IEK SAM PROTIV SVIH SUBLIMNI OBJEKT IDEOLOGIJE (The Sublime Object of Ideology, London: Verso, 1987), Zagreb,

Sarajevo, 2002. U predgovoru Sublimnom objektu ideologije Slavoja ieka, Chantal Mouffe i Ernesto Laclau, lakanovski orijentirani teoretiari i tvorci ideje o radikalnoj demokraciji iznose znaaj iekove teorije u kontekstu pitanja o opstojanju ljevice. Knjiga je objavljena u Versovoj biblioteci Phronesis koja je usmjerena reformulaciji socijalistikih ideja u smislu irenja i produbljivanja demokracije budui da postoji iroko prihvaen stav da je projekt ljevice danas u krizi. ini se da je upravo ovo najprikladnija perspektiva za razmatranje znaaja djela Sublimni objekt ideologije. Ope je prihvaen stav da je prva i povlatena teorijska paradigma Slavoja ieka lakanovska psihoanaliza koju preuzimaju i iekovi brojni suradnici unutar slovenske lakanovske kole, no ipak valja tomu ope prihvaenom stavu o ieku kao lakanovcu pridodati tvrdnju da se nijedno njegovo djelo ipak ne moe razmatrati izvan svetog trojstva koje za njega predstavljaju Hegel-Marx-Lacan. Moe se rei da je upravo upotreba Hegela i Marxa neto to se mnogima ini zasluno za takav uspjeh iekovih djela prije svega na anglo-amerikom tritu jer Hegel predstavlja kontinentalno nasljee koje anglo-amerikoj publici nije toliko blisko kao analitika filozofija, a marksizam predstavlja nasljee koje je isto tako manje poznato u odnosu na dominantnije ideje liberalizma u angloamerikom podruju. Moe li se rei da je iek u stvari popularizirao ne samo Lacana ve i Hegela i Marxa? Upravo je iekovo itanje Hegela najupitnije (s ime se slau i Laclau i Mouffe u predgovoru), jer je zadatak kojem se iek preputa usmjeren oko nastojanja da se u apsolutistikog mislioca Hegela otkrije manjak u sreditu njegovog u sebe zatvorenog sustava. Jednostavnije reeno, ieka mui pitanje kako od Hegelove trijade napraviti tetradu (ili ak pentadu?!), to je itanje Hegela na koje su se kritiki osvrnuli brojni filozofi smatrajui ga izrazito u srazu s duhom i smislom Hegelove filozofije. iek ve u predgovoru iznosi tezu da hegelovsko apsolutno znanje oznaava subjektivni poloaj koji konano prihvaa kontradikciju kao unutarnji uvjet svakog identiteta. Drugim rijeima, hegelovsko pomirenje je priznanje injenice da Koncept nije sve/sav, suprotno shvaanju Hegelova apsolutnog znanja kao udovita konceptualnog totaliteta koje prodire svaku kontingenciju. Kako u iekovom sustavu prolazi drugi lan trijade, Karl Marx? Je li projekt radikalne demokracije uz koji iek pristaje projekt koji je opet marksistiki usprkos svom radikalno-demokratskom naliju, ili nosi jasan bojni pokli za Marxa, dodue, altiserovskog podrijetla. Je li iek postmarksist ili naprosto marksist? Za ieka je prvi post-marksist Hegel jer je prema iekovom tumaenju u Hegela ve vidljivo da antagonizam graanskog drutva ne moe biti ukinut bez pada u totalitarni terorizam. Svakako se i iekov pristup Marxu dijelom mijenja od Sublimnog objekta ideologije, objavljenog 1987, do recentnijeg djela kakljivi subjekt, objavljenog 1999, gdje iek otvoreno kritizira predstavnike multikulturalizma

2 (prije svega Judith Butler, posveujui joj jedno poglavlje u navedenom djelu), jer ne shvaaju kako prava manjina zakrivaju puno vanije politikoekonomsko pitanje kapitalizam i njegovu odrivost. Prema njemu, liberalnodemokratski multikulturalizam je tek ideoloka dopuna samog globalnog kapitalizma i treba unutar njega reformulirati projekt ljevice. iek smatra kako multikultiralisti ele napustiti nemogu cilj globalnih drutvenih promjena i usredotoiti panju na razliite naine potvrivanja subjektiviteta. ivimo u svijetu u kojem je kulturalno priznanje vanije nego drutvenoekonomska borba, gdje su kulturalni studiji zamijenili kritiku politike ekonomije (iek, kakljivi subjekt, 1999, str. 356). Dananja umjerena ljevica, pri emu iek misli na Blaira, Clintona i glasoviti laburistiki trei put koji je formulirao sociolog Anthony Giddens (1998), prihvaa depolitizaciju te bi, prema ieku, jedina ozbiljna populistika snaga koja propituje neogranienu ulogu kapitala bila populistika desnica. to se dogaa ako iek u S.O.I. tvrdi da je otuenost koju je Marx smatrao povijesno determiniranom, dakle odreenom kapitalistikim nainom proizvodnje, ako se ta otuenost ipak ne moe povijesno relativizirati ve proglasiti apsolutnom kao ona koja se, protumaena lakanovski, moe shvatiti kao konstitutivna odrednica ljudskog bia. Upravo smisao iekova osvrta na Marxovu pretjeranu historizaciju ponavlja kontekst Marxove kritike hegelovskog otuenja koje je Hegel, prema Marxu, pogreno shvatio kao apsolutnu injenicu, a koje je Marx upravio nastojao povijesno relativizirati. Kako se u ieka dakle susreu pred-marksistiko otuenje Hegela i postmarksistiko otuenje lakanovskog tipa kao dva diskursa koja govore o istom i kakve to tragove ostavlja na samom Marxu? Je li konano tek preko Lacana mogue istinski shvatiti neoborivu istinu koju je Hegel najavio, Marx krivo iitao, Lacan dovrio, a iek, naposlijetku, spojio prema sljedeoj formuli: kada se od Hegela oduzme Marx, dobije se Lacan. Tek je danas nakon Marxa mogue shvatiti Hegela kao naeg suvremenika nakon to je ona crta hegelovske misli koja je odredila i Marxa kao mladohegelijanca odnosno kao eshato-teleolokog mislioca, kao zastupnika ideje o emancipaciji ljudskog, ideje o ostvarenju povijesnog cilja doivjela povijesni debakl. Sada moemo rei da je Marx krivo iitao Hegela upravo u smislu apsolutizma jedne ideje i cilju usmjerenog linearnog kretanja, linerane kauzalnosti. Mogu li (opet) marksisti poput ieka sada Hegela itati na drugaiji nain kao ne samo mislioca bliskog Lacanu, ne samo kao Lacanovog prethodnika, ve i kao nekoga tko je u stvari cijelo vrijeme najavljivao jedan drugi marksizam, (samo to Marx takav marksizam nije artikulirao), jednom rijeju, kao ve postmarksista. Preko posredovanja lakanovske psihoanalize i ideje o konstitutivnom manjku te fetiizmu kao njegovom nepriznavanju, to jasno proizlazi iz Lacanovog shvaanja fetiizma kao nepriznavanja nepostojanja imaginarnog falusa, kao poricanja simbolike kastracije, moe se razmotriti bolje onaj veliki grijeh samog Marxa, humanistika ideja organske harmonije i cjelovitosti ljudskog bia, ili nazovimo to podruje neotuenog djelovanja. iek preko svog tumaenja Hegela implicira u stvari da je Marx krivo iitao Hegela i da u Hegela u stvari nema tog apsolutizma jedne ideje, monizma i totalitarizma. Isto tako, ideja linearne kauzalnosti biva preispisana kao ideja psihoanalitike retroaktivne kauzalnosti; smisao prolosti nadaje se tek u budunosti, ponovnim pogledom koji omoguuje uspostavu naknadne kauzalnosti dogaaja

3 koji su u stvari bili tek kontingentni, a nikako neka povijesna nunost kako ih je shvaao Marx ujkljuujui tu i Marxovu ideju, koju iek smatra vulgarnoevolucionistikom, da je sam ustroj kapitalizma u odreenom trenutku bio prepreka daljnjem (izgleda nunom) razvoju proizvodnih snaga te je to dovelo (opet) do nunosti socijalistike revolucije. iekovo preispisivanje Marxa kree od tih premisa, te je u temeljima vrlo slino nainu na koji je Marxu pristupio Louis Althusser, koji je smatrao da marksizam jest znanost samo to nam je Marx nije ostavio, ali je treba pokuati iznai. Althuserov pokli za Marxa iz istoimenog djela (Pour Marx, Pariz, 1966), znai okretanje ranim Marxovim djelima Ekonomskofilozofskim rukopisima iz 1844, te Mao-Ze Dongu i njegovom spisu Kontradikcija i nadodreenost kao osnovama za ideju o strukturalnom marksizmu, koji, kako izravno tvrdi Althusser, mora biti anti-hegelijanski i kontra-lukaevski. Upravo se Lukcsa smatra najtvrdokornijom verzijom hegelovskog markizma preko Lukcsevog ustrajavanja na idejama totaliteta, povijesne zadae proletarijata koja se sastoji u preuzimanju vodstva u daljnjem nunom povijesnom napretku. Zapravo, naglaava Althusser, marksizam treba shvaati u smislu ne ekspresivne, ve strukturalne kauzalnosti. Upravo strukturalni marksizam Althussera pokuava opisati ono ime se bavi i iek, kako uz marksizam asocirati ideje kontradikcije bez razrjeenja, antagonizma bez pomirenja, to jest promovirati njegov anti-hegelijanski pol, svakako u smislu u kojem se Hegel asocira s polom totaliteta, dijalektikog razrjeenja i pomirenja to je Althusserov Hegel, ali nije i iekov Hegel. Dok iek preispituje i Hegela, Althusser to ini samo s Marxom smatrajui da treba odvojiti Hegelovo nasljee od pravog (znanstvenog) marksizma i da, u konanici, ta dva sustava nigdje ne korespondiraju. Dakle, za Marxa, a protiv Hegela, to je Althusserovo geslo. Althusser je opet puno toga duan Lacanu u svojoj ideji povijesti kao kontingentnom procesu bez subjekta, ideji, modeliranoj prema lakanovskoj, to jest Spinozinoj ideji o odsutnom uzroku, suprotno lukaevskom proletarijatu kao subjektu povijesti. Althusserov pokuaj objanjenja logike povijesnih zbivanja ide preko ideje o jednom nadodreenom elementu strukture koji je motor pokreta povijesnog zbivanja, no svi elementi strukture su jednako vrijedni. Ideja cjelovitog povijesnog tijeka toliko je bila mrska Althusseru da je primijetio kako Lacanu ba i nije bila najpametnije rei da izlijeiti ovjeka znai rekonstituirati njegovu povijest. No, dok Althusser ne iskazuje nikakvu namjeru da revidira svog velikog neprijatelja Hegela, ve samo Marxa, mogli bi se rei da je iek u tome ambiciozniji. Dodue njegovo itanje nije za Hegela, a protiv Marxa, ve za Hegela, a protiv svih hegelijanaca, u temelju kojeg lei injenica da su svi, ama ba svi, krivo iitali Hegela. itanje Hegela je svakako najupitnije i ono je svakako neprekinuti niz iekovog opusa u cijelosti. S time da je preispisivanje Hegela neodvojivo od preispisivanja post-kartezijanske filozofije. Lacan je ve prisutan u Descartesa, Kanta i Hegela. to ako psihoanaliza ini vidljivim neto to moderna filozofija subjektiviteta izvrava, a da to ne zna, svoju utemeljujuu gestu, koju filozofija treba porei kako bi zauzela svoje mjesto u akademskom znanju, to ako psihoanaliza ini vidljivim konstitutivno ludilo moderne filozofije?, pita se iek (Cogito i nesvjesno, 1998, str. 2). Najsaetije je takvo osvrtanje na Hegela u programatskom lanku Zato dijalektiar treba nauiti raunati do etiri? (1991), gdje se Zbiljsko,

4 kontigentno pojavljuje kao etvrti pojam koji iek najavljuje kao onaj koji e razotkriti u Hegelovoj dijalektici. iekov pristup je pokuaj pronalaenja filozofijskih prethodnika psihoanalize, kako bi se cogito razotkrio kao nesvjesno same filozofije, a ne kao mjesto ustolienja i vladavine same svijesti, kao transcendentalni subjekt. U tumaenju Descartesa, iek se oslanja na sraz izmeu subjekta iskaza i subjekta iskazivanja oiglednog u izjavi Mislim, dakle, jesam koja lakanovski izraena izgleda kao Mislim ondje gdje nisam, dakle, jesam ondje gdje ne mislim. U uobiajenoj formi pitanja iek se pita nije li najdjelotvorniji nain naputanja metafizike odustajanje do transgresivnih impulsa i mirenje s ogranienou ili utamnienou. Takvo shvaanje metafizike naravno ima implikacije za filozofijsko miljenje. Rodolphe Gasch tvrdi da su u iekovoj teoriji identiteta sociopsiholoki i psihoanalitiki koncepti izmijeani s filozofijskim, jer je sfera onkraj predoavanja upravo sfera miljenja. Ako je miljenje, kao filozofsko miljenje, miljenje o granicama, tada je korak koji iekovo veselo prigrljivanje logike opozicija ne moe poduzeti odista korak prema filozofijskom miljenju (Gasch, Inventions of Difference, 1994, str. 279). iek u samom Uvodu Sublimnog objekta ideologije iznosi tri zadae svog djela: promovirati tezu da je Lacan najvei od svih racionalista suprotno uvrijeenom miljenju o Lacanu kao opsjenaru, te da je Lacan moda najradikalnija suvremena verzija prosvjetiteljstva. Ta e zadaa iekovo djelo locirati unutar nasljea preispisivanja prosvjetiteljstva i zapadnjake racionalnosti frankfurtovaca, te dati novi zamah pitanju odnosa racionalizma i iracionalizma. Lacan je zadnji prosvjetitelj, ali njegovo prosvjetiteljstvo jest odista prosvjetljujue, a ne mranjako kakvim ga shvaaju Adorno i Horkheimer. Naravno da se to pitanje odnosi na sam domaaj psihoanalize u reviziji odnosa racionalnosti i iracionalnosti, logosa i mythosa. iek e drugom prilikom rei da je upravo zadaa psihoanalize da retroaktivno posreduje taj jaki sraz izmeu jednog i drugog koji nam je civilizacija namrijela i koji je naravno eskalirao u dogaajima dvadesetog stoljea. U autointervjuu (The Metastases of Enjoyment, 1994), iek izjavljuje da ono na to Lacan smjera nije ni filozofijsko utemeljenje psihoanalize niti obratna operacija razotkrivanja filozofije kao paranoidno-megalomanskog diskursa ve neto puno preciznije: analitiki diskurs je vrsta iezavajueg posrednika izmeu predfilozofijskog svijeta mythosa i filozofijskog svijeta logosa (iek 1994, 183-184). Drugi zahtjev je izvriti neki oblik povratka Hegelu, u maniri u kojoj je Lacan izvrio povratak Freudu. Treba pokazati da je apsolutno znanje tek ime za priznanje odreenog radikalnog gubitka. Treba reaktualizirati hegelovsku dijalektiku na temelju lakanovske psihoanalize, gdje je aktualna slika o Hegelu kao idealistu-monistu potpuno kriva te u njega treba pronai afirmaciju razlike i kontingencije. Trei zahtjev je doprinijeti teoriji ideologije iitavanjem nekih klasinih motiva kao to je fetiizam robe te lakanovskih pojmova za koje e se pokazati da su sveza s teorijom ideologije: sublimni objekt, viak uivanja, a najvaniji znaaj takvog itanja prema ieku jest tumaenje suvremenih ideolokih pojava bez upadanja u tipinu post-modernu zamku ili iluziju da ivimo u postideolokom drutvu. Opasnost kapitalizma iek vidi kao neto blisko Gramscijevom pojmu hegemonije, transformacija postojeih reima u

5 tolerantne multikulturalistike reime pri emu kapitalizam apsorbira upravo one subverzivne momente i zahtjeve koji prijete njegovu postojanju kao spefician nain ivota. Posljednja teza nadaje se kao ona koja upuuje na opasnost od neprihvaanja psihoanalitikih tumaenja ideologije. Upravo su najopasnije one ideologije koje proglaavaju da je ovjek harmonino bie, novi ovjek bez antagonistinih tenzija. Svaka je kultura u neku ruku reakcijaformacija (dodajmo, a onda i simptom), pokuaj kultiviranja traumatske jezgre, radikalnog antagonizma kojim ovjek presijeca pupanu vrpcu sa prirodom (SOI, str. 5). Kako se Hegel, Marx i Lacan povezuju u smislenu interpretativnu cjelinu? Laclau i Mouffe smatraju da pokuaj sistematizacije iekovih kategorija ide suprotno njegovim namjerama, no ipak se u ovom djelu, a to je primjenjvo i na njegov opus u cjelini, moe iscrtati jasan niz referencija. Prva teza jest da je Marx, a ne Freud otkrio simptom (1. poglavlje, Kako je Marx otkrio simptom?). No, taj simptom e se lakanovski tumaiti kao posljednja formacija, kao ostatak subjektiviteta, kao ono to se ne moe simbolizirati i dovesti do Hegela, te predstavljati onaj dio supstancije koji ne moe postati subjekt, kao nepripitomljiva sr Hegelova sustava, simptom koji e Lacan zato preimenovati u sintom (sinthome), u emu ga iek slijedi. Frojdovsko tumaenje snova paralelno je Marxovom tumaenju kapitala u smislu odnosa forme i sadraja; nema sadraja skrivenog iza forme, oblik je ve sadraj. Drutveni odnosi izmeu pojedinaca prikriveni su u obliku drutvenog odnosa meu stvarima, proizvodnih odnosa, to je histerija konverzije tipina za kapitalizam. Psihoanalitiko uenje jest da nema niega iza simptoma, simptom je prvobitna tvorba, razrijeite simptom i unitili ste subjekt. To je ideja o sintomu i zato je preimenovan; sintom kao onaj simptom koji je granica kakve takve cjelovitosti sebstva. Uope izgleda da je Marx pogrijeio u svom utopijskom hiper-racionalizmu, u zabludi o potpunom razrjeenju patogenog simptoma, vika vrijednosti, koji je sobom odnio i vrijednost. Jedino u viku vrijednosti sadrana je vrijednost uope, pouava nas iek, jedino u prekomjernosti sadrano je uivanje. No, paradoksalno je za ieka da se Marx nije uspio nositi s tim paradoksom vika-uivanja. Znajui ili slutei sve, on ipak u Predgovoru Kritici politike ekonomije opisuje prijelaz iz kapitalizma u socijalizam u terminima vulgarne evolucionistike dijalektike proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa: kapitalistiki odnosi postaju prepreka daljnjem razvoju proizvodnih snaga i to dovodi do potrebe za socijalistikom revolucijom, dakle, treba uspostaviti proizvodne odnose koji e omoguiti pojaani razvoj proizvodnih snaga kao cilja po sebi samog povijesnog procesa. (SOI, str. 53) Isti paradoks obiljeuje viak vrijednosti i viak uivanja. Ako oduzmemo viak gubimo uivanje, budui da je ono konstitutivna prekomjernost. Kapitalizam ne moe postii unutarnju ravnoteu, on u homeostazi nestaje, moe preivjeti samo u svom mahnitom obliku, trajno revolucionirajui svoje materijalne uvjete (SOI, str. 52), moe preivjeti, dodajmo, idui samo s onu stranu naela ugode. No, oblik u kojem je izraen anti-kapitalistika (ali ne i revolucionarnosocijalistika) pobuna Slavoja ieka prilino je nedoreen u smislu da iskljuivo dijagnosticira revolucionarnu iluziju. S jedne strane u Sublimnom objektu ideologije priznaje da je viak vrijednosti inherentan kapitalizmu i da svi pokuaji da se pripitomi viak vrijednosti nuno propadaju budui da

6 kapitalizam moe preivjeti samo u svom mahnitom obliku. Upravo se neuspjeh marksizma sastoji u toj utopijskoj ideji da struktura vika vrijednosti moe biti izmijenjena. Marksizam nije uspio uzeti u obzir, pomiriti se s objektom-vikom, s ostatkom Zbiljskog koje izmie simbolizaciji to je time vie iznenaujue ako se prisjetimo da je Lacan skovao svoj pojam vika.uivanja na temelju Marxovog pojma vika vrijednosti (SOI, str. 50). Tako, uoblienje lijevog, anti-kapitalistikog projekta treba slijediti u terminima razliitima od globalne socijalistike revolucije. Potonja je za ieka utopijski projekt; subjektovo uivanje odgovora kapitalistikom viku vrijednosti te bi tako globalna revolucija bila i utopijska, a naalost i vrlo antilakanovska. Naputak nam kazuje da se jednostavno treba izmiriti s manjkom koji stvara viak. Moe li se u tom smislu iekovo tumaenje razmatrati na tragu djela jednog drugog hegelijanca, Francisa Fukuyame, koji je dijagnosticirao kraj povijesti u liberalnoj demokraciji koja postie najbolje ostvarenje univerzalne ljudske tenje, elje za priznanjem, hegelijanske (a, opet, i lakanovske elje) te je onda sadanja demokracija ipak najbolje od svih drutava, ili da se posluimo paradoksom pripisanim Churchillu, toliko dragim ieku, demokracija je najgori od svih sustava, ali nijedan drugi ne bi bio bolji. Je li pitanje post-marksizma blisko problematici koju dotie i Derrida u Sablastima Marxa (Zagreb, 2002), dijelom usmjerenom i protiv Fukuyamina tumaenja kraja povijesti koje Derrida naziva neo-evaneoskom retorikom. Fukuyama kritizira Marxa i predlae njegovo upotpunjenje: u njemu bi nedostajao taj hegelijanski-kranski potporanj priznanja ili timotina sastavnica due. Ono to je za Derridu oigledno u Fukuyaminu tumaenju je snano kristijanizirana shema dijalektike gospodara i roba. Fukuyama upravo nalazi prethodnika u jednom drugom hegelijancu i politiaru A. Kojveu te se slae s njegovom konstatacijom da su poslijeratna Amerika ili lanice Europske zajednice utjelovljenje Hegelove drave univerzalnog priznanja. Prema Derridi, Fukuyama se izmeu Hegela i Marxa odluuje za Hegela, jer oba su mislioca uspostavila ideju kraja povijesti, no dok je za Hegela to liberalna drava, za Marxa se radi o komunistikom drutvu. Derridina ideja o kristijanizaciji Marxa jest bliska onomu kako Marxa tumai teolog H. Kng (Postoji li Bog?, Zagreb, 1987), shvaajui ideju o prakomunizmu, prvobitnom besklasnom drutvu, kao sliku raja, a pad u povijesnost, u povijesno vrijeme sukcesivnih klasnih sukoba, kao izgon iz raja do njegovog ponovnog iznalaenja u liku komunizma, to jest kraja povijesti. Hegel je Lacanu doao upravo preko A. Kojvea koji je usmjerio openit tijek hegelijanizma u Francuskoj 20-og stoljea i kojeg su mnogi naprosto zamijenili za Hegela. Kojve je transformirao hegelovski monizam u ontoloki dualizam, u podvojenost ovjeka i prirode, a kraj povijesti po njemu oznaava dolazak graanina-mudraca. Njegov Hegel je antropologizirani Hegel u kojem Koncept nema mjesta, humanizacija nitavila (V. Descombes) gdje ljudska elja za preobrazbom prirodnog okruenja postaje temeljna. Dijalektika gospodar-rob koja predstavlja raanje samosvijesti, za Kojvea predstavlja okidaa povijesnog napretka, gdje naglaava elju roba (proletera), a povijesni tijek tumai kao utemeljen u elji za priznanjem. Tree razdoblje graaninamudraca koje ukljuuje razumijevanje. Lacanovo osvrtanje na Hegela dolazi u potpunosti od Kojvea ije je seminare Lacan sluao u Parizu u tridesetim godinama 20-og stoljea. No,

7 Lacan dehistorizira Kojveovo tumaenje Hegela i zaustavlja se na temama podvojenosti ovjeka i prirode i na hipostaziranju elje za priznanjem kao fundamentalne elje ljudskog bia. Lacan je slijedei Kojvea izbacio Koncept iz Hegelova sustava, a iek e, slijedei Lacana, uiniti isto: nije sve u monizmu Koncepta, ve u injenici da postoji neto to Koncept ne moe zahvatiti kontingenciju te tako Hegelov sustav svjedoi o nemogunosti simbolizacije traumatske jezgre. Tako se nadalje marksizam moe tumaiti kao uenje koji je zabludjelo upravo u emancipatorskim idejama koje su i dovele do totalitarizma. Humanizam se izokrenuo u anti-humanizam. Upravo je Althusser jedno poglavlje svog djela Za Marxa naslovio Marksizam je anti-humanizam, implicirajui kako marksizam od poetka treba shvaati kao onaj koji ne pretendira na vraanje ovjeka njegovu organskom jedinstvu, na ukinue otuenja. Bez humanistikih pretenzija, marksizam kazuje neto posve drugo. I ne moe se izroditi u totalitarizam, dodao bi iek. Upravo se u osvrtima anglo-amerikih mislilaca na ieka najjasnije vidi koliko je nasljee i Marxa i Hegela beznaajno u odnosu na dominantne ideje liberalizma, to je ve spomenuto kao mogui razlog iekove popularnosti, kao izuzetna novina na anglo-amerikom tritu. Richard Rorty se protivi iekovoj kontinentalizaciji politike prakse u najboljoj pragmatikoj maniri, ba kao to se Lacan protivio amerikanizaciji psihoanalize. Osvrui se istovremeno na ieka i Laclaua (koji povezuje lakanovsku psihoanalizu i deridaovsku dekonstrukciju), kazuje da njihov krasan prikaz duboke prirode sebstva nema ba nikakve veze s goruim politikim problemima kao to je primjerice problem homoseksualaca u amerikoj vojsci. U zborniku naslovljenom Dekonstrukcija i pragmatizam (1996) koji sadri meusobna prepucavanja Laclaua i Rortyja, Rorty tvrdi da za sve treba kriviti upravo Marxa kojem priznaje da je bio briljantan politiki ekonomist, ali je naalost diplomirao filozofiju u mladosti te je taj niz filozofizacije politike, koji iek nepogreivo nastavlja, upravo zapoeo s Marxom. Ugledni britanski filozof Peter Dews jo je otriji u svojoj dijagnozi ieka. Tvrdi da iek vidi modernog pojednica kao uhvaenog u dihotomiju izmeu svojeg univerzalnog statusa kao lana civilnog drutva i partikularistikih sveza etniciteta, nacije i tradicije, o emu iek podrobnije progovara u djelu kakljivi subjekt, a taj se dualitet ogleda u iekovom politikom profilu marksizirajui kulturalni kritiar na meunarodnoj sceni, a lan neo-liberalne i nacionalistiki naklonjene vladajue stranke kod kue (1995, Lakanovska dijalektika Slavoja ieka).

8 BIBLIOGRAFIJA Louis Althusser, Pour Marx, Pariz: Maspro, 1966. Jacques Derrida, Sablasti Marxa, HSN, Zagreb, 2002. Peter Dews, Slavoj Zizek's Lacanian Dialectics, u The Limits of Disenchantment, London: Verso, 1995. Rodolphe Gasch, Inventions of Difference, Cambridge, Mass., Harvard University Press, 1994. Hans Kng, Postoji li Bog?, Naprijed, Zagreb, 1987. Chantal Mouffe, ur., Deconstruction and Pragmatism, London: Routledge, 1996. Slavoj iek, The Sublime Object of Ideology, London: Verso, 1987; hrvatski prijevod, Zagreb, , 2000. Slavoj iek, Why Should a Dialectician Learn to Count to Four?, Radical Philosophy, 58, 1991. Slavoj iek, The Metastases of Enjoyment, London: Verso, 1994. Slavoj iek, ur., Cogito and the Unconscious, Durham, N.C.. Duke University Press, 1998. Slavoj iek, The Ticklish Subject, London: Verso, 1999.

9 SAETAK Esej se osvre na djelo Slavoja ieka Sublimni objekt ideologije povodom njegova hrvatskog prijevoda. Razmatra se temeljna odreenost iekova opusa u cjelini, to je tek zapoeto djelom S.O.I., kao pothvata populariziranja ne samo Lacana, ve i Hegela i Marxa, te usmjerenost iekova projekta prema razotkrivanju Lacanovih prethodnika u postkartezijanskoj filozofiji. Takoer je razmotreno pitanje iekova osvrtanja na Hegela i njegova tumaenja Hegela kao lakanovca avant la lettre te kao prvog post-marksista, to je tumaenje koje se sukobljava s gotovo svim postojeim tumaenjima Hegela.