1

Dio IX i posljednji.

Mjesec i Danica, pa i Miloeva legenda.

U Srb i u Hrvat, Mjesec bijae bog.
O tome sumnje nije. Izmegju poganskih metanija, koje e ljudi jo danas, po nekim mjestima u
Srbiji, slavei krsno ime, udariti rano u jutru, ima jedna uz rijei: ''Metaniem za mesec i sve zvezde,
to nam svetle!
0''
U pjesmama, nije rijetko nai izreku: ''Zaklinjem te Suncem i Mjesecom
1
!'' Pak
Mjeseca puke nae prie esto smatraju udnim ivim stvorom, njega personificiraju. Tako, n. pr.,
nevjesta zmije mladoenje, traei izgubljenog mua, dogje do Mjeseca i do Mjeseeve majke, a ova,
kad ona odande pogje, pokloni joj zlatnu kvoku s piliima
2
. Osim Mjeseeve majke, spominje se i
Mjesei, to kao neki Mjeseev sin: ''Prosi Mesec za svog Meseia
3
''. Dovoljno obavijeteni Helmold
i drugi sjeverni hroniari, istina, ne iznose nam Mjeseca kao boga u zapadnih Slavena; no ta utnja
stvar kritiki ne rjeava. Skoro je izvjesno, ili je barem sva prilika, da Slaveni u ope Mjeseca vrstahu
megju svoje velike bogove. Za Ruse ima svjedoanstvo iz XIV vijeka, da oni u stara doba rtvovahu
navlastito Munji, Gromu, Suncu i Luni
4
.

0
Milievia Krsno ime, na str. 1334.
1
Tako na prinajer, u traginoj, a krasnoj pjesmi, koja se svuda u narodu pronosi i koja obino poinje:
''Dvoje dragih u milosti raslo''. Za ovu pjesmu, vidi joj verziju slavonsku, u Ilia Obi., na str. 2737,
gdje nam izlazi i neznaboako bogmanje: ''Oj Sunca mi!''
2
Vuk. prip., 10.
3
Vuk. rje., pod Mesei.
4
Kraj mukog imena ''Mjesec'', to se upotrebljava kod svih Slavena, dolazi i ensko ime ''Luna'', kod
Rus i kod Slovenaca starih i novih. U nekim slavenskim jezicima ''luna'' takogje znai: vatreni

to se tie Hrvat i Srb, Mjeseevo boanstvo doista im bijae vrlo ugledno. To mi sudimo,
gledajui mu zamane ostatke u pukoj literaturi. Jo danas mlade naa svejednako pjeva, gotovo po
istom glasu svetih mitova:

''Aj gjevojko, duo moja moja!
to si tako jednolika
i u pasu tankovita
kan' da s' Suncu kose plela,
a Mjesecu dvore mela,
van stajala, te gledala,
gje se Munja s Gromom igra;
Munja Groma nadigrala
dvjema trima jabukama''
1
.

1
Vuk pjes., knj. I, 235.

Djevojka, za koju se ovdje misli, da je Suncu kose plela, a Mjesecu dvore mela, biti e nona
Zora Arijaca. Utonuta u noi, i s tamnom noju jednolika, ona ipak sprema Suncu, svome mladoenji,
sav rudi sjaj njegovih jutrenjih trakova, sprema mu blistavu kosu
2
.

2
to djevojka ''Suncu kose plete, a Mjesecu dvore mete'', u tome Krek (Einl., s. 843) vidi Sunce
pomiljeno kao ensko bie s dugom kosom, te bio bi Mjesec ovdje toj sunanoj boginji mu. Ovu
koneepciju podupirala bi mitologija indijska, gdje je enska Surja (Sunce) vjenana s mukim Soma
(Mjesec), a osobito litvinska, gdje je u jednakom odnoaju ena Saule (Sunce) s muem Menu
(Mjesecem). I u Nijemaca Sonne je ensko, a muko Mond, premda Grimm sumnja (Deutsche Myth.,
s. 736), da li je u German ba odmah iz poetka Sunce bilo ensko. Ali u svoj srpskoj i hrvatskoj
tradiciji Sunce je uvijek muko, a nuda nije, da bude ensko, radi pletenih kosa, ovdje na ciglom
jednom mjestu.

Bog Mjesec, u mitskim pjesmama naeg naroda oglauje se najvie svojim vjenanjem. Sestra
Danica eni Mjeseca, a bog se vjenava s ljubom ognjevitom, s Munjorn od oblaka:

''Raduje se zvijezda Danica, eni, brata, sjajnoga Mjeseca,
2
isprosila Munju od oblaka;
ona kupi kiene svatove''
3
.
''Falila se zvijezda Danica:
Oeniu sjajnoga Mjeseca,
isprosiu Munju od oblaka
4
''.
''Ludo, mlado
5
, na dalek' zalete,
ak zalete preko mora arnog,
uzeo je ljubu ognjevitu,
kada hodi, kako vetar veje,
kad govori kako sabljom see;
ona dvori caru na veeru,
Mesec greje caru na veeru"
6
.

3
Vuk. pjes., knj. I, 231, 14.
4
Id. ib., 230, v. 13.
5
Misli se Mjesec.
6
Vuk. pjes., knj. I, 238, v. 12-9.

Svadba je velikaka. U svatove pozvani su, po sadanjem glasu pjesama, najvei plamen (Mikl.
Etym. Wrt.). Ali drugo ime ''Luna'' za boga Mjeseca ako je i davno, teko da bude izvorno
slavensko, a biti e amo dolo iz rimskog svijeta. U latintini, etimologija je posve na istu s rijeju
''luna'', dok u slaventini ima u tome munoe. Sveci hristjanski, koji oigledno drugo nisu, ve visoki
bogovi starog panteona, pobrkani i kojekako prenapravljeni. Zvijezda Danica

''kuma kumi Boga jedinoga,
a prikumka svetoga Jovana,
starog svata svetoga Nikolu,
a djevera apostola Petra,
prava svata svetog Panteliju,
jengjibulu ognjenu Mariju,
koijaa svetoga Iliju
1
''.
'to se fali zvijezda Danica,
to se hvali,, to joj i Bog dao:
oenila sjajnoga Mjeseca,
okumila Boga jedinoga,
odjeveri i Petra i Pavla,
starog svata svetoga Jovana,
vojevodu svetoga Nikolu,
koijaa svetoga Iliju
2
''.

1
Id., ib., 231, v. 511.
2
Id., ib., 230, v. 9-16.

Rekoh, da je oevidna zamjena davnih bogova sa svecima hristjanskim. Eno tima svecima
dananjim Danica dijeli darove na golo iz poganskog blaga boanske prirode:

''Kad ih stala darivati darom,
kumu daje nebeske visine,
a prikumku te zimne ciine,
starom svatu vode i brodove,
a djeveru te ljetne vruine,
pravom svatu tri sjajne svijee,
jengjibuli onaj oganj ivi,
koijau str'jele i gromove
3
''.

3
Id., ib., 231, v. 12-19.

Po drugoj pjesmi, ovake darove dijeli sama mlada nevjesta, Munja:

''Stade Munja dare dijeliti:
dade Bogu nebeske visine,
svetom Petru Petrovske vruine,
a Jovanu leda i snijega,
a Nikoli na vodi slobodu,
a Iliji munje i strijele
4
''.

4
Id.. ib., 230, v. 17-22.

Ovi su sveci prirodni bogovi. tek prevueni laganom prevlakom nove dogmatike. Prema Munji,
udatoj za ''Mjeseca, muevlja sestra Danica stupa, dato, u rodbinski odnoaj zaove. Danicu zaovicu
spominje ova pjesma mitina iz jekavskog gornjeg Primorja, u kojoj i Sunce i Mjesec prose djevojku
5
.
Negdje na Dunavu neki je grad,

''al' su u grad devet bratah,
devetina sestru 'maju,
no ih sestru Sunce prosi,
ni jedan je brat ne daje,
3
najmlagji je brat davae.
Ona brana govorahu:
A ne, brate, jedan brate!
jer je Sunce ognjevito,
sestru e ni izgoreti.
S druge strane Mjesec prosi,
ni jedan je brat ne daje,
najsrednji je brat davae,
sva ga braa posluae,
jer se Mesec promjenjuje.
Ona ima svojte dosta:
sve zvijezde za jetrve,
Prehodnicu drugaricu,
a Danicu zaovicu''.

5
Id., ib., 229.
6
V. 18-35.

enidbu sjajnog Mjeseca s Munjom ognjevitom, uz pripomo Mjeseeve sestre Danice,
moemo smatrati opim vjerovanjem naroda. to u jednoj pjesmi, iz slavonske krajine
1
, Danica je kao
ljuba Mjesecu primaknuta, a njom hoe da ga eni zvijezda Prehodnica, to je osamljeno miljenje:

''Hvalila se zvizda Prihodnica,
da e enit' sjajnoga Mjeseca.
Zvae kuma Boga velikoga,
i prikumka svetoga Ivana,
starog svata Petra usrid ljeta
i djevera Gromovi-Iliju,
djeveruu blaenu Mariju,
isprosie nevjestu Danicu,
lipu kerku jarkoga Sunaca,
koja ima ruha i darove,
sve ljepote proljea i ljeta,
sve bogastvo bogate jeseni,
svu bjelinu od bijele zime.
Al' to ree zvizda Prihodnica,
tono ree i pore' morade
jer Mjesee ne htje se eniti,
valja bo mu esto se mijeniti;
nego osta neenjen u majke,
pak se eta po vedromu nebu
i kazuje dane i godine''.

Po pjesmi ovoj ve prodire ikavtina sa zapadnih manje uzdrnih krajeva naroda, pa je pjesma i
u sadrini jae pomuena od pjesama, gore iznesenih. Nego se i u samoj pjesmi kae, da Mjesec
Danicom ''ne htje se eniti''. Nije Danica, a jednako ostaje Munja prava Mjeseeva ena.

1
Stojanovia pjes.. str. 231 - 2.

Niti je Danica ''lipa kerka jarkoga Sunaca'', kako pjesma slavonska jo veli. To je takogje
nastrano miljenje
2
. U ostalom nam je opaziti, da koliko je, u sadanjoj narodnoj tradiciji, utvrgjen
rodbinski odnos izmegju tri boanska lica, Mjeseca Danice i Munje, toliko je neizvjestan stepen
srodstva izmegju ovim skupom bogova i Suncem. U dvije mitine pjesme
3
, neka ubojita i udotvorna
''Suneva sestra''
4
o sebi veli da je ''Mjesecu prvobratueda'' i ''Daniina bogom posestrima''. I samo
Sunce bilo bi ovako Mjesecu, pa zar i Danici prvobratued.

2
Posve je zasebito i miljenje one zagonetke, koja Danicu gradi Mjeseevom materom: ''Sedi vila ukraj
vira, eka sina Tatomira, dok se rodi, da ga vodi''. Odgonetljaj: ''Zvezda Danica pre Meseca''
(Novakovia zag.).
3
Vuk. pjes., knj. I, 232 i 233.
4
233, v. 14; 232, v. 28. Bie to Zora, sudei je po nekim znakovima, to pristaju Zori Arijaca:
''ute su joj noge do koljenah,
a zlaene ruke do ramenah''
(232, v 4 5);
ima tri jabuke zlatne,
i baci ih nebu u visine''
(v 311);
u tri maha, sa tri munje, gagja i ubija nametnute prosioce (v. 358). Zove se Bosiljka. Po misli arijskoj.
Zora je sestra i zarunica Suneva. Trolina je, radi nonog boravka. Na mahove je mrana i ljuta, ili
zlatna i mila.

Jedna pjesma bosanska kae Danicu Suncu ''sestrenicom''
5
, a jedna iz Srbije nazivlje sestrom
Sunevom Prehodnicu zvijezdu
1
, to veernje Daniino lice. Po pjesmama ostaje dakle neodlueno
4
pravo rodbinstvo Sunevo spram Mjeseca i Danice. Ali je ovima Sunce ipak rod najblii. Ako puka
tradicija sada o Sunevoj svojti neizvjesno govori, ona jo znade barem to, da su svi ovi bogovi megju
sobom najtjenji rogjaci. to se Danica kae Suncu sestrenica, a Prehodnica Suncu sestra, pa po tome i
Mjesec Suncu brat, biti e to najdavnije miljenje, a miljenje novije, da su Mjesec i Danica Suncu
prvobratuedi. Helmod ree, da su svi zapadno-slavenski bogovi bili smatrani kao djeca visokoga
Svantevida, a, slino tome, navode se i kod Slavena istonih Sunce i Oganj kao djeca nebesnoga
vinjeg Svaroga. Valjda red isti postojae i kod nas. Svi bogovi, te i Mjesec i Danica i Sunce, bili su
djeca Vidova, pa rogjena braa megju sobom.

5
Petranovia pjes., knj. I, 34, v. 2.
1
U vili Beogr., g. 1866, br. 27.

Srbi i Hrvati, kao to ni ostali Arijci, ne razlikovahu planete od zvijezda stajaica: njima
Danica bijae zvijezda. Razlikovahu pak planet Veneru. Gledali Veneru u dva maha. Kadno rano u
jutru ishodi ona na istoku, te je sa Zorom kao glasnica vidjela i dana, za nju rekoe da je Danica. No s
veera Venera im se prikazivala drugojaija. Prati k zapadu hrleu vojsku, ili, po pukom izrazu, stado
zvijezda: ''prehodi preko vedra neba, kao pastir pred belim ovcama
2
''. Otuda joj ime zvijezda
Prehodnica. Latini jednako razabirahu u Veneri veernjega Vesperus i jutrenjega Lucifer, a i Heleni
svoga " i . Po smislu rijei, Lucifer i skoro su isto, to i Danica: oni
su donosioci svjetlosti, pa i Danica, kako joj kae ime, ima uza se svjetlost dana. Tako i Prehodnica,
drugom rijeju u nas, zove se Veernjaa, koje odgovara imenima Vesperus i ". Isto je i u
junih starijih Nijemaca, koji imaju svoje Apandsterno (Abendstern) i Tagasterno (Morgenstern),
zvijezde veernju i dnevnu
3
. Zamisao naa od grko-italske i staro-njemake odvaja se tek u tome, to
su kod nas Prehodnica i Danica enska bia, dok su tamo muka.

2
Vuk. pjes., knj. I, 416, v. 67.
3
Grimm, Deutsche Myth, s. 603.

Prehodnicu i Danicu Srbi i Hrvati razlikuju toliko, da se one, u naim pjesmama, megju sobom
svagjaju i karaju:

''Dve se zvezde na rebu karale,
Prehodnica i zvezda Danica.
Prehodnica Danici govori:
Oj Danice, jedna spavaice!
Ti prespava od veer do sveta,
ja prehodim istok do zapada,
od zapada pa do sunca jarka
1
''.

1
B. M., pes., 9, v. 17.

U ovoj je svagji prezgodno izraena Venerina prirodna historija. Izim Sunca i Mjeseca, nema
nebesnog tijela, koje bi naemu oku bilo sjajnije od Venere. Kao uzoriti svjetionik na oceanu neba, taj
se ljupki planet uie pri zalasku sunca. to se vei mrak hvata, to sve jai biva planeta sjaj; sjaj taki,
da stvara za sobom gdje mu se to isprijei, vidljivu sjenku. U to, po tihanoj noi zaigralo itavo kolo
zvijezda; kolo vodi, na visini zapadnog neba, od sviju najsvjetlija Prehodnica. Nju, putnicu ustrajnu,
putnicu iz daleka, otre ovjeje oi mogu da naziru jo mnogo prije svakog sumraka, ak i onda, kad
je sunce u podne. Netom oci nai u boje lice uobrazie Venerinu veernju pojavu, ukaza se Venera
njima kao radina djevojka, koja ne e da prespava na nebu. No za to spava Venerino lice u pojavi
jutrenjoj. Ova je pojava bjena, asovita. Tek to Danica navijestila dan, a ispred Sunca ve iezava.
A gdje je bila, prije neg na nebo bahnu iznenada? Lijegae.
Trenutna Daniina prikaza pjeva se u jednoj staroj pjesmi savrene milote:

''Najljepa je ta zvezda Danica,
ali joj je zaludu ljepota,
er se hita Sunca i Mjeseca.
Najljepa je trava brtanova,
5
ali joj je zaludu ljepota,
er se hita drva i kamena,
kako i zv'jezda Sunca i Mjeseca.
Najljepe je lice djevojino,
ali joj je zaludu ljepota,
er se hita lica ovjeaska,
kako i Danica Sunca i Mjeseca,
kako i brtan drva i kamena
2
''.

2
Bogiia pjes., 123.

Premda je Danica spavaica, a uzaludne ljepote, ona puku omili vie, nego Prehodnica. Mi smo
ve vidjeli, da u kolu zvijezda Danica zauzimlje mjesto najodlinije: eno eni brata Mjeseca. Razlog
veeg milovanja prema njoj biti e ovaj. Ako su se Srbi i Hrvati divili sjaju Prehodnice, oni su se iz
srca radovali Danici, koja mirnom i bijelom svojom svjetlou ljudima javlja svaki bijeli u boga dan.
Na zapadu, do veernje i none Prehodnice nije prave sree, dok je srea na istoku do jutrenje Danice.
Jo danas u Boki, kad na seljak u zoru stupa na kuna vrata, skinue kapu i prekrstie se spram
Danice govorei: ''Sjajna Danica na istok, a jaki bog na pomo!
3
''
Ovaj poklon, osim znamenja krsta, nema to drugo hristjansko. U isto poganskome uskliku,
ne samo da se Danica ukazuje davnom boginjom naih djedova, nego je po prilici i jaki bog, to se iza
nje priziva, bog starog vjerovanja. Vinjeg jakog boga dnevnoga vidjela mi ve poznajemo
1
.

3
Vrevia, Tri glavne sve., str. 20: ''Vujadin izigje pred vrata (u noi badnjega dne), i kad vigje, da je
Danica vie no dva koplja iza brda odskoila, skide kapu i spram nje se prekrsti, govorei: ''Sjajna
Danica na istok, a jaki bog na pomo!''
1
Dio 1.

Krajnjom nou, koja se u dan pretvara, vlada Danica, a nou, koja zapoinje, vlada Prehodnica;
no je Mjesec prvi noni bog. Sve zvijezde linjaju pred njim, te je i njegov sjaju u noi najvidniji. Pa,
neprestanim svojim mijenama, on puni nono nebo. Mijeni se mjesec svakih 27 ili 28 dana,
napredujui za polak toga vremena do utapa, a od utapa za drugu polovicu opadajui. Poto su sve
Mjeseeve mijene lako shvatljive i jasnije od Sunevih, Mjesec, pri.je nego li Sunce, Arijcima i
Slavenima regjae vrijeme. Mjesec, od korena ma, me, znai ''mjeritelj''. On mjeri ono doba, koje se
po njem rijeju jednakom zove mjesec, pa pri svakom mjesecu ukazuje svoju poetnu mijenu i svoj
utap
2
. Mjeri takogjer trinaesto-mjesenu godinu, to je starija od dvanaesto-mjesene sunane.
Mjeseca mjeritelja spominje izrino naa pjesma, govorei: ''pak se eta po vedromu nebu i kazuje
dane i godine''
3
. Slino se pjeva i u starostavnoj knjizi arijskoga roda, u Rig-Vedi: ''On se ragja vazda
nov, kao barjaktar dnev predlazi zorama ... ragja se opet i opet, dijelei vremena''.
4
Radi Mjeseca
boga, Arijci iz prva dijeljahu vremena na nonom osnovu. Mjesto da broje po dnevima i ljetima,
brojahu po noima, mjesecima i zimama.''
5

2
Mijena i utap, to su stare rijei te i stari pojmovi, dok su neto novijega postanka izrazi: prva etvrt i
posljednja etvrt. Odmah u poetku naznaivalo se vrijeme od cijelog i od polovinog mjeseca. Za
polovini mjesec od mjene do utapa, i pjesma kae: ''kano mjesec od petnaest dana, kad obasja kroz
jelove grane'' (Krasi, pjes,, knj. I, 9, v. 567). Jo drugi Arijci mjesec raspolovie, tako n.p. Rimljani
sa svojima idus. No je lako i dalje tu polovicu opet raspoloviti, tim vie, to mjesenu prvu i posljednju
etvrt nije ba muno razluiti. Mjesec okree se oko zemlje tano u 27 dana, 7 sati i 43 minute, a, oblo
raunajui, etvrt toga iznosi sedam dana. Po tome Je prilino, da i prije uvedene semitske, pa i
hristjanske nedjelje dana, u nas postojae kao neka sedmica, to etvrti dio od mjeseca.
3
Vidi gore, na str. 132.
4
Rigv., X, 85, v. 19 i 18.
5
Valjda ima i u nas ostataka takog brojenja. ''Zimiti zimu'' kod koga, pjesniki je izraz, koji kato znai:
u njegovoj kui prebivati kroz godinu. U ovom odnosu manje je jasna, ali je nekog opaza vrijedna i
rije ''elo''. U Risnu, no je jedno ''elo'', pa dan i no dva su ''cela.'' (Vuk. rje)

Visokog mjeritelja i reditelja vremena nai oci postojano posmatrae kao muko bie. Po rijei,
Mjesec je muki supstantiv, mukarac, u svima slavenskim jezicima. Ako se on drugdje i podjevoji,
to se u nas nikad ne desi; zato, lako pogagjamo. Na nebu sjeverne prvanje postojbine Arijaca, pa i na
nebu zakarpatskih Slavena, Mjesec je u istinu krasan i milovidan, kao to je on i na svakoj drugoj
strani zemlje; ali svjeim i hladnim noima onamo vlada doista ili junak. Nije vie junak, no ipak je
6
neporona i stroga junakinja, to Artemida i Diana, u mlakim i istim noima Helade i Italije, premda iz
poetka kao da i u Italiji on bijae ''Deus Lunus''
1
Vie k jugu, nad raskonom zemljom Semita, ensko
bie ve posve maha otimlje; junakinja se umekava, pa, uz otro lice Aere, ukazuje se i drugo
razbludno lice Astarte. Navlastito u tropinim krajevima Mjesec je sasvim drukiji, nego li u nas: iza
dnevne gotovo nesnoljive ege, ovjeja sjetila posrkuju svu slast tihe, mekane i zlatne mjeseine; od
Mjeseca, i od utog jantara njegova odsjeva, oi opojene kao da se odvraati ne mogu. Po razliitoj
klimi, promee se ovako Mjesec od blijedog mukarca u srebrnu, trijeznu, istu djevojku, ili u zlatnu
djevojku, meku i zamamljivu
2
.

1
Da je ''Deus Lunus'' nastao poznim uticajem semitskog bogotovja, ja ne bih vjerovao Prelleru (Rm.
Mythol. II B., s. 395). Ako je on oboavan najvie u Frigiji i u Mezopotamiji, Frigija rek' bih da je
glavna postaja grko-italskog naroda na njegovu putu k Europi.
2
Kod Arijaca u arkoj Indiji Mjesec postae djevojka. Svegjer je on djevojka u mladini i pri utapu. Ali
u staroj Vedi ponajee je mukarac, kako to dokazuju muka mu imena andra, Indu i Soma. Sunani
Savitar udaje Somi er svoju Surju (Sunce).

Ne podjevoji se Mjesec na snjegopadnim poljanama visoke Ilirije. Sjajni Mjesec jeste, po
slovu naih pjesama, muki noni putnik i od vajkada junak, stari vojnik: ''Sjaj, Mjesee, moj noni
putnie!''
3
Sjaj, Mjesee, moj stari vojnie!''
4
Od pjesama, upravljenih Mjesecu vojniku i putniku,
sad preostaju sami ulomci, kako su ba i ovi uvdje navedeni. Ali je prilika, da je puka pjesma negda
sipala milja obilnijeg oko toga nebesnog nonog ratnika. Mjesec, ili gledan djetinjim okom preprosta
ovjeka, ili promatran zrelom svijeu ovjeka naobraena, jednako privlai pamet i zanosi je u plave i
beskrajne misli, vie no ikakvo drugo bie na prostoriji neba.

3
Vuk. posl., na str. 284.
4
B. M. pes., I, v. 38.

Mogue je ipak, da uz pomenute ulomke mi jo imademo sauvanu i cjelovitu jednu pjesmu o
Mjesecu junaku. Pjesma je u obliku poskonice, a pjeva se u Primorju makarskom, na zemljitu stare
Poganije.
1
Veoma je liepa, i glasi:

''Primorkinja konja jae
srebrenom se ordom pae.
sjaj, Misee, sjaj!
2

Nad more se nadzirae,
sama sobom govorae:
sjaj, Misee, sjaj!
Mili Boe, lipa ti sam,
bila ti sam i rumena,
sjaj, Misee, sjaj!
tanka ti sam i visoka,
lipim ruhom odivena!
Sjaj, Misee, sjaj!
Jo da imam crne oi,
tri bih grada primamila,
sjaj, Misee, sjaj!
i u gradu Juri-kneza,
oli brata, oli njega.
sjaj, Misee, sjaj!
To su ule sluge kneza,
pa su knezu povidile:
sjaj, Misee, sjaj!
Ne zna, knee gospodaru,
Primorkinja konja jae,
srebrenom se ordom pae,
sjaj, Misee, sjaj!
Nad more se nadzirae,
sama sobom govorae:
sjaj, Misee, sjaj!
Mili Boe, lipa ti sam!
tanka ti sam i visoka,
sjaj, Misee, sjaj!
bila ti sam i rumena,
lipim ruhom odivena,
sjaj, Misee, sjaj!
Jo da imam crne oi,
tri bih gradit primamila,
sjaj, Misee, sjaj!
i u gradu Juri-kneza,
oli brata, oli njega,
sjaj, Misee, sjaj!
Knee slugam' odgovara:
Do vam Boga, sluge moje.
sjaj, Misee, sjaj!
Primorkinju ufatite,
ordom kose izmirite,
sjaj, Misee, sjaj!
Ako budu dulje od orde,
to e biti ljuba moja;
sjaj, Misee, sjaj!
ako budu kolik' orda,
to je ljuba brata moga,
sjaj, Misee, sjaj!
Sluge kneza posluale,
ufatie Primorkinju,
sjaj, Misee, sjaj!
ordom kose izmirile,
to su kose due od orde,
to je ljuba kneza mlada,
sjaj, Misee, sjaj!''

l
Uzeta je iz rukopisa g. prof. M Alaevia.
2
Neki pjevaju: ''sjaj, Sunce, sjaj!''

7
Ova ratnica Primorkinja, koja ''se srebrenom ordom pae'', i hoe ''tri grada da primami'', dosta
nalii ubojnoj Sunevoj sestri u dvije pjesme Vukove, knj. I, 232 i 233. Za ''Sunevu sestru'' Vukovih
pjesama nagagjasmo gore,
3
da bi to moglo biti Suneva zarunica, Zora. Mogao je i Juri-knez ove
pjesme, u prvanjoj verziji, biti Sunce, a brat, to se u pjesmi uz njega spominje, biti Mjesec. Pripjev je
dvojak: ''sjaj, Misee, sjaj!'' i ''sjaj, Sunce, sjaj''.
4
Kad bi to tako bilo, poskonica prikazala bi nam
vjenanje viteke Zore sa Suncem, bratom Mjeseevim. Ali, naravno, sve je ovo dosta osporno, pa
neka i ostane pod sumnjom

3
Na str. 132.
4
Po primjedbi g. Alaevia.

U Mjesecu, pokraj borca i putnika nebesnog, Srbi i Hrvati vidjeli jo i obanina. Nai se ljudi
za Mjeseca rado zagoneu, pa zagonetanje iznosi ga najee kao pastira ovaca, biva zvijezd, na
nonom nebu. Zagonetke: ''Puno polje ovaca, megju njima rogat obanin'' ''Puno polje ovaca,
megju njima rogat govedar'' Pun tor zlatorunih ovaca, megju njima oban-baa u mlatne haljine''
''Pun tor goveda, megju njima rogat govedar'' ''Polje nemereno, ovce nebrojene, megju njima oban
rogonja'' ''Ovce pasu nebrojene irom poljem nemirenim, a obanin im roguica'', odgoneue:
Mjesec i zvijezde
1
. Tako i zagonetka: ''Nepremer polje, neprebroj ovoe, megju njima Mare obanine,
za njima ludi Bugarin'' isto se odgonee: nebo, zvijezde, Mjesec i Sunce
2
. U mitologiji ve je poznato,
da pastirskim Arijcima privigjalo se duboko i iroko nebo sve puno ovaca, ovana i koza: s jutra i s
veera, pred bijelom i zlatnom marvom ide obanica Zora, pa onda i mlado obane, Sunce. Iz
arijskog pravijeka ovo se vjerovanje protegnu do Helen. U dorskoj naselbini Apoloniji, u hramu
uvalo se velikom brigom itavo stado brava, posveenih Suncu
3
. Protegnu se vjerovanje i do nas Srba
i Hrvata; samo to u nas, mjesto Sunca i Zore, prikazuje se obaninom na nebu Mjesec.

1
Novakovia zagon.
2
Id. Vitezom, ili vitekim konjem, kae se Mjesec u zagonetkama: ''Poletio tumbak u subotu u mrak, u
utornik nad Dubrovnik''. ''Sedi vila ukraj rita, eka sina Margarita, kad on dogje, da s njim pogje''.
Na zelenko pro polja predje, za trag mu se i ne zna''. ''Sivac more preskoi, ni kopita ne skvasi''.
''Moj gjogo pregje preko mora, a ni kopita ne pokvasi''.
3
Herodoti 1. IX, c. 93.

Pokraj nazora, da je Mjesec na zvjezdastome nebu boji pastir, ragja se i drugi nazor paralelni,
da je on visoki hranitelj i gojitelj. ''Tvoja se srea rodila, mjesecem sjajnim gojila, zvjezdama
sjajnim rosila!'' uzvikuje pjesma
4
. Goji Mjesec mlijekom zvijezda, te i istim mlijekom sjaja svoga.
Mjeseca gojitelja poznaju i uznose Arijci, od pamtivijeka. Radi krepkog gojenja, Mjesec ve vedinim
Indima prometnno se u pilo nebesno, u boga Somu
1
: Mjesecom Somom napajaiu se i jaaju vii
bogovi, pa je on u ope uzrokom, da i ljudski ''ivot dugo potraje''
2
. Slino misli i druga grana istonih
Arijaca, eranska. Avesta istie Mjeseevo mlijeko, pak prirodno sve rastenje i napredovanje silom
boga Mjeseca. Mnthra penta, Rije-sveta, govori Mjesecu: ''Ja hou, da tvoje rogjenje i tvoje
rastenje istim: ja hou, da ti tijelo i mo istim, da te uinim djecom bogata i ista mlijekom
3
, ista
djelovanjem, miijekom, pretilinom, mozgom i porodom .... Pridigni se, idi od vazduha do zemlje, od
zemlje do vazduha; pridigni se, ustani ti, zbog ijeg rogjenja i rastenja Ahuramazda rastenje stvori.''
4

Po mazdejskoj vjeri, pomou Mjeseca boga raste sve: ponajprije zeleno drvee, pa marva i ljudstvo.
Ali ovaj napredak od Mjeseca stegnuto je na ono doba, kad i sam Mjesec raste, ''za mladine za utapa i
za vremena, koje stoji medju objema''
5
. S toga, mazdejci mole se: ''Mladog Mjeseca, ista, gospodara
istine, veliamo mi; punog Mjeseca, ista, gospodara istine, veliamo mi!''
6

4
Vuk. iv. i ob., na str. 33.
1
Vidi osobito himnu Rig-Vede, X, 85.
2
Rigv., X, 85, v. 18.
3
Po Avesti, mlijeko pristaje i Suncu.
4
Vendidad, XXI, 32.
5
Khorda-Avesta, XXIII, 4.
6
Id., ib.

8
Jednako nama, Srbima i Hrvatima, Mjesec, kad raste, hoe da naspori sve. Na narod jo ivo
vjeruje u blagohotno nagnue mladoga Mjeseca prema svakome stvoru na zemlji, prema ljustvu,
ivotinji i bilju, i njemu se obraa kao pouzdanome prijatelju. Ree nam Veda, da od Mjeseca ''ivot
dugo traje''. Istom milju nai ljudi, kad nova Mjeseca ugledaju, vapiju u njega zdravlje, sretajui ga
usklikom: ''Zdrav zdravljae! nov novljae!''
7
U to, poskoie spram njega. A sredovijeni gdjekoji
ljudi poskoie do tri puta, uhvativi se za uho, i rekavi mu: ''Ti star, a ja mlad!''
8
S mladinom
Mjeseca oni hoe da se pomlade. Pokaza nam Avesta, da rastenjem Mjeseca raste ponajprije drvee,
pa da i marva onda napreduje. Ba je takvo i nae vjerovanje: po miljenju naeg naroda, Mjesec
najvie djeluje na bilje
9
. Kad Mjesec ne raste, kad opada, ne e niko, u mnogome kraju, drati pluga u
polju, jer na njivi ne bi onda nita urodilo
10
: njiva ragja u protivnoj zgodi.

7
Vuk. rje., pod Zdravljak.
8
Vuk. posl.
9
. u Slovincu, s. 1883, br. 6.
10 Id.

Uz puna Mjeseca, treba posjei drvo, da se isijeku brvna za gragjenje nove kue: ovo je zdravo,
a gdje ovo nije ovako uinjeno, umrijee koji iz kue
1
. I ovjeja kosa jest neko bilje, pa se svak ia
onda, kad Mjesec raste. Od mladine do utapa strigu se i ovce, eda bi vuna bila najdulja i najtrajnija
2
.
Red je sve zapoeti u ono vrijeme, kad Mjesec napreduje. Moe on tada pridavati i samo bogastvo u
novcu. Spram nova Mjeseca nekoji e tresnuti novanu kesu, a nekoji uzeti e iz nje u ruku nekolike
novce, te e rei: ''Ustostruili se, da bog da, ovog mjeseca!''
3
ak i tajne svoga srca mlagjaku Mjesecu
povjeravaju djevojke. U Srijemu, mnoga djevojka, spazivi nova Mjeseca, prekrsti se, oita molitvu
kakvu zna u triput, pak mu rekne: ''O sjajni Mesee na nebu! Ti vidi svu zemlju i na zemlji onog, koji
je meni sugjen; uini, da ga i ja u snu vidim
4
.'' U djevojke, koja to kae, nije ni truna romantinog
zaleta iz novijeg vremena. Djevojka vraa sebi sreu po ivome i naprednome bojem Mjesecu. U
Indiji, mladenci se vjenavaju za prvih petnaest mjesenih dana.

1
Id.
2
Id.
3
Id. Vuk. rje., pod Zdravljak.
4
Vuk. iv. i ob., na str. 3245.
5
Vuk., rje., pod Nedjelja.

Vraa se mnogo u sve ''mlade'' dane za jo mladog Mjeseca, poslije mijene. Posvuda u narodu
naem, u istonoj kao i u zapadnoj strani, poto se Mjesec mijeni, prva se nedjelja zove ''mlada
nedjelja''
5
, pak drugi dani redom ''mladi ponedjeljak'' itd.
6
Osobito ene idu tada na gdjekoje izvore, te
se kupaju, ili vodu piju. Nigda zgodnije vraanje, nigda zdravija voda u izvorima. Kupajui se, i pijui
vodu, bolesnici e jamano ozdraviti. Ali, mimo ostale mlade dane, sveta je nedjelja i svet je petak
Pae, mlada Nedjelja i mlada Petka (a ne mladi Petak
7
) uobraene su kao iva enska bia, tako da
Vuk Karadi opaa: ''U narodu se naemu misli, da je Nedjelja nekaka sveta ena, kao to se i govori:
sveta Petka, Nedjeljina majka, a i na ikonama se nalaze gdjeto ove obadvije
8
.''

6
Kukuljevi, Vile, na str. 8990.
7
Izuzetkom dolazi muki Petak, kao n.pr. u ovoj hrvatskoj pjesmi, u zbirci St. Maurania:
''U Ivana kua od tamjana
u njoj sveci rujno pijo vino,
uvrh stola Isus i Marija,
do njih mi je Petak i Subota''
(Radetia Pregled, na str. 75),
8
Vuk rje., pod Nedjelja.

U hristjanskom kalendaru nepoznatu Nedjelju svetkuju, u zapadnim krajevima naroda,
najveom suuti i kao izvanredno: ogrijeio bi se o puk onaj upnik, koji na mladu Nedjelju ne bi u
crkvi izloio oltarsko svetotajstvo
1
. U Jesenicama spljetskih Poljica, svetkuju svaki prvi petak od
mjeseca, to za dobar plod polja; a taj zavjet postoji od pamtivijeka
2
. Dviju svetica, Nedjelje i Petke,
9
puna je sva puka literatura: ''E da Bog da i Nedjelja mlada!'' ''Bog mu dade i sveta Nedjelja''.
''Ubila ga sveta Petka Paraskevija!''
4
U jednoj pjesmi, veliki jedan grjenik ispovijeda se: ''Ja se maih
perna buzdovana, te udarih zlaena sanduka, prte sanduk, kanda post'o nije, u sanduku Petka
i Nedelja, i sa njima sveti Arangjeo, Petka kune, Nedelja proklinje
5
.'' Teega zloinstva od
ovoga, to uini onaj grjenik, nema, a nema kletve tee od Petkine i Nedjeljine. Preuglednim ovim
sveticama domaica u Srbiji, na badnji dan, odmah iza molitve kunog starjeine, moli se nekako
udno: ''Pomozi, sveta Bogorodice, sveta Petko i sveta Nedeljo! Jutronje jutarce i jarko sunace, na
radost mi osvani!''
6

1
Kukuljevi, Vile, na str. 8990.
2
Dopis u spljetskom Narodu, g. 1886, br. 76.
3
ee u pjesmama.
4
Vuk. pjes., knj. I, 254, v. 8.
5
U Vili Beogr., g. 1866, br 30.
6
Milievia iv. Srba, gl. XXXVII, na str. 127.

Po svemu govoru pukom oevidno je, da to nisu nikakove svetice iz nove vjere, ve naprosto
davne poganske boginje. No, koje su to boginje? Diljem ovih radova, Nedjelju i Petku mi vie puta
susretasmo, ali nam muno bijae posebito svojstvo njihova boanstva iznijeti na isto. ini mi se, da
ta munoa nije tolika u ovome sklopu radnje, sada pri posmatranja Mjeseca, Ovdje mi ujemo, da je
Nedjelja ki Petkina, jer puk veli: ''sveta Petka Nedjeljina majka''. Svakog mjeseca s mladim
Mjesecom ukazuju se i Petka i Nedjelja. Nego, Nedjeljina epifanija uz mladog Mjeseca kao da je jaa
od Petkine, poto epitet ''mlada'' pristaje Nedjelji, a ne Petki; kae se: ''Nedjelja mlada'', a ne kae se:
''Petka mlada''. Mlada Nedjelja najtjenje se drui s mladim Mjesecom. A to se tie prave naravi ove
Mjeseeve drugarice, daje se neto nagagjati. U Boci kotorskoj, narod zna za ''caricu Nedjelju nad
dvanaest Nedjelj''
7
; to je prva nedjelja po Ilijnu dne. Kako je izvan svake sumnje, da gromovnik Ilija
nastupi negdanjeg boga Gromovnika, ''carica Nedjelja'', koja se dotie Ilijna dne, ima biti u nekom
odnosu s gromovnim i munjevnim pojavama.

7
Vuk. rje., pod Nedjelja.

U ovoj misli nas utvrgjuje i molitvica, jedna, koju stare ene govore, isto tamo medju
jekavcima, po Hercegovini. Kad sijeva i udaraju gromovi, onamonje starice uiu kandila pred
ikonama, kade kuu tamjanom, te se mole ovako: ''Sveta bogorodice, boja majko, dananja carice
sveta Negjeljo, sveta Petka, eklo i Ognjena Marijo, smiluj se na nas grjene!''
1
U molitvici
ispremijeana su imena boginja i hristjanskih svetica, ali je u njoj vano to, da se opet sveta Nedjelja
spominje uz sijevanje munj. Po ovome dotaknuu Nedjelje s Gromovnikom i s olujom prilika je
misliti, da mlada Nedjelja drugo nije, do poznata nam mlada ognjena Munja, kojom, u gore izloenim
mitinim pjesmama,
2
eni se Mjesec. Dvanaest je mladih Nedjelja, ili mladih Munja, koliko je mjesec
u godini, te i vjenanja Mjeseevih. A da je mlada Nedjelja ognjeno bie, izlazi nam i na drugi nain iz
narodnih pjesama.

1
Vrevi, Niz prip.. na str. 138.
2
Str. 1302.

U pjesmi jednoj iz Srijema,
3
Marko Kraljevi ulovio guju estokrilu, koja, prokazavi se
Markovoj sestri, za sebe veli: ''Ta ja nisam estokrila guja, ve ja jesam ta Nedjelja mlada.''
4
Je li
ita jasno u naoj mitologiji, to je simbolizam guje ili zmije. Mi smo ve razloili na dugo, kako zmija
oganj oliuje.
5
Poto je po rijei pjesme, mlada Nedjelja guja estokrila, ona drugo ne moe biti, do li
oganj. Srbi i Hrvati po svoj prilici drahu, da o svakoj mijeni sjaj ugaenog Mjeseca opet se uie na
vijenom prvotnom ognju, na munji, pa, kad se to miljenje u lini mit prenese izvedena je i enidba
mladog Mjeseca s mladom Munjom. Ako je mlada Nedjelja Munja, onda Petka, Nedjeljina rnati, bila
bi velika poganska bogorodica, ena Vidova, ili Svantevidova, gospoja i mati sviju bogova, iva.
Potonje svoje ime Petka valjda dobi od petka dneva. Moe biti, da ovi dan bijae njoj posveen, kao
to je bio njemaki ''Freitag'' svet velikoj gospoji mitologije germanske, majci Freyji. Dnevu ime svoje
10
ostavi Freyja, a Petka, obratno, od dneva uze ime. Dva neduna imena, Petka i Nedjelja, naem narodu
sad zastiru pogansku golotu dviju davnih boginja.


3
B. M. pes., 49.
4
V. 401.
5
Dio VI1.

Nonog mladoenju, sjajnog mladia putnika i ratnika, koji nevidnoj noi prigre bajnu
mjeseinn, sve to veu i svjetliju do utapa, pa tajnovito onda spori sva tri roda, bilje, marvu i ljude,
oci nai zamilovae. Kao to je Sunce veliko vidjelo po danu, tako je Mjesec drugo veliko vidjelo po
noi. ''Dok je Sunca i dok je Mjeseca'', to je puka stajaa izreka, da se oznai beskrajno trajanje
nepomuenog poretka u vijeku i u svijetu. Reditelj Mjesec vodi none triumfe. Zanj rekoe strani
pjesnici, da je zastava, da je jedro. Pjesnikim slinim mislima titrali se i nai stari. Mladog Miesera s
Danicom preuzee S neba neki od junih Slavena, koji od njih nainie svoj grb
1
,
Ali svakog mjeseca nastaje u Mjesecu prekret nesrean. Prispjevi do svoje punoe, Mjesec na
nebu poinje opadati i starjeti Sa starim sada su stari
2
, kako s mladim Mjesecem dnevi bijahu mladi.
Ostarjelog Mjeseca boje se ljudi, pa mu kau, kako na vie usmo
3
: ''Ti star, a ja mlad!'' Utap je.
Mjesec se utapnu, iznemoe.

1
Po mnenju I. Kukuljevia, Vile, na str. 89.
2
Kukuljevi, Vile, na str. 8990.
3
Na str.

Mjeseeva neruka, postepeno iezavanje sjaja u junaka Mjeseca iznenagjivalo tako nae oce,
tako titalo puku duu, da oni od zbilje pomislie na nekakovu nevjeru u njega. U mitinoj pjesmi
Vukove zbirke o ''ljubi ognjevitoj'', ova dvaput kune Mjeseca:

''O Mesee, carev nevernie!
Zato greje caru na veeru,
te ne greje ajdukom u goru?
Ej Mesee, carev nevernie!
Zat' ne greje danju kako nou?''
4


4
Knj. I, 238, v. 21-6.

Jednako govori i stara poslovica dubrovaka: ''Ni u psu, ni u Mjesecu nije vjere''
5
. Ono o
Mjesecu, koji ''greje caru na veeru'', pa postaje ''carev nevernik'', dolazi nam, mislim, iz davnog doba.
Taj car moe biti car nebesni, kome Mjesec biva na nebu nevjernik s umanjivanjem svoga sjaja. Kao
to Mjesec, nijedno nebesno tijelo nije nevjerno, nije podlono eim mijenama i pomrinama.

5
Daniia posl.

Kad se Mjesec smanjao, ljude bije nesrea. Poslovice redom vele: ''Mjeseca zla usjeen''
''Mjesec mu udi'' ''Od Mjeseca blijedi i vene''
6.
Osobito na maloj djeci opaa se to venenje. U Risnu
misle, da nije dobro, da dijete gleda u mjesec, jer kau, ''da ga Mjesec pije.''
1
Od boga, kad ga prati
sieta, moe svakome eljadetu da prigje crna tuga: Mjesec enue ak i pamet ovjeku ''mjesenjaku''.
Nesreni uticaj ukazuje se i na bilju, te poslovica preporuuje: ''Kad se Mjesec une, ne sij stvari
nijedne''
2
. A ba ni u em nema napretka, pri Mjeseevoj nedai. Kad on ide na manje, nita ne valja
saiti, jer saiveno ne e dobro drati
3
. Nestadak Mjeseca potpun je o mijeni, u onoj noi, koja
rastavlja posljednju etvrt od mladine; pa je vrijeme to i najnesrenije. O mijeni ne valja prati rublja:
svaka e se prtenina onda u vodi ''omijeniti'' i raspasti
4
. U ponoi, o mijeni, jest i najgluije doba za
aveti svakojake.

6
Id.
1
Vuk. rje., pod Mjesec.
11
2
Daniia posl. Ako i ne misao, a to poslovica moe biti da je uzeta iz talijanskog, jer kao da je
prevedena s ove: ''Quando scema la Inna, non seminar cosa alcuna'' (Tommaseo, Dizion.: Luna).
3
U Slovincu, g. 1883, br. 3.
4
Vuk. rje., pod Mijena.

Vjerovanje u mnoge i razline dojmove Mjeseca nije valjda nigdje nai dublje ukorijenjeno, no
to je ono u nas Srba i Hrvata. Ali se to vjerovanje potee, s jednom ili drugom pojavom, po svima
granama arijskoga roda. Da posao ne raste slaboom Mjeseca, dok raste njegovim napretkom, ili u
punoi njegovoj, miljahu i drugi Arijci. to se tie Mjeseeva dojma na prirodno rastenje, ve
iznijesmo dotine rijei iz Rig-Vede i iz Aveste
5
. Nego, i kod zapadnih Arijaca ima poneto od naeg
vjerovanja. U Franakoj, za kraljeva Merovinga, kao sada u nas, ljudi o mijeni ne bi se rado latili
makar kakova rada, pa su crkovnjaci u propovijedima nastojali, da tu pogansku sujevjericu ukinu
6
.
Latinski izrazi: ''nox silens'', ''nox illunis'', ''caligo illuna'', za gluhu no o mijeni, pokazuju, da takogje
Rimljanima donekle mrsko i nepogodno bijae ono doba. Naprotiv, s mladim i s punim Mjesecom,
vrijeme bilo pogodno, barem u misli germanskih plemena, kako izrino za to svjedoi Tacit. O mladini
i o ubi Germani drali, u ime boje sretne zborove
7
. Najvoljeli su tada i boj biti. Suevima, pod
Ariovistom, vraarice ne dadoe, da s Rimljanima boj zaponu ''prije, no to e zasjati nov Mjesec''; pa
Cezar, za to doznavi, prisili Ariovista u zao as na bitku, razasu mu, s grdnim pokoljem, i vojsku i
narod, te iz Galije protjera Germane preko Rajne.
1

5
Gore, na str. 1389.
6
Grimm, Deutsche Myth., III B., Abergl., s. 402: ''nec luna nova quisquam timeat aliquid operis
arripere''.
7
Poznate su Tacitove rijei (Germ., 11) o skuptinama Germana i o srenom vremenu sastajanja: ''De
minoribus rebus principes consultant, de maioribus omnes, ita tamen ut ea quoque, quorum penes
plebem arbitriuim est, apud principes pertractentur. Count. nisi quid fortuitum et subitum incidit, certis
diebus, cum aut inchoatur luna aut impletur: nam agendis rebus hoc auspicatissimum initium credunt.
Nec dierum numerum, ut nos, sed noctium computant. Sic constituunt, sic condicunt: nox ducere diem
videtur''.
1
Plutarh, u ivotu Cezarovu.

Izmegju Helena, kod uvarnih Dorana, kod Spartanaca, srean bio zapoetak rata samo uz
puna Mjeseca. Spomenito je ovo spartansko vjerovanje, jer je privezano glasovitoj bici na
maratonskom polju. Kad perzijska vojska, deset puta jaa od atenske, iskrca se na istonu obalu Atike,
te i Atena i Grka lebdijahu u najveoj opasnosti, glasnik Feidipida otra iz Atene, i za udo ve
sutradan bahnu u Spartu, viui pomo. U toj golemoj grkoj nevolji, Spartanci se ne mogoe maknuti,
''a da se o svoj zakon ne ogrijee'', veli Herodot: naime, ''bio onda deveti dan mjeseca, pa oni kazae,
da devetog dana ne e izii, sve dok ne bude mjeseni kolut pun''.
2
S punim Mjesecom pohitjee na
Maraton, no odocnie, i ne preosta im drugo, ve estitati hrabrosti atenskoj.

2
Herod. VI, 106: '' ....

Isto i za pomrinu Mjeseca naporedo ide vjerovanje arijsko i nae. Samo to o ovoj najteoj
nezgodi nonog vidjela Srbi i Hrvati sad ne znaju onoliko priati, koliko to ine drugi arijski narodi.
Kazivanje o pomrini vrijeme nama izgloda, a skoro i istroi. Kad Mjesec pomri, ili pomri Sunce,
nai e ljudi rei tek ovo: ''uhvatio se Mjesec! uhvatilo se Sunce!''
3
Za Sunce kau jo: ''izjelo se
Sunce!'' pa gdjekoji prema njemu pucaju iz puaka, ''kao da ga od neta brane''.
4
Ovo je posljednja jeka
negda zvunijih mitskih glasova. Ali znamo isto, po drugim mitologijama, kako se to hvataju Mjesec
i Sunce, i ko ih hvata. Po skandinavskoj Eddi, dva su orijaka vuka, to vrebaju na Sunce i na Mjeseca;
vreba, koji se nla za Suncem, zove se Skll, a onaj straviniji, koji Mjesecu napastuje, radi te napasti
nosi ime Mnagarmr, Mjeseca pas: Mnagarmr hoe jednom ''da sustigne i da prodre Mjeseca''.
5
I u
Francuskoj govorilo se negda o istim psima i vukovima, napadaima Mjeseca, poto jedna stara
poslovica francuska glasi: ''garder la lune des chiens ou des loups''.
1

3
Vuk. rje., pod Uhvatiti se.
4
Id, pod Pomrati.
12
5
Grimm, Deutsche Mythol., Nachtr., s. 587.
1
''uvati mjesec od pas ili od vukov'' znai: oko ega nastojati uzalud. Littr, Diction. de la langue
franaise Lune.

Ovaj mitini nazor o nainu Mjeseeve propasti, pri njegovoj pomrini, mogli su u Francusku
unijeti germanski osvajai, Goti, Burgundi
2
i Franci. Ali je to moglo biti i latinsko, jer i u pameti starih
Rimljana motala se nekakova grozna Mjeseeva pogibija, kad on pomri. ta vie, postojae u njih i
jedan obiaj za izbavljenje boga: da se potamnjelu Mjesecu pomogne, ljudi bi podigli silnu buku
svakojakog oruja.
3
Taj obiaj rimski zabiljei i sama svjetska historija, u dvije prilike znatnog
zamaaja. Godine 168 prije Hrista, u ratu protiv Perzeja, u noi, koja pretee dan bitke kod Pidne,
nasta pomrina pri visoku i punu Mjesecu, pa Rimljani, kazuje Plutarh, stadoe, po svojim obredima,
Mjeseev sjaj natrag dozivati, buno udarajui u posugje od bronze i prema nebu uzdiui silu zubalja
i ugaraka.
4
Jo je znamenitija druga zgoda. Tri rimske legije u Panoniji digoe bunu, kad god. 14
poslije Hrista Tiberij naslijedi Augusta. Tiberijev sin, Druzo, izaslan da ih utia, nita ne opravi, a
naao se i sam u zapari megju buntovnicima: opasnost prijeae njemu, a zatim moda i ocu caru. U
noi jednoj, punoj vike i prijetnje, kao da e planuti i neto teko skriviti bijesna soldatija, kad li eto
iznenada pomri Mjesec: u onaj as pozornost svaija obrati se bojoj pogibiji, i slegne se buna.
5


2
U Bourgogni, negdanjoj Burgundiji, uje se, ili se ula, poslovica:
''Dien garde la lune des loups''. Grimm, Deutsche Myth., s. 203.
3
Livii XXVI, 5: ''.... cum aeris crepitu, qualis in defectu lunae silenti nocte cieri solet .... ''.
4
U ivotu Paula Emilija.
5
Tacitov opis ovoga sluaja tako je znaajan i slikovit, da je vrijedno ovdje pobiljeiti sve njegove
rijei (Ann., I, 28): ''Noctem minacem et in scelus erupturam fors lenivit: nam luna claro repente coelo
visa langnescere. Id miles, rationis ignarus, omen praesentium accepit, suis laboribus defectionem
sideris adsimulans, prospereque cessura quae pergerent, si fulgor et claritudo deae redderetur. Igitur
aeris sono, tubarum cornuumque concentu strepere; prout splendidior obscuriorve, laetari aut maerere;
et postquam ortae nubes offecere visui creditumque conditam tenebris, ut sunt mobiles ad supersitionem
perculsae semel mentes, sibi aeternum laborem portendi, sua facinora aversari deos lamentantur''.

Kod ovih historijskih pomrina nije razabrati, koja neman Mjesecu kidie, no je opet jasno, da
rimski ljudi gledaju, kako bi napast neku od Mjeseca otklonili, pa udaraju orujem, kao to nai ljudi
pri pomrini sad pucaju iz puaka. U grkom narodu, Mjeseevo pomranje manje vai, te je i manje
oglaeno, nego li u rimskome. Ipak, i u pronicavih i umom slobodnijih Grka bijae obiaj, da se za tri
dana iza mjesene i sunane pomrine ne smije nita preduzeti,
1
a to jednom Atenjani skupo platie.

1
Plutarh, u ivotu Nikijinu.

U peloponeskom ratu, neprijatelji stiskoe skoro sa svake strane veliko brodovlje atensko, koje
stajae u luci grada Sirakuze. Da se spasu brodovi, trebalo to prije iskopati ih iz luke i s njima
otploviti, kad eto pomrknu Mjesec, pa praznovjerni zapovjednik Nikija poeka te upropasti i sebe i
vojsku.
2
Nego je jo starije od pisane rimske i grke historije vjerovanje, da Mjesec u pomrini strada
od nemani, i da je s toga pomrno vrijeme i ljudima vrlo nesreno. Od istonih Arijaca, davni Indi
vjeruju, da grdosija morska sa zmijinjim repom prodire pomrknutog Mjeseca i pomrknuto Sunce.
Slina vjerovanja imaju i pogdjekoji narodi nearijski.

2
Id., ib.

Sad su nam puke nae izreke: ''uhvatio se Mjesec'' ''uhvatilo se Sunce, izjelo se Sunce'',
jasnije i razumljivije. Kad noni bog propada u tamu pomrine, neko ga hvata i neko ga jede, prodire.
Nai oci to pomislili posve realistino i ozbiljno, a pratili nesreu najveom brigom. Mjeseevi
zlotvori i napasnici jesu li pak vukovi, kako ono Skandinavi misle, ili je zmijurina, kako misle Indi, ili
zar jo tree neto? Pitanje rjeava se sa dva vana svjedoanstva, s jednim slavenskim, a s drugim
naim posebitim. V. Jagi iznosi ovu slavensku glosu: ''Oblaci gonei od seljak, zovu se vukodlaci,
pa, kad pomri mjesec, ili sunce, oni kau: vukodlaci izjedoe mjesec, ili sunce.''
3
O Mjeseevu
13
naletniku jednako govori i na Mineti, u XVI vijeku: ''Mne mi se kako zec, gdi na njih vape tak, jako
no na mjesec, kad ga ie (ije, jede) vukodlak.''
4


3
U tekstu Monocanona: ''Nubes pellentes ( m) a rusticis Vlkodlaci appellantur, cum
igitur luna aut sol defecerit, Vlkodlaci, inquiunt, lunam aut solem comederunt ''(Archiv, B. V, s. 91).
4
Stari pisci, II,336. Takogjer Jagiev navod.

Dakle, Mjeseca jede neman vuje naravi, vukodlak. A to Mineti ovdje spominje zeca, koji
vapije radi Mjeseca, nije ni to sluajno. To je takogje drevno matanje arijsko. U pjegama mjeseca,
kad je pun, Indi sanskritskog doba ugledali zeca, pa mjesec zbog toga nazvali ain, zecovima
obskrbljen, i aadhara, onaj koji zeca nosi
1
. Iz navedenih dvaju svjedoanstva izlazi, da Slaveni, a
megju Slavenima navlaatito Srbi i Hrvati, o pomrini vjerovahu ono, to i sjeverni Germani: naime,
boga Mjeseca gone nebesni vukovi. Niti je ovo prvi put, to mi opaamo stjecanje skandinavske i
slavenske mitologije. No je u slavenskom mitu crta jedna dublje usjeena: gonei oni vukovi ukazuju
se u mrkim oblainama, to jure po nebu. Valjda i bez prave pomrine, stuteni tamni oblak, koji
Mjeseca prekriva, bijae u oima prosta Slavena takav vuk, ili vukodlak. to pak u XIII vijeku esi
drahu, kad se Mjesec mijeni, da njega jedu vjetice, koje u tmini konoplju predu
2
to e biti posebito
miljenje u slavenskog jednog ogranka. Po mnenju Rusa, kako o pomrini, tako i o gluhoj mijeni,
vukovi zlobe Mjesecu i nanj napadaju. U ruskom jeziku, -i znai vukodlak.

1
Grimm, Deutsche Mythol., s. 597. Gubernatis, Zool. Mythol., v. II, p. 80.
2
Vidi i za ovo Jagia, u Archivu V, s. 6889.

Tamnjenje Mjeseevo u svakom mjesecu, a i pri pomrinama, dade pukoj prii povoda, da
nam ona gdjeto Mjeseca prikazuje kao bie, ne samo zlosutno, nego skoro i zloudno. U razglaenoj
pripovijeci Vukove zbirke: ''ardak ni na nebu ni na zemlji'',
3
Mjesec upleten je u poznatu nam
mitinu dramu nonih triju Sunaca i triju Zora. Pria glasi: Bio jedan car, a u cara premila ki, koju
ugrabi iz neba zmaj, i odleti s njom u oblake u ardak, to niti je na nebu, ni na zemlji.
4
U cara bila i tri
sina, koji idu u potragu za ugrabljenom sestrom. Najmlagji od njili jeste i najportvovniji: zakla svoga
konja, a od konjske koe okroji oputu, koju iz luka izbaci do onog ardaka. Uz oputu on prvi pope se,
pa i braa za njim dogjoe do zmaja. Zmaj spava sestri na krilu. U glavu do dva puta raspalio ga
buzdovanom najmlagji brat, no uzalud, dok trei put, po migu sestre, udari ga u ivot, a zmaj onda
poginu.
5
Dvojicu starije brae strah je i gledati mrtva junaka, zmaja. Tri brata tad provedu sestru kroz
tri konjunice. U prvoj, za jaslima stoji vranac s opravom od istog srebra; u drugoj, bijelac s opravom
od suhog zlata; u treoj, kula uz drago kamenje.
1

3
Vuk. prip; 2.
4
Poznat nam je iz neba zmaj kao munjevni Oganj.
5
Oganj, ako ga se bije po vrhu, ne utrne se;
propae, kad se tuli iz temelja.
1
Vran konj i isto srebro pokazuju na nono modro nebo, kako bijelac sa zlatom na nebo, koje rudi s
ranim jutrom. Intenzivna zraka i sjajna plavoa neba dnevnog izraene su dragim kamenjem i
pepeljastom bojom konja kulaa. Sva ova figuracija nije naa vlastita, ve je opa arijska, u priama o
tri Sunca.

Sa svoje strane, i sestra brau provede kroz tri sobe do triju djevojaka. Prva djevojka veze na
zlatnom gjergjefu zlatnom icom; druga zlatnu icu ispreda; trea biser nie,
2
a pred njom na zlatnoj
tepsiji od zlata kvoka sa svojim piliima biser kljuca. Tri djevojke namijenjene su trojici brae, trea
junaku bratu najmlagjemu. Nego, kad ovaj brai spusti iz ardaka sestru i tri djevojke, dva loa brata
presjekoe oputu. Treu djevojku, onu s kvokom i piliima nevjernici hotjee dati jednome
obanetu, koje nagjoe u polju kod ovaca, te ga preobukoe i ocu povedoe. enidba je, a eni se brat
najstariji, kad li eto s ardaka na vrancu doleti brat, kome je nevjera uinjena, pa kucne mladoenju i
rastavi ga od konja i djevojke. Dogodi se isto i srednjemu bratu, doletjevi junak ovog puta na bijelcu.
Kad, treom, hoe i obane da se vjena s najboljom djevojkom, dohrli pravi enik na kulau usmrti
obane, prokaza se, uini svadbu, pa poslije je carevao nakon cara, oca svoga. Bjee otac izagnao
svoja dva starija nevaljala sina.
14

2
Tri djevojke, Zora veernja, nona i jutrenja, tri su hipostaze Zore jedine, koja je, u ovoj prii, ona
sestra trojice brae.

U ovoj lijepoj i prozirnoj prii, obane u polju kod ovaca jest Mjesec na zvjezdastom nebu u
noi, kako nam to ve kazae puke zagonetke.
3
Na svretku noi, nebesni pastir zvijezd natjee se s
mladim Suncem okolo djevojke Zore, ali mu takma i napor uzalud. Mjesec zamire u mlijenoj bjeloi
dnevnog neba, ispred sve to jaeg Sunca. Za to trei brat, u prii, usmrtio obanina mladoenju.

3
Gledaj gore, na str. 138

U ostalom, taj prikaz Mjeseca, kao neprijatelja Suncu u nonoj drami, nije obian. Obinija je
pri tome Mjeseeva pripomo, kao to je, na primjer, vidjeti u jekavskoj prii: ''Crno Jagnje'',
4
gdje
Mjesec nije obanin ovaca, ve je sam jagnje. U ovoj prii, carev sin hoe da se eni, ali djevojkom,
koju vidi u noi u snu, a koja e mu rei: ''Ja sam tvoja, ja u ti biti sretnja i rodiu ti sina sa sjajnom
zvijezdom na elu.'' Pa i zbilja jedne noi eto mu u snu prelijepe enske, a od nje uje, to e sve
uraditi. Carev sin rano podranio, iao u lov sa slugama i na putu odmah sreo ''jedno crno jagnje bez
biljega sa zlatnim roiima''.
1
Zajedno s jagnjetom on tada trai svoju zarunicu, kad eno ugleda
kuicu na tri arapoda. U svakom je arapodu, ili trijemu, po jedna djevojka: ''jedna veze, druga plete,
a trea pjevajui priju ije.''
2
Sve tri djevojke jednako su divne: carev sin, ''zaugjen ljepoti onijeh
gjevojaka, ne mogae razlikovati, koja je od koje ljepa''. Ipak, on nekako sebi izlui treu, dok snimi
prsten s desne ruke svoje i stavi ga na njezinu ruku, rekavi joj: ''Ti si moja zarunica!'' Bila to
najmlagja sestra, Srenoj zarunici dvije starije sestre bijahu zavidne i zlovarne.
3

4
Vuk. prip., 27.
1
Zlatni roii, to su rogovi mladog mjeseca. to je jagnje bez biljega crno, to je gluha no.
2
Ne treba ponavljati, da je to, u arijskim priama, rad nonih Zora za sunanu svadbu, koja e biti
doskora u jutro.
3
Pripovijetka ovdje nastavlja, priajui jo izvan pravog mjesta poznatu boju nonu tragediju. Opake
dvije sestre opinie zarunicu, te ona pobjee u pustinju i ''pribi se'' jadna ''pri jednome kamenu'', t.j.
snagje je arijsko okamenjenje nonoga neba. Zalutao za njom i carev sin, naao je, a ona od plaa i
radosti izdahnula u zagrljaju zarunika, koji na to sam sebe ubije. To je, po priajnom motivu vrlo
poznatom u komparativnoj mitologiji, slika smrti veernje Zore i veernjega Sunca. I car, otac
zarunikov, ''u ovi isti as spavae'', veli pria. U noi spava car nebesni, gospodar vidjela. No cara
probudi ona ista prelijepa ena (Zora), koja bijae se u snu ve javila sinu, pa e car travom ljekovitom,
po njezinoj uputi, uskrsnuti mladence. Car ree: ''Ustanite, nesretnji pa sretnji!'' a oni ustadoe, te se
napokon i vjenae. Ovako opet nam se iznosi jutrenja svadba Sunca i Zore. Za tim odmah ''prve godine
rodi mlada carica sina sa zlatnom zvjezdom na elu'', zavruje pria.

Dovde je kazano, to puk, u pjesmama, u priama i u razliitom praznovjerju, misli i izravno
govori o Mjesecu. Nego ima, po mom mnenju, u epskoj pjesmi i u prii jo drugog neizravnog i kao
potajanog govora, koji se iz prva odnosio na isto lice boansko. Ne varam li se ja u tome, Mjesec
izmami, ovim neizravnim nainom, iz epskih naih struna najdublje i najarobnije zvukove.
Dva, najoglaenija junaka u narodnoj pjesmi jesu Marko Kraljevi i Milo Obili. Marko
poosobio svoj narod u svima vrlinama, a i manama njegovim. On sobom prikazuje ak i sugjenog
zatonika: otra Markova sablja, prebijena na etvero, hoe jednom da se sastavi, ako bog da. No, ako
Marko plamti u pukoj pameti, pa u pjesmama mjesto najire zauzimlje kao lik ogromni negdanjega
junatva, hude sree sadanje i nadanog uskrsnua, opet je blii do pukog srca plemenitiji i estetiniji
Milo. Srpski i hrvatski Bayard, njegovo je vitetvo bez ljage i bez prekora. Razlino vitetvo dvaju
junaka kano da se mjeri po oruju im najobinijem: Marku pristaje topuzina teka i gluha, a Milou
ma iv i elegantan, ''ma zelen staroga Voina''.
1
Kad Marko u ruci dri sablju, i ova je esto nemila,
kao to i njegov topuz, te milostivi Milo zazire od nje. ''K sebe ruke, Kraljeviu Marko, ostav'
sablju, da je Bog ubije!''
2
jednom viknu on pomamnome Marku, i razorua ga. Ali u vitekoj pogibiji
Milo je bez straha: ''Bolje poginuti, neg' sramotno pobjegnuti!''
3
previknue on, drugom zgodom,
prepadnutome Marku, koji hoe da bjei. Kao to je srcem vei, tako je i skladom tijela ljepi i stasitiji
od Marka:
15

''Ja da ti je okom pogledati,
pogledati vojvodu Miloa,
veseo ti Marko gjuveglija
kod ovoga vojvode Miloa!
u visinu da veega nema,
u pleima poirega nema.
Kako li je lice u junaka!''
4


1
Vuk. pjes., knj. II, 29, v. 195.
2
Id., ib., 40, v. 5034.
3
Id., ib., 39, v. 556-.
4
Id., ib., 40, v. 15662.

Licem i tankom vitkou nadmauje djevojke:

''Ono to za njim na dralinu,
mrke masti, visoke odrasti,
trk na nogam', irok u pleima,
to je ljepi od svake gjevojke ...
ono ti je Obili Miloe.''
5


5
Petranovia pjes., knj. III, 54, v. 38692.

A divni junak zna pjevati, kao niko na svijetu:

''Ljepe je grlo u Miloa carsko,
jeste ljepe, nego je u vile.''
6


6
Vuk. pjes., knj. II, 38, v. 401.

Zaokruuje ga i miris cvijea posebitog, koje mu darova vila posestrima,

''neka ima vilena cvijea,
im se drugi zakititi nee:
vileno je Miloevo cvjee!''
7


7
Petranovia pjes., knj. I, 113, v 4850.

Pa biva Milo jo i miliji time, to cijelo bie njegovo prati neka tuga i sjeta, rekbi sjeta sjaja
koji zalazi, la posie du couchant. U noi, bajnom mjeseinom, pjeva pretanko, a ranjava ga vila
8
; na
carevoj veeri, uje korbu gospodara svoga:

''Zdrav, Milou, vjero i nevjero!
prva vjero, potonja nevjero!''
9


8
Vuk. pjes., kuj. II, 38, v. 3946.
9
Id., ib., 50, III, v. 312.

uje to on, sluga najvjerniji. U boju, na udesnom Kosovu poto mu kroz kreevo prosja vjera i
junatvo, naslonio se oajno na prelomljeno koplje,
10
ekajui posljednju navalu Turaka, propast sebi.
Od epskih junaka niko vie puta od njega ne podnimi se s jada na obadvije ruke, niko ne prosu
krupnijih suza. Milo nema niti iz daleka Markove sree. esto zamie u tamnicu; dumani nadbijaju
ga na megdanu i veu; strada i od same enske ruke, jer ga jednom usmrti vila Ravijojla. Sve je
njegovo ivljenje emerom nalito. A ipak ko sreniji od Miloa? ''Car Lazare, srpski gospodare, nad
16
Miloa ne ima junaka, koji bi mu na mejdan iziao!''
1
kliu Lazaru srpska gospoda; pak veli
Milou junak drugi: ''A ja tebe znadem za junaka, kog ne rodi jo nijedna majka.''
2
Dok grubi
Marko iz pune mjeine pije vino, ''on se nikad ne opija pivom.''
3


10
Id., ib., 49, v. 459.
1
Petranovia pjes., knj. II, 19, v. 2235.
2
Id., ib., v. 3189.
3
Id., knj. III, 34, v. 552.

Marko najposlije izgubi obraz, te slua Turina gospodara; Milo pokleknu na Kosovu sa
sreom svoga naroda. to vee vrijedi od tvarnog uitka i bune slave Markove, splete Milou oko
divne glave vijenac neumrlosti portvovnost viteka: u samozataji i u pregoru odvojio on daleko od
ostalih svih vojvoda naega epa. Junak nad junake, a nikad slavian ili samoiv, nikad kavgadija,
nikad pijanica, neporoni je Milo cvijet najljepi u pjesmi narodnoj.
Ali ovaka linost, ovaki Milo, nije veim dijelom drugo, do suti mit. to je to mit, tim se
nita ne odbija od prevelike cijene ove uprav krasne epske tvorevine. ta vie, uveava joj se radi toga
vrijednost, po mom miljenju. Faktina slika naeg naroda izraena je u prilici Markovoj; nego,
tanjemu osjeanju ljudi ta prilika nije dostatna. U dubokim virovima due puke stoji neto, emu
nipoto ne odgovara oblije navadnog hrapavog ivota. Izuzetno pjesnikome, a i darovitome narodu,
kao to je na, hoe se uzora; a, posto ga dolje nema, on ga potrai i nagje, po onoj vjeitoj sursum
corda, na nebesima svojim. Najoznanije crte priajnome liku Miloevu snimljene su sa boanskoga
Mjeseca.
Milo Obili, ili, da bolje reknemo, Kobili, to je, dakako, sasvim ovjerovljena historijska
osoba, pa iz istinite povijesti pregje u ep. Dok u srpskoj, a i u svjetskoj historiji, bude spomena o
znamenitoj bici na Kosovu polju od 15 juna 1389 g., s koje Turcima rastvori se ulaz u dunavsko
porijeje i u zapadni dio balkanskog poluostrva, dotle e ivjeti ime onog srbskog borca vratoloma,
ija ruka, usred boja na tom polju, probode zapovjednika turske vojske, silnog sultana Murata I. Ali,
osim samog ina na bojitu, i osim pregaoeva imena: ''Milo Kobili, sluga kneza Lazara'', za junaka
drugo ta pouzdano ne zna suvremeno kazivanje. Priputen pred sultana pod ator kano pribjeg koji e
islam primiti, Milo mae iz potaje no, skriven u rukavu, i rani Murata na mrtvo, valjda u grlo, pa van
iskoi da bjei, dok ga blii Turci sustigoe i na komade isjekoe. Tek je u ovome cijela povijest o
Milou, koja je vjere dostojna
1
: a ni ovo malo nije isto po pukom kazivanju. Svoje bolje i tanije
znanje o Miloevu djelu na Kosovu puk kao da sabra u kratke dvije poslovice: ''Milo cara ubode, a
sam zdravo ne utee.''
2
''Dva loa izbie Miloa.''
3


1
To lijepo dokazae srpski iztraivaoci. Gl. u Radu jugosl. Ak., knj. XCVII, raspravu: ''Boj na Kosovu''
(str. 3258), gdje Fr. Raki prikupi sve odnosne vijesti i proui ih obinom svojom jasnoom.
2
Daniia posl.
3
Vuk. posl.

Nego, tim vie puk znade za druge preporne Miloeve prilike; zna mu rod i pleme, onda
dostojanstvo i svojtu visoku, pa viteko njegovo mnogo pregnue, pa i dramatinu veeru u oi Vidova
dana. O pregornom vitezu bije klju najobilniji vrelog epskog prianja. Pogdjekoje su crte u tome
prianju mitske, bez sumnje. Mi emo sada pokuati da kaemo, otkle su uzete.
U epskim nasim pjesmama nema podavnoga znatnijeg junaka, za koga ne bi se neto iz onog ili
ovog mita zadjelo. Vidjesmo, na primjer, Sibinjanina Janka i neaka mu Sekulu mitom o ognju
premreene
4
, ako i oba junaka pripadaju vijeku XV, te su oni docniji od kosovskog boja. To je i posve
razumljivo, kako mi vie puta rekosmo. Zbog zakanjenog i sporog obraenja Srba u hristjansku
religiju, jo ne bijae u njih zamukao ep starovjerski. Primljenom novom vjerom bjee ovaj dakako
razvren, ali odvojeni mu dijelovi jednako se raznoahu pukom ivom rijeju. A kad bi kroz narod
pukao glas zamane kakve zgode historijske, ili bi preko njega nova slika historijskog junaka
preletjela, narod ne znajui, kao to obino ne zna. za pojedinosti dogagjaja i osoba, ispunio bi
praznine svog znanja davnanjim gradivom mitinim. U sve pukotine pamenja ovo se gradivo
ulijevalo poput rastaljene vrele rude. To se u poveoj mjeri uini i s historijskim licem Miloa
Kobilia.
17

4
Dio VI.

Ve je mitian, u kazivanju pukom, sam rod i prvi uzgoj Miloev. Pria srpska sveopa, od
Karadia zabiljeena,
1
glasi ovako: ''Srbi pripovijedaju, da je Silni Stefan, lovei po Ceru, ugledao na
jednom mjestu, gdje se grane od drvea i dolje savijaju i gore uzvijaju. Kad dogju na ono mjesto, a to
dijete kod nekoliko ovaca udarilo svoju sjekiru u kladu, pa leglo na legja te spava. Kad dihne iz sebe,
onda se grane uzvijaju u visinu, a kad povue paru u se, onda se savijaju k zemlji. Kad to vidi car,
zaudi se, pa prui ruku s konja, da mu uzme sjekiru, ali hoe! ne moe da je izvadi iz klade. Bre
bolje sjau sluge i vojvode s konja, ogledaju svi redom objema rukama da izvade sjekiru iz klade, ali je
nijedan ne moe ni pomai. Onda probude dijete, i zapita ga car: Kako ti je ime? a ono odgovori:
Milo Ima li oca i majku? Majku imam, a otac mi je umro. A gdje ti je majka? Eto je
tamo dolje u selu kod kue Ajde da nas vodi kui Ne mogu od ovaca. I tako ga kojekako
namole, da potjera ovce i da pogje pred njima kui. Sad su oni radi znati i vidjeti, ta e on raditi sa
sjekirom, kako e je izvaditi iz klade, ili e je onako ostaviti. Kad Milo krene ovce, a on uzme sjekiru
jednom rukom i zametne na rame. Kako dogju kui, Milo odmah ostavi ovce i nepoznate goste, pa
zamakne megju zgrade da trai majku. Poto car sjae s konja, pogje i on za Miloem, da gleda da mu
se gdje ne sakrije, kad pogleda kroz brvna u jednu zgradu, a to mu majka mijesi hljeb, a prebacila
desnu sisu preko lijevoga ramena, te on ostrag sisa. Onda car ree: Megjer obila majka rodila obila
junaka! Car uzme Miloa od majke, i odvede ga svome dvoru, i od toga se nazove Obili.''

1
iv. i ob., str. 22930.

Na prvi pogled ini se, da je ova pria nastala samo radi toga, da se Milou protumai prezime:
Obili. Poznato je, da historijski Milo nije Obili, ve Kobili. Zovu ga jedino Kobiliem suvremene,
pa onda i starije pisane vijesti, sve do prolog vijeka, kad se poelo pisati takogjer Obili. Prezime
Obili prelo je iz puka u knjigu; no i sam puk znao negda isto za pravo obiteljsko ime proslavljenog
junaka. ta vie, po prezimenu Kobili puk priio Milou, u drugom prianju, postanak taman od
kobile. Rosanda djevojka, pravdajui se s bratom, Lekom kapetanom, i odbijajui Miloa kao
zarunika, ovoga grdi ovako:

''ta s' vidio, ta si smilovao
a na tome vojvodi Milou,
gje je vigjen, gje je snaan junak;
jesi l' uo, gje priaju ljudi,
gje j' Miloa kobila rodila,
a nekaka sura bedevija,
bedevija, to drijebi drale;
nali su ga jutru u ergjeli,
kobila ga sisom odojila,
s toga snaan, s toga visok jeste?''
1


1
Vuk. pjes., knj. II, 40, v. 4709. Isporedi i pjesmu Petranovieve zbirke, knj. III, 25, v. 16096.

Zbog znamenovanja, uzoritu junaku neprikladna, narod, sad vele neki, izvrnu ono runo
''Kobili'' u pristojno ''Obili'', pa izmisli i odnosnu priu. Mi bismo ovdie imali, to no se u kritici
kae, mit etiologian, a u isto doba i etimologian. Takovi su miti plod refleksije, koja neemu, nazivu
ili injenici kakvoj, ite uzroka, te su oni, i naravno, novijega postanka, poto razmiljanje, refleksija,
u puku uvijek docnije nastupa.
Ali mit, to se u jednoj verziji izrazuje obilatim dojenjem goleme majine desne sise,
prebaene preko lijevog ramena, a u drugoj istim dojenjem kobiline sise, dolazi iz poganske starine, i
pripada Mjesecu. Ve od iskona Arijcima svjetlost razlivena po nebu, osobito arna mjeseina,
privigjala se kao iz neba mlijeko. Od mukih imena, to ih Mjesec nosi u Indiji, andra, Indu i Soma,
ovo potonje znai ambroziju, mlijeko besmrtno. A kako je mata ljudi priprostih rada da personificira,
Indi Mjeseevo mlijeko pridadoe kravi nebesnoj: rije go, krava, megju ostalim onamo hoe rei i
mjesec.
2
Krava, udruena s boginjom mjeseca, raznosi se i po drevnoj italskoj tradiciji. Divne veliine
i oblija krava nagje se u nekoga Sabinca, koji, douvi za jedno prorotvo, da e velianstvo onome
gradu pripasti, iz koga e gragjanin nju rtvovati Diani, kravu dogna u Rim, gdje ga eto prevari
Rimljanin, Dianin sveenik, te je zbog toga svjetsko gospostvo bilo rimsko.
3
to je pak zanimljivije za
nas, nalazi se i u bugarskoj jednoj pjesmi isti trag ovome miljenju. Na vilenskom jezeru, tri
18
samodivi, tri vile, vraajui, pritegoe Mjeseca, napravie od njega bijelu kravu i muzijahu sebi
mlijeko.
4

2
Gubernatis, Zool. mythol., v. 1, p. 20.
3
Livii 1. I, c. 45.
4
Jagiev navod, u Archivu, V, s. 91.

Navadno je, da svaki vaan mit, svaki mit okrupniji, rasprua povie ila u predajnoj literaturi.
Dijete, koje sisa obilno, mi opet nalazimo u prii: ''Sisan-Mazan i Arin-brade pedalj ovjeka.''
5
U
neke ene, koja u sebi imadijae tri due, bio sin jedinac, po imenu Sisan-Mazan. Sisae on majino
mlieko za sedam godina' dok mu mati ree: ''Idi, Siso-Mazo! u umu, te pokuaj svoju snagu, bi l'
mogao rast iz zemlje iupati, da ga na legji kui donese, pa da nacepa materi drva, da ti mati uinu
gotovi.'' Sisan-Mazan ode u umu, obuhvati rukama jedan, drugi i trei srednji rast, redom ih zaljulja i
dobro zadrma, ali ni jednoga ne mogae da iz zemlje iupa. Onda on sisao jo sedam godina, pa,
postavi jai, ode ponovo u umu, i najvei rast S korenom zajedno iz zemlje izvali. Sisanu tada rekne
mati: ''Sad izvrni drvo, te mu grane u zemlju zadeni, a koren nek mu je gore, pa e svakoga, s kim se
u kotac uhvati, nadjaati, kao da bi mu se snaga unaopak prevrnula.'' Kad mu se ovo ne dalo izvesti,
Sisan, jo treom, za sedam godina sisao mlijeko, i onda isupa vrlo veliki rast lako, kao da nikad nije
ni bio u zemlji, donese ga kui i sve mu grane u zemlju satjera. Odmah zatim ''zagje po umi od drveta
do drveta, pa gde nagje krivo drvo, on ga ispravi, a pravo iskrivi, te sva uma, kao da bi druga bila,
sasvim drukije izgledae.''

5
Kojanova prip., 9.

Snaga Sisanova proula se na daleko. Pogje on po svijetu, i naiavsi na kovaa, koji na svom
koljenu gvozden lanac kovae, pobrati ga i s njim krene u svijet dalje. Dvojica nabasae na drugog
kovaa, koji sjedi na zemlji; metnuo sablju na lijevi dlan, a u desnoj ruci dri eki, te je kuje. I njega
uzee za druga. U putu, dogju u jednu umu, naine kolibu, pa Sisan s drugim kovaem ide na vas dan
u lov, a prvi kova ostane u kolibi, da gotovi veeru. Ovaj pristavi k vatri lonac tarane, a kad bjee da
istavi, da se hladi, eto ti Arin-brade-pedalj-ovjeka, koji ga na rvanje izaziva. Nakazni, ali presnani
taj ovjei obori kovaa, pojede veeru i ode. Sutradan, dok dvojica love, ostao u kolibi drugi kova,
pa se i njemu isto dogodi. Trei dan ostane doma Sisan, da veeru gotovi. I k Sisanu dogje Arin-
brade-pedalj-ovjeka, ali ga on nadrve, metne u procijep jednog brijesta, i pusti, da ga drvo sklopi.
Bradatome maljenici, kad je stisnut, prolije se krv do koljena. On jaue, da je svu zvjerad po umi
uzbunio i pokrenuo; krv se zapui, i od nje digne se strahovita magla ak do oblaka. Umue, a i sunce
sjedne. Dva kovaa dogju sa silnim lovom, pa s njima Sisan veerava. Po veeri, svi odoe k
ulovljenom Arin-brade-pedalj-ovjeka, koji stenjui im govori: ''Tko je od vas junak, nek zagazi u tu
moju vruu krv, da vidi, kolika mu je snaga.'' Zagazili, te namah obeznanili se, Sisan potonji, i due te
trojice ule u malja. Postane ovaj tako jak, da je brijest kroz zemlju na onaj drugi svijet dolje odnio,
gdje sebe iz procijepa izvue.
Sisan-Mazanova mati u to doznala od crnog svog jednog kueta, koje bjee s vilenske strane,
da trojica lee mrtva u krvi. Prigje k mrtvima, duhne u sina Sisana svoju jednu duu, te oivi. Sisan
saleti mater, da takogjer u jednog kovaa duhne svoju drugu duu. Oboje oivjelo opet je umolie, da i
u treeg druga duhne svoju treu duu, to ona i uini, ali sama ostane mrtva. Kovai joj skovae od
bakra ivot i sahranie; potom trojica za ivot pripee lanac, pa se i oni spustie na drugi svijet, gdje
Arin-brade-pedalj-ovjeka sjedi uz zmaja, koji s gornjeg svijeta bijae od nekog cara oteo ker. Idu
trojica u potragu careve keri, a upuuje ih vilensko ono kue, dolje za njima dotralo. Progju tri ume,
jednu bakarnu, drugu gvozdenu i treu srebrnu. U umi bakarnoj, Sisan odlomi jednu podebelu granu,
stite je, da zasukne, i sok prsnu iz nje: taj sok on isisa, te bjee devet puta jai. Isto uini u gvozdenoj
umi, i u srebrnoj, pa je opet za devet puta sve jai i jai. U ovoj zadnjoj umi duhnuo vjetar, te grana
udarila o granu: jei svirka, a nije te svirke u svijetu, koja bi je kadra bila nadsvirati. Tamo od um,
treba ii preko zlatnog bostana; gdje je svakojako ljuto zvjerinje. Po soku isisanom, Sisan je soja
bakarnog, gvozdenog i srebrnog; uze u njedra materino kue, a imajui sablju, to mu skova jedan od
dvojice kovaa, zgrabi, udavi, rasjee zvjerinje, koje suknu na njega. Do bostana je zmajev stan, a
uva ga Arin-brade-pedalj-ovjeka. S ovom nakazom rve se Sisan i nju ubije. Onda i zmaja ubije, koji
19
s dvora dolazi k carevoj keri na uinu. Careva je ki lijepa, da ne moe ljepa biti u svijetu, pa su njoj
na posluzi jo dvije djevojke, isto tako lijepe i ubave kao i ona.
Uinavi, ode Sisan s trima djevojkama k dva pobratima kovaa, kako bi se svi lancem'' natrag
popeli na onaj svijet. Popnu se prvi kovai, uzvuku jednu po jednu tri djevojke, carevu ker potonju, a,
kad je red na Sisanu, odvuku lanac do polak i tad ga naglo spuste dolje. Ali junak bio od kueta
doznao za himbu onih kovaa, te za lanac privezao kamen: kamen lupi dolje i sav se izmrvi. Sisan luta
po onom donjem svijetu, dok naigje na jedno nojevo gnijezdo, i uje, gdje nojad pite. Zapita ih
Sisan: ''to pitite?'' a nojad: ''Pitimo za to, to e nas zmaj pojesti. Eno ga iz daleka vidimo, gde
upravo k naem gnezdu ide.'' Dolijee taj zmaj, pravcem na tiie. Buzdovanom, otetim od prvoga
zmaja, Sisan zmaju stravinome slomi desno krilo, i onda glavu odsijee, te ovako nojad uuva.
Tiii sve prilijeu od radosti, ne znajui kako da zahvale. Spasa svoga krilima prikrilie: doi e eto
mati, pa od veselja, to su joj iva nojad ostala, mogla bi Sisana da pojede. Osam je godina, kako joj
zmaj podmladak prodirae, i tieta ne othrani.
1
Kad ve malo materi radost progje, tiii joj ukau
Sisana. Tica noj nudi ovome nagradu, kakvu hoe. Ite, da ga ona odnese na gornji svijet. Tica strano
mnogo jede: hoe joj se spreme na put do dvanaest furuna hljeba, dvanaest mai mesa i dvanaest
akova vode. Sisan usjedne na noja, ali nisu ni polak puta preletjeli, a noj ve sve pojeo. Vraaju se, pa
e Sisan udvojiti spremu: u putu nije ni ta dovoljna. Primee jo dvanaest mjera hljeba, mesa i vode;
leti na noju, i gornji se svijet ve pokae, no je tica sve pojela, te dalje ne moe. Brebolje sebi junak
odree komad mesa s lista od noge, dade to tici, i odmah za tim izigju na ovaj svijet. Noj komad
izbaci, metne mu ga na nogu, te priraste. Krene se Sisan traiti dva kovaa i tri djevojke. Kad ih nagje,
pogubi obadva kovaa, a i dvije djevojke, koje su s njima u dogovoru bile. Sa carevom keri ode k
caru. Uini car veliko veselje, vjena Sisana sa svojom kerkom i dade mu u miraz polak carevine
svoje.

1
Ovo prianje o tunoj nojadi, o majci njihovoj jadovitoj i o zmaju, koji navali da ih prodre, pokazuje
najbolje, kako su vjerskog sadraja, a iz pradavnog vremena, neki odlomci pukih naih pripovjedaka.
Koji proitae Iliadu, oni ve znadu, da posve slina zgoda s osmero nojia, s materom devetom i sa
jenim zmajem naletnikom, jest Ahejcima povoljno veliko zlamenje, kad oni na Troju krenue. ta to
znai, vraar Kalhas narodu odmah protumai, a poslije Odisej pozva se na zlamenje i na Kalhasovu
rije, da smiri Grke, kad se protiv vogja pobunie u devetoj godini dugoga obsjedanja, jer ih obuze elja
djece i ena, pa hoe kui. Priu Grci od nas ne uzee, a za cijelo niti je mi uzesmo od njih, valjda po
kakvom uitelju pukom, ili popu, koji bi iz Homera to bio izluio te u narod unio. Pria je zajednika
svojina i helenskih i srpskih Arijaca. ini mi se dosta zanimljivo, spram nae verzije, ovdje prenijeti
cielu verziju Homerovu, koja, dok je u glavnom jednaka, razilazi se u pojedinostima (11. II., v. 308
19.)

' : ,
, " ,
, .
' ,
' , ,
, , ,
'
' ,
' .
' ,
,
.

Po svadbi hoe Sisan-Mazan, nagovorom kueta, da se stani u starome svome dvoru. Kad tamo
bjee, prve noi oko ponoi spazi u sobi do kreveta jednu duu u crno uvitu, koja u ruci drae ubijenu
gusku, a govorae: ''Ustaj! ustaj, Siso-Mazo! da kuvamo od vidovitoga guska vidovitu veeru!'' Bila to
20
dua njegove majke. Veerae, onda pogjoe do vilenskog nekog brijega, koji, kad Sisan unj pogleda,
sav se zapuio. Pored vatrena dima, cio se brijeg crveni, rekao bi sav svijet u njemu gori. Oko svega
brijega vije se uska staza, a na stazi na etiri mjesta sukre. Popeli se crna dua i Sisan do navrh
sukra, i dua ree: ''Pogledaj, Sisan-Mazane, dole, pa mi kai, to vidi?'' Pogledao Sisan i vidio vrlo
veliki kazan. Na jednom nestade crne due. Sisan svojom sabljom prokopa do kazana, koji kad se
digne na povrje zemlje prospe po ravnici sileno blago, sve samo zlato i drago kamenje.
Slike, to ih iznosi ova duga pria iz Vojvodine, poznate su mitolozima. To su izmjenite borbe
svijetlih i tamnih bia, prizori reda godinjega i reda mjesenoga u prirodi, sjajni vidici bogova na
nebesnim visinama, udotvorni pogledi njihovi, baeni i prosuti dolje u tamu zime i noi. Na takove
slike mi vie puta kroz ove radove naidosmo, pa ih objasnismo. Do veeg bistrenja ovdje nam nije,
nego nam je samo do dokaza, da udesno sisanje u udesne majke provali doista iz mita u legendu
Miloa Kobilia. Mi imamo za to i materialnu spoljanju potvrdu. to gornja pria iz Vojvodine na
iroko pripovijeda o Sisanu, u sutini ono isto, kraom i novijom besjedom, kazuje ba o Kobiliu
paralelna druga pria iz Slavonije: ''Kobili i Lakat-brade-pedalj-mua.''
1

1
Stojanovia prip., 23.

Bio obanin, kazuje ova druga pria, kome iza dugog nestrpljivog oekivanja, ena napokon
ponijela, te rodi dvojke, muko i ensko. U porogjaju umre majka. Nevoljni obanin uzme jedno
drijebe ispod kobile, pak je svaki dan nosio dijete, da sisa kobilu, i tako othrani sina Gruju. Ovo
dijete, jako, veliko, prozovu Kobiliem, to je kobilu sisao. Raste Kobili udno: sve to krasniji, jai i
vei, a u skoku brz kao drijebe. On je i veliki izjelica, a mnogo je mogao i popiti. Mladi nikog se
nije plaio, ni vuka, ni medvjeda, a kamo li ovjeka. Drugo dijete, ensko, kad odraste, iznenada ode
nevidom. Grujo Kobili, ve udna ljudesina u godini svojoj osamnaestoj, malo za tim krenu po
svijetu traiti nestalu sestru. Ogledao prije snagu svoju na isuenoj drenovai: usue je, slomi, satre,
kao slamku, izmegju dlan, u mlivo. Po svijetu tumarajui, nabasao redom na tri orijaka bia. Sretne
ovjeinu, koja golim rukama mrvi kamenje. Rvali su se ljetnu vazdanicu, dok najposlije Grujo njim
lupnu o kamenje i zasunji ga. Njih dvojica, pobraeni, krenuli dalje. Sretoe drugu ljudinu, koja moe
da rukama ispravlja svako i najvee grbavo drvo. I tog diva Grujo srva i zasunji. Sad njih trojica,
idui zajedno, sretnu treeg bijesa, Gruji najopasnijeg. Maljenica je, Lakat-brade-pedalj-mua, ali je
laan i snaan, kao to je grdan do uda. Prvo je jednoga, pa onda i drugoga Grujina suputnika svladao
taj Arin-brade-pedalj-mua, i ruak im oteo, to srnetinu i dva zeca, to sve oni na vatri pripravljahu
Gruji, u lovu s jednim drugom. I ovoj strahoti Grujo dogje kraju, udarivi ga svojom topuzinom.
Lakat-brade-pedalj-mua bijae podzemni kralj maljug, svih odjevenih u srebru i zlatu; pod zemljom
on imao gospodske presjajne dvore, gdje boravljae Grujina sestra. Ljepoticu odijeva svila i zlato, pa
su uz nju jo dvije druge gizdave djevojke. Gospodar maljo, od nevolje, vodio dolje Gruju, koji izbavi
sve tri djevojke. Jednom liinom dade ih ovaj na gornji svijet izvui, sa silnim blagom, uprkos zlovolji
i muci Lakat-brade-pedalj-mua. Junaku napastuju drugovi. I pored izdaje dvaju diva, Grujo na
ogromnoj tici Oja-Aja uzleti na svijet; nego tica, od duga puta i teka umora, pade mrtva na planinu
Aranj. Na toj planini skupljaju se jo sada vile i vilenjaci, vjetice i utvore. Grujo je potom postao
kralj, a sestru izbavljenu udao za drugoga kralja, Farauna. ''To je, kau'', zavruje pripovjeda, ''bio
ciganski kralj, a Grujo iji je bio, nisam uo.''
Ovo ovliko na razjanjenje udesnog sisanja Miloeva, koje eto i u sadanjoj pukoj tradiciji
pristaje nekome biu, davnijemu od Miloa Kobilia. Po golemom mlijeku, to bie jeste Mjesec. Inae,
i sav ostali govor, u prii Vukovoj, iba iz daleka na Mjeseev mit. obansko dijete Miloa ne samo da
Duan nagje, gdje ono u umi spava, ve je ono i kao neki duh ume. Gdje dijete lei, tu 'se grane od
drvea i dolje savijaju i gore uzvijaju: kad dihne iz sebe, onda se grane uzvijaju u visinu, a kad povue
paru u se, onda se savijaju k zemlji''. Ree nam naprijed Avesta, da od Mjeseca, ''ista mlijekom'', buja
i raste sve u prirodi, a najprvo da od njega raste ''zeleno drvee
1''
. Kad znamo za ovaki tijesan spoj, po
misli arijskoj, megju Mjesecom i drveem, nas ne moe da iznenadi udotvorna slika djeteta, koje, kad
dihne iz sebe, grane se uzvijaju, a kad u se paru povue, onda se savijaju. Valjda je Mjesec pomiljen u
svezi s drveem jo i zbog pjesnikog uzroka, to po krajevima, gdje zanoljivog sinjega mora nema,
prilike uz mjeseinu najarnije su u umi: mjeseca sjaj, u umi, igra kroz grane i svakim listom kao da
se titra.
21

1
Gore, na str. 139.

Bilo makar s kojeg uzroka, u dva klasina naroda, u Rimljana poglavito, uvijek oko hramova
Artemidinih i Dianinih stajahu izuzetno iroki gajevi: u Italiji, na Aventinu, na jezeru Nemi,
1
na Tifati.
A, kao to u Italiji, tako i u Heladi, spretna boginja, velika kraljica vidne noi, lov lovei trae
neprestano po umama. Po naoj prii, osim savijanja i uzvijanja grana, jo jedno Miloevo udo biva
u umi: njegovu sjekiru, usjeenu u drvo, niti car, niti ko drugi, ne moe da pomakne, dok dijete
najlaglje to ini. Sjekira je ovo doista udesna, ali teko je rei, to se pod ovom crtom mita skriva.
Nije li, po sluaju, slika mladog srpastog Mjeseca ta sjekira Miloeva, u kladu junaki udarena?
2

1
To jest nemus, uma, otkle: ''Diana Nemorensis'', to je Dianin jedan naziv.
2
Ovo o sjekiri ja cijenim, da je posve stara kajda pukog prianja. Slinu sjekiru nalazimo u historiji
Pavla Djakona, koji, po svoj prilici crpajui iz puke tradicije langobardske, ovako povijeda zaruke
mladoga kralja Autaria s Teudelindom, kerju bajoarskog vladara Garibalda. Poao sam Autari u
Bajoariju, preobuen i skriven kao poslanik, i sretno obavio prosidbu. Na prosidbi Teudelinda, po
narodnom obiaju, prui mu au vina, a on joj potajno dodirnu ruku svojim jednim prstom, i prst sebi
pristavi k elu i ustima. Porumeni krasna djevojka, i na toj smjelosti prepozna svog zarunika, ali ni
rijei kome, osim dadilji. Po tom mladi Autari na povratku, u posljednjem asu, na megji zemlje, sebe
prokaza svima. Mahnuo junaki svojom sjekiricom (securicula), nju Udario u oblinje jedno drvo i
onako je ostavio, uzviknuvi: ''Ovako sijee Autari!'' (De Gestis Langob., III, 29). Nije ba neumjesno
misliti, da sav ovaj legendarni kras inae historijskim zarukama Teudelinde i Autaria pridadoe,
pjesmom ili priom, puka usta.

to se pak Miloeve majke tie, goleme njezine dojke nekako dozivlju u pamet obilne dojke u
majke bogova, kod Frig, i Helen u Maloj Aziji. Majka sviju bogova prikazivala se, nainom
arhainim, s nebrojenim sisama, po svemu tijelu osutim. Ali, i ne gledei na ovu slinost, koja je iz
daleka traena, a moe biti samo sluajna, isto zalazi, po daljem pukom kazivanju, majka i rogjenje
Miloevo u mit najgui. Milou je pomajka, po jednoj pjesmi,
1
nagorkinja vila, koja ga prihvati
izloena u planini, a ''bijelijem mlekom zadoji'':
2
Milo zove se Obili za to, to ''se gojan za junatvo
sprema''.
3
Vila Milou ovako pripovijeda rogjenje njegovo:

''Majka ti je Janja obanica ...,
babo ti je zmaje iz oblaka.''
4

Janja
''bila je odvie lijepa ....
Kad je jedno jutro osvanulo,
pojavila uz planinu ovce,
dok iskoi od istoka sunce.''
5

1
Petranovia pjes., knj. III, 24.
2
V. 166.
3
V. 160.
4
V. 1802.
5
V. 18591.

Na planditu,

''Janja sitan vezak veze,
a razvodi po marami grane,
zlatne grane na etiri strane,
dok je Janju sanak prevario,
zaspa Janja kano janje ludo;
arko sunce visoko sijae,
u oblaku ljuti zmaj sjegjae,
obanicu Janju pogledae, ....
6

u glavi joj grana od jablana.
Kad to vigje zmajovit junae,
razvi krila, kajno gorska vila,
pak polee strmo niz planinu,
dok on dogje gje planduju ovce,
iz krila mu iva vatra sipa,
sve rasplai sa plandita ovce,
a uhvati Janju obanicu,
22
te je ljubi ljetni dan do podne.''
7


Dijete rogjeno i ostavljeno u planini, gdje ga vila brino podgaja, naao poslije car, te poveo
dvoru svome. S tog udnog rogjenja Milo ima zmajeve biljege: ''mlade na miici'' desnoj, a ''na
mladeu bi vuje dlake'', pa i ''na bedri sablju upisanu.''
8

6
V. 198205.
7
V. 210-8.
8
V. 33812. Ovoj se pjesmi moe neto da prigovara. Nju zapisa Petranovi od pjevaa I.
Divjanovia, a mi znamo, da ovaj prevjeti guslar vie, puta krasi i mnoi od svoga. Po istoj pjesmi
takogje rodili zmajevi, a vile odgojile, Zmaj-Ognjenog Vuka, Relju Bonjanina, Banovi-Sekulu,
Banovi-Strahila, Ljuticu Bogdana i Kraljevia Marka (v. 31629). Nego je u pjesmi glavno ono, to
se pjeva o Milou, pa biti e u tome, pored svega ukrasa i prevelike glaine stihova, jo dosta izvornoga.
obanica Janja nije izmiljena, poto je nama ve poznata Janja svetoduha, to ju Sunce grabi, kad car
nebesni Sunce enjae (Dio III, s. 72 [216]). U mnogom ostatku starih najdebljih mitova istie se Janja.
Slijedom ovih iztraivanja, Janja i Zmaj-Ognjeni nam se ukazae kao munjevna ognjena bia (Dio VI).
Mitski Obili, po ovoj njesmi, bio bi dakle porod boanskog Ognja, poto je sin ognjene Janje i
ognjenog Zmaja. Da li pjesma tu pogagja, drugo je pitanje. Nama je dosta ovdje pokazati pomou nje,
da je postanje legendarnoga Obilia obavito prijesnim mitom.

I od onoga, to Srbi jo iznose o Milou, glavni dio razvezuje se jednako u mit. Po pukom
kazivanju, Milo je Obili iz Pocerine, iz sela Dvorite, gdje su u blizini zidine, koje se zovu
''Miloeva konjunica''. Tu su bili i dvori Miloevi. ''U Dvoritu'', veli Vuk, ''ima jedan stari grob s
velikim kamenom elo glave. Onuda Srbi govore, da je to grob Miloeve sestre, i pripovijedaju, da je
ondje plijevila enicu, pa je ubio Milo s Trojanova grada buzdovanom, jer je mislio da je kouta. U
Pocerini ima jedna rijeka, koja se zove Neaja, i blizu nje polje, koje se zove Pustopolje. Sad oni
dokazuju, da je poslije kosovske bitke doao glasonoa s Kosova i naao Miloevu majku na toj rijeci
kod ovaca, pa joj rekao:
Ne aj vie, Miloeva majko!
Odbij ovce u to pusto polje:
Milo ti je jue poginuo.

I od tada je ostalo Pustopolje i rijeka Neaja.''
1

1
Vuk rje., pod Dvorite.

ta je sa sestrom, koju Milo ubi, mislei, da je ono kouta? U ovom pogledu, poznat je
klasini mit: noni mladi lovac Akteon zapazi djeviansku nagu Artemidu, gdje se kupa, a ona ga taj
as prometnu u jelena, te ga odmah raskidoe sami hrti njegovi. Mitolozima jasno je znamenovanje
ovog prizora: poto je jelen u Arijaca zbog granatih rogova simbol zrakovitog sunca, Akteon je Sunce,
koje pred Mjesecom gine u noi. I u Rimu starinska pria iznosila dogagjaj, slian onome o Akteonu:
rimski Akteon zvao se Genucius Cipus.
2
Jelenja ivotinja nikako ne odvaja se, u klasinom svijetu, od
mjesene boginje: kouta prati Dianu; odbjegli robovi zovu se u Rimu ''cervi'', i stoje pod Dianinim
okriljem; Artemida, pri glasovitoj rtvi Ifigenije, zamjenjuje ovu s koutom; ista Artemida, priaju
Grci, moe, kad joj se hoe, i bez pomoi rtova, sama sustignuti jelene. S ovim glasovima suzvuan je
i glas o kouti, koju ubi Milo. Dosta je prilike misliti, da ta kouta, Miloeva sestra, drugo nije, do
Zora, omrknuta u noi. Da je prizor noan, kae nam rije prie, koja Miloa ovdje nam privodi iz
''Trojanova grada''. U prianju pukom, kralj je Trojan nono bie. Trojan sjedio u gradu Trojanu, a
''svaku je no iao u Srijem, te ljubio nekaku enu ili djevojku; za to je iao nou, to danju nije smio
od sunca, da se ne rastopi.''
3
Miloeva sestra plijevi enicu. Nona je Zora uvijek radina: veze, ili isti,
prije Sunca.

2
Preller, Rm. Myth., I B.. 3189.
3
Vuk. rje., pod Trojan.

23
Mit Mjeseev stjee se s legendom Miloevom jo u neem, koje je vrlo vano. Puke
zagonetke, iz svakog kraja, oznaie nam Mjeseca, na nebu megju zvjezdama, kao obanina ovaca.
1

Sad udara u oi, to prie uprav postojano prikazuju Miloa kao mlada obanina. Eno Silni Stefan
nagje dijete, na Ceru, taman kod ovaca, a kad mu rekne: ''Ajde da nas vodi kui'', dijete mu odgovori:
''Ne mogu od ovaca.'' Ni sama Miloeva majka ne e se od ovaca rastaviti. Kod ovih zatee je
glasonoa s Kosova, i viknu joj:
''Ne aj vie, Miloeva majko!
Odbij ovce u to pusto polje.''

A to ine prie, to isto rade i pjesme. Epski je Milo takogjer obanin.

1
Gl. gore, na str. 138

U pjesmama, Milo preesto boravi kod ovaca. A ima i takovih pjesama, to se naroito bave
njegovim obanstvom. Budi na primjer preudna pjesma iz umadije: ''Car i Milo obanin.''
2
Na ari
planini Milo uva

''hiljadu ovaca,
u hiljadu trista razbludnica.''
3


2
Stojadinovia pjes., knj. I, 8
3
V. 34.

U Miloa tri su uda. Prvo je udo

''pred ovcama ovan kolovogja,
na ovnu je zvono od hiljade,
a u zvonu brence od stotine,
po brencetu dragi kamenovi,
pa se pred njim vidi putovati
u ponoi kao u po dana.''
4

4
V. 610.

Drugo su udo

''od elika dvori,
oko dvor elina avlija,
na avliji elina kapija.''
5

Tree je udo
''zelena livada,
u livadi zeleno jezero,
po livadi devet paunova,
za njim' eu devet paunica,
a pred njima mudra vidra ee,
i za vidrom okiena kuna.''
6

5
V. 135.
6
V. 1823.

Car od Stambola preda se dozvao Miloa, kome je nedunu umrijeti. Miloeva je nevolja
velika:
''udrie nanj sindir-gvodje teko,
i na noge troje bukagije,
a na ruke troje belenzuke.''
7

24
Svega njemu nestaje: vidi ''konja razlomljena'', a ''sablju zargjalu'' i ''zatopljenu tuom i
olovom''.
8


7
V. 1602.
8
V. 1548.

Na svezana junaka pomakoe se ''tri hiljade vojske'',
9
ljutih katana, dok se car ''popeo na
najviu kulu'', da ''gleda, ta e biti od Miloa.''
10
Milo uskliknuo

''k nebu i oblaku:
Sveta Petko! odpekljaj mi noge,
a Negjeljo! odrei mi ruke'',
1


prizvao i druge svece, pa i vilu, da mu ''podmetne krilo'',
3
onda u tri maha rastjerao katane:

''hiljadu je sabljom pogubio,
a drugu je konjem pregazio
a treu je u more naer'o.''
3


Nad carem onda visi osvetnika sablja Miloeva; no je ovaj uturi u kore, i uze poklon od ''tri
tovara blaga'' i ''tri konja viteza.''
4

9
V. 165.
10
V. 1856.
1
V. 191 i 1945.
2
V. 199.
3
V. 2202.
4
V. 2545.

Za me, u itavoj ovoj sada absurdnoj pjesmi, nema ni mrve ovjejega djelovanja. To su na
golo mitski prizori. Na visini neba, dnevnog ili nonog, svezani su, te stradaju izmjenice junak Mjesec
i gospodar Vid. Ali ja u ovo ne u da uprem, poto stvar nije dovoljno ista. Volim pripaziti neto
drugo. Uestao ovdje izvanredno broj tri, pa isto biva skoro u svakoj pjesmi o Milou,
5
tako da je teko
to uzeti kao puki sluaj. Otkle postojana tri maha, tri navrata, u ivotu Miloevu? Ja bih rekao, da je i
to crta, pozajmljena Mjesecu. Ili zato, to se perioda mjesena dijeli u tri jednake esti,
6
ili zar to
mjesec prikazuje tri razna oblika, o prvoj etvti, o utapu i o posljednjoj etvrti, ili to se on pomiljao
u noi, kao i Sunce i Zora, u trostrukoj osobi, makar s kojeg uzroka to bilo, boginja mjeseca jeste
trojaka u Helena i kod Latina. Artemida naziva se , a Diana je trivia,
7
t.j. ona hoda trima
putima. Latinski je pjesnici kau takogjer triplex
8
i triformis.

5
Tako n.pr., u II knj. Vukove zbirke, u pjes. 40, v. 144, on udara na sebe ''tri kata haljina''; u pjes 42, v.
41, lai ''tri bijela dana'' u madarskoj tamnici; u pjes. 37, v. 86, sa ''tri dukata uta'' izbavlja se iz bijede
u Latinima.
6
Mjesec od 27 dana raspada se u tri dijela, svaki od 9 dana. To je Grcima , a Latinima
nundinae, t. j. novemdinae. Prije semitsko-aleksandrijske hebdomade, u Rimu kroz doba kraljevsko i
republikansko, brojili se rokovi na nundine.
7
Ovidii Fasti, I, v. 388.
8
Id., ib., v. 386.

Zaestalo sve trostruko i u glasovitoj pjesmi Vukove zbirke: ''enidba Duanova''
9
, gdje je
izloena itava nizija pregnua Miloevih. ''Kad se eni srpski car Stjepane'' i ''na daleko prosi
djevojku, u Legjanu gradu latinskome'',
10
pri tekom carevu pothvatu, Milo je caru glavni
pomaga.
1
Milo nije ni Obili, ni Kobili, no je Voinovi, te i nosi ''ma zelen staroga Voina''.
2
Ako i
srpskome caru Stjepanu neak, opet je on i ovdje pastir ovaca, koji boravi na ari planini;
3
pae je
25
poglavica trijest pastira, a na osobiti nain zove se: ''Milo-obanin''. Njegova marva ovaca ogromna
je, pa sam za nju veli:

''Kad ja bijah u ari planini
kod ovaca dvanaest hiljada,
za no bude po trista janjaca,
ja sam svako po ovci poznavo.''
4


Milo-obanin doao nedozvan u carske svatove i sustigao njih i carske konje na Zagorju.
Njega opremila i naoruala dva brata mu starija, dva Voinovia, koji borave u gradu Vuitrnu. Oblai
Miloa
''tanana koulja,
do pojasa od istoga zlata,
od pojasa od bijele svile,
po koulji tri tanke gjeerme,
pak dolama sa trideset putaca.''
5


9
Knj. II, 29.
10
V. 13.
1
Ova skroz mitina pjesma ve je raspravljena u Dijelu II, gdje je govor o dva Voinovia.
2
V. 195.
3
V. 131.
4
V. 54750.
5
V. 1826.

Nego je svrh svega udarena ''bugar-kabanica'', a i konja kulaa mu ''megjedina svega opiva''
tako, da se ne razpoznaje ni konjik ni konj, te se Milo ukazuje ''crnim Bugarinom''.
6
Pusta li konja,
kulaa toga!
''po tri koplja u prijeko skae,
po etiri nebu u visine,
u napredak ni broja se ne zna,
iz usta mu ivi oganj sipa,
a iz nosa modar plamen sue.''
7


Ali je Milou ''zla nauka: pospava svagda oko podne.''
8
Eto dumana Miloevih! Prve su na
redu tri iardije, tri plijenitelja: Gjakovica Vue, Nestopolje Janko i mome Prijepolje. Rastjera ih
junak. Dogjoe onda svatovi pod Legjan grad, koji je tvrdo zatvoren. Pred vratima gradskim, Milo,
zamjenik cara srpskog, zatee zamjenika cara latinskoga, nadbije ga i posijee. Odmah za tim on
preskoio ''tri konja viteza i na njima tri plamena maa'',
9
i ''ustrijelio kroz prsten jabuku od zlata'',
postavljenu na koplje na najvioj kuli u Legjanu, te ponio jabuku svome caru.
10
U svemu sjaju svome
prosinu tada Milo; pa, ako i ne ugje u tvrdi Legjan, opet istrgnu ispod vlasti dvaju sinova kralja
legjanskoga djevojku, carevu vjerenicu, i caru je privede.

6
V. 190, 197 i 192.
7
V. 2515.
8
V. 2257.
9
V. 4923.
10
V. 449513.

Careva je vjerenica Roksanda; ali je muka nju poznati:

''izveli su tri l'jepe gjevojke,
tri djevojke, sve tri jednolike,
i na njima ruho jednoliko.''
1

26
Od tri djevojke ko je Roksanda, niko ne zna:

''ode Milo niz polje iroko,
kada dogje, gje stoje gjevojke,
zbaci s glave bugarsku ubaru,
skide s legja bugar-kabanicu,
pak je prostre po zelenoj travi,
prosu po njoj burme i prstenje,
sitan biser i drago kamenje;
tad izvadi maa zelenoga,
pa govori trima gjevojkama:
Koja je tu Roksanda gjevojka,
nek savije skute i rukave,
neka kupi burme i prstenje,
sitan biser i drago kamenje!''
2


Roksanda pokupi prstenje, biser i kamenje drago, dok dvije druge djevojke pobjegoe; no
Milo ih uhvati, pa sve tri vodi pred cara, kome dade Roksandu i jo jednu djevojku uz nju, a treu
sebi ustavi. U to najcrnja neman eka svatove na povratku, a svejednako tik Legjana. Malo iza grada
stoji Balako vojvoda:
''na Balaku jesu do tri glave,
iz jedne mu modar plamen bije,
a iz druge ladan vjetar duva;
kad dva vjetra iz glava izigju,
Balaka je lasno pogubiti.''
3

1
V. 51921.
2
V. 55774.
3
V. 60812.

Odavna poznaju se Milo Voinovi i Balako vojvoda. Ide Balako Milou u susret s latinskim
katanama, a jae bedeviju. Boj se bije u zelenoj gori. Pustio Balako ''jedan plamen modar'', to Milou
samo ''opali crnu megjedinu''; pustio opet ''vjetra studenoga'', al od vjetra tek se Miloev kula ''tri puta
premetnuo'', dok gospodar stoji za njim neozlegjen. Onda i Milo pustio estoperac, koji svali Balaka
s bedevije: koplje Miloevo diva pribode u zelenu travu, a ma zelen odsijee mu sve tri glave.
4
Kad
svati stigoe nadomak carskih bijelih dvorova, Milo-obanin prokaza se caru ujaku, ali se odmah od
njega rasta.

4
V. 63951.

Epska ova legenda o carevoj enidbi i o pregnuu Miloa obanina pjeva se u raznim
krajevima nae zemlje, a raznosi se po narodu odavna. St. Novakovi objelodani
5
podulji komad posve
paralelne pjesme, zapisane, kako on misli, a prvoj treini prologa vijeka. Pjesma poinje ovako:

''Kad se eni car srski Stiepan,
iz Legjena od kralja djevojka ...''

5
U Archivu, III B., B. 6448.

U zbirci L. Marjanovia ima po nadraju pjesma ista, iz gornje vojnike Krajine;
1
samo to je
Marko Kraljevi zamijenio srpskog cara Stjepana, kralj graorski kralja legjanskoga, Luka i Ilija
dvojicu starijih Voinovia. Milo-obanin zove se tu Milovan, ili Mile-obanin, a to slui nekim
dokazom, da prianje ne prianja povjesnome, stanovitome jednom Milou. Ako su imena izmijenjena,
zgoda je jednaka i jednaka su lica. U ovoj poznijoj formi pjesme kojeta izblijedi, ali se sastavina
legende u cjelosti onako odra, kako je u pjesmi Vukovoj. Megju dvije pjesme, najznatnija je razlika u
ovome, to, mjesto tri djevojke, kralj graorski

''izvede devet djevojaka,
sve jednakih k od jedne majke.''
3


Iz pjesme Marjanovieve biljeimo jo jedno. Grozovitoj nemani, kojoj
27

''iz nozdrva grozna kia liva,
iz uiju oganj-vatra pali,
a iz usta gromovi pucaju'',
3

veli Mile-obanin:
''Ti si sada od dvaest godina,
a ja sada od petnaest godina.''
4


1
Knj. I, 2.
2
V. 2623.
3
V. 2979.
4
V. 31112.

Pak je jo jedna takva pjesma iz ikavskog podruja, koju natampa dubrovaki list Slovinac.
5

Po ovoj pjesmi, Milo, ''dite mlado'', pri ovcama boravi na ''Vujoj planini,''
6
to je stariji oblik za
stanovno mjesto triju Voinovia, nego grad Vuitrn; a opasni hod do djevojke biva kroz ''Mraaj-
planinu'',
7
to je opet rije mitskog znaenja. Dok svati putuju, ''mrkla je noca bez jasna miseca'',
8
pa
carev haznadar dva kamena draga izvadio, i ''po njim svati pute upravie''
9
Da se k djevojci prispije,
red je ''ustriliti na koplju jabuku.''
10
Milo zove se Voinovi, pa su Uz njega jo dva brata Voinovii.
Dumanskome gradu ime je ''Legen'', a ''Palasko'' troglavoj nemani.

5
G. 1882, br. 14.
6
V. 41.
7
V. 91.
8
V. 93.
9
V. 101.
10
V. 174.

Kod ovih je pjesama zamijetiti na prvi pogled odmah, da im je sadrina u glavnome ona ista,
koju ve nagjosmo u dugoj prii o Sisanu-Mazanu i u prii porednoj o Gruji Kobiliu.
11
to pria crta
irokim i krupnim potezima, od toga mnogo ponavlja tanka pjesma. Isto traenje zasunjene krasne
djevojke; isti prizor teko razlunih triju djevojaka, megju kojima je ipak jedna prebrana; isti pregalac
obanin, uz dva svoja druga; ista nakaza, zvala se Balako, ili Arin-brade-pedalj-ovjeka, to
djevojku uva, a podvren je gospodaru, od sebe starijemu; isti mrki grad suanjstva, u pjesmi Legjan,
u prii donji svijet; ista sveana svadba, kojom se zavruje pustolovina obanskog junaka. Oevidno
je, da kroz pjesmu i priu promie starovjerska ista gatnja. Kod prie mi ve primijetismo u ope,
1
da
je to borba nadnaravnih svijetlih i tamnih bia. Hoe zar pjesma da nam jo neto posebno pokae.

11
Gore, na str. 15560.
1
Na str. 159.

Hajde da poredom uoimo prilike, u starinskim tima pjesmama izloene. Milo je veliki
obanin ovaca, kao to je Mjesec, po pukim zagonetkama, obanin zvijezda. Milou je naporu ''ma
zelen staroga Voina'': u oima Ind, Sunce i Mjesec bia su uta i zelena, pa hari, harit, koje rijei
znae ''ut'' ili ''zelen'', same po sebi znae takogjer Sunce i Mjesec.
2
Milo je ovdje Voinovi, to e
rei sin Voina, a mi u nekom udesnom Voinu naih pjesama nagjosmo, ako se ne prevarismo,
vremenom izblijegjenu sliku ratnog Svantevida, ili Vida.
3
Bugar-kabanica prikriva Miloa, a konja mu
kulaa medvjedina svega opiva. I ovo ovdje kao da je suglasno sa davnanjim mitom Arijaca: kod
Ind, otanali Mjesec ima naziv: ''kralj medvjed'', jer je medvjed iz studene postojbine, te zgodno
simbolizira mranost i hladnou umanjenog Mjeseca.
4
obanin Milo ima ''zlu nauku pospavati
svagda oko podne'': naime, ispred sjaja visokoga Sunca iezava Mjesec.

2
Gubernatis, Mythol. zool; v. l. p. 399400.
3
Dio I. na str. 445 (85-5).
4
Gubernatis, Mythol, zool., v. 11, p. 115.

28
Ovu istu mitinu priliku, ali prevrnutu, nalazimo u Grk: u prekrasnog mladog obanina
Endimiona, koji imae ovcu neizrecive bjeloe, zaljubi se djevianska Artemida, pa, da mu cjeliv d,
uljulja ga, dugo i dugo gledajui, u vjeni san i u vjeni ivot, na latmijskoj planini u Kariji. Po
tumaenju mitologa, Endimion je Sunce zapadnuto, zaspano, kad Mjesec sjaje;
5
a mit je, spram
naega, prekrenut, jer u kojih Arijaca Mjesec postade djevojkom, u njih je Sunce obanin, te on ima
bijele janjce i ovce, zrake svoje.
6
Vrebaju na Miloa tri plijenitelja, megju kojima najprvi je Gjakovica
Vue. Nije po samom sluaju, u Karadia pjesmi, ime Vuk nadjenuto Miloevu dumaninu, niti je, u
pjesmi ikavskoj, pozorite bez uzroka nazvano Vujaj-planina i Mraaj-planina.

5
M. Mller, Beitr. zur vergleich Mythologie, s. 713.
6
Grka ova pria tim je vanija, to grka mitologija, inae toliko bujna, za Artemidu, izim ove zgode,
malo to drugo kazuje. A ipak je Artemidina slika obasuta svim arom helenskim.

Od Vuka i drugdje strada Milo. Tako u pjesmi, gdje Milo dopade teke tamnice,
1
tamniar je
njegov opet Vuk:

''enluk ini Vua denerale,
jer je Vua iar zadobio,
tri vojvode srpske uhvatio:
jedno jeste Milo od Pocerja,
drugo jeste Toplica Milane,
a tree je Kosani Ivane;
bacio ih na dno u tavnicu,
gjeno lei voda do koljena,
''junake kosti do ramena''.
2

Tamnica je ovdje bajagi madarska, dok drugdje Milo tamnuje u Latinima.
3
Plijenitelj i
tamniar Vuk ini se, i u djelu i po samom glasu rijei, puki vedini Vrika, vuk, personifikacija mrkle
noi; stari Indi mole se esto bogu Suncu, da njima ukloni zloduh, zlobnog Vuka, plijenitelja Vuka,
koji zasjeda i napastuje putovima.
2
U Vuku, ili u Vukodlaku, mi ve upoznasmo zasjedaa, koji Mjesecu kidie i gleda da ga
prodre.
5
Milo strijelja i dobiva zlatnu jabuku sa visoke kule na Legjanu, pa je to kao glavno obiljeje
njegove pobjede nad dumanskim gradom i pridobia careve zarunice: poznato je, da po mitskoj
zamisli osobito Greko-Ital, a i drugih Arijaca, jabuka su zlatna i Sunce i Mjesec.
6
Svakome, koji se
bavi arijskim mitovima, muno je ne vidjeti u tri djevojke, sve tri jednolike, tri none Zore, a u
Roksandi, koja kupi prstenje, sitan biser i drago kamenje, treu sjajnu Zoru, jutrenju zarunicu Sunca,
ili vidnog vinjeg boga. to Milo jednu sebi ostavi, i to razumijemo: nona jedna Zora moe da
pristaje Mjesecu.

1
Vuk. pjes., knj. II, 42.
2
V. 513. Za vjerojatno mitino bie Toplice i Kosania, isporedi Dio II.
3
Vuk. pjes., knj. II, 37.
4
Gubernatis, Mythol. zool. v. II. p. 150.
5
Na str. 1458.
6
Ovakovo je znaenje zlatnih jabuka, n. pr., u ubavom vrtu Hesperida. I zgoda s jabukom, u oglaenoj
vicarskoj legendi Vilima Tella, nije druge naravi, te je uzeta iz pukog prianja.

to se pak tie troglavog Balaka, posljednjeg udila, s kojim ima da se bori Milo, nema
sumnje ikakove o potpunoj istovjetnosti njegovoj s jednakim prikazima u arijskoj mitologiji. Latini za
cijelo ne uzajmie u nas Balaka, niti mi u njih grdosiju Kaka; a Kako je ipak jedno te isto s
Balakom. Troglavi div Kako plijeni iz peine na zlokobnom Aventinu, a siplje vatru na troja usta:
1

njegova, je peina puna ljudskih kosti, kao to i tamnica Vue denerala. Heleni imaju trotjeloga diva
Geriona, koga u krajnjem tamnom zapadu svlada sunani Herakle: troglava im je pak paklena psina,
Kerber, opet i on Heraklov dumanin. Balako, kao to Kako i Gerion, uobrazuje zimu i no. Njegova
je Mraaj-planina ikavske pjesme.
2
Suprote se, dato, i boj biju protiv takovih nemani svijetli bogovi.

1
Propertii 1. IV, el. 9, v. 910: ''Incola Cacus erat, metuendus raptor ab. antro, per tria partitos qui
dabat ora focos''. Pjesnik Propercij sabra i sauva glasove iz stare tradicije. Naprotiv, historiar Livij (1.
I, c. 7) zbrisa Kaku tamno boanstvo i pretvori ga u ovjeka, lopova i razbojnika.
29
2
''Mrako'', to je po smislu jedno sa ''Mraaj'', grad je troglavoga Arapina, u pjesmi knj. III, 41, v.
1723, zbirke Petranovieve. Troglavi je Arapin poznija varianta troglavog Balaka.

Po mojem miljenju, na epski boj na Legjan, i u tom boju proslavljeno vitetvo Miloa
obanina, okreu se u okviru isto mitinom: srpski car Stjepan tek sluajno, povrnim svojim
imenom, upade u pjesmu, gdje mu mjesta nije. U cijeloj pjesmi jo je zdrava jezgra starog mita, koji,
rekao bih, sastoji se u ovom: bog jutrenjeg vidjela, Sunce, ili moda sam najvii Vid, ide na grad tame,
kako bi otud ispod pritiska svih udih vlasti izbavio vjerenicu svoju Zoru, a, poto je vojna nona,
glavni je pregalac boanski Mjesec. Po glasu jedne pjesme, Mili je obaninu onda ''petnajst ljeta.''
Valjda je to pun Mjesec, od petnaest dana.
3
Kad s oprotenom vjerenicom svatovi sretno dogjoe k
bijelim carskim dvorovima, Milo-obanin nije dionik svadbenog veselja; prikaza se caru ujaku, i
zamae. Da je i dalje tanati, mogli bismo rei: Mjeseca nestaje na obzorju, im boji dan nebom
ovlada.
Ako Milo po prii, to naprijed usmo, ''lee na legja'' te ''spava'', kad ga ono danju nagje Silni
Stefan; ako je njemu ''zla nauka pospavati svagda oko podne'', kako malo prije ree pjesma, a to on u
noi sam uspavljuje druge junake, kako nam kazuje jo jedna Vukova lijepa pjesma mitinog kreta.
4


3
Vidi, na str. 135, pjesniku izreku: ''kano mjesec od petnaest dana''.
4
Vuk. pjes., knj. II, 38. Pjesma je ve razglobljena (Dio VII, s. 101 [1901]), u odnosu s vilama.

Milo junake uspavljuje pjevanjem divnim. Pjevanje mu je kao u tankogrle djevojke, kao u
vile. Pjesma zainje,

''Pojezdie do dva pobratima
preko krasna Miroa planine,
ta jedno je Kraljeviu Marko,
a drugo je vojvoda Milou,
naporedo jezde dobre konje,
naporedo nose koplja bojna,
jedan drugom belo lice ljubi
od milote do dva pobratima;
pake Marko na arcu zadrema,
pak besedi pobratimu svome:
A moj brate, vojvoda Milou!
teko me je sanak obrvao,
pevaj, brate, te me razgovaraj.
Al' besedi vojvoda Milou:
A moj brate Kraljeviu Marko!
ja bi tebe, brate, popevao,
al' sam sino mlogo pio vino
u planini s vilom Ravijojlom,
pak je mene zapretila vila,
ako mene uje da popevam,
oe mene ona ustreliti
i u grlo i u srce ivo.''
1


Na Markovo hrabrenje, ipak

''Milo poe da popeva,
a krasnu je pesmu zapoeo
od svi nai bolji i stariji,
kako j' koji dr'o kraljevinu
po estitoj po Maedoniji,
kako sebe ima zadubinu;
a Marku je pesma omilila,
nasloni se sedlu na obluje,
Marko spava, Milo popijeva.
Zaula ga vila Ravijojla,
pa Miloa poe da otpeva,
lepe grlo u Miloa carsko,
jeste lepe nego je u vile;
rasrdi se vila Ravijojla,
pak odskoi u Miro planinu,
zape luka i dve bele strele,
jedna ud'ri u grlo Miloa,
druga ud'ri u srce junako.
Ree Milo: Jao moja majko!
Jao Marko, bogom pobratime!
Jao brate, vila me ustreli!''
2


Povik ranjenog junaka iza sna trgnu Marka On odmah napusti arca na vilu i prisili je, da
biljem, na Mirou uzbranim, Milou rane zagasi i iscijeli, pa je sada

''lepe grlo u Miloa carsko,
jeste lepe, nego to je bilo.''
3
1
V. 122.
30
2
V. 2849.
3
V. 10910.

Mitsko je doista ovo u Miloa carsko grlo, ljepe nego u vile, kojim on druga Marka u san
ljulja. Iskae nam iz ovog prianja, eto ponovo, gore pomenuti mit o Artemidi i Endimionu, niti je mit
ovdje, kao prije, izvrnut. Milo uspavljuje, pjevajai; a pjeva naizmjence, po klasinoj mitologiji, ba
mjesena boginja i pri pjesmi ostaje kao zapanjena.
4
U Grkoj, pjeva i uspavljuje takogjer arna
Sirena, pa mitolozi sad naginju vidjeti u njoj Mjeseca. Po indijskoj Rig-Vedi, udotvorno pjevanje
svojstvo je bogova; pjevanjem bogovi stvaraju na nebu Ognja
5
; dva sprijateljena boga, Indra i Soma
(Mjesec), u slici tice oblijeu pjevajui nebesno drvo i uvaju blago ambrozije, boju svjetlost.
1

Pjevanje pripadalo pak naosob Mjesecu, moda zbog pjesnikog otajstva noi. Po tihoj mjeseini,
svaki ubor vode, i svaki list koji trepee, imaju posebnog glasa; ispod trave skriveni popci udaraju,
kao neki ogromni zbor, u neprekidnu, u ritminu skladbu: to je nono dugo pjevanje, to je krasna
Mjeseeva pjesma.
2
to je pjesma na Mirou planini, i ovo je ime zar vie mitino, nego geografijsko:
oznailo bi tiinu nonu. Mlro-planina paralelno nam dolazi sa Mraaj- ili Mrako-planinom, gdje je
na stanu troglavi Arapin, troglavi Balako. Miro kao da je suprotan Mrakou i Mraaju.
3

4
Ovidii Fasti, II, v. 912: ''Cynthia saepe tuis fertur, vocalis Arion, tanquam fraternis, obstupuisse
modis''.
5
Rigv., X, 88, v. 10.
1
Id., I, 164, v. 20.
2
Moe biti, da se poezija mjeseine i noi izrazuje, u pukoj mitologiji, jo jednim nainoin. Bio bi to
''njemuti jezik'', koji se u pripovijetkama mnogo spominje. Njemuti, ili ''nemuti'', jezik ''obanin'' neki
dobiva na dar od zmijinjeg cara, pa njim razumijeva, idui po umi, ''sve to govore tice i trave i sve to
je na svetu''. (Vuk. prip., 3).
3
O Balaku govoreno je i u Dijelu II (s. 99100 [1978]). Za vilu Ravijojlu, S kojom je Milo sino
mlogo pio vino'', isporedi Dio VII. A to se tie Kraljevia Marka, za koga se u pjesmama esto puta,
po mom mnenju, zadjedoe neke krpe iz stare sunane religije, gledaj Dio V, na str. 428 (162-8). Kad
bi to bilo tako, pa kad bi i ovdje Marko bio donekud zamijenio boansko Sunce, tad bi i cio sadraj ove
pjesme bio u mitinom vidu jasan: Mjesec pjevanjem uspavljuje Sunce, kao to zaljubljena Artemida u
san uvali sunanog Endimiona. Neto je udno, da naa pjesma prikazuje Miloa i Marka kao
zaljubljenike: eno ''naporedo jezde dobre konje, naporedo nose koplja bojna, jedan drugom belo
lice ljubi od milote do dva pobratima''.

Miloevo pjevanje predmet je udnog kazivanja u jo jednoj narodnoj pjesmi.
4
Car Lazar, na
gozbi u pjanosti, smatra Miloa ''svojim protivnikom''
5
za to, to, na njegovo pjevanje ''tanko
glasovito'',
6
ovaj, jedini izmegju gostiju, otpjeva takogjer ''tanko glasovito.''
7
Car hoe da ga objesi.
Vjeanje se Milou spravlja na tri mjesta. Prvo je mjesto ondje, gdje se Milou gradi zadubina, a
grade je od ''tri godine'' do ''trista majstora''
8
a Radom neimarom. Na drugom mjestu, do druge
zadubine Miloeve, na arganplanini, imaju
''tri vode studene'',
pa i
''tri korita od suhoga zlata,
i tri esme od srme eene,
i na njima tri draga kamena
1
''.

4
Petranovia pjes., knj. II, 18. Sravni s ovom i pjesmu, gore na str. 164.
5
V. 27.
6
V. 12.
7
V. 16.
8
V. 59 i 43.
1
V. 86-9.

Na ovoj drugoj postaji nalaze se none Miloeve ovce:

''tu se vide napojiti ovce,
31
u sred noi, kako u sred dana'',
a
''kod njih sjede trideset Bugara.''
2


2
V. 90-2.

U obana Bugara jesu i ''tri hiljade brava.''
3
Trea je postaja do Budima grada, pak tu

''nagjoe trista gjece mlade,
trista gjece, trista siroadi'',
koji
''od ljenik, kupe napravili.''
4


3
V. 108.
4
V. 1379.

Djeci je gospodar Milo. Kad sve to vidi car Lazar, zaplae se, uzviknuvi:

''Boe mili, uda velikoga!
U Miloa dosta prijatelja
po svijetu na etiri strane.''
5


Zatedi ga i povrati zdrava ''Kruevdolu slavnom''
6
.

5
V. 153-5.
6
V. 167.

I ovce, i bravi. i noni Bugari, i trojni broj, uprav vanredno ponavljan, to nas sve kod Miloa ne
iznenagjuje vie. Ali je u ovoj pjesmi biljeg jedan; posve nov, to pritee panju. Na treoj postaji, veli
pjesma, nagjoe trista djece mlade, koji ''od ljenik kupe napravili''. Sad treba znati, da osim ve
navedenih zagonetaka,
7
puk o mjesecu gonee jo ovako: ''Puno reeto ljenika, a u srijedi samo jedan
orah Pun tavan lenika, a u sredi orah'', i odgonee: ''Mjesec megj zvjezdama'' ''Zvezde i
mesec.''
8
Drimo li se pukog govora, kako ga zagonetke razjanjuju, ono trista Miloeve djece mlade,
koji od ljenika, kupe napravie, bile bi zvijezde, a Milo, k njima priveden na tree stratite, bio bi
Mjesec. Tumaenje ovo potkrepljuje se opom mitologijom. U velike se ljenikom bavi sujevjerje
arijskih naroda, koji u njemu kao da ugledae oblik i obiljeje mjeseca.
9


7
Gledaj na vie, na str. 138.
8
Novakovia zagon.
9
D' aprs toutes les probabilits, la noisette est l'une des formes botaniques de la lune'', veli A.
Gubernatis (La Mythol. des Plantes-Noisetier), koji, dato, ne zna za nae zagonetke i pjesme.

Jo, po naoj pjesmi, ''od ljenika napravljene su kupe'', to i opet nije bez mitskog poznatog
znamenovanja. Ve je u Rig-Vedi kupa, ili aa, boanski biljeg Sunca i Mjeseca. A po mitu
helenskom, Herakle, kad mu je prei more, uzajmi u Helija, u Sunca, zlatnu njegovu au, koju on
ovome povrati, kad je more preplovio. ta vie, na ljeniku amcu, kazuje jo jedna verzija mita, on
prispje u Italiju iz zapadnih krajeva Hesperida. Mitina kupa, ili aa, nae pjesme pripada ovako vrlo
starome vjerovanju.
1

1
Isto kao ''od ljenika kupa'', udesna je, u nekim pjesmama, ''orahova lagja'', pa i udesno plovi. Za tu
''orahova lagju'', vrijedna je, da se donekle pripazi, Vukova pjesma hajdukog vremena: ''Od Horvata
Mato'' (knj. III, 48). Ovome junaku
''sjaju se toke kroz brkove,
kao mjesec kroz jelove grane'' (v. 278);
a za lagju kad se ona pomalja, pjeva se:
''Neto sjaji more od zapada.
32
Je li koji kadgod zapamtio,
da se sjaji more od zapada?
Il' je sunce, il' je mjeseina?'' (v. 1225).
Orahova je lagja pak opisana ovako:
''Moe dati orahovu lagju,
a na njojzi dumen od kalaja,
od kalaja i guhoga zlata,
navrh njega alem kamen dragi,
sa kojim se vidi putovati
u ponoi kano usred podne?'' (v. 605).
U botanici mitologinoj, ljenik i orah dotiu se u mnogome (Gubernatis, La Mythol. des
Plantes - Noyer). Gledom na taj simbolini orah ja bih mislio, da nam je amo prikaiti i iz
Petranovieve zbirke pjesmu jednu (knj. III, 30), kojoj cio je osnov mitian, a iznosi nam neko ''polje
Orahovo''. Prizor biva na ari-planini, gdje je vila pokliknula i Milou javila, da troglava nakaza zarobi
Relju, krilatog junaka, i mladog Banovi-Strahila. Sunji sa odvedeni ''na iroko polje Orahovo'' (v.
114), kad li eto im Miloa u pomo. Milo primakne se k njima ''niz poljske luine'' (v. 178), pogubi
troglavog Arapina, pa drugovima presijee sveze na rukama. Svi zajedno onda posjekli i rastjerali
dumane, vojsku troglavog ovjeka. Krilatoga Relju, a i samog Banovi-Strahila, jo zar niko ne uspje,
usprkos svakog nastojanja, izvui iz tame mitske i do lica historijskih proistiti. Je li Relja, kako ja
drim, lice jedno sunano (Dio III, a. 4057, 184201), a Strahilo jutrenji ratni Vid (Dio I, s. 528
[928]), onda bi pjesma bila razgovijetna: tamni Troglav u noi osunjio vidne bogove, koje Mjesec
sveza oprata, te e oni zajedno pobjediti svu nonu silu.

S onim, to je dovle izloeno, ugjosmo valjda u dosta jasni trag pravoj naravi Miloeva
obanskog ivota, pak i njegova spavanja i pjevanja. itava ova legenda sastavljena je od mitskih
komada, to su vremenom, stariji od historijske pojave kosovskog junaka. Miloa Kobilia. Nego i
careva sumnja o Miloevoj nevjeri, kosovskim pjesmama potkana, izlazi, to ja cijenim, takogjer iz
istog davnog mita o boanskome Mjesecu.
ista historija o sumnji kakvoj, podignutoj na Miloa, ne zna, kao to ne zna ni za izdajnika
Vuka Brankovia. Nenadne velike polome i preokrete prosti narod, ne samo u naoj, nego u svakoj
zemlji, obino ne moe da sebi drugaije protumai, ve ako uzme, da je izdaja po srijedi. Nije nae
ovdje kazati, zato prekor izdaje prianja, u narodu i u narodnim pjesmama, uprav za osobu Vuka
Brankovia. Nama je samo potraiti, otkud, u pjesmama, careva sumnja na Miloa.
Razlaui preeste mijene i pomrine u Mjeseca, naprijed opazismo,
1
da ga za to iz pukih usta
sustie teki prekor nevjere. Mjesecu ree pjesma:

''Ej Mesee, carev nevernie!
zat' ne greje danju, kako nou!''
''O Mesee, carev nevernie!
zato greje caru na veeru!''
2

1
Na str. 143.
2
Ib.

udno je podudaranje, to isto ovako, taman na veeri, knez, ili, kako njega jo nazivlju
pjesme, car Lazar Miloa prekorava s nevjere; pjesma kosovska kazuje,
3

''Car uzima zlatan pehar vina,
pa govori svoj gospodi srpskoj:
Kome ' ovu au nazdraviti ? .....
Ta nikom' je drugom napit' ne u,
ve u zdravlje Milo-Obilia:
Zdrav Milou, vjero i nevjero!
prva vjero, potonja nevjero!''
4

3
Vuk. pjes., knj. 11, 60, III
4
V. 1832.

33
Ako se mitski govor o carevoj nekoj ''veeri'' uz ''Mjeseca nevernika'' podudara s govorom o
carevoj drugoj ''veeri'' uz ''Miloa nevjeru'', to je, po mojem miljenju, odatle, to je potonja verzija
ispredena i sainjena iz one prve. Pokazano je ve, da su i povrh ovoga jo drugi potezi u junaka
Miloa snimljeni s Mjeseeva lica.
Legenda o carevoj veeri i o nevjeri, koja je tom prilikom Milou predbaena, postoji od
davnih doba u narodu. Kako sada puka pjesma pjeva, isto tako glasi i odnosna vijest u domaih
pisaca. Carevu veeru, a pri njoj, uoi kosovske bitke, ukor uinjen Milou zbog nevjere, biljee svi
pisci redom, to prevodilac Vizantinca Duke, pa Cerva, Orbini, Luccari, Kuripei.
5
Svi ovi piu na
razmaku XV i XVI vijeka, ili u vijeku XVI, a povode se za pukim kazivanjem. U Orbini-a,
6
careva
ukorna zdravica Milou, i Miloev odgovor caru, onakim su kretom i akoro rijeima ispredani, kako ih
svejednako, nakon tri vijeka, sada opijeva netom pomenuta kosovska pjesma u Vukovoj zbirci.
7


5
Raki, Boj na Kosovu, na str. 423.
6
Orbini, Il regno degli Slavi, p. 3145.
7
Knj. II, 50, III. Vrijedno je, da se dvije verzije, Orbini-eva i puka, usporede. Orbini: A voi, o Milosc,
dono questo vino insieme con la tazza, con tntto che appo di me sete incolpato di tradimento. Milosc
beve e dice: Domattina ho da mostrare con effetto, che l'accusatore mio (Vuk Brankovich) e falao e
bugiardo, e che io sempre son stato fedele al mio patrone''. Pjesma (v. 313):
''Zdrav Milou, vjero i nevjero!
Prva vjero, potonja nevjero!
Sjutra e me izdat' na Kosovu''.
Pije Milo, i odgovara (v. 4854):
''Nevjera ti sjedi uz koljeno,
ispod skuta pije ladno vino,
a prokleti Vue Brankoviu.
Sjutra jeste lijep Vidov danak,
vigjeemo u polju Kosovu,
ko je vjera, ko li je nevjera''.

Poto narod pjesmu svoju ne ispjeva po Orbini-u, jasno je, da ovaj preuze prianje iz naroda.
Na ovome primjeru ovdje mi moemo najbolje da opazimo, koliko je ustrajne moi u pukoj naoj
tradiciji i od kolike je davnine itav sadraj nekih pukih pjesama. Ako je ovo ovako u pjesmi,
prividno historijskoj, kako da to ne bude osobito u pjesmama udesnog ili mitinog gradiva? to se
tie pjesme o carevoj veeri, ona se jamano pjevala ve u XVI vijeku, a nita ne smeta pretpostavci,
da je ona i od toga vijeka davnija.
Sisanje vanredno, pa postojana oznaka obanstva, pa onda neodoljivo pjevanje snotvorno, i
najposlije ukor s nevjere, to je ono, to se, po mojem miljenju, iz stare vjere, koja se na Mjeseca
odnosila, preli u povjesnu upljinu ivota Miloeva. A kad bi se ko hotio i na sitne osvrtati; te
pregoniti dokazivanjem, kako je Miloevoj legendi pridano mnogo poteza Mjeseevih, taj bi jo imao
neto da zamijeti. U jednoj pjesmi, kad Miloa daruju za pokazano junatvo, onda i njegov dralin
dobiva abaiju, pa su ''sve po njojzi sjajni mjesecovi.''
1
U oi boja kosovskog, u drugoj pjesmi, Milo
skide sa sebe kolastu azdiju, i dade je Kosovci djevojci, s rijeima: ''Na, devojko, kolastu azdiju, po
emu e mene spomenuti, po azdiji po imenu mome!''
2
Kolasta azdija, to je na kola iarano
odijelo. Takovu odjeu ostavlja Milo uspomene radi; pae, po posljednjem istina neto tamnom stihu,
kao da ona njemu spominje ak i ime. Kolo, koje hrli po nebu, vrlo je esta slika velikih nebesnih
tjelesa, osobito Sunca, u mitologiji Arijaca. Ali je ovo sve moda odve navijeno. Pregjimo preko
toga.

1
Petranovia pjes., knj. III, 13, v. 291. Valja pripomenuti, da je pjesma Divjanovieva.
2
Vuk. pjes., knj. II, 51, v. 624.

Od slinih takih sitnica vanije bi bilo ispitivati, zato uprav Milo Kobili, izmegju drugih
epskih junaka, prisvoji mnogu kitu iz Mjeseeva mita. Ali je teka muka razbirati ovo pitanje. Na
narod, pri stvaranju svojih epskih lica, to gragjom historije, koja je vjekovima strujala pred njim i
mijenjala se, a to gragjom starog vjerovanja, iz kojeg crpae kao iz nepomine, ako i sve to vie
izpranjivane hazne, nije se drao ni stalne metode, ni promiljenih kakovih pravila. Megju drevnim
34
mitom i historijskim prolaznim dogagjajem, megju svetiteljem poganskim i osobom iz historije ili
svecem iz nove vjere, napravi slabu svezu slinost koja povrna ili svojstvo koje, onako na oi tek
jednako. Vie puta i gola asonancija imena prebaci lagani most prelaza iz mita u historiju, iz stare
vjere u novu. A vie puta, pri tom anorganskom pripoju nove i stare vjere, historije i mita, puk radio i
po samoj miloj volji.
Kaem, muno je na isto saznati, s kojeg razloga, u epu i u ostaloj pukoj tradiciji, mnogo
kojeta, kako ja cijenim, iz Mjeseeve legende splete se oko Miloa Kobilia. Ipak u pokuati jednu
hipotezu. Je li umjesna, o tome e suditi itaoci. Pravo rei, ba osobite cijene ja joj ne pripisujem.
U svakoj poveoj zbirci narodnih pjesama ima itav krug njih, u kojima se opijevaju dva junaka,
Starina Novak i sin mu Grujica Novakov, ili Novakovi. Po sadanjem obliku njihovu, te pjesme
ponajvie pripadaju hajdukoj dobi: preradie ih i ljutinom svojom prodahnue hajduci, pa su veim
dijelom otre i nedotjerane. Mlado je mome, ta vie i dijete je katkad Novakov Grujica, a opet
proslavlja se vanrednim vitetvom, kad neovjetvom sebe ne grdi. Ali je panje vrijedno, da glavna
junatva, to mu pjesme pominju, ona su ista, koja die Miloa. I Grujica vojuje na troglavog Arapa i
na kralja od Legjana, a bolji je junak od sama Kraljevia Marka.
1
Skriva ga prevjes,
2
kao to Miloa
zastire bugar-kabanica. Kad se, naime, Starina Novak, ili Debeli Novak, kako ga jedna od pjesama
zove,
3
digao na crnog Arapina, zaklonjena. sa sestrom u tvrdoj kuli, ree Novak drugarima:

''Da mi dobre konje posjednemo,
a Grujicu gjevojkom inimo,
i Grujicu mlada prevjesimo,
u Grujice nema nausnice,
ljevi Grujo od svake gjevojke.''
4


1
ojkovia pjev., 72.
2
Vuk. pjes, knj. III, 4. Stojadinovia pjes., knj. II, 16. Dvije su pjesme posve poredne. Potonja je
ispod Munja.
3
Vuk pjes., knj III, 4, v. 53 i 58.
4
Stojadinovia pjes; knj. II, 16, v. 226.

Ovako prevarili crnog dumanina: snu Grujiina sablja i od nje pade glava silniku. Kad bi ko
rekao da se slinost megju dva junaka tumai time, to se motivi pjevanja najlake prenose, u
narodnim pjesmama, s jednog lica na drugo, taj ovdje ne bi doista pogodio. Motivi se prenose, ali to ne
biva tako esto, te su i lica, u naem epu, u ope isto ocrtana i posebita, koje ne bi moglo biti uz
bezglavo neprestano razbacivanje gragje epske. U pogledu pak Grujice i Miloa, imamo i dokaza, da
pomenuta slinost nije sluajna, ve posve dosljedna i kao skrovitom nekom silom uzdrana.
Osim pjesama iz hajdukih vremena, Novakom i Novakovim Grujicom bave se i bugartice,
to su pjesme sasvim drugog kroja, pa opet i tu dotiu se Grujica i Milo. udna je majka Milou, vila,
ta li, a udna je i Grujici. Po jednoj bugartici,
1
Novak ini tri veselja: jedno sestri, koju udaje, drugo
sinu Grujici, a tree za to, to je dvore ogradio. Grujici je mati bijela vila, to ju Novak negda uhiti na
Dunaju, ugrabivi joj brza krila i oglavlja. Vila je sjetna, nevesela. Da joj Novak hoe ono vratiti, bila
bi vesela:

''l'jep bi tanac izvela prid dvorovima njegovijem,
i u tancu skupila dvanes mlad'jeh djevojica,
sve bi bile mlagjahne jedne slike i prilike.''
2


1
Bogiia pjesme, 39.
2
V. 157.

Nego, kad ona natrag dobi krila i oglavlja svoja, iz uhvaenog kola dvanaestorice djevojaka
krilima se odmah zavila u visinu vedra neba. Novak ne e je vie vidjeti, ali e majka vila Grujicu
esto pohagjati. Pria o boanskoj enskoj osobi, koja se u vodi kupa, pa joj neko kriom otme krila
poloena, te je tim prinudi na udadbu, to je kratkovjena, jer e boanska ena na brzo svoja krila
opet postignuti i odprnuti, ta je pria od starine: imadu je osobito sjeverni Germani, od kojih najvie je
35
iznose Anglosasi. Ali nas ta pria ovdje ne zadraje; nama je samo biljeiti ''dvanes mlad'jeh
djevojica jedne slike i prilike''. Takih dvanaest djevojaka, jal take tri djevojke, mi nagjosmo i kod
Miloa.
U ovom poslu epskog suglasja u pogledu Miloa i Grujice jo emo uzgred pripaziti, da je broj
tri ba preko mjere uestao, kao to kod prvoga, tako i kod drugoga. Pa emo i to spomenuti, da
naprijed ve prinesena slavonska pripovijetka
3
o maliu Lakat-brade-pedalj-mua i o Gruji sjedinjuje
oba lica, Grujiino i Miloevo, nazivajui Gruju taman prezimenom: Kobili.

3
Na str. 15960.

Bugartice su nam svjedokom, da narod odavno pjeva o Novaku. Ako je Novak sada u
pjesmama ponajee hajduk, spade junak na hajdutvo tek u novije vrijeme. Prvanje pjesme
opijevahu ga glasom drevnim i mitinim. A pjevanje o njem bjee obilnije, nego je danas, poto ga
narod vrstae megju prva lica svojega epa. Ovo nam svjedoi J. Kriani izriito, koji, govorei u
vijeku XVII o junakim naim pjesmama, veli, da te pjesme hvalom uznose najprve Kraljevia Marka,
Novaka Debeljaka i Miloa Kobilia.
1
Taj je Novak Debeljak dakako isti, koji i Debeli Novak netom
pomenute Vukove pjesme.
2

1
U V. Jagia Gragji, 87: ''Illa cantica continent laudes Marci Cralevitii, Novaci Debeljaci, Milosi
Kobilitii, et aliorum quorumdam heroum''.
2
Na str. 178.

No ko je taj Novak Debeljak? Zanj bistra historija ne zna. Kad ga historija rekbi ni po imenu ne
poznaje, a u epu je ipak lice veoma glasito, onda moe biti prilika misliti, da ne samo biem svojim,
ve i imenom, spada na mit. Lica takva nama ve izigjoe u susret, na primjer: krilati Relja, Zmija
mladoenja, svetoduha Janja, ban Strahinja, to ih ni trudnim radom, ni munim navijanjem,
vjerodostojna historija ne e nikad sebi prisvojiti. Historijsku skoro nemogunost, historijsko
nepostojanje ovakih naih epskih lica, sad se ve poelo uvigjati, pa neki kau: nije tu traiti historije,
ali nije traiti ni mitologije, ve je to na prosto pripovjedai materijal. Ovim odgovorom samo se
pomie natrag pitanje, jer se opet pita: otkud ta gragja pripovijedanja? Na ovi drugi upit odgovara
poredna mitologija: u sadanjih zapadnih naroda arijskog roda priajna gragja veim je dijelom
izvorna i od starine, osobito u babjim pripovijetkama, i odnosi se najvie na sunane mitove.
Vratimo se k Novaku Debeljaku, kako ga Kriani pie, ili Debeli-Novaku, po pjesmi
Vukovoj. Debeljak Novak imao bi biti ono, to i Starina Novak. Jednae ih dvije pjesme paralelne,
Vukova
3
i Stojadinovieva,
4
koje nam naprijed kazae isto im vojevanje, uz sina Grujicu, na
dumanina crnog Arapa.
5
Ali starije pjesme kao da lue dva Novaka: ''Pije vino Novak i Radivoj,
govori im Starina Novae.''
6
Trebalo bi onda uzeti dvojicu Novaka, te razlikovati Novaka Debeljaka
od Novaka Starine, kao to ih razlikuje takogjer zasebni nadimak Debeljak i Starina. Primetnemo li
ovdje i Novakovi-Grujicu, koji iz ovog kruga pjevanja nikad ne izbiva, tad su nama na vidiku do tri
Novaka, ovim redom po njihovoj dobi: Novak Grujica, Novak Debeljak i Novak Starina.

3
Knj. III, 4.
4
Knj. II, 16.
5
Gledaj na str. 178. Njih jednai i pjes. Vuk., knj. II, 79.
6
Bogiia pjes., 106, v. 12.

usmo puki uzvik, kad ee zgleda nov mjesec: ''Zdrav zdravljae! nov novljae!'' Isto je ime
Novak i Novljak. S druge strane, moe da nas ovdje poneto zaudi jedno podudaranje mitoloko.
Stari Indi oboavahu Mjeseca u tri hipostaze. U Vedama, nov Mjesec i pun Mjesec odvajaju se,
enskim njenim imenima i enskom naravi, od sustalog Mjeseca, koji opada i koji je muki. Tri naa
Novaka, ili Novljaka, ne bi bila tri Mjeseeva razna lica u mladini, u naponu i u starosti? Trojnome
Novaku lako je protumaiti nadimke. Djetetu Novaku nadimak Grujica pristaje zato, to on pri mijeni,
ma da je jo zamraen i prevjeen, ipak poeo debljati, poeo bivati grub.
1
Novak Debeljak i Novak
Starina kau se od sebe, jedno u jeku, a drugo u starosti.

36
1
Grujica od gruboe, kao to i Grubeta, Grubea, Grubia.

Jo okolnost jedna kao da pridaje i jaeg naslona ovoj hipotezi, da tri Novaka pred nas izigjoe
iz starovjerskog prianja o Mjesecu. U pjesmama iz kruga, to se na Novake odnosi, gdjeto uz dijete
Grujicu spominjano je i drugo neko dijete Tatomir:

''Vino pije Novak i Radivoj
u gorici pod jelom zelenom,
slui vino d'jete Tatomire,
a Gruica d'jete uva strau''
2
.

2
Vuk. pjes., knj. III, 4, v. 14.

Ovaj pak Tatomir stoji u mjesto mjeseca u pukoj zagoneci: ''Sedi vila ukraj vira, eka sina
Tatomira, dok se rodi, da ga vodi'', gdje se misli na zvijezdu Danicu i na mjesec
3
. Pa ako se Tato-mir
prozvao, kako to moe biti, po vrlo davnoj rijei tat, lupe, onda je vrijedno velike panje i samo
znaenje tog imena. Puko praznovjerje u Europi srednjeg vijeka, od Skandinavije do Francuske, u
pjegama mjeseca vidjelo nekog ovjeka lupea, koji u mjesecu boravi
4
. Sva je prilika, da to
privigjenje, poto se ono i po rimskim krajevima razvrijeilo, sobom donesoe varvari sa sjevera
5
.

3
Novakovia zagon.
4
Grimm, Deutsche Mythol., s. 598600.
5
Pria o mjesenom ovjeku doprije i u Italiju, samo to ovdje hristjansko mnenje preokrenu
boanskog lupea u biblijskog prvog ubilca, skitnicu Kaina. Vjerovanje bijae tako openito, da ono
nagje mjesta i u glasovitoj Divina Commedia. Kad Dante gore uzigje na sferu mjeseca, upitae
Beatricu: ''Ma ditemi che son li segni bui di questo corpo che laggiuso in terra fan di Cain
favoleggiare altrui?'' (Parad. II, T. 4951).

Skandinavski mit zna ispriati izvornu itavu legendu o lupeu mjesenom. Lupe je sam Mni
(Mjesec). Uzeo Mni k sebi i odnio sa zemlje dva djeteta, po imenu Bil i Hiuki, odnio u onom asu,
kad oni, zahvativi vode iz zdenca Byrgir, metahu na plea abar Saegr na abreniku Simul. Odonda
djeca idu uvijek za Mnijem, kao to je sada njih gledati sa zemlje.
1
Ne e nikome ovdje izbjei
djelomino suglasje naeg i skandinavskog prianja. Dva naa djeteta prate Novaka, a jedno dijete,
dok se zove Tatomir, slui, u pukoj igri, za to, da se njegovim imenom zagonee mjesec. U
mitologiji, pomisao o tatu Mjesecu tumai se time, to pri mijenama on taji sebe svakojako. Pjege u
Mjeseca, i to su kao neke varke njegove.

1
Grimm, Deutsche Mythol; s. 598.

Uzmemo li, da su Novaci prvim epskim osnovom obrazi Mjeseevi, onda razumijemo u
pjesmama, to se njih tiu, neke misli i neke izraze, koji bi inae bili nezgrapni i neukusni, a katkada i
absurdni. Tako, na primjer, u pjesmi Stojadinovieve zbirke: ''enidba Gruje Novakovia'',
2
Grujo, da
probije i pogubi neko udno Gre, koje mu smeta do njegove zarunice, napunio granajliju sa ''zlatom''
i sa
''tri testeta ivaljskih igala:
ako Gre oklope imade,
zlato e mu oklope probiti;
ako l' Gre pancijere ima,
igle e mu probiti pancijere ''
3


Ovo je bezumlje, to odmah prestaje, im bi se postavilo, da to nije od samovolje pjevaeve,
ve da je to onako po srei sauvana starinska fraza: zlato i igle bili bi traci mjeseni. Tako, u istoj
zbirci, Starina Novak od siromatva ne moe da pogje u svatove banu od Janoka,
4
pa se ispriava, suze
ronei i govorei:
''A kako u u svatove poi,
37
kad je moja kua od kamena,
a u kui nemam ni kamena.''
5


Izgovor poneto udno zvui, a valjda se dokuuje bolje, kad se asom pomisli na vrlo obini
mitoloki motiv okamenjenja, koje zadeava opranjene i ostarjele bogove.

2
Knj. I, 12.
3
V. 580-4.
4
Knj. I, 5.
5
V. 3579.

I za Miloa sluali smo naprijed, u jednoj pjesmi iz Petranovieve zbirke, grubu historiju
odregjenog vjeanja njegova na tri mjesta, po zapovijedi pijanoga cara Lazara.
6
Mi u grijeh to ne
upisasmo estetinoj nevjetini pjevaevoj, ve u tome radije pretraismo glasove iz starog vjerovanja.
Stihovi u toj pjesmi:
''Kad car dogje na argan-planinu,
tu nagjoe tri vode studene,
tri korita od suhoga zlata,
i tri esme od srme eene,
i na njima tri draga kamena,
tu se vide napojiti ovce
usred noi kao usred dana'',
1


bez prigode su i kao djetinjasti, ali u vidu vjerskom mogu imati smisla. Opet o nekom ''Milou
harambai'' nai je, u maloj zbirci Kukuljevievoj, pjesmu do zla boga grdnu. Pjesma je iz krievake
granice, s izmijeanom tokavtinom i kajkavtinom, a sva je razdrpana i mutna. Preinjena je sa
motivima iz novijega ivota, no kao da ima u njoj i drevnih izraza.

6
Gore na str. 1734.
1
Petranovia pjes., knj. II, 18, v. 8591.

Miloa vinom ena zapojila i prevarila, pa ga straa uhvatila kod nekog Leke i kod orjatina
ivka. Milo vapije:
''Glavo moja pol odseena!
Telo moje polak obeeno!''
2


Vapaj sad nema vie smisla nikakva, pae je to prosta ludorija, ali je to u redu, ako se fraza
negda odnosila na smanjeni, na razpolovljeni mjesec. Na polovnost i drugdje ista pjesma upire:

''Miloevo ito zazrijalo,
polak zrelo, a polak zeleno'',
3


koje je, na prvi pogled, isto onako nerazmiljeno. U ostalom, ja ovdje odluno ne tvrdim nita. Toliko
samo kaem, da se ja ne bih nimalo zaudio, kad bi se u epu za nekim licima vanrednim jo vukle
pogdjekoje rijei i izreke iz starih vremena. Jednim mahom sve staro ne iezava. Stoji to, da je
fantazija puka veoma ograniena: puk rado ne izlazi iz omiljenog okruga predajnih presuda svojih i
predajnog govora. to nauka vie napreduje, to vema biva jasno, da pri ovome otjecanju stvari i
oblika povjesnih, to mi razvojem ovjeanstva zovemo, ni misli, ni osjeaji, ni govor ljudski,
naprasno se ne mijenjaju.


2
V. 910.
3
V. 4-5.

38
Evo nas napokon na hipotezu to se tie naina, kojim se Mjeseeva legenda mogla, jednim
svojim dijelom, privezati na historino epsko lice Miloa Kobilia. Kuali smo odmotati iz zamrene
puke tradicije tri Novaka: Novaka Grujicu, Novaka Debeljaka i Novaka Starina; odmotati ih i na
vidjelo iznijeti ih kao tri sada gotovo istrcana lica bojeg Mjeseca. Novaka Grujicu i Novaka Starinu
na ep jo opijeva dosta obilno; ali o Novaku Debeljaku ne postoje, to ja dosad znam, nego dvije
same tampane pjesme, Vukova prije navedena i jo jedna.
Zato to? Riskiram rei ovo. Valjda upravo pjevanje o Novaku Debeljaku, koje nekad tecijae
iz preivog pukog vrela,
5
prenese se na Miloa Kobilia, ili Obilia, kako narod najradije kae.
Preneseno pjevanje malo po malo u liku Miloevu stroi onda nadomjesti skoro sve ono, to u njem
bijae historijsko. Moe biti, da se pjesme o Debeljaku za Obilia pridjedoe ba radi ovih dvaju
imena. Debeljak, ili, da s Vukom reknemo, Debeli ime je suzvuno sa Obili. Koliko je zgoljna
asonancija uticala na privezivanje starijih likova, i vjerskih i epskih, s pridolim novijima, to smo mi
ee imali prigodu, da na vie primjera opaamo. Ali, i mimo asonanciju, moglo ovdje da takogjer
djeluje slino jezino znaenje dvaju imena. Debeli je od debljine i pretiline, kao to je Obili od
obilja i obline.

4
Vuk. pjes., knj. II, 79.
5
Gledaj svjedoanstvo, gore na str. 180.

Rekosmo, da jo postoje cigle dvije pjesme o Novaku Debeliu, pa eto ve u jednoj od te dvije
imamo jedan primjer gore pomenutog prenosa. Debeli-Novak sa sinom Novakovi-Grujom pjeva se u
Vukovoj pjesmi, kojoj je naslov: ''enidba Gjurgja Smederevca
1''
. Ova je enidba u glavnom ista, koja
i ''enidba Duanova'', toliko puta navogjena. Razlika je najvie u imenima. Prosac nije srpski car
Stjepan, ve je Gjuragj Smederevac, a djevojka ne boravi u Legjanu kod nevjere kralja Mijaila, ve
boravi kod nevjere kralja Mijaila u Dubrovniku. Pregalac je tamo Milo Voinovi, amo je Grujo
Novakovi. to tamo radi Milo, amo izvruje dijete Grujo, po migu oca Debeli-Novaka: mahnu
dijete ''maem zelenim''
1
i pogubi dvoje Latinadi, a ''preskoi tri konja viteza i na njima do tri
koplja bojna''
3
; ustrijeljena je i na kuli jabuka, strijelom sa zlatne tetive
4
. U sutini, oita je jednakost
predmeta u dvije pjesme, kao to je oita zamjena megju Novacima i Miloem.

1
Knj. II, 79.
2
V. 204.
3
V. 2301.
4
V. 2434.

Ne bi udo bilo, da Obili naprti na sebe pjesme, a s njima i mitsko breme Debelievo. Nego je
ovdje itav lanac hipoteza, pa sve ovo, ja ponavljam, neka ostane pod razloitom sumnjom.

*
* *

U akademijskom Radu, koji e prvi doi na red, bie tampani ispravci i dopune za sve
dijelove ove radnje.

*
* *

Ja bih rad bio, ali ne mogu ovdje, jo gdjeto ispraviti. Dio II obiluje hipotezama, koje bi
trebalo razvidjeti i proistiti. U Dijelu IV i V uinjena je dioba godinjih Sunaca, uzevi kao osnov
Vukovu pjesmu, knj. II, 81. To ne valja. Ona je pjesma dosta stroena i po svom obliku sada vie nije
mitska odmah na oi, a rasporegjaj godinjih Sunaca stoji i bez nje.


www.prosvetljenje.net