JE LI I U SLAVENSKOJ RENESANSI BILO ENA?

deju da i ene mogu njegovati studia humanitatis u renesansi su mnogi prihvatili kao posve samorazumljivu stvar. Bilo je to zato jer su enski udio u suvremenom drutvu osjeali i kao dio helenskoga naslijea koji je vrijedilo aktualizirati i na tom podruju. Benedikt Kotruljevi ve je sredinom 15. stoljea u svojoj studiji o idealnom trgovcu posebnu pozornost posvetio obrazovanju djevojaka.28 Ipak, iako su u renesansi i neke djevojke pohaale najranije humanistike kole, nije se od njih, kad bi ule u zrelije doba, oekivalo da se kasnije nastave baviti i knjievnim radom. enama je u renesansi bilo namijenjeno da budu predmetom knjievnosti, ali im nije bilo doputeno da budu i njezinim akterima.29 U Dubrovniku se tako, usuprot drutvenim oekivanjima, u drugoj polovici 16. stoljea formirao vrlo znaajan enski knjievni kruok u kojemu je nekoliko ena ostavilo zanimljivih knjievnih tragova. Najraniji od tih tragova fiksiran je 1569. u knjizi Nade Buni (Speranza Bona) Difesa de le rime et prose.30 Ta najstarija slavenska knjievnica i autorica prve enske tiskane knjige izravno kae da svoje djelo, to jest prigodne stihove, ali i opiran prozni uvod, ispisuje u domovini za koju zna da je nezahvalna. Uz to, govorei ne samo u svoje nego i u ime svojih sestara Julije, Lukrecije, Izabele, Kasandre i Anele Marije, ona istie nepravde kojima su sve one izloene.
Della mercatura et del mercante perfetto, Venecija 1573. M. E. Wiesner, Womens Defense of Their Public Role, u Women in the Middle Ages and the Renaissance: Literary and Historical Perspectives, ur. M. B. Rose, Syracuse 1986. 30 Knjigu je uz pomo internetskih pretraga nedavno otkrio zagrebaki muzikolog Ennio Stipevi. Njezin za sada jedini poznati primjerak nalazi se u Sieni, u Biblioteca Comunale. Opsegom sadri 71 foliju, a prema opisu se moe naslutiti da je knjiga tiskana 1569., jer autorica spominje da je te godine, 4. rujna, pisala svoj predgovor koji je naslovila na uvaenog gospodina Miha Lukarevia, dubrovakog plemia.
29 28

678

KRIZA RENESANSNIH IDEOLOGEMA U HRVATSKOJ

ini se da su se, u vrijeme kad je Nada Buni odluila napisati i objaviti svoju knjigu, neki lokalni zavidnici u podrugljivim pjesmama rugali tim neudanim, ali obrazovanim djevojkama iz kue Bunievih. Ti kritiari nisu mogli prihvatiti odluku mladih emancipiranih ena da ostanu neudane, a da, za razliku od veine svojih neudanih vrnjakinja, zbog te odluke ne odu u samostan kako bi ondje sauvale istu plemiku krv svojih mukih srodnika i njihov autokratski reim.31 Nada Buni u oduljem proznom tekstu, sluei se u ono vrijeme vehementnim i eni jedva primjerenim rijeima, brani ast svoje kue i svojih sestara. U svoju knjiicu Nada Buni je, osim uvodnog proznog teksta, ukljuila i nekoliko desetaka vlastitih prigodnih pjesama posveenih sestrama, prijateljima, dubrovakim kapetanima i lijenicima, ali i talijanskim prijateljima i prijateljicama. U knjizi je objavila i neto tuih stihova pa je sasvim jasno da je autorica imala i dosta knjievnih poznanika i poznanica u tadanjim intelektualnim krugovima Italije. Imala ih je i u rodnom gradu. Jedan od njih bio je Miho Monaldi, pisac talijanskih stihova i proznih traktata o ljepoti i vrlo aktivan lan humanistike i prema aktualnoj vlasti uglavnom kritiki raspoloene Accademie degli Concordi ili Slonih.32 Monaldi je Nadi

Naslovna stranica prve knjige koju je u Slavena objavila jedna ena. Nada Speranza Buni objavila je svoju proznu i stihovanu Obranu 1569. Jedini primjerak te knjige sauvan je u Sieni.

31 D. Pavlovi, O krizi vlasteoskog stalea u Dubrovniku XVII veka, Zbornik radova SANU, sv. 17, knj. 2, Beograd 1952; o neto starijem razdoblju od onoga u kojem je ivjela Nada Buni vidi u knjizi D. DiniKneevi, Poloaj ena u Dubrovniku u XII i XIV veku, Posebna izdanja SANU, knj. 469/2, Beograd 1974. 32 R. Bogii, Akademija Slonih (Dei Concordi) u Dubrovniku 16. stoljea, Croatica, br. 2425, Zagreb 1986; Lj. SchifflerPremec, Miho Monaldi: Linost i djelo, Zagreb 1984.

679

SLAVENI U RENESANSI

Speranzi Buni i njezinoj sestri Juliji posvetio poslanice u kojima te dvije Dubrovkinje opisuje kako poput grkih muza pjevaju uz rijeku. Pure et onorate carte njihovih stihova ono su to Monaldi oboava ne znajui da su djela tih ena, posebno knjiga Nade Speranze u obranu poezije i asti vlastite obitelji, kroz duga stoljea bila posve nepoznata.33 Monaldi, koji se rodio 1540. u Dubrovniku, svojim je testamentom obvezao nasljednike da mu postumno tiskaju cjelokupnu knjievnu ostavtinu. Pisac je umro 1592., a njegovi nasljednici ispunili su obeanje sedam godina kasnije kad su tiskom izile Monaldijeve Rime. U toj knjizi talijanskih tekstova objavljen je prijevod jedne Ovidijeve Heroide, zatim kancona o Lepantskoj bici, dijaloki spis Dell havere u kojem, na nain Moreovih, Campanellinih i Petrievih utopistikih tekstova renesanse, analizira pravno-politiki sistem Dubrovake Republike iz onovremenih kategorija u jednom krilu europske knjievnosti dominanOboavana Cvijeta Zuzori, tnog stoicizma. Monaldi zagovara harmonian odDubrovanka kojoj je stihove posveivao Torquatto Tasso i nos pojedinca i grada zalaui se za pozicije koje koja se javlja kao sudionik dva su bile posve suprotne Machiavellijevim, koje su se uena razgovora o ljubavi i o ljepoti. odnosile na rat svih protiv svih. Grad je Monaldiju najbolji iskaz ljudske naravi, njezin kameni koncentrat, a ne utopijski mostrum razliitosti koje se onda u njemu natjeu.34 Najvaniji dio Monaldijevog opusa, u kojem ima dosta konvencionalnih lirskih pjesama, traktat je o ljepoti nazvan Irene, u kojem nema nita nova s ob33 Z. Markovi, Pjesnikinje starog Dubrovnika od sredine XVI. do svretka XVIII. stoljea u kulturnoj sredini svoga vremena, Zagreb 1970. Vidi poglavlje o Juliji i Nadi Buni, pisano u vrijeme dok se nije poznavala nedavno otkrivena knjiga. Usp. S. P. Novak, Povijest hrvatske knjievnosti, knj. II, Od humanistikih poetaka do Kaieve ilirske gramatike 1604., Zagreb 1997. 34 O politikim stavovima onodobnih Dubrovana, a iz vizure Monaldijevog prijatelja Nikole Vitovog Guetia, vidi I. Tacconi, Economia e politica nel pensiero e nellopera di N. V. di Gozze, patrizio raguseo, La Rivista dalmatica, god. XII, Zadar 1931.

680

KRIZA RENESANSNIH IDEOLOGEMA U HRVATSKOJ

zirom na prethodnike, ali je grau pisac dobro rasporedio i uspio zadrati miran ton i strogi klasicistiki pogled na estetika pitanja.35 Po vokaciji psiholog, Monaldi je bio najvie zainteresiran za funkcioniranje umjetnosti u drutvu, a vezano s time i za problematiku primanja ljepote, pitanje njezine maniristike relativizacije i ovisnosti o poziciji prosuditelja. Vjerovao je da se kao to se svijetlo mijenja na uzburkanoj vodi, isto tako ljepota i dobrota u nestalnom moru nieg svijeta pokazuju neuhvatljivim i nestabilnim. Ljubav i ljepota su, veli pjesnik i filozof Monaldi, kao voda koja tee. Slike vode i njezine neuhvatljivosti opsjedale su i Monaldijevu prijateljicu Juliju Buni, od koje je preostala jedna ottava rima, iz koje se vidi da je pjesnikinja bila teko bolesna i da se u tim stihovima oprata od ivota pa se vidi kako mijenja vae obale s Letinim i kako slijedi tune tragove mrtvaca gledajui crne movare i stigijske valove, a sve zato jer giunto a fin mio vital corso.36 Sve do tada u poeziji slavenskih naroda ene su u drami i lirici umirale i opratale se od ivota. U pjesmi Julije Buni taj je oprotaj bio stvaran. Naime, Julija Buni roena je oko 1550., a umrla je 1585. od neke bolesti koja joj je ve za ivota donijela nadimak bolesna pjesnikinja, to jest Giulia Bona inferma. Bila je drubenica akademika Slonih, a pored svoje sestre Nade Speranze te pored Cvijete Zuzori i Mare Gundulieve, bila je stvarna muza dubrovakih stoikih mislilaca i maniristikih pjesnika s konca 16. stoljea.37 U isto vrijeme kad je Nada Buni tiskala svoju kasnije vrlo brzo zaboravljenu knjiicu i u vrijeme u kojem je bolovala njezina rano preminula sestra Julija, u Dubrovniku je veliku pozornost privlaila jedna neobina ena. Zvala se Cvijeta Zuzori, udana za talijanskog trgovca Pescionija, koja je, doselivi se u Dubrovnik iz Ancone, ondje donijela mnoge drutvene obiaje koji su snano potresli tamonju maskulinu javnost.38 O knjievnom radu te ene nije sauvano mnogo izravnih tragova. Njezinoj su ljepoti i uenosti, dodue, posveeni
F. Jelai, Miho Monaldi, Irena iliti o ljepoti, Zagreb 1909. Tekst se nalazi u Monaldijevoj knjizi Rime del Sign. Michele Monaldi. Alia molto illustre signora, la Signora Fiore Zuzzeri Pescioni, Venecija 1599; Z. Markovi, Pjesnikinje..., n. dj. 37 O stanju duha kakvo je vladalo i u Dubrovniku pod kraj 16. stoljea vidi F. Simone, Seneca morale nella cultura francese tra Rinascimento e Barocco, Umanesimo, Rinascimento e Barocco in Francia, Milano 1968. 38 J. Torbarina, Tassovi soneti i madrigali u ast Cvijete Zuzori Dubrovkinje, Hrvatsko kolo, br. 21, Zagreb 1940.
36 35

681

SLAVENI U RENESANSI

deseci stihova, opjevao ju je Torquato Tasso, a ona je sugovornica svojoj najboljoj prijateljici Mariji iz roda Gunduli u dijalokim traktatima o ljepoti i ljubavi to ih je objavio 1581. Marijin mu Nikola Vitov Gueti.39 Taj filozof, pedagog i politolog svoj je grad najvie zaduio dravnikim knjigama Dello stato delle Republiche, tiskanoj 1591., i Governo della famiglia iz 1589.40 U svom ivotnom djelu o Dubrovakoj Republici i njezinoj dravotvornosti izloio je temeljna naela politike misli svoga grada i obrazloio je teoriju vladavine kakva je ondje bila aktualna. Knjiga mu je apologija graanske asti kakvom su je vidjeli njegovi sugraani, a izvedena je na principima Aristotelovog nauka o drutvu. Uporan zagovornik rada, bio je i tuma tipino dubrovakog naela mjesenog obnaanja kneevske dunosti, to je po njemu bio idealan obrazac koji je komunu spaavao od bilo ijeg i bilo kakvog nasilja i tiranije. Ipak, uza sve veliko znaenje svojih vlastitih tekstova, taj Gueti najee se spominjao kao autor koji je najvie pridonio stvaranju mita o Cvijeti Zuzori.41 Najbitniji dokument o djelovanju Cvijete Zuzori na knjievni ivot njezina vremena ipak se ne nalazi u Guetievim platonistikim kompilacijama o ljepoti i ljubavi, nego je sauvan u jednom dobro sroenom proznom tekstu Marije Gunduli, koji je napisan 1582., ali je objavljen tek nekoliko godina kasnije kao predgovor knjizi Marijina mua Nikole Guetia Discorso sopra le metheore dAristotele.42 Naime, ta je knjiga, kako je kasnije ustanovljeno, upravo zbog Marijinog testa cenzurirana pa joj je prvo izdanje bilo nanovo presloeno i otisnuto. Sreom, sauvana je cenzurirana, ali i necenzurirana verzija teksta Marije Gunduli. Taj predgovor po mnogo emu je srodan onom starijem polemikom tekstu Nade Buni. Razlika meu njima je u tomu to se ovdje ne brani vlastita ast ili ast obitelji, nego ast izvrijeane prijateljice i to su optu39 V. Kosti, Platonski dijalozi Nikole Vitova Guetia, Zbornik istorije knjievnosti SANU, Beograd 1962; A. Pinterovi, Les dialogues platoniciens de Nika Viktkovi Gueti (Nicolo Vito di Gozze), Louvain 19661967. 40 I. Tacconi, Pensiero e pensatori dalmati, La Rivista dalmatica, god. XXIV, br. 1, 1943; E. Garin, LUmanesimo italiano, Bari 1952. 41 Z. Markovi, Pjesnikinje..., n. dj. 42 A. Zaninovi, Drugo izdanje djela Nikole Guetia Discorsi sopra le Meteore d<Aristotele, Anali Historijskog instituta JAZU, sv. II, Dubrovnik 1953; . Dadi, Nikola Gueti i njegovo djelo Sopra le metheore dAristotele, Dubrovnik, sv. VIII, br. 2, 1965.

682

KRIZA RENESANSNIH IDEOLOGEMA U HRVATSKOJ

be Marije Gunduli protiv dubrovakog establishmenta manje uvijene i posve izravne. Svoj tekst samosvjesna Gundulieva pie u trenutku kad je njezina prijateljica Cvijeta Zuzori bila prisiljena napustiti Dubrovnik, jer vie nije mogla izdrati bijesne udarce zavidnika, njihovu priroenu zlou i njihovu pripravnost da grizu i razdiru tue stvari. Marija Gunduli u povodu odlaska svoje izvrijeane i moralno ocrnjene prijateljice, kae i sljedee: Kada sada razmiljam o tom odlasku Vaem, osjeam kako mi to zadaje neku neizljeivu alost due, a i veliku samilost prema sebi samoj, tako da proklinjem sat i as kad sam Vas vidjela i upoznala Vae, na svijetu sasvim rijetke vrline, koje su mi u poetku bile ugodne i drage, a na svretku bi mi, u Vaoj odsutnosti, mogle biti alosne i gorke... 43

43

Discorsi sopra le Metheore dAristotele ridotti in dialogo et divisi in quattro giornate, Venecija 1584; Vidi A. Zaninovi, Drugo izdanje djela Nikole Guetia..., n. mj.

683