Derivacije i integrali

Andrej Ficnar
U ovom lanku objasnit u pojam derivacija i integrala, pretpostavljajui da itatelj ima predznanje matematike 2. do 3. razreda srednje kole. S obzirom na vrijeme u kojem ovo gradivo treba biti ispredavano i s obzirom na pretpostavku o predznanju itatelja, neki matematiki formalizmi biti e preskoeni. 1. Niz i limes niza 1.1. Denicija. Da bi mogli uvesti pojam derivacije, najprije moramo objasniti to je to limes niza, a onda posebno i niz. Iako se "niz" najee shvaa kao obian niz brojeva, on je zapravo jednostavno deniran u matematici: nizom realnih brojeva naziva se svaka funkcija a : N R. Dakle, niz je pridruivanje nekog realnog broja svakom prirodnom broju. 1.2. Zadavanje nizova i primjeri. Kako je niz zapravo funkcija, moemo ga zadati zakonom pridruivanja, kao i svaku funkciju, ili jednostavno, navodei "lanove niza", odnosno realne brojeve koji se pridruuju prvim nekoliko prirodnih brojeva.1 Obino piemo a1 = a(1), a2 = a(2), . . . , an = a(n), a sam niz oznaavamo s (an ). Slijedi nekoliko primjera nizova zapisanih u jednoj i drugoj notaciji: 1, 2, 3, 4, . . . an = n 2, 2, 2, 2, . . . an = 2 1 1 1 1 , 3, 4, . . . an = n 1, 2 1, 1, 1, 1, . . . an = (1)n 1.3. Ogranienost i monotonost. Za neki niz (an ) kaemo da je ogranien ako postoji M > 0 takav da za sve n N vrijedi |an | M . Dakle, kada sve lanove niza na brojevnom pravcu moemo strpati u ogranien skup. Osim ovoga, za niz kaemo da je rastui ako za sve n N vrijedi an an+1 (za niz kaemo da je strogo rastui ako za sve n N vrijedi an < an+1 ). Analogne denicije vrijede za pojam padajueg i strogo padajueg niza. Niz nazivamo monotonim ako je rastui ili padajui (naravno, strogo monotonim nazivamo niz koji je strogo rastui ili strogo padajui). 1.4. Epsilon okolina. Denirajmo sada tzv. okolinu. Neka je c R i > 0. Tada interval < c , c + > nazivamo okolina broja c. Tako, npr. interval < 1, 1 > jeste
1 Openito, bilo koje preslikavanje (to je sinonim za funkciju) f : S A sa skupa S u skup A u potpunosti je odreeno slikama f (s) elemenata s S .

 okolina broja 0 za = 1. 1.5. Gomilite niza. Neka je zadan niz realnih brojeva (an ) i c R. Kaemo da je c gomilite niza (an ) ako svaka okolina sadri beskonano mnogo lanova niza, ili zapisano pomou logikih kvantikatora, ( > 0)( n N)( m n)|am c| < . Primjeri: 1 an = - gomilite je oito nula, jer koliko god mali interval uzeli oko nule (tj. koliko n god malu okolinu), uvijek e u njoj biti beskonano lanova niza (jer su racionalni brojevi gusti) an = (1)n - kako se n mijenja od parnog do neparnog, tako se lanovi niza izmjenjuju u vrijednostima 1 i -1, pa su upravo to gomilita ovog niza 1.6. Limes niza. Neka je (an ) niz realnih brojeva. Kaemo da je niz an konvergentan ako postoji a0 R takav da je ( > 0)( n0 N)( n n0 )|an a0 | < . Broj a0 zovemo limes ili granina vrijednost niza (an ) i oznaavamo ga s lim an (ili, rjee koriteno, an a0 ). Za niz koji nije konvergentan kaemo da je divergentan. Drugim rijeima, limes je toka na brojevnom pravcu u ijoj se svakoj okolini (dakle, koliko god maloj) nalazi beskonano lanova niza, osim njih konano mnogo, koji se nalaze izvan te okoline. Ovo implicira da je limes nekog niza ujedno i njegovo gomilite, ako usporedimo denicije ta dva pojma. Takoer, prilino je oito, a moe se i dokazat, da konvergentan niz ima samo jedan limes. Prema tome, ako neki niz ima limes (dakle, ako je konvergentan), onda je taj limes jedino gomilite tog niza. Primjeri: 1 1. lim = 0 jer je oito da, koju god okolinu stavimo oko nule, vidimo da unutar n n te okoline ima beskonano mnogo lanova niza, dok one izvan tih granica moemo tono pobrojiti, dakle, ima ih konano mnogo 2. lim (1)n ne postoji, tj. taj niz je divergentan - oito jedini kandidati za neki limes n mogu biti gomilita, a kako vidimo iz prijanjeg razmatranja da imamo dva gomilita, a limes mora biti jedino gomilite, oito je da je niz divergentan - ili, koliko god malu okolinu uzmemo oko, recimo, broja 1, vidimo da lanova niza unutar te okoline ima beskonano, ali da ih i izvan takoer ima beskonano, jer se gomilaju i oko broja -1 n 3. lim = 1 to moemo shvatiti onako, na prste, jer se u beskonanosti n i n n + 1 n + 1 ne razlikuju, no ovdje moemo pokazati kako se rjeavaju zadaci s limesima: 1 1 1 lim n = lim n+1 = lim (1 n+1 ) = 1 jer u beskonanosti razlomak n+1 tei n n+1 n n+1 n u nulu. Dakle, rjeavanje tih zadataka se svodi na svoenje zadanih oblika na neto prepoznatljivije, gdje se onda moe sa sigurnou rei to gdje tei. 1.7. Jo o nizovima. Za neki konvergentan niz prilino je oito da je omeen. Naime, ako je konvergentan, znai da ima limes, a ako ima limes, znai da oko njega moemo proizvoljno postaviti neku okolinu unutar koje e se nalaziti beskonano mnogo lanova niza, a izvan nje konano mnogo. Tada, od svih tih lanova izvan okoline izaberemo onog po apsolutnoj vrijednosti najveeg i njega proglasimo brojem M iz denicije ogranienog 2
n

niza. I time smo dokazali tvrdnju. Uz poneto matematikog formalizma dade se dokazati i slijedei vrlo vaan teorem: svaki monoton i omeen niz je konvergentan2 . Ova tvrdnja moe biti shvatljiva na prvi pogled, jer ako neki niz uvijek npr. raste, a na njega jo stavite uvjet da je ogranien, znai da taj rast ne moe prei neku granicu, odnosno da se lanovi niza negdje gomilaju, i to na jednom mjestu, jer je niz monoton. Obrat ove tvrdnje ne vrijedi, a za dokaz toga 1 . dovoljno je pronai jedan protuprimjer tvrdnji da obrat vrijedi, a to je niz an = (1)n n On oito konvergira nuli, tj. limes mu je nula, no on oscilira, tj. nije monoton. Moda bi jo trebalo spomenuti da je linearna kombinacija3 bilo koja dva konvergentna niza ponovo konvergentan niz, iji je limes jednak linearnoj kombinaciji limesa ta dva niza sa istim koecijentima. Takoer, umnoak i kvocijent (naravno, onaj niz s kojim se dijeli, ne smije imati niti jednog lana jednakog nuli) dva niza isto je konvergentan i limes mu je jednak umnoku odnosno kvocijentu limesa ta dva niza. 1.8. Podniz. Uz zadani niz realnih brojeva, (an ) (dakle, funkciju a : N R), denirajmo proizvoljnu strogo rastuu funkciju p : N N. Tada kompoziciju tih dviju funkcija g p nazivamo podniz niza (an ) i oznaavamo ga s (ap(n) ). Drugim rijeima, iz niza (an ) uzmemo odreene lanove po nekom pravilu, poredamo ih u novi niz, pri emu im zadrimo redoslijed koji su imali u starom nizu, i dobijemo podniz. Vaan teorem uz podnizove kae da svaki ogranin niz ima konvergentan podniz. Ta tvrdnja nije toliko oita, a dokaz je pozamaan, tako da emo ga ovdje ispustiti, usprkos njegovoj ljepoti. Primjerice, niz (1)n je ogranien, pa sigurno ima i konvergentan podniz; to je podniz kojemu su svi lanovi brojevi 1. 2. Limes funkcije i neprekidnost 2.1. Limes funkcije. Uzmimo neku funkciju f :< a, b > R te izaberimo broj (toku) c < a, b >. Kaemo da ta funkcija f ima limes ili graninu vrijednost u toki c ako postoji realan broj L takav da za sve nizove (xn ) < a, b > (dakle, za sve nizove iji se svi lanovi nalaze unutar intervala < a, b >) koji imaju svojstvo da lim xn = c i za sve je formalna, Heineova denicija , no razmotrimo nakratko to ona zapravo znai. Dakle, vi izaberete neki niz iji element nije broj c, ali koji tei u c i iji se svi elementi nalaze u domeni funkcije. Zatim, kad ste nali jedan takav niz, sve vrijednosti tog niza napadnete funkcijom f , tj. napravite novi niz iji e lanovi biti f (xn ). Sada, ako taj niz konvergira, onda to provjerite za sve mogue nizove koji zadovoljavaju uvjete (da se nalaze unutar domene, da im je limes u toki c..) i ako je to istina, onda se kae da je broj kojem ti nizovi (nizovi funkcijskih vrijednosti prvotnih nizova) konvergiraju limes funkcije f kada x tei
2 Od ovog teorema potjee i poznati vic o matematiarima: svi matematiari su konvergentni jer su monotoni i ogranieni :) 3 Linearnom kombinacijom dva niza, (a ) i (b ), naziva se niz oblika (a + b ), gdje su i realni n n n n brojevi. 4 Za one vie spretnije sa kvantikatorima, nudi se jo jedna denicija ekvivalentna Heinovoj koja se mnogo ee koristi - Cauchyeva, koja kae da funkcija f ima limes L u toki c ako ( > 0)( > 0)( x < a, b >)(0 < |x c| < |f (x) L| < )

n N je xn = c vrijedi da je lim f (xn ) = L. Taj limes oznaava se lim f (x). Dakle, ovo
n 4 xc

u c. Drugim rijeima, moemo to zamisliti tako da nacrtamo graf funkcije f i izaberemo toku c na apscisi, te zatim pogledamo to toke lijevo i desno od c kau, da li tee istoj toki (c, f (c)) i ako da, onda je to limes. Naravno, napominjem da ne mora vrijediti da f ima vrijednost u toki c jednaku limesu ili da je uope ima deniranu. Uzmimo za primjer funkciju deniranu na slijedei nain: 1 2 za 0 < x < 2 , 1 f :< 0, 1 > R f (x) = 3 za x = 2 , 1 2 za 2 < x < 1. Pitamo se da li postoji lim f (x)? Pogledajmo deniciju. Moramo nai niz koji ima limes 1
x 2

u 1 2 , iji su lanovi elementi domene funkcije f , te da mu niti jedan lan nema vrijednost 1 . 2 Izaberimo jedan takav proizvoljni niz, i oito je da koji god niz (xn ) uzmemo vrijedi da je f (xn ) = 2 za sve n N, tj. (f (xn )) je konstantan niz, a konstantan niz oito ima limes koji jednak upravo 2. Ovdje vidimo da nije nuno da se podudaraju vrijednost funkcije u nekoj toki i limes koji ta funkcija ima u toj toki (tovie, funkcija uope ne mora biti denirana u toj toki, jedino to je vano jest to susjedi kau). Kako limes funkcije potjee od limesa niza, tako su i svojstva limesa funkcije naslijeena od svojstava limesa niza. Ovdje emo ih ipak istaknuti, jer e biti koriteni kasnije u tekstu. Uz pretpostavku da imamo funkcije f, g : I R i da izaberemo neku toku c I , vrijedi: 1. lim [f (x) + g (x)] = lim f (x) + lim g (x), za , R
xc xc xc

2. lim [f (x)g (x)] = lim f (x) lim g (x)

xc xc xc

3. lim

lim f (x) f (x) = xc za g (x) = 0 x I i lim g (x) = 0 xc xc g (x) lim g (x)

xc

2.2. Neprekidna funkcija. Neprekidne funkcije vrlo su zanimljive jer imaju neka dobra svojstva potrebna za deriviranje i integriranje. Denicija neprekidne funkcije je zapravo vrlo jednostavna, a nadovezuje se na onu zgodnu posljednju opasku iz prijanjeg odlomka. Dakle, neka je f :< a, b > R i c < a, b >. Tada kaemo da je funkcija f neprekidna u toki c ako je lim f (x) = f (c). Dakle, rekli smo da vrijednost funkcije u toj toki xc mora biti jednaka vrijednosti limesa funkcije u toj toki, kako bi izbjegli sluaj da toke lete kao u prethodnom primjeru ili da funkcija u toj toki ne bude denirana. Drugim rijeima, susjedi s lijeva i s desna pokazuju tono u vrijednost funkcije u toj toki. Jednostavnije reeno, neprekidnu funkciju moete nacrtati ne miui olovku s papira, takoreeno. Ovdje smo denirali neprekidnost funkcije u toki, no kada kaemo da je neka funkcija neprekidna, onda mislimo da je neprekidna na svim tokama svoje domene. Samo za napomenu, vrijedi da, ukoliko su funkcije f, g :< a, b > R neprekidne u nekoj toki c < a, b >, tada su i funkcije (f g ), f g , f g (uz uvjet da je g (c) = 0) takoer neprekidne u c. Osim toga, i kompozicija dviju neprekidnih funkcija (pod pretpostavkom da je kompozicija dobro denirana, s obzirom na domene i slike pojedinih funkcija) isto neprekidna funkcija.

3. Derivacije 3.1. Povijest i denicija. S problemom derivacije krajem 18. stoljea susreli su se znanstvenici kako u zici tako i u matematici. I. Newton se bavio problemom brzine, tonije, zanimalo ga je kako u nekom skroz openitom gibanju znati brzinu u svakom trenutku. Prosjena brzina je dakako dana formulom v= s(t + t) s(t) (t + t) t

no to je s brzinom u nekom trenutku t? Zdravorazumski je bilo uzeti neki jako mali interval t na kojem emo pretpostaviti da se brzina ne mijenja. Izraz jako mali moe se i matematiki formalizirati: iskoristiti emo gradivo limesa, pa za brzinu u trenutku t dobijemo s(t + t) s(t) v (t) = lim t0 (t + t) t ili, to je ekvivalentno tvrdnji s(t) s(t0 ) t t0

v (t0 ) = lim

tt0

samo to ovdje gledamo brzinu u nekom trenutku t0 . Slino je i G. N. Leibniz rjeavao problem tangente funkcije u nekoj toki. Naime, odrediti tangentu na grafu neke proizvoljne funkcije y (x) nije jednostavno, no kako je tangenta pravac, za zadavanje pravca potrebna nam je jedna toka i koecijent smjera tog pravca. Kako ve toku imamo zadanu (onu toku u kojoj traimo tangentu, nazovimo je x0 ), potrebno je nai koecijent smjera za koji formulu znamo: k= y (x) y (x0 ) x x0

Dakle, dobili smo istu formulu kao i kod Newtona. Formalizirajmo ova razmatranja. Neka je f :< a, b > R i c < a, b >. Kaemo da je funkcija f diferencijabilna ili derivabilna u toki c ako postoji limes funkcije x f (x) f (c) u toki c. U protivnom kaemo da funkcija f nije derivabilna u toki c. xc f (x) f (c) Realni broj lim zove se derivacija funkcije f u toki c i oznaava se sa f (c) xc xc df df ili sa (c). Naravno, ako je funkcija derivabilna u svim tokama svoje ili pak sa dx x=c dx domene, onda jednostavno kaemo da je derivabilna. Pogledajmo nekoliko primjera:

no, slijedi ista pria kao kod Newtona: zahtijevamo da je tangenta lokalno svojstvo funkcije, odnosno da bi tangentu uzeli to tonije, moramo toke x uzimati to blie toki x0 , odnosno y (x) y (x0 ) k = lim xx0 x x0

1. Konstantna funkcija f : R R, f (x) = a f (x) f (c) aa lim = lim = 0, tj. f (x) = 0 x, tj. derivacija konstante je uvijek xc xc x c xc nula to se i oekivalo, s obzirom da je (kako smo raspravili u Leibnizovoj prii) derivacija zapravo koecijent smjera tangente, a tangenta na svaku toku konstantne funkcije je paralelna x-osi, tj. koecijent smjera joj je jednak nuli. 2. Identiteta f : R R, f (x) = x f (x) f (c) xc lim = lim = 1, tj. f (x) = 1 x, to je takoer oekivano. xc x c xc xc

3. Kvadratna funkcija f : R R, f (x) = x2 x2 c2 (x c)(x + c) f (x) f (c) = lim = lim = lim (x + c) = 2c lim xc x c xc xc xc xc xc f (x) = 2x x, dakle, ovdje vidimo kako se nagib tangente mijenja u ovisnosti o toki u kojoj je uzimamo, to je i prilino oigledno pogledamo li graf kvadratne funkcije

4. Funkcija apsolutne vrijednosti f : R R, f (x) = |x| Ovdje treba napomenuti da ovakva funkcija nije derivabilna za sve toke domene, tonije, nije derivabilna samo za x = 0 jer u toj toki funkcija ima iljak, tj. u toj toki ne postoji jedinstvena tangenta, to je vidljivo s grafa, pa ni jedinstvena derivacija. To se analitiki moe provjeriti gledajui tzv. limese s lijeva i limese s desna, tj. to se dogaa kad argument tei nekoj zadanoj vrijednosti s lijeve strane brojevnog pravca (x x0 ) i s desne strane (x x0 +). Pa pogledajmo onda sluaj za x0 = 0: |x| x f (x) f (0) = lim = lim =1 lim x0+ x x0+ x x0+ x0 f (x) f (0) |x| x lim = lim = lim = 1 x0 x0 x x0 x x0 No, u deniciji limesa neke funkcije mi zahtijevamo da on vrijedi za bilo koji izabrani niz, pa prema tome limesi slijeva i zdesna moraju biti jednaki. Kako to ovdje nije sluaj, zakljuujemo da funkcija apsolutne vrijednosti nije derivabilna u nuli. 3.2. Derivacija i neprekidnost. Na prolom primjeru vidjeli smo kako funkcija apsolutne vrijednosti, koja je oito neprekidna funkcija, nije derivabilna (da kaemo da neka funkcija nije derivabilna, znai da nije derivabilna na svim tokama svoje domene, to jo uvijek moe znaiti da je derivabilna na nekim tokama). Dakle, oito funkcija neprekidna u nekoj toki ne mora biti i derivabilna u toj toki, no da li vrijedi obrnuto, tj. da li funkcija derivabilna u nekoj toki mora biti i neprekidna u toj toki? Nazovimo tu toku c, a funkciju oznaimo s f i pogledajmo slijedei izraz: lim (f (x) f (c)) = lim f (x) f (c) f (x) f (c) (x c) = lim lim (x c) = f (c) 0 = 0 x c xc xc xc
xc

xc

xc

Dakle, slijedi da je odnosno da je

lim (f (x) f (c)) = 0

xc

lim f (x) = f (c) 6

to je upravo i denicija neprekidnosti funkcije. Dakle, iz ovoga zakljuujemo da su derivabilne funkcije podskup neprekidnih. 3.3. Derivacija umnoka, zbroja, kvocijenta, kompozicije i inverza funkcije. Uzmimo dvije funkcije f, g :< a, b > R derivabilne u toki c. Vrijedi da funkcija (f + g ) ima derivaciju u toki c: (f + g )(x) (f + g )(c) xc f (x) + g (x) (f (c) + g (c)) lim xc xc f (x) f (c) g (x) g (c) + lim xc xc xc g (x) g (c) f (x) f (c) + lim lim xc xc xc xc f (c) + g (c)
xc

(f + g ) (c)

= = = = =

lim

Funkcija f g ima derivaciju u toki c: (f g ) (c) = = = = = = = (f g )(x) (f g )(c) xc f (x)g (x) f (c)g (c) lim xc xc f (x)g (x) f (c)g (x) + f (c)g (x) f (c)g (c) lim xc xc g (x)(f (x) f (c)) + f (c)(g (x) g (c)) lim xc xc f (x) f (c) g (x) g (c) lim g (x) + f (c) xc xc xc g (x) g (c) f (x) f (c) + lim f (c) lim lim g (x) lim xc xc xc xc xc xc g (c)f (c) + f (c)g (c) lim

xc

Funkcija

f ima derivaciju u toki c ako vrijedi da je g (c) = 0: g f f ( )(x) ( )(c) f g g ( ) (c) = lim xc g xc f (x)g (c) f (c)g (x) = lim xc (x c)g (x)g (c) f (x)g (c) f (x)g (x) + f (x)g (x) f (c)g (x) = lim xc (x c)g (x)g (c) 1 g (x) g (c) f (x) f (c) f (x) = lim + g (x) xc g (x)g (c) xc xc 1 [f (c)g (c) + g (c)f (c)] = g (c)g (c) f (c)g (c) f (c)g (c) = [g (c)]2

Uzmimo sada dvije funkcije, f i g , takve da je denirana kompozicija tih funkcija, f g . Ako vrijedi da je funkcija f derivabilna u toki c iz njezine domene i da je funkcija g derivabilna u toki f (c) iz njezine domene, onda je i njihova kompozicija g f takoer derivabilna: (g f )(x) (g f )(c) (g f ) (c) = lim xc xc g (f (x)) g (f (c)) = lim xc xc g (f (x)) g (f (c)) f (x) f (c) = lim xc f (x) f (c) xc = g (f (c))f (c) Da bi mogli potraiti derivaciju inverza neke funkcije f :< a, b >< a1 , b1 > mora vrijediti da je ta funkcija bijekcija5 , da je neprekidna na svojoj domeni,i da je njen inverz neprekidan na svojoj domeni zatim da f ima derivaciju u toki c iz svoje domene, te da ona bude razliita od nule. Tada funkcija f 1 ima derivaciju u toki d = f (c) [f 1 ] (d) f 1 (y ) f 1 (d) y d yd f 1 (f (x)) f 1 (f (c)) = lim xc f (x) f (c) xc = lim xc f (x) f (c) 1 = f (c) = lim

5 Openito, funkcija f : A B je bijekcija ako svakom elementu skupa B pridruuje tono jedan element skupa A, tj. ukoliko za svaki b B postoji jedinstven a A takav da je f (a) = b.

3.4. Derivacije elementarnih funkcija. Pogledajmo najprije derivaciju sinus funkcije. Ona je derivabilna na cijelom podruju denicije: (sin) (c) = sin x sin c xc xc x+c 2 sin cos 2 2 lim xc xc xc sin x+c lim x 2 c cos 2 xc 2 sin y cos c lim y 0 y cos c
xc

lim

= =

Treba napomenuti da se u dobivanju druge jednakosti koristio poznati trigonometrijski identitet kojeg ima u svim matematikim tablicama i nije ga potrebno ovdje dokazivat, te sin x da se u dobivanju posljednje jednakosti koristio identitet lim = 16 . x0 x Analogno dobijemo derivaciju funkcije kosinus, a funkcije tangens i kotangens raspiemo kao kvocijente sinusa i kosinusa te onda primjenjujui pravilo za derivaciju kvocijenta funkcija dobijemo njihove derivacije. Derivacije elementarnih funkcija, kao i pravila za deriviranje ima u poznatim utim tablicama.
6 Ovu tvrdnju moemo dokazati primjenom tzv. teorema o sendviu. Razmotrimo prvo slijedeu sliku koja prikazuje dio jedinine krunice

A x O

Sada, oito je da vrijedi odnos izmeu povrina POAB < POAB,luk < POBC . Uvrstimo li formule za x1 x1 1 pojedine povrine koje oitamo iz slike dobijamo: sin2 < x2 < tg2 . Lijeva strana daje sin x < x, tj. sin x sin x sin x x < 1 . Desna strana daje tg x = > x , tj. > cos x . Dakle, sve skupa daje cos x < sin < 1. x cos x x x Kada pustimo da x tei nuli, oito je da se desna strana ne mijenja, dok cos x tei 1. Prema tome, jedina x mogunost je da lim sin = 1. x
x0

C B

Derivacija eksponencijalne funkcije. exp (c) = = = = = = = = ex ec xc x c ec (exc 1) lim xc xc xc e 1 ec lim = {t = x c} xc x c et 1 ec lim = {u = et 1 t = ln(u + 1)} t0 t u ec lim u0 ln(u + 1) 1 ec lim 1 u0 ln(u + 1) u 1 ec ln e ec lim

Ovdje treba napomenuti da smo koristili deniciju baze prirodnog logaritma e, a to je 1 e = lim (u + 1) u . U izvoenju derivacije prirodnog logaritma koristit emo se izrazom za derivaciju inverza neke funkcije. Dakle, uzmimo y = ln x iz ega slijedi da je ey = x. Tada, po spomenutom pravilu: 1 1 1 (ln x) = y = y = (e ) e x Derivaciju potencija x izvodimo pretpostavljajui da je R, kako bi bili openiti. Prvo pogledajmo ovaj korisni identitet x = eln x = e ln x . Imajui na umu pravilo za deriviranje kompozicije funkcija, pogledajmo derivaciju: (x ) = (e ln x ) = e ln x ( ln x) 1 = x = x1 x to se tie derivacije ostalih elementarnih i neelementarnih funkcija, one se izvode na slian nain, ili primjenjujui samu deniciju derivacije i/ili primjenjujui pravila za deriviranje. Derivacije funkcija koje se ee koriste popisane su u matematikim tablicama. 3.5. Vie derivacije. Ako neka je neka funkcija f : I R derivabilna na I i njezina derivacija f : I R takoer derivabilna na I , tada kaemo da funkcija f ima derivaciju drugog reda na intervalu I . Drugu derivaciju oznaavamo sa f ili f (2) ili, kako to ee d2 f rade ziari, sa . Analogno se deniraju ostale vie derivacije. dx2 3.6. Derivacije i ekstremi. Denirajmo prvo to je to lokalni maksimum a to lokalni minimum. Za neku funkciju f : I R kaemo da u toki c I ima lokalni maksimum ako 10
u0

postoji > 0 takav da |x c| < f (x) f (c), a kaemo da ima lokalni minimum ako postoji > 0 takav da |x c| < f (x) f (c). Lokalni minimumi i lokalni maksimumi se jednim imenom nazivaju lokalnim ekstremima. Jasno je da, kada funkcija na grafu raste, da joj je derivacija vea od nule (jer je derivacija zapravo tangens kuta koji tangenta zatvara s apscisom, a dok funkcija raste taj je kut manji od /2). Naravno, obrnuto je dok pada. Prema tome, tik prije lokalnog ekstrema derivacija ima jedan predznak, a tik poslije drugi pa je oito da e upravo u lokalnom ekstremu derivacija imati vrijednost nula. Meutim, ne vrijedi obrnuto. Primjer je funkcija x3 , ija je derivacija 3x2 i kada uvrstimo x = 0 dobijamo da je derivacija jednaka nuli, no iz grafa je oito da ta toka nije ekstrem. Takve toke, prije kojih derivacija ima jedan predznak, zatim se smiri na nulu, a onda ponovno nastavi sa istim predznakom, se nazivaju toke ineksije. Openito, toke u kojima je derivacija jednaka nuli nazivaju se stacionarne toke. Oito pitanje koje se namee jest kako prepoznati da li je neka toka c lokalni ekstrem ili sedlasta toka, nakon to smo ustvrdili da joj je derivacija jednaka nuli. Jedan nain je da provjerite kako se derivacija ponaa za toke malo manje od c i malo vee, jednostavnim uvrtavanjem. Drugi nain je da pogledamo drugu derivaciju u toj toki, te ako ustvrdimo da je ona vea od nule, onda se radi o lokalnom minimumu, ako je ona manja od nule, o lokalnom maksimumu, a ako je jednaka nuli onda imamo sedlastu toku. Dokaz ove tvrdnje zahtijeva jo dodatnog znanja, pa emo ga ovdje ispustiti. Naimo tako ekstrem kvadratne funkcije, y = ax2 + bx + c: d dy = (ax2 + bx + c) = 2ax + b = 0 dx dx b . Iz ovoga izlazi da je x-koordinata potencijalnog lokalnog ekstrema jednaka xm = 2a Derivirajmo gornji izraz jo jednom: d2 y d = (2ax + b) = 2a 2 dx dx Iz ovoga vidimo, ako je a < 0, tada se radi o lokalnom maksimumu, a ako je a > 0, onda o lokalnom minimumu, ba kao to i grafovi pokazuju. Osim ovoga, primijetite, da je druga derivacija jednaka nuli samo kad je a jednak nuli, odnosno kada se vie ne radi o kvadratnoj jednadbi, ve o pravcu, koji nema ekstrema, ba kao to nam i druga derivacija govori. 3.7. Parcijalne derivacije. Najprije razjasnimo to je to tono funkcija vie varijabli. Oito je da je to neka funkcija koja ne ovisi samo o jednoj varijabli, npr. x, ve da u sebi ima i druge varijable. Tako, najopenitije, funkcija vie varijabli je funkcija oblika f : S1 S2 . . . Sn P1 P2 . . . Pm , no mi emo se baviti funkcijama ija je domena jednodimenzionalan skup, dakle funkcijama oblika f : S1 S2 . . . Sn R, tj. f (x1 , x2 , . . . , xn ). U tom sluaju, kada napiemo f nije jasno po kojoj varijabli deriviramo. Zato kaemo da funkcija f ima i-tu parcijalnu derivaciju prvog reda u nekoj toki P0 = (x01 , x02 , . . . , x0n ) ako postoji lim f (x01 , . . . , x0i1 , x, x0i+1 , . . . , x0n ) f (P0 ) x xi 11

xxi

Tu parcijalnu derivaciju oznaavamo sa

f (P0 ). U praksi ona gore formula zapravo znai xi da dok parcijalno derivirate neku funkciju po jednom argumentu, sve ostale smatrate kao konstante. Primjerice, 3 (x y + y 3 x + 3y ) = 3x2 y + y 3 x 3 (x y + y 3 x + 3y ) = x3 + 3y 2 x + 3 y

4. Integral 4.1. Uvod i denicija. Potreba za integralom dolazi od raunanja povrine pod grafom neke funkcije. Ako je neka funkcija jednostavna, tada nije problem izraunati povrinu, no ako imamo neku funkciju kao ovu prikazanu na slici ispod, onda to vie nije trivijalno, tj. nemamo jasnog geometrijskog naina da izraunamo tu povrinu.
f (x)

P
a b x

Meutim, mi znamo raunati povrinu pravokutnika i to je upravo ono na to emo svesti povrinu ispod krivulje - na zbroj povrina mnooogo malih pravokutnika. Dakle, podijelimo segment [a, b] na n dijelova (ne nuno jednake irine) i na svakom od tih dijelova pronaemo najveu (Mk ) i najmanju (mk ) vrijednost funkcije.
f (x)

P
a
n

Deniramo sume:

sn =
k=1 n

mk (xk xk1 ) Mk (xk xk1 )

Sn =
k=1

12

gdje je oito suma sn ukupna povrina manjih pravokutnika, koja se naziva donja Darbouxova suma, a Sn vea povrina, naziva se gornja Darbouxova suma. Naravno, pravokutnika treba biti to vie, a to to vie se izraava limesom. Ono to oekujemo da se dogodi jest lim sn = lim Sn = I
n n

Dakle, ako se sume podudare kada podjela segmenta tei u beskonanost, onda se ta suma naziva integralom, tonije Riemannovim integralom, i oznaava se
b

I=
a

f (x)dx

Primijetite da je znak za integral, , zapravo izdueno S, koje oznaava da se radi o sumi. Ova denicija Riemannova integrala nije potpuna, no dovoljna je za shvatiti koncept. Za one koje ele znati neto vie, prilaem potpunu deniciju Riemannova integrala, tj. deniciju Riemann integrabilne funkcije. Neka je f : [a, b] R ograniena funkcija, te neka je a = x0 < x1 < x2 < . . . < xn = b neka subdivizija segmenta [a, b] na konano mnogo dijelova (ne nuno jednake duljine). Oznaimo78 mi = inf {f (x)|x [xi , xi+1 ]} Mi = sup{f (x)|x [xi , xi+1 ]}
n1 i=0

gdje je i = 0, 1, . . . , n 1. Sumu Sd = suma, a sumu Sg =

n1 i=0

mi (xi+1 xi ) nazivamo donja Darbouxova

svih donjih Darbouxovih suma, a s D skup svih gornjih Darbouxovih suma. Neka je I = sup D i I = inf D 9 . I zovemo gornji Riemannov integral, a I donji Riemannov integral. Kaemo da je funkcija f Riemann integrabilna, tj. kratko R-integrabilna, ako vrijedi I = I . Ako je funkcija R-integrabilna, tada broj I (odnosno I ) nazivamo Riemannov integral funkcije f i oznaavamo ga s
b

Mi (xi+1 xi ) gornja Darbouxova suma. Oznaimo s D skup

f (x)dx
a

sup i inf oznaavaju supremum i inmum nekog skupa. Ako je S neki neprazan podskup skupa R, onda element M R zovemo supremum skupa S ako zadovoljava 1. x M za x S 2. ako je s R, takav da je s < M onda postoji bar jedan element a S takav da je s < a moda nije jasno da supremum i inmum postoje. Naprimjer, ako razmatramo skup racionalnih brojeva Q, onda skup < 2, 2 > jest element Q, no oito nema inmum i supremum u Q. No kod realnih brojeva imamo tzv. aksiom potpunosti, jedino po emu se realni brojevi razlikuju od racionalnih, koji kae da svaki ogranieni niz elemenata u R ima supremum i inmum u R. Kako je funkcija f ograniena, tako je i bilo koji podskup njene slike takoer ogranien. 9 I i I sigurno postoje jer su skupovi D i D ogranieni. Naime, sigurno vrijedi m(b a) S d Sg M (b a), za sve Sg i Sd , gdje je m minimum funkcije f na njenoj domeni, a M njen maksimum, koji opet sigurno postoje, jer je f ograniena.
8 Ovdje

7 Oznake

13

Iz denicije nije vidljivo, no zahtijevamo da vrijedi

a

f (x)dx = 0
a

zbog slaganja s zdravorazumskom injenicom da je povrina pravokutnika irine nula jednaka nula. Nadalje, oito je iz slika grafova funkcija (pod uvjetom da je a b c) da vrijedi
b c c

f (x)dx +
a 10 b

f (x)dx =
a

f (x)dx

jer se povrine jednostavno zbrajaju . Kombinirajui ova dva pravila:

b a a

f (x)dx +
a b

f (x)dx =
a

f (x)dx = 0

iz ega izlazi
b a

f (x)dx =
a b

f (x)dx

4.2. Nepravi integrali i neprekidnost. Ako je neka funkcija f : [a, b] R neprekidna na segmentu [a, b], onda je ona i R-integrabilna na [a, b]. Za dokazivanje te tvrdnje potrebno je dodatnog gradiva i pomonih tvrdnji, tako da to neemo ovdje dokazivati, iako je ova tvrdnja intuitivno jasna, jer ako imamo lijepu, kontinuiranu funkciju, tada moemo i odrediti povrinu ispod nje. Meutim, obrnuto ne vrijedi. Primjer su funkcije koje imaju konane skokove. Kao, npr., funkcija f : R R, f (x) = x2 5 za x R\{0}, za x = 0.

Integral ove funkcije npr. od -2 do 2 e biti jednak kao i integral funkcije f (x) = x2 , jer jedna toka ne utjee na povrinu ispod krivulje. Tako i ako funkcija ima konano mnogo konanih skokova, njen integral e jo uvijek biti nepromijenjen. Naravno, ovo je samo primjer jednog konanog skoka, no princip je da ako imamo jednu ili vie toaka izbjeglica, povrina pod krivuljom se ne mijenja. 1 Razmotrite sada funkciju f (x) = 2 . Ta funkcija nije ograniena na intervalu < 0, b], x pa ne moe biti R-integrabilna, no povrina ispod te krivulje je konana. Zbog toga se integral te funkcije ne naziva Riemannov integral (jer ne zadovoljava deniciju) ve nepravi integral. Slijedi formalna denicija. Neka je f : [a, b > R R-integrabilna na svakom
10 Matematika je logika tvorevina i kao takva nema veze sa nekakvim slikama na papiru. Naime, zakljuke koje vadimo iz aksioma i denicija, slijede logikim zakljuivanjem iz njih, dok slike i grafovi slue samo da bi nam olakali percepciju.

14

segmentu [a, B ], gdje vrijedi B < b +. Ako postoji konaan limes lim se taj limes naziva nepravi integral funkcije f na [a, b > i oznaava se s nepravih integrala uslijedit e nakon slijedeeg poglavlja.
a

B b a b

f (x)dx, onda

f (x)dx. Primjeri

4.3. Primitivna funkcija i neodreeni integral. Neka je f : [a, b] R. Funkcija F je primitivna funkcija od f ako x [a, b] vrijedi F (x) = f (x). Uoite da primitivna funkcija nije jedinstvena jer ako imate funkciju oblika G(x) = F (x) + C , gdje je C konstanta, onda je i G takoer primitivna funkcija od f , tj. ako je derivirate dobit ete funkciju f . Prema tome, kako konstanti ima beskonano, tako i primitivnih funkcija ima beskonano. Skup svih primitivnih funkcija funkcije f naziva se neodreeni integral funkcije f i oznaava se sa f (x)dx. Treba napomenuti da nemaju sve funkcije primitivnu funkciju. No, vrijedi da, ako je neka funkcija neprekidna, onda postoji njena primitivna funkcija. Svojstva neodreenog integrala naslijeena su od svojstva derivacija: kf (x)dx = f (f (x) g (x))dx = f (x)dx, kR g (x)dx

f (x)dx vdu

udv = uv

f (x)dx = f (x) + C Ako je f neprekidna funkcija na otvorenom intervalu I i F bilo koja primitivna funkcija funkcije f na I , onda za proizvoljni segment [a, b] I vrijedi
b b

f (x)dx = F (x) = F (b) F (a)

a a

Ova formula se naziva Newton-Leibnizova formula i od velike je vanosti jer svodi nalaenje povrine ispod pojedinih funkcija na traenje primitivne funkcije. Tako, npr.
b

xn dx =
a

an+1 bn+1 n+1 n+1

jer je xn dx = a to pak vrijedi jer je

xn+1 +C n+1 = xn

xn+1 +C n+1 15

Na ovaj nain moemo doi do integrala mnogih funkcija, od kojih su neki najee koriteni popisani u matematikim tablicama. 4.4. Tehnike integriranja i primjeri. Najprije da pokaemo obeani primjer za nepravi integral.
1

1 = x
0

1 2

= lim

1 1 x 2 = lim 2 x = lim 2(1 ) = 2

0 0

Ovdje bi trebalo spomenuti jednu vanu povezanost izmeu derivacija i integrala, koju nije jasno za prepoznat, iako stoji naglaena u oznaci integrala i oznaci derivacija kao dy/dx, a to je upravo ovaj d. Naime, iako je dy/dx samo oznaka derivacije, mi ju moemo dy = w, smatrati kao pravi razlomak i kao takvog ga i tretirati u algebri. Dakle, npr., dx no onda pomnoimo jednakost sa dx i dobijemo dy = wdx, pa onda lupimo integral sa obe strane, tj. dy = y = wdx. Ovo emo pokazati kasnije na nekim primjerima iz matematike i zike. Openito, integriranje nije lak proces, kao to je deriviranje, te ne moete svaku funkciju integrirati. Nadalje, cijeli proces integriranja svodi se na svoenje podintegralne funkcije na neki pitomi oblik, tj. zapisanu pomou elementarnih funkcija ije integrale moemo izraunati, jer u nekim kompliciranim izrazima ne moemo pogoditi izraz koji deriviranjem daje podintegralnu funkciju. Postoji jako mnogo tehnika integriranja, od kojih emo mi upoznati dvije najee koritene. Tehnika zamjene varijable (supstitucije): neka je : [c, d] R derivabilna funkcija te f : [a, b] R neprekidna tako da je denirana kompozicija f : [c, d] R i da vrijedi (c) = a i (d) = b. Tada vrijedi
b d

f (x)dx =
a c

f ((x)) (x)dx

Ovu pomalo zbunjujuu formulu najbolje emo pokazati na primjeru: I= dx x ln x ln(ln x)

dt 1 Ovdje sada uvedemo supstituciju t = ln x i sada naemo derivaciju tog izraza = , dx x odnosno dx = xdt. Sada ovo uvrstimo u poetni integral: I= dt t ln t

Sada uvedemo slinu supstituciju y = ln t iz ega slijedi dt = tdy to sve skupa uvrstimo u prethodni integral nakon ega dobijemo: I= dy = ln |y | + C = ln | ln t| + C = ln | ln(ln x)| + C y 16

Parcijalna integracija: tu tehniku smo zapravo predstavili kao tree pravilo neodreenog integrala, a koje kae da je udv = uv vdu

To se pravilo jednostavno izvodi iz pravila za deriviranje produkta funkcija u i v , to ostavljamo itatelju. Pokaimo ovu tehniku najbolje na primjeru: I= xex dx ex dx = ex .

Uvedimo supstitucije kao u pravilu: u = x du = dx te dv = ex dx v = Slijedei pravilo moemo napisati: I = xex ex dx = ex (x 1) + C

Dakle, parcijalnu integraciju koristimo kada imamo umnoak izraza od kojih jedan znamo integrirati, a drugog nam je lake derivirati.

5. Taylorov razvoj 5.1. Taylorov polinom. Rjeimo najprije jedan zadatak. Pogledajmo opi polinom n-tog stupnja: f (x) = an xn + an1 xn1 + . . . + a1 x + a0 Izaberimo neki broj c R. Cilj naeg zadatka je odrediti n-torku brojeva b0 , . . . , bn R takve da moemo polinom prikazati kao f (x) = bn (x c)n + bn1 (x c)n1 + . . . + b1 (x c) + b0 Sada, uvrstimo u gornji izraz x = c. Dobivamo: f (c) = b0 Derivirajmo gornji polinom pa onda uvrstimo u njega x = c: f (x) = bn n(x c)n1 + bn1 (n 1)(x c)n2 + . . . + b2 2(x c) + b, Derivirajmo dobiveni izraz jo jedanput: f (x) = bn n(n 1)(x c)n2 + bn1 (n 1)(n 2)(x c)n3 + . . . + b3 3 2(x c) + 2b2 Uvrstimo u taj izraz x = c: f (c) = 2b2 b2 = f (c) 2 f (c) = b1

Ponovimo taj postupak jo jednom. Da ne duljimo, nakon deriviranja, uvrtavanjem x = c dobije se f (c) f (c) = 3 2b3 b3 = 3! 17

gdje se sa znakom ! oznaava faktorijela, tj. openito n! = 1 2 (n 1)n. Na ovom koraku ve moemo zakljuiti da je openito bk = f (k) (c) k!

to moemo provjeriti matematikom indukcijom. Dakle, da dovrimo zapoeti zadatak: f (x) = f (c) + f (2) (c) f (n1) (c) f (n) (c) f (1) (c) (x c) + (x c)2 + . . . + (x c)n1 + (x c)n 1! 2! (n 1)! n!

Ovakav izraz naziva se Taylorov polinom n-tog stupnja funkcije f oko toke c u varijabli x i oznaava se sa Tn (f, c, x). 5.2. Taylorov razvoj. Taylorov teorem (koji ovdje neemo dokazivat) kae da bilo koju funkciju f koja je (n + 1) puta derivabilna moemo zapisati kao f (x) = Tn (f, c, x) + f (n+1) (cx ) (x c)n+1 (n + 1)!

gdje je cx toka izmeu c i x. No, velik broj funkcija koje imaju beskonano mnogo derivacija11 se mogu prikazati kao f (x) = f (n) (c) (x c)n n ! n=0

jer onaj aditivni lan iz Taylorova teorema u limesu kada n ide u beskonano tei u nulu, pa jedino to ostaje je Taylorov polinom. Ovakav razvoj neke funkcije naziva se Taylorov razvoj odnosno razvoj u Taylorov red i on je za svaku funkciju jedinstven. 5.3. Razvoji nekih elementarnih funkcija. Razvijmo funkciju ex u Taylorov red oko toke c = 012 : x3 xn xn x2 x + + ... + + ... = e =1+x+ 2! 3! n! n! n=0 Ono to je fascinantno jest to ovakav oblik jest upravo denicija funkcije ex . Naime, upravo na ovom obliku se moete uvjeriti u ona njezina poznata svojstva kao to su (ex ) = ex , ex ey = ex+y i druga. Na slian nain razvijemo u red oko nule funkcije sinus i kosinus, ime se dobije x2n+1 sin x = (1)n (2n + 1)! n=0

cos x =
n=0
11 Openito,

(1)n

x2n (2n)!

skup funkcija koje imaju beskonano mnogo derivacija se oznaava sa C , no ne mogu se sve funkcije beskonano derivabilne razviti u Taylorov red, tj. nisu jednake svom Taylorovom redu. One koje mogu se nazivaju analitike i oznaavaju kao da su klase C . 12 Taylorov razvoj oko nule naziva se jo i MacLaurinov razvoj.

18

Takoer, ovo su denicije ovih trigonometrijskih funkcija13 . Relacije kao to su omjer nasuprotne katete i hipotenuze samo su pomone slikovne interpretacije zaostale jo od potrebe za uvoenjem funkcija sinus i kosinus. Za redove (kao to su Taylorov red, naprimjer) koji konvergiraju (tee) nekoj vrijednosti vrijedi da su padajui i da svaki opi lan reda tei nuli. To je vano, jer se aproksimacije u zici upravo tako uzimaju: odreena funkcija koja se treba aproksimirati nekom jednostavnijom razvije se u takav, Taylorov red, provjeri se da li je red konvergentan (to je vano jer, ako red nije konvergentan, moe se dogoditi da se daljnji lanovi ne smanjuju, a to je upravo smisao aproksimacije: zanemarujemo ostale lanove reda jer su jako mali) i zatim se uzima prvi lan; ako on daje rjeenje (tj. slijedei izraz) razliit od trivijalnog, onda se samo prvi lan uzima kao aproksimacija (kao u naem sluaju), dok ako daje trivijalno rjeenje (nula ili slino), onda uzimamo slijedei i tako dalje.

6. Primjene u fizici 6.1. Gibanja s trenjem. Jedan od najjednostavnijih primjera za doaravanje vanosti derivacija i integrala jest prouavanje gibanja s trenjem gdje je sila trenja proporcionalna brzini. U srednjoj koli ovo se samo spominje jer je za rjeavanje ovog problema potrebno upravo znanje derivacija i integrala. Dakle, jednadba gibanja tijela mase m koje se kree u polju sile tee a na njega djeluje spomenuta sila trenja Ftr = cv (gdje je c konstanta, a v brzina tijela) jest ma = mg cv Naravno, nakon nekog vremena, kada brzina dovoljno naraste, sila trenja e izjednaiti silu teu. U tom sluaju tijelo e se prestati ubrzavati i nastavit e se gibati jednoliko pravocrtno brzinom vk koju moemo dobiti jednostavno ako uvrstimo a = 0 u jednadbu gibanja: c 0 = mg cvk g = vk m Sada uvrstimo ovaj izraz za g u jednadbu gibanja i podijelimo je sa masom tijela m: a = (vk v ) c m

No, sada emo se malo okrenuti na deniciju akceleracije. Ona je jednaka a = lim Slino se denira brzina kao v = v (t + t) v (t) dv = t0 t dt ds . Dakle: dt c dv = (vk v ) dt m
13 Ako u izraz za ex uvrstite ix, gdje je i imaginarna jedinica, moete provjeriti jednu vrlo korisnu relaciju u vioj analizi a to je eix = cos x + i sin x.

19

Kada taj izraz malo presloimo dobijemo dv c = dt vk v m Integrirajmo obje strane: dv = [y = vk v dv = dy ] = vk v ln(y ) = ln(vk v ) = dy = y c dt m

c t+C m Naravno, svaki neodreeni integral ima svoju aditivnu konstantu, no mi smo ih zbrojili u jednu, da nam olaka raunanje. Tu konstantu odreujemo iz poetnih uvjeta, a to je da je na poetku (dakle u t = 0) brzina bila jednaka nuli, odnosno v (t = 0) = 0. Kada se to uvrsti u prethodni izraz, dobije se da je c = ln vk . Dakle, ln(vk v ) = c t + ln vk m

Kada se ovaj izraz presloi dobije se za brzinu kao funkciju vremena v (t) = vk (1 e m t ) Akceleraciju dobijemo jednostavnom primjenom denicije: a(t) =
c c c d c dv = (vk (1 e m t )) = vk e m t = ge m t dt dt m c

20