Calvin *kalven+, Jean, franc. vjerski reformator i osniva kalvinizma; r. 10. VII 1509. u Noyonu, u. 27. V 1564. u enevi.

C. je pristao uz protestantizam pod utjecajem M. Luthera. God. 1534. bjei iz Pariza u ju. Francusku, zatim u Basel, a 1536. seli u enevu. Istjeran i odanle, 1538. postaje propovjednik religioznih emigranata u Strasbourgu. Od 1541. opet je u enevi, gdje ostaje do kraja ivota. Tamo osniva novu frakciju protestantizma, kalvinizam. Kad je dobio od gradske opdine potvrdu za svoju novu vjeroispovijest, C. uvodi neku vrstu teokracije, surov red i strogu vjersku disciplinu meu svojim pristaama, pravu vjersku diktaturu, tako da je ak i spaljivao krivovjerce, izricao smrtne kazne za heretike, tj. za protivnike svoje sekte. eneva postaje na taj nain vano sredite evr., a prije svega franc. reformacije. Prvo izdanje njegova djela Temelji krdanstva (1536) postaje ideologija franc. protestanata. U enevu se sklanjaju kalvinski emigranti iz itave Evrope, u prvom redu iz Francuske. Tu kalvinisti tiskaju protestantsku Bibliju na franc. jeziku i raspaavaju je po itavoj Francuskoj. Nova vjera, kalvinizam, iri se u Francusku, Englesku, Holandiju, djelomino Njemaku, Madarsku i skandinavske zemlje. Jo za Calvinova ivota nova vjera izaziva velike drutvene potrese, osobito u Francuskoj. Franc. kalvinisti (nazvani hugenoti) odluni su protivnici Katolike lige. U vezi s hugenotima voeno je u Francuskoj 8 ratova (156288) i izvreno nekoliko krvavih pogroma; najpoznatiji je Bartolomejska nod.

MAIMBOURG *menb'u:r+, Louis, franc. crkv. historiar; r. 1610, u. 1686. Isprva isusovac. U djelu Povijesna rasprava o ustanovljenju i prerogativima Rimske crkve pokazuje sklonost galikanizmu. Zbog toga je iziao iz reda, a papa je djelo osudio. Druga djela: Povijest kriarskih ratova; Povijest luteranizma; Povijest kalvinizma.

KALVINIZAM, struja u protestantskom pokretu zasnovana na nauavanju francusko-vicarskog reformatora J. Calvina. Nastavljajudi na opde zasade Lutherove reformacije, k. se javlja kao protestantizam druge generacije te predstavlja dogmatski doreenije nauavanje koje, posebno u svojim drutvenim sadrajima, jo snanije izraava raspoloenja i tenje graanstva u njegovu ekon. i polit. usponu. Nosioci drugog vala reformacije bili su razvijeni vic. gradovi Zrich, a nakon poraza i smrti H. Zwinglija eneva u kojoj je djelovao i sam Calvin. Njegovo djelo Temelji kranstva (1536) i kasniji enevski katekizam (1542) pruaju sistematsku razradu novog nauavanja kako u odnosu na katolianstvo, tako i u odnosu na luteranstvo. Krilatica Soli Deo gloria (lat: slava pripada samo bogu) izraava rigorozno kalvinistiko shvadanje predodreenosti (predestinacije) i apsolutnog suvereniteta tvorca nad ivotom pojedinca, no ona ujedno izraava opoziciju spram kat. sistema svetaca, papinstva i u njemu koncipirane posrednike uloge crkv. hijerarhijske organizacije. Dvovrsna predodreenost - za spasenje ili propast - iskuava se, prema kalvinizmu, u svakodnevnom ivotu portvovnim radom, odgovornodu prema zajednici. Uspjeh u poslu i stjecanje imetka prirodna su posljedica strogog vjerskog ivota i ujedno povoljan znak predodreenosti za spasenje. Smatrajudi da reformacija uspostavlja boji poredak na zemlji, k. pretpostavlja teokratske principe politikim, ali oni niti ne stoje u opreci: drava je nezavisna od crkve. Sama, crkva, tj. narod odabranih, zamiljena je kao zajednica vjernika koja je upravljana naelom predstavnitva; vjernici biraju pastore, starjeine (prezbitere) koji tvore konzistorij, a podloni su, u naelu, crkvenoj opdini. Takoer u liturgiji k. donosi inovacije koje nastoje radikalno izraziti novi duh doba: odbacuju se sve ceremonije i rituali, a od sakramenata priznaje se samo krtenje i Gospodnja veera, simboliki prikaz boje nazonosti. K. je, vie nego luteranstvo, koje je postalo orue njem. plemstva, pruao ideoloku okosnicu graanstva. Nizozemska revolucija koja je svrgnula katoliko panj. gospodstvo, kao i puritanska revolucija u Engleskoj, neposredni su

odjeci borbenog nauavanja. Prema nekim modernim teoretiarima (npr. M. Weber) i cjelokupan kapitalistiki razvitak sjevernoatlantskih zemalja izvorno je proet duhom kalvinizma. - Premda liberalan po svom politi. karakteru, k. je u teolokim i filoz. pitanjima turo konzervativan. ovjekova volja nije slobodna, njegovi su grijesi neiskupljivi, dobra su djela plod vjere, a ne zalog iskupljenja, ljudski je um nemodan i preostaju mu jedino graansko-pravne norme. Iz eneve, grada to ga je Calvin mobilizirao do velikog stupnja vjerskoga ara i gorljivosti (samo od 1541. do 1546. osudili su kalvinisti na lomau 58 heretika), irila se kalvinistika misija putem posebno izobraenih propovjednika u sve zemlje Evrope zahvadene vjerskim ratovima. Osim u vicarskoj i Francuskoj ( HUGENOTI) k. je bio od velikog znaaja za Nizozemsku, kotsku, Belgiju, skandinavske zemlje, irio se i u nekim dijelovima Njemake (Heidelberki katekizam, 1563), a prodro je i u Litvu, Poljsku, Madarsku, Slovaku, odakle je kasnije mahom potisnut. Osobito se uvrstio u SAD, gdje i danas djeluju brojne kalvinistike protestantske sekte. (REFORMATORSKE CRKVE)

Calvin i njegov reformatorski rad u enevi. Dok je protestantizam u Njemakoj, Skandinaviji i nekim dijelovima Istone Europe polazio od Luthera, dotle se evangeliko kranstvo u Zapadnoj Europi oslanjalo uglavnom na uenje Calvina. Jean Calvin (1509-64) potjecao je iz sjeveroistone Francuske (Noyon), studirao je filozofiju, teologiju, osobito pravnu znanost, i ve se u svojim mladim danima odlikovao blistavim darom stilista i pravnika-logiara. U toku studija Calvin se upoznao s Lutherovim spisima, a oko 1530. on se, kao to je izjavio u starosti, "iznenada obratio, pa je 1534. pobjegao iz Francuske, gdje su protestanti bili progonjeni. Od 1535. boravio je u Baselu, i ondje napisao saetu skicu kranskog uenja (Institutio religionis Christianae) kojom je sebi ubrzo pribavio svjetsku slavu. Drugo izdanje djela, jako proireno, postalo je glavnim prirunikom reformiranog protestantizma. Calvin je 1536. doao u enevu i ostao ondje do kraja ivota, izuzevi trogodinje progonstvo u Strasbourgu (1538-41). Reformirao je grad. I vise od toga: pretvorio je enevu u "protestantski Rim, u duhovno sredite jednog od glavnih oblika protestantizma, naime reformizma ili kalvinizma, koji je on osnovao. Calvina je njegov prijatelj i uitelj Martin Bucer jo u Strasbourgu nadahnuo trajnom pobudom da reformira slubu boju i vjersku opinu. Od 1542. Calvin je reformirao Crkvu u enevi. Dotadanju katoliku slubu boju izmijenio je mnogo vie nego Luther: ukinuo je oltar, svijee, slike i crkveni nakit, u sredite bogosluzja stavio je propovijed i uokvirio je pjevanjem psalama i molitvama. Najveu je vrijednost pridavao udorednoj strogosti. Calvin je uio da bezbonost, krivo uenje i nemoral vrijedaju ast boju, a glavna je zadaa Crkve da tu ast slavi. Stoga je smatrao da su crkvene i politike vlasti dune takve uvrede strogo kanjavati. Calvin je, vjerujui da je to u skladu sa Svetim pismom, stvorio tip crkvenog ustrojstva koji je postao karakteristinim za reformirani protestantizam: to je ustrojstvo polazilo od opine kao institucije koja nosi Crkvu;

njezini organi bili su pastori, uitelji, akoni i starjeine, uz to kao upravna instancija konzistorij sastavljen od pastora i starjeina - kasnije se on najee nazivao prezbiterij - koji je morao pored ostaloga strogo nadzirati nain ivota naroda i upnika, i koji je prestupnike strogo ka njavao, odnosno davao da se kaz ne (sve do osude na smrt). U oblasti vjeronauka Calvin je stavio u sredite uenje o predestinaciji (predodreenju) ovjeka za vjeno blaenstvo odnosno vjeno prokletstvo. Ta je predestinacija, zajedno s Calvinovim poimanjem prcesti kao duhovne realnosti, postala povijesno aktivnom oznakom razlike izmedu kalvinizma i luteranstva. Calvin je vrlo teko pretvarao svoj crkveni poredak u praksu; to je postigao tek 1555., kad su u sastavu gradske vlade eneve zadobili veinu njegovi pristae. Kalvinizam se bio jako rairio u posljednjem desetljeu Calvinova ivota, a o tomu svjedoi i njegova obimna korespondencija gotovo sa itavom Europom. Calvinje bio u isto vrijeme teoloki uitelj, organizator, odgajatelj, propagandist, diplomat, cenzor i politiar. Bio je uvjeren da proroanski tumai rije boju, i svoje je vjerske pristae okupljao vlastitim autoritetom, ali i jasnom sistematikom svojega uenja i smjernicama u pogledu kulta, ponaanja i naina ivota, pa je u vjernike ulijevao osjeaj zajednitva. Tako je pak svojoj reformaciji davao izvanrednu udarnu snagu. Osobno manje impulzivan nego Luther, Calvin se nalazio vie u pozadini svojega djela, koje je sam rado nazivao "podizanjem kraljevstva bo jeg na Zemlji". irenje kalvinizma. Za razliku od luteranstva, kalvinizam je poprimio vrlo irok me dunarodni karakter. eneva je u Calvinovo vrijeme postala stjecitem vjerskih izbjeglica, ali i sreditem izobrazbe evangelikih teologa. Trgovci, kalfe i prognanici raznosili su enevski nauk na sve strane, za nj su govorile Calvinove knjige i pisma; teologe izuene u enevi Calvin je slao i u druge zemlje, a ondje su oni postepeno izgradivali vjerske opine. Sporazum izmeu eneve i Zricha 1549. pogodovao je nastanku nacionalne protestantske Crkve konfederacije koja se od 1566. temeljila na vjeronauku takozvane Druge helvecijske konfesije. U Poljskoj i Litvi kalvinizam je poslije znatnih poetnih uspjeha podlegao broj regeneraciji katolianstva i bujanju sekta. U Ugarskoj i Sedmogradskoj on se trajno ukorijenio. Dok se u Njemakoj uzmogao probiti samo u nekim zapadnim krajevima, dotle je u Nizozemskoj, kotskoj i Francuskoj postao glavnim uenjem evangelizma, a jaku je poziciju povrh toga zadobio meu takozvanim nonkonformistima u Engleskoj; ondje su se njemu

obratili puritanci i independentisti (uglavnom predstavnici graanstva), koji su u 17. st. igrali vodeu ulogu u borbama izmedu kralja i parlamenta. Kalvinizam se uope strastveno upletao u borbe oko podjele dravne vlasti, na primjer u kotskoj, Engleskoj, Nizozemskoj i Austriji, pa je taka stekao i simpatije svjetske javnosti. Poslije hugenotskog rata (1562-98) kalvinizam je u Francuskoj uivao graansku toleranciju (koju je kralj Henrik IV. bio propisao Nanteskim ediktom 1598). Ulogu eneve, duhovnog sredita, preuzela je u 17. st. Holandija. Tu je kalvinizam - poslije dogmatskih sukoba, isprva vrlo otrih (na sinodi u Dordrechtu (1618-19) - poprimio znaajke humanizma svjetskih razmjera i jake primjese tolerantnosti. Kalvinizam, koji se pojavljuje pod mnogim imenima (metodisti itd.), stekao je u vjerskom, politikom i ekonomskom pogledu trajan utjecaj na nain miljenja i ivotni stil anglosaskih naroda. On je, vie nego luteranstvo, pokazao smisao za jedinstvo protestantizma; sa svojim principom opina on je unaprijedio svijest o odgovornosti i samostalnosti; moe se dokazati kako je misao predestinacije pojaala radinost ljudi. Nizozemci i Anglosasi rairili su kalvinizam u 17. st. diljem prekomorskih zemalja (u Americi, Indoneziji, Junoj Africi) pa je on tako stekao obiljeje svjetske vjeroispovijedi. U Europi (izvan Njemake) kalvinizam se razvio ne samo u vladajui oblik protestantizma nego i u njegovu najveu snagu u borbama s protureformacijom katolike Crkve.
Calvin i njegov reformatorski rad u enevi. Dok je protestantizam u Njemakoj, Skandinaviji i nekim dijelovima Istone Europe polazio od Luthera, dotle se evangelistko kranstvo u Zapadnoj Europi oslanjalo uglavnom na uenje Calvina. Jean Calvin (1509-64) potjecao je iz sjeveroistone Francuske (Noyon), studirao je filozofiju, teologiju, posebno pravo i ve se u svojim mladim danima odlikovao blistavim darom stiliste i pravnika-logiara. U toku studija Calvin se upoznao s Lutherovim spisima, a oko 1530. on se, kao to je izjavio u starosti, "iznenada obratio, pa je 1534. pobjegao iz Francuske, gdje su protestanti bili progonjeni. Od 1535. boravio je u Baselu, i ondje napisao saetu skicu kranskog uenja (Institutio religionis Christianae) kojom je sebi ubrzo pribavio svjetsku slavu. Drugo izdanje djela, jako proireno, postalo je glavnim prirunikom reformiranog protestantizma. Calvin je 1536. doao u enevu i ostao ondje do kraja ivota, izuzevi trogodinje progonstvo u Strasbourgu (1538-41). Reformirao je grad pretvarajui ga u "protestantski Rim, u duhovno sredite jednog od glavnih oblika protestantizma, naime reformizma ili kalvinizma, koji je on osnovao. Od 1542. Calvin je reformirao Crkvu u enevi. Dotadanju katoliku slubu boju izmijenio je mnogo vie nego Luther: ukinuo je oltar, svijee, slike i crkveni nakit, u sredite bogosluzja stavio je propovijed i uokvirio je pjevanjem psalama i

molitvama. Kalvin je u skladu sa Svetim pismom, stvorio tip crkvenog ustrojstva koji je postao karakteristinim za reformirani protestantizam: to je ustrojstvo polazilo od opine kao institucije koja nosi Crkvu; njezini organi bili su pastori, uitelji, akoni i starjeine, uz to kao upravna instancija konzistorij sastavljen od pastora i starjeina. U oblasti vjeronauka Calvin je stavio u sredite uenje o predestinaciji (predodreenju) ovjeka za vjeno blaenstvo odnosno vjeno prokletstvo. Ta je predestinacija, zajedno s Calvinovim poimanjem prcesti kao duhovne realnosti, postala povijesno aktivnom oznakom razlike izmedu kalvinizma i luteranstva. Calvin je vrlo teko pretvarao svoj crkveni poredak u praksu; to je postigao tek 1555., kad su u sastavu gradske vlade eneve zadobili veinu njegove pristalice. Kalvinizam se bio jako rairio u posljednjem desetljeu Calvinova ivota, a o tomu svjedoi i njegova obimna korespondencija gotovo sa itavom Europom. Za razliku od luteranstva, kalvinizam je poprimio vrlo irok medunarodni karakter. eneva je u Calvinovo vrijeme postala stjecitem vjerskih izbjeglica, ali i sreditem izobrazbe evangelikih teologa. Sporazum izmeu eneve i Zricha 1549. pogodovao je nastanku nacionalne protestantske Crkve konfederacije koja se od 1566. temeljila na vjeronauku takozvane Druge helvecijske konfesije. U Poljskoj i Litvi kalvinizam je poslije znatnih poetnih uspjeha podlegao broj regeneraciji katolianstva. U Ugarskoj i Sedmogradskoj on se trajno ukorijenio. Dok se u Njemakoj uzmogao probiti samo u nekim zapadnim krajevima, dotle je u Nizozemskoj, kotskoj i Francuskoj postao glavnim uenjem evangelizma, a jaku je poziciju povrh toga zadobio meu takozvanim nonkonformistima u Engleskoj; ondje su se njemu obratili puritanci i independentisti (uglavnom predstavnici graanstva), koji su u 17. st. igrali vodeu ulogu u borbama izmedu kralja i parlamenta. Kalvinizam se uope upletao u borbe oko podjele dravne vlasti, na primjer u kotskoj, Engleskoj, Nizozemskoj i Austriji, pa je taka stekao i simpatije svjetske javnosti. Poslije hugenotskog rata (1562-98) kalvinizam je u Francuskoj uivao graansku toleranciju (koju je kralj Henrik IV. bio propisao Nanteskim ediktom 1598). Ulogu eneve, duhovnog sredita, preuzela je u 17. st. Nizozemska.