Arhiepiskop Jovan (ahovskoj) FILOZOFIJA GLUME "U pozoritu se mnogi osjeaju prijatno, a u crkvi im je - teko, dosadno: od ega?

Od toga to je u pozoritu sve vrlo dobro prilagoeno ulnom ovjeku, i avola tamo mi ne uznemiravamo". O. Jovan Krontatski. "Moj ivot u Hristu" "... naslaivanjima svakidanjim se pretrpavaju i ne prinose ploda". Lk. 8:14 Za 2000 godine hrianstva, nije bilo, ini se, ni jednog svetog uitelja Crkve (ni na Zapadu, ni na Istoku) koji bi uio u korist pozorita, i svi koji su se doticali tog pitanja neizostavno su se izjanjavali protiv zabava, protiv razonoda. Zajedno sa tim, meu savremenim glumcima, kao i meu onima koji rado i esto posjeuju teatre, ima mnogo ljudi, hrianski raspoloenih, a ponekad i duboko vjerujuih ljudi. Osim toga, savremena religiozno-filosofska misao umjetnosti esto pridaje preobrazujui smisao, ak i umjetnosti koja se uklonila sa puta religiozne istote, i u "istoj" umjetnosti vidi svojevrsno religiozno sredstvo obnovljenja ovjekove prirode. Sa svoje strane, umjetniki spektakli su do te mjere uli u ivot savremenog ovjeanstva, da je vidjeti predstavu ivota, sliku ivota - obinom ovjeku takozvanog hrianskog drutva postalo mnogo interesantnije, nego ivjeti. Zdanje teatra potiskuje u svijetu zdanje hrama. Ali u emu je zagonetka takve strane protivrjenosti, koja postoji izmeu Jevanelja, otvoreno odbacujueg oplemenjujue znaenje teatra, svih svetih uitelja, proroka i apostola Crkve koji su se protivili igrama i glumi, sa jedne strane i, sa druge, mase savremenih vjernika koji se za svoju vjeru naizgled bezbolno zanose i oduevljavaju pozorinom ili filmskom stihijom, uranjajui u nju svoje kratko i jedinstveno slobodno vrijeme? Jedan od posljednjih drutveno-velikih pravednika i proroka Crkve, o. Jovan Krontatski, u punom smislu te rijei, grmio je protiv pozorita. "Teko vama, glumci, kockari..." i t.d. ime to objasniti? Odsutnou njegove pronicljivosti ba u tom pitanju, iako je ona bila potpuna u svim drugim? Nedostatkom "kulture teatra"?.. I jedno i drugo objanjenje bilo bi naivno. Odgovor je skriven neuporedivo dublje. Jako je simptomatino, kao prvo, to, to apologeti teatra - sa hrianske take gledita - do dan-danas nisu stvorili pravu apologiju svojeg djela. To izgleda ak i udno, s obzirom na mnotvo hriana koji se sa spokojnom savjeu oduevljavaju "predstavama ivota". Samo pozorite, pak, ne moe a da ne zna kakav stav prema njemu imaju, ve 2000 godina, stvarni graditelji hrianske kulture. A savremenom, prosjeno vjerujuem ovjeku nikako nije jasno - zbog ega teatar protivrjei njegovom duhovnom ivotu, i kako se jedno moe uskladiti sa drugim. Ovdje mi sebi postavljamo zadatak da zaotrimo "pozorino-hriansko" pitanje, da podvuemo ono to ima potrebu da se podvue, da bi to pitanje stalo pred nama u svojem stvarnom svjetlu. Jedna od zamki duhovnog zla je u tome da se pomijeaju pojmovi, da se u jedno klupko zamotaju niti raznih duhovnih utvrenja, da bi se na taj nain stvorio utisak da je ovjekovom duhu organski srodno ono to mu upravo organski nije srodno, ili se ak antiorganski odnosi prema njemu. Zbog ega je teatar (svejedno u kakvim svojim formama: klasinoj, filmskoj, ili u formi atrakcija po parkovima i atrama) magnet za ovjeanstvo, od najranije zore njegove svjetske istorije? Zato to on za izvjesno vrijeme stiava neki bol ivota. Eto gdje se psihiki krije magnetna sila teatra za ljudsko drutvo na svim njegovim kulturnim nivoima.

Jer, ovjeanstvo ivi u patnji, nesrei i umiranju. Teatar ga odvlai od toga. Odvlai ovjeka u svijet koji je sam stvorio i kojim sam upravlja. Pisci, dramaturzi, kinoreiseri - to su sve nai ljudi. Oni su - "plot od ploti i kost od kosti" svijeta ovoga. I eto, ti "nai" ljudi neto stvaraju, neto "tvore". I ne to drugo - do... realnost! I, tom realnou se moe ivjeti (sat, dva, tri!). I, ona se potom moe preivljavati, njom se ivjeti moe i poslije njenog zavretka... I, ta realnost nije nekakva tamo "besteinska magla" realnosti duha, ona nije udaljeno "Carstvo Nebesko"... Ne, to je realnost koja se moe istog ovog asa, za mali kupon, uzeti rukama, oima, uima, to je realnost koja se moe kupiti. O, vaistinu, to je pir carstva svijeta ovoga, pir koji ide po svim raskrsnicama i raspuima svijeta. Kao to je Gospod, izaavi u svijet, poslao svoje sluge da na svim ulicama i trgovima pozivaju goste na Njegovu gozbu, tako je i "protivnik", plou nevidljivi privremeni dritelj svijeta ovoga, na svim ulicama i trgovima postavio svoje gozbe i razonode. Razonode koje odvlae od Istinskog Duha. "Ne zanosite se, ljudi, - govori taj svjetodritelj, - ne vjerujte magli, kad je p red vama realnost. Ne treba vama efemerna "duhovna" utjeha, kad vam je tu stvarna, bliska, vama razumljiva, zemaljska utjeha koju sam ja stvorio - vae radosti radi, da bih otro suzu vau, da bih vam olakao ivot. Ne vjerujte fatamorgani Krsta koji oduzima vau posljednju snagu a nita vam ne daje, i koji eli da od vas odnese ak i tu stvarnu i vrstu utjehu, koja ne samo da raduje, nego vas i zbliava, i to mnogo realnije, opipljivije i vidljivije, nego to vam to prikazuju licemjerne hrianske Crkve, koje vas samo razjedinjuju, unose u va ivot hlad i mrak, a nita vam, osim smrti, ne daju..." - tako govori dritelj svijeta ovoga. Nije li istina: u ovim rijeima svjetluca, pa ak se i tano uje, neto poznato, neto to smo imali priliku da ujemo iz usta ovog ili onog ovjeka, koji u trenutku dok je to govorio nije shvatao - ko govori njegovim ustima. Da, to se sakriti ne moe. Suprotstavljati se Carstvu Boijem u svijetu bezumno je. Mnogo bezumnije, po svojoj snazi, nego to to misle mnogi hriani koji su se u svijetu nadisali tog zlog vonja duha, koji je razliven svuda, koji je uao i u same ljude, te ga zato tako malo i mogu osjetiti. I samo oni koji iste svoj duh poinju ispoetka da primjeuju taj zli zapah, a onda i da stradaju od njega. Naravno, ovjeku za kojeg je Jevanelje uvijek "dosadno", a molitva uvijek "prisilna" - bie lako da gleda na plesaicu, ili da u pozorinoj fotelji preivljava nekakvu visoku emociju. Njemu nee biti teko da gleda i na neumorno vrenje ljudi pod zvonjavom, umom i kricima raspaljenih, izgubivih oblije Boije ljudi. Takvom ovjeku, stvarno, nita ne moete rei, zato to e on na to da odgovori: "a meni je interesantno ba to" - i time e da pogazi, potpuno svjesno, biser duha koji ste mu vi dali. Zato je Gospod i rekao: "Ne davajte svetinju psima"... onim duama, koje po interesima svojeg srca sebe upodobljuju niim stvorenjima, tvorevinama lienih duha. Krv ivotinjskih radosti, prezasiavanja hranom, pohoti oiju i plotskog vrenja po krugu tee u vaim ilama. Zato je ovjeku i reeno: "daj krv i primi duh". Zbog toga su muenici i prolijevali svoju krv, zbog toga se, kao simbol te nae ivotinjske krvi, prolijevala krv starozavjetne jagnjadi, zbog toga se prolila Najistija i Najumonepostinija Krv Spasitelja. Zbog toga mi moramo da se prieujemo Tijela i Krvi Sina Boijeg, da zamijenimo svoju staru, duhovno smrdljivu krv krvlju Jagnjeta Boijeg. Ali sve dok se baciloidna krvna zrnca starog, Tvorcem ve osuenog svijeta nalaze u nama, ona e da nas vuku u svaki otklon od duha Boanstvenog plana koji je Tvorac nacrtao za nas u Ovaploenju. Hriani-pozorilije ne shvataju u poptunosti da se Carstvo Boije, t.j. roenje duha - centar svega - ne dostie nikakvim drugim putevima, osim dobrovoljnim samoraspinjanjem starog duha ovjeijeg. Da, to je zaista "sablazan" za Jevreje i "bezumlje" za Grke, ali to jeste tako. I upravo dobrovoljno, svjesno umrtvljavanje u sebi starog svijeta, njegovih utjeha, strasti, pohota i radosti,

iji je smisao danas u odvlaenju ovjeka od puteva duha. Ka teatrima se ljudi vuku, naravno, samo od dosade, od duhovne praznine, od prefinjenog duhovnog uninija, i hrianska svijest ne moe, nikakvim sofizmima, da se zatiti od te istine. Izvjestan krajiak pozorine umjetnosti tijesno se pribliava istom duhu, ali mrvice istog duha koje se jo uvijek mogu pokupiti u rijetkim dramaturkim djelima predstavljaju takvu zrncad pijeska u ogromnoj pustinji antiblagodatne teatralne umjetnosti, da je na njih ukazivati kao na mogunost "opravdanja" teatralnih puteva ka istom duhu Carstva Hristovog, u nae vrijeme, definitivno kasno. Teatar je, moda, za neke romantiare-hriane, jo ne tako davno, i bio neto obeavajue, kulturno; danas - njegovo uee u hrianskoj kulturi ima tako filmski-brzo razlagajue dejstvo, da malo stado Hristove Crkve - duha svojeg Uitelja i Gospoda - ima danas potrebu za najodlunijim, i nikako ne mlakim, ograivanjem od ve otvoreno pobjenjele kulture carstva tueg duha. Obessoljivanje hrianskog drutva krenulo je dinovskim koracima sa pojavom kulture teatralnih razonoda (filma). Teatralna psihika hipnoza stiavanja bola svijeta - izvoenja iz ivota realnog svijeta - uspavljuje bodro stanje ovjeijeg duha, a da i ne govorimo o tome kako ona zavaljuje, masovno zaeplja njegovu psihu pravim smeem "duevnih" (1 Kor. 2:14; 15:44), bezblagodatnih preivljavanja. Uenik nikada nee biti "vei od uitelja svojega" - govori Jevanelje. ta dui mogu da daju dramaturzi koji e biti zanimljivi masama? Smee, pjenu strasti, nitavna preivljavanja i matarenja nepreobraene u Hristu due. I time e se hipnotiki hraniti dua hrianina, prizvana na velika i udesna otkrovenja duha, dua kod koje se aneli Boiji sputaju i od koje se penju ka Tvorcu svjetova! "Od sada ete vidjeti - govori Bog - nebo otvoreno i anele Boije, kako silaze i kako se penju do Sina ovjeijeg". A hriani jo uvijek pohlepno sjede ispred zavjesa i ekrana iza kojih i na kojima njih "tjee" ivotinjska, a nekada i demonska preivljavanja. Glumite je tako uraslo u plot hrianskog drutva, da i dan-danas ima hriana-idealista koji misle da mogu da ga prilagode visokim ciljevima. Drugi idealisti e da ga tite uporno i po svim osnovama, kao "umjetnost", kao "kulturu" ovjeanstva. Trei, koji e se "u principu" sloiti sa njima, "ipak" i "djelimino" se nee sloiti. To su ljudi koji se boje da zaotre istinu. Jo nedavno bivi izvan njene svijesti, oni se danas boje da postanu "neivotni" u svijetu, te zato u svojim etiko-hrianskim pogledima osjeaju potrebu da podilaze svim malo vjerujuim i nevjerujuim ljudima kojima se oni obraaju sa blagovijeu hrianske kulture: "vi se nas, vjernika, ne bojte, nismo mi strani, nismo mi dosadni; mi i pleemo, i pozorite imamo"... Neemo osuivati te ljude, koji imaju dobre namjere, i po tim namjerama e im suditi ono Slovo, koje oni izdaju u svojem lano-kulturnom altruizmu. Ali - put apostolske blagovijesti vjere je bio, i jeste, drugi. ivot nema potrebu za pozoritem. ivot je istinit, pozorite je lano. Onaj ko ode od "svojeg" pozorita, od svoje igre, od "razonode" u sebi samom, otii e i od vanjskog pozorita, zato to e uvidjeti da je vanjski teatar samo nastavak unutranjeg. Uopte ne sluajno, kao znamenje od svjetskog znaenja, prvi dodir Jevanelja sa teatrom se krvlju muenika prolio po pijesku rimskih arena. Propovijed duha, naravno, moe zalijetati i pod mostove. Ali njoj mjesto nije tamo. "Ne priivaju starim haljinama zakrpe od nebijeljene tkanine". Stare mjeine, stare haljine svijeta - to i jeste teatar. Mlado vino Carstva Boijeg se ne moe ulijevati u nj. Poteno gledajui na istoriju, zaista treba rei: ne moe... Ko misli da moe, i ko pokua da obuzda okean tog starog ivota, poginue u njegovim talasima. Posljednje opravdanje romantiara-hriana je ovo: obraz[1] Bogosluenja. Govore: "Teatar je izaao iz religije". Da, isto onako, kao to je Denica[2] izaao iz aneoskog svijeta, kao izlazak disharmonije duha iz Denice. Teatar je zaista izaao iz (religio) veze ovjeka sa Tvorcem, i sada on predstavlja razjedinitelja duhovne harmonije Carstva duha; tanije, u njemu se ogleda to razjedinjenje ovjeka od Tvorca.

Da je teatar izaao iz religije, vidi se po tome to je on uao u nju (kroz "teatralnost" bogosluenja, to predstavlja stranu povredu duha). On je izaao iz nje, da bi se vratio, i protiv tog njegovog povratka se treba boriti svim silama. Hram se mora osloboditi od koncertne kulture; svetenosluitelji se moraju osloboditi od vlasti onih koji se mole kao "gledaoci". Bogosluenje je pozitivni primjer sutine ivota. Teatar - negativni. ivot nije igra, nego istina. Najvea mogua propast lei izmeu bogosluenja i teatra. Teatar glumi, kao to glumi sav stari ivot ovjeka. Bogosluenje - istinsko ivi viim ivotom, i otkriva tu istinu vieg ivota nioj ravni u kojoj se sada nalazi ovjek. "Posluiti" (Mt. 20:26) je doao Gospod, i Svoj ivot je objasnio kao sluenje Istini Otkrovenja. Njegova Istina jeste apsolutna ne-gluma, ona je Prostota i Punoa Bitija. Teatar, pak, jeste ogledalo svijeta ovoga, krivo ogledalo ivota. U analogiji hrama i teatra tano je samo jedno: i jedan i drugi prednaznaeni su da odvedu ovjeka iz stanja unutranjeg ivota u kojem se on nalazi. Jedan - na desno, drugi - nalijevo. Put zabavljanja ovjeka jeste iroki put (zato su pozorita puna): "Mnogi idu njime" (Mt. 7:13). Put sluenja Bogu je uzak, radostan, ali sasvim na drugi nain, i njega moe pojmiti samo onaj kojeg se dotakao dah Duha (zato su hramovi prazni): "malo ljudi ide njime" (Mt. 7:14). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . . . . . .. . . Sve se ovo odnosi na uenike Slova, na bijele inoke, na bijele hriane. Za "vanjske" (1 Kor. 5:13), pak, vae druge rijei. Za njih je teatar, vjerovatno, i koristan, kao neko prethodno, pripremno oblikovanje haosa ivota. Tako za vanjske ljude moe da bude koristan rat. Rat hrianinu ne moe da donese duhovno iscjeljenje, ali za ovjeka koji je utonuo u razvratni, koristoljubivi ivot, rat moe biti ak i jedinstveno sredstvo trijenjenja. U tome i jeste smisao rata, kao promisliteljnog poputenja, odvlaenja ovjeka od sitnog, sebeljubivog ivota - ka ivotu rtvenom; od pakla pohoti i slasti - ka granicama stvarnog bitija. Hrianina rat moe da ogrubi, ozemlji, moe da ga utopi u plotsku stihiju; za sebeljubivog, "plotskog", pak, ovjeka rat moe da znai povratak ka stvarnom duhovnom ivotu. Za hrianina teatar predstavlja duhovnu bolest, protivrjenost u stremljenjima najdubljih pokreta njegove due; za zloinca, za okorjelog egoistu, za profanisanu duu, pak, teatar moe da predstavlja stepenicu vie ka duhovnoj plemenitosti. to teatar sam po sebi bude moralniji, istiji, tim e on korisniji biti za dato drutvo. Sutinski je, naime, vano da uvijek bude ouvan osnovni zakon duhovnog usavravanja: treba se okruivati okolnostima koje uzvisuju, a ne uniavaju nivo due. Zato, kada se govori o takozvanim kulturnim vrijednostima svijeta, uopte ne moe biti apsolutnih kriterijuma i ocjena; ocjeniti njihov pozitivni smisao i teinu mogue je samo u odnosu na datog, tano odreenog ovjeka, a nikako ne u odnosu na kompleks ljudskog drutva. Za uenike Slova teatar predstavlja duhovni pad; za ljude ploti on moe da predstavlja rast, uzdizanje. Duhovni ivot ovjekov se ne odvija u skokovima. Stepenice duha imaju svoje stepenike - vidljive i nevidljive. Preobraenje se ostvaruje u organskom procesu odrastanja Carstva Boijeg (Mk. 4:27). Zato za mnoge ljude u svijetu teatar obavlja svoju pozitivnu funkciju, iako je, pak, sam za sebe, negativna pojava... Analogija izmeu njega i rata mora pomoi da se shvati smisao ove tvrdnje. Tu se krije mnogostrano objanjenje fenomena da mnogo vjernika posjeuje teatar, kao i da ne mali broj glumaca vjeruje. ta je to teatar - u svojoj svakodnevnici? On je nastavak svih ivotnih okolnosti u kojima na zemlji ivi ovjek. Nastavak politikog, socijalnog, romantiarskog, trgovakog, poetskog i prozainog ivota svijeta. Onaj koji posjeuje teatar ne izlazi iz svojeg opteg poloaja u svijetu, mada moe otii u bolji - moralno. I - onako kako se u svim socijalnim krugovima svijeta nalaze vjerujui hriani, tano na isti nain oni i u pozorinom ivotu ive, diu tom formom svijeta, kao i bilo koji drugi ovjek. Jer, ivot teatra - to je ivo pare opteg ivota starog svijeta. U tom svijetu ovaplotio se Gospod, i dao mogunost ljudima koji u Njegovo ovaploenje vjeruju da hodaju po svim vodama vanjskog svijeta a da ne utonu

u njih. Onako kako ovjek koji pazi svoje srce moe da se sauva u sredini politikoj, komercijalnoj, literarnoj, zanatskoj, fabrikoj, tano tako moe ovjek da ivi i u sredini pozorinoj, ne umirui u njoj duhom. Primjer jevaneoskih mitara i bludnica jarko pokazuje da Gospod Svoju svjetlost moe unijeti u sve oblasti ivota. U tome i mora biti smisao ivota onih koji su odali svoj ivot na sluenje teatralnoj - kao i svakoj drugoj - umjetnosti. Ali na teatru lei vei grijeh, nego to je onaj koji lei na mnogim drugim sluenjima ljudskim. Zato to on lake odvlai duu od Carstva Boijeg, nego to to ini bilo koje drugo sluenje u svijetu. Sva sluenja su povezana sa blagodau truda, jer trud i jeste opravdanje ivota, ispunjenje zapovijedi koje su date pavem ovjeanstvu. Izvan uskog puta truda ne moe se izai na iroki put duha. Rad na polju, rad za fabrikom mainom, vojna i svaka druga obuka, nauni rad - sve je to rad, sve je to sluenje, sve je to opravdanje. I glumci mogu biti ubrojani u one koji se trude; ali gledaoci - ne, zato to oni neopravedno odmaraju od truda, izabiraju neistiniti spokoj u svijetu koji kao munja brzo ide ka svojem kraju. Sedmi dan gledaoci ne odaju Ocu Nebeskom, nego sebi, svojoj zabavi duha. Kao malena djeica igraju se oni na praznike, ali to nije jevaneosko mladalatvo, nego mladalatvo budalasto. Eto tu se teatar razlikuje od svakog drugog sluenja u svijetu. Za glumca-idealistu (amatera) nai e se trud i stradanje u i oko teatra. Za glumca-profesionalca takoe. Ali, osim toga, nad njima oboma e da visi i teki sablazan: sablazan uea u odvlaenju mnogih ljudi od duha. Na svim ostalim putevima teina sablazna takoe moe da se pojavi (naroito, naprimjer, u literarnoj i politikoj oblasti), ali tamo e sablazan zavisiti prije od ovjeka, nego od ustanove. Sablazan teatra, pak, jeste sablazan ustanove, i jedan glumac je vie izgubljen svojom ljudskom linou, nego to je jedan politiar u politici, inovnik u dravi ili pjesnik u literaturi. Opravdanje glumaca pred Carstvom duha moe biti samo u lino-nesebinom sluenju idealnim zadacima teatra: oplemenjivanju duhovne grubosti, ienju prvih plastova neistote koji na ovjeiji duh nalijeu u svijetu. Za razvratni teatar nema nikakvog opravdanja. U idealu - glumac mora biti cenzor dramaturga. Za njega je sramota kad je njegov cenzor gledalac. Odvui svijet od pobjenjelog i iz njegovih nedara povijajueg se zla - mogue je samo direktnim, blagodatnim putem Jevanelja, t.j. prioptenjem vioj mudrosti duha, koja jedina potpuno zasiuje duu. To je put dejstva Tavorske svjetlosti u svijetu. Ako srce nije primilo tu svjetlost, onda se ono od plamena zla moe spasiti samo tako to e mu se panja odvui od veeg zla na manje, i od manjeg zla na neutralno stanje neke moralne praznine, koja e za ovjeka duha predstavljati pad, a za ovjeka grijeha - ako ne uzvienje, a ono uzdravanje od pada i, osim toga, obuavanje nekoj usredsreenosti duha. Taj smisao - "uzdravanja od veeg zla" i "obuavanja duha u usredsreivanju" - imaju uopte sve dobre (ne amoralne) igre: naprimjer, ukrtene rijei, ah, sportske igre (razumije se, neprofesionalne, bez strasti sujete, gordosti, prvenstva, primitivnog hazarda). Vie stanje odvlaenja od zla nesumnjivo jeste trud; nii je - igra. Bolje je igrati ah, nego odavati se alkoholu; bolje je rjeavati ukrtene rijei, nego psovati, oajavati od dosade i puniti svoju glavu zlim i prljavim mislima. Ljude koji se stalno motaju u meteu pomisli, u grenoj haotinosti preivljavanja i osjeanja, teatar moe uspokojiti, privesti u ravnoteu, unijeti harmoniju u dimenzijalnost ivota i dati misao i preivljavanje tueg ivota. Ovo zadnje moe biti veoma korisno. ivot ne po Jevanelju ogrubljuje ljude i zatvara ih u vlastita preivljavanja. Od toga potie nadmenost srca pred nesreama i stradanjima drugih. ovjek nema kad da se zamisli nad drugom, tuom duom; on esto ni o svojoj nema kad da razmilja. A ako i misli o tuoj dui, on to, uglavnom, ini sudei joj, a ne uivljavajui se u njen ivot svojim srcem. I evo, teatar ui uivljavanju u tui ivot, povezivanju sa njim svojeg preivljavanja. To je uivljavanje, naravno, "duevno", nije priopteno duhu, ali ono i takvo, ne dajui stvarnih znanja dui, probija koru njene prvobitne okamenjenosti. Zbog toga e svaki teatar koji ne razuzdaje nie instinkte biti - za masu

bezreligioznog ovjeanstva - dobar teatar. Narod je sklon da trai "hljeba i igara". Obino se to ne shvata sasvim pravilno. Osim negativnih udnji, iz te se fraze vidi jo neto. Za svijet koji se nalazi pod direktnim uticajem duhova zla - spasiteljno biva i ono to je posljedica naruenja harmonije svijeta: spasiteljna biva i briga o hljebu i ustremljenost da se vide sklopovi harmonije svijeta koji su drugaiji od onih koji okruuju svakodnevni ivot. Zasienje ovjeka hljebom ne mora samo da odvlai ovjeka od duha; ono moe i da privlai duhu, jer ovjeka ini sposobnim da pone da razmilja o duhu, da se usredsredi, da se minimalno uspokoji svojom plou, da izae iz njenog primarnog ropstva. I to je - duboki zakon asketike. Isto je tako i sa zabavama. Zabava jeste zlo za one koji svjesno tee ka savrenom dobru. Za one, pak, koji tee ka zlu, za one koji, moda, ak, kipe u tom zlu, razonoda, razbribriga, odvlaenje panje - prevoenje strelice ivota u istiju i spokojniju atmosferu - predstavlja blago djelo i spasenje. Ovdje se razotkriva najdublja i najsavrenija tajna Boijeg ureenja ovjeijeg spasenja. Nemogue je izmjeriti i prebrojati mudrost i promisliteljnost Boiju u iskoritavanju svega u svijetu za ciljeve Blaga. Ali ovjek mora da bude budan. Ako mu se da poznanje, on ne smije da zastaje na starim putevima svojeg ivota. Iz razreda u razred mora da prelazi ovjeija dua. Kvasac blagodati mora proizvoditi organski rast samosvijesti. "Hljeba i igara!" - to nije samo odbacivanje Blagodatne Sree, nego i ustanak protiv praznine ivota, protiv ne-sree, protiv hladnoe, smrti i posljednjih padova ovjeka, moguih samo u podzemlju. Zato hrianin, videi zlo skroz-naskroz, ima opravdanje za uskovitlani svijet fenomena. Hrianin ne sudi svijetu; on hoe u svemu da vidi promisliteljnu, "desnu", dobru stranu ivota, i lui samo jevaneoski odnos prema svemu. Jer, svaka dua moe, i mora, na blago da prihvata sve vanjsko. Samo golo zrno grijeha i svjesno bogoprotivljenje mogu da se nazovu hulom na Duha. Teatar apokalptiki - nije jevangelian, nije crkven, ali za hiljade apokaliptikih ljudi naeg vremena on predstavlja jedinu atmosferu u kojoj oni mogu, po svojoj mjeri, da se hrane mrvicama istine koje padaju sa Nebeske trpeze, da se osvjetljuju sumracima - svjetlou koja ne ree previe njihovo, na tamu naviknuto, oko. Crkva Boija ne sudi vanjskom poretku svijeta. Ona samo nalijevo i nadesno baca zrncad duha - poimanje sutine pojava i stremljenje ka neprolaznoj istini bitija. NAPOMENE: 1. obraz - slika, oblije, simbol, ikona (prim. prev.) 2. Denica - prvi aneo koji se suprotstavio Bogu, sotona, avo, Lucifer (prim.prev.)