Metodologija drutvenih znanosti

POJAM ZNANOSTI I ZNANSTVENOISTRAIVAKOG RADA TO JE ZNANOST? Znanost je sistematizirana i argumentirana suma znanja u odreenom povijesnom razdoblju o objektivnoj stvarnosti do koje se dolo svjesnom primjenom odreenih objektivnih metoda istraivanja sa svrhom spoznaje zakona prirodnih i drutvenih zbivanja da se omogui tono predvianje buduih dogaaja i maksimalne djelotvornosti ljudske prakse. OSNOVNA OBILJEJA ZNANOSTI Bitna obiljeja znanosti: a) Drutveni karakter znanosti. b) Jedinstvenost znanosti. c) Jedinstvo znanstvene teorije i prakse. d) Kreativnost u znanosti e) Interdisciplinarnost znanosti. f) Internacionalni karakter znanosti. g) Primjena znanstvene metode u znanstvenom istraivanju.. Obiljeja razvoja znanosti: 1. Proces istodobnog diferenciranja i integriranja znanosti. 2. Zakon ubrzanog razvoja znanosti. 3. Svjestan timski rad znanstvenika. 4. Slinost u etapama razvoja znanosti. U svim se, zapravo, znanostima u njihovom razvoju daju identificirati tri magistralne razvojne faze: a) opisna faza razvoja b) logiko-analitika faza, c) faza usklaivanja sadrajnih i kvantitativnih metoda spoznaje. OSNOVNE ZNANSTVENE KATEGORIJE Meu njima se istiu: pojam, sud, zakljuak, definicija, divizija, distinkcija, deskripcija, eksplanacija, predvianje, znanstveno otkrie, dokaz, opovrgavanje, znanstveni problem, hipoteza, teorija, zakon, verifikacija i znanstvene injenice.

POJAM Pojam je i element suda i skup oznaka i apstraktna predodba, i rije i misao o sutini ili bit onoga to mislimo. Svaki od pojmova ima i svoj opseg i svoj sadraj. Opseg pojma oznaava skup svih pojedinanih objekata na koje se termin ili jezini izraz pojma moe primijeniti. Sadraj pojma podrazumijeva skup bitnih oznaka odreenog pojma. to je tih oznaka vie vei je i sadraj konkretnog pojma. S obzirom na sadraj mogue je praviti razliku izmeu korelativnih ,zamjenskih, disparatnih, kontrarnih . Prema opsegu, potom, pojmovi mogu biti nadreeni, podreeni i koordinirani. Po obujmu pojma je mogue praviti razliku i izmeu opih, posebnih i pojedinanih pojmova. Ovisno o njihovu odnosu prema nekom svojstvu pojmovi mogu biti pozitivni i negativni. Podjela s obzirom na stupanj poznatosti opsega pojma na jasne i nejasne. SUD Sudom se oznaava spoj dvaju pojmova, i to spoj u kojem se o odnosu jednog pojma prema drugom neto tvrdi ili odrie. Ovisno o tome da li se o odnosu dvaju pojmova neto tvrdi ili odrie, sudovi mogu biti istiniti i neistiniti. Svi se sudovi mogu i razvrstati prema odreenim kriterijima. Prema predmetu se, tako, moe praviti razlika izmeu atributivnih - sudova koje karakterizira neka atributivna, bilo kvantitativna ili kvalitativna odredba, relacionih - kojima su predmet odreene relacije, procesnih - iji je predmet proces, radnja ili dogaanje, injeninih - odnosno sudova o injenicama itd. Po logikom sadraju suda, potom - dakle prema onom to se zamilja, kako se zamilja i u kojem opsegu se zamilja - mogue je praviti razliku izmeu nekoliko vrsta sudova. Po kvantiteti, odnosno obujmu pojma subjekta, mogue je praviti razliku izmeu generalnih, individualnih itd. Po kvaliteti logikog sadraja, opet, treba razlikovati afirmativne ili potvrdne negativne i upitne. Razlika meu sudovima se, na koncu, moe praviti i po stupnju sloenosti suda, odnosno njezinoj strukturi. Po toj se osnovi razlikuju jednostavni, sloeni i spojeni sudovi. ZAKLJUAK Sudovi iz kojih se izvode novi sudovi se, pri tome, oznaavaju pretpostavkama ili premisama, a novi sud koji se iz premisa izvodi oznaava se kao zakljuak ili konkluzija. 2

Mogue je, primjerice, praviti razliku izmeu neposrednih i posrednih zakljuaka. Neposredni zakljuak se dobije kada se jedan sud izvodi iz samo jednog drugog suda ili premise. S druge strane, posrednog zakljuka nema ukoliko se novi sud ne izvodi iz najmanje dva suda ili premise. Kada su pogreke, koje se javljaju kod zakljuaka, u pitanju, dvije grupe njih su posebice znaajne - ope i pogreke posebnih vrsta zakljuaka. Dvije su temeljne grupe opih pogreaka zakljuaka. Prve su one koje ne potjeu iz jezika i manje su uestale. Druge su, meutim, uestalije, a potjeu iz jezika (pogreke dvoznanosti, pogreke dvosmislenosti, pogreke naglaska ili akcenta, pogreke kompozicije, pogreke divizije). DEFINICIJA Definicijom se oznaava sud kojim se nedvosmisleno odreuje sadraj jednog pojma. Dakako, definicija takoer mora odgovoriti odreenim zahtjevima. Mora, primjerice biti, adekvatna - odnosno ni preuska ni preiroka, mora sadrati bitne oznake po kojima se sadraj nekog pojma razlikuje od sadraja drugih pojmova, ne smije biti negativna tj. mora utvrivati to jeste, a ne to nije,treba biti jasna I kod definicija je mogue razlikovati vei broj vrsta. Nominalnom definicijom se, tako, oznaava ona kojom se definira rije kojom se imenuje pojam na nain da se sama rije protumai drugim poznatijim rijeima. Normativnom definicijom se, potom, oznaava ona koja nastaje kada se nekom odredbom (konvencijom) odreuje to neki predmet ili termin treba znaiti.

DIVIZIJA Divizijom ili diobom se oznaava postupak kojim se dolazi do diobenih lanova, niih pojmova od kojih je sastavljen svaki konkretni pojam, i koji ulaze u opseg toga pojma. Da bi postupak divizije bio logiki ispravan, mora se pridravati tri temeljna principa. Princip adekvatnosti, tako, podrazumijeva da dioba ne smije biti ni preuska ni preiroka, da, drugim rijeima, ne smije rezultirati ni s premalo, ni s previe lanova diobe. Princip jedinstvenosti, potom, podrazumijeva da je dioba provedena po jednom naelu, te da se lanovi izvrene diobe meusobno iskljuuju. Na koncu, princip postupnosti podrazumijeva obvezu da se dioba provede postupno, bez preskakanja diobenih lanova.

ZNANSTVENO OTKRIE Podrazumijeva svaku novu spoznaju u granicama jedne znanosti. Kod njega se, sukladno tome, ne otkrivaju "pravilnosti" ili "zakonitosti" - koje su imanentne svakodnevnim otkriima - nego zakoni. I kod znanstvenih otkria se, dakako, moe govoriti o veem broju vrsta otkria. Ovisno, primjerice, o tome kako se do otkria dolazi, razlika se moe praviti izmeu sluajnih i otkria koja su rezultat odreenog planskog istraivanja. S obzirom na predmet istraivanja, razlika se moe praviti izmeu etiri vrste otkria: otkria injenica postojanja odreenih pojava, ili svojstava tih pojava, otkria uvjeta, uzroka i motiva ljudskog ponaanja i aktivnosti, otkria zakona pojava i otkriu znanstvene teorije o nekoj vrsti prirodnih ili drutvenih pojava. DOKAZ Dokaz je logika forma dokazivanja, odnosno postupka ija je svrha utvrivanje istinitosti nekog suda. Postoje, dakako, i sudovi ija se istinitost u postupku dokazivanja ne treba dokazivati. To su, sjedne strane, oigledni sudovi ili aksiomi. U nekim znanostima, meutim, postoji i jo jedna vrsta sudova koje se - iako nisu oigledni - ne treba dokazivati. To su postulati - ope priznati sudovi. Prema logikim formama zakljuivanja i metodama kojima se dokazivanje vri mogue je praviti razliku izmeu: analitikih i sintetikih dokaza. induktivnih i deduktivnih dokaza izravnih i neizravnih dokaza Kod dokaza se, na koncu, mogu pojaviti i razliite vrste pogreaka. Meu njima se istiu posebice tri grupe njih - pogreke irelevantnosti, pogreke neosnovanog razloga, te pogreke slijeda. 1. Pogreke irelevantnosti se, generalno, sastoje u tome da se, umjesto one koju treba dokazivati, dokazuje potpuno druga ili barem drugaija teza. 2. Pogreke neosnovanog razloga se javljaju u sluajevima kada su bez dokazne snage i sami dokazi koji su usmjereni na spornu tezu. 3. Pogreke slijeda. Jedna od eih je, primjerice pogreka ne slijedi, pogreka koja nastaje u sluaju ako teza koju se eli dokazati nije utemeljena na argumentima za kojima se posee.

OBILJEJA ZNANSTVENE SPOZNAJE Nema sumnje da znanstvenu spoznaju odlikuje vei broj znaajki, postoji vie razliitih pristupa.Te znaajke ili obiljeja su : *OBJEKTIVNOST ZNANSTVENE SPOZNAJE Iako je mogue identificirati razliito definiranje objektivnosti znanstvene spoznaje, izvjesno je da odgovor na to pitanje nije nimalo jednostavan. Razlog tome je u injenici da objektivnost u znanosti ima najmanje dva bitna aspekta ispoljavanja: a) Aspekt, u kojem dolazi do izraaja objektivan odnos prema stvarnosti- objektivnost znanstvene spoznaje podrazumijeva otvorenost i prema stvarnosti i prema novim iskustvima. b) Formalni aspekt manifestacije objektivnosti znanstvene spoznaje, a koji, zapravo, podrazumijeva odreenu proceduru u istraivanjima koja omoguuje ponavljanje, ali i provjeru dobivenih rezultata istraivanja. Objektivnost znanstvene spoznaje pretpostavlja i mogunost njezine provjerljivosti. S druge strane, mogunost provjerljivosti podrazumijeva i obvezu pridravanja nekoliko temeljnih proceduralnih pravila. U pitanju je, prije svega, pravilo javnosti i intersubjektivne provjerljivosti svakog izvornog podatka. Nita manje nije znaajno i pravilo potpune javnosti svih sastavnih dijelova istraivakog procesa. Neophodno je, drugim rijeima, osigurati javnost kod svih radnji procesa istraivanja. *PRECIZNOST ZNANSTVENE SPOZNAJE Preciznost je, s jedne strane bitna osobina znanstvene spoznaje, a s druge strane osobina vrsto povezana i isprepletena s objektivnou te iste spoznaje. Preciznost, kao znaajka znanstvene spoznaje, ovisi od veeg broja preduvjeta. Meu njima su posebno znaajni slijedei preduvjeti znanstvene spoznaje: a) Jasni i odreeni pojmovi, dosljedne, dovoljno razgranate i iscrpne klasifikacije, te adekvatna i dovoljno osjetljiva mjerila. b) Usavravanje znanstvenog jezika u cjelini, odnosno povezanost pojmovnog aparata znanosti koji se odnosi na iskustvo s ostalim dijelovima njene pojmovne mree. c) Raspolaganje takvim operativno-tehnikim postupcima i sredstvima koji omoguuju da se prikupe ona i onakva izvorna obavjetenja koja odgovaraju strukturi primijenjenog pojmovnog aparata.

d) Dovoljno odreen i precizan pojmovni okvir unutar kojeg se primjenjuju i tehnika sredstva i operativni postupci. e) Adekvatni logiki, statistiki i drugi postupci sreivanja i obrade prikupljenih podataka, te f) Preciznost izvedenih zakljuaka. *SISTEMATINOST ZNANSTVENE SPOZNAJE Sistematinost je jedna od bitnijih odlika znanstvene spoznaje. Naime, put do znanstvene spoznaje podrazumijeva grupiranje i sreivanje prikupljenih injenica. Pri tome, dakako, sreivanje ne znai samo razvrstavanje prikupljenog materijala nego, naprotiv, i sistematinost u njegovu prikupljanju. Sistematinost, s druge strane, podrazumijeva, i sistematino miljenje, ali i koritenje logikih postupaka ispravnog miljenja, dakle stvaranje pojmova, procedura i tehnika kao pretpostavki za donoenje odluka to sve treba i po kojim svojstvima treba prikupljati. Na koncu, sistematinost znanstvene spoznaje se moe manifestirati u dvije elementarne forme. Jedna se tie traganja za podacima u vezi sa sistematskim procedurama i standardizacijom same spoznaje. Druga se, pak, tie prikupljanja spoznaja u ureene stavove, teorije i sustave znanstvene spoznaje. *OPOST ZNANSTVENE SPOZNAJE Opost omoguuje utvrivanje i pravilnosti koja se odnosi na strukturu i razvoj odreene pojave, a time i utvrivanje onoga to je u pojavama zajedniko i ope. Opost znanstvene spoznaje karakteriziraju dvije temeljne znaajke. Jedna je njezina svestranost i sveobuhvatnost. *PROVJERLJIVOST ZNANSTVENE SPOZNAJE Znanstvena spoznaja polazi od principa da se nita ne moe prihvatiti po logici "zdravo za gotovo", da je, dakle, sve podlono i kontroli i provjerljivosti. Provjerljivost znanstvene spoznaje ne moe se osloniti samo na miljenje, na ulni uvid, iako se ni njega ne treba iskljuivati kao arbitra znanstvenog suda. *ORGANIZIRANOST ZNANSTVENE SPOZNAJE Organiziranost je takoer jedna od bitnih odlika znanstvene spoznaje. Ona se manifestira u dva oblika. Jedan se odnosi na nain stjecanja znanstvene spoznaje. Drugi oblik manifestacije organiziranosti znanstvene spoznaje se odnosi na njegovu primjenu u ivotu i praksi.

OSNOVNI OBLICI ZNANSTVENE SPOZNAJE Znanstveni zakon Znanstveni zakoni su iskustveni stavovi koji izraavaju "neku opu osobinu pojava ili neki njihov odnos koji nuno proizlaze iz njihove prirode i odreenih uvjeta" a to, onda, znai i najvii oblik znanstvene spoznaje. Usvoji li se ovakvo odreenje, iz njega se mogu izvesti najmanje dvije osobine znanstvenih zakona: a) oni su apstraktni, a ne konkretno-opisni stavovi koji se odnose na neku strukturu. b) svi oni imaju historijski karakter. Prema predmetu se moe praviti razlika izmeu tri osnovne vrste zakona. To su: a) Zakoni veze, u koje spadaju funkcionalni i funkcionalno-genetiki zakoni, b) Strukturni zakoni, koji se odnose na strukturu tijela, spojeva, organizama itd. c) Zakoni skupa, Po gnoseolokoj funkciji mogue je razlikovati: a) deskriptivne, dakle zakone kojima se naprosto konstatira odreen sutinski odnos i meuovisnost bilo predmeta i pojava, bilo njihovih osobina; b) eksplikativne, odnosno zakone koji objanjavaju same pojave u njihovu nastanku, mijenjanju i razvoju. Prema kriteriju vaenja mogue je razlikovati stroge (kakvi su dinamiki zakoni) i vie ili manje vjerojatne zakone, kakvi su, primjerice, statistiki zakoni. Na koncu, prema openitosti njihova vaenja mogue je praviti razliku izmeu univerzalnih, opih i posebnih znanstvenih zakona. Pojam i struktura znanstvene teorije Znanstvena se teorija moe odrediti kao na odreen nain povezani opi iskustveni stavovi pomou kojih ona sreuje iskustvene podatke i objanjava iskustvene pojave na podruju stvarnosti koje je predmet njezina istraivanja, te usmjerava dalja istraivanja. Prihvati li se ovakva definicija, onda se moe kazati da njenu strukturu bitno odreuju tri elementa: a) osnovni rjenik znanstvene teorije koji sadri izvjestan broj osnovnih pojmova - kakvi su, primjerice, u sociologiji pojmovi drutvo, drutveno bie, individua itd. - a koji se javljaju u principima ili postulatima same teorije. 7

b) odreen broj principa ili postulata teorije, kakvi su, primjerice, principi miljenja u logici, c) manji ili vei broj teorema, koje su izvedene iz postulata. U kontekstu ove analize se opredjeljujemo za tipologizaciju znanstvenih teorija prema pet osnovnih kriterija, i to: 1) prema predmetnom podruju, prema kojem se moe praviti razlika izmeu sociolokih, politolokih, ekonomskih, pravnih, filozofskih, informacijskih i teorija drugih znanosti. 2) prema spoznajnom podrijetlu moe se govoriti o analitiko-deduktivnim, empirijskoindukuvnim, hipotetiko-deduktivnim i sloenim teorijama. 3) prema strukturi se razlikuju teorije teorijskih (znanosti poput matematike, logike..) od teorija empirijskih znanosti, kakva je veina drutvenih znanosti. 4) prema openitosti je mogue razlikovati tri tipa teorija: a) najopenitije (ope filozofske teorije), b) ope teorije (teorije koje vrijede za sve drutvene znanosti), te c) posebne teorije koje vrijede za svaku posebnu znanost (kakva je, primjerice, relativistika teorija prostora). 5) prema stupnju znanstvene utemeljenosti se razlikuju stroge, deduktivne, za koje je karakteristino da im se istinitost moe dokazati, i manje stroge, induktivne znanstvene teorije ija se vrijednost moe potvrditi, ali ne i strogo dokazati. Znanstvena teorija mora biti : a) mora biti iskustveno provjerijiva, b) ona mora udovoljiti kriteriju preciznosti, c) treba povezivati, objanjavati i tumaiti provjerena iskustvena uopavanja i zakone, d) treba biti heuristiki, dakle spoznajno, plodna, e) treba, bar u perspektivi, biti primjenjiva u nekom obliku ljudske prakse. Znanstveno objanjenje i znanstveno predvianje Znanstveno objanjenje i znanstveno predvianje su najvii teorijski ciljevi i zadae znanstvene spoznaje do koje se dolazi znanstvenim istraivanjem. Znanstvena deskripcija Deskripcija ili opis istraivane pojave je prvi korak, ali i prvi cilj znanstvene spoznaje. Ona je, zapravo, simbolikim jezikom znanosti iskazan neposredni doivljaj i prvi dojam u odnosu na predmet istraivanja. Deskripcijom, drugim rijeima, postiemo opi uvid u pojavu. U

kontekstu ove analize istiemo nekoliko najhitnijih uvjeta, koje mora zadovoljiti znanstvena deskripcija. To su: a) Valjanost b) Objektivnost znanstvene deskripcije c) Potpunost d) Sistematinost znanstvene deskripcije e) Preciznost Znanstvena klasifikacija Znanstvena klasifikacija je prvi vii cilj znanstvene spoznaje nakon deskripcije. Njome se, primjenom odreene forme sreivanja istraivanih pojava, koja moe biti razliita, dolazi do bliih spoznaja o pojavama i procesima. Posebno je bitno pet takvih logikih zahtjeva ili kriterija: a) Dosljednost klasifikacije b) Potpunost klasifikacije c) Iscrpnost klasifikacije d) Sve se klasifikacijske grupe na istom stupnju moraju meusobno iskljuivati e) Sposobnost klasifikacije da razlikuje klasificirane pojave Znanstveno objanjenje U utvrivanju hijerarhije ciljeva znanstvene spoznaje, znanstveno objanjenje zauzima mjesto u gornjem dijelu te hijerarhije. Njime se dolazi do spoznaje sadraja i strukture, ali i uzroka i naina nastajanja, promjene i razvoja ili nestanka praene prirodne ili drutvene pojave. S druge, pak, strane, iz definicije je jasno da su znanstveni zakoni i znanstvene teorije, o kojima je ve bilo govora, samo sredstva, i to osnovna sredstva znanstvenog objanjenja. S druge, pak, strane, razlike meu znanstvenim objanjenjima znae i mogunost svojevrsne klasifikacije znanstvenih objanjenja. Ona se, u principu, moe izvriti prema nekoliko temeljnih kriterija: a) Prema logikoj formi, u kojem se u objanjenju nalaze premisa i zakljuak, mogue je razlikovati: 1) induktivno objanjenje, dakle objanjenje izvjesnih opih stavova na osnovi veeg broja pojedinanih stavova; 2) deduktivno objanjenje je objanjenje koje slijedi deduktivni nain zakljuivanja, dakle putanju od opeg prema pojedinanom; b) Prema spoznajnoj vrijednosti znanstvena objanjenja mogu biti: 1) istinita u raznim modalitetima. Takva su, primjerice, vie ili manje vjerojatna znanstvena objanjenja, mogue 9

istinita, stvarno istinita, te nuno istinita znanstvena objanjenja; 2) prividno istinita znanstvena objanjenja; 3) lana ili pogrena znanstvena objanjenja. c) Prema prirodi veze izmeu predmeta objanjenja i orua, odnosno sredstava pomou kojih se objanjenje izvodi, znanstvena objanjenja mogu biti: 1) funkcionalna, koja prevladavaju u teorijskim znanostima, posebice matematici i logici; 2) uzrona ili kauzalna, kod kojih je predmet uzrona pojava izmeu pojava, procesa ili dogaaja, te 3) motivacijska, dakle objanjenja u kojima se ponaanja i djelovanje pojedinca, grupe ili cijelog drutva objanjavaju preko osjeaja, potreba, elja i ciljeva kao motiva odreenog djelovanja. Znanstveno predvianje Smisao svake znanstvene teorije se moe svesti na tri temeljne zadae. Ona, prije svega, treba to svestranije i to tonije opisati predmet svoga istraivanja. S druge strane, njena je obveza predmet svoga istraivanja to temeljitije objasniti. Na koncu, zadaa znanstvene teorije je i to tonije predvidjeti promjenu i razvoj istraivane pojave. U vezi s dometima znanstvenog predvianja, naalost, postoje i razliiti pogreni pristupi i uvjerenja. Meu njima treba osobito apostrofirati dva: a) uvjerenje svojstveno nekritikom racionalistikom determinizmu, koje polazi od teze da je u svijetu sve apsolutno odreeno inicijalnim stanjima, te da se sva mudrost znanstvenog predvianja svodi na tek dvije komponente. Jedna je poznavanje poetnog stanja odreene pojave, procesa ili dogaanja, a druga je opa formula navedene pojave, procesa ili dogaanja. b) uvjerenje, koje se moe oznaiti kao logiki empiristiki agnosticizam, a kojeg karakterizira poricanje svake mogunosti znanstvenog predvianja. Ovo uvjerenje izjednaava znanstveno predvianje s tzv. klaenjem i negira mu svaku mogunost spoznaje budunosti. Ali, i takvo je uvjerenje znanstveno neutemeljeno i, u krajnjoj liniji, pogreno. Da bi znanstveno previanje uope bilo mogue; nuno je postojanje dviju temeljnih pretpostavki: znanja odreenih injenica u vezi s pojavom koja se istrauje s jedne, te zakona na temelju kojih se postavljaju odreene hipoteze. Iz toga, meutim, slijedi zakljuak da su i osnovne tekoe znanstvenog predvianja u uskoj vezi s tim dvjema pretpostavkama. U kontekstu ove analize apostrofiramo posebice dvije vrste takvih tekoa: a) nedovoljnost injenica ili raspolaganje injenicama koje su s pojavama koje treba predviati u posrednoj vezi.

10

b) tekoe koje su u vezi s tumaenjem danih injenica, a koje proizlaze iz mogunosti razliitih, meusobno ak i potpuno oprenih, tumaenja dostupnih injenica. KLASIFIKACIJA ZNANOSTI Sama po sebi klasifikacija je bitna odrednica svih sfera ovjekovog individualnog i drutvenog ivota. Zbog ega klasifikacija znanosti? Odgovor je relativno jednostavan. Ona je neophodna zbog najmanje nekoliko razloga, a prije svega zbog: - velikog broja pojava u svim podrujima znanosti, - obilja primjene prirodnih zakona i procesa, - mnotva znanstvenika, - "zatrpanosti" znanstvenim informacijama. Drugim rijeima, specijalizaciju treba promatrati kao loginu posljedicu razvoja znanosti. esto se, naime, govori o razliitim fazama povijesnog razvoja znanosti. Mogue je identificirati tri prepoznatljive faze povijesnog razvoja znanosti, i to: I. Faza nediferencirane znanosti, koja karakterizira antiko i vrijeme ranog srednjeg vijeka. Odlika ove razvojne faze se sastoji prvenstveno u tome da su sva ovjekova znanja o miljenju, prirodi i drutvu bila integrirana i obuhvaena u filozofiji kao jedinoj znanosti. II. Faza intenzivne diferencijacije, koju, u periodu izmeu XV. i XVIII. stoljea, karakterizira izdvajanje iz sastava filozofije veeg broja zasebnih znanosti: prvo matematike, mehanike i astronomije, a potom i veeg broja drugih - fizike, kemije, biologije, psihologije, sociologije itd. III. Faza istodobnog daljeg diferenciranja, ali i integriranja odreenih znanstvenih disciplina u znanstvena podruja, stvaranja tzv. znanstvenih sustava. Ovaj je proces otpoeo ve tijekom XIX. stoljea, a traje i danas. Izvjesno je da e ovakva razvojna pravilnost bitno profilirati i budunost ukupne znanosti. U asopisu Most, hrvatskog Ministarstva znanosti i tehnologije, klasifikacija, u kojoj je razraena dosta sloena podjela na znanstvena podruja, polja, grane i ogranke, pravi razliku izmeu est temeljnih znanstvenih podruja, i to: a) podruja prirodnih znanosti b) podruja tehnikih znanosti c) podruja biomedicinskih znanosti d) podruja biotehnikih znanosti 11

e) podruja drutvenih znanosti, te f) podruja humanistikih znanosti Ali, neovisno o tome moe se govoriti o specifinim filozofijama, odnosno naelima u znanstvenoj klasifikaciji. Posebnu pozornost zasluuju tri takva naela filozofije ili stajalita klasifikacije, i to: a) gnoseoloko naelo, u odnosu na koje se moe govoriti o objektivnoj klasifikaciji, kod koje se veze izmeu znanosti izvode iz veza iz objekata istraivanja, i subjektivnoj klasifikaciji, kod koje su osobitosti subjekta i najznaajnija osnova klasifikacije. b) metodoloko stajalite, koje razlikuje klasifikaciju prema naelu koordinacije, unutar kojeg se znanosti svrstavaju od opeg prema pojedinanom i od apstraktnog prema konkretnom, i klasifikaciju prema naelu subordinacije, unutar kojeg se znanosti svrstavaju od jednostavnijih prema sloenijima, od niih prema viima. c) strukturalni pristup, unutar kojeg se izdvajaju horizontalni pristup - koji omoguuje sagledavanje redoslijeda znanosti prema razini sloenosti predmeta znanosti, i vertikalni pristup, koji omoguuje sagledavanje veza elemenata znanosti do kojih se dolo u procesu spoznaje odreenog predmeta ZNANSTVENOISTRAIVAKI RAD Pojam i vrste znanstvenoistraivakog rada Znanstvenoistraivaki rad je sistematska stvaralaka aktivnost kojom se, primjenom znanstvenih metoda, stjeu nove znanstvene spoznaje, odnosno stvaralaki koristi postojee znanje za nove primjene. Ivo uvela govori o tri karakteristina podsistema kriterija vrednovanja znanstvenoistraivakog rada. To su: 1) (pod)sistem kriterija znanstvene valorizacije, 2) (pod)sistem kriterija ekonomske valorizacije, te 3) (pod)sistem kriterija drutvene valorizacije rezultata istraivanja. Odreenje znanstvenoistraivakog rada moe se dopuniti i isticanjem njegovih najbitnijih svojstava. Tri svojstva znanstvenoistraivakog rada posebno apostrofiramo: a) Originalnost kao prvo svojstvo znanstvenoistraivakog rada. Drugim rijeima, znanstvenoistraivaki rad uvijek mora polaziti od do tada, dijelom ili u potpunosti,

12

neistraenog i nerijeenog problema i za cilj mora imati dolaenje do novih spoznaja, rezultata, normi itd. b) injenice i ideje na kojima se znanstvenoistraivaki rad temelji moraju biti pouzdane, prikupljene u dovoljnom broju, "kritiki razmotrene i provjerene, pravilno analizirane i interpretirane". c) Koritenje najprihvatljivije metode znanstvenog istraivanja. Fundamentalna istraivanja Njihov prvenstveni zadatak nije praktina primjena novih znanja nego, naprotiv, otkrivanje odreenih procesa, uzrono-posljedinih veza i zakonitosti u prirodi i drutvu radi poveanja ljudskog znanja i stvaranja spoznajnih pretpostavki za druga, budua istraivanja. Ona se mogu selektirati na dvije podvrste, i to: a) Neusmjerena (slobodna, ista) fundamentalna istraivanja, kod kojih predmet istraivanja odreuju potpuna sloboda i interes konkretnog istraivaa, njegova znatielja za otkrivanjem odreenih znanstvenih istina, a ne i odreeni praktini cilj ili mogunost primjene u ivotu. b) Usmjerena fundamentalna istraivanja, koja se, ponekad, oznaavaju i terminom strategijska istraivanja. Bit ove grupe fundamentalnih istraivanja se svodi na to da predmet istraivanja ne nastaje kao rezultat slobodnog opredjeljenja i interesa odreenog istraivaa. Naprotiv, pravac istraivanja i podruje rada su u njima strogo odreeni. Primijenjena istraivanja Pod ovim tipom znanstvenih istraivanja se podrazumijevaju istraivanja iji je smisao dvostruk. Njihov cilj je, kao i kod fundamentalnih istraivanja, takoer uveavanje kvantuma znanja o prirodi i drutvu. Ali, to nije i jedini cilj. Cilj primijenjenih istraivanja je i rjeavanje nekog praktinog zadatka, a to, drugim rijeima, znai postizanje znanja koja e biti ili koja mogu biti brzo i neposredno praktino primijenjena. Razvojna istraivanja Razvojna istraivanja predstavljaju zadnju fazu procesa istraivanja, fazu koja se temelji na fundamentalnim i primijenjenim istraivanjima i u kojoj se razvijaju i testiraju novi ili poboljavaju stari postupci, proizvodi, usluge, poboljava stara ili uvodi potpuno nova organizacija itd. 13

Pojam i vrste znanstvenih i strunih djela Pojednostavljeno kazano, izmeu znanstvenog rada i pronalaenja se moe staviti znak jednakosti. Nasuprot tome, struni rad bitno odreuje konkretizacija. On znai djelovanje na temelju ve otkrivenih spoznaja. Drugim rijeima, struni rad je usmjeren na primjenu postojeeg znanja.Ali, istina je da se moe govoriti i o zajednikim obiljejima jednih i drugih. U kontekstu ove analize istiemo nekoliko, po naem sudu najznaajnijih zajednikih obiljeja znanstvenih i strunih djela: 1. Neovisno o tome radi li se o znanstvenom ili strunom djelu, ono treba zadovoljiti kriterij optimalnosti s obzirom na svoj obujam. Razlog tome je u jednostavnoj injenici da vei obujam ne znai i veu kvalitetu. 2. U svakom radu, neovisno o tome je li on znanstveni ili struni, mora postojati jedinstvo, sklad i logika povezanost izmeu svih njegovih dijelova, da se, dakle, svi dijelovi odnose na predmet istraivanja. 3. Nevrijedan je svaki rad, kako znanstveni tako i struni, ako ga ne odlikuje odreena doza originalnosti, bez obzira na to podrazumijeva li originalnost potpuno nove spoznaje o prirodi i drutvu ili se, pak, radi 0 novini u prezentaciji ranije dosegnutih znanja. 4. Rezultati istraivanja nemaju vrijednost ni kod znanstvenog ni kod strunog rada ukoliko nisu u dovoljnoj mjeri obrazloeni, dakle razliitim dokazima i argumentima potkrijepljeni. U uskoj vezi s iznijetim zajednikim obiljejima su i naela kojih se znanstvenik mora pridravati eli li da njegov rad rezultira dobrim radom, dobrim djelom, neovisno o tome je li ono znanstveno ili struno. Apostrofirati je neophodno najmanje pet takvih naela: 1. U pisanju znanstvenog i strunog djela ne treba praviti velike uvode. Poeljno je da se izlaganje ve na samom poetku dovede u vezu s predmetom istraivanja. 2. U rad ne treba unositi nita to nije u neposrednoj vezi s predmetom istraivanja. 3. Rad se ne smije pretrpavati beznaajnim pojedinostima. 4. Misli, ideje i informacije koje su u radu jednom izreene ne treba ponavljati 5. U pisanju znanstvenog i strunog rada se treba osloboditi nagona da se stvari, koje su same po sebi razumljive, do u detalje razlazu i opirno objanjavaju.

14

Pojam i vrste znanstvenih djela Moe se govoriti o veem broju razliitih znanstvenih djela. U kontekstu ove analize apostrofiramo osobito etiri vrste ovih djela. To su: 1. Monografija je rasprava koja detaljno, mada ne i preopirno, obrauje pojedini predmet, skupinu predmeta ili neku osobu, pri emu prakticira veoma opsenu bibliografiju. Ona je, drugim rijeima, znanstveno djelo ili popularno znanstveno djelo koje iscrpno i sveobuhvatno razmatra neko pitanje, predmet ili neku osobu. Za nju se esto koristi i termin omeena publikacija. 2. Doktorska disertacija. Radi se o originalnom znanstvenom djelu koje se temelji na fundamentalnim i primijenjenim istraivanjima, ali i na primjeni raznovrsnih znanstvenoistraivakih metoda, koje omoguuju otkrivanje novih znanstvenih injenica, pojava, zakonitosti, teorija. Ona, prema tome, predstavlja bitan doprinos znanosti. 3. Znanstvena studija, u pravilu, predstavlja znanstveno djelo veeg broja, dakle tima znanstvenika, koje za potrebe zainteresiranog naruitelja izrauju znanstveni instituti ili znanstveno-nastavne organizacije, odnosno fakulteti. 4. Znanstveni lanak. To je napisan i objavljen opis originalnih rezultata istraivanja, u pravilu u "publikaciji koja je lako dostupna meunarodnoj znanstvenoj javnosti, a napisan je na nain da se istraivanja mogu ponoviti i zakljuci provjeriti". Bez obzira na koju se oblast odnosi, znanstveni lanak uvijek sadri odreene elemente. To su naslov, saetak, uvod, razrada materije s rezultatima istraivanja, zakljuak, fusnote, popis koritene literature, te prilozi ukoliko uope postoje. Vrste znanstvenih lanaka 1.Izvorni znanstveni lanak uvijek predstavlja originalno znanstveno djelo. Drugim rijeima, njime su prvi put do tada iznijete odreene znanstvene injenice, spoznaje i teorije. Odlika ovog tipa znanstvenog lanka jeste mogunost ponavljanja istraivanja na temelju kojeg se iznose postignuti rezultati. Stoga se i kae da je on primjereniji prirodnim znanostima. Ali, on nije rijedak ni u podruju drutvenih znanosti. Naprotiv. 2.Prethodno priopenje ili znanstvena biljeka je, na odreeni nain, i prva kraa obavijest o odreenom istraivanju. I ono sadri odreene znanstvene informacije. Ali, za razliku od izvornog znanstvenog lanka prethodno priopenje nije i krajnje upoznavanje s rezultatima provedenog istraivanja.

15

3.Pregledni lanak. Ovaj tip lanka ne mora sadrati originalne rezultate istraivanja. Naprotiv, on moe, ali sada na novi i drugaiji nain, prikazati rezultate ve provedenog i javnosti prezentiranog znanstvenog istraivanja. U njemu, dodue, moe biti i novih, originalnih i neobjavljenih rezultata istraivanja. Ali, oni ne ine i preteiti i bitni dio takvog lanka. 4.Izlaganje na znanstvenom skupu. Ovaj se tip znanstvenog lanka esto oznaava i terminom "konferencijsko priopenje". To, meutim, nije i potpuno tono. Naime, svako konferencijsko priopenje ne mora imati i obiljeje znanstvenog lanka. Ali, istina je da konferencijsko priopenje moe imati sve elemente znanstvenog lanka, da se, dakle, tretira kao izvorni znanstveni lanak, prethodno priopenje ili pregledni lanak. No, da bi ono bilo tretirano kao neki od znanstvenih lanaka, konferencijsko priopenje mora pratiti i odreena recenzija, odnosno znanstvena potvrda ili ocjena, da se radi o nekom od znanstvenih lanaka, koja treba biti prihvaena i od urednikog ili redakcijskog odbora znanstvenog skupa. Ukoliko takve ocjene i potvrde nema, konferencijsko se priopenje ne tretira kao znanstveni nego samo kao struni lanak.

Pojam i vrste strunih djela 1. Struni lanak nije rad koji sadri originalne rezultate istraivanja. U njemu se, naprotiv, iznose ve poznate spoznaje, u pravilu tui rezultati istraivanja radi prenoenja informacija o njima. U strunom se lanku, osim toga, moe opisivati i primjena onoga to je ve drugdje primijenjeno. Drugim rijeima, sadrina strunog lanka nije iznoenje novih znanstvenih spoznaja nego informiranje o njima s ciljem njihove primjene u praksi. 2. Prikaz. Radi se, u pravilu, o iznoenju stajalita ili shvaanja o nekom dogaaju, pojavi ili djelu. Najee se radi o ocjeni odreenog djela, dakle knjige ili lanka, i njihova predstavljanja znanstvenoj i strunoj javnosti. Takva se ocjena i predstavljanje pojavljuje najee u odgovarajuim asopisima i zbornicima, a iskljueno nije ni njihovo pojavljivanje u dnevnim listovima ili tjednicima. Pri tome je, ipak, vano da takva ocjena nema ambicija davati konani sud o znanstvenoj i strunoj vrijednosti prikazivanog djela nego, slijedei principe konciznosti, objektivnosti, jasnoe i uvjerljivosti, za upoznavanje s njim pridobiti to vei broj itateljske publike.

16

3. Elaborat je oblik strunog djela u kojem se, u pravilu na metodoloki ustaljeni nain, temeljito obrauje i izlae neki predmet ili pojava. Investicijski elaborat je klasini primjer ovakvog strunog djela. Ali, to vrijedi i za sve ostale elaborate - one o programu razvoja, unutarnjoj organizaciji itd. 4. Ekspertiza je oblik strunog djela u kojem odreeni ekspert, ifi pak ekspertni tim, iznosi svoj struni sud o nekom predmetu ili praktinom problemu, njegovom rjeenju ili ekspertnom vienju. Ceste su, primjerice, ekspertize o uzrocima prometnih nezgoda, poslovnih gubitaka razliitih gospodarskih subjekata, zdravstvenom stanju poinitelja razliitih kanjivih djela itd. 5. Recenzija se moe definirati kao pismena kritika ocjena odreenog znanstvenog ili strunog djela, koju daje priznati ekspert, a kojom se postiu tri bitna cilja, i to: a) onemoguuje se objavljivanje nekvalitetnih znanstvenih i strunih djela, b) osigurava se na suvremen nain citiranje relevantne literature, c) poboljava se kvaliteta dostavljenog rukopisa, njegov stil i primijenjena terminologija, oblikovanje misli i nain prezentiranja rezultata istraivanja itd. Svaka recenzija sadri etiri osnovne cjeline ili sastavna dijela. To su: I. uvod, II. opis teme, III. ocjena i IV. zakljuak. I. Uvod je dio recenzije koji ukljuuje informacije o naslovu recenziranog rukopisa, obimu rada, karakteru rada, te mjestu koje obraena tema ima u odreenoj znanstvenoj oblasti. II. Opis teme omoguuje uvid u strukturu rada. Opisom se, drugim rijeima, daje kratki kronoloki pregled rukopisa dostavljenog rada, njegovi glavni naslovi i sastavni dijelovi u okviru njih. U ovom se dijelu ne iznose i ocjene dostavljenog rada. III. Ocjena rukopisa dostavljenog rada je najznaajniji dio recenzije. U njoj se iznose i dobre strane, ali i nedostaci, rukopisa dostavljenog djela, a posebno: a) odgovara li naslov rada njegovu sadraju, b) koliko je tema uope sretno odabrana, suvremena, originalna i zanimljiva, c) dali je za obradu odabrane teme sakupljena sva neophodna graa, da li je ona savjesno iskoritena, analizirana i interpretirana, d) sadri li recenzirani rad dovoljno novih, originalnih rezultata istraivanja i kakav je doprinos znanosti recenziranog rada, e) da li su u radu koritene znanstvene metode koje su primjerene naravi i karakteru predmeta istraivanja, 17

f) odgovara li struktura i kompozicija rada tematici koju on tretira, te postoji li mogunost uklanjanja nekih dijelova rada a da se to ne osjeti i na njegovoj kvaliteti, g) kako je koritena i citirana relevantna literatura i kako je ona klasificirana, h) da li je saetak primjereno napisan, i) koliko je uspjean u radu koriteni stil izlaganja. Da li je on jasan, precizan, jednostavan, prirodan i slino. Kakav je ton izlaganja materije - akademski ili familijaran, jednostavan ili neposredan itd. j) treba li djelo, i na koji nain, tiskati. IV. Zakljuak, kojim se na jezgrovit, koncizan i argumentiran nain dade osvrt, ali i ocjena, rada kao cjeline. Pojam i vrste znanstveno-strunih djela 1. Udbenik je osnovno nastavno sredstvo koje se koristi u kolama i na fakultetima, a u kojem se acima i studentima, na sustavan i primjeren nain, izlae odreeno gradivo prema utvrenom nastavnom planu i programu jedne discipline ili predmeta. Iz toga slijedi da udbenik mora imati elemente znanstvenog djela, ali mora ispunjavati i potrebne pedagoke, didaktiko-metodike, tehnike i estetske standarde i kriterije. Prihvati li se prethodna definicija udbenika, iz nje slijedi i zakljuak da se njime, pored tiskane knjige, koja je obino sinonim za udbenik, moe obuhvatiti i razliite vrste skripta, hrestomatija, zbirki zadataka, prirunika, pa i autoriziranih predavanja. U kontekstu ove analize apostrofiramo posebice slijedea obiljeja udbenika: a) U udbeniku se materija, koja je izloena, znanstveno tretira. b) Da bi izloena materija bila pristupana namijenjenim korisnicima u udbeniku mora biti udovoljeno didaktiko-metodikim zahtjevima prilagodbe izloene grae. To, drugim rijeima, znai: I. da udbenik mora imati odreenu informacijsku funkciju II. mora imati i odreenu transformacijsku funkciju. c) Udbenik mora odgovarati i utvrenom programskog sadraju jedne nastavne discipline ili predmeta. 2. Enciklopedija. Pod njom se podrazumijeva djelo koje, slijedei abecedni poredak, na saet i sustavan nain daje pregled pojedinanih ili skupnih grana ljudskog znanja. Ovisno o tome moe se praviti razlika izmeu dviju osnovnih vrsta enciklopedija. To su: a) ope ili univerzalne enciklopedije 18

b) specijalne enciklopedije Ali, pored ovog, razvrstavanje enciklopedija se moe izvriti i prema drugim kriterijima. Prema strukturi se, primjerice, moe praviti razlika izmeu: a) prirunih enciklopedija, koje obuhvaaju od jedan do etiri sveska, b) malih enciklopedija, iji obujam moe biti do 18 svezaka, c) velikih enciklopedija, koje mogu imati i do nekoliko desetina svezaka. Inae, pojmovi ili natuknice, koji se obrauju u enciklopediji, mogu biti razvrstani i obraeni prema razliitim kriterijima. U principu se prakticiraju dva: 1. da poredak potuje pravilo abecednog reda, te 2. da se u popisu pojmova potuje pripadanje odreenom predmetu. Prema vrsti i obujmu teksta, kojim je jedan pojam opisan, moe se praviti razlika izmeu nekoliko natuknica ili pojmova, i to: a) pregledne natuknice koje se uvijek odnose na znaajne stvari i pojave. b) ukrtene reference, koja itatelja upuuje da se relevantna informacija moe traiti i pod drugom rijei. c) predmetni indeksi koji poveavaju vrijednost svake enciklopedije. 3. Leksikon znai rjenik, knjigu u kojoj su abecednim redom poredani i protumaeni razliiti pojmovi. Sukladno tome se moe rei da leksikoni nisu nita drugo nego odreena vrsta enciklopedijskih rjenika, dakle rjenika u kojima je odreena masa pojmova, naziva, rijei i predmeta, pojava i injenica poredana abecednim redom. Zahvaljujui tome leksikoni mogu posluiti itatelju kao izvanredan prirunik. I leksikoni se mogu klasificirati. Najee je razlikovanje izmeu opih i specijalnih leksikona. 4. Praktikum je takoer specifina vrsta udbenika, odnosno prirunika, namijenjenog studentima, ali i istraivaima i poslovnim ljudima. Najjednostavnije kazano, oni predstavljaju vrstu instruktivnih prirunika, odnosno vodia u kojima se na jednostavan i jasan nain iznose postupci, zadae i operacije kojima se, tono utvrenim redoslijedom, rjeavaju odreeni problemi, poslovi, postupci itd 5. Rjenik se moe definirati kao korisno pomagalo u znanstvenom i istraivakom radu, prirunik koji znanstveniku pomae razumjeti, ili bolje razumjeti, rijei koje tijekom rada

19

susree. Postoji vei broj vrsta rjenika. Najznaajniji meu njima su: jednojezini, dvojezini, mnogojezini, te biografski rjenici. U vezi sa svakim od njih elimo dati barem osnovne informacije. a) Bitno je obiljeje jednojezinih rjenika u tome da sadre rijei samo jednog jezika. To, dakako, ne znai da i meu njima nema odreenih razliitosti. Naprotiv. Ovisno o tim specifinostima unutar ove skupine se moe identificirati nekoliko vrsta rjenika. - Etimoloki rjenici svoj smisao iscrpljuju u deifriranju i pojanjavanju podrijetla rijei, bave se njenim korijenom, te osnovom iz koje je nastala. - Povijesni rjenici svoju pozornost koncentriraju na pojanjavanje pojave i upotrebe rijei u razliitim pisanim dokumentima i djelima iz razliitih vremenskih perioda. - Knjievni rjenici se bave analizom rijei koje se rabe u suvremenoj knjievnosti i knjievnom govoru. - Enciklopedijski rjenici ili leksikoni daju prikaz jezinih karakteristika i raznih znaenja rijei koje donose i informacije znanstvenog karaktera. - Struni rjenici su skoncentrirani na izbor i znaenje rijei odreenog znanstvenog znaenje, odnosno rijei vezane za odreenu znanstvenu disciplinu. Takvi su, primjerice, medicinski, filozofski, tehniki, kemijski itd. rjenik. b) Dvojezini rjenici su vjerojatno rjenici koji su najei u upotrebi. Njihova se bit sastoji u tome da se rijei jednog jezika objanjavaju istoznanim rijeima drugog jezika. Takav je, primjerice, hrvatsko-njemaki, njemako-hrvatski, englesko-hrvatski, hrvatsko-engleski rjenik itd. c) Mnogojezini rjenici su napravljeni na istom principu kao i dvojezini. Razlika je u tome to se kod mnogojezinih rjenika rijei jednog jezika objanjavaju rijeima ili pojmovima paralelno na vie drugih jezika. Takav je, primjerice, europski rjenik, u kojem su paralelno dati istoznani pojmovi na hrvatskom, engleskom, njemakom, francuskom, talijanskom i panjolskom jeziku. d) Biografski rjenici predstavljaju neku vrstu zbornika najznaajnijih ivotopisa. Drugim rijeima, oni u kratkim crtama oslikavaju ivot, rad i djelo poznatih osoba iz podruja politike, znanosti, umjetnosti i drugih sfera ivota. 6. Zbornici radova su znanstveno-struna djela koja objedinjuju radove vie autora u vezi s nekom uom tematikom. Povodi nastajanju takvih radova mogu biti razliiti - obljetnice, simpoziji, znanstveni skupovi itd. Sukladno tome, moe se praviti razlika izmeu vie vrsta zbornika, kao to su: 20

- Opi ili univerzalni zbornik koji tretira razliitu materiju odreenog ireg podruja., - Zbornik radova sa znanstvenog skupa. - Jubilarni zbornik. 7. Bibliografija je tip struno-znanstvenog djela za koji se koristi vei broj naziva. Takvi su, primjerice, registar, indeks, biblioteka, katalog, lista itd. No, neovisno o tome, izvjesno je da se bibliografija moe shvatiti na dva naina. U uem smislu rijei ona podrazumijeva odreeni popis knjiga i drugih publikacija, koji moe biti izraen prema razliitim kriterijima. U irem smislu, pak, pod njom treba podrazumijevati znanstveno sakupljanje tekstova, njihovo prouavanje i sistematiziranje. Postoji vie vrsta bibliografije. Postoje i razliiti pristupi u njihovom klasificiranju, ali i kriteriji klasificiranja. Mogue je, primjerice, praviti klasifikaciju: a) Prema sadraju i vrstama indeksiranih materija/a na: I. Opu bibliografiju II. Specijalnu bibliografiju b) Prema namjeni na: I. Popisne bibliografije koje prave popis materijala s razliitih podruja. II. Znanstvene bibliografije. III. Bibliografije kao preporuka koje su neka vrsta preporuke itateljima koja je literatura aktualna. c) Prema vremenu objavljivanja bibliografije na: I. Tekue bibliografije koje popis vre prema kronologiji njihova nastajanja. II. Retrospektivne bibliografije obuhvaaju popis publikacija do vremena kompilacije bibliografije. III. Perspektivne bibliografije koje ukljuuju pregled publikacija koje se nalaze u tisku. d) Prema mjestu izdavanja indeksirane literature na: I. Meunarodne bibliografije. II. Nacionalne bibliografije. III. Regionalne bibliografije su vrsta bibliografija iji se popis publikacija prostire na samo jednu regiju unutar neke zemlje.

21

Uz prezentirane vrste znanstveno-strunih djela neki autori u ovu skupinu ukljuuju i jo neke. Takva su, primjerice, prirunici i knjievna djela.

ORGANIZACIJA VLASTITOG ZNANSTVENOG I STRUNOG RADA Svaki struni i znanstveni rad podrazumijeva odreeno planiranje, ali i analizu i kontrolu uraenog - jednostavno, organizaciju. No, da bi se pojedinac tom vrstom rada i bavio on mora posjedovati i odreene pretpostavke, znaajke koje ga preporuaju za bavljenje znanstvenim radom. Znaajke znanstvenog radnika U kontekstu ove analize tri grupe tih odlika vrijedi i posebno apostrofirati. Prvu grupu ine obiljeja iz grupe tzv. intelektualno-psiholokih znaajki-inteligencija, intuicija, sklonost razmiljanju na neuobiajen nain, sposobnost analize i sinteze, nesklonost apriornim stavovima, kritinost, samokritinost i jo neke. U pitanju je, dakle, prije svega inteligencija, koja je neto naglaenija od prosjeno izraene. Nema, potom, znanstvenog radnika bez intuicije, sposobnosti "da neposredno zahvatimo i jednim aktom uvidimo cjelinu i njezine dijelove, da bez diskurzivnog miljenja izravno spoznamo i dokuimo bit nekog predmeta Spremnost razmiljanja na neuobiajen nain takoer je jedna od znaajki znanstvenog radnika. Sposobnost analize i sinteze je takoer jedna od nunih odlika bavljenja znanstvenim radom. Jedna od bitnih odlika znanstvenog radnika je i nesklonost apriornim stavovima, odnosno preduvjerenjima i, sukladno tome, sklonost podvrgavanju sumnji svega i stalnom provjeravanju. Znanstvenog rada nema ni bez kritinosti kao karakterne crte. No, znanstvenika nema i bez samokritinosti, nema ga ako, na isti nain kao prema drugima, nije strog i prema onome to sam ini, ako ne uvaava i stavove i miljenja koji ne idu u prilog njegovima, ako nije sposoban priznati i vlastito neznanje. Sve te osobine, meutim, ne bi bile dovoljne ako izostaju one koje su vezane za radinost u najirem znaenju rijei. U kontekstu nje se, opet, moe izdvojiti nekoliko odlika znanstvenog radnika: Ustrajnost Marljivost 22

 Tonost Znanje elja za stalnim strunim usavravanjem Stalno prakticiranje znanstvenog rada Sposobnost sastavljanja znanstvenog djela Organizacija vlastitog strunog i znanstvenog rada Struni i znanstveni rad, dakako, spadaju meu osobite oblike sloenog rada. Stoga je logino da znanstveni radnici taj rad svaki put moraju dobro isplanirati, programirati, analizirati i kontrolirati. Takav pristup podrazumijeva pripremu, utvrivanje, izradbu i obavljanje veeg broja radnji i operacija, a prije svega: plan rada, raspored radnog vremena, dnevni program rada, rokovnik, kontrolu ispunjenih rokova, analizu rada i ostvarenje plana, ocjenu djelotvornosti vlastitoga rada, program samostalnog vlastitog rada, te analizu ostvarenja programa rada. 1. Plan rada je, dakle, temeljna pretpostavka svakog samostalnog znanstvenog rada. Iole, meutim, ozbiljan plan rada podrazumijeva detaljan popis svih zadataka, svih problema i poslova koje - s ciljem da se zadaci izvre i zadaci rijee - treba obaviti. Navedeni je popis, dakako, dio onoga to se oznaava terminom osnovni plan. Meutim, tim se planom i ne zavrava planiranje. 2. Raspored radnog vremena se, kada je organizacija vlastitog strunog i znanstvenog rada u pitanju, odnosi samo na slubeno radno vrijeme, ono u okviru radnog mjesta. Raspored tog vremena je, nema dvojbi, od izuzetnog znaaja jer njegovo nepostojanje moe biti uzrokom i nedovoljne djelotvornosti samostalnog znanstvenog rada. Radno vrijeme znanstvenog radnika se, dodue, moe organizirati na razliite naine. Jedan od moguih, nain koji se smatra dosta racionalnim, organizira radno vrijeme od poetka do kraja po slijedeem redoslijedu pregled novina i asopisa, samostalni vlastiti (istraivaki) rad, kontakti sa suradnicima, kontakti sa znanstvenicima iz drugih organizacija i si., interni sastanci 3. Dnevni program rada nije nita drugo nego do u detalje razraen dnevni plan rada koji se odnosi na jedan ili vie zadataka. Dnevni program rada se razrauje najee u posebnim notesima ili biljenicima, a razlog zbog kojeg ga se radi je striktno 23

utvrivanje redoslijeda dnevnih radnji s ciljem da se eliminira ili barem na najmanju moguu mjeru svede tzv. prazni hod. 4. Rokovnik pojedinih zadataka, poslova i kontakata se tretira zasebnim dijelom organizacije vlastitog strunog i znanstvenog rada. Radi se po principu da se za svaki pojedini zadatak unosi detaljan rok do kojeg se pojedini zadatak ima izvriti, u vezi s njim se, potom. markiraju obveze pojedinih suradnika i slino. 5- Kontrola ispunjenja rokova je sastavni dio svakog, pa i samostalnog znanstvenog rada. Ona je, zapravo, instrument uspjenog voenja posla, a mogue ju je ostvariti jedino pod pretpostavkom da se rokovnici svakodnevno pregledaju, da se po izvrenom poslu okonanje posla u rokovnicima zabiljei. 6. Analiza rada i ostvarenja plana je aktivnost koju treba prakticirati dnevno, a ako to nije mogue onda barem tjedno. Tom analizom se, zapravo, snima u kojoj mjeri su izvreni odreeni zadaci, u kojoj mjeri je ispunjen postavljeni plan u toku konkretnog dana, tjedna ili mjeseca. 7. Ocjena djelotvornosti vlastitoga rada. Ona se uvijek vri u odnosu na konani rezultat rada, a najbolje je ako svatko ocjenjuje djelotvornost svoga vlastitog rada. To se, u pravilu, radi na samom poetku radnog vremena i ocjenjuje se djelotvornost vlastitoga rada tijekom prethodnoga dana. 8. Program samostalnog vlastitoga rada se smatra bitnim jer se bez njega znanstveni radnik moe izgubiti u masi beznaajnih detalja i pretpostaviti ih obvezama koje su za njegov rad vanije. Taj program moe ukljuivati razliite radnje i aktivnosti, primjerice: susrete sa znanstvenicima i strunjacima iz podruja djelovanja (znanstveno-nastavni, znanstveni i nastavni radnici s fakulteta, instituta, strunih organizacija, komora, poslovnih udruenja itd., seminare, savjetovanja, simpozije i si., putovanja u inozemstvo, posjete laboratorijima, posjete bibliotekama, popis novina, asopisa 1 pisanih materijala koje valja prouiti, popis knjiga koje treba proitati, usavravanje stranih jezika itd. 9. Analiza ostvarenja programa rada se mora vriti najmanje jednom mjeseno, dobro je da se izvri i tromjeseno, dok godinja analiza mora biti detaljna. U biti, analiza obuhvaa sve bitne elemente za ostvarenje programa rada, te rokove za izvrenje planiranih zadataka.

24

Pitanja u vezi s prouavanjem literature U kontekstu ove analize pozornost se usmjerava posebice na etiri segmenta koja ono - u najirem znaenju rijei - obuhvaa, i to: pregled knjiga, asopisa i drugih pisanih materijala, prouavanje literature, tehnike itanja, voenje zabiljeki. *Pregled knjiga, asopisa i drugih pisanih materijala se esto smatra i prvom fazom itanja. Razlog tome je i vie nego utemeljen. *Prouavanje literature je posao koji se organski nastavlja na prethodni. Pri tome je vano da je on sastavljen od dvije zasebne faze. U prvoj, fazi preliminarnog prouavanja literature, koja slijedi odmah nakon pregleda, panja se vie zadrava na samom tekstu. Na taj se nain dobiva uvid u ope znaajke teksta, neovisno o tome radi li se o knjizi, asopisu ili nekom drugom pisanom materijalu. Na koncu, uz takav, relativno letimian uvid, preliminarno prouavanje, iako se s njim itanje esto zna i zavriti, podrazumijeva i obiljeavanje dijelova teksta na koje se i kasnije treba vraati. Studijsko prouavanje je, meutim, iako i ono zapoinje s upoznavanjem sa sadrajem teksta kao cjeline, mnogo kompleksnije. *U prouavanju literature se koriste razliite tehnike itanja. Normalnim se, naime, smatra itanje izmeu dvjesto i etiristo rijei u minuti. No, ono moe biti i ispod, ali i iznad navedenog raspona. Stoga se mora govoriti o razliitoj brzini itanja. U pravilu, mogue je praviti razliku izmeu sporog i brzog itanja. Drugi autori, meutim, prave drugaiju klasifikaciju vrsta itanja Letimino, odnosno itanje na preskok, koje je slino pregledanju materijala, a u odnosu na pregledanje se razlikuje po tome stoje itanje puno vie zastupljeno nego u pregledanju u klasinom smislu rijei. U znanstvenoistraivakom radu se koristi posebice u iznalaenju pojedinih dijelova teksta koji istraivaa posebno zanimaju. Potpuno ili itanje od korica do korica, koje se u znanstvenoistraivakom radu dosta rijetko prakticira. Ali, zato e ga se redovito primjenjivati u recenziranju odreenih tekstova, u pisanju prikaza ili kritikih ocjena. Studijsko itanje, koje je neka vrsta kombinacije prethodna dva. Sutina mu je u tome da znanstveni radnik ide preko teksta tehnikom letiminog itanja, a kada naie na dio teksta koji

25

mu je, zbog informacija koje sadri, vaan za potrebe znanstvenog istraivanja kojim se bavi, na njemu se zadrava i primjenjuje tehniku potpunog itanja. *Na koncu, jedno od pitanja u vezi s prouavanjem literature, itanjem literarnog materijala, je i voenje i sreivanje zabiljeki. U vezi s tim vanima se ine odgovori na nekoliko vrsta pitanja. Jedno od njih je, nema dvojbi, pitanje: to treba biljeiti? Najjednostavniji odgovor na to bi mogao glasiti: samo ono to je za nas novo. No, selekcija se moe izvriti i u okviru toga. Preporua se, primjerice, biljeenje samo najvanijih podataka, informacija, misli, stavova, zakljuaka. Zaboraviti se, meutim, ne smije ni jo jedno pitanje: kako biljeke sistematizirati i odlagati? Mogue je to uiniti na nekoliko naina - da se odlau u: posebne biljenice Fascikle Najee se, meutim, koristi metoda tzv. kartoteka. Radi se o tome da se zabiljeke vode na posebnim listovima papira ili kartoniima razliite veliine - veliine, primjerice, polovine, etvrtine ili osmine formata A-4 - koji su poznati pod nazivom fia, i koji se lijepe na vee kartonske povrine.

Pripreme usmenih izlaganja Organizacija vlastitog znanstvenog i strunog rada podrazumijeva, dakako, veoma esto i usmenu prezentaciju ostvarenih znanstvenih postignua. Stoga bavljenje znanstvenim radom ukljuuje obvezu savlaivanja i tehnika govornitva. Uvod je, zapravo, svojevrsna forma uspostavljanja kontakta sa sluateljstvom, publikom. Stoga on mora biti strukturiran na nain da pobudi interes. Svaki uvod, tako, zapoinje otvorenjem, koje moe biti razliito -da se apostrofira neki lokalni problem, da se pozove na odreeni autoritet, da se postave odreena pitanja, da se iskoristi neki citat, da se kod sluatelja izazove odreeni ok itd. Nakon otvorenja sluatelje je potrebno upoznati s temom o kojoj se kani govoriti. Pri tome se, kako bi se pobudio to vei interes, mogu koristiti i razliita pomona sredstva - slike, dijapozitivi i slino. No, sve to nee biti dovoljno ako predava nije zanimljiv, ako ne govori provokativno i slikovito, i time ne odrava koncentraciju publike. Centralni dio, koji ini glavninu ukupnoga izlaganja, je i najznaajniji. No, ni on nije jednostavan, sastavljen iz samo jednog dijela. Naprotiv. I u ovom se dijelu dade izdvojiti 26

manji ili vei broj zasebnih misaonih jedinica ili cjelina, poglavlja izlaganja. Stoga, priprema izlaganja mora utvrditi te cjeline ili poglavlja izlaganja, svakoj od njih dati naslov, ali i odrediti materiju koju e, u okviru svake od njih, izloiti i planirati vrijeme u kojem e to uiniti. Zakljuak je zavrni dio svakog usmenog govora, predavanja, izlaganja. On se koristi kako bi se, kroz formu saetka, sluateljima uputila neka kratka i jasna poruka. U praksi se, dakako, koriste razliite vrste saetaka - sumarne rekapitulacije, rekapitulacije pomou pitanja, citata ili pozivom na akciju, sugestivne i druge vrste rekapitulacija.

7. PISANJE ZNANSTVENOGA DJELA DIJELOVI ZNANSTVENOGA DJELA Pod znanstvenom knjigom se podrazumijeva ukorieno znanstveno djelo - plod konanog pisanog uobliavanja dugotrajnijeg znanstvenog, odnosno znanstvenoistraivakog rada. To moe biti magistarski rad, doktorska disertacija... U njezinoj se strukturi, sukladno prethodnom opredjeljenju, moe praviti razlika izmeu dvije vrste dijelova njezine strukture izmeu dijelova koji znanstvenu knjigu obvezno prate, koji se u njezinoj strukturi podrazumijevaju, i onih koji se u znanstvenoj knjizi mogu, ali i ne moraju pojaviti. Prvu grupu ini osam sastavnica znanstvene knjige: 1. naslov, 2. sadraj, 3. uvod, 4. sredinji dio (osnovni tekst, razrada), 5. zakljuak, 6. saetak, 7. popis literature (bibliografija), te 8. indeks pojmova i imena. Drugu grupu, dijelove koji se u znanstvenom djelu mogu nai, ali i ne moraju, ini pet sastavnica: 1 . moto, 2. posveta,3. predgovor, 4. popis tablica i ilustracija, te 5. dodatak (prilozi). Dijelovi bez kojih nema znanstvene knjige Naslov Naslov mora biti "u isti mah koncizan, precizan i izrazit, tj. u preciznom i saetom obliku odraavati i izraavati to adekvatnije i potpunije sadraj i predmet djela". S druge strane, to 27

znai da naslov treba biti kratak, ali ne i prekratak jer takav, posebice ako se radi o magistarskim radovima i doktorskim disertacijama, predmet znanstvenoga djela izraava suvie uopeno, a samim tim je i neprikladan. No, naslov ne smije biti ni predug jer u tom sluaju, u pravilu, zamagljuje temu, zamara i izaziva dosadu. Neki autori stavljaju znak jednakosti izmeu naslova i teme znanstvenog i strunog djela . No, razliku meu njima je potrebno praviti. Tema je, naime, ono s im znanstvenik starta, s im ulazi u istraivanje, na to se njegovo istraivanje, ali i pisanje znanstvenoga djela, odnosi. Ona je svojevrsni radni okvir buduem naslovu. Naslov je, s druge strane, tema u najuem smislu rijei, bit problema na koji se odnosi tema. Sadraj Sadraj je jasan i pregledan, u pravilu stupnjevito strukturiran, popis naslova pojedinih dijelova knjige, s pripadajuim brojevima stranica, glava, poglavlja, odsjeka i pododsijeka. Pri tome je vano da se u njihovom obiljeavanju mogu slijediti razliite vrste opredjeljenja. Manuel Theisen, primjerice, pravi razliku izmeu dviju vrsta ureivanja poretka grae u sadraju - numerikoga i slovno-numerikoga U svakom od njih on, potom, razlikuje ureivanje sadraja po linijskom principu i po principu stupnjevanja. Sadraj svakog znanstvenog djela - neovisno o tome radi li se o knjizi ili znanstvenom lanku - se moe promatrati sa dva stajalita: sa stajalita autora i sa stajalita itatelja. Za njih on, oito, ima razliito znaenje. Sa stajalita autora sadraj je kompas za njegov rad, orijentacijski plan ili uputstvo za redoslijed izlaganja materije, ali i instrument pomou kojeg planira koliko e, ovisno o znaenju svake cjeline ponaosob, prostora posvetiti svakom zasebnom dijelu znanstvenoga djela koje pie. Sa stajalita itatelja, meutim, sadraj je dio knjige u kojem je dan pregled glava, poglavlja, odsjeka i pododsjeka prema stranicama znanstvenoga ili strunog djela na kojima su smjeteni. On je, drugim rijeima, za itatelja svojevrsni putokaz koji mu pomae da ne luta, numeriko-tekstualni pregled za "brzo pronalaenje potrebnih mu informacija na stranicama teksta, na kojima su one i smjetene. Uvod Bez obzira o kojoj vrsti znanstvenog ili strunog djela se radilo, rije "uvod" upuuje i na zakljuak to bi se u ovom dijelu znanstvenoga i strunog djela trebalo nai. Neki autori idu i korak dalje izdvajaju elemente uvoda koji su, vie ili manje, standardni. Prema ugaju, primjerice, identificirati se moe sedam takvih elemenata: 1. Postavljanje problema 28

2. Predmet i objekt prouavanja 3. Metode 4. Razvoj znanosti 5. Aktualnost i ivotna vrijednost predmeta prouavanja 6. Koritenje pomonih znanosti 7. Bibliografija Razlika se, dakako, moe praviti izmeu razliitih vrsta uvoda i prema razliitim kriterijima njihova razvrstavanja. Prema poloaju u knjizi mogue je praviti razliku izmeu tri vrste uvoda: 1. Uvod na poetku knjige, ispred osnovnoga teksta 2. Uvod svakom poglavlju 3. Uvod kao osnova neke znanosti Prema formi znanstvenoga djela, potom, uputno je praviti razliku izmeu uvoda koji prate magistarske radove, disertacije, znanstvene lanke, udbenike, prirunike itd. Kod svih njih, naime, postoji potreba da se pojedini elementi uvoda - primjerice, predmet, cilj istraivanja itd. - tretiraju na specifian nain. Uvod ne smije biti ni prekratak, ni predugaak. Na koncu, nedvojbeno je da, kako bi itatelja pridobio, on mora biti jasan, kratak, jezgrovit, to ivlji i privlaniji. Sredinji dio znanstvenoga djela Sredinji dio znanstvenoga djela u formi knjige u pravilu je sastavljen iz vie cjelina dijelova, glava, poglavlja, odsjeka i pododsjeka, i svaka od njih je oznaena i posebnim naslovom. U pravilu se, dakako, moe govoriti o tri zasebne cjeline izlaganja znanstvenog djela u okviru njegova sredinjeg dijela ili osnovnog teksta: 1. Povijesno-teorijski, retrospektivni ili eksplikatjvni dio u kojem se, koncizno i jasno, iznosi povijest prouavanog problema, ali i naznauje znaaj, aktualnost i korisnost istraivanja koje je provedeno. 2. Analitiko-eksperimentalni dio u kojem se iznose najbitnije znanstvene injenice, podaci, teorije i zakoni, kojima se dokazuje ispravnost postavljenih hipoteza. 3. Perspektivni dio u kojem se, polazei od rezultata istraivanja, trebaju predloiti konkretna rjeenja, mjere i akcije za njihovu primjenu.

29

To, meutim, nikako ne znai da se sredinji dio znanstvenoga djela, njegov osnovni tekst, sastoji od samo tri cjeline. Svaka od njih, a analitiko-eksperimentalni dio posebice, moe imati vie zasebnih dijelova ili poglavlja. Zakljuak Zakljuak znanstvenog i strunog djela je, uz uvod i sredinji dio ili osnovni tekst, najznaajniji dio svakog znanstvenog djela. U njemu su istaknuti svi odgovori na pitanja, postavljena u uvodu, najvanija rjeenja postavljenog problema istraivanja. On, zapravo, predstavlja krunu itava rada, sintezu svega onoga stoje prethodno analizirano. S druge strane, zakljuak se ne pojavljuje nuno u svim znanstvenim i strunim djelima. Zaobii ga se ne moe u doktorskoj disertaciji, magistarskom radu, diplomskim i seminarskim radovima. No, (ne mora ga i ne treba)imati udbenik, enciklopedija, leksikon, prirunik itd. Zakljuak je sinteza svega uraenog, dio u kojem autor sabire svoje misli, u kojem se on ponovo vraa u fokus itateljeve pozornosti. Stoga se ne preporua navoenje u zakljuku citata drugih istraivaa i znanstvenika, ali ni prakticiranje fusnota. Saetak Saetak je dio koji se javlja, ili bi se trebao nalaziti, u svakom znaajnijem znanstvenom djelu. Njime se, jo konkretnije, naznauju: 1) temeljna svrha i ciljevi istraivanja, 2) primijenjena metodologija, 3) postignuti rezultati, te 4) bitni zakljuci. Koja je funkcija saetka? Moe se, zapravo, govoriti o dvije. Zadaa mu je, prije svega, da poslui javnosti kao informacija o nekom djelu. S druge strane, zadaa je saetka i da itateljima omogui brzu spoznaju bitnih obiljeja nekog djela i raiavanja s pitanjem imaju li u njemu neeg zanimljivog za sebe i trebaju li ga uope itati. Zakljuak se naime, odnosi na glavne doprinose djela o kojem je rije, dok se saetkom na jasan i koncizan nain daje pregled cjelokupnog djela, ukljuujui i zakljuak. Prosjean saetak ima obino oko 250 rijei,a moe imati izmeu 100 i 400 rijei. Mogue je, na koncu, praviti razliku izmeu vie vrsta saetaka. Prema sadraju, primjerice, saetak se moe pojaviti u dva oblika: - kao informativni, kojeg moraju imati sva djela u primamim znanstvenim asopisima, jer se njime naznauju svrha i ciljevi istraivanja, primijenjena metodologija, rezultati i bitni zakljuci

30

- kao indikativni, u kojem se navodi samo sadraj djela, bez informacija o metodama, rezultatima i zakljucima. Takav saetak se pie u jednom stavku i obino na poetku konferencijskih priopenja i preglednih lanaka. Popis literature (bibliografija) Svako znanstveno djelo - neovisno o tome radi li se o obimnijem znanstvenom djelu ili, pak, znanstvenom lanku - u svom sastavu ima i popis koritene literature ili bibliografiju. Pri tome, dakako, treba praviti razliku radne (prethodne, orijentacijske) bibliografije, koju istraiva sastavlja nakon izrade projekta znanstvenog istraivanja, i konanog popisa koritene literature (konane bibliografije) - onog o kojem je ovdje rije - a koji se stavlja na kraju znanstvenoga djela. Konani popis literature ili konanu bibliografiju mnogi smatraju ogledalom svakog znanstvenog djela, njegov dio koji, sam za sebe, govori i o autoru, njegovoj kulturi, odnosu prema znanosti, njegovom osjeaju odgovornosti itd. Literatura se, dakako, moe sistematizirati prema razliitim kriterijima. Navodimo najvanije meu njima: Sistematizacija koja slijedi tzv. alfabetski popis literature.. Sistematizacija prema vrsti djela. Sistematizacija literature prema jeziku na kojem je djelo napisano. Sistematizacija prema vremenu nastajanja konkretnog izvora. Sistematizacija prema zemljama podrijetla izvora. Bez obzira, meutim, koji kriterij razvrstavanja bio primijenjen, postoje pravila kojih se autor mora pridravati u navoenju bibliografskih izvora. Minimum, koji svaki bibliografski izvor (ili jedinica) mora sadravati, obuhvaa: prezime i ime autora (ili grupe autora), naslov djela, izdava, sjedite izdavaa (mjesto), te godina tiskanja djela. Primjerice: Kesi, Tanja: Integrirana marketinka komunikacija: oglaavanje, unapreenje prodaje, Internet, odnosi s javnou, publicitet, osobna prodaja, Opinion d.o.o., Zagreb, 2003. Ako se, pak, radi o znanstvenom lanku, objavljenom u zborniku ili znanstvenom asopisu, bibliografska jedinica mora sadrati prezime i ime autora, naziv znanstvenoga ili strunog lanka, ime znanstvenog asopisa ili zbornika radova, izdava, godina tiska asopisa ili zbornika, kod znanstvenog asopisa i broj (i mjesec izlaska iz tiska) asopisa, te stranice zbornika ili asopisa na kojima se lanak nalazi, primjerice: Kuki, Slavo: Bosanskohercegovaki mediji i novinarski profesionalizam, Mostariensia, Sveuilite u Mostaru, 8/1998., 29.-38.

31

Indeks pojmova i imena Iz naziva je, potom, evidentno da se radi o dvije sastavnice - indeksu pojmova i indeksu imena. U vezi s njihovim navoenjem mogui su razliiti pristupi: da se indeks pojmova i indeks imena navode kao zasebni dijelovi knjige, da indeks pojmova i imena (ili imena i pojmova) ini jedinstvenu cjelinu. Ako se autor opredijeli za indeks pojmova i indeks imena kao zasebne cjeline, one e doi jedna iza druge odmah nakon popisa literature. U tom se sluaju u indeksu imena, i to abecednim redoslijedom, navode sva imena koja se u djelu spominju, ukljuujui i ona koja se javljaju" u bibliografiji i popisu literature. Uz navedena se imena - pri emu se prvo navodi prezime, a potom ime (ili samo prvo slovo imena) - navode i brojevi stranica na kojima se imena spominju. Navodimo dva karakteristina pristupa: Prvi primjer: (Kuki, S.: Sociologija, teorije drutvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., 555.) Keynes, J., 528 Drugi primjer: (Hodi, Kadrija: (Re)privatizacija i globalizacija, Ekonomska misao privatizacije, privatnog vlasnitva i slobodnog trita u globalnoj privredi, Forum Bosnae, 22/2003. Meunarodni forum Bosna, Sarajevo, 2003., 536.) Cheung, A., 140 Chick, V., 249 Kod indeksa pojmova, ako se on javlja kao zasebna cjelina, autor vri popis pojmova iji pregled eli dati. U tom je sluaju nesporno da se pojmovi navode u popisu abecednim redom. No, i kod ovog indeksa su mogui razliiti pristupi u slaganju pojmova. U nastavku slijede primjeri tri mogua pristupa u slaganju indeksa pojmova: -Prvi primjer: Kesi, Tanja: Integrirana marketinka komunikacija: oglaavanje, unapreenje prodaje, Internet, odnosi s javnou, publicitet, osobna prodaja, Opinion d.o.o., Zagreb, 2003., str. 620.) Ilustracija, 56 Imid, 102, 103 Imid marke, 116,118 -Drugi primjer: (Milerlaj, D.: Organizacija industrijejaroizvodnje, Ekonomski fakultet, Osijek, 1977., 333., preuzeto od Zugaj, M., K. Dumii, V. Duak: Temelji znanstvenoistraivakog rada, Fakultet organizacije i informatike, Varadin, 1999., 268.) 32

Organizacija rada, 20,120, 628 -Trei primjer: (ei, B.: Osnovi metodologije drutvenih nauka, Nauna knjiga, Beograd, 1974., 338.) SINTEZA - pojam - 78 - dijalektika - 3, 78-79, 82f - vrste - 80f - i analiza - 78ff Ako, pak, imamo posla s indeksom pojmova i imena kao jedinstvenom cjelinom, razlika u odnosu na prethodnu, situaciju u kojoj su ta dva indeksa odvojena, je tek utoliko to se abecednim redoslijedom - navode i jedni i drugi. Ostali dijelovi znanstvene knjige Moto Pod motom (geslom, lozinkom, epigrafom) treba podrazumijevati otroumnu ili duhovitu izreku, citat, frazu, poslovicu kojom se eli poslati odreenu poruku ili izraziti karakter teme. Ako ga autori stavljaju, mjesto mu je na samom poetku, odmah iza naslova znanstvenoga djela. Osim toga, moto se moe prakticirati i na poetku svakog poglavlja, odmah ispod naslova poglavlja. Kada su, pak, posrijedi doktorske disertacije i magistarski radovi - djela internog karaktera - u njima se moto ne prakticira. No, pogrijeiti se nee i ako ga se i iskoristi. Posveta Kao i moto, i posveta se smatra perifernim dijelom znanstvene knjige. Inae, posveta predstavlja izraz potrebe autora da se nekome posebno zahvali za inspiraciju, potporu, iskazano razumijevanje ili ljubav. Predgovor Tekst na poetku knjige koji objanjava glavni tekst, daje podatke koji olakavaju itanje i razumijevanje glavnog teksta. Znaajke predgovora mogu se pojaviti kao formalne i kao sadrajne. Meu formalnim znaajkama predgovora istiu se posebice: 1. Kratkoa 2. Openitost 3. Poloaju u djelu 4. Pisac predgovora 5. Predgovor u novim izdanjima 33

6. U sluaju da se prevodi djelo stranog autora, prakticira se predgovor u prevedenim djelima, koji se objavljuje uz predgovor autora. U predgovoru se, meutim, u pravilu moe pronai i nekoliko tzv. sadrajnih znaajki. Takve su, primjerice: 1. Svrha, ciljevi i zadaci istraivanja 2. Motivi - razlozi, zbog kojih je autor djela odluio pisati o odreenoj temi 3. Kome je djelo namijenjeno 4. Upoznavanje itateljstva s potekoama, na koje je autor pri pisanju znanstvenoga djela naiao, takoer je jedna od znaajki predgovora znanstvenoga djela. 5. Zahvalnost suradnicima. Popis tablica i ilustracija Ako se u sastavu znanstvenoga djela nalaze i razliite vrste ilustracija (tablica i slika), grafikona, fotografija, kratica i drugih priloga, njihov popis, sa brojem stranica djela na kojima se mogu pronai, nalazi se odmah iza sadraja djela. Svi oni su, meutim, fiziki smjeteni u dodatku, dakle, iza popisa literature. Dodatak Ako znanstveno djelo (knjiga) ima dodatak (apendiks, dopunu, prilog) on dolazi na gotovo samom kraju znanstvenoga djela - iza popisa literature a ispred indeksa pojmova i imena (ili indeksa pojmova i indeksa imena). U dodatak ulazi sve to itatelju moe pomoi u itanju osnovnoga teksta - zanimljivi prikazi, anketni upitnici, grafikoni, slike i tablice, abecedni popis najznaajnijih kratica s naznakom njihova znaenja i slino. Dijelovi znanstvenog lanka Strukturu znanstvene knjige u znaajnom dijelu prati i struktura znanstvenog lanka. No, za njega su, uz sve to, karakteristine i neke specifinosti. Stoga postoji potreba barem ukazati i na ustaljene dijelove znanstvenoga lanka: 1. Naslov 2. Autor ili autori 3. Saetak 4. Uvod 5. Koritene metode 6. Rezultati istraivanja 7. Diskusija 34

8. Popis citirane literature U nekim situacijama znanstveni lanak moe sadrati i zahvalu za pomo kolegama i suradnicima, institucijama koje su osigurale financijsku potporu i slino. Ako se, pak, autor ili autori - opredijele na zahvalu, njezino je mjesto, u pravilu, izmeu diskusije i popisa citirane literature.

DOKUMENTACIJSKA OSNOVA RUKOPISA Pod dokumentacijskom osnovom rukopisa se, u ovoj analizi, podrazumijevaju etiri sastavnice: 1. citati, 2. podnoci (fusnote, napomene), 3. konana bibliografija i 4. ilustracije. Citiranje Svako znanstveno i struno djelo u svojem sastavu sadri dvije vrste teksta - jednu koja izraava autorovu misao, spoznaje i ideje, i drugu koja je manifestacija tuih misli i spoznaja. Koritenje tih, dakle, tuih misli, spoznaja, podataka i ideja nije zabranjeno. No, postoje procedure kojih se, u tom sluaju dakako, autor mora pridravati. Te procedure se u znanosti oznaavaju terminom "citiranje". Citiranje podrazumijeva i pridravanje odreenih pravila. Najvanija meu pravilima citiranja su i posebno apostrofirana: 1. Citat se svojim sadrajem mora uklapati u tekst na nain da s njime ini organsko jedinstvo, da se ne osjea nikakav prijelaz s vlastitog teksta na citat. 2. U pravilu, citat ne smije biti predugaak. Samo u izuzetnim sluajevima doputa se da on bude dui od nekoliko redaka, ponekada i od jedne stranice. 3. U pravilu se, potom, citira "iz prve ruke". 4. Odstupanje od ovog pravila se doputa samo u posebnim sluajevima, primjerice ako primarni izvor nije dostupan. U tim se sluajevima pribjegava "citatu iz druge ruke", citiranju citata.

35

Pri tome su, dakako, mogue i razliite vrste skraivanja, na to - u dijelu o sustavima citiranja - upozorava i nastavak ove analize. 5. Ukoliko je citat u originalu napisan boldom (masnim slovima) i kurzivom, kod citiranja ga se u toj formi mora i prenijeti. S druge strane, ako je citat u originalu napisan obinim tekstom, a autor ga pri citiranju, ili samo jednu ili vie rijei u njemu, eli boldom ili kurzivom istai, duan je u podnoku (ili napomeni uz Istaknuti dio citata) navesti "podvukao autor" ili "kurziv je na". 6. Dio iz drugog djela, ako je ono napisano na nekom od stranih jezika, mogue je citirati na jeziku kojim je napisan, a mogue ga je i prevesti na jezik djela u kojem se citira. Sto e se od toga uiniti ovisi, prije svega, o tome o kakvom se djelu radi i kome je ono namijenjeno, ali i kojeg nivoa vanosti je konkretni citat. 7. Temeljno pravilo kod citiranja glasi: preuzeti tekst drugog autora se stavlja meu znakove navoenja ("..."), a potom se, u fusnoti ili napomeni uz citirani tekst, navodi i djelo iz kojeg je citirano, ili iz kojeg je citat nekog drugog autora preuzet. Ako se, pak, citira drugog autora, i ako se u preuzetom tekstu nalazi i citat nekog drugog autora kojega je on citirao, taj se dio stavlja u polunavodnike ('...'). 8. Ako se u dijelu teksta koji se citira, zato to su nezanimljive i slino, ispusti jedna ili vie rijei, to se itatelju mora dati do znanja na nain da se na mjesto isputenih rijei ili dijela teksta stavi zagrada s tri tokice (...). 9. Citatu se ponekada moe poneto i dodati kako bi smisao citiranja bio upotpunjen. No, u tom se sluaju dodatak takoer stavlja u zagradu, a uz njega je mogue staviti i inicijale autora kako bi se znalo da se radi o njegovu dodatku, a ne dijelu citiranog teksta. 10. Na koncu, u citiranom se tekstu zadravaju sve njegove posebnosti, pa i eventualne, ako ih ima, pravopisne ili materijalne pogreke. U tom e sluaju, meutim, autor koji citira, navedene pogreke, ako ih primijeti, odmah iza njih prokomentirati latinskom rijei sic, s usklinikom iza nje i sve to smjeteno izmeu zagrada - dakle, kao (sic!), a to - budui latinska rije sic znai "tako" - ima znaiti komentar tipa "tako autor". Kod citiranja ili navoenja literature se moe koristiti vie naina ili sustava citiranja Harvardski, numeriki, abecedno-numeriki itd. U Harvardskom sustavu citiranja se u tekstu, ako je mogue na kraju reenice, stavlja samo prezime autora i godina publikacije, primjerice (Kuki, 2004), a u popisu literature referenca bi se, potujui abecedni redoslijed, navela na sljedei nain: 36

Kuki, S. Sociologija, teorije drutvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., Osnovna prednost Harvardskog sustava citiranja je u tome to reference nisu numerirane pa ih je relativno jednostavno naknadno ubacivati ili, pak, izbacivati iz teksta. Nedostatak mu je, meutim, vezan za injenicu da zauzima relativno dosta prostora i poveava obujam teksta, posebice ako se koristi veliki broj referenci. Kod numerikog sustava citiranja redni broj reference se odreuje temeljem redoslijeda njezina pojavljivanja u tekstu. Redni broj reference se, dakle, stavlja u zagradu kojom se referenca oznaava. Primjerice, ako je citat iz udbenika "Sociologija, teorije drutvene strukture" dvanaesti po redu u rukopisu nekog djela, uz citat stavlja broj 12 u formi (12), a u popisu literature se, na rednom broju 12, stavljaju svi podaci uz citirano djelo, dakle: Kuki, S. Sociologija, teorije drutvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., ili Kuki, S. (2004). Sociologija, teorije drutvene strukture. Sarajevo. Publishing Sarajevo. Ako se, potom, navedeno djelo citira jo koji put, redni broj prvog citiranja, u naem sluaju br. 12, se uvijek zadrava. I ovaj sustav citiranja ima svojih i dobrih strana, ali i nedostataka. Dobra mu je osobina jednostavnost referenci u tekstu. Nedostaci mu se, meutim, ispoljavaju i u odnosu na autora i u odnosu na itatelja. to se autora tie, problem je u tome to se, ako se takva potreba naknadno ukae, ne mogu ubacivati bez tekoa nove reference izmeu ve postojeih jer se remeti napravljeni redoslijed. to se, pak, itatelja tie, problem je vezan za injenicu da numeriki sustav u popisu literature ne slijedi abecedni red nego redoslijed prvog pojavljivanja, a to itatelju oteava snalaenje. Abecedno-numeriki sustav citiranja je svojevrsna kombinacija dvaju prethodnih. U rukopisu se, naime, citati navode po redoslijedu prvog pojavljivanja, kao kod numerikog sustava ( u naem sluaju to je br. 12). U popisu literature se, meutim, slijedi abecedni redoslijed, a nakon njegova sreivanja vri se korekcija i u citiranju na nain da se na mjesto prvog po redu pojavljivanja odreene reference stavlja redni broj reference iz abecednog redoslijeda u popisu literature. Na br. 12, u tom sluaju, u popisu moe doi na, primjerice, redni br. 4. U tom se sluaju u svim navodima u tekstu, u kojima je redni br. 12 koriten za oznaku odreene reference, na mjesto broja 12 stavlja broj 4. Dakako, i u tom sluaju postoji mogunost navoenja uz citat samo rednog broja reference u popisu literature - u konkretnom sluaju (4)

37

- ali i navoenja uz redni broj reference broja stranice (ili stranica) na kojoj se citat pojavljuje - primjerice (4, 143) ili (4; 134) Danas je, meutim, sve prisutnije i citiranje izvora s Interneta. Postoji, dakako, vei broj posluitelja na Internetu, koji se u popisu literature mogu citirati. Meu njima se izdvajaju: World Wide Web (WWW) posluitelj, GOPHER posluitelj, FTP (File Transfer Protocol) adresa, Telnet adresa, Sinkrone komunikacije i drugi. No, najee se koristi WWW posluitelj, a na njemu, opet, Linx, Netscape ili neki drugi prebirnik. Da bi se na tim, ili nekim drugim, prebirnicima moglo citirati, potrebno je raspolagati slijedeim informacijama koje se na prebirnik unose {Zugaj, 1997., 197): 1. ime autora (ukoliko je poznato), 2. pun naslov dokumenta u navodnicima, 3. naslov kompletnoga rada (ukoliko postoji) u kurzivu, 4. datum publiciranja ili posljednje prepravke, 5. potpun URL (http adresa) unutar kutnih zagrada, 6. nadnevak "posjete" u zagradama, koji je veoma vaan jer jami da je citirani dokument u momentu citiranja bio dostupan. Model: Crouse, Maurice, "Citing Electronic Information in History papers." 7. prosinac 1996. (http:/www.people. memphis.edu/ccrousem/elcite-html) (16. prosinca 1996) Podnoak (fusnota, napomena) Podnoak {fusnota, podnona napomena, napomena, rubna biljeka itd.j oznaava biljeku koja se obino stavlja ispod teksta, pri dnu stranice, koja je otisnuta slovima sitnijima od teksta samog, i kojom se obino objanjava neto u vezi s napisanim tekstom, neto to bi u tekstu bilo balast, oteavalo mu itanje i razumijevanje. Radi se, u pravilu, o objanjenjima koja su korisna, ali za razumijevanje teksta ne i nuna. Postoje razliite vrste podnoaka (fusnota, napomena). Svi oni se, dakako, mogu grupirati prema dva osnovna kriterija - po sadraju i mjestu gdje se nalaze. Prema sadraju mogue je praviti razliku izmeu tri temeljne vrste podnoaka ili napomena dokumentarnih (bibliografskih), eksplikativnih i uputnih. Dokumentarnom (izvornom, bibliografskom) napomenom se navode bibliografski podaci izvora iz kojih su citati, ideje ili injenice uzimani, a cilj joj je, prvo, da prui odreenu garanciju istinitosti citiranih injenica, sudova i ideja i autorov tekst uini pouzdanijim, i 38

drugo, da itatelju omogui da se, ako eli, podrobnije i temeljitije upozna s citiranim izvorom, da, dakle, dodatno razvije svoje znanje. Ovim napomenama, sukladno tome, treba u najveoj mjeri zahvaliti i razlikovanje izmeu strogo znanstvenog i popularno-znanstvenoga djela. Eksplikativnom napomenom se, u pravilu, nudi dopunsko objanjenje odreene misli ili injenice iz teksta, u njemu iznijetih podataka, informacija, stavova itd. Na koncu, uputnom napomenom se itatelja upuuje na neki drugi izvor koji tretira istu ili slinu problematiku ili na druge dijelove istog izvora. Prema mjestu gdje se nalaze, mogue je praviti razliku izmeu tri vrste napomena: a) Napomene koje su sastavni dio teksta. Za njih je, zapravo, i ispravnije koristiti termin napomene jer su smjetene uz sami tekst na kojeg se odnose. b) Fusnote (podnone napomene) koje se nalaze ispod teksta, u podtekstu, i na stranici na koju se odnose. One su, u pravilu, oznaene arapskim brojevima. c) Fusnote (podnone napomene) iza. svakog poglavlja ili na kraju knjige, li tom su sluaju sve fusnote, koje se u tekstu koriste, navedene na istom mjestu. Kada su, na koncu, u pitanju svi oblici fusnota, odnosno podnonih napomena, u vezi s njima je potrebno poznavati i nekoliko pravila njihova koritenja. Meu znaajnije spadaju, svakako, i slijedea pravila koritenja podnoaka: Broj fusnote se obino (osim u izuzetnim sluajevima kada se, kako je i naznaeno, koriste rimski brojevi ili zvjezdice) oznaava arapskim brojem (1,2,3,...), bez zagrade, pri emu je broj malo izdignut; Broj fusnote dolazi na kraju citata, a ne odmah nakon navoenja -autora u vezi s kojim je fusnota. Idealno bi, dakako, bilo kada bi s njim zavravala reenica. No, to esto nije siuaj; Ako na mjestu, koje je predvieno za broj fusnote, postoji i odreen interpunkcijski znak (zarez, toka itd.), broj fusnote dolazi poslije interpunkcijskoga znaka; Neka od najvanijih pravila pravljenja fusnota su: Kod prvog navoenja bibliografskih podataka iz izvora, u sluaju da na kraju znanstvenoga rada nema bibliografije, navode se svi bibliografski podaci: Prezime i ime (ili prvo slovo imena), naslov djela, broj izdanja (ako ih ima vie), ime izdavaa, mjesto izdanja, godina izdanja, broj stranice (ili stranica). No, i u tom se sluaju mogu primijeniti dva pristupa. 39

Primjer br. 1: Kuki, S., Sociologija, teorije drutvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., s. 134 Ako je u tekstu dano prezime autora djela, ili i prezime i naslov, onda se ti podaci ne moraju navoditi i u podnoku ili fusnoti. Primjer 1: u tekstu se nalazi prezime autora Sociologija, teorije drutvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., s. 134 Primjer 2: u tekstu se nalazi i prezime autora i naslov djela Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., s. 134 Ako u djelu nije dano ime autora, napomena poinje naslovom djela. U koritenom primjeru to bi izgledalo ovako: Sociologija, teorije drutvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., s. 134 Ako se u fusnoti (podnonoj napomeni) navodi vie izvora, oni se obino rastavljaju tokom i zarezom. Primjer: Kuki, S., Sociologija, teorije drutvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., s. 134; Marui, A., Sociologija, Zagreb, 1965., s. 45. Ako su djelo napisala dva ili tri autora, navode se imena svih njih, npr.: Kuki, S. i Demirovi, M., Metodologija znanstvenoistraivakog rada drutvenih znanosti, Mostar-Biha, 2003., s. 45. Ako je djelo plod rada vie autora, u fusnoti se navodi samo prvi od njih, a uz njega se stavi "i' dr."\\\ "et al." Primjer: Buble, M. et al. (ili Buble, M. i dr.), Strategijski management, Ekonomski fakultet, Split, 1997., s. 234. U znanstvenim i strunim djelima se - pri emu se misli na ukupnost teksta u njima - najee koriste slijedee kratice: Articulus (skraeno, art.) = lan Confer (skraeno, cf.) = usporedi Et cetera (skraeno, etc.) = i tako dalje Ibidem (skraeno, ibid. ili ib.) = na istom mjestu (u istom djelu, na istoj strani) In fine = konano, na kraju (knjige), na svretku. 40

 Infra (skraeno, inf.) = ispod, nie (upuuje na ono to e doi kasnije) LOCO citato (skraeno loc.cit. ili l.c.) = na navedenom mjestu_ opus citatum[(skraeno op. cit ili samo o.c.) = u navedenom djelu (u djelu koje je ranije ve bilo spomenuto) Pagina (skraeno, pag. ili p.) = stranica u knjizi Sine anno (skraeno, s.a.) = bez godine izdanja (kod djela koja nemaju godinu izdanja) Sine loco (skraeno, s.l.) = bez mjesta izdanja (takoer kod znanstvenih djela) Sic = tako (obiljeava da je tako u originalu, moe biti i uenje) Supra (skraeno, sup.) = ispred, prije (upuuje na ranije podatke) Tomus (skraeno t.) = svezak Vice versa (skraeno, v.v.) = obrnuto Kod fusnota ili podnonih napomena se, meutim, najee koriste tri od navedenih kratica Ibidem (ibid.), Opus citatum (op. cit.) i Loco citato (loc.cit.) Kratica ibid. (ibidem) koristi se u sluaju da se isti izvor, isto djelo, citira, ili se na njega poziva u vie navrata uzastopno. U tom se sluaju glavni podaci o djelu navode samo kod prvog citiranja. Kod svih ostalih sluajeva, ako se nadovezuju na prvo citiranje bez prekida, koristi se kratica ibid. Primjer: 1. Kuki, S., Sociologija, teorije drutvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., s. 134 2. Ibid., 65. 3. Ibid., 321. Ako se, meutim, izmeu citiranog djela pojavilo jedno ili vie drugih djela, ponovno citiranje toga djela ne podrazumijeva potrebu i ponovnog navoenja njegovih glavnih podataka. Dovoljno je samo navesti prezime i prvo slovo imena autora i kraticu op.cit. ili samo O.c. (Opus citatum). Primjer: 1. Kuki, S., Sociologija, teorije drutvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., s. 134 2. Buble, M. et al. (ili Buble, M. i dr.), Strategijski management, Ekonomski fakultet, Split, 1997., s. 234. 3. Kuki, S., op.cit, 326 41

4. Buble, M. etal., op.cit., 421. Na koncu, ako se u fusnoti hoe uputiti na isto djelo, isti svezak, istu glavu i istu stranu, koristi se skraenica loc. cit. (loco citato = citirano mjesto). Primjer: 1. Kuki, S., Sociologija, teorije drutvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., s. 134 2. Kuki, S., loc. cit. Ilustracije Pod ilustracijama se podrazumijevaju svi prilozi koji su u funkciji reljefnijeg i zornijeg predoavanja itatelju opirnih deskripcija i raznih sloenih pojava. U znanstvenoistraivakom radu koristi se veliki broj razliitih ilustracija. Neke od njih, koje se ee pojavljuju, u nastavku se teksta i poblie odreuju. 1. Tabela, odnosno sustavni pregled podataka o znaajkama promatrane pojave, dobivenih grupiranjem pojedinanih podataka koji su prikupljeni i obraeni. U stvarnosti se pojavljuju tri temeljne vrste tabela: jednostavne, u kojima se prikazuju podaci jedne pojave prema samo jednom obiljeju. Sastavljene su od samo dvije kolone - pretkolone u kojoj je istaknuto obiljeje prema kojem se grupiranje vri, te kolone, u kojoj su brojani podaci za svaku grupu. sloene, nastale spajanjem vie jednostavnih tabela nastalih prema istom obiljeju, zbog ega im je zajednika i pretkolona, te kombinirane, u kojima se grupiranje vri prema dva obiljeja, pri emu se jedno od njih stavlja u pretkolonu, a drugo u zaglavlje. Kod koritenja tabela mora se voditi rauna o tome da svaka tabela ima i neke svoje sastavne dijelove, slijedee prije svega: Naslov, i to iznad tabele, jasan i kratak, Redni broj, koji se, u pravilu, pie ispred naslova, i pomou kojeg se podaci iz tabele povezuju s tekstom, Izvor podataka, koji se navodi ispod tabele, Zaglavlje, pretkolonu, redove i kolone iji broj moe biti razliit, te Napomenu, koja se, ako se uope koristi, pie ispod tabele, a iznad izvora podataka.

42

2. Grafikon, zahvaljujui kojem odreeni brojani podaci postaju prijemivijim, jasnijim, pristupanijim. Grafikon se, naime, esto koristi i za prikazivanje podataka koje sadri odreena tabela. Pri tome se, dakako, mogu koristiti razliite varijante grafikog prikazivanja podataka - pomou razdijeljenih stupaca, dvostruko razdijeljenih stupaca, linijskoga grafikona, te strukturnih krugova. Svaki grafikon prate najmanje tri vrste podataka, i to: Redni broj, koji se navodi ispred naslova, Naslov, koji se nalazi iznad grafikona, te Izvor podataka, koji se nalazi ispod grafikona. 3. Crte, koji takoer, nekada manje, a nekada vie, prati znanstvenoistraivaki rad. Veoma su razliite vrste crtea koji mogu pratiti znanstveno djelo, a mogu se dijeliti prema razliitim kriterijima - sadraju, namjeni, nainu prikazivanja i tehnici izrade. 4. Slika, koja je znaajan sastavni dio znanstvenoga djela. Meutim, izraz slika se dosta esto koristi u razliitim znaenjima, esto i dosta upitnima. Neki pod tim pojmom podrazumijevaju sve ilustracije osim tabela (Silobri, 1983., 65), drugi, opet, pod pojam slika svode sve mogue ilustracije (Milovanovi, 1979., 57 i 88.), itd. Sve to, dakako, je upitno. Stoga se, kako ne bi dolazilo do zabune, preporua koritenje adekvatnih naziva za svaku od pojedinanih ilustracija - grafikon, tabela itd. 5. Fotografija, koja se takoer relativno esto koristi u znanstvenim djelima. Pri tome se doputa da one budu u crno-bijeloj tehnici ili u boji ali i u jednom i u drugom sluaju jasne i s dosta kontrasta. Dakako, i fotografije - svaka od njih ponaosob - moraju imati svoj redni broj, naslov i izvor. KOMPONIRANJE I JEZINO-STILSKA OBRADA RUKOPISA ZNANSTVENOG I STRUNOG DJELA Komponiranje znanstvenog i strunog djela Komponiranje znanstvenog i strunog djela podrazumijeva sve radnje koje se, na bilo koji nain, odnose na utvrivanje sastava toga djela, raspored dijelova koji ga ine, te nain na koji su oni meusobno povezani. U svim tim radnjama se, dakako, treba pridravati i odreenih naela. U teoriji se apostrofira posebice njih est i to: 1. Naelo jedinstva kompozicije 2. Naelo odabira 3. Naelo harmonije (sklada) 4. Naelo ravnomjernosti 5. Naelo izrazitosti 43

6. Naelo raznovrsnosti Jezik znanstvenog i strunog djela Jezik je, generalno govorei, sredstvo sporazumijevanja meu ljudima, a govor, opet, forma njegove primjene, ali i forma komunikacije izmeu dviju osoba. Razlike, dakako, treba praviti izmeu knjievnog i narodnog jezika na kojem se on temelji jer je ovaj prvi normiran razliitim, gramatikim i stilistikim pravilima. Razlike, potom, treba praviti i izmeu razliitih formi pojavljivanja jezika - umjetnikog, znanstvenog, tehnikog, jezika koji se prakticira u razliitim vrstama znanosti, a koji se od ostalih razlikuje po specifinim pojmovima koje koristi itd. Jeziku su, potom, svojstvene i odreene norme: gramatika norma pravopisna leksika stilistika U koritenju jezika se, kada je jezik znanosti posrijedi, dogoditi mogu i razliite vrste pogreaka. est je sluaj, primjerice, da se odreene rijei zloupotrebljavaju. Stoga rijei, koje takvu mogunost doputaju, prije svega, one koje upuuju na krajnje relativne pojmove kao, primjerice, termini "slabo", "jako", "esto", "mnogo", "kolosalno" i tome sline - u znanstvenim radovima treba, koliko je mogue vie, izbjegavati. Izbjegavati je, potom, uputno i upotrebu prvog lica jednine i mnoine jer, nijedno ni drugo, nije izraz skromnosti, izaziva osjeaj samohvalisanja i znade iritirati itatelje Uputno nije ni koritenje potapalica tipa "ope je poznato", "svatko to zna" i tome slinih, ali ni stranih rijei - osim, dakako, da za odreeni pojam ne postoji i odgovarajua domaa rije. Stil znanstvenog i strunog djela Pojam stila Znanstveno i struno djelo zahtijevaju i primjeren stil iznoenja misli - stil koji je jasan, neusiljen, jednostavan, originalan, pun mate, ivosti, harmonije. Meu stilovima postoje znaajne razlike. Sukladno tome, mogue je praviti razliku izmeu razliitih stilova pisanja knjievno-umjetnikog, publicistikog, administrativnog, znanstveno-popularnog, znanstvenog itd. U znanstvenoistraivakom radu se, primjerice, prakticira znanstveni stil, stil koji istie logika obiljeja onog to se izlae, intelektualne elemente jezika, znanstvene 44

izraze. Odlikuje ga, drugim rijeima, inzistiranje na jednostavnosti, jasnoi, kratkoi i loginosti misli i izlaganja rezultata znanstvenoistraivakog rada, ali i zanemarivanje intimnosti, individualnosti, osjeajnosti. Za razliku od njega, kod knjievno-umjetnikog stila do izraaja dolazi puno vie mata i osjeaji nego razum i intelekt. Za razliku od znanstvenog, ovaj stil koristi ba sve mogunosti koje prua knjievni jezik. Publicistiki stil, opet, spaja mnoge elemente novinarskog i znanstvenog. Odlikuju ga kratkoa, jasnoa, esto i polemika otrina. Na koncu, svojevrsnom se mjeavinom moe oznaiti i znanstveno-popularni stil, kombinacijom znanstvenog, knjievno-umjetnikog i publicistikog u isto vrijeme. Pribjegava mu se obino u situacijama kada se autor odreenog znanstvenog ili strunog djela ne obraa specijalistima nego iroj itateljskoj publici i kada se, upravo zbog tipa publike, izlaganje hoe uiniti ivahnim, kada se strunu terminologiju podredi opisima, knjievnim izrazima i slino. Odlike dobrog znanstvenog stila 1. Jasnoa, odnosno sposobnost jezika da kod itatelja razvija iste misli i osjeaje kao i kod autora u vrijeme dok je djelo pisao. 2. Jednostavnost, prirodnost, odmjerenost. 3. Konciznost, koja podrazumijeva racionalnost u izraavanju, te ekonominost i konciznost izraza koja se moe postii na razliite naine - izbjegavanjem opisnog naina kazivanja i tautologije, racionalnom upotrebom rijei i gramatikih oblika, potivanjem generalnog pravila da ono, to niemu ne slui, zapravo kodi, ali i da je, ono to nije dobro, u stvari loe. S tim u vezi se, dakako, postavlja i jo jedno pitanje. Kako, naime, ove odlike ili svojstva dobrog stila postii? Tri su bitne pretpostavke tome - izbor rijei, struktura i bitne osobine reenice, te struktura i osobine paragrafa ili stavaka. a) Izbor rijei, kao jedna od pretpostavki postizanja dobrog stila, zavisi od vie detalja - vrste napisa o kojem je rije, vrste itatelja za kojeg se pie (drugaije se pie za strunjaka, a drugaije za iru i neobrazovaniju publiku) itd. b) Jedna od pretpostavki postizanja dobrog stila su, potom, i svojstva reenice kao stilske jedinice pomou koje se saopava misao. Da bi ona bila u funkciji izgradnje dobrog stila neophodno je da je krase odreene osobine. Dvije meu njima - koherentnost i raznolikost" zasluuju posebnu pozornost. Koherentnost podrazumijeva logian odnos pojedinih dijelova i rijei u reenici, koji omoguuje da njezin sadraj itatelj shvati brzo i bez veih napora. 45

Raznolikost je druga pozitivna osobina koju treba imati jedna reenica. Njome se, naime, izbjegava monotonija. c) Jedna od pretpostavki dobrog stila je, na koncu, vezana i za strukturu i osobine paragrafa (stavka), misaone jedinice koja se sastoji od niza meusobno povezanih reenica na nain da ine iru koherentnu cjelinu, a koja je istovremeno i dio vee cjeline -pododsjeka, odsjeka, poglavlja itd. Da bi, meutim, jedan paragraf bio valjan, neophodno je da i on zadovoljava odreene uvjete. Tri meu njima - jedinstvo, koherentnost i prikladno isticanje - su i najznaajnija.

46