoretiari nedovoljne razvijenosti primjereno su opisali mnoge od tih razlika to proizlaze iz ta dva modela izrazima sredinjih i perifernih kapitalistikih tvorevina.02 Dok prelazimo iz modernosti u postmodernost, procesi prvobitne akumulacije doista se nastavljaju. Prvobitna akumulacija nije proces koji se jednom dogaa a onda prestaje; prije e biti sluaj da se kapitalistiki proizvodni odnosi i drutvene klase moraju stalno iznova stvarati. Promijenio se model ili nain prvobitne akumulacije. Najprije je igra izmeu unutarnjega i vanjskoga koja razlikuje ta dva moderna modela postupno nestajala. Jo vanije, priroda rada i akumuliranoga bogatstva se mijenja. U postmodernosti akumulirano drutveno bogatstvo sve je vie nematerijalno, ono ukljuuje drutvene odnose, sustave komunikacija i afektivne mree. Sljedstveno tome, drutveni rad je sve vie nematerijalan; on istovremeno proizvodi i reproducira izravno sve vidove drutvenoga ivota. Kako proletarijat postaje univerzalno lice rada, objekt proleterskoga rada postaje jednako univerzalan. Drutveni rad proizvodi sam ivot. Trebamo naglasiti sredinju ulogu koju informacijska akumulacija igra u procesima postmoderne prvobitne akumulacije i sve vee podrutvovljivanje proizvodnje. Kako se pojavljuje nova informacijska ekonomija, nuna je odreena akumulacija informacija prije nego to se dogodi kapitalistika

220

PUTOVI PROIZVODNJE

proizvodnja. Informacija nosi kroz svoje mree kako bogatstvo tako i zapovijedanje proizvodnjom, remetei prijanje pojmove unutarnjega i vanjskoga, ali i smanjujui vremensko napredovanje koje je prije odreivalo prvobitnu akumulaciju. Drugim rijeima, informacijska akumulacija [poput prvobitne akumulacije koju je Marx analizirao] razara ili barem remeti proizvodne procese koji su prije postojali, ali ona [razliito od Marxove prvobitne akumulacije] odmah integrira te proizvodne procese u vlastite mree i stvara diljem raznih podruja proizvodnje najvie razine proizvodnosti. Vremenski slijed razvoja tako se svodi na neposrednost jer cijelo drutvo tei da se na neki nain integrira u mree informacijske proizvodnje. Informacijske mree tee prema neemu poput istovremenosti drutvene proizvodnje. Revolucija informacijske akumulacije stoga zahtijeva ogroman skok naprijed u vee podrutvovljivanje proizvodnje. To poveano podrutvovljivanje, zajedno sa smanjenjem drutvenoga prostora i vremena, proces je koji bez sumnje nagrauje kapital pojaanom proizvodnou, ali je i proces koji ukazuje s onu stranu ere kapitala prema novom drutvenom nainu proizvodnje.

3.3 OTPOR, KRIZA, PREOBRAZBA

Neprekidnost borbe je laka: radnici trebaju samo sebe i efa ispred njih. Ali neprekidnost organizacije je rijetka i sloena stvar: im se ona institucionalizira iskoristi je kapitalizam ili pak radniki pokret u slubi kapitalizma. mario tronti Nova ljevica proizala je ... iz Elvisovih pokreta bokoovima. jerry rubin

Ranije smo protumaili Vijetnamski rat kao otklon od ustavnog projekta SAD-a i njegove tendencije prema Imperiju. Meutim, rat je bio takoer izraz elje za slobodom Vijetnamaca, izraz seljake i proleterske subjektivnosti - snaan primjer otpora kako zavrnim oblicima imperijalizma tako i meunarodnom disciplinarnom reimu. Vijetnamski rat predstavlja stvarnu prekretnicu u povijesti suvremenog kapitalizma ukoliko vijetnamski otpor shvatimo kao simboliko sredite cijeloga niza borbi po svijetu koje su do te toke ostale odvojene i daleko jedna od druge. Seljatvo kojega je potinio multinacionalni kapital, [post]kolonijalni proletarijat, industrijska radnika klasa u vodeim kapitalistikim zemljama i novi slojevi intelektualnoga proletarijata posvuda su teili prema zajednikom mjestu eksploatacije u tvornici-drutvu globaliziranoga disciplinarnoga reima. Razne borbe ujedinjavale su se protiv jednoga zajednikog neprijatelja: meunarodnoga disciplinarnoga poretka. Uspostavljeno je objektivno jedinstvo, ponekad sa svijeu o tim borbama - a ponekad bez nje. Dugi krug borbi protiv disciplinarnih reima dosegao je zrelost i prisilio kapital da mijenja vlastite strukture i da izvri promjenu paradigme.

222

PUTOVI PROIZVODNJE

Dva, tri, mnogo Vijetnama Kasnih 1960-ih meunarodni sustav kapitalistike proizvodnje bio je u krizi.01 Kapitalistika kriza, kako nam Marx govori, stanje je koje zahtijeva od kapitala da izvri opu devalvaciju i duboki prerazmjetaj proizvodnih odnosa kao ishod pritiska na nie koje proletarijat vri na profitnu stopu. Drugim rijeima, kapitalistika kriza nije jednostavno funkcija vlastite dinamike kapitala, ve je izravno uzrokuje proleterski sukob.02 Taj marksistiki pojam krize pomae nam da iznesemo na vidjelo najvanija obiljeja krize kasnih 1960-ih. Najbolje se moe shvatiti pad profitne stope i poremeaj odnosa zapovijedanja u tom razdoblju kao rezultat zdruivanja i akumulacije proleterskih i antikapitalistikih napada na meunarodni kapitalistiki sustav. To je bilo razdoblje najsnanijega radnikoga napada u prvom redu na disciplinarne reime kapitalistikoga rada u vladajuim kapitalistikim zemljama. Taj se napad najprije izraavao kao ope odbijanje rada i konkretno kao odbijanje tvornikoga rada. Bio je usmjeren protiv proizvodnosti i protiv modela razvoja zasnovanoga na poveanju proizvodnosti tvornikoga rada. Odbijanje disciplinarnoga reima i velianje sfere ne-rada postala su glavna obiljeja nove kolektivne prakse i novoga oblika ivota.03 Drugo, napad je sluio da bi se potkopale kapitalistike podjele trita rada. Tri prvenstvena obiljeja trita rada - odvajanje drutvenih skupina [po klasnim slojevima, rasi, etnikom podrijetlu ili spolu], fluidnost trita rada [drutvena pokretljivost, teritorijalizacija, novi odnosi izmeu izravno i neizravno proizvodnoga rada i tako dalje], hijerarhije trita apstraktnoga rada - dola su u pitanje pod sve veom strogou i zdruenim istupom radnikih zahtjeva. Poveano podrutvovljenje kapitala vodilo je prema drutvenom sjedinjenju proletarijata. Taj sve ujedinjeniji glas postavljao je sveopi zahtjev za zajamenom drutvenom nadnicom i vrlo visokim stupnjem blagostanja.04 Tree i konano, radniki napad izravno se usmjeravao prema kapitalistikom zapovijedanju. Odbijanje rada i drutveno sjedinjenje proletarijata udruili su se u eoni napad na prisilnu organizaciju drutvenoga rada i disciplinarne strukture zapovijedanja. Taj radniki napad bio je sasvim politiki - iako je mnogo masovnih praksi, osobito mladih, izgledalo izrazito apolitino - u onoj mjeri u kojoj je raskrinkao i pogodio sredita ekonomske organizacije kapitala. Seljake i proleterske borbe u potinjenim zemljama takoer su nametnule reformu lokalnim i meunarodnim politikim reimima.

OTPOR, KRIZA, PREOBRAZBA

223

Desetljea revolucionarne borbe - od Kineske revolucije do Vijetnama i od Kubanske revolucije do brojnih oslobodilakih borbi diljem Latinske Amerike, Afrike i arapskoga svijeta - postavljali su proleterski zahtjev za nadnicom kojeg su razni socijalistiki i/ili nacionalistiki reformistiki reimi morali zadovoljiti i koji je izravno destabilizirao meunarodni ekonomski sustav. Ideologija modernizacije, ak kada nije dovela do razvoja, stvorila je nove elje koje su nadmaile uspostavljene proizvodne odnose i reprodukciju. Naglo poveanje cijena sirovima, energije i nekih poljoprivrednih roba u 1960-im i 1970-im godinama bio je simptom tih novih elja i rastuega pritiska meunarodnoga proletarijata na nadnice. Uinci tih borbi nisu samo bili kvantitativni ve su odredili i kvalitativno novi element koji je duboko oznaio jainu krize. Vie od stotinu godina praksa imperijalizma nastojala je potiniti sve oblike proizvodnje diljem svijeta zapovijedi kapitala, a ta se je tendencija samo pojaala u tom prijelaznom razdoblju. Ta tendencija nuno je stvorila potencijalno ili virtualno jedinstvo meunarodnoga proletarijata. To virtualno jedinstvo nikada nije u potpunosti postalo globalno politiko jedinstvo, ali je svejedno imalo znaajne uinke. Drugim rijeima, nije najvanije tih nekoliko sluaja konkretnog i svjesnog meunarodnog organiziranja rada, ve prije objektivno podudaranje borbi koje se preklapaju, usprkos njihovoj radikalnoj razliitosti, upravo zbog toga jer su se usmjeravale protiv meunarodnog disciplinarnog reima kapitala. Ta rastua podudarnost odredila je ono to nazivamo akumulacijom borbi. Ta akumulacija borbi potkopala je kapitalistiku strategiju koja se dugo vremena oslanjala na hijerarhije meunarodnih podjela rada da bi prijeila bilo kakvo globalno jedinstvo meu radnicima. Ve je u devetnaestom stoljeu, prije nego to se evropski imperijalizam snano razvio, Engels oplakivao injenicu da je engleski proletarijat stavljen u poloaj radnike aristokracije jer su se njegovi interesi nalazili u projektima britanskoga imperijalizma a ne u redovima kolonijalne radne snage. U razdoblju slabljenja imperijalizama, jaka meunarodna podjela rada svakako se zadrala, ali imperijalistike koristi od bilo koje nacionalne radnike klase poele su blijediti. Zajednike borbe proletarijata u potinjenim zemljama oduzele su mogunost stare imperijalistike strategije prijenosa krize iz terena prijestolnice na njezine potinjene teritorije. Nije bilo vie odrivo oslanjati se na staru strategiju Cecila Rhodesa koja je ublaavala domae opasnosti klasne borbe u Evropi prebacujui ekonomski pritisak na jo uvijek mirni poredak potinjenoga imperijalistikoga terena to se odravao

224

PUTOVI PROIZVODNJE

okrutno uinkovitim tehnikama. Proletarijat stvoren na imperijalistikom terenu bio je sada i sam organiziran, naoruan i opasan. Tako je dolo do tenje prema jedinstvu internacionalnoga i multinacionalnoga proletarijata u jednom zajednikom napadu na kapitalistiki disciplinarni reim.05 Otpor i inicijativa proletarijata u potinjenim zemljama odzvanjala je kao simbol i model kako iznad tako i unutar proletarijata vladajuih kapitalistikih zemalja. Radnike su borbe diljem podruja meunarodnoga kapitala putem te podudarnosti objavile kraj podjele izmeu Prvoga i Treega svijeta i moguu politiku integraciju cijeloga globalnoga proletarijata. Podudarnost borbi postavila je na meunarodnoj razini problem preobrazbe radnike suradnje u revolucionarnu organizaciju i aktualizacije virtualnoga politikoga jedinstva. S objektivnom podudarnou i akumulacijom borbi, objanjenja sa stajalita Treega svijeta, koja su prije moda imala ogranienu korist, sada su bila potpuno beskorisna. Stajalite Treega svijeta definiramo u smislu da je prvenstveno protuslovlje meunarodnoga kapitalistikoga sustava izmeu kapitala Prvoga svijeta i rada Treega.06 Potencijal za revoluciju nalazi se stoga iskljuivo u Treem svijetu. Razne teorije ovisnosti i teorije nedovoljnoga razvoja naglaavale su neizravno i izravno to stajalite.07 Njegova ograniena zasluga je u tome to je ono izravno pobijalo eurocentriko stajalite Prvoga svijeta da inovacija i promjena uvijek potjeu i mogu jedino potjecati iz Euro-Amerike. Meutim, njegovo intelektualno suprotstavljanje toj lanoj tvrdnji moe voditi jedino prema stajalitu koje je jednako lano. Mi smatramo to stajalite Treega svijeta neprimjerenim jer ono zanemaruje inovacije i protuslovlja rada u Prvom i Treem svijetu. Nadalje, i najvanije za nau tvrdnju, treesvjetska perspektiva je slijepa prema stvarnoj podudarnosti borbi, diljem svijeta, podjednako u vladajuim i potinjenim zemljama. Kapitalistiki odgovor na krizu Kako je globalna podudarnost borbi potkopavala kapitalistiku i imperijalistiku sposobnost discipline, ekonomski poredak koji je vladao zemaljskom kuglom gotovo trideset godina, Zlatno doba hegemonije SAD-a i kapitalistikoga rasta, poeo se raspadati. Oblik i sadraj kapitalistikoga upravljanja meunarodnim razvojem u poslijeratnom razdoblju utvreni su na konferenciji u Bretton Woodsu, u New Hampshireu 1944.08 Sustav Bretton Woodsa zasnivao se na tri temeljna elementa. Njegovo prvo obiljeje bilo je sveobuhvatna ekonomska

OTPOR, KRIZA, PREOBRAZBA

225

hegemonija Sjedinjenih Drava nad nesocijalistikim zemljama. One su tu hegemoniju osiguravale putem stratekoga izbora liberalnoga razvoja zasnovanoga na relativno slobodnoj trgovini i jo vie zadravanjem zlata [od kojega su Sjedinjene Drave posjedovale jednu treinu] kao jamca dolarske moi. Dolar je bio isto tako dobar kao i zlato. Drugo, sustav je zahtijevao sporazum o monetarnoj stabilizaciji izmeu Sjedinjenih Drava i drugih vladajuih kapitalistikih zemalja [najprije Evrope a onda Japana] nad tradicionalnim teritorijima evropskoga imperijalizma, kojima je prije vladala britanska funta a onda francuski franak. Tako se reforma u vladajuim kapitalistikim zemljama mogla financirati vikom izvoza u Sjedinjene Drave i jamiti monetarnim sustavom dolara. Naposljetku, Bretton Woods diktirao je uspostavljanje kvazi-imperijalistikoga odnosa Sjedinjenih Drava iznad svih potinjenih nesocijalistikih zemalja. Sjedinjene Drave jamile su ekonomski razvoj unutar Sjedinjenih Drava i stabilizaciju i reformu u Evropi i Japanu u mjeri u kojoj su akumulirale ekstraprofite putem svoga odnosa prema potinjenim zemljama. Sustav monetarne hegemonije SAD-a bio je bitno novi poredak jer, dok je nadzor nad prijanjim meunarodnim monetarnim sustavima [konkretno britanski] bio vrsto u rukama privatnih banaka i financijera, Bretton Woods dao je nadzor nizu vladinih i regulativnih organizacija, ukljuujui Meunarodni monetarni fond, Svjetsku banku i u krajnjem sluaju Savezne rezerve SAD-a.09 Stoga moemo shvatiti Bretton Woods kao monetarno i financijsko lice hegemonije modela New Dela nad globalnom kapitalistikom ekonomijom. Kejnzijanski i pseudo-imperijalistiki mehanizmi Bretton Woodsa kasnije su doli u krizu kada je nastavljanje radnikih borbi u Sjedinjenim Dravama, Evropi i Japanu podiglo trokove stabilizacije i reformizma i kada su antiimperijalistike i antikapitalistike borbe u potinjenim zemljama poele potkopavati izvlaenje ekstraprofita.10 Kada se imperijalistiki motor nije vie mogao kretati naprijed a radnike borbe postavljale sve vee zahtjeve, trgovinska bilansa SAD-a poela je sve vie ovisiti od Evrope i Japana. Prva faza kriza, prije puzea nego ubrzana, proirila se od ranih do kasnih 1960-ih godina. S obzirom da su nadzori koje je pruio Bretton Woods uinili dolar de facto nekonvertibilnim, monetarno posredovanje meunarodne proizvodnje i trgovine razvijalo se kroz fazu obiljeenu relativno slobodnim kruenjem kapitala, izgradnjom jakoga eurodolarskoga trita i uvrenjem politikoga pariteta manje vie posvuda u vladajuim zemljama.11 Meutim, eksplozija iz 1968, spojena s vijetnamskom vojnom

226

PUTOVI PROIZVODNJE

pobjedom nad Sjedinjenim Dravama potpuno je rastopila privremenu stabilizaciju. Stagflacija je ustupila mjesto galopirajuoj inflaciji. Moemo zamisliti da je druga faza poela 17. kolovoza 1971. kada je predsjednik Nixon razdvojio dolar od zlatnoga standarda, inei dolar de jure nekonvertibilnim i dodajui nadoplatu od 10 posto na sav uvoz iz Evrope u SAD.12 Cjelokupni dug SAD-a uinkovito je prebaen na Evropu. Ta je operacija izvrena jedino na temelju ekonomske i politike moi Sjedinjenih Drava, podsjetivi tako Evropljane na prvobitne uvjete sporazuma, na ameriku hegemoniju kao najviu toku eksploatacije i kapitalistikoga zapovijedanja. U 1970-im godinama kriza je postala slubena i strukturalna. Sustav politike i ekonomske ravnotee izmiljen u Bretton Woodsu potpuno je poremeen, a ostala je jedino surova injenica hegemonije SAD-a. Smanjena uinkovitost mehanizama Bretton Woodsa i raspad monetarnoga sustava fordizma u vladajuim zemljama dali su do znanja da e rekonstrukcija meunarodnoga sustava kapitala morati ukljuiti sveobuhvatno restrukturiranje ekonomskih odnosa i promjenu paradigme u definiciji svjetskoga zapovijedanja. Meutim, takva kriza nije uvijek potpuno negativan ili neeljen dogaaj sa stajalita kapitala. Marx tvrdi da kapital doista ima bitnoga interesa u ekonomskoj krizi za svoju snagu preobrazbe. Pojedinani kapitalisti konzervativni su u pogledu sveukupnoga sustava. Oni se prvenstveno usredotouju na uveavanje svojega pojedinanoga profita na kratku stazu ak kada to dugorono vodi u propast kolektivni kapital. Ekonomska kriza moe prevladati te otpore, razoriti neprofitabilne sektore, restrukturirati organizaciju i proizvodnju i obnoviti tehnologije. Drugim rijeima, ekonomska kriza moe potaknuti preobrazbu koja ponovo uspostavlja visoku opu profitnu stopu, odgovarajui tako uinkovito na istom ono terenu prema kojemu je usmjeren radniki napad. Opa devalvacija kapitala i njegovi napori da razore radniku organizaciju slue da bi preobrazili sadraj krize - neravnoteu kruenja i prevelike proizvodnje u reorganiziranu aparaturu zapovijedanja koja preoblikuje odnos izmeu razvoja i eksploatacije. Uzimajui u obzir jainu i koherentnost borbi iz 1960-ih i 1970-ih, dva su se puta otvorila kapitalu da bi postigao cilj ublaavanja borbi i restrukturiranja zapovijedanja i on je pokuao poi objema po redu. Prvi put, koji je imao samo ogranienu uinkovitost, bio je represivna opcija bitno konzervativna operacija. Represivna strategija kapitala namjeravala je potpuno obrnuti drutveni proces, odvajajui i rastavljajui trite rada i uspostavljajui ponovo nadzor nad cijelim krugom proizvodnje.

OTPOR, KRIZA, PREOBRAZBA

227

Kapital je tako davao povlasticu organizacijama koje su predstavljale zajamenu nadnicu za ogranieni dio radne snage, ukljuujui taj segment stanovnitva unutar svojih struktura i pojaavajui odvojenost izmeu tih radnika i vie marginaliziranih dijelova stanovnitva. Izgradnja sustava hijerarhijske kategorijske podjele, kako unutar svake nacije tako i na meunarodnoj razini, postignuta je nadziranjem drutvene pokretljivosti i fluidnosti. Represivna uporaba tehnologije, ukljuujui automatizaciju i kompjuterizaciju proizvodnje, bila je osnovno orue u tom naporu. Prethodna temeljna tehnoloka preobrazba u povijesti kapitalistike proizvodnje [to jest uvoenje tekue vrpce i reima masovne industrijske proizvodnje] dovela je do bitnih promjena u neposrednim proizvodnim procesima [tejlorizam] i ogromnoga koraka naprijed u ureenju drutvenoga kruga reprodukcije [fordizam]. Meutim, tehnoloke preobrazbe u 1970-im godinama, u prvom redu automatizacijska racionalizacija, gurale su te reime do krajnje granice njihove uinkovitosti i izdrljivosti. Tejloristiki i fordistiki mehanizmi nisu vie mogli nadzirati dinamiku proizvodnih i drutvenih snaga.13 Represija koju se vrilo putem staroga okvira nadzora mogla je moda drati poklopac nad razornim snagama krize i silinom radnikoga napada, ali to je u krajnjoj liniji bio samoruilaki odgovor koji e uguiti samu kapitalistiku proizvodnju. Tada je istovremeno drugi put stupio u igru. On e ukljuiti tehnoloku preobrazbu kojoj vie nije cilj represija ve prije promjena samoga sastava proletarijata, pa e tako kapital integrirati njegovu novu praksu i oblike, vladajui nad njima i koristei se njima. Meutim, da bismo shvatili pojavu toga drugoga puta kapitalistikoga odgovora na krizu, puta koji predstavlja promjenu paradigme, moramo pogledati s onu stranu neposredne logike kapitalistike strategije i planiranja. Povijest kapitalistikih oblika je uvijek nuno reaktivna povijest: preputen sam sebi kapital nee nikada napustiti reim profita. Drugim rijeima, kapitalizam prolazi kroz sustavnu preobrazbu jedino kada je na to prisiljen i kada njegov tekui reim nije vie odriv. Da bismo shvatili proces sa stajalita njegovoga aktivnoga elementa, trebamo usvojiti gledite te druge strane - to jest, gledite proletarijata zajedno s onim preostaloga nekapitalistikoga svijeta koji se postepeno uvlai u kapitalistike odnose. Mo proletarijata namee granice kapitalu i ne samo to odreuje krizu ve i diktira uvjete i prirodu preobrazbe. Proletarijat u stvari izmilja drutvene i proizvodne oblike koje e kapital biti prisiljen usvojiti u budunosti.

228

PUTOVI PROIZVODNJE

Dobit emo prvu naznaku te odluujue uloge proletarijata ako se zapitamo kako su Sjedinjene Drave uspjele odrati svoju hegemoniju tijekom cijeloga razdoblja krize. Odgovor se, moda paradoksalno, moe nai ne u geniju politiara i kapitalista SAD-a ve u moi i stvaralatvu proletarijata SAD-a. Dok smo ranije, s jednoga drugoga stajalita, postavili vijetnamski otpor kao simboliko sredite borbi, sada se, u smislu paradigme promjene meunarodnoga kapitalistikoga zapovijedanja, ameriki proletarijat pojavljuje kao subjektivno lice koje najpotpunije izraava elje i potrebe meunarodnih i multinacionalnih radnika.14 Nasuprot opem miljenju da je proletarijat SAD-a slab zbog njegove niske stranake i sindikalne zastupljenosti u odnosu na Evropu i druge dijelove svijeta, moda bismo mogli rei da je on jak upravo zbog tih razloga. Mo radnike klase ne poiva u predstavnikim ustanovama ve u suparnitvu i neovisnosti samih radnika.15 To je oznailo stvarnu mo industrijske klase SAD-a. tovie, stvaralatvo i suparnitvo proletarijata poivalo je takoer, i moda jo vanije, u radnom stanovnitvu izvan tvornica. ak [i osobito] i oni koji su aktivno odbijali rad postavljali su ozbiljne prijetnje i stvaralake alternative.16 Stoga, da bismo shvatili nastavak hegemonije SAD-a nije dovoljno navesti odnose snaga koje su SAD proirile nad kapitalistima u drugim zemljama. Suparnika mo proletarijata SAD-a u stvari je podupirala hegemoniju SAD-a. Nova hegemonija koja je izgleda ostala u rukama Sjedinjenih Drava na toj je toki bila jo uvijek ograniena, zatvorena u stare mehanizme disciplinarnoga restrukturiranja. Bila je potrebna promjena paradigme da bi se zacrtao proces restrukturiranja u skladu s politikom i tehnolokom promjenom. Drugim rijeima, kapital se treba suoiti s novom proizvodnjom subjektivnosti proletarijata i odgovoriti na nju. Ta nova proizvodnja subjektivnosti dosegla je [izvan borbe za blagostanje, koju smo ve spomenuli] ono to bismo mogli nazvati ekoloku borbu, borbu oko naina ivota, koja e se kasnije izraziti u razvoju nematerijalnoga rada. Ekologija kapitala Jo nismo u mogunosti shvatiti prirodu drugoga puta odgovora kapitala na krizu, promjene paradigme koja e ga pokrenuti izvan logike i prakse disciplinarne modernizacije. Moramo jo jednom uiniti korak unatrag i ispitati ogranienja to su ga kapitalu nametnuli meunarodni proletarijat i nekapitalistiki okoli koji su oba uinili preobrazbu nunom i diktirali njezine uvjete.

OTPOR, KRIZA, PREOBRAZBA

229

U vrijeme Prvoga svjetskoga rata mnogim je promatraima, a osobito marksistikim teoretiarima imperijalizma, izgledalo da je zazvonilo mrtvako zvono i da je kapital doao na rub konane propasti. Kapitalizam se desetljeima irio u svojim kriarskim pohodima, iskoristio znaajne dijelove zemaljske kugle za svoju akumulaciju i po prvi put bio je prisiljen suoiti se sa svojim granicama. Kako su se te granice pribliavale, imperijalistike sile neizbjeno su se nale u smrtonosnom sukobu jedna s drugom. Kapital je ovisio o svome vanjskome, kao to je Rosa Luxemburg rekla, o svom nekapitalistikom okoliu, da bi ostvario i kapitalizirao viak vrijednosti i tako nastavio krugove akumulacije. Poetkom dvadesetoga stoljea izgledalo je da e imperijalistike pustolovine kapitalistike akumulacije ubrzo ogoliti oblinju nekapitalistiku prirodu i da e kapital umrijeti od gladi. Sve izvan kapitalistikog odnosa - bilo to ljudski, ivotinjski, biljni ili mineralni svijet - kapital je promatrao sa svoga stajalita i svoga prirodnoga irenja.17 Kritika kapitalistikoga imperijalizma tako je izrazila odreenu ekoloku svijest - ekoloku tono onoliko koliko je prepoznala stvarne granice prirode i katastrofalne posljedice njezinoga unitenja.18 No, dok piemo ovu knjigu a dvadeseto stoljee primie se svome kraju, kapitalizam je udesno zdrav, njegova akumulacija vea nego ikada. Kako moemo pomiriti tu injenicu s briljivom analizom brojnih marksistikih autora s poetka stoljea koja je ukazivala na imperijalistike sukobe kao simptome prijetee ekoloke katastrofe kada ovjeanstvo eli nadvladati granice prirode? Postoje tri naina na koja moemo pristupiti toj tajni stalnoga zdravlja kapitala. Prvo, neki tvrde da kapital vie nije imperijalistiki, da se reformirao, okrenuo sat prema svojim mladenakim danima slobodne konkurencije i razvio konzervatorski, ekoloki odnos sa svojim nekapitalistikim okoliem. ak da teoretiari od Marxa do Rose Luxemburg nisu pokazali da je takav proces suprotan biti same kapitalistike akumulacije, puki letimini pogled na suvremenu globalnu politiku ekonomiju trebao bi svakoga uvjeriti da takvo objanjenje smjesta odbaci. Sasvim je oigledno da se kapitalizam sve ubrzanije irio u drugoj polovici dvadesetoga stoljea, otvarajui nove teritorije kapitalistikom tritu i potinjavajui nekapitalistike proizvodne procese pod vlast kapitala. Druga hipoteza mogla bi biti da neviena ilavost kapitalizma jednostavno ukljuuje nastavak istih procesa irenja i akumulacije koje smo ranije analizirali, jedino to potpuno ogoljenje okolia jo nije neminovno i to trenutak suoavanja s granicama i ekolokom katastrofom jo nije doao.

230

PUTOVI PROIZVODNJE

Doista se pokazalo da su globalni izvori nekapitalistikoga okolia golemi. Iako je takozvana Zelena revolucija potinila pod kapitalizam veliki dio svjetske nekapitalistike poljoprivrede, a drugi projekti modernizacije ukljuili nove teritorije i civilizacije u krug kapitalistike akumulacije, jo uvijek preostaju ogromni [iako ogranieni, naravno] bazeni radne snage i materijalnih izvora koje treba potiniti pod kapitalistiku proizvodnju i potencijalna mjesta za trita koja se ire. Na primjer, propast socijalistikih reima u Sovjetskom savezu i Istonoj Evropi, zajedno s otvaranjem kineske ekonomije u postmaoistikoj eri, pruio je globalni pristup kapitala nepreglednim teritorijima nekapitalistikoga okolia - pripremljenima godinama socijalistike modernizacije za kapitalistiko potinjavanje. ak i u regijama koje su ve sigurno ukljuene u svjetski kapitalistiki sustav, jo uvijek postoje brojne mogunosti za irenje. Drugim rijeima, prema toj drugoj hipotezi, nekapitalistiki okoli i dalje se formalno potinjava pod kapitalistiko podruje, pa tako akumulacija moe jo uvijek funkcionirati, barem djelomice, putem toga formalnoga potinjavanja: proroci neizbjene sudbine kapitala nisu imali krivo ve su jednostavno prerano govorili. Meutim, ogranienja nekapitalistikoga okolia su stvarna. Prije ili kasnije nekada obilni izvori e presuiti. Trea hipoteza, koja moda upotpunjuje drugu, je da se danas kapital nastavlja akumulirati putem potinjavanja u krug proirene reprodukcije, ali da on sve vie potinjava ne nekapitalistiki okoli ve vlastiti kapitalistiki teren - to jest, da potinjavanje vie nije formalno ve stvarno. Kapital ne gleda vie izvan ve unutar svoga podruja pa je njegovo irenje tako intenzivno a ne ekstenzivno. Taj put prati kvalitativni skok u tehnolokoj organizaciji kapitala. Prethodne faze industrijske revolucije uvele su potrona dobra koja su stvorili strojevi a zatim strojeve koje su stvorili strojevi, ali danas smo suoeni sa sirovinama i hranom to su ih stvorili strojevi - ukratko, prirodom to su je stvorili strojevi i kulturom to su je stvorili strojevi.19 Mogli bismo stoga kazati, slijedei Fredrica Jamesona, da je postmodernizacija ekonomski proces koji se pojavljuje kada su se mehanike i industrijske tehnologije proirile da bi obuhvatile cijeli svijet, kada je proces modernizacije dovren i kada je formalno potinjenje nekapitalistikoga okolia doseglo svoju granicu. Putem procesa moderne tehnoloke preobrazbe, cijela priroda postala je kapital ili se barem podvrgava kapitalu.20 Dok se moderna akumulacija zasniva na formalnom potinjenju nekapitalistikoga okolia, postmoderna akumulacija oslanja se na stvarno potinjenje samoga kapitalistikoga terena. To je izgleda stvarni

OTPOR, KRIZA, PREOBRAZBA

231

kapitalistiki odgovor prijetnji ekoloke katastrofe, odgovor koji gleda u budunost.21 Meutim, dovrenje industrijalizacije drutva i prirode, dovrenje modernizacije, predstavlja samo preduvjet za prijelaz u postmodernizaciju i shvaa preobrazbu samo u negativnom smislu, kao post-. U sljedeem emo se odlomku izravno suoiti sa stvarnim procesima postmodernizacije, ili informatizacije proizvodnje. Napad na disciplinarni reim Da bismo dublje shvatili ovaj odlomak, moramo nekako dodirnuti njegov odluujui temelj a to su subjektivne preobrazbe radne snage. U razdoblju krize, tijekom 1960-ih i 1970-ih, irenje blagostanja i univerzalizacija discipline kako u vladajuim tako i u potinjenim zemljama stvorila je slobodni prostor za radno mnotvo. Drugim rijeima, radnici su iskoristili disciplinarnu eru, a iznad svega njezine trenutke neslaganja i njezine faze politike destabilizacije [kao to je razdoblje vijetnamske krize] kako bi proirili drutvenu mo rada, poveali vrijednost radne snage i preuredili potrebe i elje kojima su trebali udovoljiti nadnica i blagostanje. Prema Marxovoj terminologiji, mogli bismo rei da se vrijednost potrebnoga rada ogromno poveala - a naravno najvanije sa stajalita kapitala, kako se potrebno vrijeme rada poveava, viak vremena rada [i otuda profit] usporedno se smanjuje. Sa stajalita kapitalista, vrijednost potrebnoga rada pojavljuje se kao objektivna ekonomska koliina - cijena radne snage, kao i cijena ita, nafte i drugih roba - ali je stvarno ona drutveno odreena i oznaka je cijeloga niza drutvenih borbi. Definicija koare drutvenih potreba, kvaliteta vremena ne-rada, organizacija obiteljskih odnosa, prihvaena ivotna oekivanja, sve je to u igri i ogleda se u trokovima reproduciranja radnika. Ogromni porast drutvene nadnice [kako u smislu radnih nadnica tako i blagostanja] tijekom razdoblja krize u 1960-im i 1970im godinama proizaao je izravno iz akumulacije drutvenih borbi na terenu reprodukcije, terenu ne-rada, terenu ivota. Drutvene borbe nisu samo povisile trokove reprodukcije i drutvene nadnice [stoga smanjujui profitnu stopu] ve su takoer i to je jo vanije izazvale promjenu u kvaliteti i prirodi samoga rada. Odbijanje disciplinarnog reima drutvene tvornice pratila je ponovna procjena drutvene vrijednosti cijeloga niza proizvodnih djelatnosti, osobito u vladajuim kapitalistikim zemljama, gdje je slobodni prostor to su ga radnici izvojevali bio najvei. Disciplinarni reim oigledno vie nije uspijevao obuzdati potrebe i elje mladih ljudi. Izgled za dobivanje posla koji jami redovan i stalan rad osam

232

PUTOVI PROIZVODNJE

sati dnevno, pedeset tjedana godinje, tijekom cijeloga radnoga ivota, izgled za ulazak u normirani reim drutvene tvornice, to je bio san za mnoge od njihovih roditelja, njima se pojavljivao kao neka vrsta smrti. Masovno odbijanje disciplinarnoga reima, koje je poprimilo razne oblike, nije bilo samo negativni izraz ve i trenutak stvaranja, ono to Nietzsche naziva prevrednovanje vrijednosti. Razni oblici drutvenoga osporavanja i eksperimentiranja bili su u suprotnosti s utvrenim programima materijalne proizvodnje tipine za disciplinarni reim, njegove masovne tvornice i njegovu strukturu ue obitelji.22 Ti su pokreti bili skloniji elastinijoj dinamici stvaranja i nematerijalnim oblicima proizvodnje. Sa stajalita tradicionalnih politikih segmenata pokreta u SAD-u 1960-ih godina, razni oblici kulturnoga eksperimentiranja koji su uvelike cvjetali u tom razdoblju izgledali su neka vrsta odmora od stvarnih politikih i ekonomskih borbi, ali propustili su uoiti da puko kulturalno eksperimentiranje ima duboke politike i ekonomske uinke. Dropping out je blijed pojam onoga to se dogaalo u HaightAshburyu i diljem Sjedinjenih Drava 1960-ih. Dvije bitne djelatnosti bile su odbijanje disciplinarnoga reima i eksperimentiranje novim oblicima stvaralatva. Odbijanje se pojavljivalo u vrlo raznim oblicima i irilo se u brojnim dnevnim ponaanjima. Studenti koji su zavrili koled eksperimentirali su LSD-om umjesto da trae posao, mlade ene odbijale su se vjenati i zasnovati obitelj, nepomini afro-ameriki radnik kretao se prema CP-vremenu [za obojene], odbijajui rad na sve mogue naine.23 Mladost koja je odbijala umrtvljujuu rutinu drutva-tvornice izmiljala je nove oblike pokretljivosti i elastinosti, nove stilove ivljenja. Studentski pokreti zahtijevali su da se znanje i intelektualni rad visoko drutveno vrednuju. Feministiki pokreti koji su objasnili politiki sadraj osobnih odnosa i odbijali patrijarhalnu disciplinu podigli su socijalnu vrijednost onoga to se tradicionalno smatralo enskim poslom, to ukljuuje znatan dio afektivnoga ili skrbnikoga rada i usredotouje se na slube potrebne za drutvenu reprodukciju.24 Cijeli jedan spektar pokreta i cijela nova protukultura naglaavali su drutvenu vrijednost suradnje i komunikacije. To masovno prevrednovanje vrijednosti drutvene proizvodnje i proizvodnje novih subjektivnosti otvorilo je put snanoj preobrazbi radne snage. U sljedeem emo dijelu vidjeti kako e pokazatelji vrijednosti pokret pokretljivost, elastinost, znanje, komunikacija, suradnja, afektivno odrediti preobrazbu kapitalistike proizvodnje u desetljeima koja slijede.

OTPOR, KRIZA, PREOBRAZBA

233

Razne analize novih drutvenih pokreta imale su pravo insistirati na politikoj vanosti kulturnih pokreta nasuprot uskogrudnim ekonomskim stajalitima koja umanjuju njihovo znaenje.25 Meutim, te analize i same su krajnje ograniene, isto kao i stajalita kojima se suprotstavljaju, jer nastavljaju s uskim shvaanjima ekonomskoga i kulturnoga. Jo vanije, one ne uspijevaju prepoznati duboku ekonomsku mo kulturnih pokreta, ili bolje reeno sve veu nemogunost razlikovanja ekonomskih i kulturnih pojava. S jedne strane, kapitalistiki odnosi irili su se da potine sve vidove drutvene proizvodnje i reprodukcije, cijelo podruje ivota, a s druge strane, kulturni odnosi redefinirali su proizvodne odnose i ekonomske strukture vrijednosti. Reim proizvodnje, a iznad svega reim proizvodnje subjektivnosti, rastakao se a drugi se izmiljao ogromnom akumulacijom borbi. Ti novi krugovi proizvodnje subjektivnosti, koji su se usmjeravali prema dramatinim promjenama vrijednosti i rada, ostvarili su se unutar konanoga razdoblja disciplinarne organizacije drutva i suprotstavljajui joj se. Pokreti su prethodili kapitalistikoj svijesti o potrebi za promjenom paradigme u proizvodnji i diktirali njezin oblik i prirodu. Da nije bilo Vijetnamskog rata, da nije bilo radnikih i studentskih pobuna u 1960-im godinama, da nije bilo 1968. i drugoga vala enskih pokreta, da nije bilo cijeloga niza antiimperijalistikih borbi, kapital bi se zadovoljio zadravanjem vlastitoga ureenja moi, sretan to ne mora mijenjati paradigmu proizvodnje! Bio bi zadovoljan iz niza dobrih razloga: jer su mu dobro posluile prirodne granice razvoja; jer mu je prijetio razvoj nematerijalnoga rada, jer je znao da su transverzalna pokretljivost i hibridnost svjetske radne snage otvorili potencijal za novu krizu i klasne sukobe na razini koja prije nije bila poznata. Pojava nove subjektivnosti najavila je restrukturiranje proizvodnje, od fordizma do postfordizma, od modernizacije do postmodernizacije.26 Proletarijat kojega se sastav ve promijenio odozdo je poticao prijelaz od faze usavravanja disciplinarnoga reima prema iduoj fazi mijenjanja proizvodne paradigme. Kapital nije trebao izmiljati novu paradigmu [ak da je bio sposoban to uiniti] jer se istinski stvaralaki trenutak ve dogodio. Problem kapitala bio je potiniti novi sastav koji se je ve autonomno stvorio i odredio unutar novoga odnosa prema prirodi i radu, odnosa autonomne proizvodnje. Na toj toki disciplinarni sustav postaje potpuno zastario i mora ga se napustiti. Kapital mora postii negativno zrcaljenje i inverziju nove kvalitete radne snage, on se mora prilagoditi kako bi mogao ponovo zapovijedati. Predmnijevamo da e iz toga razloga industrijske i politike snage koje su se

234

PUTOVI PROIZVODNJE

najsnanije i s najvie pameti oslanjale na krajnju modernizaciju disciplinarnoga proizvodnoga modela [kao to su glavni elementi japanskoga i istonoazijskoga kapitala] najvie patiti u tom prijelazu. Jedini oblici kapitala koji e uspjeno prolaziti u novome svijetu bit e oni koji ovladaju novim, nematerijalnim, suradnikim, komunikacijskim i afektivnim sastavom radne snage. Smrtne muke sovjetske discipline Sada kada smo oznaili prve naznake stanja i oblika nove paradigme, elimo kratko ispitati divovski subjektivni uinak to ga je promjena paradigme odredila tijekom svojih kretanja: raspad sovjetskoga sustava. Naa teza, s kojom se slau mnogi znanstvenici sovjetskoga svijeta27 je da je taj sustav uao u krizu i raspao se zbog svoje strukturalne nesposobnosti da nadvlada model disciplinarne vladavine, kako u pogledu svoga naina proizvodnje, koji je bio fordistiki i tajloristiki, tako i svoga oblika politikoga zapovijedanja, koji je bio kejnzijansko-socijalistiki i tako jednostavno modernistiki iznutra i imperijalistiki izvana. Taj nedostatak elastinosti da sustav prilagodi svoj razmjetaj zapovijedanja i proizvodni aparat promjenama radne snage zaotrio je potekoe preobrazbe. Troma birokracija sovjetske drave, naslijeena od dugoga razdoblja snane modernizacije, postavila je sovjetsku mo u nemogui poloaj kada je trebala reagirati na nove zahtjeve i nove elje koje su izraavale subjektivnosti na globalnom planu, najprije unutar procesa modernizacije a zatim na njegovim vanjskim granicama. Nisu neprijateljske snage bile te koje su postavile izazov postmodernosti ve prvenstveno nova subjektivnost radne snage i njezin novi intelektualni i komunikacijski sastav. Reim, osobito u svojim neliberalnim vidovima, nije bio sposoban primjereno odgovoriti na te subjektivne zahtjeve. Sustav je mogao nastaviti djelovati [kao to je za odreeno razdoblje doista nastavio] na osnovi modela disciplinarne modernizacije, ali on nije mogao spojiti modernizaciju s novom pokretljivou i stvaralatvom radne snage, temeljnim uvjetima da se udahne ivot u novu paradigmu i njezine sloene mehanizme. U kontekstu rata zvijezda, trke u nuklearnom oruju i istraivanja svemira, Sovjetski savez je jo uvijek mogao drati korak sa svojim suparnicima s tehnolokoga i vojnoga stajalita, ali sustav nije mogao izdrati konkurentski sukob na subjektivnom bojitu. On se nije mogao takmiiti upravo tamo gdje su se iskuavali stvarni sukobi moi i nije se mogao suoiti s izazovima

OTPOR, KRIZA, PREOBRAZBA

235

komparativne proizvodnosti ekonomskih sustava, jer su napredne tehnologije komunikacije i kibernetike jedino uinkovite kada su ukorijenjene u subjektivnost, ili bolje reeno, kada ih proimaju proizvodne subjektivnosti. Za sovjetski je reim upravljanje novim subjektivnostima bilo pitanje ivota ili smrti. Prema naoj tezi, nakon dramatinih zadnjih godina Staljinove vladavine i Hruovljevih neuspjelih inovacija, Brenjevljev reim zamrznuo je proizvodno civilno drutvo koje je doseglo visoku razinu zrelosti i koje je, nakon masovnih mobilizacija za rat i proizvodnju, zahtijevalo drutveno i politiko priznanje. U kapitalistikome nas je svijetu masovna hladnoratovska propaganda i izvanredan ideoloki stroj falsificiranja i krivog informiranja prijeio da vidimo stvarni razvoj u Sovjetskom savezu i politiku dijalektiku koja se tamo odvijala. Hladnoratovska ideologija nazivala je to drutvo totalitarnim, ali u stvari bilo je to drutvo ispresijecano vrlo jakim podrujima stvaralatva i slobode, upravo tako jakima kao to su ritmovi ekonomskoga razvoja i kulturne modernizacije. Sovjetski savez moe se bolje shvatiti ne kao totalitarno drutvo ve prije kao birokratska diktatura.28 I samo ako napustimo te iskrivljene definicije moemo vidjeti kako se u Sovjetskom Savezu proizvodila i reproducirala politika kriza do toke da je konano pokopala reim. Otpor birokratskoj diktaturi pokrenuo je krizu. Odbijanje sovjetskoga proletarijata da radi bila je u stvari ista metoda koju je razvio proletarijat u kapitalistikim zemljama prisiljavajui svoje vlade na krug krize, reforme i restrukturiranja. Ovo je nae stajalite: usprkos odgaanjima u razvoju ruskoga kapitalizma, usprkos masovnim gubicima u Drugom svjetskom ratu, usprkos relativnoj kulturnoj izolaciji, relativnoj iskljuenosti iz svjetskoga trita, okrutnoj politici zatvaranja, gladi i ubijanju stanovnitva, usprkos svemu tome, i usprkos njegovim ogromnim razlikama od vladajuih kapitalistikih zemalja, proletarijat u Rusiji i drugim zemljama sovjetskoga bloka uspio je u 1960-im i 1970-im postaviti tono iste one probleme kao i proletarijat u kapitalistikim zemljama.29 ak je u Rusiji i drugim zemljama pod sovjetskim nadzorom, zahtjev za viim nadnicama i veom slobodom rastao stalno zajedno s ritmom modernizacije. I upravo kao u kapitalistikim zemljama, pojavilo se novo lice radne snage, koje je sada izraavalo ogromne proizvodne sposobnosti na osnovi novoga razvoja intelektualnih snaga proizvodnje. Tu novu proizvodnu stvarnost, to ivo intelektualno mnotvo sovjetske voe pokuale su zakljuati u krletke disciplinarne ratne ekonomije [rata koji su stalno retoriki zazivali] i utjerati u ekonomske

236

PUTOVI PROIZVODNJE

strukture socijalistike ideologije rada i ekonomskoga razvoja, to jest, socijalistiko upravljanje kapitalom koje vie nije imalo nikakvoga smisla. Sovjetska birokracija nije bila sposobna izgraditi okvir nuan za postmodernu mobilizaciju nove radne snage. Ona se njega plaila, opsjedao ju je raspad disciplinarnih reima, preobrazbe tajloristikih i fordistikih subjekata koji su prije poticali proizvodnju. To je bila toka na kojoj je kriza postala neopozivom, a uzimajui u obzir brenjevski zimski san, katastrofinom. Smatramo da nije bio toliko vaan nedostatak individualnih i formalnih sloboda radnika ili njihovo krenje, ve prije rasipanje proizvodne energije mnotva koje je iscrpilo potencijal modernosti i sada se eljelo osloboditi socijalistikoga upravljanja kapitalistikom akumulacijom kako bi izrazilo viu razinu proizvodnosti. Taj otpor i ta energija bile su sile koje su, sa suprotnih strana, uinile da se sovjetski svijet raspadne poput kule od karata. Glasnost i perestrojka svakako su predstavljale samokritiku sovjetske moi i postavile nunost demokratskoga puta kao uvjet za obnovljenu proizvodnost sustava, ali one su se pokrenule isuvie kasno i isuvie bojaljivo a da bi zaustavile krizu. Sovjetski stroj okrenuo se prema samome sebi i zastavio se bez goriva koje su jedino mogle proizvesti nove proizvodne subjektivnosti. Sektori intelektualnoga i nematerijalnoga rada povukli su svoju podrku reimu, a egzodus je osudio sustav na smrt: smrt uslijed socijalistike pobjede nad modernizacijom, smrt uslijed nesposobnosti da se iskoriste njezini uinci i vikovi, smrt uslijed konane obamrlosti koja je zaguila subjektivna stanja to su zahtijevala prijelaz u postmodernost.

3.4 POSTMODERNIZACIJA, ILI INFORMATIZACIJA PROIZVODNJE

Postmodernost nije neto to moemo odrediti jednom zauvijek i onda koristiti mirne due. Koncept, ako postoji, mora doi na kraju, a ne na poetku, nae rasprave o njemu. fredric jameson Dobra vijest iz Washingtona je da svaka pojedina osoba u Kongresu podrava koncept informacijske superautoceste. Loa vijest je da nitko nema pojma to to znai. kongresmen edward markey

Danas je postalo uobiajeno promatrati slijed ekonomskih paradigmi od srednjega vijeka u tri razliita momenta svakoga od kojih odreuje prevladavajui sektor u ekonomiji: prva paradigma je ona u kojoj su ekonomijom prevladavali poljoprivreda i pribavljanje sirovina, druga u kojoj su industrija i manufaktura trajnih dobara zauzimali povlateni poloaj i trea i tekua paradigma u kojoj su pruanje usluga i rukovanje informacijama u sreditu ekonomske proizvodnje.01 Vladajui poloaj tako se prenosio od primarne na sekundarnu i onda na tercijarnu proizvodnju. Ekonomska modernizacija ukljuuje prijelaz od prve paradigme u drugu, od prevlasti poljoprivrede do one industrije. Modernizacija znai industrijalizacija. Mogli bismo nazvati prijelaz od druge paradigme u treu, od prevlasti industrije u onu usluga i informacija, procesom ekonomske postmodernizacije, ili jo bolje, informatizacije. Najoiglednija definicija i pokazatelj promjena meu tim trima paradigmama pojavljuje se najprije u kvantitativnom smislu, upuivanjem bilo na postotak stanovnitva ukljuenoga u svako od tih proizvodnih podruja ili na postotak ukupne vrijednosti koju su proizveli razni sektori proizvodnje. Promjene u statistici zaposlenja u vladajuim kapitalistikim

238

PUTOVI PROIZVODNJE

zemljama tijekom prolih stotinu godina doista oznauju dramatine promjene.02 Meutim, to kvantitativno stajalite moe dovesti do ozbiljnih nerazumijevanja tih ekonomskih paradigmi. Kvantitativni pokazatelji ne mogu obuhvatiti niti kvalitativnu preobrazbu u kretanju od jedne paradigme do druge niti hijerarhiju meu ekonomskim sektorima u kontekstu svake paradigme. U procesu modernizacije i prijelazu prema paradigmi industrijske prevlasti, ne samo to se poljoprivredna proizvodnja kvantitativno smanjivala [kako u postotku zaposlenih radnika tako i u razmjerima proizvedene ukupne vrijednosti], ve se je, to je jo vanije, preobrazila sama poljoprivreda. Kada je poljoprivreda dola pod prevlast industrije, ak kada je poljoprivreda jo uvijek prevladavala u kvantitativnom smislu, ona je postala podvrgnuta drutvenim i financijskim pritiscima industrije, a tovie industrijalizirala se i sama poljoprivredna proizvodnja. Poljoprivreda, naravno, nije iezla, ona je ostala bitnim sastojkom moderne industrijske ekonomije, ali ona je tada bila preobraena, industrijalizirana poljoprivreda. Kvantitativno stajalite ne uspijeva ni prepoznati hijerarhije meu nacionalnim ili regionalnim ekonomijama u globalnom sustavu, to dovodi do svih vrsta povijesnih krivih shvaanja, s analogijama koje ne postoje. Na primjer, s kvantitativnoga stajalita mogli bismo pretpostaviti da se neko drutvo u dvadesetom stoljeu s veinom njegove radne snage zaposlenom u poljoprivredi ili rudarstvu i veinom njegove vrijednosti proizvedenom u tim sektorima [kao to je sluaj u Indiji i Nigeriji] nalazi u poloaju analognom drutvu koje je postojalo nekada u prolosti s istim postotkom radnika ili vrijednosti proizvedenim u tadanjim sektorima [kao to je sluaj s Francuskom i Engleskom]. Povijesna iluzija stavlja tu analogiju u dinamiki slijed tako da jedan ekonomski sustav zauzima isti poloaj ili razinu u slijedu razvoja koji je jedan drugi zauzimao u prethodnom razdoblju, kao da su svi na istoj stazi kreui se zajedno. Meutim, s kvalitativnoga stajalita, to jest, u smislu njihovoga poloaja u odnosima globalne moi, ekonomije tih drutava zauzimaju potpuno neusporedive poloaje. U ranijem sluaju [Francuska ili Engleska u prolosti], poljoprivredna proizvodnja postojala je kao prevladavajui sektor u svojoj ekonomskoj sferi, a u kasnijem [Indija ili Nigerija u dvadesetom stoljeu], ona je podvrgnuta industriji u svjetskom sustavu. Te dvije ekonomije nisu na istoj stazi ve u radikalno razliitim pa ak i odvojenim stanjima - prevlasti i potinjavanja. U tim razliitim hijerarhijskim poloajima, mnotvo ekonomskih imbenika potpuno je razliito - odnosi razmjene, kredita i odnosi dugova i tako dalje.03 Da bi ova

POSTMODERNIZACIJA, ILI INFORMATIZACIJA PROIZVODNJE

239

druga ekonomija ostvarila poloaj analogan onome prve, ona bi morala preokrenuti odnos moi i postii poloaj prevlasti u svojoj suvremenoj ekonomskoj sferi, kao to je Evropa uinila, na primjer, u srednjovjekovnoj ekonomiji mediteranskoga svijeta. Povijesnu promjenu, drugim rijeima, treba shvatiti u smislu odnosa moi kroz cijelu ekonomsku sferu. Iluzije razvoja Diskurs ekonomskoga razvoja, koji je nametnut pod hegemonijom SAD-a u sukladnosti s modelom New Deala u poslijeratnom razdoblju, koristi takve krive povijesne analogije kao temelj ekonomskih procesa. Taj diskurs zamilja da ekonomska povijest svih zemalja slijedi jedan jedini obrazac razvoja, svaki u razliitom vremenu i prema razliitom tempu. Tako se zemljama u razvoju smatraju one zemlje kojih ekonomska proizvodnja nije na razini razvijenih zemalja, sa zamilju da e, nastave li ii stazom koju su prije slijedile vladajue zemlje i ponove njihovu ekonomsku politiku i strategiju, tada uivati analogan poloaj ili razinu. Meutim, to razvojno stajalite ne uspijeva shvatiti da ekonomije takozvanih razvijenih zemalja ne odreuju samo neki kvantitativni imbenici ili njihove unutarnje strukture, ve takoer i jo vanije njihov prevladavajui poloaj u globalnom sustavu. Kritike razvojnoga stajalita koje su izvrile teorije nedovoljne razvijenosti i ovisnosti i koje su se prvenstveno pojavile u latinoamerikom i afrikom kontekstu 1960-ih godina, bile su korisne i vane upravo zbog toga to su naglaavale injenicu da evolucija nekoga regionalnoga ili nacionalnoga ekonomskoga sustava ovisi u velikoj mjeri o njegovom poloaju unutar struktura hijerarhije i moi kapitalistikoga svjetskoga sustava.04 Vladajue regije nastavit e se razvijati a potinjene e se nastaviti nedovoljno razvijati kao uzajamno podupirui polovi u globalnoj strukturi moi. Kazati da se potinjene ekonomije ne razvijaju ne znai da se one ne mijenjaju ili ne rastu; to znai, prije, da one ostaju potinjene u globalnom sustavu pa tako nikada ne dostiu obeani oblik vladajue, razvijene ekonomije. U nekim sluajevima pojedine zemlje ili regije mogu biti sposobne promijeniti svoj poloaj u hijerarhiji, ali stvar je u tome to, bez obzira tko se nalazi na kojem poloaju, hijerarhija ostaje odluujui imbenik.05 Meutim i sami teoretiari nedovoljnog razvoja ponavljaju slinu iluziju ekonomskoga razvoja.06 Saimljui u shematskom smislu, mogli bismo rei da njihova logika poinje s dvije valjane povijesne tvrdnje ali onda iz njih izvlai pogrean zakljuak. Prvo, oni smatraju da su kolonijalni

240

PUTOVI PROIZVODNJE

reimi i/ili drugi oblici imperijalistike prevlasti stvorili i odravali nedovoljni razvoj potinjenih ekonomija putem njihovog ukljuivanja u globalnu mreu vladajuih kapitalistikih ekonomija, njihovim djelominim oblikovanjem i tako postigli njihovu stvarnu i stalnu ekonomsku ovisnost o vladajuim ekonomijama. Drugo, oni tvrde da su same vladajue zemlje u poetku razvile svoje potpuno oblikovane i neovisne strukture u relativnoj izolaciji, sa samo ogranienom meusobnim djelovanjem s drugim ekonomijama i globalnim mreama.07 Meutim, iz tih dviju vie ili manje prihvatljivih povijesnih tvrdnji oni onda deduciraju nevaljali zakljuak: ako su razvijene ekonomije postigle punu oblikovanost u relativnoj izolaciji a nerazvijene ekonomije postale neoblikovane i ovisne putem njihovoga ukljuivanja u globalne mree, onda e projekt relativne izolacije nerazvijenih ekonomija dovesti do njihovoga razvoja i punoga oblikovanja. Drugim rijeima, kao alternativu lanom razvoju ekonomista vladajuih kapitalistikih zemalja, teoretiari podrazvoja govore o stvarnom razvoju, koji ukljuuje odvajanje neke ekonomije od njenoga odnosa ovisnosti i oblikovanje u relativnoj izolaciji autonomne ekonomske strukture. S obzirom da je to nain kako su se razvile vladajue ekonomije, to mora biti prava staza da bi se izbjegao krug nerazvijenosti. Meutim, taj silogizam zahtijeva od nas da povjerujemo kako e zakoni ekonomskoga razvoja nekako prevladati razlike povijesne promjene. Alternativni pojam razvoja zasniva se, paradoksalno, na istoj povijesnoj iluziji koja je bitni dio vladajue ideologije razvoja kojoj se on suprotstavlja. Tendencija ostvarenja svjetskoga trita trebala bi uutkati bilo koje miljenje da se danas neka zemlja ili regija moe izolirati ili odvojiti od globalnih mrea moi kako bi ponovo stvorila uvjete prolosti i razvila se kako su to nekada uinile vladajue kapitalistike zemlje. ak i vladajue zemlje sada ovise o globalnom sustavu; meusobno djelovanje segmenata svjetskoga trita dovela je do openitoga razoblikovanja svih ekonomija. Bilo koji pokuaj izolacije ili odvajanja sve e vie znaiti samo okrutniju vrstu prevlasti globalnoga sustava, svoenje na bespomonost i siromatvo. Informatizacija Procesi modernizacije i industrijalizacije preobrazili su i redefinirali sve elemente drutva. Kada se poljoprivreda modernizirala kao industrija, farma je postepeno postala tvornica, sa svom tvornikom disciplinom, tehnologijom, odnosima nadnica i tako dalje. Poljoprivreda se modernizirala kao industrija. Openitije, samo drutvo postupno je postajalo

POSTMODERNIZACIJA, ILI INFORMATIZACIJA PROIZVODNJE

241

industrijalizirano ak do razine da je preobrazilo ljudske odnose i ljudsku prirodu. Drutvo je postalo tvornica. Poetkom dvadesetoga stoljea, Robert Musil divno je razmiljao o preobrazbi ovjeanstva u prijelazu od pastoralnoga poljoprivrednoga svijeta prema drutvenoj tvornici. Postojalo je vrijeme kada su ljudi prirodno uranjali u stanja koja su ih ekala i to je bio vrlo zdrav nain za samoostvarenje. Ali danas, sa svim tim uzdrmavanjima, kada se sve odvojilo od tla na kojemu je raslo, ak kada se radi o proizvodnji due morali bismo, takoreku, zamijeniti tradicionalne zanate nekom vrstom inteligencije koja ide usporedo sa strojem i tvornicom.08 Procesi postajanja ljudskim i priroda samoga ljudskoga temeljito su se preobrazili u prijelazu koji odreuje modernizacija. Meutim, u nae je vrijeme modernizacija dola do kraja. Dugim rijeima, industrijska proizvodnja ne iri vie svoju prevlast na druge ekonomske oblike i drutvene pojave. Simptom te promjene oituje se u kvantitativnim promjenama u zaposlenju. Dok je proces modernizacije oznaavalo seljenje rada od poljoprivrede i rudarstva [primarni sektor] u industriju [sekundarni], proces postmodernizacije ili informatizacije iskazuje se seljenjem iz industrije u usluna radna mjesta [tercijarni], a to je promjena koja se dogaa u vladajuim kapitalistikim zemljama, a osobito u Sjedinjenim Dravama, od ranih 1970-ih godina. Usluge pokrivaju iroki opseg djelatnosti od zdravstvene skrbi, obrazovanja i financija do prijevoza, zabave i oglaavanja. Radna mjesta uglavnom su pokretna i ukljuuju elastine vjetine. Jo vanije, obiljeava ih sredinja uloga znanja, informacije, afekta i komunikacije. U tom smislu mnogi nazivaju postindustrijsku ekonomiju informacijskom ekonomijom. Tvrdnja da je modernizacija zavrena i da globalna ekonomija prolazi danas proces postmodernizacije prema informacijskoj ekonomiji ne znai da e industrijska proizvodnja prestati niti ak da e prestati igrati vanu ulogu, ak i u vladajuim regijama zemaljske kugle. Upravo kao to su procesi industrijalizacije preobrazili poljoprivredu i uinili je produktivnijom, tako e i informacijska revolucija preobraziti industriju redefinirajui i pomlaujui industrijske procese. Novi menaderski imperativ tu na djelu glasi, Ponaajte se prema industriji kao usluzi.09 U stvari, kako se industrije preobraavaju, brie se i podjela izmeu industrijske proizvodnje i usluga.10 Upravo kao to je u procesima modernizacije sva proizvodnja postajala industrijalizirana, tako i u procesima postmodernizacije sva proizvodnja tei prema proizvodnji usluga, prema tome da postane informatizirana.

242

PUTOVI PROIZVODNJE

Nisu sve zemlje, naravno, ak ni meu vladajuim kapitalistikim zemljama, ule u projekt postmodernizacije istom stazom. Na osnovi promjene u statistici zaposlenja u zemljama G-7 od 1970, Manuel Castells i Yuko Aoyama razluili su dva osnovna modela ili staze informatizacije.11 Oba modela ukljuuju poveanje zaposlenja u postindustrijskim uslugama, ali naglaavaju razliite vrste usluga i razliite odnose izmeu usluga i industrijske proizvodnje. Prva faza ide prema modelu uslune ekonomije i predvode je Sjedinjene Drave, Ujedinjeno kraljevstvo i Kanada. Taj model ukljuuje nagli pad industrijskih radnih mjesta i odgovarajui rast u sektoru usluga. Osobito, financijske usluge koje upravljaju kapitalom poinju vladati nad drugim uslunim sektorima. U drugom modelu, info-industrijskom modelu, kojega su primjeri Japan i Njemaka, industrijsko zaposlenje sporije opada nego u prvom modelu, a, jo vanije, proces informatizacije usko je integriran i slui da ojaa snagu postojee industrijske proizvodnje. Usluge koje se odnose izravno na industrijsku proizvodnju tako ostaju vanije u tom modelu u odnosu na druge slube. Ta dva modela predstavljaju dvije strategije upravljanja i stjecanja prednosti u ekonomskoj tranziciji, ali treba biti jasno da se ona oba kreu odluno u smjeru informatizacije ekonomije i vee vanosti proizvodnih tijekova i mrea. Iako potinjene zemlje i regije svijeta nisu sposobne primijeniti takve strategije, procesi postmodernizacije ipak im nameu neopozive promjene. injenica da su se informatizacija i promjena prema uslugama dosad dogodile prvenstveno u vladajuim kapitalistikim zemljama a ne drugdje ne bi nas trebala vratiti unatrag na shvaanje suvremenoga globalnoga ekonomskoga stanja u smislu pravocrtnih faza razvoja. injenica je da su vladajue zemlje poput Sjedinjenih Drava i Japana uinkovito izvozile industrijsku proizvodnju, kada se ona u njima smanjivala, u potinjene zemlje poput Meksika i Malezije. Takve zemljopisne promjene i pomaknua mogle bi neke navesti da povjeruju kako postoji nova globalna organizacija ekonomskih razina po kojoj su vladajue zemlje informacijske uslune ekonomije, njihove prve potinjene zemlje industrijske ekonomije, a da su one dalje potinjene poljoprivredne. Na primjer, sa stajalita razina razvoja mogli bismo pomisliti da, putem suvremenoga izvoza industrijske proizvodnje, neka Fordova tvornica automobila izgraena u Brazilu u 1990-im godinama moe biti usporediva s Fordovom tvornicom u Detroitu u 1930-im godinama jer oba sluaja proizvodnje pripadaju istoj industrijskoj razini. Meutim, kada pomnije promotrimo vidimo da te dvije tvornice nisu usporedive i da su razlike vrlo vane. Najprije, te dvije tvornice radikalno se

POSTMODERNIZACIJA, ILI INFORMATIZACIJA PROIZVODNJE

243

razlikuju u smislu tehnologije i proizvodnih postupaka. Kada se izvozi stalni kapital onda ga se izvozi openito na njegovoj najvioj razini proizvodnosti. Prema tome Fordova tvornica 1990-ih godina u Brazilu ne bi se izgradila tehnologijom Fordove tvornice 1930-ih godina iz Detroita, ve bi se zasnivala na najnaprednijoj i najproduktivnijoj dostupnoj kompjuterskoj i informacijskoj tehnologiji. Tehnoloka infrastruktura same tvornice smjestila bi je izravno u podruje informacijske tehnologije. Drugo, i moda vanije, te dvije tvornice stoje u razliitim odnosima prevlasti u pogledu globalne ekonomije kao cjeline. Detroitska tvornica automobila iz 1930-ih stajala je na vrhuncu globalne ekonomije u vladajuem poloaju i proizvodila najviu vrijednost; tvornica automobila u 1990-im, bilo da je u Sao Paolu, Kentuckyu ili Vladivostoku, zauzima potinjeno mjesto u globalnoj ekonomiji potinjenom visokovrednovanoj proizvodnji usluga. Danas sva ekonomska djelatnost tei da doe pod prevlast informacijske ekonomije i da je ova kvalitativno preobrazi. Zemljopisne razlike u globalnoj ekonomiji nisu znaci suprisutnosti raznih razina razvoja ve crte nove globalne hijerarhije proizvodnje. Sve vie je oigledno, sa stajalita potinjenih regija, da modernizacija nije vie klju ekonomskoga napredovanja i natjecanja. Najpotinjenije zemlje, kao to su podruja subsaharske Afrike, uinkovito su iskljuene iz tijekova kapitala i novih tehnologija, pa se tako nalaze na rubu gladovanja.12 Natjecanje za poloaje srednje razine u globalnoj hijerarhiji ne provodi se putem industrijalizacije ve putem informatizacije proizvodnje. Velike zemlje s razliitim ekonomijama, poput Indije i Brazila, mogu istovremeno podravati sve razine proizvodnih procesa: proizvodnju usluga zasnovanu na informatizaciji, modernu industrijsku proizvodnju dobara i tradicionalne zanate, poljoprivredu i rudarstvo. Ne mora postojati uredan povijesni slijed meu tim oblicima, ve se oni prije mijeaju i zajedno postoje. Svi oblici proizvodnje postoje unutar mrea svjetskoga trita i pod prevlau informacijske proizvodnje usluga. Preobrazba talijanske ekonomije od 1950-ih godina jasno pokazuje da relativno zaostale ekonomije ne slijede jednostavno iste faze kroz koje su prole vladajue regije, ve se razvijaju kroz alternativne i mijeane obrasce. Nakon Drugoga svjetskoga rata, Italija je jo uvijek bila preteno seosko drutvo, ali tijekom 1950-ih i 1960-ih godina ona je prola kroz uurbanu iako nepotpunu modernizaciju, prvo ekonomsko udo. Meutim, onda se, u 1970-im i 1980-im, kada procesi industrijalizacije nisu jo bili zavreni, talijanska ekonomija uputila u jo jednu preobrazbu, proces

244

PUTOVI PROIZVODNJE

postmodernizacije, i postigla drugo ekonomsko udo. Ta talijanska uda nisu bila u stvari skokovi naprijed koji bi omoguili hvatanje koraka s vodeim ekonomijama; oni su prije predstavljali mjeavine raznih nedovrenih ekonomija. Tu je najznaajnija injenica, koja bi mogla korisno postaviti talijanski sluaj kao opi obrazac za sve druge zaostale zemlje, da talijanska ekonomija nije dovrila jednu fazu [industrijalizaciju] prije nego to je krenula u drugu [informatizaciju] Prema dvama suvremenim ekonomistima, nedavna talijanska preobrazba otkriva zanimljivi prijelaz od proto-industrijalizacije u proto-informatizaciju.13 Razne regije razvijaju se mijeanjem seoskih elemenata s djelominom industrijalizacijom i djelominom informatizacijom. Tako su ekonomske faze sve prisutne odjednom, stopljene u hibrid, kombiniranu ekonomiju koja se razlikuje ne po vrsti ve po stupnju diljem zemaljske kugle. Upravo kao to je modernizacija inila u prethodnoj eri, postmodernizacija ili informatizacija oznauje danas novi nain postajanja ljudskim. Tamo gdje se radi o proizvodnji due, kao to bi rekao Musil, moramo doista zamijeniti tradicionalne tehnike industrijskih strojeva kibernetikom inteligencijom informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Moramo izmisliti ono to Pierre Lvy naziva antropologijom kompjuterske komunikacije.14 Ta promjena metafora daje nam prvi letimian pogled na preobrazbu, ali moramo pomnije pogledati da bismo jasno vidjeli promjene u naem pojmu ljudskoga i same ljudskosti koje nastaju na prijelazu prema informacijskoj ekonomiji. Sociologija nematerijalnoga rada Prijelaz prema informacijskoj ekonomiji nuno ukljuuje promjenu u kvaliteti i prirodi rada. To je najneposrednija socioloka i antropoloka posljedica prijelaza ekonomskih paradigmi. Danas informacija i komunikacija igraju bitnu ulogu u proizvodnim procesima. Mnogi prepoznaju prvi vid te preobrazbe u smislu promjene u tvornikom radu - koristei industriju automobila kao referentnu toku - od fordistikog modela do modela Toyote.15 Prvotna strukturalna promjena tih modela ukljuuje sustav komunikacije izmeu proizvodnje i potronje roba, to jest, protok informacije izmeu tvornice i trita. Fordov model izgradio je relativno nijemi odnos izmeu proizvodnje i potronje. Masovna proizvodnja standardiziranih roba u Fordovoj eri mogla je raunati na primjerenu potranju pa je tako imala malo potrebe da oslukuje trite. Krug povratne sprege od potronje do proizvodnje doista je omoguavao da

POSTMODERNIZACIJA, ILI INFORMATIZACIJA PROIZVODNJE

245

promjene na tritu potaknu promjene u strojevima za proizvodnju, ali taj komunikacijski krug bio je ogranien [zahvaljujui krutim i odjelitim kanalima planiranja i projektiranja] i spor [zahvaljujui krutosti tehnologija i postupaka masovne proizvodnje]. Model Toyote zasniva se na obratu fordistike strukture komunikacije izmeu proizvodnje i potronje. Idealno zamiljeno, prema tom modelu, planiranje proizvodnje komunicirat e s tritima stalno i neposredno. Tvornice e odravati nulte zalihe, a robe e se proizvoditi upravo na vrijeme prema trenutnoj potranji postojeih trita. Taj model tako ukljuuje ne samo brzu petlju povratne sprege ve obrat odnosa jer, barem u teoriji, odluka o proizvodnji u stvari dolazi nakon trine odluke i kao reakcija na nju. U krajnjem sluaju roba se ne proizvodi dok je potroa nije ve izabrao i kupio. Meutim, openito, bilo bi tonije zamisliti model koji tei prema stalnom meusobnom djelovanju ili brzoj komunikaciji izmeu proizvodnje i potronje. Taj industrijski kontekst prua prvi primjer kada komunikacija i informacija igraju novu sredinju ulogu u proizvodnji. Mogli bismo rei da su se instrumentalna radnja i komunikacijska radnja usko ispreplele u informatiziranom industrijskom procesu, ali treba odmah dodati da je to osiromaeni pojam komunikacije kao pukog prijenosnika trinih podataka.16 Usluni sektori ekonomije predstavljaju bogatiji model proizvodne komunikacije. Veina usluga doista se zasniva na stalnoj razmjeni informacija i znanja. S obzirom da proizvodnja usluga ne stvara nikakva materijalna i trajna dobra, mi definiramo rad koji je ukljuen u tu proizvodnju kao nematerijalni rad - to jest rad koji proizvodi neko nematerijalno dobro, kao to je usluga, kulturni proizvod, znanje ili komunikacija.17 Moemo prepoznati jedno lice nematerijalnoga rada u analogiji s funkcioniranjem kompjutera. Sve ira uporaba kompjutera postupno je redefinirala procese i odnose rada zajedno s, doista, svim drutvenim postupcima i odnosima. Poznavanje kompjuterske tehnologije i lakoa rukovanja njome postaje sve vie opa prvenstvena kvalifikacija za rad u vladajuim zemljama. ak kada se i ne radi o izravnom dodiru s kompjuterima, rukovanje simbolima i informacijama u skladu s modelom kompjuterskoga rada vrlo je rasprostranjeno. U ranijoj eri radnici su uili kako djelovati kao strojevi kako unutar tako i izvan tvornice. ak smo nauili [uz pomo Muybridgeovih fotografija, na primjer] prepoznati ljudsko djelovanje openito kao mehaniko. Danas sve vie mislimo kao kompjuteri, dok komunikacijske tehnologije i njihov model meusobnog djelovanja

246

PUTOVI PROIZVODNJE

postaju sve bitniji za rad. Jedan novi vid kompjutera je da on moe stalno mijenjati vlastitu operaciju putem njezine uporabe. ak i najosnovniji oblici umjetne inteligencije omoguuju kompjuteru da proiruje i usavrava svoju operaciju zasnovanu na njezinom meusobnom djelovanju sa svojim korisnikom i svojim okoliem. Ista vrsta stalnoga meusobnoga djelovanja obiljeava iroki opseg suvremenih proizvodnih djelatnosti, bez obzira je li kompjuterski hardware izravno ukljuen ili nije. Kompjuterska i komunikacijska revolucija proizvodnje preobrazila je postupke rada tako da oni svi tee prema modelu informacijskih i komunikacijskih tehnologija.18 Interaktivni i kibernetiki strojevi postaju nove proteze integrirane u naa tijela i umove i lee kroz koje trebamo redefinirati sama naa tijela i umove. Antropologija svijeta kompjuterske komunikacije znai prepoznavanje novoga ljudskoga stanja. Robert Reich naziva onu vrstu nematerijalnoga rada koja je ukljuena u kompjuterski i komunikacijski svijet simboliko-analitikim uslugama zadaama koje ukljuuju rjeavanje problema, utvrivanje problema i strateke posrednike djelatnosti.19 Ta vrsta rada zahtijeva najviu vrijednost, pa je tako Reich shvaa kljuem za konkurenciju u novoj globalnoj ekonomiji. Meutim, on uvia da porast tih radnih mjesta zasnovanih na znanju i koja se bave stvaralakim rukovanjem simbola, podrazumijevaju i porast niskovrednovanih i niekvalificiranih radnih mjesta koja ukljuuju rutinsko rukovanje simbolima, kao to su unoenje podataka i prerada teksta. Tu se poinje pojavljivati bitna podjela rada unutar podruja nematerijalne proizvodnje. Trebamo imati na umu da je jedna od posljedica informatizacije proizvodnje i pojave nematerijalnoga rada stvarna homogenizacija procesa rada. S Marxovoga stajalita u devetnaestom stoljeu, konkretni postupci raznih radnih djelatnosti bili su radikalno heterogeni: ivanje i tkanje ukljuivali su neusporedive konkretne radnje. Tek kada ih apstrahiramo od njihovih konkretnih postupaka moemo spojiti razne radne djelatnosti i vidjeti ih na homogen nain, ne vie kao krojenje i tkanje ve kao uporabu ljudske radne snage openito, kao apstraktni rad.20 Meutim, s kompjuterizacijom proizvodnje danas, heterogenost konkretnoga rada sve se vie smanjuje, a radnik se sve vie udaljava od predmeta svoga rada. Rad kompjuteriziranoga ivanja i rad kompjuteriziranoga tkanja moe ukljuivati tono iste konkretne postupke - to jest rukovanje simbolima i informacijama. Alati su, naravno, uvijek apstrahirali radnu snagu od predmeta rada u odreenoj mjeri. Meutim, u prijanjim razdobljima alati su openito bili povezani na rela-

POSTMODERNIZACIJA, ILI INFORMATIZACIJA PROIZVODNJE

247

tivno neelastian nain s nekim zadaama ili nekim skupinama zadaa; razni alati odgovarali su raznim djelatnostima - ivaki alati, tkalaki alati ili kasnije ivai stroj i tkalaki stan. Kompjuter postavlja sebe, naprotiv, kao univerzalni alat, ili prije kao sredinji alat, kroz koji moraju proi sve djelatnosti. Znai da putem kompjuterizacije proizvodnje rad tei prema poloaju apstraktnoga rada. Meutim, model kompjutera moe objasniti samo jedno lice komunikacijskoga i nematerijalnoga rada ukljuenoga u proizvodnju usluga. Drugo lice nematerijalnoga rada je afektivni rad ljudskoga dodira i meusobnoga djelovanja. Zdravstvene usluge, na primjer, bitno se oslanjaju na skrbniki i afektivan rad, a industrija zabave slino se usmjeruje na stvaranje afekta i rukovanje njime. Taj je rad nematerijalan, ak ako je i tjelesan i afektivan, u smislu da su njegovi proizvodi neopipljivi, osjeaj lakoe, zadovoljstva, uzbuenja ili strasti. Kategorije poput osobne usluge ili usluge bliskosti esto se koriste da oznae tu vrstu rada ali njemu su bitni stvaranje afekta i rukovanje njime. Takva afektivna proizvodnja, razmjena i komunikacija esto se povezuju s ljudskim dodirom, ali dodir moe biti ili stvaran ili virtualan, kao to je u industriji zabave. To drugo lice nematerijalnoga rada, njegovo afektivno lice, proiruje se dosta izvan modela kompjuterske inteligencije i komunikacije. Afektivni rad moe se bolje shvatiti ako ponemo od onoga to su feministike analize enskoga rada nazvale rad u tjelesnoj funkciji.21 Skrbniki rad potpuno je uronjen u tjelesno, somatsko, ali su afekti koje on proizvodi svejedno nematerijalni. Afektivni rad u stvari proizvodi drutvene mree, oblike zajednice, biomo. Tu moemo jo jednom shvatiti da se instrumentalna radnja ekonomske proizvodnje ujedinila s komunikacijskom radnjom ljudskih odnosa; meutim, u tom sluaju komunikacija nije osiromaena ve je proizvodnja obogaena na razini ljudskoga meusobnoga djelovanja. Ukratko, moemo razlikovati tri vrste nematerijalnoga rada koje vuku usluni sektor prema vrhu informacijske ekonomije. Prvi je ukljuen u industrijsku proizvodnju koja je informatizirana i pripojila je komunikacijske tehnologije na nain koji preobraava sam proces proizvodnje. Industrijska proizvodnja smatra se uslugom, a materijalni rad proizvodnje trajnih dobara mijea se s nematerijalnim radom i tei prema njemu. Drugi je nematerijalni rad analitikih i simbolikih zadaa, koji se sam cijepa na stvaralako i inteligentno rukovanje s jedne strane i rutinske simbolike zadae s druge strane. Naposljetku, trea vrsta nematerijalnoga rada ukljuuje proizvodnju afekta i rukovanje njime i zahtijeva [virtualan ili stvaran] ljudski dodir, rad u

248

PUTOVI PROIZVODNJE

tjelesnoj funkciji. To su tri vrste rada koje pogone postmodernizaciju globalne ekonomije. Prije nego to krenemo dalje trebamo ukazati da je u svakom od tih oblika nematerijalnoga rada suradnja potpuno inherentna u samom radu. Nematerijalni rad odmah ukljuuje drutveno meusobno djelovanje i suradnju. Drugim rijeima, suradniki vid nematerijalnoga rada nije nametnut ili organiziran izvana, kao to je to bio sluaj u prijanjim oblicima rada, ve je prije suradnja potpuno imanentna samoj radnoj djelatnosti.22 Ta injenica dovodi u pitanje stari pojam [zajedniki klasinoj i marksistikoj politikoj ekonomiji] koji radnu snagu zamilja kao varijabilni kapital, to jest, snagu koju jedino kapital aktivira i ini je koherentnom, jer suradnike snage radne snage [osobito nematerijalne radne snage] pruaju radu mogunost da vrednuje sam sebe. Mozgovi i tijela jo uvijek trebaju druge da proizvedu vrijednost, ali drugi koje oni trebaju ne moraju nuno potei od kapitala i njegovih sposobnosti da uskladi proizvodnju. Danas proizvodnost, bogatstvo i stvaranje drutvenih vikova poprimaju oblik suradnikoga meusobnoga djelovanja putem jezinih, komunikacijskih i afektivnih mrea. Tako izgleda da nematerijalni rad, izraavanjem vlastitih stvaralakih energija, prua potencijal za neku vrstu spontanoga i elementarnoga komunizma. Mrena proizvodnja Prva zemljopisna posljedica prijelaza iz industrijske u informacijsku tehnologiju je dramatina decentralizacija proizvodnje. Procesi modernizacije i prijelaz u industrijsku paradigmu izazvali su snano gomilanje proizvodnih snaga i masovnu selidbu radne snage prema sreditima koja su postala tvorniki gradovi poput Manchestera, Osake i Detroita. Uinkovitost masovne industrijske proizvodnje ovisila je o koncentraciji i blizini elemenata koji su stvarali tvorniku lokaciju i olakavali promet i komunikaciju. Meutim, informatizacija industrije i sve vea prevlast uslune proizvodnje uinile su da takva koncentracija proizvodnje nije vie nuna. Veliina i uinkovitost nisu vie pravocrtno povezani; u stvari veliina je u mnogim sluajevima postala prepreka. Napredak u telekomunikacijama i informacijskim tehnologijama omoguio je deteritorijalizaciju proizvodnje koja je uinkovito rasprila masovne tvornice i evakuirala tvornike gradove. Komunikacija i nadzor mogu se uinkovito vriti na daljinu, a u nekim sluajevima nematerijalni proizvodi mogu se prenositi diljem svijeta uz minimalno trajanje i troak. Moe se uskladiti nekoliko razliitih proizvodnih pogona u istovremenu

POSTMODERNIZACIJA, ILI INFORMATIZACIJA PROIZVODNJE

249

proizvodnju jedne robe na takav nain da se tvornice mogu raspriti na razne lokacije. U nekim sluajevima moe se raditi i bez same tvornice jer njezini radnici komuniciraju iskljuivo putem novih informacijskih tehnologija.23 U prijelazu na informacijsku tehnologiju, mrea je zamijenila tekuu vrpcu kao organizacijski model proizvodnje, preobraavajui oblike suradnje i komunikacije unutar svakoga proizvodnoga mjesta i izmeu proizvodnih mjesta. Masovna industrijska tvornica odreivala je krugove radne suradnje prvenstveno putem fizikih rasporeda radnika u radionici. Pojedini radnici komunicirali su sa svojim susjedima, a komunikacija je bila uglavnom ograniena na fiziku blizinu. Suradnja izmeu proizvodnih mjesta takoer je zahtijevala fiziku blizinu kako da bi se uskladili proizvodni krugovi tako da bi se smanjili trokovi prijevoza i vrijeme u kojemu treba proizvesti robu. Na primjer, razdaljina izmeu rudnika i eliane, i uinkovitost prijevoznih sredstava i komunikacije izmeu njih, znaajni su imbenici u ukupnoj uinkovitosti proizvodnje elika. Slino, za automobilsku industriju, uinkovitost komunikacije i prijevoza izmeu niza potrebnih kooperanata kljuna je u sveukupnoj uinkovitosti sustava. Prijelaz u informacijsku proizvodnju i mrenu strukturu organizacije, naprotiv, ini da proizvodna suradnja i uinkovitost vie ne ovise u takvoj mjeri o blizini i centralizaciji. Informacijske tehnologije ine razdaljine manje vanima. Radnici ukljueni u jedan jedini proces mogu uinkovito komunicirati iz udaljenih lokacija bez obzira na blizinu. U stvari, mrea radne suradnje ne zahtijeva teritorijalno ili fiziko sredite. Tendencija prema deteritorijalizaciji proizvodnje jo je naglaenija u procesima nematerijalnoga rada koji ukljuuju rukovanje znanjem i informacijama. Radni procesi mogu se vriti u obliku koji je potpuno sukladan komunikacijskim mreama, za koje lokacija i razdaljina imaju vrlo malu vanost. Radnici mogu ak ostati kod kue i spojiti se na mreu. Rad informacijske proizvodnje [kako usluga tako i trajnih dobara] oslanja se na ono to nazivamo apstraktnom suradnjom. Takav rad pridaje jo veu ulogu komunikaciji znanja i informacija meu radnicima, ali ti suraujui radnici ne moraju biti prisutni i mogu ak biti relativno nepoznati jedan drugome ili pak poznati samo putem razmijenjenih proizvodnih informacija. Krug suradnje ojaan je u mrei i robi na apstraktnoj razini. Proizvodna mjesta mogu tako postati deteritorijalizirana i teiti prema virtualnom postojanju, kao koordinate u komunikacijskoj mrei. Nasuprot staroga okomitoga industrijskoga i korporacijskoga modela, proizvodnja sada tei prema organizaciji u vodoravnim umreenim poduzeima.24

250

PUTOVI PROIZVODNJE

Informacijske mree takoer oslobaaju proizvodnju od teritorijalnih stega ukoliko tee da postave proizvod u izravan dodir s potroaima bez obzira na razdaljinu meu njima. Bill Gates, suosniva tvrtke Microsoft Corporation, dovodi tu tendenciju do krajnjih granica kada predvia budunost u kojoj e mree potpuno prevladati prepreke kruenju i omoguiti idealan kapitalizam bez trenja: Informacijska autocesta proirit e elektronsko trite i uinit e ga krajnjim posredovateljem, univerzalnim posrednikom.25 Ako se Gatesova vizija ostvari, mree e teiti smanjenju svih razdaljina i uiniti transakcije trenutanima. Mjesta proizvodnje i mjesta potronje bit e prisutna jedan pored drugoga bez obzira na zemljopisnu lokaciju. Te tendencije prema deteritorijalizaciji proizvodnje i poveanoj pokretljivosti kapitala nisu apsolutne i postoje znaajne tendencije protutee, ali one postavljaju rad u oslabljeni pregovaraki poloaj. U eri fordistike organizacije industrijske masovne proizvodnje kapital je bio vezan za konkretan teritorij pa tako i za dodir s ogranienim radnim stanovnitvom. Infomatizacija proizvodnje i sve vea vanost nematerijalne proizvodnje nastojale su osloboditi kapital od stega teritorija i pregovaranja. Kapital se moe povui iz pregovora s odreenim mjesnim stanovnitvom premjetajui svoje mjesto na drugu toku u globalnoj mrei - ili samo koristei mogunost preseljenja kao adut u pregovorima. itavo radno stanovnitvo koje je uivalo odreenu sigurnost i mo ugovaranja nalo se tako u sve neizvjesnijem stanju u pogledu zaposlenja. Kada je jednom oslabljena pregovaraka mo rada, umreena proizvodnja moe usvojiti razne oblike nezajamenoga rada, kao to su slobodni rad, kuni rad, rad sa skraenim vremenom i rad po komadu.26 Decentralizacija i globalna rasprenost proizvodnih procesa i mjesta, to je obiljeje postmodernizacije ili informatizacije ekonomije, izaziva odgovarajuu centralizaciju nadzora i proizvodnje. Centrifugalni trenutak proizvodnje uravnoteen je centripetalnim trendom zapovijedanja. S mjesnoga stajalita, kompjuterske mree i komunikacijske tehnologije unutar proizvodnih sustava omoguuju ire nadziranje radnika sa sredinje, udaljene lokacije. Nadzor radnih djelatnosti moe se individualizirati i ustaliti u virtualnom panoptikumu umreene proizvodnje. Meutim, centralizacija nadzora jo je jasnija s globalnoga motrita. Zemljopisna rasprenost proizvoenja stvorila je zahtjev za sve vie centraliziranim menadmentom i planiranjem, kao i za novom centralizacijom specijaliziranih proizvodnih usluga, osobito financijskih usluga.27

POSTMODERNIZACIJA, ILI INFORMATIZACIJA PROIZVODNJE

251

Financijske i trgovake usluge u nekoliko kljunih gradova [kao to su New York, London i Tokijo] upravljaju proizvodnjom globalnih mrea i usmjeravaju je. Stoga kao masovna demografska promjena, raspad i evakuacija industrijskih gradova odgovara porastu globalnih gradova ili stvarno gradova nadziranja. Informacijske autoceste Struktura i upravljanje komunikacijskim mreama bitni su preduvjeti za proizvodnju u informacijskoj tehnologiji. Te globalne mree trebaju biti tako izgraene i voene da jame poredak i profite. Stoga ne iznenauje to vlada SAD-a postavlja uspostavljanje i ureenje globalne informacijske infrastrukture kao jedan od svojih najviih prioriteta, a te komunikacijske mree postale su najaktivnije podruje udruivanja i natjecanja za najmonije transnacionalne korporacije. Savjetnik Savezne komisije za komunikacije, Peter Cowhey, daje zanimljivu analogiju za ulogu koju te mree igraju u novoj paradigmi proizvodnje i moi. Izgradnja nove informacijske infrastrukture, kae on, prua uvjete za globalnu proizvodnju i vladanje upravo kao to je to inila izgradnja cesta za Rimsko Carstvo.28 iroka raspodjela rimskoga graevinarstva i tehnologije bila je istovremeno najtrajniji dar imperijalnim teritorijima i bitni uvjet za vrenje nadzora nad njima. Meutim, rimske ceste nisu imale sredinju ulogu u imperijalnim proizvodnim procesima ve su jedino olakavale kolanje roba i tehnologija. Moda bi bolja analogija za globalnu informacijsku infrastrukturu mogla biti izgradnja eljeznica radi promicanja interesa imperijalistikih ekonomija u devetnaestom stoljeu. eljeznice u vladajuim zemljama uvrstile su njihove nacionalne industrijske ekonomije, a izgradnja eljeznica u koloniziranim i ekonomsko potinjenim regijama otvorila je te teritorije prodoru kapitalistikih poduzea, omoguujui njihovo ukljuivanje u imperijalistike ekonomske sustave. Meutim, poput rimskih cesta, eljeznice su igrale samo vanjsku ulogu u imperijalistikoj i industrijskoj proizvodnji, proirujui linije komunikacije i prijevoza prema novim sirovinama, tritima i radnoj snazi. Novina nove informacijske infrastrukture je injenica da je ona usaena unutar novih proizvodnih procesa i potpuno im je imanentna. Na vrhuncu suvremene proizvodnje, informacija i komunikacija su zapravo proizvedene robe; sama mrea je mjesto kako proizvodnje tako i kolanja. U politikom smislu, globalna informacijska infrastruktura moe se zamisliti kao spoj demokratskog mehanizma i oligopolistikoga mehanizma,

252

PUTOVI PROIZVODNJE

koji djeluje po raznim modelima umreenih sustava. Demokratska mrea je potpuno vodoravan i deteritorijalizirani model. Internet, koji je poeo kao projekt DARPA-e [U.S. Defense Department Advanced Research Project Agency], ali se danas proirio do raznih toaka po cijelome svijetu, tipini je primjer te demokratske mrene strukture. Neodreeni i potencijalno neogranieni broj meusobno povezanih vorova komuniciraju bez ikakve sredinje nadzorne toke; svi vorovi bez obzira na teritorijalni poloaj povezuju se sa svima drugima putem mnotva moguih staza i prijenosnika. Internet tako slii strukturi telefonskih mrea, i doista on ih openito ukljuuje kao vlastite staze komunikacije, upravo kao to se oslanja na kompjutersku tehnologiju za svoje toke komunikacije. Razvoj celularne telefonije i prenosivih kompjutera, odvezujui na sve radikalniji nain toke komuniciranja u mrei, pojaao je proces deteritorijalizacije. Prvotni projekt Interneta imao je svrhu odoljeti vojnom napadu. Kako on nema sredita i skoro svaki dio moe djelovati kao autonomna cjelina, mrea moe nastaviti funkcionirati ak kada je razoren jedan njezin dio. Projektni element koji osigurava preivljavanje, decentralizaciju, isti je onaj koji ini nadzor mree tako tekim. S obzirom da nijedna toka u mrei nije nuna za komunikaciju meu drugima, teko je ureivati ili zabraniti njihovu komunikaciju. Deleuze & Guattari nazivaju taj demokratski model rizomom, nehijerarhijskom i decentraliziranom mrenom strukturom.29 Oligopolistiki mreni model obiljeavaju sustavi centraliziranog emitiranja. Po tom modelu, na primjer u televizijskim i radio sustavima, postoji jedinstvena i relativno vrsta toka emisije, ali toke prijema potencijalno su beskonane i teritorijalno neodreene, iako razvoj mrea kabelske televizije u odreenoj mjeri uvruje te toke. Emitivna mrea odreena je svojom centraliziranom proizvodnjom, masovnom distribucijom i jednosmjernom komunikacijom. Cijela industrija kulture - od distribucije novina i knjiga do filmova i video kaseta - tradicionalno je radila po tom modelu. Relativno mali broj korporacija [ili u nekim regijama jedan jedini poduzetnik, kao to su Rupert Murdoch, Silvio Berlusconi ili Ted Turner] mogu uinkovito vladati svim tim mreama. Taj oligopolistiki model nije rizom ve struktura drva koja podvrgava sve grane sredinjem korijenu. Mree nove informacijske infrastrukture su hibrid od ta dva modela. Upravo kao to su u prijanjoj eri Lenjin i drugi kritiari imperijalizma prepoznali uvrivanje meunarodnih korporacija u kvazi-monopole [putem eljeznica, bankarstva, elektrine struje i slino], danas smo svjedoci natjecanja meu transnacionalnim korporacijama da uspostave i uvrste

POSTMODERNIZACIJA, ILI INFORMATIZACIJA PROIZVODNJE

253

kvazi-monopole nad novom informacijskom infrastrukturom. Razne telekomunikacijske korporacije, proizvoai kompjuterskog hardwarea i softwarea, te korporacije za informiranje i zabavu spajaju se i ire svoje operacije jagmei se kako bi podijelile i nadzirale nove kontinente proizvodnih mrea. Naravno, ostat e demokratski dijelovi ili vidovi toga uvrenoga weba koji e odoljeti nadzoru zahvaljujui interaktivnoj i decentraliziranoj strukturi weba; ali ve je na vidiku masovna centralizacija nadzora putem [de facto ili de jure] ujedinjenja glavnih elemenata informacijske i komunikacijske strukture moi: Hollywood, Microsoft, IBM, AT&T i tako dalje. Nove komunikacijske tehnologije, koje su obeavale novu demokraciju i novu drutvenu jednakost, u stvari su stvorile nove linije nejednakosti i iskljuivanja, kako unutar vladajuih zemalja tako osobito izvan njih.30

zajednika dobra
Tijekom cijeloga modernoga razdoblja postojalo je stalno htijenje da se privatizira javno vlasnitvo. U Evropi su velika zajednika zemljita stvorena raspadom Rimskoga Carstva i usponom kranstva kasnije prenesena u privatne ruke tijekom kapitalistike prvobitne akumulacije. Ono to ostaje od prostranih javnih prostora diljem svijeta danas je samo sadraj legendi: Robin Hoodova uma, Velike visoravni amerikih Indijanaca, stepe nomadskih plemena i tako dalje. Tijekom uvrenja industrijskoga drutva, izgradnja i razaranje javnih prostora dogaali su se u sve jaoj spirali. Istina je da se javno vlasnitvo irilo izvlaivanjem velikih dijelova graanskoga drutva i prenoenjem bogatstva i vlasnitva na kolektiv kada je to diktirala nunost akumulacije [kako bi se potaklo ubrzanje ili skok u razvoju, koncentrirala i mobilizirala sredstva za proizvodnju, ilo u rat i tako dalje]. Meutim, privatnici su brzo ponovo prisvojili to javno vlasnitvo. U svakom se procesu zajedniko vlasnitvo, koje se smatra prirodnim, prenosi, uz javni troak, na drugu i treu prirodu koja naposljetku funkcionira za privatni profit. Druga priroda, na primjer, stvorena je pregraivanjem velikih rijeka zapadne Sjeverne Amerike i navodnjavanjem suhih dolina, a onda je to novo bogatstvo izrueno magnatima agrobiznisa. Kapitalizam stavlja u pogon stalni krug privatnoga prisvajanja javnih dobara: izvlatenje onoga to je zajedniko. Uspon i pad drave blagostanja u dvadesetom stoljeu jo je jedan krug u toj spirali javnih i privatnih prisvajanja. Kriza drave blagostanja znai u prvom redu da se strukture javne skrbi i raspodjele, koje su izgraene javnim fondovima,

254

PUTOVI PROIZVODNJE

privatiziraju i izvlauju za privatne probitke. Sadanji neoliberalni trend prema privatizaciji energije i komunikacijskih usluga jo je jedan okret spirale. Sastoji se u davanju privatnim biznisima energetskih i komunikacijskih mrea koje su izgraene ogromnim utrokom javnoga novca. Trini reimi i neoliberalizam preivljavaju na tim privatnim prisvajanjima druge, tree i n-te prirode. Opa dobra, koja su se nekada smatrala osnovom pojma javnoga, izvlauju se za privatnu uporabu i nitko ne moe dii ni mali prst. Javno je na taj nain rastoeno, privatizirano ak kao pojam. Ili u stvari, transcendentna mo privatnoga vlasnitva zamijenila je imanentni odnos izmeu javnoga i zajednikoga. Ne elimo ovdje plakati nad razaranjem i izvlatenjem koje kapitalizam stalno provodi po svijetu, iako je odupiranje njegovoj sili [a osobito odupiranje izvlatenju drave blagostanja] svakako vrhunska etika i vana zadaa. Umjesto toga, elimo se zapitati koji je radni pojam zajednikoga danas, usred postmodernosti, informacijske revolucije i posljedinih preobrazbi naina proizvodnje. U stvari izgleda nam da danas sudjelujemo u radikalnijem i dubljem zajednitvu nego to smo ikada iskusili u povijesti kapitalizma. injenica je da sudjelujemo u proizvodnom svijetu koji se sastoji od komunikacijskih i drutvenih mrea, uzajamnih slubi i zajednikoga jezika. Nau ekonomsku i drutvenu stvarnost manje odreuju materijalni predmeti koje proizvodimo i troimo nego usluge i odnosi u kojih proizvodnji sudjelujemo. Proizvoenje sve vie znai izgradnja suradnje i komunikativnih zajednitva. Koncept privatnoga vlasnitva, shvaen kao iskljuivo pravo da se koristi neko dobro i raspolae svim bogatstvom koje proistie iz njegova posjedovanja, postaje sve vie besmislen u tom novom stanju. Ima sve manje dobara koja se mogu posjedovati i koristiti u tom okviru; zajednica proizvodi i dok proizvodi ona se reproducira i ponovo definira. Temelj klasinoga modernoga koncepta privatnoga vlasnitva tako se u odreenoj mjeri rastapa u postmodernom nainu proizvodnje. Meutim, treba primijetiti da to novo drutveno stanje proizvodnje uope nije oslabilo pravne i politike reime privatnoga vlasnitva. Konceptualna kriza privatnoga vlasnitva ne postaje kriza u praksi, a umjesto toga reim privatnoga izvlatenja sve se vie univerzalno primjenjuje. Ta primjedba bila bi valjana da nema injenice da se, u kontekstu jezine i suradnike proizvodnje, rad i zajedniko vlasnitvo ne preklapaju. Privatno vlasnitvo, usprkos svojim pravnim moima, ne moe a da ne postaje sve apstraktniji transcendentni koncept i tako sve vie odvojen od stvarnosti.

POSTMODERNIZACIJA, ILI INFORMATIZACIJA PROIZVODNJE

255

Novi koncept zajednikih dobara morat e se pojaviti na tom planu. Deleuze & Guattari tvrde u djelu to je filozofija? da u suvremenoj eri, i u kontekstu komunikativne i interaktivne proizvodnje, izgradnja koncepata nije samo epistemoloka operacija ve jednako ontoloki projekt. Izgradnja koncepata i onoga to nazivaju zajednikim imenima doista je aktivnost koja spaja inteligenciju i djelovanje mnotva silei ih da rade zajedno. Izgradnja koncepata znai da u stvarnosti oivimo projekt koji je zajedniki. Nema drugoga naina da konstruiramo koncepte osim da radimo na zajedniki nain. To zajednitvo je, sa stajalita fenomenologije proizvodnje, sa stajalita epistemologije koncepta i sa stajalita prakse, projekt u kojemu je mnotvo potpuno obuhvaeno. Zajednika dobra su utjelovljenje, proizvodnja i osloboenje mnotva. Rousseau je rekao da je prva osoba koja je eljela komad prirode za svoje iskljuivo posjedovanje i preobrazila je u transcendentni oblik privatnoga vlasnitva ona koja je izmislila zlo. Dobro je, nasuprot, ono to je zajedniko.

3.5 MJEOVITA KONSTITUCIJA

Jedna od divnih stvari u vezi s informacijskim autocestom je da je virtualnu jednakost daleko lake postii nego stvarnu jednakost u svijetu ... Svi smo stvoreni jednaki u virtualnom svijetu. bill gates

Paradigmatska promjena proizvodnje u mreni model ojaala je mo transnacionalnih korporacija izvan i iznad tradicionalnih granica nacionalnih drava. Novinu toga odnosa treba shvatiti u smislu dugotrajne borbe za mo izmeu kapitalista i drave. Lako je krivo shvatiti povijest toga sukoba. Trebamo razumjeti da je, usprkos stalnom suparnitvu izmeu kapitalista i drave, taj odnos doista konfliktan samo kada kapitaliste promatramo pojedinano. Marx & Engels definiraju dravu kao izvrni odbor koji upravlja interesima kapitalista. Time oni ele rei da e, iako djelovanje drave ponekad protuslovi neposrednim interesima pojedinih kapitalista, ono uvijek na dugi rok biti u interesu kolektivnoga kapitalista, to jest, kolektivnoga subjekta drutvenoga kapitala kao cjeline.01 Natjecanje meu kapitalistima, oni dalje rasuuju, koliko god slobodno, ne jami zajedniko dobro kolektivnoga kapitalista, jer je njihov neposredni egoistiki poriv za profitom bitno kratkovidan. Od drave se zahtijeva da iz opreza posreduje u interesima pojedinih kapitalista, titei ih u interesu kolektivnoga interesa kapitala. Kapitalisti e se stoga svi boriti protiv moi drave ak kada drava djeluje u njihovom vlastitom kolektivnom interesu. Taj je sukob doista sretna, kreposna dijalektika sa stajalita ukupnoga drutvenoga kapitala.

MJEOVITA KONSTITUCIJA

257

Kada divovi vladaju Zemljom Dijalektika izmeu drave i kapitala poprimala je razne oblike u raznim fazama kapitalistikoga razvoja. Brza i openita periodizacija pomoi e nam da ukaemo barem na najosnovnije crte te dinamike. U osamnaestom i devetnaestom stoljeu, kada se kapitalizam potpuno uvrstio u Evropi, drava je upravljala poslovima ukupnog drutvenog kapitala ali je zahtijevala relativno nenametljivu mo za upletanje. Ako pogledamo unatrag [s malim iskrivljavanjem], onda to razdoblje smatramo zlatnim dobom evropskoga kapitalizma to ga obiljeavaju slobodna trgovina meu relativno malim kapitalistima. Evropski kapital je u tom razdoblju, izvan evropske nacionalne drave, prije punog razmaha monih kolonijalnih uprava, djelovao ak s manjim ogranienjima. Kapitalistike su kompanije u velikoj mjeri bile suverene kada su djelovale u kolonijalnim ili pretkolonijalnim teritorijima, uspostavljajui vlastiti monopol sile, vlastitu policiju, vlastite sudove. Nizozemska istonoindijska kompanija, na primjer, vladala je teritorijima koje je eksploatirala na Javi do kraja osamnaestoga stoljea vlastitim strukturama suverenosti. ak kada se kompanija rasformirala 1800, kapital je vladao relativno slobodan od dravnog posredovanja ili nadzora.02 Stanje je bilo skoro isto s kapitalistima koji su djelovali u britanskim junoazijskim i afrikim kolonijama. Suverenost Istonoindijske kompanije trajala je do 1858. kada ju je Zakon o Istonoj Aziji stavio pod nadzor kraljice, a u junoj Africi slobodna vladavina kapitalistikih pustolova i poduzetnika trajala je do kraja stoljea.03 To razdoblje obiljeava relativno mala potreba za dravnim upletanjem kod kue i vani. Evropske dravenacije vladale su pojedinim kapitalistima [u njihovom kolektivnom interesu] bez velikih sukoba, dok su u kolonijalnim teritorijima oni bili praktiki suvereni. Odnos izmeu drave i kapitala postupno se mijenjao u devetnaestom i poetkom dvadesetoga stoljea kada su krize sve vie ugroavale razvoj kapitala. U Evropi i Sjedinjenim Dravama korporacije, trustovi i karteli uspostavljali su kvazi-monopole nad konkretnim industrijama i skupinama industrija to su se irile daleko preko nacionalnih granica. Monopolistika faza predstavljala je izravnu prijetnju zdravlju kapitalizma jer je ona podrivala konkurenciju meu kapitalistima koja je ila kucavica sustava.04 Stvaranje monopola i kvazi-monopola takoer je podrivalo upravljake sposobnosti drave, pa su tako ogromne korporacije stekle mo da nameu vlastite pojedinane interese iznad interesa kolektivnog kapitalista. Sljedstveno tome, dolo je do cijeloga niza borbi u kojima je drava nastojala

258

PUTOVI PROIZVODNJE

uspostaviti svoj nadzor nad korporacijama, usvajajui zakone protiv trustova, podiui poreze i takse i proirujui dravnu regulativu na industrije. I u kolonijalnim su teritorijima nenadzirane djelatnosti suverenih kompanija i pustolovnih kapitalista sve vie vodile prema krizi. Na primjer, indijska pobuna iz 1857. protiv Istonoindijske kompanije upozorila je britansku vladu na katastrofu koju mogu prouzroiti kolonijalni kapitalisti ako ih ostavi bez nadzora. Zakon o Indiji koji je britanski parlament usvojio idue godine bio je izravan odgovor na takvu mogunost krize. Evropske sile postupno su uspostavile potpuno oblikovane i potpuno funkcionalne uprave u kolonijalnim teritorijima, uinkovito stavljajui kolonijalnu ekonomsku i drutvenu djelatnost pod pravnu nadlenost nacionalnih drava jamei tako interese ukupnog drutvenog kapitala u sluaju krize. Na unutarnjem i vanjskom planu, nacionalne drave bile su prisiljene jae intervenirati da bi titile ukupni drutveni kapital od pojedinanih kapitalista. Danas je u potpunosti sazrela trea faza toga odnosa u kojemu su velike transnacionalne korporacije uinkovito prevladale sudsku nadlenost i vlast nacionalnih drava. Stoga izgleda da je ta stoljeima duga dijalektika dola do kraja: drava je poraena i korporacija sada vlada svijetom! Zadnjih su se godina pojavile brojne studije na ljevici koje tu pojavu sagledavaju u apokaliptikim tonovima kao onu koja dovodi ovjeanstvo u opasnost zbog nezajaljivih kapitalistikih korporacija koje ude za starim zatitnim moima nacionalnih drava.05 Usporedo s tim, sljedbenici kapitala veliaju novu eru deregulacije i slobodne trgovine. Meutim, kad bi to doista bio sluaj, kad bi drava doista prestala upravljati poslovima kolektivnoga kapitala a kreposna dijalektika sukoba izmeu drave i kapitala nestala, onda bi kapitalisti trebali biti oni koji se najvie plae budunosti! Bez drave drutveni kapital nema sredstava da izrazi i ostvari svoje kolektivne interese. Suvremena faza ne moe se primjereno opisati kao pobjeda kapitalistikih korporacija nad dravom. Iako su transnacionalne korporacije i globalne mree proizvodnje i kolanja potkopale moi nacionalnih drava, drava je svoje funkcije i ustavne elemente uinkovito prebacila na druge razine i podruja. Moramo s mnogo vie nijansi razmotriti kako se promijenio odnos izmeu drave i kapitala. Moramo najprije shvatiti krizu politikih odnosa u nacionalnom kontekstu. Kao to koncept nacionalne suverenosti gubi svoju uinkovitost isto je tako i s takozvanom autonomijom politikoga.06 Danas pojam politikoga kao neovisne sfere u kojoj se postie konsenzus i posreduje izmeu suprotstavljajuih drutvenih snaga ima vrlo

MJEOVITA KONSTITUCIJA

259

malo prostora za svoje postojanje. Ekonomske snage najznaajnije odreuju konsenzus putem ravnotee trgovakih bilansi i spekulacije s vrijednostima valuta. Nadzor nad tim kretanjima nije u rukama politikih snaga koje tradicionalno dre suverenost, a konsenzus se ne odreuje putem tradicionalnih politikih mehanizama ve drugim sredstvima. Vlada i politika potpuno se ukljuuju u sustav transnacionalnoga zapovijedanja. Niz meunarodnih tijela i funkcija oblikuje nadzor. To vai podjednako i za mehanizme politikoga posredovanja, koji stvarno funkcioniraju putem kategorija birokratskoga posredovanja i menaderske sociologije a ne putem tradicionalnih politikih kategorija posredovanja u sukobima i izmirenjima klasnoga sukoba. Politika ne iezava, ali iezava svaki pojam autonomije politikoga. Nestanak bilo koje autonomne politike sfere oznauje i nestanak bilo kojega neovisnoga prostora gdje bi se revolucija mogla pojaviti u nacionalnom politikom reimu, ili gdje bi se drutveni prostor mogao preobraziti koristei se instrumentima drave. Tradicionalna zamisao o protumoi i zamisao o otporu modernoj suverenosti openito tako postaje sve manje moguom. To stanje slii donekle onome s kojim se Machiavelli suoio u razliitom dobu: jadan i katastrofalan poraz humanistike revolucije ili otpora to ga nanose moi suverene kneevine, ili mlada moderna drava. Machiavelli je shvatio da radnje pojedinanih junaka [u stilu Plutarhovih junaka] nisu vie sposobne niti dodirnuti novu suverenost kneevine. Treba pronai novu vrstu otpora koja bi bila primjerena novim dimenzijama suverenosti. I danas vidimo da su tradicionalni oblici otpora, kao to su institucionalne radnike organizacije koji su se razvile tijekom veega dijela devetnaestoga i dvadesetoga stoljea, poele gubiti svoju mo. Jo jednom treba izmisliti novu vrstu otpora. Naposljetku, slabljenje tradicionalnih sfera politike i otpora upotpunjava preobrazba demokratske drave tako da se njezine funkcije ukljuuju u mehanizme zapovijedanja na globalnoj razini transnacionalnih korporacija. Nacionalni demokratski model eksploatacije kojim je upravljala drava funkcionirao je u vladajuim kapitalistikim zemljama toliko dugo koliko je mogao regulirati sve jae sukobe na dinamian nain - toliko dugo, drugim rijeima, koliko je mogao odravati mogunost razvoja i utopiju dravnoga planiranja, toliko dugo, iznad svega, koliko je klasna borba u pojedinim zemljama odreivala neku vrstu dualizma moi iznad kojega su se mogle smjestiti unitarne dravne strukture. Nacionalna demokratska kapitalistika drava razarala je samu sebe u mjeri u kojoj su iezavali ti

260

PUTOVI PROIZVODNJE

uvjeti, kako u stvarnom tako i u ideolokom smislu. Jedinstvo i homogenost vlada raspali su se i pretoili u niz odvojenih tijela [banaka, meunarodnih organizama planiranja i tako dalje, pored tradicionalnih odvojenih tijela], koja su sve vie svoju legitimnost traila na transnacionalnoj razini moi. Meutim to to su se transnacionalne korporacije uzdigle iznad i izvan ustavnoga zapovijedanja u nacionalnim dravama, ne smije nas navesti na pomisao da su ustavni mehanizmi i nadzori kao takvi nestali, da se transnacionalne korporacije, relativno slobodne od nacionalnih drava, slobodno natjeu i upravljaju sobom. Umjesto toga, ustavne funkcije pomaknute su na drugu razinu. Kada smo jednom shvatili slabljenje tradicionalnoga nacionalnoga ustavnoga sustava, trebamo istraiti kako se mo konstituira na supranacionalnoj razini - drugim rijeima, kako se poinje oblikovati konstituciju Imperija. Piramida globalne konstitucije Na prvi pogled i na razini posve empirijskoga opaanja, novi svjetski ustavni okvir izgleda kao neuredan pa ak i kaotini skup nadzora i predstavnikih organizacija. Ti su globalni ustavni elementi rasporeeni u iroki spektar tijela [u nacionalnim dravama, u udruenjima nacionalnih drava i u meunarodnim organizacijama svih vrsta]. Oni su podijeljeni po funkciji i sadraju [kao to su politiki, monetarni, zdravstveni i obrazovni organizmi]. A njih presijecaju poprijeko razne proizvodne djelatnosti. Meutim, ako pomnije pogledamo, taj neuredan skup ipak sadri neke referentne toke. One su manje elementi reda a vie matrice koje omeuju relativno koherentne obzore u neredu globalnoga pravnoga i politikoga ivota. Kada analiziramo oblike globalne moi u njezinim raznim tijelima i organizacijama, prepoznajemo piramidalnu strukturu koja se sastoji od tri sve ira reda, od kojih svaki sadri nekoliko razina. Na vrhu piramide nalazi se jedna supermo, Sjedinjene Drave, koja dri hegemoniju nad globalnom uporabom sile - supermo koja moe djelovati sama ali vie voli djelovati u suradnji s drugima pod kiobranom Ujedinjenih naroda. Taj jedinstveni status definitivno je uspostavljen s krajem hladnoga rata a prvi put je potvren u Zaljevskom ratu. Na drugoj razini, jo uvijek unutar prvoga reda, kako se piramida neznatno proiruje, skupina nacionalnih drava nadzire osnovne globalne monetarne instrumente pa tako ima sposobnost da ureuje meunarodne razmjene. Te su nacionalne drave povezane u niz organizama - G7, Pariki i Londonski klub, Davos i tako dalje. Naposljetku, na treoj razini toga prvoga reda

MJEOVITA KONSTITUCIJA

261

heterogeni skup udruenja [ukljuujui vie ili manje iste snage koje provode hegemoniju na vojnim i monetarnim razinama] razvijaju kulturnu i biopolitiku mo na globalnoj razini. Ispod prvoga i najviega reda jedinstvenoga globalnoga zapovijedanja nalazi se drugi red u kojemu je zapovijedanje iroko raspodijeljeno po svijetu, naglaavajui ne toliko ujedinjenje koliko oblikovanje. Taj red strukturiraju ponajvie mree koje su transnacionalne kapitalistike organizacije proirile diljem svjetskoga trita: mree kolanja kapitala, tehnologije, stanovnitva i slino. Te proizvodne organizacije koje stvaraju i snabdijevaju trita proteu se popreno pod kiobranom i jamstvom sredinje moi koja sainjava prvi red globalne moi. Ako preuzmemo stari prosvjetiteljski koncept izgradnje ula prinoenjem rue pod lice kipa, moemo rei da transnacionalne korporacije oivljavaju krutu strukturu sredinje moi. U stvari, putem globalne raspodjele kapitala, tehnologija, dobara i stanovnitva transnacionalne korporacije izgrauju iroke mree komunikacije i omoguuju zadovoljenje potreba. Transnacionalne korporacije i organizacije trita na taj nain oblikuju jedinstveni i jednoznani vrh svjetskoga zapovijedanja. Svjetsko trite istovremeno homogenizira i diferencira teritorije, ispisujui ponovo zemljopis zemaljske kugle. Jo uvijek u drugom redu, na razini koja je esto potinjena moi transnacionalnih korporacija, nalazi se opi skup suverenih nacionalnih drava koje se sada bitno podudaraju s lokalnim, teritorijaliziranim organizacijama. Nacionalne drave ispunjaju nekoliko funkcija: politiko posredovanje u pogledu globalnih hegemonistikih moi, pregovaranje u pogledu transnacionalnih korporacija, i preraspodjelu dohotka prema biopolitikim potrebama unutar vlastitih ogranienih teritorija. Nacionalne drave su filteri tijeka globalnoga kolanja i regulatori oblikovanja globalnoga zapovijedanja. Drugim rijeima, one hvataju i raspodjeljuju tijekove bogatstva prema globalnoj moi i od nje i one discipliniraju vlastito stanovnitvo koliko god je to mogue. Trei i najiri red piramide, naposljetku, sastoji se od skupina koje predstavljaju narodne interese u globalnom rasporedu moi. Mnotvo se ne moe izravno ukljuiti u strukture globalne moi ve se mora filtrirati kroz mehanizme predstavljanja. Koje skupine i organizacije ispunjavaju funkciju osporavanja i/ili legitimiranja narodnog predstavljanja u strukturama globalne moi? Tko predstavlja Narod u globalnoj konstituciji? Ili, jo vanije, koje snage i procesi preobraavaju mnotvo u Narod koji onda moe biti predstavljen u globalnoj konstituciji? U mnogim sluajevima nacionalne

262

PUTOVI PROIZVODNJE

drave dobivaju tu ulogu, osobito kolektiv potinjenih ili manjih zemalja. Unutar Ope skuptine Ujedinjenih naroda, na primjer, skupine potinjenih nacionalnih drava, brojana veina ali manjina u smislu moi, funkcioniraju kao barem simboliko ogranienje velikih sila i njihovu legitimaciju. Na taj nain zamiljamo da je cijeli svijet predstavljen u dvorani Ope skuptine Ujedinjenih naroda i u drugim globalnim forumima. S obzirom da same nacionalne drave [kako u vie ili manje demokratskim zemljama tako i u autoritarnim reimima] predstavljaju volju Naroda one mogu traiti pravo da predstavljaju narodnu volju samo kroz dva stupnja, kroz dvije razine predstavljanja: nacionalna drava predstavlja Narod a Narod predstavlja mnotvo. Meutim, nacionalne drave svakako nisu jedine organizacije koje predstavljaju Narod u novom globalnom rasporedu. Takoer u tom treem redu piramide, globalni Narod jasnije i izravnije je predstavljen ne preko vladinih tijela ve putem raznih organizacija koje su barem relativno neovisne od nacionalnih drava i kapitala. esto shvaamo da te organizacije funkcioniraju kao strukture globalnoga civilnoga drutva, kanalizirajui potrebe i elje mnotva u oblike koji funkcioniraju unutar struktura globalne moi. U tom novom globalnom obliku jo uvijek moemo prepoznati sluajeve tradicionalnih elemenata civilnoga drutva, kao to su mediji i vjerske ustanove. Mediji su dugo vremena sebe pozicionirali kao glas ili ak savjest Naroda u oporbi prema moi drava i privatnih interesa kapitala. Oni su daljnja provjera i ravnotea vladinoga djelovanja, pruajui objektivno i neovisno stajalite svega to Narod eli ili treba znati. Meutim, odavno je jasno da mediji u stvari nisu vrlo neovisni od kapitala s jedne strane i od drava s druge.07 Vjerske organizacije su jo dugotrajniji sektor nevladinih institucija koje predstavljaju Narod. Porast vjerskih fundamentalizama [kako islamskih tako i kranskih] u mjeri u kojoj oni predstavljaju narod protiv drave treba moda shvatiti kao element toga novoga globalnoga civilnoga drutva - ali kada takve vjerske organizacije ustanu protiv drave one esto tee da same postanu drava. Najnovije i moda najvanije sile u globalnome civilnome drutvu idu pod imenom nevladinih organizacija [nvo-e]. Izraz nvo nije dobio vrlo strogu definiciju, ali mi emo ga definirati kao bilo koju organizaciju koja ima namjeru predstavljati Narod i djeluje u njegovom interesu, odvojeno od struktura drave [a esto i protiv]. Mnogi u stvari smatraju nvo-e sinonimom za narodne organizacije jer se narodni interes razlikuje od dravnoga interesa.08 Te organizacije djeluju na mjesnoj, nacionalnoj i

MJEOVITA KONSTITUCIJA

263

supranacionalnoj razini. Izraz nvo tako udruuje ogroman i heterogeni skup organizacija. Poetkom 1990-ih bilo je vie od osamnaest tisua nvo-a irom svijeta. Neke od tih organizacija ispunjavaju neto slino tradicionalnim funkcijama sindikata [kao to je Udruenje za samozaposlenje ena Ahmedabada, u Indiji]; druge nastavljaju misionarski poziv vjerskih sljedbi [kao to su Katolike slube pomoi]; a druge opet nastoje predstavljati stanovnitvo koje ne predstavljaju nacionalne drave [kao to je Svjetsko vijee uroenikih naroda]. Bilo bi uzaludno pokuati opisati funkcioniranje toga ogromnoga i heterogenoga skupa organizacija u jednoj jedinoj definiciji. 09 Neki kritiari tvrde da su nvo-e spojive s neoliberalnim projektom globalnoga kapitala i da mu slue s obzirom da se nalaze izvan dravne moi i esto u sukobu s njom. Dok globalni kapital napada moi nacionalne drave odozgo, tvrde oni, nvo-e funkcioniraju kao usporedna strategija odozdo i predstavljaju lice zajednice neoliberalizma.10 Moe biti tono da djelatnosti mnogih nvo-a promiu neoliberalni projekt globalnoga kapitala, ali moramo svakako istaknuti da to ne moe bezuvjetno odrediti djelatnosti svih nvo-a. injenica da su one nevladine ili da se ak suprotstavljaju moima nacionalnih drava ne svrstava samo po sebi te organizacije uz interese kapitala. Postoje mnogi naini da budemo izvan drave i da joj se suprotstavljamo, a neoliberalni projekt samo je jedan od njih. Na najvie zanima, u kontekstu Imperija, podskup nvo-a koji nastoji predstaviti one najmanje meu nama, one koji sebe ne mogu predstavljati. Te nvo-e, koje nekada iroko obiljeavamo kao humanitarne organizacije, u stvari su postale najmonijima i najistaknutijima u suvremenom globalnom poretku. Njihov mandat nije promicati konkretne interese nikakve ograniene skupine ve izravno predstavljati globalne i univerzalne ljudske interese. Organizacije za ljudska prava [kao to su Amnesty International i Americas Watch], mirotvorne skupine [kao to su Witness of Peace i Shanti Sena], kao i lijenike agencije i one za pomo gladnima [kao to su Oxfam i Mdecins sans frontires], sve one brane ljudska prava protiv muenja, gladi, pokolja, zatvaranja i politikih ubojstava. Njihovo politiko djelovanje poiva na univerzalnom moralnom pozivu - u pitanju je sam ivot. U tom je pogledu moda netono kazati da te nvo-e predstavljaju one koji ne mogu sebe predstavljati [stanovnitvo u ratu, izgladnjele mase i tako dalje] pa ak i da one predstavljaju globalni Narod u njegovoj cjelini]. Te organizacije idu dalje od toga. One u stvari predstavljaju ivotnu snagu koja je u osnovi Naroda, pa tako preobraavaju politiku u pitanje generikoga ivota, ivota u

264

PUTOVI PROIZVODNJE

svojoj njegovoj openitosti. Te se nvo-e na daleko i iroko proteu u humusu biomoi, sve su one kapilarni krajevi suvremenih mrea moi, ili [da se vratimo naoj opoj metafori] one su iroka osnova trokuta globalne moi. Tu, na najiroj, najuniverzalnijoj razini, djelatnosti tih nvo-a podudaraju se s funkcioniranjem Imperija izvan politike, na terenu biomoi, zadovoljavajui potrebe samoga ivota. Polibije i imperijalna mo Ako uinimo korak unatrag od empirijskoga opisivanja, moemo brzo shvatiti da nam trojna podjela funkcija i elemenata koja se pojavila omoguuje da izravno uemo u problematiku Imperija. Drugim rijeima, suvremeno empirijsko stanje slii teoretskom opisu imperijalne moi kao vrhunskog oblika moi to ga je Polibije izradio za Rim a prenijela nam ga evropska tradicija.11 Prema Polibiju, Rimsko carstvo predstavljalo je vrhunac politikoga razvoja jer je spojilo tri dobra oblika moi - monarhiju, aristokraciju i demokraciju, utjelovljena u osobama Cara, Senata i narodnih comitia. Imperij je sprijeilo da se ti dobri oblici srozaju u zaarani krug korupcije u kojemu monarhija postaje tiranija, aristokracija postaje oligarhija a demokracija postaje ohlokracija ili anarhija. Prema Polibijevoj analizi, monarhija usidruje jedinstvo i nastavak moi. Ona je temelj i krajnja instanca imperijalne vladavine. Aristokracija odreuje pravdu, mjeru i vrlinu i oblikuje njihove mree po cijeloj drutvenoj sferi. Ona nadgleda reprodukciju i kolanje imperijalne vladavine. Naposljetku, demokracija organizira mnotvo prema predstavnikoj shemi tako da se Narod dovede pod vladavinu reima a reim se prisili da zadovoljava interese naroda. Demokracija jami disciplinu i preraspodjelu. Imperij s kojim se danas suoavamo takoer je - mutatis mutandis - konstituiran prema funkcionalnoj ravnotei izmeu ta tri oblika moi: monarhistikoga jedinstva moi i njegovog globalnog monopola na silu; aristokratskih oblika transnacionalnih korporacija i nacionalnih drava; i demokratskopredstavnikih comitia, opet predstavljenih u obliku nacionalnih drava zajedno s raznim vrstama nvo-a, medijskih organizacija i drugih narodnih organizama. Mogli bismo rei da predstojea imperijalna konstitucije spaja tri dobre tradicionalne vrste vlasti u odnos koji je formalno spojiv s Polibijevim modelom, iako je svakako njegov sadraj vrlo razliit od drutvenih i politikih snaga Rimskoga Carstva. Moemo shvatiti koliko smo blizu Polibijeva modela imperijalne moi i udaljeni od njega ako uronimo u genealogiju tumaenja Polibija u povijesti

MJEOVITA KONSTITUCIJA

265

evropske politike misli. Glavni pravac tumaenja dolazi nam preko Machiavellija i talijanske renesanse; on je proimao makijavelistiku tradiciju u raspravama koje se prethodile Engleskoj revoluciji i slijedile je, da bi konano doao do svoje najvie primjene u Oeva utemeljitelja i u nacrtu ustava sad-a.12 Glavna promjena koja se zbila tijekom te tradicije tumaenja bila je preobrazba Polibijeva klasinoga trojnoga modela u trofunkcionalni model ustavne izgradnje. U jo uvijek srednjovjekovnom protoburoaskom drutvu kao to je Machiavellijeva Firenca ili ak predrevolucionarna Engleska, Polibijeva sinteza shvaala se kao graevina koja ujedinjuje tri razna klasna tijela: monarhiji je pripadalo jedinstvo i snaga, aristokraciji zemlja i vojska, a buroaziji grad i novac. Ako se eljelo da drava pravilno funkcionira, svaki mogui sukob izmeu tih tijela trebalo je rjeavati u interesu cjeline. Meutim, moderna politika znanost, od Montesquieua do amerikih Federalista, preobrazila je tu sintezu u model koji je regulirao ne tijela ve funkcije.13 Smatralo se da drutvene skupine i klase same utjelovljuju funkcije: izvrnu, sudsku i predstavniku. Te su funkcije apstrahirane iz kolektivnih drutvenih subjekata ili klasa koje su ih nosile a predstavljale kao iste pravne elemente. Te tri funkcije onda su organizirane u ravnoteu koja je bila formalno ista kao i ravnotea koja je prije podravala meuklasno rjeenje. Bila je to ravnotea provjera i vaganja, utega i protuutega koja je stalno uspijevala reproducirati jedinstvo drave i koherentnost njezinih dijelova.14 Izgleda nam da je u odreenom pogledu izvorni klasini Polibijev model konstitucije Imperija blii naoj stvarnosti nego moderna liberalna tradicija njegove preobrazbe. Danas se jo jednom nalazimo u genetskoj fazi moi i njezine akumulacije, u kojoj na funkcije prvenstveno gledamo s ugla odnosa i materijalnosti snage a ne sa stajalita mogue ravnotee i definitivne formalizacije ukupnoga ureenja. U toj fazi konstituiranja Imperija, zahtjevi to ih izraava moderni razvoj ustavnosti [kao to su podjela moi i formalna legitimnost postupaka] ne dobivaju najvee prvenstvo [vidi dio 1.1]. Mogli bismo ak i tvrditi da nam nae iskustvo konstitucije [u nastajanju] Imperija govori o razvoju i suivotu loih oblika vlasti a ne dobrih oblika, kao to tradicija kae. Svi se elementi mijeane konstitucije pojavljuju na prvi pogled kao kroz lee to izobliavaju. Monarhija se prije predstavlja kao globalna redarstvena sila pa prema tome kao oblik tiranije a ne kao ona koja legitimira i utjelovljuje transcendentno stanje jedinstva moi. Transnacionalna aristokracija kao da vie voli financijske spekulacije

266

PUTOVI PROIZVODNJE

nego poduzetniku vrlinu pa se tako pojavljuje kao parazitska oligarhija. Naposljetku, demokratske snage koje bi u tom okviru trebale sainjavati aktivni i otvoreni element imperijalnoga stroja, pojavljuju se prije kao korporativne snage, kao skup predrasuda i fundamentalizama, iskazujui duh koji je konzervativan ako ne i potpuno reakcionaran.15 Kako unutar pojedinih drava tako i na meunarodnoj razini, ta ograniena sfera imperijalne demokracije oblikovala se kao Narod [organizirana posebnost koja brani utvrene povlastice i vlasnitva] a ne kao mnotvo [univerzalnost slobodnih i proizvodnih praksi]. Hibridna konstitucija Meutim, Imperij koji se danas pojavljuje nije stvarno povratak na klasini Polibijev model, ak ni u negativnom loem obliku. Moemo bolje razumjeti suvremeno ureenje u postmodernom kontekstu, to jest, kao evoluciju s onu stranu modernoga, liberalnoga modela mijeane konstitucije. Okvir pravne formalizacije, ustavni mehanizam jamstava i shema ravnotee preobraavaju se po dvije prvenstvene osi u prijelazu s modernoga na postmoderno podruje. Prva os preobrazbe ukljuuje prirodu mjeavine u konstituciji - prijelaz od klasinoga i modernoga modela mikstuma odvojenih tijela ili funkcija u proces hibridizacije funkcija vladanja u dananjem stanju. Procesi stvarnoga potinjavanja, koji potinjavaju rad pod kapital i upijaju globalno drutvo unutar Imperija, prisiljavaju figure moi da razore prostornu mjeru i razdaljinu koja je odreivala njihov odnos, mijeajui te figure u hibridne oblike. Ta mutacija prostornih odnosa preobraava samo vrenje moi. Prvo, postmoderna imperijalna monarhija ukljuuje vladavinu nad jedinstvom svjetskoga trita, pa je tako pozvana da jami kolanje dobara, tehnologija i radne snage - da jami, u stvari, kolektivnu dimenziju trita. Meutim, procesi globalizacije monarhistike moi mogu imati smisla jedino ako ih razmatramo u smislu niza hibridizacija u koje monarhija ulazi zajedno s drugim oblicima moi. Imperijalna monarhija nije smjetena u odvojeno izolirano mjesto - a na postmoderni Imperij nema nikakvoga Rima. Monarhistiko tijelo je i samo mnogoliko i prostorno raspreno. Taj proces hibridiziranja jo je jasniji u razvoju aristokratske funkcije, a osobito u razvoju i oblikovanju proizvodnih mrea i trita. U stvari, aristokratske funkcije nerazdvojivo se spajaju s monarhistikim funkcijama. U sluaju postmoderne aristokracije, problem se sastoji ne samo u stvaranju okomitoga prijenosnika izmeu sredita i oboda radi proizvodnje i prodaje

MJEOVITA KONSTITUCIJA

267

roba, ve u stalnom postavljanju u odnos irokoga kruga proizvoaa i potroaa unutar trita i meu njima. Taj svestrani odnos izmeu proizvodnje i potronje postaje jo vaniji kada proizvodnju roba sve vie odreuju nematerijalne usluge usaene u mrene strukture. Tu hibridizacija postaje bitni i uvjetni element koji sudjeluje u oblikovanju krugova proizvodnje i potronje.16 Naposljetku, demokratske funkcije Imperija odreuju se unutar tih istih monarhistikih i aristokratskih hibridizacija, mijenjajui njihove odnose u odreenoj mjeri i uvodei nove odnose snaga. Na sve tri razine, ono to je prije bila mjeavina, to je doista bilo organsko meusobno djelovanje funkcija koje su ostale odvojene i razliite, sada tei prema hibridizaciji samih funkcija. Tako moemo postaviti prvu os preobrazbe kao prijelaz iz mijeane konstitucije u hibridnu konstituciju. Drugu os ustavne preobrazbe, koja pokazuje kako pomaknue ustavne teorije tako i novu kvalitetu same konstitucije, otkriva injenica da se u sadanjoj fazi zapovijedanje mora sve vie proirivati nad vremenskim dimenzijama drutva pa odatle na dimenzije subjektivnosti. Moramo razmotriti kako monarhistiki moment funkcionira istovremeno kao jedinstvena svjetska vlast nad kolanjem dobara i kao mehanizam organiziranja kolektivnoga drutvenoga rada koji odreuje uvjete njegove reprodukcije.17 Aristokratski moment mora razviti svoje hijerarhijsko zapovijedanje i svoje naredbodavne funkcije nad transnacionalnim oblikovanjem proizvodnje i potronje, ne samo putem tradicionalnih monetarnih instrumenata, ve takoer u sve veoj mjeri putem instrumenata i dinamike suradnje meu samih drutvenim akterima. Procesi drutvene suradnje moraju se ustavno formalizirati kao aristokratska funkcija. Naposljetku, iako i monarhistike i aristokratske funkcije ciljaju na subjektivne i proizvodne dimenzije nove hibridne konstitucije, klju te preobrazbe nalazi se u demokratskom momentu, a vremenska dimenzija demokratskoga trenutka mora se na kraju odnositi na mnotvo. Meutim, ne smijemo nikada zaboraviti da tu imamo posla s imperijalnim licem demokracije, u kojemu je mnotvo zahvaeno elastinom i prilagodljivom aparaturom nadzora. Upravo tu trebamo prepoznati najvaniji kvalitativni skok: od disciplinarne paradigme do nadzorne paradigme vlasti.18 Vladanje se vri izravno nad kretanjima proizvodnih i suradnikih subjektivnosti; ustanove se stalno oblikuju i redefiniraju prema ritmu tih kretanja; a topografija moi ne mora se vie prvenstveno baviti prostornim odnosima ve je prije upisana u vremenska pomaknua subjektivnosti. Tu opet nalazimo ne-mjesto moi koje je naa analiza suverenosti ranije otkrila. Ne-

268

PUTOVI PROIZVODNJE

mjesto je poloaj gdje se vre hibridne nadzorne funkcije Imperija. Na tom imperijalnom ne-mjestu, u hibridnom prostoru to ga gradi konstitutivni proces, jo uvijek nalazimo stalnu i nezatomivu prisutnost subjektivnih pokreta. Jo uvijek se suoavamo s neim poput mijeane konstitucije, ali njega sada proimaju u punoj jaini pomaknua, prilagodbe i hibridizacije svojstvene prijelazu prema postmodernosti. Tu se poinje oblikovati kretanje od drutvenoga prema politikom i pravnom koje uvijek odreuje konstitutivne procese; tu se poinje pojavljivati uzajaman odnos izmeu drutvenih i politikih snaga koje zahtijevaju formalno priznavanje u konstitutivnom procesu; i naposljetku, tu razne funkcije [monarhija, aristokracija i demokracija] mjere snagu subjektivnosti koje ih tvore i pokuavaju uhvatiti segmente njihovih konstitutivnih procesa. Bitka za konstituciju Na krajnji cilj u analizi konstitutivnih procesa i figura Imperija je prepoznati teren na kojemu se mogu pojaviti osporavanja i alternative. U Imperiju je, kao to je doista bio sluaj u klasinim i modernim reimima, sama konstitucija mjesto borbe, ali danas priroda toga mjesta i ta borba nisu nikako jasne. Ope crte dananje imperijalne konstitucije mogu se zamisliti u obliku rizomatske i univerzalne komunikacijske mree u kojoj se uspostavljaju odnosi prema svim njezinim tokama ili vorovima i od njih. Takva mrea izgleda paradoksalno potpuno otvorena i potpuno zatvorena prema borbi i upletanju. S jedne strane mrea formalno dozvoljava svim moguim subjektima u spletu odnosa da budu istovremeno prisutni, ali s druge strane, sama mrea je stvarno i pravo ne-mjesto. Borba za konstituciju morat e se odvijati na tom dvosmislenom i promjenjivom terenu. Postoje tri kljune varijable koje e odrediti tu borbu, varijable koje djeluju na podruju izmeu opeg i pojedinanog, izmeu aksiomatike zapovijedanja i samoidentifikacije subjekta i izmeu proizvodnje subjektivnosti sa strane moi i autonomnoga otpora samih subjekata. Prva varijabla ukljuuje jamstvo mree i njezin opi nadzor na takav nain da [pozitivno] mrea moe uvijek funkcionirati i [negativno] ona ne moe funkcionirati protiv onih na poziciji moi.19 Druga varijabla tie se onih koji raspodjeljuju usluge u mrei i pretenzije da te usluge budu jednako nagraene tako da mrea moe odravati i reproducirati kapitalistiki ekonomski sustav i istovremeno proizvoditi drutvenu i politiku segmentaciju koja joj je svojstvena.20 Trea varijabla, naposljetku, predstavlja se unutar same mree. Ona se bavi mehanizmima pomou kojih

MJEOVITA KONSTITUCIJA

269

se proizvode razlike meu subjektivnostima i nainima na koje te razlike funkcioniraju unutar sustava. Prema tim trima varijablama, svaka subjektivnost mora postati subjekt kojim se vlada u opim mreama nadzora [u ranom modernom smislu onoga koji je podvrgnut [subdictus] suverenoj moi], a u isto vrijeme svaki mora biti i neovisni agens proizvodnje i potronje unutar mrea. Je li to dvostruko oblikovanje doista mogue? Je li mogue da sustav odrava istovremeno politiko podvrgnue i subjektivnost proizvoaa/potroaa? To doista ne izgleda tako. U stvari, bitan uvjet postojanja univerzalne mree, koja je sredinja hipoteza toga ustavnoga okvira, je da ona bude hibridna, a to znai, za nae svrhe, da politiki subjekt bude nepostojan i pasivan, dok je proizvodni i potroaki agens prisutan i aktivan. To znai da oblikovanje nove mijeane konstitucije, daleko od toga da je jednostavno ponavljanje tradicionalne ravnotee, vodi prema bitnoj neravnotei izmeu utvrenih aktera pa tako i novoj drutvenoj dinamici koja oslobaa proizvoakoga i potroakoga subjekta od [ili barem ini dvosmislenim njegov poloaj unutar njih] mehanizama politikoga podvrgnua. Izgleda da se tu pojavljuje prvenstveno mjesto borbe, na terenu proizvodnje i ureenja subjektivnosti. Je li to doista stanje koje e proizai iz kapitalistike preobrazbe naina proizvodnje, kulturnih razvoja postmodernizma i procesa politikog konstituiranja Imperija? Nismo svakako u poloaju da doemo do toga zakljuka. Ipak moemo vidjeti da se u tom novom stanju strategija uravnoteenoga i ureenoga sudjelovanja, koju su liberalne i imperijalne mijeane konstitucije uvijek slijedile, suoava s novim potekoama i snanim izrazom autonomije u pojedinanim i kolektivnim proizvoakim subjektivnostima ukljuenima u tom procesu. Izgleda da na terenu proizvodnje i ureenja subjektivnosti, i u razdvajanju politikoga subjekta i ekonomskoga subjekta, moemo prepoznati stvarno polje borbe na kojemu se mogu ponovo otvoriti svi taktiki potezi konstitucije i ravnotea meu snagama - to je istinsko i pravo stanje krize a moda i revolucije. Spektakl konstitucije Meutim, otvoreno polje borbe koje se pojavljuje u ovoj analizi brzo iezava kada razmotrimo nove mehanizme pomou kojih se tim hibridnim mreama sudjelovanja manipulira odozgo.21 U stvari, ljepilo koje dri zajedno razliite funkcije i tijela hibridne konstitucije je ono to je Guy Debord nazvao spektaklom, integriranom i rasprenom aparaturom slika i zamisli koja proizvodi i ureuje javni diskurs i miljenje.22 U drutvu spektakla, ono to

270

PUTOVI PROIZVODNJE

se nekada zamiljalo kao javna sfera, otvoreni teren politike razmjene i sudjelovanja, potpuno iezava. Spektakl unitava bilo koji kolektivni oblik drutvenosti - individualizirajui drutvene aktere u njihovim odvojenim automobilima i ispred odvojenih video ekrana - i istovremeno namee novu masovnu drutvenost, novu ujednaenost akcije i misli. Na tom terenu spektakla, tradicionalni oblici borbe za konstituciju postaju nepojmljivi. Ope shvaanje da su mediji [a televizija posebno] unitili politiku krivo je samo u mjeri u kojoj se ono temelji na idealiziranom pojmu onoga od ega su se sastojali politiki diskurs, razmjena i sudjelovanje u eri to je prethodila naem medijskom dobu. Razlika suvremene medijske manipulacije politikom nije u stvari razlika u naravi ve u stupnju. Drugim rijeima, sigurno su i prije postojali brojni mehanizmi za oblikovanje javnoga mnijenja i javnoga poimanja drutva, ali suvremeni mediji pruaju strahovito monije instrumente za te zadae. Kao to kae Debord, u drutvu spektakla postoji jedino ono to se pojavljuje, a glavni mediji imaju skoro monopol na ono to se pojavljuje pred opom javnou. Taj zakon spektakla oigledno vlada na podruju medijski voene izborne politike, a to se umijee manipulacije najprije razvilo u Sjedinjenim Dravama ali se sada proirilo po cijelome svijetu. Diskurs izbornoga vremena usredotouje se gotovo iskljuivo na to kako kandidati izgledaju, na izbor trenutka i kolanje slika. Glavne medijske mree provode neku vrstu spektakla drugoga reda koji baca svjetlo [i bez sumnje djelomice ga oblikuje] na spektakl to ga insceniraju kandidati i njihove politike stranke. Danas izgledaju bespomono naivni ak i stari pozivi da se manje usredotoimo na sliku a vie na teme i sadraj u politikim kampanjama koje smo ne tako davno sluali. Slino, danas se uzimaju kao sami po sebi razumljivima miljenja da politiari funkcioniraju kao zvijezde i da politike kampanje djeluju po logici oglaavanja - a te su hipoteze izgledale radikalne i skandalozne pred trideset godina. Politiki diskurs je oblikovana prodajna reklama a politiko sudjelovanje svodi se na odabir izmeu potroakih slika. Kada kaemo da spektakl ukljuuje medijsko manipuliranje javnim mnijenjem i politikom radnjom, ne elimo nagovijestiti da se iza kulisa nalazi ovjeuljak, veliki arobnjak iz Oza koji nadzire sve to se gleda, misli i ini. Ne postoji jedinstveno mjesto nadzora koje diktira spektakl. Meutim, spektakl openito funkcionira kao da postoji takva toka sredinjega nadzora. Kao to kae Debord, spektakl je istovremeno raspren i integriran. Stoga teorije zavjere o vladinim i izvanvladinim urotama radi globalnoga nadzora, koje su se svakako namnoile zadnjih desetljea, trebamo shvatiti

MJEOVITA KONSTITUCIJA

271

kao istovremeno tone i krive. Kao to Fredric Jameson izvrsno objanjava u kontekstu suvremenoga filma, teorije zavjere su grubi ali uinkoviti mehanizam kojim se moemo pribliiti funkcioniranju totaliteta.23 Spektakl politike funkcionira kao da jedna jedina mo svjesno i izravno upravlja medijima, vojskom, vladom, transnacionalnim korporacijama, globalnim financijskim institucijama i tako dalje, iako u stvarnosti to nije tono. Drutvo spektakla vlada tako to rukuje jednim vrlo starim orujem. Hobbes je odavno shvatio da je za uinkovito vladanje Strast s kojom treba raunati Strah.24 Za Hobbesa, strah povezuje i osigurava drutveni poredak, a jo i danas strah je prvenstveni mehanizam nadzora koji ispunjava drutvo spektakla.25 Iako izgleda da spektakl funkcionira putem elje i uitka [elje za robama i uitka potronje], on u stvari funkcionira putem komunikacije straha - ili, drugim rijeima, spektakl stvara oblike elje i uitka koji su intimno povezani sa strahom. Jezik rane moderne evropske filozofije nazivao je prenoenje straha praznovjerjem. I doista, politika straha uvijek se irila putem neke vrste praznovjerja. Promijenili su se samo oblici i mehanizmi praznovjerja koji prenose strah. Spektakl straha koji dri na okupu postmodernu krianu konstituciju i medijsko manipuliranje javnou i politikom oduzima tlo pod nogama borbi za imperijalnu konstituciju. Izgleda kao da ne postoji mjesto za stajanje, nikakav uteg za bilo koji otpor, ve samo neumoljivi stroj moi. Vano je shvatiti mo spektakla i nemogunost tradicionalnih oblika borbe, ali to nije kraj prie. Kako stara mjesta i oblici borbe propadaju, pojavljuju se novi i moniji. Spektakl imperijalnoga poretka nije oklopljen svijet, ve u stvari otvara stvarnu mogunost da ga se srui kao i nove potencijale za revoluciju.

3.6 KAPITALISTIKA SUVERENOST, ILI UPRAVLJANJE GLOBALNIM DRUTVOM NADZORA

Dok god se drutvo temelji na novcu neemo ga imati dovoljno. broura, pariki trajk, prosinac 1995. To je dokinue kapitalistikoga naina proizvodnje unutar samoga kapitalistikoga naina proizvodnje, pa stoga i samodokidajue protuslovlje, koje se predstavlja prima facie kao puka toka prijelaza na novi oblik proizvodnje. karl marx

Kapital i suverenost mogli bi izgledati protuslovan par. Moderna suverenost oslanja se u biti na transcendentnost suverena - bio on vladar, drava, nacija ili ak Narod - iznad drutvene razine. Hobbes je uspostavio prostornu metaforu suverenosti za cijelu modernu politiku misao u svom jedinstvenom Levijatanu koji se uzdie iznad drutva i mnotva. Suveren je viak moi koja slui da se rijei ili odgodi kriza modernosti. Nadalje, moderna suverenost djeluje, kao to smo detaljno vidjeli, putem stvaranja i odravanja vrstih granica izmeu teritorija, stanovnitva, drutvenih funkcija i tako dalje. Suverenost je tako i viak koda, pretjerano kodiranje drutvenih tijekova i funkcija. Drugim rijeima, suverenost djeluje putem poprenih nabiranja drutvenoga polja. Kapital, naprotiv, djeluje na razini imanentnosti, putem prijenosnika i mrea odnosa vladanja, ne oslanjajui se na transcendentno sredite moi. On povijesno nastoji razoriti tradicionalne drutvene granice, irei se preko teritorija i obuhvaajui uvijek novo stanovnitvo unutar svojih procesa. Kapital funkcionira, prema terminologiji Deleuzea & Guattarija, putem uopenoga dekodiranja strujanja, masovne deteritorijalizacije, a onda putem spajanja tih deteritorijaliziranih i dekodiranih strujanja.01 Moemo shvatiti

KAPITALISTIKA SUVERENOST

273

funkcioniranje kapitala kao deteritorijalizirajuega i imanentnoga u tri prvenstvena vida koje je analizirao sam Marx. Prvo, u procesima prvobitne akumulacije, kapital odvaja stanovnitvo od posebno kodiranih teritorija i onda ga stavlja u pokret. On isti Imanja i stvara slobodni proletarijat. Kapital u svome neumornome maru po svijetu razara tradicionalne kulture i drutvene organizacije da bi stvorio mree i staze jednoga jedinoga kulturnoga i ekonomskoga sustava proizvodnje i kolanja. Drugo, kapital spaja sve oblike vrijednosti na jednoj opoj ravni i povezuje ih sve putem novca, njihovoga opega ekvivalenta. Kapital nastoji svesti sve prethodno uspostavljene oblike statusa, naslova i povlastica na razinu gotovinske jezgre, to jest kvantitativnih i sumjerljivih ekonomskih izraza. Tree, zakoni po kojima kapital funkcionira nisu odvojeni i stalni zakoni koji stoje iznad i usmjeruju djelatnost kapitala odozgo, ve povijesno promjenljivi zakoni koji su imanentni samom funkcioniranju kapitala: zakoni profitne stope, stope eksploatacije i ostvarenja vika vrijednosti i tako dalje. Kapital stoga trai ne transcendentnu mo ve mehanizam nadzora koji se nalazi na ravni imanentnosti. Putem drutvenoga razvoja kapitala, mehanizmi moderne suverenosti - procesi kodiranja, pretjeranoga prekodiranja i ponovnog kodiranja koji su nametnuli transcendentni poredak na omeenom i rascjepkanom drutvenom terenu - postupno ustupaju mjesto aksiomatici: to jest, skupu jednadbi i odnosa koji odreuje i spaja varijable i koeficijente odmah i jednako po raznim terenima bez upute na prethodne i stalne definicije ili izraze.02 Drugim rijeima, unutar jednoga aksiomatskoga sustava, postulati nisu tvrdnje koje mogu biti ili tone ili krive, jer oni sadre relativno neodreene varijable. Tek kada tim varijablama dademo konkretnu vrijednost, ili drugim rijeima, kada umjesto njih uvedemo konstante, tek onda postulati postaju tvrdnje, tone ili krive, ve prema odabranim konstantama.03 Kapital djeluje putem upravo takve aksiomatike predloenih funkcija. Opi ekvivalent novca dovodi sve elemente u mjerljive, sumjerljive odnose, a onda imanentni zakoni ili jednadbe odreuju njihov razmjetaj ve prema pojedinim konstantama koje zamjenjuju varijable i jednadbe. Upravo kao to aksiomatika destabilizira bilo koje izraze i definicije to prethode odnosima logike dedukcije, tako i kapital mete vrste granice pretkapitalistikoga drutva - a ak i granice nacionalnih drava postepeno prelaze u pozadinu kako se kapital ostvaruje na svjetskome tritu. Kapital tei prema glatkom prostoru odreenom dekodiranim tijekovima, elastinou, stalnom promjenom i izjednaavanjem.04

274

PUTOVI PROIZVODNJE

Transcendentnost moderne suverenosti tako se sukobljava s imanentnosti kapitala. Povijesno se kapital oslanjao na suverenost i potporu njezinih struktura prava i sile, ali te iste strukture stalno protuslove u naelu djelatnosti kapitala i ometaju je u praksi, ometajui na kraju njegov razvoj. Cijela povijest modernosti koju smo dosad ocrtali mogla bi se promatrati kao evolucija pokuaja da se pregovara i posreduje oko toga protuslovlja. Povijesni proces posredovanja nije bio jednako davanje i uzimanje ve prije jednostrano kretanje od transcendentnog poloaja suverenosti prema ravni imanentnosti kapitala. Foucault prati to kretanje u svojoj analizi prijelaza u evropskoj vladavini izmeu sedamnaestoga i osamnaestoga stoljea od suverenosti [apsolutnoga oblika suverenosti centaliziranoga u volji i osobi vladara] prema guvernmentalnosti [oblika suverenosti izraenoga putem decentralizirane ekonomije vladanja i upravljanja robama i stanovnitvom].05 Taj prijelaz izmeu oblika suverenosti znaajno se podudara s ranim razvojem i irenjem kapitala. Svaka od modernih paradigmi suverenosti doista podrava djelovanje kapitala za odreeno povijesno razdoblje, ali one istovremeno postavljaju prepreke razvoju kapitala koje on kasnije mora prevladati. Taj odnos u razvijanju moda je sredinji problem s kojim se mora suoiti bilo koja teorija kapitalistike drave. Civilno drutvo sluilo je u jednom povijesnom razdoblju kao posrednik izmeu imanentnih snaga kapitala i transcendentne moi moderne suverenosti. Hegel je usvojio izraz civilno drutvo na temelju svoga itanja britanskih ekonomista i on ga je shvaao kao posrednitvo izmeu nastojanja pluralnosti ekonomskih pojedinaca i njihovih interesa i jedinstvenoga interesa drave. Civilno drutvo posreduje izmeu [imanentnih] Mnogih i [transcendentnog] Jednog. Ustanove koje sainjavaju civilno drutvo funkcionirale su kao prolazi koji su kanalizirali tijekove drutvenih i ekonomskih snaga, podiui ih na koherentnu jedinstvenu razinu i vraajui ih nazad raspodjeljujui zapovijedanje jedinstvom po cijelom imanentnom drutvenom polju. Te su nedravne ustanove, drugim rijeima, organizirale kapitalistiko drutvo pod poretkom drave i onda irile dravnu vladavinu po cijelom drutvu. U smislu naega pojmovnoga okvira, mogli bismo rei da je civilno drutvo bilo teren moderne suverenosti koja postaje imanentna [sve dolje do kapitalistikoga drutva] i istovremeno u obratnom smjeru kapitalistiko drutvo postajalo je transcendentno [sve gore do drave]. Meutim, u nae vrijeme, civilno drutvo vie ne slui kao primjerena toka posredovanja izmeu kapitala i suverenosti. Strukture i ustanove koje

KAPITALISTIKA SUVERENOST

275

ga sainjavaju danas postupno odumiru. Na drugom smo mjestu tvrdili da se to odumiranje moe shvatiti u smislu da slabi dijalektika izmeu kapitalistike drave i rada, to jest, da slabe uinkovitost i uloga sindikata, kolektivni pregovori s radom kao i predstavljanje rada u ustrojstvu.06 Odumiranje civilnoga drutva moe se shvatiti i kao popratna pojava u prijelazu od disciplinarnog drutva u drutvo nadzora [vidi dio 2.6]. Danas su drutvene ustanove koje sainjavaju disciplinarno drutvo [kola, obitelj, bolnica, tvornica], koje su velikim dijelom iste one koje shvaamo kao civilno drutvo ili su s njima usko povezane, posvuda u krizi. Kako se zidovi tih ustanova uruavaju, logika potinjavanja koja je prije djelovala unutar njihovih ogranienih prostora sada se proirila, poopila po cijelom drutvenom polju. Uruavanje ustanova, odumiranje civilnoga drutva i slabljenje disciplinarnog drutva sve to ukljuuje izglaivanje poprenih nabiranja modernoga drutvenoga prostora. Tu nastaju mree drutva nadzora.07 U odnosu na disciplinarno drutvo i graansko drutvo, drutvo nadzora znai korak prema ravni imanentnosti. Disciplinarne ustanove, granice uinkovitosti njihove logike i njihova naboranost drutvenoga prostora predstavljaju primjere okomite transcendentnosti preko drutvene ravni. Meutim, trebamo pomno locirati gdje se tono nalazi ta tarnscendentnost disciplinarnog drutva. Foucault je insistirao na injenici, a to je bila sjajna sr njegove analize, da je vrenje discipline potpuno imanentno subjektivnostima pod njezinim zapovijedanjem. Drugim rijeima, disciplina nije neki vanjski glas koji propisuje nae postupke odozgo, nadkriljujui nas, kako bi Hobbes rekao, ve neto poput unutarnje prinude nerazluive od nae volje, imanentno samoj naoj subjektivnosti i neodvojivo od nje. Meutim, ustanove koje su uvjet te mogunosti i koje prostorno odreuju zone uinkovitosti pri vrenju discipline, doista zadravaju odreenu odvojenost od proizvedenih i organiziranih drutvenih snaga. One su u stvari primjer suverenosti ili pak toka posredovanja sa suverenou. Zidovi zatvora istovremeno omoguuju i ograniavaju uzniku logiku. Oni diferenciraju drutveni prostor. Foucault brodi velikom istananou po tom razmaku izmeu transcendentnih zidova ustanova i imanentnog vrenja discipline u svojim teorijama dispozitiva i dijagrama, koje oblikuju niz faza apstrakcije.08 Mogli bismo poneto pojednostavljeno kazati da je dispozitiv [koji prevodimo bilo kao mehanizam, aparat ili razmjetaj] opa strategija koja se nalazi u pozadini imanentnoga i stvarnoga vrenja discipline. Uznika logika, na

276

PUTOVI PROIZVODNJE

primjer, je ujedinjeni dispozitiv koji nadgleda ili podastire raznolikost zatvorskih postupaka, pa je tako od njih apstrahiran i odvojen. Na drugoj razini apstrakcije, dijagram omoguuje razmjetaj disciplinarnoga dispozitiva. Na primjer, uznika arhitektura koja omoguuje da zatvorenici budu stalno vidljivi iz sredinje toke moi, je dijagram ili nacrt koji se aktualizira u raznim disciplinarnim dispozitivima. Naposljetku i same ustanove koriste dijagram u pojedinanim i konkretnim drutvenim oblicima. Zatvor [njegovi zidovi, upravitelji, uvari, zakoni i tako dalje] ne vladaju svojim zatvorenicima na isti nain na koji suveren zapovijeda svojim podanicima. On stvara prostor u kojemu zatvorenici, putem strategija zatvorskih dispozitiva i putem stvarnih postupaka, discipliniraju sami sebe. Mogli bismo stoga tonije rei da disciplinarna ustanova nije sama suverena, ali njezina apstrakcija drutvenoga polja proizvodnje subjektivnosti ili transcendentnost iznad njega ini kljuni element u vrenju suverenosti u disciplinarnom drutvu. Suverenost je postala virtualnom [ali zbog toga ne manje stvarnom], a vrenje discipline je uvijek i posvuda aktualizira. Danas su uruenje zidova koji su omeivali ustanove i izglaivanje drutvenih nabiranja simptomi izravnavanja tih okomitih primjera prema vodoravnosti krugova nadzora. Prijelaz na drutvo nadzora nikako ne znai kraj discipline. U stvari, imanentno vrenje discipline - to jest, samodiscipliniranje subjekata, neprestano aputanje disciplinarne logike unutar samih subjektivnosti - jo se vie proirilo u drutvu nadzora. Meutim, promijenilo se to to su, zajedno s uruavanjem ustanova, disciplinarni dispozitivi postali manje prostorno ogranieni u drutvenom polju. Zatvorska disciplina, kolska disciplina, tvornika disciplina i tako dalje isprepliu se u krianoj proizvodnji subjektivnosti. U stvari, u prijelazu na drutvo nadzora, elementi transcendentnosti disciplinarnoga drutva smanjuju se dok su imanentni vidovi naglaeni i uopeni. Imanentna proizvodnja subjektivnosti u drutvu nadzora odgovara aksiomatskoj logici kapitala, a njihova slinost oznauje novu i potpuniju spojivost izmeu suverenosti i kapitala. Proizvodnja subjektivnosti u civilnom drutvu i disciplinarnom drutvu doista je u odreenom razdoblju promicala vladavinu i olakavala irenje kapitala. Moderne drutvene ustanove proizvodile su drutvene identitete koji su bile mnogo pokretniji i elastiniji nego prethodne subjektivne figure. Subjektivnosti proizvedene u modernim institucijama sliile su standardiziranim strojnim dijelovima u velikoj tvornici: zatvorenik, majka, radnik, student i tako dalje. Svaki je dio igrao posebnu ulogu u sklopljenom stroju, ali on je bio standardiziran,

KAPITALISTIKA SUVERENOST

277

proizveden en masse, te je bio na taj nain zamjenjiv bilo kojim dijelom svoje vrste. Meutim, na odreenoj toki, nepromjenljivost tih standardiziranih dijelova, identiteti to su ih proizvele ustanove, postala je prepreka daljnjem napredovanju prema pokretljivosti i elastinosti. Prijelaz na drutvo nadzora ukljuuje proizvodnju subjektivnosti koja nije nepromjenljiva u identitetu ve hibridna i promjenljiva. Kako su se zidovi koji su odreivali i izolirali uinke modernih institucija postupno uruavali, subjektivnosti su se poele proizvoditi istovremeno u brojnim ustanovama u razliitim kombinacijama i dozama. Svakako da je u disciplinarnom drutvu svaki pojedinac imao mnogo identiteta, ali su razliita mjesta i razliita razdoblja ivota u odreenoj mjeri odreivala te razliite identitete: netko je bio majka ili otac kod kue, radnik u tvornici, uenik u koli, zatvorenik u zatvoru i mentalni pacijent u ludnici. U drutvu nadzora, upravo ta mjesta, ta diskretna mjesta primjene postupno gube svoju definiciju i ogranienja. Hibridna subjektivnost proizvedena u drutvu nadzora ne mora nositi identitet zatvorenika ili mentalnog pacijenta ili tvornikoga radnika ali jo je uvijek mogu istovremeno sainjavati sve njihove logike. Ona je radnik u tvornici izvan tvornice, uenik izvan kole, zatvorenik izvan zatvora, umobolnik izvan ludnice - sve u isto vrijeme. Ona ne pripada nijednoj od tih identiteta i pripada svima - izvan ustanova ali jo jae pod vlau njihovih disciplinarnih logika.09 Upravo kao i imperijalna suverenost, subjektivnosti drutva nadzora imaju mijeanu konstituciju. Glatki svijet U prijelazu suverenosti prema ravni imanentnosti, dolo je do ruenja granica kako unutar svakoga nacionalnoga konteksta tako i na globalnoj razini. Uruenje civilnoga drutva i opa kriza disciplinarnih ustanova podudara se sa slabljenjem granica koje oznaavaju i organiziraju podjele u globalnom vladanju. Uspostavljanje globalnoga drutva nadzora koje ini glatku naboranost nacionalnih granica ide ruku pad ruku s ostvarenjem svjetskoga trita i stvarnoga potivanja globalnoga drutva pod kapital. U devetnaestom stoljeu i poetkom dvadesetoga, imperijalizam je doprinio preivljavanju i irenju kapitala [vidi dio 3.1]. Podjela svijeta izmeu vladajuih nacionalnih drava, uspostavljanje kolonijalnih uprava, nametanje trgovakih ogranienja i tarifa, stvaranje monopola i kartela, diferencirane zone iskoritavanja sirovina i industrijske proizvodnje itd., sve je to pomoglo kapitalu u njegovom razdoblju globalnoga irenja. Imperijalizam je bio sustav zamiljen da slui potrebama kapitala i promie

278

PUTOVI PROIZVODNJE

njegove interese u fazi njegovoga globalnoga osvajanja. A ipak, kao to je zapazila veina kritiara imperijalizma [komunistikih, socijalistikih i kapitalistikih], imperijalizam se i sam od svoga zaetka sukobljavao s kapitalom. On je bio lijek koji je sam ugroavao zdravlje pacijenta. Iako je imperijalizam osiguravao kapitalu prutove i mehanizme da proima nove teritorije i iri kapitalistiki nain proizvodnje, on je takoer stvorio i ojaao krute granice meu raznim globalnim prostorima, stroge pojmove unutarnjega i vanjskoga koji su uinkovito zaustavljali slobodan tijek kapitala, radne snage i roba - nuno spreavajui na taj nain puno ostvarenje svjetskoga trita. Imperijalizam je stroj globalne naboranosti, kanaliziranja, kodiranja i teritorijaliziranja tijekova kapitala, koji zaustavlja neke tijekove a olakava druge. Svjetsko trite, nasuprot, zahtijeva gladak prostor nekodiranih i deteritorijaliziranih tijekova. Taj sukob izmeu naboranosti imperijalizma i glatkoga prostora kapitalistikoga svjetskoga trita otvara nam novo motrite koje nam omoguava da ponovo razmotrimo predvianje Rose Luxemburg o propasti kapitalizma: Iako je imperijalizam povijesna metoda koja produuje vijek kapitalizma, on je isto tako sigurno sredstvo da ga se dovede do brzoga kraja.10 Meunarodni poredak i naborani svijet imperijalizma doista je promicao kapitalizam, ali je on ubrzo postao negva za deteritorijalizirane tijekove i glatki prostor kapitalistikoga razvoja, pa ga je na kraju trebalo odbaciti. Rosa Luxemburg bila je bitno u pravu: imperijalizam bi bio smrt kapitalizmu da nije prevladan. Puno ostvarenje svjetskoga trita nuno je kraj imperijalizma. Smanjenje moi nacionalnih drava i raspad meunarodnoga poretka povlae za sobom definitivni kraj uinkovitosti izraza Trei svijet. Mogli bismo to ispriati kao vrlo jednostavnu priu. Taj je izraz izmiljen kao popuna bipolarnoj hladnoratovskoj podjeli izmeu vladajuih kapitalistikih nacija i glavnih socijalistikih nacija, tako da je pod Treim svijetom podrazumijevao ono to je bilo izvan toga glavnoga sukoba, slobodni prostor granice za koji e se natjecati prva dva svijeta. S obzirom da je hladni rat danas okonan, logika te podjele nije vie uinkovita. To je tono. Ali ta jednostavna pria koja se blii kraju, ne uspijeva razjasniti stvarnu povijest toga izraza u njegovim vanim uporabama i uincima. Mnogi su se sloili, poevi jo od 1970-ih godina, da Trei svijet u stvari nikada nije postojao, u smislu koji taj pojam postavlja, t.j. kao homogeno jedinstvo u biti razliitoga skupa nacija. Taj pojam nije uspio obuhvatiti nego je ak i nijekao znaajne drutvene, ekomonske i kulturne

KAPITALISTIKA SUVERENOST

279

razlike izmeu Paragvaja i Pakistana, Maroka i Mozambika. Meutim kada smo shvatili tu stvarnu mnogostrukost, ne smijemo zatvarati oi pred injenicom da je, sa stajalita kapitala i njegovoga mara prema globalnom osvajanju, takav pojam jedinstva i homogenosti doista imao odreenu vrijednost. Na primjer, Rosa Luxemburg jasno gleda s motrita kapitala kada ona dijeli svijet na kapitalistiko podruje i nekapitalistiki okoli. Razne zone toga okolia bez sumnje su radikalno razliite jedna od druge, ali sa stajalita kapitala sve je to vanjsko: potencijalni teren za njegovu proirenu akumulaciju i njegovo budue osvajanje. Tijekom hladnoga rata kada su regije Drugoga svijeta bile uinkovito zatvorene, za vladajue kapitalistike nacije Trei je svijet znaio preostali otvoreni prostor, teren mogunosti. Dinamika kapitalistike proizvodnje i kapitalistika trita mogli su formalno potiniti razne kulturne, drutvene i ekonomske oblike. Sa stajalita toga potencijalnoga potinjavanja, usprkos stvarnim i znaajnim razlikama meu nacijama, Trei svijet bio je stvarno jedan. Isto tako je logino kada Samir Amin, Immanuel Walerstein i drugi razlikuju sredinje, obodne i poluobodne zemlje unutar kapitalistikoga podruja.11 Sredite, obod i poluobod razlikuju se po drutvenim, politikim i birokratskim oblicima, razliitim proizvodnim procesima i razliitim oblicima akumulacije. [U tom pogledu najnovija pojmovna podjela izmeu Sjevera i Juga nije znaajno razliita.] Poput pojma Prvoga-Drugoga-Treega svijeta, podjela kapitalistike sfere na sredite, obod i poluobod homogenizira i zasjenjuje stvarne razlike meu nacijama i kulturama, ali to ini da bi rasvijetlila tendenciju jedinstva politikih, drutvenih i ekonomskih oblika koji se pojavljuju u dugim imperijalistikim procesima formalnoga potinjavanja. Drugim rijeima, Trei svijet, Jug i obod svi oni homogeniziraju stvarne razlike da bi osvijetlili proces ujedinjenja kapitalistikoga razvoja, ali to je jo vanije, oni ukazuju na potencijalno jedinstvo meunarodne oporbe, potencijalno zdruivanje antikapitalistikih zemalja i snaga. Zemljopisne podjele izmeu nacionalnih drava ili ak izmeu sredinjih i obodnih, sjevernih i junih skupova nacionalnih drava nisu vie dovoljne da bismo shvatili globalne podjele i raspodjelu proizvodnje, akumulacije i drutvenih oblika. Putem decentralizacije proizvodnje i uvrenja svjetskoga trita, meunarodne podjele i tijekovi rada i kapitala toliko su se rascijepali i umnoili da vie nije mogue obiljeiti velike zemljopisne zone kao sredite i obod, Sjever i Jug. U zemljopisnim regijama kao to su Juni rog Latinske Amerike ili Jugoistona Azija, sve razine proizvodnje mogu istovremeno postojati jedna do druge, od najviih razina

280

PUTOVI PROIZVODNJE

tehnologije, proizvodnosti i akumulacija do najniih, tako da sloeni drutveni mehanizam odrava njihove razlike i meusobno djelovanje. I u metropolama rad se protee od visine do dubine kapitalistike proizvodnje: tvornice New Yorka i Pariza mogu biti suparnike onima Hong Konga i Manile. Ako su Prvi svijet i Trei svijet, sredite i obod, Sjever i Jug bili ikada stvarno podijeljeni po nacionalnim crtama, oni danas oigledno proimaju jedan drugoga, irei nejednakosti i prepreke po mnogostrukim i razlomljenim crtama. To ne znai da su Sjedinjene Drave i Brazil, Britanija i Indija sada istovjetni teritoriji u smislu kapitalistike proizvodnje i kolanja, ve prije da meu njima nema razlika u naravi, ve samo razlika u stupnju. Razne nacije i regije sadre razliite razmjere onoga to smo nazvali Prvim i Treim svijetom, sreditem i obodom, Sjeverom i Jugom. Zemljopis neravnomjernoga razvoja i crte podjele i hijerarhije neemo vie nalaziti unutar vrstih nacionalnih ili meunarodnih granica, ve u fluidnim infra- i supranacionalnim meama. Neki bi mogli prosvjedovati, s odreenim opravdanjem, da vladajui glasovi globalnoga poretka proglaavaju nacionalnu dravu mrtvom upravo kada se nacija pojavila kao revolucionarno oruje za potinjene, za bijedne ovoga svijeta. Nakon pobjede borbi za nacionalno osloboenje i nakon pojave potencijalno destabilizirajuih meunarodnih saveza, koji su sazrijevali desetljeima nakon Bandunke konferencije, ima li boljega naina da se potkopa mo nacionalizma i internacionalizma Treega svijeta nego liiti ga njegove bitne i vodee potpore, nacionalne drave! Drugim rijeima, prema tom stajalitu, koje barem prua uvjerljivu priu za tu sloenu povijest, nacionalna drava koja je bila jamac meunarodnoga poretka i kamen temeljac imperijalistikoga osvajanja i suverenosti, postala je putem rasta i organizacije antiimperijalistikih snaga element koji najvie ugroava meunarodni poredak. Tako je imperijalizam u povlaenju bio prisiljen da napusti i uniti vlastito naoruanje prije nego to se njezino oruje upotrijebi protiv njega. Meutim, mi vjerujemo da je teka pogreka aliti za moima nacionalne drave ili uskrisiti bilo koju politiku koja velia naciju. Najprije, ti su napori uzaludni jer slabljenje nacionalne drave nje jednostavno ishod nekoga ideolokoga nazora koji se moe obrnuti inom politike volje: to je strukturalan i nepovratan proces. Nacija nije bila samo kulturni oblik, osjeaj pripadnosti i zajednike batine, ve takoer i moda prvenstveno pravnoekonomska struktura. Smanjena uinkovitost te strukture moe se jasno uoiti u evoluciji cijeloga niza globalnih pravnoekonomskih tijela, kao to su

KAPITALISTIKA SUVERENOST

281

GATT, Svjetska trgovinska organizacija, Svjetska banka i MMF. Globalizacija proizvodnje i kolanja, koju podrava taj supranacionalni skelet, ini bespredmetnom uinkovitost nacionalnih pravnih struktura. Drugo, i jo vanije, ak kad bi nacija jo uvijek bila uinkovito oruje, ona nosi sa sobom cijeli niz represivnih struktura i ideologija [kao to smo tvrdili u dijelu 2.2] i bilo koja strategija koja se na njih oslanja mora se smjesta odbaciti. Nove segmentacije Meutim, ope izjednaavanje ili izglaivanje drutvenoga prostora, kako u odumiranju civilnoga drutva tako i u slabljenju nacionalnih granica, ne znai da su drutvene nejednakosti i segmentacije iezle. Naprotiv, one su u mnogom pogledu postale vee ali u razliitom obliku. Moda bi bilo tonije rei da sredite i obod, Sjever i Jug ne odreuju vie meunarodni poredak ve da su se pribliili jedan drugome. Imperij obiljeava velika blizina krajnje nejednakoga stanovnitva to stvara stanje stalne drutvene opasnosti i zahtijeva mone aparature drutva nadzora koje e osigurati odvajanje i jamiti novo upravljanje drutvenim prostorom. Trendovi u urbanoj arhitekturi u svjetskim megalopolisima pokazuju jedan vid tih novih segmentacija. Tamo gdje su se krajnosti bogatstva i siromatva poveale a fizika razdaljina izmeu bogatih i siromanih smanjila u globalnim gradovima kao to su Los Angeles, Sao Paolo i Singapur, moraju se poduzimati sloene mjere da bi se odrala njihova odvojenost. Los Angeles moda predvodi u onome to Mike Davis naziva arhitekturom tvrave, gdje ne samo privatne kue ve i trgovaka sredita i vladine zgrade grade otvorene i slobodne okolie iznutra tako da stvaraju zatvorenu i neprobojnu vanjtinu.12 Ta tendencija u urbanom planiranju i arhitekturi uspostavila je u konkretnom, fizikom smislu ono to smo ranije nazvali krajem vanjskoga, ili pak slabljenjem javnoga prostora koji je prije omoguavao otvoreno i neprogramirano meusobno drutveno djelovanje. Meutim, arhitektonska analiza moe dati samo prvi uvod u problematiku novih odvajanja i segmentacija. Politika rada jasnije odreuje nove crte podjele. Kompjuterska i informacijska tehnologija koja je omoguila da se razne skupine radne snage poveu u stvarnom vremenu diljem svijeta dovela je do estoke i neobuzdane konkurencije meu radnicima. Informacijske tehnologije iskoritene su da bi se oslabili strukturalni otpori radne snage, kako u smislu krutosti struktura nadnica tako i kulturnih i zemljopisnih razlika. Kapital je tako mogao istovremeno nametnuti vremensku elastinost i prostornu pokretljivost. Treba nam biti

282

PUTOVI PROIZVODNJE

jasno da je taj proces slabljenja otpora i krutosti radne snage postao potpuno politiki proces usmjeren prema obliku upravljanja koji uveliava ekonomski profit. Tu postaje bitna teorija imperijalnoga administrativnoga djelovanja. Prvenstveni cilj imperijalne politike rada je smanjiti cijenu rada. To slii procesu prvobitne akumulacije, procesu ponovne proletarizacije. Ureenje radnoga dana, to je bilo stvarni kamen temeljac socijalistike politike tijekom prola dva stoljea, potpuno je preokrenuto. Radni dani su esto dvanaest, etrnaest, esnaest sati dugi bez vikenda ili praznika; postoji rad za mukarce, ene i djecu podjednako, kao i za stare i hendikepirane. Imperij ima posla za svakoga! to je manje ureen reim eksploatacije to ima vie posla. To je temelj na kojemu su stvorene nove segmentacije rada. Jezik ekonomista odreuje ih raznim razinama proizvodnosti, ali mi moemo saeti tu promjenu jednostavno kazavi da ima vie posla za manje nadnice. Poput Boje metle koja mete po cijelom drutvu [tako je Hegel opisao nametanje barbarskoga zakona, uglavnom u rukama Atile i Huna], nove norme proizvodnosti razlikuju i segmentiraju radnike. Jo uvijek postoje mjesta na svijetu gdje siromatvo omoguuje reprodukciju radne snage po nioj cijeni, i ima jo uvijek mjesta u metropolama gdje razlike u potronji sile niu klasu da se prodaje za manje, ili stvarno da se potini jo okrutnijem reimu kapitalistike eksploatacije. Financijski i monetarni tijekovi slijede vie ili manje iste globalne obrasce kao elastina organizacija radne snage. S jedne strane spekulativni i financijski kapital ide tamo gdje je cijena radne snage najnia i gdje je jamstvo administracije za eksploataciju najvie. S druge strane, globalni monetarni mehanizmi kanjavaju, mue i konano unitavaju zemlje koje jo uvijek zadravaju krutosti rada i suprotstavljaju se elastinosti i pokretljivosti. Burza pada kada stopa nezaposlenosti ide nanie ili stvarno kada raste postotak radnika koji nisu neposredno elastini i pokretljivi. Isto se dogaa kada se socijalna politika u nekoj zemlji potpuno ne prilagoava imperijalnoj elastinosti i pokretljivosti - ili tonije, kada su sauvani neki elementi drave-blagostanja kao znak ustrajnosti nacionalne drave. Monetarna politika provodi segmentacije to ih propisuje politika rada. Strah od nasilja, siromatva i nezaposlenosti na kraju postaje prvenstvena i neposredna snaga koja stvara i odrava te segmentacije. Politika komunikacije nalazi se u pozadini raznih politika novih segmentacija. Kao to smo ranije tvrdili, temeljni sadraj informacija to ih prenose ogromne komunikacijske korporacije je strah. Stalni strah od siromatva i tjeskoba zbog budunosti kljuevi su za poticanje borbe za

KAPITALISTIKA SUVERENOST

283

posao meu siromanima i za odravanje sukoba izmeu raznih dijelova meunarodnoga proletarijata. Strah je krajnji jamac novih segmentacija. Imperijalna uprava Nakon to smo vidjeli kako su drutvene prepreke uklonjene u oblikovanju Imperija i kako su u isto vrijeme stvorene nove segmentacije, moramo istraiti i upravne modalnosti pomou koji se ti razni razvoji odvijaju. Lako je vidjeti da su ti procesi puni protuslovlja. Kada je mo postala imanentnom a suverenost se preobrazila u guvernmentalnost, funkcije vladanja i reimi nadzora moraju se razviti tako da poravnaju razlike na opoj ravni. Meutim, vidjeli smo da su razlike, naprotiv, naglaene u tom procesu tako da imperijalna integracija odreuje nove mehanizme odvajanja i segmentacije razliitih slojeva stanovnitva. Problem imperijalne uprave stoga se sastoji u tome da upravlja tim procesom integracije tako da pacificira, mobilizira i nadzire odvojene i segmentirane drutvene snage. Meutim, problem jo nije jasno postavljen u tom smislu. Usitnjenost mnotva bila je u stvari uvjet politike uprave tijekom povijesti. Dok je u modernim reimima nacionalne suverenosti uprava teila prema pravocrtnoj integraciji sukoba i prema koherentnom aparatu koji ih je mogao potiskivati, to jest prema racionalnoj normalizaciji drutvenoga ivota u pogledu kako administrativnog cilja ravnotee tako i razvoja upravnih reformi, u imperijalnom okviru uprava postaje razlomljena i tei da integrira sukobe ne nametanjem koherentnog drutvenog aparata ve nadziranjem razlika. Nije vie mogue razumjeti imperijalnu upravu u smislu hegelijanske definicije uprave, koja se temelji na posredovanjima buroaskoga drutva koja ine prostorno sredite drutvenoga ivota; ali jednako je tako nemogue razumjeti je prema veberijanskoj tradiciji, to jest, racionalnoj definiciji koja se zasniva na stalnom vremenskom posredovanju i novom naelu legitimnosti. Prvo naelo koje odreuje imperijalnu upravu je da je u njoj upravljanje politikim ciljevima odvojeno od upravljanja birokratskim sredstvima. Nova paradigma stoga nije samo razliita ve je i suprotna od modela stare javne uprave moderne drave, koja stalno nastoji uskladiti svoj sustav birokratskih sredstava sa svojim politikim ciljevima. U imperijalnom reimu, birokracije [i upravna sredstva openito] djeluju ne po pravocrtnoj logici njihove funkcionalnosti prema ciljevima, ve po diferencijalnoj i mnogostrukoj instrumentalnoj logici. Problem uprave nije problem jedinstva ve instrumentalne mnogofunkcionalnosti. Dok su univerzalnost i jednakost upravnih radnji bili od najvee vanosti za legitimnost i upravu moderne drave, u imperijalnom

284

PUTOVI PROIZVODNJE

reimu bitni su singularnost i primjerenost radnji za konkretne ciljeve. Meutim iz toga naela proizlazi odreeni paradoks. Upravo u mjeri u kojoj je uprava singularizirana i vie ne funkcionira kao akter za centralizirane politike i organe vijeanja, ona postaje sve vie autonomna i vie se pribliava raznim drutvenim skupinama: skupinama poslodavaca i radnika, etnikim i vjerskim skupinama, zakonskim i zloinakim skupinama i tako dalje. Umjesto da doprinosi drutvenoj integraciji, imperijalna uprava djeluje prije kao diseminirajui i diferencirajui mehanizam. To je drugo naelo imperijalne uprave. Uprava e tako nastojati predstaviti osobite postupke koji omoguuju reimu da se izravno bavi raznim drutvenim singularnostima, a uprava e biti uinkovitija to je izravniji njezin dodir s raznim elementima drutvene stvarnosti. Stoga upravno djelovanje postaje sve vie autocentrino i tako funkcionalno samo za konkretne probleme koje ona treba rijeiti. Postaje sve tee prepoznati stalnu crtu upravnog djelovanja preko skupa prijenosnika i mrea imperijalnoga reima. Ukratko, staro upravno naelo univerzalnosti, jednakoga ponaanja prema svima, zamijenjeno je diferencijacijom i singularizacijom postupaka, razliitim ponaanjem prema svakome. Iako je sada teko zacrtati koherentnu i univerzalnu crtu postupka, kao to je ona koja je obiljeavala sustave moderne suverenosti, to ne znai da imperijalni aparat nije jedinstven. Autonomija i jedinstvo upravnoga djelovanja izgraeni su na druge naine, niti pomou normativne dedukcije kontinentalnoevropskih sustava niti proceduralnog formalizma anglosaksonskih sustava. Ona je stvorena prije u sukladnosti sa strukturalnim logikama djelatnima u izgradnji Imperija, kao to su redarstveno-vojna logika [ili stvarno potiskivanje potencijalnih prevratnikih snaga u kontekstu imperijalnoga mira], ekonomska logika [nametanje trita, kojim onda opet vlada monetarni reim] i ideoloka i komunikativna logika. Upravno djelovanje jedino e zadobiti svoju autonomiju i legitimnost vlasti u imperijalnom reimu ako slijedi razne pravce tih logika. Meutim, to ovlatenje nije izravno. Uprava nije strateki usmjerena prema ostvarenju imeperijalnih logika. Ona im se potinjava ukoliko one proimaju velika vojna, monetarna i komunikativna sredstva koja ovlauju samu upravu. Upravno djelovanje postalo je bitno nestrateko, pa ono tako postaje legitimnim putem heterogenih i neizravnih sredstava. To je tree naelo upravnoga djelovanja u imperijalnom reimu. Kada smo jednom shvatili ta tri negativna naela imperijalnog upravnog djelovanja - njegovo instrumentalno obiljeje, njegovu proceduralnu autonomiju i njegovu heterogenost - moramo se zapitati to

KAPITALISTIKA SUVERENOST

285

mu to omoguuje da funkcionira a da stalno ne otvara nasilna drutvena neprijateljstva. Kakva to vrlina omoguava tom nerazumljivom sustavu nadzora, nejednakosti i segmentacije dovoljnu mjeru suglasnosti i legitimnosti? To vodi prema etvrtom naelu, pozitivnom obiljeju imperijalne uprave. Sjedinjujua matrica i najvea vrijednost imperijalne uprave lei u njenoj lokalnoj uinkovitosti. Da bismo shvatili kako to etvrto naelo moe podupirati upravni sustav kao cjelinu, razmotrimo onu vrstu upravnih odnosa koji su se oblikovali izmeu feudalnih teritorijalnih organizacija i monarhistikih struktura moi u Evropi u srednjem vijeku, ili mafijakih organizacija i dravnih struktura u modernom razdoblju. U oba sluaja proceduralna autonomija, razliita primjena i teritorijalizirane veze s raznim dijelovima stanovnitva, zajedno sa specifinim i ogranienim vrenjem legitimnoga nasilja, nisu bili openito u protuslovlju s naelom koherentnoga i ujedinjenoga ureenja. Lokalna uinkovitost niza specifinih razmjetaja vojnih, financijskih i ideolokih moi drala je na okupu te sustave raspodjele upravne moi. U evropskom srednjovjekovnom sustavu od vazala se zahtijevalo da pribavi naoruane ljude i novac kada ih je monarh trebao [dok je crkva uglavnom nadzirala ideologiju i komunikaciju]. U sustavu mafije, upravna autonomija proirene obitelji i razmjetaj nasilja slinog policijskom po cijelom drutvenom teritoriju jamili su privrenost prvenstvenim naelima kapitalistikog sustava i podravali vladajuu politiku klasu. Kao i u tim srednjovjekovnim i mafijakim primjerima, autonomija lokaliziranih upravnih tijela ne proturjei imperijalnoj upravi naprotiv, ona pomae njezinoj globalnoj uinkovitosti i proiruje je. Lokalna autonomija je temeljni uvjet, sine qua non razvoja imperijalnoga reima. U stvari, uzimajui u obzir pokretljivost stanovnitva u Imperiju, ne bi bilo mogue svojatati naelo legitimne uprave kad njezina autonomija ne bi takoer stupala po nomadskoj stazi zajedno sa stanovnitvom. Slino bi bilo nemogue prisiliti dijelove mnotva da prou kroz procese koji ima nalau da budu pokretljiviji i elastiniji u hibridnim kulturnim oblicima i u obojanim getima kada uprava ne bi bila jednako elastina i sposobna za specifine i stalne proceduralne revizije i razlikovanja. Pristanak na imperijalni reim nije neto to se sputa od transcendentalija dobre uprave, koja su odreena u modernim dravama prava. Lokalna uinkovitost reima, u stvari, oblikuje suglasnost. Ovdje smo zacrtali samo openitije obrise imperijalne uprave. Definicija imperijalne vlasti koja je usredotouje samo na autonomnu

286

PUTOVI PROIZVODNJE

lokalnu uinkovitost upravnoga djelovanja ne moe sama po sebi uvati sustav od moguih prijetnji, izgreda, prevrata i pobuna, pa ak ni od normalnih sukoba meu lokalnim dijelovima uprave. Meutim ta tvrdnja ne uspijeva preobraziti raspravu u onu o kraljevskim ovlastima imperijalne vlade - kada smo jednom utvrdili naelo da se ureenje sukoba i vrenje legitimnoga nasilja moraju rjeavati u smislu samoureenja [proizvodnje, novca i komunikacije] i unutarnjih redarstvenih snaga Imperija. Tu se pitanje uprave preobraava u pitanje zapovijedanja. Imperijalno zapovijedanje Dok su moderni reimi nastojali sve vie uskladiti upravu sa zapovijedanjem do toke da se ne mogu razlikovati jedno od drugoga, imperijalno zapovijedanje ostaje odvojeno od uprave. Kako u modernom tako i u imperijalnom reimu, unutarnja protuslovlja, zajedno s rizicima i moguim skretanjima necentralizirane uprave, zahtijevaju jamstvo vrhovnoga zapovijedanja. Prvi teoretiari pravnih temelja moderne drave zamiljaju to kao izvorno obraanje vrhovnoj moi, ali teorija imperijalnoga zapovijedanja nema potrebe za takvim basnama o svojoj genealogiji. Nije mnotvo to je u stanju stalnoga rata to koje trai vrhovnu mo radi primirivanja [kao u Hobbesa], niti je trgovaka klasa ta koja zahtijeva sigurnost ugovora [kao u Lockea i Humea]. Imperijalno zapovijedanje prije je ishod drutvene provale koja je preokrenula sve stare odnose koji su sainjavali suverenost. Imperijalno zapovijedanje ne vri se vie putem disciplinarnih modalnosti moderne drave ve prije putem modalnosti biopolitikoga nadzora. Te modalnosti imaju kao svoj temelj i svoj cilj proizvoditi mnotvo koje se ne moe uniformirati i normalizirati ali se svejedno mora s njim upravljati, ak u njegovoj autonomiji. Pojam Naroda vie ne funkcionira kao organizirani subjekt sustava zapovijedanja, pa sljedstveno tome pokretljivost, elastinost i stalno razlikovanje mnotva zamjenjuju identitet Naroda. Ta promjena demistificira i razara krunu modernu zamisao o legitimnosti moi po kojoj mo gradi od mnotva jedan jedini subjekt koji onda opet moe legitimirati istu mo. Ta sofistika tautologija vie ne djeluje. Mnotvom vladaju instrumenti postmodernoga kapitalistikoga sustava i drutveni odnosi stvarnoga potinjavanja. Mnotvom se moe jedino vladati iznutra, u proizvodnji, u razmjeni, u kulturi - drugim rijeima, u biopolitikom kontekstu njegova postojanja. Meutim, u svojoj deteritorijaliziranoj autonomiji, to biopolitiko postojanje mnotva ima

KAPITALISTIKA SUVERENOST

287

potencijal da se preobrazi u autonomnu masu inteligentne proizvodnosti, u apsolutnu demokratsku mo, kao to bi rekao Spinoza. Kad bi se to dogodilo, zbacila bi se kapitalistika prevlast u proizvodnji, razmjeni i komunikaciji. Prva i prvenstvena zadaa imperijalne vlade je to sprijeiti. Meutim, trebamo imati na umu da konstitucija Imperija ovisi za vlastito postojanje o snagama koje predstavljaju tu prijetnju, o autonomnim snagama proizvodne suradnje. Njihova mo mora se nadzirati ali ne i unititi. Jamstvo koje Imperij nudi globaliziranom kapitalu ne ukljuuje mikropolitiko i/ili mikroadministrativno upravljanje stanovnitvom. Aparat zapovijedanja nema pristupa lokalnim prostorima i ustaljenom vremenskom slijedu ivota gdje uprava funkcionira; on ne uspijeva posegnuti rukom za singularnostima i njihovim djelovanjem. Imperijalno zapovijedanje prije nastoji zatiti opu ravnoteu globalnoga sustava. Imperijalni nadzor djeluje putem tri globalna i apsolutna sredstva: bombe, novca i etera. Arsenal termonuklearnoga oruja, uinkovito prikupljen na vrhuncu Imperija, predstavlja stalnu mogunost unitenja samoga ivota. To je djelovanje apsolutnoga nasilja, novi metafiziki obzor, koji potpuno mijenja koncepciju po kojoj je suverena drava imala monopol na legitimnu fiziku silu. U jedno vrijeme, u modernosti, taj je monopol bio legitimiran bilo kao izvlatenje oruja od nasilne i anarhine gomile, nesreene mase pojedinaca koji su nastojali ubijati jedan drugoga, ili kao sredstvo obrane od neprijatelja, to jest, protiv drugih naroda organiziranih u drave. Oba ta sredstva legitimiranja bila su naposljetku usmjerena prema preivljavanju stanovnitva. Danas ona vie nisu uinkovita. Izvlatenje sredstava nasilja od tobonjeg samoruilakog stanovnitva sve vie postaje puki administrativni i redarstveni zahvat s ciljem odravanja segmentacije proizvodnih teritorija. I drugo opravdanje postaje manje uinkovito jer nuklearni rat izmeu dravnih moi postaje sve vie nezamisliv. Razvoj nuklearnih tehnologija i njihova imperijalna koncentracija ograniili su suverenost veine zemalja svijeta utoliko to im je oduzeta mo donoenja odluka o ratu i miru, to je prvenstveni element tradicionalne definicije suverenosti. Nadalje, krajnja prijetnja imperijalne bombe svela je svaki rat na ogranieni sukob, graanski rat, prljavi rat i tako dalje. Ona je uinila svaki rat iskljuivim poljem administrativne i redarstvene moi. S nijednoga stajalita nije prijelaz od modernosti u postmodernost oigledniji nego to je sa stajalita bombe. Imperij se tu odreuje u krajnjoj instanci kao nemjesto ivota, ili, drugim rijeima, kao apsolutna sposobnost unitenja. Imperij je krajnji oblik biomoi ukoliko je apsolutna inverzija moi ivota.

288

PUTOVI PROIZVODNJE

Novac je drugo globalno sredstvo apsolutnoga nadzora. Izgradnja svjetskoga trita sastojala se najprije u monetarnoj dekonstrukciji nacionalnih trita, raspadanju nacionalnih i/ili regionalnih reima monetarnoga ureenja i potinjavanju tih trita potrebama financijskih moi. Dok nacionalne monetarne strukture gube sve vie obiljeja suverenosti, moemo vidjeti kako se kroz njih pojavljuju sjene nove jednostrane monetarne reteritorijalizacije koja je sabrana u politikim i financijskim sreditima Imperija, globalnim gradovima. To nije izgradnja univerzalnoga monetarnoga reima na temelju novih proizvodnih mjesta, novih mjesnih krugova kolanja i tako novih vrijednosti; umjesto toga, to je monetarna izgradnja utemeljena samo na politikim nunostima Imperija. Novac je imperijalni arbiter, ali upravo kao to je sluaj s imperijalnom nuklearnom prijetnjom, taj arbiter nema ni odreeni poloaj ni transcendentni status. Upravo kao to nuklearna prijetnja ovlauje poopenu mo policije tako se i monetarni arbiter stalno oblikuje u odnosu na proizvodne funkcije, mjere vrijednosti i raspodjelu bogatstva to sve ini svjetsko trite. Monetarni mehanizmi su prvenstvena sredstva za nadzor trita.13 Eter je trei i temeljni medij imperijalnoga nadzora. Upravljanje komunikacijom, strukturiranje obrazovnoga sustava i ureenje kulturne sfere danas se vie nego ikada pojavljuju kao suverene povlastice. Meutim, sve se to rastvara u eteru. Suvremeni sustavi komunikacije nisu potinjeni suverenosti, naprotiv, izgleda da je suverenost potinjena komunikaciji - ili, stvarno, komunikacijski sustavi oblikuju suverenost. Na polju komunikacije, paradoksi koji dovode do rastvaranja teritorijalne i/ili nacionalne suverenosti oigledniji su nego ikada. Deteritorijalizirajue sposobnosti komunikacije su jedinstvene: komunikacija se ne zadovoljava ograniavanjem ili slabljenjem moderne teritorijalne suverenosti; ona zapravo napada samu mogunost povezivanja nekoga poretka u prostoru. Ona namee stalno i potpuno kolanje znakova. Deteritorijalizacija je prvenstvena snaga a kolanje oblik putem kojega se iskazuje drutvena komunikacija. Na taj nain i u tom eteru, jezici postaju funkcije kolanja i rastvaraju svaki suvereni odnos. Obrazovanje i kultura takoer ne mogu izbjei a da se ne potine krunom drutvu spektakla. Tu dolazimo do krajnje granice procesa rastvaranja odnosa izmeu poretka i prostora. Na toj toki ne moemo zamisliti taj odnos osim u drugom prostoru, nekom drugdje koje ne moe u naelu biti sadrano u obliku suverenih inova. Prostor komunikacije potpuno je deteritorijaliziran. On je apsolutno drugi u odnosu na preostale prostore koje smo analizirali u smislu monopola

KAPITALISTIKA SUVERENOST

289

fizike snage i definicije monetarnih mjera. Ovdje je pitanje ne ostatka ve preobrazbe: preobrazbe svih elemenata politike ekonomije i teorije drave. Komunikacija je oblik kapitalistike proizvodnje u kojemu je kapital uspio potiniti drutvo potpuno i globalno pod svoj reim, potiskujui sve alternativne staze. Ako se ikada bude predlagala neka alternativa ona e morati proistei iznutra drutva stvarnoga potinjavanja i pokazat e sva protuslovlja u njegovom sreditu. Ta tri sredstva nadzora vraaju nas opet na tri reda imperijalne piramide moi. Bomba je monarhistika mo, novac aristokratska a eter demokratska. Moglo bi izgledati kao da Sjedinjene Drave dre uzde tih mehanizama u svakom od tih sluaja. Moglo bi izgledati kao da su Sjedinjene Drave novi Rim ili skup novih Rima: Washington [bomba], New York [novac] i Los Angeles [eter]. Meutim, bilo koju takvu koncepciju imperijalnoga prostora stalno destabiliziraju elastinost, pokretljivost i deteritorijalizacija u sreditu imperijalnoga aparata. Moda bi monopol na silu i ureenje novca mogli dobiti djelomina teritorijalna odreenja, ali komunikacija ne moe. Komunikacija je postala bitni element koji uspostavlja proizvodne odnose, usmjeravajui kapitalistiki razvoj i takoer preobraavajui proizvodne snage. Ta dinamika proizvodi krajnje otvoreno stanje: u njemu se centralizirani locus moi mora suoiti s moi proizvodnih subjektivnosti, moi svih onih koji doprinose interaktivnoj proizvodnji komunikacije. Tu u tom krueem podruju imperijalne prevlasti nad novim oblicima proizvodnje, komunikacija se najire diseminira u kapilarnim oblicima.

velika vlada je gotova!

Velika vlada je gotova bojni je pokli konzervativaca i neoliberala diljem Imperija. Republikanski Kongres Sjedinjenih Drava, predvoen Newtom Gingrichem, borio se da demistificira feti velike vlade nazivajui je totalitarnom i faistikom [na sjednici Kongresa koja je eljela biti imperijalna ali je zavrila kao karnevalska.] Izgledalo je kao da smo se vratili u vremena velikih tirada Henryja Forda protiv Franklina D. Roosevelta! Ili u manje svjetla vremena prvoga mandata Margaret Thatcher, kada je ona frenetino, i sa smislom za humor na koji se jedino Britanci mogu odvaiti, nastojala rasprodati javna dobra nacije, od komunikacijskih sustava do onih za snabdijevanje vodom, od eljeznikoga sustava i nafte do sveuilita i bolnica. Meutim, u Sjedinjenim su dravama predstavnici najlakomijega konzervativnoga krila otili predaleko, pa je na kraju svatko to shvatio.

290

PUTOVI PROIZVODNJE

Gorka je ironija da su oni poveli napad na veliku vladu upravo kada je razvoj postmoderne informatike revolucije najvie trebao veliku vladu da bi podrala njezine napore - za izgradnju informacijskih autocesta, da bi nadzirala ravnotee burzi nasuprot divljim fluktuacijama spekulacija, za vrsto odravanje monetarnih vrijednosti, javno investiranje u vojnoindustrijski sustav, pomo u preobrazbi naina proizvodnje, reformu obrazovnoga sustava kako bi se korisnici prilagodili tim novim proizvodnim mreama, i tako dalje. Upravo u to vrijeme, nakon to se raspao Sovjetski savez, imperijalne su zadae pred vladom SAD-a bile najhitnije i velika vlada bila je najpotrebnija. Kada zagovornici globalizacije kapitala viu protiv velike vlade oni su tada ne samo licemjerni ve i nezahvalni. Gdje bi bio kapital da nije stavio svoju apu na veliku vladu i prisilio je da stoljeima djeluje u njegovom iskljuivom interesu? I gdje bi danas bio imperijalni kapital da velika vlada nije dovoljno velika da ima mo ivota i smrti nad cijelim globalnim mnotvom? Gdje bi bio kapital bez velike vlade sposobne da tiska novac da bi proizvela i reproducirala globalni poredak koji jami kapitalistiku mo i bogatstvo? Ili bez mrea komunikacija koje izvlauju suradnju proizvodnoga mnotva? Svakoga jutra kada se probude, kapitalisti i njihovi predstavnici diljem svijeta, umjesto da itaju kletve protiv velike vlade u wall street journalu , trebali bi pasti na koljena i hvaliti je! Sada kada se veina radikalnih konzervativnih protivnika velike vlade sruila pod paradoksom njihovoga poloaja, mi elimo pokupiti njihove stjegove tamo gdje su ih oni ostavili u blatu. Sada je na red da poviemo Velika vlada je gotova! Zato bi ta parola bila iskljuivo vlasnitvo konzervativaca? Svakako, s obzirom da smo nauili neto o klasnoj borbi, dobro znamo da je velika vlada bila i instrument za preraspodjelu drutvenoga bogatstva i da je, pod pritiskom borbe radnike klase, sluila u bitki za jednakost i demokraciju. Meutim, danas su ta vremena prola. U imperijalnoj postmodernosti velika vlada postala je puko despotsko sredstvo prevlasti i totalitarne proizvodnje subjektivnosti. Velika vlada dirigira velikim orkestrom subjektivnosti svedenih na robe. I ona je sljedstveno tome oznaka granica elje: to su u stvari crte koje, u biopolitikom Imperiju, uspostavljaju novu podjelu rada po globalnom obzoru, u interesu reproduciranja moi eksploatacije i potinjavanja. Mi se, naprotiv, borimo jer elja nema granice i [s obzirom da su elja za postojanjem i elja za proizvodnjom jedna te ista stvar] jer ivot moemo stalno, slobodno i jednako uivati i reproducirati. Neki bi mogli primijetiti da proizvodni biopolitiki svemir jo uvijek zahtijeva neki

KAPITALISTIKA SUVERENOST

291

oblik zapovijedanja nad njim, i da, ako elimo biti realisti, ne bismo smjeli nastojati unititi veliku vladu ve staviti nae ruke na njezine komande. Moramo raskrstiti s tim iluzijama koje su tako dugo muile socijalistiku i komunistiku tradiciju! Naprotiv, sa stajalita mnotva i njegove potrage za autonomnom samoupravom, moramo uiniti kraj stalnom ponavljanju onoga nad ime je Marx alio pred 150 godina kada je rekao da su sve revolucije samo usavravale dravu umjesto da je unite. To ponavljanje samo je postalo jo jasnije u naem stoljeu, kada je veliki kompromis [u svojim liberalnim, socijalistikim i faistikim oblicima] izmeu velike vlade, velikog biznisa i velikog rada prisilio dravu da proizvede uasne nove plodove: koncentarcijske logore, gulage, geta i tome slino. Vi ste samo banda anarhista, novi Platon e konano zaurlati na nas. To nije tono. Mi bismo bili anarhisti da ne govorimo [kao to su to inili Trazimah i Kaliklo, Platonovi besmrtni sugovornici] sa stajalita materijalnosti konstituirane u mree proizvodne suradnje, drugim rijeima, sa stajalita ovjeanstva koje je izgraeno produktivno, koje je izgraeno putem zajednikoga imena slobode. Ne, mi nismo anarhisti ve komunisti koji smo vidjeli koliko su liberalne i socijalistike velike vlade nanijele represije i razaranja ovjeanstvu. Vidjeli smo kako se u imperijalnoj vladi to sve ponovo stvara, upravo kada su krugovi proizvodne suradnje uinile radnu snagu kao cjelinu sposobnom da se sama konstituira u vladu.

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

4.1 VIRTUALNOSTI

Ljudi vie ne postoje, ili ne jo ... ljudi nedostaju. gilles deleuze

Tijekom nae rasprave openito smo se bavili Imperijem u smislu kritike onoga to jest i onoga to postoji, to znai u ontolokom smislu. Meutim, povremeno da bismo pojaali nae tvrdnje, mi smo pristupili problematici Imperija etikopolitikim diskursom, izraunavajui mehaniku strasti i interesa - na primjer, kada smo na poetku nae rasprave prosudili Imperij kao manje loe ili bolje od prethodnih paradigmi moi sa stajalita mnotva. Engleska politika teorija u razdoblju od Hobbesa do Humea predstavlja moda paradigmatski primjer takvoga etikopolitikoga diskursa, koji je poeo pesimistikim opisima preddrutvene ljudske prirode i pokuao je putem oslanjanja na transcendentalni pojam moi uspostaviti legitimnost drave. [Vie ili manje liberalni] Levijatan je manje lo u odnosu na rat svih protiv svih, bolji jer on uspostavlja i odrava mir.01 Meutim, taj nain politikoga teoretiziranja vie nije naroito koristan. On pretpostavlja da subjekt moemo razumjeti prije drutva i izvan zajednice, a onda mu nametnuti neku vrstu transcendentalne socijalizacije. U Imperiju, nijedna subjektivnost nije izvana, a sva su mjesta potinjena u opem ne-mjestu. Transcendentna fikcija politike ne moe se vie odrati i nema nikakve korisnosti u raspravi jer mi svi postojimo potpuno unutar podruja drutvenoga i politikoga. Kada shvatimo to

VIRTUALNOSTI

295

radikalno odreenje postmodernosti, politika nas filozofija prisiljava da uemo na teren ontologije. Izvan mjere [nemjerljivo] Kada kaemo da se politika teorija mora baviti ontologijom, mislimo u prvom redu da se politika ne moe graditi izvana. Politika je dana neposredno; to je polje iste imanentnosti. Imperij se oblikuje na tom plitkom obzoru gdje su usaena naa tijela i umovi. Ne postoji vanjski logiki stroj koji je gradi. Najprirodnija stvar na svijetu je da svijet izgleda politiki ujedinjen, da je trite globalno i da se mo organizira putem univerzalnosti. Imperijalna politika oblikuje bie u njegovom globalnom rasprostiranju: velikom moru koje jedino vjetrovi i struja mogu uzburkati. Neutralizacija transcendentne mate stoga je prvo znaenje u kojemu je politiko u imperijalnom podruju ontoloko.02 Politiko se mora takoer shvatiti kao ontoloko zahvaljujui injenici da su sva transcendentalna odreenja vrijednosti koja su odreivala razmjetaje moi [ili stvarno odreivala njezine cijene, potpodjele i hijerarhije] izgubile svoju koherentnost. Od svetih mitova moi koje su povijesni antropolozi kao to su Rudolf Otto i Georges Dumezil primijenili na pravila nove politike znanosti to su je opisali autori federalista ; od Prava ovjeka do normi meunarodnoga javnoga prava - sve to blijedi pred prijelazom prema Imperiju. Imperij propisuje svoje zakone i odrava mit prema modelu postmodernoga prava i postmodernoga zakona, putem pokretljivih i lokaliziranih postupaka.03 Imperij sainjava ontoloko tkivo u kojemu su svi odnosi moi zajedno isprepleteni - politiki i ekonomski odnosi kao i drutveni i osobni odnosi. Diljem hibridnoga podruja biopolitika struktura bia je tamo gdje se otkriva unutarnja struktura imperijalne konstitucije, jer u globalnosti biomoi svaka se vrsta mjera vrijednosti rastvara, a imperijalni obzor moi konano se otkriva kao obzor izvan mjere. Ne samo to je politiko transcendentalno ve je i transcendentalno kao takvo prestalo odreivati mjeru. Velika zapadnjaka metafizika tradicija uvijek je zazirala od nemjerljivog. Od Aristotelove teorije vrline kao mjere 04 do Hegelove teorije mjere kao kljua za prijelaz od egzistencije do esencije,05 pitanje mjere bilo je usko povezano s onim transcendentnoga poretka. ak je ta metafizika tradicija zaduila i Marxovu teoriju vrijednosti: njegova teorija vrijednosti u stvari je teorija mjere kao vrijednosti.06 Meutim, tek je na ontolokom obzoru Imperija svijet konano izvan mjere, i tu moemo jasno vidjeti

296

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

duboku mrnju koju metafizika gaji prema nemjerljivom. Ona proizlazi iz ideoloke nunosti da se poretku dade transcendentni ontoloki temelj. Upravo kao to je Bog nuan za klasinu transcendentnost moi, tako je i mjera nuna za transcendentni temelj vrijednosti moderne drave. Ako nema mjere, kae metafizika, nema kozmosa; ako nema kozmosa, nema drave. U tom okviru ne moemo misliti nemjerljivo, ili bolje reeno, ne smijemo ga misliti. Tijekom modernosti, nemjerljivo je bilo predmet apsolutne osude, epistemoloke zabrane. Meutim, danas ta metafizika iluzija iezava jer je u kontekstu biopolitike ontologije i njezinih postajanja, transcendentno ono to je nezamislivo. Kada danas jo uvijek zahtijevamo politiku transcendentnost ona se odmah srozava u tiraniju i barbarstvo. Kada kaemo nemjerljivo, mislimo da su politiki razvoji imperijalnoga bia van svake prije konstituirane mjere. Mi mislimo da se odnosi izmeu naina bia i dijelova moi uvijek iznova grade i da beskonano variraju. Pokazatelji zapovijedanja [kao i oni ekonomske vrijednosti] odreuju se na osnovi uvijek sluajnih i isto konvencionalnih elemenata. Svakako da postoje vrhunci i vrhovi imperijalne moi koji jame da ta sluajnost ne postane prevratnika, da se ne sjedini s olujama koje se diu na morima bia - vrhuncima kao to su monopol nad nuklearnim orujem, nadzor nad novcem i kolonizacija etera. Ti kraljevski razmjetaji Imperija jame da sluajnost postaje nunost i ne sroza se u nered. Meutim, te vie moi ne predstavljaju lice poretka ili mjeru kozmosa; naprotiv, njihova uinkovitost temelji se na unitenju [pomou bombe], na prosudbi [pomou novca] i na strahu [pomou komunikacije]. Mogli bismo se na ovom mjestu zapitati ne podrazumijeva li zamisao nemjerljivosti apsolutno negiranje koncepta pravde. Povijest zamisli o pravdi doista je u odreenom smislu upuivala na pojam mjere, ali to je mjera jednakosti ili mjera proporcionalnosti. Nadalje, kao to kae Aristotel, preuzimajui Teognisovu misao, u pravdi je saeta sva vrlina.07 Iznosimo li jednostavno besmislenu nihilistiku tvrdnju kada kaemo da je u ontologiji Imperija vrijednost izvan mjere? Tvrdimo li da ne moe postojati nikakva vrijednost, nikakva pravda i doista nikakva vrlina? Ne, nasuprot onima koji su dugo vremena tvrdili da se vrijednost moe potvrivati samo u obliku mjere i poretka, mi tvrdimo da vrijednost i pravda mogu ivjeti i razvijati se u nemjerljivom svijetu. Tu jo jednom uoavamo vanost revolucije renesansnoga humanizma. Ni Dieu, ni Matre, ni lhomme nikakva transcendentna mo ili mjera nee odrediti vrijednosti svijeta.

VIRTUALNOSTI

297

Jedino e stalno stvaralatvo ovjeanstva odrediti vrijednost. S onu stranu mjere [Virtualno] Iako je politiko postalo podruje izvan mjere, vrijednost ipak ostaje. ak ako u postmodernom kapitalizmu nema vie stalne ljestvice koja mjeri vrijednost, vrijednost je jo uvijek mona i iroko rasprostranjena. ilavost eksploatacije potvruje tu injenicu u prvom redu, a zatim isto tako i daljnje neumorno stvaranje bogatstva - u stvari oni mobiliziraju rad u svakom uglu svijeta. U Imperiju, izgradnja vrijednosti dogaa se s onu stranu mjere. Suprotnost izmeu nemjerljivih vikova imperijalne globalizacije i proizvodnoga djelovanja koje je s onu stranu mjere moramo iitavati sa stajalita subjektivne aktivnosti koja ponovo stvara svijet u njegovoj cjelini. Meutim, na ovom mjestu trebamo naglasiti neto bitnije od jednostavne tvrdnje da rad ostaje sredinji konstitutivni element drutva kako se kapital preobraava u svoju postmodernu fazu. Dok se izvan mjere odnosi na nemogunost da mo rauna i odreuje proizvodnju na globalnoj razini, s onu stranu mjere odnosi se na vitalnost proizvodnoga konteksta, izraavanje rada kao elje i njegovu sposobnost da konstituira biopolitiko tkivo Imperija odozdo. S onu stranu mjere odnosi se na novo mjesto u nemjestu, mjesto to ga odreuje proizvodno djelovanje koje je autonomno od bilo kojega vanjskoga reima mjere. S onu stranu mjere odnosi se na virtualnost koja opsjeda cijelo biopolitiko tkivo imperijalne globalizacije. Pod virtualnim shvaamo skup moi [bivanje, voljenje, preobraavanje, stvaranje] koje lee u mnotvu. Ve smo vidjeli kako se virtualni skup moi mnotva gradi pomou borbi i uvruje u elji. Sada trebamo istraiti kako virtualno moe izvriti pritisak na granice moguega i tako dodirnuti realno. Prijelaz od virtualnoga preko moguega do realnoga temeljni je in stvaranja.08 ivi rad gradi prolaz od virtualnoga u realno; on je sredstvo mogunosti. Rad koji je otvorio kaveze ekonomske, drutvene i politike discipline i nadmaio bilo koju regulativnu dimenziju modernosti kapitalizma zajedno s njegovim dravnim oblikom sada se pojavljuje kao ope drutveno djelovanje.09 Rad je proizvodni viak u odnosu na postojei poredak i pravila njegova predstavljanja. Taj proizvodni viak istovremeno je ishod kolektivne snage emancipacije i sadraj nove drutvene virtualnosti proizvodnih i oslobaajuih sposobnosti rada. U prijelazu na postmodernost, jedan od prvotnih uvjeta rada je da on funkcionira izvan mjere. Vremenska uniformnost rada i sve druge ekonomske i/ili politike mjere koje su mu bile nametnute otili su u nepovrat. Dan-

298

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

as je rad neposredno drutveni oblik to ga proimaju moi znanja, afekta, znanosti i jezika. Doista, rad je proizvodno djelovanje opega intelekta i opega tijela izvan mjere. Rad se jednostavno pojavljuje kao mo djelovanja, koja je istovremeno singularna i univerzalna ukoliko je rad postao iskljuivo podruje mozga i tijela mnotva; i univerzalna ukoliko se elja koju mnotvo izraava u kretanju od virtualnoga prema moguem stalno konstituira kao zajednika stvar. Samo kada se oblikuje ono to je zajedniko moe se dogoditi proizvodnja i moe se poveati opa proizvodnost. Sve ono to prijei mo da djeluje samo je prepreka koju treba prevladati - prepreka koju kritike moi rada i svakidanja mudrost afekata zaobilaze, slabe i razbijaju. Rad, inteligencija, strast i afekt konstituiraju mo djelovanja. Taj pojam rada kao ope moi djelovanja stoji u suvremenom, istovremenom i dinamikom odnosu prema izgradnji zajednice. Taj je odnos uzajaman tako da, s jedne strane, pojedinane moi rada stalno stvaraju nove zajednike tvorevine, a, s druge strane, ono to je zajedniko postaje singularno.10 Tako moemo odrediti virtualnu mo rada kao mo samovrednovanja koje nadmauje samo sebe, prelijeva se u drugo, i, putem toga uloga, konstituira zajednitvo koje se iri. Zajedniko djelovanje rada, inteligencije, strasti i afekta sainjava konstitutivnu mo. Proces koji opisujemo nije samo formalan, on je materijalan i ostvaruje se na biopolitikom terenu. Virtualnost djelovanja i preobrazba materijalnih uvjeta, koji povremeno obogauju tu mo djelovanja i koja ih prisvaja, konstituiraju se u ontolokim mehanizmima ili aparaturama s onu stranu mjere. Ta ontoloka aparatura s onu stranu mjere je mo irenja, mo slobode, ontologika konstitucija i svepobono rasprostiranje. Tu zadnju definiciju moemo smatrati preobilnom. Ako mo djelovanja izgrauje vrijednost odozdo, ako ona preobraava vrijednost prema ritmu onoga to je zajedniko i ako ona stalno prisvaja materijalne uvjete vlastitoga ostvarenja, onda je oigledno da u njoj lei snaga s onu stranu mjere. Meutim, ta definicija nije preobilna ve prije dodaje novu dimenziju tom pojmu ukoliko ona pokazuje pozitivno obiljeje ne-mjesta i nezadrljivosti zajednikog djelovanja s onu stranu mjere. Ta rastezljiva definicija igra antidijalektiku ulogu, iskazujui stvaralatvo onoga to je s onu stranu mjere. U odnosu na povijest filozofije, mogli bismo dodati, kako bismo odredili bit te moi irenja, da je ta zadnja definicija nieanski pojam dok su definicije moi djelovanja u smislu singularnoga i zajednikoga spinozistike. Svepobono irenje moi djelovanja pokazuje ontoloki temelj prevrednovanja, to jest, njegovu sposobnost ne samo da razori vrijednosti

VIRTUALNOSTI

299

koje proizlaze iz transcendentnog podruja mjere ve i da stvara nove vrijednosti.11 Ontoloki teren Imperija, to ga moni, samovrednujui i konstitutivni rad preorava i navodnjava stoga je zasaen virtualnou koja nastoji biti realna. Kljuevi mogunosti, ili stvarno modaliteta bia to preobraavaju virtualno u realno, nalaze su u tom podruju s onu stranu mjere. Nametnik Na ovom mjestu netko bi mogao primijetiti da, uza sve moi mnotva, ovaj Imperij jo uvijek postoji i zapovijeda. Sami smo nairoko opisali njegovo funkcioniranje i osvijetlili njegovo krajnje nasilje. Meutim, u odnosu na virtualnost mnotva, imperijalna vlada pojavljuje se kao prazna koljka ili nametnik.12 Znai li to da su ulozi moi to ih Imperij stalno investira kako bi odrao imperijalni poredak i nemo mnotva neuinkoviti? Kad bi to bio sluaj onda bi bile proturjene tvrdnje koje smo razvijali do sada o vanjskom obiljeju imperijalne vlade u odnosu na ontoloki razvoj mnotva. Imperijalna prevlast uinkovito dri otvorenim jaz izmeu virtualnosti i mogunosti za koji mislimo da se moe premostiti sa stajalita djelovanja mnotva. Te dvije snage stoje, izgleda, u protuslovlju. Meutim, mi mislimo da to stvarno nije protuslovlje. Samo je u formalnoj logici protuslovlje statiko. Meutim, protuslovlje nije nikada statiko u materijalnoj logici [to jest politikoj, povijesnoj i ontolokoj logici], koja ga postavlja na teren moguega pa tako onda i na teren moi. Doista, odnos to ga imperijalna vlada namee virtualnosti mnotva jednostavno je statiki odnos porobljavanja. Ulozi imperijalne vlasti bitno su negativni jer ih ostvaruje putem postupaka kojima je svrha prisilno urediti radnje i dogaaje to riskiraju da se pretvore u nered. U svim sluajevima uinkovitost imperijalne vlasti je ureivaka a ne konstitutivna, ne ak ni onda kada su njezini uinci dugotrajni. Preobilja imperijalnoga zapovijedanja oblikuju u najboljem sluaju kroniku koja biljei politiki ivot, ili stvarno najslabiju i najvie ponavljanu sliku odreenja bia. Kraljevske povlastice imperijalne vlasti, njezin monopol na bombu, novac i komunikacijski eter samo su razorne sposobnosti pa prema tome moi negacije. Djelovanje imperijalne vlasti uplie se u projekt mnotva da zaije virtualnost i mogunost jedino remetei ga i usporavajui ga. U tom pogledu Imperij doista pogaa tijek povijesnoga pokreta, ali ne moemo ga s toga razloga odrediti kao pozitivnu sposobnost - naprotiv, ta kretanja samo potkopavaju legitimnost njegovoga zapovijedanja.

300

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

Kada je djelovanje Imperija uinkovito onda to nije zahvaljujui njegovoj snazi ve injenici da ga pogoni odboj od otpora mnotva protiv imperijalne moi. Mogli bismo rei u tom smislu da otpor u stvari prethodi moi.13 Kada se imperijalna vlada uplie ona odabire oslobaajue porive mnotva kako bi ih unitila, a nju onda otpor pogoni naprijed. Kraljevski ulozi Imperija i sve njegove politike inicijative izgrauju se prema ritmu inova otpora koji konstituiraju bie mnotva. Drugim rijeima, uinkovitost regulativnih i represivnih postupaka Imperija mora se naposljetku vratiti svome izvoru, virtualnom, konstitutivnom djelovanju mnotva. Imperij po sebi nije pozitivna stvarnost. U samom onom trenutku kada se uspinje ono pada. Svaka imperijalna radnja je odboj od otpora mnotva, i ona postavlja novu prepreku mnotvu da je ono prevlada.14 Imperijalno zapovijedanje ne stvara nita ivotnoga i nita ontolokoga. S ontolokoga stajalita, imperijalno zapovijedanje potpuno je negativno i pasivno. Svakako mo se nalazi posvuda jer posvuda je u igri veza izmeu virtualnosti i mogunosti, veza koja je jedino podruje mnotva. Imperijalna mo je negativni ostatak, otpad zahvata mnotva, ona je odmetnik koji crpi svoju ivotnost iz sposobnosti mnotva da stalno stvara nove izvore energije i vrijednosti. Meutim, odmetnik koji sie snagu svoga domaina moe dovesti u opasnost njegov ivot. Funkcioniranje imperijalne moi neraskidivo je vezano uz njezino slabljenje. Nomadstvo i krianje rasa Djelovanje mnotva s onu stranu mjere i njegove virtualne moi grade ontoloko tkivo Imperija. Te virtualne konstitutivne moi u beskonanom su sukobu s konstituiranom moi Imperija. One su potpuno pozitivne jer njihovo bivanje-protiv je bivanje-slobodnim, drugim rijeima, otpor koji postaje ljubav i zajednica. Mi smo smjeteni na tom spoju beskonane konanosti koji povezuje virtualno i mogue, ukljueni u prijelaz iz elje prema nadolazeoj budunosti.15 Taj ontoloki odnos djeluje najprije na prostor. Virtualnost svjetskoga prostora ini prvo odreenje kretanja mnotva - virtualnost koja se mora uiniti stvarnom. Prostor koji se moe samo proi mora se preobraziti u prostor ivota; kolanje mora postati sloboda. Drugim rijeima, pokretljivo mnotvo mora postii globalno dravljanstvo. Otpor mnotva prema ropstvu - borba protiv robovanja naciji, identitetu i narodu, pa stoga odmetnue od suverenosti i granica koje ona postavlja subjetivnosti - potpuno su pozitivni. Nomadstvo i krianje rasa tu se pojavljuju kao lica vrline, kao prvi etiki

VIRTUALNOSTI

301

postupci na terenu Imperija. S toga se stajalita rui objektivni prostor kapitalistike globalizacije. Samo prostor to ga proima subjektivno kolanje i samo prostor to ga odreuju neobuzdana kretanja [zakonska ili tajna] pojedinaca i skupina moe biti stvaran. Dananje velianje lokalnoga moe biti regresivno pa ak i faistiko kada se ono suprotstavlja kolanju i mjeavini i tako pojaava zidove nacije, etniciteta, rase, naroda i ivota. Meutim, pojam lokalnoga ne treba odreivati izolacijom i istoom. U stvari, ako sruimo zidove koji okruuju lokalno [pa tako odvojimo taj pojam od rase, vjere, etniciteta, nacije i naroda], moemo ga izravno povezati s univerzalnim. Konkretno univerzalno omoguuje mnotvu da prolazi od mjesta do mjesta i njegovo mjesto ini vlastitim. To je ope mjesto nomadstva i mijeanja rasa. Putem kolanja sastavlja se opi ljudski rod, viebojni Orfej bezgranine moi, putem kolanja konstituira se ljudska zajednica. Izvan svakoga prosvjetiteljstva ili kantovske sanjarije, elja mnotva nije kozmopolitska drava ve zajedniki rod.16 Kao u svjetovnim Duhovima, tijela su izmijeana a nomadi govore zajednikim jezikom. U tom kontekstu ontologija nije apstraktna znanost. Ona ukljuuje pojmovno prepoznavanje proizvodnje i reprodukcije bia pa tako i shvaanje da kretanje elje i praktiko ostvarenje rada kao vrijednosti ine politiku stvarnost. Prostorna dimenzija ontologije iskazuje se danas putem konkretnih procesa globalizacije mnotva, ili stvarno poopavanjem elje mnotva za ljudskom zajednicom. Vaan primjer funkcioniranja te prostorne dimenzije iskazuje se u procesima koji su doveli do kraja Trei svijet, zajedno sa svom slavom i sramotom njegovih prolih borbi, moi elja koje su proimale njegove procese osloboenja, kao i siromatvom rezultata koji su okrunili njegov uspjeh. Pravi junaci osloboenja Treega svijeta moda su stvarno iseljenici i kolanja stanovnitva koja su razorila stare i nove granice. Doista, postkolonijalni junak je onaj koji stalno prelazi teritorijalne i rasne granice, koji rui partikularizme i ukazuje prema zajednikoj civilizaciji. Imperijalno zapovijedanje, naprotiv, izolira stanovnitvo u siromatvu i dozvoljava mu da djeluje samo u oklopima potinjenih postkolonijalnih nacija. Egzodus iz lokalizma, prijelaz carina i granica i odmetnue od suverenosti bile su djelatne snage u osloboenju Treega svijeta. Tu moemo najbolje prepoznati razliku to ju je Marx odredio izmeu emancipacije i osloboenja.17 Emancipacija je ulazak novih nacija i naroda u imperijalno drutvo nadzora, s njegovim novim hijerarhijama i segmentacijama; osloboenje, naprotiv, znai ruenje granica i obrazaca prisilne selidbe, novo

302

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

prisvajanje prostora, te mo mnotva da odreuje globalno kolanje i mijeanje pojedinaca i stanovnitava. Trei svijet, koji su izgradili kolonijalizam i imperijalizam nacionalnih drava i uvukli ga u hladni rat, razruen je kada su zbrisana pravila politike discipline moderne drave [i njezini pomoni mehanizmi zemljopisnoga i etnikoga ureenja stanovnitva]. On se rui kada, diljem ontolokoga terena globalizacije, najbjedniji na zemlji postaje najmonije bie jer je njegova nova nomadska singularnost postala najstvaralakija snaga a svepobono kretanje njegove elje samo je po sebi nadolazee osloboenje. Mo kolanja je prvenstveno odreenje virtualnosti mnotva, a kolanje je prvi etiki in kontraimperijalne ontologije. Taj ontoloki vid biopolitikoga kolanja i mijeanja jo je oigledniji kada ga se usporedi s drugim znaenjima koja se pripisuju postmodernom kolanju, kao to su trina razmjena ili brzina komunikacije. Ti vidovi brzine i kolanja pripadaju prije nasilju imperijalnoga zapovijedanja.18 Razmjene i komunikacija pod prevlau kapitala integrirani su u logiku Imperija, pa jedino radikalni in otpora moe vratiti proizvodni smisao nove pokretljivosti i/ili hibridnost subjekata i ostvariti njihovo osloboenje. Taj raskid, i jedino taj raskid, dovodi nas na ontoloki teren mnotva i na teren na kojemu su kolanje i hibridnost biopolitiki. Biopolitiko kolanje velia i osvjetljava bitna odreenja djelatne proizvodnje, samovrednovanja i slobode. Kolanje je globalni egzodus, ili stvarno nomadstvo; i to je tjelesni egzodus ili stvarno krianje rasa. Opi intelekt i biomo Prije smo insistirali na vanosti i ogranienjima Marxovog pojma opi intelekt [dio 1.2] U odreenom trenutku kapitalistikoga razvoja, koji je Marx letimino pokazao kao budunost, moi rada proete su moima znanosti, komunikacije i jezika. Opi intelekt je kolektivna, drutvena inteligencija stvorena akumuliranim znanjima, tehnikama i vjetinama. Nova univerzalna i konkretna radna snaga ostvarila je vrijednost rada putem prisvajanja i slobodne uporabe novih proizvodnih snaga. Ono to je Marx vidio kao budunost to je nae doba. Radikalna preobrazba radne snage i ukljuivanje znanosti, komunikacije i jezika u proizvodnu snagu redefiniralo je cijelu fenomenologiju rada i cijeli svjetski obzor proizvodnje. Opasnost diskursa o opem intelektu je u tome to on riskira da ostane potpuno na razini misli, kao da su nove moi rada samo intelektualne a ne i materijalne [dio 3.4]. Kao to smo ranije vidjeli, nove snage i novi poloaji

VIRTUALNOSTI

303

afektivnog rada obiljeavaju radnu snagu isto toliko koliko i intelektualni rad. Biomo imenuje te proizvodne sposobnosti ivota koje su jednako intelektualne i materijalne. Moi proizvodnje danas su u stvari potpuno biopolitike; drugim rijeima one proimaju i konstituiraju ne samo proizvodnju ve i cijelo podruje reprodukcije. Biomo postaje pokretna sila proizvodnje kada je cijeli kontekst reprodukcije potinjen kapitalistikoj vladavini, to jest kada reprodukcija i vitalni odnosi koji je ine postanu izravno proizvodni. Biomo je jo jedno ime za stvarno potinjavanje drutva pod kapital, a oba su sinonimi za globalizirani proizvodni poredak. Proizvodnja ispunjava povrine Imperija; to je stroj koji je pun ivota, inteligentnoga ivota koji, izraavajui se u proizvodnji i reprodukciji kao i u kolanju [rada, afekata i jezika], daje drutvu novo kolektivno znaenje i prepoznaje vrlinu i civilizaciju u suradnji. Moi znanosti, znanja, afekata i komunikacije glavne su snage koje konstituiraju nau antropoloku virtualnost i koje se razmjetaju na povrinama Imperija. To se razmjetanje iri po opim jezinim teritorijima koji obiljeavaju raskrija izmeu proizvodnje i ivota. Rad sve vie postaje nematerijalan i ostvaruje svoju vrijednost putem singularnog i stalnog procesa inovacije u proizvodnji; on je sve vie sposoban potroiti ili koristiti usluge drutvene reprodukcije na sve istananiji i interaktivan nain. Inteligencija i afekt [ili stvarno mozak to se poklapa s tijelom], upravo kada postanu prvenstvene proizvodne snage, ine da se proizvodnja i ivot podudaraju po terenu na kojemu djeluju, jer ivot nije nita drugo do proizvodnja i reprodukcija skupa tijela i mozgova. Odnos izmeu proizvodnje i ivota stoga se tako promijenio da je on sada potpuno izvrnut u odnosu na to kako ga shvaa disciplina politike ekonomije. ivot se vie ne proizvodi u krugovima reprodukcije koji su podreeni radnom danu; naprotiv, ivot je ono to proima cijelu proizvodnju i vlada nad njom. U stvari vrijednost rada i proizvodnje odreuje se duboko u utrobi ivota. Industrija ne proizvodi nikakav viak osim onoga to ga stvara drutveno djelovanje - i to je razlog zbog kojega je vrijednost, uvuena u duboku unutranjost ivota slinu kitovoj utrobi, s onu stranu mjere. Ne bi bilo nikakvoga vika kada proizvodnja ne bi bila sasvim proeta drutvenom inteligencijom, opim intelektom i istovremeno afektivnim izraavanjima koja odreuju drutvene odnose i vladaju oblikovanjima drutvenog bia. Viak vrijednosti danas se odreuje u afektima, u tijelima ispresijecanima znanjem, u inteligenciji uma i u pukoj moi djelovanja. Proizvodnja roba sve vie se postie potpuno putem jezika,

304

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

gdje pod jezikom podrazumijevamo inteligentne strojeve koje afekti i subjektivne strasti stalno obnavljaju.19 Trebalo bi biti jasno na ovoj toki rasprave to to konstituira drutvenu suradnju tu na povrinama imperijalnoga drutva: sinergije ivota ili pak proizvodna oitovanja gologa ivota Giorgio Agamben upotrijebio je izraz goli ivot da bi ukazao na negativnu granicu ovjeanstva i da bi ukazao kako je, u pozadini politikih ponora, taj moderni totalitarizam izgradio [vie ili manje junake] uvjete ljudske pasivnosti.20 Mi bismo rekli, naprotiv, da su putem udovinoga svoenja ljudskih bia na minimalni goli ivot nacizam i faizam uzalud pokuali unititi tu ogromnu mo u koju bi se goli ivot mogao pretvoriti i izbrisati oblik u kojemu su akumulirane nove moi proizvodne suradnje mnotva. Mogli bismo rei u skladu s tom zamisli da se je reakcionarni delirij faizma i nacizma razulario kada je kapital otkrio da drutvena suradnja vie nije ishod investiranja kapitala ve prije autonomna mo, a priori svakoga ina proizvodnje. Kada se ljudska mo pojavljuje neposredno kao autonomna suradnika kolektivna snaga, kapitalistika pretpovijest primie se svome kraju. Drugim rijeima kapitalistika pretpovijest primie se svome kraju kada drutvena i subjektivna suradnja vie nije proizvod ve pretpostavka, kada je goli ivot uzdignut na dostojanstvo proizvodne moi, ili pak kada se on pojavljuje kao bogatstvo virtualnosti. Znanstvene, afektivne i jezine snage mnotva agresivno preobraavaju uvjete drutvene proizvodnje. Polje na kojemu mnotvo ponovo prisvaja proizvodne snage polje je radikalne preobrazbe - pozornica demiurkoga djelovanja. Ono se iznad svega sastoji u potpunoj reviziji proizvodnje kolektivne subjektivnosti; ono se sastoji u inu spajanja i hibridiziranja sa strojevima to ih je mnotvo ponovo prisvojilo i ponovo izmislilo; ono se stoga sastoji u egzodusu koji nije samo prostoran ve i mehaniki u smislu da se subjekt preobraava u stroj [i nalazi da je suradnja koja ga konstituira umnoena u tom stroju]. To je novi oblik egzodusa, egzodusa prema stroju [ili s njim] - stroju egzodusa.21 Povijest modernog radnika i subjekta moderne subjektivnosti ve sadri dugaki popis strojnih preobrazbi, ali hibridiziranje ljudi i strojeva vie ne odreuje pravocrtna staza to ju je on slijedio tijekom modernog razdoblja. Dosegli smo trenutak kada se odnos moi koji je vladao hibridizacijama i strojnim preobrazbama sada moe preokrenuti. Marx je prepoznao da je sukob izmeu radnika i strojeva bio lani sukob: Trebalo je vremena i iskustva prije nego to su radnici nauili razlikovati izmeu strojeva i njihove uporabe sa strane kapitala, pa stoga i

VIRTUALNOSTI

305

prebaciti svoje napade od materijalnih sredstava proizvodnje na oblik drutva koji koristi ta sredstva.22 Sada nove virtualnosti, goli ivot sadanjice, imaju sposobnost da preuzmu nadzor nad procesima strojnih preobrazbi. U Imperiju je politika borba za odreenje mehanike virtualnosti, ili pak za razliite alternative prijelaza od virtualnoga u stvarno, sredinji teren borbe. Taj novi teren proizvodnje i ivota otvara radu budunost preobrazbi koje subjektivna suradnja moe i mora nadzirati etiki, politiki i proizvodno. Res Gestae/Machinae U prolim se godinama mnogo govorilo o kraju povijesti, a isto su tako izreene i mnoge opravdane primjedbe na to reakcionarno slavljenje kraja povijesti koje bi eljelo vidjeti sadanju vladavinu kao vjenu. Ipak svakako je tono da su u modernosti mo kapitala i njegove ustanove suverenosti vrsto vladale povijeu i primjenjivali svoju vladavinu nad povijesnim procesima. Virtualne moi mnotva u postmodernosti oznaavaju kraj te vladavine i tih ustanova. Ta je povijest zavrena. Kapitalistika vladavina otkriva se kao prijelazno razdoblje. Pa ipak, ako je transcendentna teleologija to ju je izgradila kapitalistika modernost dola do kraja, kako mnotvo moe umjesto nje odrediti materijalistiki telos? 23 Bit emo sposobni odgovoriti na to pitanje tek nakon to provedemo fenomenoloku i povijesnu analizu odnosa izmeu virtualnosti i mogunosti, to jest, nakon to odgovorimo na pitanje, je li, kako i kada virtualnost mnotva prolazi kroz mogunost i postaje stvarnost. Ontologija moguega u tom je smislu sredinji teren analize. Tu su problematiku postavljali autori od Lukacsa do Benjamina, od Adorna do kasnoga Wittgensteina, od Foucaulta do Deleuzea, i doista svi oni koji su prepoznali sumrak modernosti. U svim tim sluajevima to se je pitanje postavljalo nasuprot tako strahovitim metafizikim preprekama! A danas moemo vidjeti kako su blijedi bili njihovi odgovori u odnosu na golemost pitanja. Danas je sigurno da ta problematika ne riskira da e ponoviti stare modele metafizike tradicije, ak ni one najsnanije. U stvari, svaka metafizika tradicija danas je potpuno potroena. Ako se nae rjeenje problema ono e svakako biti materijalno i eksplozivno. Dok smo nau pozornost prije usmjerili prema snazi elemenata virtualnosti koji su gradili mnotvo, sada se moramo usredotoiti na hipotezu da te virtualnosti akumuliraju i doseu prag ostvarenja primjerenoga njihovoj moi. U tom smislu govorimo o opem intelektu i njegovom oblikovanju u znanje, afekt i suradnju; i u

306

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

slinom smislu govorimo o raznim oblicima kolektivnoga egzodusa tih nomadskih kretanja mnotva koja prisvajaju prostore i obnavljaju ih. Tu se bavimo s dva prijelaza. Prvi se sastoji u injenici da virtualnost totalizira polje res gestae. Virtualnost ini korak naprijed i pokazuje da je sposobnost historia rerum gestarum da vlada aktivnim virtualnim singularnostima potpuno nestala. To je historia koja je pri kraju kada se nove virtualnosti pojavljuju kao mone i oslobaaju se bia to ga hegemonijski opsjedaju kapital i njegove ustanove. Danas su jedine res gestae ispunjene povijesnim sposobnostima, ili pak, danas ne postoji povijest ve samo povijesnost. Drugi prijelaz sastoji se u injenici da te pojedinane virtualnosti, kako zadobivaju svoju autonomnost, takoer postaju samovrednujue. One izraavaju same sebe kao strojevi inovacije. One ne samo odbijaju da njima vladaju stari sustavi vrijednosti i eksploatacije, ve stvarno stvaraju i vlastite nesmanjive mogunosti. Tu se odreuje materijalistiki telos, temeljen na djelovanju singularnosti, teleologiji koja proizlazi iz res gestae i figuri strojne logike mnotva. Res gestae, singularne virtualnosti koje uspostavljaju vezu izmeu moguega i stvarnoga, u prvom su prijelazu izvan mjere a u drugom s onu stranu mjere. Singularne virtualnosti, koje su spoj izmeu moguega i stvarnoga, igraju na obje te karte: biti izvan mjere kao razorno oruje [dekonstruktivno u teoriji a prevratniko u praksi]; i biti s onu stranu mjere kao konstitutivna mo. Virtualno i mogue zdrueni su kao nepokoriva inovacija i kao revolucionarni stroj.

4.2 STVARANJE I KORUPCIJA

Ne moete proliti ni kap amerike krvi a da ne prolijete krv cijeloga svijeta ... [N]aa krv je poput poplave Amazone, sainjena od tisuu plemenitih struja to se sve slijevaju u jednu. Mi nismo nacija toliko koliko svijet; jer ako ne moemo cijeli svijet smatrati naim roditeljem, poput Melchisedeca, mi smo onda bez oca i majke... Nai preci izgubljeni su u univerzalnom oinstvu ... Mi smo nasljednici svih vremena, i sa svima nacijama dijelimo nau batinu. herman melville Sudbina je htjela da Amerika odsad pa nadalje bude u sreditu zapadne civilizacije a ne na obodu. walter lippmann Ne moemo pobjei amerikom biznisu. louis-ferdinand cline

Teorija konstituiranja Imperija ujedno je teorija njegova slabljenja, kao to su evropske teorije o Imperiju shvatile nekoliko zadnjih tisua godina. Ve su u grko-rimskoj starini, Tukidid, Tacit i Polibije potanko ispriali slijed uspona i pada, kao to su to kasnije uinili crkveni oci i teoretiari ranoga kranstva. Nijedan od tih autora kada je govorio o Imperiju nije jednostavno ponavljao klasinu teoriju o izmjeni izmeu pozitivnih i negativnih oblika vlasti, jer Imperij po definiciji ide preko te izmjene. Meutim, unutarnja kriza pojma Imperija postala ja potpuno razvidna u prosvjetiteljskom razdoblju i razdoblju izgradnje evropske modernosti, kada su pisci poput Montesquieua i Gibbona postavili problem dekadencije Rimskoga Carstva kao jedno od sredinjih pitanja u analizi politikih oblika moderne suverene drave.01

308

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

Uspon i pad [Machiavelli] U klasinoj je starini pojam Imperija ve pretpostavljao krizu. Imperij je bio zamiljeno u okviru naturalistike teorije oblika vlasti; ak ako on i razbija cikliku izmjenu dobrih i loih oblika, on ne moe izbjei sudbinu korupcije grada i civilizacije kao cjeline. Tyche [Sudbina] vlada povijeu i ona u neko vrijeme rui savrenost koju Imperij postie. Od Tukidida do Tacita i od Atene do Rima, nuna ravnotea izmeu oblika zajednikoga ivota i zapovijedanja smjestila se u pravocrtnoj sudbini. Polibijeva analiza Rimskoga carstva raskrstila je s tim konceptom ciklikoga obiljeja povijesnoga razvoja po kojemu se ljudska tvorevina politikoga stalno mijenja od dobrih u loe oblike grada i moi: od monarhije u tiraniju, od aristokracije u oligarhiju i od demokracije u anarhiju, a onda kasnije poinje novi krug. Polibije je tvrdio da je Rimsko carstvo raskrstilo s tim krugom stvarajui sintezu dobrih oblika moi [vidi dio 3.5]. On shvaa Imperij ne toliko kao vladavinu nad univerzalnim prostorom i vremenom, ve kao kretanje koje zdruuje prostore i vremenitosti putem moi drutvenih oblika koji se nastoje osloboditi od prirodnoga ciklikoga obiljeja povijesnoga vremena. Meutim, prevladavanje povijesnoga pravca je aleatorno. Sinteza dobrih oblika vlasti, vlada graanske kreposti, moe prkositi sudbini ali je ne moe izmijeniti. Kriza i slabljenje su odreenja koja treba svakodnevno prevladavati. Tijekom evropskoga prosvjetiteljstva, autori poput Montesquieua i Gibbona odbacili su naturalistiku koncepciju toga procesa. Oni su objasnili slabljenje Imperija u drutvenoznanstvenom smislu. Slabljenje se dogodilo jer je bilo nemogue uiniti trajnima povijesne i drutvene tvorevine mnotva i vrline njegovih junaka. Korupcija i slabljenje nisu stoga prirodne pretpostavke, to ih odreuje ciklika sudbina povijesti, ve prije nastaju zbog toga to je ljudima nemogue [ili barem krajnje teko] vladati neogranienim prostorom i vremenom. Neogranienost Imperija potkopala je njegovu sposobnost da ovlada trajnim funkcioniranjem ustanova. Ipak, Imperij je bilo cilj prema kojemu su teile elja i graanska krepost mnotva i njegove ljudske sposobnosti da stvara povijest. Bilo je to opasno stanje koje nije moglo podnijeti neomeeni prostor i vrijeme, ve je onda neminovno ograniilo univerzalne ciljeve vlasti na konane politike i drutvene dimenzije. Prosvjetiteljski nam autori kau da e se vlast koja se pribliava savrenstvu izgraditi s mjerom u ogranienom prostoru i vremenu. Izmeu Imperija i stvarnosti zapovijedanja postojalo je protuslovlje u naelu koje e neizbjeno izazivati krizu. Machiavelli, koji je razmatrao koncepciju antikih pisaca i prethodio onoj modernih, doista je autor koji nam nudi najprimjerenije objanjenje

STVARANJE I KORUPCIJA

309

paradoksa Imperija.02 On je razjasnio problematiku tako to ju je odvojio kako od naturalistikoga terena starih tako i od sociolokoga terena modernih, predstavljajui je umjesto toga u polju imanentnosti i iste politike. U Machiavellija, dijalektika drutvenih i politikih snaga Republike gura naprijed vlast koja se iri. Jedino tamo gdje su drutvene klase i njihovi politiki izrazi postavljeni u otvorenu i stalnu igru protumoi, sloboda i irenje su povezani, pa stoga samo tamo Imperij postaje mogu. Nema koncepta Imperija, kae Machiavelli, koji nije odluujue irei koncept slobode. Upravo u toj dijalektici slobode nalaze se elementi korupcije i ruilatva. Kada Machiavelli raspravlja o padu Rimskoga carstva, on se prije svega usredotouje na krizu graanske vjere, ili pak na slabljenje drutvenog odnosa koji je ujedinio razliite ideoloke drutvene snage i omoguio im da zajedno sudjeluju u otvorenom meusobnom djelovanju protumoi. Kranska religija je u stvari razorila Rimsko carstvo unitavajui graansku strast to ju je pogansko drutvo podravalo, konfliktno ali lojalno sudjelovanje graana u stalnom usavravanju konstitucije i procesa slobode. Starinski pojam nune i prirodne korupcije dobrih oblika vlasti tako je radikalno izmijenjen jer se njih moe procjenjivati samo u vezi s drutvenim i politikim odnosom koji je organizirao konstituciju. Prosvjetiteljski i moderni pojam krize neogranienoga i nenadgledivoga prostora i vremena slino je izmijenjen jer je i on vraen u podruje graanske moi: samo se na toj i na nikakvoj drugoj osnovi mogu procjenjivati prostor i vrijeme. Alternativa stoga nije izmeu vlasti i korupcije, ili izmeu Imperija i slabljenja, ve izmeu na jednoj strani drutveno ukorijenjene i iree vlasti, to jest, graanske i demokratske vlasti, i na drugoj svake prakse vlasti koja temelji svoju mo na transcendentnosti i represiji. Ovdje nam treba biti jasno da kada govorimo o gradu ili demokraciji u navodnim znakovima kao temelju za ekspanzivno djelovanje Republike, i kao o jedinoj mogunosti za trajni Imperij, mi uvodimo koncept sudjelovanja koji je povezan sa ivotnom snagom stanovnitva i s njegovom sposobnou da stvara dijalektiku protumoi - koncept, stoga, koji ima malo veze s klasinim i modernim konceptom demokracije. ak su i vladavine Dingis Kana i Tamerlana bile s toga stajalita donekle demokratske, kao to su bile i Cezareve legije, Napoleonove vojske i vojske Staljina i Eisenhowera, jer je svaka od njih omoguavala sudjelovanje stanovnitva koje je podupiralo njezino ekspanzivno djelovanje. Najvanije je u svim tim sluajevima, i u opem konceptu Imperija, da se potvrdi teren imanentnosti. Imanentnost definiramo kao odsustvo svake vanjske granice od putanja djelovanja

310

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

mnotva, a imanentnost je povezana samo, u svojim potvrdama i ruilatvu, s reimima mogunosti koji konstituiraju njezino oblikovanje i razvoj. Tu se vraamo u sredite paradoksa po kojemu svaka teorija Imperija predvia mogunost njegovoga slabljenja - ali sada moemo poeti objanjavati. Ako je Imperij uvijek potpuna pozitivnost, ostvarenje vlasti mnotva, i potpuno imanentan aparat, onda je on izloen krizi upravo na terenu ove definicije, a ne iz bilo koje druge nunosti ili transcendentnosti koja mu se suprotstavlja. Kriza je znak alternativne mogunosti na ravni imanentnosti - kriza koja nije nuna ali uvijek mogua. Machiavelli nam pomae da shvatimo taj imanentan, ustavan i ontoloki smisao krize. Meutim, samo u dananjem stanju to supostojanje krize i polja imanentnosti postaje potpuno jasno. S obzirom da prostorne i vremenske dimenzije politikoga djelovanja vie nisu granice ve konstruktivni mehanizmi imperijalne vlasti, supostojanje pozitivnoga i negativnoga na terenu imanentnosti sada se oblikuje kao otvorena alternativa. Danas ista kretanja i tendencije konstituiraju kako uspon tako i slabljenje Imperija. Finis Europae [Wittgenstein] Supostojanje imperijalnoga duha sa znakovima krize i slabljenja pojavilo su pod razliitim krinkama u evropskom diskursu u zadnja dva stoljea, esto kao odraz bilo kraja evropske hegemonije ili krize demokracije i pobjede masovnoga drutva. Mi smo nairoko insistirali u ovoj knjizi da su moderne vlade Evrope razvijale ne imperijalne ve imperijalistike oblike. Koncept Imperija ipak je preivio u Evropi, a mnogi su stalno alili odsustvo njegove stvarnosti. Evropske rasprave o Imperiju i slabljenju zanimaju nas iz dva prvenstvena razloga: prvo, jer je kriza ideala imperijalne Evrope u sreditu tih rasprava, i drugo, jer ta kriza pogaa tono u ono tajno mjesto definicije Imperija gdje poiva koncept demokracije. Drugi trenutak koji ovdje moramo imati na umu je stajalite s kojega su se rasprave vodile: stajalite koje usvaja povijesnu dramu slabljenja Imperija u smislu kolektivnoga proivljenoga iskustva. Tema krize Evrope prevedena je u diskurs o slabljenju Imperija i povezala se s krizom demokracije, zajedno s oblicima svijesti i otpora koje ta kriza podrazumijeva. Alexis de Tocqueville bio je moda prvi koji je predstavio problem u tom smislu. Njegova analiza masovne demokracije u Sjedinjenim Dravama, s njezinim duhom inicijative i irenja, dovela ga je do gorkog i proroanskog shvaanja da evropske elite ne mogu nastaviti zapovijedati svjetskom civilizacijom.03 Ve je Hegel predvidio neto vrlo slino: Amerika je ...

STVARANJE I KORUPCIJA

311

zemlja budunosti, a njezina e se svjetskopovijesna vanost otkriti u vremenu koje je pred nama... Ona je zemlja elje svih onih koji su umorni od povijesnoga arsenala stare Evrope.04 Meutim, Tocqueville je mnogo dublje shvatio taj prijelaz. Razlog za krizu evropske civilizacije i njezine imperijalne postupke sastoji se u injenici da evropska vrlina - ili pak njezina aristokratska moralnost organizirana u ustanovama moderne suverenosti ne uspijeva odrati korak sa ivotnim moima masovne demokracije. Smrt Boga koju su mnogi Evropljani poeli zapaati bila je stvarno znak isteka njihovog planetarnog centralizma, koji su oni mogli shvatiti samo u smislu modernog misticizma. Od Nietzschea do Burkhardta, od Thomasa Manna do Maxa Webera, od Spenglera do Heideggera i Ortega y Gasseta, i brojnih drugih autora koji su obiljeili devetnaesto i dvadeseto stoljee, ta je intuicija postala stalan pripjev to su ga pjevuili s takvom gorinom!05 Pojava masa na drutvenoj i politikoj pozornici, iscrpljenje kulturnih i proizvodnih modela modernosti, blijeenje evropskih imperijalistikih projekata, kao i sukobi meu nacijama po pitanjima oskudnosti, siromatva i klasne borbe: sve su to bili neopozivi znakovi slabljenja. Nihilizam je vladao tom erom jer su vremena bila bez nade. Nietzsche je dao konanu dijagnozu: Evropa je bolesna.06 Dva svjetska rata koja e razoriti njezine teritorije, pobjeda faizma, i danas, nakon propasti staljinizma, ponovno pojavljivanje najstranijih utvara nacionalizma i nesnoljivosti, sve je to dokaz koji potvruje da su te intuicije bile u stvari tone. Meutim, s naega stajalita, injenica da se nasuprot starih moi Evrope oblikovao novi Imperij samo je dobra vijest. Tko eli vie vidjeti tu blijedu i nametniku evropsku vladajuu klasu koja je izravno od ancien rgimea dovela do nacionalizma, od populizma do faizma, a danas vue prema uopenom neoliberalizmu? Tko eli vie vidjeti one ideologije i one birokratske aparate to su ih hranile i poticale istrunule evropske elite? I tko jo moe trpjeti one sustave organizacije rada i one korporacije koje su isisale svaki ivotni duh? Naa zadaa ovdje nije jadikovati nad evropskom krizom, ve prepoznati u njezinoj analizi elemente koji, potvrujui njezine tendencije, jo uvijek ukazuju na mogue otpore, rubove pozitivnog protudjelovanja i alternativnu sudbinu. Ti su se elementi esto pojavljivali skoro protiv volje teoretiara krize svoga vremena: to je otpor koji skae prema buduem vremenu - stvarnoj i pravoj buduoj prolosti, nekoj vrsti budueg svrenog vremena. U tom smislu, kroz bolnu analizu njezinih uzroka, kriza evropske

312

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

ideologije moe otkriti definiciju novih, otvorenih izvora. Zbog toga je potrebno slijediti razvoj krize Evrope jer su ne samo autori poput Nietzschea i Webera, ve i javno mnijenje toga vremena, prikazujui krizu, otkrili krajnje monu pozitivnu stranu, koja je sadravala temeljna obiljeja novoga svjetskoga Imperija u koji danas ulazimo. Agensi krize staroga imperijalnoga svijeta postali su temelji novoga. Nerazluiva masa koja je jednostavno svojom prisutnou razorila modernu tradiciju i njezinu transcendentnu mo danas se pojavljuje kao mona proizvodna snaga i neobuzdani izvor vrednovanja. Nova ivotna snaga, skoro poput barbarskih sila to su pokopale Rim, proima polje imanentnosti to nam ga je smrt evropskoga Boga ostavila kao na obzor. Svaka teorija krize evropskoga ovjeka i slabljenje ideje evropskoga Imperija na neki je nain simptom nove ivotne snage masa, ili kako mi vie volimo, elje mnotva. Nietzsche je to proglasio s vrhova planina: Upio sam u sebe duh Evrope - sada elim uzvratiti udarac! 07 Ii s onu stranu modernosti znai ii s onu stranu prepreka i transcendentnosti eurocentrizma i prema konanom usvajanju polja imanentnosti kao iskljuivoga terena teorije i prakse politike. U godinama nakon eksplozije Prvoga svjetskoga rata, oni koji su sudjelovali u velikom pokolju oajniki su pokuavali shvatiti i nadzirati krizu. Sjetite se svjedoanstava Franza Rosenzweiga i Waltera Benjamina. Za njih je obojicu neka vrsta svjetovne eshatologije bio mehanizam pomou kojega bi se moglo osloboditi iskustvo krize.08 Nakon povijesnoga iskustva rata i bijede, a moda s intuicijom o predstojeem holokaustu, pokuavali su otkriti nadu i svjetlo izbavljenja Meutim, taj pokuaj nije uspio izbjei snanoj podvodnoj struji dijalektike. Svakako je dijalektika, ta prokleta dijalektika to je drala na okupu i posveivala evropske vrijednosti, bila ispranjena iznutra i odreivala se u potpuno negativnom smislu. Meutim, apokaliptika pozornica na kojoj je taj misticizam iao u potragu za osloboenjem i izbavljenjem jo je uvijek bila uvuena u krizu. Benjamin je to s gorinom shvatio: Prolost nosi sa sobom vremenski pokazatelj pomou kojega je upuena na izbavljenje. Postoji tajni sporazum izmeu prolih narataja i sadanjih. Na se dolazak oekivao na zemlji. Poput svakoga narataja koji nam je prethodio mi smo bili nadareni slabom mesijanskom moi, moi na koju je prolost polagala pravo.09 To se teoretsko iskustvo pokazalo upravo tamo gdje se kriza modernosti najjae pojavljivala. Na istom su terenu drugi autori pokuavali raskinuti s ostacima dijalektike i njezinim moima potinjavanja. Meutim, izgleda nam

STVARANJE I KORUPCIJA

313

da ak i najjai mislioci toga doba nisu bili sposobni raskinuti s dijalektikom i krizom. Po Maxu Weberu kriza suverenosti i legitimnosti moe se rijeiti samo uticanjem iracionalnim slikama karizme. Po Carlu Schmittu obzor suverenih postupaka moe se raistiti jedino pribjegavajui odluci. Meutim, iracionalna dijalektika ne moe rijeiti niti ak ublaiti krizu stvarnosti.10 A snana sjena estetizirane dijalektike provlai se ak i u Heideggerov pojam pastoralne funkcije nad razbacanim i razlomljenim biem. Za stvarno razjanjenje toga stanja, najvie nas je zaduilo nekoliko francuskih filozofa koji su ponovo itali Nietzschea nekoliko desetljea kasnije, u 1960-im godinama. Njihovo ponovo itanje dovelo je do preusmjerenja kritikoga stajalita, do ega je dolo kada su poeli shvaati kraj funkcioniranja dijalektike i kada je to shvaanje potvreno u novom praktikom, politikom iskustvu koje se kretalo oko proizvodnje subjektivnosti. Bila je to proizvodnja subjektivnosti kao moi, kao konstitucija autonomije koja se nije mogla svesti na nikakvu apstraktnu ili transcendentnu sintezu.12 Sada su odbijanje, otpor, nasilje i pozitivna potvrda bia a ne dijalektika oznaavali odnos izmeu mjesta krize u stvarnosti i primjerenoga odgovora. Ono to se usred krize u 1920-im godinama pojavljivalo kao transcendentnost protiv povijesti, izbavljenje protiv korupcije i mesijanstvo protiv nihilizma sada se izgraivalo kao ontoloki odreen poloaj izvan i protiv, pa tako s onu stranu svakoga moguega ostatka dijalektike. Bio je to novi materijalizam koji je poricao svaki transcendentni element i konstituirao radikalno preusmjerenje duha. Da bismo razumjeli dubinu toga prijelaza, dobro bi bilo da se usredotoimo na svijest o njemu i na njegovo predvianje u misli Ludwiga Wittgensteina. Wittgensteinovi rani radovi ulili su novi ivot u prevladavajue teme u evropskoj misli s poetka dvadesetoga stoljea: stanje boravka u pustinji smisla i potrage za znaenjem, supostojanje misticizma totaliteta i ontoloke tendencije prema proizvodnji subjektivnosti. Wittgenstein je uklonio bilo koju sluajnost iz suvremene povijesti i njezine drame, koja je ve bila ogoljela od bilo kakve dijalektike. Povijest i iskustvo postali su pozornica materijalistikog i tautolokog ponovnog osnivanja subjekta u oajnikom pokuaju da se pronae koherentnost u krizi. Usred Prvoga svjetskoga rata Wittgenstein je pisao: Kako stvari stoje, ima Boga. Boga ima, kako stvari stoje. Jedino iz svijesti o neponovljivosti moga ivota proizlaze religija-znanost-i umjetnost. I dalje: Ta svijest je sam ivot. Moe li biti etike i onda kada nema nikakvoga ivoga bia izvan mene? Moe li biti etike ako nema nikakvoga ivoga bia osim mene? Ako pretpostavljamo da je

314

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

etika neto bitno, onda moe. Ako sam u pravu, onda za etiku prosudbu nije dovoljno da je svijet dat. Onda sam svijet nije ni dobar ni zao ... Dobro i zlo samo ulaze kroz subjekt. A subjekt nije dio svijeta, ve granica svijeta. Wittgenstein odbacuje Boga rata i pustinju stvari u kojoj su dobro i zlo sada nerazluivi smjetajui svijet na granicu tautoloke subjektivnosti: Tu moemo vidjeti da se solipsizam podudara s istim realizmom, ako je tono promiljen.13 Meutim, ta granica je stvaralaka. Alternativa je jedino data kada se, i jedino kada se, subjektivnost postavi izvan svijeta: Moji prijedlozi slue kao razjanjenja na sljedei nain: svatko tko me razumije kasnije e ih shvatiti kao besmislene, kada ih iskoristi - kao stepenice - da se popne izvan njih. [On mora, takoreku, odbaciti ljestve nakon to se po njima popne.] On mora prevladati te prijedloge, i onda e vidjeti svijet s prave strane.14 Wittgenstein prepoznaje kraj svake mogue dijalektike i svakoga znaenja koje lei u logici svijeta a ne na njezinom rubnom, subjektivnom premotenju. Tragina putanja toga filozofskoga iskustva omoguuje nam da shvatimo one elemente koji su uinili percepciju krize modernosti i slabljenja zamisli o Imperiju [negativnim ali nunim] uvjetom za definiciju nadolazeega Imperija. Ti autori predstavljali su glasove to viu u pustinji. Dio toga narataja zatvorit e u koncentracione logore. Drugi e produiti krizu putem iluzorne vjere u sovjetsku modernizaciju. Drugi opet, znaajna skupina tih autora, pobjei e u Ameriku. Oni su bili doista glasovi to viu u pustinji, ali njihova rijetka i jedinstvena predvianja ivota u pustinji daju nam sredstva da razmiljamo o mogunostima mnotva u novoj stvarnosti postmodernog Imperija. Ti su autori prvi odredili uvjete potpune deteritorijalizacije nadolazeega Imperija, a oni su bili smjeteni u njemu upravo kao to su mnotva smjetena u njemu danas. Negativnost, odbijanje sudjelovanja, otkrie praznine koja sve zaodjenjuje: to znai smjestiti sebe bezuvjetno u imperijalnu stvarnost koja je sama odreena krizom. Imperij je pustinja a kriza je u toj toki nerazluiva od tendencije povijesti. Dok se u klasinom svijetu imperijalna kriza smatrala proizvodom prirodnoga kruga povijesti, i dok je u modernom svijetu krizu odreivao niz aporija vremena i prostora, danas su figure krize i prakse Imperija postali nerazluivi. Meutim, teoretiari krize u dvadesetom stoljeu ue nas da u ovom deteritorijaliziranom i krivom prostoru gdje se gradi novi Imperij i u ovoj pustinji znaenja, svjedoanstvo o krizi moe poi prema ostvarenju pojedinanoga i kolektivnoga subjekta, prema moima mnotva. Mnotvo je usvojilo odsutnost mjesta i uvrstilo vrijeme; ono je pokretljivo i elastino i

STVARANJE I KORUPCIJA

315

ono zamilja budunost samo kao ukupnost mogunosti koje se granaju u svim pravcima. Nadolazei imperijalni svemir, slijep na znaenje, ispunjen je raznovrsnom ukupnou proizvodnje subjektivnosti. Slabljenje nije vie budua sudbina ve sadanja stvarnost Imperija. Amerika, Amerika Bijeg evropskih intelektualaca u Sjedinjene Drave bio je pokuaj da se otkrije izgubljeno mjesto. Nije li amerika demokracija u stvari utemeljena na demokraciji egzodusa, na potvrdnim i nedijalektikim intelektualnim vrijednostima, i na pluralizmu i slobodi? Nisu li te vrijednosti, zajedno s pojmom novih granica, stalno irile njezinu demokratsku osnovu, s onu stranu bilo koje apstraktne prepreke nacije, etniciteta i religije? Tu glazbu svirao je u visokom tonu projekt Pax Americana to ga je proglasilo liberalno rukovodstvo, a ponekad i u niskom tonu, u obliku amerikoga sna o drutvenoj pokretljivosti i jednakim mogunostima za stjecanje bogatstva i slobode za svaku potenu osobu - ukratko, amerikoga naina ivota. Projekt New Deala da bi se prevladala kriza 1930-ih godina, koji je bio toliko razliit i toliko liberalniji od evropskih politikih i kulturnih programa kao odgovora na krizu, podupirao je tu predodbu amerikog ideala. Kada je Hannah Arendt tvrdila da je Amerika revolucija iznad Francuske jer je amerika predstavljala neogranienu potragu za politikom slobodom a francuska ogranienu borbu zbog oskudnosti i nejednakosti, ona nije samo veliala ideal slobode koji Evropljani vie nisu poznavali ve ga je i reteritorijalizirala u Sjedinjene Drave.15 Stoga je u odreenom smislu izgledalo kao da se prekinuo kontinuitet koji je postojao izmeu povijesti SAD-a i povijest Evrope i da su se Sjedinjene Drave uputile u razliitom pravcu, ali u stvari su Sjedinjene Drave predstavljale za te Evropljane uskrsnue zamisli o slobodi koju je Evropa izgubila. Sa stajalita Evrope u krizi, Sjedinjene Drave, Jeffersonov Imperij slobode, predstavljale su obnovu imperijalne zamisli. Veliki ameriki pisci devetnaestoga stoljea pisali su o epskim dimenzijama slobode novoga kontinenta. U Whitmana naturalizam je postao potvrdan, u Melvillea realizam je postao poeljan. Ameriko mjesto bilo je teritorijalizirano u ime konstitucije slobode i istovremeno stalno je deteritorijalizirano putem otvaranja, granica i egzodusa. Veliki ameriki filozofi, od Emersona do Whiteheada i Peircea, otvorili su hegelijanizam [ili u stvari apologiju imperijalistike Evrope] duhovnim strujama procesa koji je bio nov i opsean, odreen i neogranien.16

316

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

Evropljani u krizi bili su oparani tim sirenskim pjesmama novoga Imperija. Evropski amerikanizam i antiamerikanizam u dvadesetom stoljeu oba su izrazi tekoga odnosa izmeu Evropljana u krizi i imperijalnoga projekta SAD-a. Evropa dvadesetoga stoljea primala je ameriku utopiju na mnoge raznovrsne naine, ali je ona posvuda funkcionirala kao referentna toka. Stalna zaokupljenost oitovala se kako u mrzovolji krize tako i u duhu avangardi, drugim rijeima, kroz samounitenje modernosti i kroz neodreenu ali neobuzdanu volju za promjenom koja je proimala posljednji val evropskih kulturnih pokreta, od ekspresionizma i futurizma do kubizma i apstraktne umjetnosti. Vojna povijest dvostrukoga spaavanja Evrope pomou vojski SAD-a u dva svjetska rata odgovarala je spaavanju u politikom i kulturnom smislu. Amerika hegemonija nad Evropom, koja se temeljila na financijskim, ekonomskim i vojnim strukturama, postala je gotovo prirodnom pomou niza kulturnih i ideolokih zahvata. Sjetite se, na primjer, kako su se u godinama nakon zavretka Drugog svjetskog rata mjesto umjetnike proizvodnje i zamisao moderne umjetnosti premjestili iz Pariza u New York. Serge Guilbaut pria zanimljivu priu kako se, kada su rat i nacistika okupacija unitili pariku umjetniku scenu, i usred ideoloke kampanje da se istakne vodea uloga Sjedinjenih Drava u poslijeratnom svijetu, apstraktni ekspresionizam njujorkih slikara poput Jacksona Pollocka i Roberta Motherwella predstavio kao prirodni nastavak i nasljednik evropskoga i konkretno parikoga modernizma. New York je ukrao zamisao moderne umjetnosti: Ameriku su umjetnost opisivali kao logiki vrhunac dugotrajne i neumoljive tendencije prema apstrakciji. Kada je jednom amerika kultura dobila status meunarodnoga modela, moralo se promijeniti specifino ameriko: ono to je bilo karakteristino ameriko postalo je tipino za zapadnu kulturu kao cjelinu. Na taj se nain amerika umjetnost preobrazila od regionalne u meunarodnu umjetnost a onda u univerzalnu umjetnost ... U tom pogledu, amerika poslijeratna kultura postavljena je na istu razinu s amerikom ekonomskom i vojnom snagom: ona je postala odgovorna za preivljenje demokratskih sloboda u slobodnom svijetu.17 Taj prijelaz u povijesti umjetnike proizvodnje i, jo vanije, umjetnike kritike, samo je jedan vid viestranog ideolokog zahvata koji prikazuje globalnu hegemoniju SAD-a kao prirodnu i neminovnu posljedicu krize Evrope.

STVARANJE I KORUPCIJA

317

Paradoksalno je da je ak i divlje evropske nacionalizme, koji su doveli do tako estokih sukoba u prvoj polovici stoljea, kasnije zamijenilo natjecanje oko toga tko e bolje izraziti snani antiamerikanizam. Moda je Lenjinov Sovjetski savez u stvari najjasnije uo sirenski zov amerikanizma. Izazov se sastojao u tome da se ponove rezultati kapitalizma koji su svoj vrhunac doivjeli u Sjedinjenim Dravama. Sovjeti su govorili protiv sredstava koja su Sjedinjene Drave koristile i tvrdili su da umjesto njih socijalizam moe postii iste rezultate uinkovitije putem tekoga rada i rtvovanja slobode. Ta strahovita dvosmislenost proimala je i Gramscijeve tekstove o amerikanizmu i fordizmu, temeljne za razumijevanje amerikoga problema s evropskoga motrita.18 Gramsci je vidio Sjedinjene Drave, s njihovim spojem novih tejlorisitikih oblika organizacije rada i njihovom snanom voljom za prevlau, kao neizbjenu referentnu toku za budunost: bio je to jedini put za razvoj. Za Gramscija, bilo je pitanje shvaanja hoe li revolucija biti aktivna [kao ona sovjetske Rusije] ili pasivna [kao u faistikoj Italiji]. Podudaranje izmeu amerikanizma i dravnog socijalizma trebalo bi postati oigledno, s njihovim usporednim putovima razvoja na obje strane Atlantika za vrijeme hladnoga rata, koji je naposljetku doveo do estokog natjecanja oko istraivanja svemira i nuklearnoga oruja. Ti usporedni putovi jednostavno ukazuju na injenicu da je neto amerikanizma prodrlo ak i u sredite njegovoga najveega protivnika. Razvoj Rusije u dvadesetom stoljeu bio je u odreenoj mjeri mikrokozam za razvoj Evrope. Odbijanje evropske svijesti da prizna svoje slabljenje esto je poprimalo oblik projiciranja vlastite krize na ameriku utopiju. To se projiciranje nastavilo dugo vremena, toliko dugo koliko je trajala nunost i hitnost da Evropljani otkriju mjesto slobode koje bi moglo nastaviti teleoloku viziju koje je moda najvii izraz hegelijanski historicizam. Paradoksi toga projiciranja umnoavali su se do toke u kojoj je evropska svijest, suoena svojim neospornim i nepovratnim slabljenjem, reagirala tako to je otila u drugu krajnost: prvenstveno mjesto natjecanja, koje je potvrdilo i ponovilo formalnu mo utopije SAD-a, sada je predstavljalo njezino potpuno zbacivanje. Solenjicinova Rusija postala je potpuno nijekanje najkarikaturalnijih i apologetskih slika amerike utopije u liku Arnolda Toynbeeja. Ne bi nas trebalo uditi to su se ideologije kraja povijesti, koje su isto toliko evolucionistike koliko i postmoderne, pojavile da zaokrue tu ideoloku zbrku. Ameriki imperij donijet e kraj Povijesti. Meutim, mi znamo, da je ta zamisao o Amerikom imperiju kao izbavljenju utopije potpuno iluzorna. Najprije, nadolazei Imperij nije ameriki a

318

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

Sjedinjene Drave nisu njegovo sredite. Temeljno naelo Imperija kako smo ga opisivali tijekom pisanja ove knjige je da njegova mo nema stvarni i odreeni teren ili sredite. Imperijalna mo raspodjeljuje se po mreama, putem pokretljivih i oblikovanih mehanizama nadzora. Time ne elimo rei da se vlada SAD-a i teritorij SAD-a ne razlikuju jedno od drugoga: Sjedinjene Drave svakako zauzimaju povlateno mjesto u globalnim segmentacijama i hijerarhijama Imperija. Meutim, kako se moi i granice nacionalnih drava smanjuju, razlike meu nacionalnim teritorijima postaju sve vie relativne. One danas nisu razlike u naravi [kao to su bile, na primjer, razlike izmeu teritorija metropole i onoga kolonije] ve razlike u stupnju. Nadalje, Sjedinjene Drave ne mogu popraviti ili izbaviti Imperij od krize i slabljenja. Sjedinjene Drave nisu mjesto kuda evropski ili ak i moderni subjekt moe pobjei da bi razrijeio svoju nelagodu i nesreu: nije ni bilo takvoga mjesta. Sredstvo da se poe s onu stranu krize je ontoloko pomaknue subjekta. Stoga se najvanija promjena dogaa unutar ovjeanstva, s obzirom da s krajem modernosti zavrava i elja da se pronae neto to bi moglo prepoznati sebe izvan zajednice, izvan suradnje i izvan kritikih i proturjenih odnosa koje svaka osoba nalazi na ne-mjestu, to jest, u svijetu i mnotvu. Ta se zamisao Imperija ponovo pojavljuje, ne kao teritorij, ne u odreenim dimenzijama svoga vremena i prostora, i ne sa stajalita naroda i njegove povijesti, ve prije jednostavno kao tkivo ontoloke ljudske dimenzije koja tei da postane univerzalna. Kriza Postmodernizacija i prijelaz prema Imperiju ukljuuje stvarno stapanje podruja koja su se prije oznaavala kao baza i nadgradnja. Imperij se oblikuje kada jezik i komunikacija, ili pak kada nematerijalni rad i suradnja, postaju vladajua proizvodna snaga [vidi dio 3.4] Nadgradnja je poela djelovati, a svijet u kojemu ivimo je svijet proizvodnih jezinih mrea. Crte proizvodnje i one predstavljanja kriaju se i mijeaju na istom jezinom i proizvodnom podruju. U tom se kontekstu razlike koje odreuju sredinje kategorije politike ekonomije poinju stapati. Proizvodnja postaje nerazluiva od reprodukcije; proizvodne snage spajaju se s proizvodnim odnosima; stalni kapital sve se vie konstituira i predstavlja unutar promjenljivog kapitala, u mozgovima, tijelima i suradnji proizvodnih subjekata. Drutveni subjekti istovremeno su proizvoai i proizvodi toga jedinstvenoga stroja. U toj novoj povijesnoj tvorevini stoga vie nije mogue prepoznati znak, subjekt, vrijednost ili praksu koji bi bili izvana.

STVARANJE I KORUPCIJA

319

Meutim, oblikovanje te ukupnosti ne ukida eksploataciju. Ono je prije redefinira, prvenstveno u odnosu na komunikaciju i suradnju. Eksploatacija je izvlatenje suradnje i ponitavanje znaenja jezine proizvodnje. Sljedstveno tome, otpori zapovijedanju stalno se pojavljuju unutar Imperija. Neprijateljstva eksploataciji oblikuju se diljem globalnih mrea proizvodnje i odreuju krizu na svakom pojedinom voru. Kriza se poklapa s postmodernom ukupnou kapitalistike proizvodnje; ona je svojstvena imperijalnom nadzoru. U tom se pogledu smanjenje i pad Imperija odreuje ne kao dijakronijsko kretanje ve kao sinkronijska stvarnost. Kriza tee kroz svaki trenutak razvoja i preinaenja ukupnosti. Sa stvarnim potinjavanjem drutva kapitalu, drutvena neprijateljstva mogu izbiti kao sukob u svakom trenutku i u svakom elementu komunikacijske proizvodnje i razmjene. Kapital je postao svijet. Upotrebna vrijednost i sve druge upute na vrijednosti i procese vrednovanja prije shvaenima kao izvan kapitalistikoga naina proizvodnje postupno su nestale. Subjektivnost je potpuno uronjena u razmjenu i jezik, ali to ne znai da je ona sada pomirljiva. Tehnoloki razvoj temeljen na uopavanju komunikacijskih proizvodnih odnosa motor je krize, a proizvodni opi intelekt gnijezdo je neprijateljstava. Kriza i slabljenje ne odnose se na neto vanjsko Imperiju ve na ono to je najvie unutarnje. Oni pripadaju proizvodnji same subjektivnosti, pa su tako istovremeno svojstveni i suprotni procesima reprodukcije Imperija. Kriza i slabljenje nisu skriveni temelj niti zloslutna budunost ve jasna i oigledna aktualnost, uvijek oekivani dogaaj, latentnost koja je uvijek prisutna. Pono je u noi utvara. Kako nova vladavina Imperija tako i novo nematerijalno i suradniko stvaralatvo mnotva kree se u sjeni i nita ne uspijeva osvijetliti sudbinu koja je pred nama. Ipak, dobili smo novu referentnu toku [a sutra moda i novu svijest], koja se sastoji u injenici da je Imperij obiljeen krizom, da je njegovo slabljenje uvijek ve poelo i da, sljedstveno, svaki pravac neprijateljstva vodi prema dogaaju i singularnosti. to to znai kad kaemo da je kriza imanentna Imperiju i da je od njega nerazluiva? Je i mogue u ovoj tamnoj noi teoretizirati pozitivno i odrediti praksu dogaaja? Stvaranje Dvije nas bitne prepreke spreavaju da odmah odgovorimo na ta pitanja. Prvu predstavlja bahata mo buroaske metafizike, a osobito iroko rasprostranjena iluzija da su kapitalistiko trite i kapitalistiki reim

320

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

proizvodnje vjeni i nenadmaivi. Bizarna prirodnost kapitalizma je ista i jednostavna mistifikacija i moramo se nje smjesta osloboditi. Drugu prepreku predstavljaju brojna teoretska stajalita koja ne vide nikakvu alternativu sadanjem obliku vladanja osim slijepog anarhinog drugog i koja tako sudjeluju u misticizmu granice. S toga ideolokoga stajalita, patnja postojanja ne uspijeva se oblikovati, postati svjesnom i uspostaviti toku pobune. To teoretsko stajalite vodi samo u ciniki stav i kvijetistike postupke. Iluzija o prirodnosti kapitalizma i radikalnosti granice u stvari stoje u dopunskom odnosu. Njihovo sauesnitvo izraava se u iscrpljujuoj nemoi. injenica je da nijedno od tih stajalita, ni apologetsko ni mistiko, ne uspijeva shvatiti prvenstveni vid biopolitikoga poretka: njegovu proizvodnost. Ona ne mogu protumaiti virtualne moi mnotva koje stalno tei prema moguem i stvarnom. Drugim rijeima, oni su izgubili osjeaj za temeljnu proizvodnost bia. Moemo odgovoriti na pitanje kako izai iz krize jedino ako se spustimo u biopolitiku virtualnost, obogaenu singularnim i stvaralakim procesima proizvodnje subjektivnosti. Meutim, kako su rascjep i promjena mogui u apsolutnom obzoru u koji smo uronjeni, u svijetu koji porie vrijednosti u vakuumu znaenja i nedostatku bilo kakve mjere? Ne trebamo se ovdje vraati na opis elje i njezinoga ontolokoga vika, niti ponovo insistirati na dimenziji s one strane. Dovoljno je ukazati na stvaralako odreenje elje pa tako na njezinu proizvodnost. U stvari, potpuno mijeanje politikog, drutvenog i ekonomskog u konstituciji sadanjice otkriva biopolitiki prostor koji objanjava - mnogo bolje nego nostalgina utopija politikoga prostora u Hannah Arendt - sposobnost elje da se suoi s krizom.19 Na taj je nain potpuno redefiniran cijeli pojmovni obzor. Biopolitiko, sa stajalita elje samo je konkretna proizvodnja, ljudska kolektivnost na djelu. elja se tu pojavljuje kao proizvodni prostor, kao aktualnost ljudske suradnje u izgradnji povijesti. Proizvodnja je sasvim i jednostavno ljudska reprodukcija, mo stvaranja. eljea proizvodnja je stvaranje, ili bolje viak, rada i akumulacije moi utjelovljenoj u kolektivnom kretanju singularnih bitnosti, koje je istovremeno njezin uzrok i njezino zaokruenje. Kada vrsto smjestimo nau analizu u biopolitiki svijet gdje se drutvena, ekonomska i politika proizvodnja i reprodukcija podudaraju, ontoloko stajalite i antropoloko stajalite sve se vie preklapaju. Imperij prisvaja sebi pravo da bude gospodar svijeta jer ga moe unititi. Kakva uasna iluzija! U stvarnosti mi smo gospodari svijeta jer ga naa elja i rad

STVARANJE I KORUPCIJA

321

stalno ponovo stvaraju. Biopolitiki svijet je neiscrpivo tkanje stvaralakih radnji, od kojih je kolektivno [kao susretite singularnosti] motor. Nikakva metafizika, osim u bunilu, ne moe odrediti ovjeanstvo kao izolirano i bespomono. Nikakva ontologija, osim transcendentne, ne moe svesti ovjeanstvo na individualnost. Nikakva antropologija, osim patoloke, ne moe odrediti ovjeanstvo kao negativnu mo. Stvaranje, ta prva injenica metafizike, ontologije i antropologije, kolektivni je mehanizam ili aparat elje. Biopolitiko postajanje velia tu prvu dimenziju u apsolutnom smislu. Ta nova stvarnost prisiljava politiku teoriju da se radikalno redefinira. U biopolitikom drutvu, na primjer, strah se ne moe koristiti, kao to je Thomas Hobbes govorio, kao iskljuivi motor ugovorne konstitucije politike, poriui tako ljubav mnotva. Ili pak, u biopolitikom drutvu odluka suverena nikada ne moe poricati elju mnotva. Kada bi se te temeljne moderne strategije suverenosti danas upotrijebile sa suprotnostima koje one odreuju, svijet bi doao do svoga kraja jer stvaranje ne bi bilo vie mogue. Da bi dolo do stvaranja, politiko mora popustiti ljubavi i elji a to znai temeljnim snagama biopolitike proizvodnje. Politiko nije ono to nas danas ui ciniki makijavelizam politiara; ono je prije, kao to nam demoktratski Machiavelli kae, mo stvaranja, elja i ljubav. Politika teorija mora se preusmjeriti u tom pravcu i usvojiti jezik stvaranja. Stvaranje je primum biopolitikoga svijeta Imperija. Biomo - obzor hibridiziranja prirodnoga i umjetnoga, potreba i strojeva, elje i kolektivne organizacije ekonomskoga i drutvenoga - mora stalno sama sebe iznova stvarati kako bi postojala. Stvaranje je tu, prije svega ostaloga, kao osnova i motor proizvodnje i reprodukcije. Stvaralako povezivanje daje znaenje komunikaciji, a svaki model komunikacije [svakidanji, filozofski ili politiki] koji ne odgovara tom prvenstvu je laan. Drutveni i politiki odnosi Imperija biljee tu fazu razvoja proizvodnje i tumae stvaralaku i proizvodnu biomo. Tako smo dosegnuli granicu virtualnosti stvarnoga potinjavanja proizvodnoga drutva kapitalu - ali upravo na toj se granici otkrivaju mogunost stvaranja i kolektivna snaga elje u svoj svojoj moi. Korupcija Korupcija stoji nasuprot stvaranju. Daleko od toga da je nuna nadopuna stvaranju, kao to su govorile razne platonske filozofske struje, korupcija je jednostavno njegova negacija.20 Korupcija razbija lanac elje i prekida njezino irenje po biopolitikom obzoru proizvodnje. Ona gradi crne rupe i

322

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

ontoloke vakuume u ivotu mnotva koje ne moe prekriti ni najperverznija politika znanost. Korupcija, nasuprot elji, nije ontoloki motor ve jednostavno nedostatak ontolokoga temelja biopolitikih postupaka bia. U Imperiju korupcija je posvuda. Ona je kamen temeljac i klju prevlasti. Ona lei u razliitim oblicima u vrhovnoj vlasti Imperija i njegovih vazalskih uprava, najprofinjenijim i najpokvarenijim upravnim redarstvenim snagama, lobijima vladajuih klasa, mafijama drutvenih skupina u usponu, crkvama i sljedbama, financijskim konglomeratima i svakidanjim ekonomskim transakcijama. Putem korupcije imperijalna mo prostire dimnu zavjesu po svijetu, i zapovijeda mnotvom u tom trulom oblaku, u odsutnosti svjetla i istine. Nema tajne u tome kako prepoznajemo korupciju i kako prepoznajemo snanu prazninu bezrazline magle koju imperijalna mo iri po svijetu. U stvari, sposobnost da prepoznamo maglu je sposobnost koja je najbolje raspodijeljena po svijetu, da upotrijebimo Descartesovu izreku [La facult la mieux paratage du monde]. Korupciju odmah zapazimo jer se odmah pojavljuje kao oblik nasilja, kao uvreda. I doista je uvreda: korupcija je u stvari znak da se ne mogu povezati mo i vrijednost, a njezino prokazivanje je tako izravna intuicija o odsutnosti bia. Korupcija je ono to odvaja tijelo i um od onoga to oni mogu uraditi. S obzirom da se znanje i postojanje u biopolitikom svijetu uvijek slau u proizvodnji vrijednosti, taj nedostatak bia pojavljuje se kao rana, smrtna elja sociusa, odvajanje bia od svijeta. Oblici u kojima se korupcija pojavljuje toliko su brojni da bi pokuaj njihovoga nabrajanja sliio ulijevanju mora u alicu aja. Pokuajmo svejedno dati nekoliko primjera, iako oni nikako ne mogu predstavljati cjelinu. Na prvom mjestu, postoji korupcija kao izbor pojedinca koji se suprotstavlja zajednici i solidarnosti onako kako ih odreuje biopolitika proizvodnja i kri njihova pravila. To malo svakodnevno nasilje moi korupcija je u mafijakom stilu. Na drugom mjestu, postoji korupcija proizvodnoga poretka, ili stvarno eksploatacije. To ukljuuje injenicu da su vrijednosti koje proizlaze iz kolektivne suradnje rada izvlatene, a ono to je bilo u biopolitikom ab origine javnom podruju privatizirano. Kapitalizam je potpuno uvuen u tu korupciju privatizacije. Kao to kae sveti Augustin, velike vladavine samo su proirene projekcije malih lopova. Meutim, Augustin iz Hippoa, tako realistian u toj pesimistikoj koncepciji moi, zaprepastio bi se pred dananjim malim lopovima monetarne i financijske moi. Doista, kada kapitalizam izgubi svoj odnos prema vrijednosti [kako kao mjeri pojedinane eksploatacije tako i kao normi kolektivnoga napretka]

STVARANJE I KORUPCIJA

323

odmah se pojavljuje kao korupcija. Sve vie apstraktan slijed njegovoga funkcioniranja [od akumulacije vika vrijednosti do monetarne i financijske spekulacije] pokazuje se kao snaan mar prema opoj korupciji. Ako je kapitalizam po definiciji sustav korupcije, kojega ipak dri na okupu, kao u Mandevillevoj basni, njegova suradnika pamet a izbavljuje ga njegovo progresivno funkcioniranje, prema svim njegovim ideologijama na desnici i ljevici, tada, kada se mrea rastvara a progresivni telos slama, nita bitno ne ostaje od kapitalizma osim korupcije. Na treem mjestu, korupcija se pojavljuje u funkcioniranju ideologije, ili pak u izopaivanju smisla jezine komunikacije. Tu korupcija dodiruje biopolitiko podruje, napadajui njegove proizvodne vorove i remetei njegove stvaralake procese. Taj se napad prikazuje, na etvrtom mjestu, kada u praksi imperijalne vlasti prijetnja terorom postaje oruje za rjeavanje ogranienih ili regionalnih sukoba i aparat za imperijalni razvoj. Imperijalno zapovijedanje u tom je sluaju prerueno i moe se alternativno pojaviti kao korupcija ili razaranje, gotovo otkrivajui duboki poziv ovoga prvoga ovome drugome ili obratno. Oboje pleu zajedno nad ponorom, iznad imperijalne odsutnosti bia. Takvi primjeri korupcije mogli bi se nabrajati ad infinitum, ali u osnovi tih oblika korupcije je zahvat ontolokoga ponitavanja koji se odreuje i vri kao razaranje pojedinane biti mnotva. Mnotvo mora biti ujedinjeno ili segmentirano u razne jedinice: tako se mnotvo moe korumpirati. Zbog toga se klasini i moderni koncepti korupcije ne mogu izravno prenijeti u moderni koncept. Dok se je u klasinim i modernim vremenima korupcija odreivala u odnosu na sheme i/ili odnose vrijednosti i prikazivala kao njihov falsifikat tako da je ponekad igrala ulogu u promjeni oblika vlasti i obnovi vrijednosti, danas, naprotiv, korupcija ne moe igrati ulogu u bilo kojoj preobrazbi oblika vlasti jer je sama korupcija sr i ukupnost Imperija. Korupcija je isto vrenje zapovijedanja, bez ikakve proporcionalne ili primjerene upute na svijet ivota. Ona je zapovijedanje usmjereno prema unitenju singularnog mnotva, putem njegovoga prisilnoga stapanja i/ili okrutnoga segmentiranja. Zbog toga Imperij nuno slabi u samom trenutku svoga uspona. To negativno lice zapovijedanja nad proizvodnjom biomoi jo je vie paradoksalno kada ga promatramo sa stajalita tjelesnosti. Biopolitiko stvaranje izravno preobraava tijela mnotva. To su, kao to smo vidjeli, tijela obogaena intelektualnom i suradnikom moi i tijela koja su ve hibridna. Stvaranje u postmodernosti nudi nam tijela s onu stranu mjere. U tom se kontekstu korupcija pojavljuje jednostavno kao bolest, tegoba i

324

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

osakaenje. Tako je mo uvijek djelovala protiv obogaenih tijela. Korupcija se takoer pojavljuje kao psihoza, opij, tjeskoba i dosada, ali to se je uvijek dogaalo tijekom modernosti i disciplinarnih drutava. Specifinost korupcije danas je rascjep zajednice pojedinanih tijela i prepreka njezinome djelovanju - rascjep proizvodne biopolitike zajednice i prepreka njezinom ivotu. Tu se tako suoavamo s paradoksom. Imperij priznaje i iskoritava injenicu da u suradnji tijela proizvode vie a u zajednici tijela uivaju vie, ali on mora remetiti i nadzirati tu suradniku autonomiju kako ga ona ne bi unitila. Korupcija djeluje kako bi sprijeila taj hod tijela s onu stranu mjere kroz zajednicu, tu singularnu univerzalnost nove moi tijela koja prijeti samom postojanju Imperija. Paradoks je nerazrjeiv: to svijet postaje bogatijim, Imperij, koji se temelji na tom bogatstvu, mora sve vie poricati uvjete proizvodnje bogatstva. Naa je zadaa istraiti kako na kraju moemo prisiliti korupciju da ustupi svoj nadzor stvaranju.

4.3 MNOTVO PROTIV IMPERIJA

Velike mase trebaju osjetilnu religiju [eine sinnliche Religion]. Ne samo velike mase ve je filozof treba. Monoteizam uma i srca, politeizam mate i umjetnosti, to mi trebamo ... Moramo imati novu mitologiju, ali ta mitologija mora biti u slubi ideja. To mora biti mitologija uma. das lteste systemprogramm des deutschen idealismus, hegel, hlderlin ili schelling Nama ne nedostaje komunikacija, naprotiv imamo je i previe. Nama nedostaje stvaranje. Nedostaje nam otpor sadanjici. gilles deleuze & flix guattari

Imperijalna mo ne moe vie rjeavati sukob drutvenih snaga putem posrednikoga shematizma koji iskrivljuje smisao sukoba. Drutveni sukobi koji sainjavaju politiko izravno se suoavaju jedan s drugim, bez posredovanja bilo kakve vrste. To je bitna novost imperijalnoga stanja. Imperij stvara vei potencijal za revoluciju nego to su to inili moderni reimi moi jer nam on prua, zajedno sa strojem za zapovijedanje, jednu alternativu: skup svih eksploatiranih i potinjenih, mnotvo koje se izravno suprotstavlja Imperiju, bez posredovanja izmeu njih. Stoga je na ovom mjestu, kao to kae Augustin, naa zadaa raspraviti, kako najbolje znamo, uspon, razvoj i sudbinski kraj dvaju gradova ... koje vidimo isprepletene ... i izmijeane.01 Nakon to smo se nairoko bavili Imperijem, trebamo se izravno usredotoiti na mnotvo i njegovu potencijalnu politiku mo.

326

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

Dva grada Trebamo konkretno istraiti kako mnotvo moe postati politiki subjekt u kontekstu Imperija. Svakako moemo prepoznati postojanje mnotva sa stajalita konstitucije Imperija, ali s te bi perspektive moglo izgledati da imperijalno zapovijedanje stvara i podrava mnotvo. U novom postmodernom Imperiju nema cara Karakale koji podaruje dravljanstvo svim svojim podanicima i tako oblikuje mnotvo kao politiki subjekt. Najjasnije moemo iitavati oblikovanje eksploatiranih i potinjenih proizvoaa u povijesti revolucija u dvadesetom stoljeu. Uvjeti dravljanstva mnotva nastali su, irili se i uvrstili izmeu komunistikih revolucija iz 1917. i 1949, velikih antifaistikih borbi 1930-ih i 1940-ih, i brojnih bori za osloboenje u 1960-im godinama do onih iz 1989. Daleko od toga da su bile poraene, revolucije dvadesetoga stoljea vukle su naprijed i preobrazile uvjete klasnog sukoba, uspostavljajui preduvjete nove politike subjektivnosti, pobunjenikog mnotva protiv imperijalne moi. Ritam to su ga nametnuli revolucionarni pokreti takt je nove aetas, novo sazrijevanje i metamorfoza vremena. Konstitucija Imperija nije uzrok ve posljedica uspona tih novih moi. S toga nas ne bi trebala iznenaditi injenica da Imperij, usprkos svojim naporima, ne moe izgraditi sustav prava primjeren novoj stvarnosti globalizacije drutvenih i ekonomskih odnosa. Uzrok te nemogunosti [koja nam je posluila kao polazite nae rasprave u dijelu 1.1] nije veliko proirenje polja regulacije; niti je to jednostavno ishod tekoga prijelaza od staroga sustava meunarodnoga javnoga prava na novi imperijalni sustav. Umjesto toga tu nemogunost moemo objasniti revolucionarnom prirodom mnotva, kojega su borbe proizvele Imperij kao svoju obrnutu sliku i koje danas predstavlja na toj novoj pozornici neobuzdanu snagu i viak vrijednosti u pogledu svakoga oblika prava i zakona. Da bismo potvrdili tu hipotezu dovoljno je pogledati suvremeni razvoj mnotva i zaustaviti se na ivotnoj snazi njegovih dananjih izraza. Kada mnotvo radi ono proizvodi autonomno i reproducira cijeli ivot. Proizvoditi i reproducirati autonomno znai izgraivati novu ontoloku stvarnost, U stvari, mnotvo svojim radom proizvodi samo sebe kao singularnost. To je singularnost koja uspostavlja novo mjesto u ne-mjestu Imperija, singularnost koja je stvarnost to je proizvodi suradnja, predstavlja jezina zajednica i razvijaju kretanja hibridizacije. Mnotvo potvruje svoju singularnost preokreui ideoloku iluziju da su svi ljudi na globalnoj povrini svijeta razmjenljivi. Postavljajui ideologiju trita na njezine noge, mnotvo putem

MNOTVO PROTIV IMPERIJA

327

svoga rada promie singulariziranje skupina i skupova ovjeanstva, na svakom moguem voru globalnoga meusobnoga djelovanja. Klasne borbe i revolucionarni procesi prolosti potkopali su politike moi nacija i naroda. Revolucionarna preambula koja se ispisivala tijekom devetnaestoga i dvadesetoga stoljea pripremila je nove subjektivne razmjetaje rada koji se poinju danas ostvarivati. Suradnja i komunikacija kroz sfere biopolitike proizvodnje odreuju novu proizvodnu singularnost. Mnotvo se ne oblikuje jednostavnim nemarnim spajanjem i mijeanjem nacija i naroda; ono je singularna mo novoga grada. Netko bi mogao primijetiti na ovom mjestu, i to s pravom, da sve to nije jo uvijek dovoljno da bi se mnotvo uspostavilo kao pravi politiki subjekt, a jo manje kao subjekt s mogunou da nadzire vlastitu sudbinu. Meutim, ta primjedba ne predstavlja nepremostivu prepreku, jer revolucionarna prolost i suvremene suradnike proizvodne sposobnosti pomou kojih se antropoloka obiljeja mnotva stalno iznova ispisuju i preoblikuju, ne mogu a da ne otkriju telos, materijalnu potvrdu osloboenja. U klasinom svijetu Plotin se suoio sa slinim stanjem: Pobjegnimo onda u voljenu Domovinu: to je najbolji savjet ... Domovina je tamo odakle smo doli, a Tamo je i Otac. Koji je onda na smjer, koji je nain naega bijega? To nije putovanje za noge, noge nas vode samo iz zemlje u zemlju; niti trebate razmiljati o kolima ili brodu da vas odvede; morate sav taj poredak stvari ostaviti postrance i odbiti da ga vidite: morate zatvoriti oi i dozvati umjesto toga jednu drugu viziju koja e se probuditi unutar vas, viziju, koja se raa prije svega, koju malo tko koristi.02 Tako je klasini misticizam izraavao novi telos. Meutim, danas se mnotvo nalazi na imperijalnim povrinama gdje nema Boga Oca i nikakve transcendentnosti. Umjesto nje tu je na imanentni rad. Teleologija mnotva je teurgijska; ona se sastoji u mogunosti usmjeravanja tehnologija i proizvodnje prema njegovom uivanju i njegovom poveanju moi. Mnotvo nema razloga gledati izvan vlastite povijesti i vlastite sadanje proizvodne moi za potrebna sredstva koja e ga voditi prema vlastitoj konstituciji kao politikoga subjekta. Tako se poinje oblikovati materijalna mitologija razuma, a ona se izgrauje u jezicima, tehnologijama i svim sredstvima koja ine podruje ivota. Materijalna osjetilna religija je ono to odvaja mnotvo od svakoga ostatka suverene moi i od svake produene ruke Imperija. Mitologija

328

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

razuma je simboliko i matovito oblikovanje koje omoguuje ontologiji mnotva da se izrazi kao djelatnost i svijest. Mitologija jezika mnotva tumai telos zemaljskoga grada, to ga mo vlastite sudbine odvaja od bilo kakvoga pripadanja ili potinjavanja Bojem gradu, koji je izgubio svu ast i legitimnost. Tako se metafizikim i transcendentnim posredovanjima, nasilju i korupciji suprotstavlja apsolutnu konstituciju rada i suradnje, zemaljski grad mnotva. Beskonane staze [Pravo na globalno dravljanstvo] Konstitucija mnotva najprije se pojavljuje kao prostorno kretanje koje konstituira mnotvo na neogranienom mjestu. Kapitalizam je od samog svog postanka predstavljao pokretljivost roba, pa stoga i onu te posebne robe to je ini ljudski rad, kao temeljni uvjet akumulacije. Meutim, vrste kretanja pojedinaca, skupina i stanovnitva to ih danas nalazimo u Imperiju ne mogu se potpuno potiniti zakonima kapitalistike akumulacije - u svakom trenutku oni se prelijevaju preko granica mjere i uzdrmavaju je. Kretanja mnotva oznauju nove prostore, a njihova putovanja uspostavljaju nova mjesta stanovanja. Autonomno kretanje definira mjesto prikladno mnotvu. Sve e manje putovnice ili zakonski elementi moi ureivati naa kretanja preko granica. Kako proizvodni tijekovi tijela odreuju nove rijeke i luke, mnotvo uspostavlja novi zemljopis. Gradovi svijeta postat e istovremeno veliki nanosi suradnikoga ovjeanstva i pokretai kretanja, privremena mjesta stanovanja i mree masovne raspodjele ivoga ovjeanstva. Putem kolanja mnotvo ponovo prisvaja prostor i konstituira se kao djelatni subjekt. Kada poblie pogledamo kako se odvija taj konstitutivni proces subjektivnosti, moemo vidjeti da neobine topologije, podzemni i neobuzdani rizomi opisuju nove prostore - zemljopisne mitologije koje oznaavaju nove staze sudbine. Ta kretanja esto izazivaju strahovitu patnju, ali u njima postoji i elja za osloboenjem koja se utauje samo ponovnim prisvajanjem novih prostora, oko kojih se grade nove slobode. Ta mnotva, gdje god stignu te uzdu svojih staza, odreuju nove oblike ivota i suradnje. Ona posvuda stvaraju ono bogatstvo koje nametniki postmoderni kapitalizam inae ne bi znao kako isisati iz krvi proletarijata, jer se danas proizvodnja sve vie odvija u kretanju i suradnji, u egzodusu i zajednici. Je li mogue zamisliti poljoprivredne i uslune industrije SAD-a bez meksike doseljenike radne snage, ili arapsku naftu bez Palestinaca i Pakistanaca? tovie, gdje bi bili veliki inovativni sektori nematerijalne proizvodnje, od

MNOTVO PROTIV IMPERIJA

329

dizajna do mode, i od elektronike do znanosti u Evropi, Sjedinjenim Dravama i Aziji, bez ilegalnoga rada velikih masa, mobiliziranih u smjeru blistavih obzora kapitalistikoga bogatstva i slobode? Masovne selidbe postale su nune za proizvodnju. Svaka staza je utabana, ucrtana i proputovana. Izgleda da to se vie po svakoj od njih putuje to se vie patnje na svakoj od njih nataloi, i svaka od njih postaje produktivnija. Te staze izvlae zemaljski grad iz oblaka i zbrke kojima ih Imperij obavija. Na taj nain mnotvo dobiva snagu da potvrdi svoju autonomnost, putujui i izraavajui se putem aparata rairenog, poprenog teritorijalnog ponovnog prisvajanja. Meutim, prepoznavanje mogue autonomije mnotva samo ukazuje na pravo pitanje. Trebamo shvatiti kako se mnotvo organizira ili redefinira kao pozitivna, politika mo. Do ovoga mjesta mogli smo opisati potencijalno postojanje te politike moi samo u formalnom smislu. Bilo bi pogreno tu se zaustaviti a da ne nastavimo istraivati zrele oblike svijesti i politike organizacije mnotva ne prepoznavajui koliko je ono ve mono u tim teritorijalnim kretanjima radne snage Imperija. Kako moemo prepoznati [i otkriti] konstitutivnu politiku tendenciju unutar i s onu stranu spontanosti kretanja mnotva? Moemo pristupiti tom pitanju s druge strane razmatrajui politike Imperija koje potiskuju ta kretanja. Imperij ne zna stvarno kako nadzirati te staze i moe jedino pokuati kriminalizirati one koji po njima putuju ak i onda kada su ta kretanja potrebna za samu kapitalistiku proizvodnju. Novi carevi droge tvrdoglavo nazivaju te selidbene linije biblijskih razmjera koje idu od June u Sjevernu Ameriku kokainskim putom; dok evropske voe smatraju oblike egzodusa iz Sjeverne Afrike i podsaharske Afrike teroristikim stazama; ili opet Arabia felix porobljava stanovnitvo koje je prisiljeno bjeati preko Indijskog oceana; a taj se popis iri. Pa ipak se tijekovi stanovnitva nastavljaju. Imperij mora ograniiti i izolirati prostorna kretanja mnotva da ona ne bi dobila politiku legitimnost. S toga stajalita krajnje je vano to to Imperij koristi svoje moi da usklauje razne snage nacionalizma i fundamentalizma i s njima upravlja. [vidi dijelove 2.2 i 2.4]. Isto tako nije manje vano to to Imperij rasporeuje svoje vojne i redarstvene moi da dovede u red neposlune i buntovne.03 Meutim, ti imperijalni postupci sami po sebi jo uvijek ne dodiruju politiku tenziju koja struji spontanim kretanjima mnotva. Sve te represivne radnje ostaju bitno vanjske u odnosu na mnotvo i njegova kretanja. Imperij moe samo izolirati, dijeliti i vriti segregaciju. Imperijalni kapital doista napada kretanja

330

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

mnotva neumornom odlunou: on patrolira morima i granicama; izolira i vri segregaciju unutar svake zemlje; a u svijetu rada on pojaava jazove i razgranienja rase, spola, jezika, kulture i tako dalje. Meutim, ak i tada on mora paziti da previe ne ogranii proizvodnost mnotva jer i Imperij ovisi o toj moi. On mora dozvoliti sve ira kretanja mnotva po svjetskoj pozornici, pa su njegovi pokuaji da potiskuje mnotvo u stvari paradoksalni, izokrenuti izrazi njegove snage. To nas vraa naim temeljnim pitanjima: Kako radnje mnotva mogu postati politike? Kako se mnotvo moe organizirati i usredotoiti svoje energije protiv potiskivanja i neprestanih teritorijalnih segmentacija Imperija? Jedini odgovor koji moemo dati na ta pitanja je da djelovanje mnotva postaje politiko kada se ono poinje izravno i s primjerenom svijeu suprotstavljati bitnim represivnim zahvatima Imperija. To je stvar prepoznavanja i osujeivanja imperijalnih inicijativa i nedozvoljavanja da stalno ponovo uspostavljaju red; to je stvar prelaenja i razbijanja granica i segmentiranosti koje su nametnute novoj kolektivnoj radnoj moi, to je stvar prikupljanja tih iskustava otpora i usklaenog rukovanja s njima protiv nervnih sredita imperijalnoga zapovijedanja. Meutim, ta zadaa mnotva, iako je jasna na pojmovnoj razini, ostaje prilino apstraktna. Koji e specifini i konkretni postupci oiviti taj politiki projekt? Ne moemo to rei u ovom trenutku. Ali moemo vidjeti prvi element politikoga programa za globalno mnotvo, prvi politiki zahtjev: globalno dravljanstvo. Tijekom demonstracija 1996. godine za one sans papiers, strance koji borave u Francuskoj bez dokumenata, transparenti su zahtijevali Papiers pour tous! Boravini papiri za svakoga znai na prvom mjestu da svi trebaju imati puna prava dravljanstva u zemlji u kojoj ive i rade. To nije utopijski ili nerealni politiki zahtjev. Radi se o zahtjevu da se jednostavno pravni status stanovnitva reformira u koraku sa stvarnim ekonomskim preobrazbama zadnjih godina. Sam kapital zahtijevao je sve veu pokretljivost radne snage i stalne selidbe preko nacionalnih granica. Kapitalistika proizvodnja u vodeim regijama [u Evropi, Sjedinjenim Dravama i Japanu, ali i u Singapuru, Saudijskoj Arabiji i drugdje] bitno ovisi o priljevu radnika iz potinjenih regija svijeta. Iz toga slijedi politiki zahtjev da se postojea injenica kapitalistike proizvodnje pravno prizna i da svi radnici dobiju puna prava dravljanstva. U stvari taj politiki zahtjev insistira u postmodernosti na temeljnom modernom ustavnom naelu koje povezuje pravo i rad i tako radnika koji stvara kapital nagrauje dravljanstvom.

MNOTVO PROTIV IMPERIJA

331

Taj se zahtjev moe oblikovati openitije i radikalnije u odnosu na postmoderne uvjete Imperija. Ako u prvom trenutku mnotvo zahtijeva da svaka drava pravno prizna selidbe koje su nune za kapital, u drugom trenutku ono mora zahtijevati nadzor nad samim kretanjima. Mnotvo mora biti sposobno odluiti kada, kuda i je li se uope kree. Ono mora imati i pravo da ostane na mjestu a ne da ga stalno prisiljavaju na kretanje. Ope pravo da nadzire vlastito kretanje krajnji je zahtjev mnotva za globalnim dravljanstvom. Taj zahtjev radikalan je ukoliko dovodi u pitanje temeljni aparat imperijalnoga nadzora nad proizvodnjom i ivotom mnotva. Globalno dravljanstvo je mo mnotva da ponovo prisvoji nadzor nad prostorom i tako nacrta novu kartografiju. Vrijeme i tijelo [Pravo na drutvenu nadnicu] Mnogi se elementi pojavljuju na beskrajnim stazama pokretljivoga mnotva pored prostornih dimenzija koje smo dosad razmatrali. Mnotvo osobito hvata vrijeme i gradi nove vremenitosti, koje moemo prepoznati ako se usredotoimo na preobrazbe rada. Razumijevanje te izgradnje novih vremenitosti pomoi e nam da vidimo kako mnotvo ima potencijala da svoje djelovanje uini koherentnim kao stvarnu politiku tendenciju. Ne moemo shvaati nove vremenitosti biopolitike proizvodnje u okvirima tradicionalnih koncepcija vremena. Aristotel u fizici definira vrijeme mjerom kretanja izmeu prije i poslije. Aristotelova definicija ima ogromnu zaslugu to je odvojila definiciju vremena od pojedinanoga iskustva i spiritualizma. Vrijeme je kolektivno iskustvo koje se utjelovljuje i ivi u kretanjima mnotva. Meutim, Aristotel dalje svodi to kolektivno vrijeme to ga odreuje iskustvo mnotva na transcendentni standard mjere. Cijela zapadna metafizika, od Aristotela do Kanta i Heideggera, locira vrijeme u tom transcendentnom mjestu stanovanja. U modernosti, stvarnost se zamilja samo kao mjera, a mjera se opet zamilja samo kao [stvarno ili formalno] a priori koje skuplja bie unutar transcendentnog poretka. Jedino je postmodernost stvarno raskinula s tom tradicijom - ne s prvim elementom Aristotelove definicije vremena kao kolektivne konstitucije ve s drugim transcendentnim razmjetajem. U postmodernosti, vrijeme vie ne odreujemo nikakvom transcendentnom mjerom, nikakvim a priori: vrijeme izravno pripada postojanju. Tu se razbija aristotelovska tradicija mjere. U stvari, s naega stajalita, injenica da je danas nemogue mjeriti rad, bilo konvencijom ili procjenom, najodlunije razara transcendentalizam vremenitosti. Vrijeme se vraa potpuno pod kolektivno postojanje i tako prebiva unutar suradnje mnotva.

332

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

Vrijeme je ponovo prisvojeno na ravni imanentnosti putem suradnje, kolektivnoga postojanja i komunikacijskih mrea koje se oblikuju i preoblikuju unutar mnotva. Ono nije dato a priori, ve nosi peat kolektivnoga djelovanja. Nova fenomenologija rada mnotva otkriva rad kao temeljno stvaralako djelovanje koje putem suradnje ide s onu stranu bilo koje nametnute prepreke i stalno ponovo stvara svijet. Djelatnost mnotva konstituira vrijeme s onu stranu mjere. Tako moemo odrediti vrijeme kao nemjerljivost kretanja izmeu jednoga prije i jednoga poslije, kao imanentni proces konstituiranja.04 Procesi ontolokoga konstituiranja odvijaju se kroz kolektivna kretanja suradnje po novim tkivima to ih je ispreplela proizvodnja subjektivnosti. Na tom mjestu ontoloke konstitucije proletarijat se pojavljuje kao konstitutivna mo. To je novi proletarijat a ne nova industrijska radnika klasa. Ta je razlika bitna. Kao to smo ranije objasnili, proletarijat je opi pojam koji odreuje sve one kojih rad kapital eksploatira, cijelo suradniko mnotvo [dio 1.3]. Industrijska radnika klasa predstavljala je samo djelomini trenutak u povijesti proletarijata i revolucija, u razdoblju kada je kapital mogao svesti vrijednost na mjeru. U tom je razdoblju izgledalo kao da je samo rad nadniarskih radnika proizvodan, pa su prema tome svi drugi dijelovi rada izgledali samo kao reproduktivni ili ak neproizvodni. Meutim, u biopolitikom kontekstu Imperija, proizvodnja kapitala sve se vie podudara s proizvodnjom i reprodukcijom drutvenog ivota; tako postaje sve tee zadrati razliku izmeu proizvodnoga, reproduktivnoga i neproizvodnoga rada. Rad - materijalan ili nematerijalan, intelektualan ili tjelesni - proizvodi i reproducira drutveni ivot, a u tom ga procesu kapital eksploatira. Taj iroki krajobraz biopolitike proizvodnje omoguuje nam naposljetku da shvatimo punu openitost pojma proletarijata. Postupna bezrazlinostizmeu proizvodnje i reprodukcije u biopolitikom kontekstu takoer jo jednom naglaava nemjerljivost vremena i vrijednosti. Kako rad kree van tvornikih zidova, sve je tee odravati fikciju bilo kakvog mjerenja radnoga dana i tako odvojiti vrijeme proizvodnje od vremena reprodukcije, ili radno vrijeme od vremena dokolice. Nema vremenskih satova koji otkucavaju na terenu biopolitike proizvodnje. Proletarijat proizvodi u svoj svojoj openitosti posvuda cijeli dan. Ta openitost biopolitike proizvodnje razjanjava drugi programski politiki zahtjev mnotva: drutvenu nadnicu i zajameni dohodak za sve. Drutvena nadnica suprotstavlja se najprije obiteljskoj nadnici, temeljnom oruju spolne podjele rada kojom drutvo smatra da je plaanjem nadnice za

MNOTVO PROTIV IMPERIJA

333

proizvodni rad mukoga radnika takoer platilo neplaeni reproduktivni rad radnikove ene i ostalih o njemu ovisnih kod kue. Obiteljska nadnica postavlja nadzor obitelji vrsto u ruke mukoga nadniara i produava lanu predodbu o tome koji je rad proizvodan a koji nije. Kao to blijedi razlika izmeu proizvodnoga i reproduktivnoga rada, tako blijedi i legitimnost obiteljske nadnice. Drutvena nadnica iri se daleko izvan obitelji na cijelo mnotvo, ak i na one koji su nezaposleni, jer cijelo mnotvo proizvodi, a njegova proizvodnja je nuna sa stajalita ukupnoga drutvenoga kapitala. U prijelazu prema postmodernosti i biopolitikoj proizvodnji, radna snaga postala je sve vie kolektivna i drutvena. ak vie nije mogue podrati staru parolu jednaka plaa za jednaki rad kada rad ne moemo individualizirati ni mjeriti. Zahtjev za drutvenom nadnicom proiruje na cijelo stanovnitvo zahtjev da se svo djelovanje potrebno za proizvodnju kapitala prizna jednakom nagradom tako da drutvena nadnica bude stvarno zajameni dohodak. Kada se jednom dravljanstvo proiri na sve, mogli bismo taj zajameni dohodak nazvati dohotkom dravljanstva, koji pripada svakome kao lanu drutva. Telos [Pravo na ponovno prisvajanje] S obzirom da se u imperijalnom podruju biomoi proizvodnja i rad sve vie poklapaju, klasna borba ima potencijal da izbije preko svih podruja ivota. Sada se moramo suoiti s problemom kako se mogu pojaviti konkretni sluajevi klasne borbe, a jo vie kako oni mogu oblikovati koherentan program borbe, konstitutivnu mo primjerenu unitenju neprijatelja i izgradnji novoga drutva. Pitanje je u stvari kako se tijelo mnotva moe prerazmjestiti kao telos. Prvi vid telosa mnotva vezan je uz znaenja jezika i komunikacije. Ako komunikacija sve vie postaje tkivo proizvodnje, i ako jezina suradnja sve vie postaje struktura proizvodne materijalnosti, onda nadzor nad jezinim smislom i znaenjem i mreama komunikacija postaje sve vie bitno pitanje za politiku borbu. Izgleda da je Jrgen Habermas shvatio tu injenicu, ali on dodjeljuje osloboene funkcije jezika i komunikacije samo pojedinim i izoliranim dijelovima drutva.05 Prijelaz u postmodernost i Imperij zabranjuje svako takvo pregraivanje podruja ivota i neposredno predstavlja komunikaciju, proizvodnju i ivot kao sloenu cjelinu, otvoreno mjesto sukoba. Teoretiari i praktiari znanosti dugo su se ukljuivali u ta mjesta prepirke, ali danas se sva radna snaga [bilo materijalna ili nematerijalna, intelektualna ili fizika] ukljuila u borbe oko smisla jezika i protiv kapitalis-

334

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

tike kolonizacije komunikacijske drutvenosti. Jezini i komunikacijski reimi proizvodnje nametnuli su nam sve elemente korupcije i eksploatacije: unititi ih u rijeima isto je tako hitno kao unititi ih u djelima. To nije stvarno pitanje kritike ideologije ako pod ideologijom jo uvijek podrazumijevamo podruje ideja i jezika koje je suprakulturalno, vanjsko proizvodnji. Ili pak, u ideologiji imperijalnoga reima, kritika postaje izravno kritika kako politike ekonomije tako i doivljenoga iskustva. Kako moemo smisao i znaenje drukije usmjeriti ili organizirati u alternativni, koherentni komunikacijski aparat? Kako moemo otkriti i usmjeriti operativne crte jezinih skupova i komunikacijskih mrea koje stvaraju tkivo ivota i proizvodnje? Znanje treba postati jezino djelovanje a filozofija treba postati stvarno ponovno prisvajanje znanja.06 Drugim rijeima znanje i komunikacija trebaju konstituiraju ivot putem borbe. Prvi vid telosa postavljen je kada borba mnotva razvija aparate to povezuju komunikaciju s nainima ivota. Svakoj jezinoj i komunikativnoj mrei odgovara sustav strojeva, a pitanje strojeva i njihove uporabe omoguava nam da shvatimo drugi vid telosa mnotva koji integrira prvi i nosi ga dalje. Mi dobro znamo da strojevi i tehnologije nisu neutralne i neovisne cjeline. Oni su biopolitiki alati oblikovani u raznim reimima proizvodnje, koji olakavaju neke postupke i zabranjuju druge. Procesi izgradnje novoga proletarijata koje smo slijedili prelaze temeljni prag kada mnotvo prepozna sebe kao stroj, kada izmisli mogunost nove uporabe strojeva i tehnologije u kojoj proletarijat nije potinjen kao varijabilni rad, kao unutarnji dio proizvodnje kapitala, ve je prije autonoman agens proizvodnje. U prijelazu od borbe oko smisla jezika na izgradnju novoga sustava strojeva, telos dobiva veu koherenciju. Taj drugi vid telosa slui kako bi utjecao da ono to je izgraeno u jeziku postalo trajno, tjelesno napredovanje elje u slobodi. Hibridizacija ovjeka i stroja nije vie proces koji se odvija samo na rubovima drutva. To je prije temeljna epizoda u sreditu konstitucije mnotva i njegove moi. S obzirom da se moraju mobilizirati velika kolektivna sredstva za tu mutaciju, telos se mora oblikovati kao kolektivni telos. On mora postati stvaran kao mjesto susreta izmeu subjekata i mehanizma konstitucije mnotva.07 To je trei vid niza prijelaza putem kojih se oblikuje materijalna teleologija novoga proletarijata. Tu su svijest i volja, jezik i stroj pozvani da podre kolektivno stvaranje povijesti. To se postajanje moe iskazati samo u iskustvu i eksperimentiranju mnotva. Stoga se mo dijalektike, koja zamilja da se kolektivno oblikuje putem posredovanja a ne putem konstitucije, potpuno rasprila. Stvaranje povijesti je u tom smislu izgradnja ivota mnotva.

MNOTVO PROTIV IMPERIJA

335

etvrti vid bavi se biopolitikom. Subjektivnost ivoga rada otkriva nam, jednostavno i izravno u borbi oko smisla jezika i tehnologije, da kada govorimo o kolektivnim sredstvima za konstituiranje novoga svijeta, govorimo o vezi izmeu moi ivota i njezinoga politikoga organiziranja. Politiko, drutveno, ekonomsko i ivotno tu svi zajedno stanuju. Oni su potpuno meusobno povezani i sasvim razmjenljivi. Postupci mnotva obavijaju taj sloeni i jedinstveni obzor - obzor koji je istovremeno ontoloki i povijesni. Tu se biopolitiko tkivo otkriva konstitutivnoj, konstituirajuoj moi. Peti i konani vid bavi se tako izravno s konstitutivnom moi mnotva ili stvarno s proizvodom stvaralake mate mnotva koji oblikuje vlastitu konstituciju. Ta konstituirajua mo omoguava stalno otvaranje procesu radikalne i postupne preobrazbe. Ona ini zamislivim jednakost i solidarnost, te krhke zahtjeve koji su bili bitni ali su ostali apstraktni tijekom cijele povijesti moderne svijesti. Ne bi nas trebalo iznenaditi da postmodernost mnotvo oduzima od Ustava SAD-a ono to mu je omoguilo da postane, iznad i protiv svih drugih ustava, imperijalni ustav: njegov pojam neomeene granice slobode i njegovu definiciju otvorene prostornosti i vremenitosti velianu u konstitutivnoj moi. Taj novi doseg mogunosti nikako ne jami ono to slijedi. Pa ipak, usprkos takvim ogradama, postoji neto stvarno to nagovjetava nadolazeu budunost: telos koji moemo osjetiti kako kuca, mnotvo koje izgraujemo unutar elje. Sada moemo formulirati trei politiki zahtjev mnotva: pravo na ponovno prisvajanje. Pravo na ponovno prisvajanje je u prvom redu pravo na ponovno prisvajanje sredstava za proizvodnju. Socijalisti i komunisti dugo su vremena zahtijevali da proletarijat ima slobodan pristup strojevima i materijalima koje upotrebljava da bi proizvodio, kao i nadzor nad njima. Meutim, u kontekstu nematerijalne i biopolitike proizvodnje, taj tradicionalan zahtjev poprima novo ruho. Mnotvo ne samo upotrebljava strojeve da bi proizvodilo ve i samo postaje sve vie stroj, s obzirom da su sredstva za proizvodnju sve vie integrirana u umove i tijela mnotva. Ponovno prisvajanje znai u tom kontekstu slobodan pristup znanju, informacijama, komunikacijama i afektima, te nadzor nad njima - jer su to neka od prvenstvenih sredstava biopolitike proizvodnje. Sama injenica to su ti proizvodni strojevi integrirani u mnotvo ne znai da mnotvo ima nadzor nad njima. Prije e biti da ono smatra njihovo otuenje zlokobnijim i uvredljivijim. Pravo na ponovno prisvajanje. je stvarno pravo mnotva na samonadzor i autonomnu samoproizvodnju.

336

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

Posse Telos mnotva mora ivjeti i organizirati svoj politiki prostor protiv Imperija a ipak unutar zrelosti vremena i ontolokih uvjeta to ih Imperij predstavlja. Vidjeli smo kako se mnotvo kree po beskrajnim stazama i poprima materijalni oblik ponovo prisvajajui vrijeme i hibridizirajui nove strojne sustave. Vidjeli smo takoer kako se mo mnotva materijalizira unutar vakuuma koji nuno ostaje u sreditu Imperija. Sada trebamo unutar tih dimenzija postaviti problem subjekta-u-postajanju mnotva. Drugim rijeima, virtualni uvjeti moraju sada postati stvarni u konkretnom obliku. Zemaljski grad mora protiv boanskoga grada pokazati svoju mo kao aparat mitologije uma koji organizira biopolitiku stvarnost mnotva. Naziv koji elimo upotrijebiti da bismo ukazali na mnotvo u njegovoj politikoj autonomiji i njegovom proizvodnom djelovanju je latinski izraz posse - mo kao glagol, djelatnost. U renesansnom humanizmu trojstvo essenosse-posse [bivanje, poznavanje, imanje moi] predstavljalo je metafiziku jezgru one ustavne paradigme koja e dospjeti u krizu kako se modernost bude postupno oblikovala. Moderna evropska filozofija, u svojim poecima i u svojim stvaralakim sastavnicama koji nisu bili potinjeni transcendentalizmu, stalno je nastojala postaviti posse u sredite ontoloke dinamike: posse je stroj koji spaja znanje i bivanje u ekspanzivni, konstitutivni proces. Kada je renesansa sazrela i dosegla toku sukoba sa snagama kontrarevolucije, humanistika posse postala je snaga i simboliki otpor u Baconovom pojmu inventio ili eksperimentiranje, Campanellinoj koncepciji ljubavi i Spinozinoj uporabi potentia. Posse je ono to tijelo i um mogu uiniti. Metafiziki izraz postao je politiki upravo zbog toga to je nastavio ivjeti u otporu. Posse se odnosi na mo mnotva i njegov telos, utjelovljenu mo znanja i bivanja, uvijek otvorenoj moguemu. Suvremene amerike reperske skupine ponovo su otkrile izraz posse kao imenicu koja oznauje snagu to glazbeno i knjievno odreuje skupinu, singularnu razliku postmodernosti mnotva. Naravno, najblie znaenje za repere vjerojatno je posse comitatus folklora Divljega zapada, skupina naoruanih ljudi koji su bili stalno spremni da ih erif ovlasti za progon odmetnika. Meutim, ne zanima nas mnogo to ameriko matanje o budniarima i odmetnicima. Mnogo je zanimljivije ukazati na dublju, skrivenu etimologiju toga izraza. Izgleda nam da je moda udna sudbina obnovila taj renesansni pojam i, sa zrnom ludosti, uinila taj izraz jo jednom vrijednim njegove velike politike tradicije. elimo s toga stajalita govoriti o posse a ne o res-publica, jer javnost

MNOTVO PROTIV IMPERIJA

337

i singularnosti koje je sainjavaju idu van bilo kojega predmeta [res] i nije ih mogue zatvoriti u tu konstituciju. Naprotiv, singularnosti su proizvoai. Poput renesansnog posse koje je bilo proeto znanjem i nalazilo se u metafizikom korijenu bia, i oni ele biti na poetku nove stvarnosti politikoga to ga mnotvo odreuje u vakuumu imperijalne ontologije. Posse je stajalite koje nam najbolje omoguuje da shvatimo mnotvo kao singularnu subjektivnost: posse konstituira njegov nain proizvodnje i njegovo bie. Kao to je sluaj u svim novim procesima, nain proizvodnje na pomolu postavljen je nasuprot stanja od kojih se on mora osloboditi. Nain proizvodnje mnotva postavljen je nasuprot eksploatacije u ime rada, nasuprot siromatva u ime suradnje i nasuprot korupcije u ime slobode. On samovrednuje tijela u radu, ponovo prisvaja proizvodnu inteligenciju putem suradnje i preobraava postojanje u slobodu. Povijest klasnoga sastava i povijest ratobornosti rada prikazuje matricu tih sve novijih a ipak odreenih prerazmjetaja samovrednovanja, suradnje i politikoga samoorganiziranja, kao uinkoviti drutveni projekt. Izraz profesionalni radnik odreivao je prvu fazu prave kapitalistike radnike ratobornosti, to jest fazu industrijske proizvodnje koja je prethodila punom razvoju fordistikih i tejloristikih reima. Bio je to visoko struan radnik hijerarhijski organiziran u industrijskoj proizvodnji. Ta ratobornost znaila je u prvom redu da e se konkretna vrednovanja radnikova vlastita rada i proizvodne suradnje preobraziti u oruje koje e trebati koristiti u projektu ponovnog prisvajanja, projektu u kojemu e se singularno lice radnikove vlastite proizvodne moi visoko cijeniti. Njezina parola bila je republika radnikih savjeta; sovjet proizvoaa bio je njezin telos; a autonomnost u oblikovanju modernizacije bila je njezin program. Raanje modernog sindikata i izgradnja partije kao avangarde potjeu oboje iz toga razdoblja radnikih borbi i uinkovito ga odreuju. Drugu fazu kapitalistike radnike ratobornosti, koja je odgovarala razvoju fordistikih i tejloristikih reima, odreivao je izraz masovni radnik Ratobornost masovnog radnika spajala je vlastito samovrednovanje kao odbijanje tvornikoga rada i irenje svoje moi na sve mehanizme drutvene reprodukcije. Njezin program bio je stvoriti stvarnu alternativu sustavu kapitalistike moi. Organizacija masovnih sindikata, izgradnja drave blagostanja i socijaldemokratski reformizam, sve su to bili rezultati odnosa snaga koje je masovni radnik definirao i nametnuo kapitalistikom razvoju. Komunistika alternativa djelovala je u toj fazi kao protumo unutar procesa kapitalistikoga razvoja.

338

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

Danas u fazi radnike borbenosti koja odgovara postfordistikim informacijskim reimima proizvodnje, pojavljuje se lik drutvenoga radnika. U liku drutvenoga radnika isprepletene su razne niti nematerijalne radne snage. Dananji je poredak konstitutivna mo koja povezuje masovnu intelektualnost i samovrednovanje na svim podrujima elastine i nomadske proizvodne drutvene suradnje. Drugim rijeima, program drutvenoga radnika je projekt konstitucije. U dananjoj se proizvodnoj matrici konstitutivna mo radne snage moe izraziti kao samovrednovanje ljudskoga [jednako pravo dravljanstva za sve po cijeloj sferi svjetskoga trita]; kao suradnja [pravo komuniciranja, izgradnje jezika i nadzora nad komunikacijskim mreama]; i kao politika mo, ili stvarno kao konstitucija drutva u kojemu se osnova moi odreuje izraavanjem potreba svih. To je organizacija drutvenoga radnika i nematerijalnoga rada, organizacija proizvodne i politike moi kao biopolitikoga jedinstva kojim upravlja mnotvo, organizira mnotvo, usmjerava mnotvo - kao apsolutna demokracija na djelu. Posse proizvodi kromosome svoje budue organizacije. Tijela su na prvim crtama u toj borbi, tijela koja nepovratno uvruju rezultate prolih borbi i utjelovljuju mo koju su dobili ontoloki. Moramo negirati eksploataciju ne samo sa stajalita prakse ve je i ponititi u njezinim premisama, kao njezinoj osnovi, i ogoliti je od geneze stvarnosti. Eksploataciju moramo iskljuiti iz tijela nematerijalne radne snage isto tako kao i iz drutvenih znanja i afekata reprodukcije [stvaranja, ljubavi, kontinuitet srodstva i odnosa u zajednici i tako dalje] koji spajaju vrijednost i afekt u istoj moi. Konstitucija novih tijela, izvan eksploatacije, temeljna je osnova novoga naina proizvodnje. Nain proizvodnje mnotva ponovo prisvaja bogatstvo od kapitala i takoer gradi novo bogatstvo, oblikovano s moima znanosti i drutvenoga znanja putem suradnje. Suradnja ponitava naslov vlasnitva. U modernosti, rad je esto davao legitimnost privatnom vlasnitvu, ali dananje vrijeme nastoji potpuno unititi tu jednadbu, ako je ona ikada imala smisla. Danas je privatno vlasnitvo nad sredstvima za proizvodnju, u eri hegemonije suradnikoga i nematerijalnoga rada, samo trula i tiranska zastarjelost. Alati za proizvodnju iznova se sastavljaju u kolektivnoj subjektivnosti i u kolektivnoj inteligenciji i afektu radnika; suradnja subjekata u opem intelektu organizira poduzetnitvo. Tako se organizacija mnotva kao politikoga subjekta, kao posse, poinje pojavljivati na svjetskoj pozornici. Mnotvo je biopolitiko samoorganiziranje.

MNOTVO PROTIV IMPERIJA

339

Svakako, mora postojati trenutak kada ponovno prisvajanje i samoorganizacija dostiu prag i oblikuju stvarni dogaaj. To je onda kada je politiko stvarno potvreno - kada je geneza dovrena a samovrednovanje, suradnika podudarnost subjekata i proletersko upravljanje proizvodnjom postaju konstitutivna mo. To je toka u kojoj moderna republika prestaje postojati a dolazi postmoderna posse. To je osnivaki trenutak zemaljskoga grada koji je jak i razliit od bilo kojega boanskoga grada. On svojom sposobnou da izgrauje mjesta, vremenitosti, selidbe i nova tijela ve potvruje njegovu hegemoniju putem djelovanja mnotva protiv Imperija. Proizvodnja tijela, suradnja i proizvodni projekti mnotva ve potkopavaju imperijalnu korupciju. Jedini dogaaj koji jo uvijek oekujemo je izgradnja mone ustanike organizacije. Genetski kod je oblikovan i uspostavljen u ontologiji, nova suradnika proizvodnost neprestano gradi i obnavlja skele, pa tako samo oekujemo sazrijevanje politikoga razvoja posse. Nemamo nikakvih modela koje bismo mogli ponuditi za taj dogaaj. Samo e mnotvo putem svoga praktinoga eksperimentiranja ponuditi modele i odluiti kada i kako mogue postaje realno.

aktivist
U postmodernoj eri, kako se figura naroda raspruje, aktivist je onaj koji najbolje izraava ivot mnotva: agens biopolitike proizvodnje i otpora Imperiju. Kada govorimo o aktivistu, ne mislimo na alosnoga, asketskoga agenta Tree internacionale iju je duu duboko proimao sovjetski dravni razum, isto kao to je volja pape bila utjelovljena u srcima vitezova Drube Isusove. Mi ne mislimo na nita slinoga i na nikoga koji djeluje na temelju dunosti i discipline, koji misli da su njegove ili njezine radnje deducirane iz idealnoga plana. Mi, naprotiv, mislimo na neto poput komunistikih i oslobodilakih boraca u revolucijama dvadesetoga stoljea, intelektualaca koje su proganjali i protjerivali za vrijeme antifaistikih borbi, republikanaca iz panjolskog graanskog rata i evropskih pokreta otpora, i boraca za slobodu u svim antikolonijalnim i antiimperijalistikim ratovima. Prototip toga revolucionarnoga lika je borbeni agitator Industrijskih radnika svijeta [Industrial Workers of the World]. Wobbly je gradio udruenja meu radnicima odozdo, putem stalne agitacije, i organizirajui ih razvijao utopijsku misao i revolucionarno znanje. Aktivist je bio glavni akter dugoga mara emancipacije rada od devetnaestoga do dvadesetoga stoljea, stvaralaka singularnost toga divovskoga kolektivnoga pokreta kakva je bila borba radnike klase.

340

SLABLJENJE I PAD IMPERIJA

Tijekom toga dugoga razdoblja, djelovanje aktivista oitovalo se, najprije, u otporu kapitalistikoj eksploataciji u tvornici i u drutvu. Ono se takoer sastojalo, putem i izvan otpora, u kolektivnoj izgradnji i vrenju protumoi sposobnoj da uniti mo kapitalizma i suprotstavi mu se alternativnim programom vlasti. Aktivist je organizirao borbu protiv buroaskoga cinizma, monetarnoga otuenja, izvlatenja ivota, eksploatacije rada, kolonizacije afekata i tako dalje. Ustanak je bio ponosna znaka aktivista. Taj je aktivist bio stalni muenik u traginoj povijesti komunistikih borbi. Ponekad su, ali ne esto, normalne strukture pravne drave bile dovoljne za represivne zadae potrebne da unite protumo. Meutim, kada one nisu bile dovoljne, onda je dravni aparat, da bi ojaao zakonske represivne strukture, pozivao upomo faiste i bjelogardejce dravnoga terora ili pak crnu mafiju u slubi demokratskih kapitalizama. Danas, nakon toliko mnogo kapitalistikih pobjeda, nakon to su socijalistike nade izblijedile u razoarenju, i nakon to se kapitalistiko nasilje protiv rada uvrstilo pod imenom ultraliberalizma, moemo postaviti pitanje zato se jo uvijek javljaju sluajevi borbenosti, zato su se otpori produbili, i zato se borba stalno pojavljuju novom estinom. Trebamo odmah rei da ta nova borbenost ne ponavlja jednostavno formule stare revolucionarne radnike klase. Danas aktivist ne moe ak govoriti da predstavlja niti temeljne ljudske potrebe eksploatiranih. Naprotiv, dananja revolucionarna politika borbenost mora ponovo otkriti ono to je uvijek bio njezin pravi oblik: ne predstavniko ve konstitutivno djelovanje. Borbenost je danas pozitivna, stvaralaka i inovativna djelatnost. To je oblik u kojemu se mi i svi oni koji se danas pobunjuju protiv vladavine kapitala prepoznajemo kao aktivisti. Aktivisti se opiru imperijalnom zapovijedanju na stvaralaki nain. Drugim rijeima, otpor je izravno povezan s bitnim ulaganjem u biopolitiko podruje i s oblikovanjem suradnikoga aparata proizvodnje i zajednice. Evo velike novosti dananje borbenosti: ona ponavlja vrline pobunjenikoga djelovanja dvjestogodinjega prevratnikoga iskustva, ali je istovremeno povezana s novim svijetom, svijetom koji ne poznaje nikakvo vanjsko. On pozna samo unutarnje, ivotno i neminovno sudjelovanje u skupu drutvenih struktura, bez mogunosti da ih transcendira. To unutarnje je proizvodna suradnja masovne intelektualnosti i afektivnih mrea, proizvodnosti postmoderne biopolitike. Ta borbenost pretvara otpor u protumo a pobunu u projekt ljubavi. Postoji stara legenda koja bi mogla posluiti da se osvijetli budui ivot komunistike borbenosti: ona o svetom Franji Asikom. Sjetite se njegovoga

MNOTVO PROTIV IMPERIJA

341

rada. Da bi odbacio siromatvo mnotva on je usvojio to ope stanje i tu otkrio ontoloku mo novoga drutva. Komunistiki aktivist ini isto, pronalazei u opem stanju mnotva njegovo ogromno blago. Franjo je, suprotstavljajui se kapitalizmu u nastajanju odbio svaku instrumentalnu disciplinu, a suprotstavljajui se trapljenju tijela [u siromatvu i u konstituiranom poretku] on je postavio radosni ivot, ukljuujui svo bie i prirodu, ivotinje, sestru mjesec, brata sunce, ptice u polju, siromane i eksploatirane ljude, sve zajedno protiv volje za moi i korupcijom. I u postmodernosti nalazimo se u poloaju Franje Asikog, suprotstavljajui bijedi siromatva radost bia. To je revolucija koju nijedna mo nee nadzirati - jer biomo i komunizam, suradnja i revolucija ostaju zajedno, u ljubavi, jednostavnosti i u nevinosti. To je neobuzdana svjetlost i radost komunistikoga bia.

IMPERIJ BILJEKE

PREDGOVOR 01 | O slabljenju suverenosti nacionalnih drava i preobrazbi suverenosti u suvremenom globalnom sustavu, vidi Saskia Sassen, Losing Control? Sovereignty in an Age of Globalization [columbia university press, new york 1996]. 02 | O konceptu Imperija, vidi Maurice Duverger, Le concept dempire, in Maurice Duverger, ur., Le concept dempire [puf, pariz 1980], str. 5-23. Duverger dijeli povijesne primjere u dva prvenstvena modela, s Rimskim Carstvom na jednoj strani i Kineskim, Arapskim, Srednjoamerikim i drugim carstvima na drugoj. Naa se analiza prvenstveno odnosi na Rimsko Carstvo jer je to model koji je proeo euroameriku tradiciju to je dovela do suvremenoga svjetskoga poretka. 03 | Modernost nije fenomenon Evrope kao neovisnoga sustava, ve Evrope kao sredita, Enrique Dussel, Beyond Eurocentrism: The World System and the Limits of Modernity, u Fredric Jameson & Masao Miyoshi, ur., The Cultures of Globalization [duke university press, durham 1998], str. 3-31; citat str. 4. 04 | Dva su nam interdisciplinarna teksta sluila kao modeli tijekom pisanja ove knjige: Marxov Kapital i Deleuzeov & Guattarijev Tisuu platoa. 05 | Na rad sigurno nije jedini koji priprema teren za analizu i kritiku Imperija. Iako oni ne koriste izraz Imperij, vidimo da mnogi autori usmjeruju rad u tom pravcu; meu njima su Fredric Jameson, David Harvey, Arjun Appadurai, Gayatri Splivak, Edward Said, Giovanni Arrighi i Arif Dirlik, da spomenemo samo neke od najpoznatijih.

344

BILJEKE ZA STRANICE 17-20

1.1 SVJETSKI POREDAK 01 | Ve je 1974. Franz Schumann naglasio je tendenciju prema globalnom poretku u The Logic of World Power: An Inquiry into the Origins, Currents, and Contradictions of World Politics [pantheon, new york 1974]. 02 | O promjenama evropskih ugovora o meunarodnom miru, vidi Leo Gross, The Peace of Westphalia, 1648-1948, American Journal of Internaitonal Law, 42, br.1 [1948], 21-41. 03 | Danilo Zolo, Cosmopolis: Prospects for World Government, prijevod David McKie [polity press, cambridge 1997]; on najjasnije iznosi hipotezu da paradigmu projekta novoga svjetskoga poretka trebamo smjestiti u Beki mir. Mi slijedimo njegovu analizu u mnogim pogledima. Vidi takoer Richard Falk, The Interplay of Westphalia and Charter Conception of Internaitonal Legal Order, u C.A. Blach & Richard Falk, ur., The Future of International Legal Order [princeton university press, princeton 1969], 1:32-70. 04 | Hans Kelsen, Das Problem des Souvernitt und die Theorie des Vlkerrechts: Beitrag zu einer reinen Rechtlehre [mohr, tbingen 1920], str. 205. Vidi takoer Principles of Internaitonal Law [rinehart, new york 1952], str. 586. 05 | Kelsen, Das Problem des Souvernitt, str. 319. 06 | Vidi Hans Kelsen, The Law of the United Nations [praeger, new york 1950]. 07 | O pravnoj povijesti Ujedinjenih naroda, vidi Alf Ross, United Nations: Peace and Progress [bedminster press, totowa, n.j. 1966]; Benedetto Conforti, The Law and Practice of the United Nations [kluwer law international, boston 1996]; Richard Falk, Samuel S. Kim, & Saul H. Mendlovitz, ur., The United Nations and a Just World Order [westview press, boulder 1991]. 08 | O konceptu domae analogije, kako s genealokoga stajalita tako i s onoga meunarodne pravne politike, vidi Hedley Bull, The American Society [macmillan, london 1977]; a iznad svega Hidemi Suganami, The Domestic Analogy and World Order Proposals [cambridge university press, cambridge 1989]. Za kritiko i realistiko stajalite protiv shvaanja o domaoj analogiji, vidi James N. Rousseau, Turbulence in World Politics: A Theory of Change and Continuity [princeton university press, princeton 1990]. 09 | Norberto Bobbio, Il problema della guerra e le vie della pace [il mulino, bologna 1984]. 10 | Za stajalite Norberta Bobbija o tim argumentima, vidi prvenstveno Il terzo assente [edizioni sonda, torino 1989]. Openito o nedavnim internacionalistikim miljenjima i o alternativi izmeu dravnog i kozmopolitskog pristupa, vidi Zolo, Cosmopolis. 11 | Vidi rad Richarda Falka, prvenstveno A Study of Future Worlds [free press, new york 1975]; The Promise of World Order [temple university press, philadelphia 1987]; i Explorations at the Edge of Time [temple university press, philadelphia 1992]. Podrijetlo Falkovog diskursa i njegovu idealistiku reformistiku crtu moemo vidjeti jo u poznatim poetnim prijedlozima Grenvillea Clarka & Lousia B. Sohna, World Peace through World Law [harvard university press, cambridge, mass. 1958].

BILJEKE ZA STRANICE 21-25

345

12 | U dijelu 2.4 ukratko emo raspravljati o radu autora koji dovode u pitanje tradicionalno podruje meunarodnih odnosa s postmodernoga stajalita. 13 | Kapitalizam je od poetka bio stvar svjetske ekonomije. Krivo je tvrditi da je kapitalizam tek u dvadesetom stoljeu postao svjetski rairen. Immanuel Wallerstein, The Capitalist World-Economy [cambridge university press, 1979], str. 19. Najpotpuniji izvor o tom pitanju je Immanuel Wallerstein, The Modern World System, 3 sv. [academic press, new york 1974-1988] (vidi: Suvremeni svjetski sistem, prijevod Janko Paravi [zagreb: centar za kulturnu djelatnost, 1986]. Vidi takoer Giovanni Arrighi, The Long Twentieth Century [verso, london 1995]). 14 | Vidi, na primjer, Samir Amin, Empire of Chaos [monthly review press, new york 1992]. 15 | Za nau analizu Rimskoga Carstva oslanjali smo se na neke klasine tekstove, kao to su Gaetano de Sanctis, Storia dei Romani, 4 sv. [bocca, torino 1907-1923]; Hermann Dessau, Geschichte der rmanischen Keiserzeit, 2 sv. [weidmann, berlin 1924-1930]; Michael Rostovzeff, Social and Economic History of the Roman Empire, 2 sv. [clarendon press, oxford 1926]; Pietro de Francisci, Genesi e struttura del principato augusteo [sampaolesi, rim 1940]; i Santo Mezzarino, Fra Oriente ed Occidente [la nuova italia, firenca 1947]. 16 | Vidi Johannes Adam Hartung, Die Lehre von der Weltherrschaft im Mittelalter [halle, 1909]; Heinrich Dannenbauer, ur., Das Reich: Idee und Gestalt [cotta, stuttgart 1940]; Georges de Lagarde, La conception mdivale de lordre en face de lumanisme, de la Renaissance et de la Reforme, in Congresso internazionale di studi umanistici, Umanesimo e scienza politica [marzorati, milano 1951]; i Santo Mazzarino, The End of the Ancient World, prijevod George Holmes [knopf, new york 1966]. 17 | Vidi Michael Walzer, Just and Unjust Wars, 2. izd. [basic books, new york 1992]. Obnavljanje teorije pravednoga rata u 1990-im godinama moemo nai u esejima u izdanju Jean Bethke Elshtain, ur., Just War Theory [basil blackwell, oxford 1992]. 18 | Ovdje trebamo razlikovati izmeu jus ad bellum [pravo ratovanja] i jus in bello [pravo u ratu], ili u stvari pravila ispravnoga voenja rata. Vidi Walzer, Just and Unjust Wars, str. 61-63 i 90. 19 | O Zaljevskom ratu i pravdi, vidi Norberto Bobbio, Una guerra giusta? Sul conflito del Golfo [marsilio, venecija 1991]; Ramsey Clark, The Fire This Time: U.S. War Crimes in the Gulf [thunders mouth press, new york 1992]; Jrgen Habermas, The Past as Future, prijevod Max Pensky [university of nebraska press, lincoln 1994]; i Jean Bethke Elshtain, ur., But Was It Just? Reflections on the Morality of the Persian Gulf War [doubleday, new york 1992]. 20 | Za utjecaj Niklas Luhmannove sistematizacije na meunarodnu pravnu teoriju, vidi eseje Gunthera Teubnera u Gunther Teubner & Alberto Febbrajo, ur., State, Law and Economy as Autopoietic Systems [giuffre, milano 1992]. John Rawlsove etikopravne

346

BILJEKE ZA STRANICE 25-30

22 |

22 | 23 | 24 |

25 |

26 |

27 |

28 |

29 |

30 |

teorije pokuao je prilagoditi Charles R. Beitz u Political Theory and International Relations [princeton university press, princeton 1979]. Ovaj je koncept uveo i oblikovao James Rosenau u Governance, Order, and Change in World Politics, James Rosenau i Ernst-Otto-Czempiel, Governance without Government [cambridge university press, cambridge 1992]. Kao jednu od krajnosti, vidi zbirku eseja sakupljenih u V. Rittenberger, ur., Beyond Anarchy: International Cooperation and Regimes [oxford university press, oxford 1994]. Vidi Hans Kelsen, Peace through Law [university of north carolina press, chapel hill 1944]. O Machiavellijevom tumaenju Rimskoga Carstva, vidi Antonio Negri, Il potere costituente [sugarco, milano 1992], str. 75-96, na engleskom, Insurgencies: Constituent Power and the Modern State, prijevod Maurizia Boscagli [university of minnesota press, minneapolis 1999]. Za tumaenje pravnoga prijelaza od modernosti u postmodernost, vidi Michael Hardt & Antonio Negri, Labor of Dionysus: A Critique of the State Form [university of minnesota press, minneapolis 1994], poglavlja 6 i 7. udno je da je gotovo jedino djelo Carla Schmitta koje se spominje u toj meunarodnoj raspravi Der Nomos der Erde im Vlkerrecht des Jus Publicum Europaeum [greven, kln 1950], dok je doista ba u tom kontekstu vanije njegovo djelo Verfassunglehre, 8. izd. [duncker & humbolt, berlin 1993], i njegovo stajalite razvijeno oko koncepta politikoga i proizvodnje prava. Da bismo dobili dobar uvid u taj proces moda je dovoljno proitati zajedno disciplinarne klasike meunarodnoga prava i meunarodne ekonomije, povezujui njihova zapaanja i prijedloge, koji proizlaze iz raznih disciplinarnih obrazovanja ali dijele odreeni neorealizam ili u stvari realizam u hobsovskom smislu. Vidi, na primjer, Kenneth Neal Waltz, Theory of International Politics [random house, new york 1979]; i Robert Gilpin, The Political Economy of International Relations [princeton university press, 1987]. Za poetni uvid u opirnu i esto zbrkanu literaturu o toj temi, vidi Gene Lyons & Michael Mastanduno, ur., Beyond Westphalia? State Sovereignty and International Inervention [johns hopkins university press, baltimore 1995]; Arnold Kanter & Linton Brooks, ur., U.S. Intervention Policy for the Post-Cold War World [norton, new york 1994]; Mario N. Bettat, Le droit durgence [odile jacob, pariz 1995]; i Maurice Bernard, La fin de lordre militaire [presses de sciences politiques, pariz 1995]. O etici meunarodnih odnosa, pored ve navedenih prijedloga Michaela Walzera i Charlesa Beitza, vidi takoer Stanley Hoffmann, Duties Beyond Borders [syracuse university press, syracuse 1981]; i Terry Nardin & David R. Mapel, ur., Traditions of International Ethics [cambridge university press, cambridge 1992]. Ovdje upuujemo na dva klasina teksta: Montesquieu, Considerations on the Causes

BILJEKE ZA STRANICE 30-34

347

of the Greatness of the Romans and Their Decline, prijevod David Lowenthal [free press, new york 1965] (vidi: Razmatranja o razlozima veliine Rimljana i njihove propasti, prijevod Ivan Rabar [prosvjetna biblioteka, zagreb n.n.]); i Edward Gibbon, The History of the Decline and Fall of the Roman Empire, 3 sv. [penguin, london 1994]. 31 | Kao to je Jean Ehrard i vie nego dovoljno pokazao, historiografija u doba prosvjetiteljstva stalno je ponavljala da je slabljenje Rima poelo s Cezarom. Vidi Jean Ehrard, La politique de Montesquieu [a. colin, pariz 1965]. 32 | Naelo korupcije politikih reima ve je bilo implicitno u teoriji o oblicima vlasti onako kako se zaela u sofistikom razdoblju i kako su je kasnije kodificirali Platon i Aristotel. Naelo politike korupcije se prevelo u naelo povijesnoga razvoja putem teorija koje su shvaale etike sheme oblika vlasti kao ciklike vremenske razvoje. Od svih zagovornika raznih teoretskih pravaca koji su se okuali u tom poduhvatu [a stoici su svakako bitni u tom pogledu], Polibije je najbolje opisao model u njegovom konanom obliku, veliajui stvaralaku funkciju korupcije. 1.2 BIOPOLITIKA PROIZVODNJA 01 | Foucault nije izriito ocrtao prijelaz od disciplinarnog drutva u drutvo nadzora ali on ostaje implicitan u njegovom radu. Mi slijedimo odline komentare Gillesa Deleuzea u tom tumaenju. Vidi Gilles Deleuze, Foucault [minuti, pariz 1986] (vidi: Fuko, prijevod Svetlana Stojanovi [z. stojanovi, sremski karlovci 1989]); i Post-scriptum sur les socits de contrle, u Pourparlers [minuit, pariz 1990]. Vidi takoer Michael Hardt, The Withering of Civil Society, Social Text, br. 45 [zima 1995], 27-44. 02 | Vidi prvenstveno Michael Foucault, The History of Sexuality, prijevod Robert Hurley [vintage, new york 1978], 1:135-145 (Istorija seksualnosti, prijevod Ana Jovanovi-Kralj [prosveta, beograd 1988]). Za druge prikaze koncepta biopolitike u Foucaultovom djelu, vidi The Politics of Health in the Eighteenth Century, u Power Knowledge, ur. Colin Gordon [pantheon, new york 1980], str. 166-182; La naissance de la mdecine sociale, u Dits et crits [gallimard, pariz 1994], 3:207-228, osobito str. 210; i Naissance de la biopolitique, u Dits et crits, 3:818-825. Za primjere rada drugih autora koji su slijedili Foucaultov koncept biopolitike, vidi Hubert Dreyfus & Paul Rabinow, ur., Michel Foucault: Beyond Structuralism and Hermeneutics [university of chicago press, chicago 1992], str. 133-142; i Jacques Donzelot, The Policing of Families, prijevod Robert Hurley [pantheon, new york 1979]. 03 | Michel Foucault, Les mailles du pouvoir, u Dits et crits [gallimard, pariz 1994], 4:182-201; citat str. 194. 04 | Mnogi su mislioci slijedili Foucaultova u tom pogledu i uspjeno problematizirali dravu blagostanja. Vidi prvenstveno Jacques Donzelot, Linvention du social [fayard, pariz 1984]; i Franois Ewald, Ltat providence [seuil, pariz 1986].

348

BILJEKE ZA STRANICE 34-36

05 | Vidi Karl Marx, Results of the Immediate Process of Production, prijevod Rodney Livingstone, objavljeno kao dodatak Capitalu, prijevod Ben Fowkes [vintage, new york 1976], 1:948-1084 (vidi: Kapital, prijevod Moa Pijade & Rodoljub olakovi [kultura, zagreb 1947]). Vidi takoer Antonio Negri, Marx Beyond Marx, prijevod Harry Cleaver, Michael Ryan, i Maurizio Viano [autonomedia, new york 1991]. 06 | Vidi Max Horkheimer & Theodor Adorno, The Dialectics of Enlightenment, prijevod John Cummings [herder and herder, new york 1972] (vidi: Dijalektika prosvijetiteljstva, prijevod Nadeda ainovi-Puhovski, 2. izd. [veselin maslea, sarajevo 1989]). 07 | Vidi Gilles Deleuze & Flix Guattari, A Thousand Plateaus, prijevod Brian Massumi [university of minnesota press, minneapolis 1987]. 08 | Vidi, na primjer, Peter Dews, Logics of Disintegration: Poststructuralist Thought and the Claims of Critical Theory [verso, london 1987], pogl. 6 i 7. Kada usvojimo tu definiciju moi i kriza koje je proimaju, Foucaultov diskurs [a jo vie onaj Deleuzea & Guattarija] predstavlja snaan teoretski okvir za kritiziranje drave blagostanja. Za analize koje su vie ili manje u skladu s ovim diskursom, vidi Claus Offe, Disorganized Capitalism: Contemporary Transformations of Work and Politics [mit press, cambridge, mass. 1985]; Antonio Negri, Revolution Retrieved: Selected Writings [red notes, london 1988]; i eseje Antonia Negrija ukljuene u Michael Hardt & Antonio Negri, Labor of Dionysus [university of minnesota press, minneapolis 1994], str. 23-213. 09 | Koncepti totalitarizma koji su se izgradili tijekom razdoblja hladnoga rata pokazali su se korisnim sredstvima propagande ali potpuno neprimjerenim analitikim alatima, vodei esto prema pogubnim inkvizicijskim metodama i tetnim moralnim argumentima. Danas bismo brojne police knjinica ispunjene analizama totalitarizma trebali promatrati samo kao sramotu i odbaciti bez oklijevanja. Za kratki prikaz literature o totalitarizmu od najkoherentnije do najbesmislenije, vidi Hannah Arendt, The Origins of Totalitarianism [harcourt, brace, new york 1951] (vidi: Totalitarizam, prijevod Mirjana Pai Jurini [biblioteka minerva, zagreb 1996]); i Jeanne Kirkpatrick, Dictatorships and Double Standards [simon and schuster, new york 1982]. Vratit emo se detaljnije na koncept totalitarizma u dijelu 2.2. 10 | Ovdje upuujemo na tematiku Mobilmachunga koja je bila razvijena u njemakom svijetu prvenstveno 1920-ih i 1930-ih godina, vie ili manje od Ernsta Jngera do Carla Schmitta. I u francuskoj su se kulturi pojavila takva stajalita 1930-ih godina, a rasprave o tome jo se nisu smirile. Lik Georgesa Bataillea je u sreditu te rasprave. Za drugaije motrite o opoj mobilizaciji kao paradigmi konstitucije kolektivnoga rada u fordistikom kapitalizmu, vidi Jean Paul de Gaudemar, La mobilisation gnrale [maspero, pariz 1978]. 11 | Mogli bismo povui vrlo zanimljiv pravac rasprave koji je uinkovito razvio Foucaultovo tumaenje biomoi, od Jacques Derridaovog itanja Walter Benjaminove Uz kritiku

BILJEKE ZA STRANICE 36-38

349

12 | 13 |

14 |

15 |

16 |

17 |

sile (Force of Law, u Drucilla Cornell, Michael Rosenfeld & David Gray Carlson, ur., Deconstruction and the Possibility of Justice [routledge, new york 1992], str. 3-67) do nedavnog i poticajnijega doprinosa Giorgia Agambena u Homo sacer: il potere sovrano e la nuda vita [einaudi, torino 1995] (vidi: Homo sacer: suverena mo i goli ivot, prijevod Jasna Jaki [arkzin & mi2, zagreb; u pripremi]). Meutim, ini nam se bitnim da sve te rasprave vratimo na pitanje proizvodnih dimenzija biosa, utvrujui, drugim rijeima, materijalistiku dimenziju toga koncepta s onu stranu bilo kojeg shvaanja koje je isto naturalistiko [ivot kao zoe] ili jednostavno antropoloko [kao to Agamben esto radi inei tako taj koncept nepouzdanim]. Michel Foucault, La naissance de la mdicine sociale, u Dits et crits [gallimard, pariz 1994], 3:210. Vidi Henri Lefebvre, Lideologie structuraliste [anthropos, pariz 1971]; Gilles Deleuze. A quoi reconnait-on le structuralisme? u Franois Chatelet, ur., Histoire de la philosophie, sv. 8 [hachette, pariz 1972], str. 299-335; i Fredric Jameson, The PrisonHouse of Language [princeton university press, princeton 1972] (vidi: U tamnici jezika, prijevod Antun oljan [stvarnost, zagreb 1978]). Kada Deleuze izrie svoje metodoloke razlike s Foucaultom u privatnom pismu napisanom 1977, prvenstveno mjesto neslaganja svodi se upravo na pitanje proizvodnje. Deleuze vie voli izraz elja od Foucaultova uitka, objanjava on, jer elja obuhvaa stvarnu i aktivnu dinamiku proizvodnje drutvene stvarnosti dok je uitak samo inertan i reaktivan: Uitak prekida pozitivnost elje i konstituciju njezine ravni imanentnosti. Vidi Gilles Deleuze, Dsir et plaisir, Magazine Littraire, br. 325 [listopad 1994], 5965; citat str. 64 [vidi: elja i uitak, u Trei program Hrvatskog radija, br. 48 [1995], str. 168-173]. Flix Guattari moda je razvio do krajnjih konzekvenci tu vrstu drutvene kritike, istovremeno briljivo izbjegavajui da se ne sukobi s postmodernistikim diskursom protiv velikih rijei, u svome Chaosmosisu, prijevod Paul Bains & Julian Pefanis [power publications, sydney 1995]. S metafizikoga stajalita nalazimo meu sljedbenicima Nietzschea otprilike analogna motrita izraena u Massimo Cacciarievom DRAN: mridiens de la dcision dans la panse contemporaine [lclat, pariz 1991]. Na engleskom, vidi prvenstveno eseje sakupljene u knjizi to su je izdali Paolo Virno & Michael Hardt, Radical Thought in Italy [university of minnesota press, minneapolis 1996]. Vidi takoer Christian Marazzi, Il posto dei calzini: La svolta linguistica delleconomia e i suoi effetti nella politica [edizioni casagrande, bellinzona]; i brojeve francuskoga asopisa Futur antrieur, osobito br. 10 [1992] i 35-36 [1996]. Za analizu koja usvaja bitne elemente ovoga projekta ali na kraju ne uspijeva shvatiti njegovu snagu, vidi Andr Gorz, Misere du prsent, richesse du posible [galilee, pariz 1997]. Okvir u kojemu se gradi taj pravac istraivanja istovremeno je njegovo veliko bogatstvo

350

BILJEKE ZA STRANICE 38-40

18 |

19 |

20 |

21 | 22 |

i njegovo stvarno ogranienje. Analizu treba povesti izvan ogranienja to ih namee radniko [operaista] stajalite kapitalistikoga razvoja i dravnoga oblika. Na jedno od ogranienja, na primjer, upozorila je Gayatri Spivak, In Other Worlds: Essays in Cultural Politics [routledge, new york 1988], str. 162, koja insistira na injenici da shvaanje vrijednosti na tom pravcu marksistike analize moe funkcionirati u vladajuim zemljama [ukljuujui kontekst nekih struja feministike teorije] ali potpuno je neprimjereno u kontekstu potinjenih regija zemaljske kugle. Spivakino razglabanje svakako je krajnje vano za problematiku koju razvijamo u ovoj studiji. U stvari, s metodolokoga stajalita, rekli bismo da u feministikoj teoriji, osobito marksistikim i socijalistikim feministikim teorijama koje se bave enskim radom, afektivnim radom i proizvodnjom biomoi, moemo nai najdublji i najsolidniji problematski skup analiza koje su se razvile oko kritike biopolitike. To predstavlja moda najprimjereniji okvir za obnovu metodologije evropskih radnikih kola. Teorije uzburkanosti meunarodnoga poretka, i jo vie novoga svjetskoga poretka, koje smo prije naveli [vidi prvenstveno rad J.G. Ruggiea], openito izbjegavaju u svojim objanjenjima uzroka te uzburkanosti bilo koje upuivanje na protuslovna obiljeja kapitalistikih odnosa. Smatra se da je drutvena uzburkanost puka posljedica meunarodne dinamike izmeu dravnih aktera tako da se uzburkanost moe normalizirati unutar strogih disciplinarnih granica meunarodnih odnosa. Sama metoda analize uinkovito skriva drutvene i klasne borbe. S toga stajalita, znai, ne moemo stvarno shvatiti proizvodni bios. Isti je sluaj, manje vie, s autorima koji gledaju s motrita svjetskih sustava, i koji se prvenstveno usredotouju na krugove sustava i sustavne krize [vidi prije navedene radove Wallersteina i Arrighia]. Njihov svijet [i povijest] je bez subjektivnosti. Njima promie funkcija proizvodnoga biosa, ili pak injenica da kapital nije stvar ve drutveni odnos, suparniki odnos, kojega jednu stranu proima proizvodni ivot mnotva. Giovanni Arrighi, The Long Twentieth Century [verso, london 1995], na primjer, tvrdi da postoji takav kontinuitet u ulozi kapitalistikih korporacija. Za odlino suprotno stajalite u smislu periodizacije i metodolokoga pristupa, vidi Luciano Ferrari Bravo, Introduzione: vecchie e nuove questioni nella teoria dellimperialismo, u Luciano Ferari Bravo, ur., Imperialismo e classe operaia multinazionale [feltrinelli, milano 1975], str. 7-70. Vidi, sa stajalita politike analize, Paul Kennedy, Preparing for the Twenty-first Century [random house, new york 1993]; i sa stajalita ekonomske topografije i socijalistike kritike, David Harvey, The Condition of Postmodernity [blackwell, oxford 1989]. Marx, Capital, 1:742. Biografija koju moemo navesti o tom pitanju gotovo je beskonana. U stvari, teorije oglaavanja i potronje integrirane su [upravo na vrijeme] u teorije proizvodnje, do

BILJEKE ZA STRANICE 40-41

351

23 |

24 | 25 |

26 |

27 | 28 |

29 |

takvoga stupnja da danas imamo ideologije koje postavljaju pozornost kao ekonomsku vrijednost! U svakom sluaju, za izbor brojnih djela koja se bave ovim podrujem, bilo bi dobro vidjeti Susan Strasser, Satisfaction Guaranteed: The Making of the American Mass Market [pantheon, new york 1989]; Gary Cross, Time and Money: The Making of Consumer Culture [routledge, new york 1993]; a za zanimljiviju analizu s drugoga stajalita, Projekt Disney, Inside the Mouse [duke university press, durham 1995]. Meutim, proizvodnja proizvoaa nije samo proizvodnja potroaa. Ona takoer ukljuuje proizvodnju hijerarhija, mehanizme ukljuenja i iskljuenja i tako dalje. Ona ukljuuje naposljetku proizvodnju kriza. S toga stajalita, vidi Jeremy Rifkin, The End of Work: The Decline of Global Labor Force and the Dawn of the Postmarket Era [putnam, new york 1995]; i Stanley Aronowitz & William DiFrazio, The Jobless Future [university of minnesota press, minneapolis 1994]. Zahvalni smo Deleuzeu & Guattariju i njihovoj knjizi Tisuu platoa za najpotpuniji fenomenoloki opis te industrijsko-monetarne-svjetske prirode koja ini prvu razinu svjetskoga poretka. Vidi Edward Comor, ur., The Global Political Economy of Communication [macmillan, london 1994]. Vidi Stephem Bradley, ur., Globalization, Technologies, and Competition: The Fusion of Computers and Telecommunications in the 90s [harvard business school press, cambridge, mass. 1993]; i Simon Serfaty, The Media and Foreign Policy [macmillan, london 1990]. Vidi Jrgen Habermas, Theory of Communicative Action, prijevod Thomas McCarthy [beacon press, boston 1984]. Mi detaljnije raspravljamo o odnosu izmeu komunikacije i proizvodnje u dijelu 3.4. Vidi Hardt & Negri, Labor of Dionysus, pogl. 6 i 7. Usprkos krajnosti to ih pokazuju autori predstavljeni u zbirci to su je izdali Martin Albrow i Elizabeth King, ur., Globalization, Knowledge, and Society [sage, london 1990], i umjerenijim stavovima Bryana S. Turnera u Theories of Modernity and Postmodenrity [sage, london 1990], te Mikea Featherstonea, ur., Global Culture, Nationalism, Globalization, and Modernity [sage, london 1990], razlike meu njihovim raznim stajalitima u stvari su relativno nevane. Mi moramo uvijek imati na umu da se slika globalnoga civilnoga drutva rodila ne samo u umovima nekih postmodernih filozofa i meu nekim sljedbenicima Habermasa [kao to su Jean Cohen i Andrew Arato], ve takoer, a to je jo vanije, u lokovskoj tradiciji meunarodnih odnosa. Ova zadnja skupina ukljuuje tako vane teoretiare kao to su Richard Falk, David Held, Anthony Giddens i [u odreenom pogledu] Danilo Zolo. O konceptu civilnoga drutva u globalnom kontekstu, vidi Michael Walzer, ur., Toward a Global Civil Society [berghan books, providence 1995]. S ikonoklastikom ironijom Jeana Baudrillarda i njegovih nedavnih tekstova kao to

352

BILJEKE ZA STRANICE 41-44

30 |

31 |

32 |

33 |

34 |

su The Gulf War Did Not Take Place, prijevod Paul Patton [indiana university press, bloomington 1995], odreena struja francuskoga postmodernizma vratila se pravom nadrealistikom okviru. Postoji neprekinuti kontinuitet od hladnoratovskih pojmova nametanja demokracije i demokratske tranzicije do imperijalnih teorija nametanja mira. Ve smo naglasili injenicu da su mnogi moralni filozofi podravali Zaljevski rat kao pravednu stvar, dok su se pravni teoretiari, slijedei vaan primjer Richarda Falka, uglavnom suprotstavljali. Vidi, na primjer, Richard Falk, Twisting the U.N. Charter to U.S. Ends, u Hamid Mowlana, George Gerbner & Herbert Schiller, ur., Triumph of the Image: The Medias War in the Persian Gulf [westview press, boulder 1992], str. 175-190. Vidi takoer raspravu o Zaljevskom ratu u Danilo Zolo, Cosmopolis: Prospects for World Government, prijevod David Mc Kie [polity press, cambridge 1997]. Za tipian primjer, vidi Richard Falk, Positive Prescriptions for the Future, World Order Studies Program, referat br. 20 [center for internaitonal studies, princeton 1991]. Da bismo vidjeli kako su nvo-e integrirane u taj manje vie lokovski okvir globalne ustavnosti, trebamo pogledati javne izjave Antonia Cassesea, predsjednika Krivinoga suda Ujedinjenih naroda u Amsterdamu, kao i njegove knjige, International Law in a Divided World [clarendon press, oxford 1986], i Human Rights in a Changing World [temple university press, philadelphia 1990]. ak i prijedlozi za reformiranje Ujedinjenih naroda idu manje vie u tom smjeru. Za dobru bibliografiju takvih radova, vidi Joseph Preston Baratta, Strengthening the United Nations: A Bibliography on U.N. Reform and World Federalism [greenwood, new york 1987]. To je smjer to ga u nekim objavljenim stratekim dokumentima promiu vojne agencije SAD-a. Prema sadanjoj doktrini Pentagona, projekt proirenja trine demokracije trebaju podupirati kako primjerene mikrostrategije koje se temelje na [kako pragmatikim tako i sustavnim] zonama primjene i stalnoga utvrivanja kritikih toaka u suprotstavljenim jakim kulturnim blokovima koje e voditi prema njihovom rasputanju. U tom pogledu, vidi rad Mauricea Rounaia iz Stratekoga instituta u Parizu. Vidi takoer radove o intervencionizmu SAD-a navedene u dijelu 1.1, biljeka 28. Jo jednom trebamo uputiti na rad Richarda Falka i Antonia Cassesea. Trebamo naglasiti, osobito, kako se nejaka koncepcija vrenja sudskih funkcija Suda pravde U.Na postupno preobrazila, esto pod utjecajem ljeviarskih politikih snaga, u jaku koncepciju. Drugim rijeima, postoji prijelaz od zahtjeva da Sud pravde dobije mogunost vrenja sudskih sankcija koje bi dole po ovlatenju strukture UN-a do zahtjeva da sud igra izravnu i aktivnu ulogu u odlukama UN-a i njegovih organa u pogledu standarda jednakosti i materijalne pravde meu dravama, do stupnja da se izravno uplie u ime ljudskih prava.

BILJEKE ZA STRANICE 47-53

353

35 | Vidi Max Weber, Economy and Society, prijevod Guenther Roth & Claus Wittich [university of california press, berekeley 1968], sv. 1, pogl. 3, dio 2, The Three Pure Types of Authority, str. 215-216. 1.3 ALTERNATIVE UNUTAR IMPERIJA 01 | Pod koketirati s Hegelom ovdje mislimo na ono to je Marx opisao u poznatom dodatku 1. svesku Capitala [prijevod Ben Fowkes [vintage, new york 1976] 24. sijenja 1873, str. 102-103]. Kao to su i Marxu izgledali, Hegelovi izrazi uinili su se i nama korisnima da uokvirimo tvrdnju, ali ubrzo emo naii na stvarnu granicu njihove korisnosti. 02 | Priznajemo da je ovaj opis pojednostavljen, a mnoge studije pruaju mnogo sofisticiranije rasprave o mjestu. Meutim, izgleda nam da se te politike analize uvijek vraaju pojmu branjenja ili ouvanja omeenog lokalnog identiteta ili teritorija. Doreen Massey izriito se zalae za politiku mjesta u kojoj se mjesto zamilja ne kao omeeno ve kao otvoreno i porozno, u Space, Place, and Gender [university of minnesota press, minneapolis 1994], osobito str. 5. Meutim, mi bismo, naprotiv, ustvrdili da pojam mjesta koje nema mea potpuno liava taj koncept njegova sadraja. Za odlian pregled literature o mjestu i alternativno shvaanje, vidi Arif Dirlik, Place-based Imaginaiton: Globalism and the Politics of Place, neobjavljeni rukopis. 03 | Vratit emo se opirnije na koncept nacije u dijelu 2.2. 04 | Smatram lokaciju temeljnim materijalnim atributom ljudskoga djelovanja ali shvaam da je lokacija proizvod drutva. David Harvey, The Limits of Capital [university of chicago press, chicago 1984], str. 374. Arjun Appadurai takoer raspravlja o proizvodu lokacije u skladu s Harveyevim stajalitem i s naom tvrdnjom u Modernity at Large: Cultural Disseminations of Globalization [university of minnesota press, minneapolis 1996], str. 178-199. 05 | Erich Auerbach, Mimesis: The Representattion of Reality in Western Literature, prijevod Willard Trask [princeton university press, princeton 1953] (vidi: Mimesis: Prikazivanje stvarnosti u zapadnoj knjievnosti, prijevod Milan Tabakovi [nolit, beograd 1978]). 06 | Marx je dobro izrazio, u svojim povijesnim tekstovima, tu metodoloku vezu izmeu kritike i izgradnje koja poiva vrsto na osnovi kolektivnoga subjekta. Razne tradicije heterodoksne marksistike historiografije u dvadesetom stoljeu, kao to je rad E.P. Thompsona, talijanskih radnikih pisaca i junoazijskih povjesniara potinjenosti, dalje su razvile tu vezu. 07 | Vidi, na primjer, Guy Debord Society of Spectacle, prijevod Donald Nicholson-Smith [zone books, new york 1994] (vidi: Drutvo spektakla & Komentari Drutvu spektakla, prijevod Goran Vujasinovi [arkzin, zagreb 1999]), to je moda najbolji izraz, na svoj delirian nain, suvremene svijesti o pobjedi kapitala. 08 | Za najbolji primjer te metode dekonstrukcije koja pokazuje svoje vrline i ogranienja,

354

BILJEKE ZA STRANICE 53-60

09 |

10 |

11 |

12 | 13 |

14 | 15 | 16 |

17 |

vidi rad Gayatri Spivak, osobito njezin uvod u Ranajit Guha & Gayatri Spivak, ur., Selected Subaltern Studies [oxford university press, new york 1988], str. 3-32. Vidi Arif Dirlik, Mao Zedong and Chinese Marxism u Saree Makdisi, Cesare Casarino & Rebecca Karl, ur., Marxism Beyond Marxism [routledge, new york 1996], str. 119148. Vidi takoer Arif Dirlik, Modernism and Antimodernism in Mao Zedongs Marxism, u Arif Dirlik, Paul Healy & Nick Knight, ur., Critical Perspectives on Mao Zedongs Thought [humanities press, atlantic heights, n.j. 1997], str. 59-83. O taktikim dvosmislenostima nacionalne politike socijalistikih i komunistikih partija, vidi prvenstveno rad austromarksista, kao to je Otto Bauerov Die Nationalittenfrage und die Sozialdemokratie [wiener volksbuchhandlung, be 1924]; i Staljinov utjecajni pamflet Marksizam i nacionalno pitanje, u Marxism and National and Colonial Question [internaitonal publishers, new york 1935], str. 3-61. Vratit emo se tim autorima u dijelu 2.2. Za poseban i osobito zanimljiv sluaj vidi Enzo Traverso, Les marxistes et la question juive [la breche, pariz 1990]. O krugu protuimperijalistikih borbi krajem devetnaestoga i poetkom dvadesetoga stoljea [s kineskoga stajalita], vidi Rebecca Karl, Staging the World: China and the Non-West at the Turn of the Twentieth Century [duke university press, durham, u tisku]. O hipotezi da borbe prethode i prefiguriraju kapitalistiki razvoj i restrukturiranje, vidi Antonio Negri, Revolution Retrieved [red notes, london 1988]. Taj pojam proletarijata mogao bi se tako shvatiti u Marxovom smislu kao personifikacija strogo ekonomske kategorije, to jest, subjekt rada pod kapitalom. S obzirom da mi redefiniramo sam koncept rada i proirujemo opseg djelatnosti koje se pod njim podrazumijevaju [kao to smo uinili na drugom mjestu i nastavit emo to raditi u ovoj knjizi], brie se tradicionalna razlika izmeu ekonomskoga i kulturnoga. Meutim, ak i u Marxovim formulacijama koje su najvie ekonomistike, proletarijat moramo shvatiti kao pravu politiku kategoriju. Vidi Michael Hardt & Antonio Negri, Labor of Dionysus [university of minnesota press, minneapolis 1994], str. 3-21; i Antonio Negri, Twenty Theses of Marx, u Saree Makdisi, Cesare Casarino & Rebecca Karl, ur., Marxism Beyond Marxism [routledge, new york 1996], str. 149-180. Vidi Michael Hardt, Los Angeles Novos, Futur antrieur, br. 12/13 [1991], 12-26. Vidi Luis Gomez, ur., Mexique: du Chiapas a la crise financiere, Dodatak, Futur antrieur [1996]. Vidi prvenstveno Futur antrieur, br. 33/34, Tous ensemble! Rflections sur les luttes de novembre-dcembre [1996], Vidi takoer Raghu Krishnan, December 1995: The First Revolt against Globalization, Monthly Review, 48, br. 1 [svibanj 1996], 1-22. Karl Marx, The Eighteenth Brumaire of Louis Bonaparte [international publishers, new york 1963], str. 121 (vidi: Klasne borbe u Francuskoj 1848-1850, Osamnaesti brumaire Luja Bonaparta, prijevod Hugo Klajn [naprijed, zagreb 1973]).

BILJEKE ZA STRANICE 60-71

355

18 | Vidi Gilles Deleuze, Postscript on Control Societies, in Negogiations, prijevod Martin Joughin [columbia university press, new york 1995], str. 177-182. 19 | Nasuprot teorijama najslabije karike, koje su ne samo bile sredite taktika Tree internacionale ve ih je uvelike usvojila antiimperijalistika tradicija kao cjelina, talijanski pokret operaismo u 1960-im i 1970-im godinama predlagao je teoriju najjae karike. Za temeljnu teoretsku tezu, vidi Mario Tronti, Operai e capitale [einaudi, torino 1996], osobito str. 89-95. 20 | Moemo nai obimnu i stalnu dokumentaciju o tim tehnikama dezinformacija i uutkivanja u publikacijama Le Monde Diplomatique, te Z Magazine i Court Action Bulletin Noam Chomsky neumorno je radio na razotkrivanju i suprostavljanju takvim dezinformacijama u svojim brojnim knjigama i predavanjima. Vidi, na primjer, Edward Herman i Noam Chomsky, Manufacturing Consent: The Political Economy of Mass Media [pantheon, new york 1988]. Zaljevski rat predstavljao je odlian primjer imperijalnoga upravljanja komunikacijama. Vidi W. Lance Bennett & David L. Paletz, ur., Taken by Storm: The Media, Public Opinion, and U.S. Foreign Policy in the Gulf War [university of chicago press, chicago 1994]; i Douglas Kellner, The Persian Gulf TV War [westview press, boulder 1992]. 21 | Rad Immanuela Wallersteina [openito vrlo dojmljiv i vaan] i kole svjetskih sustava sasvim primjereno prikazuju taj zahvat poravnavanja borbi u obliku izvrnute srodnosti strukture sa sustavom. Vidi, na primjer, Giovanni Arrighi, Terence Hopkins & Immanuel Wallerstein, Antisystemic Movements [verso, london 1989]. 22 | Imajui na umu ogranienja koja smo ranije spomneuli, ovdje trebamo uputiti na rad Flixa Guattarija , osobito tekstove iz njegovoga zadnjega razdoblja kao to je Chaosmosis, prijevod Paul Bains i Julian Pefanis [power publications, sydney 1995]. POLITIKI MANIFEST 01 | Louis Althusser, Machiavel et nous. crits philosophiques et politiques, sv. 2, ur., Franois Matheron [stock/imec, pariz 1995], str. 39-168; dalje navedeno u tekstu. 02 | Vidi Baruch Spinoza, Theologico-Political Treatise, sv. 1 Chief Works, prijevod R. H. Elwes [dover, new york 1951] (vidi: Teoloko politiki traktat, prijevod Branko B. Gavella [kultura, beograd 1957]). 2.1 DVIJE EVROPE, DVIJE MODERNOSTI 01 | Robert Musil, The Man without Qualities, prijevod Sophie Wilkins [knopf, new york 1995], 2:1106 (vidi: ovjek bez svojstava, prijevod Zlatko Gorjan [otokar kerovani, rijeka 1967]). 02 | Johannes Duns Scotus, Opus Oxoniense, knjiga iv, distinctio xiii, quaestio i, u Opera Omnia, sv. 8 [georg olms verlagsbuchhandlung, hildesheim 1969], str. 807.

356

BILJEKE ZA STRANICE 72-77

03 | Dante Alighieri, De Monarchia, ur. Louis Bertalot [friedrichsdorf, frankfurt 1918], knjiga i, pogl. 4, str. 14. 04 | Nicholas of Cusa, Complementum theologicum, u Opera, sv. 2 [minerva, frankfurt 1962], pogl. 2, fol. 93b [faksimil izdanja jacquesa le fevrea/pariz: 1514]. 05 | Giovanni Pico della Mirandola, Of Being and Unity, prijevod Victor Hamm [marquette university press, milwaukee 1943], str. 21-22. 06 | Carolus Bovillus [Charles de Bovelles], Il libro del sapiente, ur. Eugenio Garin [einaudi, torino 1987], pogl. 22, str. 73. 07 | Francis Bacon, Works, ur. James Spalding, Robert Ellis i Donald Heath [longman and co., london 1857], 1:129-130. 08 | Galileo Galilei, Opere [g.berbera editore, firenza 1965], 7:128-129. 09 | William of Ockham, A Short Discourse on the Tyrannical Government, prijevod Johm Kilcullen [cambridge university press, cambridge 1992], knjiga iii, pogl. 16, str. 104. Prevodilac prevodi izraz multitudo fidelium kao zajednicu vjernih (vidi: Vilim Ockham, Opera politica, prijevod Marina Miladinov [demetra, zagreb 2001]). 10 | Vidi Marsilus of Padua, Defensor Pacis [cambridge university press, cambridge 1928]. 11 | Taj se revolucionarni vid podrijetla modernosti moe proitati u njegovom najjasnijem i najsaetijem obliku u radu Spinoze. Vidi Antonio Negri, The Savage Anomaly, prijevod Michael Hardt [university of minnesota press, minneapolis 1991]. 12 | Razni filozofski okviri negativne misli u devetnaestom i dvadesetom stoljeu, od Nietzschea do Heideggera i Adorna, potpuno tono predviaju kraj moderne metafizike i povezuju modernost i krizu. Meutim, ti autori openito ne prepoznaju da su na djelu dvije modernosti i da je kriza izravan ishod njihovoga sukoba. Iz toga razloga oni ne vide alternative unutar modernosti koje se proteu izvan granica moderne metafizike. O negativnoj misli i krizi, vidi Massimo Cacciari, Krisis: saggio sulla crisis del pensiero negativo da Nietzsche a Wittgenstein [feltrinelli, milano 1976]. 13 | O tim strujanjima u evropskoj modernosti, vidi Ernst Bloch, The Pinciple of Hope, 3 sv., prijevod Neville Plaice, Stephen Plaice & Paul Knight [mit press, cambridge, mass. 1986] (vidi: Princip nada, prijevod Hrvoje arini [naprijed, zagreb 1981]); i (u potpuno razliitom inetelektualnom hermeneutikom kontekstu) Reinhardt Koselleck, Critique and Crisis: Enlightenment and the Pathogenesis of Modern Society [mit press, cambridge, mass. 1988]. 14 | Samir Amin, Eurocentrism, prijevod Russell Moore [monthly review press, new york 1989], str. 72-73. 15 | Baruch Spinoza, Ethics, u The Collected Works of Spinoza, ur. Edwin Curley, sv. 1 [princeton university press, princeton 1985], dio iv, tvrdnja 67, str. 584 (vidi: Etika, prijevod Ozren unec [demetra, zagreb 2000]). 16 | Ibid., dio v, tvrdnja 37, str. 613.

BILJEKE ZA STRANICE 77-83

357

17 | Naa rasprava oslanja se na rad Ernsta Cassirera, The Philosophy of the Enlightenment, prijevod Fritz C.A. Koelln & James P. Pettegrove [princeton university press, princeton 1951]; Maxa Horkheimera & Theodora Adorna, Dialectic of Enlightenment, prijevod John Cumming [continuum, new york 1972]; i Michela Foucaulta, What Is Enlightenment?, u Ethics: Subjectivity and Truth, sv. 1, Essential Works of Foucault 1954-1984, ur. Paul Rainbow [new press, new york 1997], str. 303-319 (to je prosvijetiteljstvo?, u emu, br. 10 [1997], str. 87-99). 18 | Vidi Jacques Chevalier, Pascal [plon, pariz 1922], str. 265. 19 | Ren Descartes, Letter to Mersenne [15. travnja 1630], u Philosophical Letters, ur. Anthony Kenny [blackwell, oxford 1970], str. 11. Za izvornu francusku inaicu, vidi Oeuvres completes, ur. Charles Adam & Paul Tannery [vrin, pariz 1969], 1:145. 20 | Antonio Negri, Descartes politico o della ragionevole ideologia [feltrinelli, milano 1970]. 21 | Za nedavan primjer koji se nastavlja na tom transcendentalnom pravcu evropskoga samozadovoljstva, vidi Massimo Cacciari, Geo-filosofia dellEuropa [adelphi, milano 1944]. 22 | Vidi Arthur Schopenhauer, The World as Will and Representation, prijevod E.F.J. Payne, 2 sv. [dover, new york 1966] (vidi: Svet kao volja i predstava, prijevod Sreten Mari, 2 sv, [matica srpska, novi sad 1986]). 23 | Ibid., Predgovor Drugom izdanju, str. xxi. 24 | G.W.F. Hegel, Elements of the Philosophy of Right, prijevod H. B. Nisbet, ur. Allen Wood [cambridge university press, cambridge 1991], 258 dodatak, str. 279 [izmijenjen engleski prijevod] (Osnovne crte filozofije prava, prijevod Danko Grli [veselin maslea, sarajevo 1989]). 25 | Thomas Hobbes, The Elements of Law [cambridge university press, cambridge 1928], dio ii, knjiga 10, odlomak 8, str. 150. 26 | Jean Bodin, On Sovereignty: Four Chapetrs from the Six Books of the Commonwealth, ur. i prijevod Julian Franklin [cambridge university press, cambridge 1922], str. 23 [iz knjige i, pogl. 8]. 27 | Jean-Jacques Rousseau, On the Social Contract, u The Collected Writings of Rousseau, sv. 4, ur. Roger Master i Christopher Kelly [university press of new england, hanover, n.h. 1994], knjiga i, pogl. 6, str. 138 (Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti meu ljudima, Drutveni ugovor, prijevod Dalibor Foreti [kolska knjiga, zagreb 1978]). 28 | Vidi Bodin, On Sovereignty. 29 | C. B. Macpherson, The Political Theory of Possessive Individualism [oxford university press, oxford 1962]. 30 | Vidi Arif Dirlik, The Postcolonial Aura [westview press, boulder 1997]. 31 | Adam Smith, The Nature and Causes of the Wealth of Nations [clarendon press, oxford 1976], knjiga iv, pogl. ii, odlomak 9, str. 456 (Istraivanje prirode i uzroka bogatstva naroda, prijevod Marijan Hanekovi [kultura, zagreb 1952]).

358

BILJEKE ZA STRANICE 83-92

32 | Ibid., knjiga iv, pogl. ix, odlomak 51, str. 687. 33 | Hegel, Elements of the Philosophy of Right, 261, str. 283. 34 | Vidi Michel Foucault, La gouvernementalit, u Dits et crits [gallimard, pariz 1994], 3:635-657 (Guvernementalitet, u Zarez, br. 54). 35 | Vidi nau raspravu o Foucaultovom pojmu biomoi u dijelu 1.2. 36 | Vidi prvenstveno Max Weber, Economy and Society, 2 sv., prijevod Guenther Roth i Claus Wittich [university of california press, berkeley 1968]. 37 | Friedrich Nietzsche, Thus Spoke Zarathustra, prijevod Thomas Common [modern library, new york 1967], pogl. 35, The Sublime Ones, str. 111 (vidi: Tako je govorio Zarathustra, prijevod Danko Grli [moderna vremena, zagreb 2001]). 2.2 SUVERENOST NACIONALNE DRAVE 01 | Za opirnu analizu kako opega oblika tako i inaica diljem Evrope, vidi Perry Anderson, Lineages of the Absolutist State [new left books, london 1974]. 02 | Vidi Ernst Kantorowicz, The Kings Two Books: A Study in Medieval Political Theology [princeton university press, princeton 1957]; i njegov esej Christus-Fiscus, u Synopsis: Festgabe fr Alfred Weber [verlag lambert schneider, heidelberg 1948], str. 223-235. Vidi takoer Marc Leopold Bloch, The Royal Touch: Sacred Monarchy and Scrofula in England and France, prijevod J.E. Anderson [routledge and kegan paul, london 1972]. 03 | Za analizu koja povezuje ekonomski prijelaz od feudalizma preko kapitalizma do razvoja moderne evropske filozofije, vidi Franz Borkenau, Der bergang vom feudalen zum brgerlichen Weltbild: Studien zur Geschichte der Philosophie der Manufakturperiod [flix alcan, pariz 1934]. Za odlinu raspravu o filozofskoj literaturi o toj problematici, vidi Alessandro Pandolfi , Genalogie et dialectique de la raison mercantiliste [lharmattan, pariz 1996]. 04 | Vidi Pierangelo Schiera, Dallarte de governo alle scienze dello stato [milano, 1968]. 05 | Vidi Benedict Anderson, Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism [verso, london 1983] (Nacija: zamiljena zajednica: razmatranja o porijeklu i irenju nacionalizma, prijevod Nata engi & Nataa Pavlovi [kolska knjiga, zagreb 1990]). 06 | Vidi tienne Balibar, The Nation Form: History and Ideology, u tiene Balibar & Immanuel Wallerstein, Race, Nation, Class [verso, london 1991], str. 86-106. Vidi takoer Slavoj iek, Le reve du nationalisme expliqu par le reve du mal radical, Futur antrieur, br. 14 [1992], str. 59-82. 07 | Vani eseji Rose Luxemburg sakupljeni su u Rosa Luxemburg, The National Question, ur. Horace Davis [monthly review press, new york 1976]. Za pomni saetak njezinih stajalita, vidi Joan Cocks, From Politics to Paralysis: Critical Intellelctuals Answer the National Question, Political Theory, 24, br. 3 [kolovoz 1996], 518-537. Lenjin je bio

BILJEKE ZA STRANICE 92-95

359

08 | 09 |

10 |

11 | 12 | 13 |

14 |

15 |

16 |

vrlo kritian prema stajalitima Rose Luxemburg prvenstveno zbog toga to nije prepoznala napredno obiljeje nacionalizma [pa ak i buroaskoga nacionalizma] potinjenih zemalja. Lenjin tako potvruje pravilo na nacionalno samoodreenje, koje je u stvari pravo na odcjepljenje za sve. Vidi V.I. Lenjin, The Right of Nations to SelfDetermination [greenwood press, westport, conn. 1951], str. 9-64 (vidi: Karl Marx, Friedrich Engels, V.I. Lenjin, Nacionalno pitanje, ur. Franc Centle & Arif Tanovi [svjetlost, sarajevo 1975]). Jean Bodin, Six Books of the Commonwealth, prijevod M. J. Tooley [blackwell, oxford 1955], knjiga vi, pogl. 6, str. 212 [izmijenjen prijevod]. Za odlina tumaenja Bodinova rada koja ga vrsto smjetaju u dinamiku Evrope esnaestoga stoljea, vidi Julian H. Franklin, Jean Bodin and the Rise of Absolutist Theory [cambridge university press, cambridge 1973]; i Grard Mairet, Dieu mortel: essai de non-philosophie de ltat [puf, pariz 1987]. Za openitije stajalite koje smjeta razvoj pojma suverenosti u dugu povijest evropske politike misli, vidi Grard Mairet, Le principe de souverainet [gallimard, pariz 1997]. Vidi Friedrich Meinecke , Die Idee der Staatsrson in der neueren Geschichte [oldenbourg, mnchen 1924]. Vidi takoer lanke to ih je Wilhelm Dilthey sakupio u Weltanschaung und Analyse des Menschen seit Renaissance und Reformation, sv. 2, Gesammelte Schriften [teubner, leipzig 1914]. S asnim izuzetkom djela Ottoa von Gierkea, The Development of Political Theory, prijevod Bernard Freyd [norton, new york 1939]. Vidi Friedrich Meinecke, Historicism: The Rise of a New Historical Outlook, prijevod J. E. Anderson [routledge and kegan paul, london 1972]. Da biste prepoznali sjeme Hegelovoga idealizma u Vicou, vidite Benedetto Croce, The Philosophy of Giambattista Vico, prijevod R.G. Collingwood [russell and russell, new york 1964]; takoer Hayden White, What is Living and What is Dead in Croces Criticism of Vico, u Giorgio Tagliacozzo, ur., Giambattista Vico: An International Symposium [johns hopkins university press, baltimore 1969], str. 379-389. White naglaava kako je Croce preveo Vicoov rad na idealistiko stajalite, preobraavajui Vicoovu filozofiju povijesti u filozofiju duha. Vidi Giambattista Vico, De Universi Juris principio et fine uno, u Opere giuridiche [sansoni, firenza 1974], str. 17-343; i Johann Gottfried Herder, Reflections on the Philosophy of the History of Mankind, prijevod Frank Manuel [university of chicago press, chicago 1968]. `s, u prilino razliitom kontekstu, izriito proglaava apsolutno Emmanuel-Joseph Sieye prvenstvo nacije: Nacija postoji prije svega, ona je podrijetlo svega. Vidi Quest-ce que le Tiers tat? [droz, eneva 1970], str. 180. `sa i razvoju dogaaja u Francuskoj revoluciji, vidi Antonio Negri, Il potere O radu Sieye

360

BILJEKE ZA STRANICE 95-100

17 |

18 | 19 |

20 | 21 | 22 | 23 |

24 | 25 |

26 |

27 |

costituente: saggio sulle alternative del moderno [sugarco, milano 1992], pogl. 5, str. 223-286. Za odlinu analizu razlike izmeu mnotva i naroda, vidi Paolo Virno, Virtuosity and Revolution: The Poltical Theory of Exodus, u Paolo Virno i Michael Hardt, ur., Radical Thought in Italy [university of minnesota press, minneapolis 1996], str. 189-210. Thomas Hobbes, De Cive [appleton century-crofts, new york 1949], poglavlje xii, dio 8, str. 135. Vidi tienne Balibar, Racism and Nationalism, u tienne Balibar & Immanuel Wallerstein, Race, Nation, Class [verso, london 1991], str. 37-67. Vratit emo se pitanju nacije u kolonijalnom kontekstu u sljedeem poglavlju. Vidi, na primjer, Robert Young, Colonial Desire: Hybridity in Theory, Culture, and Race [routledge, london 1995]. `s, Quest-ce que le Tiers tat? Vidi Sieye Vidi Roberto Zapperiev Uvod, ibid., str. 7-117. Dobrih stotinu godina kasnije Antonio Gramsci izmislio je pojam nacionalnopukoga kao dio napora da se obnovi upravo taj hegemonistiki klasni zahvat u slubi proletarijata. Za Gramscija, nacionalnopuko je pojam po kojemu bi se intelektualci ujedinili s narodom, i tako je to snaan izvor za izgradnju puke hegemonije. Vidi Antonio Gramsci, Quademi del carcere [einaudi, torino 1977], 3:2113-20. Za odlinu kritiku Gramscijeva pojma nacionalnopukoga, vidi Alberto Asor Rosa, Scrittori e popolo, 7. izd. [savelli, rim 1976]. Johann Gottlieb Fichte, Addresses to the German Nation, prijevod R.F. Jones i G.H. Turnbull [greenwood press, westport conn. 1979]. Trebamo naglasiti da su razna liberalna tumaenja Hegela, od Rudolfa Hayma do Franza Rosenzweiga, samo uspjela obnoviti njegovu politiku misao usredotoujui se na njezine nacionalne vidove. Vidi Rudolf Haym, Hegel und seine Zeit [berlin, 1857]; Franz Rosenzweig, Hegel und der Staat [mnchen, 1920]; i Eric Weil, Hegel et ltat [vrin, pariz 1950]. Rosenzweig svakako najbolje razumije tragediju neizbjenoga povezivanja izmeu nacije i etinosti u Hegelovoj misli. Vidi Franz Rosenzweig, The Star of Redemption, prijevod William Hallo [holt, rinehart and winston, new york 1971]; i odlino tumaenje te knjige, Stphane Moses, Systeme et rvlation: la philosophie de Franz Rosenzweig [seuil, pariz 1982]. [Socijalisti] moraju stoga nedvosmisleno zahtijevati da socijaldemokrati tlaiteljskih zemalja [takozvanih velikih nacija osobito] priznaju i brane pravo potlaenih nacija na samoodreenje u politikom smislu te rijei, tj., pravo na politiko odvajanje. Lenin, The Right of Nations to Self-Determination, str. 65. Vidi Malcolm X, The Ballot or the Bullet, u Malcolm X Speaks [pathfinder, new york 1989], str. 23-44. Za raspravu o nacionalizmu Malcolma X, osobito u njegovim naporima

BILJEKE ZA STRANICE 100-104

361

28 |

29 |

30 |

31 |

32 | 33 |

34 |

35 |

da utemelji Organizaciju afroamerikoga jedinstva tijekom posljednje godine njegova ivota, vidi William Sales, Jr., From Civil Rights to Black Liberation: Malcolm X and the Organization of Afro-American Unity [south end press, boston 1994]. Wahneema Lubiano, Black Nationalism and Black Common Sense: Policing Ourselves and Others, u Wahneema Lubiano, ur., The House That Race Built [vintage, new york 1997], str. 232-252; citat str. 236. Vidi takoer Wahneema Lubiano, Standing in for the State: Black Nationalism and Writing the Black Subject, Alphabet City, br. 3 [listopad 1993], str. 20-23. Pitanje crnake suverenosti dobiva vano mjesto u Cedric Robinsonovoj kritici W.E.B. Du Boisove potpore Liberiji 1920-ih i 30-ih godina. Robinson vjeruje da je Du Bois nekritiki podupirao snage moderne suverenosti. Vidi Cedric Robinson, W.E.B. Du Bois and Black Sovereignty, u Sidney Lemelle & Robin Kelley, ur., Imagining Home: Culture, Class, and Nationalism in the African Diaspora [verso, london 1994], str. 145-157. Jean Genet, Interview avec Wischenbart, u Oeuvres completes, sv. 6 [gallimard, pariz 1991], str. 282. Openito o Genetovom iskustvu s Crnim panterama i Palestincima, vidi njegov zadnji roman, Prisoner of Love, prijevod Barbara Bray [wesleyan university press, hanover, n.h. 1992]. Benedict Anderson smatra da su filozofi nepravedno omalovaavali koncept nacije i da ga trebamo promatrati u neutralnijem svjetlu. Dio potekoe je to nesvjesno teimo hipostazirati postojanje Nacionalizma-s-velikim-N [kao da bismo to uinili na primjeru Doba-s-velikim-D] i onda to razvrstati kao ideologiju. [Obratimo pozornost da ako svatko ima neko doba onda je Doba puki analitiki izraz.]. Mislim da bi stvari bilo mnogo lake ako bismo nacionalizam tretirali kao da pripada srodstvu i religiji, a ne liberalizmu ili faizmu. Anderson, Imagined Communities, str. 5. Svatko pripada naciji, kao to svatko pripada nekom dobu [ili ga ima], rasi, spolu i tako dalje. Opasnost je tu to Anderson naturalizira naciju i nae pripadanje njoj. Mi moramo, naprotiv, denaturalizirati naciju i shvatiti njezinu povijesnu tvorevinu i politike posljedice. O odnosu izmeu klasne borbe i dva svjetska rata, vidi Ernst Nolte, Der Europische Brgerkrieg, 1917-1945 [propylen verlag, frankfurt 1987]. Prvi tekst koji treba razmotriti u kontekstu austrijskih socijaldemokratskih teorija je Otto Bauer, Die Nationalittenfragen und die Sozialdemokratie [wiener volksbuchhandlung, be 1924]. Engleski prijevodi izvadaka iz te knjige ukljueni su u AustroMarxism, prijevod Tom Bottomore & Patrick Goode [clarendon press, oxford 1978]. Vidi Joseph Stalin, Marxism and the National Question, u Marxism and the National and Colonial Question [international publishers, new york 1935], str. 3-61 (vidi: Marksizam i nacionalno-kolonijalno pitanje, prijevod Zvonko Tkalec [kultura, zagreb 1947]). Mi uzimamo ovaj izraz ali ne dijelimo Talmonovo politiko stajalite iz J.L. Talmon, The Origins of Totalitarian Democracy [secker and warburg, london 1952].

362

BILJEKE ZA STRANICE 104-111

36 | Navedeno u Roberto Zapperievom Uvodu, u Sieyes, Quest-ce que le Tiers tat, str. 7117; citat str. 77. 2.3 DIJALEKTIKA KOLONIJALNE SUVERENOSTI 01 | Tamnija strana renesanse istie ... ponovno roenje klasine tradicije kao opravdanje za kolonijalno irenje. Walter Mignolo, The Darker Side of the Renaissance: Literacy, Territoriality, and Colonization [university of michigan press, ann arbor 1995], str. vi. 02 | Bartolom de Las Casas, In Defense of the Indians, ur., Stafford Poole [northern illinois university press, de kalb 1974], str. 271. Vidi takoer Lewis Hanke, All Mankind Is One: A Study of the Disputation between Bartolom de Las Casas and Juan Gines de Sepulveda in 1550 on the Intellectual and Religious Capacity of the American Indians [northern illinois university press, de kalb 1974]. 03 | Navedeno u C.L.R. James, The Black Jacobins, 2. izd. [random house, new york 1963], str. 196. 04 | Aim Csaire, Toussaint Louverture: la rvolution franaise et le probleme colonial [prsence africaine, pariz 1961], str. 309. 05 | Vidi Eugene Genovese, From Rebellion to Revolution: Afro-American Slave Revolts in the Making of the Modern World [louisiana state university press, baton rouge 1979], str. 88. 06 | Karl Marx, Capital, prijevod Ben Fowkes [vintage, new york 1976], 1:925. 07 | Karl Marx, The British Rule in India, u Surveys from Exile, sv. 2, Political Writings [penguin, london 1973], str. 306. 08 | Karl Marx, The Native States, u Letters on India [contemporary india publications, lahore 1937], str. 51. 09 | Marx, The British Rule in India, str. 307. 10 | Karl Marx, The Future Results of British Rule in India, u Surveys from Exile, sv. 2, Political Writings [penguin, london 1973], str. 320. 11 | Aijaz Ahmad ukazuje da je Marx preuzeo opis indijske povijesti izravno od Hegela. Vidi Aijaz Ahmad, In Theory: Classes, Nations, Literatures [verso, london 1992], str. 231 i 241. 12 | Marx, The Future Results of British Rule in India, str. 320. 13 | Robin Blackburn, The Overthrow of Colonial Slavery, 1776-1848 [verso, london 1998], str. 3 i 11. 14 | Vidi Elizabeth Fox Genovese & Eugene Genovese, Fruits of Merchant Capital: Slavery and Bourgeois Property in the Rise and Expansion of Capitalism [oxford university press, oxford 1983], str. vii. 15 | Blackburn, The Overthrow of Colonial Slavery, str. 8. 16 | Odnos izmeu nadniarskoga rada i ropstva u kapitalistikom razvoju jedan je od

BILJEKE ZA STRANICE 111-118

363

17 | 18 | 19 |

20 | 21 | 22 |

23 |

24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |

sredinjih problema u Yann Moulier Boutang, De lesclavage au salariat: conomie historique du salariat brid [presses universitaires de france, pariz 1998]. To je jedna od najvanijih tvrdnji u Robin Blackburn, The Overthrow of Colonial Slavery. Vidi, osobito str. 520. Moulier Boutang, De lesclavage au salariat, str. 5. Franz Fanon, The Wretched of the Earth, prijevod Constance Farrington [grove press, new york 1963], str. 38 (Prezreni na svijetu, prijevod Vera Frange [stvarnost, zagreb 1973]). O manihejskim podjelama kolonijalnoga svijeta, vidi Abdul JanMohamed, The Economy of Manichean Allegory: The Function of Racial Difference in Colonialist Literature, Critical Inquiry, 12, br. 1 [jesen 1985], 55-87. Fanon, The Wretched of the Earth, str. 42. Edward Said, Orientalism [vintage, new york 1978], str. 4-5 i 104 (Orijentalizam, prijevod Biljana Romi [konzor, zagreb 1999]). Kulturna antropologija provela je radikalnu samokritiku u zadnjim desetljeima, naglaavajui kako su mnoge najjae struje te discipline sudjelovale u kolonijalistikim projektima i podupirali ih. Rani klasini tekstovi te kritike su Grard Leclerc, Anthropologie et colonialisme: essai sur lhistoire de lafricanisme [fayard, pariz 1972]; i Talal Asad, ur., Anthropology and the Colonial Encounter [ithaca press, london 1973]. Meu nedavnim radovima, osobito korisnim smatramo Nicholaus Thomas , Colonialisms Culture: Anthropology, Travel, and Government [princeton university press, princeton 1994]. Ta je tvrdnja jasno razvijena u Valentin Mudimbe, The Invention of Africa: Gnosis, Philosophy, and the Order of Knowledge [indiana university press, bloomington 1988], vidi osobito str. 64, 81 i 108. Ranajit Guha, An Indian Historiography of India: A Nineteenth-Century Agenda and Its Implications [centre for studies in social sciences, calcutta 1988], str. 12. An Inquiry into the causes of the insurrection of negroes in the island of St. Domingo [crukshank, london and philadelphia 1792], str. 5 Vidi Paul Gilroy, The Black Atlantic [harvard university press, cambridge, mass. 1993], str. 1-40. Vidi Franz Fanon, Black Skin, White Masks, prijevod Charles Lam Markmann [grove press, new york 1967], str. 216-222. Jean-Paul Sartre, Black Orpheus, u What is Literature? and Other Essays [harvard university press, cambridge, mass. 1988], str. 296. Jean-Paul Sartre, Preface, u Fanon, The Wretched of the Earth, str. 20. U stvari pripadnost crnoj rasi pojavljuje se kao nenaglaeni tempo [le temps faible] dijalektikog kretanja: teoretska i praktina potvrda bijele prevlasti je teza; poloaj crne rase kao antitetina vrijednost trenutak je negacije. Ali taj negativan trenutak nije

364

BILJEKE ZA STRANICE 118-122

31 | 32 | 33 | 34 |

35 | 36 |

dovoljan sam po sebi, a ti crni ljudi koji u njemu sudjeluju znaju to savreno dobro; oni znaju da on tei prema sintezi ili ostvarenju ljudskoga bia u nerasnom drutvu. Prema tome, crna rasa je za unitenje same sebe; ona je prijelaz prema a ne dolazak u, sredstvo a ne cilj. Sartre, Black Orpheus, str. 327. Fanon, The Wretched of the Earth, str. 52. Ibid., str. 58-65. Vidi Malcolm X, The Ballot or the Bullet, u Malcolm X Speaks [pathfinder, new york 1989], str. 23-44. Trebamo imati na umu da je, unutar sfere komunistikih i socijalistikih pokreta, diskurs o nacionalizmu ne samo legitimirao borbu za osloboenje od kolonijalnih sila ve je posluio i kao sredstvo da se insistira na neovisnosti i razlikama lokalnoga revolucionarnoga iskustva od modela vladajuih socijalistikih sila. Na primjer, kineski nacionalizam bio je stijeg pod kojim su kineski revolucionari mogli pruiti otpor sovjetskom nadzoru i sovjetskim modelima, prevodei marksizam na jezik kineskoga seljatva [to jest, u misao Mao Ce Tunga]. Slino, u narednom razdoblju, revolucionari od Vijetnama do Kube i Nikaragve insistirali su na nacionalnoj naravi borbi kako bi potvrdili svoju neovisnost od Moskve i Pekinga. Povelja Ujedinjenih naroda, lanak 2.1, u Leland Goodrich & Edvard Hambro, Charter of the United Nations [world peace foundation, boston 1946], str. 339. Partha Chatterjee, Nationalist Thought and the Colonial World: A Derivative Discourse? [zed books, london 1986], str. 168.

ZARAZA 01 | Louis-Ferdinand Cline, Journey to the End of the Night, prijevod Ralph Manheim [new york: new directions, 1983, str. 145; izmijenjen engleski prijevod]; dalje navedeno u tekstu (Putovanje nakraj noi, prijevod Vinja Machiedo [znanje, zagreb 1972]). 02 | Vidi Cindy Patton, Global AIDS / Local Context, u tisku; i John ONeill, AIDS as a Globalizing Panic, u Mike Featherstone, ur., Global Culture: Nationalism, Globalization, and Modernity [sage, london 1990], str. 329-342.

BILJEKE ZA STRANICE 123-131

365

2.4 SIMPTOMI PRIJELAZA 01 | Arif Dirlik, The Postcolonial Aura: Third World Criticism in the Age of Global Capitalism [westview press, boulder 1997], str. 52-83; citat str. 77. 02 | Vidi, na primjer, Jane Flax, Thinking Fragments [university of california press, berkeley 1990], str. 29. 03 | Za objanjenje o tome kako mnogi postmoderni teoretiari stavljaju razne pravce modernistike misli pod jedan jedini naziv prosvjetiteljstva, vidi Kathi Weeks, Constituting Feminist Subjects [cornell university press, ithaca 1998], pogl. 2. 04 | bell hooks, yearning: Race, Gender, and Cultural Politics [south end press, boston 1990], str. 25. 05 | Jane Flax, Disputed Subjects [routledge, london 1993], str. 91. 06 | Za postmodernu kritiku nuno je najprije utvrditi to znai moderno na nekom podruju i onda postaviti nasljednu paradigmu koja je nekako u skladu s nekim oblikom postmodernoga miljenja. Uzmite, na primjer, podruje koje bi na prvi pogled moglo izgledati manje vjerojatnim kandidatom za jedan takav zahvat: javnu upravu, to jest studiju birokracije. Moderna paradigma istraivanja koja prevladava na tom podruju odreena je propisom neutralne javne uprave to se pripisuje Wilsonu [odvajanje politike od uprave], Tayloru [znanstveni menadment] i Weberu [hijerarhijsko zapovijedanje]. Charles Fox & Hugh Miller, Postmodern Public Administration: Toward Discourse [sage, thousand oaks, calif. 1995], str. 3. Znanstvenici koji su uvjereni da je ta paradigma zastarjela mogu upotrijebiti postmoderno miljenje kao sredstvo da preobraze to podruje. U tom sluaju, oni predlau teoriju neutemeljenoga diskursa kao postmoderni model koji e stvoriti aktivnije meusobno javno djelovanje i tako demokratizirati birokraciju [str. 75]. 07 | Vidi James Der Derian & Michael Shapiro, ur., International / Intertextual Relations: Postmodern Readings of World Politics [lexington books, lexington, mass. 1989]; Jim George, Discourse of Global Politics: A Critical [Re]Introduction to Internaitonal Relations [lynne rienner publications, boulder 1994]; i Michael Shapiro & Hayward Alker, Jr., ur., Territorial Identities and Global Flows [university of minnesota press, minneapolis 1996] 08 | Homi Bhabha, The Location of Culture [routledge, london 1994], str. 18. 09 | Gyan Prakash, Postcolonial Criticism and Indian Historiography, Social Text, br. 31/ 32 [1992], 8. 10 | Vidi Edward Said, Culture and Imperialism [vintage, new york 1993], str. 282-303. 11 | Edward Said, Arabesque, New Statesman and Society, 7 [rujan 1990], 32. 12 | Anders Stephanson daje odlian prikaz shvaanja Sjedinjenih drava kao novoga Jeruzalema u Manifest Destiny: American Expansionism and the Empire of Right [hill and wang, new york 1995].

366

BILJEKE ZA STRANICE 132-136

13 | Poput mnogih vizija zlatnoga doba, tradicionalna obitelj isparava pri poblioj analizi. To je ahistorijska mjeavina struktura, vrijednosti i ponaanja koji nisu nikada zajedno postojali u isto vrijeme i na istom mjestu. Stephanie Coontz, The Way We Never Were: American Families and the Nostalgia Trap [basic books, new york 1992], str. 9. 14 | Fazlur Rahman, Islam and Modernity: Transformation of an Intellectual Tradition [university of chicago press, chicago 1984], str. 142. 15 | Fundamentalizam ponienoga islamskoga svijeta nije tradicija prolosti ve postmoderna pojava: neizbjena ideoloka reakcija na neuspjeh zapadne modernizacije. Robert Kurtz, Die Krise, die aus dem Osten kam, prevedeno na talijanski u Lonore perduto del lavoro, prijevod Anselm Jappe & Maria Teresa Ricci [manifestolibri, rim 1994], str. 16. Openitije, o suvremenim zabludama oko pojmova tradicije i skupnog identiteta, vidi Arjun Appadurai, Life after Primordialism, u Modernity at Large [university of minnesota press, minneapolis 1996], str. 139-157. 16 | Akbar Ahmed, Postmodernism and Islam [routledge, new york 1992], str. 32 17 | Rahman, Islam and Modernity, str. 136 18 | Robert Reich, The Work of Nations [random house, new york 1992], str. 8 i 3. 19 | Vidi Arjun Appadurai, Disjuncture and Difference in the Global Cultural Economy, u Modernity at Large [university of minnesota press, minneapolis 1996], str. 27-47. 20 | Vidi, na primjer, Jean Baudrillard, Selected Writings, ur., Mark Poster [blackwell, oxford 1988]; i Umberto Ecco, Travels in Hyper-reality, prijevod William Weaver [picador, london 1986], str. 3-58. 21 | Stephen Brown, Postmodern Marketing [routledge, london 1995], str. 157. Dok je marketinka praksa postmoderna, ukazuje Brown, marketinka teorija ostaje tvrdoglavo moderna [to tu znai pozitivistika]. Elizabeth Hirschman i Morris Holbrook takoer oplakuju otpor marketinke teorije i potroakoga istraivanja postmodernom razmiljanju u Postmodern Consumer Research: The Study of Consumption as Text [sage, newbury park, calif. 1992]. 22 | Vidi George Yudice, Civil Society, Consumption, and Governmentality in an Age of Global Restructuring: An Introduction, Social Text, br. 45 [zima 1995], 1-25. 23 | William Bergquist, The Postmodern Organization: Mastering the Art of Irreversible Change [jossey-bass, san francisco 1993], str. xiii. Vidi takoer eseje u David Boje, Robert Gephart, Jr., & Tojo Joseph Thatchenkery , ur., Postmodern Management and Organizational Theory [sage, thousand oaks, calif. 1996]. 24 | Vidi Avery Gordon, The Work of Corporate Culture: Diversity Management, Social Text, 44, sv. 13, br. 3 [jesen/zima 1995], 3-30. 25 | Vidi Chris Newfield, Corporate Pleasures for a Corporate Planet, Social Text, 44, sv. 13, br. 3 [jesen/zima 1995], 31-44. 26 | Vidi Fredric Jameson, Postmodernism, Or, The Cultural Logic of Late Capitalism [duke

BILJEKE ZA STRANICE 136-147

367

university press, durham 1991]; i David Harvey, The Condition of Postmodernity [blackwell, oxford 1989]. 2.5 UMREENA MO: SUVERENOST SAD-a I NOVI IMPERIJ 01 | Alexander Hamilton, James Madison & John Jay, The Federalist, ur. Max Beldt [blackwell, oxford 1948], str. 37. Ovaj odlomak je iz Federalista br. 9, to ga je napisao Hamilton (Federalistiki spisi, prijevod Vojislav Kotunica [tampa, beograd 1981]). 02 | Vidi J.G.A. Pocock, The Machiavellian Moment: Florentine Political Thought and the Atlantic Republican Tradition [princeton university press, princeton 1975]; i J.C.D. Clark, The Language of Liberty, 1660-1832 [cambridge university press, cambridge 1994]. 03 | O atlantskoj struji republikanske tradicije od Engleske revolucije do Amerike revolucije, vidi Antonio Negri, Il potere costituente [sugarco, milano 1992], pogl. 3 i 4, str, 117-222; i David Cressy, Coming Over: Migration and Communication between England and New England in the Sevetneenth Century [cambridge university press, cambridge 1987]. 04 | Opet, vidi Negri, Il potere costituente. Vidi takoer J.G.A. Pocock, States, Republics, and Empires: The American Founding in Early Modern Perspective, u Terence Ball & J.G.A. Pocock, ur., Conceptual Change and the Constitution [university press of kansas, lawrence 1988], str. 55-77. 05 | Vidi Polybius, The Rise of the Roman Empire, prijevod Ian Scott-Kilvert [penguin, harmondsworth 1979], knjiga vi, str. 302-352. 06 | Vidi Alexis de Tocqueville, Democracy in America, 2 sv. [knopf, new york 1944], osobito autorov uvod, 1:3-16 (O demokraciji u Americi, prijevod Divina Marion [informator, zagreb 1995]). 07 | Vidi Hannah Arendt, On Revolution [viking, new york 1963]. 08 | Ovdje izravno upuujemo na Max Weber, The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism, prijevod Talcott Parsons [scribners, new york 1950] (Protestantska etika i duh kapitalizma, prijevod Nika Milievi [veselin maslea/svjetlost, sarajevo 1989]); ali vidi takoer Michael Walzer, Exodus and Revolution [basic books, new york 1985]. 09 | Za detaljne analize o protuslovljima unutar Ustava, vidi prvenstveno Michael Kammen, A Machine That Would Go of Itself [knopf, new york 1986]. 10 | Tijekom svoga itanja Polibija u Govorima, Machiavelli insistira na nunosti da se Republika iri kako ne bi zapala u korupciju. Vidi Negri, Il potere costituente, str. 75-97. 11 | Mjeavinu reformizma i ekspanzionizma u Empire of Right divno je prikazao Anders Stephanson, Manifest Destiny: American Expansion and the Empire of Right [hill and wang, new york 1995]. 12 | Virgil, Ecologue IV, u Opera, ur., R.A.B. Mynors [clarendon press, oxford 1969], stihovi 4-5, str. 10. Izvorni tekst: Ultima Cumaei uenit iam carminis aetas; / magnus ab integro saeclorum nascitur ordo.

368

BILJEKE ZA STRANICE 147-153

13 | Bruce Ackerman predlae periodizaciju prva tri reima ili faze ustavne povijesti SADa. Vidi We The People: Foundations [harvard university press, cambridge, mass. 1991], osobito str. 58-80. 14 | Ono to se moglo iznad svega osjetiti bio je osjeaj potpuno nove vrste zemlje, to ju je jedinstveno obiljeavala drutvena, ekonomska i prostorna otvorenost. Stephanson, Manifest Destiny, str. 28. 15 | Marx je objasnio ekonomsko podrijetlo Sjedinjenih drava kada je analizirao amerikoga ekonomista Henrya Charlesa Careyja. Sjedinjene drave su zemlja gdje se buroasko drutvo nije razvilo na temeljima feudalnoga sustava, ve se je prije razvilo samo od sebe. Karl Marx, Grundrisse, prijevod Martin Nicolaus [vintage, new york 1973], str. 884. Marx takoer raspravlja o razlici kapitalistikoga razvoja u Sjedinjenim dravama [zajedno s drugim doseljenikim kolonijama kao to je Australija], u Capitalu, prijevod Ben Fowkes [vintage, new york 1976], 1:931-940. Za Tocquevilleovu analizu drutvenoekonomskih korijena Sjedinjenih drava, vidi Democracy in America, sv. 1, pogl. 2 i 3, str. 26-54. 16 | Thomas Jefferson vidio je ekspanziju kao neizbjenog pratioca stabilnog, sigurnog i uspjenog Imperija Slobode. Robert Tucker & David Hendrickson, Empire of Liberty. The Statecraft of Thomas Jefferson [oxford university press, oxford 1990], str. 162. 17 | Ustav SAD-a, lanak i, odlomak 2. O pravilu tri petine, vidi John Chester Miller, The Wolf by the Ears: Thomas Jefferson and Slavery [free press, new york 1977], str. 221-225. 18 | Za kratku povijest krize Ustava to ju je ubrzalo crnako ropstvo od Ustavne konvencije do Graanskog rata, vidi Kammen, A Machine That Would Go of Itself, str. 96-105. 19 | O pojavi industrijske radnike klase SAD-a kao mone snage krajem devetnaestoga i poetkom dvadesetoga stoljea, vidi David Brody, Workers in Industrial America: Essays on Twentieth-Century Struggles [oxford university press, oxford 1980], str. 3-47; Stanley Aronowitz, False Promises: The Shaping of American Working-Class Consciousness [mcgraw-hill, new york 1973], str. 137-166; i Bruno Ramirez, When Workers Fight: The Politics of Industrial Relations in the Progressive Era, 1898-1916 [greenwood press, westport, conn. 1978]. 20 | Za dobru analizu odnosa izmeu ekspanzionizma SAD-a i evropskoga imperijalizma u smislu vanjske politike, vidi Akira Iriye, From Nationalism to Internationalism: U.S. Foreign Policy to 1914 [routledge and kegan paul, london 1977]. 21 | Citirano u Frank Ninkovich, Theodore Roosevelt: Civlization as Ideology, Diplomatic History, 20, br. 3 [ljeto 1986], 221-245; citat str. 232-233. Ninkovich jasno pokazuje kako je Rooseveltov imperijalizam bio vrsto utemeljen u ideologiji irenja civilizacije. 22 | O Woodrowu Wilsonu i sudbini naprednoga internacionalizma, vidi Thomas Knock, To End All Wars: Woodrow Wilson and the Quest for a New World Order [oxford university press, oxford 1992].

BILJEKE ZA STRANICE 153-162

369

23 | Vidi Antonio Negri, Keynes and the Capitalist Theory of the State, u Michael Hardt & Antonio Negri, Labor of Dionysus [university of minnesota press, minneapolis 1994], str. 23-51. 24 | Posljedice Monrooeve izvorne deklaracije bile su dvosmislene u najboljem sluaju, a Ernst May je tvrdio da je doktrina nastala koliko zbog domaih politikih pritisaka toliko i zbog meunarodnih pitanja; vidi The Making of the Monroe Doctrine [harvard university press, cambridge, mass. 1975]. Ta je doktrina stvarno postala uinkovita vanjska politika s Theodore Rooseveltovim imperijalistikim pohodima, a osobito s projektom izgradnje Panamskoga kanala. 25 | Za dugu povijest vojnih intervencija SAD-a u Latinskoj Americi i osobito u Centralnoj Americi, vidi Ivan Musicant, The Banana Wars: A History of United States Military Intervention in Latin America [macmillan, new york 1990]: Noam Chomsky, Turning the Tide: U.S. Intervention in Central America and the Struggle for Peace [south end press, boston 1985]; Saul Landau, The Dangerous Doctrine: National Security and U.S. Foreign Policy [westview press, boulder 1988]. 26 | William Chafe utvruje 1968. kao promjenu reima u Sjedinjenim dravama sa stajalita drutvenoga povjesniara: Svaki povjesniar koji upotrebljava rije razvoe da bi opisao odreeni trenutak riskira da pojednostavni sloenost povijesnoga procesa. Meutim, ako se ta rije koristi da bi oznaila prekretnicu koja obiljeava kraj prevlasti jednoga skupa snaga i poetak prevlasti drugoga, ona izgleda prikladna za opis onoga to se dogodilo u Americi 1968. William Chafe, The Unfinished Journey: America Since World War II [oxford university press, oxford 1986], str. 378. Chafe tono shvaa ono to mi podrazumijevamo pod promjenom ustavnoga reima, to jest, kraj prevlasti jednoga skupa snaga i poetak prevlasti drugoga. Za Chafeovu analizu republikanskoga duha tih kretanja, vidi str. 302-342. 2.6 IMPERIJALNA SUVERENOST 01 | Immanuel Kant, An Answer to the Question: What is Enlightenment? u Political Writings, ur., Hams Reiss, 2. izd. [cambridge university press, cambridge 1991], str. 5460 (Pravno-politiki spisi, ur. i prijevod Zvonko Posavec [politika kultura, zagreb 2000]). 02 | Michel Foucault, What is Enlightenment, u Ethics: Subjectivity and Truth, sv.1 Essential Works of Foucault 1954-1984, ur. Paul Rabinow [new press, new york 1997], str. 303-319. 03 | Ibid, str. 315. 04 | O odnosu izmeu moderne metafizike i politike teorije, vidi Antonio Negri, The Savage Anomaly, prijevod Michael Hardt [university of minnesota press, minneapolis 1991]. 05 | Nalazimo inaice toga prostornoga razmjetaja unutarnjega i vanjskoga u mnogih

370

BILJEKE ZA STRANICE 162-166

06 | 07 | 08 |

09 | 10 |

11 |

12 |

13 | 14 |

suvremenih filozofa kojima se najvie divimo - ak u pisaca kao to su Foucault i Blanchot koji se odmiu od dijalektike, pa ak i u Derridaa, koji lebdi na rubu izmeu unutarnjega i vanjskoga to je najdvosmislenija i najnejasnija crta moderne misli. Za Foucaulta i Blanchota, vidi Foucaultov esej Maurice Blanchot: The Thought from Outside, prijevod Brian Massumi, u Foucault/Blanchot [zone books, new york 1987]. Za Derridaa, vidi Margins of Philosophy, prijevod Alan Bass [chicago: university of chicago press, 1982]. Fredric Jameson, Postmodernism, Or, The Cultural Logic of Late Capitalism [duke university press, durham 1991], str. ix. Ovdje prvenstveno mislimo na pojam politikoga u Hannah Arendt prikazan u The Human Condition [university of chicago press, chicago 1958]. Za Los Angeles, vidi Mike Davis, City of Quartz [verso, london 1990]. str. 221-263. Za Sao Paolo, vidi Teresa Caldeira, Fortified Enclaves: The New Urban Segregation, Public Culture, br. 8 8 [1996]; 303-328. Vidi Guy Debord, Society of Spectacle, prijevod Donald Nicholson-Smith [zone boks, new york 1991]. Francis Fukuyama, The End of History and the Last Man [free press, new york 1992] (Kraj povijesti i posljednji ovjek, prijevod Rajka Rusan Polek, hrvatska sveuilina naklada, zagreb 1994]). Promatrali smo kako ratni stroj ... postavlja svoj nian prema novoj vrsti neprijatelja, ne vie prema drugoj Dravu, pa ak ni prema drugom reimu, ve prema bilo kojem neprijatelju [lennemi quelconque]. Gilles Deleuze & Flix Guattari, A Thousand Plateaus, prijevod Brian Massumi [university of minnesota press, minneapolis 1987], str. 422. Postoje bez sumnje zone oskudice unutar svjetskoga trita gdje je kolanje kapitala i dobara svedeno na minimum. U nekim sluajima, izriita politika odluka odreuje tu oskudicu [kao u trgovinskim sankcijama protiv Iraka], a u drugim sluajevima to slijedi iz implicitne logike globalnoga kapitala [kao u krugovima siromatva i gladi u suptropskoj Africi]. Meutim, u svim sluajevima, te zone ne konstituiraju vanjsko kapitalistikom tritu, ve one prije funkcioniraju unutar svjetskoga trita kao najpotinjenija stepenica globalne ekonomske hijerarhije. Za odlino objanjenje Foucaultovog pojma dijagrama, vidi Gilles Deleuze, Foucault, prijevod Sean Hand [university of minnesota press, minneapolis 1988], str. 34-37. Vidi tienne Balibar, Is There a Neo-Racism?, u tienne Balibar & Immanuel Wallerstein, Race, Nation, Class [verso, london 1991], str. 17-28; citat str. 21. Avery Gordon i Christopher Newfield govore o neemu vrlo slinome kao o liberalnom rasizmu, to ga prvenstveno obiljeava proturasistiko stajalite koje postoji zajedno s potporom za rasistike posljedice, u White Mythologies, Critical Inquiry, 20, br. 4

BILJEKE ZA STRANICE 166-175

371

[ljeto 1994], 737-757, citat str. 737. 15 | Balibar, Is There a Neo-Racism? str 21-22. 16 | Vidi Walter Benn Michaels, Our America: Nativism, Modernism, and Pluralism [duke university press, durham 1995]; i Race into Culture: A Critical Genealogy of Cultural Identity, Critical Inquiry, 18, br. 4 [ljeto 1992], 655-685. Benn Michaels kritizira onu vrstu rasizma koja se pojavljuje u kulturnom pluralizmu, ali to ini na takav nain kao da podupire liberalni rasizam. Vidi Gordonovu i Newfieldovu odlinu kritiku njegovoga rada u White Mythologies. 17 | Deleuze & Guattari, A Thousand Plateaus, str. 178. 18 | Ibid, str. 209. 19 | Vidi Lauren Berlant, The Queen of America Goes to Washington City. Essays on Sex and Citizenship [duke university press, durham 1997] . O njezinoj formulaciji reakcionarnoga obrata parole Osobno je politiko, vidi str. 175-180. Za odlinu analizu intimne javne sfere, vidi str. 2-24. 20 | Liberalni poredak Imperija postie neku vrstu preklapajuega konsenzusa, kako kae John Rawls, u kojemu se od svih zahtijeva da ostave postrance svoje sveobuhvatne doktrine u interesu snoljivosti. Vidi John Rawls, Political Liberalism [columbia university press, new york 1993] (Politiki liberalizam, prijevod Filip Grgi [kruzak, zagreb 2000]). Za kritiki prikaz njegove knjige, vidi Michael Hardt, On Political Liberalism, Qui Parle, 7, br. 1 [jesen/zima 1993], 140-149. 21 | O [ponovnom] stvaranju etnikih identiteta u Kini, na primjer, vidi Ralph Litzinger, Memory Work: Reconstituting the Ethnic in Post-Mao China, Cultural Anthropology, 13, br. 2 [1998], str. 224-255. 22 | Gilles Deleuze, Postscript on Control Societies, u Negotiations, prijevod Martin Joughin [columbia university press, new york 1995], str. 177-182; citat str. 179. 23 | Vidi Philippe Bourgeois, Ethnicity at Work: Divided Labor on a Central American Banana Plantation [john hopkins university press, baltimore 1989]. 24 | Vidi Aristotle, De generatione et corruptione, prijevod C. J. Williams [oxford university press, oxford 1982]. Openito, o filozofskim shvaanjima stvaranja i korupcije, vidi Reiner Schrmann, Des hgmonies brises [t.e.r., mouvezin 1996]. ODBIJANJE 01 | Vidi osobito Gilles Deleuze, Bartleby, ou la formule, u Critique et clinique [minuit, pariz 1993], str. 89-114; i Giorgio Agamben, Bartleby o della contingenza, u Bartleby: la formula della creazione [quodlibet, macerata 1993], str. 47-92. 02 | J.M. Coetzee, The Life and Times of Michael K [penguin, harmondsworth 1983], str. 151 (ivot i doba Michaela K., prijevod Petar Vujai [v.b.z., zagreb 2001]) 03 | tienne de la Botie, The Politics of Obedience: The Discourse of Voluntary Servitude,

372

BILJEKE ZA STRANICE 175-184

prijevod Harry Kurz [free life edition, new york 1975], str. 52-53. Na francuskom, Discours de la servitude volontaire, u Oeuvres compltes [slatkine, eneva 1967], str. 157; citat str. 14. INTERMECO: PROTUIMPERIJ 01 | Gilles Deleuze & Flix Guattari, Anti-Oedipus, prijevod Robert Hurley, Marke Lane & Helen Lane [university of minnesota press, minneapolis 1983], str. 239. 02 | Jedan od najboljih prikaza IWW-a nalazi se u John Dos Passosovom obimnom romanu USA [library of america, new york 1996] (U.S.A., prijevod Novak Simi i dr. [otokar kerovani, rijeka 1956]). Vidi takoer Joyce Kornbluch, ur., Rebel Voices: an I.W.W. Anthology [university of michigan press, ann arbour 1964]. 03 | Bilo bi mogue napisati cijelu povijest izuma od 1830. samo u svrhu da se kapitalu dade oruje protiv pobune radnike klase. Karl Marx, Capital, prijevod Ben Fowkes [vintage, new york 1976], 1:563. 04 | O promjenljivom odnosu izmeu rada i vrijednosti, vidi Antonio Negri, Twenty Theses on Marx, u Saree Makdisi, Cesare Casarino & Rebecca Karl, ur., Marxism Beyond Marxism [routledge, new york 1996], str. 149-180 i Antonio Negri, Value and Affect, boundary 2, 26, br. 2 [ljeto 1999]. 05 | Deleuze & Guattari, Anti-Oedipus, str. 29 [izmijenjen prijevod]. 06 | Jedan on najvanijih romana talijanske renesanse je Elio Vitoriniev Uomini e no [Ljudi i ne ljudi] u kojemu biti ovjek znai biti protiv. Prie Nanni Balestrini o klasnoj borbi u Italiji 1960-ih i 1970-ih godina preuzimaju tu pozitivnu odlunost biti-protiv. Vidi osobito Vogliamo tutto [feltrinelli, milano 1971]; i The Unseen, prijevod Liz Heron [verso, london 1989]. 07 | Yann Moulier Boutang tvrdi da se marksistiki koncept industrijske rezervne vojske pokazao osobito jakom preprekom naem shvaanju moi mnotva. U tom se okviru podjele i slojevi radne snage openito shvaaju kao predodreene i uvrene kvantitativnom logikom razvoja, to jest, proizvodnim racionalnostima kapitalistike vladavine. Takvo stajalite smatra da to kruto i jedinstveno zapovijedanje ima takvu mo da sve oblike radne snage iskljuivo podvrgava kapitalu. Ono ak i nezaposleno stanovnitvo i selidbeno stanovnitvo vidi kao ono koje je kapital predodredio kao rezervnu radnu snagu Radna snaga liena je subjektivnosti i razlike jer je potpuno potinjena eljeznim zakonima kapitala. Vidi Yann Moulier Boutang, De lesclavage du salariat [presses universitaires de france, pariz 1998]. 08 | Friedrich Nietzsche, The Will to Power, prijevod Walter Kaufmann & R.J. Hollingdale [vintage, new york 1968], str. 465 [br. 868, studeni 1887 - oujak 1888] (Volja za mo, prijevod Ante Stama [mladost, zagreb 1988]). 09 | Mi opisujemo egzodus kao jedan od pokretaa raspada realnoga socijalizma u naem

BILJEKE ZA STRANICE 184-185

373

Labor of Dionysus [university of minnesota press, minneapolis 1994], str. 263-269. 10 | Prvi odlomak je iz Walter Benjamin, Erfahrung und Armut, u Gesammelte Schriften, ur. Rolf Tiedemann & Hermann Schweppenhuser [suhrkamp, frankfurt 1972], sv. 2, dio 1, str. 213-219; citat str. 215. Drugi odlomak je iz The Destructive Character, u Reflections, ur. Peter Demetz [schocken books, new york 1978], str. 302-303. 11 | O seobama spolnosti i spolnom izopaenju, vidi Franois Peraldi, ur., Polysexuality [semiotext[e], new york 1981]; i Sylvere Lotringer, Overrexposed: Treating Sexual Perversion in America [pantheon, new york 1988]. Arthur & Marilouise Kroker takoer naglaavaju prevratnitvo tijela i spolnosti to odbijaju istou i normalnost u esejima kao to su The Last Sex: Feminism and Outlaw Bodies, u Arthur & Marilouise Kroker, ur., The Last Sex: Feminism and Outlaw Bodies [st. martins press, new york 1993]. naposljetku, najbolji izvor za eksperimente tjelesnih i spolnih preobrazbi mogu biti romani Kathy Acker; vidi, na primjer, Empire and Senseless [grove press, new york 1988]. 12 | O poslijeljudskim izmjenama tijela, vidi Judith Halberstam & Ira Livingston, Introduction: Posthuman Bodies, u Judith Halberstam & Ira Livingston , ur., Posthuman Bodies [indiana university press, bloomington 1995], str.1-19; i Steve Shaviro, The Cinematic Body [university of minnesota press, minneapolis 1993]. Za jedno drugo zanimljivo istraivanje o moguim izmjenama ljudskoga tijela, vidi Alphonso Lingis, Foreign Bodies [routledge, new york 1994]. Vidi takoer Stelarcovu performansnu umjetnost, kao to je Stelarc, Obsolete Body. Suspensions [j.p. publications, davis, calif. 1984]. 13 | Najvaniji tekstovi koji slue kao osnova za cijeli opseg radova o granicama izmeu ljudi, ivotinja i strojeva su Donna Haraway, Simians, Cyborgs, and Women: The Reinvention of Nature [routledge, new york 1991]; i Deleuze & Guattari, Anti-Oedipus, osobito str. 1-8. Brojne studije o politikom potencijalu tjelesnoga nomadstva i preobrazbi pojavile su se u 1990-im godinama, naroito u Sjedinjenim dravama. Za tri najzanimljivija feministika primjera s vrlo raznih stajalita, vidi Rosi Braidotti, Nomadic Subjects: Embodiment and Sexual Difference in Contemporary Feminist Theory [columbia university press, new york 1994]; Camilla Griggers, Becoming-Woman in Postmodernity [university of minnesota press, minneapolis 1996]; i Anna Camaiti Hostert, Passing [castelvecchi, rim 1997]. 14 | Nadzor i mutacija moda su bitne teme cyberpunk proze. Dovoljno je vidjeti seminalni tekst, William Gibson, Neuromancer [ace, new york 1984]. Meutim, najfascinantnija istraivanja o tim temama moemo vjerojatno nai u romanima Williama S. Burroughsa i u filmovima Davida Cronenberga. O Burroughsu i Cronenbergu, vidi Steve Shaviro, Doom Patrols: A Theoretical Fiction about Postmodernism [serpents tail, london 1997], str. 101-121.

374

BILJEKE ZA STRANICE 186-191

15 | Ovaj savjet protiv normaliziranih tijela i normaliziranih ivota bio je moda temeljno naelo Flix Guattarijeve terapeutske prakse. 16 | Proletarijat se .... pojavljuje kao nasljednik nomada u zapadnom svijetu. Ne samo to su mnogi anarhisti koristili nomadske teme to potjeu iz Istoka, ve je i buroazija vrlo brzo izjednaila proletere i nomade, usporeujui Pariz s gradom to ga salijeu nomadi. Gilles Deleuze & Flix Guattari, A Thousand Plateaus, prijevod Brian Massumi [university of minnesota press, minneapolis 1987], str. 558, biljeka 61. 17 | Vidi Negrijev esej o Jacques Derridaovom Spectres of Marx, The Specters Smile, u Michael Splinker, ur., Ghostly Demarcations [verso, london 1999], str. 5-16. 3.1 GRANICE IMPERIJALIZMA 01 | Za izvore o raspravi o imperijalizmu od Kautskoga do Lenjina, vidi odlinu biografiju u Hans-Ulrich Wehler, ur., Imperialismus [kiepenheuer and witsch, kln 1970], str. 443459. Za rasprave o imperijalizmu koje su se razvile izmeu dva svjetska rata i nastavile sve do 1960-ih, vidi bibliografiju u Dieter Senghaas, ur., Imperialismus und strukturelle Gewalt [suhrkamp, frankfurt 1972], str. 379-403. Za koristan saetak rasprava na engleskom jeziku, vidi Anthony Brewer, Marxist Theories of Imperialism: A Critical Survey [routledge and kegan paul, london 1980]. 02 | Karl Marx, Grundrisse, prijevod Martin Nicolaus [vintage, new york 1973], str. 408; dalje navedeno u tekstu. Za Marxovu raspravu o unutarnjim preprekama kapitalistikoj proizvodnji, vidi takoer Capital, sv. 3, prijevod David Fernbach [penguin, london 1981], str. 349-375. 03 | Sljedea tvrdnja uskrisuje utvaru potpotroakih teorija, koje tvrde da je nesposobnost potronje svih proizvedenih roba kobna mana kapitalizma i da e ona nuno voditi u katastrofu. Mnogi marksistiki i nemarksistiki ekonomisti uvjerljivo su pisali protiv bilo kakve zamisli da bi kapitalistika tendencija prema isuvie velikoj proizvodnji ili isuvie maloj potronji bila katastrofina. Za procjenu potpotroakih tvrdnji u Marxa i Luxemburg, vidi Michael Bleaney, Under-consumption Theories [international publishers, new york 1976], str. 102-119 i 186-201, i Ernest Mandel, Uvod u Karl Marxov Capital, sv. 2, prijevod David Fernbach [penguin, harmondsworth 1977], str. 69-77. Vidi takoer Buharinovu utjecajnu kritiku Rose Luxemburg u Imperialism and the Accumulation of Capital, ur., Kenneth Tarbuck, prijevod Rudolf Wichmann [allen lane, london 1972], str. 151-270. Trebamo naglasiti da je ekonomska nunost temeljena na kvantitativnim izraunima ponekad forma ali nikada sadraj Marxovih i Luxemburginih tvrdnji. Bilo koja nunost je u stvari povijesna i drutvena. Marx i Luxemburg su utvrdili ekonomsku prepreku koja pomae objasniti kako je kapital povijesno bio prisiljen iriti se ili se kretati izvan samoga sebe i ukljuiti nova trita unutar svoga podruja. 04 | Za Marxovu analizu teorije apstinencije kapitalistike potronje, vidi Capital, sv. 1,

BILJEKE ZA STRANICE 191-196

375

prijevod Ben Fowkes [vintage, new york 1976], str. 738-746, i Capital, 3:366. 05 | Ukupna masa roba, ukupni proizvod, mora biti prodan, kako onaj dio koji zamjenjuje stalan i varijabilan kapital tako i onaj koji predstavlja viak vrijednosti. Ako se to ne dogodi, ili se samo djelomice dogodi, ili samo po cijenama koje su manje od cijene proizvodnje, onda, premda je radnik svakako eksploatiran, njegova eksploatacija nije ostvarena kao takva za kapitalistu i moe ak i ne ukljuivati nikakvo ostvarenje izvuenoga vika vrijednosti. Marx, Capital, 3:352. 06 | Ibid, 3:353. 07 | O irenju proizvodnje i trita, vidi Marx, Grundrisse, str. 419; Capital, 1: 910-911; 2:470471; 3:349-355. 08 | Prava prepreka kapitalistikoj proizvodnji je sam kapital. Marx, Capital, 3:358. 09 | Rosa Luxemburg, The Accumulation of Capital, prijevod Agnes Schwarzchild [monthly review press, new york 1968], str. 365-366 i 467. Luxemburgina analiza kapitalistike akumulacije, njezine kritike Marxa i njezina teorija o propasti kapitalizma, sve su naile na veliko osporavanje otkad se pojavila njezina knjiga. Za dobre saetke o pitanjima o kojima se radi, vidi Mandelov Uvod u Kapital, 2:11-79, osobito str. 62-69; Joan Robinson, Uvod u Luxemburg, The Accumulation of Capital, str. 13-28: i Paul Sweezy, The Theory of Capitalist Development [oxford university press, new york 1942], str. 202-207. 10 | Fernand Braudel, Capitalism and Material Life, 1400-1800, prijevod Miriam Kochan [harper and row, new york 1973], str. 308 (Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljea, prijevod Dubravka Celebrini i dr. [august cesarec, zagreb 1992]). 11 | Luxemburg, The Accumulation of Capital, str. 358. 12 | Ibid, str. 372. 13 | Rudolf Hilferding, Finance Capital: A Study of the Latest Phase of Capitalist Development, ur., Tom Bottomore [routledge and kegan paul, london 1981], str. 314. 14 | Marx & Engels, Manifesto of the Communist Party [verso, london 1998], str. 40 (Komunistiki manifest, prijevod Moa Pijade [arkzin, zagreb 1998]). 15 | O nejednakom razvoju i zemljopisnim razlikama kapitalistikoga irenja, vidi David Harvey, The Limits to Capital [university of chicago press, chicago 1984]; i Neil Smith, Uneven Development: Nature, Capital, and the Production of Space [blackwell, oxford 1984]. 16 | Luxemburg, The Accumulation of Capital, str. 446. 17 | Poput moi koje je on najglobalniji izraz, imeprijalizam nije pojam koji moe biti predmet bilo koje izriite definicije koja proizlazi iz ekonomskih pojmova. Imperijalizam moemo jedino shvatiti na temelju potpuno razvijene teorije drave. Michel Aglietta, A Theory of Capitalist Regulation, prijevod David Fernbach [new left books, london 1979], str. 30.

376

BILJEKE ZA STRANICE 196-201

18 | Vidi prvenstveno V.I. Lenin, Imperialism: The Highest Stage of Capitalism [international publishers, new york 1939], i Notebooks on Imperialism, sv. 39, Collected Works [progress publishers, moskva 1977] (Imperijalizam kao najvii stadij kapitalizma, prijevod Ognjen Prica, 2. izd. [kultura, zagreb 1947]). 19 | Vidi Hilferding, Finance Capital, osobito str. 183-235. Hilferdingova analiza jako se oslanja na Marxovu teoriju izjednaavanja ope profitne stope putem konkurencije; vidi Capital, 3:273-301. 20 | Karl Kautsky, Zwei Schriften zum Umlernen, Die Neue Zeit, 30. travnja 1915, str. 144. Izvaci iz Kautskijevih tekstova o imperijalizmu ukljueni su u Karl Kautsky: Selected Political Writings, ur. i prijevod Patrick Goode [macmillan, london 1983], str. 74-96. 21 | V.I. Lenin, Preface to N. Bukharins Pamphlet, Imperialism and the World Economy, u Collected Works [progress publishers, moskva 1964], 22: 103-107; citat str. 106. Vidi takoer Lenjin, Imperialism, str. 111-122. Ovdje trebamo napomenuti da Kautskijevo tumaenje tendencije prema jedinstvenom svjetskom tritu doista nalazi potvrdu u Marxovom radu, osobito u njegovim lancima o kolonijalizmu u Indiji, gdje je Marx postavio pravocrtnu tendenciju imperijalistikoga razvoja prema stvaranju svjetskoga trita, iako Lenjin tono tvrdi da je Kautskijevo stajalite svakako skretanje od Marxove metode kada zanemaruje mogue sukobe i praktine prigode suvremenoga stanja. Vidi osobito, Karl Marx, The Future Results of British Rule in India, u Surveys from Exile, sv. 2, Political Writings [penguin, london 1973], str. 319-325. 22 | Lenin, Preface to N. Bukharins Pamphlet, Imperialism and the World Economy, str. 107. 23 | Vidi Antonio Negri, La fabrica della strategia: 33 lezioni su Lenin [cleup, padova 1976]. 24 | O Lenjinovom dugu Hobsonu, vidi Giovanni Arrighi, The Geometry of Imperialism: The Limits of Hobsons Paradigm, prijevod Patrick Camiller [verso, london 1978], str. 23-27. 25 | Cecil Rhodes, naveden u Lenin, Imperialism, str. 79. 26 | Danas je osobito je vano staviti sve na svoje mjesto. To je sluaj s bezbrojnim inaicama povijesnoga revizionizma s kojima se suoavamo. Jadni Gramsci, komunist i aktivist prije svega, kojega su muili i ubili faisti i oni koji su financirali faizam - jadan Gramsci primio je danajski dar kada su ga proglasili utemeljiteljem udnoga pojma hegemonije koji ne ostavlja mjesta marksistikoj politici. (Vidi, na primjer, Ernesto Laclau & Chantal Mouffe, Hegemony and Socialist Strategy: Towards a Radical Democratic Politics [verso, london 1985], osobito str. 65-71.) Moramo se braniti od tako velikodunih darova! 27 | Vidi Roman Rosdolsky, The Making of Marxs Capital, prijevod Peter Burgess [pluto press, london 1977]. 28 | O svesku o nadnici koji nedostaje, vidi Antonio Negri, Marx Beyond Marx, prijevod Harry Cleaver, Michael Ryan & Maurizio Viano [autonomedia, new york 1991], str.

BILJEKE ZA STRANICE 201-206

377

127-150; i Michael Lebowitz, Beyond Capital: Marxs Political Economy of the Working Class [macmillan, london 1992]. O pitanju postojanja marksistike teorije drave, vidi raspravu izmeu Norberta Bobbia i Antonia Negria u Norberto Bobbio, Which Socialism? [polity press, cambridge 1987]. 29 | Marx, Grundrisse, str. 408. 30 | Fernand Braudel, Afterthoughts on Material Civilization and Capitalism, prijevod Patricia Ranum [john hopkins university press, baltimore 1977], str. 64. KRUGOVI 01 | Povremeno se i ja umorim od izraza postmoderno, kao i svi ostali, ali kada doem u iskuenje da zaalim moje suuesnitvo, da oplakujem njegove zlouporabe i njegov zao glas, i kada doem do zakljuka, poneto nevoljko, da on otvara vie problema nego to ih rjeava, onda sebe zateknem kako se ponem pitati moe li bilo koji drugi koncept tako uinkovito i tako ekonomino dramatizirati razna pitanja. Fredric Jameson, Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism [duke university press, durham 1991], str. 418. 02 | Giovanni Arrighi, The Long Twentieth Century: Money, Power, and the Origins of Our Times [verso, london 1994]. 03 | Ibid, str. 332. 3.2 MOGUNOST DISCIPLINARNOG VLADANJA 01 | Vidi James Devine, Underconsumption, Over-investment, and the Origins of the Great Depression, Review of Radical Political Economics, 15, br. 2 [ljeto 1983], 1-27. O ekonomskoj krizi iz 1929., vidi takoer klasinu analizu Johna Kennetha Galbraitha, The Great Crash, 1929 [houghton mifflin, boston 1954], koja se usredotouje na spekulaciju kao uzrok krize; i u skorije vrijeme, Grard Dumnil & D. Lvy, La dynamique du capital: un siecle dconomie americaine [puf, pariz 1996]. Openitije, o teoretskim problemima to ih je kriza iz 1929. ostavila u nasljedstvo politikoj ekonomiji dvadesetoga stoljea, vidi Michel Aglietta, A Theory of Capitalist Regulation, prijevod David Fernbach [new left books, london 1979]; i Robert Boyer & Jacques Mistral, Accumulatiion, inflation, crises [puf, pariz 1978]. 02 | John Maynard Keynes imao je moda najjasniju sposobnost predvianja na Versajskoj konferenciji. Ve je na konferenciji i kasnije u svom eseju The Economic Consequences of Peace, odbacio politiki egoizam pobjednika koji e postati jedan od imbenika to su doprinijeli ekonomskoj krizi iz 1920-ih godina. 03 | Tu vrstu tumaenja ekonomske i politike krize iz 1929. treba staviti u snanu opreku prema revizionisitkim historiografskim koncepcijama u stilu Franoisa Fureta, Ernsta Noltea i Renzoa De Felicea. Ona ukazuje na veliku vanost ekonomskoga elementa u

378

BILJEKE ZA STRANICE 206-207

04 | 05 |

06 |

07 |

08 |

definiciji politikih izbora u dvadesetom stoljeu. Revizionistike povijesti, naprotiv, iitavaju razvoj dogaaja u tom stoljeu kao pravocrtni slijed zamisli koje se esto postavljaju u dijalektiku suprotnost, s faizmom i komunizmom na krajnjim polovima. Vidi, na primjer, Franois Furet, Le pass dune illusion: essai sur lide communiste au XXe siecle [robert laffont, pariz 1995], osobito poglavlje u kojemu od raspravlja o odnosu izmeu komunizma i faizma [str. 189-248]. Vidi Jon Haliday, A Political History of Japanese Capitalism [pantheon, new york 1975], str. 82-133. Autori liberalne historiografije poput Arthura Meiera Schlesingera najvie su insistirali na sintetinim obiljejima amerikoga progresivizma. Vidi njegov rad Political and Social Growth of the American People, 1865-1940, 3.izd. [macmillan, new york 1941]. Vidi takoer Arthur Ekirch, Jr., Progressivism in America: A Study of the Era from Theodore Roosevelt to Woodrow Wilson [new viewpoints, new york 1974]. To je sredinji razvoj to su ga zacrtali Michel Aglietta u Theory of Capitalist Regulation i Benjamin Coriat u Latelier et le chronomtre [christian bourgeois, pariz 1979]. Vidi takoer Antonio Negri, Keynes and the Capitalist Theory of State, u Michael Hardt & Antonio Negri, Labor of Dionysus [university of minnesota press, minneapolis 1994], str. 23-51; i Crisis of the Planner-State: Communism and Revolutionary Organizations, u Revolution Retrieved [red notes, london 1988], str. 91-148. Dobru analizu New Deala i kejnezijanizma daje i Suzanne de Brunhoff, The State, Capital, and Economic Policy, prijevod Mike Sonenescher [pluto press, london 1978], str. 61-80. Pojam discipline to ga je razvio Michel Foucault svakako ima drugaiji naglasak od onoga to ga mi ovdje dajemo, ali mi govorimo o istim postupcima i istoj globalnosti primjene. Foucault prvenstveno ukazuje na to da se disciplina razvija putem institucionalnih arhitektura, da mo discipline nije smjetena u nekom sredinjem izvoru ve u kapilarnim tvorevinama na njezinim tokama izvrenja, i da se subjektivnosti proizvode pounutrenjem discipline i legitimacije njezinih postupaka. To jednako vrijedi za nae razmatranje ovdje. Meutim, nas ovdje najvie zanima kako postupci i odnosi disciplinarnosti koji su potekli u tvornikom reimu uspijevaju proeti cijeli drutveni teren kao mehanizam istovremeno proizvodnje i vlasti, to jest, kao reim drutvene proizvodnje. Temeljni tekst koji opisuje taj razvoj i predvia njegove posljedice je Max Horkheimer & Theodor Adorno, Dialectic of Enlightenment, prijevod John Cumming [herder and herder, new york 1972], koji je napisan sredinom 1940-ih godina. Slijedila su brojna druga djela koja su opisivala disciplinarno drutvo i njegov neumoljiv razvoj kao biopolitiko drutvo. Ta su djela nastala u razliitim kulturnim i intelektualnim tradicijama ali su potpuno koherentna u odreivanju tendencije. Za dva najjaa i najinteligentnija pola toga opsega studija, vidi Herbert Marcuse, One-Dimensional Man

BILJEKE ZA STRANICE 207-211

379

09 |

10 |

11 |

12 |

13 |

14 |

15 |

16 |

[beacon press, boston 1964] (ovjek jedne dimenzije, prijevod Branka Bruji [veselin maslea, sarajevo 1989]), koji bismo mogli nazvati anglonjemakim polom; i Michel Foucault, Discipline and Punish, prijevod Alan Sheridan [pantheon, new york 1972] (Nadzor i kazna, prijevod Divina Marion [informator, zagreb 1994]), za latinski pol. Freda Kirchwey, Program of Action, Nation, 11. oujak, 1944, str. 300-305; citirano u Serge Guilbaut, How New York Stole the Idea of Modern Art: Abstract Expressionism, Freedom, and the Cold War, prijevod Arthur Goldhammer [university of chicago press, chicago 1983], str. 103. O irenju modela New Deala na druge vladajue zemlje nakon Drugog svjetskog rata, vidi Paul Kennedy, The Rise and Fall of the Great Powers: Economic Change and Military Conflict from 1500 to 2000 [random house, new york 1987], str. 347-437; i Franz Schumann, The Logic of World Power: An Inquiry into the Origins, Currents, and Contradictions of World Politics [pantheon, new york 1974]. O povijesti dekolonizacijskoga procesa openito, vidi Marc Ferro , Histoire des colonisations: des conquetes aux indpendences, XIIIe-XXe siecle [seuil, pariz 1994], Frank Ansprenger, The Dissolution of the Colonial Empires [routledge, london 1989]; i R.F. Holland, European Decolonization, 1918-1981 [macmillan, london 1985]. O uinku hegemonije SAD-a na dekolonizacijske borbe, vidi Giovanni Arrighi, The Long Twentieth Century [verso, london 1994], str. 69-75; i Franois Chesnais , La mondialisation du capital, pr. izd. [syros, pariz 1997]. Harry S. Truman , Public Papers [uniteted states government printing office, washington, d.c. 1947], str. 176; citirano u Richard Freeland, The Truman Doctrine and the Origins of McCarthysm [schocken, new york 1971], str. 85. O krutim bipolarnim ideolokim podjelama to ih je nametnuo hladni rat, vidi opet Kennedy, The Rise and Fall of the Great Powers, str. 375-395; i Schumann, The Logic of World Power. O decentralizaciji manufakturne i uslune proizvodnje [popraeno s centralizacijom zapovijedanja], vidi dvije knjige, Saskia Sassen, The Mobility of Labor and Capital: A Study in Internaitonal Investment and Labor Flow [cambridge university press, cambridge 1988]; osobito str. 127-133; i The Global City: New York, London, Tokyo [princeton university press, princeton 1991], str. 22-34. Openitije o pokretljivosti kapitala i protuteama ili ograniavajuim imbenicima, vidi David Harvey, The Limits to Capital [chicago university press, chicago 1984], str. 417-422. Vidi Vladimir Andreff, Les multinationales globales [la dcouverte, pariz 1995]; i Kenichi Ohmae, The End of the Nation-State: The Rise of Regional Economics [free press, new york 1995]. O otporu seljaka kapitalistikoj disciplini, vidi James Scott, Weapons of the Weak: Everyday Forms of Peasant Resistance [yale university press, new haven 1985], str. 235 i passim.

380

BILJEKE ZA STRANICE 211-216

17 | O ekonomskim projektima modernizacije u Maovoj Kini, vidi Maurice Meisner, Maos China and After, 2. izd. [free press, new york 1986], str. 113-139. 18 | Robert Sutcliffe, na primjer, pie, Nijedna vea zemlja nije jo postala bogata a da nije doivjela industrijalizaciju ... Vee bogatstvo i bolji ivotni standard pod bilo kojim politikim sustavom usko su povezani s industrijalizacijom. Robert Sutcliffe, Industry and Underdevelopment [addison-wesley, reading, mass. 1971]. 19 | O globalnom i periferijskom fordizmu, vidi prvenstveno Alain Lipietz, Mirages and Miracles: The Crisis of Global Fordism, prijevod David Marcey [verso, london 1987]; i Towards a Global Fordism? New Left Review, br. 132 [1982], 33-47. O prijemu Lipietzovog rada meu angloamerikim ekonomistima, vidi David Ruccio, Fordism on a World Scale: International Dimensions of Regulations, Review of Radical Political Economics, 21, br. 4 [zima 1989], 33-53; i Bob Jessop, Fordism and Post-Fordism: A Critical Reformulation, u Michael Storper & Allen Scott, ur., Pathways to Industrialization and Regional Development [routledge, london 1992], str. 46-69. 20 | Vidi, na primjer, Giovanni Arrighi & John Saul, Socialism and Economic Development in Tropical Africa, u Essays on the Political Economy of Africa [monthly review press, new york 1973], str. 11-43: John Saul, Planning for Socialism in Tanzania, u Uchumi Editorial Board, ur., Towards Socialist Planning [tanzania publishing house, dar es salaam 1972], str. 1-29; i Terence Hopkins, On Economic Planning in Tropical Africa, Coexistence, 1, br. 1 [svibanj 1964], 77-88. Za dvije procjene o neuspjehu ekonomskih strategija razvoja i planiranja u Africi [ali obje jo uvijek zamiljaju da se moe ostvariti alternativni socijalistiki razvoj], vidi Samir Amir, Maldevelopment: Anatomy of a Global Failure [zed books, london 1990], osobito str. 7-74; i Claude Ake, Democracy and Development in Africa [the brookings institution, washington, d.c. 1996]. 21 | Za zanimljiv osobni prikaz Bandunke konferencije i njezinoga znaenja, vidi Richard Wright, The Color Curtain: A Report on the Bandung Conference [world, new york 1956]. Glavni govori na konferenciji ukljueni su u George McTurnan Kahin, The AsianAfrican Conference [cornell university press, ithaca 1956]. O pokretu nesvrstanih, vidi Leo Mates, Nonalignement: Theory and Current Policy [institut za meunarodnu politiku i ekonomiju, beograd 1972]; i M.S. Rajan, Nonalignement and Nonalignement Movement [vikas publishing, new delhi 1990]. 22 | O nomadstvu i konstituciji subjektivnosti, vidi Gilles Deleuze & Flix Guattari, A Thousand Plateaus, prijevod Brian Massumi [university of minnesota press, minneapolis 1987], osobito str. 351-423. 23 | O formalnom i stvarnom potinjavanju u Marxa, vidi prvenstveno Karl Marx, Capital, sv. 1, prijevod Ben Fowkes [vintage, new york 1976], str. 1019-38.

BILJEKE ZA STRANICE 218-224

381

PRVOBITNE AKUMULACIJE 01 | Karl Marx, Capital, sv. 1, prijevod Ben Fowkes [vintage, new york 1976], str.918. 02 | Vidi prvenstveno Samir Amin, Accumulation on a World Scale, prijevod Brian Pearce [monthly review press, new york 1974]; i Andre Gunder Frank, Capitalism and Underdevelopment in Latin America [monthly review press, new york 1967]. 3.3 OTPOR, KRIZA, PREOBRAZBA 01 | O krizi i restrukturiranju kapitalistike proizvodnje u 1960-im i 1970-im godinama, vidi Michael Piore & Charles Sabel, The Second Industrial Divide [basic books, new york 1984]. O financijskoj i ekonomskoj krizi, vidi Robert Boyer & Jacques Mistral, Accumulation, inflation, crises [puf, pariz 1978]. 02 | Vidi Antonio Negri, Marx and Cycle of Crisis, u Revolution Retrieved [red notes, london 1988], str. 43-90. 03 | Vidi povijesni esej Do You Remember Revolution? napisan zajedniki i Paolo Virno, Do You Remember Counter-revolution? u Paolo Virno & Michael Hardt, ur., Radical Thought in Italy [university of minnesota press, minneapolis 1996], str. 225-259. Vidi takoer Paolo Carpignano, Note su classe operaia e capitale in America negli anni sessanta, u Sergio Bologna, Paolo Carpignano & Antonio Negri, Crisi e organizzazione operaia [feltrinelli, milano 1976], str. 73-97. 04 | O eksploziji blagostanja u 1960-im, vidi Frances Fox Piven & Richard Cloward, Regulating the Poor: The Functions of Public Welfare [pantheon, new york 1971], osobito str. 183-199. Vidi takoer Piven & Cloward, The New Class War: Reagans Attack on the Welfare State and Its Consequences [pantheon, new york 1982]. 05 | Vidi Luciano Ferrari Bravo, Introduzione: vecchie e nuove questioni nella teoria dellimperialismo, u Luciano Ferrari Bravo, ur., Imperialismo e classe operaia multinazionale [feltrinelli, milano 1975], str. 7-70. 06 | Claude Ake ide tako daleko da obiljeava cijeli kapitalistiki sustav kao sukob izmeu buroaskih zemalja i proleterskih zemalja u Revolutionary Pressures in Africa [zed books, london 1978], str. 11. 07 | To stajalite Treega svijeta implicitno je u mnogim tekstovima Immanuela Wallersteina, Andrea Gundera Franka i Samira Amina. 08 | Za temeljiti povijesni prikaz dogaaja i protagonista na konferenciji u Bretton Woodsu, vidi Armand Van Dormael, Bretton Woods: Birth of a Monetary System [macmillan, london 1978]. Za povijesni prikaz koji daje iri pogled na sveobuhvatnu pripremu SADa za hegemoniju u poslijeratnom razdoblju postavljanjem ekonomskoga planiranja u Bretton Woodsu zajedno s politikim planiranjem u Dumbarton Oaksu, vidi George Schild, Bretton Woods and Dumbarton Oakes: American Economic and Political Postwar Planning in the Summer of 1944 [st. martins press, new york 1995].

382

BILJEKE ZA STRANICE 225-229

09 | Giovani Arrighi, The Long Twentieth Century [verso, london 1994], str. 278-279. 10 | O meunarodnoj financijskoj krizi koja je poela 1970-ih raspadom mehanizama iz Bretton Woodsa, vidi Peter Coffey, The World Monetary Crisis [st. martins press, new york 1974]; i Arrighi, The Long Twentieth Century, str. 300-324. 11 | O eurodolarskim financijama kao elementu krize, vidi Jeffry Frieden, Banking on the World: The Politics of American International Finance [harper and row, new york 1987], str. 79-122. 12 | O konvertibilnosti dolara i Nixonovom manevru 1971, vidi David Calleo & Benjamin Rowland, America and the World Political Economy: Atlantic Dreams and National Realities [indiana university press, bloomington 1973], str. 87-117; i Coffey, The World Monetary Crisis, str. 25-42. 13 | O granicama fordizma i potrebi da kapital pronae postfordistiku shemu proizvodnje i akumulacije, vidi Benjamin Coriat, Latelier et le robot: essai sur le fordisme et la production de masse a lge de llectronique [christian bourgeois, pariz 1990]. 14 | Fredric Jameson tvrdi da drutvene borbe iz 1960-ih godina u Prvom svijetu, naroito u Sjedinjenim dravama i Francuskoj, proizlaze iz snane dekolonizacije i oslobodilakih pokreta u Treem svijetu tijekom 1950-ih i 1960-ih godina. Vidi Fredric Jameson, Periodizing the 60s, u Ideologies of Theory: Essays: 1971-1986 [university of minnesota press, minneapolis 1988], 2.178-208, osobito str. 180-186. 15 | Vidi Giovanni Arrighi, Marxist Century, American Century: The Making and Remaking of the World Labor Movement, u Samir Amin, Giovanni Arrighi, Andre Gunder Frank & Immanuel Wallerstein, Transforming the Revolution: Social Movements and the World System [monthly review press, new york 1990], 54-95. 16 | Robin Kelley prua uzoran prikaz dinamike proleterskoga odbijanja i stvaranja alternativnih oblika ivota u svojoj sjajnoj povijesti crnake radnike klase SAD-a, Race Rebels: Culture, Politics, and the Black Working Class [free press, new york 1994]. 17 | I u ekolokoj misli, barem u njezinim najsnanijim paradigmama, moemo jasno vidjeti da priroda jednako pripada ljudima i drugim ivim biima; ekologija ukljuuje ne samo ouvanje stvari, ve proizvodnju odnosa kao i proizvodnju subjektivnosti. Vidi Flix Guattari, Les trois cologies [galilee, pariz 1989]; i Verena Andermatt Conley, Ecopolitics: The Environment in Poststructuralist Thought [routledge, london 1997]. Franco Piperno nastavlja taj ekoloki pravac misli, iako u drugaijem tonu, u Elogio dell spirito pubblico meridionale [manifestolibri, rim 1997]. 18 | U svom naporu da promilja vanost i stvarne granice vanjskoga, Rosa Luxemburg moda je bila prvi veliki ekoloki mislilac u dvadesetom stoljeu. Najbolji primjeri marksistike ekoloke misli u autora kao to su Andr Gorz i James OConnor usvajaju oblik tvrdnje slian antiimperijalisitkom stajalitu Rose Luxemburg [iako njihov rad ne proizlazi izravno iz njezinoga]: kapitalistika proizvodnja nuno podrazumijeva

BILJEKE ZA STRANICE 229-235

383

19 |

20 |

21 |

22 |

23 | 24 |

25 |

26 | 27 |

28 |

irenje u prirodu i njezino unitenje, to ima ne samo tragine posljedice po ivot na planeti ve potkopava i buduu odrivost samoga kapitalizma. Za Andra Gorza, vidi Ecology as Politics, prijevod Patsy Vigderman & Jonathan Cloud [south end press, boston 1980]; za Jamesa OConnora, vidi Capitalism, Nature, Socialism: A Theoretical Introduction, Capitalism, Nature, Socialism, 1, br. 1 [1989], 11-38. Kasni kapitalizam tako se pojavljuje kao razdoblje u kojemu su sve grane ekonomije potpuno industrijalizirane po prvi put; emu bismo mogli dalje dodati ... sve veu mehanizaciju nadgradnje. Ernest Mandel, Late Capitalism, prijevod Joris De Bres [london, verso 1978], str. 190-191. Taj ii kapitalizam naega vremena tako je uklonio enklave pretkapitalistike organizacije koje je dosad podnosio i iskoritavao kao vazalne tvorevine. Fredric Jameson, Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism [duke university press, durham 1990], str. 36. Ne elimo nagovijestiti da kapital moe stalno, putem tehnolokoga napretka, usklaivati svoj razorni odnos sa svojim [ljudskim i ostalim] okoliem. Tehnoloki napredak moe samo promijeniti teren sukoba i odgoditi krizu, ali granice i suprotstavljanja ostaju. Stanley Aronowitz nudi korisno preispitivanje spektra drutvenih pokreta u SAD-u tijekom 1960-ih godina u The Death and Rebirth of American Radicalism [routledge, london 1996], str. 57-90. Vidi opet Kelley, Race Rebels, osobito str. 17-100, o prikrivenim povijestima otpora. O povijesti odbijanja koja vre feministiki pokreti u SAD-u 1960-ih i 1970-ih godina, vidi Alice Echols, Daring to Be Bad: Radical Feminism in America, 1967-1975 [university of minnesota press, minneapolis 1989]. Vidi, na primjer, Judith Butler, Merely Cultural, New Left Review, br. 227 [sijeanjveljaa 1998], 33-44. Najutjecajniji tekst za politiko tumaenje novih drutvenih pokreta u tom smislu je Ernesto Laclau & Chantal Mouffe, Hegemony and Socialist Strategy: Towards a Radical Democratic Politics [verso, london 1985]. Vidi Antonio Negri, The Politics of Subversion: A Manifesto for the Twenty-first Century, prijevod James Newell [polity press, oxford 1989]. Fredric Jameson, na primjer, tvrdi da se raspad Sovjetskoga Saveza nije dogodio zbog njegovoga neuspjeha, ve zbog njegovoga uspjeha, barem to se modernizacije tie. Vidi njegov esej Actually Existing Marxism u Saree Makdisi, Cesare Casarino & Rebecca Karl, ur., Marxism Beyond Marxism [routledge, london 1996], str. 14-54; citat str. 43. Openitije o tome kako nas je hladnoratovska propaganda [na objema stranama] uinila slijepima za stvarne pokrete u drutvenoj povijesti unutar sovjetskoga reima, vidi Moshe Lewin, The Making of the Soviet System [pantheon, new york 1985]. Vidi Leon Trotsky, The Revolution Betrayed, prijevod Max Eastman [doubleday, garden city, n.y. 1937]; i Cornelius Castoriadis, Devant la guerre [fayard, pariz 1981]. Vidi takoer

384

BILJEKE ZA STRANICE 235-241

niz lanaka Denisa Bergera o raspadu Sovjetskog saveza, Perestroika: la rvolution rellement existante? Futur antrieur, br. 1 [1990], 53-62; Que reste-t-il de la perestro_ka? Futur antrieur, br. 6 [1991], 15-20; i LUnione Sovitique a lheure du vide, Futur antrieur, br. 8 [1991], 5-12. 29 | Izgleda nam da bismo mogli slino tvrditi za izmijenjenu drutvenu praksu kineskoga proletarijata u postmaoistikoj eri koja je dovela do pokreta kulturne groznice u 1980im godinama. Vidi Xudong Zhang, Chinese Modernism in the Era of Reforms [duke university press, durham 1997]. Zhang objanjava bajkovito stvaralatvo koje je dolo do izraaja u tom razdoblju. 3.4 POSTMODERNIZACIJA 01 | Tekstovi koji uvode u obimnu literaturu koja raspravlja o periodizaciji fazi moderne proizvodnje su Daniel Bell, Coming of Post-industrial Society [basic books, new york 1973]; i Alain Touraine, Post-industrial Society, prijevod Leonard Mayhew [random house, new york 1971]. 02 | Vidi Manuel Castells & Yuko Aoyama, Paths towards the Informational Society: Employment Structure in G-7 Countries, 1920-90, International Labor Review, 133, br. 1 [1994], 5-33; citat str. 13. 03 | O lanim povijesnim analogijama koje su doprinijele dugovnoj krizi u zemljama Treega svijeta, vidi Cheryl Payer, Lent and Lost: Foreign Credit and Third World Development [zed books, london 1991]. 04 | Klasini prikazi teorija nedovoljne razvijenosti i ovisnosti su Andre Gunder Frank, Capitalism and Underdevelopment in Latin America [monthly review press, new york 1967]; i Fernando Enrique Cardoso & Enzo Faletto, Dependency and Development in Latin America, prijevod Marjory Mattingly Urquidt [university of california press, berkeley 1979]. Za vrlo saetu kritiku tvrdnji o fazama razvoja, vidi Immanuel Wallerstein, The Capitalist World-Economy [cambridge university press, cambridge 1979], str. 3-5. 05 | Diskurs o razvoju bila je iluzija, ali bila je to stvarna i uinkovita iluzija koja je uspostavila vlastite strukture i ustanove moi diljem svijeta u razvoju. O institucionalizaciji razvoja, vidi Arturo Escobar, Encountering Development: The Making and Unmaking of the World [princeton university press, princeton 1995], str. 73-101. 06 | Za kritiku razvojne ideologije teorija ovisnosti, vidi ibid, str. 80-81. 07 | Vidi, na primjer, Claude Ake, A Political Economy of Africa [longman, harlow, essex 1981], str. 136. To je takoer opi okvir predstavljen u djelu Andrea Gundera Franka i Samira Amina. 08 | Robert Musil, The Man without Qualities, prijevod Sophie Wilkins [knopf, new york 1995], 2:367.

BILJEKE ZA STRANICE 241-246

385

09 | Franois Bar, Information Infrastructure and the Transformation of Manufacturing, u William Drake, ur., The New Information Infrastructure: Strategies for U.S. Policy [twentieth century fund press, new york 1995], str. 55-74; citat str. 56. 10 | Vidi Robert Chase & David Garvin, The Service Factory, u Gary Pisano i Robert Hayes, ur., Manufacturing Renaissance [harvard business school press, boston 1995], str. 35-45. 11 | Vidi Castells & Aoyama, Paths towards the Informational Society, str. 19-28. 12 | Manuel Castells opisuje najpotinjenije regije globalne ekonomije kao etvrti svijet. Vidi njegov esej The Informational Economy and the New International Division of Labor, u Martin Carnoy, Manuel Castells, Stephen Cohen & Fernando Enrique Cardoso, The New Global Economy in the Information Age [pennsylvania state university press, university park 1993], str. 15-43. 13 | Castells & Aoyama, Paths towards the Informational Society, str. 27. 14 | Pierre Lvy, Collective Intelligence: Mankinds Emerging World in Cyberspace [plenum press, new york 1997]. 15 | O usporedbi izmeu fordistikoga i tojotistikoga modela, vidi Benjamin Coriat, Penser a lenvers: travail et organization dans lentreprise japonaise [christian bourgeois, pariz 1994]. Za kratku povijest poetka razvoja proizvodnih modela Toyote, vidi Kazuo Wada, The Emergence of the Flow Production Method in Japan, u Haruhito Shiomi & Kazuo Wada, ur., Fordism Transformed: The Development of Production Methods in the Automobile Industry [oxford university press, oxford 1995], str. 11-27. 16 | Mi prvenstveno mislimo na Jrgen Habermasovu konceptualnu podjelu izmeu komunikativne i instrumentalne radnje u djelima kao to je The Theory of Communicative Action, prijevod Thomas McCarthy [beacon press, boston 1984]. Za odlinu kritiku te Habermasove podjele, vidi Christian Marazzi, Il posto dei calzini: la svolta linguistica dell economia e i suoi effetti nella politica [casagrande, bellinzona, vicarska 1995], str. 29-34. 17 | Za definiciju i analizu nematerijalnoga rada, vidi Maurizio Lazzarato, Immaterial Labor, u Paolo Virno & Michael Hardt, ur., Radical Thought in Italy [university of minnesota press, minneapolis 1996], str. 133-147. Vidi takoer natuknicu o nematerijalnom radu u glosaru na kraju iste zbirke, str. 262. 18 | Peter Drucker shvaa prijelaz prema nematerijalnoj proizvodnji u krajnjem smislu. Osnovni ekonomski izvor - sredstva za proizvodnju, da upotrijebim ekonomski izraz - nije vie kapital, niti prirodni izvori [ekonomski zemlja], niti rad. To je i bit e znanje. Peter Drucker, Post-capitalist Society [harper, new york 1993], str. 8. Meutim, Drucker ne razumije da znanje nije dato ve je proizvedeno i da njegova proizvodnja ukljuuje nove vrste sredstava za proizvodnju i rada. 19 | Robert Reich, The Work of Nations: Preparing Ourselves for 21st-Century Capitalism

386

BILJEKE ZA STRANICE 246-253

20 | 21 | 22 |

23 | 24 | 25 | 26 |

27 | 28 |

29 |

30 |

[knopf, new york 1991], str. 177. Reichu je najvanija injenica da e ta nova podjela u globalnoj ekonomiji odluiti o prednosti - i naposljetku o nacionalnoj prevlasti - putem zemljopisne raspodjele tih poslova visoke i niske vrijednosti. Vidi Karl Marx, Capital, sv. 1, prijevod Ben Fowkes [vintage, new york 1976], str. 131137. Vidi Dorothy Smith, The Everyday World as Problematic: A Feminist Sociology [northeastern university press, boston 1987], osobito str. 78-88. Marx je u svoje vrijeme zamiljao suradnju kao ishod radnji kapitalista, koji funkcionira poput dirigenta orkestra ili generala na bojnom polju, razmjetajui i usuglaujui proizvodne snage u zajednikom naporu. Vidi Capital, 1:439-454. Za analizu suvremene dinamike drutvene i proizvodne suradnje, vidi Antonio Negri, The Politics of Subversion: A Manifesto for the Twenty-first Century, prijevod James Newell [polity press, oxford 1989]. Vidi Saskia Sassen, The Global City: New York, London, Tokyo [princeton university press, princeton 1991]. O mrenom poduzeu, vidi Manuel Castells, The Rise of the Network Society [blackwell, oxford 1996], str. 151-200. Bill Gates, The Road Ahead [viking, new york 1995], str. 158. Nekoliko talijanskih znanstvenika tumae decentralizaciju mrene proizvodnje u malim i srednjim poduzeima u sjevernoj Italiji kao priliku da se stvore novi krugovi autonomnoga rada. Vidi Sergio Bologna & Andrea Fumagalli, ur., Il lavoro autonomo di seconda generazione: scenari del postfordismo in Italia [feltrnelli, milano 1997]. O rastu proizvoakih usluga u koncentriranim sreditima nadzora, vidi Sassen, The Global City, str. 90-125. Peter Cowhey, Building the Global Information Highway: Toll Booths, Construction Contracts, and Rules of the Road, u William Drake , ur., The New Information Infrastructure [twentieth century fund press, new york 1995], str. 175-204, citat str. 175. O rizomatskim i granastim strukturama, vidi Gilles Deleuze & Flix Guattari, A Thousand Plateaus, prijevod Brian Massumi [university of minnesota press, minneapolis 1987], str. 3-25. O lanim egalitarnim obeanjima informacijske autoceste u Sjedinjenim dravama, vidi Herbert Schiller, Information Inequality: The Deepening Social Crisis in America [routledge, new york 1996], osobito str. 75-89. Za globalniju analizu o nejednakoj raspodjeli informacija i tehnologija, vidi William Wresch, Disconnected: Haves and Have-Nots in the Informaiton Age [rutgers university press, new brunswick, n.j. 1996].

BILJEKE ZA STRANICE 256-258

387

3.5 MJEOVITA KONSTITUCIJA 01 | Za analizu tekstova u radovima Marxa & Engelsa koji se bave teorijom drave, vidi Antonio Negri, Communist State Theory, u Michael Hardt & Antonio Negri, Labor of Dionysus [university of minnesota press, minneapolis 1994], str. 139-176. 02 | Vidi M. C. Ricklefs, A History of Modern Indonesia, 2. izd. [macmillan, london 1993]. Pramoedya Ananta Toer lijepo opisuje sloeni odnos izmeu nizozemske uprave, tradicionalnih javanskih vlasti i ekonomskih snaga poetkom dvadesetoga stoljea u svom velikom romanu u etiri sveska The Buru Quartet, prijevod Max Lane [penguin books, london 1892-1992]. 03 | Vidi Brian Gardner, The East India Company [rupert hart-davis, london 1971]; i Geoffrey Wheatcroft, The Randlords [atheneum, new york 1986]. 04 | Marx je tvrdio da vea koncentracija i centralizacija kapitala djeluje protiv snaga konkurencije te da stoga predstavlja razoran proces za kapital. Vidi Karl Marx, Capital, sv. 3, prijevod David Fernbach [penguin, london 1981], str. 566-573. Lenjin je preuzeo tu istu tvrdnju u svojoj analizi monopolske faze kapitala: monopoli unitavaju konkurenciju, koja je temelj kapitalistikoga razvoja. Vidi V.I. Lenin, Imperialism: The Highest Stage of Capitalism [international publishers, new york 1939], str. 16-30. 05 | Vidi, na primjer, Richard Barnet & John Cavanagh , Global Dreams: Imperial Corporations and the New World Order [simon and schuster, new york 1884]. 06 | Politiki teolog Thomas Hobbes dao je prvu veliku definiciju koncepta autonomnosti politikoga, koja pripada tradiciji politike teologije. Carl Schmitt je taj koncept podigao na jo viu razinu; vidi prvenstveno The Concept of the Political, prijevod George Schwab [rutgers university press, new brunswick, n.j. 1976] (Pojam politike i ostale razprave, prijevod Zlatko Gaparovi [matica hrvatska, zagreb 1943]); i Verfassungslehre, 8. izd. [duncker & humboldt, berlin 1993]. Politiko se tu podrazumijeva kao temelj svakoga drutvenoga odnosa i prvobitne procjene ili odluke koja konstituira sferu moi i tako jami ivotni prostor. Zanimljivo je primijetiti da je Schmittovo shvaanje nerazdvojno povezano s pravnom definicijom nacionalne drave i nezamislivo izvan njezinoga podruja. Izgleda da je i Schmitt shvatio tu injenicu nakon to je doivio katastrofu njemake nacionalne drave. Vidi Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Volkerrecht des jus publicum europaeum [greven verlag, kln 1950]. Najopirnije razmatranje Schmittovoga shvaanja politikoga, koliko nam je poznato, nalazi se u Carlo Galli, Genealogia della politica: C. Schmitt e la crisi del pensiero politico moderno [il mulino, bologna 1996]. Tu kritiku Schmittovog koncepta autonomije politikoga trebalo bi primijeniti na razna druga stajalita koja na neki nain proizlaze iz njegove misli. Kao dvije krajnosti moemo navesti Lea Straussa, koji je pokuao usvojiti Schmittov koncept unutar vlastitoga liberalnoga shvaanja naravnog prava, i Maria Trontia, koji je pokuao u autonomiji politikoga pronai teren koji bi mogao poduprijeti kompromis s liberalnim

388

BILJEKE ZA STRANICE 258-266

07 |

08 |

09 |

10 | 11 | 12 | 13 |

14 |

15 |

snagama u razdoblju kada su zapadnoevropske komunistike partije bile u dubokoj krizi. Za Straussovo tumaenje Schmittova teksta i njihov dvosmisleni odnos, vidi Heinrich Meier, Carl Schmidt & Leo Strauss: The Hidden Dialogue, prijevod J. Harvey Lomax [university of chicago press, chicago 1995]. Za Trontia, vidi Lautonomia del politico [feltrinelli, milano 1977]. Postoje brojne kritike medija i njihove tobonje objektivnosti. Za dva dobra primjera, vidi Edward Said, Covering Islam: How the Media and the Experts Determine How We See the Rest of the World [pantheon, new york 1981]; i Edward Herman & Noam Chomsky, Manufacturing Consent: The Political Economy of Mass Media [pantheon, new york 1988]. Vidi, na primjer, Elise Boulding, IGOs, the UN, and International NGOs: The Evolving Ecology of the International System, u Richard Falk, Robert Johansen & Samuel Kim, ur., The Constitutional Foundations of World Peace [suny press, albany 1993], str. 167188; citat str. 179. Za procjene djelatnosti raznih vrsta nvo-a, vidi John Clark, Democratizing Development: The Role of Voluntary Organizations [kumarian press, west hartford, conn. 1990]; Lowell Livezey, Nongovernmental Organizations and the Ideas of Human Rights [the center of international studies, princeton 1988]; i Andrew Natsios, NGOs and the UN System in Complex Humanitarian Emergencies: Conflict or Cooperation? u Peter Diehl, ur., The Politics of Global Governance: International Organizations in an Independent World [lynne reiner, boulder 1997], str. 287-303. James Petras, Imperialism and NGOs in Latin America, Monthly Review, 49 [prosinac 1997], 10-27. Vidi Polybius, The Rise of the Roman Empire, prijevod Ian Scott-Kilvert [penguin, harmondsworth 1979], knjiga iv, str. 302-352. Vidi G.A. Pocock, The Machiavellian Moment: Florentine Political Thought and the Atlantic Repblican Tradition [princeton university press, princeton 1975]. O preobrazbi od modela tijela u funkcionalni model u Ustavu SAD-a, vidi Antonio Negri, Il potere costituente: saggio sulle alternative del moderno [sugarco, milano 1992], pogl. 4, str. 165-222. Ovdje je zanimljivo primijetiti da je, barem od Weimarske republike, kontinentalna evropska tradicija ustavne misli takoer usvojila ta naela, za koja se pretpostavljalo da pripadaju samo anglosaksonskom svijetu. Temeljni tekstovi za njemaku tradiciju u tom pogledu su Max Weber, Parlament und Regierung im neugeordneten Deutschland [duncker & humblot, mnchen 1918]; Hugo Preuss, Staat, Recht und Freiheit [mohr, tbingen 1926]; i Hermann Heller, Die Souveranitt [w. de gruyter, berlin 1927]. Openito analize koje dolaze s ljevice najjae insistiraju na tome da geneza imperija aktivira loe oblike vlasti. Vidi, na primjer, tienne Balibar, La crainte des masses

BILJEKE ZA STRANICE 266-271

389

16 |

17 |

18 | 19 |

20 |

21 |

22 |

23 | 24 | 25 |

[galilee, pariz 1997], knjiga koja je u drugim vidovima potpuno otvorena analizi novih procesa [masovne] proizvodnje subjektivnosti. Za analizu tih procesa i dobru raspravu o odgovarajuoj bibliografiji, vidi Yann Moulier Boutang, La revanche des externalits: globalisation des conomies, externalits, mobilit, transformation de lconomie et de lintervention publique, Futur antrieur, br. 39-40 [jesen 1997], str. 85-115. Trebalo bi biti jasno iz onoga to smo dosad rekli da teoretski uvjet za nau hipotezu mora ukljuiti radikalno promijenjenu analizu reprodukcije. Drugim rijeima, bilo koja teoretska koncepcija koja reprodukciju smatra kao jednostavan dio kruenja kapitala [kao to to rade klasini ekonomisti, marksistika teorija i neoklasine teorije] ne moe se kritiki baviti okolnostima naega novoga stanja, osobito onima koje proizlaze iz politikoekonomskih odnosa svjetskoga trita u postmodernosti. Na opis biomoi u dijelu 1.2 poetak je takve izmijenjene analize reprodukcije. Za definiciju nekih temeljnih elemenata koji se odnose na integraciju rada, afekta i biomoi, vidi Antonio Negri, Value and Affect i Michael Hardt, Affective Labor, boundary2, 26, br. 2 [ljeto 1999]. Jo jednom upuujemo na rad Michela Foucaulta i na Gilles Deleuzeovo tumaenje toga rada. Vidi nau raspravu u dijelu 1.2. Ta prva varijabla i analiza funkcioniranja mree u konstitutivnom smislu odnosi se u odreenom pogledu na razne autopoietike teorije mrea. Vidi, na primjer, rad Humberta Maturane i Francisca Varele . Za odlinu analizu teorije sustava u kontekstu postmodernih teorija, vidi Cary Wolfe, Critical Environments [university of minnesota press, minneapolis 1998]. Razna unapreenja u sistemskim teorijama doprinose takoer naem razumijevanju druge varijable. Niklas Luhmannov rad bio je vrlo utjecajan za analizu autopoietikih sustava u smislu drutvene filozofije i filozofije zakona. Jameson nudi odlinu kritiku koncepcije masovne kulture kao puke manipulacije. On tvrdi da masovna kultura, usprkos tome to je manipulirana, ipak sadri utopijske mogunosti. Vidi Fredric Jameson, Reification and Utopia in Mass Culture, u Signatures of the Visible [routledge, new york 1992], str. 9-34. Vidi Guy Debord, Society of the Spectacle, prijevod Donald Nicholson-Smith [zone books, new york 1994]; i Commnents on the Society of the Spectacle [verso, london 1990] (Guy Debord Drutvo spektakla i Komentari uz Drutvo spektakla, prijevod Goran Vujasinovi [arkzin, zagreb 1999]). Fredric Jameson, Totality as Conspiracy, u The Geopolitical Aesthetic: Cinema and Space in the World System [indiana university press, bloomington 1992], str. 9-84. Thomas Hobbes, Leviathan, ur. C.B. Macpherson [penguin, london 1968], str. 200. Vidi Brian Massumi, ur., The Politics of Everyday Fear [university of minnesota press, minneapolis 1993].

390

BILJEKE ZA STRANICE 272-288

3.6 KAPITALISTIKA SUVERENOST 01 | Gilles Deleuze & Flix Guattari, Anti-Oedipus, prijevod Robert Hurley, Mark Lane & Helen Lane [university of minnesota press, minneapolis 1983], str. 224. 02 | O Deleuzovoj & Guattarievoj koncepciji aksiomatskoga kapitala, vidi Gilles Deleuze & Flix Guattari, A Thousand Plateaus, prijevod Brian Massumi [university of minnesota press, minneapolis 1987], str. 452-473. 03 | Robert Blanche, Axiomatics, prijevod G.B. Keene [free press of glencoe, new york 1962], str. 30-31. 04 | Postoji, naravno, jedan element transcendentnosti i segmentacije koji je bitan za funkcioniranje kapitala, a to je klasna eksploatacija. To je granica, koliko god bila ponekad elastina ili nezamjetljiva, koju kapital mora odrati u cijelom drutvu. Klasna podjela nastavlja se i dalje u novim segmentacijama koje istraujemo u ovom dijelu. 05 | Vidi Michel Foucault, La gouvernementalit, u Dits et crits [gallimard, pariz 1994], 3:635-657; i Il faut defendre la socit [seuil/gallimard, pariz 1997] (Treba braniti drutvo, prijevod Pavle Sekeru [svetovi, novi sad 1998]). 06 | Vidi Michael Hardt & Antonio Negri, Labor of Dionysus [university of minnesota press, minneapolis 1994], str. 257-259. 07 | Vidi Michael Hardt, The Withering of Civil Society, Social Text, br. 45 [zima 1995], 27-44. 08 | Za odlino objanjenje Foucaultove koncepcije dijagrama, vidi Gilles Deleuze, Foucault, prijevod Sean Hand [university of minnesota press, minneapolis 1988], str. 34-37. 09 | O odnosu izmeu identiteta i pripadanja i o konstituciji bilo koje subjektivnosti, vidi Giorgio Agamben, The Coming Community, prijevod Michael Hardt [university of minnesota press, minneapolis 1993]. 10 | Rosa Luxemburg, The Accumulation of Capital, prijevod Agnes Schwarzchild [monthly review press, new york 1968], str. 446. 11 | Klasino djelo u tom pogledu je Samir Amin, Accumulation on a World Scale, prijevod Brian Pearce [monthly review press, new york 1974]. 12 | Vidi Mike Davis, City of Quartz: Excavating the Future in Los Angeles [verso, london 1990], str. 221-263. 13 | Michel Aglietta ukazao je jasno u strukturalnom smislu na nasilne i diktatorske moi monetarnih reima. Vidi njegovu La violence de la monnaie [puf, pariz 1982]. Vidi takoer eseje u Werner Bonefeld & John Holloway, ur., Global Capital, National State, and the Politics of Money [macmillan, london 1995].

BILJEKE ZA STRANICE 294-297

391

4.1 VIRTUALNOSTI 01 | O tom stilu politikoga teoretiziranja, vidi C.B. Nacpherson, The Political Theory of Possessive Individualism: Hobbes to Locke [oxford university press, new york 1962]; i Albert O. Hirschman, The Passions and the Interests: Political Arguments for Capitalism before Its Triumph [princeton university press, princeton 1977] (Strasti i interesi: politiki argumenti u prilog kapitalizmu prije njegova trijumfa, prijevod Sanja Lovreni [stvarnost, zagreb 1991]). 02 | O imanentnom odnosu izmeu politike i ontologije, vidi Antonio Negri, The Savage Anomaly, prijevod Michael Hardt [university of minnesota press, minneapolis 1991]; i Baruch Spinoza, Theologico-Political Treatise, u The Chief Works of Spinoza, sv. 1, prijevod R. H. M. Elwes [dover press, new york 1951], str. 1-278. 03 | O postmodernom pravu i postmodernim zakonima, vidi Michael Hardt & Antonio Negri, Labor of Dionysus [university of minnesota press, minneapolis 1994], pogl. 6, str. 217-261. 04 | Vidi Remi Brague, Du temps chez Platon et Aristote [puf, pariz 1982]. 05 | G.W.F. Hegel, Science of Logic, prijevod A.V. Miller [humanities press international, atlantic highlands, n.j. 1989], str. 327-385 (Nauka logike, prijevod Nikola Popovi [bigz, beograd 1987]). 06 | Mjera vrijednosti znai njezinu urednu eksploataciju, normu njezine drutvene podjele i njezine kapitalistike reprodukcije. Svakako da Marx ide i dalje od Marxa, i nikada ne smijemo smatrati da su njegove rasprave o radu i vrijednosti samo diskurs o mjeri: s onu stranu mjere, rad je uvijek iva mo bia. Vidi Antonio Negri, Twenty Theses on Marx, u Saree Makdisi, Cesare Casarino i Rebecca Karl, ur., Marxism Beyond Marxism [routledge, new york 1966], str. 149-180. 07 | Aristotle, Nicomachaean Ethics, prijevod Terence Orwin [hackett, indianopolis 1985], str. 119 [1129b30] (Nikomahova etika, prijevod Tomislav Ladan [hrvatska sveuilina naklada, zagreb 1992.]). 08 | O virtualnom, vidi Gilles Deleuze & Flix Guattari, What Is Philosophy?, prijevod Hugh Tomlinson i Graham Burchell [columbia university press, new york 1994] [ta je filozofija, prijevod Slavica Mileti [zoran stojanovi, novi sad 1995]; i Gilles Deleuze, Bergsonism, prijevod Hugh Tomlison & Barbara Habberjam [zone, new york 1988], str. 94-103 (Bergsonizam, prijevod Duan Jani [narodna knjiga - alfa, beograd 2001]). Nae shvaanje virtualnosti i njezinoga odnosa prema stvarnosti poneto se razlikuje od onoga to ga Deleuze preuzima od Bergsona, koje razlikuje izmeu prijelaza od virtualnog u aktualno i od mogueg u realno. Bergson, u svom razlikovanju izmeu virtualnog-aktualnog i mogueg-realnog, eli naglasiti stvaralaku snagu bia i naglasiti da bie nije puko svoene brojnih moguih svjetova na jedan jedini realni svijet zasnovan na slinosti, ve da je bie, naprotiv, uvijek in stvaranja i nepredviene novine. Vidi

392

BILJEKE ZA STRANICE 297-300

09 |

10 | 11 |

12 | 13 |

14 |

15 |

Henri Bergson, The Possible and the Real, u The Creative Mind, prijevod Mabelle Andison [philosophical library, new york 1946], str. 91-106. Mi svakako priznajemo potrebu da insistiramo na stvaralakim moima virtualnosti, ali taj je Bergsonov diskurs za nas nedovoljan jer mi elimo insistirati i na realnosti stvorenoga bia, njegovoj ontolokoj vrijednosti i na ustanovama koje strukturiraju svijet, stvarajui nunost iz sluajnosti. O tom prijelazu od virtualnoga prema realnome, vidi Gilbert Simondon, Lindividu et sa genese physiobiologique [puf, pariz 1964]; i Brian Massumi, The Autonomy of Affect, Cultural Critique, br. 31 [jesen 1995], 83-109. Marxove rasprave o apstrakciji imaju dvostruki odnos prema ovom diskursu o virtualnosti i mogunosti. Trebali bismo, u stvari, razlikovati dva Marxova pojma apstrakcije. S jedne strane, i na strani kapitala, apstrakcija znai odvajanje od naih moi djelovanja, pa je stoga ona negacija virtualnoga. Meutim, s druge strane, i na strani rada, apstraktno je opi skup naih moi djelovanja, samo virtualno. Vidi Antonio Negri, Marx Beyond Marx, prijevod Harry Cleaver, Michel Ryan & Maurizio Viano [autonomedia, new york 1991]; i Karl Marx, Grundrisse, prijevod Martin Nicolaus [vintage, new york 1973], str. 83-111. O odnosu izmeu pojedinanog i opega, vidi Giorgio Agamben , The Coming Community, prijevod Michael Hardt [university of minnesota press, minneapolis 1993]. Vidi prvenstveno Nietzsche, On the Genealogy of Morals, prijevod Walter Kaufman i R.J. Hollingdale [vintage, new york 1967] (Genealogija morala, prijevod Boidar Zec [grafos, beograd 1990]). Vidi Bernard Aspe & Muriel Combes, Du vampire au parasite, Futur antrieur, br. 35-36 [1996], 207-219. O vanosti otpora moi, vidi Gilles Deleuze, Foucault, prijevod Sean Hand [university of minnesota press, minneapolis 1988], str. 89: Konana rije o moi je da otpor dolazi prije. Dananja struja fenomenologije subjektivnosti dobro je shvatila tu dijalektiku prepreke i granice, u smislu moi uma s jedne strane i politike moi s druge, i prepoznala je [za razliku od hajdegerovske struje] nacizam pa stoga i kapitalistiku dravu kao istinsku prepreku povijesnom napretku. Od Husserla do Sartrea, svjedoci smo bitnoga napora da se granica pretvori u prag, a Foucault, na mnogo naina, preuzima taj isti pravac. Vidi Edmnd Husserl, Crisis of European Sciences and Transcendental Phenomenology, prijevod David Carr [northwestern university press, evanston, iii: 1970] (Kriza evropskih znanosti i transcendentalna fenomenologija, prijevod Ante Paanin [globus, zagreb 1990]); Jean-Paul Sartre, Critique of Dialectical Reason, prijevod Quentin Hoare [verso, london 1990] (Izabrana dela, ur. Nikola Bertolino i dr. [nolit, beograd 1983]); i Deleuze, Foucault. Vidi Jacques Ranciere, La mesentante: politique et philosophie [galilee, pariz 1995].

BILJEKE ZA STRANICE 301-311

393

16 | Primjer takvoga kantovskoga sanjarenja je Lucien Goldmann, Mensch, Gemeinschaft und Welt in der Philosophie Immanuel Kants [europa verlag, zurich 1945]. 17 | Vidi Karl Marx, On the Jewish Question, u Early Writings, prijevod Rodney Livingstone i Gregor Benton [penguin, london 1975], str. 211-241 (Karl Marx & Friedrich Engels, Rani radovi, prijevod Stanko Bonjak [naprijed, zagreb 1989]) . 18 | Vidi Paul Virilio, Linsecurit du territoire [stock, pariz 1976]. 19 | O vanosti jezinoga u suvremenoj ekonomiji, vidi Christian Marazzi, Il posto dei calzini: la svolta linguistica dell economia e i suoi effetti nella politica [casagrande, bellinzona 1995]. 20 | Vidi Giorgio Agamben, Homo sacer: il potere sovrano e la nuda vita [einaudi, torino 1995]. 21 | O tom shvaanju stroja, vidi Flix Guattari, Linconscient machinique: essais de schizoanalyse [encore/recherches, fonteney-sous-bois 1979]; i Gilles Deleuze & Flix Guattari, Anti-Oedipus, prijevod Robert Hurley, Mark Lane & Helen Lane [university of minnesota press, minneapolis 1983]. 22 | Karl Marx, Capital, sv. 1, prijevod Ben Fowkes [vintage, new york 1976], str. 554-555. 23 | Kada govorimo o materijalistikom telosu oigledno je da govorimo o telosu to ga grade subjekti a konstituira mnotvo na djelu. To ukljuuje materijalistiko tumaenje povijesti koje shvaa da se ustanove drutva oblikuju u susretu i sukobu samih drutvenih snaga. Telos u tom sluaju nije predodreen ve se gradi u procesu. Materijalistiki povjesniari poput Tukidida i Machiavellia, poput velikih materijalistikih filozofa kao to su Epikur, Lukrecije i Spinoza, nikada nisu poricali telos izgraen ljudskim djelovanjem. Kao to je Marx pisao u uvodu u Grundrisse, ne objanjava anatomija majmuna ovjeka, ve obratno, anatomija ovjeka objanjava majmuna [str. 105]. Telos se pojavljuje tek naknadno, kao ishod djelovanja povijesti. 4.2 STVARANJE I KORUPCIJA 01 | Vidi Charles de Secondat Montesquieu, Considerations of the Causes of the Greatness of the Romans and Their Decline, prijevod David Lowenthal [free press, new york 1965]; i Edward Gibbon, Decline and Fall of the Roman Empire, 3 sveska [knopf, new york 1993]. 02 | Vidi Machiavelli, Discourses, prijevod Leslie Walker [yale university press, new haven 1950]; i Antonio Negri, Il potere costituente [sugarco, milano 1992], str. 75-96. 03 | Alexis de Tocqueville, Democracy in America, prijevod George Lawrence [harper and row, new york 1966]. 04 | G.W.F. Hegel, Lectures on the Philosophy of World History, prijevod H.B. Nisbet [cambridge university press, cambridge 1975], str. 170. 05 | Massimo Cacciari daje poticajnu analizu o usponu i padu zamisli o Evropi svojom

394

BILJEKE ZA STRANICE 311-320

06 |

07 |

08 | 09 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |

15 | 16 |

17 |

18 |

19 |

uobiajenom erudicijom u Geo-filosofia dell Europa [adelphi, milano 1994] (Geo-filozofija Europe, prijevod Dubravka Rismondo-Zori & Mate Zori [ceres, zagreb 1996]). Friedrich Nietzsche, The Gay Science, prijevod Walter Kaufman [random house, new york 1974], str. 99 [dio 24] (Vesela nauka, prijevod Milan Tabakovi [grafos, beograd 1984]). Friedrich Nietzsche, Werke, ur. Giorgio Colli & Mazzino Montinari [de gruyter, berlin 1967], sv. 8, dio 1, str. 77; citirano u Cacciari, Geo-filosofia dell Europa, d. 9. Izvorni odlomak glasi: Ich habe den Geist Europas in mich genommen - nun will ich den Gegenschlag thun! Vidi Franz Rosenzweig, The Star of Redemption, prijevod William Hallo [holt, rinehart and winston, new york 1971]. Walter Benjamin, Theses of the Philosophy of History, u Illuminations, prijevod Harry Zohn [schocken, new york 1968], str. 253-264; citat str. 254 [teza 2]. O sudbini evropskoga iracionalizma, vidi Georg Lukacs, The Destruction of Reason, prijevod Peter Palmer [merlin, london 1980]. Upuujemo prvenstveno na Gillesa Deleuzea, Michela Foucaulta i Jacquesa Derridau. Vidi Hans Jrgen Krahl, Konstitution und Klassenkampf [neue kritik, frankfurt 1971]. Ludwig Wittgenstein, Notebooks, 1914-16, ur. G.H. von Wright & G.E.M. Anscombe, 2. izd. [university of chicago press, chicago 1979], str. 79-80 [1. i 2.08. i 2.09.1916]. Ludwig Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus, prijevod D.F. Pears i B.F. McGuinness [routledge, london 1961], str. 74 (Tractatus Logico-Philosophicus, prijevod Gajo Petrovi [veselin maslea, sarajevo 1987]) Hannah Arendt, On Revolution [viking, new york 1963]. Gilles Deleuze esto pjeva hvalospjeve amerikoj knjievnosti zbog njezinoga nomadstva i deteritorijalizirajuih moi. Izgleda da za Deleuzea Amerika predstavlja osloboenje od zatvorenih predjela evropske svijesti. Vidi, na primjer, Whitman i Bartleby, ou la formule, u Critique et clinique [minuit, pariz 1993], str. 75-80 i 89-114. Serge Guilbaut, How New York Stole the Idea of Modern Art: Abstract Expressionism, Freedom, and the Cold War, prijevod Arthur Goldhammer [chicago university press, chicago 1983]. Vidi Antonio Gramsci, Americanism and Fordism, u Selection from the Prison Notebooks, prijevod Quintin Hoare & Geoffrey Nowell Smith [international publishers, new york 1971], str. 279-318. Hannah Arendt postala je omiljeni autor za politike teoretiare u Sjedinjenim Dravama i Evropi koji ele ponovo promiljati politiku. Vidi, na primjer, eseje u Bonnie Honig, ur., Feminist Interpretations of Hannah Arendt [pennsylvania state university press, university park 1995]; i Craig Calhoun & John McGowan, ur., Hannah Arendt and the Making of Politics [university of minnesota press, minneapolis 1997].

BILJEKE ZA STRANICE 321-334

395

20 | O filozofskim koncepcijama stvaranja i korupcije, vidi Reiner Schrmann, Des hgmonies brises [t.e.r., mouvezin 1996]. 4.3 MNOTVO PROTIV IMPERIJA 01 | Saint Augustine, The City of God, prijevod Henry Bettenson [penguin, harmondsworth 1972], str. 430 [knjiga xi, poglavlje 1.] (O dravi Bojoj, prijevod Tomislav Ladan [kranska sadanjost, zagreb 1995-1996]). 02 | Plotinus, Enneads, prijevod Stephen MacKenna [faber & faber, london 1956], str. 63 [1.6.8.] (Enneade i-iv, prijevod Slobodan Blagojevi [knjievne novine, beograd 1984]). 03 | O vojnim moima Imperija, vidi Manuel De Landa, War in the Age of Intelligent Machines [zone, new york 1991]. 04 | O konstituciji vremena, vidi Antonio Negri, La costituzione del tempo [castelvecchi, rim 1997]; i Michael Hardt, Prison Time, Genet: In the Language of the Enemy, Yale French Studies, br. 91 [1997], 64-79. Vidi takoer Eric Alliez, Capital Times, prijevod Georges Van Den Abeel [university of minnesota press, minneapolis 1996]. 05 | Vidi Jrgen Habermas, Theory of Communicative Action, prijevod Thomas McCarth [beacon press, boston 1984]. Andr Gide na slian nain priznaje samo dijelu proletarijata povezanost s novim komunikativnim nainima proizvodnje u Farewell to Working Class, prijevod Michael Sonenscher [south end press, boston 1982]. 06 | Ovdje slijedimo zanimljivu etimologiju koju Barbara Cassin daje za izraz filozofija. 07 | O konstitutivnom pojmu susreta, vidi Louis Althusserove zadnje radove napisane nakon njegovoga zatoenja u umobolnicu u 1980-im godinama, osobito Le courant souterrain du matrialisme de la rencontre, u crits philosophiques et politiques, sv. 1 [stock/ imec, pariz 1994], str. 539-579.

396

IMPERIJ KAZALO

afekt. Vidi rad, afektivni Agamben, Giorgio | 304 Ahmed, Akbar | 132 AIDS epidemija | 122 aksiomatika kapitala | 272 aktivist | 339-341 Althusser, Louis | 64-65, 87 Amerika revolucija | 141-144, 315 Amin, Samir | 75-76, 279 anarhisti | 291 Anderson, Benedict | 91, 99 antropologija | 114-115, 162 antihumanizam | 87-88 apartheid | 113, 165, 168 Appadurai, Arhun | 134 Appiah, Anthony | 124 Arendt, Hannah | 143-144, 315, 320 arhitektura | 163, 164, 281 Aristotel | 173, 285, 331 Arrighi, Giovanni | 203-204 Auerbach, Erich | 51 Augustin od Hipoa | 178, 303, 325 autonomisti | 184 autonomija politikog | 258 Bacon, Francis | 72 Balibar, tienne | 166 Bandunka konferencija | 100, 213 barbari | 183-187 Bauer, Otto | 103 Benjamin, Walter | 184, 312

Bhabha, Homi | 128-130 biomo | 32-36. 85, 321, 335 ; kao agens proizvodnje | 38, 39, 41, 302-303 ; zapovijedanje nad | 62, 264, 286-288, 324 biti-protiv | 181-184, 300 Bodin, Jean | 82, 92-93 Bovillus | 72 Braudel, Fernand | 193, 202 Bretton Woods, sporazumi | 208, 224-226 Bruno Giordano | 76 Burke, Edmund | 97 Bush, George | 156 Castells, Manuel, i Yuko Aoyama | 242 Cline, Louis-Ferdinand | 121-122 Csaire, Aim | 108, 118 Chaplin, Charlie | 140 Chatterjee, Partha | 120 Chiapas, ustanak | 57-59 civilno drutvo | 34, 274-275; globalno | 20, 261-262 Coetzee, J.M. | 175 Conrad, Joseph | 121 Cowhey, Peter | 251 crni nacionalizam | 100 cyberpunk | 185 Dante Alighieri | 72, 73 Davis, Mike | 281 Debord, Guy | 163, 269-271

398

KAZALO

decentralizacija proizvodnje | 210-211, 248251 Deklaracija o neovisnosti | 144, 147, 149 dekolonizacija | 209-212 dekonstrukcija | 52-53 Deleuze, Gilles, i Flix Guattari, 34, 37, 167, 178, 181, 255, 272 Descartes, Ren | 78-79, 322 dezerterstvo | 181-184 De Sica, Vittorio | 139 deteritorijalizacija | 9, 50, 51, 56, 112 ; proizvodnje | 248-251; kao djelatnost deteritorijalizacija kapitala | 178, 272, 288-289. Vidi takoer pravci bijega dijagram | 275-276 dijalektika | 55-56, 128-129; identiteta | 97, 106, 115-119; njezina kritika | 125-126, 128-129, 298, 312-314 Dirlik, Arif, 83, 124 disciplinarna vlast | 208, 211, 212-216 disciplinarno drutvo, 32-34, 84-85, 275-277 disciplina | 97, 139-140, 378b7 ; njezino odbijanje | 221-223, 231-236 dispositiv | 32, 64, 275-276 dogaaj | 35, 37, 48, 53, 63, 339. Vidi takoer singularnost domorodaki Amerikanci | 148-151 drutvena nadnica | 331 drutvo nadzora | 32-36, 170, 267-268, 275277 Drugi svjetski rat | 208 drava: patrimonijalna i apsolutistika | 8991; moderna | 96, 120; kapitalistika, drava | 199-200, 201-203, 206-207, 256-260. Vidi takoer transcendentni aparat drava blagostanja | 254 dravljanstvo, globalno | 300, 328, 330

Duns Scotus | 71-72 Engleska revolucija | 142 egzodus | 75, 181-184, 301, 304; antropoloki, 185-187 eksploatacija | 48-49, 57, 179-181, 319 eurocentrizam | 71, 76, 93, 107 Falk, Richard | 43 Fanon, Franz | 113, 116-119 Federalist | 142 feministiki pokreti | 232 Fichte, Johann Gottlieb | 98 filozofija | 52 fordizam | 205, 207, 211, 217, 337; njegovo slabljenje | 227 ; nasuprot modelu Toyote | 245 Foucault, Michel | 25, 33-34, 36, 87-88, 275277; i humanizam | 88; o prosvjetiteljstvu | 159-160 Franjo Asiki | 341 Frankfurtska kola | 34, 127 Francuska revolucija | 95-96, 97, 104, 107108, 315 Fukuyama, Francis | 153 fundamentalizam | 130-133, 262, 329 Galileo Galilei | 72-73 Gates, Bill | 250 Genet, Jean | 101 Gibbon, Edward | 31, 307-308 Gilroy, Paul | 116 Gingrich, Newt | 289 glatki prostor | 164, 273, 277 globalizacija | 17, 21, 40, 59, 133, 290, 301; odozdo | 10, 51, 56, 61 goli ivot | 175, 304 Gramsci, Antonio | 199, 317

KAZALO

399

Guilbaut, Serge | 316 guvernmentalnost | 85, 275-278 Habermas, Jurgen | 41, 333 Haianska revolucija | 107, 112. Vidi takoer LOuverture, Toussaint Harraway, Donna | 87, 187 Harvey, David | 136 Hegel, G.W.F. | 48, 117, 274, 282, 311; o modernoj suverenosti | 79-81, 83-84, 86 Heidegger, Martin | 313 Herder, J. G. | 94-95 hibridnost | 127-130, 185; njeno upravljanje | 150; i ustrojstvo | 266-269 Hilferding, Rudolf | 194, 196-198 historia rerum gestarum. Vidi res gestae historicizam | 94 historija, kao akademska disciplina | 115 hladni rat | 155-158 Hobbes, Thomas | 20-21, 81-84, 271, 321; o narodu | 96 Hobson, John | 199 homohomo | 72, 79, 176, 186 homo tantum | 175-176 humanizam | 77-78, 87-88, 241. Vidi takoer renesansni humanizam ideologija | 334 imanentnost | 65, 77, 87-88, 138-139, 312, 332; njezino otkrivanje | 70-74; moderne moi | 80; imperijalne moi | 142, 144, 309-310; kapitala | 272-275 Imperij, definicija pojma | 10-11 imperijalizam | 39, 225, 277; u suprotnosti prema Imperiju | 8-9, 22, 145-146, 310; borbe protiv | 48-49, 61; i Sjedinjene drave | 150, 154-156; njegova marksistika kritika | 190-200, 229-231, 277

industrije komunikacija | 40, 288-289 industrijska rezervna vojska | 372b7 Industrijski radnici svijeta | 178-179, 183, 339340 informacijska infrastruktura | 251-253 internacionalizam | 51, 53-54, 129 Internet | 252 intifada | 57-58. Vidi takoer Palestinci istina | 137-138 Istonoindijska kompanija | 257-258 izvanredno stanje, izuzetak | 27-28, 35, 45 Jackson, Andrew | 147-148 Jameson, Fredric | 136, 162, 230, 271 Jefferson, Thomas | 147-148, 158, 315 kaliban | 80 Kant, Immanuel | 79-80, 159 Kautsky, Karl | 196-197 Kelsen, Hans | 18-19, 21 Keynes, John Maynard | 208 kejnzijanizam | 207 kolonijalizam | 71, 76-77, 105-106, 172, 257258; borbe protiv | 49, 99, 117-121; i Sjedinjene drave | 149-150 . Vidi takoer dekolonijalizacija komunikacija | 37-38, 40-42, 327, 333-334; meu borbama | 57-62; u proizvodnji | 242-251, 302-303 komunizam | 65, 202-203, 248, 291, 341 konstitutivna mo | 52, 61, 65, 160-161, 298, 335, 338; u Ustavu SAD-a | 142-143, 145 korporacija, transnacionalna | 39, 256-260 korporativna kultura | 135 korupcija | 31, 173-174, 322-334; njezin krug | 122, 145 kraljevske povlastice suverenosti | 445-46,

400

KAZALO

285, 299 kriza | 318-320; ustanova, 169-170; Evrope, 310-315. Vidi takoer modernost, kao kriza krianje rasa | 300-302 kranstvo | 31, 43, 309 krugovi borbi | 54-56, 57, 222 La Botie, tienne de | 175 Las Casas, Bartolom de | 106-107 legitimnost | 41-42, 44, 46, 85-86 Lenjin, V. I. | 196-200 Lvy, Pierre | 244 liberalna politika | 163-164 Liga naroda | 153 Lincoln, Abraham | 150 linije bijega | 53, 112 Locke, John | 20-21 lokalno nasuprot globalnom | 50-51, 301 LOuverture, Toussaint | 106-108 Lubiano, Wahneema | 100 Luhmann, Niklas | 25, 26 Luxemburg, Rosa: o nacionalizmu | 91-92; kritika imperijalizma | 192,195, 199200, 229, 278-279 ljubav | 77, 161, 341 ljudska prava | 100, 263 Machiavelli, Nicolo | 64-67, 86, 138, 200, 259; o starom Rimu | 27, 142-143, 145, 309310; o konstitutivnoj moi | 160-161 mafija | 44, 285 makijavelizam | 142-143 Malcolm X | 100, 119 manifest | 64-67 marketing | 134-135 Marsilije od Padove | 73

Marx, Karl | 49, 60, 63, 160-161, 178, 291, 302; o, britanskom kolonijalizmu | 108-110; o Sjedinjenim dravama | 147; o kapitalistikom irenju | 190-192; svesci Kapitala koji nedostaju | 200-202; o kapitalistikoj krizi | 222, 226; teorija vrijednosti, 295 . Vidi takoer opi intelekt; potinjavanje, formalno i stvarno; Vogelfrei Marx, Karl, i Friedrich Engels | 64-66, 194, 324 masovna intelektualnost | 37, 338 mediji | 262, 270-271 meunarodni odnosi, kao akademska disciplina | 126-127 Melville, Herman | 174-175 mir | 29, 75, 80, 90, 157, 164; kao vrlina Imperija | 23-24, 25-26, 62, 146, 294 mjera vrijednosti | 83, 295-299, 324 modernost | 51-52, 70-74; kao kriza | 74-77, 86, 101; postmoderna kritika m. 125127, 137 modernizacija | 212-214, 237-238, 240-242 Monroeva doktrina | 154 Montesquieu | 31, 307-308 More, Thomas | 73 Morris, William | 54 Moulier Boutang, Yann | 112 mnotvo | 62-67, 73-74, 86, 141-142, 144, 294; moderna suverenost ga osporava | 78, 81, 84, 92; nasuprot narodu | 96, 104, 168, 266, 286; njegove moi | 179-187, 297-302; njegova imperijalna korupcija, 323-324; njegova prava | 328-336 mrena mo | 141-143 mrena proizvodnja | 248-251 Musil, Robert | 70-71, 241, 244

KAZALO

401

nacija, njezin moderni koncept | 89-98 nacionalizam, borbe protiv | 48-49. Vidi takoer crni nacionalizam; potinjeni nacionalizam nacionalistiki socijalizam | 102-104 nacionalne oslobodilake borbe. Vidi kolonijalizam, borbe protiv nacionalna drava | 7-8, 49, 101-102, 202, 281 nacionalne drave, njihov sustav | 46, 261 nadgradnja | 36, 38, 318-319 nametnika narav Imperija | 299-300 narod | 96-98, 168, 262-264, 266; njegovo slabljenje | 286, 339 ngritude | 117-118 nevladine organizacije [nvo] | 42-43, 262-264 ne-mjesto moi | 163, 165, 174, 179, 268, 294, 318; i izgradnja novoga mjesta, nemjesto 185-186, 298 ne-rad | 231 New Deal | 55, 153, 157; o globalnoj razini | 206-208, 225 Nikola Kuzanski | 72 Nietzsche, Friedrich | 86, 184, 298, 311, 313 Nixon, Richard | 226 Nizozemska Istonoindijska kompanija | 257 nomadstvo | 75, 183-184, 301-302 Nova ljevica | 155 novac | 288-289 novi drutveni pokreti | 233 nuklearno oruje | 287-289 obitelj | 132, 170 odbijanje | 174-176, 180 odvajanje | 178, 240 ontologija | 52-53, 63, 177, 295-302; njezino odsustvo | 174, 323 opa volja | 82, 84, 91 opi intelekt | 37, 302

Palestinci | 101 Pascal, Blaise | 78-79 Perzijski zaljevski rat | 24, 25, 157, 260 Pico della Mirandolla, Giovanni | 72 pobuna u Los Angelesu | 57-59 Pocock, J. G. A. |142 pokreti zasnovani na mjestu | 49-50 pokretljivost stanovnitva | 183-184, 215-216, 233, 287: i patnja, 137; pravo na 238-331 policija| 24, 28-29, 30, 35 ; imperijalna intervencija | 43-45, 164 politika teorija | 64-65, 321 Polibije | 143, 145, 264-266, 307 ponovno prisvajanje [reaproprijacija] | 333336, 339 posse | 336-339 poslijeljudski | 185 postkolonijalne teorije | 123-124, 128-130 postfordizam | 58, 338 postmodernistike teorije | 123-128 postmodernost | 65-66, 162, 203 postmodernizacija | 230, 237-239, 241-244 potinjavanje, formalno i stvarno | 34, 216217, 230-234, 266, 302-303, 319 potinjeni nacionalizam | 98-101, 119-121, 280 povijest: njezin kraj | 65, 164, 305; njezino ukidanje, 24 Prakash, Gyan | 130 pravda | 29, 90, 294 pravedan rat | 24, 43-44 pravo i zakon | 28; meunarodno | 18, 22, 26, 41, 45; supranacionalno | 22, 2728; imperijalno | 31, 64 prava. Vidi mnotvo; njegova prava praznovjerje | 271 predstavljanje | 82-83, 97-98, 114, 120 prevelika proizvodnja i premala potronja | 191-193, 374b3

402

KAZALO

primitivna akumulacija | 90, 91, 218-220, 253, 273 prijevod | 55, 59 progresivizam | 151-153 proletarijat | 53-54, 63, 218-219, 332; definiran | 56-57 Prvi svjetski rat | 200 rad | 298; nematerijalan | 37-38, 56, 244-248; apstraktni | 246; afektivni | 247-248, 303 radnika klasa, industrijska | 56, 215, 333 rasizam: moderni | 97, 165-168; imperijalni | 165-168 Rahman, Fazlur | 132-133 Rawls, John | 25, 26 recipronost | 119 Reich, Robert | 134, 246 renesansni humanizam | 71-74, 76, 87, 106, 125, 142, 144, 296 reprodukcija, drutvena | 36, 65, 83, 231-232, 319, 389b17. Vidi takoer biomo republikanizam | 160, 179-187 res gestae | 51-53, 56, 63, 65, 305-306 Rhodes, Cecil | 195, 199 Rimsko Carstvo | 23, 31, 143, 145, 251, 264, 308-309 Rimska republika | 143 rizom | 252, 328 Roosevelt, Franklin Delano | 206, 290 Roosevelt, Theodore | 152, 154, 206 ropstvo | 110-112, 182 ; u Sjedinjenim dravama | 149-150, 154 Rosenzweig, Franz | 312 Rousseau, Jean-Jacques | 82, 83-84, 255 Said, Edward | 113-114, 130 Sartre, Jean-Paul | 116-118

Schmitt, Carl | 27, 313, 387b6 Schopenhauer, Arthur | 79-80 segmentacije, drutvene | 281-283 `s, Emmanuel-Joseph | 95, 97, 104 Sieye singularnost | 60, 63, 73, 77, 84, 96, 326-327, 336-337 Vidi takoer dogaaj siromatvo | 138-140 slabljenje i pad Imperija | 30-31, 308-310 Smith, Adam | 83 socijalistika disciplina | 184 suverenost: moderna | 70-71, 81-87 ; nacionalna | 91-98 ; u sukobu s kapitalom | 272-275 Sovjetska revolucija | 112, 120, 153-154, 205206 Sovjetski savez, njegov raspad | 156, 184, 234236 spektakl | 269-271, 289 Spinoza, Baruch | 66-67, 87, 160-161, 176; o imanentnosti | 73, 76-77 Staljin, Josip V. | 103 strah | 271, 283, 321 strukturalizam | 37 subjektivnost, njezina proizvodnja | 40, 56, 168-170, 269, 277, 313; njezini novi krugovi | 228, 232, 332 sudovi, meunarodni u supranacionalni | 44 suradnja | 248-250, 304-305, 327-328 ; apstraktna | 249 sveopa kriza | 163, 170, 173 svjetovnost [sekularizam] | 71-73, 87, 142 svjetsko trite | 133-136, 164, 201-203, 214217, 261, 277-280; njegova izgradnja | 190-191, 288. Vidi takoer razdvajanje trajkovi: Francuska | 57-59; Juna Koreja | 57-59 taktika i strategija | 61, 64

KAZALO

403

talijanska ekonomija | 243-244 tejlorizam | 205, 207, 211, 217, 227, 317, 337 teleologija | 55-56, 96, 145, 317; materijalistika | 65-67, 305, 327, 333-336, 323b23 tendencija ekspanzije: Imperija | 146-148; kapitala | 191-196 teorija menadmenta i organizacije | 135-136 teorije nedovoljnoga razvoja | 239-240 teorije prirodnog prava | 93-94 teorije razvoja | 239-240. Vidi takoer teorije nedovoljnoga razvoja Thatcher, Margaret | 290 Trei svijet nasuprot Prvom svijetu | 9, 213214, 224, 278-280, 301-302; stajalite Treega svijeta | 224 Tukidid | 158 Trg Tijananmen | 57, 59 Tocqueville, Alexis de | 143, 147, 310-311 totalitarizam | 104, 235 transcendentni aparat | 77-83, 144 ; kao drava | 272-275 Truman, Harry S. | 212 trite, 83. Vidi takoer svjetsko trite ultraimperijalizam | 197-198 Ujedinjeni narodi | 17-20, 21, 29, 39, 46, 119, 157, 269 intervencija i suverenost | 28, 42-45 uprava: moderna | 84, 93-94; imperijalna, 283-286 uslune ekonomije | 242-243, 247 ustavna povijest SAD-a | njezine faze | 147 vansustavni pokreti | 62 vanjsko nasuprot unutarnjemu | 50, 159-165, 294-295, 370b5; kapitalistikoga razvoja | 190-196, 199-200, 219

varijabilni kapital | 248, 334 Versajska konferencija | 206 Vico, Giambatista | 94 Vijetnamski rat | 155-156, 221, 233 Virgilije | 146 virtualno | 297-300, 304 viak vrijednosti, njegovo ostvarenje | 191-193 vlasnitvo, privatno i javno | 253-255, 338 vremenitost | 331-333 Vogelfrei | 139-140 Wallerstein, Immanuel | 279 Weber, Max | 46, 85-86, 283, 313 Vilim od Ockhama | 73 Wilson, Woodrow | 152-153, 157, 206 Wittgenstein, Ludwig | 313-314 zajameni dohodak | 333 zajednica | 50, 128-129, 297-298; i nacija | 90, 92, 98-100, 104 Zavattini, Cesare | 139

404

PROSTOR ZA VLASTITE BILJEKE

PROSTOR ZA VLASTITE BILJEKE

405

406

O AUTORIMA

Michael HARDT - profesor knjievnosti i romanistike na sveuilitu Duke. Autor je djela Gilles Deleuze: Naukovanje iz filozofije a zajedno s Antonijem Negrijem djela Dionizov rad. Antonio NEGRI - najznaajnije ime suvremene postmarksistike teorije. Autor je, izmeu ostalih, djela Divlja anomalija, Novi prostori slobode, Marx nakon Marxa. Do 2004. godine zatvorenik u rimskom zatvoru Rebibbia.

ZAHVALE IZDAVAA

407

Izdavai zahvaljuju autorima knjige, Michaelu Hardtu i Antoniju Negriju, Sai Miloeviu i ostalim prijateljima u IOD - Hrvatska, Mirku Iliu, Vesni Brabec Arsovski i svima ostalima koji su na svoj nain doprinijeli izlasku ove knjige.

objavljeno uz potporu: OSI Center for Publishing Development - Budapest Instituta Otvoreno drutvo - Hrvatska u okviru programa Translation project Ministarstva kulture Republike Hrvatske

autori: Michael HARDT & Antonio NEGRI naslov: IMPERIJ izdavai: Arkzin d.o.o. & Multimedijalni institut Ilica 176/I Preradovieva 18 hr-10000 Zagreb hr-10000 Zagreb telefon: +385 1/ 3777 866 telefon: +385 1/ 4856400 fax: +385 1/ 3777 867 fax: +385 1/ 4855729 e-mail: arkzin@arkzin.com e-mail: publishing@mi2.hr http://www.arkzin.com/munist http://www.mi2.hr za izdavaa: Dejan Kri za izdavaa: Teodor Celakoski edicija>past:forward urednici: Tomislav Medak Petar Milat pastforward je teorijski modul MI2 - Zagreb http://www.pastforward.org prijevod: dr. ivan Filipi ad & d: Dejan Kri @ arkzin.com/munications ilustracija na koricama: Mirko Ili / Mirko Ili Corp. radost komunizma: Damir Gamulin pisma: Interstate [Tobias Frere Jones / font bureau] Slimbach [Robert Slimbach / urw] prepress: arkzin cuisine papir: Munken Extra tisak: Tiskara Zelina d.d. zagreb 2003.